Professional Documents
Culture Documents
Jack London
Zov divljine
S engleskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
The call of the wild
Sadraj
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII
U divljinu
Zakon toljage i zuba
Golema prazvijer
Kome pripada vodstvo
Strahote tegljenja i putovanja
Od ljubavi prema ovjeku
Zov divljine
I.
U divljinu
Obiajem sputan, lance kida
Skitalaki nagon iz davnine;
Iz sna zimskog nanovo se budi
I opet se javlja zov divljine.
Buck nije itao novina, jer da ih je itao, znao bi da se nevolja
sprema, ne samo za njega nego i za svakoga primorskog psa, u
kojega su snani miii i topla, duga dlaka, na cijeloj obali od
tjesnaca Pugeta do grada San Diega. Nevolja je dolazila odatle to
su ljudi, tumarajui po arktikoj tami, nali nekakvu utu kovinu, a
parobrodska i prijevozna drutva odravala vezu s nalazitem, te su
tisue ljudi jurile na Sjever. A tim su ljudima trebali psi, i to teki
psi, jakih miia, da bi mogli vui, i toploga krzna, da ih titi od
hladnoe.
Buck je ivio u velikoj kui, u sunanoj dolini Santa Clara.
Kua je pripadala sucu Milleru, pa su je po njem i zvali Millerovom
kuom. Stajala je podalje od ceste, napol skrivena meu drveem
kroz koje se mogla nazrijeti prostrana hladovita terasa to se sterala
oko cijele zgrade, sa sve etiri strane. Kui se prilazilo kolskim
putovima koji su, posuti sitnim ljunkom, vijugali kroz tratinu to se
daleko sterala ispod prepletenih grana golemih topola. U pozadini
kue stvari bijahu vee negoli u proelju. Ondje su se nalazile
prostrane konjunice, gdje je bualo dvanaestak konjuara i
momaka, zatim se redali nizovi kuica obavitih vinovom lozom, u
kojima je stanovala posluga, potom beskrajan i pravilan red
pokrajnjih zgrada, duge sjenice s vinovom lozom, zeleni panjaci,
vonjaci i jagodnjaci. Ondje se nalazio i arteki studenac i bazen od
cementa, gdje su se jutrom kupali djeaci suca Millera, a
rashlaivali za vruih popodneva.
Na tom prostranom posjedu vladao Buck. Tu je na svijet doao,
tu proivio etiri godine svog ivota. Bijae ondje, dodue, i drugih
pasa ta kako bi i bilo bez njih na tolikom imanju! ali se oni
nisu brojili. Dolazili su i odlazili, stanovali u nabijenim tenarama ili
4
63.5 kilograma
ponovno potisnuta.
Jest, kadikad ga spopadne objanjavae ovjek krijui
ozlijeenu ruku pred prtljanikom, koji se pojavio kad je uo
natezanje. Gospodar mi naredio da ga odvedem u San Francisco;
ondje je nekakav proslavljeni veterinar; misli da e ga on izlijeiti.
O toj nonoj vonji i o svojim dogodovtinama ovjek se
raspriao u maloj sui iza neke gostionice na obali San Francisca.
A za to dobivam svega pedeset tuio se ovjek ne bih
drugi put ni za tisuu, u gotovu.
aka mu bijae uvijena krvavim rupcem, a desna nogavica
razdrta od koljena do glenja.
A koliko je zapalo onoga drugog? upita gostioniar.
Stotina bijae odgovor. Nije htio ni za paricu manje,
svega mi?
Onda je to stotinu i pedeset izrauna gostioniar. I
vrijedi toliko, ili sam ja vabo.2
Lupe odmota krvavi rubac i pogleda ozlijeenu ruku:
E, ako ja ne dobijem hidrofobiju...
Bit e to stoga to si roen za vjeala doeka gostioniar
smijui se te nadoveza: Deder mi malo pomozi, prije nego to te
gore povuku.
Omamljen, podnosei stranu bol u grlu i u jeziku, napol
uguen, Buck se pokuavao oprijeti svojim muiteljima. Ali bijae
baen na tlo, gdje su ga neprestano davili, dok mu ne uspjee s vrata
skinuti mjedeni ogrljak. Odvezae nato i konop pa ga onda strpae u
neki sanduk to bijae slian krletki.
U tom sanduku proleao je ostatak mune noi, tetoei svoj
bijes i uvrijeeni ponos. Nije mogao shvatiti to zapravo znai sve
to. Zato su ga strpali u taj tijesni sanduk i zato ga u njemu dre?
Nije znao zato, ali se utio ugnjetenim: neodreeno je predosjeao
nesreu to nad njim lebdi. Vie se puta za te noi osovio na noge
kad bi se uza kripu otvorila vrata na sui; skoio bi na noge u nadi
da e vidjeti suca, ili barem djeake. No svaki put bilo to nabuhlo
lice gostioniarevo, to bi k njemu zavirilo pri slabanu svjetlu
lojanice. I svaki se put radosni lave, to bi zadrhtao u Buckovu
u originalu square head. To ima dva znaenja 1. glup ili nesposoban; 2.
(uvredljivo)osoba njemakog, nizozemskog ili skandinavskog (posebno vedskog)
porijekla.
2
II.
