национализам

140
Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166
Pristupi nacionalnom identitetu

Izvorni znanstveni lanak
323.1(=1.497.1)
323.1(497.5)
Primljeno: 20. oujka 2003.
Graanski i etniki identitet: Sluaj Hrvatske

DUKO SEKULI
Saetak
Autor polazi od Kuhnove podjele na zapadni graanski nacionalizam i istoni
etniki nacionalizam kao kontinuuma na kojem se distribuira populacija. On smatra da se etnika identifikacija ne moe se analizirati izdvojeno od njezina politikog konteksta i povijesnih okolnosti. Tako nakon prve faze etnikog preporoda
vezanog za pad komunizma, u Hrvatskoj svjedoimo prodiru graanske komponente u etniku identifikaciju. Autor tvrdi da je izjanjavanje za jugoslavenstvo u
bivoj Jugoslaviji bilo multifunkcionalan fenomen koji je sluio i kao sredstvo izbjegavanja uske etnike identifikacije. Raspadom Jugoslavije, jugoslavenstvo u
Hrvatskoj zadobiva oblik graanskog identiteta koji zamjenjuje etniki identitet.
Ta razlika dolazi iz modernoga zapadnog politikog diskursa i prodire u procese
identifikacije. Graanska je identifikacija ekvivalent jugoslavenstva tako to ljudima otvara mogunost odmicanja od uske etnike identifikacije i snanog etnikog preporoda u prvoj postkomunistikoj fazi Hrvatske. Ovako se osobito ispunjava funkciju bijega iz manjinskog statusa na isti nain na koji ju je ispunjavalo
jugoslavensko opredjeljenje.
Kljune rijei: etniki nacionalizam, Hrvatska, graanski identitet, jugoslavenstvo, Jugoslavija, primordijalni identitet
Identitet pojedinca sloen je fenomen koji je teko odrediti. Ortodoksna poimanja
identiteta smatrala su identitet znaajkom pojedinca, bitnim sreditem jastva sueljenim s izvanjskim svijetom. Pretpostavljalo se da se pojedinano ja i drutveno i prirodno okruenje radikalno razlikuju. Ta pretpostavka izraava nae svakidanje razumijevanje svijeta u kojemu se unutarnje, zbiljsko ja sueljuje s njegovim drutvenim i prirodnim okruenjem. Za razliku od toga klasinog i svakidanjeg pojma, socioloko se razumijevanje identiteta temelji na brisanju razlike izmeu pojedinca i njegova/njezina okruenja. Od Meadova igranja uloga i preuzimanja uloga, poopenih
Duko Sekuli, redoviti profesor sociologije na Flinders University of South Australia u Adelaideu.
141
drugih, Cooleyeva zrcalnog jastva do Eliasova (1970.) opisa pomaka s egocentrinog

stajalita prema drutvu na konfiguraciju meuovisnih pojedinaca, identitet ne odraava
samo to okruenje, nego se od njega ne moe razlikovati. U sociologiji, pojedinac i njegov identitet nastaju u stalnoj interakciji s drutvenim okruenjem i od njega se ne
mogu razlikovati.
Kontekstualna ovisnost identiteta

Identitet je drutvena pojava i kao takav usaen je u drutvene, politike, kulturne,
povijesne i ekonomske strukture koje odreuju kako e se taj identitet izraavati i kakvo
e biti njegovo znaenje.
Nacionalni je identitet jedna dimenzija u polju naeg identiteta koja se sastoji od
mnogobrojnih preklapajuih identiteta (Nielsen, 1985.: 138). Smith (1991.) govori o
rodu, teritoriju, klasi, religiji i nacionalnosti kao kljunim dimenzijama. Worchel
(1999.) analizira nacionalnost, religiju i etninost kao kljune grupne identitete, pri
emu rod ima osobit prostor temeljen na meuovisnosti sve druge grupe mogu
postojati i bez postojanja drugih, samo su rodne grupe uzajamno meuovisne. Isaacs
(1989.) razvija slijed postupnog irenja individualnog identiteta: Osjeaji pripadnosti,
usmjereni najprije na obitelj, pleme, klan ili neku drugu rodbinsku grupu, postupno su
se proirili na vee zajednice pripadnosti i povezanosti, na lokalna podruja, mjesta,
gradove, gradove-drave, religijska tijela, podruje velmoa i kraljeva (Isaacs, 1989.:
172). Suprotno tomu, nacionalisti nastoje nacionalni identitet u njegovu sadanjem obliku to vie projicirati u prolost (primordijalno gledanje). Pfaff (1993.) u svojoj poleminoj knjizi pokazuje kako su identitet i politika odanost na razliitim mjestima i u razliitim povijesnim razdobljima mijenjali svoje arite. Nacija kao dominantan politiki
identitet i arite lojalnosti razmjerno je nova povijesna pojava.
U prolosti je postojala lojalnost mjestu i klanu ili plemenu, obveze prema plemiima i vlasteli, dinastiki ili teritorijalni ratovi, ali najvea je bila lojalnost religiji, Bogu
ili bogu-kralju, moda nekom caru, civilizaciji kao takvoj. Nacije nije bilo. Biti Kinezom znailo je pripadati jednoj civilizaciji koju se smatralo univerzalnom ili, ako ne
univerzalnom, onda civilizacijom izvan koje postoje samo barbari. () Biti Mezopotamcem ili Rimljaninom znailo je pripadati jednom inkluzivnom carstvu neodreenih
granica. () Rim nije bio nacija; bio je istodobno i grad i carstvo. Biti Europljaninom u
Srednjem vijeku znailo je za veliku veinu biti kraninom, s obvezama i pravima s
obzirom na zemljovlasniku hijerarhiju koja je, barem u teoriji, ovisila o kranskom
caru, nasljedniku rimskoga cara, i papi kao Bojem zamjeniku na zemlji () (Pfaff,
1993.: 17-18).
S nacionalistikoga gledita, nacionalni identitet nije samo primordijalan, nedjeljivi
dio naega osobnog identiteta on ima povlaten status moralne obvezatnosti. Opisujui nacionalistiko stajalite, Gellner (1964.: 150) kae da je za nacionalista nacionalnost prirodan fenomen. Nacionalnost imamo onako kako imamo teinu, visinu, spol i
krvnu grupu. Taj je identitet neto uroeno i prirodno, on je dio ljudske svijesti od
pamtivijeka (Smith, 1991.). On je jedna od danosti ovjekove egzistencije.
142
Sociologija i nacionalistiko miljenje drukije definiraju kontekstualnu ovisnost

nacionalnog identiteta. Empirijsku injenicu nepostojanja nacionalnog identiteta, njegove promjenjivosti u prostoru i vremenu, nacionalisti tumae kao rezultat opresije i
podjarmljivanja. To to Hrvati svoj nacionalni identitet nisu izraavali svugdje i u svim
povijesnim razdobljima istim arom, posljedica je jednostavne injenice to su ga strani
zavojevai uspjeno potiskivali. Unutar marksistiko-lenjinistikog diskursa, da bi od
Klasse an sich postala Klasse fr sich, klasi treba avangarda proletarijata; kako bi
probudili uspavani nacionalni identitet naroda (Volk), nacionalistima treba nacionalno
svjesna inteligencija. Uloga je inteligencije probuditi zaboravljeni nacionalni identitet
koji spava u duboko skrivenim dijelovima ljudske due. Postoji jedna pria o tome kako
su Ljudevit Gaj i Vuk Karadi, dvojica pionira nacionalnog romantizma meu Hrvatima i Srbima, 1841. godine zajedno putovali po Dalmaciji i Crnoj Gori kako bi otkrili identitet lokalnoga stanovnitva. Njih su dvojica imali suprotne zamisli o izvorima
i opsegu identitet susjednih grupa. Karadi je tvrdio da su ljudi koji su obitavali na
tim podrujima Srbi, uglavnom na temelju njihova tokavskog govora, dok je Gaj tvrdio
da su Hrvati, na temelju povijesti. Obojica su polazili od pretpostavke da se potisnuti
identitet moe otkriti. Kad su nekog otoanina s Peljeca upitali Tko ste?, dobili su
odgovor Dalmatinac. Kako objanjava N. Stani (1999.: 120), to je vjerojatno odraz
njegova znanja da je Peljeac (dio nekadanje Dubrovake Republike) 1816. pripojen
austrijskoj regiji Dalmaciji. Na pitanje kojim jezikom govori, odgovor je glasio naki.
Kad su ga zamolili da svoj jezik usporedi s talijanskim, objasnio je da on govori slovinski. A kad su ga pitali je li uo za srpski, odgovor je bio nijean. Ali kad ga je Vuk
upitao razumije li to on, Vuk, govori, odgovor je, dakako, bio potvrdan te je Vuk ustvrdio da teak govori srpski. Ali, kad ga je Maurani (koji je putovao s Gajem) upitao
je li uo za hrvatski jezik, odgovor je bio Ta kako ne bi ? Ta to je ono, to mi ne pada
odmah na um, i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski (Stani, 1999.: 82). Stani zakljuuje da hrvatska etnika zajednica na razini seljakog drutva nije bila ni reflektirana ni politiki operacionalizirana. Bio je to vie rezultat svijesti o jezinim i kulturnim
razlikama u odnosu na druge (Talijane, Nijemce) i slinosti s drugim slavenskim skupinama. Tone granice meu tim slavenskim skupinama, opseg skupine, nisu bile jasno
odreene i bit e na inteligenciji, na Karadiima i Gajevima, da iz prednacionalnih
etnikih identiteta naroda (Volk) stvore moderne nacije. Prihvatimo li da etnike skupine
mogu postojati bez neke razvijene doktrine samoodreenja, hrvatski je etnicitet postojao
na prednacionalnoj razini. Kad veina pripadnika skupine razvije i prihvati takvu
doktrinu, ta se etnika skupina pretvara u naciju. U sluaju Hrvatske, u viim slojevima
feudalnog drutva u 19. stoljeu postojala je jedna specifina doktrina samoodreenja.
Plemstvo, sveenstvo, slobodni gradovi i njihova inteligencija imali su ideju hrvatske
nacije (natio croatica) koja ne ukljuuje nie drutvene slojeve neovisno o njihovoj hrvatskoj etninosti. Temeljila se na povijesnim pravima, na podrujima kojima je vladalo
hrvatsko plemstvo. Taj zamiljeni teritorij (ne zajednica) bio je mnogo vei od teritorija
kojim su uistinu vladali zato to se temeljio na ideji srednjovjekovnih hrvatskih drava
koje su postojale prije osmanlijskog osvajanja (Stani, 1999.: 123-125). Dakako, te
srednjovjekovne drave nisu bile drave-nacije i bilo bi neutemeljeno govoriti o bilo
kakvom kontinuitetu izmeu srednjovjekovnih feudalnih drava i modernih nacionalnih
drava. Ali, moderna se ideja hrvatske nacije temelji upravo na tom protezanju. Ideja
neprekidnog etniciteta jednostavno je etnicizacija toga tradicionalnog pojma nacije
hrvatskoga plemstva. Romantini nacionalisti 19. stoljea pokuavali su otkriti uspa-
143
vani hrvatski etniki identitet. U zbilji se nije toliko radilo o otkrivanju potisnutoga
identiteta koliko o stvaranju i uvrivanju identiteta od postojeih komponenti. Religija, jezik, povijesna sjeanja i politika svrhovitost upotrijebljeni su za stvaranje nacionalnih skupina, za povlaenje granica prema drugima i, posljedino i najvanije, za
uvoenje prava samoodreenja naroda.
Nacionalni identitet ima za nacionalista isti status kao religioznost za religioznoga.
Ako niste razvili nacionalni identitet, moralno ste inferiorni i moralno iskvareni. Onako
kako religiozna osoba sumnja u moralnost nereligioznih ljudi, tako dobar nacionalist
sumnja u osnovni moral onih koji nisu razvili svoju nacionalnu svijest. Klasna svijest,
religijsko vjerovanje ili nacionalni identitet, elementi su koje e razviti poduzetnici
revolucionarne stranke, misionari ili nacionalno svjesna inteligencija.
Kontekstualna ovisnost za nacionalista podrazumijeva uvjete pod kojima je identitet
bio guen i, dakako, nune uvjete za ponovno buenje nacionalnog identiteta. Kontekstualnost je za socioloki pristup vrijednosno mnogo manje optereena. Nacionalni je
identitet jedan od mnogih identiteta i nije u povlatenom poloaju. Nadalje, on nema
nikakav osobit moralni status u usporedbi s drugim identitetima. Svaki pojedinac ima na
raspolaganju golem izbor identiteta, a nacionalni je identitet jedan od njih. Empirijsko je
pitanje pod kojim se uvjetima razliiti dijelovi naeg identiteta mobiliziraju i postaju
vodstvom za djelovanje. Nielsen ga je formulirao ovako: Pod kojim se uvjetima etnicitet u modernim drutvima uspjeno natjee za sudjelovanje lanova s drugim oblicima
solidarnosti? (Nielsen, 1985.: 137). U odreenim okolnostima osjeam se iskljuivo
enom, pripadnikom radnike klase, katolikom ili pripadnikom hrvatske nacije. O tome
koja e se dimenzija identiteta mobilizirati, odluuje kontekst situacija u kojoj se nalazimo, prevladavajui sukob, kako nas relevantni drugi definiraju i prema nama se
odnose itd. Izgubim li posao, mogu trajkati protiv poslodavaca i osjeati snanu solidarnost prema svojim kolegama radnicima te djelovati i osjeati se pripadnikom radnike klase. Taj osjeaj klasne solidarnosti i klasnog identiteta moe se pretvoriti u nacionalni identitet ako su poslodavci razliite nacionalnosti. Takoer, ako sam u svojoj
zemlji, mogu osjeati snaan lokalni identitet dok gledam utakmicu svoje nogometne
momadi s protivnikom iz susjednoga grada. U takvoj se situaciji ne pojavljuje nacionalni identitet. Ali kad se moja zemlja nae u opasnosti, mogu osjeati snanu solidarnost unato injenici to nacionalni identitet prije toga nije znatnije utjecao na moje
djelovanje. Kao u glasovitom dictumu Simmela i Cosera izvanjska prijetnja poveava
unutarnju solidarnost. Sukob s drugom grupom vodi mobilizaciji energija pripadnika
grupe i stoga poveava koheziju grupe (Coser, 1956.: 95). Promatrana sa stajalita
identiteta, poveana kohezija znai da dani identitet postaje istaknutiji, da se ljudi vie
osjeaju pripadnicima nacionalne grupe. Mobilizacija lanova znai da oni alociraju
dio svojih resursa, poput vremena, energije, novca, glasova, psiholoke predanosti i tjelesne snage zajednikom nastojanju (Nielsen, 1985.: 137).
Graanski i etniki identitet

