Vodičus kroz Antikus

Stari vijek
DIO I

1
I. Egejska civilizacija
Ovo je osnovni uvod tog termina Egejske civilizacije. Možemo paralelno upotrebljavati dva
naziva Egejske civilizacije i Egejska civilizacija. Neki nositelji triju civilizacija još nisu poznavali
željezo kao materijal, poznavali su kositar, neke druge legure i broncu. Sve te Egejske civilizacije
se može staviti u povijesni okvir - razdoblje od druge polovice 4. tisućljeća pr. Kr.do kraja 2.
tisućljeća pr. Kr. ili od oko 3500. g. pr. Kr. do oko 1100 g. pr. Kr. Riječ je o iznimno dugom
vremenskom razdoblju od gotovo 2500 godina.

Možemo upotrebljavati dva naziva: Egejska civilizacija ili Egejske civilizacije brončanog doba.
Riječ je o tri sastavnice, tri kulture, tri civilizacije koje pokazuju svoje specifičnosti, svoje lokalne
značajke, ali one u konačnici pripadaju jednom brončanom dobu.

Egejska civilizacija ima tri sastavnice: Kretska civilizacija (Minojska), to je Heladska civilizacija
(Mikenska) i Kikladska civilizacija.

Kako je došlo do otkrića tih triju kultura, tih triju civilizacija? Najveće zasluge za to pripadaju
Heinrichu Schliemannu, jednom njemačkom entuzijastu, ljubitelju grčke mitologije, koji je
započeo svoju karijeru kao mesarski pomoćnik i on je, kako su novine to pisale, hranio
komadima mesa nekog beskućnika koji je recitirao cijele stihove iz Homerove Ilijade. Ta ljubav
slušanja prelazi i na čitanje. U međuvremenu se jako obogatio i postao je moćni industrijalac u
mesnoj industriji.

Sa Homerovom Ilijadom i Odisejom krenuo je u Malu Aziju 1870. g. uvjeren da će otkriti

ostatke. Poduzeo je prva ''istraživanja'' na brežuljku Hitarnik na zapadnom rubu Anadolije u
Maloj Aziji. Pokazalo se da se tu nalazi jedno izuzetno bogato brončano naselje. On nije bio
školovani arheolog, te je platio radnike koji su kopali i kopajući tako došao je do jednoga sloja u
kojem su se pojavili predmeti srebra, zlata, nakita i bio je uvjeren da je otkrio naselje Troje koji
datira iz vremena Trojanskog rata (početak 12. st. pr. Kr.). Kasnije se pokazalo da je on zapravo
otkrio sloj koji se danas naziva Troja II, a koji pripada 3. tisućljeću pr. Kr. To je bilo 1872.

Schliemann 1876. g. sa ženom Sofijom dolazi na Peloponez, južni dio Grčke. Te godine počinje i
neka iskapanja. Prošavši kroz čuvena Lavlja vrata u Mikeni on odmah iza njih, sa njihove desne
strane, počinje sa iskapanjem i otkriva jedan skup od pet kraljevskih grobova. U ovim
iskapanjima nije držao Ilijadu i Odiseju kao u Troji, već putopis jednog grčkog pisca iz 2. st. n.
Kr. iz vremena cara Hadrijana, koji se zvao Pauzanija. Djelo se zvalo "Vodič kroz Heladu". To je
bio vodič koji je služio svima onima koji su htjeli posjetiti Grčku. To je najstariji nama poznati
tekst. On je opisivao Mikenu i njene kiklopske zidine (gradili kiklopi). Unutar grada su
sahranjena petorica mikenskih kraljeva. Schliemann je otkrio tih pet grobova (kasnije dolazi
naziv kraljevski grobni krug A) i više nije bio zainteresiran za iskapanja.

Njegov grčki suradnik je otkrio šesti grob, a kasnije se otkrio i sedmi. Svi oni koji su znali
Schliemanna ostali su zatečeni sa ovim nalazima, jer je on bio totalno neškolovan za ovakva
istraživanja. Tim senzacionalnim nalazima, grobnog kruga A, a kasnije iza II svjetskog rata će
biti otkriven i B, započinje Mikenska civilizacija. To su najstariji spomenici Mikenske

2
civilizacije. S obzirom da je sve to nađeno na lokalitetu gdje je bila Mikena, logično je bilo da
dobije naziv Mikenska civilizacija.

Schliemann je dokazao da je njegova ljubav prema grčkoj književnosti i čitanja epova ipak krila
neke povijesne činjenice. Ovim Schliemannovim otkrićem je označen početak Egejske
arheologije. Arheologija je znanstvena cjelina koju dijelimo na antičku, pretpovijesnu i
srednjovjekovnu. Egejska arheologija je antička arheologija.

3
1. Minojska umjetnost
1900. g. dogodila se druga velika prekretnica poslije Schliemanna, kada je jedan Englez Arthur
Evans započeo istraživanja palače Knosos na otoku Kreti. Za vrijeme Schliemanna Kreta je bila
pod turskom vlašću, sve do 1899. g. Knosos je i ranije bio interesantan arheolozima kao važni
lokalitet. Evansova istraživanja trajala su četiri godine sve do 1903. g. i otkrio je cijelu palaču.
Otkrio je najvažniji lokalitet za vrijeme brončanog doba civilizacije koja se razvijala na otoku
Kreti od negdje sredine 4. tisućljeća pr. Kr. do kraja 2. tisućljeća. pr. Kr. Ta civilizacija se
nazivala Kretska civilizacija, ali Evans joj je dao naziv Minojska civilizacija po kralju Minosu.
Taj je naziv danas uvriježen. Evans je na Knososu proveo cijeli život do duboke starosti 1930. g.
ali za kratko vrijeme, za ove četiri godine je Knosos potpuno istražio, ali se svake godine iznova
vraćao, rekonstruirao pojedine dijelove palače - iznova sagrađeni - što zbog opasnosti po radnike
koji su tu radili, a što zbog budućeg turističkog potencijala. To su mu zamjerili, i to se danas
izbjegava. Ono što je najvažnije i treba zahvaliti Evansu je to, što je povijesti iznio na svjetlost
dana još jednu potpuno nepoznatu civilizaciju. On je svojim radom u Knososu i analizom
materijala koji je tamo pronađen bio u mogućnosti izraditi kronologiju Minojske civilizacije. Tu
mu je dosta pomogao egipatski materijal koji je donesen na otok, pa je mogao uspoređivati preko
vaza ako su na sebi nosile imena faraona.

Kronologija egipatske civilizacije je podijeljena na tri razdoblja: staro carstvo, srednje carstvo i
mlađe carstvo

Na tragu te kronologije drevnog Egipta, Evans je izradio kronologiju Minojske civilizacije i to:
rano minojsko doba, srednje minojsko doba, kasno minojsko.

Kako je Evans bio Englez, a engleska arheološka škola je imala najveće zasluge u arheologiji,
uvriježilo se da se ti nazivi krate: EM (iza 3500 g. pr. Kr. - oko 2000 g. pr. Kr), MM (oko 2000 g.
pr. Kr. - oko 1600 g. pr. Kr.), LM (oko 1600 ili 1500 g. pr. Kr. - 1100 g. pr. Kr.).

To bi bila opća kronologija Minojske ili Kretske civilizacije brončanog doba. A svako od tih
razdoblja se dijeli na više faza:

Evansova kronologija Minojske civilizacije postala je osnovom za razvoj kronologije Heladske

civilizacije i za razvoj Kikladske civilizacije.

4
Negdje na početku Evansovog iskapanja na Knososu, jedan grčki arheolog Christos Tzountas oko
1900. g. poduzeo je prva prava istraživanja na grčkom otoku Melos u jednom naselju Filakopi.
Istraživanja su pokazala da se na Kikladima razvijala jedna posebna civilizacija koja ima svoja
vlastita obilježja. Ta je civilizacija bila na skupini grčkih otoka i on ju je nazvao Kikladska
civilizacija.

5
Evans je smatrao da je sve ono što se događalo na grčkom kopnu bila samo refleksija Minojske
kulture. Sa njime se nisu slagali neki američki arheolozi. Najveća kontroverza je bila pojava
jednog pisma čija je prisutnost bila potvrđena i na grčkom kopnu i na Kreti. To je bilo linearno B
pismo. Najveći broj predmeta, tablica, posuda, okruglih pločica tog pisma je pronađeno u palači
koju je otkrio Evans. To mu je bio argument da je to dokaz da je to kretsko pismo, a njegova
prisutnost na grčkom kopnu, da se nalazilo pod vlašću kretskih vladara. Carl Lei jedan američki
arheolog se nije sa tim slagao, ali nije imao dovoljno argumenata. On je 1920. g. poduzeo
istraživanja u okolici grada Korinta i otkrio je jedan višeslojni nalaz čija su istraživanja pokazala
da se prije Mikenske civilizacije na grčkom kopnu razvijala jedna starija civilizacija, koja je
imala svoj vlastiti razvoj. Kako je riječ o grčkom kopnu, a grci sebe zovu Helenima, a svoju
zemlju Helada, on je tu civilizaciju nazvao Heladska civilizacija.

Time je završen mozaik egejske civilizacije brončanog doba pa imamo: Minojska ili Kretska na
Kreti, Heladska na Grčkom kopnu (u posljednjem stadiju nosi naziv Mikenska), Kikladska na
grčkim otocima (posebna civilizacija) i postoji još i četvrta sastavnica brončano dobne
civilizacije zapadne obale Male Azije, današnji dio turskog kopna - posebna civilizacija koja se
nazivala Anadolska civilizacija.

1939. g. se dogodilo jedno od najvećih otkrića Egejske civilizacije brončanog doba kada su
otkriveni ostaci ruševine mikenske kraljevske palače u Pilu. Pronađena su dva sačuvana arhiva sa
tablicama linearnim B pismom. Mikenski vladari upotrebljavali su to pismo, gotovo dva stoljeća
nakon rušenja Knososa. Svi spomenici pisani linearnim B pismom u Knososu su mikenskog
karaktera. Što znači da su Mikenjani u jednom trenutku došli na otok, osvojili ga, zapalili i
porušili sve minojske gradove osim Knososa iz kojeg su vladali otokom i zato je golema
koncentracija tih nalaza ispisanih linearnim B pismom, jer su oni odatle nadzirali kompletno
gospodarstvo otoka. Najvažnije otkriće druge polovice 20. st. je dešifriranje tog linearnog B
pisma.

Druga dva pisma pronađena na Kreti su hijeroglifi i linearno A pismo. Nije se znalo kojim su
jezikom govorili Mikenjani dok se jedan genijalni Englez Michale Ventricht nije dosjetio da bi to
mogao biti neki stari dijalekt grčkog jezika. Poslužio se jednim ciparskim pismom slobodnog
karaktera pisanim grčkim jezikom. Počeo je iščitavati riječi koje su davale smisao svemu tome.
Pokazalo se da je linearno B pismo pisano grčkim jezikom na starom dijalektu, bilo je slobodnog
karaktera, imalo je puno znakova da bi bilo fonetsko (jedan glas - jedan znak). To je pismo
uključivalo 67 znakova i 100 ideograma (slika), 100 hijeroglifskih znakova za pojedine riječi.
Slobodno bi značilo povezivanje 1 suglasnika i 1 samoglasnika, npr. ku-ti-ja. Upravo tim
umrežavanjem je došao do tog rješenja. Nažalost dvije godine nakon tog otkrića 1954. g. je
poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Kad je već vidio da je na tragu rješenja njemu je pomoć pružio jedan engleski lingvista John
Chadwick i njih dvojica su prije njegove smrti objavili jednu zajedničku studiju o rezultatima
svog zajedničkog istraživanja. Važnost dešifriranja tog linearnog pisma je u tome što bi bez njega
bili osuđeni na proučavanje mikenske civilizacije samo na temelju opisa. Mi iz tih arhiva znamo
kako je glasila titula vladara, vrhovnih zapovjednika, vrhovnog svećenika, kako je bila ustrojena
država, što su ljudi uzgajali itd. To nije bilo pismo kojim se pisala lijepa književnost. Nije tim
pismom Homer pisao Ilijadu i Odiseju. To je pismo bilo administrativnog karaktera. Ono je
isključivo zbog potrebe centraliziranja cijele države, posebno gospodarstva. Uništenjem
6
mikenske palače prestaje linear B pismo. Pojavom grčkog alfabeta ovo pismo nestaje. Pismo su
preuzeli od Feničana i prilagodili svom jeziku. Linear B je mikensko pismo. Linear A pismo je
minojsko pismo koje su koristili Krećani. Ono nije dešifrirano i pitanje je hoće li ikada biti.
Zašto? Jer ne znamo tko su bili Krećani, koje su narodnosti bili, kojim su jezikom govorili.
Definitivni nisu bili Grci, možda su bili tek neko staro drevno pramediteransko stanovništvo,
možda nekog anadolskog porijekla ili nekog istočnog porijekla. Linear B pismo je nastalo iz
linear A pisma. Linear A ima devedeset i nešto znakova, a linear B šezdeset nešto.

Minojska civilizacija je danas najbolje istražena i ova njena podjela na rano, srednje, kasno, koje
je napravio Evans se zadržalo i do danas. Paralelno sa njom imamo i još jednu podjelu koja gleda
kroz prizmu pojave gradova, palača, a to je jedan od najvažnijih fenomena ovih civilizacija -
pojava grada.

Prema tome kompletni razvoj Egejske civilizacije brončanog doba se dijeli na: razdoblje prije
palača, razdoblje starih palača (prvih palača), razdoblje drugih palača, razdoblje nakon palača.

Razdoblje prije palača se poklapa sa starijim minojskim periodom. U to vrijeme na Kreti nije bilo
gradova i palača, živjelo se u manjim selima i skupinama. Razdoblje starih palača poklapa se
manje-više sa srednjim minojskim dobom, a razdoblje mlađih palača sa razdobljem mlađeg
minojskog perioda.

U međuvremenu se pojavilo i razdoblje trećih palača, koje ovdje nemamo. Zašto? LM1b pripada
razdoblju drugih palača i u tom periodu je došlo do uništenja svih palača i gradova. Paralelno sa
životom niču neke nove palače iz kojih vladaju mikenski vladari i to je to razdoblje trećih palača.
Imamo dva načina datiranja. Jedan je kroz prizmu pojave gradova, a drugi je čisto kronološki, čiji
je autor Arthur Evans.

1.1. Knosos
Sada ćemo malo gledati slike. Evansa su pratile kroz život i loše priče, čak se govori da je bio i
homoseksualac. On je uspio u ono vrijeme kada arheolozi nisu uživali pomoć od svojih vlada i
ministarstava. Skupljao je donacije i koristio je svoj novac. John Evans je bio otac Arthura
Evansa, i svom je sinu pružio svoje znanje iako nije bio učeni arheolog, već laik. Imao je dobre
suradnike i veliku želju za učenjem. Prava je sreća da je Evans istraživao. McKenzie - arheolog
koji je pomagao Evansu. Grci su bili radna snaga u iskopavanju, a Grk koji mu je pomagao oko
poslova vezano za radnike se zvao Antonio Gregories.

Slike grada Iration, danas najveći grad na otoku Kreti u kojem se nalazi muzej. Mleci su jako
dugo vladali Kretom od 1204. do 1667. g. Kreta se od 1667. do 1899. g. nalazila pod turskom
vlašću.

Slika Knososa kako danas izgleda. Veliki građevinski stub, u kome je dvorište u pravcu sjever -
jug. Unutar zapadnog bloka su bili najradikalniji zahvati. Soba za prijestolje, glavno svetište,
svetište dvostruke sjekire, odnosno prostor kraljeva, i dvorište koje sve razdvaja. Neki dijelovi su
natkriveni, posebno ovo stubište. Na taj način se čuva od atmosferilija. Neki dijelovi su nanovo

7
izgrađeni. Ovo su sve moderne betonske ploče (naknadno građene) koje su na temelju ostataka
rekonstruirane.

Tlocrt palače Knosos: sagrađena je u više faza, nastala je u razdoblju prvih palača negdje malo
nakon početka srednjeg minojskog doba MM1b, otprilike kraj 20., početak 19. st. pr. Kr. Negdje
između 1600 i 1650 je nastradala je u potresu, zatim iznova obnovljena. One druge palače na
otoku su uništene u periodu LM1b, negdje oko početka 14. st. pr. Kr. Knosos je nadživio druge
palače za cijelo jedno stoljeće. Njegov tlocrt ima 59 prostorija. U tom prvom razdoblju je palača
možda bila nešto veća nego što se sada vidi. Ona je organizirana od velikog dvorišta smjera
sjever - jug, otprilike veličine 20x40 m. Ima dva glavna krila: istočno i zapadno. Građena je
sukcesivno, što znači ne u jednom trenutku, nastajalo je jedno po jedno krilo. Palača je bila
građena na više etaža. To se posebno vidi u istočnom krilu, jer ispod razine dvorišta su ukopane
dvije etaže. Jedna je bila u razini sa dvorištem, a najmanje jedna iznad. Istočno krilo je imalo
četiri etaže. Zapadno nije, ali je imalo osim prizemne još najmanje jednu etažu, a možda i dvije.
Ima jako puno zidova i palača, podsjeća na neki labirint. Ovoliko zidova je bilo jer su zidovi
morali biti snažni, debeli i moralo ih je biti puno da bi nosili težinu gornjih etaža. Osnovni
materijal od čega je građena je kamen, a pored njega je korišteno drvo i opeka. Zidovi su građeni
na način da je vanjsko i unutarnje lice bilo od kamena, a u sredini je bila konstrukcija od drvenih
greda koje su bile postavljene okomito, horizontalno i poprečno. Ono je davalo lakoću i potrebnu
elastičnost. Nije se vidjelo na zidovima jer je većina bila ožbukana i oslikana. Gornje etaže su
bile drvene tavanice. Prostorije na katu su bile dobro osvijetljene, velikih prozora, a u prizemlju
su mračne i to je bitno zbog Evansovih interpretacija prostorija u prizemlju.

8
Sve palače imaju dvorište, istočno ili zapadno krilo, veliko zapadno dvorište, čak i još jedno
manje i imaju okrugle konstrukcije i strukture koje se nazivaju kouloure (kulure). To su strukture,
kako je Evans objasnio, kao cisterne, one su okrugle i pretpostavlja se da su to neki silosi u
kojima se skladištilo žito. Postoji niz prostorija za skladištenje - zapadni magazini - i njih je
ukupno 18. Ispred njih je hodnik, u njima su klupe gdje su skladišteni ogromni keramički pitosi
koji su čak bili viši i od visine čovjeka. U njima se spremalo vino, maslinovo ulje, smokve itd.
Svaka od palača, pa i Knosos ima zapadno dvorište i jedan scenski prostor zbog vezivanja palače
sa okolnim područjima i sa gradom. Ovo su nukleusi naselja koja se šire oko palače. Ta veza
Knososa sa gradom je bila cesta koja je išla iz pravca sjevera, sjeverozapada do scenskog
prostora, i preko zapadnog dvorišta prema jugu. Tuda su se kretale procesije i ceremonije
određenim danima.

Od samih objekata unutar palače su najvažniji, soba sa prijestoljem u sjeverozapadnom uglu

središnjeg dvorišta i glavno svetište u sredini zapadnog bloka, zatim kraljičin i kraljevski
megaron ili dvorana dvostruke sjekire. Evans je tu prostoriju gdje je našao tron nazvao soba sa
prijestoljem. On je tu prostoriju protumačio kao prijestolnu dvoranu gdje je sjedio vladar, a na
klupama do njega su sjedili uzvanici.

Zapadno krilo palače izgleda skromno, najniže visine su zidovi. U sjeverozapadnom dijelu
palače, prošavši kroz četvora vrata dolazilo se u sobu s prijestoljem. Evans je našao klupe
prizidane uza zid i prijestolje potpuno sačuvano. Nasuprot prijestolja su stajala dva stupa kraj
kojih je bilo stubište kojim se spuštalo do maloga prostora u obliku slova L. Evans je sliku
viktorijanske Engleske projektirao na ovu Mikensku civilizaciju. U sredini je bilo jedno
dislocirano ognjište i prolaz kroz vrata kojima se ulazilo u stražnje dijelove. To je stubište sa
ogradom koja ga prati, dva stupa (postolja za dva stupa) i to je ta odaja koja je po njemu bila

9
Pronađeni su predmeti kao što su posude, tronošci itd., do modela kuća od keramike, koje
pokazuju da su minojske kuće bile najčešće sa dva kata. Ni na jednoj kući nema dvoslivnog
krova. Nije se za pokrivanje upotrebljavala crijepna opeka, već su kuće imale ravni krov. I danas
u Grčkoj postoje kuće koje su potpuno bijele sa ravnim krovom.

Stubište u obliku slova L u sjeverozapadnom dvorištu je moglo primiti oko 500 ljudi i to je
zapravo prvi teatar na otvorenome u europskoj povijesti. Tu su se održavale predstave i vjerska
događanja, gdje su prisustvovali oni najviše pozicionirani članovi društva.

Dvije kamene postave pronađene u svetištu gdje su pronađene razne posude, kultne figurice i
razni drugi predmeti.

Svetište dvostruke sjekire se nalazi u južnom dijelu istočnog krila. Malo svetište sa tri razine. (ne
koristim riječ hram namjerno) U najnižoj su bile posložene posude sa nekim darovima, druga
razina je bila malo uzdignuta i tu je bio žrtvenik i klupa na kojoj su postavljena dva konsekrativna
roga. To je jedan od dvaju najvažnijih simbola, vladarevih simbola. To se dovodi u vezu sa
bikom. Rogovi bika su lunarni simbol, podsjećaju na mjesec i veliki su dijelovi palače bili
ukrašeni takvim rogovima.

Svetište Zmijske božice se zove zato što je tu pronađeno sedam

ženskih figurica, koje prikazuju jedno žensko božanstvo koje u
rukama drži zmije. Neke od tih figurica su akefalne (bez glava), sve
su razgolićenih grudiju i pretpostavlja se da je to jedno od nekoliko
identificiranih minojskih ženskih božanstava. Minojski religijski
sustav je bio matrijahalan. Sve najvažnije figure su žene. Jedna od
tih je i Zmijska božica. Smatralo se da je to božanstvo povezivalo
svijet živih sa svijetom umrlih, gdje su živi ostvarivali vezu sa
pokojnim članovima svoje obitelji.

Kasnije se otkrilo u istraživanjima da taj simbol zmija je dobri duh,

čuvar kuće, odnosno čuvar živih članova obitelji. Ove figurice
zmijskih božica se ubrajaju u najljepše artefakte Minojske
umjetnosti. One su izgrađene od bjelokosti, a bjelokost je morala
biti importirana sa Istoka. Dijelom su izgrađene od fajama, materijal čiju su izradu Krećani
preuzeli od Egipćana. To je jedna smjesa cementiranih kvarcnih zrnaca, nalikuje na keramiku, ali
je čvršća i finija.

Zmijska božica je klasična ikonografija svih ženskih figura u Minojskoj umjetnosti u zidnome
slikarstvu. Do poda joj je spuštena bogato drapirana haljina, nekakva pregača, grudi koje su
otkrivene, zmije u rukama, kapa na glavi na kojoj sjedi jedna ptica. Znanost smatra da je
prisutnost božanstva jer je tu ptica koja sjedi. Kada na kapi nema ptice to je lik svećenika,
glavara.

Glavni dijelovi palače su: Sjeverna dvorana sa pilatima (to je ulazna dvorana u palaču - nalazište
tablica), soba sa prijestoljem sa četvoro vrata kroz, svetište zmijske božice (tripartitno - njegovo
pročelje raščlanjeno na tri dijela), zapadna skladišta, južni ulaz (rekonstruiran), koridor za
10
procesiju (kraljevskom cestom, pokraj teatarskog areala, preko zapadnog dvorišta niz
propileje...), teatarski aureal, zapadno dvorište, veliko stubište (ukopano za dvije etaže ispod
etaže dvorišta), kraljev megaron (dvorana dvostrukih sjekira, ne svetište), kraljičin megaron,
istočni bastion, veliko dvorište.

Minojski stupovi su se gradili od drva. Širili su se lagano od dna prema vrhu. Završavaju
jastučastim kapitelima, koji su obično od stabla stupa bili odvojeni nekakvom prstenastom
motivacijom, naravno imali su i četvrtasti abakus na koji je nalegnuta greda. Od njih je sačuvano
samo postolje, u koje su oni bili uglavljeni. Rekonstruirali su ih na temelju prikaza zidnog
slikarstva. Palača je bila čest motiv.

Sada vidimo glavu u obliku bika, jedna od najljepših primjeraka Minojske umjetnosti. Kultna
posuda ritor izrađena od serpentina, od kamena sa drvenim rogovima koji su obloženi zlatnim
linijama.

'' Freska procesije'' iz Knososa, najpoznatija freska iz Minojske kulture. Muškarci su prokazani u
prirodnim visinama i u ruci nose kultnu posudu riton. Cijelu procesiju prati pjesma (muzički
instrumenti). Ženski lik je prikazan frontalno, a ostali su iz profila.

Nije samo palača kao takva interesantna, već ako gledamo južnije od palače imamo jedan sklop
građevine koji se naziva karamatejat (to je riječ koju poznajemo iz turskog žargona), mjesto gdje
su se odmarali putnici, trgovci. Kako cesta ide dalje vidi se mala palača i još niz objekata uz
cestu, prema tome nema nikakve sumnje da ono što mi danas nazivamo palačom bila samo
nukleus jednog mnogo većeg naselja.

Glavno pitanje koje se nameće je funkcija tog objekta. Istraživači su s pravom primijetili da
Evansovo objašnjenje najvažnijih prostora palače ''slabo drži vodu''. Soba s prijestoljem je
spuštena za nekoliko stapenica, ima četvora velikih vrata i uopće nema prozora, mračna je. Bi li
vladar u jednom takvom prostoru sebi organizirao život? Podrumske etaže su u mraku bez
direktnog izvora sunca. Tu bi kralj i kraljica teško obitavali. Znanost pretpostavlja da je funkcija
tih prostora bila u nekoj sferi religije, a ono što je Evans protumačio kao kupatilo u kraljičinom
megaronu, istraživači tumače da je to mjesto gdje su se posjetitelji kupali, a ako ne onda su ih
polijevali vodom i tako simbolički pročišćavali. Pa su te strukture dobile naziv bazeni za
pročišćavanje. Ovo nije bilo mjesto gdje je isključivo obitavao vladar, već je važnost bila u sferi
religije. Knosos je mjesto rađanja zidnoga slikarstva. U slojevima ranog neolitskog naselja u
Knososu ima fragmenata zidne žbuke. Ona nije figurativne ili vegetativne koncepcije, već su to
jednostavno premazane plohe, ali to nam pokazuje da su neolitski stanovnici otoka prakticirali
žbukanje i premazivanje zidova. Prostorije su bile oslikavane i u prizemlju i na katu. Jedan od
najpoznatijih primjera je Odaja s bikom zbog freske s bikom. Zid je premazivan žbukom i onda je
u svježu žbuku prethodno urezivan raster linija i onda su nanošene boje. Malo je toga sačuvano.
Ono što se vidi tamnije na slici, to su originali, a ono svjetlije je sve rekonstrukcija.

Gledali smo sliku ''Princ s ljiljanima'', gdje je reljefno freskno slikarstvo. Kad su sve palače bile
porušene pa na kraju i Knosos, stanovništvo otoka Krete iz nekih očito sigurnosnih razloga,
polako se povlači sa najatraktivnijih obalnih područja u visinska područja. Prva kontraverza je da
je Evans mislio da su bazeni za pročišćavanje kupatila, a da je tako trebalo bi ih se rukama puniti
i prazniti. Pored toga je još jedna kontraverzna struktura kapilarne kripte (kripta je podzemna ili
11
podrumska mračna prostorija u kojima ima više pilastra koji nose kat iznad, a ti pilastri mogu biti
monolitni, mogu biti sastavljeni od redova tih četvrtastih tambura) koju su redovno ukrašavali
motivi dvostruke sjekire. Dvostruke sjekire su poslije konsekrativnih grobova drugi najvažniji
ritualni minojski simbol.

Slika sobe s prijestoljem kako izgleda danas: prijestolje je na svom mjestu, klupe su na svom
mjestu, čuvena freska s cirkonima koja je rekonstruirana do krova. Na freskama griffoni
flankiraju prijestolje. Tu očito sjedi jedna važna ličnost, ali ako je to i bio vladar možda je bio i
svećenik ili možda je vladarica bila svećenik. Ovo su fantastična mitološka bića, to nisu stvarne
životinje i zato smo nekako primjerenije tumačili taj prostor u sferi rituala.

Prva faza palače datira iz 20. st. pr. Kr., a druga iz 16. st. pr. Kr.

Veliko stubište je rekonstruirano, ti drveni minojski stupovi su bili bojani. Da nisu bojani sunce i
kiša bi učinili svoje. Zaštićeni su od atmosferilija. Vidimo na slici tlocrt rezidencijalnog krila
palače po Evansu. Od dvorišta lijevo je veliko stubište kojim se spušta iz glavnog dvorišta za
dvije etaže ispod tog dvorišta. I ovdje Evans želi vidjeti kraljičin i kraljev megaron. To je
najvažniji predio palače. U blizini su radionice za radnike (mada teško je za vjerovati da bi se
kralj htio miješati sa tom nižom klasom). Tu je bazen za pročišćavanje.

Polithiv je grčka riječ kojom se objašnjava jedna struktura koja ima više otvora. Ovdje ih je 11.
Ta dvorana se naziva dvorana dvostrukih sjekira. Ima prizemlje i kat, gotovo identičnog
promjera. Ovo je bila kraljeva dvorana. Kasnije su istraživači pretpostavili da bi ova dvorana
zbog pojave ovakve infrastrukture možda mogla imati neku drugu namjenu, da su se ovi otvori
najvjerojatnije zatvarali dvostrukim vratnicama, imali su gore čak i otvore, što je dokaz da se ovaj
otvoreni dio prostorije u jednom trenutku želio zatvoriti, kao da se ono unutra željelo sakriti. Vidi
se kraljičin megaron kao Evansova vizija kraljičina kupatila, a novije objašnjenje je da su to
bazeni za pročišćavanje, a larnak kadu koja je u minojskoj kulturi i mikenskoj civilizaciji kasnije
služile i kao sanduk za pokapanje tijele pokojnika i kao recipijent za kupanje, on je smjestio tu.

Svjetlarnici, to su mjesta kroz koje je dolazila svjetlost do prostorija gdje ne bi mogla drugim
putem doći. Oni se nalaze tamo gdje nema prolaznih vrata i prozora. Knosos kao lokalitet nosi
naziv po novcu. Postojao je novac iz rimskog perioda koji se kovao u gradu Knososu, ali se ne
nalazi na mjestu ove palače.

Kreta je po sredini gorovita, ali dijelovi oko gradova koji su pripadali minojskoj kulturi imaju
više nego povoljne uvjete za poljodjelstvo i život.

1.2. Ostali lokaliteti minojske umjetnosti

Da vidimo glavne lokalitete minojske umjetnosti. Knosos, u relativnoj blizini obale, i najvažniji
je lokalitet do dana današnjega. Druga najvažnija palača je Festos, na središnjem dijelu južne
obale Krete. Treća palača, Malia, je na sjevernoj obali, zatim Zakros sasvim na istočnoj obali. I
Kalatas, peti grad plača koja je otkrivena tek 1991. Imamo još nekoliko važnih lokaliteta, koji se
mogu nazvati malim palačama ili vilama. To su Agia Triada u blizini Festosa, Amnitos blizu
Knososa, zatim grad Burnia i Paleikastro (primjer gradske sredine).

12
1.3. Palača Festos
Sada ćemo vidjeti neke slike palače Festos. Dio brda je erodirao, i s njime dio palače. Dokaz da
se tu živjelo i ranije su kremene alatke koje su pronađene na lokalitetu.

Zatim vidimo kamares vaze. Te primjere kamares posuda nalazimo samo i Knososu i u Festosu.
Obilježje tog keramičkog stila, iz razdoblja prvih palača, srednje minojski period, 20. do 16. st.
pr. Kr. Minojska keramika prije tog vremena je bila rađena ručno, debelih stijenki i
karakterističnih oblika. Ova se keramika radi na lončarskom kolu. To su tanke stijenke. Oslikana
je stiliziranim vegetabilnim ili animalnim morskim motivima. To su najčešće svijetlim motivima
na tamnoj pozadini. Bijelim, žućkastim, crvenkastim, narančastim motivima na sivoj i crnoj
pozadini. To je bitna razlika u odnosu na minojske keramičke stilove mlađeg minojskog perioda
kada su motivi naneseni tamnom bojom na svijetlu pozadinu.

Ovo je pogled u unutrašnjost kamares zdjelice. Nije uvijek riječ o istim motivima, i istoj paleti
boja. Ovdje je riječ o stiliziranom obliku. Dvije čaše, s bršljanovim listovima i valovnicama.
Zatim krčag sa pečatiranjem različitih morskih organizama. Posude kamares stila su se izvozile u
Egipat, toliko su popularne bile.

Uglavnom su to linearni stilizirani vegetabilni, a rijetko animalni motivi. Zašto ove slike u
kontekstu Festosa? Jer je u Festosu pronađeno najviše kamares posuda.

Iz razdoblja prvih palača Festosa ima i najviše ostataka zidnih fresaka. Jako puno je predmeta
ispisanih linearnih A pismom. Zatim predmeta sa utisnutim pečatom. Svega toga nedostaje u
razdoblju mlađe palače.

Najčuveniji nalaz is Festosa je ova Rundela, keramički disk ispisan linearom A. Neki znakovi
prikazuju figure čovjeka.

Ostaci palače. Nedostaje kompletno jugoistočno i dio istočnog krila koji su erodirali sa brdom.
Vidimo glavno dvorište, vidimo da su magazini okrenuti jedni prema drugima, ne u nizu, kao u
Knososu. Glavno svetište, ponovno je ovdje. Ekvivalent kraljevom megaronu ili Dvorani
dvostruke sjekire se nalazi. Imamo kripte sa pilastrima, bazene za pročišćavanje. Zapadno
dvorište kao i kod Knososa, ali ovaj puta ono ima svoj južni, srednji i sjeverno južno. Glavni ulaz
je za razliku od Knososa iz pravca juga (onaj koncentrični krug) iz pravca sjevernoga dvorišta,
niz ovo stubište pa uz stubište, propileje. Nisu palače identične, prilagođene su položaju.

13
Ovo su ostaci prve palače, a sve ovo tamo mlađe palače. Kaže se da je prva bila veća od mlađe.
Vidimo zapadno i istočno krilo. Evo malo svetište (označeno brojem 24). Još jedna prostorija,
isto sa klupama. To bi bili ekvivalenti onoj dvorani sa prijestoljem.

Nećemo se previše zadržavati, nemamo vremena. Vidimo rekonstrukciju pojedinih dijelova

palače (više idealna rekonstrukcija).

Vidimo na glavnom dvorištu postolja za pilastre (za stupove) koji su uokvirivali dvorište, i
vidimo da se javljaju trjemovi.

Vidimo jedan golemi pitos, sastavljen iz gomile dijelova, sa svojom životinjskom dekoracijom.

Ovo su hodnici sačuvani u većoj visini. Presjeci kroz magazine. Postoje oznake kod klesanja
blokova.

Vidimo ostatke freski iz razdoblja prve palače koji su bolje sačuvani i važniji od onih iz prve
palače Knososa. Vidite motive trstike, stabljika itd.

14
1.4. Palača Malia

E sad smo na palači Malia. Istočno krilo sa magazinima je dijelom zaštićeno i natkriveno. Opet
vidimo glavno dvorište, istočno krilo je relativno malo, zapadno je veliko. Evo koloure, vidimo
zapadno dvorište koje se pridodaje. Ovo je tlocrt same palače. Ovaj puta su magazini i na istočno
i na zapadnoj strani. Ovo je cesta minojske administracije. Što je zanimljivo? Ostaci pilastara koji
su sa dvije strane okruživali dvorište. U dvorištu se nalazi žrtvenik, glavno svetište točno gleda na
žrtveni. Ovdje imamo hipostilnu dvoranu. Ako tražimo kraljev megaron, ekvivalent onoj iz
knososa, evo je ovdje. Bazen za pročišćavanje, stubište. Samo je drugačijeg rasporeda.

Sve one izranjaju u MM periodu, kada se obnavljaju i ponovno žive. U Maliji izgleda imaju čak
tri faze građenja.

Ovo je jedan žrtvenik u obliku kamene ploče sa kružnim recipijentima u dnu. Pretpostavlja se za
krvnu žrtvu ljevanicu.

Uokolo palače je otkriveno nekoliko položaja sa ostacima arhitekture. Dobili su nazive Četvrt
Alfa, Theta, Mu, E, Zeta. Ovo je nukleus jednoga naselja, jednoga grada. Trebat će vremena da se
istraži.

Ovo je istočno krilo koje je jedini natkriveni dio palače. Nalazi po kojima je Malia bila čuvena,
predmeti poput prstenja, pečatnjaka.

15
1.5. Grad Gournia
Prva žena u grčkoj arheologiji, Harriete Boyd, koja je ispred američkog arheološkog tima uzela
istraživati lokalitet Gourniu.

Pod oznakom G se nalazi taj dio koji bi bio sličan ovi prethodnim palačama. Ona datira iz
srednjeg minojskog perioda i kasnog minojskog perioda. Vidimo gradski trg, sama vila, i manje
dvorište. Vidimo ulaz u vilu, sa popločanjem ispred, vidimo malo stubište u obliku slova L. Iz
dva se smjera pristupalo tome dvorištu. Nema grada-palače bez bazena za pročišćavanje.

1.6. Cemeteriji
Sada ćemo ići na jedno drugo područje, na cemeterije, na groblje. Kako su se Krećani
sahranjivali? Postoji nekoliko glavnih tipova minojske grobne arhitekture. To su: kružne
grobnice, grobnice tipa kuće, grobnice usječene u stijenu i ukopi u pitosima, ukopi u larnaksima i
nekim posebnim inačicama ukopa.

16
Ovdje vidimo jedno groblje koje se nalazi u relativnoj blizini Gournije. Tu je pronađen veći broj
ukopa u pitosima. Očito nisu služili samo za hranu.

1.7. Zakros
Ovo je Zakros, grad na krajnjem istočnom dijelu Krete.

Vidimo malo dvorište, malo drugačiji raspored. Sa svetištem na zapadnoj strani. Ovo je ovdje
zanimljiva struktura, neki drže da je ribnjak, da je bazen. Samo jedan objekt ima gotovo
dvadesetak prostorija. Ovdje je bila najvažnija luka na Kreti. Na tlocrtu vidimo nešto što se
smatra da je cisterna. Vidimo kraljičin i kraljev megaron. Vidimo i arhiv gdje je bilo mnoštvo
posuda sa linear A pismom. Na ovom dijelu je bilo malo svetište označeno brojem 23.

Sad nekoliko izvanrednih primjeraka umjetnosti. Jedna posuda u obliku školjke. Jedan riton u
obliku nojeva jajeta. Sve su to kamene posude iz toga je činjenica da su one kultne namjene. Ova
je posuda rekonstruirana. Vidimo portal, pročelje, stupove. To je očito konsekrativno svetište. Te
posude su nam važne zbog shvaćanja kulture.

Ovdje su posude ukrašene morskim stilom, što je inačica dvorskog stila, jer su oslikane morskim
svijetom. Tamnom bojom na svijetloj podlozi.

Imamo dva primjerka sitne plastike koji potječu iz razdoblja kraja minojske civilizacije. To nije
nije Ia ni Ib faza, jer je to razdoblje kada su palače još na životu. I ovakvi primjerci koji prikazuju

17
ženske figure uzdignutih ruku, i one su zapravo iz vremena kada Mikena vlada Kretom (vidi
mikensku umjetnost).

Ovo su sada primjeri gema, prstenja i pečata. Njihovo postojanje znači da postoji vlast, državno i
administracijsko uređenje. Kada postoji velik broj tih predmeta na jednom lokalitetu to je znak da
je to glavno središte. U različitim vrstama kamena su različiti prikazi, od dvostrukih sjekira, do
fantastičnih bića. Prikazi bika i toreadora koji ga preskače. Prikazi svećenica koje plešu.

Često se prinose žrtve i daju darovi božanstvima, jer su oni ovisili o vremenskim uvjetima radi
poljoprivrede.

1.8. Vasili
Sada smo došli do lokaliteta kojega nisam spomenuo. Ovo je iz razdoblja prije pojave palača. Iz
starijega minojskoga perioda. Živjelo se u selima, u zajednicama koje su uključivale nekoliko
domaćinstava. Vasili. Ovo je pogled na taj lokalitet.

1.9. Palaikastro
Zatim imamo Palaikastro. Jedini pravi primjer grada. Ovo su njegovi dijelovi. Vidite kratke
komunikacije koje su položene da dijele naselje na blokovske strukture. Ovo nije klasični
urbanizam, ali su počeci jednog urbanističkog promišljanja. Riječ je o 20. ili 16. st. pr. Kr.

Vidimo jedan najpoznatiji nalaz iz Palaikastra. To je Kuros iz Palaikastra. Ako išta valja
zapamtiti o ovom gradu, to je i ovaj Kuros. Nama nije poznata monumentalna figura iz
minojskog perioda. Sve figurice pripadaju sitnoj figuralnoj plastici do 20-ak cm. Ovo je jedini kip
koji prelazi 2 m. On je bio rađen od bjelokosti iz više dijelova, spojen. Zasigurno je bio odjeven.

18
Zatim male figurice zvonolikog tijela, primitivne izrade sa uzdignutim rukama iz kasnog
minojskog perioda.

1.10. Haghia Triada

Jedan od minojskih lokaliteta koje ne možemo svrstati ni u kategoriju grada ni u kategoriju
palače. On ima vilu i villagio. Vila je niže, a na sjeveru je naselje koje je nastavilo živjeti nakon
rušenja palače.

