Zaokret spram tijela*

@arko Pai}

Z ašto se već od kraja 80-ih godina 20. stoljeća neprestano govori o praznini,
komunikaciji, vizualnosti i tijelu? Jesu li to samo metafore-pojmovi kad se
rabe u djelima teoretičara postmoderne i iz nje izvedenih raznolikih kulturalnih
teorija? Očito da su praznina i komunikacija, vizualnost i tijelo usko povezani. Ali oni
to nisu kao binarne suprotnosti, niti u dijalektičkome smislu sinteze proturječnosti.
Njihova veza proizlazi iz strukturalnoga četvorstva medijskoga doba. Četvorstvo
je ovdje sklop postmetafizičkih pojmova/riječi. Identitet suvremenoga svijeta je
prazno mjesto razlika. Isto u razlikama čini pojam identiteta praznim pojmom
(flatus vocis). Pojam je prazan kada mu nedostaje zbiljski predmet. Ako se u
njega može upisati sve što pokriva riječ poput, primjerice, kulture, tada je riječ o
fluidnim oznakama životnoga stila neke skupine ili pojedinca.

Jedan od najznačajnijih romana 20. stoljeća, Čovjek bez osobina Roberta

Musila, već u naslovu pokazuje o čemu se tu radi. Praznina pojma znači da je
subjekt u novome sklopu odnosa istisnuo supstanciju. Ta Pirova pobjeda znači da
sam pojam čovjeka sada više nema svoju supstanciju. On je „bez osobina“ čim mu
se oduzme duhovna supstancija. Svodi ga se na ono kako se u postmoderno doba
čovjek shvaća: na duševno-tjelesni subjekt društvenih odnosa i kulturnoga poretka
značenja. Identitet je upravo to mahnito traganje za izgubljenim tlom pod nogama.

*
Zahvaljujući predusretljivom razumijevanju autora, ZeSveske ponovno ekskluzivno raspolažu uvodom
(Corporal turn) iz knjige BIJELE RUPE - Tijelo kao vizualna fascinacija koja na jesen izlazi u izdavačkoj kući
PLIMA Ulcinj (urednici Andrej i Jovan Nikolaidis)

���������������
Robert Musil, Čovjek bez osobina, Fraktura, Zagreb, 2009. S njemačkoga preveo Andy Jelčić
267
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Iako subjekt označava etimologijski ono što je pod-metnuto, a supstancija ono što
je pod-stavljeno, subjekt bez supstancije je kao tijelo bez „spiritualnoga oka“. Ono
je vizualno fascinantno. Ali je istodobno njegov novi identitet ogoljenost bez „srži“.

Na pitanje što čini identitet neke suvremene nacije odgovora se uvijek

nabrajanjem njezinih atributa: jezik, religija, umjetnost, običaji, mit, sjećanje.
Bit naroda u globalno se doba ispražnjuje od svega toga i svodi se na njegovu
političku subjektivnost. Bez toga mu je oduzeto pravo na predstavljanje u svijetu.
Moć političke konstrukcije (subjekt) odlučuje o dekonstrukciji narodnih obilježja
u doba globalnoga poretka nacija-država. U globalnome poretku identiteti su
društvene i kulturne konstrukcije. Oni nisu povijesno nepromjenjivi. Ali promjena
je jamstvo njihova opstanka. Identitet se konstruira u procesu razvitka svojih
razlika. Isto se ili dijalektički razvija do višeg stupnja istovjetnosti u razlikama ili
se pak pokazuje u onome što Heidegger naziva „stabilnošću u promjeni“.

Ono isto (identično), koje se u samome pojmu identiteta odnosi na

nemogućnost daljnjega dijeljenja, može se prikazati figurom prizme. Kroz nju
prolazi svjetlost, prelamajući se u različitim kutovima. Promatrač više ne vidi
cjelinu svjetlosti, nego njezine odbljeske u predmetima. Odbljesci kao fraktali
svjetlosti konstituiraju cjelinu slike koja se otvara promatraču. Ali on nije netko
tko konstituira sliku, nego je njome sam konstituiran. Slika o čovjeku u doba Grka,
srednjega vijeka i u naše digitalno doba ista je samo po tome što se odnosi na
čovjeka kao bića koje stvara slike na nekom predmetu. Opaženo i način kojim se
otvara mogućnost takvog opažaja samo su dva „analogna“ pogleda, uvjetno još
rečeno, „subjekta“ i „objekta“. Već je otuda jasno da se od novovjekovne slike
svijeta događa slikovni i spoznajni zaokret. Fenomeni se ne pokazuju neposredno,
a promatrač nije u položaju pukog opažatelja. Predmet se mijenja činom opažaja.
No, ono opaženo istodobno mijenja opažatelja.