Zakon toljage i zuba
Buckov prvi dan na obali Dyea bijae poput more. Svaki je sat
donosio novu prepast i novo iznenaenje. Buck se naao iznenada
otrgnut iz sri civilizacije i baen posred stvari iz prapoetka. Ne
bijae to vie dokoni ivot, suncem obasjan, u kome se dosaivalo i
dangubilo po miloj volji. Tu sad ne bijae ni mira ni poinka, niti je
bilo sigurnosti ma i za jedan asak. Sve se okrenulo u zbrku i
radinost, i svakog trenutka ivot i udovi bijahu u opasnosti.
Neprestana smotrenost bijae tu neizbjena, jer ti psi i ljudi nisu
gradski psi i ljudi. I jedni su i drugi, do posljednjeg meu njima,
sami divljaci, te ne znaju za drugi zakon doli za zakon toljage i
zuba.
Nikad jo nije vidio pse da se bore tako kako su se borili ti
vuji stvorovi, i ve njegovo prvo iskustvo s njima dalo mu je pouku
koja se ne zaboravlja. Istina, bjee to iskustvo do kojega je doao na
tuoj koi ta drugaije ne bi ostao na ivotu, da bi se njime
mogao koristiti. Ruda bijae rtva. Bijahu se utaborili kraj gomile
posjeenih stabala; tu se Ruda, onako sasvim prijateljski, pokuala
pribliiti nekome eskimskom psu, to je bio velik koliko sasvim
odrasli vuk, premda ni u pol ne bijae njezine veliine. Nije tu bilo
nikakva upozorenja: samo skok naprijed, brz kao munja, metalno
zvocanje zuba, skok nazad iste brzine i lice Rudino osta
razderano od oka do gubice, Zaskoiti pa odmah nazad, takav bijae
vuji zakon borbe; ali to nije bilo sve: spremalo se jo i gore. Jedno
trideset-etrdeset eskimskih pasa dojuri na mjesto, gdje se zapodjela
borba; oko boraca sastavie krug, paljiv, bezglasan. Buck nije
razumio te tihe pomnje niti shvaao zato onako revno oblizuju
gubice. Ruda je navalila na svog protivnika, a ovaj je opet jurnuo pa
odskoio. Prsima je doekao njezin sljedei napad, i to nekako
posebno, tako da joj se izmaklo tlo pod nogama. Nikad vie nije na
njih stala. Eskimski su psi to i ekali. Svi se sletjee na nju, reei i
tekui, i nje nestade u skvici samrtnog rvanja, pod mnotvom
nakostrijeenih tjelesa.
Zbilo se to tako brzo i tako nenadano, da se Buck zaprepastio.
Vidio je Spitza gdje je isplazio grimizni jezik nekako na svoj nain,
13
20
III.
Golema prazvijer
Golema prazvijer snano se razmahala u Bucku, a u surovim
prilikama skitalakog ivota sve je vie i vie rasla. Ali, taj rast
bijae potajan: lukavost, to se sada u njemu javila, omoguila je
Bucku da bude uravnoteen i da vlada sobom. Bio je i odve
zabavljen time da se to prije prilagodi novom ivotu, a da bi njime
mogao ovladati nehaj, pa tako ne samo da nije zapodijevao svae,
nego se nje klonio, kad god se moglo. U njegovu se dranju opaala
odreena promiljenost. Nije bio sklon nesmotrenosti i
prenagljenosti; ni u estokoj mrnji, to se isprijeila izmeu njega i
Spitza, nije pokazivao nestrpljivosti, nego se, naprotiv, klonio
svakog izazova i napadaja.
S druge opet strane, moda zato to je u Bucku nasluivao
opasna takmaca, Spitz nikada nije proputao prilike da pokae zube.
ak je namjerice zastraivao Bucka i neprestano nastojao da
zametne borbu, koja se mogla zavriti jedino tako da jedan ili drugi
u njoj pogine. Kad jo bijahu na poetku putovanja, to se moglo i
desiti da se sluajno nije zbio neobian dogaaj. Potkraj toga dana
valjalo im zanoiti na jadnu i vjetrovitu mjestu na obali jezera Le
Barge. Tama, meava i vjetar, to je rezao poput otrice, prisilie ih
da potrae noite i da se utabore. Gore im ve nije moglo biti. Za
leima im se uzdizala stijena okomita poput zida, te Perrault i
Franois nisu mogli drugo nego da naloe vatru i da rasprostru
posteljinu po ledu samog jezera. ator su ostavili u Dyei, da im put
bude laki. Neto malo plavnog drveta priskrbi im varu, to je
utonula kako se led pod njom topio, i tako su veerali u mraku.
Buck potrai zaklon tik uza stijenu, i tu sebi iskopa leaj. Tu
mu bijae tako udobno i toplo da mu se nije izlazilo kad je Franois
dijelio ribu, koju je najprije na vatri otkravio. Poto je pojeo svoj
obrok, Buck se vrati, a kad tamo leaj mu zauzet. Reanje, kojim
bijae opomenut, objasni mu da mu je Spitz okrnjio pravo. Dotle se
Buck uklanjao svakoj zadjevici to bi je mogao imati sa svojim
neprijateljom, ali se sad mjera prevrila. U njem zaurla zvijer. Obori
se na Spitza u estini koja ih iznenadi obojicu, osobito Spitza, jer
ovome je sve njegovo iskustvo to ga je imao s Buckom govorilo da
21
bijesni psi, nakon tolikih ujeda. Moda ete, sto mu gromova, svi
pobjesniti! to mislite, Perrault?