Haghia Triada nastaje u srednjem minojskom periodu i čak je značajnija od Festosa. Tu su nađeni
nalazi ispisani linear A pismom. Ovdje su pronađeni i najzanimljiviji primjerci. One se
nastavljaju u kasno minojskom razdoblju. Krajem kasno minojskog perioda Haghia Triada biva
napuštena i razorena. Na njezinim ruševinama nastaje megaron, objekt lokalnog mikenskog
vladara.

19
Odatle počinje jedan od najznačajnijih spomenika minojske umjetnosti - čuveni sarkofag iz 14. st.
pr. Kr. Po čemu je on čuven. Ovo je kameni, ožbukani i oslikan sarkofag. Sa sve četiri strane
sarkofaga su prikazane pogrebne ceremonije. Koje su to ceremonije? Portal groba, bista
pokojnika, tri muškarca nose darove, brod i životinje koje će žrtvovati. Druge su figure okrenute
leđima. Imamo muškarca koji svira liru, pred kojim su dvije žene, jedna nosi košaru, a druga iz
kratera izlijeva žrtvu ljevanicu. Ovdje je riječ o žrtvovanju božanstvu (imamo i dvije sjekire i
ptice). Na drugoj strani vidimo žrtvenik, figuru sa rukama na njemu. Srednja slika prikazuje
žrtvenu životinju i muškarca koji svira frulu. Treća sličica prikazuje ponovno tri žene. Sa kraćih
strana vidimo zaprežnim kolima sa raskošnim kapama, zapregu vuku krilati lavovi. Oni zapravo
prikazuju dva božanstva (ženski likovi). Na drugoj strani je sličan prikaz, no bez ptice, i to je
prikaz pokojnika.

Dolazimo do Michaela Ventrichta. Priča ukratko, na Cipru se zadržalo slogovno pismo, i od te

točke je krenuo, i kroz jedan sustav je došao do rješenja i sustava slogova. // Ovaj je poprilično
dug, objašnjava kako je dotični gospodin razbio linear B, no, ponavlja se to i kasnije, a spominje
gdje se sve tablice nalaze i sl. //

Krećani, osim svetišta unutar palača (svetište dvostrukih sjekira, svetište Zmijske božice, neka
druga neimenovana), imamo i svetišta u prirodnim ambijentima. Na vrhovima brežuljaka (teško
pristupačnim) i u spiljama. Svetišta su puna keramike, posebno kamares posuđa, koje su dokaz da
su bila pod patronatom određene palače.

// opet preskačem veći dio, ponovno Ventricht, pa onda grobnice, što u drugim skriptama uopće
nema, zbog kratkog vremena i ja preskačem... //

20
2. Heladska umjetnost

2.1. Uvod i kronologija

Danas ćemo se baviti heladskom, odnosno, mikenskom umjetnošću. Mali podsjetnik
terminologije. Ako se sjećate prošloga predavanja onda smo zaključili da je egejska arheologija
posebna disciplina koja je započela istraživanjem Heinricha Schliemanna na Mikenskoj glavici
1876. g. Time je bila otkrivena jedna potpuno nepoznata, zaboravljena, visokorazvijena
civilizacija brončanog doba. Prema tom glavnom lokalitetu je dobila naziv Mikenska civilizacija.
Međutim, istraživanjima jednog arheološkog tima kojega su predvodili kolege sa Sveučilišta u
Cincinatiju u Americi na čelu sa Karlom Blegenom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća u
okolici Korinta, pokazalo se da zapravo ono što je Schlimman otkrio istraživanjima na Mikenskoj
glavici predstavlja samo posljednju stepenicu u razvoju brončano dobne civilizacije grčkog
kopna. Naime, (Karl Blegen) inače poznati, zaslužni istraživač tih egejskih civilizacija brončanog
doba, je odlučio iskapati u okolici grada Argosa na jednom lokalitetu na kojemu se nalazi čuveni
hram posvećen božici Heri. On je iskapao na jednoj terasi iznad toga hrama i utvrdio je ostatke
mikenske citadele, mikenske palače, ali i ostatke arhitekture iz starijeg razdoblja, koji će kasnije
dobiti naziv srednji heladski period. Čak je utvrdio nalaze sa kraja mikenske civilizacije, odnosno
iz tzv. submikenskog perioda. On je na temelju samo tog jednog istraživanja, na malo poznatom
lokalitetu koji se naziva Prosima, bio u mogućnosti izraditi kronologiju heladske civilizacije.
Pokazalo se da ono što je Evans utvrdio na otoku Kreti, da ta jedna visokorazvijena civilizacija se
razvija kroz gotovo dva tisućljeća, zapravo se može projicirati i na grčko kopno. Njegovi
suradnici su dali toj civilizaciji naziv heladska civilizacija jer, kao što mi danas koristimo naziv
Egejida za cijeli prostor Grčke, Cipra, Krete, zapadne obale Male Azije, tako su Grci svoju
zemlju zapravo nazivali Helada, odnosno Helas. Dan danas na grčkim poštanskim markama
nalazimo naziv Helas, a Grci sebe nazivaju Heleni. Tako je nastao taj pojam heladska civilizacija
i ta heladska civilizacija je po uzoru na Minojsku, kronologija Minojske civilizacije je zapravo
Blegenu, Vejsu i drugima poslužila kao osnova za izradu kronologije heladske civilizacije.

Vrlo jednostavno, ona se dijeli u tri razdoblja - starije, srednje i brončano doba. Budući da se radi
o brončano dobnoj civilizaciji grčkog kopna ta se tri razdoblja nazivaju - stariji ili raniji heladski
period, srednji heladski period i kasno heladski period (još se naziva mikenski period). Za rano
heladski period se ne može kazati Mikenska civilizacija.

Što se tiče te podjele Heladske civilizacije, datiranje tih triju perioda je slično datiranju rano
minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda. Stariji ili raniji heladski period
započinje negdje na prijelazu iz 4. u 3. tisućljeće pr. Kr. Mi zapravo ne znamo je li to negdje već
sredinom 4. tisućljeća pr. Kr. ili tek početkom 3. tisućljeća pr. Kr. Tu se mišljenja istraživača
razilaze, zato treba izbjegavati korištenje godina. Kraj rano heladskog perioda završava krajem
20. odnosno početkom 19. stoljeća pr. Kr.. Kraj srednjeg heladskog perioda završava početkom
16. st. pr. Kr. Kada počinje kasno heladski ili mikenski period, a mikenska civilizacija traje do
negdje 1100. g. pr. Kr., negdje do kraja 12. stoljeća pr. Kr. U cijelosti je riječ o razdoblju od
minimalno 2 tisućljeća i zbog toga je to veliko vremensko razdoblje podijeljeno u tri vremenska
odsječka koja korespondiraju sa starijim, srednjim i mlađim brončanim dobom. Već ovisno o
tome radi li se o civilizaciji grčkog kopna, otoka Krete ili otocima Kiklade kažemo raniji
minojski, raniji heladski, raniji kikladski period; srednje minojski, srednje heladski, srednje

21
kikladski; odnosno kasno minojski, kasno heladski, kasno kikladski period. To kasno se zapravo
misli na brončano doba.

Od ta tri razdoblja, najbolje je poznato ovo najmlađe kasno heladsko doba, odnosno period
Mikenske civilizacije. Naravno, najviše je spomenika iz tog nama najbližeg perioda. Najslabije je
poznato ovo najranije razdoblje i zapravo su se na tom području dogodile i najveće promjene u
recimo posljednjih 20-ak godina u pristupu kronologije, odnosno terminologije. Naime, ta tri
velika razdoblja su poput rano minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda
podijeljena u faze, u manja vremenska razdoblja koja su bila označena rimskim brojevima I, II i
III pa je tako rano heladski period podijeljen u rano heladski I, rano heladski II i rano heladski III.
Međutim, u novije vrijeme istraživači egejskih civilizacija, pogotovo heladske smatraju da to nije
najsretnije rješenje iz razloga što se gledajući kronološku tablicu ona je više manje jednaka i ima
se dojam da su sve te tri civilizacije u svim svojim vremenskim odsječcima podjednako poznate,
što nije točno. Dakle, recimo nasuprot možda 50-ak ili čak i više lokaliteta na Kreti iz ranijeg
minojskog perioda na grčkom kopnu možda ima u vrh glave 10-ak, a od tih 10-ak se mogu na
prste jedne ruke nabrojat one najvažnije. Zapravo, alternativna kronološka tablica izgleda tako da
se ovo rano heladski I, II, i III zapravo zamjenjuje imenima najvažnijih lokaliteta, odnosno
fazama sa tih lokaliteta koje naravno pripadaju tim dotičnim razdobljima. Tako da se zamjenjuju
nazivima lokaliteta kao što su Lerna, Lefkandi itd. Istraživači smatraju da takva kronologija
mnogo bolje oslikava stvarno stanje poznavanje heladske civilizacije. Dakle, minojska se dijeli
onako kako smo to kazali, međutim kod kikladske i heladske se te kratice zamjenjuju nazivima
lokaliteta. Međutim, kada je riječ o ovom kasno heladskom periodu tu nemamo potrebe za
naglašavanjem lokaliteta već se tu zadržavaju ove kratice jer je to razdoblje izuzetno dobro
poznato, najviše je spomenika iz tog perioda.

Pored ove kronologije koju je defakto postavio Arthur Evans i možda njegove najveće zasluge su
na tom području, osnova mu je bila kronologija egipatske civilizacije. Civilizacija drevnog Egipta
se također dijeli u tri velika razdoblja: starije, srednje i mlađe carstvo i ta tri vremenska razdoblja
korespondiraju starijem, srednjem i mlađem brončanom dobu. Na temelju spomenika, odnosno
egipatskih predmeta koje je Evans našao u ruševinama Knososa on je mogao točno razraditi tu
kronologiju, jer se na pojedinim predmetima nalaze imena egipatskih faraona, i njihovih supruga,
odnosno princeza. Tako da na temelju egipatskih zapisa točno znamo o kojem je stoljeću riječ.

Pored Evansove podjele koju su preuzeli istraživači kikladske i heladske civilizacije postoji još i
ona koja polazi sa jednog drugog aspekta, a to je pojava gradova, odnosno palača kao jedan od
najzanimljivijih fenomena tih egejskih civilizacija brončanog doba i ta podjela izgleda mnogo
jednostavnija. Ona u cjelini te egejske civilizacije dijeli na razdoblje prije pojave palača,
razdoblje prvih palača, drugih, trećih i razdoblje nakon palača. Dakle, nekih pet perioda.
Razdoblje prije palača, to je rano minojski, rano heladski i rano kikladski period. To je vrijeme
kada nema ni palača, ni gradova, ni na Kreti, ni na grčkom kopnu iako to "nema" bi mogli staviti
pod navodne znakove jer zapravo ima nečega što daje naznake prvih početaka urbanizacije i
graditeljstva. Razdoblje prvih palače je zapravo srednji minojski, srednji heladski i srednji
kikladski period. Razdoblje drugih palača je prva polovica kasno minojskog i kasno heladskog
perioda i razdoblje trećih palača to je baš ono vrijeme pune mikenske dominacije i na grčkom
kopnu i na otoku Kreti.

22
Karta grčkog kopna - Grčka je jedna dosta razvedena zemlja, ima puno pokrajina itd., valjalo bi
znati neke od najvažnijih dijelova današnjeg grčkog tla, najvažnija nalazišta heladske civilizacije.
Najveći broj tih lokaliteta je na prostoru Peloponeza koji se dijeli u nekoliko pokrajina: sjeverni
se naziva Ahaia, sjeverozapadni Olida, središnji Arkadija, Mesenija, Lakonija i najvažnije
područje Argolida koja je dobila naziv po gradu Argosu - jednom od najvažnijih gradova polisa i
mikenskoga i kasnije grčkog razdoblja. Zatim Atika, odnosno južni dio srednje Grčke, Beocija i
jedan mali dio Tesalije sa otokom Eubejom. To je prostor na kojem se razvija ta heladska,
odnosno mikenska civilizacija. Današnja Grčka je mnogo veća, u nju ulaze i oblasti Epira,
Tesalije, Makedonije, Trakije itd. Heladska civilizacija se razvija uglavnom na prostoru srednje
Grčke i Peloponeza. Na Kikladima se razvija jedna zasebna civilizacija koja se naziva Kikladska.
Imamo još Kretu na jugu, gdje se razvija minojska civilizacija. Cijela je šuma lokaliteta, otprilike
njih stotinjak. U praksi se poznavanje heladske ili mikenske civilizacije svodi na nekoliko
ključnih položaja: Mikene, Tirinta, Pilosa i još nekoliko položaja. Praktički, ovo drugo ostaje na
neki način sve zaboravljeno.

23
Rano heladski period počinje krajem 4. početkom 3. tisućljeća pr. Kr., završava krajem 20.
možda početkom 19. stoljeća pr. Kr.. Srednji heladski period završava negdje u 16. stoljeću pr.
Kr. kada počinje kasno heladski (mikenski) period, a on traje negdje kraja 12. stoljeća kada
otprilike jedno stoljeće slijedi taj submikenski period. Ovo razdoblje pripada vremenu kada više
ne postoje više ni mikenske palače ni mikenski gradovi, glavni umjetnički centri, i dalje se živi,
ali u manjim naseljima pada ta "moć". Ovo je relativna kronologija. Što idemo bliže nama, tu je
pogreška manja.

Vidjeti ćemo sada nekoliko slika koji prikazuju spomenike mikenske civilizacije. Grčka je vrlo
rano osnovala svoje arheološko društvo koje je očuvalo brojne spomenike.
Ovo je pročelje jedne tipične mikenske grobnice tipa tolosa (kupolaste grobnice) koja se naziva
Klitemnestrina grobnica - to je jedan od položaja koje je obišao Heinrich Schliemann 1874. g., ali
prava istraživanja su uslijedila dvije godine kasnije.

Tu je crtež čuvenih lavljih vrata u Mikeni, glavnoga i najmonumentalnijeg ulaza na mikensku

citadelu.
24
Pa onda presjek kroz čuvenu Atrejevu riznicu, najpoznatiju grobnicu tipa tolosa. Vidite tu
unutrašnjost, kako je napola zatrpano zemljom. Ovo su slike iz 19. st.

Zatim izgled kraljevskoga grobnog kruga A, nalazi se na udaljenosti od svega nekoliko desetaka
metara unutar pojasa mikenskih zidina. Izvorno se nalazio izvan citadele, utvrde, jer se nekoć
izbjegavalo sahranjivanje pokojnika unutar grada, osim kada je riječ o djeci. 1876. g. ga je
istražio Schliemann unutar samih mikenskih zidina, a rezultati tog njegovog istraživanja su
zaprepastili znanstvenu javnost jer se pokazalo da je ta Schliemannova metodologija istraživanja
i njegovo slijepo držanje Homera i Pauzanija u jednoj ruci zapravo bilo ispravno.

Karta koja pokazuje Egejidu. Egejida je prostor kojeg oplakuje Egejsko more, grčko kopno,
Kreta, Kiklade, zapadne obale Male Azije.

Kronološkoj tablici od maloprije bi trebalo dodati još jedan stupac. Pitanje je li ispravno govoriti
Egejske civilizacije brončanog doba ili Egejska civilizacija brončanog doba. Ispravno je govoriti i
jedno i drugo. Kad kažemo Egejska civilizacija brončanog doba onda mislimo na sve sastavnice
koje tu ulaze, a njih su 4. Kada kažemo Egejske civilizacije brončanog doba onda mislimo na
množinu.

Sastavnice egejske civilizacije su: Minojska (civilizacija otoka Krete), Heladska (odnosno u
posljednjoj fazi Mikenska), Kikladska i ima još nešto što je falilo na onoj tablici, a to je brončano
dobna civilizacija zapadne obale Male Azije ili Anadolijska grupa (budući da to danas nije unutar
grčkog državnog teritorija, onda se to izbacuje).

Geološke karakteristike - u Grčkoj je relativno malo obradive zemlje, riječ je o brežuljcima, o

planinama. To je jedan od razloga kasnije masovne grčke kolonizacije - zbog prirasta
stanovništva - bila nužna. Iz perspektive heladske, odnosno mikenske civilizacije, to je važno jer
se kasnije najvažniji centri javljaju u onim područjima gdje je najviše obradive površine, a to su
upravo ona područja u kojima je skoncentrirano najviše nalazišta: Argolida, Mesenija, zatim
južni dio Lakonije, jedan središnji dio Beocije, Atika sa prostorom oko Korinta. Visokorazvijene
civilizacije brončanog doba su se razvile baš na prostoru Grčke zato što je Grčka krajnji
jugoistočni dio europskog kontinenta koji je najbliži tim visokorazvijenim civilizacijama
Bliskoga Istoka (Egipat, Mezopotamija, Sirija...). Velika količina egipatskog materijala je
pronađena na Kreti, pogotovo u palačama, a isto tako ima i minojskog i mikenskog materijala i
po Egiptu, Siriji i na zapadnoj obali Male Azije. Povoljan geografski položaj je osnovan razlog
pojave tih visokorazvijenih civilizacija Bliskoga Istoka. Smatra se da su možda Krećani i došli
negdje sa Bliskoga Istoka. Dobar dio naziva nalazišta na Kreti ima etimologiju koja nema veze sa
grčkim jezikom, a dosta je naziva slično nekakvim nazivima iz Anadolije, sjeverne Sirije itd.
Pristalica te teorije je bio Evans. Za prve Grke sasvim sigurno znamo da oni jesu došli iz prostora
Male Azije. Moguće je da je formiranje tih civilizacija bio barem jednim djelom motiviran
nekakvim emigracijama s Istoka.

Sličice koje pokazuju mikenske fortifikacije. One su jedini živi svjedok postojanja drevne
predgrčke civilizacije brončanog doba. Velike, megalitske, kiklopske ili divovske fortifikacije
koje su bile vidljive još starim Grcima, Rimljanima itd. Spominje ih Pauzanija u svom djelu
Vodič po Heladi. To je bilo jedino preživjelo svjedočanstvo o postojanju nekakve drevne
25
civilizacije. Grci su te fortifikacije dovodili u vezu sa herojskim dobom kad su živjeli heroji,
ratnici i nisu bili kadri objasniti. Tih fortifikacija ima po cijeloj Grčkoj. Najdojimljivije
fortifikacije ovakvog tipa su naravno one u Mikeni, Tirintu, Mideji (Mideja je jedan čuveni grad,
jedno od najvažnijih Mikenskih središta, a uopće nije tako razvikano kao Mikena i Tirint), Argos,
Teba, pa čak i Atena. Tragova ostataka po tehnici izvedbi sličnih tih megalitskih fortifikacija ima
čak i na Atenskoj obali. Sjeverno zapadno od čuvenog Erehteiona su sačuvani zidovi građeni od
ogromnih bunja i oni su svjedočanstvo da je i Atenska akropola u vrijeme brončanog doba bila
citadela jednog mikenskog vladara. Kasnije izgradnje i pregradnje su na tom prostoru
jednostavno izbrisali sve tragove. Jedino što je preostalo su ti neki zidovi i ostaci jednog
vodoopskrbnog sustava koji jasno pokazuje o čemu je tu riječ, jer je takav sustav imao svaki
mikenski grad. Svaki mikenski važniji grad je u 13. st. pr. Kr. morao riješiti pitanje opskrbe
vodom u slučaju neposredne opasnosti, odnosno opsade. To su rješavali izgradnjom podzemnih
koridora koji su vodili do izvora i njihovim maskiranjem tako da oni ne budu vidljivi
napadačima. To je jedan od glavnih argumenata, odnosno sam položaj Atenske akropole govori
tome u prilog. Čak i da nemamo ništa, logika bi nalagala da se tu pretpostavi jedno vrlo važno
mikensko obilježje.

Ponovno smo na kraljevskom grobnom krugu A, sa svojih 7 grobova. Ovo je njegova

rekonstrukcija, pa ćemo vidjeti kasnije detaljnije. Atrejeva riznica: u grobnicu se moglo ući, a na
njezinom pročelju je raslo drveće itd.

Mikenska citadela ili utvrda. Akropola ne bi bio primjeren izraz. To je prostor koji je opasan
golemim, megalitskim zidinama. Ovaj perimetar grada potječe iz one posljednje faze, sredine 13.
stoljeća pr. Kr. Grad je izvorno bio manjeg teritorija.

Glavna razlika u koncipiranju mikenskih gradova i minojskih gradova - minojski gradovi se

grade na relativno pristupačnim položajima, to su neki blagi brežuljci, malo izdignuti iznad
okolnih područja i nisu branjeni nikakvim fortifikacijama, nikakvim zidinama što nam je dokaz
da je cijeli otok bio pod jednom administracijom. Nasuprot tome, mikenski gradovi se grade na
takvim položajima koji su lako branjivi i s kojih se pruža odličan pogled na šire okolno područje.
Položaji na kojima se čisto vizualno može vršiti kontrola, nadzor na jednim širim područjem,
onim područjem koje pripada dotičnom vladaru, odnosno njegovoj državici, njegovom polisu.
Sama palača se nalazi na najdominantnijem djelu toga brežuljka i zapravo mikenski vladar stoji
na vrhu te piramide, a ispod njega ili na padinama, dijelovima naselja koji nisu bili obuhvaćeni
ovim zidinama su obični smrtnici.

2.2. Rano heladski period

Rano heladski period, nekoć podijeljen na I, II, III., a danas se prati preko pojedinih lokaliteta,
odnosno njihovih faza. Najvažniji rano heladski lokalitet je Lern, lokalitet koji se nalazi u
Argolidi u pokrajini di se nalaze Mikena, Tirint. Izuzetno važan lokalitet, krije ključne spomenike
rano heladskog perioda i koji nam omogućuje kakva-takva saznanja o tome što se događalo na
grčkom kopnu u tom najstarijem razdoblju koje vremenski korelira sa rano minojskim periodom.
U rano minojskom periodu također nije bilo gradova, nije bilo palača, nema Knososa, Festosa i
Malije, živi se u manjim selima, manjim skupinama domaćinstava. Stanovništvo se obično
sahranjivalo u kružnim grobnicama koje prate takva naselja, obično u svakom naselju bude jedna
do dvije grobnice sa više stotina ukopa. Na grčkom kopnu se tada zapravo javljaju zameci

26
nekakve ozbiljnije društvene organizacije, ali o svemu tome se ne može nešto konkretnije
govoriti. I u tom smislu je lokalitet Lerna izuzetno zanimljiv.

Vidimo crno-bijela sliku koja prikazuje građevinu koja je izuzetno važna. Jedina građevina koja
bi se mogla smatrati pretečom nekakve palače ili nekakvog drugog javnog objekta
administrativne, ceremonijalne funkcije.

Na ove tri sličice tri sličice vidimo otiske pečata u terakoti. To je vrlo važno, jer je pečat znak
administracije i kao što imamo i u kretskim palačama kasnije, u Knososu imamo na tisuće pečata,
otisaka pečata u terakoti sa različitim motivima: mitološkim, motiv božice, motiv toreadora itd.
Ta građevina se naziva kuća crjepova, kuća krovnih opeka. Građevina koja je dobila taj naziv po
tome što su u njezinim ruševinama pronađeni mnogobrojni fragmenti krovnog crijepa, koji je bio
građen od sirove gline, sušene na suncu, a to dokazuje da je ova građevina gotovo sigurno imala
krov na dvije vode. Ona je dosta velikih dimenzija, dugačka je oko 27 m, a široka je oko 13 m.
Otprilike je omjer duže i kraće stranice nešto malo više od 2:1. Riječ je o jednoj pravokutnoj
građevini koja je bila koncipirana od većeg broja prostorija kvadratnog ili četvrtastog tlocrta,
imala je ulaz točno u svojoj osi, a onda se iz ovih pojedinih prostorija komuniciralo vratima koja
su bila izbačena iz te glavne osi. Sa strana glavnih odaja, koja se nižu sredinom građevine, ima
male, uske hodnike (koridore), tako da je ovakav tip građevine dobio naziv - građevina tipa
koridora. Ovo je jedan od najstarijih, i najvažnijih, ali ne i jedinih primjera. Ovakvih sličnih
građevina iz tog rano heladskog perioda i to konkretno kad bismo išli označavati s ovim rimskim
brojkama bi bio rano heladski period II. To bi bio period negdje između 2500. i 2200. g. pr. Kr.
Dakle, ovakvih građevina je nađeno po cijeloj Grčkoj, ali nijedna nije tako dobro sačuvana,
nijedna nije tako velikih gabarita kao što je to ova u Lernu. Ono što vidite ovdje preko nje su
ostatci jednog objekta koji je nastao iznad te kuće crjepova nakon što je ona bila uništena. To se
dogodilo u rano heladskom periodu III. Pretpostavlja se da je ovaj objekt, i njemu slične
građevine, nastale prilikom dolaska prvih Grka na današnje grčko područje. To se dogodilo
negdje na samom kraju rano heladskog perioda u okviru ove rano heladske III faze, negdje oko
2200., 2100. g. pr. Kr.

Da je to tako pokazuju i ostatci jednog sličnog monumentalnog objekta koji je pronađen u

Tirintu, drugačijeg, kružnog tlocrta, koja je uništena u požaru i uništena negdje u razdoblju kao i
ova građevina prije. Pretpostavlja se da je razlog dolazak prvih Grka, prvih Indoeuropljana na
prostore današnje Grčke. Nosioci rano heladske kulture ili rano heladske umjetnosti nisu bili
Grci, već oni koje su kasnije Grci nazivali nekakvim Pelazima, staro drevno pramediteransko
stanovništvo. Krajem 3. tisućljeća pr. Kr. dolaze prvi Grci, dolazi do stapanja sa tim autohtonim
stanovništvom i taj novi etnički substrat će zapravo biti nositelj srednje heladskog doba, odnosno
kasno heladskog doba - to će biti Grci. Da je to zaista tako dokazuju nam i tekstovi lineara B za
koje danas znamo da su pisani grčkim jezikom. Tu nema više nikakve sumnje da su mikenjani i
njihovi preci su bili Grci.

Da se vratim natrag na tlocrt. Ono što vidite ovdje su ostatci jednog grobnog humka, jedne
kamene gomile sa grobovima u četvrtastim kamenim sanducima, cistama. Ostatci grobnog humka
koji je nastao na ruševinama ovoga objekta negdje na prijelazu iz ranog u srednje heladsko doba.
On je loše sačuvan, sačuvani su mu samo ovi rubni dijelovi, a sad ćete vidjeti i na fotografiji kako
to izgleda danas.

27
Ovo bi bila rekonstrukcija te kuće crjepova u Lernu. Ono što ovdje možete primijetiti jeste da je
to bila građevina sa prizemljem i još jednom etažom na katu što dokazuju mala stubišta zatečena
u onim uskim dugačkim hodnicima. Ta stubišta su, očito, morala voditi negdje na kat. To su bile
građevine na dvije etaže s krovom na dvije vode, sa te dvije dugačke široke strehe, uz upotrebu
drvenih balvana (mogli bismo izbjegavati riječ stupovi, iako oni stoje u funkciji stupova), a sama
građevina je bila dijelom građena od kamena, dijelom od sirove opeke sušene na suncu. Njezini
gabariti, otisci pečata i činjenica da su pečati, odnosno ti keramički komadi sa otisnutim
pečatima, pokazuju jedan visokorazvijeni stupanj državne organizacije kao što će biti u
stoljećima kasnije na Kreti. Lerna čak prehodi pojavi Knososa, ne puno, ali za 3. ili 4. stoljeća
sigurno.

To su sad ti keramički fragmenti sa otiscima pečata koji su bili svezani nekakvim konopima ili su
naprosto bili nataknuti na goleme pitose u kojima se skladištila različita roba od figuralne
plastike, posuđa itd.

Ovo je prikaz građevina iz unutrašnjosti. Ono što možete vidjeti je da je ona natkrivena. Zbog
njezine zaista iznimne važnosti, ona je natkrivena, ali ne na način da je građevina rekonstruirana,
nego je uklopljena u modernu arhitekturu. Pogled iz jedne od ovih unutrašnjih prostorija na te
uske prolaze i te zidove koje su sačuvani samo u prizemlju, odnosno u parteru uz upotrebu
kamenih tesanaca i uz upotrebu primitivne opeke.

Ovo su obrisi grobnog humka koji se danas nalazi dijelom izvan te arhitekture koja je natkrila tu
građevinu. Zatim jedan od pogleda na koridore, pa pogled na rubni dio naselja, na fortifikacije, na
obrambeni zid i na te male kule koje se pridodaju sa vanjske strane.

To je važno, jer se taj objekt, ta kuća crjepova u Lernu koja je bez sumnje bila jedan
reprezentativni objekt, nalazi unutar jednog utvrđenog naselja, a tada nije svako naselje bilo
utvrđivano. Jedna mala skupina domaćinstava, jedno malo selo neće biti utvrđeno, ali jedno
važno centralno naselje se utvrđuje. Lerna je takvo naselje, nama najbolje poznato. Te gradske
fortifikacije su imale te male bastione, okrugle građevine koja je poznata iz Tirinta.

Funkcija građevine u Lerni. Nju istraživači različito tumače, neki kažu da je to bila palača, drugi
kažu da to nije bila palača, da je to bio hram itd. To je u svakom slučaju bila jedna građevina
javnoga karaktera i sigurno jedan objekt koji je pandan jednoj mikenskoj kraljevskoj palači. Ima

28
sve sadržaje - skladišta za skladištenje robe, ono isto što isto imaju Knosos, Festos,
upotrebljavaju se pečati itd., a sigurno je imala jednu ceromonijalnu funkciju, ako nije služila kao
hram, za štovanje božanstva, ali nekakve ceremonijalne aktivnosti su se u njoj održavale, to je
sigurno. To je jedan od najvažnijih lokaliteta.

Vidimo jednu posudu koja potječe sa tog lokaliteta, ali nema veze sa palačom, nego sa grobnim
humkom. To je jedna visoka bikonična zdjela koja praktički pripada početku srednje heladskog
perioda. To je tzv. Minijska keramika sive osnove i konične forme. To su najstariji poznati
primjeri izrađivani na lončarskom kolu. Izgleda da se lončarsko kolo koristi ranije na grčkom
kopnu nego na Kreti. Nije u svakom pogledu grčko kopno zaostajalo u odnosu na Kretu. Na tom
otoku su palače bile nekakvo kulturno žarište u odnosu na cijelu Egejidu, ali u nekim stvarima je
ipak grčko kopno imalo prednost.

2.3. Srednje heladski period

Ima puno položaja iz srednje heladskog perioda koji su čuveni po manjih naselja itd., ali su
najznačajniji spomenici iz tog vremena okrugli, grobni humci.

Ostatci kamenih sanduka, sanduka formiranih od kamenih ploča u kojima se onda polažu
pokojnici. Riječ je o skeletnom sahranjivanju ili fumaciji. Polažu se na bok, u zgrčencu, kao što
je slučaj na cijelom Balkanu. Ovo su malo sofisticiraniji grobni humci.

Ostatci naselja Cungice, srednje heladski period.

U srednje heladskom periodu osim grobnih ostataka arhitekture i nema nekih važnijih spomenika,
trebalo bi se jedino zadržat na grobnicama tipa tolosa. To je jedan od dva najvažnija tipa
mikenskih kraljevskih grobnica. Jedan su kraljevski grobni krugovi, a drugi su grobnice sa
kupolama - tolosi - koji pripadaju tipovima grobnica sa odajama. Za tolose se mislilo da najraniji
primjerci na grčkom kopnu sežu od početka 15. st. pr. Kr., a idu u kasno heladski, odnosno
mikenski period. Ima i mnogo ranijih primjeraka, pogotovo na Peloponezu.

Jedna grobnica toga tipa je pronađena u Meseniji na čijem je zidu pronađen natpis pisan linearom
A, arhitekte koji je s većim brojem majstora izradio tu grobnicu. Linear A je Minojsko pismo, što
pokazuje da je arhitekt koji je sagradio tu kupolastu grobnicu Krećanin. Između najpoznatijih
Kretskih i najpoznatijih Mikenskih se tvrdilo da ih se ne može povezati, a grobnice na Kreti su
starije i to nisu tolosi, već kružne grobnice. One nisu sačuvane do krova, već u temeljima, i ne
možemo tvrditi da su završavale kupolom, odnosno svodom, ali im je tlocrt kružan kao i
Mikenski tolos. Logično je objašnjenje da su Mikenski tolosi spomenici koji su preuzeti sa Krete.
Najstariji mikenski tolosi nisu Vafio grobnica u Sparti s početka 15.st. pr. Kr., već ima i onih koje
datiraju i iz 17. čak i 18. st. pr. kr. Dakle, u srednje heladski period.

2.4. Mikena

2.4.1. Mikenske fortifikacije

Mikenske fortifikacije, odnosno mikenske zidine su najvažniji mikenski spomenik. Gradnju
takvih fortifikacija je mogla poduzeti samo dobro organizirana zajednica koja poznaje tehniku
obrade kamena, nalaženja istog, itd. Jedan od razloga izgradnje tih fortifikacija je zbog toga što

29
su ti mikenski gradovi funkcionirali kao gradovi državice, neki smatraju da je to simbol moći
vladara, objekt koji grad mora imati kao što imaju forum, itd., Neki smatraju da su vladari imali
strah od podanika, neki smatraju da je strah od vanjskih opasnosti. Na Kreti toga nema. Tih
megalitskih fortifikacija ima i izvan Grčke, npr. Na Siciliji, Malti, ali većinom su na prostoru
grčkog kopna. Primjera na Kreti ipak ima, ali potječu iz Mikenskog perioda. Zatim ih ima na
zapadnim obalama Male Azije, na Cipru i u Siriji. Mikena, Tirint, Atena itd. Imaju megalitske
fortifikacije, ali jedan važan lokalitet kao što je Pil (Pilos) nema megalitske fortifikacije. Većina
tih ostataka megalitskih fortifikacija je koncentrirana u Argolidi i u Beociji.

Mikenske fortifikacije imaju dva lica, unutarnje i vanjsko. Između se nalazi popuna koju
uglavnom čini sitni kamen, lomljenac, zemlja itd. To nije jedno tijelo. Bedemi su lijepo položeni
na umjetno građeno podnožje ili teren, najčešće živom kamenu, živcu pa su se blokovi prvog reda
prilagođavali samom terenu. Negdje je živac priklesavan u jednu finu zaravnatu podlogu i onda
se započinjalo sa slaganjem kamena. To kamenje je slagano u suho, nema vezivnog materijala,
žbuke, to je suhogradnja. Ona je, pretpostavlja se, mogla biti visoka do 15 m, a širine do negdje
7m. Imamo prikazanih 5 varijanti: od one najprimitivnije gdje je kamen uzet iz prirode, koji je
koliko toliko uslojen, a udubine su zakrpljene manjim kamenjem; druga tehnika gradnje gdje se
kamenje polako obrađuje; poligonalna struktura - sve završava klesanjem; pilanjem kamenih
blokova koji se kasnije sljubljuju, slažu itd. Najstarija tehnika je zabilježena u srednje heladskom
periodu, iz 16., 15. st. te zatim tehnike iz 14., 13. i eventualno negdje 12. stoljeću pr. Kr.

30
Kako se to moglo otprilike graditi? Volovi, životinje koje su vjerojatno svojom snagom podizali
te velike kamene blokove preko gredica što vjerojatno podrazumijeva kontinuirano zapunjavanje
zemljom s unutrašnje strane do određene visine zida, odnosno stvaranje tih nekakvih terasa,
rampi.

Vrste ulaza u utvrde, u citadele: od najjednostavnijih, do ulaza sa suženjima, do nekakvih

sofisticiranijih sa formiranjem neke vrste propugnakula (kasnoantički prag). Imamo takve ulaze i
s dvostrukom propugnakulom, ulazi u obliku obrnutog slova L koji u tom slučaju napadaču
kojem u desnoj ruci stoji koplje ili mač, ostavlja desnu stranu neobranjenu.

Pogled na zapadni istak Mikenskih zidina - položeno na liticu, na živac i to da se maksimalno

prati pružanje tog živca, tako da napadač pri napadu mora savladati i prirodnu prepreku.

Zidine Mikene, mali ulaz sa stubama ispred. Svaki mikenski grad je imao glavni ulaz, glavna
vrata, jedna sporedna - glavna sporedna vrata. Kod Mikene su Lavlja vrata glavna vrata i na
sjeveru imaju još jedna glavna sporedna vrata. Osim tih vrata postojali su i manji sporedni ulazi,
prolazi koji su služili za ispade branitelja u slučaju opsade.

Hodnici, nadsvođeni koridori, kazamati ili galerije (može se koristiti bilo koji od tih naziva):
sačuvani do početka trokutastog svoda, a negdje u punoj visini kao što je to slučaj u Tirintu. U
mikenskom gradu Tirintu je sačuvan potez od gotovo 20-ak metara gdje su sačuvani ti hodnici u
punoj visini. Funkcija tih hodnika: neki su služili za komunikaciju branitelja, neki kao
stražarnice, neki kao streljačka mjesta - jer imaju otvore u zidinama za odašiljanje nekakvih
projektila - neki su služili kao skladište.

Tirint - pogled sa istoka: vidimo gornji grad i donji grad u drugom planu. Pomjeranjem blokova
prema unutra se stvaraju lažni trokutasti svodovi. Zidine Tirinta: impresivne, sa pristupnim
rampama, stubištem za juriš. Hodnik uklopljen u zidine sa stubištem koji se spušta do izvora
vode. Tamo gdje se on nalazio izvan bedema, kamuflirao se da ne bi bio vidljiv napadačima, jer
bi bilo dosta da im napadači samo zatvore vodu.

Kazamati u Mikeni, loše sačuvani.

Mideja, jedan od poznatijih mikenskih gradova, ne može se točno utvrditi stratifikacija faza
gradnje, odnosno kronologija zidova.

Zid na Atenskoj akropoli zapadno od Erehteiona pokazuje tipične značajke mikenske kiklopske
arhitekture.

Karta Argolide: zacrnjeno su komunikacije koje su ustanovljene, a datiraju iz mikenskog doba;

čak se može govoriti o cestovnoj mreži: Mikena, Tirint, Lerna, Dedra, Mideja, Prosimna
(iskapanja Carla Blegena od 1924-1931), Epidaurus, Argos itd.

Glavne faze izgradnje mikenske citadele (te najmanje tri građevne faze se mogu jasno pratiti kod
svih mikenskih gradova): najstarija prva faza sa samog početka mikenske civilizacije (16. st. pr.
Kr.), druga faza iz 14. st. pr. Kr., a treća faza iz sredine 13. st. pr. Kr. Iz ove najstarije faze nema
dokaza o postojanju kraljevske palače.
31
Podzemni kanal, koridor koji vodi do izvora vode je izgrađen tek u trećoj fazi - vladari bili
svjesni neke opasnosti koja će doći sa sjevera.

Tlocrt mikenske citadele - lavlja vrata (glavna vrata), glavna sporedna vrata (north gate), grobni
krug A, kultni centar, palača - na najdominantnijem dijelu brežuljka (veliki dio te palače
nedostaje, nije bio sačuvan, ta arhitektura je naprosto odsklizala sa pojedinim dijelovima ovoga
brežuljka, jer se ovdje nalazi duboka provalija; jugoistočni dio palače je rekonstruiran).

Lavlja vrata iznutra - ona su konstruirana od dva golema dovratnika i jednog golemog
nadvratnika iznad kojeg se nalazi trokutasti reljef, ali unutar na dovratnicama i na nadvratniku se
nalaze utori za vješanje drvenih vratnica. Pogled na rampu od lavljih vrata kojom se penje do
kraljevske palače.

2.4.2. Grobni krug A

Grobni krug A: 1876. Schlimann istražuje držeći Pauzaniju u ruci, a Pauzanija kaže da je tu
sahranjeno pet mikenskih kraljeva. Otkriva se pet grobova i on praktički ostaje nezainteresiran za
nastavak istraživanja. Njegov grčki kolega Tszountas otkriva šesti, a mnogo kasnije preko
revizijskih istraživanja se otkriva i sedmi. Ipak je frapantan podatak da je još Pauzaniju bilo
poznato preko usmene predaje da su tu bili sahranjeni mikenski kraljevi - a on živi u prvoj
polovici 2. st. n. Kr. u doba cara Hadrijana. Već dugo vremena je tada Grčka jedna od rimskih

32
provincija, s nazivom Ahaja. Do uništenja Mikene je došlo najkasnije u 12. st. pr. Kr. Od tada do
tog vremena je prošlo 13. i pola stoljeća i ta predaja je još toliko snažna. Na koji način je
konstruiran taj grobni krug A? On je bio sagrađen na jednoj prirodnoj padini koja je uključivala
litice, živac i zemljane ispune, tako da su se kopači morali prilagoditi tom terenu, a te grobnice su
ukopane na različitim nivoima. To ćemo bolje vidjeti kasnije.

Grobni krug A: raspored sedam grobova označen rimskim brojevima od 1-7. Nakon
Schliemannovog istraživanja 1876. g. bilo je dosta naknadnih revizijskih istraživanja. Svih 6
starijih grobova su građeni u obliku ukopanih komora, zidanih pravokutnih cista u koju su bili
položeni pokojnici; cijeli taj grobni krug je u kasno heladskom III razdoblju bio ograđen jednim
prstenom od dva reda okomito postavljenih kamenih ploča, fino pilanih, sljubljenih kamenih
ploča, da bi taj međuprostor bio ispunjen zemljom. Onda je sa gornje strane došao jedan red
horizontalno postavljenih kamenih ploča. Taj prsten ne datira iz vremena ukopa. Grobovi se
datiraju od negdje 1600-te, 1500-te g. pr. Kr., a prsten datira iz kasno heladskog III razdoblja -
14. ili najkasnije13. st. Pr. Kr. Na jednom mjestu se taj prsten prekida jer je to bio ulaz u taj
grobni prostor. Ti grobovi su bili ukopani poput nekakvih šahti. U tim grobovima je nađeno
zlatnih predmeta u težini od 20 kg. Grobovi i različiti dijelovi prstena se nalaze na različitim
niveletama. Grobovi su bili pokriveni masovnim, kamenim pločama. Pokojnici su bili sahranjeni,
inhumirani (polaganje čitavog balzamiranog tijela zamotanog u tkaninu, a muškim pokojnicima
su na glavu bile stavljane zlatne maske i puno grobnih priloga oko njih: mačeva, ogrlica,
prstenja...). Iznad grobova su vjerojatno bile stavljane nadgrobne ploče; jedina pronađena
dovoljno očuvana koja je koncipirana u 3 polja: najdonje neobrađeno, srednje prikazuje scenu
lova, a gornje polje je ispunjeno spiralama. Istraživače je iznenadilo to silno bogatstvo grobnog
kruga A u odnosu na silno siromaštvo grobnih humaka srednje heladskog perioda. Vrlo često je
riječ o predmetima minojske umjetnosti, pogotovo prstena, pečatnjaka... Možda bi razlog mogao
biti posredništvo Mikenjana u trgovini s unutrašnjošću Balkana, pogotovo oružja. Duboko unutar
Balkana je pronađeno tipično mikensko oružje. Pronađeno je čak do područja Rumunjske (koja je
danas bogata po zlatu, srebru...). Mikenjani su prodavali luksuzne proizvode i preprodavali
proizvode minojske umjetnosti, a zauzvrat su dobivali zlato.