Praznina je temeljna ontologijska struktura bitka u vremenu „vječne

sadašnjosti“.  Implozija informacija u digitalnome dobu stvara nužnost
interaktivne komunikacije bića. Oni su sudionici mreže događaja (actors network).
Komunikacija je, pak, informatički, dakle, tehničko-tehnologijski proizvedena.
Uvjet mogućnosti komunikacije jest vizualizacija informacija. Slika koja nastaje


�������������
Žarko Paić, Događaj i praznina: ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.
268
 Zeničke sveske

tehničkim ili digitalnim putem umjetna je slika uronjena u virtualnu realnost. U

njoj se ne pojavljuju „živa tijela“ kao žive slike na početku procesa razvitka novih
medija (film). Tijelo života konstruira se medijski. Ono je virtualno tijelo života
same praznine vizualne komunikacije koja prethodi svim drugim oblicima ljudskih
društvenih i kulturnih odnosa. Četvorstvo praznine, komunikacije, vizualnosti i
tijela odgovara po analogiji rascijepu identiteta suvremenoga doba slike svijeta
na prazno mjesto imaginarnoga, simboličkoga i realnoga u konstrukciji svijeta
medijskoga doba. Shema imaginarno, simboličko i realno je Lacanova odredba
strukturalnoga odnosa nesvjesnoga i jezika kojim se artikulira svijet kao horizont
smisla. Imaginacija je prazna fantazma. Simboličko je prazno mjesto susreta
označitelja, označenoga i znaka. A realnost nije iskrivljena slika u zrcalu kao
u cameri obscuri, kako je Marx vizualizirao pojam ideologije, nego virtualno
generirani prostor-vrijeme događanja svega što jest. Image-Matrix prethodi svakoj
mogućoj imaginaciji zato što je generirani sklop beskrajno umnoženih informacija
iz kojih se stvara „novi“ predmet umjetno generirane realnosti uopće.

Kao što je u doba globalne ujednačenosti svih tzv. kulturnih razlika pitanje
identiteta pitanje nadilaženja granica u logičkome, povijesnome i realnome
svijetu događaja, tako se nesumnjivo odredba onog što još nazivamo svijetom
odnosi na složenu rekombinaciju pojmova-metafora iz fizike, teorije informacija,
tehnologije prijenosa slike na daljinu. Ali odnosi se i na nešto samorazumljivo što
je istodobno i najteže za promišljanje karaktera svjetovnosti suvremenoga svijeta.
To samorazumljivo nadilazi sve granice logičko-povijesnoga poretka značenja. Ne
može se čak ni pitati o njemu na tradicionalno metafizički način. Ne može se o
njemu ništa saznati iz njegova što, jer je metafizika u svim svojim povijesnim
zgodama to nešto određivala akcidentalno, pukom drugorazrednom supstancijom
(rex extensa u Descartesa) ili produžetkom prirode, oblikom, materijom. Ali uvijek
je to nešto bilo određeno kao nešto izvedeno, nikad autonomno i nikad bez odnosa
s višim poretkom smisla u onome duševnome (psiha) i duhovnome.


�������������
Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.

����������������
Jacques Lacan, Écrits, W.W. Norton & Company, London-New York, 1996.

������������������
W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, The University of Chicago Press, Chicago, 1987.,
str. 168-172.

���������������������������������������������������
Arthur Kroker, „The Image-Matrix“, www.ctheory.net
269
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

To spram čega praznina, komunikacija i vizualnost smjeraju u suvremeno doba jest

– tijelo kao slika ili medij. Tijelo nije ovdje skup fiziologijskih svojstava i organa. Ono
nije ni automat ili mehanički sklop, kako je to novovjekovna racionalistička metafizika
od Descartesa do Malebrancha postavljala temeljem za razumijevanje prirode i
osobito životinja. Subjektivnost je u filozofijskome smislu čin samopostavljanja uma
kao konstruktivne moći isključenja svih drugih određenja. Tijelo ne misli, iako je
mozak središnji organ mišljenja u tijelu. Tijelo je uvijek samo ono što je površina,
izvanjskost, objekt, posredovanje između duha i duše, vidljivo polje očitovanja tzv.
unutarnjih sila i procesa. Danas svjedočimo o ekstazi emocionalnosti. Zaslugom
kognitivne psihologije, suvremena emocionalna inteligencija smatra se važnijom od
intelektualnoga razvitka kao logičko-apstraktne mreže učenja simboličke konstrukcije
svijeta. Sve se to može opravdano nazvati pobunom prezrenoga tijela i njegovih
povijesno „nižih“ funkcija u razumijevanju svijeta uopće.