Hans Kohn (1961.) prvi je razvio sustavno razlikovanje izmeu zapadnih i istonih nacionalizama. Zapadni je tip rezultat duge evolucije u kojoj je drava prethodila
stvaranju nacije. Uglavnom ekspanzijom i konsolidacijom drave, stvoreni su drutveni,
144
ekonomski i politiki uvjeti za preobrazbu naroda u naciju. Ta se transformacija

temeljila uglavnom na zamislima liberalne srednje klase pomijeanim s njezinim demokratskim idejama i idealima. Rezultat je graanski oblik nacionalizma koji se temelji
na graanskom statusu, subjektivnom izboru i demokratskim idejama nacionalne suverenosti koja nastaje iz sukobljavanja s feudalnim drutvom nasljednih povlastica. Glavni
politiki cilj bilo je redefiniranje ljudi kao graana. S druge, pak, strane, istoni oblik
stvoren je u potpuno drukijim uvjetima. Nacije nisu bile stvorene od postojeih drava,
nego protiv postojeih oblika drave. Istona carstva nikad nisu uspjela u nastojanjima
da asimiliraju etniki heterogene populacije. Istoni nacionalizam vodila je zamisao
promjene dravnih granica u skladu s etnografskim razlikama. Istoni nacionalizam temelji se na kulturnom identitetu i nacionalizmu kao objektivnoj injenici. Ljudi nisu
bili ponajprije graani nego narod (Volk). I dok je zapadni nacionalizam poeo kao politiki razvoj, istoni je poeo kao kulturni pokret (romantizam) koji se razvio u politiku snagu.
Razlikovanje istonog i zapadnog oblika moemo podvrgnuti kritici. U nekim nacionalizmima na Zapadu oiti su elementi koje Kohn pripisuje istonoj verziji na primjer
kod irskog ili francuskog nacionalizma u kasnom 19. stoljeu. S druge strane, neki su
istoni nacionalizmi vrlo zapadni primjerice eki, maarski i cionistiki. Mnogi
zapadni nacionalizmi nisu samo proizvod buroazije nego i prijanjih monarhijskih i
aristokratskih kultura. Takoer, dvojbena je pretpostavka o demokratskom i racionalnom znaenju buroazije, kako to jasno pokazuje mistini pangermanizam njemake
buroazije (Smith, 1991.: 81). Bez obzira na povijesno dubiozno znaenje Kohnova
razlikovanja, ono moe biti korisno za usporeivanje nacionalnih identiteta. Kudikamo
je korisnije uzimati ga kao varijablu ili idealni tip nego kao primjere konkretno postojeih sluajeva. Tako ga shvaa Kuzio (2002.) u svojoj kritici Kohnove tipologije. U svakom primjeru postoji neka mjeavina graanskih i etnikih elemenata, a graanski elementi poinju prevladavati tek nakon ezdesetih godina 20. stoljea.
Graanski identitet temelji se na tono odreenom teritoriju, zajednici zakona i institucija, jednoj jedinoj politikoj volji, jednakim pravima za pripadnike nacije i zajednikim vrijednostima, tradicijama i osjeajima koji ljude meusobno povezuju. Etniki se
identitet temelji na ideji istog podrijetla ili, tonije, percipiranog podrijetla, pri emu se
ljudi doivljavaju kao jedan narod (Smith, 1991.). Kako kau Eisenstadt i Giesen, Graanski zakonici ne uzimaju da kolektivni identitet predstavlja neku izvanjsku referencu poput prirode ili svetoga; umjesto toga, rutine, tradicije i institucionalna ili ustavna ureenja zajednice smatraju se sri njezina kolektivnog identiteta (1995.: 80).
Suprotno graanskom identitetu, osnove za primordijalni (na etniki) identitet su fiksirane, nepromjenjive i ukorijenjene u prirodnim razlikama meu skupinama ljudi.
Primordijalni kodovi oito vezuju konstitutivnu razliku uz izvorne ili nepromjenjive
razlike koje su prema drutvenoj definiciji izuzete iz komunikacije i razmjene uglavnom zato to su pripisane strukturama svijeta koje su dane i ne mogu se mijenjati voljnim djelovanjem. Zapadnjaki je izraz za to podruje priroda. Povezujui kolektivni
identitet s prirodom, kodovi primordijalnosti ine vrstu i stabilnu osnovu onkraj podruja voljnog djelovanja i njegovih promjenjivih angairanja. Primordijalni tipovi kolektivnog identiteta doimaju se objektivnima i neupitnima; granice se ne mogu pomicati i
prelaenje tih granica ini se krajnje tekim (Eisenstadt/Giesen, 1995.: 77-78).
145
Treim se oblikom kolektivnog identiteta, koji Eisenstadt i Giessen nazivaju kulturnim, neemo baviti jer emo u daljnjoj analizi pokuati izotriti razliku izmeu etnikog
(primordijalnog) i graanskog. Za nae potrebe, kulturni oblik moe se smatrati dijelom
etnikoga (primordijalnoga) u irem smislu. Smatra se da je zajednica odraz nekoga
pradavnog boanskog nauma koji se obino dogaa i u nekom prethodnom vremenskom
trenutku, premda je inkluzivniji od istoga etnikog modela, ima mnogo arhainiji oblik
od instrumentalnijega graanskog oblika identiteta.
Razlika graanskoga i etnikoga u naem se istraivanju ne uzima kao a priori povijesna konstrukcija povijesno stvorenih idealnih tipova, nego kao idealni tipovi moguih
oblika individualnih identiteta. Jednostavno uzimamo da individualni etniki identitet
moe imati graanskiji ili etnikiji oblik. Stoga se moe zamisliti kao kontinuum s graanskim i etnikim polovima i nizom stadija izmeu njih te kao mjeavina graanske i
etnike identifikacije. Takav se pristup nairoko primjenjuje u empirijskim istraivanjima etno-nacionalnih identiteta (Jones, 1997.; Jones, 2000.; Jones/Smith, 2001.; Pakulski/Tranter, 2000.). Primijenili smo ga i u jednom prijanjem istraivanju o ideologijama, gdje se na liberalizam i nacionalizam gledalo kao na polove u kontinuumu na
kojem se liberalni nacionalizam nalazi izmeu njih (Massey/Hodson/Sekuli, 2003.).
Tako se pojedinci mogu nalaziti na bilo kojem mjestu u kontinuumu. Pitanje povijesnog
podrijetla i povijesnih tipova stavljeno je na stranu i preoblikovano u pitanja empirijske
distribucije odreenih idealnih tipova. Uzimajui u obzir difuziju ideja, moemo ustvrditi da su se ideje graanskog nacionalizma mogle proiriti iz svojih zapadnih kolijevki u istone zemlje. U posthladnoratovskoj eri dominacija zapadnih modela miljenja
ljudskih prava, demokracije, otvorenog drutva, trita, individualizma proirila se
svijetom i postala dominantnim nainom miljenja. Na isti nain moemo rei da su
graanski identiteti kao vaan oblik ideoloke elaboracije zapadnih identiteta prodrli na
podruja kojima su vladali etniki identiteti.
Hrvatski sluaj
Hrvatski identitet u svojem suvremenom opsegu (obuhvaene etnike skupine) i u
svojem sadraju (to znai biti Hrvat) rezultat je modernizacijskih procesa 19. stoljea.
Romantini intelektualci pokuavali su odrediti opseg i sadraj hrvatstva u viedimenzionalnim borbama za modernizaciju drutva. Ta se borba odvijala u kontekstu
nadmetanja s nastajuim i dominantnim maarskim i talijanskim nacionalizmom u
sklopu pokuaja germanizacije Austrijskoga carstva te u nadmetanju sa slavenskim nacionalizmima u kojemu je najotrija bila hrvatsko-srpska konkurencija. Te pokuaje da
se hrvatska nacija definira poduzimali su intelektualci, koji su ljudima pokuavali objasniti tko su doista. Dakako, povijesna uvjetovanost opsega i karaktera nacije uzimala
se kao argument za politiko samoodreenje i kao opravdanje politikog djelovanja. Pusi (1995.) izdvaja etiri glavne orijentacije. Prva je argumentacija Gaja-StrossmayeraTrumbia, koja se zalae za maksimalno irok obuhvat junoslavenskog identiteta; to je
bila osnova njihova ilirskog pokreta. Drugi smjer (Maurani-Jelai) bio je skloniji suradnji s bekim dvorom i budunost je Hrvatske vidio u federaliziranoj austrijskoj monarhiji. Ideje Starevia-Kvaternika-Franka temeljile su se na radikalnoj afirmaciji hrvatskoga identiteta i na njemu utemeljenoj politikoj neovisnosti Hrvatske. etvrta sku-
146
pina zagovornika saveza s Maarskom bila je najmanje nacionalistika i ukljuivala je