Mikenska posuda podijeljena u nekoliko frizeva (klasičan primjer mikenske keramike), a jedan
friz bio ispunjen povorkom mikenskih ratnika - posuda važna za izučavanje mikenskog
naoružanja.

2.4.3. Mikenski kultni centar

Dolazimo do religijskog dijela mikenske civilizacije. Sada govorimo o kultnom centru. Tlocrt
kultnog centra izložen je 60-ih godina, a prostor se sastoji od nekoliko dijelova: Tzountasova
kuća (po Tzountasu), zatim na zapadnoj strani je dobila naziv Južna kuća, a između njih se nalaze
nama dva interesantna objekta za razumijevanje karaktera mikenske religije. Jedna od tih
građevina je dobila naziv Hram, a druga je dobila naziv Kuća sa freskama. Posljednja dva su
posebno važna, jer o svetištima sve do tada nema konkretnih spoznaja. U međuvremenu su se
otkrivala dva druga lokaliteta Aja Irini na otoku Keosu i Filakope na otoku Melosu, i do tada nije
bilo poznato ni jedno drugo kasno heladsko svetište. Raspolagalo se sa znatnim brojem terakotnih
figurica koje su prikazivale božanstva, svećenice, štovateljice i osobe u vezi s kultom.

33
Hram je tripartitne koncepcije, odnosno megaroidnog je tlocrta. Tlocrt nalikuje tlocrtu
Mikenskog kraljevskog Megarona koji se sastoji od 3 dijela: predvorje sa 2 stupa, predsoblja,
glavne odaje s ognjištem i 4 drvena stupa koja su podupirala krov.

Hram sadrži trijem, predsoblje i glavnu odaju u kojoj se ne nalazi kružno ognjište, već
pačetvorinasta platforma, poput kamina, presvučena bijelom glinom. Na istočnoj strani se nalazi
stubište kojim se penjalo do jedne od dviju pridodanih prostorija iza te odaje. Jedna je imala
trokutasti oblik (naziva se sjenica ili niša), a druga je pačetvorinasta sa 3 drvena stupa koja su sa
lateralnim zidovima podupirala krov.

Uzduž sjeverne i zapadne strane se nalaze klupe uza zid sa statuama božanstava. Istražuje ga
Taylor, skupa sa grčkim arheologom, te unutra nalaze zanimljiv kipić božanstva i mali tronožac -
žrtveni stol.

Dvije prostorije služe za spremanje kultnog posuđa, figurica, darova svetištu i slično. Figurice
imaju visinu između 50 i 70 cm. U niši je pronađeno puno terakotnog ritualnog posuđa. U drugoj
prostoriji je pronađeno jako puno fragmenata velikih terakotnih figura - što razbijenih, što
sačuvanih i zato je dobila naziv Soba s idolima. Jedna od figurica sačuvanih na klupi je bila
zvonolikog tijela sa rukama kojima se hvataju za grudi. U oba objekta su pronađene i terakotne
zmije (16-17 komada). U presjeku građevine vidimo da hram nalikuje grčkim hramovima - ima

34
svoj trijem, predsoblje, glavnu odaju i stražnje prostorije - no ovdje je riječ o megaroidnom
tlocrtu koji je prilagođen drugoj funkciji.

Kuća sa freskama se nalazi sa zapadne strane, također megaroidnog tlocrta, tripartitnog tlocrta.
Ovdje se na krajnje zapadnoj strani se nalazi prostorija koju Taylor nije do kraja istražio i ne
znamo što se tu točno nalazi. Ovdje imamo dvoranu koja je dobila naziv Soba sa freskama. I opet
imamo pridodanu sobu koja je dobila naziv Soba sa slonovačom. Sadržaji su po prilici isti. U
glavnoj sobi imamo približno ovalnu klupu presvučena glinom na čijim su krajevima stajali
drveni stupovi (1+2 stupa). Uz sjeverni zid te odaje je sačuvan larnaks - recipijent nalik kadi,
može služiti kao recipijent za posmrtne ostatke, za izvođenje rituala ili za kupanje.

U velikoj klupi (visine 1 m i širine 60 cm) prekrivenoj kamenim pločama su pronađeni predmeti
koji su, vidi se po načinu spremanja, bili skrivani, pa su nazvani blago. To su bile kamene vaze,
kameni lav, šuplja glava mladića). Na maloj platforma od sirove cigle od gline su najvažniji
ostaci freske sa 5 figura, 3 ženske (mikenska božanstva) i 2 muškarca. Tu se nalazila i soba s
ulogom riznice, dijelom i svetište, čemu svjedoče pronađene figure i klupica (a po ostacima
slonovače je dobila naziv soba sa slonovačom).

Najveće terakotne figure su prikazane uzdignutih ruku (većinom su tako prikazivane, jedino
jedna odudara i hvata se za grudi), zvonolikog oblika (da bi mogle stajati), 50 do 70 cm visine.
Nije bilo uvijek moguće odrediti spol. "Ako ima grudi žena je, ako nema, muškarac je. Ako ima
kosu, žena je, ako nema, muškarac je", no otkriveno je da ima brojnih kombinacija, pa je zaista
nemoguće odrediti spol. Smatra se da su većinom bile žene - figure štovatelja (zavjetodavaca) -
prikazuju štovatelje ili sama božanstva darovana u riznicu.

Tekstovi sa linearnim B pismom, koje je pronađeno u Knososu na Kreti, spominje više ženskih
božanstava (iz vladavine koja je bila pod Mikenom). No u palači Pil, gdje je pronađen cijeli arhiv
ima više muških božanstava. Tamo se spominju Posejdon (Posejdaone), Zeus (Zus), Dioniz
(Dionisu), Hera (Era), Atena (Atane), Ares (Are). Ima imena ženskih božanstava kojima ne
znamo imena, i ne znamo jesu li to imena ili epiteti npr. Potnia znači Gospodarica zvijeri - to bi
bila Artemida. To nije moguće primijeniti kod ove dvije građevine, jer ova božanstva jedino
možemo nazvati - Božica uzdignutih ruku.

Kod Mikenjana koji su bili Indoeuropljani vrhovni bog je Zeus. A Krećani, kao matrijarhalni
narod, imaju ženska božanstva. Svećenstvo čine žene, a muškarci rade fizičke poslove

Zmije su vjerojatno vezane uz zemljani, ili podzemni kult (podzemna ili zemljana božanstva), ali
se mogu tumačiti i kao dobri duhovi kuće.

Ovo je rekonstrukcija te freske u glavnoj dvorani kuće sa freskom uz maksimalan oprez i čuvanje
ostataka. Čini se da se može govoriti o tome da su prikazana u gornjem polju dva ženska
božanstva, od kojih jedno drži nešto što nalikuje velikom maču s vrhom zabodenim u tlo, a drugo
božanstvo drži dugačak i tanak predmet - vjerojatno žezlo ili koplje. Oba su prikazana u
zapovjedničkom držanju i dostojanstvenom stavu sučelice jedno drugome. Jedno ima dugi ogrtač,
a drugo je prikazano u tipičnoj mikenskoj nošnji. U ikonografiji jedne mikenske zmijske božice.
Jasno istaknutih grudi sa artificijelnom frizurom. Dalje imamo dvije, čini se muške, figure
prikazane ispruženih ruku prema naprijed u stavu nekakvih štovatelja. Dolje imamo jedan prikaz
35
ženske figure sa jednim mitološkim bićem - vjeruje se da je to griffon, fantastična krilata
životinja. Čim je riječ o takvim bićima, znači da se ovdje radi o božanstvima. Ova ženska figura
u rukama drži dva klasa.

2.4.4. Aja Irina i Filakopija

Ovo nisu jedni mikenski hramovi, već postoje i na otoku Keosu u naselju koje se naziva Aya
Irina (sveta Irena). Unutar tog naselja su utvrđeni ostaci hrama, megaroidnog tlocrta (trijem,
glavna dvorana, stražnje dvije odaje ili riznice). Njeni počeci sežu u 18. st. pr. Kr., u doba
kikladske civilizacije. Tu se još tada vršila određena ritualna aktivnost, i koristi se kasnije sve do
3. st. pr. Kr. - sve do helenizma kada se u stoljećima grčke civilizacije tu štuje kult Apolona.
Ovdje je pronađeno 50 terakotnih statua od kojih redom prikazuju ženske figure sa uzdignutim
rukama. U polovici prirodne veličine, zvonolika tijela, unutar kojih se nalazila drvena uzdužna i
poprečna motka (torzo i linija ramena). Datirane su u 15. st. pr. Kr.

Svetište u Filakopiji datira u kasno mikensko doba. Sastoji se od dvije građevine, dva svetišta A
(1350. g. pr. Kr.) i B (1250. g. pr. Kr.). Kultna se aktivnost nastavila i nakon uništenja mikenske
civilizacije.

2.4.5. Mikenska kraljevska palača (kraljevski megaron)

Evo nas na mikenskoj kraljevskoj palači, odnosno, megaronu iz Mikene. Sve ovo što je iscrtkano
je izgubljeno. Ovo je tlocrt mikenskog kraljevskog megarona. On se sastoji od pronaosa i trijema
s 2 stupa, zatim predsoblja i glavne odaje ili megarona sa okruglim ognjištem i 4 drvena stupa
koja okružuju. Ovo je središnja dvorana kraljevske palače. Vidimo sličnost sa onim hramovima.

36
No ovdje je ipak riječ o mjestu drugačije namjene gdje kralj prima ljude, sudi, vrše se
ceremonijalni obredi.

Važnost megarona je u tome što on postaje osnova za razvijanje kasnijeg grčkog hrama i to
najjednostavnijeg primjera hrama u antama. Hramovi arhajskog ili geometrijskog doba su
tlocrtom vrlo slični kraljevskom megaronu, isključuju predsoblje, ali ostavljaju pronaos sa dva
stupa u antama, ili poredane paralelno sa pročeljem, a straga se nalazi jednostavna cela.

Vidite megaron u Mikeni, a ovo ovdje je stari arhajski peripterni hram koji je nastao na njegovim
ruševinama. Megaron datira iz 13. st. pr. Kr., a ovaj hram iz 7. st. pr. Kr. Previše je argumenata
koji potvrđuju hipotezu da su najstariji oblici grčke hramske arhitekture potekli od megarona.
Ima istraživača koji pokušavaju protuargumentirati to, ali s nikakvim argumentima (položaj
statue u hramu, prijestolja i sl.)

Na kronološkoj tablici vidimo da osim grobnog kruga A (oko 1600. do oko 1500.), postoji i jedan
još stariji (logično, ako je ovaj A) da postoji i grobni krug B. On je pronađen ispod padina
Mikene 1950. g. p. Kr., prilikom gradnje autobusnog parkirališta, u blizini Klitemnestrine
grobnice. Dio Istraživanja su pokazala da se nalazi dio grobova koji su stariji od grobova iz
grobnog kruga A, ali ima i grobova koji su mlađi od ovoga grobnog kruga A. Grobni krug B se
datira između 1650. i 1550. g. pr. Kr. U njemu su pronađena 24 groba, siromašnija od kruga A.
Tu se nalaze najstariji tolosi i grobnice s odajom koje se grubo datiraju krajem 16. a početkom
15. st. pr. Kr. To je riječ o Mikeni, u Meseniji ima i starijih.

Zatim se datiraju pojedine faze, pojedini dijelovi, međutim, ne bih išao u detalje, osim detalja da
se konačna destrukcija Mikene stavlja početkom 11. st. pr. Kr. Konačnom destrukcijom u Mikeni
oko 1090. ili1080. g. pr. Kr. kada slijedi submikenski period, a nastavlja se na pravu grčku
civilizaciju.

Kratko smo na megaronu u mikeni. Vidimo pronaos, sa dva stupa u antama, predsoblje i glavna
dvorana sa ognjištem i stupovima i ovo je mjesto na kojemu se nalazilo prijestolje vladara. Ono
se nalazi bočno, ne u osi građevine, jer je ona tipično naglašene aksijalne koncepcije (glavni ulaz
je između dva stupa, vrata točno u toj osi, slijedeća isto i ognjište je u osi).

Ispred pronaosa megarona se nalazi i malo dvorište (u Tirintu veliko). Do palače se stiže
monumentalnim stubištem.

Malo je idealizirani presjek pokazao da je megaron gotovo sigurno bio objekt na dvije etaže. Evo
kako je to moralo izgledati u konačnosti. Nema sljemena, krova na 2 vode, već sve građevine u
Mikeni, Tirintu, Pilosu imaju ravan krov - što je tipično za to razdoblje.

Vidimo i presjek cisterne za vodu.

2.4.6. Širi okoliš Mikene

Sada vidimo kartu šireg okoliša Mikene. Vidimo grobni krug A i grobni krug B. Ova oznaka
prikazuje 9 grobnica tipa tolosa koji se nalaze u okolici Mikene. To su redom nabrojane: Atrejeva
riznica, Klitemnestrina grobnica, Grobnica genija, Lavlja grobnica, Katofurnos grobnica, Panaia
grobnica. To su samo tolosi, one grobnice sa odajom kod kojih je ta odaja bila zidana od kamenih
37
blokova, nadsvođena u tehnici lažne kupole, zatim prekrivena humkom zemlje i pretvorena u
konačnici kao podzemna grobnica.

Klitemnestrina je oštetila grobni krug B. Ove su druge razbacane. Ove kockice su grobnice sa
odajom koja nije kružna, već je ona četvrtastog tlocrta ili usječena u živu stijenu. Tu vidimo i
razne građevine u podnožju citadele koja pokazuje da se grad prostirao i na podnožje ispod.

Razlika između grobnog kruga A i B je u broju grobova, u načinu formiranja vanjskog prstena
grobnog kruga (kod kruga B je riječ o zidu, ali starijem od onoga kod A). Od njega su ostali
grobovi i dijelovi zida.

Ritus inhumacije, u zgrčencu, na boku, i vidimo pokušaj rekonstrukcije glava tih pokojnika.
Prilozi su lonci, zdjele, mačevi. Uglavnom su pojedinačni ukop, no ima i dvostrukih ukop. Tijela
su čak bila položena u ispruženom položaju i opet isti prilog.

Pronađeno je ukupno stotinjak tolosa u istraživanjima po Grčkoj. Ako je bilo mjesta sumnji da je
ta struktura preuzeta sa Krete, više toj sumnji nema mjesta. Za ove minojske se koristi ipak naziv
koji sam prije naveo - kružne grobnice. Materijali i tehnika gradnje su bili identični - upotreba
kamenih tesanaca sa drvenim gredama koje su postavljene u strukturu zida okomito, horizontalno
i poprečno.

2.5. Tirint
Na Tirint se vraćamo zbog megarona. Wilheilm Dorpfeld, čovjek koji je pratio Schliemanna na
iskapanjima u Troji, Mikeni i sl. a kasnije ga i naslijedio. Njegov nasljednik je bio Klaus Killie.

38
Prisjetimo se Lerne, kada sam spomenuo okruglu građevina pronađena u Tirintu, a potječe iz
istog vremenskog horizonta - kraj rano heladskog perioda. Ti su ostaci građevine utvrđeni ispod
kraljevskog megarona (pronaos, predvorje i glavna odaja). Ta je građevina imala ojačan vanjski
zidni plast kontraforima, sa istakama koje su slične onima na fortifikaciji Lerne. Unutar toga se
nalaze radijalno položeni zidovi. Promjer građevine bi bio 28 m čime funkcionira kao utvrda i
kao ona građevina u Lerni.

Prema gornjem gradu iz donjega grada vode troja vrata, slijedi prvo dvorište, pa propileji, ulazilo
u drugo dvorište, prolazilo druge propileje, zatim se ulazilo u glavno dvorište, sa tri strane
okruženo kolonadom stupova, a potom slijedi ulaz u megaron, srce kraljevske palače.

To je mjesto gdje je stolovao vladar. No kraljevska palača inkorporira i neke druge objekte.
Kupatilo, arhiv, spremišta, kraljičin megaron (nema prijestolje i ognjište, oskudnija je od
vladarevog, ali ima megaroidni tlocrt).

Razvoj Tirinta. Od kraja rano heladskog perioda i srednjeg heladskog perioda su utvrđeni ostaci
nastamba. Tirint već tada ima značajnu funkciju.

Tirint živi nešto duže od Mikene, barem pola stoljeća. Grčki Dorani prodorom sa sjevera kroz
srednju Grčku, preko Korintske prevlake na Peloponez, uzrokuju pad Mikenjana, zatim palače u
Pilu, potom Tirint, a Atena se othrvala.

Jugoistočni dio zidina se datira u 14.st. pr. Kr. Ovaj drugi, lijevi, se datira u 13. st. pr. Kr.

Pogled iz Pronaosa u Tirintu. Iz njega vode 3 prolaza, ne jedan kao u Mikeni. Jedan je glavni ulaz
u sami megaron.

U Megaronu je podnica bila ožbukana i oslikani, kao i zidovi i vjerojatno stropovi. Ovdje je
podnica bila kasetirana, i podijeljena u polja. Uglavnom su motivi morskog svijeta, dupini,
hobotnice.

39
Na ravnim krovovima su se nalazili podignuti dijelovi sa bočnim otvorima koji se javljaju za
prolaz dima, nema fragmenata krovnog cijepa. Tako da krovovi nisu bili dvoslivni, već su to
ravni.

Tlocrt gornjeg dijela palače u Tirintu. To je sistem drenaze, odvoda kišnice.

Smatralo se da donji dio Tirinta nema arhitekturu, ali se ipak pokazalo kao netočno, postoje
kanali koji vode do izvora vode. Ovdje je nađeno je malo svetište - hram u Terakoti, sa
izvanrednom skulpturicom jednog božanstva sa uzdignutim rukama. Obje su prikazane sa
grudima, obje su oslikane tamnim firmisom, na svijetloj pozadini. Dekoracija je individualna.
Prikazi ogrlica, dijadema. Pramenovi podsjećaju na fresku iz Mikene. Neki su istraživači imali
teoriju o tome da su to figure Here i Atene. No nedokazano. Odjeća je stilizirana, donji dio je
zvonoliko oblikovan da bi figurica mogla stajati. One su visine 20-ak cm.

Ovo su sada prikazi sa mikenskoga fresko-slikarstva. Jedna dam raskošno odjevena sa jednom
piksidom od bjelokosti i korača u procesiji. Kola sa vladarom i njegovom damom, motiv lova.

Ovdje imamo pečat na zlatnom prstenu. Dužine 1 cm. Na njemu je prikazan ženska figura koja
nazdravlja iz koničnoga pehara. Pristupaju joj antropomorfno oblikovana bića, fantastična bića i
ona očito simboliziraju božanstvo.

Evo jedna grobnica kupolastog tipa iz okolice Tirinta.

Midea u Argolidi ima citadelu sa megalitskim fortifikacijama. Nije ozbiljnije istraživan grad, niti
su fortifikacije datirane. Dat je perimetar gradskih zidina. Vidimo grobni humak, grobnicu
usječenu u stijenu napola zatrpanu. Vidimo i vodoopskrbne sustave da ih tako nazovemo,
cisterne.

2.6. Citadela Gla

Jedan jako interesantan lokalitet koji se nalazi sjevernije od Orhomenosa, pod nazivom Gla, gdje
se nekoć nalazilo sezonsko, zimsko jezero, udolina koja se pretvaralo u jezero. To područje je
više puta meliorirano u povijesti: u klasično grčko doba, u rimsko doba i po posljednji put u 19.
st. Granice tog lokaliteta čine Orhomen i Teba. Na ulazu u to jezero Mikenjani su izgradili utvrdu
koja se zove Gla i cijeli sustav kanala, brana koji su trebali odvesti oborinske vode da bi se
spriječilo poplavljivanje toga jezera. To su kilometri kanala čak građeni u širini od 40-ak metara,
velikim megalitskim kamenim blokovima. Ta palača je zatvarala ulaz u tu udolinu, a kroz nju je
išao glavni prolaz iz sjeverne grčke, iz Tesalije prema srednjoj Grčkoj i Peloponezu.

Evo famozne citadele Gla, koju sam spominjao na početku predavanja se nalazi na sjevernom
rubu sezonskog jezera. Vidite kiklopske zidine. Same ostatke palače ne vidimo. Veliki je to
prostor koji vodi u srce Grčke, on je melioriran za potrebe poljoprivrede. U središnjem dijelu
polja se smjestila utvrda Gla. Ona je dosta čudna u odnosu na druge gradove. Ima peribol, vrata
koja su vodila do dvorišta. Sama palača nema karakteristike klasičnog Megarona. Pitanje je, je li
to bila izrazito vojna postaja ili nešto drugo.

40
Plan unutarnjih građevina je, kao što vidimo, bez megarona. Prvi propileji, drugi, nešto
neuobičajeno. Vidimo rezidencijalne građevine, a ovo je nešto što prije nalikuje građevini iz
Lerna, sadržava tip građevina s koridorom, nego megaronu.

2.7. Palača Pilos

Palača Pil ili Pilos u Meseniji. Zašto je on najvažniji? U ruševinama palače je pronađen
kompletan arhiv, tisuću tablica i tekstova linearnog B pisma, pismom kojega su koristili
Mikenjani (dokazuje da je Kreta u jednom trenutku došla pod vlast Mikenjana i da Evans nije bio
u pravu kada je tvrdio da prisutnost tog pisma znači širenje mikenske vlasti, već je slučaj bio
obrnut). Michael Vendris je dešifrirao većinu linearnog B pisma.

Otok Sfakterija gdje su stradali Spartanci u Peloponeskom ratu i gdje je preko stotinjak bilo
zarobljeno. Tada je u Olimpiji u čast pobjede Mesenjana postavljena božica Nike.

Ova je palača imenovana kao Nestorova palača jer Homer u Ilijadi Nestora naziva kraljem Pila.

Veliki dio Peloponeza je kroz srednji vijek bio u vlasništvu Mletaka i Otomanskog imperija, ali
Venecija je imala snažniji utjecaj. Istraživanja počinju 1939. godine. Istraživali je Karl Blegen i
njegov kolega Vajs. Pauzirano je istraživanje za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nastavilo se tek
kasnih 50-ih godina.

41
Palača je sagrađena oko 1300. g. pr. Kr., uništena je iza 1200. g. pr. Kr. Ona se sastoji od jedne
građevne faze. Nema nikakve fortifikacije, pa je bila lak plijen, nije građena na brežuljku. U
središtu palače se nalaze propileji, arhivi su kraj propileja i tada se sve urezuje na tablice, malo
dvorište sa kolonadom stupova, pronaos, predsoblje, megaron, prijestolje, skladišta, kraljičin
megaron, još neka spremišta - sve u svemu preko 100 prostorija.

Megaron se sastojao se od dvije etaže i zbog svoje važnosti je bio natkriven. U megaronu se
nalaze ostaci žbuke i tragovi boje. I pod je i ognjište su bili oslikani i ožbukan, kao i zidovi. Tu su
se nalazila po 4 stupa sa otvorenim krovom iznad njih. Gore je vjerojatno postojao i nekakav
balkon, galerija sa povišenim stropom. Nađene su i zidne freske, različitih motiva - primjerice
sviraca. Repertoar posuda koji je pronađen u tisućama komada. Vidjeli smo jedan Larnax u Kući
sa freskama, jedna terakotna kada.

U kraljičinom megaronu su nadjene freske sa griffonima, sa divljim mačkama, s damama u

procesiji u raskošnim haljinama, vidimo i razodjeveno poprsje (kao kod zmijskih božica).

Linearno B pismo na pločicama su tvorile ordinacijske crte, potom urezivani znakovi u glinu koja
se sušila na suncu. Kako su urezivane u svježu glinu, i sušene na suncu, tako su kod požara koji
je nastao, one ostale sačuvane. U suprotnom bi se vjerojatno razmrvile. Tu se govori o stadima, o
organizaciji, podjele na bližu i dalju provinciju, imena vladara (Lavagetas), titule vrhovnih
svećenika (Bazileus), itd.

Vidimo tipično kasno mikenske terakotne figurice koje prikazuju ženske likove najčešće
uzdignutih ruku, ponekad prekriženih, a ponekad su prikazane u drugome stanju. Vjerojatno su to
neke zavjetne figurice. Stilizirane su i gotovo neprepoznatljive.

42
Pecati, rađeni kao otisci u terakoti, prikazuju božanstva, divlje, zvijeri, česta je izrada od
poludragog kamenja. Vidimo prikaz žrtvenih životinja, toreadora, bovida (četveronožnih
životinja), kola.

Pronađen je i model malog svetišta - hrama - izrađen od zlatnog lima. Očito tripartitne strukture
(megaroidnog tlocrta - pronaos, predsoblje, megaron). Ovdje je riječ o tri tipa odaje. Svaku
predstavlja jedan otvor sa stupom povišeni srednji dio. Nad ovim povišenim srednjim dijelom je
ukras konsekrativnim rogovima koji su bili tipični za palače u Knososu. Prikazi ptica
predstavljaju božanstvo. Ovo asocira na svetište zmijske božice u Knososu prema prikazu na
onome muralu na fresci.

2.8. Mikenska vojska i trgovina

Mikenska ratnička oprema, oružja, kola, oprema, koliko se toga može saznati iz ovih ostataka
(pečatnjaka i sl.). Vidimo ovdje jedan šljem izvana obložen zubima od divljeg vepra, metalne
strukture.

Posvuda se nalazi egejska roba, imaju razvijeno pomorstvo (Sardinija, Sicilija, Cipar, Egipat,
Teba, Jordan, zapadna obala Male Azije, također se širi na Balkan - Makedonija, Srbija,
Bugarska, Rumunjska).
Prema zapisima iz linear B tablica, možemo vidjeti da je postojala korespondencija između
hetitskog carstva (koje obuhvaća Anadoliju i sjevernu Siriju) i Mikenskog carstva. I ono nestaje
od prodora sa sjevera. Oboje su imali tenzije prema zapadnoj obali Male Azije zbog razvoja
trgovine. U toj korespondenciji se spominje neka Milavandra, lokalitet koji bi se mogao
poistovjetiti sa Miletom, što bi značilo da su pretenzije na tu zapadnu obalu imali i Hetitski
vladari i Miletski. I to je zapravo jedan od globalnih razloga za Trojanski rat - tko će nadzirati
globalne puteve. Iz egipatskih hijeroglifa se može pročitati naziv Keftira, pretpostavlja se da je
riječ o Kreti.

Pronađen je i brod sa robom iz različitih dijelova, trgovački brod iz 14. st. pr. Kr. u kojemu su
pronađene bakrene šipke, različiti predmeti, pehari, diptih od bjelokosti itd. Taj brod je sadržavao
robu iz Fenikije, Sirije, Egipta i iz Mikene.

2.9. Nestanak mikenske civilizacije

Kako je nestala mikenska civilizacija? U prvoj polovici 12. st. pr. Kr., kroz srednju Grčku
(Beocija, Atika) su prodrli Dorani. Vladari Peloponeza su neuspješno gradili prepreku, ali su
Dorani ipak prodrli, uništili Mikenu, Pilos, Tirint se kratko branio, ali je pao. Dijelo mikenskog
stanovništva bježi na Kretu, Cipar, zapadnu obalu Male Azije.

Uslijedio je submikenski period koji traje do 1050. g. pr. Kr. Kako su uništeni glavni gradovi,
tako je nestalo i linearno B pismo. Nestali su ljudi koji su ga poznavali i ono je zaboravljeno.
Uslijedilo je jedno razdoblje koje se naziva geometrijski period ili helenski srednji vijek. Ono
traje od 1050. do 700. g. pr. K., To je prvo pravo razdoblje Grčke civilizacije. Dorani su bili Grci
s drugim dijalektom. Nakon dužeg vremena preuzimaju pismo od Feničana.

Trgovina se protezala od Afganistana do Apenina. Ona je zamrla nestankom mikenske i hetitske

civilizacije. I trebalo je nekoliko stoljeća da se te veze obnove. Tako je geometrijska umjetnost

43
tako primitivna u odnosu na spomenike mikenske i minojske umjetnosti. To će oživljavanje veza
dogoditi se tek u 8. st. pr. Kr. nakon gotovo tri stoljeća.

44
3. Kikladska umjetnost
Kikladska umjetnost je sastavni dio brončane umjetnosti Egejide. U drugom dijelu predavanja
ćemo se baviti geometrijskom epohom (koja se smatra najstarijim dobom grčke umjetnosti).

Na samom početku je potrebno kazati odakle je taj naziv kikladska civilizacija.

Kikladi su skupina grčkih otoka između središnjeg dijela Grčkog kopna i zapadne obale Male
Azije. Naziv su dobili po obliku kruga (kiklos) koji su formirali oko svetog otoka Delosa
(najvažnijeg grčkog otoka). Kikladi ne obuhvaćaju sve grčke otoke, već samo taj "krug".

S obzirom da ćemo spominjati neke otoke koji su ugrađeni u terminologiju, malo ćemo pobliže
pogledati koji su to sve otoci. S time da je ovdje novogrčki jezik. Bijelom bojom su dati otoci na
kojima su ustanovljeni ostaci kikladske civilizacije, s tim da su zvjezdicom označeni otoci koji su
iz današnje perspektive bili središta. Prije svega to su otoci Siros i Nasos.

Prve ostatke kikladske kulture je otkrio Christos Cuntas, legenda grčke arheologije. Početkom 19.
st. je iskopao na Minosu na lokalitetu Filakopi prve prave ostatke te kulture koja je pokazivala
sasvim specifične znakove u odnosu na heladsku kulturu i on joj je dao naziv kikladska.

Ti su ostaci važni zbog snažnih životnih kretanja na tim prostorima. Tragovi naseljavanja Kiklada
sežu i do 5000 g. pr. Kr. Kikladi su smatrani mostovima između obale Male Azije i grčkog
kopna, te su bogati metalima i rudama i zato se vide tragovi naseljavanja tako rano.

Jedna od mogućih podjela na kikladsku civilizaciju se bazira na podjeli brončanog doba na tri
glavna razdoblja. Ovdje su posrijedi isti razlozi kronološke determinacije, kao i kod heladske i
minojske umjetnosti. Brončano dobna kultura na području Kiklada se naziva Kikladska
civilizacija i ona se dijeli u tri glavna razdoblja koja se poklapaju s razdobljima mlađeg, srednjeg
i starijeg brončanog doba.

Kultura starijeg brončanog doba je dobila naziv rano kikladski period i krati se slovima EC (early
cicladic), kultura srednjeg brončanog doba je dobila naziv srednji kikladski period i to je MC, i
kultura starijeg brončanog doba je dobila naziv kasno kikladski period ili LC.

Unutar te tripartitne podjele svako od tih razdoblja se dijeli u više podfaza. Uobičajena podjela
rano kikladskog perioda je na tri faze, I, II, III. Srednji kikladski period nije uobičajeno dijeli u
faze jer je on podijeljen u svega nekoliko lokaliteta od kojih je najvažniji lokalitet Filakopi.
Kasno kikladski period se dijeli na faze I, II i III. S time da je iz tog trećeg perioda najvažnija
prva faza koja se opet može pratiti na Filakopi i na Akrotiriju.

Najstarija faza kikladske umjetnosti pod brojem se datira od kraja 4 tis. pr. Kr. do 2700.g. pr. Kr.
Ta se faza još naziva Grotahelos kultura. Naziv dolazi od dva najvažnija lokaliteta na kojima su
utvrđeni spomenici tog rano kikladskog perioda.

Ona je potvrđena na nekoliko kikladskih otoka. U stupcima vidite primjere posuda koje pripadaju
toj fazi.

45
Zatim druga faza rano kikladskog perioda koja se može označavati brojem II još nosi naziv
Keros-Siros kultura. Naziv dolazi od imena dvaju kikladskih otoka koji su u tom razdoblju bila
središta kikladske kulture. Ta druga faza se datira od oko 2700. do oko 2300. g. pr. Kr.

U trećoj fazi rano kikladskog perioda, koja se prati na manjem broju lokaliteta, a najvažniji je
Filakopi. To je jedno naselje koje je jedno od rijetkih kikladskih višeslojnih naselja. Ona se u
Filakopiju može razlučiti u dvije podfaze koje su označene slovima A i B. Ona se determinirati
kako Kultura Filakopi I - najstariji sloj. Ona se datira od kraja trećeg tisućljeća, ili oko 2200. pa
do otprilike 1800. g. pr. Kr. To naselje živi i u srednjem kikladskom i u kasnom kikladskom
periodu. Oni prvo padaju pod utjecaj Krete, a zatim pod kulturni utjecaj Mikene.

Nakon toga je srednji kikladski period koji se datira od oko 19. st. pr. Kr. pa do otprilike kraja 17.
st. pr. Kr.

46
Zatim imamo kasni kikladski period

Ako bi trebali reći koje je razdoblje najvažnije, onda bi to bilo rano kikladsko razdoblje. Zašto?
Možda su najmonumentalniji spomenici upravo iz tog perioda. Međutim, to je vrijeme kada
kikladi dolaze pod utjecaj minojske umjetnosti, što se vidi na zidnim muralima Akrotirija, a
nakon kraja kretske civilizacije, sastavni su dio Mikenskog imperija. Nisu se događale neke
"drugačije" stvari nego na kopnu.

Materijal iz rano kikladskog perioda pokazuje samostalnost, bez utjecaja je. Ima mnoštvo važnih
reprezentativnih predmeta i kamenih keramičkih posuda, te čuvena kikladska plastika - kikladski
idoli. Njih je velika većina nađena u grobovima, dok u Kreti i Mikeni potječe iz palača. Ovdje su
nastajala su mala naselja, od nekoliko desetaka ili stotina osoba - kratkog trajanja.

Nekropole imaju male količine ukopa. To dokazuje da su naselja bila mala i da su se često
premještala.

Nekropola Halandrijani na otoku Sirosu je jedina velika nekropola sa preko 100 ukopa. Najveći
broj nalaza je zapravo sa tog otoka. Nećemo vidjeti njen tlocrt, samo presjeke grobova. Na Sirosu
i Naksosu se razlikuje grupiranje grobova - ovisno o staležu - vidi se po prilozima u grobovima.
Pronađene su i kamene platforme za obrede, tragovi prvih znakova na pločama kod grobova.

3.1. Lončarstvo i slikarstvo

Najveći broj predmeta koji ćete sada vidjeti, svi su pronađeni unutar grobova. To posuđe je
zanimljivo i odvaja se od materijala na Kreti i kopnu, je to da je dio posuđa tamno polirane
površine koja je ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja, pa čak i inkrustacije.

U 3. tisućljeću pr. Kr. razvija se lokalna forma posuđa, tamne (smeđa, siva ili crna), sjajne,
polirane osnove sa jednostavnim linearnim, geometrijskim elementima. Posuda koju sada vidimo
je pronađena na otoku Antiparosu i datira se u kraj 4. i početak 3. tisućljeća pr. Kr. Bikonična
posuda smeđe osnove ukrašena tehnikom koju sam maloprije opisao.

Izrađuju se i lonci, zdjele, kozmetičke posude (pikside). Jedan od najzanimljivijih su tave sa

Silosa - obogaćene su formama u obliku životinja.

Vidimo posudu sa sličnim motivima kao prethodna. Koriste se urezani, jednostavni linearni
motivi. Također pronađena na otoku Antiparosu. Ima poklopac.

Zatim ima primjera kao posude za umak (kljunasti ljevak, crno polirane posude, specifična drška,
rano kikladski II. period)

Zatim vidimo posude za koje neki istraživači misle da su služile uistinu kao tave, neki kao
ogledalo, neki još uvijek misle da imaju nerazjašnjenu funkciju. Sastoji se od tamne polirane
površine, rubom posude su utisnuti trokutići, unutrašnjost je ukrašena zavojnicama a između njih
se nalazi i najstariji prikaz broda, barem u egejskoj umjetnosti brončanog doba. Linije su duboko

47
urezane, nekad čak ispunjene bijelom bojom. Najviše ih je bilo na otoku Sirosu i nekropoli
Halandrijani (datira u 3. tisućljeće).

Kikladska je civilizacija poznata i po velikom broju posuda u obliku životinjskih figura. Ova koju
vidite je pronađena u jednom grobu na otoku Naksosu.

Grotapelos uglavnom sadrži tamne posude sa linearnim geometrijskim oblicima, dok u Keros-
Silos civilizaciji postoje zdjele svijetle podloge sa tamnom sjajnom bojom.

Kikladjani se sahranjuju u kamene ciste formirani od kamenih ploča s posudama, oružjem,

idolima.

Posuda u obliku ježa, koja je slična prethodnom primjerku i ona je svijetle osnove. Motivi su
naneseni kistom. Tehnika pečatiranja vremenom nestaje, kada se počinju upotrebljavati tehnike
kistom.

Neke posude nisu rađene u životinjskim oblicima, ali svojom formom podsjećaju na njih. Tako
imamo jednu posudu koja pripada posudi tipa askosa. Može se definirati kao patkasta vaza.
Vidimo tehnike urezivanja na tamnoj poliranoj osnovi.

Korištenje tih kamenih zdjelica bilježi se još u mlađem kamenom dobu i ranom kikladskom
periodu, pa čak do završetka mezolitika. Služile su kao kuhinjsko posuđe, za skladištenje hrane,
za ispijanje alkohola, kao svijećnjaci. Najčešće je riječ o lokalnom kikladskom mramoru.
Repertoar dekoracije je sličan. Upotreba kamenih posuda je potvrđena i na Grčkoj i na Kreti
(tijekom srednjeg do u kasno minojski period, drugačijeg karaktera i forme). Kod tih kretskih
posuda se misli da se tehnika izrade preuzima od Egipćana, dok Kiklađani bilježe autentičnost.

Koriste se male mramorne paletice koje služe kao dio kozmetičkog pribora (nađeni u ženskim
grobovima).

3.2. Sitna figuralna plastika

S time smo neke najkarakterističnije motive ispucali i prelazimo na najvažniji fenomen kikladske
umjetnosti - to je sitna figuralna plastika po kojoj je kikladska civilizacija najpoznatija - kikladski
idoli.

Pronađeno ih je više od stotinjak. To je najstarija i najupečatljivija serija sitne brončano dobne

plastike. Kontinuirana upotreba je kroz cijelo 3. tisućljeće pr. Kr., a izvoze se i na Kretu i u Malu
Aziju, zato naziv "serija".

Produkcija kiladski idola pokriva cijeli rano kikladski. Međutim, EC I, nazvan Grotapelos bilježi
manju upotrebu, a ECII (Keros-Silos) daleko najveću (najveća nalazišta su u grobnicama na
Silosu). Čemu su služili? Vrijedi sve za kameno i glineno posuđe - uglavnom su pronađeni u
grobovima, ali ima ih i u kontekstu stambene arhitekture (Aja Irini, Filakopa), u svetištima
(Keros). Funkcija je bila raznolika. Dio je bio darivan svetištima, mogli su biti kućni ukrasi, dio
je mogao imati ritualne svrhe, ili čak kao dječje igračke (terakotne). Sačuvani su primjerci od
mramora i od bjelokosti, drvenih i glinenih nema.

48
Podjela kikladskih idola ide na način da idoli u gornjem redu pripadaju Grotapelos kulturi, dok
ovi u drugom i trećem redu pripadaju Keros-Silos kulturi.

Ovi nazivi ispod njih se odnose na lokalitete na kojima su pronađeni. Plastira, Luros, Kapsalas,
Pedos, Dokatizmata, Kalandrijani - to su nalazišta. Svaki od tih idola predstavlja tipološku
inačicu. U principu su samo dva tipa. To su Plastiras ili Luros tip gore desno i Keros-Siros tip u
drugom redu.

Sad ćete vidjeti jedan drugi način tiponomije. Vidimo da ovi gornji primjerci pripadaju od 3300.
do 2700. g. pr. Kr., a ovi drugi od 2700. do 2200. g. pr. Kr.

Najstariji idoli se nazivaju idoli violinskog tipa jer podsjećaju na violine. Nema naznačavanja
detalja glave, već imamo "izdanak". Najstariji idoli se mogu pojaviti i u kronološki kasnijim
periodima.

S vremenom se iz tih najranijih razvijaju idoli tipa Plastiras ili Luros (sa otoka Paros i Naksos).
To su prvi koji sugeriraju antropomorfne oblike ljudskog tijela. Dugacak vrat, glava, uši, nos,
uska ramena, kratke ruke, noge.

Luros tip je jednostavniji i od dijelova ljudskog tijela ističe donje ekstremitete i izduljenu glavu.

Keros-Silos tip pripadaju kronološki mlađoj kulturi. Oni su pronađeni na daleko većem broju
lokaliteta. Postoji vrlo sofisticirana podjela Silos tipa na pojedine varijante za koje ilustracije
sugeriraju što rade. Ono što ih razlikuje se to da su figure prikazane u stojećem stavu, najčešće su
prekriženih ruku na grudima, ponekad su i muške, ali najviše trudne ženske figure, duguljastog
lica, glava podignuta put gore, od detalja na licu naznačen je samo nos, nekad i uši, drugi detalji
se oslikavaju bojom (kosa, oči, obrve, suze).