Nisu rijetke tvrdnje da je riječ/pojam tijelo (body) 80-ih godina 20. stoljeća posve
istisnulo iz govora temeljne riječi/pojmove metafizičke povijesti – duh i dušu. Ako je
duh (logos, mind, geist) ono što stoji u središtu filozofije do njezina kraja u ozbiljenju
u pozitivnim znanostima, a riječ duša (psyche, soul, seele) silazak u ono unutarnje,
mračno i nespoznatljivo s kojim otpočinje doba psihologije i psihoanalize, tada je
tjelesnost tijela svoju ekstazu viška značenja poprimila tek nakon uspostave novoga
poretka društvenih i kulturalnih praksi dokidanja represivne sublimacije svijeta 60-ih
godina 20. stoljeća. Tijelo se artikulira kao niz diskurzivnih praksi. Riječ kao osnova
teksta početak je „velike priče“ o tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu modernosti.
Možemo govoriti o nekoliko različitih diskurzivnih praksi. Novi pojam kulture kao
identiteta s pomoću njih se ozbiljuje u svijetu. Pritom valja istaknuti da se pojam
„svijeta“ jezično artikulira uvijek u mediju društva i kulture.

„Svijet“ suvremene umjetnosti od trenutka nastupa povijesne avangarde u prvoj

polovini 20. stoljeća reducira se na društveno revolucioniranje života. Umjetnost
želi stvoriti „novo društvo“, a ne „novi svijet“. Sve do danas u djelima/događajima
suvremene umjetnosti društvo se pojavljuje predmetom i referentnim poljem


��������������������������������������������
Antonio R. Damasio, „Descartesova greška“, Europski glasnik 8/2003., str. 397-414. S engleskoga
preveo Fedor Horvat

�����������������
Aleida Assmann, Einführung in die Kulturwissenschaft: Grundbergriffe, Themen, Fragestellungen,
Erich Schmidt Verlag, Berlin, 2008., 2. izd., str. 93.
270
 Zeničke sveske

njezina djelovanja. Za dokaz te postavke dostatno je uputiti na uporabljivost ključne

sintagme neomarksističkoga teoretičara i suvremenoga umjetnika Guy Deborda
– društvo spektakla. To je društvo poopćenje robnoga fetišizma kapitalističke
proizvodnje do nestanka uporabne vrijednosti robe u korist njezine razmjenske ili
simboličke vrijednosti. Znak se identiteta u društvu spektakla konstituira medijski, a
to znači vizualnom komunikacijom između objekata kao stvari. Tko je subjekt društva
spektakla? Nitko drugi i ništa drugo negoli tijelo kao spektakularno postvarenje onog
što je preostalo od čovjeka. Preostatak je nedjeljiv. Zato se sada u samome tijelu
događaju sve preostale mogućnosti promjene medijski konstruiranoga svijeta.
Prostor-vrijeme društva spektakla jest virtualizacija realnosti i stabilnost u promjeni
onog što nazivamo trenutačnost. Tijelo je već unaprijed medijski konstruirano kao:

(1) Medijalna veza između onog što je tvar (grčki soma) i znak (grčki sema).
U digitalnome kôdu novih medija tijelo se dekodira u virtualnome prostoru-
vremenu kao somatsko-semiotičko polje upisivanja značenja iz nove
društvene i kulturne okoline. Pojam okoline nije vezan samo uz prirodni
okoliš, nego ponajprije uz okolni svijet (Um-welt). Takav je svijet sustavno
određen institucionalnim umrežavanjem subjekata/aktera komunikacije.
Sve što je vezano uz tijelo neizbježno postaje komunikacijskim proizvodom
(seksualnost, moda, umjetnost, sport, spektakl). Kultura tijela u medijalnome
okružju istodobno je novo tijelo tehnokulture. Semiotika (tehno)kulture
postaje obvezujućom teorijskom interpretacijom tijela kao medija. Znak,
označitelj i označeno tijelu podaruju „smisao“ u kontekstu, ili, bolje, novom
znakovnome okružju. Ono tek u tjelesnoj komunikaciji različitih društveno-
kulturalnih skupina ima svoje mjesto i simboličku vrijednost. Izvan toga je
svedeno na puko somatsko: meso, tvar, površinu, izvanjskost.
(2) Konstrukcija spola/roda (sex/gender) u fundamentalnome „ontologijskome“
zaokretu da tijelo nije esencijalno određeno, već se potvrđuje tek kao tijelo
muškarca, žene, transspolno/rodno subjektom svojim društvenim i kulturalnim
akcijama. To je danas osnova svakog feminističkoga i postfeminističkoga
razumijevanja tijela kao „inskripcije“ (upisivanja znakova), koje polazi od