plemstvo, koje je uglavnom bilo orijentirano na obranu svojih feudalnih povlastica.
Svaka od tih skupina drukije je odgovarala na pitanje opsega hrvatstva, to je ponajvie ovisilo o prevladavajuim trenutanim politikim odnosima izmeu maarskoga, hrvatskoga, srpskoga i austrijskoga nacionalizma: odnosu izmeu zagovornika
liberalnih reformi i zagovornika ouvanja feudalnog poretka; te konkurenciji izmeu
drava u regiji i ukljuivanja udaljenijih aktera poput Ruskoga carstva. Najradikalniju
definiciju obuhvata dao je Starevi, koji je na temelju povijesnih argumenata tvrdio da
u regiji ive samo dvije slavenske nacije, Hrvati i Bugari. Sve tvrdnje o tome da postoje
i druge nacionalne skupine bile su za njega neznanstvene. S druge strane, Vuk Karadi, veliki romantini preporoditelj i srpski jezikoslovac, primijenio je jezina mjerila i opseg hrvatske prisutnosti sveo na kajkavce i akavce, a sve tokavce ubrojio u
prave Srbe.
Te su rasprave bile daleko od svijesti, preokupacija i identiteta veine naroda seljatva. Kako kae Stani (1999.: 123), etninost je postojala, ali nije bila reflektirana
ni politiki operacionalizirana, i seljaci nisu djelovali na temelju svoje etnike ili nacionalne svijesti. Ti fragmentirani etniki identiteti seljakoga drutva preobrazili su se u
posve moderan nacionalni identitet tek djelovanjem Hrvatske seljake stranke koja je na
specifian nain amalgamirala Starevievu nacionalnu orijentaciju i Strossmayerovu
vie junoslavensku opu orijentaciju.
Da bismo razumjeli te razliite nacionalne programe koji su oblikovali i stvorili moderni nacionalni identitet, moramo istaknuti dva vana elementa. Najprije, neovisno o
definiciji opsega i temeljne politike orijentacije, svi su nacionalisti bili u europskom
smislu modernizacijski i liberalno usmjereni. Potom, neovisno o modernizmu i liberalizmu, njihova definicija identiteta uvijek je bila primordijalno formulirana. ak se i hrvatsko plemstvo u svojem zagovaranju politike hrvatske nacije i kontinuiteta hrvatskih
politikih prava, premda su politiku naciju definirali u feudalnom okviru i seljatvo
nisu smatrali dijelom nacije, smatralo izravnim potomstvom Porfirogenetovih Hrvata
(Stani, 1999.: 123). Primordijalna definicija nacije nije bila protivna zagovaranju liberalnih reformi. Oslobaanje ljudi iz feudalnih okova i modernizacijske reforme ili su
ruku pod ruku s prepirkama na temu tko je narod i gdje treba povui granice izmeu
naroda. Starevi, otac domovine, poricao je postojanje Srba i Slovenaca i nastojao
dokazati da su bosanski muslimani islamizirani Hrvati i slino. Istodobno, bio je veliki
tovatelj Francuske revolucije i zagovornik ljudskih prava, modernizacije i demokratskih reformi. No, ne bismo ga mogli smatrati demokratom u naemu modernom znaenju
rijei, a pod utjecajem primordijalne koncepcije nacije pokazivao je odreenu sklonost
totalitarnoj demokraciji (Gross, 2000.: 24-25) i rtvovanju volje i prava pojedinca
pravima i volji nacionalnoga/kolektivnoga. Za njega nije postojala dvojba izmeu demokratskih reformi i nacionalne afirmacije. Nacionalna afirmacija bila je preduvjet za
demokratske reforme i za njega je bilo nezamislivo da se nacionalna emancipacija rtvuje zbog modernizacije i demokracije. Nacionalna emancipacija bila je za njega nuan
preduvjet modernizacije Hrvatske.
Vano je razumjeti da se u svim tim ideologijama, koje su pokuale definirati hrvatski identitet i povui granice izmeu Hrvata i drugih, argumentacija temeljila na
primordijalnim definicijama nacije. Mit o istim predcima, prema kojemu su moderni
147
Hrvati izravni potomci Hrvata koji su u to podruje stigli u 7. stoljeu, nije bio tek sastavni dio nacionalistikih ideologija, nego je procesom difuzije postao sastavnim dijelom samoodreenja hrvatskoga naroda. Preobrazba difuznoga etnikog kontinuuma
(Stani) u moderan nacionalni identitet bila je proeta primordijalnim samoodreenjem. Moemo li i Kohnov opis istonoga nacionalizma primijeniti na hrvatski sluaj?
dok je novi nacionalizam u zapadnoj Europi odgovarao promjenjivoj socijalnoj,
ekonomskoj, politikoj zbilji, Srednjom i Istonom Europom se proirio mnogo prije
odgovarajue socijalne i ekonomske preobrazbe. Te nove ideje naile su u razliitim
zemljama na vrlo raznolike institucionalne i drutvene uvjete, naslijeene iz prolosti,
koji su ih oblikovali i modificirali. Razliite interpretacije urodile su razliitim tipovima
nacionalizma jedan se temeljio na koncepcijama liberalne srednje klase i mogao se
ostvariti u jednom demokratskom svjetskom drutvu, dok se drugi temeljio na iracionalnim i pretprosvjetiteljskim koncepcijama usmjerenim prema iskljuivosti (Kohn,
1961.: 457).
Kohn ima pravo kad tvrdi da u Hrvatskoj uvjeti nisu bili sazreli za drutvenu promjenu. No, pravi pogreku kad kae da su se nacionalisti sluili idejama nacionalizma
kako bi predmoderno drutvo pretvorili u moderno. Hrvatski se nacionalizam koristio
idejama prosvjetiteljstva kako bi uinio prve korake u preobraavanju feudalnoga u kapitalistiko drutvo. Ovisnost o stranim centrima moi u Beu i Budimpeti smatrala se
zaprekom u modernizaciji. Borba protiv stranih centara moi tekla je usporedo s nastojanjem da se odredi obuhvat nacije. Odatle proistjee Kohnova optuba za iskljuivost. No, moramo ponoviti da je to bilo manje vano od glavnoga cilja nacionalizma
kao instrumenta modernizacije. Mogli bismo povui analogiju s kasnijom strategijom
Komunistike partije da se moderniziraju agrarne privrede Rusije i Istone Europe. Isto
onako kako su ruski boljevici i istonoeuropski komunisti smatrali da je njihova uloga
industrijalizirati svoje zemlje jer to nije uinila buroazija, nacionalisti Istone Europe
pokuavali su svoje zemlje modernizirati sluei se nacionalizmom kao sredstvom.
Onako kako su boljevici u lenjinistikoj verziji revolucionarne partije pokuavali usaditi klasnu svijest izvana, tako su nacionalisti pokuavali probuditi uspavanu nacionalnu svijest vlastitoga naroda.
Tono je da se pripadnost hrvatskoj naciji temeljila na zajednitvu podrijetla, na
ius sanguinis zakonu krvi i u tom smislu je ta nacija prema njemakom modelu
(Brubacker, 1992.) prethodila dravi. No ta je definicija nacionalnoga istodobno upotrijebljena da se robove oslobodi ropstva, da se pojedince oslobodi feudalnih obveza i da
im se daju prava graanstva. Tono je da se graanski status ograniavao na one koji su
pripadali zajednici definiranoj prema ius sanguinis, no ono je podanike ipak pretvorilo u
graane. To je odraz povijesnih okolnosti nerazvijenosti u Istonoj Europi koje su
potom zagovornici dihotomije graansko-etniko apsolutizirali. Tono je da su drave
stvorile nacije na Zapadu, ali pitanje je koliko se stupanj u kojem je to potom postalo
nacijom bitno razlikuje od volk definicija na Istoku. Kad je kulturna bit zapadnoga graanstva dola pod pritisak useljavanja drugih, reakcija je bila vrlo vlkisch. Kako
objasniti endemski rasizam prema drugomu u zapadnim drutvima ako identitet naroda ima graanski oblik? Jesu li krv i tlo doista toliko razliiti i ne podrazumijeva li posljednje ono prvo? Kako kae McCrone, Uostalom, Lebensraum je bio koncept koji je u Hitlerovoj Njemakoj povezivao oboje (McCrone, 1998.: 9). Pojavljiva-
148
nje hrvatskoga nacionalnog identiteta, gdje su se ljudi definirali primordijalno, na temelju mita o zajednikim predcima, bio je pomijean s graanskim identitetom, sa stjecanjem politikih prava, s modernizacijom feudalnog drutva. Ta kasnija preobrazba nacionalizma u njegov organski oblik u verziji ustaa bila je ostvarenje tek jedne od mogunosti prisutnih u izvornim oblicima nacionalizma. Primordijalni identitet, identitet
zajednikih predaka, moe postojati zajedno s liberalnim politikim oblicima isto
onako kako graanski identitet na Zapadu moe postojati zajedno s autoritarnim politikim oblicima i ksenofobijom prema drugima.
Uspjeh primordijalnoga projekta

Politika mobilizacija seljatva od strane Hrvatske seljake stranke, koju je stvorio i
vodio Stjepan Radi, dovrila je to pretvaranje naroda u naciju. Nacionalni identitet
bio je definiran i vrsto etabliran. Kako je opisao romanopisac Petar egedin, Nacionalnost u mojem djetinjstvu nije postojala. Moj djed bio je podanik cara Franje i znaenje toga bilo je isto to i nacionalna pripadnost. Kad sam 1933. posjetio strica Jakova,
koji je kao esnaestogodinjak emigrirao u Ameriku, izjavio je za sebe da je Austrijanac
Samo je Stjepan Radi, naglaavajui uz seljatvo i hrvatstvo, probudio u naem narodu ivu nacionalnu svijest (egedin, 1996.). Kako su mnogi naglaavali, nacionalna
je svijest poela kao razumijevanje onoga to nismo. Tek nakon Drugoga svjetskog
rata, pod talijanskom okupacijom, nacionalni je osjeaj jasnije uskrsnuo, ali prije svega
kao svijest o tome da nismo Talijani. Ondje, na poluotoku Peljecu, nije bilo Talijana,
oni su isto to i mi (egedin, 1996.). No to to doista jesmo poelo se definirati iskljuivo primordijalno. Intelektualci su primarni identitet smjetali na razliite razine
drutvene i etnike heterogenosti. Kad je 1918. stvorena prva jugoslavenska drava (Drava Srba, Hrvata i Slovenaca) bila je utjecajna teorija triju plemena, ujedinjenoga
jugoslavenskog naroda, hrvatsko-srpska nacionalna sloga (Banac, 1984.: 98), teorija koja je posluila u borbi protiv dominacije jaih neslavenskih sila Austrijanaca,
Maara i Talijana, koji su svi bili primordijalno definirani. Zajedniki predci, bilo u ranoj verziji ilirskih preporoditelja poput Ljudevita Gaja ili iskljuivijih hrvatskih nacionalista poput Ante Starevia, definirali su Hrvate uz pomo neke specifine povijesne
interpretacije zajednikog podrijetla hrvatskoga naroda.
Uspjeh primordijalne verzije ogleda se u injenici to su te intelektualne vizije postale dijelom zajednikog identiteta. Ljudi su se poeli definirati primordijalno; bili su
Hrvati i mitski zajedniki predci postali su vaan dio samodefinicije i podjele izmeu
onih koji pripadaju nama za razliku od njih. Dok je prije, da se posluimo egedinovom metaforom, biti carevim podanikom bilo jednako nacionalnom identitetu (a mogli bismo rei da je i religijski identitet igrao istu emocionalnu i identitetsku ulogu kakvu danas igra nacionalni identitet), buenje nacionalnog identiteta stvaralo je jasnu
granicu izmeu poloaja podanika i nacionalnog identiteta. Povijesna injenica to je
Hrvatska bila dijelom Austrije i Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, a poslije i komunistike Jugoslavije (s ineterregnumom hrvatske ustake marionetske drave tijekom
Drugoga svjetskog rata) stvarala je razumijevanje jasne podjele izmeu etnikog i nacionalnog identiteta na jednoj strani nasuprot graanskom statusu (u koji je pretvoren im-
149
perijalni podaniki status). Hrvati su Hrvati u primordijalnom smislu, ali su podanici