Shematizirani idoli sa Antiparosa (idoli tipa violine) javljaju se krajem

4. i početkom 3 tisućljeća pr. Kr. Naznačene su neke ženske osobine.
Ispod vrata su urezane linije u obliku slova V - naznaka odjeće.

Idol plastiras tipa bilježi ženske figure, što se može primijetiti po

zaobljenom donjem dijelu (nisu bile mršavice kao danas) i tako se pravi
distinkcija između muških i ženskih idola. Nastaju početkom 3
tisućljeća pr. Kr.

Idol sa Lurosa na otoku Naksosu koji je između violinskog i plastiras

tipa. Naznačeni su ekstemiteti, cilindrični vrat, glava, ali bez drugih
konkretnih detalja. One nisu bile osmišljene da stoje, pa se stoga
dovodi u pitanje njihova funkcija.

Evo idol kapsalas tipa, varijante silos tipa, ali akefalna. Bez glave sa
jasno izraženom fizionomijom i prekriženim rukama na tijelu. Već se
vidi finije oblikovanje tijela.

49
Idoli spedos tipa specifični su za Silos. Imaju naznačen nos. Sve su
figure uspravnog položaja, ali su zgrčenih koljena.

Zbog tehničkih karakteristika se može pripisati majstoru koji je dobio

pseudonim Gulandris. Za njega se smatra da je počeo serijsku
proizvodnju, i utvrđena mu je izrada većeg broja figurica.

Dokatizmata tip, ženski idol, uz Halandrijani tip, imaju najšira

ramena, istaknute grudi, trokutaste glave, izdužene noseve, trokutići
na vrhovima ekstremiteta.

Idol Halandrijani tipa su primjerci sa asimetričnim rukama, iako

većina ima prekrižene ruke.Visina kipića varira od 20 do 40 cm, ali
ima ih i od 1,50 do čak 1,60 m - u prirodnoj veličini. Glava uspravljena prema gore, položaj ruku
varira, lijeva ruka je prekrižena iznad desne. Neki veliki su pronađeni i blizu grobova, vjerojatno
kao spomenici.

Sad prelazimo na neke primjerke koji prikazuju odstupanje od prethodnih idola. To su idoli koji
nisu prikazani u stojećem položaju. Prikazani su u sjedećim položajima, kao i u različitim
radnjama, neprekriženih ruku, ili kako sviraju harfu (Harfist). On je nađen na Kerosu u grobu sa
još jednim kipićem - Sviračem frule dvojnice - što je odavalo značaj nekakvog zagrobnog
orkestra za pripadnike viših staleža. Može se utvrditi da pripadaju Siros grupi po detaljima izrade.

Krajem 3. tisućljeća pr. Kr. izrađuju se žene u borbenim pozama. S proizvodnjom kipića se
prestaje oko 1900. g. pr. Kr.

Statua pronađena na Kikladima, vremenski pripada 2. polovici 14. stoljeća, nađena u ruševinama
svetišta iz Mikenske vladavine, sagrađena sredinom 14. stoljeća. To su terakotne figure sa
zvonolikim tijelom, u sebi ima drvenu letvicu oko koje je modelirana figurica, te poprečna kao
oslonac. Glava je oslikana jednostavnim, stiliziranim motivima. Za tako izrađenu Gospu (damu)
iz Filakopija, tvrdi se da predstavlja božanstvo - zbog uzdignutih ruku.

Evo te dvojne građevine. Ova veća prostorija koja je nazvana zapadno svetište je sagrađena oko
sredine 14. st. pr. Kr., i onda je dobilo ova dva dodatka u stražnjem dijelu. Negdje tijekom 13. st.
pr. Kr. je dodana još jedna prostorija koja je nazvana Istočno svetište ili A i B. Kada malo bolje
pogledate, uz neka odstupanja, ovo je građevina koja pokazuje karakteristike sa hramom u
kultnom centru u Mikeni - odnosno - sa kućom sa freskama.

3.3. Rano kikladski grobovi

Rano kikladski grobovi su građeni su kao četvrtaste kamene ciste, ima i savršenijih formi i
odstupanja. Pokojnik je pokopan u zgrčencu i prekriven pločom i zasut zemljom. Neki od
grobova su bili i markirani i ukrašavani (Grotapelos kultura).

Zatim vidimo dvokatni krov Keros-Silos grupe. Riječ je o dvostrukoj cisti gdje se ukop vršio
jedan iznad drugog. On je trapezoidnog oblika, ali ovih ima u rijetkom broju.

50
Imamo unutar Keros-Silos grupe grobove koji imaju jednostavno malo predsoblje kuda se
unosilo tijelo, zatim, kružna odaja koja je građena od kamenja. Taj mali prostor je na koncu
zasvođen mali prostor. Poput malog primitivnog tolosa. Sve je to na kraju prekriveno humkom
zemlje.

Treći tip grobova se produžuje i u srednje kikladski period. Upotrebljavaju se ciste, sahranjivanje
u grobnicama u stijenama, međutim, krajem srednjeg kikladskog perioda se počinju pojavljivati
grobnice tipa kuće pod utjecajem minojske arhitekture. Pod Mikenskim utjecajem se pojavljuju
prave grobnice u živoj stijeni sa četvrtastim ili kružnim odajama, sa hodnicima, dromosima -
asocijacija sa Atrejevom riznicom. Iako, ima i tolosa pod vedrim nebom.

U srednje kikladskom periodu se ne bilježi veliki broj grobova i stoga ga preskačemo.

3.4. Kasno kikladski period

Najvažniji lokalitet je otok Tera (Santorini), pripada skupini kikladskih otoka, najbliže je Kreti.
Na tom otoku se krajem 19. stoljeća pronalaze prvi nalasci brončano dobne kulture, koji su
svjedočili o postojanju jednog zaista značaja naselja (ili više njih), no nije se događalo ozbiljnije
arheološko istraživanje.

Spiridon Marinatus je bio arheolog koji je poginuo na terenu. Na sjevernoj obali Krete na
Amnizosu je iskapao vilu (malu palaču) koja je, istražujući otkriveno, razorena prirodnim silama.
Smatrao je da je kataklizma krajem 17. stoljeća kriva za svršetak minojske civilizacije, točnije
eksplozija vulkana. Ipak, utvrđeno je da to nije točno, a javljaju se i oprečna razmišljanja. Neka
istraživanja podržavaju teoriju da je prostor današnje Tere nastao erupcijom, da je otok do tada
imao oblik stošca, te da se nakon erupcije srušio i da ga je potom zadesio tsunami, ali to su sve
samo pretpostavke, iako je dokazano da se sam vrh, u odnosu na Santorini, nalazi 400m pod
morem. 1920. i 1954. se na Akrotiriju bilježe ponovne erupcije.

51
1967.-1974. Spiridos Marinatus otkriva ispod naslage lave dobro sačuvano naselje Akrotirij, koji
se često naziva i Egejskim Pompejima, jer se do tog trenutka na prostoru Grčke nije moglo
dokumentirati tako očuvan prostor. Nakon otkrića, natkrovljuje se i vrši istraživanje. To je prvo
poznato naselje koje je skupljalo kišnicu na crjepovima, te se skupljala u keramičkim
posudicama. Kuće su slične onima na Kreti, koriste se drveni elementi za nadvratnike,
dovratnike, gredama ojačani zidovi, uglovi građeni od većih kamenih blokova, u prizemlju su se
nalazila skladišta, instalacije za preradu maslina i žitarica (mlinovi) i sve kuće su imale najmanje
jedna gornja etaža, neke čak i dvije. U svakoj kući u Akrotiriju na zidovima se nalaze freske,
zidni murali, unutar prostorija prvog kata - samo na jednoj u prizemlju. Unutar kuća su pronađene
velike količine skladišnog posuđa, tih pitosa (ukrašeni zavojnicama, spiralama i nekim
geometrijskim motivima, tamnim firmisom) koji su se nalazili u prostorijama za skladištenje gdje
se može potvrditi da su se hranili bademima, pistaćijem, školjkama, usoljenom ribom. Otok je
poznat po vulkanskom pijesku (1620. g. pr. Kr. na nekim mjestima sloj i do 50 m), koji je idealan
za lučke radove, pa se i izvozi, jer se u dodiru s vodom brzo stvrdne.

Od kraja 4. tisućljeća pr. Kr. je dokumentiran i život, razvija se naselje sa svim epitetima grada
(popločane ulice, sistem drenaže i sl.), ali se vidi i da je vulkan već upozoravao na svoju
aktivnost. To se zna jer su se pojedini objekti bili obnavljani, ali je potom vulkan ponovno
eruptirao (obnavljanje je sigurno, jer su pronađeni materijali za obnovu, žbuka i sl u nekim
kućama). S obzirom da nisu pronađeni skeleti, smatra se da su pobjegli prije erupcije.

Akrotirij je postao slavan po spomenutim zidnim muralima. U zapadnoj kući je u kontinuiranom

frizu na četiri strane, prikazana scena odlaska flote brodova iz luke, i drugu obalu sa naseljem,
prikazom ratnika, životinja i slično. Vidite jedan grad, jedno naselje, svugdje su građevine sa
ravnim krovovima (u oba grada što podsjeća na rekonstrukciju minojskih palača). Brodovi su
prikazani s jedrima, kormilima i sl. Oko njih skaču dupini. Vidi se specifičan fantastičan pejzaž
iza gradova, divlje zvijeri.

Freska sa ribarom u siluetnoj tehnici, u dvije dimenzije, nag, sa lovinom u rukama. Ima zanimljiv
prikaz glave. Ima nekakve čuperke i kosom koja je dana nekakvom plavom bojom. Istraživači
smatraju da je ono što je plave osnove, da je to izbrijana glava a da su ovo ostavljeni čuperci -
izraz onoga što je tada bilo moderno.

Friz sa fantastičnim pejzažom, sa lavovima, divljim zvijerima koje napadaju životinje, sa

stablima.

Soba proljeća - oslikana motivom ljiljana i motivom lastavica koje tu lete u tehnici obrisnog
slikarstva.

Freska s dvojicom dječaka koji se boksaju, vidi se naznaka frizure, kao i kod ribara.

Pojedine sobe su ukrašene motivom papirusa.

Vidimo tipični stil mikenske odjeće kakve nose zmijske božice. Duge nabrane do poda dugačke
haljine, što je dokaz da je stanovništvo prihvatilo kretsku kulturu.

Freska sa plavim majmunima (isti nalaz i u Knososu).

52
Dvorskim stilom na Kreti naziva se stil oslikavanja posuđa sjajnom crnom bojom na svijetloj
pozadini. Npr. morski geometrijski motivi.

Velike naušnice se javljaju kao motiv na freskama i nadjene su u Mikeni u grobnim prostorijama
A i B. Oko se uvijek prikazuje u an-face, nalazi se i prikaz crnca.

Ako je mit o Atlantidi istinit, kojega nam je prenio Platon, tada se erupcija u Teri može povezati s
time.

// Digresija // Mit o Minotauru - ono ima povijesnu utemeljenost - Minotaur jede grčke dječake, a
kraj palače u Knososu je pronađena prostorija sa kostima mladih dječaka do 12 godina. Te kosti
su prokuhane sa nekim sastojcima, i vidljivi su urezi noža. Očito se radilo o kanibalizmu, a mit je
imao svoje uporište u tome.

53
II. Grčka civilizacija
1. Geometrijski period
Negdje iza 1200. g. pr. Kr. na karti Egeide je postojala samo jedna, Mikenska, državna zajednica.
Ona uključuje grčko kopno, Kretu, Kiklade, no bez Knososa. S druge strane postojao je savez
gradova na zapadnoj obali Male Azije, u kojemu su sudjelovali značajniji gradovi od Karije i
Kilikije pa gore do Trakije na sjeveru, okupljeni oko Troje. Ono što je kod Homera bazirano u
mitskom epu, to se vjerojatno dogodilo u prvoj polovici 12. st. pr. Kr. Mikenski imperij je
oslabio, uz pomjeranja naroda u Europi, i to sve kulminira krajem mikenske civilizacije. Taj kraj
nije bio trenutačan, no negdje oko 1150. g. pr. Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uništeni.
Možda su se nastavile štovati velike mikenske grobnice, ali život u palačama i gradovima je
napušten. Taj period između 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to
je tranzicija iz mikenske u grčku civilizaciju. Glavni kulturni centri mikenske umjetnosti su
nestali, no ne i tradicije mikenske kulture. Mnoga ruralna naselja su nastavila živjeti kao da se
nije dogodilo ništa značajno. Izrađivala se ista keramika i figuralna plastika, kao i desetljećima
ranije. I to prijelazno razdoblje će završiti sredinom 11. st. pr. Kr. kada započinje prvi period
grčke kulture. Taj period se naziva protogeometrijski period koji se datira od 1050. g. pr. Kr. do
oko 900. g. pr. Kr. Karakterističan je po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na veći broj
traka (horizontalnim frizovima) slične mikenskima, ali na njima nestaje figuralna dekoracija
(životinjske, ljudske figure, mitološka bića, i sl.) već se zadržava geometrijska dekoracija
najjednostavnijeg karaktera - koncentrične kružnice ili polukružnice - koje zauzimaju jedan,
eventualno dva friza posude, dok je ostatak neukrašen. Taj period se najbolje može pratiti na
području Atike (pod tim nazivom podrazumijevamo šire područje grada Atene).

Posuđe koje pratimo pronađeno je na grobljima (cemeteriji), dok su naselja tog perioda slabo
istražena. O važnosti pojedinih naselja i veličini se može govoriti posredstvom grobova i grobnih
priloga. Kod ostatka grčkog svijeta je taj protogeometrijski period slabo istražen. Što se tiče te
keramike koja karakterizira protogeometrijski i geometrijski period, to su uglavnom posude
velikih dimenzija, tipova koji su prikazani na sličici. Velike amfore, veliki krateri, velike hidrije, i
neke druge posude. Neke posude svojim formama ne odgovaraju geometrijskom razdoblju, već
više arhajskom razdoblju.

Prije nego što vidimo neke od primjeraka tih posuda protogeometrijskog stila, jedan mali
podsjetnik kakvog je karaktera bila minojska, pa čak i mikenska umjetnost toga tipa. Vidimo
jednu amforu oslikanu dvorskim stilom, kojega sam danas spomenuo, iz 16. st. pr. Kr., mlađeg
minojskog perioda, LM a1b. I to varijanta koja se naziva morski stil, jer je riječ o posuđu
oslikanim prizorima iz morskog svijeta sa sjajnim crnim firmisom na svijetloj pozadini. Riječ je o
narativnoj umjetnosti, koja prikazuje stvarnu prirodu oko tih ljudi. Pored tog morskog stila
imamo vegetabilni, itd. Ovakvi primjeri morskog stila su često imitirani i na grčkom kopnu.

Sad ćemo vidjeti jednu kasno mikensku posudu tipa krater. Ona prikazuje povorku ratnika s
punim naoružanjem. Datira se u LH 3ab period, to je 13. st. pr. Kr.. Ova trbušasta posuda, koja za
razliku od amfore sa morskim stilom je podijeljena u tri horizontalna polja / friza, odvojena

54
nizovima jednostavnih linija. Jedan friz je oslikan tamnim firmisom na svijetloj pozadini, krajnje
pojednostavljenim linearnim vegetabilnim motivima. Nije pronađena na grčkom kopnu, ali je
riječ o odjeku grčke trgovine, već je nađena na Cipru.

1.1. Protogeometrijski stil

Sada prelazimo na protogeometrijski stil. Pogledajte tu podjelu na trake, odnosno frizove. Ovo je
jedan klasičan primjerak jedne protogeometrijske posude koja označava sam početak prave grčke
umjetnosti koja se dijeli na četiri perioda: geometrijski, arhajski, klasični i helenistički.
Geometrijski period započinje ovim protogeometrijskim periodom. On traje od 1050. do oko 900.
g. pr. Kr. Iz tog vremena praktički nemamo nikakvih drugih spomenika (ili ih je vrlo malo) koji
pripadaju području sitne figuralne plastike, graditeljstvu i sl. Najveći broj nalaza predstavlja
keramičko posuđe.

Jedan primjerak protogeometrijske amfore koja je pronađena na groblju blizu Atene, visoka 60
cm, podijeljena je u više frizova - tri u boji same gline, dva premazana crnim firmisom, od ovih
svijetle osnove je oslikan samo jedan i to geometrijskom dekoracijom (koncentrične
polukružnice, kružnice, valovnice, i neke najjednostavnije geometrijske elemente). Ovakve
posude su mogle imati funkciju kuhinjskog posuđa i grobnog priloga (spaljeni ostaci pokojnika,
što je novi običaj u grčkoj civilizaciji - ritus incineracije ili kremacija).

Jedna slična amfora koja se datira u rano 10. st. pr. Kr. koja ima, za razliku od prethodne, još
jedno polje ispunjeno valovnicama, sa karakterističnim polukružnicama na vratu. One su često
korištene u ženskim grobovima, ne samo kao urne, već iznad groba.

Podjela na trake je ostatak mikenske tradicije, no posude su mnogo kvalitetnije izrade, fakture,
glazure itd. Zbog dekoracije na njima period dobiva naziv geometrijski period.

55
Ovdje vidimo fragmente slične protogeometrijske amfore koja je pronađena na tlu antičke
Makedonije (sjeverna Grčka, iznad Tesalije). Nešto je drugačija koncepcija polja. Na njoj se vidi
kako Atena nije bila jedino mjesto izrade protogeometrijskog posuđa. Groblja na području Atike
su najbolje istražena, pa zato imamo najviše podataka. Svi drugi centri rade pod utjecajem Atene
u većoj ili manjoj mjeri.

Presjek grobova koji su utvrđeni na atenskom groblju Keramik i već polako prelazimo na drugo
vremensko područje i započinje geometrijski period koji ide od oko 900. do 700. g. pr. Kr. i dijeli
se na tri faze: rani, srednji i kasni geometrijski period. Rani geometrijski period se datira od oko
900 do 850. g. pr. Kr., srednji od oko 850. do 750. g. pr. Kr., a kasni od oko 750. do 700. g. pr.
Kr. Ova kronologija, je prilično jednostavna u odnosu na prethodne civilizacije :-).

Presjek nekoliko varijanti grobova iskopanih na groblju Kerameikos gdje se pokazuje da te

posude služe kao urne i kao nadgrobni spomenici. Ovo je najjednostavnija varijanta gdje jedna
amfora služi kao urna poklopljena pločom, a sve je zatrpano humkom zemlje, a izvana nemate
dojam o unutrašnjosti. Sličan položaj, ali sa djelomičnim ukopavanjem, pri čemu su nadgrobni
biljezi i mjesta za određene rituale. Najčešće u toj funkciji stoje amfore i stoje veliki krateri sa
karakterističnim geometrijskim formama.

1.2. Rani geometrijski period

Evo nas sada na ranom geometrijskom periodu. Koja je osnovna razlika između
protogeometrijskog i ranog geometrijskog perioda? Tu podjelu posuđa na svega nekoliko traka i
ispunjavanje jedne do dvije sa geometrijskom dekoracijom, zamjenjuje posuđe koje je
podijeljeno na mnogo veći broj uskih traka frizova. U njima se sada javljaju nešto kompliciraniji
oblici, meandra, svastike, cik cak linija, trokutića itd. pri čemu sve veću površinu posude zauzima
geometrijska dekoracija. One frizove koji nisu ukrašeni na taj način premazuje se crnim
firmisom, tako da je mali dio posude ostavljen u svojoj osnovnoj boji.

Ovdje imamo amforu iz ranog geometrijskog perioda, iz prve polovice 9. st. pr. Kr., koja je
pronađena na nekropoli Keramik. Motiv meandra se javlja na dva najvažnija dijela posude, na
sredini posude, na drški i na vratu. Motiv je dobio naziv prema rijeci Meandar koja teče
krivudavo.

1.3. Srednji geometrijski period

Evo jedne posude koja se datira u prijelaz iz ranog u srednji geometrijski period, iako bi se mogla
staviti iz 9. u 8. st. pr. Kr. u sredinu srednjeg geometrijskog perioda. To zoniranje posuda sve više
uzima maha, sve su gušće i pliće trake, pa počinje nalikovati košarama. Međutim,
najkarakterističnije je to da se pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija.
Najprije su to životinjske figure. Vidimo ovdje jedan krater sa motivom meandra, cik-cak linija i
jednim od najranijih prikaza konja. Oni su anitetički postavljeni, okružuju glavni friz sa motivom
meandra. Oba su prikazana siluetnom tehnikom, bez ikakvih detalja. Ovdje je sačuvan i poklopac
ovog kratera kojemu je drška izrađena u obliku jednoga maloga vrča.

I evo nas sada na kraju srednjeg geometrijskog perioda, odnosno u kasnom geometrijskom
periodu, kada se izrađuju ovakvi fascinantni primjerci golemih amfora. Ova je pronađena na
Dipilonskoj nekropoli, pa prema njoj i nosi naziv Dipilonska vaza. To su posude koje su znale

56
biti visoke i preko 1,5m, u funkciji nadgrobnih spomenika. Najveći dio posude zauzima motiv
meandra, donji dio posude je dekoracija drugorazrednog značenja. One nalikuju na nekakve
košare, kao da su ispletene, da nije frizova koji su ispunjeni figuralnom dekoracijom. U ovom
slučaju se javljaju tri friza . Dva su životinjska na vratu,
četveronožnim papkarima sa pticama i na trbuhu posude je
najvažniji friz. On uključuje i pojavu ljudske figure, ali jednoj
temi koja je vezana uz funkciju posude. To je scena izlaganja
pokojnika. Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti
kasnog srednjeg geometrijskog perioda i kasnog geometrijskog
perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama - scena izlaganja
pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača prema
mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika. Te tri teme se
prve javljaju u geometrijskoj umjetnosti i uključuju pojavu
ljudske figure. Sve te tri scene imaju svoje grčke nazive, s
kojima vas neću zamarati. Na ovoj sceni vidimo pokojnika koji
leži na ležaljci, sa strane su, vjerojatno najvećim dijelom, ženske
i muške figure. Sve su figure prikazane u obliku tamnih silueta
uzdignutih ruku (drže se za kosu), žale i nariču za pokojnikom.
Ove su figure kao i životinjske geometrijski koncipirane, torzo
je u obliku trokuta, ruke izlaze kao linije iz kutova tog trokuta, a
jedino je donji tio tijela bolje elaboriran (vidi se prijelaz kod
koljena). Ono što je ovdje vrlo zanimljivo je što je svaki, pa i
najmanji prostor, ispunjen karakterističnim cik-cak linija,
geometrijskim rozeticama i sl. Tu se zapravo manifestira horror
vakui - strah od praznih prostora.

Ovo ćemo preskočit.

Evo jednoga velikoga geometrijskoga nadgrobnoga kratera koji datira iz druge polovice 8. st. pr.
Kr. iz kasnog ili zrelog geometrijskog perioda. Posuda visine 1,2m. Što više odmičemo prema
kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda zauzima figuralna dekoracija. Ovdje
vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama
koje tuguju i trka kola u čast pokojnika. Meandar je gurnut na sam gornji rub posude, odnosno na
nogu, a ostalih frizova ispunjenih geometrijskom dekoracijom nema.

Evo još jednog sličnog nadgrobnog kratera, nešto malo niže noge, primjećujete da je
sistematizacija tih polja slična. Ova su polja u donjem dijelu trbuha, da su premazane crnim
firmisom, noga itd., a figuralni prizori zauzimaju ovaj gornji dio trbuha - scena sa izlaganjem
pokojnika i trka u čast pokojnika. Datira se u drugu polovicu 8. st. pr. Kr.

I sad, što idemo prema kraju te druge polovice 8. st. pr. Kr. i što smo bliži 700. g. pr. Kr., pored
činjenice da je sve manje frizova ispunjeno geometrijskim ornamentima, po prvi put se u grčkoj
umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih, nego se javljaju narativne scene
koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene, književnosti (krajem srednjeg i početkom
kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi zapisivati). Na fragmentu ovog geometrijskog
kotla, koja se mogla raditi od bronce ili keramike, gdje je očito da ovaj friz zauzima prikaz
jednog broda i ratnika kojim se dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ne treba puno
57
mudrosti da bi se ovaj prikaz povezao sa utjecajem Homerove Ilijade (ako ste gledali Troju).Gdje
su Ahejci potisnuti do brodova i tamo se bore. Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje
koristi najjednostavniju paletu boja.

1.4. Kasno geometrijski period

U geometrijskom periodu se već počinje širiti grčka kultura. U to vrijeme je grčko kopno bili
siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem
srednjeg geometrijskog perioda). U Italiji su pronađeni brojni nalazi geometrijskog posuđa, od
juga Italije, Napulja, Neapolisa, Ishije itd. Pojava oslikane keramičke grčke keramike označava
početak arhajske umjetnosti na apeninskom poluotoku.

Ovo je detalj sa kasno geometrijske posude gdje se prikazuju brodovi sa veslačima.

Sad ćemo vidjeti posudu, kantaros, koji se datira u sam kraj 8. st. pr. Kr., koji prikazuje borbu
dviju divljih mačaka koji proždiru jednog ratnika. Kombinirana je obrisna i siluetna tehnika. Sad
se javljaju malo kompliciranije rozete koje su karakterističnije za 7. st. pr. Kr. Ovo je primjerak
posude sa dipilonske nekropole. Onog trenutka kada ovakva figuralna dekoracija gotovo u
potpunosti izbaci geometrijsku (vidite da je ovaj friz još uvijek ispunjen zavojnicama), tada
praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje
najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti. Pojava tog
stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova, fantastičnih bića kao
što su sfinge, griffoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete, lotosi, itd.). Pojava tih dviju
kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i orijentalizirajućeg stila.

Sad još nekoliko posuda karakterističnih za geometrijski period. Jedna keramička piksida
ukrašena motivom meandra odnosno jednostavnim paralelnim linijama na poklopcu.

Evo jedna slična piksida, ali ovaj puta sa ručicom poklopca na kojega su aplicirane četiri konjske
figure. Ti konjići kao da su preslikani sa onih dipilonskih amfora ili kratera. Dekoracija trbuha
pikside uključuje cik-cak linije i motive koji izgledaju poput solarnih motiva. Datira se u 8. st. pr.
Kr. što je kraj srednjeg i početak kasnog geometrijskog perioda. To je vrijeme kada u Grčkoj
djeluje velik broj umjetničkih radionica u kojima se izrađuju posude.

Ovdje vidite kako izgleda jedna geometrijska posuda koja nije izrađena u Ateni (koja je ostala
glavno središte jer je Mikenska tradicija bila najjača jer nije bila poremećena najezdom Dorana).

Jedan krater, posuda za miješanje vina i vode, pronađena u grobnici u Argosu na Peloponezu. To
je pored Atene, Lefkandi na Eubeji i Knososa (grada, ne palače), najvažnije umjetničko središte.
Prikazuje konje i muškarce i ornamente koje smo viđali na Atenskom geometrijskom posuđu.
Čini se da je 8. st. pr. Kr. bio period kada su se lokalne radionice uspjele othrvati utjecaju atičke
geometrijske umjetnosti. Vidite da se i po formi i obliku razlikuje od atenskog.

Čudesan kikladski geometrijski krater. Služio kao urna, sa poklopcem čija je ručica modelirana u
obliku malog vrča. Nekoliko frizova, od kojih je glavni sa konjima a ovaj drugi sa četveronožnim
papkarima. Ostatak je geometrijska ili vegetabilna dekoracija.

58
I evo sada, pogledajte nekoliko primjeraka geometrijskog posuđa sa zapadne obale Male Azije,
konkretno iz pokrajine Kalije. Što nam govori prisutnost posuđa na području Male Azije? Da su
Grci već u tom trenutku imali kolonije na tom području. Budući da je to područje vjerojatno već
ranije bilo naseljeno Grcima iz mikenskog razdoblja, ne bi bilo nelogično reći da je Trojanski rat
bio između Grka i Grka samo su govorili različitim narječjem.

To su ti lokalni primjerci, vidimo manje kratere, piksidu, male alabastrone, krčak tipa oinohoe.
Svi su oni ukrašeni tim lokalnim geometrijskim stilom.

1.5. Sitna figuralna plastika

Sad ćemo pogledati najvažnije primjere sitne figuralne plastike. U geometrijskom periodu nije
dokazana prisutnost monumentalne skulpture, što ne znači da je nije bilo, jer je to pitanje vezano
uz svetišta i arhitekturu. Većina svetišta je bila na otvorenome, Mikenjani nisu imali svetišta u
spiljama, i geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grčkih
svetišta kao što su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu, Herin na
Samosu... Sva su svetišta inaugurirana u 8. st. pr. Kr., a neka od onih koji su zapušteni, čak i u 9.
st. pr. Kr. Tim svetištima počinju se graditi hramovi, a samim postojanjem hrama, postojala je i
kultna statua. Dakle, skulpture su postojale, ali rađene od drva (ksoanom kipovi). Znamo iz
pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi. Ona je kasnije
uništena i postupno su se zamjenjivale sa trajnijim materijalima. Zato imamo jako puno primjera
sitne figuralne plastike koja je pronađena sa posudama u grobovima, a dijelom u ruševinama
svetišta koja su jako loše sačuvana. Ono što je pronađeno, to su statuice, fibule (kopče), igle i sl.

Vidimo figuricu kentaura koja je pronađena na nekropoli Lefkandi

na otoku Eubeji (na istočnoj strani grčkoga kopna), mitološko biće,
od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom sličnoj onoj sa
geometrijskog posuđa. Datira se u 10. st. pr. Kr. pronađena je u
grobnici koju ćemo kasnije vidjeti, vrlo zanimljivu.

Jedna zavjetna figurica konja, jako podsjeća na atenske dipilonske

vaze, ako se sjećate trka sa kolima, ovaj konj je identično
modeliran. Uskog srednjeg dijela, širokog prednjeg dijela sa
grivom, stoji na rešetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr.

Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr.
Kr. iz prijelaza iz srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se
rukama.

Evo neki od nalaza koji potvrđuju moje prethodne riječi je brončana figurica bacača koplja
pronađena u Olimpiji. Datira se negdje u sredinu 8. st. pr. Kr. Prema kronologiji 776. g. pr. su
utemeljene Olimpijske igre, i ovo je srednji geometrijski period. Ovo je jedna zavjetna figurica,
gdje je netko zavjetovao ovu figuricu Zeusu za pobjedu na OI.

Još jedna figurica geometrijski koncipirana, kao da je preslikana sa geometrijskih vaza. Jedna
skulpturica koja je pronađena na Atenskoj akropoli, prikazuje ratnika sa kopljem. Ona se sasvim
sigurno datira u konac geometrijskog perioda.

59
Jako je puno primjera sitne figuralne plastike, osim primitivne modelacije, vrlo je često ukrašena
tehnikom urezivanja, pečatiranja.

Primjera radi, pored brončane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5),
najviše sa dipilonske Akropole. Do kasnog perioda uopće nema figurica rađenih u bjelokosti.
Vjerojatno je to rezultat što nije potpuno obnovljena trgovina između Sirije, Grčke i Egipta, koji
su pukli krajem mikenskog perioda. Ponovna prisutnost ovih figurica je značila obnova
trgovinskih veza, jer je najbliža destinacija za uvoz bila Sirija. Ovo je vjerojatno figurica
božanstva, a gotovo identični primjerci su pronađeni u Mezopotamiji i Siriji. Zato neki smatraju
da bi ovo mogao biti primjerak koji je importiran, no mišljenje je da je to rad jonskih majstora
koji su bili upoznati sa umjetnošću Bliskog Istoka i na neki način posrednici između orijentalne i
grčke umjetnosti. Ova figurica je navijestila monumentalnu umjetnost tipa kora i kurosa. U
stojećem stavu, ispruženih ruku, ispruženih dlanova, tipično za najstarije grčke kore iz sredine 7.
st. pr. Kr., a ovo je primjer iz sredine 8. st. pr. Kr. Polose na glavi, kapa koja je najčešće atribut
ženskih božanstava, ukrašen meandrom.

Još jedna grupa s motivom borbe s lavom. Jedna skulpturica koja je geometrijske shematizacije.
Zanimljiva je što nosi zavjetni natpis koji nam govori da je tu statuu zavjetovao neki Mangiklo iz
Tebe bogu Apolonu. Prikazuje samo božanstvo. Šupljine u očima označavaju da su tu bili umeci
od staklene paste ili kristala. Tipična orijentalna frizura sa tipičnim trapezoidnim završecima. Na
izvjestan način najavljuje skulpture tipa kurosa.

Imamo i ovakvih, gotovo karikaturalnih primjera, sa zanimljivim motivima plesa, plesačica,

geometrijskih rozetica na zvonolikoj haljini, vjerojatno je odraz nošnje tog vremena. Sandale koje
su ispletene, i svastike koje su razbacane na vratu ove figurice i gotovo da asocira da ona prizivlje
one daleke kikladske kurose koje smo vidjeli na početku ovoga predavanja. Terakotna figurica u
siluetnoj tehnici.

Jedan primjerak tih fibula, sponi ili kopča. Motiv mačke, svastike, borbe dvaju ratnika, dvojice
kopljanika, brod, i sl. Čest zavjetni dar u ruševinama pojedinih svetišta.

1.6. Graditeljstvo
Sad idemo na graditeljstvo, pa smo gotovi.

Ovo je jedan vrlo zanimljiv predmet pronađen u ruševinama jednog malog svetišta u blizini
nekropole Arhanes koja je jedna od glavnih i započinje svoj "život" sa nekoliko kružnih grobnica,
onda im se pridodaje nekoliko grobnica tipa kuće. To je svetište jedno od rijetkih uopće u grčkom
svijetu gdje se kultna aktivnost kontinuirano prati od kasnog mikenskog do geometrijskog
vremena. Ovaj terakotni predmet prikazuje model malog hrama kružnog tlocrta unutar kojega je
kultna statua, ona vas podsjeća na Lady of Filakope, božica sa uzdignutim rukama. Plus-minus,
donji dio tijela zvonolik, uzdignute ruke, poput onih iz kultnog centra. Ovo je 11. st. pr. Kr.,
dakle protogeometrijski period. Ovaj terakotni primjerak nam govori o tome kako je moglo
izgledati svetište tog razdoblja, kružnog tlocrta, male i jednostavne građevine.

60
Ovdje imamo građevinu iz Leftkandija, koju sam navijestio ranije kao jednu od najzanimljivijih
građevina geometrijskog perioda, gdje je pronađen onaj kentaur. To je građevina koja se datira u
10. st. pr. Kr. iz protogeometrijskog perioda. Kada se malo bolje pogleda, ona je megaroidnog
tlocrta, gotovo istovjetna mikenskom kraljevskom megaronu. Idemo od ulaza. Imamo malo
predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije prostorije i
imamo apsidalni završetak građevine. Ova je građevina bila dvobrodna, bila podijeljena redom
drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode. Ono što je još vrlo važno je
da je dokumentirano postojanje kolonade stupova uzduž tri strane građevine. Ovo je gotovo
peripteralna građevina (najčešći tip građevine u grčko, pojednostavljeno rečeno, hram koji je
okružen kolonadom stupova). Zato je ovo dokaz da ovaj tip arhitekture postoji i u geometrijskom
razdoblju s jednom vrlo važnom razlikom - ovo je grobnica, a ne hram. Ovdje su ukopani ratnik-
poglavar i njegova žena (i njegov konj), ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu.

Termum ili Termon, vrlo važan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grčkoj, zato što je su na jednom
mjestu dokumentirane tri građevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog perioda.
Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog perioda kod

61
kojega se uočava sličnost sa građevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos (nema pravog
predsoblja), glavna odaja i apsidalni završetak. Nema dokaza o stupovlju sa strane. Svetište je
posvećeno Apolonu.

U 8. st. pr. Kr. uz tu građevinu nastaje mlađe svetište koji je u unutrašnjosti pravokutna
građevina. Ona ima svoju pronaos, celu ili naos, međutim ima i drveno stupovlje koje je na jednoj
strani bilo apsidalnog oblika na drugom je bilo paralelno samoj građevini.

Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetište obnavlja i gradi se ovo (gleda se slika). To je famozni
Apolonov hram u Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove (vidimo bazu stupovlja).
Vidimo pronaos, opistodom i cela, također dvobrodnog tlocrta. Sigurno znamo da je hram imao
zidove od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno
sačuvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do
klasičnog grčkog dorskog periptera. Ovo nam je jedan od ključnih dokaza da grčka hramska
arhitektura vuče svoje podrijetlo iz megarona.

Evo još jedno svetište geometrijskog perioda - Herino svetište na otoku Samosu ili prvi Heraion -
koje je sagrađeno negdje 800. g. pr. Kr. Jednostavna građevina dugačka 100 grčkih stopa, široka
6,5m, pa se još naziva hekatopendom. Dvobrodna građevina podijeljena redom drvenih stupova,
sa tri drvena stupa na pročelju. Na dnu te građevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom
psoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je građevina imala
dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slična građevini u Lefkandiji. Jedna slika koju nećete tako
lako naći, vidite te drvene stupiće, okolo su drvene škrinje, poput onih kod naših baka, tapiserije i
sl. U dnu se nalazi mala baza sa drvenim kipom psoanomom.

Pored peripternih građevina, najviše je bilo sasvim malih jednostavnih građevina tipa prostilnog
hrama ili hrama u antama.

Ovdje vidite prijedlog rekonstrukcije krovišta/zidovlja jednog takvog malog Apolonovog svetišta
u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa dva stupa na pročelju, sa jednom

62
malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za osvjetljavanje.

U ruševinama dvaju svetišta, Herinom u Argosu i Herina u Perahori

kod Korinta su pronađeni ovakvi mali modeli - čega? - pa vjerojatno
samih svetišta. Mali hramići sa jednostavnom celom u kojoj je stajala
kultna statua i dva do četiri stupa na pročelju.

Sada ćemo vidjeti kako su mogle izgledati kuće tog vremena. Ovo je jedno naselje iz
geometrijskog perioda koje je pronađeno u Meseniji . Evo izgled jedne kuće u tom naselju u
Nihoriji, kuće koja je bila građena od sirove cigle, sušene na suncu. Imala je dvoslivni slamnati
krov i pravokutni tlocrt. Pitanje je je li imala prozore, a na vratima je možda imala predvorje.

Nešto drugačije kuće su pronađene u Smirni, zapadnoj obali Male Azije. One su bile ovalnog
tlocrta. Isto građene od cigle, slamnatog krova.

I ovdje vidimo rekonstrukciju izgleda središta jednog malog naselja na jednom kikladskom
otočiću, sa tim jednostavnim nastambama od drva i cigle i sa nečim što je trebalo funkcionirati
kao agora koju ima atenska Akropola.

Nije bilo nekih velikih gradova kakve mi poznajemo iz klasične grčke prošlosti, već je bilo
vrijeme kada se postupno formiraju grčke državice, odnosno polisi, kada se oni počinju
organizirati.

Samo da se vratim na one ogromne kratere s početka predavanja sa scenama, procesijama,

izlaganjima tijela itd. To su nadgrobni spomenici onih najviše pozicioniranih članova društva,
pripadnika ratničke aristokracije. To je poglavarstvo, vrh, krema društva, onih koji su "drmali"
Atenom, Arhosom i drugim gradovima toga vremena.

63
2. Arhajski period

2.1. Crnofiguralno slikarstvo

Ovaj dio predavanja je posvećen drugom velikom razdoblju grčke umjetnosti, arhajskom periodu.
Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan, što u
doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva "stara
umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj umjetnosti.

Arhajski period je, poput geometrijskog perioda, doživio jednu kronološku klasifikaciju koja je
danas manje-više uvriježena. Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i
mlađi arhajski period.

Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još definiran
nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno datira u 7. st. pr. Kr.
(od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.). Potom slijedi srednji arhajski period, koji se datira u drugu i
treću četvrtinu 6. st. pr. Kr. (od oko 580. do oko 530. g. pr. Kr.). I konačno, posljednje razdoblje
koje se naziva kasni ili zreli arhajski period. Datira se negdje od oko 530. do oko 480. g. pr. Kr.
Kasni ili zreli arhajski period završava sa subarhajskom fazom koja se datira negdje između 500.
i 480. g. pr. Kr. Kraj arhajske umjetnosti i početak klasične se ne podudaraju u svim pokrajinama,
odnosno u glavnim grčkim umjetničkim centrima, te će to negdje biti prije, a negdje poslije. Prve
naznake klasičnog doba imamo upravo u Ateni, već negdje početkom 5. st. pr. Kr. (oko 500. g.
pr. Kr.), no, u većini drugih grčkih pokrajina još uvijek traje kasna zrela arhajska umjetnost. Tako
da se zbog svega toga kraj arhajskog perioda proteže do 480. g. pr. Kr..

Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčko-perzijski
rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat poslije toga više ne
odvija na tlu Grčke.

Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci su došli
s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci krenuli u pomoć, ali
se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su, naravno, pobijedili Perzijance
koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka označava prvu fazu rata, a druga velika
sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi
preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj
Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi
vojnici. Perzijanci prolaze do Atene koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na
atenskoj Akropoli, međutim, bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se
tu nalazili ili bili u izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka
kod Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod Plateje,
jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona više nikada nije
vratila kući.

To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni, oni se
pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji predstavljaju kraj
arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke kulture koja se naziva

64
klasično doba.

S obzirom da sam rekao da se stariji arhajski period naziva orijentalni ili orijentalizirajući stil u
grčkoj umjetnosti, da pojasnim zbog čega taj naziv. Prošli sam puta kazao da je geometrijski
period uglavnom u period daljnjeg prekida trgovačkih putova između grčkog svijeta i Orijenta.
Trgovina koja je u mikensko doba bila vrlo živa, i može se dokumentirati nizom primjera, je
negdje krajem 12. st. pr. Kr. prekinuta. Do oživljavanja tih trgovačkih putova će doći tek u 9
stoljeću, a intenzivno se veze obnavljaju u 8. st. pr. Kr. Tada se Grci upoznaju sa dosezima
orijentalne umjetnosti općenito.