Glasonoa kimnu glavom, kao da i sam sumnja. Teko bi
podnio da meu psima izbije bjesnilo kad ga jo itave etiri stotine
milja puta dijele od Dawsona. Dva sata psovanja i napora stavie
opremu u red, i zaprega krenu. Psi, to su se ukoili od rana, muili
su se i borili preko najgoreg odsjeka na koji su dosad na putu naili,
pa to bijae najtei dio njihova putovanja do Dawsona.
Thirty Mile River ili Rijeka Trideset Milja bijae slobodna od
leda. Njezin je zahuktali tok prkosio mrazu, pa se led uhvatio samo
na dubljim i tihim mjestima. Trebalo je est dana truda i muke da se
prijee tih trideset stranih milja. A bijahu to strane milje, jer se
svaka stopa s tog odsjeka na putu krila uz ivotnu pogibelj po psa
ili po ovjeka, pipajui stazu Perrault je dvanaestak puta propao
kroz led, a spasio se dugakom motkom, koju je nosio i drao tako
da se uvijek isprijeila preko otvora to bi ga njegovo tijelo u ledu
provalilo. Kako je bila velika studen (termometar je pokazivao
pedeset stupnjeva ispod nitice), to je svaki put kad bi se led pod
njim provalio, morao, da ivot ne dovede u pogibelj, naloiti vatru i
suiti odjeu. Niega se on nije bojao. I upravo stoga to se niega
nije bojao, bio je izabran za vladina teklia. Ulazio je u svaku
pogibelj, odluno je, sa svojim sitnim suhonjavim licem, gazio u
studen i u borbu, od zore do mraka. Iao je rubom opasnih obala, po
ledu to se uhvatio s kraja i to se ugibao i pucao pod nogama, po
ledu na kojem se nisu smjeli zaustaviti. Jednom su saonice propale,
s Daveom i Buckom, i oni su se napol smrzli i malne utopili. Bijahu
dobro prekriveni ledom, pa su ih dvojica ljudi gonili da tre oko
vatre, da se znoje i da se otkravljuju, a tako blizu da su se oprili na
plamenu.
Drugom je zgodom propao Spitz i za sobom povukao cijelu
zapregu sve do Bucka, koji je iz sve snage upeo nazad, s prednjim
apama na kliskom rubu, dok se led ugibao i pucketao svuda
naokolo. Ali iza Bucka nalazio se Dave, koji se isto tako odupro
nazad, a iza saonica bio Franois i svom snagom vukao sebi, da su
mu ile pucale.
I opet se led na rubu provalio ispred njih i za njima, te se moglo
umai jedino uza stijenu. Perrault se pravim udom uzverao, dok se
Franois molio da bi se to udo zbilo; i tek poto su svaki remen i
zapreni konop i posljednji komadi zaprene opreme povezali i od
24
da prije ili kasnije mora doi do borbe na ivot ili smrt izmeu
Bucka i Spitza; i vie negoli jedne noi, kad bi zauo lave i kavgu
drugih pasa, valjalo mu se izvui iz postelje, jer je strahovao da se to
nisu dohvatila ona dvojica.
No zgoda im se nije nadala, te su stigli u Dawson jednoga
alosnog dana, tako da je strani sukob lebdio pred njima. Ondje
bjee mnogo ljudi i bezbroj pasa: Buck ih je sve zatekao u poslu.
Kao da zakonom bijae odreeno da svi psi moraju raditi. Po cio su
dan u dugim zapregama vukli amo-tamo du glavne ulice, a i nou
se jo ulo zvoncanje njihovih praporaca. Vukli su debla i drvo za
ogrjev, natovareno za rudnike, i radili sve one poslove to ih konji
rade u dolini Santa Clara. Tu i tamo Buck bi susreo kojega psa s
Juga, no uglavnom psi ondje bijahu divlji vujaci eskimske pasmine.
Svake noi, redovito u devet, u dvanaest, u tri, razlijegao se njihov
noni poj, tajanstveno i stravino zavijanje, kojemu se Buck s
uitkom pridruivao.
Dok je sjeverna svjetlost hladno sjala ozgo, ili dok su zvijezde
izvodile svoj ledeni ples, a beutna i smrznuta zemlja poivala pod
svojim snjenim pokrivaem, u taj poj eskimskih pasa kao da se
slijevao neki prkos ivotu, samo je bio u molu, s otegnutim
jadikovanjem i polujecajima, te vie bijae parba ivota, glasom
izraena bol bitisanja. Bjee to stara pjesma, stara kao sama rasa
jedna izmeu prvih pjesama ranog svijeta, u dane kad pjesme bijahu
tune. U nju se slio jad bezbrojnih pokoljenja, u tu tualjku to je
Bucka tako neobino uzbudila. I dok je stenjao i jecao, Buck je
izraavao bol ivoga stvora, bol, to su ga u davnini bolovali njegovi
divlji preci, a strah i tajanstvenost, to ga proimala pred hladnoom
i tamom, bijae strah i tajanstvenost to je i njih u davnini ispunjala.