i/ili graani Austro-Ugarske ili kasnije Jugoslavije.
Dileme jugoslavenstva
Stvaranje jugoslavenske drave obiljeile su stalne politike napetosti izmeu zagovornika centralizacije i federalizacije. Ta je politika napetost imala duboke implikacije
za stvaranje identiteta i temeljila se na predstavljanju razliitih projekata identiteta. Demokratska verzija jugoslavenstva temeljila se na ideji stvaranja budue jugoslavenske
nacije na temelju slinosti izmeu slavenskih naroda. Zajednika drava doivljavala se
kao sredstvo postupnog amalgamiranja te zajednikosti bez hegemonije bilo kojeg
njezina sastavnog dijela. Politika je stvarnost bila drukija. Prva je jugoslavenska drava stvorena vie-manje kao produetak srbijanske drave s jakom srpskom dominacijom u svim sferama ivota. To iskustvo zajednike drave i srpske dominacije samo je
pridonijelo uvrenju identitet nesrpskih etnikih grupa. Politike nesrpske elite snano su se protivile srpskoj dominaciji u institucijama jugoslavenske drave ekonomskoj, kulturnoj i politikoj. Srpska je dominacija ak pretvorila neutralni identitet nesrpskih grupa u snani, protusrpski orijentiran, nacionalni (primordijalno definirani)
identitet. Umjesto zajednikog cilja, jugoslavenstvo je postalo simbolom izrabljivanja i
dominacije jedne grupe nad drugom. Slaba vezanost uz zajedniku dravu pridonijela je
njezinom raspadu kao posljedici njemake invazije. Jugoslavija je bila podijeljena na
nekoliko kvazineovisnih drava i protektorata. Njemako-talijanska politika podjela uspjeno je zamijenila neispunjene nacionalistike tenje unutar Jugoslavije stvaranjem
neovisnih drava. Neovisna Hrvatska, Crna Gora (nakon komunistikog ustanka
1941. Italija je proglasila nitetnim proglaenje neovisnosti i uvela vlastitu upravu),
velika Albanija sve su one stvorene kao suprotnost prijanjoj srpskoj dominaciji.
Nediev reim u Srbiji nadao se uskrsnuti srpsku dravu pod njemakom zatitom. Makedonija je, pak, bila podijeljena izmeu Bugarske, Crne Gore i Albanije, a Slovenija,
kao njemaki protektorat, bila je osuena na nestanak (ista politika bila je primijenjena
u Slovakoj) (Bilandi, 1985.: 43-48).
Jedina dva pokreta koji su bili protiv sila Osovine, partizani predvoeni komunistima i srpski etnici, imali su razliita vienja obnove Jugoslavije. Dok su etnici bili
gotovo iskljuivo pansrpski pokret, komunistiki partizani bili su posveeni obnovi Jugoslavije. Za razliku od centralizirane predratne Jugoslavije, komunisti su ponudili federalnu rekonstrukciju drave utemeljenu na jednakosti sastavnih nacija. Posljedica
komunistike pobjede bila je federalizacija Jugoslavije. Isprva je ta federalizacija bila
tek krinka za dominaciju Komunistike partije nad drutvom, no kasnije se sama Komunistika partija federalizirala i podijelila prema nacionalnom kljuu. Federalizacija
Jugoslavije konano se uvruje u Ustavu iz 1974. kojim je Jugoslavija konano postala federacija temeljena na ravnopravnosti federalnih jedinica koje su iznutra bile pod
nadzorom svojih komunistikih partija (Sekuli, 1992.: 120-124). Nacionalni identitet
postao je jednim od glavnih kriterija konstituiranja politikog sustava, a kao posljedica
federalistike komunistike politike umnoavali su se identiteti. Uz srpski, hrvatski i
slovenski identitet, priznati su i makedonski (od 1948.), crnogorski, a nakon Ustava
1963. godine, i muslimanski (kao etniki a ne vjerski identitet). Te grupe smatrale su se
150
konstitutivnim nacijama Jugoslavije. Koncept zatitnike federacije bio je privlaan

tim manjim, novopriznatim nacionalnim grupama, osobito Makedoncima, koji su se
osjeali ugroenim od Grke i Bugarske. Oni koji su imali svoje matine nacije kao
neovisne drave izvan jugoslavenskih granica (Albanci, Maari, idovi, Talijani, esi,
Turci ) nazivali su se narodnostima (Woodward, 1995.: 29-41). Komunistika je partija pazila da ne ponovi pogreku srbijanske meuratne elite koja je politikom dominacije antagonizirala sve druge nacionalne grupe. Jugoslavenski politiki voe shvaali su
da e propasti politika jedinstvene nacionalne drave, temeljene na imperijalistikim
pokuajima poricanja nacionalnosti mnogim narodima u sastavu Jugoslavije (Cohen/
Warwick, 1983.; Shoup/Hoffman, 1990.). Tito se nadao da e svojom politikom bratstva i jedinstva, neprisilnog jugoslavenstva i demokratskog izraavanja nacionalnih tenji federalnim sustavom moi biti zadovoljene nacionalne tenje, a integritet drave
biti uvren i ouvan. Komunistiki program bio je, ukratko, negacija dvaju ideolokih obiljeja meuratnog poretka. Naglaavanjem ravnopravnosti nacija (ne tek nekih
neodreenih narodnosti ili etniciteta) komunisti su sruili srpsku hegemoniju. U naglaavanju individualnosti nacija inilo se da rue jugoslavenski unitarizam (Banac,
1992.: 171).
Tito i komunisti openito imali su ambivalentan odnos prema jugoslavenstvu. Slijedom tradicionalne komunistike orijentacije, Tito je vjerojatno gajio nostalgiju prema
nekom obliku jugoslavenstva. To najbolje pokazuju njegove rijei upuene skupini inozemnih dopisnika 1952. godine: Volio bih doivjeti dan kad e se Jugoslavija stopiti u
vrstu zajednicu, kad vie neemo morati biti neka formalna zajednica ve zajednica jedinstvene jugoslavenske nacije u kojoj e naih pet naroda postati jedna jedina nacija ...
To je moja najvea tenja. Vi ste imali slian proces stvaranja jedinstvene nacije u
Americi, gdje je nacija stvorena od engleske i drugih nacija (prema Banac, 1990.: 152).
Unato toj najveoj tenji Tito je pazio da je ne prenese na nacije Jugoslavije.
Kako je stariji narataj komunista odlazio, mlai su se voe vrsto vezali za svoje republiko-nacionalne federativne jedinice. Izblijedjeli su snovi o jugoslavenstvu i Jugoslavija je sve vie postajala podrujem pregovaranja nacionalnih (komunistikih) politikih elita. U jednoj knjizi (Ramet, 1992.) primijenjen je model meudravnih odnosa u
razumijevanju unutardravnih odnosa. Zbog pregovaranja meu republikama (njihovim
komunistikim partijskim elitama) taj je eksplanatorni okvir bio najprimjereniji. Kako je
ustvrdila Ramet, Jugoslavija se, na posljetku, postupno razvila od ureenja koje je odgovaralo labavom bipolarnom sustavu (1918-63.) do sustava ravnotee moi (od 1965.
godine) (Ramet, 1992.: 5). Bio je to proces postupnoga uvrenja legitimnosti komunistikih elita u interesu njihovih nacija (republika).
Nova generacija (ona koja je na vlast dola ezdesetih godina 20. stoljea) komunistikih politikih elita konano je odbacila projekt jugoslavenstva kao nacionalnog identiteta. Organsko jugoslavenstvo, integralno jugoslavenstvo, unitarizam bili su definitivno odbaeni. Na Osmome kongresu Saveza komunista Jugoslavije u prosincu
1964. Veljko Vlahovi napao je ideje o odumiranju nacija Jugoslavije kao uskogrudni
ovinizam i podli kriptounitarizam. Tito je napao odreene ljude koji su pogreno
shvatili da jedinstvo naih naroda znai eliminaciju nacionalnosti i stvaranje neega novog i umjetnog, to jest jedinstvene jugoslavenske nacije, na liniji asimilacije i birokratske centralizacije, unitarizma i hegemonije (navedeno prema Rusinow, 1978.:
151
167). Vano je uoiti razliku u odnosu na njegov intervju iz 1952. i uvoenje pojma
umjetnih nacija. Projekt jugoslavenskog identiteta bio je odbaen kao umjetan, odraavajui pogrene ideje idealistike inteligencije ranoga romantinog razdoblja u
najboljem sluaju, a u najgorem hegemonistike tenje u jugoslavenskom kontekstu
to je bio hegemonistiki srpski nacionalizam. U glavama sredovjenih i mlaih komunistikih voa Jugoslavija je trebala biti federalna drava utemeljena na ravnopravnosti njezinih nacija. Bila je odbaena svaka ideja o tome da je to prijelazna faza procesa na ijem e kraju postojee nacije Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci,
Muslimani biti amalgamirane u neku jugoslavensku super-naciju. Jugoslavija je bila
definirana kao vienacionalna federalna drava, a njezina legitimacija temeljila se na
njezinoj specifinoj ideolokoj varijanti socijalistikog samoupravljanja i njezine vodee uloge u Pokretu nesvrstanih zbog ega je njezin meunarodni status bio mnogo
vei no to bi se moglo oekivati na temelju njezine politike i ekonomske teine. Primordijalna definicija nacija uzimala se manje-vie neupitno, to jest, barem je nitko nije
dovodio u pitanje. Legitimacija drave definirala se u okviru socijalistikih projekata
poslijeratne Jugoslavije. Budui da se legitimacija federalne drave nalazila u komunistikoj ideji, nije bilo nikakvih izgleda da drava preivi raspad komunizma (Sekuli,
1997.).
Nelagoda zbog jugoslavenskog identiteta

Postupna federalizacija strukture vlasti Jugoslavije od ezdesetih godina 20. stoljea
nadalje promijenila je mo politike elite i osnove legitimacije. Osnova moi postala je
republika, a obrana republikih interesa glavni izvor legitimacije elite (Bilandi,
1985.: 329; Bilandi, 1999.: 528-43). Nacionalni klju je postao glavnom formulom
podjele vlasti na federalnoj razini. U takvom je politikom okruenju porast broja ljudi
koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni u etno-nacionalnom smislu izazivao nemir meu
novim nositeljima vlasti. Poveani broj Jugoslavena mogao je ponovno legitimirati
centar moi u Beogradu i stare unitaristike snage.
Nakon Drugoga svjetskog rata nacionalnost se registrirala na desetogodinjim popisima stanovnitva, no kategorija Jugoslavena nije postojala. Uvedena je prvi put na treem poslijeratnom popisu, 1961. godine. Slubeno, bila je rezervirana za one koji se
nisu opredijelili ni za koji odreeni identitet (Petrovi, 1983.). Godine 1961. Jugoslavenima se izjasnilo 1,7% stanovnika, a 1971. njihov udio pao je na 1,3%. Umjereni pad
opredjeljenja za kategoriju Jugoslaven za zemlju u cjelini u tom razdoblju bio je ponajprije rezultat onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni u Bosni i Hercegovini
(8,4% stanovnika 1961. i 1,9% 1971.). Prema Ramet (1992.: 176-186), visok postotak
izjanjavanja u Bosni 1961. bio je posljedica odbijanja muslimana da se poistovjete s
dominantnim nacionalnim grupama (tj. Srbima i Hrvatima). Na popisu 1971. prvi je put
uvedena kategorija Muslimana kao nacionalnosti i mnogi su se muslimanski Bosanci,
koji su se prije izjanjavali kao Jugoslaveni, izjasnili kao Muslimani. No, osim Bosne
i Hercegovine i Kosova, broj onih koji su se izjasnili kao Jugoslaveni u razdoblju 19611981. porastao je u svim drugim dijelovima bive Jugoslavije. To je bilo osobito uoljivo u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini (za razdoblje 1971-1981). U Hrvats-
152
koj se 1961. godine 1,9% stanovnika izjasnilo kao Jugoslaveni, a 1981. bilo ih je 8,2%.
Godine 1991., uoi raspada Jugoslavije i rata, taj je udio pao na 2,2% (Sekuli, 1997.a).
Znatan porast stanovnika koji su se 1981. izjasnili kao Jugoslaveni izazvao je nelagodu u partijskom vodstvu. Njihova se politika legitimacija temeljila na obrani hrvatskih politikih interesa. Ne postoji apsolutno nikakva mogunost stvaranja neke jugoslavenske nacije, izjavio je D. Bilandi (1982.), tada lan Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Bilandi je optuio te obraenike na jugoslavenstvo za antifederativne pobude i oboavanje centralizma. Usto, ustvrdio je da je jugoslavizacija
osobito usmjerena protiv Hrvata, iji se broj u Vojvodini smanjio za 30.000 (udio Hrvata u Vojvodini smanjio se u razdoblju 1971-81. sa 7,1% na 5,4% stanovnitva, a broj
Jugoslavena poveao se s 2,4 na 8,3% u apsolutnom iznosu broj Hrvata smanjio se sa
138.561 na 109.203, a broj Jugoslavena poveao se s 46.928 na 167.215 (Petrovi,
1987.: 45). U polemici koja je uslijedila zanimljivo je da je Bilandi bio napadnut zbog
prikrivenoga hrvatskog nacionalizma i zato to je one koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni optuio da su unitaristi i antifederalisti, ali nitko nije doveo u pitanje njegovu teoriju o umjetnom karakteru jugoslavenske nacionalnosti. Jugoslavenski su komunisti
odbacili ideje asimilacije i amalgamiranja nacija, ali su se suoili sa sve veim brojem
onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni. Prema tadanjim demografskim projekcijama, predvialo se da bi uz nastavljanje takvoga trenda 1991. godine broj Jugoslavena
bio oko pet milijuna odnosno da bi od 5,5% mogao porasti na 20% stanovnitva kako
znamo, to se nije dogodilo.
Unato slubenoj politici obeshrabrivanja jugoslavenstva kao etnikog identiteta kao
umjetne nacije, empirijska je injenica da je broj onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni bio u porastu. U jednoj prijanjoj studiji (Sekuli/Hodson/Massey, 1994.) pokuali smo otkriti glavne drutvene snage koje su taj porast proizvele. Umnogome najvaniji imbenik bili su nacionalno mjeoviti brakovi. Djeca ljudi iz takvih brakova bili su
vie od 11 puta skloniji izjanjavati se kao Jugoslaveni od onih iz nacionalno homogenih brakova (na temelju kombiniranih reprezentativnih uzoraka za cijelu Jugoslaviju u
1985. i 1989. godine). Utjecajni imbenici bili su i lanstvo u komunistikoj partiji (vjerojatnost da e se izjasniti kao Jugoslaveni bila je meu lanovima 60% vea nego meu
nelanovima). Taj je imbenik bio osobito vaan u Hrvatskoj, gdje je ta vjerojatnost bila
dvostruko vea. Urbanost je takoer bila vana injenica (kako je sredina bivala
urbanijom, od sela, mjesta do grada, vjerojatnost je rasla 60% u Hrvatskoj mnogo
manje); a u pogledu dobi, vjerojatnost izjanjavanja Jugoslavenima smanjivala se 3%
svakom godinom ivota. Posljednji imbenik je sudjelovanje u drutvenim organizacijama. Za one koji su bili aktivni, vjerojatnost da e se izjanjavati kao Jugoslaveni bila
je priblino treinu vea.
Usporeujui razliite republike, doli smo do zakljuka da je manjinama jugoslavenstvo bilo nain da izbjegnu status manjine. Na primjer, homogeno hrvatsko roditeljstvo oito je negativno djelovalo na opredjeljivanje za jugoslavenstvo u Hrvatskoj, ali je
u Bosni i Srbiji djelovalo pozitivno (ondje je injenica da su roditelji Hrvati vie od 15
puta uveavala vjerojatnost izjanjavanja Jugoslavenima). Takoer, postojala je tendencija da se osobe iji su roditelji bili Srbi u Hrvatskoj vie izjanjavaju kao Jugoslaveni,
ali u postotku koji nije statistiki znaajan. Tako su se Bilandieve (1982.) tvrdnje o
153
asimilacijskom karakteru jugoslavenstva ostavljajui, dakako, po strani njegove ideoloke ocjene potvrdile.
Jugoslavenski identitet funkcionalna analiza