�������������
Guy Debord, Društvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.
O interpretacijskim dosezima Debordova pojma društva spektakla vidi: Steven Best/Douglas Kellner, The
Postmodern Adventure: Science, Technology, And Cultural Studies At The Third Millennium, The Guilford
Press, New York-London, 2001.
271
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

epistemologijskoga postupka socijalnoga konstruktivizma: priroda nije stvar-

o-sebi, nego je ono što još nazivamo „prirodom“ ili „supstancijom“ tijela
rezultat konstrukcije subjekta.10 Žena se ne rađa, već se ženom postaje.
Subjekt se u socijalnome konstruktivizmu poopćuje i uvijek je društveno i
kulturalno određen (subjektivnost žene, subkulture, manjina). Izvedba ili
performativnost tijela je temeljni medij njegove otvorenosti svijetu.11
(3) Relokacija značenja i dekonstrukcija poretka moći (političke, društvene,
kulturalne) u priznanju tijela kao potlačenoga subjekta povijesti. To je osnova
današnje postkolonijalne teorije.12 Ona nema samo obilježja univerzalne
pobune protiv rasizma i etnocentrizma zapadnjačke globalizacije, nego je znak
konstrukcije novih hibridnih identiteta. Tijelo nije više ni „bijelo“ (hegemonija
zapadnjačke civilizacije kao univerzalnoga puta napretka/razvitka u moderni),
ali nije ni „crno“ u značenju političko-kulturalne borbe za slobodom priznanja
drugoga identiteta. Ako je tijelo kartografija novih hibridnih identiteta,
onda je posrijedi njegova fluidnost i posvemašnja otvorenost koja nadilazi
granice semiotike tijela. Znakovi takvog tijela više se ne odnose ni na što
esencijalno, univerzalno, utemeljeno u Ocu/Zakonu povijesne avanture. Sve
je izokrenuto, razmješteno, decentrirano. Relokacije tijela neprestane su
borbe za novim priznanjem „crnoga“ u „bijelome“ svijetu. A time istodobno
„bijeli“ svijet postaje poprištem novoga transnacionalnoga, transrasnoga i
transrodnoga identiteta. Čistoća podrijetla i iskonska „priroda“ tijela razoreni
su u krhotine.
(4) Novi tehnologijski „organ“ koji u doba vladavine novih medija kao novih
informacijsko-komunikacijskih tehnologija funkcionira u decentraliziranome
svijetu mreže (network). Tijelo kao mreža ili složeni poredak struktura i
funkcija konstituira kulturu u globalno doba kao postkulturu ili kao virtualni
horizont u kojemu se događa ono što je još preostalo od svjetske povijesti.
To je tijelo kao „stroj“. Njegovo društveno-kulturno ustrojstvo je prelazak
iz doba transgresivnoga tijela (Kroker) u čisti objekt ili u formu kiborga

10
����������������
Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, London-New
York, 1990., Judith Butler, Bodies: That matter, Routledge, London-New York, 1993., Elisabeth Grosz,
Volatile Bodies: Toward of Corporal Feminism, Indiana University Press, Bloomington, 1994.
11
�������������
Žarko Paić, Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela, Altagama, Zagreb, 2007.
12
�����������������
Homi K. Bhabha, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994.
272
 Zeničke sveske

kao spoja biotehnologije i realnoga života.13 Tijelo se u ovom modusu

svojega pojavljivanja desupstancijalizira i desubjektivira do krajnjih
granica. Ono postaje umjetni život ili tehnologizirano živo tijelo koje misli,
osjeća, predočava. Deleuze/Guattarijev pojam „strojeva žudnje“ nestaje s
horizonta svijeta u kojem je svijet strojno konstruiran kao jezik stvari. Stvar
jezika postaje nova stvarnost digitalizirane ekonomije žudnje.14