A to to ga je onaj poj uzbuivao, pokazivae kako je zapravo
pomno oslukivao unazad, u prolost, kroz tisuljea vatre i krova
nad glavom, sve do surovih poetaka ivota, u doba kad se zavijalo.
Tjedan dana poslije dolaska u Dawson spustie se niza strme
padine pokraj Baraka, stigoe na Yukonsku stazu i udarie put Dyee
i Salt Watera ili Slane Vode. Perrault je nosio izvjea, moda i
prenija od onih to ih bjee donio. Osim toga, obuzeo ga ponos
glasonoe, te je kanio da te godine zabiljei rekord u putovanju.
Vie mu je injenica u tom pogledu ilo na ruku. Nakon odmora, to
je trajao tjedan dana, psi su se lijepo oporavili te bijahu kako se
samo poeljeti moe. Putnici, to su nedavno onuda proli, dobro su
28
32
IV.
Kome pripada vodstvo
Eh, nisam li rekao! Istinu velim kad kaem da su svi vrazi u
tome Bucku.
Tako se oglasi Franois kad je sutradan izjutra otkrio da je
Spitza nestalo i da je Buck sav prekriven ranama. Privue ga vatri i
pokaza ih na njezinoj svjetlosti.
Taj se Spitz vraki bori prihvati Perrault gledajui
strahovite ujede i derotine.
A ovaj Buck jo vrakije dometne Franois. Sad e
barem biti mir. Nema vie Spitza, nema vie nevolje. To je sigurno.
Dok je Perrault kupio logorsku opremu i tovario je na saonice, goni
je uprezao pse. Buck u kasu stie na mjesto to bi ga Spitz zauzimao
kao voa; ali Franois, ne opaajui ga, dovede Sol-leksa na to
zavidno mjesto. Smatrao je da je Sol-leks najbolji za elno mjesto u
zaprezi, kad nema Spitza. Buck mahnito skoi na Sol-leksa, gurnu
ga nazad, a sam zauze njegovo mjesto.
Eh, eh veselo e Franois, potapavi ga po bedrima.
Vidi ti njega! Zaklao je Spitza, pa bi sad na njegovo mjesto!
Hoe li ii! podviknu goni, ali Buck ni da se makne.
Nato ga uze za vrat i odvue u stranu, premda je pas prijetei reao,
te na njegovo mjesto opet dovede Sol-leksa. Starome se psu to nije
svialo, te je jasno pokazivao kako se boji Bucka. Franois nije
poputao u svome, no kad se okrenuo, Buck ponovno gurnu Solleksa, koji se rado uklonio.
Goni se razljuti:
Svega mi, pokazat u ja tebi gdje ti je mjesto uzviknu
vraajui se s potekom toljagom u ruci.
Buck se sjeti ovjeka u crvenom sveteru i polako stade
uzmicati; nije vie ni pokuao jurnuti kad se Sol-leks ponovno naao
na elu. Ali je sve naokolo obilazio izmiui i ljuto reei, ogoren
zbog reda uvedena po zakonu toljage; a dok je obilazio, pazio je na
toljagu, da joj se ukloni, ako bi je Franois na njega bacio, jer se
Buck umudrio u pogledu toljage.
Goni se vratio svome poslu, te je pozvao Bucka, kad je dolo
na red, da ga stavi na njegovo staro mjesto ispred Davea. Buck
33
deset dana odmora, ili tjedan u najmanju ruku. No nakon dva dana
sioe niz obronke Yukona i spustie se pokraj Baraka, natovareni
potom za one vani. Psi bijahu umorni, gonii mrmljahu, a to je jo
gore, snijeg padao svednevice. To je znailo da e put biti mekan,
dakle vee trenje salinaca, psima napornije tegljenje. Uza sve to,
gonii bijahu veoma obzirni, te su inili sve to mogahu da bi
pomogli ivotinjama.
Svake noi psi bijahu prvi zbrinuti: jeli su prije gonia, i nitko
se nije maio svog odijela za spavanje prije nego to bi pregledali
noge psima iz svoje zaprege. A ipak im snaga iz dana u dan
jenjavae. Od poetka zime preli su tisuu i osam stotina milja
teglei saonice tolikom i munom daljinom; a tisua i osam stotina
milja neizbjeno urezuje svoj trag i u ivot najotpornijih. Buck se
drao; tjerao je drugove na posao i odravao poslunost meu njima,
premda je i njega samog muio umor. Billee je redovito, svake noi,
cvilio i jecao u snu; Joe je utonuo u mrzovolju vie negoli ikad, a
Sol-leks postao nepristupaan i sa slijepe i sa zdrave strane.
No Dave je izmeu sviju trpio najvie. Neto je s njime zlo
okrenulo. Postao je mrzovoljast i razdraljiv; tek to bi udarili tabor,
odmah bi sebi nainio leaj ondje gdje bi ga goni nahranio. Kad
ve jednom bijae ispregnut i u svome leaju, nije ustajao sve do
asa kada bi sutradan izjutra ponovno uprezali. Ponekad, kad bi se
saonice iznenada zaustavile te ga trgnule, ili kad bi upeo iz sve
snage prilikom polaska, znao bi zacviliti od boli. Goni ga je
pregledao, ali nije mogao nita pronai. Svi se gonii poee
zanimati za njegov sluaj. Razgovarali su o tome za vrijeme jela i uz
posljednju lulu prije odlaska na poinak, a jedne noi i povijeae.