Pitanje jugoslavenskog identiteta, jugoslavenstva kao ideologije, uvijek je bilo nabijeno emocijama. Radilo se, naime, o razliitim ideolokim projektima koji su se meusobno suprotstavljali i sukobljavali. Tko je nacija, tko su drugi; umjetne nacije na
jednoj strani i organske nacije na drugoj; povijesne i nepovijesne nacije sve su
to projekti na kojima pada ili stoji mo suparnikih elita. Ovdje emo na temelju funkcionalne analize suziti svoj cilj i pokuati razumjeti ulogu koju je izjanjavanje za jugoslavenstvo odigralo na karti identiteta stanovnitva bive Jugoslavije.
Razloge izjanjavanja Jugoslavenima moemo podijeliti na tri najvanija. Prvi je bio
poloaj manjine. Manjine Srbi u Hrvatskoj, Hrvati u Srbiji itd. izbjegavale su svoj
manjinski poloaj izjanjavajui se kao Jugoslaveni. Nije ta pojava nita novo manjine
su uvijek spremne prihvatiti univerzalistike ideologije zato to ih one izdiu iz manjinskog statusa idovsko prihvaanje komunizma ili prihvaanje univerzalistikoga indijskog identiteta Kongresne stranke od strane Nedodirljivih imale su istu funkciju.
Sljedei (i najutjecajniji) imbenik bio je demografski djeca iz mjeovitih brakova,
kako bi izbjegla izbor izmeu jedne ili druge nacionalnosti, odluivala su se za jugoslavenstvo. Iako su u jednom od rijetkih prethodnih istraivanja autori na temelju indirektnih podataka ustvrdili da mjeoviti brakovi nisu glavni imbenik identifikacije s jugoslavenstvom (Burg/Berbaum, 1989.), nai podatci pokazuju da je taj imbenik snanija
determinanta jugoslavenstva.
Politiki imbenik partijsko lanstvo i aktivnost u drutvenim organizacijama takoer upuuje na to da je, unato slubenoj politici neforsiranja jugoslavenstva, postojao meu lanovima Saveza komunista spontan pokret prema jugoslavenstvu. Premda je
Savez komunista odbacio politiku prisilnog jugoslavenstva, ostatci pozitivnog jugoslavenstva bili su prisutniji meu lanovima nego u ostatku stanovnitva.
Na posljetku, posljednji imbenik je bila modernizacija mlai i urbaniziraniji bili
su skloniji izjanjavati se kao Jugoslaveni. Pritom moramo dodati jednu vanu napomenu stupanj naobrazbe nije utjecao na poveano izjanjavanje za jugoslavenstvo.
Unato injenici da su ti mlai i urbaniziraniji ljudi bili obrazovaniji, obrazovanje kao
nezavisan faktor nije poveavalo izjanjavanje za jugoslavenstvo.
Iako nismo prikupili podatke koji su izravno vezani za to tumaenje, moemo spekulirati da se za jugoslavenstvo odluivala i mala manjina ljudi koji su time prosvjedovali protiv etnikog nacionalizma. Izjanjavanje za jugoslavenstvo vjerojatno se nije
temeljilo samo na pozitivnoj identifikaciji s jugoslavenstvom nego je bilo i rezultat
negativne identifikacije s tradicionalnim nacionalizmom i njegovom ulogom u jugoslavenskoj politici.
Merton (1967.: 105) upozorava da motive djelovanja ne bismo smjeli brkati s njegovim namjeravanim i/ili nenamjeravanim posljedicama. Individualne motivacije (bijeg iz
154
poloaja manjine, izbjegavanje sukobljenih pritisaka u sluaju djece iz mjeovitih brakova, izvlaenje od pritisaka etnikog nacionalizma, izraavanje ideoloke predanosti
jugoslavenskom projektu) ima namjeravane i nenamjeravane posljedice. Vjerojatno najvanija nenamjeravana posljedica (barem sa stajalita veine ljudi koji su se izjasnili
kao Jugoslaveni) je otvaranje politike rasprave i unoenje nemira u politiki sustav koji
se razvio u suprotnom smjeru. Sve vie ljudi koji su izbjegavali vladajuu politiku
formulu naruavalo je sustav koji se temeljio na konsenzusu komunistike politike
elite da predstavlja svoje nacionalne grupe. To je bilo osobito nezgodno za hrvatsku
politiku elitu zbog razmjerno velikog broja onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni
i tendenciji njegova rasta. Uinak na tradicionalni nacionalizam, koji je bio potisnut u
politiko podzemlje, bio je jednak. Spontano pojavljivanje jugoslavenstva kao nacionalne identifikacije naruilo je krhku ravnoteu meu nacionalnim elitama koje su svoja
teritorijalna prava temeljile na rasprostranjenosti tradicionalnih nacija na teritorijima
koje kontroliraju.1 iroko prihvaena primordijalna definicija nacije, zajedno s usaenim politikim interesima, bila je protivna stvaranju umjetne nacije u kojoj bi prvenstvo etnikog identiteta trebao zamijeniti dravno-etniki identitet.
Nestanak jugoslavenstva
Kako smo prije rekli, izjanjavanje za jugoslavenstvo osjetno se smanjilo u razdoblju 1981-1991. U Jugoslaviji je u cjelini palo s 5,5% stanovnitva na 3,0%. Pad je zabiljeen u cijeloj zemlji, osim u Vojvodini i na Kosovu (gdje je bilo neznatno 0,2% stanovnitva na popisima 1981. i 1991.). U Hrvatskoj je taj pad bio dramatian (s 8,2% na
2,2%), usporediv s porastom u razdoblju 1971-1981. (s 1,9% na 8,2%) (Sekuli,
1997.a). Taj je pad rezultat nacionalnih sukoba i pratio je raspad jugoslavenske drave.
S jedne strane, legitimacija Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata bila je usidrena u
socijalistikom projektu. S raspadom komunizma nestali su svi oni elementi koji su
opravdavali postojanje Jugoslavije samoupravljanje, nesvrstanost i neovisan poloaj
izmeu Zapada i Istoka. Tradicionalni nacionalistiki projekti, koji su tijekom razdoblja
komunistike modernizacije bili gurnuti na rub, pojavili su se kao jedina odriva alternativa. Stupanj proetosti tradicionalnog nacionalizma liberalnim elementima razlikovao se od republike do republike i odraavao je povijest i lokalne odnose moi (Sekuli,
1992.). S druge strane, u svim nesrpskim dijelovima Jugoslavije razvio se nakon Miloevieva dolaska na vlast jak protusrpski osjeaj. Dvojba izmeu razdvajanja i odrava1
Tradicionalne nacionaliste uznemirivala je Titova politika davanja nacionalnih prava novonastalim
nacijama i to su pripisivali njegovim manipulacijama sa svrhom slabljenja tradicionalnih nacija. Hrvatima i
Srbima jednako je smetalo davanje statusa nacije bosanskim muslimanima. Za hrvatske nacionaliste oni su,
kako je mislio Starevi, bili islamizirani Hrvati. Iz toga je slijedila tvrdnja da u stvarnosti Bosna i
Hercegovina ima hrvatsku veinu, to je elaborirao, na primjer, Katalini u tekstu Bosna izmeu Hrvatske i
Srbije (Katalini, 1993.). Srbi, Grci i Bugari poricali su priznavanje Makedonaca. bugarska vlada prva je
priznala makedonsku neovisnost ali to je uinila, kako je rekao bugarski predsjednik, ne kao naciju nego
kao dravu (Woodward, 1995.: 219). Srpski nacionalisti stalno su poricali da Crnogorci imaju neki drugi
identitet osim srpskoga. Na primjer, Alex Dragnic, piui o rezultatima popisa stanovnitva 1991. godine,
jednostavno ignorira injenicu da se 61,8% stanovnika Crne Gore izjanjavaju ponajprije kao Crnogorci, a
9,3% kao primarno Srbi i sve ih stavlja u istu kategoriju (Dragni, 1992.: 193).
155
nja Jugoslavije sve se vie pretvarala u dvojbu: biti pod Miloevievom kontrolom ili je
izbjei pod nacionalistikim vodstvom svoje republike. S obzirom na nestajanje jugoslavenske drave i na to da je Miloevi prisvojio ideju jugoslavenstva, pokazalo se da
je tradicionalni nacionalizam rjeenje. U takvoj se situaciji moglo oekivati i nestajanje
identifikacije s jugoslavenstvom; upravo se to dogodilo u Hrvatskoj. U nizu anketa provedenih u posljednjem desetljeu ne nalazimo onih 2,2% Jugoslavena iz 1991. (Svjetsko
istraivanje o vrednotama iz 1995., Anketa o kvaliteti ivota iz 1996. godine) i ne oekujemo da e se na popisu 2001. ponovno pojaviti (u vrijeme pisanja ovoga teksta podatci nisu bili na raspolaganju).
Hrvatska i graanski i etniki identitet danas