Ogoljenost onog što zovemo suvremenom „kulturom“ razdvojila je ljubav

od žudnje, supstanciju od subjekta, površinu od dubine, crno od bijeloga.
Paradoksalan je učinak tog razdvajanja. Umjesto stapanja i sjedinjenja ljubavi i
žudnje, supstancije i subjekta, površine i dubine, crnoga i bijeloga, sve se svodi
na vizualnu fascinaciju tijelom bez preostatka uzvišenoga. Konačan je rezultat tog
dugovjeka procesa svođenja svijeta na golo tijelo ispražnjenost svih značenja,
razumijevanja, smisla. U Baudrillardovoj interpretaciji filma Davida Cronenberga
prema romanu J.B. Ballarda Crash, u kojem dolazi do tehnologijskoga orgazma
smrti same u automobilskim nesrećama, a užitak je fascinacija tijelima bez
organa, čistom estetizacijom objekata, naizgled pesimistički zvuči kada se
precizno kaže ono što odgovara „biti“ suvremene kulture:
„Od Marxa do McLuhana instrumentalna vizija strojeva i jezika
je ista: to su prenosnici, produžeci, medijski posrednici prirode
idealno usmjerene na to da postane organsko tijelo čovjeka. U toj
‘racionalnoj’ perspektivi samo tijelo je tek medij. S druge strane,
u baroknoj i apokaliptičkoj verziji Crasha, tehnika je smrtonosna
dekonstrukcija tijela – ne više funkcionalni medij, već proširenje
smrti – rastavljanje i komadanje... /.../ Svršeno je s ‘erogenim
zonama’: sve postaje rupa i nudi se refleksnom olakšanju. A
naročito (kao u primitivnom inicijacijskom mučenju, koje nije naše),
cijelo tijelo postaje znak i nudi se razmjeni znakova tijela.“15

13
����������������������������������������
Mike Featherstone/Roger Burrows (ur.), Kiberprostor, kibertijela, cyberpunk: Kulture tehnološke
tjelesnosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
14
�����������������������������������������������������������������������������������������������������
O metamorfozama tijela u suvremenoj kulturi iz psihoanalitičke, feminističke, povijesno-kulturalne,
postmoderne, semiotičke i antropologijske perspektive vidi dvobroj časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti
Tvrđa, 1-2/2006. u cijelosti posvećen problematici nove (de)konstrukcije tijela i njegova fluidna identiteta.
15
�������������������������������
Jean Baudrillard, „Crash“, u: Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 157-158, 159.
S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg
273
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Tijelo je raskomadano zato što je fragmentirana necjelovita cjelina.

Baudrillardovu bi postavku trebalo ispraviti. Marx ne shvaća tehniku tek
antropologijski neutralno. Ona nije samo sredstvo ili produžetak prirode u liku
kapitala. Tehnika je sredstvo rada, a tehnologija sredstvo/svrha proizvodnje
radi proizvodnje u racionalnome ovladavanju prirodom. Tehnologija je medij
ili znanstveno kulturaliziranje svijeta uopće. Utoliko „novi McLuhan“ , kako su
prozvali Baudrillarda, čini grešku kad Marxa čita iz antropologijske perspektive
Ekonomsko-filozofijskih rukopisa iz 1844., a zaboravlja da je u Kapitalu prevladan
taj društveno-humanistički karakter tehnike-tehnologije.16

Problem koji se otvara preobrazbom tehnike-tehnologije u medij nije

tek problem konstitucije tijela kao stroja u obzorju kraja metafizike, na što se
Baudrillard nadovezuje u svojim lucidnim analizama. Čini se da su one daleko
poticajnije od svih novijih teorija reprezentacije u vizualnoj kulturi iz obzorja
psihoanalize za tumačenje paradoksalnoga nestanka tijela u njegova dva modusa
pojavljivanja u suvremenoj umjetnosti: (1) kontingentnome i (2) eksistentnome.
Prvo znači „biti“ tijelo kao organska supstancija tjelesnosti, a drugo znači „imati“
tijelo kao duhovno-egzistencijalni sklop otvorenosti u svijetu.17

Kako uopće dolazimo do toga da tvrdimo kako je na djelu paradoksalni nestanak

tijela? Pitanje o „ontologijskom“ katakteru suvremenoga svijeta kao digitalnoga
svijeta tehničke slike proizlazi iz postavke da je tijelo u svojem ulasku-u-svijet moguće
samo onda kad je svijet postao tehničko-tehnologijsko tijelo bez organa. Tolika
posvećenost tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu moderne pouzdani je pokazatelj ove
tvrdnje. Filozof Wolfgang Welsch u svojim analizama prijelaza estetskoga u područje
dizajna životnoga svijeta upućuje upravo na taj paradoksalan način prisutnosti tijela
danas.18 U telematskome okružju prisutnosti tijela na daljinu može se tek postaviti
pitanje o tjelesnosti svijeta kao materijalnosti uopće. Tijelo iskrsava u središtu svijeta
tek onda kad je samo decentrirani subjekt žudnje. Drugim riječima, tijelo nije svagda
opstojeće i zauvijek dano. Ono nije tvar među tvarima, niti je sklop organa. Tijelo

16
���������������
Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog
ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. drugo izd.
17
�������������
Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 259-265.
18
������������������
Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclamm, Stuttgart, 1996., str. 319.-320.
274
 Zeničke sveske

je kontingentno-eksistentni događaj nadilaženja opreka metafizičkih kategorija od

samoga trenutka konstrukcije svega što jest u opreci subjekata-objekata.