Grci u 8. st. pr. Kr. intenzivno osnivaju svoje kolonije u Magni Graecii, južnoj Italiji, Siciliji, u
Pirenaiki, današnjoj Libiji, u delti Nila, na obali Sirije, Cipru, itd, itd. Koja je posljedica tog
ponovnog oživljavanja tih trgovačkih veza? U grčkoj se umjetnosti pojavljuju krajem 8. st. pr.
Kr. karakteristični motivi i teme preuzete iz orijentalne umjetnosti. To su dvojaki motivi
animalnog ili floralnog karaktera.

Animalni motivi orijentalnog podrijetla su divlje životinje (lavovi, pantere i slične životinje iz
porodice divljih mačaka, figure fantastičnih, ili nadnaravnih bića, sfinge, grifoni, meduze,
Gorgona). Vegetabilni motivi su palmeta (stilizirani palmin list) i lotos (egipatska biljka, našla
svoje mjesto u grčkoj mitologiji, navodno je postojao jedan narod koji se time hranio, itd.)

Negdje krajem 8. st. pr. Kr. na geometrijskoj keramici se pojavljuju, uz onaj standardni repertoar
geometrijskih motiva kao što su meandri, svastike, cik cak linije, i prve narativne scene oslikane
siluetnim slikarstvom (izlaganje tijela pokojnika, trke dvokolica, sprovod), dodatno dekorirano sa
palmetama i lotosovim listovima, najčešće kombiniranim u prepletima i prikazima animalnog
podrijetla. Time je zapravo označen kraj geometrijskom razdoblju i započet arhajski period grčke
umjetnosti. Ti se orijentalni motivi mogu pratiti na keramičkom slikarstvu, dok se pod istim tim
orijentalnim utjecajima se zbivaju bitne promjene i novine na području graditeljstva i skulpture.

2.1.1. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo

Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te atenska
(atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no, korintske i atenske
radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge radionice. Korintske su imale
najveću produkciju, kvalitetu i najveću prođu na tržištu. Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr.
Kr. se naziva protokorintski stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na
geometrijski period.

Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda

isključivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo
vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr. korintski slikari uvode
novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja pridružujući kistu i jedan oštar
predmet, šilo, kojim su urezivali detalje kao što su obrisi figura, dijelove
ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave itd. Iako je u
geometrijsko slikarstvo u osnovi crnofiguralno siluetno slikarstvo,
protokorintsko je uvelo tu novinu i razliku urezivanja. Paralelno s time,
uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i
ljubičastu što je sada korintskim lončarima i slikarima osiguralo prevlast
65
na tržištu pred atičkima. Korintska keramika se nije samo izrađivala i prodavala samo u Grčkoj
već na svim područjima gdje su njihovi trgovci prolazili, ili gdje su imali svoje kolonije, na
Siciliji, južnoj Italiji i u drugim dijelovima istočnog Mediterana.

Ono što karakterizira protokorintsko slikarstvo, osim te nove tehnike, jesu tipovi posuda na
kojima se javlja. To su pretežito posude malih dimenzija kao što su aribalosi, alabastroni
(posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi, mali pehari, pikside, te
kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore, krčazi ili pokali. Ali ipak,
pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm, tako da vam praktički mogu stati u
dlan ruke. Atenski keramičari su, za razliku od njih preferirali velike posude kao što su amfore,
hidrije, krateri, slično onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni
tradicionalnom siluetnom slikarstvu bez upotrebe šila i urezivanja.

Vidimo jednu oinohou iz arhajskog perioda. Na njoj je vidljiv crnofiguralni stil protokorintskog
slikarstva. Datira se u kraj 8. st. pr. Kr. Geometrijske dekoracije više nema, na vratu se zadržala
jednostavna linearna dekoracija sa figurama ptica, a najveći dio trbuha posude ukrašavaju
prilično stilizirani vegetabilni ornamenti bez prave figuralne dekoracije.

Ovo je primjerak protokorintske keramike, riječ je o samom kraju

8. ili 7. st. pr. Kr. To je loptasti aribalos. Pogledajte način na koji
je posuda manja od 10 cm oslikana. Standardna podjela u frizove
gdje se pojavljuje animalna dekoracija, stilizirane,
neprepoznatljive figure divljih mačaka, košuta i sl. oslikane u
siluetnom slikarstvu. Prostor između tih figura je ispočetka
ispunjen rozeticama, obilježjima geometrijske tradicije. Postoji
poveznica između ranog arhajskog i kasnog geometrijskog
slikarstva. Vidite na ovoj drugoj strani lik jednog ratnika krajnje
primitivne izrade, sa štitom, kacigom, perjanicom itd. Tu je
naznaka onoga što će se kasnije pojavljivati, vijenci sa lotosovim
cvjetovima i palmetama. Samo pola stoljeća kasnije nastaju puno napredniji prikazi.

Jedna protokorintska piksida iz ranog 7. st. pr. Kr. koja prikazuje figure pasa ili lavova u gotovo
istovjetnom položaju duž cijele posude koji formiraju jedan friz što će se odraziti i na atenskom
slikarstvu s kraja 7. st. pr. Kr. Ako malo bolje obratite pažnju na ove figure, onda ćete primijetiti
da to više nisu jednostavne crne siluete, već su to najraniji primjeri sa urezanim detaljima uslijed
čega na površinu izbija boja te glinene osnove. Sličan životinjski friz je i na poklopcu, ali se on
ne vidi tako jasno.

Vidimo jedan skifos, ogromna slika jedne vrlo male posude, no, veće od aribalosa, alabastrona i
nekih drugih primjeraka. Ovo je primjer jednog pehara visine 19 cm iz ranog 7. st. pr. Kr. Jasno
se vidi upotreba crvene boje na vratu gdje su životinje. Sada se vide ti urezani detalji ušiju, obrisi
glave tijela i sl. Važno je napomenuti da se ovdje nalazi samo jedna urezana linija. Zašto to
naglašavam? Zato što će atenski majstori, kada preuzmu tu tehniku, vrlo brzo preći na dvostruko
urezivanje. što je specifikum atenskog crnofiguralnog slikarstva. Još uvijek vidimo mjestimice
točkaste rozete preuzete iz geometrijskog slikarstva.

Ono što je pridonijelo popularnosti protokorintske keramike je živost. Figure djeluju kruto i
66
nezgrapno, no, vrlo živo u odnosu na figure koje nalazimo na geometrijskim vazama. Korintski
su slikari i pokretom i dramaturgijom pridobili kupce na tržištu.

Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog slikarstva je čuvena Kiji

vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se svojevremeno nalazila, a datira u sredinu 7. st. pr. Kr. Tu
su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje
ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza
figuralnog karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila
sačuvana samo u fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski
koje se sukobljavaju. U sredini je prikaz lova gdje vidimo
ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa strane je
figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone
svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza
jednoga drva. To je sad ta dramaturgija i narativnost koju sam
spominjao, a vrlo je važna za protokorintski stil. Protokorintski
majstori nisu imali ozbiljnog takmaca na cijelom istočnom
Sredozemlju. Tu je i drugi pogled na tu vazu. Sada su prikazani
svi detalji ratničke opreme. Oklop, kacige, čak i detalji
dekoracije na štitovima, konjske protome, protome bika, glava
gorgone, itd. Lovcem kojeg sam spomenuo je sada sa lovinom
na leđima i psom koji leži u zasjedi iza žbunja. To je šarenilo
boja, prikaz tih štitova, oružja, i sl. Sve sa tri, odnosno, četiri
osnovne boje, crnom, crvenom, bijelom i ljubičastom. Ovakvi
su prikazi bili dragocjeni za poznavanje grčkog naoružanja tog
vremena.

Primjerak jedne male posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja i sl. Visina ove
posude je niti 7 cm. Ona završava lavljom protomom i, unatoč tako malim dimenzijama, ona je
podijeljena u tri friza. Gore je prikaz bitke, u sredini je prikaz konjanika, a dole je slična scena
koju smo maloprije vidjeli na Kiji vazi, prikaz lova na zečeve. Ovo nam pokazuje da je došlo do
određene standardizacije u korintskim radionicama, da se vrlo često pojavljuju isti motivi.

Ova se posuda datira u sredinu 7. st. pr. Kr. i ovdje vidimo taj famozni vijenac sa palmetama i
lotosom između gornjeg dijela posude i glavnog, najvišeg friza. Oslikana je bijelom i crvenom
bojom.

Imamo i ovakvih primjeraka poput ove oinohoe iz sredine 7. st. pr. Kr. izvanredne ljepote, a
nema ni traga figuralnoj dekoraciji već isključivo floralnoj, odnosno vegetabilnoj.

Sada su ovo već primjeri s kraja 7. st. pr. Kr. kada protokorintski stil još ima prevlast na tržištu,
no, zbog masovne produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori
prihvaćaju tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa
životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i onda
konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr. Kr.

Ovo je jedna posuda tipa olpe, vrč sa tri friza oslikana životinjskim figurama, lavovima, bikovima
čak i sfingom. Sve je dosta polikromno, međutim, ni traga onoj kvaliteti koju iskazuje Kiji vrč
67
izrađen nekih tridesetak godina ranije.

Taj protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr., no,
sada se naziva korintski stil. Vidite jednu amforu sa samog kraja 7. st. pr. Kr. opet oslikana
isključivo tim životinjskim frizom. Evo jedan aribalos iz istog vremena sa figurama atleta, trkača.
I još jedan loptasti aribalos nalik onom što smo vidjeli na samom početku, ali oslikan
crnofiguralnim stilom.

Jedan primjer protokorintskog stila koji je zanimljiv utoliko što je riječ o posudi koja je
pronađena u etruščanskom červeteriju, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eulitiosa. Datira
se oko 600. g. pr. Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo
iznad prikaz gozbe, koji je ipak više bio karakterističan za etruščansku umjetnost, pogotovo za
zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr.
Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje natpisa. Te crnofiguralne vaze, s jedne strane
predstavljaju najraniji i najbrojniji medij prikazivanja nekih tema iz grčke mitologije, a druga
stvar se očituje u pojavi natpisa što nije bila praksa protokorintskog slikarstva do sada. Ta će
praksa zaživjeti tek negdje krajem 7. st. pr. Kr. posebno u atenskim radionicama. Zbog toga je
atensko crnofiguralno slikarstvo od neprocjenjive važnosti, jer dobivamo imena umjetnika.

Još jedan korintski alabastron, datiran iz 580. g. pr. Kr. Ovo je već praktički srednji arhajski
period. To je korintski crnofiguralni stil 6. st. pr. Kr. Te još jedan vrč sa karakterističnim
životinjskim prizorima. Namjerno izbjegavam šire elaboracije jer nemamo vremena, a to i nije
baš toliko važno.

2.1.2. Protoatičko i atičko slikarstvo

Sada prelazimo na protoatičko slikarstvo. Ono vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom.
Od oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr. Protoatički stil je prepoznatljiv po velikim
posudama. Da se podsjetimo, ovo je slika jedne kasno geometrijske atenske (atičke) amfore s tri
životinjska friza, jedan na vrhu vrata posude, jedan na ramenu i jedan na dnu. Ostatak je posude
ispunjen geometrijskom dekoracijom.

Sada imamo jedan od najranijih primjera protoatičkog slikarstva. Jedna velika hidrija, posuda za
vodu, koja je datirana uz sam početak 7. st. pr. Kr. Po čemu nju datiramo u to razdoblje? U
prvom redu, gotovo je posvemašno odsustvo geometrijske dekoracije. Najveći dio posude
zauzima figuralna dekoracija, između ostalog figure divljih životinja. Gore je jedan friz sa
prikazom plesa, dole jedan životinjski friz u tehnici siluetnog slikarstva. S obzirom da je ovo sam
početak 7. st. pr. Kr., tradicija je geometrijskog slikarstva još uvijek snažna i očita. Iznenađuje to
da je ona jaka čak i u ovim kasnijim desetljećima.

Hidrija koju smo maloprije vidjeli, i ova koju sada vidimo, su pripisane istom slikaru. Mi ne
znamo njegovo ime već mu je dodijeljen pseudonim slikar Analatas. Tu praksu pratimo i u
kasnije u arhajsko razdoblje.

Ova vrlo velika posuda datira oko 690. g. pr. Kr. Trka dvokolica se nalazi u donjem frizu, u
srednjem scena plesa, a gore vidimo friz sa fantastičnim mitološkim bićima, odnosno, sfingama.
Dijelove posude još zauzima geometrijska dekoracija, neki od ovih frizova su vegetabilnog
karaktera. Ženske figure su oslikane uglavnom bijelom bojom a njihove haljine ispunjene
68
točkastim ornamentom. Međuprostor je u potpunosti ispunjen nekakvim ornamentom, vidi se
horor vakui sa geometrijskih posuda. Muške su figure oslikane kao tamne siluete.

Jedna čudesna amfora pripisana slikaru s pseudonimom slikar Polifema koji dobiva naziv po ovoj
posudi koja prikazuje scenu na vratu posude gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem
Polifema. Odisej koji stoji ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao
tamne siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju vidimo da
se Polifem napio, u ruci drži jedan skifos, i taj propust koristi Odisej. Ponovno vidimo rozetice,
svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda.

Kraj protoatičkog slikarstva, odnosno, početak atičkog (atenskog)

crnofiguralnog slikarstva, označava upravo ova posuda. Amfora,
koja je pronađena na Dipilonu i pripisana slikaru Nesosa (Nesa)
koji je svoj pseudonim dobio prema karakterističnoj sceni na
vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Da ne bi bilo
zabune, postoje natpisi lijevo od figure Herakla i desno od figure
Nesosa koji točno kazuju njihova imena. Nema zabune o kome je
tu riječ. Posuda je visoka 122 cm, na drškama su još prikazane
životinjske figure, a na ovom trbuhu prepoznajete gorgone u trku.
Ovom slikaru Nesosa je pripisan veći broj posuda, no, ova se
smatra najvažnijom. Ovdje je razvijen taj pravi atenski (atički),
ne više protoatički, crnofiguralni stil. On se može pratiti od kraja
7. st. pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr. Vidimo te vijence sa
palmetama i lotosima te još uvijek imamo rozetice karakteristične
za protoatičko slikarstvo. Natpisi koje vidimo su Erakles i Netos.

Kronološki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar

Gorgone koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Velika
loptasta posuda širokog otvora postavljena na visoko bogato raščlanjeno postolje. Posuda je
slijepljena od mnoštva fragmenata i danas se čuva u muzeju Louvre. Slikar Gorgone je za koje
desetljeće mlađi od slikara Nesosa i on pokazuje i oslikava svoje posude sličnim motivima tih
vijenaca sa palmetama i lotosima. Zatim slika karakteristične korintske životinjske frizove, koje
su i po svojoj fizionomiji i po detaljima očito preuzete sa korintskog slikarstva. Postupno se na
posudama slikara Gorgone pojavljuju i scene koje nemaju nikakve veze sa korintskim
slikarstvom. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja što je ubio njihovu sestru Meduzu.
Možete obratiti pažnju na pokret tih figura. Položaj tih ruku i nogu kod Perzeja. Odmah se
primjećuje da su te figure u istom nezgrapnom položaju. Ovdje se već započelo sa tehnikom
urezivanja, vidite te dvostruke urezane linije koje se ovdje primjećuju i na detaljima Gorgone. No
još uvijek ne znamo pravo ime slikara već samo njegov pseudonim koji mu je nadjenut.

Došli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar Sofilos.
Njegova se djelatnost datira negdje uz sam početak 6. st. pr. Kr. oko 580. g. pr .Kr. Pripisuje mu
se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronađen na tri. Vidimo jedan dinos. Kod
Sofilosa je novina da osim upotrebe korintskih životinjskih frizova i nadnaravnih bića, radi i
mitološke scene. Na ovom frizu, koji bismo mogli nazvati prvi multifiguralni friz u arhajskoj
umjetnosti, je prikazana scena vjenčanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najveći grčki
junak, i vjenčanje njegovih roditelja je bila vrlo važna mitološka tema. Ovdje je prikazan
69
mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj njega je
ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, Dionizis, bradonja u jednoj dugoj haljini i druga
božanstva. Pomoću boje se radi distinkcija između muških i ženskih figura. Vidimo vijence,
motive sfingi, korintski životinjski friz, ali mnogo veću važnost posvećuje mitu. Uz činjenicu da
potpisuje posude, mitologija je njegova najveća novina. Zašto je taj potpis važan? On je očito bio
svjestan svoje veličine, i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. To je bio brand, logotip
tog posuđa kao što danas imate Benneton, Roba di kappa i sl. S jedne strane ti su majstori bili
ponosni na svoja dostignuća, a s druge strane su potpisom davali garancija originalnosti i
kvalitete. Natpisima se, imenuju figure, scene i građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije
grčke mitologije. Natpisi se mogu nalaziti okrenuti na razne načine.

Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je

napravio atenski slikar Kleitias (egase = oslikao)
koji je, u paru sa keramičarom Ergotimusom
(epoizen = izradio), potpisao 5-6 posuda. Ova
Francois vazu, koju je pronašao talijanski
arheolog Allesandro Francois, po kojemu je
dobila ime, je pronađena na etruščanskom
nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području
današnje Toskane. Slijepljena je iz mnoštva
fragmenata i danas se nalazi u arheološkom
muzeju u Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i
podijeljena u sedam frizova, svi redom
figuralnog karaktera (uz iznimku prikaza borbe
pigmejaca i ždralova na nozi kratera). Svi drugi
su mitološkog karaktera. Koje su to scene? Na
vratu kratera je prikazana scena lova na
kalidonskog vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od najvećih grčkih junaka kao
što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio
Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni friz, jedini
koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila, vjenčanje Peleja i
Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje uzvanike koji dolaze, što
kolima, što pješke. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još
jedan friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i ždralova.
Kako je ovo krater sa volutnim drškama koje su široke i trakaste, ostaju prilično široke površine
koje su oslikane. Jedna od njih je oslikana figurom Artemide, gospodarice životinja, sa jelenom u
jednoj ruci i psom u drugoj. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih
djevojaka i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i
Lapita (tesalski narod čiji se kralj vjenčavao, kentauri se napiju i počnu napastovati Lapićanke i
tada dođe do borbe). U toj borbi sudjeluju i grčki junaci koji su našli na toj svadbi. Onda je tu
druga strana friza kojeg prekidaju drške, svadba Peleja i Tetive. Ispod je friz sa prikazom
povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa Olimpa na koji se on vraća na muli. Te friz sa
sfingama i životinjskim figurama i friz sa pigmejcima i ždralovima koji teče cijelim opsegom
posude.

Osim friza sa životinjama svi drug prikazuju sedam mitoloških scena. S obzirom da je ovo
posuda visoka 65 cm podijeljena u čak sedam frizova, oni nisu visoki. Ovdje je riječ o
70
minijaturnom slikarstvu. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i ljubičasta. Figure su
prikazane u vrlo dramatičnom pokretu. Slikar je nastojao prikazati osjećaje tih figura. Detalj friza
sa lova na kalidonskog vepra i tim silnim natpisima za svakoga od njih. Trka u Patroklovu čast.
Zatim figura sfinge i okomito postavljeni preplet s palmetama i lotosima. Pogledajte sad na koji
način Klitija prikazuje trijumfalnost Tezejeva povratka, tih Atenjana koji su trebali biti žrtve
minotaura. Jedan iskače iz broda, drugi od uzbuđenja pliva do obale. Ovi uzdiže ruke, i očito,
zahvaljuje bogovima. Jedni drugima pomažu da iskoče iz broda.Te su figure prikazane pune
života i osjećaja, pune onoga što zaista proživljavaju. U nastavku tog friza vidimo scenu plesa tih
mladića i djevojaka.

A na detalju volutne drške kratera u punoj visini vidimo Artemidu i ispod nje Ajaksa u čučnju
kako podiže mrtvo Ahilejevo polumrtvo tijelo.

Jedan majstor, manje razvikan od Sofila i Klitije, Nearhos, čija se djelatnost stavlja negdje oko
560. i 570. g. pr. Kr. Vidimo jedan mali aribalos čija je površina oslikana trakama, dok su na
vratu prikazane scene u kojima se pojavljuju Satiri, Hermes, Perzej, Tritoni itd. Posuda se nalazi
u Metropolitan muzeju u New Yorku.

Lidos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s pripisanim
velikim brojem posuda. Čini se da je radio u većem broju radionica, a njegova se djelatnost datira
negdje u sredinu 6. st. pr. Kr, oko 550. g. pr. Kr.. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da
gotovo cijelu površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama. Na ovom
krateru je prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na
Olimp. Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na magarcu.

Njegovo je slikarstvo prepoznatljivo po velikim figurama životinja, jer frizovi su mu podijeljeni u

najviše dva friza. Ponekad je jedan dio trbuha premazan crnim firnisom, a ostatak predstavlja
jedan friz sa tim velikim životinjama ili ljudskim figurama. Recimo jedna amfora sa čudesnim
pijetlovima, te hidrija koja mu je isto pripisana.

Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog

slikarstva, Egzekije. Majstor od kojega ostao možda najveći
broj posuda. Ne samo što ih je dosta preostalo s njegovim
potpisom, nego mu se pripisuje cijela jedna ogromna grupa
atenskih crnofiguralnih posuda, nazvana grupa E. Od samih
Egzekijevih posuda jedna od najpoznatijih, je ova amfora
koja se danas čuva u Vatikanu. Ovdje on prikazuje igru
Ahila i Ajaksa, koji su toliko zaokupljeni igrom da ne
uočavaju ništa oko sebe. Tu stoje i njihova imena. Oni čak
izgovaraju neke brojke, tako da znamo čak tko u tom
trenutku pobjeđuje. Vidi se raskošno dekorirana odjeća na
njima, ratnička oprema i sl. izvedena urezivanjem,
mjestimice inkrustacijom. Taj je friz s donje strane uokviren
jednim visokim poljem premazanim crnim firnisom, a s
gornje strane ovom trakom sa pojednostavljenim palmetama.
Egzekije je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a
njegovo se vrijeme smatra vrhuncem razvoja atenskog
71
crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda počeo postavljati cijele kompozicije.

Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kalis (kiliks), kalež na visokoj nozi sa širokim
tijelom i dvije karakteristične ručice. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan brod na kojemu
je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija vitica vinove loze, dok sa strane pliva dupin. On
vrlo često prikazuje figure iz dionizijskog kruga.

Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu Pentezijelu. I još
jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja kao ona iz Vatikana.
Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu posudu pripisati Egzekiji.
Prikazuje Ahila koji oštri bodež, dok mu oružje leži sa strane.

Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa Egzekijom je
Amazis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda, a smatra se da je čak riječ o heleniziranoj
varijanti jednog egipatskog imena. Njegova se djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Ovo
je jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz
hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji napadaju jednog bika, a gore jedan prikaz iz
dionizijskog kruga. Dioniz sa kantarosom i Satiri odnosno Menade. Također u Metropolitan
muzeju.

Posuda koju do sada nismo imali prilike vidjeti, lekitos, i to jedna rana forma lekita, također
posude za držanje ulja. Pripisana je Amazisu sa ovim životinjskim figurama i sfingama. Još
jedna, isti tip lekita, te gotovo isti tip ovoga vijenca sa strane, ali ovaj puta prikaz Artemide potmi
et Hero. Zatim jedan sa Dionizom i Menadama, njegovim pratiljama. Te pripisana posuda, Tezej
koji ubija minotaura.

Bližimo se kraju. Ovo nisu svi predstavnici crnofiguralnog slikarstva, jer nemamo vremena sve
njih nabrajati, niti bi to imalo smisla. Još su bili recimo, Nikosten, koji je imao golemu
produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao, no pripada samom kraju razvoja crnofiguralnog
slikarstva. Zato ćemo preći na jednog majstora s kojim završava crnofiguralni i počinje
crvenofiguralni stil.

Taj majstor se ne potpisuje, jedino što znamo je da

se pojavljuje u radionici atenskog keramičara
Andokida. Stoga se taj slikar poznaje
pseudonimom slikar Andokidesa. Velik dio
posuda izrađenih u Andokidovoj radionici pripada
famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ je o
takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane
oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno
figuralnim stilom, dakle posude na kojima se
kombiniraju dvije tehnike. Što nam to govori? Da
je taj novi crvenofiguralni stil otkriven u toj
radionici. I to vjerojatno od tog slikara kojeg
nazivamo slikar Andokidesa. Zašto je došlo do otkrića tog novog crvenofiguralnog stila? Iz vrlo
jednostavnih razloga. Crnofiguralni stil je sa tom svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku
postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane
72
detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom
i urezivanja šilom nije dopuštala. Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje
crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u boji terakote.

Na koji su se način dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Biti keramičar nije
mogao biti svatko, to je zaista iziskivalo veliko znanje i tehnološko umijeće. Trebalo je znati gdje
ćete tražiti glinu koja će sadržavati puno željeznog oksida, u kojoj će bit malo vapnenca. Tu je
glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one veće, izrađivale iz više komada, za to
je trebalo umijeća na lončarskom kolu. Na kraju je trebalo znati dobiti firmis. Smatra se da su
engleski i njemački kemičari uspjeli odgonetnuti tajnu tog firmisa. Oni su otkrili da je to bila
jedna smjesa koja se dobivala miješanjem najfinije gline sa kišnicom koja bi se ostavila da
isparava dok se ne bi dobila želatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se
dobila druga boja. Nakon što bi posuda bila izrađena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri
faze. Prvi puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani
crnim firmisom pod temperaturom od nekih 850° gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova dobila
crvenkastu boju, kao i figure, no nešto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u drugoj fazi, te bi
zbog željeznog oksida firmis poprimio tamniju boju. Tada bi u trećoj fazi s ponovnim
prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza crne boje ostale crne.
Rješenje je bilo da se osnova posude premaže firmisom koji će poprimiti crnu, a figure ostave u
boji gline. Tada se detalji odjeće, draperije, detalji glave izvade isključivo debljim ili tanjim
potezima kista, čime se dobiva reljefnost i izražava kontrast. To je ta novina koju donosi nova
crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da je otkrivena u radionici majstora Andokida,
vjerojatno od famoznog slikara Andokida.

Međutim, tu problem ne završava jer ostaje otvoreno

pitanje je li slikar Andokida oslikavao isključivo ove
strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one
rađene u crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da
je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se nekoć
mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a
netko drugi autor druge. Ja ću samo konstatirati to da
je malo vjerojatno da je on samo jednu oslikavao.
Koji je krucijalni detalj? Kod najranijih primjera
crvenofiguralnog slikarstva se još uvijek javlja
tehnika urezivanja obrisa figure. Slikari se nisu
mogli preko noći ostaviti šila te se ona i dalje koristi,
ali samo za obrise figure, da bi se desetljeće-dva
kasnije potpuno izgubila.

I to je glavna razlika između crno i crvenofiguralnog

stila, jer je crvenofiguralni stil isključivo slikarska
tehnika. I do tog otkrića dolazi negdje oko 525. ili
520. g. pr. Kr., odnosno, početkom kasno arhajskog
perioda. Crnofiguralni stil će još, u nekim radionicama, trajati sve do početka 5. st. pr. Kr., tj. sve
do početka klasičnog doba.

73
2.2. Skulptura arhajskog perioda

2.2.1. Kurosi i kore

Za razliku od keramičkog slikarstva, gdje se ti orijentalni utjecaji manifestiraju već negdje krajem
8. st. pr. Kr., na području grčke skulpture ti neki vanjski utjecaji mogu se pratiti od negdje oko
sredine 7. st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva
orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na
arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka skulptura
toga vremena. Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, podsjetit ću vas
da su sačuvani ostaci nekolicine zdanja grčkih svetišta geometrijskog perioda, ali da nisu
sačuvane nikakve statue grčkih božanstava, već samo njihova podnožja. To su famozne psoanom
statue. Do tog prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu, dolazi negdje sredinom 7. st. pr.
Kr. Zanimljivo je da najraniji primjerci te grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je
riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete. U tom
smislu ti dijelovi grčkog svijeta, iako su bili periferni, jer su centri umjetnosti bili Atena, Korint,
Argos, no, ponekad su baš oni mogli prednjačiti u odnosu na njih.

Mi ćemo ići jednim kronološkim slijedom, pa ćemo vidjeti te neke

najpoznatije primjere grčke monumentalne ili sitne plastike. Pa za početak
vidimo jedan od primjera te sitne brončane plastike, jednoga kurosa visine
20-ak cm, koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima. Zašto je ova
statuica zanimljiva? Zato što arhajsku umjetnost, kad je riječ u skulpturi,
karakteriziraju dva glavna statuarna obrasca, dva glavna tipa u
monumentalnoj slobodnostojećoj skulpturi, a to su kurosi i kore. I ti se
obrasci slijede gotovo dva stoljeća, ponekad se razbija asimetričnim
položajem ruku, činjenicom da statua nije prikazana u stojećem položaju
nego eventualno na konju, ili u pokretu, itd. Kurosi su statue nagih
muškaraca, a kore su statue odjevenih žena. Ova statuica je zanimljiva zbog
toga što je, iako sitnih dimenzija i rađena od bronce, rađena u obrascu
kurosa, kojega prepoznajemo po tome što je lijeva noga iskoračena, što su
obje noge čvrsto na zemlji, ruke spuštene niz bokove, šake stisnute, a
prikaz je potpuno frontalan. Ovaj primjerak pripada takozvanom dedalskom
tipu skulpture ili dedalskom stilu. Što je to? To je najraniji stil u grčkoj
monumentalnoj skulpturi. On se prepoznaje po formi frizure trapezoidnog
oblika, po jednom primitivnom, izduženom obliku glave poput trokuta, i po
pojasu ili trakama s kojima su figure prikazane, čak i muške. Tako da je
ovdje riječ o jednom atleti s pojasom.

Kurosi i kore su inače tema jednog od seminarskih radova, pa ću ja elaborirati to u kratkim

crtama i neću se previše zadržavati na tome. No, neke slike nije loše vidjeti ni dva puta ako treba.

Kad mi kažemo kuros, na umu imamo statuarni obrazac nagog muškarca sa prije navedenim
karakteristikama. Međutim, kuros je mogao biti statua božanstva, kultna statua, nadgrobna statua
nekog mladića ili ratnika, zavjetna statua. Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju
negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a najraniji je kuros sa otoka Delos. Ovaj je kuros pronađen na rtu
Surion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike (Atene), a datira se negdje oko 610. g. pr. Kr. u kraj 7.

74
st. pr. Kr. a visok je preko 3 m. On je nadnaravne visine. Što to znači? To znači da sigurno nije
riječ o prikazu neke stvarne osobe te je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui
koja prikazuje božanstvo (rt Surion je bio posvećen Posejdonu).

Ovo je jedan primjerak Kurosa iz starijeg arhajskog perioda. Njih prepoznajemo po relativno
lošoj fizionomiji, muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi
abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja definiran arhajski
osmijeh.

Još dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata, Kleobit i Biton,
potječu iz Delfa. Vidite da frizure podsjećaju na egipatske, baze na kojima te statue stoje, i ovdje
je već naznačen taj arhajski osmijeh.

Jedan od rijetkih kurosa koji nije prikazan u klasičnom obrascu već

prikazuje mlađega muškarca koji na leđima nosi tele, žrtvenu
životinju. Ta se skulptura na grčkome naziva Moskoforos, ili Nosač
teleta. Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g.
pr. Kr. Taj muškarac je, ako bolje pogledate predjel abdomena i
pupka vidjeti ćete tanke nabore, odjeven u tanku prozirnu odjeću,
vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ovo je zavjetna statua sa atenske
Akropole koja je pronađena u sloju ruševina. Ova statua je stradala
tijekom perzijske okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Jako puno je statua
sa atenske Akropole upravo zahvaljujući tom događaju. Kao što
vidite, ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene paste.
Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u
klasičnom položaju, ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa.

Čuveni kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, elegantnih, gotovo prozračnih proporcija.
Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po realističnijoj izradi,
odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji fizionomije, boljem poliranje statue, no
arhajski osmijeh i gotovo identična frizura su još uvijek prisutni.

Jedan kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignut mladiću Analizosu, ratniku koji je pao
u boju. On se datira u drugu polovicu 6. st. pr. Kr, u već početak kasnog arhajskog perioda.
Pogledajte sad kako je fizionomijom, realizmom ova skulptura stotinu godina daleko od
najranijih primjeraka.

Slična statua, mladića Aristotikosa, no važan novi element kod ovog kurosa je kratka kosa. Nema
više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci spletu oko glave, što je nova moda kasno
arhajskog perioda. Položaj ruku simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga
iskoračena. No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom obrascu. Sa
stražnje strane se vide tragovi enkaustičke boje.

Jedan od rijetkih brončanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potječe iz Pireja. Jedan od
rijetkih primjeraka sa asimetričnim položajem ruku i iskoračenom desnom nogom. Datira se u
sam početak kasnog arhajskog perioda. Još su zbog nečega ovi kurosi zanimljivi, ovo su sve
originali, jer skulpturu grčkog klasičnog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, već preko
75
helenističkih ili rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najvećem broju
slučajeva završili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa kultnim
statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U međuvremenu, originali su
nestali, a najveća djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove
skulpture važne, jer su originali, a rimski ili helenistički vladari njih nisu toliko cijenili.

Vidimo detalje triju glava kurosa, da malo uočite i njihova obilježja. Gore lijevo vidimo glavu
kurosa iz Tebe izrađenog od vapnenca u prvoj polovici 6. st. pr. Kr. na, samom početku srednjeg
arhajskog perioda. Velikih je bademastih očiju i relativno visokog čela. Desno se vidi glava
kurosa iz Epidaura, malo mlađu, sa tim karakterističnim trapezoidnim završecima frizure. Ovdje
dole vidimo glavu jednoga kurosa sa atenske Akropole, zapravo jednog konjaničkog kipa, to je
Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjaničkog kurosa, koja je bila uništena u
vrijeme perzijskih ratova. Inače, čuven po jednoj artificijelnoj izradi brade i frizure koja je
izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja šarenica i bjeloočnica. Ta produkcija
kurosa otprilike završava oko 480. g. pr. Kr.

Jedna statua koja se naziva Kritijin dječak, jer se vjeruje da je njezin autor jedan od najvažnijih
atenskih majstora s kraja 6. i početka 5 st. pr. Kr. po imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj
Akropoli i ona se stavlja u sam kraj produkcije kurosa odnosno pred početak klasične umjetnosti.
Zbog čega? Zato što je položaj ruku manje-više simetričan, zamišljena je frontalno, no visina
bokova i visina koljena nam govori da ona više nije s obje noge čvrsto na zemlji nego je
prikazana u laganom kontrapostu. Težinu tijela baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno
izbačena u koljenu. Izrada inkarnata i torza je apsolutno realistična. Frizura je kratka sa
tragovima boje. Šupljine u očima upućuju na prisutnost tih očiju od staklene paste.

Kad pređemo na žensku skulpturu onda ti neki najraniji primjerci se mogu datirati u sredinu, ili
čak rano 7. st. pr. Kr. Ovo su skulpturice od bronce, primjeri sitne plastike. Lijevo vidimo
skulpturicu za koju pretpostavljamo da bi mogla prikazivati Artemidu i datira se u rano 7. st. pr.
Kr., a u sredini desno žensku figuricu iako ispruženih dlanova podsjeća na kurosa, ali su noge
paralelne, što je česta karakteristika kora.

Spomenuo sam da sa Krete potječu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo

skulpturama od mramora nego vrlo često i skulpturama rađenim spirelato tehnikom. To je takva
tehnika kod koje je jezgra bila rađena od drva, a oplata je bila od bronce. Jedan od poznatiji
takvih nalaza je sa svetišta u Delosu na otoku Kreti gdje su pronađena četiri kipića od kojih je
najviši kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri ženska kipa su prikazivala figure iz njegova
okružja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru Artemidu i još neku žensku figuru. One imaju tu
cilindričnu formu, poveznica su između izgubljenih drvenih psoanon kipova i tih najranijih
mramornih skulptura u gotovo istoj formi. Položaj ruku je simetričan i priljubljen uz tijelo, one su
odjevene u duge haljine, ispod vrata su im vezani ogrtači koji su bačeni na leđa i na glavi imaju
visoke kape isti oni polosi koje smo viđali na geometrijskim statuama, što znači da je riječ o
božicama. Ovdje kaže kretski stil, riječ je o lokalnim izrađevinama koje se datiraju negdje oko
650. g. pr. Kr.

Osim te spirelato tehnike, najveći broj ženskih monumentalnih statua je izrađen u mramoru
kojega je na grčkim otocima bilo više nego dovoljno i ovdje vidimo vjerojatno najstariju. To je
statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan zavjetni natpis
76
koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu statuu. Uočavamo
trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene
ruke, kao kod primjeraka u spirelato tehnici.

Desno imamo jedan primjer sitne figurice od bjelokosti. Čim je u pitanju drugi materijal,
bjelokost koja je podatna za rezbarenje, automatski se pojavljuje i druga dekoracija, pa se na
dugačkim vunenim haljinama, na peplosu pojavljuju nareskani rubovi, koji su stvarno takvi bili,
zatim ove trake ispunjene nekim geometrijskim ornamentima, zatim je slično ukrašen i pojas, a
na ramenima vidimo ogrtač koji je slično bačen preko poput onih sa otoka Delosa. Figurica je
visoka oko 25 cm s polosom na glavi što upućuje na božanstvo.

Ovo je jedna statua u prirodnoj visini, oko 160 cm.

Evo još dvije kore, lijevo jedna čuvena iz Auxerea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila
naziv Božica iz Auxerea. A druga je od terakote sa otoka Tebe. Vidjeli smo primjere od bronce,
sitne figuralne plastike, evo vidimo jedan terakotni primjerak sitne plastike, vidjeli smo
monumentalnu statuu Nikadrijinu, a ova božica iz Auxerea je visoka 65 cm. To je ispod polovice
prirodne visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g. pr. Kr. Opet za
Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo, velika usta, velike bademaste oči, pojas,
dugačka, potpuno ravna haljina, stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska
dekoracija urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom polaganja
desne ruke na grudi. Ogrtač je sličan kao što smo već rekli.

Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji

arhajski period. U ruci drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol.
Peplos je naziv odjeće u koju su one odjevene. Sve one su manje-više
dorske kore, pronađene na otocima u okružjima koje su nastanjivali
Dorani.

Ovo je jedna od najstarijih jonskih peplos kora, potječu iz jonske

oblasti u Grčkoj iz ruševina Herina hrama na Samosu. Cilindrične je
forme s kružnom plintom, rađena u nadnaravnoj visini, a po natpisu
znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri.

Dolazimo do cijelog niza izvanrednih peplos Kora sa atenske

Akropole. Sve su datirane u kraj srednjeg ili u mlađi arhajski period.
Ovo je jedna čudesna peplos kora, u toj dugačkoj vunenoj peplos
haljini, razbijena je, vraćena je na svoje mjesto. Jako puno ostataka je
boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena boja za haljinu. Imala je
rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal oko
vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci.
Rađena je u visini od 120 cm.

Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st.

pr. Kr. dok se oko 570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore. Kakve su
to kore? Odjevene u laganu lanenu haljinu i ogrnute teškim vunenim ogrtačem koji se zove
himation. Ovo nije onaj ogrtač kod najranijih primjeraka dedalskih peplos kora, već je
77
prepoznatljiv po tome što se prebacuje preko jednog, obično desnog ramena, i onda se provlači
ispod pazuha lijeve ruke.

Kod tih hiton kora, posebno atičkih, se izvanredno dolazi do kontrasta te lagane prozračne haljine
od lana koja otkriva proporcije ženskog tijela i tog teškog ogrtača koji pada okomitim naborima.
To je jedan od razloga zašto su kore tako čudesne. Prikazat nagog, lijepog atletu i nije bio takav
izazov, kao što je to bila stvar sa korama koje se nije smjelo prikazati nage. Drugi razlog je taj što
su umjetnici svu svoju snagu posvećivali draperiji, odjeći. Ova kora sa atenske Akropole se
pripisuje atenskom majstoru Antenoru. On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika
sa kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk Nearhosa kojega smo ranije
spomenuli.

Puno govorim, a imat ćete to za seminarski rad...

Cijeli niz primjera sličnih hiton kora, obratite pažnju, himation, tragovi boja, rub je bio posebno
bojan, zatim hiton, pa uvojci kose koji padaju na ramena, zagonetan arhajski osmijeh. Sve su
porazbijane, ali, da nije bilo tog Perzijskog vandalizma, njima ne bi bilo ni traga jer bi bile
zamijenjene primjerima iz klasičnog doba.

Fotografija jedne sa tim tamnim rubom tog himationa i sa tom dijademom na glavi koju vrlo
često imaju. Ovaj puta nešto drugačije posložen himation.

Ovo su primjerci slobodno stojećih muških i ženskih figura. Nećete vidjeti sjedećih figura ovdje,
iako postoje. No ona uglavnom prikazuju božanstva i ponavljaju se obilježja koja smo vidjeli
ovdje.

2.2.2. Nadgrobna plastika

Pored monumentalne, slobodno stojeće plastike, pogotovo kultne, nadgrobna plastika je drugi
važan sadržaj te grčke arhajske skulpture. Ovdje vidimo dvije stele, od kojih jedna pripada iz
samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranom arhajskom periodu), nađena u Tanagri u pokrajini Beociji. Vrlo
je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika,
Dermisa i Kitilosa. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i Bitona. Ovdje
desno vidimo nadgrobnu stelu iz sredine 6. st. pr. Kr. iz Atene. Podignuta je jednom mladiću
Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskošna
nadgrobna stela koja kao svoje krunište ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem leži se nalazi
palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu visoku tanku nadgrobnu ploču gdje
se u niskom reljefu nalaze portreti u profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasična
monumentalna slobodno stojeća skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su
preživjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se pojavljuju i u skulpturi.
Oni su čuvari groba, i simboliziraju zaštitnike groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju.
Pored ovakvih nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sačuvane, obično nalazimo njihove
baze. Kao što vidimo u slijedećem primjeru, baza stele na kojoj je prikazan konjanički friz.

Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto sfingi, palmete sa
volutama, koje postaju završni element. A na tijelu ovih ploča se zadržavaju prikazi pokojnika u
profilu. Najčešće su to prikazi djece, mladića, muškaraca i žena srednje ili starije dobi. To su
generalizirani portreti, a ne realistični.
78
Ovdje je sačuvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika Aristimaha. Sačuvan je dio sa imenom
majstora koji je tu stelu izradio - Aristoklo.

Još jedna baza nadgrobnog spomenika, i to ne stele, već kurosa, koja je ukrašena reljefno
prikazom atleta datirana u kasni arhajski period.

Zatim jedna dobro očuvana stela iz subarhajskog perioda koja prikazuje sve te elemente jako
dobro i prikazuje jedan stariji portret.

2.2.3. Arhitektonska skulptura

Neki primjerci arhitektonske skulpture koja je u
funkciji dekoracije građevine, obično hrama. Ona
nudi veće bogatstvo motiva i scena i mogućnosti
su puno veće. Imamo rekonstrukciju zapadnog
zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je
nastao negdje početkom 6. st. pr. Kr. Te su ploče
iznimno sačuvane. U središtu se zabata nalazila
Gorgona u trku sa djecom, dva lava i nekim
divljim mačkama, sa figurama ratnika u kutovima
zabata. Nema puno sačuvanih iz starijeg
arhajskog perioda, i ovo je jedan od
najsačuvanijih primjera. Ovo ispod je
rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na
atenskoj Akropoli sa lavovima u središtu, no
ostali dijelovi nisu sačuvani pa se ne zna što je
bilo u kutovima zabata, vide se tragovi boje. I
ispod njega rekonstrukcija zabata obnovljenog
Ateninog svetišta sa sličnim prikazom lavova u
središtu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bića zmijolikog repa i ljudskim torzom u obliku
tri bradate figure).

Osim ostataka zabata imate mnoštvo primjera metopa sa dorskih građevina i frizova sa jonskih
građevina. Uvijek je riječ o dvodimenzionalnom prikazu u profilu, eventualno frontalno ili kada
je tijelo u profilu a glava an face (ali rjeđe), dok su teme uglavnom mitološke. Možda se
važnošću ističu one pronađene u ruševinama hrama u Selimutu na Siciliji, označen slovom C jer
se ne zna kome je posvećen. Prikazuju Heraklova junačka djela, jedna s Kerkopom i druga
odrubljivanja glave Meduzi.

Ovo su rekonstrukcije obaju zabata Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi,
koji je sagrađen oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno
klasično doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena.
Na drugom zapadu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe.

Jedan od najvažnijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je hram Atene
Afain na otoku Kiru. Ovdje je samo shema prikazanih figura. Na oba zabata glavni lik u osi je
sama Atena. Ovdje možemo pratiti kako se od početka arhajskog perioda slijedi aksijalna
79
koncepcija. Ili je u središtu čudovišna Meduza, ili je to Kvadriga sa Apolonom ili Atena.
Najvažniji lik je u najvišem dijelu trokutnog polja, dok se oko njega simetrično šire drugi motivi.
U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i
druge strane Atene. Jedna se datira malo ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram
kod kojega je jedan zabat rađen u jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi
izrađen iza 490. g. pr. Kr. i on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto
stariji i rađen u kasno arhajskom stilu. Koja je posljedica toga? Sve figure na zapadnom zabatu
imaju arhajski osmijeh iako su prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi. A na istočnom je izraz
lica primjereniji. Modelacija fizionomije je izraženija. Ovo je lik Atene sa zapadnog zabata.
Odjevena je u lako prepoznatljiv hiton koji je drugačije posložen, teški himatij i egidu prebačen
preko ramena. Štit joj je u ruci, kaciga na glavi i brončano koplje kojega više nema. A sada vidite
izvornu glavu Atene Afaje sa istočnog zabata.

Ovo je jedan od najranijih primjera friza u grčkoj umjetnosti, sa jednog svetišta u Priniji na otoku
Kreti. To je friz sa konjaničkim figurama, a ja bih po važnosti izdvojio samo ovaj. To je friz sa
Sifnijske riznice u Delfima. To je jedan od seminara pa će se to vjerojatno detaljnije obraditi.
Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Jedan od elemenata
dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i najuspjeliji prikaz te vrste u
grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda najbolja uravnoteženost između
svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i
nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri
scene. Jednu stranu ukrašava prikaz bogova koji sjede, drugu prikaz borbe Grka i Trojanaca,
treću i četvrtu ukrašava prikaz gigantomahije (borbe grčkih bogova sa Gigantima, sinovima
majke zemlje, Gee). Evo detalj tog friza sa Olimpskim bogovima koji sjede i komentiraju ishod
događaja. Detalj sa Apolonom i Artemidom koji progone jednog Giganta koji je odjeven poput
jednog grčkog ratnika. U pozadini je lav upregnut u kola velike božice. Isti taj detalj sa Gigantom
koji je pao u borbi, a naziru se tragovi bojanja. Vidite da je jonski friz i po kimationu i astragalu
ispod njega.

80
Ovo su fragmenti tih majušnih prizora koji nisu pripadali arhitekturi same građevine nego su
pripadali dijelovima drvenog namještaja ili pribora u riznici pojedinih hramova, a često izrađeni u
bjelokosti. Ovaj detalj prikazuje Perzeja koji odrubljuje glavu Meduzi, a ovdje dole Heraklo koji
se sprema zaklati Nesosa.

Metopa jednoga dorskoga hrama sagrađenog doslovce na ruševinama mikenske palače u gradu
Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste karakteristike kao na božici i Auxerea,
Artemidi sa Delosa itd.

I za kraj, četiri primjera kako su figure kurosa i pretežno hiton kora mogle funkcionirati i na
kućnom priboru, nakitu i u ovom slučaju drškama brončanih ogledala. S time da pojedine od ovih
kora prikazuju i božanstva (Afrodita). Prikazana je u tipičnom modelu hiton kora, ona drži jedan
skut te haljine, a prepoznajemo s ovim trokutastim završecima himatij. (Zašto je gola?) Dobro
pitanje, čini mi se da je to prije bila muška figura, ali... (Po čemu se to uopće zaključuje da je to
Afrodita) Po ikonografiji.

Sfinge smo vidjeli u više slučajeva, kao dijelove nadgrobnih spomenika, no one su bile i
slobodno postavljane kao što pokazuje fragment jedne sfinge sa atenske akropole. Zatim su vrlo
često postavljane aleje sa lavovima, kao ovaj primjer sa otoka Delosa izrađene od kamena sa
otoka Narsosa.

// digresija // Apolon koji odvraća skakavce, su dvije statue koje su pronađene u moru kod obala
Kalavrije kod mjesta Riace. To su originali izrađeni od bronce uz nekakve dodatke u olovu i
srebru koji se stilski mogu staviti u kraj rano klasičnog perioda (oko 460. ili 450. g. pr. Kr.) i
drugi iz 430. g. pr. Kr. Mogle su biti statue iz Delfija, gdje je Fidija izradio jednu grupu sa 13
figura koje su prikazivale atenske ratnike, mitske kraljeve, koja je podignuta u čast Maratonskoj
bitki. Pa bi to trebalo uključiti u seminarski rad.

Oplatna ploča sa žrtvenika u Sirakuzi od terakote koja je oslikana s prikazom Meduze i njene
djece s dijelovima koji su rekonstruirani.

2.3. Graditeljstvo
I na koncu imamo graditeljstvo. Ako se vratimo na ono o čemu smo prošli puta govorili, na grčko
graditeljstvo geometrijskog perioda, onda se treba podsjetiti da su grčki hramovi tog razdoblja
građeni od sirove opeke sušene na suncu i drva, ponekad u kombinaciji s kamenom. Od njih su
sačuvani neki ostaci.

Kao rezultat kontakata sa istokom je prijelaz sa primitivnog graditeljstva od cigle i drva na

kameno graditeljstvo. Pri tome se kao prvi arhitektonski stil javlja dorski stil. Nema nikakve
sumnje da je on postojao u eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina,
stupove, trabeaciju i ostalo, mi možemo samo nagađati. Kad se ide analizirati struktura nadgrađa
dorskih hramova onda se dolazi do zaključka da taj raspored triglifa, metopa i praznina između
njih odgovara rasporedu drvenih greda koje su nekoć nosile krovišta hramova, prilično je sigurna
stvar da su elementi iz drvenog graditeljstva zadržani i u kamenom graditeljstvu. Zašto najstariji
stil nosi naziv dorski stil? Najprije se javlja u onim oblastima Grčke koje su nastanjivali Dorani.
Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji. Koje su karakteristike dorskog stila pokazuje crtež, s

81
tim da je ovdje napisano: Dorski red (Afajin hram na Egini 500. do 480. g. pr. Kr.). Ovo je samo
jedan uzorak, ali se dorski stil pojavljuje već krajem 7. st. pr. Kr. Treba naglasiti da je ove
građevine teško datirati, i mogućnost pogreške se kreće i do pola stoljeća. Treba imati na umu da
dorski stil polako evoluira i da stupovi dobivaju na eleganciji i vitkosti, te da se oni što idu
kasnije, sve više razliku od onoga što prikazuje ovaj crtež. Ali nama su bitne glavne
karakteristike koje se u principu ne mijenjaju.

Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri stepenice,
stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Na nju dolazi ziđe unutrašnjeg dijela
građevine, odnosno stupovi. Stupovi nemaju bazu, oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više
dijelova tambura. Monolitni će biti kada je riječ o manjoj građevini. Kada je riječ o stupovima do
82
6-7 metara. Ali ako je riječ o građevini od 10-11 metara nisu monolitni nego su sastavljeni od
više tambura. Imaju između 14 i 20 kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi
poslagali jedan na drugi i zato su fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega
karakteriziraju dva elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak
na koji naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od
arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema
profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih
elemenata kao što su regule, mutule itd. no ja vas ne bih previše s time gnjavio. I zatim dolazi taj
zabat sa svojom kornižom (simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem
mjestu) i zabatnom skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od
terakote. Zašto od terakote? Jer su drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane
trebalo zaštititi terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na
kameno graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je
ona prešla na vapnenačku. Zabat na Artemidinom hramu na Krfu je jedan od primjera te
vapnenačke zabatne skulpture. Posljednji korak u tom prijelazu bio je mramorni, i to ne više
reljef već puna plastika. To su slobodne samostojeće figure koje su samo postavljene u ovaj
trokutasti zabatni okvir.

Takav je slučaj kod Afajinog hrama. To su slobodne samostojeće figure i nisu ničim vezane uz
ovu pozadinu. Dijelovi arhitekture dorskoj, jonskog i korintskog hrama bili bojani. Dorski su
često bili štukatirani, premazani bijelim krečom, a figure te triglife i metope su bile bojane.
Recimo figure su bile crvenkaste, smeđe i žute boje, pozadina plave ili neke tamnije boje. Tako
da ti ostaci djeluju ogoljeno u odnosu na ono kako su te građevine izvorno izgledale.

Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u Atnama
prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi kolonadom
stupova. To ćemo ostaviti za malo poslije...

Drugi po redu se javlja jonski stil. Ovdje sada vidimo odnos dorskoga i jonskoga stila. Glavna je
razlika u tome što jonski stup ima bazu. Ta baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu,
ali uključuje više profilacija koje se nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i
trohili (kanal u obliku slova u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi
eleganciji. Stup završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je
masivnije i više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji.
Gornji dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto
profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom frizu, a
zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od terakote, a zatim od
bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora.

Ovo bi bio odnos svih triju redova u grčkom graditeljstvu. Korintski smo izostavili sada jer se on
javlja tek u klasičnom periodu. Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva,
vjerojatno već krajem 7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr. Jonski se javlja oko 570. najranije i to u
oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani.
Vidite taj odnos između dorskog stupa koji je niži, jonskog koji je viši i elegantniji s bazom, s
razmjerno nižom entablaturom u odnosu na dorski. Svi oni evoluiraju kroz stoljeća. I korintski
stil karakterizira samo korintski kapitel. Entablatura je kombinacija dorskog i jonskog u rimskoj
arhitekturi, naravno.
83
Korintski stil se pojavljuje u doba korintske klasike krajem 5. st. pr. Kr. Popularnost doživljava u
kasnoj klasici, ali je vrhunac doživio u helenizmu i rimskoj umjetnosti. Tada on potiskuje dorski i
jonski. Najveći broj hramova na Forum Romanumu je bio građen baš u tom stilu, samo s tipičnim
rimskim tlocrtom.

Ovo je rekonstrukcija središnjeg dijela zabata jednog hrama iz Selinuta, hrama C kojeg smo
spominjali, na njemu su metope Herakla koji odrubljuje glavu Meduzi i kerkopima. Ovdje vidimo
ogromnu glavu Gorgone, izrazito dekoriranom kornižom, sve rađeno od bojane terakote. Hram je
sačuvan u jako lošem stanju. Vidimo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni, a su ostaci
toga hrama koji se datira u rano 6. st. pr. Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Obratite pažnju kako ovi
stupovi iskazuju drugačije karakteristike od onih koje smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se
oni dosta naglo sužavaju prema vrhu, primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su
masivni i nadilaze promjer samog stupa.

Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji. Tamo je
praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18. st. Za nas su
važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i bazilikom koji je
posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram. Tlocrt prvog Herinog
hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18
stupova, ima pronaos sa tri stupa u antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To
je niska i zdepasta građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u
klasično doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos
sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Ponavlja se tlocrt
Partenona, no ne u potpunosti, Zeusova hrama na Olimpiji, Afainog hrama na otoku Egini.
Klasični hram je elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim
trokutom. Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova.

Jonski stil na primjeru čuvenog Erehteiona, iako je to hram iz klasičnog razdoblja. Iznimno
zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim himationom, i jonskim volutama, već i
traku sa akantima, palmetama, karakteristični stepenasti arhitrav.

84
Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr.
sagrađen jedan od najstarijih poznatih
grčkih hramova, čuveni Herin hram u
Samosu (još nazivan hekatopedon, jer je
dugačak 100 stopa). Kamenog ziđa, drvene
nosive krovišne konstrukcije sa redom
drvenih stupova, tri stupa u antama. U
drugoj fazi je ta građevina dobila kolonadu
drvenih stupova i to je postao peripteros.

Nas zanima građevina koja se sagrađena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagrađena kao
heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraćim stranama. Hram je imao pronaos i jednu dugačku
celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi Heraion, jedan od
nama najstarijih poznatih dorskih hramova.

Najstariji jonski hramovi u arhajskom periodu se pojavljuju tijekom srednjeg arhajskog perioda.
Svi su građeni u tlocrtu dipterosa. To vam je također tema jednog seminarskog rada, pa onaj ko to
ima neka sad bude malo koncentriran. Svi ti najstariji hramovi su građeni u tlocrtu dipterosa. koja
je razlika između dipterosa i peripterosa? Peripteros je hram s jednom kolonadom stupova koji
okružuje pronaos, celu i opistodom. Dipteros je hram sa dvostrukom kolonadom stupova. Na
pročelju se toj dvostrukoj kolonadi pridružuje još jedan red stupova. Najstariji jonski hramovi su
bili ogromnih dimenzija.

Prvi među njima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je sagrađen oko 570. ili 560. g. pr.
Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je
mjestu nastao četvrti Herin hram.

Kako su te građevine izgledale? Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu
trobrodnu celu, tako da se ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po
dva stupa te se na taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u
celu. Ovdje je očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova,

85
ali i nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od dorskih
peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100 m. Stupovi su
bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju i prava rekonstrukcija je otežana. Treći
hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog
je broj porastao na 24.

Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je nastao čuveni Artemidin hram u Efezu, a smatra se
jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski kralj Krez koji je prema
predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama nadmašivao treći Herin hram,
55 x 100 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta čije su ostatke otkrili austrijski
arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od lokalnog vapnenca, no zidovi su bili
obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili građeni od mramora. Stupovi na pročelju,
njegov donji tambur je bio ukrašen u reljefu. To je zaista bilo zdanje s kojim se niti jedan grčki
hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa
Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza, a kad su ga
pitali zašto, kazao je da bi njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti.

Ovo je tlocrt tog svetišta, ostaci toga hrama iz 8. st. pr. Kr., ostaci krezova, artemiziona, jednog
žrtvenika koji je bio podignut ispred samog hrama. Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem
koji je odgovarao trećem Herinom hramu, 8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu
klasičnog arhajskog stila. Zabatna skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno
prikazivala božicu Artemidu. Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st.,
prikazan je Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova,
ali se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po velikom
broju dojki koje vise po njenom tijelu. Samo toliko da vas ne gnjavim.

86
Apolonov hram u Didimi kod Mileta je bio dipteros, s time da je on obnovljen u kasnom
helenističkom periodu, pa nemamo njegove ostatke, no manje više u istom tlocrtu. To je bio hram
sa dvostrukim redom stupova i zanimljiv utoliko što nema celu, već ukopano dvorište u koje se
spušta stubištem u kojem se nalazi samo svetište Apolona. Ispred njega se nalazio mali bazen.

Evo nas do Sifnijske riznice u Delfima, jedne od

rijetkih jonskih građevina u matičnoj Grčkoj,
sagrađen početkom kasnog arhajskog. Riznice
su mali hramovi tipa hrama u antama ili
prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav
jonski hram kod kojega su jonski stupovi
zamijenjeni figurama dviju kora, bogata
dekoracija oko vrata, vrhom zidova, oko anta i
friz čije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka
i Trojanaca, gigantomahija, sjedeći bogovi).

Ovo je jedna druga jonska građevina iz Delfa,

Masilijska riznica, grada Masilija. Stupovi
ovdje nemaju tipične jonske kapitele nego dva
reda snažnih mesnatih listova izvijenih prema
vani. Građevina ima bazu i druge jonske
elemente - kimatione, lezbičke kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i vrhu zida.

Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih građevina. Stupovi su
vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grčka građevina u cijelosti izrađena od
mramora u čast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su zidni istaci) i
stupovi su položeni između tih zidova koji formiraju pronaos.

87
Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji je stradao
u požaru te je zamijenjen novim. Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, 6 stupova na
kraćim, 12 na dužim stranama i klasični tlocrt unutrašnjosti - pronaos sa dva stupa u antama,
opistodom ili riznica sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih dorskih
stupova. To će kasnije preuzeti Zeusov hram u Olimpiji i Partenon, u većim gabaritima. Hram je
bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature i zatim su bili okrečeni u
žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni terakotne, pa su pretpostavili da su
bile izrađene od oslikanog drva.

Najstariji dorski hram pored drugog

Herinog hrama na Samosu je Apolonov
hram u Termomu u Etoliji, datira se u
posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za
kojega sasvim sigurno znamo da je bio
građen od cigle, kamena, i da je imao
drvenu kolonadu stupova. On ima 5
stupova na kraćim, a 15 na dužim
stranama. Ima opistodom sa dva stupa u
osi, ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama je
pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine.

Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpu. Sačuvano je nekoliko stupova
i temelji. Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u putopisu Pauzanija (Perigezes del
Helades, vodič kroz Grčku) koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu Herinog hrama
još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. S obzirom da ovi stupovi vanjske kolonade pokazuje
različite proporcije, što pokazuje neujednačenost stupova i da su zamijenjeni.

Artemidin hram na Krfu sa dorskim stupovima.

Primjer staroga Apolonova dorskoga hrama u Sirakuzi na Siciliji. Heksastilni peripter, 6 stupova
na kraćim stranama. On ima još jedan red stupova na pročelju udaljen od vanjskoga za širinu
dvije interkolumne (prostor između dvaju stupova). Tlocrt unutrašnjeg dijela se ne može u
potpunosti rekonstruirati, i poznajemo samo stupove.

88
Kod hrama C u Selinutu, kojega smo vidjeli, ponavlja se isti slučaj. Tlocrt je nešto malo
drugačiji, i ima dvostruko pročelje. To je lokalna osobitost dorskog stila na Siciliji. To je
heksastilni peripteros sa malo drugačijim rješenjima od onih u matičnoj zemlji.

Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je okružen
kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa koji ima tlocrt
sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela može biti jednobrodna sa
kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili dvokatnim stupovima. I ovaj će se
obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

89
3. Crvenofiguralni stil
Podsjetit ću vas da se u posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim
radionicama dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj
osnovi a pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja,
pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz desetljeće-
dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma. Vrijeme njegove uporabe
ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr.

Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici. Priču smo spominjali prošli put.

Taj je stil nastao iz težnje da se izraz prikaže realističnije, i detaljnije, te slobodnije. Boja se
dodaje kistom i time se dobivaju puno bolji potezi, bilo da se sve premazuje firmisom ili da se
debljim ili tanjim manje reljefnim linijama prikazuje draperija i detalji.

Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period crvenofiguralnog

slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan sa strogim stilom u ranoj
klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od
oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno arhajski period. Druga faza u razvoju
crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko 480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski
rano klasični stil. Zatim je treća faza visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti
je bogati stil i onda kasni (zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički.

3.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil

Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog slikarstva.
Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. već se jednostavno, gledajući kvalitetu u
usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj 6. st. pr. Kr. odnosno oko
520. ili 510. g. pr. Kr.

Vidjeti ćemo nekoliko tablica koje će iznijeti najvažnije činjenice o crvenofiguralnom slikarstvu.
Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su posude
velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim to su i posude
manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi.

Vrlo važno ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo česta pojava kod
crvenofiguralnog slikarstva, jer se veća važnost pridaje keramičaru i njegovoj radionici, nego
slikaru. Nije isključeno ni to da su neke posude oslikane od samog keramičara, no o tome
nemamo dokaza. On je došao do revolucionarnog rješenja, i jedan je od prvih bilingvalnih
slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure.

Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Ključne posude koje je on radio, a ovdje
se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i Heraklo u sva i, a na
trećoj je Heraklo koji lovi Kerbera.

Epiktet, rob ili oslobođenik, radi za veći broj majstora i različite radionice. Čini se da je neko
vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo razdoblje.

90
Poznat je po tome što je favorizirao motive efeba, mladih atleta.

Skit, još jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva.

Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica najvećih crvenofiguralnih
slikara s kraja 6. st. pr. Kr.

Eutimid je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra najvećim crvenofiguralnim majstorom, te
je on čak napisao na jednoj amfori iz Minhena: Čak ni Eufronije nije nešto ovakvo izradio. Slikar
Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,čije velike figure zauzimaju gotovo cijelu
posudu. Svoje scene često stavlja u kontekst iz svakodnevnog života, pune pritajene
dramatičnosti.

Slikar Eufronije, najveći predstavnik, čije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao keramičar
češće nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili samo neke. Njegove
posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su njegove posude oslikavali i
drugi slikari. On ima jasni, rafinirani crtež, ne samo vanjskog karaktera, već i psihološku
karakterizaciju. Na licima se ocrtavaju pobjednici, gubitnici. Često primjenjuje piramidalne
kompozicije i vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastike.

Njegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji prikazuje borbu Herakla i Anteja.
Razlike među njima dvojicom vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipičnu
barbarsku frizuru i sl. Drugi njegov krater ćemo kasnije vidjeti. On djeluje u posljednjem
desetljeću 6. st. pr. Kr., na prijelazu u početak 5. st. pr. Kr.

Početak 5. st. pr. Kr. su obilježili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od takvih
slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi posuda, prema
imenu keramičara ili prema atletama čija su imena na posudama). Zatim slikar Briga
(pseudonim). Jedan od najvažnijih iz ovog razdoblja je
slikar Niovida (Niovidi su jedna obitelj, čija je majka
Niova uvrijedila Artemidu kazavši da je njihova majka
Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko šesnaestero
djece), čiju je obitelj naslikao na krateru, gdje
Artemida strelicama gađa tu familiju te tjera vukove na
njenu djecu. Na njegovim posudama se odražava
utjecaj monumentalnog slikarstva. Ovo bi bio taj kratki
prikaz crvenofiguralnog slikarstva, a sada krećemo na
primjere. Neke smo već vidjeli pa ćemo te brže proći.

Ovo je jedan od najvažnijih posuda potpisanih od

strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici. Ova strana je
oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini,
satir je iza njega, a ispred njega je menada. Scena je
stavljena u okvir na kojem stoje figure. Za razliku od
crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim
firmisom uz kombinaciju crvenog, bijelog, ljubičastog i
zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se stavlja
91
firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod pečenja se
dobiva ta žarka crvena boja. Sada se kistom potežu detalji odjeće koji sada daju jedan reljefni
prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se još neko vrijeme zadržava urezivanje obrisa likova i detalja,
ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski rađene u zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu,
nema trodimenzionalnosti, dok su oči an face.

Ovo je drugi primjer Andokidova slikara gdje je dat prikaz borbe Apolona i Herakla oko
tronožaca iz Delfa dok ih promatraju dvije božice.

Treća posuda iz Andokidove radionice koji prikazuje bitku Herakla i kretskog bika. Ista posuda je
ovo samo s druge strane.

Nemam primjere Epitetova i Skitova slikarstva, međutim, imam izvanredan primjer Eufronijeva
stvaralaštva. Sartedonov krater, u obliku velikog kaleža. On se potpisuje nekada kao slikar, a
nekada kao keramičar. Pogledajte ovu višefiguralnu scenu. Ima izvanredan osjećaj za
kompoziciju, razmještaj figura po posudi, izvanredan crtež. Dobro poznaje i primitivni oblik
perspektive, zato uspješno prikazuje dubinu. Vješto koristi zlatnožutu boju. Dok, kod Fintijata
(jako puno anatomskih pogrešaka) i Eutimida nije tako. Očito je da nije dobro poznavao
anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih
grupa kasnog arhajskog doba.

Kiliks kojega je Eufronije oslikao. Ovo je pogled na donji dio posude da bismo u punom krugu
doživjeli tu dekoraciju. Usprkos tome ato je Eufronije bio jedan od prvih majstora što se
pozabavio oslikavanjem jedne ovakve posude, izvanredno je dobro uklopio scenu u taj prostor.
On je radio u samom kraju 6. st. pr. Kr.

Vidjeti ćemo jedan primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa monumentalnim, visokim
figurama na stražnjoj strani njegovog najljepšeg uratka. Ove tri figure su komasti, potpuno
razodjeveni, u plesu. Dosta se često pojavljuju u grčkom slikarstvu. Ono što možete primijetiti na
njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati
pokret tijela i sl. No, sve u svemu, riječ je o uspješnom uklapanju te monumentalne figure u polje
trbuha jednog kratera.

Kronološki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida došao jedan majstor pod pseudonimom
Panaitije. Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih
crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj važnosti. To je jedan od
majstora koji je po svemu sudeći radio za Eufronija. Ovo je unutrašnjost pehara koja prikazuje
scenu kada Tezej silazi na dno mora da od božice Amfitrite primi zlatni vijenac kao dokaz
njegova božanskog podrijetla. Maksimalnu pažnju posvećuje draperiji, detaljima, finim linijama,
odlično uklapa kompoziciju u kadar posude.

Paralelno s njime djeluje još nekoliko majstora čija nam imena nisu poznata. Jedan od njih je
slikar Kleofrada,čiju amforu vidimo sada. Primjećuje se da je njegova glavna karakteristika
figure postavljene na jednu vrstu trake, koja je različito ornamentirana. Koristi zlatnožuti firmis.

Ovo je detalj sa jedne velike posude pripisane slikaru Kleofrada gdje se upotreba zlatnožute boje
jako dobro uočava. Inače, prikaz jedne etikule na posudi tipa kratera, a riječ je o djelu scene
92
osvajanja Troje, gdje je prikazano odnošenje Atenina kipa iz samoga grada Troje.

Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, možda učenik Eutimidov, jedan je od
onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude na bazama sa
ornamentikom (lik Atene).

Sosija, slikar čiji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se čuva u Berlinu, u čijoj je
unutrašnjosti prikazana scena Ahila koji liječi rane Patroklu. To je dosta neuobičajena scena za
grčko slikarstvo, kao da je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspješnije prikazuje
psihološka karakterizacija likova.

Još jedan primjer slikarstva Berlinskog slikara, mali krater sa atletom koji je poput Atene,
graciozan.

Sa slijedećim majstorom prelazimo polako u drugu četvrtinu 5. st. pr. Kr. A to je majstor Duris
od kojega nam je ostalo najviše posuda, što potpisanih, što pripisanih. Brojka seže do gotovo 200
posuda. Nije bio naročito dobar slikar i crtač, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost
kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta
nespretnosti i loših poteza. Najveći broj posuda je malih dimenzija.

Još jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutrašnjost posude. Ovo su prikazi iz svakodnevnog
života. Atlete koje rade vježbe, pripremaju se za treninge, mažu se uljima, skidaju prašinu sa sebe
i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz učionica (učitelj svira frulu).

Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli

završiti sa Makronom, slikarom čiji
pehar vidimo. On je zanimljiv po tome
što je najviše surađivao sa keramičarom
pod imenom Hieron. Za njega je radilo
više majstora, no ovaj mu je bio najveći
suradnik. Scene iz dionizijske tematike,
ne pretjerane slikarske vrijednosti, no
dekorativna rješenja.

Još jedna unutrašnjost kiliksa sa

prikazom menada (dionizijska tematika),
isti motiv, ista dekoracija.

3.2. Klasični crvenofiguralni stil

U klasičnom crvenofiguralnom periodu ne ćemo više nailaziti na imena već dobivaju pseudonime
koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se periodu vidi snažan utjecaj
monumentalnog slikarstva, što se do sada samo naslućivalo. Zašto je to tako? Jer o tom,
monumentalnom slikarstvu arhajskog perioda, ne znamo ništa. No sada o ovom periodu imamo
jako puno pisanih predaja. Znamo da su između 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara,

93
Mikon iz Atene i Polignot iz Tasosa (najveće ime zidnog slikarstva čija se imena u brojnim
djelima nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grčki umjetnik koji je prikazujući
masovne kompozicije počeo prikazivati figure u više planova na način da skraćuje figure u
drugom i trećem planu, na licima izražavao psihološku karakterizaciju (ethos), a svaku figuru je
stavljao u drugačiji položaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na razvoj skulpture i
keramičkog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale nemamo sačuvane, no utjecaj
njegova slikarstva je više nego vidljiv. Osim onih pod njegovim utjecajem, imamo i neke koji
nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara čiji su predstavnici Makron, Duris i sl.

Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, vidimo unutrašnjost njegova kiliksa,

bijele osnove, što je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu.

Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje
Ahil zabija mač amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova molećivo gleda. Kako znamo da je
ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog slikarstva? Najprije što iz pisanih izvora znamo da je
Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i neke druge sa brojnim figurama u borbi.
U prvom su planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na koljenima, a u drugom planu je
ratnik koji traži svoju žrtvu.

Glavni dokaz su drugi majstori od kojih je slikar Niovida najvažniji. Jedan krater iz Louvrea, po
kojemu je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leđima, Apolona koji
odapinje i Niovide (djecu i kćeri) koji leže u različitim položajima dok preostali trče. Podloga na
kojoj figure stoje je naglašena.

Istovremeno se taj stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva čiji su predstavnici slikar Pana,
slikar Ahila i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i još jednu vrstu keramičkog posuđa - lekite.
To je mala cilindri na flašica za držanje ulja kod kojih je karakteristično da su rađeni tako da je
gornja i donja strana premazana crnim firmisom, a ono između bijele boje, na kojoj bi se onda
radile crvene figure. To je tzv. slikarstvo bijelih lekita.

Ovdje je sada riječ o sredini 5. st. pr. Kr., posuda slikara Pana.

3.3. Bogati klasični crveno figuralni stil

Sada smo na razdoblju bogate klasike i vidimo posudu najznačajnijeg predstavnika toga vremena,
a pseudonim glasi Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i njegovih suvremenika se očituju
iluzionistički stilovi sa plastike tog vremena. Ženske figure se prikazuju u prozračnim haljinama,
gdje se vide detalji njihova tijela. Sve se više pojavljuju teme iz svakodnevnog života, bilo da je
riječ o božanstvima, bilo da je riječ o ljudima. Ova hidrija ima dva friza, prvi prikazuje otmicu
Leukipovih kćeri, a u drugome frizu motiv vrta Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno
je sa Fidijinim mučenicima, Agorakritom, Algamenom itd.

Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd. no njihove slike nisam stavio ovdje.

3.4. Stil bijelih lekita

Završit ćemo naglo, sa bijelim lekitima. Zašto neću spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr.
pa do kraja klasičnog perioda? Zato što je ta keramika dobila jedno, zaista, drugorazredno

94
značenje. Ne znači da nema izuzetnih primjera, nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je
imala u prvim fazama.

Vidimo kako izgleda ta flašica cilindričnog tijela karakterističnog vrata. Središnji dio te posude je
premazan bijelom bojom, vrh, gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim
posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su često iz zagrobnog života jer su lekiti bile
posude koje su se stavljale u grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su
bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika, žena s darovima koje posjećuju
grobove i sl. Ovo je primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela, pokojnik je
prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu žena dolazi ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici
prikazivani sa lirom, a s njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladi i).

Isti bijeli lekit čijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar Pozamke. Ovu sliku pokazujem
jer na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na stepenicama. Nerijetko figure ratnika i
mladića su u stavu Polikletova Dorifora (kopljonoše), obično ogrnuti. Same scene ne variraju
previše. Krajem četvrtog stoljeća se donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski
je to osiromašivalo državu.

Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Rađeni su u razdoblju
visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao slikar Ahila)
koristili klasični i slikarstvo bijelih lekita.

95
4. Klasični period

4.1. Arhitektura
Grčku književnost 5. i 4. st. pr. Kr. su pjesnici nazivali klasičnom. Kronološki, rana klasika traje
od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr.
Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g.
pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje
dvaju manjih zdanja na njoj, Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino
razdoblje i vrijeme vrlo zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo
posljednji period koji se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do
330. g. pr. Kr. i dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada
prestaje, već se ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr.

To je ta osnovna periodizacija koju morate znati, jer odatle sve počiva. Bez toga nastavak ispita
nema smisla.

4.1.1. Graditeljstvo rane klasike

Mi ćemo se najprije pozabaviti graditeljstvom klasičnog perioda i to počevši sa primjerima iz

rano klasičnog perioda. Zapravo ćemo koncentrirati pažnju na nekoliko najvažnijih građevina.
Neke smo od njih spominjali u kontekstu kasnog arhajskog perioda - Hram Atene Afaje na otoku
Egini čiji tlocrt, ne samo hrama, već cijelog kompleksa, imamo ovdje. Zašto taj hram
spominjemo? Zbog toga što je to jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno na izmaku
jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke arhitekture klasičnog
doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na ruševinama jednog starijeg,
heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru. Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na
dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa, opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa
dva stupa u antama, opistodom ili riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna
cela podijeljena sa dva reda dvokatnih stupova. Zašto je to jedan klasični obrazac? Jer se manje-
96
više isti tlocrt ponavlja na najvažnijem zdanju ranog klasičnog perioda, a to je Zeusov hram u
Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj strani kojega Zeusov
hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i visoko klasičnom periodu je
građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se smatrao vrhuncem u razvoju
dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj stupova na dužim stranama iznosio
dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama + još jedan dodatni stup. I cijeli niz zdanja
koji danas budemo spominjali će biti građeni upravo u tom tlocrtu heksastilnog periptera sa 13
stupova na dužim stranama. Ovdje ih je 12. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period
je izgled zabatne kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje
arhajski osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u
490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži, ozbiljniji
izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto izgovoriti. Na taj način
su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način psihološki okarakterizirati, ne kroz
arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u
sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici, malo je taj arhajski osmijeh čudnovat.

To je razlog zašto taj rano klasični period nosi naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se
upotrebljava kada se govori o skulpturi rano klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo
arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih
navještaja te rano klasične umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen
slojem štukature, nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju,
vjerojatno zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su
bojane.

Ovo je tlocrt kompletnoga svetišta, sa tim kompletnim peribolom, sa samim hramom, žrtvenikom
ispred njega, propilejima, i građevinom koja je bila namijenjena svećenicima.

Vidimo dvije sličice toga istog zdanja, jedna stara slika s početka 19. st. koja prikazuje hram u
tom trenutku. On je danas djelomično obnovljen, primijenjen je postupak anastiloze pojedinih
dijelova građevine od originalnih dijelova. Slične su metode primijenjene i drugdje u grčkoj, a
primjeri su Paestum i Akragas, gdje su cijele građevine podignute iz pepela. Ovdje vidimo pogled
kroz to istočno pročelje Afajinog hrama, kroz glavni ulaz, pogled u celu gdje se naziru ostaci tih
dvokatnih dorskih stupova. On je rađen u dorskom stilu koji se u mnogočemu razlikuje od
dorskog stila ranog ili srednjeg arhajskog perioda. Stupovi su vitkiji, elegantniji, broj kanelira je
20, a visina entablature i arhitrava dorskog friza i zabatnih polja je mnogo niža u odnosu na rano
arhajska zdanja. Ovo je crtež iz jedne vrlo stare knjige koja je nastala 30-ih godina 19. st. gdje su
još uvijek predočeni tragovi polikromije. Na ovom su hramu ti tragovi najviše vidljivi.

Horizontalni elementi arhitekture su obojani u crveno, okomiti su bojani u plavo, a figure u

svjetlijoj boji. Skulptura je bila u punoj plastici. Glavni akroterij je bio građen u obliku jedne
monumentalne stilizirane palmete s volutama koje su flankirale hiton kore, a sa strane na
uglovima su u funkciji bočnih akroterija stale figure griffona.

Stupovi u unutrašnjosti nisu bili potrebni zbog nekih statičkih razloga. Afajin hram nije tako
velikih razmjera da su oni bili potrebni, već više dekorativnog karaktera. Oni se kasnije javljaju u
Zeusovom hramu u Olimpiji, Partenonu i u još jednom nizu zdanja.

97
Ova slika nam pokazuje nešto o čemu ćemo govoriti malo kasnije, a to je činjenica da su u rano
klasičnom periodu grčki arhitekti počeli pribjegavati različitim metodama optičke korekcije da bi
se vizualno poboljšao dojam te harmonije proporcija. Time ćemo se pozabaviti kada bude riječ o
Partenonu.

Sada ide još jedna građevina koja spada u red najvažnijih zdanja rano klasičnog perioda. Hram E
u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu Sicilije. Govorili
smo o tom lokalitetu već. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i
Heraion. Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno
obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su rekonstruirani.
Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut od svojih elemenata.
Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora Sicilije. Datira se u prvu
polovicu 5. st. pr .Kr.

Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj

pokrajini Lukaniji, grada koji se izvorno nazivao
Posejdonija. Hram koji je u literaturu ušao kao
Neptunov ili Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da
je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi Herin
hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog
perioda, čudnovato zdanje s 9 stupova na kraćim
stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd,
koji se naziva prvi Heraion, ovaj se naziva drugi
Heraion. On je manje više građen paralelno sa
Partenonom iako je započet nešto malo ranije, isto
tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa
Partenona, odnosno, iskustva sa matične Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red
najbolje sačuvanih dorskih hramova. Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama
ima 6 stupova, sve su to heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Na maloj sličici vidimo
ono što povezuje ovo zdanje sa Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom, pogledajte, dvokatni
stupovi. Unutrašnjost cele je bila riješena na isti način osim po omjeru je ta građevina izgrađena
po utjecajima iskustava iz matične Grčke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr.

Ovo je tlocrt te građevine, koju smo prethodno vidjeli na fotografiji. Još bih ja napomenuo jedan
detalj, a to je pojava stubišta koji je vodio na galerije, jer ovdje funkcija dvokatnih stupova nije
bila tek statičke naravi, nego se u razini ovih gornjih, manjih stupova, nalazila lođa/galerija
odakle se mogla gledati cela. Drugi Herin hram u Paestumu je klasični dorski heksastilni peripter
sa 6 x 14 stupova, sa dva stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda
dvokatnih stupova, kao što je slučaj kod Afajinog hrama na Olimpu.

I evo još jedna fotografija tog zdanja iz veće blizine, i još jedna ilustracija dorskih stupova
izrađenih iz više tambura. Kapiteli dorskih stupova pokazuju jednu arhaičniju notu u odnosu na
Afajin hram na Egini.

Evo još jedno zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo, gotovo revolucionarnog tlocrta. Izgleda
98
perimetralnih zidova, što možete naslutiti sa ovih crteža. Građeno je u dorskom stilu u gradu
Akragasu. Započet je početkom 5. st. pr. Kr., vjeruje se da se počeo graditi iza 480. g. pr. Kr.
Smatra se da je sagrađen u čast pobjede sicilskih Grka nad Kartažanima kod mjesta Himee, jer,
Sicilija je bila podijeljena između Kartažana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci
izvojevali važnu pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u čast, sagrađeno ovo zdanje. Međutim,
zbog svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovršeno, što sasvim sigurno znamo iz opisa sicilskog
Grka Diodora, koji svjedoči da 406. g. pr. Kr. to zdanje još nije bilo dovršeno. Zašto 406.? Jer su
tada po prvi puta Kartažani osvojili grad, a drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima oko
cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno oko 250. g. pr. Kr. U čemu se sastoji taj
revolucionarni tlocrt ovoga hrama koji se kraće naziva Olimpeion? Ta revolucionarnost se sastoji
u činjenici da, iako dorskoga reda, nije imao klasičan tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu,
opistodom - već se građevina sastojala iz jednoga prostora, od goleme dvorane. Činjenica da je
hram bio dugačak preko 110 m. U toj golemoj dvorani su se nalazila dva golema zida u koja su
bili inkorporirani četvrtasti pilastri. Hram nije imao klasičnu kolonadu stupova, nego su golemi
dorski polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plašt, tako da ovo nije primjer jednoga
dorskoga periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta jednog grčkog hrama nazivamo
pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta. On je bio riješen tako da su između tih
dorskih stupova, otprilike na pola visine, na postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m
visoke) skulpture Atlasa, sa rukama podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog
golemog arhitrava, koji je bio riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu
građevine drže polustupovi. Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova
i polegnut u okolici samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. Nedavno
ste čak imali pitanje na Milijunašu, kako se zove muška figura u funkciji nosača u grčkoj
arhitekturi - Atlas - koji je alternativa ženskoj figuri Karijatidi. Evo, ovo je, najveći ikada
sagrađeni dorski hram, to je moja slobodna procjena, ali, mislim da ponešto o tome i znam, pa ću
se usuditi to reći. On dimenzijama nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen.