Razlog zbog kojega sam toliko vremena posvetio jugoslavenskom identitetu jest u
tome to taj identitet umnogome ima elemente graanskog identiteta. Iako je imao i
elemente etnike identifikacije (u izvornim oblicima organskog jugoslavenstva), u modernim oblicima (u posljednjih dvadeset godina) sve je vie postajao nain bjeanja iz
usko definiranoga etnikog esencijalizma, prevladavanja tradicionalnog nacionalizma i
izbjegavanja prevladavajueg oblika vladajueg primordijalistikog diskursa. U funkcionalnom smislu, funkcija modernizacije, bijeg iz manjinskog statusa i demografska
funkcija (djeca iz mjeovitih brakova) jugoslavenstva nestali su s raspadom Jugoslavije
i istodobnim nestankom poistovjeivanja s jugoslavenstvom. Veliko je pitanje postoje li
kakvi funkcionalni ekvivalenti jugoslavenstvu.
Hrvatska je prola kroz razdoblje reinterpretacije vlastite povijesti i snanog nacionalnog buenja. Klasu, glavni element u komunistikom diskursu, zamijenila je nacija u nacionalistikom diskursu (Sekuli, 2001.). Primordijalistiki diskurs nacionalistike ideologije stopio se s primordijalizmom svakidanjeg diskursa. Nestala su siva
podruja koja je prije pokrivalo jugoslavenstvo i identitet se definirao primordijalno,
bez drugih politikih principa koji bi posredovali izmeu identiteta i politike legitimacije. Dok je legitimacija bive socijalistike Jugoslavije uglavnom dolazila iz samoga
socijalizma, u Hrvatskoj je nacionalni identitet postao jedinim legitimirajuim principom. Postojanje drave opravdavalo se prema klasinoj nacionalistikoj formuli, postojanjem jednog identiteta koji drava treba tititi i jaati. Stvaranje hrvatske drave u
uvjetima rata i agresije proizvelo je jak obrambeni nacionalizam i snanu nacionalnu
identifikaciju. Ali, nacionalistiki projekt na temelju kojeg je drava stvorena proizveo
je nove unutarnje i vanjske sukobe s potencijalno vanim posljedicama za definicije i
formacije identiteta. Projekt nacionalne homogenizacije vladajue stranke bio je inherentno antipluralistiki i suprotan modernizacijskim trendovima. Iako jugoslavenstvo
vie nije predstavljalo stvarnu opasnost i ostatci jugoslavenskog identiteta i jugoslavenske ideologije bili su marginalizirani, pojavila se nova unutarnja diverzifikacija. U nacionalni identitet uvedena je politika podjela na dobre i loe Hrvate.2
2
Ta podjela na dobre i loe Hrvate ili openito na dobre i loe pripadnike bilo koje nacije, ima
u hrvatskom nacionalizmu duboke korijene. Otac hrvatskoga nacionalizma Ante Starevi razvio je teoriju
da u svakom narodu postoje ljudi koji nisu kadri teiti prema, inae naslijeenoj, potrebi za nacionalnom
slobodom. Ta skupina, koja uvijek slui tuinima i koja uvijek nanosi tetu vlastitoj naciji, trebala bi biti
156
Opasnosti regionalizma i regionalnih identiteta praene rastom utjecaja regionalnih

stranaka (osobito u Istri) doivjeli su nositelji nacionalnog projekta kao opasnost od
nejedinstva. Sa stajalita identiteta, to je samo bio znak krhkosti tog identiteta i njegove ovisnosti o povijesnom i politikom kontekstu. Sada kad vie nije bilo jugoslavenstva u smislu postojanja drave i alternativnih identiteta, pojavile su se nove alternative
osobito u obliku regionalizma kao otpor primordijalizmu nacionalistike ideologije i
njezine esencijalistike definicije identiteta. Najvei izazov potekao je od Istarskoga
demokratskog sabora (IDS) koji je problemu identiteta vrlo zanimljivo pristupio u svojem programu iz 1991. Oni su obznanili da se Istrani osjeaju pripadnicima hrvatske,
slovenske, talijanske nacije i istarskog etnika (navedeno u Banovac, 1998.: 125). Autor
pokuava pokazati da regionalni i nacionalni identitet nisu uzajamno iskljuivi. Logiki
gledano, u izraavanju lokalnog, regionalnog i potom nacionalnog identiteta nema proturjeja. No u diskursu nacionalistikog projekta, mora dominirati nacionalni identitet.
Osobito kad nacionalnu dravu, koju legitimira obrana nacionalnog identiteta, dovodi u
pitanje regionalna stranka, koja nalazi opravdanje u tome to je regionalni identitet u
Istri postao dominantnim. U Hrvatskoj je bio jak trend fokusiranja na identitet ispod
nacionalne razine. U Svjetskom istraivanju o vrednotama 1995. godine, provedenom u
prosincu (nekoliko mjeseci nakon akcije Oluja, kada je Krajina vraena pod hrvatski nadzor i kad je nacionalna euforija trebala biti na vrhuncu) velik broj ljudi izjasnio se za privrenost regiji uoj od nacionalnoga teritorija. Kad je reprezentativnom
uzorku hrvatskih graana postavljeno pitanje za koji se teritorij osjeaju najvie vezani
grad u kojem ive, regiju, Hrvatsku, Europu ili svijet 79,8% ispitanika odluilo se za
grad ili regiju, 15,5% za zemlju i 4,8% za teritorij iri od Hrvatske (Sekuli 1997.b: 52).
Pitanje nije bilo oblikovano tako da implicira kako vezanost za regiju ili grad nekako
proturjei nacionalnoj identifikaciji.
No ono upuuje na to da je privilegirani status nacionalne identifikacije koji trae
nacionalistiki ideolozi kudikamo kompleksniji i nejasniji. Neki autori tvrde da je naa
prava kulturna vezanost obino mnogo ua od vezanosti za naciju. Nacije su rezultat
stapanja razliitih lokalnih kultura, rezultat osvajanja, asimilacije, amalgamizacije itd.
To je zamiljena zajednica (Anderson, 1983.) i uvijek je rezultat politikog djelovanja
a ne automatski izdanak kulturnih identiteta. Svatko od nas kree se u beskonanom
broju zajednica od kojih su neke inkluzivnije od drugih i svaka na razliit nain trai
nau privrenost (Sandel, 1982.: 146). Jednako tako, naa je vezanost locirana na razliitim razinama apstrakcija, od obitelji i mjesta, preko grada, regije, Hrvatske, Jugoslavije, Europe i ovjeanstva. Najmanja jedinica poput obitelji ili mjesta stanovanja koja
ima znaajke primarne grupe (Cooley), vjerojatno izaziva primarnu vezanost. Tijekom dobrog dijela ljudske povijesti politika se vezanost podudarala s tom primarnom
vezanou. Vezanost za naciju, razvoj zamiljenih zajednica, jest korak u povijesti i
dominantan oblik politike vezanosti u modernome svijetu. Jedini je problem u tome
da uvijek potencijalno postoje suparniki zahtjevi za tu vezanost. Vezanost za Hrvatsku,
Jugoslaviju ili Istru mogu, u odreenim okolnostima, postati primarnim politikim veodstranjena iz nacionalnog organizma. Pravi Hrvati, kao i pravi Francuzi ili pravi Rusi, trebali bi ih se
osloboditi. Prema Starevievu miljenju, Deklaracija o pravima ovjeka i graanina ne bi se trebala
univerzalno primjenjivati, nego bi se trebala ograniiti na prave nacionaliste. Za takve ljude je skovao izraz
Slavosrbi (Gross, 2000.: 18).
157
zanostima. Nacionalistikom diskursu ta fleksibilnost veoma smeta jer proturjei glavnoj tvrdnji o prirodnosti primarne prirode nacionalne vezanosti.
Graanski identitet funkcionalni ekvivalent jugoslavenstvu

Ako je naa prethodna funkcionalna analiza jugoslavenstva ispravna, tada se postavlja pitanje postoji li neto to ga zamjenjuje. Moemo krenuti od pretpostavke nacionalne homogenizacije u skladu s poznatim Simmel-Coserovim dictumom: Sukob s
drugom grupom vodi mobilizaciji energija lanova grupe i stoga veoj koheziji te
grupe (Coser, 1956.: 95). Kao rezultat rata, kad su Hrvati bili napadnuti zbog svoga
nacionalnog identiteta i nacionalnih tenji te zbog nacionalistikog diskursa koji je vladao javnim ivotom u postkomunistikom razdoblju, moemo oekivati poveanje opsega i intenziteta identiteta. Moemo pretpostaviti da se velik broj ljudi koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni sada izjanjavaju kao Hrvati. Takoer, moemo oekivati da je
velik broj ljudi koji su prije imali druge glavne politike vezanosti bivi komunisti, na
primjer redefinirao svoju vezanost i identitete u svjetlu poveanja hrvatskoga identiteta. Na temelju svih tih procesa moemo oekivati da je vei broj ljudi postao Hrvatima
i da e osjeaj hrvatstva postati dublji. No, unato tim zbivanjima, moemo pretpostaviti
da su danas na individualno-motivacijskoj razini prisutni oni isti funkcionalni zahtjevi
koji su u razdoblju socijalistike Jugoslavije proizveli izjanjavanje za jugoslavenstvo.
Jedini je problem to to je nestao jugoslavenski identitet kao realistina alternativa. Potreba za izbjegavanjem primordijalne etnike kategorizacije, potreba pripadnika manjina
da izbjegnu manjinski status, potreba pojedinaca iz mjeovitih brakova da izbjegnu
proturjene pritiske, vjerojatno su jednaki kao i prije. Jugoslavenski identitet s dravom
koja ne postoji i koja se usto esto povezuje s negativnim uspomenama na rat i razaranje
nije vjerojatna alternativa. Ali, postoji li ita to bi ga moglo zamijeniti? Prema naem
miljenju, alternativa postoji i poinje igrati veliku ulogu. Ta je alternativa rezultat iskustva Hrvata s njihovom integracijom sa Zapadom. Naime, kako je drugdje prikazano
(Sekuli, 2001.), raspad komunizma bio je impregniran eljom za pridruivanjem Europi, postati dijelom Zapada. injenica da se taj Zapad distancirao od etnikog nacionalizma i da nije razumio zamisli o Velikoj Hrvatskoj, Velikoj Srbiji itd., nije
bila shvaena. to se vie hadezeovski nacionalistiki reim predsjednika Tumana
udaljavao od drugih europskih vlada i bio gurnut gotovo u diplomatsku izolaciju, jaz
izmeu europskih vrijednosti i dominantnih nacionalistikih vrijednosti u Hrvatskoj
postajao je sve oitiji. Ideja graanske Hrvatske postaje protuteom vladajuem diskursu nacionalistike, etniki definirane Hrvatske. Takoer, taj uvoz europejstva
uinio je vidljivijom razliku izmeu etnikog i graanskog identiteta. Biti graaninom
postalo je neto vie nego biti tek pripadnikom hrvatske nacionalnosti. Diskursi graanskoga sukobili su se s primordijalno definiranim nacionalnim identitetom. U tom bismo
smislu postavili hipotezu da je civilno graanstvo uvelike postalo funkcionalni ekvivalent nestajuem jugoslavenstvu. Ne radi se o tome da bi se oni koji su se neko izjanjavali kao Jugoslaveni sada izjanjavali kao graani, nego o tome da iste motivacije
nagone pojedince u smjeru izraavanja graanskoga nasuprot primordijalnom, etnikom, identitetu.
158
U Svjetskom istraivanju vrednota iz 1995. postavljeno je pitanje koje se izravno

bavi dvjema dimenzijama identiteta3 osjea li se osoba primarno pripadnikom njegove/
njezine etnike skupine (Hrvata, Srba itd.) ili primarno graaninom Hrvatske i tek
potom pripadnikom etnike skupine. Opa distribucija odgovora dana je u Tablici 1.
Tablica 1. Distribucija primarno etnike i graanske identifikacije
Primarno hrvatska
Primarno druge nacionalnosti
Primarno hrvatski graanin
Ne zna
Ukupno
N
838
18
314
20
1.190
%
70,5
1,5
26,4
1,7
100,0
Prvo to uoavamo jest da je, unato vremenu u kojem je anketa provedena (uspjena akcija Oluja, nakon koje smo mogli oekivati veu identifikaciju s nacijom), vie
od etvrtine populacije izjavilo da daju prednost graanskom pred etnikim identitetom.
Pogledamo li etniku identifikaciju onih koji su kao primarno istaknuli graansko,
odmah moemo vidjeti da je tona naa hipoteza funkcionalne ekvivalencije graanskoga s jugoslavenstvom. Naime, opredjeljivanje za graanstvo nain je na koji
pripadnici manjina mogu izbjei naglaavanje da su nehrvatske etnike (nacionalne)
pripadnosti u jednom vrlo nacionalistiki obojenom ozraju.
Tablica 2. Etnika pripadnost i primarna identifikacija
Etnicitet
Hrvati
Srbi
Drugi
Primarna identifikacija
Etnika
Graanska
Ukupno
782 (72,8%)
289 (26,9%)
1.074
2 (6,4%)
29 (93,5%)
31
17 (36,4%)
27 (63,6%)
44
Pogledamo li etniku (nacionalnu) pripadnost, od 32 ispitanika srpske nacionalnosti

29 ih se izjasnilo kao primarno hrvatski graani i tek potom kao etniki Srbi. Isto vrijedi
za pripadnike drugih skupina. Od 44 ispitanika druge etnike pripadnosti, 28 ih se izjasnilo za graanski identitet kao primaran. injenica da se 93,5% Srba i 63,6% drugih
izjanjava za graanski identitet vjerojatno odraava jai pritisak na Srbe nego na
druge (najvee skupine: 14 muslimana i 14 Maara) da umanje vanost svoje etnike
pripadnosti i naglase da su hrvatski graani. Ali, to nije kraj prie. Utvrdili smo da se i
26,9% Hrvata osjeaju vie kao graani nego kao etniki Hrvati. injenica da vie od
etvrtine Hrvata izjavljuje kako je njihov primarni identitet graanski, a ne etniki, po3
Anketa se temeljila na individualnim intervjuima na reprezentativnom uzorku od 1.190 osoba u

studenome 1995. godine.
159
kazuje da se postojanje graanskog identiteta ne moe objasniti samo manjinskim statusom.