Obrat o kojem na primjeru romana i filma Crash govori Baudrillard pokazuje

nešto mnogo radikalnije od preobrazbe medija kao sredstva posredovanja
informacija ili produžetka prirode u svrhu ili zaokruženu cjelinu razmjene znakova
bez značenja. Kad se umjesto ljubavi sama žudnja apsolutizira ili kad nestaje u
fascinaciji ogoljenošću, kad se umjesto erotike pornografija univerzalizira u
samome mediju tijela kao takvog, riječ je o čudovišnoj logici pobjede objekta nad
subjektom. U navedenom eseju Baudrillard ustvrđuje da je otuda nužno da više
nema ni psihologije, jer se osjećaji nadomještaju vizualnim afektima. Ali nema
više ni žudnje ni libida. Tijelo kao stroj žudnje preuzima u svoje nadomjestne
organe ono što je preostalo od žudnje. A to je čisti užitak fascinacije u slici
drugoga. Na ekranu se penetrira u rupe, a ne u realnu osobu. „Uživo“ u realnome
vremenu i virtualnome prostoru prakticira se seks u svim zamislivim formama
eksperimenta s prethodno razdvojenim sadizmom od mazohizma, perverzijom od
transgresije samoga tijela. Posljedica je toga radikalan nestanak ne samo tijela
kao slike u tradicionalnome smislu prikazivanja i predstavljanja, nego nečeg što
se upravo sada paradoksalno uzdiže na rang jedine prave interpretacije vizualnosti
kao nesvjesnoga i tijela kao sublimiranoga stroja žudnje. Baudrillard je u analizi
romana i filma Crash došao do onog do čega je nužno i trebao doći. Naime,
došao je do kraja interpretacijskih mogućnosti psihoanalize uopće za objašnjenje
suvremenoga svijeta „simulakruma i simulacije“.

Seks, kakvim ga mi poimamo, tek je sitno i specijalizirano određenje

svih simboličkih i žrtvenih praksi kojima se može otvoriti neko tijelo, ne više
prirodno, već umijećem, simulakrumom, nesrećom. “Seks je samo redukcija
nagona zvanog žudnja na unaprijed pripremljene zone. /.../ Ovdje su svi erotski
nazivi tehnički. Nema dupeta, kurca, pice, već anus, rektum, vulva, ud, koitus.
Nema žargona, to jest intimnosti seksualne silovitosti, već jedan funkcionalni
jezik: jednakost kroma i sluzokože kao bilo koje forme s drugom. Isto je i s
preklapanjem smrti i seksa; nekako više kao da su skupa prekriveni nekom
vrstom tehničkog super-dizajna nego spojeni sukladno užitku. Uostalom, i nije
riječ o užitku, već jednostavno o pražnjenju.“19

19
�����������������������������������������������
Jean Baudrillard, nav. djelo, str. 162. i 164.
275
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ako nema potisnute žudnje, tada je ono što je pokretač seksualnih odnosa
među ljudima postala estetizirana zona ispražnjavanja. Seksualnost kao posljednja
zona tzv. šoka i provokacije suvremene umjetnosti u zamjeni za zabranjene zone
društvenih normi i moralnih pravila vizualna je komunikacija tijela-objekta s drugim
tijelima-objektima. Tijela su svedena na čisti znak bez označitelja i označenoga.
Ako, dakle, nema osjećaja, žudnje, libida, nema ni razloga da se psihoanalizom
više objašnjava vizualni jezik suvremenoga svijeta. Mediji nisu ono „nesvjesno
koje se artikulira kao jezik“ (Lacan). Ali jesu „ono“ što prethodi svakoj mogućoj
realnosti komunikacije uopće. To „ono“ nije više neka transcendentalna stvar-
o-sebi ili „sublimni objekt ideologije“ (Žižek), Stvar, spram koje se usmjerava
potisnuta ili akumulirana žudnja. To „ono“ događa se tako kao da još „ima“
nešto od preostatka uzvišenoga u totalnome postvarenju svega što jest. Seks
i seksualnost kao izvorni oblici komunikacije u praznini vizualnosti tijela svode
se još samo na fascinaciju slikom. Ali problem je u onome kao da još „ima“.
Čega? Čime smo mi zapravo fascinirani ako ne nekim preostatkom nadslikovnoga
u slici estetiziranih tijela u stanju njihova komadanja? Jesmo li fascinirani činom
„ispražnjavanja“ u rupe ili događajem totalnoga nestanka tijela u apokaliptičkome
događaju smrti tijela uopće? Pođimo od toga da je „svršavanje“ kao orgazmički
čin smrti u bijelome istinski kraj povijesti tijela. Smisao onoga krajnjega, svršetka
koji se pojavljuje kao čisto ništa bitka baca svoje svjetlo na trenutak početka
tog fascinantnoga događaja. U novijim kozmologijskim teorijama o nastanku
i budućnosti svemira neprestano se obnavlja ideja o gnostičkoj tamnoj tvari
(nigredo). Tamna tvar je istodobno ono negativno bjeline, apsolutne svjetlosti koja
nestaje u vremenskoj crvotočini s galaksijama. U slikarstvu neoavangardnoga
umjetnika Anselma Kiefera nigredo postaje sublimnom točkom početka i kraja
umjetnosti uopće.20 Ali to je istodobno i krajnja točka vizualizacije novih medija u
njihovu svođenju cjelokupnoga svijeta na čistu informaciju.