Izvukoe ga iz njegova leaja, dovedoe do vatre, te ga poee
opipavati i bockati, dok nije nekoliko puta zacvilio. Neto unutra
nije bilo u redu, ali nisu mogli pronai da je ikakva kost slomljena,
niti su ita otkrili.
Kad su dostigli Cassier Bar, Dave bijae tako iznemogao da je
vie puta pao u zaprezi. kotski mjeanac viknu psima da stanu, pa
ispree Davea, a na njegovo mjesto stavi Sol-leksa, sljedeeg psa.
Htio je Daveu dati odmora tako to e ga pustiti da slobodan tri iza
saonica. Iako je bio slab, Dave se s tim nije pomirio, nego je lajao i
reao dok su ga isprezali, pa tuna srca zacvilje kad vidje Sol-leksa
na poloaju to ga je on drao i na njem toliko sluio. Ta u njem
bijae ponos zaprenog psa: premda na smrt bolestan, ne mogae
38
40
V.
Strahote tegljenja i putovanja
Trideset dana po odlasku iz Dawsona pota s Buckom i
njegovim drugovima na elu stie u Skagway. Bijahu u jadnu stanju,
iscrpljeni, iznureni. Buckovih stotinu i etrdeset funti spalo je na sto
i petnaest. Njegovi drugovi, od njega svi redom laki, razmjerno su
u teini izgubili vie negoli on. Pike, glumac, koji se esto za svoga
prijetvornog razdoblja uspjeno prikazivao kao da mu je ozlijeena
noga, sada je zaista epao. I Sol-leks je epao, a Duba je pak muila
uganuta lopatica.
Svi su osjeali bol u nogama. U njih vie ne bijae ni skoka ni
poskakivanja. ape im se teko sputahu na stazu, u tijelu im sve
kripalo, a umor se od dnevnog putovanja udvostruavao. Nita im
zapravo nije bilo, osim to bijahu pali od umora. Nisu oni pali od
onog umora to je posljedica kratka od pretjerana napora: od takve
utrudnjenosti eto ti oporavka ve nakon nekoliko sati; oni bijahu pali
od umora to se javlja kao posljedica polagana ali neprestana
iznurivanja kroz mjesece naporna rada. Nije ostalo snage za
oporavak, nikakve zalihe u sili, da im bude pomo. Sve bijae
iscrpljeno, do posljednjeg. Svaki mii, svako vlakance, svaka
stanica u tijelu sve umorno, na smrt umorno. A nije ni udo: ta za
manje od pet mjeseci prevalili su dvije i po tisue milja, a za
posljednjih tisuu i osam stotina zapalo ih svega pet dana odmora.
Kad su stigli u Skagway, bijae im, to bi rekli, dua na jeziku.
Jedva su mogli remenje drati zategnuto, a na nizbrdici tek to su
izmicali ispred saonica.
Naprijed, jo malo, jadni moji psi sokolio ih goni, dok
su klimali niz glavnu ulicu Skagwaya. Ovo je posljednje. Onda
emo se dobrano odmarati. Eh, zaista. Lijepo se i dugo odmarati.
Gonii su se tvrdo nadali dugu odmoru. I sami su preli tisuu i
dvije stotine milja sa svega dva dana odmora, pa je bilo i pravo i
zaslueno da malo besposliare. No toliko ljudi bjee navrlo u
Klondike, a toliko je bilo dragana, supruga i roaka, to nisu onamo
navrli, da se pota nagomilala u cijela brda; a bilo je i slubenih
naloga. Nove su skupine pasa iz Hudsonova zaljeva imale zamijeniti
pse onesposobljene za tegljenje. Nesposobnih se trebalo otresti, a
41
Skagwayu.
Ljubazni mjetani uhvatie pse i skupie razbacane predmete. I
svjetovalo je drutvance: tovar prepoloviti, a broj pasa udvostruiti,
ako im je elja da ikad stignu u Dawson. Hal, njegova sestra i zet
nevoljko sasluae, pa razapee ator i poee pregledavati opremu.
Kad su se pokazale limenke s konzerviranom hranom, ljudi
okrenue u smijeh, jer je to neto o emu se samo sanja na dugom
putu na Sjever.
Pokrivaa za itav hotel! napomenu neki izmeu ljudi to
su se smijali i pomagali. I polovica toga ve je previe:
oslobodite se suvinog tereta. Otarasite se atora. I svega posua. Ta
tko e vam ga prati? Boe mili, zar mislite da putujete Pullmanovim
kolima?
I tako se nastavljalo neumitno odbacivanje svega to je suvino.
Mercedes briznu u pla kad su na tlo spustili vree s njezinom
odjeom i poeli bacati jednu stvar za drugom. Ona je uope
plakala, a osobito za svakom odbaenom stvari. Stezala je pesti na
koljenima i slomljena srca njihala se naprijed i nazad. Tvrdila je da
nee ni stopu dalje, ni za cijeli tucet Charlesa. Pozivala se na
svakoga i na svata, dok naposljetku ne otra oi i ne poe sama
bacati i odjeu koja joj bijae prijeko potrebna. A kad je bila gotova
sa svojom, u svojoj se estini poput vihora oborila na odjeu dvojice
ljudi.