Sada nam ostaje još jedno zdanje, najvažnije, s kojim smo čak mogli započeti ovo predavanje, no
to je Zeusov hram u Olimpiji. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao ga
je Libon, lokalnog arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to starog
Herinog hrama kojega smo spominjali i vidjeli ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog
heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu u
99
Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim 13.
Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda
dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je obojen. Figure u
zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Lijeva sličica prikazuje rekonstrukciju
istočnog pročelja te građevine, a desna pokazuje pogled kroz to istočno pročelje na način da su
izbačena ova četiri dorska stup na pročelju, središnja entablatura i zabat - da bi se vidio pronaos
sa metopama. Kao što je Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram
razdoblja rane klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali
metope nisu bile izrađene u reljefu.

Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad
pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa svake
strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi postavljen čudesni
Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba dobio titulu jednoga od
sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako ga zamislimo uspravnoga, on bi
probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio samoga sebe, odnosno, kip Atene
Partenos.

Što je na ovom zdanju od tolike važnosti, da ga stavlja na pijedestal najvažnijeg spomenika

100
ranoklasičnog perioda? Zabatna polja. Tu su bile prikazane dvije višefiguralne kompozicije čije
ćemo elemente vidjeti pod skulpturom, ali sada vidimo rekonstrukciju istočnog zabata, pa ću
samo kratko spomenuti. Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između
dvojice junaka Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila
prikazana borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne
plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr. pohodi
Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa kroz koji se
ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova imena su Paionije i
Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti znaju, čini se da nije moguće to
autorstvo pripisati njima. Zašto? Jer su to majstori čija djelatnost pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj
prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on kasnije nehotice prenio. Prava istina je
da mi ne znamo tko su autori, a ja vam ovo ne naglašavam slučajno. U relativno recentnoj
literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva činjenica - no nije tako.
Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se poklapa sa stilom jedne glave sa
Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno riječ o nepoznatim atenskim
majstorima. I sami ćete se uvjeriti u stilsku srodnost tih glava kasnije u slikama skulpture. Zašto
su ta dva zabata važna?

Zato što su te figure prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja
se manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem izrazu lica. Jasno
je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji odlučuju ishod.

Moglo bi se još puno toga kazati, sa vremenom smo vrlo kratki, pa prema tome, morat ćemo
napustiti ranu klasiku i to nakon ovoga, vrlo važnog tlocrta. On pokazuje tlocrt jednoga grada na
zapadnoj obali Male Azije - grada Mileta - bogatog trgovačkog grada koji je nastradao u tijeku
drugo grčko-perzijskog rata. Nakon pobjede nad Perzijancima, nakon što su svi gradovi na
zapadnoj obali Male Azije postali slobodni gradovi polisi, započelo se sa njegovom obnovom.
Plan novoga jonskoga grada je izradio Hipodam iz Mileta, nama jako važan arhitekt. O tome bi
se puno moglo govoriti, međutim, nemamo vremena. Taj koncept Hipodama iz Mileta je nastao
na rješenjima koja su došla iz Perzijskog carstva, iz Babilona. Smatra se da je pravilna gradska
planimetrija potekla od rješenja grada Babilona i to iz doba Nabukodonosora i da je preko
Perzijanaca došla do Jonije. U čemu se očituje ta pravilna gradska planimetrija? U pravilnim
gradskim četvrtima, u ulicama koje se sijeku pod pravim kutem, javnim sadržajima koji se nalaze

101
točno u središtu samoga grada. Pri određivanju komnunikacija, rastera i tih gradskih ljuski,
vođeno je računa i o položaju sunca, vjetru, itd. Ovdje su naznačeni neki glavni sadržaji toga
grada. Obnova ovoga grada je započeta u rano klasičnom periodu.

4.1.2. Graditeljstvo visoke klasike

Idemo na visoku klasiku. Kazao sam da se visoka klasika poklapa sa razdobljem obnove atenske
Akropole koja se poklapa sa periodom Periklove vladavine. Periklo je najvažniji atenski
državnik, tvorac ideje o Ateni kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetničkoj
metropoli svih Grka. Periklo je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije čudno da je najveći dio
aktivnosti koje su se odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj superviziji. Prije nego što vidimo
najvažnije spomenike, jedna slika iz 1805. g. nacrtana od strane jednog engleskog slikara -
Pogled na Akropolu u vrijeme kada je ona gusto naseljena, kada se tu nalazi turski garnizon, i
kada od mnogih građevina ne vidite praktički ništa. Malog hrama Atene Nike Apteros uopće
nema, jer je on bio potpuno rastavljen da bi se njegovi elementi ugradili u turski bastion. Mali
jonski hram koji danas stoji na jugozapadnom dijelu same Akropole, je ponovno izgrađen od
originalnih dijelova. Nakon osamostaljenja Grčke 1821. i napuštanja turskog garnizona Akropole
Grci su krenuli sa raščišćavanjem prostora i prvim radovima na Partenonu.

Evo jedna dosta zanimljiva slika, pogled na Akropolu i njen dominantan položaj. Podsjetimo se
da su na nekim dijelovima Akropole pronađeni i dijelovi mikenske arhitekture (Erehteion i Atene

102
Nike Apteros). Ovdje vidite tlocrt obnovljene Akropole, negdje iz 400-te g. pr. Kr. Ono što se
može vidjeti, to je da Akropola nije prezasićena građevinama. Ovdje je primijenjen slobodni
koncept arhitekture i te su građevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge,
iako je njihov položaj uvjetovan ranijim građevinama. Činjenica da je na mjestu Erehteiona bila
bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je uvjetovao pred-Partenon,
hramu Atene Nike Apteros jedna starija građevina, a Atenin hram je građen u dvije faze, kao
Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana kolonada stupova pa je pretvoren u peripter.
Ono što vidimo s ove gornje fotografije, da Akropola dominira.

Na mjestu današnjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je započeta gradnja dorskog hrama koje je po
mnogočemu bilo prethodnik današnjeg Partenona, gotovo identičnog tlocrta. Za taj se hram
koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su Perzijanci nakon osvajanja
Atene oštetili koje još nije bilo dovršeno. Perzijanci nisu mogli uništiti hram, no kore u njegovoj
okolici su uništene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedeće godine i povratka Atenjana u svoj grad,
počelo se sređivanjem grada, nije bilo sredstava kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili
gradnji novih. Takve mogućnosti su se pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po
riznicu, Periklo odlučio samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka
Delosa u Atenu. Mnogi su polisi odlučili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomoć u ratu
protiv Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamašna suma i Periklo to prebacuje. To je navuklo
bijes jonskih državica, i to je bila "klica" atenskog poraza u Peloponeskom ratu, no to nas sad ne
zanima. Zašto vam to sad pričam? Jer se sa tim novcem počela obnavljati atenska Akropola, i
graditi novi hramovi širom Atike. Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najveći
dio u ratu protiv Perzijanaca.

103
Nego, da se zadržimo na tom pred-Partenonu. On je sagrađen na mjestu jednog još starijeg
hrama, građen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraćim stranama.
Zašto amfiprostilni, osim vanjske kolonade, na pročelju i na začelju je imao još jedan red stupova
u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasično predvorje i klasičnu riznicu nego dva
skraćena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu (sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih
stupova) i u dvoranu djevica, ili, djevičansku riznicu sa četiri stupa postavljena u obliku kvadrata.

Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje, elementi
starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi Partenon. Zbog
njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki hram. Evo pogled na
Partenon negdje sa zapada, i evo sada njegovog tlocrta i njegove elevacije. Odmah uočavate da je
njegov tlocrt identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj stupova. Novi Partenon
je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim i 4 stupa u pronaosu i
opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i opistodomu. Četiri stupa u
riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog slova PI. Neću previše govoriti o

104
njemu, jer to imate za seminarski, no,
ipak par detalja ću naglasiti koje će
pomoći kolegi koji je to dobio za
seminar, pa da vidi na što treba obratiti
pozornost. Odmah prilikom početka
gradnje je bilo jasno da se u celu toga
hrama želi postaviti jedan ogroman
Atenin kip. Samim time se povećavaju
gabariti cijele građevine. Važno je
naglasiti da Partenon, iako matematički
precizan, sadržava brojne optičke
korekcije radi vizualne harmonije.
Stupovi vanjske kolonade su lagano
nagnuti prema unutra, a ne okomiti.
Vijenac nije potpuno postavljen u
ravnini već je lagano nagnut prema vani.
Kreptidoma na kojoj leži zdanje nije
potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da
je središnji dio platforme najviši, a da
krajevi padaju. Ne slučajno, već
namjerno. Sve je to radi tih optičkih
korekcija, da bi se stekao dojam
maksimalne harmonije proporcija.
Nekoliko slika koje sam smatrao da će
biti zanimljive. Hram se gradio od 447.
do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, što je malen slučaj kod grčkih građevina. Hram je bio
sagrađen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti
je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagrađen od penteličkog mramora u cijelosti - od prvog do
zadnjeg kamena - čak i crijep. Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture
krilatih božica Nike, božica pobjede. Posljednja istraživanja su pokazala da su u pronaosu, sa
strana vrata, u vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop
je bio kasetiran. Vidi se rekonstrukcija malog dijela krovnog crijepa. Vidimo male antefikse sa
stiliziranim palmetama i volutama na rubovima ovih kanalića. Na tim mjestima se sprečavalo
djelovanja atmosferilija. Vidimo jedan presjek kroz pročelje građevine. Ovo je jedini dorski hram
koji ima sve vanjske metope izrađene u visokom reljefu. Njih 92 na četiri strane građevine.
Prikazane su četiri teme, amazonomahija (borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita
i Kentaura), gigantomahija (borba grčkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno
Gee) i iliuperzis (osvajanje Troje).

105
Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istočnome je bilo rođenje Atene iz Zeusove glave, a na
zapadnome borba Atene i Posejdona oko zaštitništva grada Atene. Na ovoj sličici možete uočiti
da je unutrašnji red od 6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na višu
niveletu, odnosno, na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i
cele koji se nastavljaju, nose jonski friz. Možda ćete negdje pročitati da je Partenon prvi primjer
kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Ja ne bih bio sklon uzimanju takve teze zdravo za gotovo,
jer je izvjesno da ima starijih (npr. Cererin hram u Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer
iz same Grčke. Dorski hram mora imati dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine
iznad pronaosa, pa vrhom zida cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski
friz. Sam taj friz je dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i
ovoga se rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući
izvana građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što
se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički kimation i, vrlo
važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su i na to mislili, pa su taj
friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno vrhunsko zdanje nastalo u
suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije.

Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na monumentalnom

ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je široko rasprostranjen na grčkom

106
teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I današnji Propileji su imali svoga
prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na plato Akropole. Oni su građeni paralelno
sa Partenonom, negdje u doba Atenskog državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji
su teško oštećeni jer su bili utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da
zakloni pogled na plato Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još
veće zdanje.

Ovo je pretpostavljen izgled pročelja

tih starih Propileja. Novi Propileji su
izgledom slijedili stare, u svom
središnjem dijelu su dobili izgled
pročelja jednoga dorskoga
heksastilnog hrama. Središnji par
stupova je ipak malo razmaknut
zbog prolaza, a vanjskom pročelju
odgovara unutarnje pročelje.
Visinska razlika je svladana
stepenicama, a dva reda po tri jonska
stupa je nosilo kasetirani stop.
Izvorno su trebali imati dva krila,
portika, kroz kojih bi se ulazilo u
dvije prostorije - jedna bi bila
pinakoteka, galerija slika, a druga
gliptoteka, u kojoj bi se prezentirale
skulpture, biste i sl. Međutim, zbog peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran. U njima su
bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe.

Pogled na sjeverno krilo Propileja sa dva manja dorska stupa kroz koje se otvaraju vrata i dva
prozora (galerije). Pogled na sačuvani dio kasetiranog stropa. Propileji nisu imali zabatne
skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada bi se došlo na plato, onda bi
posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile famozne Panatenejske povorke sa svim
Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona, Propileji su izgrađeni od penteličkog mramora.
Nakon što je sagrađen Partenon, već slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao
skulpture), pod vodstvom arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr.

Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike

Apteros, sagrađen na mjestu jednog starijeg zdanja. Spomenuo
sam činjenicu da je on bio potpuno rastavljen na sastavne
dijelove od strane Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su
sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja grčke, grčki arheolozi
su anastilozom vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali
amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje
"sačuvani" hram. Mi znamo izgled prijašnjih građevina, i
moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve.
Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti
sačuvana. Hram Atene Nike Apteros je bio posvećen božici
Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice
107
pobjede, Nike. To je varijanta jednog starijeg
egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta
od strane Grka. Ovdje je poistovjećena sa Atenom,
zamišljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi
pobjeda ostala među Atenjanima (da ne "odleprša").
Puno je tu ideologije, veze između politike i
graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera
hramova kod kojih su stupovi monolitni.

Građevina je imala zabat ispunjen mramornim

skulpturama, što baš i nije obilježje jonskog stila, i
vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila
(Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa
karakterističnim kapitelom s volutama se nalazi friz
koji je raščlanjen u tri trake - nije riječ o ravnome
polju - i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima
kod Plateje, 479. godine, i loše je sačuvan. Također je građevina od penteličkog mramora. Zašto
ovu građevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red stupova i na pročelju i na začelju.
Kroz red na pročelju se između dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stražnji
red je neznatno odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog
elementa. Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo sličan hram, osim što ima
pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugačka gradnja se objašnjava time što je
to bila sredina Peloponeskog rata). Ono što bih ovdje još spomenuo je to, da je krajem 5. st. pr.
Kr. okolo ove građevine izrađena balustrada (ograda) sa stražnjih i bočnih strana, koja je
ukrašena čudesnim reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka božici Ateni koja je
prikazana na prijestolju. Nažalost, Turci su raščerupali tu balustradu i danas imamo samo male
fragmente.

Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasičnom periodu, završena
obnova atenske Akropole. Ponovit ću da su neke građevine sagrađene u doba rimske vlasti, no
108
nije to današnja tema. Erehteion je jedna građevina koja nema nikakvog pandana. Sagrađen je na
mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka između Posejdona i Atene, oko toga koga će Atenjani
staviti za svoga zaštitnika. Prema predaji je Atena udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a
od Posejdonova trozuba izvor slane vode. Atenjani su izabrali maslinu. I unatoč otežavajućim
okolnostima, teško pristupačnom terenu i različitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kažu da je tu
bio grob Kekropa, drevnog atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je Filoklo. I ovaj hram, osim
friza koji je građen od paarskoga, izgrađen je od penteličkog mramora. Gradnja je trajala od 421.
do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam govore da je na ovome zdanju radilo 130 majstora koji su bili
plaćeni jednu drahmu dnevno (srebrnjak), a građen je s prekidima zbog Peloponeskog rata. Za
Erehteion možemo reći da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna trijema, dvije osi.
Ovo je pogled sa sjeverne strane na jonske stupove koji raščlanjuju sjevernu fasadu i između
kojih su otvoreni prozori koji su izvorno bili zatvoreni brončanim rešetkama. Inače su prozori kao
elementi vrlo rijetko dokumentirani na grčkim građevinama. Lijevo i desno vidimo istočnu
fasadu koja je tetrastilna, na nižoj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na višoj
niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se spuštalo
stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Ovo je južna prostilna fasada, sa 6
vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu.

Tlocrt građevine bi izgledao ovako. One slike su bile radi uočavanja razlika u elevaciji, a u
tlocrtu, brojem 1 je označen istočni prostilni trijem sa šest jonskih stupova u nizu, vrata, prozori i
pod brojem 2 je Atenino svetište, odnosno cela u kojoj je stajao drevni Atenin drveni kip još iz
arhajskog perioda. A ovo su ta dva trijema, sa karijatidama na južnoj odnosno na sjevernoj strani
koji su postavljeni u drugoj osi. Pri tome je ovaj dio građevine od onoga posvećenog Ateni. Svi ti
problemi su riješenisamo radi toga što je to bilo svetom mjesto za Atenu. Hram je bio posvećen
većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve bile posvećene određene odaje.
Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u Atenino svetište, da su u stražnjem
dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a možda i još nekim božanstvima. Trijem sa

109
karijatidama - figure kora u funkciji nosača stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one
jedan element koji je preuzet iz arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice,
nemamo baš neke druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Zašto se Erehteion smatra
najvažnijim primjerom bogate klasike? Partenon, Propileji, hram Atene Nike Apteros, kronološki
pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike. Sada vidite kako se ovaj
hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski stupovi ukrašeni trakama sa
palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden jonskim kimationom, bogata
dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd.
Na nekim drugim građevinama se taj bogati stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te
pojavi novog stila u grčkom graditeljstvu - korintskog stila.

Time smo završili sa Akropolom. No nije ona jedino mjesto gdje se rade reprezentativna zdanja.
Ovaj ćemo dio malo brže proći, no mislim da ih treba spomenuti. Građevina koji vidimo se diže
na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Popularno se naziva Tezeion, međutim, pravi
titulat bi bio hram Atene i Hefesta. Iz toga slijedi popularni naziv Hefastaion. Zbog metopa, na
kojima su prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u
ulici u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica Atena,
odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove statue, koje je izradio Fidijin učenik
Alkamen (jedan od najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu dorskog
periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim. Trobrodna je cela, dorski friz, metope su
djelomično sačuvane, a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski hram.
Pogled na pročelje sa nekim od tih metopa koje su na svojim mjestima. Ovaj se hram započeo
graditi prije Partenona, 440 g. pr. Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi hram
koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena ista matematička načela kao i kod
Partenona (nakrivljenja, platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Vidite kako izgleda igra
svjetla i sjene kroz dijelove bez kasetiranog stropa. Ovo su stupovi vanjskog pročelja. Ovdje se
nalaze dva stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se nalazio jonski friz.
Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza
opistodoma i na vanjsku perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo
identičnog tlocrta (heksastilni dorski peripteri), ovaj hram, Posejdonov hram na rtu Sunion,
Aresov u Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo
istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr.

Ovo je pogled iz zraka na Posejdonov hram na rtu Sunion. I time ćemo završiti. Ostaje nam još
bogati stil.

4.1.3. Graditeljstvo bogatog stila

Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Kronološki tu ide Erehteion,
međutim, mi ćemo sada vidjeti dvije građevine - jedna je Apolonov hram u mjestu Basse u
Figaliji, a drugi je spomenik Nereida u Ksantosu. Što je glavno obilježje grčkog graditeljstva
bogate klasike - pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu - korintski stil. Redoslijedom
pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolskog je rođak jonskoga iz
kojega se on razvio. Nisam ga zaboravio, već sam malo "štipnuo" jer nema tako veliku važnost
kao ova tri. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog kapitela. Sve drugo korintski stil
posuđuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu,
otkriće kipara Kalimaha, koji je šetajući grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao
akantus i pod tim utjecajem je izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od
110
košarastog donjeg dijela - kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na
uglovima se izvijaju vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih
stupova (posebice kod malih građevina).

Prva građevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u Figali.
Vidimo sliku iz 1805. g., ruševina toga zdanja. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je
radio na Partenonu. Započet je 429. g. pr. Kr., no završen je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je
nadmorskoj visini. Tlocrt je jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraćim i 15 stupova na
dužim stranama. Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz
lateralne zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stražnjem dijelu cele
između zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom. Iznad
jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene amazonomahije i
kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika korintskog stila sa relativno
niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta velikim viticama. Evo jedan od bolje
sačuvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najveći dio tog friza se nalazi u British Museumu u
Londonu. Hram je imao kasetirani strop, što je rijetkost za hramove u vangradskim područjima.

I evo još jedna građevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike čije je pročelje danas
rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grčkoj, već u gradu Ksantosu, u pokrajini
Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Riječ je o jednoj jonskoj građevini koja po svojoj funkciji
nije bila hram, već grobnica. Mogli bismo reći da je to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je
bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa svojom ženom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na
pročelju je imao 4 jonska stupa, a na stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa ležajevima na
kojima su bili položeni sami pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobičajeno
visoko podnožje - ako gledamo sa grčkog stajališta, a ne maloazijskog. Mali gabariti su
nadoknađeni bogatim repertoarom arhitektonske plastike. Čak dva friza na tom postolju, gornji i
donji, friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme su dijelom preuzete iz grčke
umjetnosti, a dijelom istočnjačkog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao scene borbe
ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu
prikazuje scenu groblje i predaju darova koje nema veze sa grčkom umjetnošću. Na frizu iznad
cele je prikazana pogrebna svečanost i čin žrtvovanja, a na glavnom zabatu je bio prikazan dinast
na prijestolju kraj koga je žena i njegovi dostojanstvenici. Između vitkih i široko postavljenih
stupova su stajale figure Nereida - jedni od najljepših primjera klasične jonske umjetnosti u
razdoblju bogatog stila. Figure su personifikacije morskih božanstava koji su prikazani u
dramatičnom dinamičkom pokretu, raskošnoj draperiji, rađeni u bogatom iluzionističkom stilu.
Građevina se datira iza 420. g. pr. Kr. U usporedbi sa mauzolejom u Kalikarnasu, također je
jonska građevina, zagrobni hram, podignut na visokom podiju - mnogo mnogo više.

4.1.4. Graditeljstvo kasne klasike

Tu su stajali slični spomenici podignuti iz razloga koje sam maloprije spomenuo. Sasvim sigurno
znamo da ovaj spomenik nije mogao biti podignut prije 334. g. pr. Kr. jer je te godine završeno
takmičenje, i Lizikrat u Kori je odnio pobjedu. Zato je naziv Lizikratov Koreški pobjednik.

Evo jedan od rijetkih sačuvanih spomenika te vrste u ulici tronožaca u Ateni, i najbolje sačuvani
tolos. To je prvi spomenik na kojem se korintski red pojavljuje na vanjskom dijelu građevine.
Kronološki gledano - podignut je za vrijeme Aleksandrove hegemonije.

111
Toliko o tolosima, kao jednoj vrlo interesantnoj vrsti građevina - ponavljam, neki su hramovi,
neki su heroni, a neki su počasni spomenici. Oni se nastavljaju graditi i u vrijeme Rimske
umjetnosti.

Spomenuli smo da je razdoblje

kasne klasike vrijeme kada se
nakon dugo vremena javlja
zamah u gradnji teateara širom
Grčke i izvan nje. Jedno od
najpoznatijih kazališta je Teatar
u Epidauru, glavnom svetištu
boga Asklepija, kapaciteta za
oko 14.000 gledatelja, koji i dan
danas tu gledaju predstave.
Sagradio ga je Poliklet mlađi,
iza 390. g. pr. Kr. Ovako
izgleda njegov tlocrt sa skenom,
glavnom zgradom, proskenom,
orkestrom, korom i gledalištem.
Orkestra je odmaknuta u
odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno oblik polukruga i
maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim padinama, a rimski su
rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene arhitektonske kulise, fasade, itd.

Čuveni mauzolej u Kalikarnasu.

Vidjeli smo jednu građevinu iz
Ksantosa za koju sam rekao da
je ona prethodnik čuvenom
mauzoleju. Kalikarnas je grad
na obali Male Azije, međutim,
bio je u perzijskim rukama. 70-
ih godina 4. st. pr. Kr. gradom
je upravljao jedan lokalni
vladar po imenu Mauzol koji je
prije svoje smrti započeo sa
izgradnjom veličanstvene
grobnice. Njenu je gradnju
povjerio grčkim majstorima.
Pitej je jedan od najznačajnijih
arhitekata kasnog klasičnog
doba, koji je vodio obnovu
čudesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od najvažnijih hramova toga vremena, hram
Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri građevine su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije,
pa se govori da je to bio prikaz jonske renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej
je bio nadgrobni spomenik, veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama
građevina loše sačuvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim
drugim zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice
112
mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je krunio friz,
na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela. Onda jedan
čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima, nego piramidalna
konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i njegove žene. Ovaj spomenik
je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta
štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca.

Desno imamo građevinu sličnih karakteristika, pronađenu u gradu Knidu, tzv. Lavlja grobnica,
koja je koncepcijski ista, iako dolazi iz helenističkog perioda. Kad to povežemo sa Santosom i
spomenikom Nereide, vidimo da je riječ o lokalnim karakteristikama u razvoju hramske i
nadgrobne arhitekture. Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na
mauzoleju u Kalikarnasu radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio
Skopas, zapadnu Leohar, južnu Timotej a sjevernu Prijaksid. Svako je bio zadužen za izradu
jednog dijela friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su
pronađeni na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu.
Vidimo prizor amazonomahije, i ovdje vidite jednu od mogućih rekonstrukcija u tlocrtu i
elevacije tog mauzoleja sa podrumskom i središnjom. Kvadriva kruni cijelu građevinu. Građevina
se gradila dugo, znamo da je započela oko 370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska
Aleksandra Velikog nije još bio sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no
nakon njene smrti njihovi rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda.

Evo nas na gradu Prijeni. Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano
klasično doba. To je grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske
planimetrije usprkos činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno
apliciralo. Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse.
Razlika između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Što je posljedica toga? Glavne
komunikacije u smjeru istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i
odmorišta. U središtu su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili
spojeni sistemom fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće
važnosti. Ovo je pogled iz smjera teatra u Prijeni. Ovaj je grad realiziran u vrijeme helenističkog
perioda i vidimo kako se orkestra svela na polukrug.

Evo hrama Atene Polias koji je jedan od najboljih

primjera jonske renesanse, ali i uopće peripteralnog
tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na
kraćim i 11 na dužim stranama sa dva stupa u pronaosu,
jednostavnom malom celom i naznačenim portikom u
stražnjem dijelu. Oltar se nalazi između građevine i
propileji koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o
jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca - vidite
kako izgleda presjek stupova hrama (koji je posvećen 334.
g. pr. Kr.), u mnogočemu se razlikuje od jonskog tipa na
atenskoj Akropoli. Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa
(poluoble profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu,
relativno klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura
je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato
raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene lavlje protome. Jedna mala građevina, mogu
113
vam navesti dimenzije 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko manje hram od Partenona, no omjer
je točno proračunat - 2:1.

Ovo je primjer reduciranja hramova i svetišta, uz ovaj prethodni, je i Asklepijev hram u

Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11 stupova, nema opistodoma, ali
je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike koju su radili čuveni majstori tog
vremena, konkretno - Timotej. Dijelom je on, ili drugi majstori.

Od ovih građevina kasne klasike bi još

možda trebali izdvojiti jedan hram - hram
Atene Aleje u gradu Tegeji. Tegea je grad
u srcu Peloponeza, malog značaja, no
ovaj hram je rijedak primjer klasične
hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen
po uzoru na hramove nastale u razdoblju
visoke klasike. Arhitekt ove građevine je
Skopas, koji je poznatiji kao kipar i
klesar, međutim, projektirao je i ovu
građevinu i izradio modele kompletne
arhitektonske plastike. Za razliku od
dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju redova u grčkoj umjetnosti.
Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama,
u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska.
Unutar cele se nalazilo 7 korintskih polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je
Skopas upotrijebio jonske elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno
lezbički kimation na dnu zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na
jednom klasičnom dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog
vepra (što smo vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u
Kaičkoj ravnici.

O fortifikacijama se nemamo potrebe zamarati, no ova građevina se čini zanimljivom. Riječ je o

čuvenom Telesterionu u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju
je Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se dovodi
u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u Perzepolisu i
drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova od 7 stupova, uokolo
kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5 tisuća gledatelja. Naprijed se
nalazi portik na ulazu u samu građevinu.

Tek toliko da vidite da su i ovakve građevine postojale. Ovo je najpoznatiji primjer, no ne i

jedini. Zanimljiv je što je vezan uz misterije i Iktina. S time smo završili sa graditeljstvom

114
4.2. Skulptura
Idemo na skulpturu. Ponovo ćemo ići istim slijedom kao i kod arhitekture. Osnovne stilske
promjene za rano klasični period u odnosu na kasno arhajski period su napuštanje arhajskog
osmijeha, uvođenje strogog ozbiljnijeg izraza lica, naboranog čela, otvorenih usta itd. Mnogo
plastičnija je modelacija inkarnata i sl.

4.2.1. Skulptura rane klasike

Jedna od najpoznatijih skupltura ovog ranoklasičnog perioda (strogog stila), koja je još uvijek na
tragu tih posljednjih kurosa je Kritijin dječak koji se datira oko 480. g. pr. Kr. i potječe sa atenske
Akropole. Rađena je u recentnom uzoru kurosa, no tu je naglašena skijastička poza kroz drugačiji
položaj bokova, ramena, izrazom lica i sl. uz kasno arhajsku frizuru. Pripisuje se ateljeu Kritiji i
Nesiotu koji su najpoznatiji majstori kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr.

Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je

da, za razliku od arhajske skulpture, nju dobrim
dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose
koje smo vidili su originali. Kritijin dječak je
original. Međutim, velik broj narednih skulptura
nisu originali, već rimske kopije. Treba imati na
umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to
direktna kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo
koliko to vjerno prikazuje original.

Takozvani Onfolos Apolon, mramorna kopija iz 2.

st. n. Kr. prema brončanom originalu iz rano
klasičnog perioda. Najveći broj grčkih kipova u
rano klasičnom periodu nastaje u lijevanoj bronci.
Rimske kopije su u kamenu.

Još jedan sličan primjer, ikonografski tip Apolona.

Sada ide jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj brodoloma, kraj
rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog perioda, izuzetna studija anatomije muškog
tijela. Lijevom, ispruženom rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao
u ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj veličini.

Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju - vrlo sličan
ovoj statui.

Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je
najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za njega Plinije
kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu.

Spomenuo sam Mirona koji se inače smješta u razdoblje visoke klasike, međutim, jedan dio
njegovih djela je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga

115
njegova djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a ništa iz originala.

U izvorima se spominje njegov Heraklo (na odmoru). Ovdje vidimo kip koji se čuva u Bostonu,
koji je sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasičnom originalu. Po nekim značajkama na
glavi, licu i tijelu, spuštenoj toljagom u desnoj ruci, lavljom kožom u lijevoj ruci, možemo
zaključiti da je rimska kopija toga Herakla.

Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua u

rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Ovo je jedna od najboljih kopija, tzv.
Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu.

Izvori nam kažu da je najčuvenije Mironovo djelo bila jedna krava o kojoj su čak spjevani
epigrami. Ljudi su ostajali bez daha, kao da je bila živa. No nemamo traga o njoj. Sva su
Mironova djela, kako kažu izvori, bili u bronci.

Spominje se njegov Ladas, jedan olimpijski pobjednik koji je prikazan u startu trčanja, kada
izlijeće sa starta. I to nam kazuje što zapravo zanima Mirona i kod Diskobolosa i kod Ladasa.
Njega zanima trenutak maksimalnog fizičkog i duševnog naprezanja tijela.

Ne ide mi baš kronološki. Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo rekonstruirati
grupa Atena i Marsija. Ona je stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija gdje
je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije.
Postoje različite kalkulacije zašto postoji ova grupa. Marsija je satir silen rodom iz Male Azije.
Ovo možda govori o borbi između civiliziranih Grka i barbarskog svijeta Perzijanaca. Ovdje je
riječ o rekonstrukciji. U ovom obliku nemamo kopije, ali u dvije zbirke su sačuvane kopije Atene
i Marsije odvojeno, zajedno samo na novcu.

Ovo su bili neki od najpoznatijih Mironovih djela. On je ipak arhaičan majstor i maksimalnu
pažnju poklanja tijelu. No na glavi nema znakova fizičkog napora, jer njegova pažnja je
usmjerena ka tijelu.

Evo likova koje sam spomenuo sa istočnog zabata Zeusova hrama u Olimpiji, spomenuo sam da
se u središtu nalazi Zeus, a sa strane Enama i Pelop pred trke kvadrigama. Ovdje vidimo ženski
par, Enomajeva žena Stelopa i kćer Hipodamina. Kipovi su rađeni u punoj plastici. Teška
draperija paralelnih okomitih nabora, lagani kontrapost, gesta
namještanja odjeće je pokret koji razbija arhajska obilježja. Figure
su visoke 2.6m.

Sad ćemo polako preć na Fidiju, Atenjanina koji je radio za cijelu

Grčku. Svoju djelatnost je započeo krajem rane klasike oko 460. g.
pr. Kr. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila,
što se posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona,
prozračnija draperija, i to je uvod u bogati stil. Prvi razbija
osovinsku koncepciju zabatnih polja. Na Zeusovom hramu u
Olimpiji, u osnovi zabata je po jedna figura, a na Partenonu je
grupa figura. Prvi razbija tu simetriju.

116
Njegova najpoznatija djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti
sa Polikletom koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih
najvažnijih djela je Atena Promakos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na atenskoj
Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip koji sa bazom
ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko sjalo da se vidjelo u
svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te sklupture možemo projicirati iz
rimskih kopija. Vidimo akefalna Atena Promakos iz Hadrijanovog doba koja se danas čuva u
Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa
kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i
stilski i izradom spada u taj kraj rano klasičnog perioda.

Jedno od poznatijih djela rano klasičnog perioda su

Tiranoubojice. To je grupa koju je izvorno izradio atenski
majstor Antenor koja je bila postavljena na atenskoj Agori.
Kada su Perzijanci osvojili Atenu, odnijeli su je u Perziju.
Atenjani su njezino odnošenje nadomjestili kopijom koju su
izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, već rimska
kopija druge verzije koja se čuva u Napulju. To je riječ o dvojici
Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvršili atentat na
posljednjeg atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon
njegova ubojstva 504. g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnička
demokracija. Svi slobodni muškarci su imali pravo odlučivanja,
no ne i žene. Lako se vidi stilski odbljesak originala - nešto
manje glave u odnosu na figure koje su u raskoraku, poput
Artemizijskog Posejdona ili Zeusa itd. Datira se 470. g. pr. Kr.

Još jedan od rijetki originala iz Delfa, skulptura Vozača ili Aurige koji je bio prikazan u jednoj
kvadrizi koja je nestala. Ona je bila dar jednog sicilskog tiranina Polizela iz grada Gele. Njegov
je vozač pobijedio na Pitijskim igrama u Delfima 478. g. pr. Kr. To je muški lik prikazan u
jednom dugom hitonu/tunici kratkih rukava, vertikalnih nabora i sl.

Evo nekoliko primjera reljefne skulpture Umiruće Atene sa atenske Akropole prikazane
oslonjenu desnom rukom na bok i koplje i tzv. Ludovizi tron, vjerojatno izvorno iz Magne
Graecie pronađen u Rimu. Po svoj prilici oplatni reljef jednog žrvenika na kojemu su prikazana
dva ženska lika, a na glavnoj strani scena koja prikazuje rađanje Afrodite iz pjene ili u kupatilu.

I time smo završili pregled skulpture ranoklasičnog perioda. Sada prelazimo na Fidiju, Polikleta
itd.

4.2.2. Skulptura visoke klasike

Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Spomenuo sam
da je bio najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih
ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana samo
jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među rimskom plastikom carskog perioda jako je
puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom učenika.

U legendi u tekstu Tiberskog Apolona izgleda ovako: "Mramorna kopija prema brončanom
117
originalu, Fidije?" Stilski je ona na tragu jednog Kazelskog Apolona kojega ćemo vidjeti kasnije,
a on je vrlo vjerojatno rimska kopija čuvenog Fidijinog Apolona koji je stajao na atenskoj
Akropoli. No, ovo Fidije? može značiti da je to netko od njegovih učenika, jer je epigonima bio
jedini cilj raditi po uzoru na svoga učitelja.

Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom brodolomu
uz obale Kalabrije uz mjesto Rijače. Dva naga heroja prikazana sa oružjem, štitovima, u
podignutoj ruci, od bronce, sa tragovima posrebrenja i umecima staklene paste u očima. Dva
grčka originala visoko klasičnog perioda. Autor knjige iz koje sam ovo preslikao ima tezu da bi
to mogle biti Fidijine statue iz njegove grupe koju je izradio u Delfima u čast atenske pobjede na
Maratonu. To je bila jedna više figuralna grupa u kojoj su bili prikazani mitski atenski kraljevi.
To se može, ali i ne mora prihvatiti. Sasvim sigurno, ovo su originali - remek djela tog visokog
stila.

Evo čuveni Kazelski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kazelu), rimska mramorna kopija Fidijinog
Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema vjerovanju
Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave po čemu je Fidijin
stil prepoznatljiv.

Takozvani Hermes Ludovizij, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je nastala
prema brončanom originalu Fidije.

Evo jednog simpatičnog gospodina, malo razodjevenog, raščupanog, pripitog. Riječ je o

atenskom pjesniku Anakrenu, koji je prema izvoru znao kao i ovi naši po Dalmaciji koje krstimo
epitetom (ne pratite me...). Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu, Fidija
je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu, vidimo da je
gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih navoda, ova rimska
verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom.

Prelazimo na Polikleta. Ovdje je narušen muško - ženski redoslijed. Jer, za

razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji jako puno
pisanih vijesti o Polikletu, o najvećem grčkom majstoru 5. st. pr. Kr. za
kojega neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogućnosti: da je
bio rodom iz Argosa ili iz Sihiona. Prema predaji je bio iz Argosa na
Peloponezu, a prema Pliniju je bio iz Sihiona. Zašto ističemo da je
Doranin? On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepuškastog
boga kao što je Apolon kao Fidija, ili ženska božanstva kao Atenu. On se
usredotočio na prikazivanje snažnog muškog tijela, tijela jednog atlete.
Poliklet je važan i zbog činjenice da se on, ne samo u praksi, nego i u
teoriji počeo baviti problematikom prikazivanja proporcija ljudskoga
tijela.

On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo

Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu
koja je bila oličenje kanona. Ta skulptura se nalazi ispred nas, to je
skulptura Doriforosa ili Kopljonoše koja je poznata iz većeg broja rimskih
kopija, a najboljom se smatra ova iz muzeja Nazionale Arheologico u
118
Napulju koja je pronađena u Palestriju u Pompeji. Tko je Doriforos ne znamo, po svoj prilici je to
Ahil, najveći grčki heroj. On je bio prikazan sa kopljem prebačenim preko lijevog ramena. Vidite
na ovoj figuri, koja je oličenje kanona, skijastičku pozu, snažni kontapost, uravnoteženost između
dijelova tijela u mirovanju i u pokretu, između kojih je uspostavljena izvrsna ravnoteža i
simetrija. Dijelovi tijela u mirovanju - stojeća desna noga i opuštena desna ruka. U pokretu -
lijeva noga izbačena lagano u koljenu i lijeva ruka koja drži koplje. Sve je to u jednom skladu, u
jednoj proturavnoteži, ovdje je sva težina tijela postavljena na desnu nogu, lijeva je u potpunosti
odterećena, samo se vrhovima prstiju dodiruje tla. To uzrokuje pomicanje tijela iz svoje osi,
suprotstavljenu liniju bokova i ramena. To je ta skijastička poza. Poliklet išao toliko daleko, da je
on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela, da visina čela treba biti 1/16 ljudskog
tijela, itd. Original je bio u bronci.

Poliklet je daleko najveći grčki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije kopist ima
problem otpadanja ruke. Zbog toga je ova veza između stegna i ruke koja se pojavljuje na
velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko pozornosti, jer ga
ne zanima psihološka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma, simetrije, ali ono što je on
u svome djelu nazivao ritmos i simetrija, simetrija ne u smislu paralelizma, nego u smislu jedne
skladne uravnoteženosti između dijelova tijela u pokretu u mirovanju. O njemu su antički pisci
izrekli i pozitivne sudove, recimo Aristotel ga u nekim svojim djelima uspoređuje sa Fidijom,
Plinije kaže da je nadmašio Fidiju, u Efezu je odnio prvu nagradu Fidiji, ali o tome nešto malo
kasnije.

Drugo čuveno Polikletovo djelo Diadumeda. U najvećem dijelu su

praktički identične skulpture. Impostacija je identična, pogledajte
ova stojeća noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza
zbog prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedničku traku,
vrpcu ili dijademu oko svoje glave prije nego će biti okrunjen
pobjedničkim vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji
svezuje dijadem oko glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od
najstarijih kopija. Ovo je nešto mlađi rad iz oko 420. g. pr. Kr.

Onda imamo čuvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u

izvorima, a čuvana je u Louvru. Rađena je u bronci i smatra se da je
nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Istu takvu figuricu
čuva i arheološki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa
diskom u lijevoj ruci, prije nego će zauzeti stav za izbacivanje diska.
Ovo je primjer gdje nema nikakvog traga u izvorima o njemu, ali
stilistički - glava, frizura, impostacija - upućuje na Polikleta.

Ponovno smo kod Fidije na njegovim najčuvenijim ženskim statuama: Atena Lemnija i Atena
Partenos. Atenu Lemniju su posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos.
Prikazana je kao mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu i
egidi. To je zgodan primjer rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu
i glavi koja se čuva u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je
dobivena rekonstrukcija Atene Lenmije.

119
Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka
preko 12 m, sa još višom bazom. Stajala je u celi Partenona,
od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Kod koje sama
figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150
kg zlata je upotrebljeno za izradu haljine, sa kacigom sa
grifonima i sfingom, i cijelim nizom prikaza, što ćete vi
naravno pročitati.