Mediji nisu sredstvo/svrha ljudske egzistencije, nego epohalni događaj

konstrukcije svijeta kao univerzalne tehničke slike. Tko, međutim, vlada
nad subjektima i objektima događaja? Tko ili što je ta nova mistična moć
– slika, riječ ili broj? Vlada li nešto konkretno kroz utjelovljenu moć kapitala
ili je posrijedi „ono“ s onu stranu apstraktne konkretnosti tehnike-tehnologije

20
�����������������������
Rafael López Pedraza, ANSELM KIEFER: „After The Catastrophe“, Thames and Hudson, London,
1986.
276
 Zeničke sveske

vizualizacije? Vlada li slika kao objekt nad subjektom, u smislu u kojem

Baudrillard kaže da je čudovišna pobuna suvremene umjetnosti u tome što
odsad predmeti ili objekti dekonstruiraju nas?

Ako je tome tako, treba li alternativa sadašnjem trendu povratka subjektu u

filozofiji i teorijama kulture biti povratak objektu? Neolakanovska psihoanaliza i sve
veći interpretacijski utjecaj Deleuzea s njegovim postavkama o tijelu kao stroju, o
strojevima žudnje i o „tijelu bez organa“ doveli su do toga da je gotovo obvezujuća
postala interpretacija vizualnih umjetnosti i vizualnih komunikacija u suvremenim
istraživanjima novih medija koja polazi od pretpostavke da je jezik novih medija
samo novi tehnički jezik univerzalno nesvjesnoga.21 Je li tijelo uopće moguće
razumjeti iz takve psihoanalitičke „prizemljenosti“ u jezik? U suvremenim vizualnim
komunikacijima taj jezik svojim govornicima ne govori više ništa „bitno“. Može se
reći da čak ništa i ne označava jer nema predmeta na koji bi se mogao referirati.
Tijelo kao „nesvjesno artikuliranje jezika“, kojim se danas vizualna kultura služi,
nije stoga ništa drugo negoli prazan vizualni jezik i prazna vizualna komunikacija.
Pritom se nipošto ne misli da su taj jezik i ta komunikacija nešto „besmisleno“.
Jezik i komunikacija kojima slikovnost u formi vizualizacije utiskuje pečat proizlaze
iz biti informacije. Da bi vizualni jezik mogao nešto „govoriti“ drugome, a vizualna
komunikacija bila temeljnim načinom odnosa među ljudima, potrebno je da se
svijet konstruira informatički. Svođenje jezika i komunikacije na informaciju koja se
sažima i zgušnjava u prostoru-vremenu kraja povijesti dovodi do dokidanja dualizma
subjekta i objekta u suvremenome svijetu digitalne realnosti.

Taj je jezik, recimo to odlučno, stvar. Jezik je novih medija postvarena

informacija bez upućivanja na bilo što drugo osim na komunikaciju (broj), vizualnost
(sliku) i tijelo (riječ). Digitalno doba počiva na „izračunatoj slici“ (Kittler). Strojno
generirana ta je slika uvjet komunikacije u informacijskome ili telematskome
društvu.22 Primat broja-slike nad riječi nije u tome što binarni (digitalni) kôd odsad
omogućuje novi jezik, nego u tome što je jezik sam u jezičnoj artikulaciji riječi
novo tijelo digitalnoga svijeta. No, tijelo koje nastaje s „novim svijetom“ strojno
generiranoga teksta povezuje sve dosad razdvojeno u povijesnome nizu pisma,

21
�������������������������������������������������������������������������������������������������������
Toga nije lišen ni jedan od najradikalnijih mislilaca novih medija Friedrich A. Kittler. Vidi o tome:
Dieter Mersch, Medietheorien: Ein Einführung, Junisu Verlag, Köln, 2006., str. 185-206.
22
�������������
Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.
277
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

slike i teksta. Posrijedi je radikalna vizualizacija riječi s kojom se tijelo povezuje u

interaktivnoj komunikaciji s drugim. Tijelo je, dakle, inkarnacija riječi, a ne broja
ili slike. U četvrtoj knjizi Novoga Zavjeta, Ivanovu Evanđelju, riječ (logos) prethodi
broju i slici jer logos-riječ ontologijski omogućuje jedno i sve u formi slikovnoga
prikaza. U početku bijaše Riječ...I Riječ tijelom postade.