Kad se sve suvino odbacilo, oprema je, premda prepolovljena,
sveudilj inila golemu hrpu. Charles i Hal uveer izaoe i kupie
est pasa, to ne bijahu domai. S njima, sa estoricom pasa iz
prvotne zaprege, s Teekom i Koonom eskimskim psima to su
nabavljeni kod Rink Rapidsa, za rekordnog putovanja zaprega je
sada imala etrnaest pasa. Ali novi psi, iako su se od samog dolaska
nalazili u tom poslu, nisu mnogo vrijedili. Trojica bijahu ptiari
kratke dlake, jedan bijae njufaundlander, a ostala dvojica mjeanci
neodreene pasmine. inilo se da ti doljaci nita ne znaju. Buck i
njegovi drugovi gledali su ih gnuajui se; premda ih je Buck brzo
nauio gdje im je mjesto i to ne smiju initi, nije ih mogao nauiti
to im valja raditi. Izuzevi onu dvojicu mjeanaca, svi bijahu u
udu i oaju zbog divlje okoline u koju su zapali, a lo postupak
sasvim ih je slomio. Dvojica mjeanaca uope nisu imala duha:
samo su se kosti mogle u njima slomiti.
S doljacima, koji bijahu jadni i oajni, i sa starom zapregom,
45
46
47
53
VI.
Od ljubavi prema ovjeku
Kad su se minulog prosinca Johnu Thorntonu smrzle noge,
njegovi su ga drugovi smjestili na sigurno, da se oporavi, a oni su
krenuli uz rijeku, da bi u Dawson spustili splav graevnog drveta.
Jo je uvijek malo hramao kad je spasio Bucka, ali je i to iezlo
otkako je vrijeme otoplilo. I Bucku se malo pomalo vraala snaga
dok je leao na obali rijeke, za dugih proljetnih dana, gledao kako
voda tee i lijeno sluao ptije cvrkutanje i pjesmu prirode.
Nakon prevaljenih tri tisue milja odmor uvijek dobro dolazi, i
Buck je, valja priznati, lijepo ljenario i oporavljao se, dok su mu
rane zacjeljivale, miii se nadimali, a meso se opet javljalo i
pokrivalo kosti. Uostalom, svi su oni besposliarili Buck, John
Thornton, i Skeeta i Nig ekajui splav kojom su se trebali
spustiti u Dawson. Skeeta bijae irska prepeliarka; odmah se
sprijateljila s Buckom, koji, malne na umoru, nije mogao da se
odupre njezinu pribliavanju. U nje je bila neka vidarska crta to je
imaju neki psi; i kao to maka mije svoje maie, tako je i ona mila
i istila Buckove rane. Svakog jutra redovito, poto bi on bio gotov
sa svojim dorukom, ona bi vrila dunost to ju je sama sebi
odredila, dok se nije navikao na njezine usluge i oekivao ih kao i
Thorntonove. Nig, isto prijateljski sklon, premda je to manje
pokazivao, bijae golem crni pas, napol vile, napol hrt, s oima, to
su se smijeile, neizmjerno dobroudan.
Bucku na iznenaenje, ti psi nisu prema njemu pokazivali
nimalo ljubomore; inilo se da sudjeluju u Thorntonovoj ljubaznosti.
Kako se Buck pridizao i jaao, mamili bi ga u svakovrsne
smijene igre, a ni sam Thornton nije mogao propustiti da u njima
sudjeluje.
I tako je Buck kroza svoje oporavljanje preao u nov ivot.
Ljubav, prava strasna ljubav, prvi put ga eto proela. Toga nije
nikad osjetio u kui suca Millera, dolje u suncem obasjanoj dolini
Santa Clara. To to je sa suevim sinovima iao u lov i s njima
naokolo obilazio, spadalo je u neku vrstu poslovnog zdruivanja;
suevi mu unuci bijahu povjereni kao u kakvo sjajno skrbnitvo; a
sa samim sucem nalazio se u nekom otmjenom i dostojanstvenom
54
to se iskrilo i u Buckovim.
Dugo poslije svog izbavljanja Buck nije volio da Johna
Thorntona gubi s oiju. Od asa kad bi ovaj izaao ispod atora, pa
sve dok ponovno ne bi onamo uao, Buck ga je pratio sustopice.
Otkako je doao na Sjever, njegovi su se gospodari smjenjivali, i
otud se u njem rodila bojazan da nijedan gospodar nije stalan, nego
da su svi prolazni. Bojao se da e i Thornton nestati iz njegova
ivota, kao to su nestali Perrault i Franois, kao to je iezao
kotski mjeanac... ak i nou, u snovima, progonio ga taj strah.
Tada bi se trzao oda sna i kroza studen se provlaio do atorskoga
krila, gdje bi zastajao i oslukivao kako mu gospodar die.