Moemo postaviti hipotezu da oni pojedinci koji ele nadii etniku uvjetovanost,
koji su kozmopolitski orijentirani i koji su manje pod utjecajem nacionalistike mobilizacije smatraju da je graanski identitet nain na koji mogu izraziti nezadovoljstvo postojeom politikom stvarnou. Na taj nain se graanski identitet moe smatrati ekvivalentom jugoslavenstvu. tovie, mogli bismo rei da graanski identitet moe svoju
ulogu obavljati s manje zapreka nego jugoslavenstvo. Naime, jugoslavenstvo je bilo
optereeno idejama organskog jugoslavenstva, koje su se temeljile na zahtjevima da
se jedan openitiji etniki identitet zamijeni uim identitetom. No, on je ostao u okviru etnike identitifkacije. Jugoslavenstvo je, takoer, bilo veoma optereeno povezanou sa srpskom dominacijom u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Graanski
identitet nije optereen niim od toga, ali i on ima svoje politike konotacije. Te su konotacije prozapadnjakoga integracionistikog tipa suprotstavljenog snanom nacionalistiko-izolacionistikom orijentacijom. Svi ti elementi vjerojatno objanjavaju injenicu da je primarno graanska identifikacija ak i meu etnikim Hrvatima kudikamo rasprostranjenija no to je jugoslavenstvo ikada bilo.
Hipotezu da je graanski identitet dio politike i ideoloke orijentacije potvruje nekoliko jednostavnih korelacija s nekim pitanjima koje izravno pokazuju te orijentacije.
Ako prethodno spomenuto pitanje o primarnom teritorijalnom identitetu usporedimo s
graansko-etnikim identitetom rezultati su sljedei:
Tablica 3. Izjanjavanje o etnikoj pripadnosti i primarnoj teritorijalnoj vezanosti
Primarna teritorijalna vezanost
Lokalna-regionalna
Nacionalna-hrvatska
Kozmopolitska (Europa, svijet)
Etnika
638 (68,5%)
145 (80,6%)
19 (33,9%)
Graanska
292 (31,4%)
35 (19,4%)
37 (66,1%)
Ukupno
930
180
56
Oita je tenja da su oni koji kozmopolitski definiraju svoju teritorijalnu vezanost

takoer skloniji izraavati graanski a ne etniki identitet (66,1% ispitanika), negoli oni
koji su primarno vezani za Hrvatsku i koji se za graanski identitet opredjeljuju u samo
19,4%. Oni koji imaju primarno lokalni ili regionalni identitet (ispod Hrvatske) nalaze
se u sredini (iscrpniju analizu vezanosti za teritorij vidi u Sekuli, 1997.b). Kozmopolitizam je u korelaciji s graanskim identitetom kao to je vezanost za Hrvatsku u korelaciji s dominacijom etnike identifikacijom.
Jo jedno pitanje koje je ilo u istome smjeru bilo je Koliko ste ponosni to ste hrvatski graanin?, a odgovori su sezali od vrlo ponosan do uope nisam ponosan.
160
Tablica 4. Etniki-graanski identitet

Ponosan sam to sam hrvatski graanin
Vrlo
Prilino
Ne mnogo
Uope ne
Nisam dravljanin
Ukupno
Etniki
426 (82,3%)
278 (64,9%)
79 (47,9%)
11 (32,3%)
Graanski
92 (17,8%)
148 (34,7%)
86 (52,1%)
23 (67,6%)
Ukupno
518
426
165
34
5
1.148
Utvrena je oita negativna korelacija ponosa i graanskog statusa. Sa svakim korakom opadanja ponosa udio onih kojima je primaran graanski identitet za razliku od
onih kojima je primaran etniki identitet raste (ukupan broj ljudi opada, to upuuje na
visok opi ponos zbog statusa hrvatskog graanina).
Model regresije
Kako bismo ispitali jo neke hipoteze u pogledu imbenika koji utjeu na graansku
identifikaciju, upotrijebili smo model regresije. Htjeli smo prije svega doznati razlikuje
li se profil onih koji se izjanjavaju graanski od onih koji se etniki identificiraju ne
samo u pogledu stavova nego i strukturno. Mogli smo oekivati da e se za graanski
identitet izjasniti obrazovaniji, urbaniji, struniji i mlai ljudi. Trebamo se sjetiti da su
oni koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni bili urbaniji, mlai i ee lanovi Partije
ali ne i obrazovaniji. Potjecali su preteno iz mjeovitih brakova, no na temelju podataka Svjetskog istraivanja vrednota ne moemo provjeriti vrijedi li to za one koji se
danas izjanjavaju graanski (Sekuli i dr., 1994.).
Skupu osnovnih strukturalno-demografskih varijabli dodali smo varijable stavova i
varijable koje govore o osnovnim ideolokim i politikim opredjeljenjima. Ovisna varijabla bila je podijeljena na etniki i graanski identitet, a zbog njezine dihotomne prirode primijenjena je tehnika logistike regresije.4
Prvo to primjeujemo jest to da nijedna od strukturalnih varijabli ne uvjetuje graansko opredjeljenje. Dok je jugoslavensko opredjeljenje bilo oito strukturalno determinirano, u sluaju graanskog opredjeljenja takva determinacija ne postoji. Dob i urbaniziranost nisu ni u kakvoj korelaciji s graanskim opredjeljenjem. Obrazovanje, s
druge strane, utjee na graansko opredjeljenje, iako na jugoslavensko opredjeljenje nije
imalo utjecaja. Varijablu obrazovanja podijelili smo u etiri skupine, od nikakvog
obrazovanja do sveuiline razine. Na svakoj se razini pokazao blagi porast od 1,13
(gledano u postotcima, to znai da se na razini bez ikakve naobrazbe njih 11,8% izjasnilo za graanski identitet, u skupini s osnovnom kolom njih 19,9%, u skupini onih s
viom naobrazbom njih 40,0%, a meu onima s fakultetskom diplomom 41,5%).
4
Tehnika logistike regresije primjenjuje se kad je zavisna varijabla dihotomna a ne kontinuirana

(Aldrich/ Nelson, 1984.).
161
Tablica 5. Koeficijenti za logistiku regresiju o graanskim opredjeljenjima na odabranim neovisnim varijablama*
Neovisna varijabla
Strukturne varijable
Spol
Dob
Grad kao mjesto roenja
Prebivalite
(grad-selo)
Obrazovanje
Zanimanje
Prihod
Identitet
Hrvatski
Regija
Istra
Rijeka
Dalmacija
Zagreb
Meimurje
Slavonija
Osobne varijable
Religioznost
Samoodreenje na skali
lijevo-desno
Ponos zbog bivanja
hrvatskim graaninom
Konstanta
Koeficijent
Standardna
pogreka
Znaajnost Vjerojatnost**
.0801
.0381
.3175
.2318
.1305
.3208
.7298
.7704
.3224
1.0833
.9626
.7280
.0395
.0522
.4489
.9613
.0225
.0119
.0147
.0789
.0368
.0511
.7758
.7465
.7734
1.0227
.9882
1.0148
2.7809
.7901
.0004
16.1336
.5883
.8346
1.4080
.6990
1.2450
1.3248
.5560
.5045
.4425
.3937
.4436
.4983
.2899
.0305
.0015
.0758
.0050
.0079
1.8010
2.3040
4.0876
2.0117
3.4731
3.7613
.4477
.1960
.0224
1.5647
.1757
.0720
.0147
.8389
.5618
.1714
.0010
1.7538
11.0396
5.7047
.0530
Hi-kvadrat (d.f. = 47)
196.424
2 Log vjerojatnost
593.075
.0000
* Zbog preglednosti u tablici nisu prikazane sve varijable. Izostavljena je veina osobnih varijabli
koje nisu statistiki znaajne.
** Koeficijenti logistike regresije lake se tumae kad se prevedu u vjerojatnosti primjenom logistikog koeficijenta kao eksponenta za prirodnu log funkciju. Na primjer, za bivanje Hrvatom e
2,7809 je isto to i 16,1336. Posljednji koeficijent upuuje na to da, ne uzimajui u obzir druge
faktore u modelu, pomak za jednu jedinicu (od bivanja Hrvatom do bivanja nehrvatom) poveava
izglede za etniku identifikaciju vie od 16 puta.
162
injenica da su pripadnici manjina u usporedbi s Hrvatima manje skloni izjanjavati