U svojoj čistoj brojčanoj reprezentaciji slikom tijelo se nužno artikulira kao

riječ. Ona upućuje svoje poruke drugim tijelima. Zatvorenost kruga u kojem
tročlana struktura označitelja, označenoga i znaka odgovara imaginarnome,
simboličkome i realnome konstituiranju „smisla“ suvremenoga svijeta digitalnoga
doba, predstavlja zatvorenost vremena bez budućnosti. Krug je dovršen u svojim
mogućnostima. Stoga je neizbježno prazan od svih drugih značenja osim od
autoreferencijalnih i intereferencijalnih. Znakovi kruže krugom bez središta. 23
Njihova je međusobna veza posredovana svođenjem samoga znaka na vlastitu
ispražnjenost značenja. Znak je ogoljen na puki broj, sliku i riječ. To je ishodište
semiotike, lakanovske psihoanalize i poststrukturalizma.

Tko želi govoriti o „višku značenju“ u vizualnoj kulturi našega doba mora
govoriti o „manjku smisla“. Snovi su kao imaginarni predložak simboličke
konstrukcije realnosti u predmedijsko doba još imali trag prisutnosti svijeta u
naznačavanju, znamenovanju, predskazivanju budućih događaja. Sada su snovi
samo sublimirani oblik „buncanja“ ili slikovne artikulacije mogućih događaja
u realnosti. Realnost događaja prethodi snovima u smislu naznačavanja,
znamenovanja i predskazivanja. U filmu Minority Report ubojica je unaprijed
označen. On je detektiran kao onaj koji će ubiti. Zato ga treba unaprijed spriječiti
u tom činu. Unaprijed označava ono što Heidegger u Bitku i vremenu naziva
egzistencijalnom pred-bježnošću-k-smrti. Nadolazeće je budućnost u formi
imaginarne pred-bježnosti. Hrvatska riječ bijeg, glagol bježati ne iscrpljuje se u
činu nekog „subjekta“ koji bježi od nečeg prijetećega ili onog što ga neizbježno
tišti, pa to potiskuje bijegom u drugu vrstu realnosti.

Tko ili što bježi od prepasti pred strahotnim događajem? Živo bi}e čovjek
je u svojoj egzistenciji određeno primarnom dimenzijom budućnosti. Ono je
ekscentrično jer nema drugog „organa“ za snalaženje u svijetu osim već bitno

23
����������������
Vilém Flusser, Kommunikologie, Ficher, Frankfurt/M., 2005.
278
 Zeničke sveske

tehnologijski, dakle, medijski proizvedenog oruđa za preživljavanje u prirodi.

Mozak i ruka su duhovno-tjelesni organi ekscentrične egzistencije. Bez mozga
ruka ne funkcionira. Tijelo je u svojoj pred-bježnoj strukturi uvijek bačeno u
situacije. Nastojeći ih nadzirati tako što ih pokušava pred-vidjeti, tijelo je izbačeno
u strukturalnu vremenitost onoga što Heidegger naziva tu-bitkom (Dasein). Ovdje
je, dakako, riječ izričito u ljudskome tijelu. Ne-iz-bježno i pred-bježno iskazuju
upravo strukturu vremenitosti budućnosti. Ona je ne-izbježna i pred-bježna jer se
svaki bijeg od nje čini nemogućim.

U filmu Matrix ono realno se imaginarno i simbolički proteže i rasteže u svim

smjerovima prazne prošlosti i prazne budućnosti. Zašto prazne? Zato što je
struktura vremenitosti virtualne realnosti istodobna trenutačnost informacija. Ono
„sada“ i ono „ovdje-kao-posvuda“ jest virtualna mreža aktera bez identiteta. Mi
više ne sanjamo slikovno predskazujući buduće događaje. Događaji nas sanjaju.
To je obrat one drevne taoističke zagonetke u pripovijesti o filozofu-leptiru Tzuang-
Tziju koji se pita. „Jesam li ja Tzuang-Tzi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja
da je Tzuang-Tzi?“ Odgovor nije ni u filozofu ni u leptiru, nego u realizaciji snova
kao virtualnoj realnosti svijeta. Filozof i leptir postoje samo kao uronjene slike u
snovima. Uronjenost (imersion) je temeljna karakteristika slike u digitalno doba.24

24
��������������
Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts,
London-New York, 2003.
279