No unato toj velikoj ljubavi to ju je osjeao prema Johnu
Thorntonu, a tono se inila da pokazuje blagi utjecaj civilizacije,
zov divljine, to ga je Sjever u njemu potaknuo, ostao je iv i
djelatan. Vjernost i odanost, te osobine to su roene kraj vatre i pod
krovom, ivjele su u njemu; no uza sve to zadrao je divljinu i
lukavost. Bijae on plod divljine, iz divljine je i doao, da ui kraj
Thorntonove vatre bjee vie to negoli pas s blagog Juga, pas u
kojega je civilizacija urezivala svoj peat kroz pokoljenja i
pokoljenja. Zbog svoje istinske, velike ljubavi, nije mogao okradati
toga ovjeka, ali je krao od svakog drugog, u svakom drugom
logoru, i ni aska se nije skanjivao; lukavstvo mu je pomagalo da ga
u krai nisu otkrivali.
I po glavi i po tijelu zarezali su ga zubi mnogih pasa, a borio se
estoko kao i uvijek, i jo lukavije. Skeeta i Nig bijahu i odve
dobroudni da bi se s njima zapodijevala kavga, a osim toga
pripadahu Johnu Thorntonu; ali strani pas, ma kakve bio pasmine i
ma kako hrabar, brzo je priznavao Buckovo prvenstvo, ili mu se
valjalo sa stranim protivnikom boriti na ivot i smrt. A Buck ne
poznavae milosti. Dobro je nauio zakon toljage i zuba, te nikad
nije zanemario kakvu prednost niti je ustuknuo pred protivnikom, s
kojim se na smrt zakvaio. Uio je on u Spitza i u prvih policijskih i
potanskih pasa, koji su iskuali borbu, te je znao da nema nikakva
srednjeg puta: morao je ili biti gospodar, ili se pomiriti s tim da
drugi njime gospodari; a pokazati samilost slabost je.
Milosra nije bilo u iskonskom ivotu. Ono se krivo uzima kao
strah, i takve greke vode u smrt. Ubij ili e te ubiti, pojedi ili e te
pojesti to je bio zakon; a toj zapovijedi iz davnine vremena Buck
se pokoravao.
56
Aljaski.
Kasnije, te iste jeseni, spasio je Thorntonu ivot sasvim
drukije. Trojica drugova sputahu dug i uzak amac niz opasan
odsjek na brzicama rijeke Forty Mile. Hans i Pete iahu obalom i od
stabla do stabla zadravahu amac lakim i vrstim konopom, dok je
Thornton ostao u njem te pomou aklje upravljao sputanjem i
drugovima na obali dovikivao upute. Buck je trao obalom usporedo
s amcem, sav u tjeskobi i u sto muka, ni za as ne skidajui oka sa
svoga gospodara.
Na jednom osobito tekom odsjeku, gdje se podvodni greben
pomolio na povrini, Hans je otpustio konop i drei mu kraj u ruci
potrao obalom da zaustavi amac, kad ovaj proe mimo grebena.
amac proe pokraj grebena i ve je jurio niz vodu maticom, to je
tekla brzo kao voda u mlinskom jazu, kad ga je Hans zaustavio, ali
prenaglo. amac zatitra, prevrnu se, pa se onako izvrnut, s dnom
okrenutim gore, poe primicati obali, dok je Thorntona, izbaenog iz
amca, matica povukla prema najgorem dijelu brzaca, gdje se u
mahnitom ruenju vode ni jedan pliva ne bi spasio.
Buck je istog aska skoio u vodu i poslije trista jarda, posred
divljeg kovitlanja vode, prestigao Thorntona. Kad je osjetio da mu
se gospodar uhvatio za rep, Buck se okrene obali plivajui svom
svojom divnom snagom. No primicanje obali bijae sporo, a
odmicanje nizvodno zaudo brzo. Kobna huka dopirae odozdo,
gdje je divlja matica bivala jo mahnitija, i razbijala se u mlazeve i
rasprskavala nadirui kroza stijene kao kroza zupce kakva golemog
elja. Voda se na poetku posljednjeg brzaca strahovito slijevala;
Thornton je znao da se ne moe dokopati obale. Stoga bijesno
zagrebe preko jedne stijene, ozlijedi se o drugu i snano udari o
treu. Objema se uhvatio njezina klizavog vrha, pustio Bucka pa mu
iznad huke zapjenjene vode viknuo:
Bjei, Buck? Bjei!
Buck nije mogao da se uhvati i zadri: struja ga povue, a on se
oajno poe boriti, da se otme, ali nije bilo mogue vratiti se. Kad je
uo kako Thornton ponavlja zapovijed, on dijelom iskoi iz vode i
visoko podie glavu, kao da ga eli vidjeti jo posljednji put, a onda
posluno okrenu prema obali. Plivao je snano, te ga Pete i Hans
izvukoe na obalu upravo na onom mjestu gdje je prestajala
mogunost plivanja, a poinjala propast.
Thorntonovi su drugovi znali da je vrijeme koliko se ovjek
59
moe drati one klizave stijene, a protiv onako silne struje samo
stvar minuta, pa su pojurili uz obalu to su mogli bre do mjesta
podaleko iznad stijene, za koju se Thornton uhvatio. Konop, kojim
su usporavali kretanje amca, privezae Bucku oko vrata i ramena,
oprezno, da ga ne bi uguio i da mu u plivanju ne bi smetao, pa ga
gurnue u rijeku. Buck hrabro zapliva, ali nije dovoljno usmjerio u
struju. Razabrao je greku kad ve bijae kasno: Thornton se nalazio
udaljen jo svega pet-est zamaha, a njega je, Bucka, voda nosila
dalje i tu nije nita mogao.