se etniki, vrsto potvruje nau hipotezu graanskog identiteta kao funkcionalnog ekvivalenta jugoslavenstva. U Tablici 5 vidimo da, kad u dimenziji etnikog izjanjavanja
idemo od Hrvata prema nehrvatima, izgledi za graansko opredjeljenje poveavaju se za
11,4 puta. U usporedbi s Hrvatima, izgledi da e nehrvati izraavati primarno graanski
identitet 11 puta su vei. Putem graanskog opredjeljenja pripadnici manjina smanjuju
pritisak na sebe oni nisu primarno Srbi, nego hrvatski graani bez obzira na svoju etniku pripadnost. Na injenicu da je graansko opredjeljenje dio ideolokog kompleksa,
upuuje znaenje triju indikatora stavova. to je osoba vie lijevo i manje ponosna
zato to je Hrvat, vea je vjerojatnost da e izraavati graanski identitet, a religioznost
poveava izglede za izraavanje etnikog identiteta.
Lijevo-desna politika orijentacija mjerena je opredjeljivanjem ispitanika na skali od
1 do 10: 1 je znailo krajnje lijevu, a 10 krajnje desnu orijentaciju. Negativni B koeficijent upuivao je na to da to vie idemo od lijevoga prema desnom, opadaju izgledi da
e ljudi izraavati primarno graanski identitet 0,847 za svaki sljedei stupanj na skali.
Oni koji su za sebe ocijenili da su ekstremno lijevo orijentirani opredjeljivali su se za
graanski identitet. To je razumljivo budui da je glavni sadraj podjele na ljevicu i desnicu u modernoj Hrvatskoj nacionalizam, pri emu se ljevica smatra antinacionalistikom, a desnica nacionalistikom. Moramo se sjetiti da je izjanjavanje za jugoslavenstvo bilo povezano s partijskim lanstvom. Onako kako su partijski lanovi u bivoj Jugoslaviji (i Hrvatskoj) bili skloniji opredjeljivati se za jugoslavenstvo, danas su oni u
Hrvatskoj skloniji graanskom opredjeljenju nego oni na politikoj desnici.
Religioznost se mjerila na skali s tri mogunosti religiozan, nereligiozan i ateist.
Kako se vidi iz tablice, svaki korak prema ateizmu dvostruko poveava izglede za primarno graansko opredjeljenje (religiozne osobe izjanjavaju se za primarno graanski
identitet u 24,0% sluajeva, nereligiozni u 41,3% i ateisti u 77,5%).
Takoer, graansko opredjeljenje je u oitoj korelaciji s osjeajem ponosa zbog bivanja Hrvatom. Oni koji se ponose time to su Hrvati odluuju se za graanski identitet
u 25,6% sluajeva u usporedbi s onima koji nisu vrlo ponosni (ili nisu uope ponosni) zato to su Hrvati i koji se za graansko opredjeljenje odluuju u 55,1% sluajeva.
To se prevodi u omjer vjerojatnosti u naoj Tablici 4.
Posljednji skup nezavisnih varijabli pokazuje uinak regije bez drugih neovisnih varijabli. Svaka regija bila je usporeena s prosjekom svih drugih regija. S obzirom na kodiranje, omjeri upuuju na izglede za izraavanje etnikog identiteta. Moemo vidjeti
da, osim u Istri, u svim regijama prevladava etniko opredjeljenje. injenica da je ispitanik iz Dalmacije ili Slavonije poveava izglede za etniku identifikaciju gotovo etiri
puta vie od prosjeka. U svim drugim regijama (osim Istre) izgledi za etniku identifikaciju dvaput su vii od prosjeka. Izraeno u postotcima, Dalmacija ima samo 20,8%, a
Slavonija 22,5% ispitanika koji su se opredijelili za graanski identitet, za razliku od
Istre sa 69,1%. Utjecaj regije je vrlo zanimljiv, osobito ako uzmemo u obzir da se ne
moe ublaiti utjecajem drugih imbenika, poput dobi, obrazovanja ili prihoda. Nai
podatci takoer potvruju specifinost Istre s njezinim jakim regionalizmom izraenim
u njezinim politikim obrascima koji se veoma razlikuju od ostatka Hrvatske (Banovac
1998). Relativni udio ispitanika koji se opredjeljuju za graanski identitet vei je u Istri
nego u drugim regijama. U naem uzorku 4,7% ispitanika je iz Istre, ali na Istru otpada
163
10,7% svih ispitanika koji su se opredijelili za graanski identitet. S druge strane, 27,4%
svih ispitanika koji su se opredijelili graanski odnosi se na Zagreb, ali Zagreb takoer
obuhvaa 27,2% naeg uzorka. Na drugom polu nalazi se Slavonija, koja ima 11,2%
ukupnog broja graanski opredijeljenih, ali obuhvaa 15,7% ukupnoga uzorka.
Zakljuak
Neovisno o Kohnovoj tvrdnji o graanskom zapadnom nacionalizmu i etnikom istonom, mi smo tu distinkciju uzeli kao kontinuum na kojem se moe distribuirati populacija. Premda je povijesno gledano primordijalna (etnika) ideja etninosti bila dominantna i prihvaena kao normalna, elementi graanskog identiteta oduvijek su postojali. Pokazali smo da je izjanjavanje za jugoslavenstvo u komunistikoj Jugoslaviji
bilo multifunkcionalan fenomen koji je sluio i kao izlaz za one koji su htjeli izbjei
usku etniku identifikaciju. S raspadom Jugoslavije, kad je jugoslavenska ideja sauvana gotovo iskljuivo u svijesti emigranata rasprenih diljem svijeta (Wachtel,
1998.: 1), njezin funkcionalni ekvivalent javlja se u obliku graanskog identiteta koji
zamjenjuje onaj etniki. Ta razlika, koja je vie ili manje uvezena iz modernoga zapadnog politikog diskursa prodire u procese identifikacije. Ta je graanska identifikacija ekvivalent jugoslavenstva u tom smislu da ljudima omoguuje izraavati odmak od
uske etnike identifikacije i snanog etnikog preporoda u prvoj postkomunistikoj fazi.
On osobito ispunjava funkciju bijega iz manjinskog statusa na isti nain na koji ju je ispunjavalo jugoslavensko opredjeljenje.
Etnika identifikacija ne moe se analizirati izdvojeno od njezina politikog konteksta i povijesnih okolnosti. Nakon prve faze etnikog preporoda vezanog za pad komunizma, u Hrvatskoj svjedoimo rekonfiguraciji identifikacije sve vie u kontekstu s
njezinim europskim okruenjem. Graanska komponenta prodire u etniku identifikaciju i s njome se mijea. Budunost te identifikacije ovisit e o povijesnim i politikim
okolnostima.
Literatura
Aldrich J.H./ Nelson, F.D., 1984.: Linear Probability. Logit and Probit Models, Sage, Beverly
Hills/ London/New Delhi
Anderson, Benedict, 1983.: Imagined Communities, Verso, London
Banac, Ivo, 1984.: The National Question in Yugoslavia, Cornell University Press, Ithaca/London
Banac, Ivo, 1990.: Political Change and National Diversity, Deadalus, (119) 1
Banac, Ivo, 1992.: Post-Communism as Post-Yugoslavism: The Yugoslav Non-Revolutions of
1989-1990, u: Banac, Ivo (ur.), Eastern Europe in Revolution, Cornell University Press,
Ithaca/London
Banovac, Boris, 1998.: Drutvena pripadnost, identitet, teritorij. Socioloko istraivanje regionalne pripadnosti u Istri, Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka
164
Burg, Steven L./ Berbaum, Michael L., 1989.: Community, Integration, and Stability in Multinational Yugoslavia. American Political Science Review, (83) 2: 535-554
Bilandi, Duan, 1982.: Vjesnik - Sedam dana. (8. svibnja); izvadak preveden u Foreign Broadcast Information Service (FBIS), Daily Report. Eastern Europe, 11. lipnja 1982.
Bilandi, Duan, 1985.: Historija Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, kolska
knjiga, Zagreb
Bilandi, Duan, 1999.: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb
Brubacker, Rogers, 1992.: Citizenship and Nationhood in France and Germany, Harvard University Press, Cambridge
Cohen, Leonard/ Warwick, Paul, 1983.: Political Cohesion in a Fragile Mosaic, Boulder & CO.,
Westview
Coser, Lewis, 1956.: The Functions of Social Conflict, Harcourt
York/San Diego/London
Brace
Jovanovich, New
Dragnich, N., Alex, 1992.: Serbs and Croats, Harcourt Brace Jovanovich, New York/San Diego/
London
Eisenstadt, Samuel L./ Giesen, Bernhard, 1995.: The construction of collective identity, European
Archive for Sociology, 36: 72-102
Elias, Norbert, 1970.: What is Sociology, Hutchinson, London
Gellner, Ernest, 1964.: Thought and Change, London
Gross, Mirjana, 2000.: Izvorno pravatvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb
Isaacs, Harold R., 1989.: Idols of the Tribe, Harvard University Press, Cambridge/London
Jones F. L., 1997.: Ethnic diversity and national identity, Journal of Sociology, (33) 3
Jones, F. L., 2000.: Diversities of National Identity in a Multicultural Society: The Australian
Case, National Identities, (2) 2
Jones, F. L./ Smith, Philip, 2001.: Diversity and commonality in national identities: an exploratory analysis of cross-national patterns, Journal of Sociology, (37) 1
Katalini, Kazimir, 1993.: Argumenti. NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Republika Hrvatska, Buenos Aires/Zagreb
Kohn, Hans, 1961.: The Idea of Nationalism. A Study in its Origins and Background, MacMillan,
New York
Kuzio, Taras, 2002.: The myth of the civic state: a critical survey of Hans Kohns framework for
understanding nationalism, Ethnic and Racial Studies, (25) 1: 20-39
Massey, Garth/ Hodson, Randy/ Sekuli, Duko, 2003.: Liberalism, Nationalism and Liberal Nationalism, Nations and Nationalism, (9) 1: 55-82
McCrone John (1998): Sociology of Nationalism, Routledge, New York
Merton, Robert, 1967.: On Theoretical Sociology, Free Press, New York
Nielsen, Francois, 1985.: Toward a theory of ethnic solidarity in modern societies, American Sociological Review, (50): 133-149
165
Pakulski, Jan/ Tranter, Bruce, 2000.: Civic, national and denizen identity in Australia, Journal of
Sociology, (36) 2
Petrovi, Rua, 1983.: The National Composition of the Population, Yugoslav Survey, (24) 3: 21-34.
Petrovi, Rua, 1987.: Migracije u Jugoslaviji, Istraivako izdavaki centar SO Srbije, Beograd
Pfaff, William, 1993.: The Wrath of Nations, Simon & Schuster, New York/ London
Pusi, Eugen, 1995.: Identitet-Diverzitet-Kapacitet, Erazmus, 11: 2-10
Ramet, Sabrina P., 1992.: Nationalism and Federalism in Yugoslavia, Indiana University Press,
Bloomington/Indianapolis
Rusinow, Dennison, 1978.: The Yugoslav Experiment 1948-1974, University of California Press,
Berkeley/Los Angeles
Sandel, Michael, 1982.: Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge, Massachusets
Smith, Anthony, 1991.: National Identity, University of Nevada Press, Reno/Las Vegas
Sekuli, Duko, 1992.: Marxism versus Democracy: Legacies of Marxism, International Journal
of Politics, Culture and Society, (2) 1: 113-132
Sekuli, Duko/ Hodson, Randy/ Massey, Garth, 1994.: Who were the Yugoslavs? Failed Sources
of a Common Identity in Former Yugoslavia, American Sociological Review, (59): 83-97
Sekuli, Duko, 1997.: The creation and dissolution of the multinational state: the case of Yugoslavia, Nations and Nationalism, 2: 165-179
Sekuli, Duko, 1997.a: Nations and National Conflict in Successor States of former Yugoslavia,
u: Oliner, S. P./ Gay, P. T. (ur.), Race, Ethnicity and Gender. A Global Perspective, Kendall/
Hunt/Dubuque/Iowa: 91-118
Sekuli, Duko, 1997.b: Prostor i identitet, Erazmus, 19: 46-57
Sekuli, Duko, 2001.: Da li je nacionalizam hrvatska sudbina? Revija za sociologiju, (32) 3-4:
157-174
Shoup, Paul/ Hoffman, George W., 1990.: Problems of Balkan Security, Wilson Centre, Washington D.C.
Stani, Nika, 1999.: Etninost na hrvatskom prostoru u XIX. stoljeu: od etnike zajednice,
plemikog naroda i pokrajinskih partikularizama do hrvatske integracije, u: Herak, Emil
(ur.), Etninost i povijest, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk/Hrvatsko
socioloko drutvo, Zagreb
egedin, Petar: Razgovor: Petar egedin: Tuman je znao to hoe, Vjesnik, Zagreb, 12. 12.
1996., str. 17
Wachtel, Andrew B., 1998.: Making a Nation, Breaking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, California
Woodward, Susan L., 1995.: Balkan Tragedy. Chaos and Dissolution After the Cold War, The
Brookings Institution, Washington. D.C.
Worchel, Stephen, 1999.: Written in Blood, Worth Publishers
166
Duko Sekuli
CIVIC AND ETHNIC IDENTITY: THE CASE OF CROATIA
Summary
The author starts from Kuhns division into the western civic nationalism and
the eastern ethnic nationalism as a continuum along which a population is distributed. He claims that ethnic identification cannot be analyzed outside its political
context and historical circumstances. Thus after the first phase of the ethnic revival following the collapse of communism in Croatia, we have witnessed how
the civic component seeped into the ethnic identification. The author claims that
the commitment to the Yugoslav idea in the former Yugoslavia was a multifunctional phenomenon that served also as a means of avoiding a narrow ethnic identification. With the collapse of Yugoslavia, the Yugoslav idea in Croatia reemerged as the civic identity that replaced the ethnic identity. The difference
stemmed from the modern western political discourse and penetrated the processes of identification. The civic identification was an equivalent to the Yugoslav
idea as it enabled people to distance themselves from the narrow ethnic identification and the sweeping ethnic revival in Croatias first post-communist phase.
This served as an escape from the minority status just like the former commitment
to the Yugoslav idea.
Key words: ethnic nationalism, Croatia, civic identity, Yugoslav idea, Yugoslavia, primordial identity
Mailing address: Flinders University of South Australia, Department of Sociology, Adelaide, Australia. E-mail: dusko.sekulic@flinders.edu.au

национализам

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

национализам

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

140

Pristupi nacionalnom identitetu

Graanski i etniki identitet: Sluaj Hrvatske

drugih, Cooleyeva zrcalnog jastva do Eliasova (1970.) opisa pomaka s egocentrinog

Kontekstualna ovisnost identiteta

Sociologija i nacionalistiko miljenje drukije definiraju kontekstualnu ovisnost

Graanski i etniki identitet

ekonomski i politiki uvjeti za preobrazbu naroda u naciju. Ta se transformacija

pina zagovornika saveza s Maarskom bila je najmanje nacionalistika i ukljuivala je

Uspjeh primordijalnoga projekta

perijalni podaniki status). Hrvati su Hrvati u primordijalnom smislu, ali su podanici

konstitutivnim nacijama Jugoslavije. Koncept zatitnike federacije bio je privlaan

Nelagoda zbog jugoslavenskog identiteta

Jugoslavenski identitet funkcionalna analiza

Hrvatska i graanski i etniki identitet danas

Opasnosti regionalizma i regionalnih identiteta praene rastom utjecaja regionalnih

Graanski identitet funkcionalni ekvivalent jugoslavenstvu

U Svjetskom istraivanju vrednota iz 1995. postavljeno je pitanje koje se izravno

Pogledamo li etniku (nacionalnu) pripadnost, od 32 ispitanika srpske nacionalnosti

Anketa se temeljila na individualnim intervjuima na reprezentativnom uzorku od 1.190 osoba u

kazuje da se postojanje graanskog identiteta ne moe objasniti samo manjinskim statusom.

Oita je tenja da su oni koji kozmopolitski definiraju svoju teritorijalnu vezanost

Tablica 4. Etniki-graanski identitet

Tehnika logistike regresije primjenjuje se kad je zavisna varijabla dihotomna a ne kontinuirana

Tablica 5. Koeficijenti za logistiku regresiju o graanskim opredjeljenjima na odabranim neovisnim varijablama*

Hi-kvadrat (d.f. = 47)

injenica da su pripadnici manjina u usporedbi s Hrvatima manje skloni izjanjavati

You might also like