Hans je odmah pritegao konop, kao da je amac posrijedi.
Kako se konop zategnuo usred struje, Buck bijae povuen pod
vodu i tako ostade ispod povrine, sve dok tijelom nije naletio na
obalu, gdje ga izvukoe. Bio se napol zaguio, pa Hans i Pete
prionue da iz njega izliju vodu i da mu povrate dah. Pokuao je
ustati, ali je zateturao i pao. Slabaan zvuk Thorntonova glasa dopre
do njih; premda nisu mogli uhvatiti rijei, znali su da je na izmaku
snage. Na Bucka je glas njegova gospodara djelovao poput
elektrinog udara. Skoio je na noge i zagrabio uz obalu ispred ljudi,
do mjesta s kojega je prvi put poao.
Opet mu privezae konop pa ga pustie, a on i opet zapliva, ali
sada ravno u maticu. Jednom je krivo izraunao, nee greke
ponoviti. Hans je popustio ue, ali je pazio da vie ne bude onako
olabavljeno, a Pete je vodio brigu o tome da se ne zamrsi. Buck je
plivao dok nije dostigao pravac u kojem se nalazio Thornton, a onda
se okrenu i poput brzovlaka pojuri niz vodu prema njemu. Thornton
ga je vidio gdje dolazi, i im je Buck poput kakve bijae udario o nj,
sa svom snagom matice iza sebe, on isprui ruke i objema obujmi
kudravi vrat. Hans je zategao konop omotavi ga oko drveta, a pas i
njegov gospodar bie povueni pod vodu. Duili su se i davili, sad
jedan ozgor, sad opet drugi, vueni po stjenovitu dnu i udarajui o
kamenje i panjeve, dok ih ne izvukoe na obalu.
I Thorntona su dvojica drugova valjano trljala, poloivi ga,
okrenuta elucem nanie, preko nekoga debla to ga je voda
nanijela. im je otvorio oi, najprije pogleda u Bucka, nad ijim je
oputenim i kanda beivotnim tijelom Nig poeo zavijati, a Skeeta
mu lizati mokro lice i sklopljene vjee. Thornton i sam bijae sav
izubijan i pun ozljeda, ali je, kad su ga poveli psu, pomno pregledao
Buckovo tijelo te naao da su mu slomljena tri rebra.
Odluka je tu najavi on. Upravo emo ovdje udariti
60
64
65
VII
Zov divljine
Kad je Buck u pet minuta Johnu Thorntonu donio tisuu i est
stotina dolara, omoguio je svome gospodaru da podmiri neke
dugove i da s drugovima ode na Istok, da traga za nekim
izgubljenim rudnikom zlata, o kojem su se nametale prie, a povijest
mu bila stara koliko i povijest one zemlje. Mnogi su ili u potragu za
onim rudnikom, ali ga je malo njih nalo, a mnogi se nisu nikad
vratili s onog pothvata.
Taj izgubljeni rudnik, oko kojega se zbilo mnogo tragedija,
bijae obavijen tajnom. Nitko nije nita znao o prvome ovjeku.
Najstarija predaja zavravala se prije nego to je stigla do njega. Od
poetka bjee ondje neka prastara i trona koliba. Ljudi se na samrti
zaklinjahu njome i rudnikom, kojemu ona oznaavae poloaj,
zaklinjahu se i u dokaz pokazivahu guke zlata, to se razlikovahu od
svake druge vrste na Sjeveru.
Nitko iv nije oplijenio onu riznicu, a mrtvi bijahu mrtvi; i zato
John Thornton, Pete i Hans, s Buckom i estoricom drugih pasa
pooe na Istok, nepoznatim putom, da izvre to nisu mogli psi i
ljudi koji bijahu isto onako valjani. Ili su sedamdeset milja uz
rijeku Yukon, krenuli nalijevo, uz rijeku Stewart, preli Mayo i Mac
Question, pa dalje; sve dok se rijeka Stewart ne suzi u potoi, a
onda udarili preko vrhova to su se koili i oznaavali hrptenjau
kontinenta.
Thornton malo zahtijevae od ovjeka ili od prirode. Nije se
straio divljine. Sa akom soli i s pukom mogao je zai u pusto i
divljinu i kretati kamo hoe i koliko mu drago. Kako mu se nije
urilo, on je, na indijanski, lovio za veeru za samoga dnevnog
putovanja; nije li uspio, on je, ba kao Indijanac, putovao dalje,
siguran u svome znanju da e prije ili kasnije doi do hrane. I tako
im se, na tom dugom putu na Istok, jelovnik sastojao od divljai,
streljivo i alat bijahu njima glavni tovar na saonicama, a knjiga
odlaska i dolaska bijae ispisana u neizmjernoj budunosti.
Na golemu radost bjee Bucku taj lov, to ribarenje i
beskonano lutanje onim neobinim krajevima. Kadto su tjedne i
tjedne bez prekida ili naprijed, iz dana u dan, a ponekad su opet
66
79
Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/04/2013
80
81