Građani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natječaj za

izradu figure ranjene Amazonke koju su htjeli staviti u svoj
čuveni artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na tom
natječaju su sudjelovali najveći grčki majstori: Poliklet,
Fidija, Krezil, Framon i neki drugi. Glasovanje je teklo ovako
- glasali su svi majstori, dali su prvi ili drugi glas, svi su prvi
glas dali sebi, smatrajući da su oni najbolji. Najviše drugih
glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu, Krezil treću, itd. Svi ti
tipovi amazonke koje su izradili veliki grčki majstori, u doba
cara Hadrijana su bili kopirani i činili su skulpturalnu
dekoraciju njegove čuvene vile u Tivoriju. Na ovim
ilustracijama vidimo prvu s lijeva, amazonka tipa Mateji, koja
je nastala prema brončanom originalu Fidije, druga je
Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema
Polikletu iz 440. i ovdje je prikazana treća, Amazonka
Skijara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je riječ o ovoj kopiji, onda tu postoji suglasje, to je
sasvim sigurno Fidija. No, kod druga dva se mišljenja razilaze. Većina autora drži da je ova
Sosiklet tipa Polikletova, međutim, neki zbog ovog snažnog, sa stražnje strane gledanog, snažnog
tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali tražiti Polikletovu amazonku. I činjenica da je
možda Poliklet prvi prikazao ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar,
prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu.

U svakom slučaju on je bio najveći majstor u toreutici, najveći

majstor u tehnici lijevanja bronce., međutim sva njegova djela kako
je to primijetio Varon, rimski pisac, su nekako gruba i rađena po
istom principu (vidjeli ste sličnost između Dorifora, Diadumena...)

Evo Fidijina remek djela, Zeusa Olimpijskog, te čudesne

krizolefantinske statue, visoke oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa
na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Ovo je novac iz vremena
cara Hadrijana, jer statua nije sačuvana. Car Teodozije II. je 426.
naredio uklanjanje te statue, prenošenje u Konstantinopolis i rušenje
hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od
ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala
oko 430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao
sagraditi radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa
Olimpijskog. Točno je mogao vidjeti kako će ona stajati unutar
hrama. Ta je skulptura bila rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi
tijela, kao i Atena Partenos, od bjelokosti, haljina od zlata, tron je
120
bio građen od cedrovine i bjelokosti. U desnoj ruci položenoj na naslonjač je opet bio kip Nike.
Na ovim naslonjačima su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom volumenu.
Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na naslonjaču smrt Niobine
djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih reprodukcija, ali ponavljam, samu rimsku
kopiju nemamo.

Evo nešto što je dosta važno, to je glava Dorifora sa jedne biste koja je pronađena u
Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god. Ta glava
nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom glavom na kipu u
muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je sačuvan samo odbljesak
originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue trenutnom ukusu i modi.

Evo spomenuo sam Krezila kao treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje
u izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Ovo je svakako jedno
od njegovih djela, to je herma sa glavom Perikla sa kacigom na glavi koja je zabačena malo
unatrag. Kopija se danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao Perikla sa ovom kacigom
zato što je imao jajastu glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz izvora znamo da je on
zaista portretirao Perikla, a budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim imenom, pripisana je
njemu.

4.2.3. Skulptura bogate klasike

Idemo na bogati stil, na bogatu klasiku.

To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr. To nije razdoblje djelovanja nekih velikih majstora kao
što je slučaj sa visokim stilom., Fidija, Poliklet, Miron, Krezil,... to su sve velika imena. Bogati
stil je vrijeme djelovanja Fidijinih učenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih učenika,
nepoznatih majstora i sl.

Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvažnijih majstora iz doba bogatog stila. Sa Fidijom su

radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom, i sl.

Alkamen je dosta tradicionalan majstor, što se vidi na njegovim ženskim statuama koje su
odjevene u teške haljine sa okomitim naborima. Ovdje vidimo tzv. Aresa Borgezea, jednu
mramornu rimsku kopiju koja je po svoj prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje
četvrtine 5. st. pr. Kr.

Sad smo na majstoru Naukidu koji je, prema izvorima, bio Polikletov rođak. Upitna je pripadnost
ove skulpture Naukidu, pa prelazimo na najpoznatije, možda i jedno od najvažnijih Alkamenovih
dijela - to je grupa Prokne i Itis. Prokne je bila, prema mitologiji, kći spartanskog kralja
Tindareja, koja je imala problema sa mužem. Da bi napakostila mužu i njegovim prijateljima, u
bjesnilu je zaklala svoga sina Itisa i iznijela ga na gozbu svome mužu. Nakon tog strašnog čina je
pretvorena u slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izražava svoju čežnju za sinom.
Jedna mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne je odjevena u tešku
haljinu visokog potpona sa teškim naborima i djelomično sačuvana figura sina Itisa

U figure bogatog stila idu i figure karijatida. One nisu možda rađene u tako prepoznatljivom,
bogatom iluzionističkom stilu, i upravo zbog toga ih neki autori pripisuju Alkamenu no nema
121
nikakvih dokaza o tome.

I desno vidimo jednu izvanrednu skulpturu jednoga

majstora, o kojemu ne bi, osim onog Pauzanijinog
navoda, evo sad se vraćamo na njega, da su zabate
Zeusovog hrama izradili Paionije i Alkamen stariji, ne
bi uopće znali za njega. Uopće se ne spominje u
izvorima, a ovo je vrh stupa i skulpture božice Nike
koja je prikazana dok slijeće na taj stup. Riječ je o
jednom pobjedničkom spomeniku kojega su
Naupapčani i Mesenjani podigli na Olimpiji u čast
svoje pobjede nad Spartancima 421. god. Što je na ovo
figuri toliko važno? On je prikazao Niku u trenutku dok
usuprot vjetru slijeće na stup. Vjetar joj priljubljuje
haljinu na tijelo i razotkriva ju. Vidite te rijetke nabore,
kao da da ju je netko prolio vodom i onda ju vjetar svu
nabire na leđima. Ovo je jedan od najboljih prikaza tog
bogatog stila u grčkoj skulpturi kraja 5. a početka 4. st.
pr. Kr.. To je jedan novi, više slikarski pristup, gdje se
umjetnici poigravaju odnosom tijela i samih formi,
odjeće, odnosno draperije, a više ta odjeća ne skriva
tijelo kao što je slučaj nekoliko desetljeća ranije.

Nereide sa spomenika Nereida u Ksantosu. To je još

jedan primjer bogatog stila.

Evo nas kod agoragrita, njegovog najpoznatijeg djela, skulptura božice Nemese, božice pravde i
osvete koja je stajala u njezinom svetištu u Ramnosu, a sačuvana samo u fragmentima. Na
temelju prepoznatljivih dijelova draperije na ovakvim rimskim kopijama vidimo da je to gotovo
identičan tip. Identična haljina, himatij koji je slično složen, iako ovdje pomalo šaljivo klizi sa
lijevog ramena. Prema Pauzaniji je bila prikazana sa jabukovom grančicom u spuštenoj lijevoj
ruci i sa parterom za žrtvu ljevanicu u desnoj ruci.

Pogledajte, ovo su sada sve rimske kopije, ali prema grčkim originalima iz perioda bogatog stila.
Možda je ova Afrodita (tip Venere Genetriks) jedan dosta dobar primjer. Za tu statuu znamo da je
kopista, po imenu Arkezilaj, izradio za cezarov hram Venere Genetriks prema uzoru na jedan
grčki original iz razdoblja bogatog stila, bogate klasike. Ta haljina više otkriva nego što skriva
žensko tijelo, a ovaj tekst uz sliku daje naslutjeti da bi to vrlo lako mogao biti majstor Kalimah,
kojega sam spomenuo nešto ranije.

Evo još jedno Alkamenovo djelo. Prema Pauzaniji i drugim piscima, njegovo najpoznatije djelo
je bila Afrodita u vrtovima, o kojoj ništa ne znamo. Postoje pretpostavke da je ona bila prikazana
oslonjena na nešto, na neki stup u trenutku dok namješta, skida veo, podiže haljinu, itd. S
obzirom na stilističke značajke ove rimske kopije koja pripada ovom Dafne tipu, postoje ozbiljne
pretpostavke da je ona možda nastala po uzoru na Alkamenov čuveni original Afrodite u vrtu.
Inače od alkamenovih djela još bi samo spomenuo njegove Herme koje su pronađene u Pergamu
koje nose čak i njegov opis.
122
4.2.4. Skulptura kasne klasike
Skulptura kasne klasike bi se mogla podijeliti u 2 razdoblja. To je period od 380. do kraja 4.st. pr.
Kr. prvi period bi bio negdje do sredine 4. st. pr. Kr. kada se u smislu proporcija, impostacije, u
prikazivanju atletskih muških figura, ništa bitno ne događa. Da bi se negdje sredinom 4.st.
pojavio sasvim novi kanon čiji je autor Lizip. Taj novi kanon, ideal u prikazivanju ljudskog tijela
se svodi na to da se Lizip odlučio za takvo gledište po kojem ljudsko tijelo treba prikazati onako
kako ga neki umjetnik vidi, a ne onako kako bi ono stvarno u smislu proporcija trebalo izgledat.
Taj njegov novi kanon manje-više biva prihvaćen od novih majstora, i on se u samoj skulpturi
očituje u vitkim figurama, tanašnih, vrlo često, ženskastih tijela, čak i kada je riječ o muškarcima,
malih glava. Dakle, figure dostojanstvena držanja, plemenita izraza lica, vidite da su to figure
malih glava, finog, uskog, atletski građenog tijela.

Idemo na jedan od ranijih Lizipovih radova koji je nastao na Polikletovom principu. To je starija
verzija umornog Herakla. Rimska mramorna kopija prema Lizipovom originalu nastalom negdje
u prvoj polovici 4. st. nastalog oko 360. g. Analizirajući ovu figuru bismo zapravo došli do
zaključka da je ona polikletovskih proporcija. Novo je ovdje to, što je Poliklet prikazao Herakla
koji se odmara nakon svojih junačkih djela, oslonjenog desnom rukom na desni bok i toljage koja
je gurnuta skroz pod pazuh lijeve ruke.

Nekoliko desetljeća kasnije nastao je drugi ikonografski tip

umornog Herakla koji je još poznat pod nazivom Heraklo
Farnese gdje više nema ni traga polikletovskim proporcijama.
Ovo je jedan snažni eksplozivni heraklo, nabujale
muskulature, kao da će eksplodirati, naprsnuti mišići na sve
strane, male glave, prepoznatljivih atributa. Ruka je gurnuta na
leđa, toljaga je još uvijek pod pazuhom lijeve ruke. Ovdje
nema nikakve sumnje da je riječ o Lizipovom autorstvu, jer
mramorna kopija koju ovdje vidimo nosi ime kopiste i da je
riječ o Lizipovom djelu. Zašto povezivanje one skulpture sa
ovom? Zato što je teško vjerovat da bi jedan veliki majstor kao
što je Lizip kopirao postojeće djelo? Razlike su vidite, tek u
proporcijama, u položaju ruke. Tamo je na boku, a ovdje je
gurnuta iza leđa. I odatle je vrlo opravdana pretpostavka da je
tu riječ o različitim verzijama - Lizipovim verzijama iz
mladosti te iz kasnijeg razdoblja.

Lizip je bio poznat po tome što mu je svaka figura prikazana u

drugačijem položaju. Ne kao kod Dorifora, u skijastičkoj pozi,
pa je razlika u tome je li desna ili lijeva noga nosi težinu tijela.
Nego mu je svaka figura drugačija. Evo, vi sad osim ova dva
umorna Herakla, nećete vidjeti više niti jednu identičnu figuru.
Smatra se da je ovaj Aproksiomer ili Strugač oličenje tog njegovog novog kanona. Vidite to
tanašno malo tijelo atlete, male glave, plemenita, dostojanstvena izgleda, prikazan u trenutku dok
strigilom u lijevoj ruci struže masnoću i prljavštinu sa tijela nakon vježbe. Kopija prema
brončanom originalu. Lizip, kao i Poliklet radi u tehnici lijevanja bronce.

123
Jedno djelo iz 330-ih g. pr. Kr., sa samog kraja kasno
klasičnog perioda. Vidite Hermesa koji vezuje sandalu,
čiji je prikaz sačuvan i na novcu jednog grada Sibrikije,
na Kreti - lijevo, a desno - jedna rimska mramorna
verzija koja se danas čuva u Kopenhagenu. Što je slično,
a u čemu se sastoje razlike? Na novcu Hermes gleda u
pravcu svoje sandale koju vezuje, a ovdje, kao da
iznenada odiže glavu i okreće je u lijevo, kao da mu
netko prilazi, lijeva ruka je podbočena na ovo koljeno, a
samo desnom rukom vezuje sandalu. Ovo je jedan
primjer kako ne mora uvijek biti riječ o kopiji, kako izraz
kopija nije adekvatan, kako su to zapravo neke
adaptacije. Ovo je jedna rimska verzija Hermesa koji
vezuje sandalu, a zbog čuvanja u zbirci Lensdaun je ovaj
naziv kojeg je dobila. To je jedna izdužena elegantna
figura, jednog melankoličnog izraza lica, itd.

Skulptura Agije koja inače pripada jednoj grupnoj

skulpturi podignutoj u Delfima, koju je Lizip izradio po
narudžbi jednog Tesalskog vladara, uključivala je više od
desetak figura. Postoje dvojbe je li riječ o kopiji koja je
zamijenila original ili je riječ o originalu u mramoru.
Prepoznatljiv lizipovski stil i lizipovske proporcije. Kad
bi smo išli stavljati ovu glavu u visinu tijela, imali bismo
omjer 1:8.

Eros koji napinje luk, jedan od lizipovskih djela koje se spominje u izvorima, u rimskoj kopiji iz
kapitolijskog muzeja u Rimu. Nekoliko je Lizipovih skulptura koje prikazuju tijelo sa
dijagonalno postavljenim rukama, koje su ispred tijela i koje su otprilike paralelne jedna s
drugom. Ovdje je taj dječak bio prikazan u sceni napinjanja luka, poslije ćemo vidjeti jednu
figuru Afrodite koja je pripisana Lizipu na račun sličnosti sa ovom figurom.

Skopas. Vidimo jednu rimsku verziju Skopasovog djela iz sredine 4. st. pr. Kr. Ovaj je Melard
bio prikazan na istočnom zabatu hrama Atene Aleje u Tegeji u sceni lova na Kaledonijskog
vepra. Ovdje je riječ o odrazu Melardovog lika na zabatu jednog hrama koji je prebačen u
slobodnu plastiku. On je tamo je bio rađen u punoj plastici.

Sad ćemo vidjeti par Praksitelovih skulptura. Praksitel je najveći atenski majstor kasne klasike
zajedno sa svojim ocem Kefizodotom starijim. Kefizodot mlađi je Praksitelov sin. Na neki je
način Lizip Polikletov nasljednik, jer je Poliklet Peloponežanin kao i Lizip, a Praksitel se
nastavlja na Alkamena i Agoraklita. Njegove skulpture odlikuje jedan kičasti, sladunjavi stil,
jedna S linija svih njegovih figura. Po tome ne možete promašiti i jednostavno morate prepoznati
Praksitela. Preferira likove mladih sladunjavih bogova kao što su Apolon, Dioniz, Satir... Izradio
je cijelu jednu seriju Satira, od kojih ovdje vidimo jednoga. To je satir koji nalijeva vodu, ujedno
figura koja je bila korištena u sklopu fontane. Karakteristična S linija. Osim tog Satira je izradio
još i čuvenog lijenog Satira, jedan od rijetkih originala iz tog doba. Skulptura dječaka izvađena iz
mora u zaljevu Maraton. Rađena otprilike u Lizipovskom stilu, vidimo tu liniju u obliku slova S,
124
ne mora biti nužno njegov rad, može biti od njegovih učenika.

Još jedan od rijetkih originala toga vremena, to je čudesan kip izvađen iz mora kod otoka
Antikitere. Ne zna se autor ovoga djela, ne zna se čak ni koga predstavlja. Izgleda da bi moglo
biti riječi o Perzeju koji drži u ruci glavu Gorgone meduze. U posljednje vrijeme se ova statua
dovodi u vezu sa jednim kasno klasičnim majstorom čije ime glasi Eufranom. Bio je poznat kao
čudak, kao autor jednog vlastitog kanona, kao kipar kod kojega su figure imale čudne proporcije,
čvrsta zatvorena torza, tanašne i često vrlo dugačke udove. Možda bi ova figura mogla biti na
tragu toga, ali to je samo teza i ne može se dokazati. Ali, bronca, original, druga polovica 4.st. -
to su neupitne činjenice.

Leohar - još jedan atenski majstor kasne klasike, živi na samom kraju 4. st. Djeluje i u ranom
helenizmu. Ispred sebe vidite jedno od remek djela kasno klasične skulpture. Prava istina glasi da
mi ne znamo autora originala, prema kojem je nastala ova hadrijanska kopija. Svojevremeno se
dovodila u vezu sa Praksitelom, međutim nema baš puno elemenata tog praksitelskog stila. S
druge strane, taj bog, kad ga se malo bolje pogleda, kao da leti, kao da lagano korača, a jedva da
se dodiruje tla, a to je nešto što se očituje na više rimskih kopija koje su sigurno nastale prema
Leoharovom originalu. Pogledajte kasno klasični kanon, lizipovski ideal u Leoharovoj
interpretaciji. Figura jednog mladog boga, tanašnih proporcija, gotovo ženskastog tijela, ženske
frizure. Ovo je afroditin čvor na glavi. Razodjeven, prikazan vjerojatno u trenutku dok napinje
luk i gleda u pravcu svoje mete. Prikazan u laganom koraku, a gornjim dijelom tijela i lijevom
rukom okrenut u lijevu stranu, zapravo cilja negdje prema svojoj meti. Danas u Vatikanu.

Evo nas ponovno na mauzoleju iz Kalikarnasa. Sjetimo se one kvadrige na vrhu krova, u njoj su
stajale figure Mauzola i njegove žene. Evo ovog čovjeka ovdje, u istočnjačkoj odjeći, snažnog,
zdepastog tijela, duge kose, barbarska frizura, s bradom, i što je jako važno - figura je visoka 3
metra, nadnaravne veličine. Uz njega je bila prikazana njegova žena, mramorna statua, jer je i
kvadriga mramorna, pa nije bilo potrebe za brončanom skulpturom. Ona je dovodi u vezu sa
Prijaksidom. Kao i skulptura njegove žene Artemizije. Artemizija, koja je isto nešto manje visine,
2,66 m, iz kvadrige iz mauzoleja u Kalikarmasu. Oštećena, odnosno odrezana lica.

Leoharu se pripisuje i ova figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu
statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno počinju
izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih filozofa, pjesnika,
govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se javni ljudi lako prepoznaju
prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo.

Ovdje je slučaj sa ovom statuom koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog,
duge šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na Partenonu kao
jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju, i završio kako je završio. Prema izvorima,
njegovu portretnu statuu je izradio Lizip.

Ovdje desno vidimo fotografiju jednoga od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno
klasičnog grčkog majstora kojega sam spomenuo - to je Timotej. On je radio na Askeplijevom
hramu u Epidauru. Ovdje je riječ o jednoj skulpturi božice Higije koja je stajala u okolišu toga
hrama. Što je kod nje zanimljivo? Malo čudnovato impostirana. Pogledajte, to nije ni sjedeći niti
stojeći položaj. Nešto između. Figura je napola razodjevena, na način da je lijeva polovica torza,
125
sa tom lijevom dojkom potpuno otkrivena, naglašena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je
statua pronađena u okolici samoga svetišta. Timotej je bio autor modela za oba zabata
Asklepijeva svetišta u Epidauru.

Ovo je Leda sa labudom koja je slična impostirana kao lik Higije kojeg smo maloprije vidjeli.
Opet nije ni u sjedećem ni u stojećem položaju. Leda je bila jedna mitska žena jednoga kralja
koju je obljubio Zeus, tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda,
lijevom rukom podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena
ta erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga pripisano
Timoteju kao i prethodna statua.

Evo nas ponovno do Praksitela. Desno je jedno od njegovih

najpoznatijih, jedan od najvažnijih kipova antičkog doba i uz
Mironova Diskobola jedan od najčešće kopiranih djela - Afrodita
Knidska (nalazila se u gradu Knidu), izvorno izrađena za grad
Kios, koji su ostali sablažnjeni činjenicom da je Praksitel
prikazao Afroditu potpuno nagu. Kniđani su se brzo snašli,
isplatili traženu svotu i od toga je Knid postao jedan od
najvažnijih Afroditinih svetišta. Samim postavljenjem toga kipa u
gradu je postala turistička meka. Božica prikazana potpuno
obnažena po prvi puta u grčkoj umjetnosti - barem tamo od nekih
davnih geometrijskih vremena - u trenutku izlaska ili ulaska u
kupatilo. Kraj nje je i hidrija iz koje ona podiže ili u koji polaže
svoju odjeću. Pogledajte ovu kamenu traku koja je česta kod
rimskih kopija, u proporcijama koje su otprilike u tom trenutku
bile popularne, sa desnom rukom, koju, ajmo reći, nesvjesno
pruža naprijed, i skriva neke dijelove svoga tijela. To je
najvažnije Praksitelovo djelo.

Vidimo još jednu skulpturu koja se dovodi u vezu s njime, Afrodita iz Arla, koja je za razliku od
ove Afrodite Knidske napola obnažena torza, pa odatle neka razmišljanja da je ovo raniji rad.
Nešto moralo prethoditi potpunom obnaživanju, možda obnaživanje poprsja, torza i sl., što je
prisutno ovdje. Original se datira u 360., a sama Afrodita Knidska u 350., 340. g. pr. Kr. Postoji
barem 40-ak, 50-ak, rimskih i helenističkih kopija ovog djela. Prikazano je na novcu grada
Knida. Ljudi su dolazili izdaleka da bi vidili to Praksitelovo djelo. Kao što vidite, naglašena S
linija kao i kod njegovih muških figura koje smo vidjeli.

Od Skopasa smo vidjeli Meleagra. Skopas je jedan od najvećih kipara stare klasike. On je uz
Praksitela jedan od rijetkih koji je radio u mramoru, kazao sam, Lizip i većina majstora toga
vremena još uvijek radi u tehnici lijevanja bronce. Praksitel radi i u toj tehnici, ali i u mramoru.
Skopasovi originali su redovno bili izrađeni od mramora. Što je odlika skopasovskog stila? Da on
na svojim figurama ne prikazuje samo neke unutrašnje emocije, ono što je u ranom stilu bio Etos,
nego on prikazuje na licima svojih junaka strast, patnju, tugu, ono što se jednom riječju naziva
Pathos. Njegove figure imaju duboko usađene oči, teške ispupčene obrve. Evo jedan od primjera
te strasti je ova mramorna rimska kopija prema Skopasovom originalu koji prikazuje plešuću
Menadu, dionizijevu pratilju koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana
odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po tijelu,
126
prikazana je u transu, visoko podignute glave. Izvori spominju
njegovu čudesnu Menadu. Zbog takvog likovnog jezika, Skopas je
od svih umjetnika kasne klasike najviše utjecao na produkciju
nadgrobnih reljefa. Zašto? Jer je na njima bio cilj prikazati tugu
rodbine za preminulim članovima svije obitelji. Zato je na toj
nadgrobnoj umjetnosti skopasovski jezik najutjecajniji.

Evo još dvije skulpture koje se dovode u vezu sa Praksitelom ili

njegovim krugom - Velika i Mala Herkulanka (zbog činjenice da su
pronađeni u herkulanumu). Ove dvije figure, elegantne, malih glava,
potpuno pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute
himatijonom po ukusu kasne klasike i drapirane prema modi kasne
klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu Afrodite Knidske i još
nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to
originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije.

Još jedna Afrodite - ovog puta Lizipova - Afrodita iz Kapue, jer je riječ o mramornoj kopiji iz
toga južno talijanskog grada. Zbog specifičnog položaja ruku, koji je sličan položaju Erosa koji
napinje luk samo zrcalno obrnut, dovodi se u vezu sa Lizipom, koji je prema izvorima napravio
nekoliko Afrodita.

Evo dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu sa
Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure Amazonki.
Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva hrama, a konjaničke
figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u grčkoj umjetnosti da se
prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i povjetarca - vjerojatno Timotejeva
osobna inovacija.

Evo još par figurica iz atenskog kruga. Irene sa malim Plutom

(Had), Hermes s malim Dionizom. Prva mramorna kopija
prema brončanom originalu Kefizodota, Praksitelova oca, a
druga je djelo samoga Praksitela. Namjerno sam slikao, tako da
vidimo i jednu i drugu. Ovdje je riječ o grupama koje prikazuju
odnos dviju osoba, starije i mlađe. Pogledajte sličnosti koje
proizlaze iz toga da su Kefizodot i Praksitel otac i sin. Ne samo
to, nego je Kefizodot izradio stariju verziju Hermesa sa malim
dionizom.

Ovu statuu Pauzanije spominje i kaže da stoji u celi Herinog

hrama u Olimpiji, starog arhajskog hrama. Njemački arheolozi
su ovu statuu našli u ruševinama cele toga hrama - ista ona koju
je vidio Pauzanije. Pitanje original ili kopija još ostaje
„otvoreno“. Teško da bi jedno takvo remek djelo ostalo u
Olimpiji, a da ne padne u oko Rimljanima. Vjerujem da je riječ
o tome, da je original nadomješten jednom izvanrednom grčkom kopijom od jednog vrhunskog
majstora u istom tom kanonu u kojemu je bio izrađen i sam original.

127
Nešto što se može dovesti u vezi sa Praksitelom, ako se ovo prethodno nije moglo, jer pazite, mi
od Praksitela nemamo nijednog originala. Međutim, ovdje imamo bazu jedne statue koja je
pronađena u gradu Mantineji. Statue koju doslovce sa bazom spominje Pauzanije i kaže da je
baza na kojoj je prikazano takmičenje Apolona i Marsije, muze, sa statuom na njoj, Praksitelova.
Statue nema, davno je uništena, ali je baza sačuvana. Malo je trebalo ići drugim slijedom. Strana
te baze sa muzom. Podsjećaju li vas ove muze na nešto? Na Veliku i Malu Herkulanku. To je ta
karika koja nas upućuje na to da su Velika i Mala Herkulanka nastale prema uzoru na originale
koji su barem nastali unutar kruga Praksitelovih učenika. Ovo je nastavak one priče koju je
ispričao Miron sa grupom Atene i Marsija, gdje je Atena bacila frulu pa je Marsija želi podići, da
bi izazvala Apolona u takmičenju u sviranju. Ne može ga on pobijediti i u sredini već čeka ishod
tog dvoboja jedan Skit s nožem, da zakolje Marsiju i da mu odere kožu. To je baza jedne statue
na kojoj vidimo te prepoznatljive elemente novog kasno klasičnog ideala, sa elegantnim, u ovom
slučaju, ženskim figurama, malih glava, u bogatoj, gotovo baroknoj nošnji i draperiji.

Ovo je jedna strašno zanimljiva skulptura tzv. Heraklo Lendsdown. Jedna rimska mramorna
kopija, koja se sa puno prava dovodi u vezu sa Skopasom, jer kad ovu glavu četvrtaste forme,
mala lica usporedite sa recimo ovom Igejom sa zabata hrama u Tegeji, onda vidite te sličnosti.
Heraklo je prikazan sa svojim osnovnim atributima - toljagom preko lijevog ramena i lavljom
kožom u desnoj ruci. Postoji još jedna rimska kopija , to je tzv. Hough Heraklo, koji se isto
pripisuje Skopasu koji pokazuje elemente skopasovskog likovnog jezika, pogotovo u oblikovanju
glave.

Evo, samo ćemo ih izlistat kad su već tu. Zeusov hram u Olimpiji, istočni zabat - gore, zapadni
zabat - dolje, Gore Zeus, Enomaj mu s lijeva, Pelop s desna, Stereopa, Hipodameja, kvadrige -
scena pred trku Enomaja i Pelopa. Enomajevu kćer Hipodameju je za ženu mogao dobiti samo
onaj koji njega pobijedi u trci. Pelop će to uspjeti uz pomoć varke, podmitit će slugu koji će
izvući klin iz kola i ovaj će se strmoglaviti. Enom će prokleti Pelopa (po kojem je nazvan
Peloponez). Taj mit je iznimno važan za Dorane, za Peloponežane, i zato je stavljen na istočni
zabat Zeusova hrama u Olimpiji. A dolje je prikaz borbe kentaura i Lapita sa Apolonom kao
sucem.

Rekonstrukcije dijelova zabata dviju građevina koje smo spominjali - Asklepijeva hrama u
Epidauru (osvajanje Troje), i dolje hrama Atene Aleje u Tegeji (Skopasova hrama sa prikazom
borbe Ahila i Telefa Kaičkoj ravnici). Vidite kako dijelovi zabata nedostaju, jer jednostavno se ne
mogu rekonstruirati.

Metope sa Zeusova hrama u Olimpiji, 12 heraklovih mlađih djela, nećemo ih nabrajati, poznata
su iz grčke mitologije. Čovjek se puno borio, sve je živo pobio, itd.

Evo dvije od tih metopa, pogotovo je poznata ova - Atlas donosi jabuke iz vrta Hesperida
Heraklu koji ga je na trenutak zamijenio da podupre nebeski svod. Atlas se nije htio vratiti na to
mjesto pa ga je Heraklo varkom uspio prevariti.

Partenon, rekli smo, 92 metope, dijelom su crteži, dijelom u grafici. Jedini dorski hram kod kojeg
su sve metope na vanjskom dorskom frizu izrađene u dubokom reljefu. Scene gigantomahije,
amazonomahije, kentauromahije i osvajanja Troje. Ovo su dijelovi čuvenog panatenejskog friza,
sa Partenona, sa prikazom Panatenejske procesije. Radili su ga Fidijini majstori, Alkamena,
128
Agorakrita, Sokrata i niz drugih majstora. 160 m dugačak, 1.06m visok. Zamislite koja je to
količina materijala. 2 zabata, 92 metope, 160 m dugačak friz, sve to izrađeno u 6 godina. Fidija je
izradio nacrte i modele, koje su onda oživotvorili njegovi učenici sa pomoćnicima. Sam Fidija je
vrlo vjerojatno izradio središnje figure obaju zabata, i najvažnije dijelove friza iznad pronaosa i
opistodoma.

Hram Atene Nike Apteros koji je bio sa tri strane krajem 5. st. bio ograđen jednom balustradom.
Spomenuo sam da je ta balustrada bila izgrađena sa figurama Krilate Nike prikazane u procesiji,
koje koračaju božici Ateni koja sjedi na prijestolju. Tu su krila, u najrazličitijim pozama. Ova
koja vezuje sandalu je najljepši sačuvani fragment. U tom hodu se Niki odvezuje sandala, i ona
podiže nogu, jednom elegantnom gestom, vezuje tu sandalu. Haljina u prozračnim naborima
potpuno razotkriva žensko tijelo. Autorstvo te balustrade se dovodi u vezu sa Agorakritom i
njegovom radionicom.

Ovo su detalji friza sa Amazonomahijom sa Apolonovim hramom u Basama u Figaliji sa prvim

korintskim stupom.

Mauzolej u Kalikarnasu, dijelovi friza na vrhu postolja - rekli smo četvorica majstora - Skopas,
Brijaksid, Timotej i Leokrat.

129
5. Helenizam

Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku civilizaciju. Naziv
je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali helenizirane Židove koji su
prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv helenistički period je prvi upotrijebio jedan
njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj
naziv uvriježio i ostao do danas.

Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov otac

Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od jednog svog
vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost ujedinjenom grčko-
makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod trajao oko četiri godine, od
334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg je Aleksandar vodio na Istoku do
granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g.
pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to
golemo carstvo kojim je vladao niti desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin
naslijedi na prijestolju, međutim, sve se pretvorilo dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih
generala. Na koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica.

Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog razdoblja.
Već sam prošli puta rekao da je oko te godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda.
Na prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere. Karl Gustav
Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje Aleksandra Velikog, od
334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga. Zatim, razdoblje Diadoha
(Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je završio građanski rat. Posljednje
razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr. kada dolazi do kraja helenističkog svijeta.
To je jedna politička podjela koja, gledajući politička zbivanja, ima smisla.

Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani, srednji i kasni
helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250. g. pr. Kr. Zatim
slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na kraju, kasni helenizam od
oko 150. do oko 30. g. pr. Kr.

Zašto se zapravo 31. g. pr. Kr. uzima za kraj helenističkog svijeta? Zato što je tada posljednja
helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. Vjerojatno ste i čuli za te
događaje u bitci kod Akcija uz obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta,
porazila flotu Marka Antonija i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo.
August je krenuo za njima i njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja
samostalna helenistička država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je
razorila Korint, središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska
provincija Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih
državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal III.
odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su oporučno došli
u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj Aziji. I more je sličnih
takvih primjera.

130
Zašto vam ovo govorim? Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to
je da je rani helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasično doba,
dok je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može
promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u granicama
rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad zaista govorim
napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog carstva - onda je to
spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po svojim stilskim
karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske umjetnosti. Kasni helenizam je
naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive grčke umjetnosti, a iz perspektive
rimske umjetnosti to je kasno republikanski period.

To smo morali razjasniti jer se mogu stvoriti nedoumice kad se pojavi spomenik s otoka Delosa
datiran oko 100. g. pr. Kr. čiji je autor Gaj Ofelije. Rimsko ime, a helenistički spomenik? Upravo
zato što je otok Delos važno trgovačko središte u kojem žive Egipćani, Grci, Sirijci, Rimljani i
drugi koji njeguju helenističku kulturu. Statua, koju ćemo nešto kasnije vidjeti, izrađena od ruku
grčkog majstora za jednog rimskog naručitelja. rađena je po uzoru na grčki original iz razdoblja
visoke klasike (dosta zamršena priča).

Kronologiju smo, nadam se, raščistili. Rani helenizam, visoki helenizam i kasni helenizam ili, iz
perspektive rimske umjetnosti, kasno republikanski period.

Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga proizlazi, a da
bismo to razumjeli moramo vidjeti kartu. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u
matičnoj Grčkoj, u grčkim kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u
Kirenaici, na sjevernim obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem
području, barem na deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja
Aleksandra Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko
Carstvo, da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije
umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke kulture
daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako kazati da je područje
na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija, Mala Azija, Sirija, Egipat i
prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Ovdje je manje-više vjerno dana karta
prostora na kojem se razvija helenistička kultura. Jezgra helenističke kulture i umjetnosti su
Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako
ne središnji dio Anadolije, zatim Ptolomejski Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne
Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio
pošteđen ni Apeninski poluotok. Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se
manifestiraju i uočavaju utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost.
Rimska umjetnost se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice
mogli proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka. Prostor
na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem se razvijala
grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer broj svih medija
umjetnosti je enorman. Rezultat toga je enorman broj stilova helenističke umjetnosti, tako da
govorimo i o rokoko stilu, i o baroknom stilu, i o patetičnom stilu i sl., mogao bih nabrajati u
nedogled, no ne znam koliko to ima smisla...

131
Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na zapadnoj
obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na Orontu te vrlo važan
grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija.

Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak
njih, međutim, ova Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija. Podignuta je na mjestu
jednog starijeg egipatskog naselja, zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio povjeren
vojnom inženjeru Dinostradu. Aleksandrija će uz Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih
kulturnih odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i posljednja doći pod rimsku
vlast.

Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i oko nje, iznijeli na svjetlo dana
izvanredne spomenike. Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim
takvim kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd.

Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s velikim
rasponom stilova, pogotovo na području skulpture. Tako da ne postoji potreba da mi sada ovdje
nižemo puste građevine, puste skulpture jer bi to moglo trajati satima i satima, da ne kažem
danima i danima. Zato ću ovaj prikaz helenističke umjetnosti koncentrirati na one najvažnije
spomenike, preko kojih ćemo tako pratiti najvažnija događanja u helenističkoj umjetnosti

Ono što bi s vama na početku volio obraditi, a vrlo je važno, je taj dio helenističke umjetnosti kod
kojeg se u svom ranom periodu, od 320. do 250. g. pr. Kr., više nego jasno manifestiraju utjecaji
kasno klasične umjetnosti.

Mi ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u sadržajnom, ni u

kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u povijesti umjetnosti postoje
kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino
naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ o spomenicima rano helenističkog perioda na
kojima se jasno manifestiraju utjecaji i uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju
najvećih a to su Sikijonski majstor Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog
Lizipovog i Praksitelovog naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist
Plinije, pa i Pauzanije, kojega smo više puta spominjali, spominju brojne umjetnike koji su bili
epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika).

Ovdje imamo 2 spomenika koji to zorno potvrđuju. Jedan je skulptura Tihe iz Antiohije, a druga
je skulptura Temis iz Ramusa. Lijeva je skulptura izrađena za novi helenistički kulturni centar
Antiohiju, u sjevernoj Siriji, a drugi za jedan mali gradić u okolici Atene.

Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura predstavlja Tihe, božicu sreće.
To je personifikacija samoga grada, budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama,
ne u originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo sasvim pouzdano da je
tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid. Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe
je Lizipovskih proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na jednoj
stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog riječnog boga koji personificira rijeku.
Ona u podignutoj desnoj ruci drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina.
Skulptura, iako je zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac
132
po kojemu su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova.

Druga skulptura Temis je nastala od ruke jednoga helenističkog majstora Kairestratosa. Ona je
nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete, čuvenu Agoraklitovu statuu koja je
stajala u svetištu te božice u istom tom gradu Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa
ahimationom slično posloženim. Ove dvije skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora,
odnosno predložaka preuzetih iz grčke klasične umjetnosti.

Drugi, više nego poznati primjer Lizipovog naslijeđa. Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a
prema onome što nam svjedoče pisani izvori, jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio
neuobičajeno duboku starost. Postoji legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni
novčić sa strane te da je nakon njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500
zlatnika. To bi značilo da je za života napravio 1500 djela.

Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama imamo jedva dvadeset. Međutim, početak
njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela
nastaju 308. i 309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki gledano, njegova
posljednja djela nastaju na početku helenističkog perioda.

Ovo je čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na čijim su vanjskim

stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime
majstora iz Larise koji ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu urne.
Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo Dioniza koji je
ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom lizipovskom likovnom jeziku.

Ovakvih primjeraka ima jako puno. Kada prijeđemo na utjecaj atenske kasno klasične umjetnosti,
recimo na Praksitela, onda je to jedan od najvažnijih spomenika rano helenističkog perioda tzv.
Aleksandrov sarkofag. Inače je on pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na
nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama njegova
sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi bio da je u

133
njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora sasvim navodi na
kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da je ovdje prikazan
Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u sam kraj 4. ili u sam
početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po svoj prilici su pripadali atenskoj
školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi
bili njegovi epigoni). Danas se Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu.
To je izduženi četvrtasti sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže
stranice nose 4 reljefna prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim
stranama. S gornje strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom.
Gore ima trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na
dvije vode sa naznačenim tim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da se
izvanredno uočavaju ostaci boje. Koliko možete vidjeti, Aleksandar (krajnje lijevo), na svom
konju, prikazan u sceni borbe između grčko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim
ostatcima oslikavanja. Na toj figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika
- frizura, fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili
lijenog satira, itd.

Aleksandrov sarkofag nije jedini spomenik koji

iskazuje prepoznatljive elemente praksitelovske
umjetnosti. Dvije male sličice, koje su stajale sa strane,
su dva izabrana primjerka čuvenih Tanagra statuetica.
To su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri
u Peociji, po jednom malom gradiću na čijoj su
nekropoli pronađene. To su figurice od terakote rađene
pomoću kalupa za nekakvu kućnu upotrebu. Ono zbog
čega su zanimljive je da one podsjećaju, proporcijama,
malenim glavama, gracioznim figurama i sl. na figure
muza. Podsjećaju na onu bazu iz Mantineja, ako se
sjećate, mislim da sam je pokazao. To je jedini
Praksitelov original koji spominje Pauzanija. Na jednoj
strani te baze je prikazana scena takmičenja Apolona i
Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove kćeri muze
odjevene u duge hitone uz bogato nabrane draperije, s
malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te
muze, odnosno na one statue iz Herkulanuma - veliku i
malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim
originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se
da su rađene u proporcijama ideala kasne klasike i da to
nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra statuetice se jasno naslanjaju na
umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom prikazuju ženske figure, i to mlade žene,
djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi
ženskih figura u različitim svakodnevnim životnim situacijama.

To su neki izabrani spomenici rano helenističkog perioda, na kojima se jasno uočavaju

utjecaji, odnosno odjeci umjetnosti velikih majstora kasnoga 4. st. pr. Kr.

Recimo, kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st.
134
pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi, aranžmani, krilati
dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj odjek na Taremskim,
odnosno, Gnatja vazama.

U svakom slučaju, utjecaj kasno klasične na rano helenističku umjetnost je više nego jasan.

Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju srednjeg i

visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica završili. To je
period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore. Umjetnička djela nastaju u
različitim umjetničkim centrima. Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su
u okviru grada Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od
najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik Aleksandrovih
Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom količinom novca. Njegov
gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni gospodin ostao sa ogromnim
bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije. Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I,
Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za izrastanje Pergama u prijestolnicu
helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu. Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj,
prikazati svoj grad nasljednikom slavne Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar
maksimalno potencirana kada su Atalidi izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali
su provalili iz sjeverne Europe u sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa
svojom vojskom (jedva) poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih
umjetničkih spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala.

Umirući Gali su jedna grupna

kompozicija koja je izvorno bila
postavljena na jednoj visokoj kružnoj
bazi. Sastojala se od 6 figura, 4 figure u
polu-ležećem položaju, figure Gala koji
sebi zariva mač u prsa, i figura njegove
žene koju on pridržava lijevom rukom
(nju je prethodno smaknuo da ne bi pala
u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj
piramidalnoj kompoziciji. Ova centralna
grupa Gala sa njegovom ženom je
poznata kao Ludovizi grupa, a ove ostale
figure ranjenih umirućih Gala se čuvaju
u različitim muzejima u Italiji. Imamo
jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju. Usprkos toj
činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj Akropoli u jednom
velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom svetištu Akropoli. Zašto je
ta Grupa umirućih Gala važna? Zato što je ona prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji
se naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže veći
broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom pokretu s
temama patnja, smrt, stradanje junaka.

Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po uzoru na
nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od koje danas
135
raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom rukom pridržava mrtvo
tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija izvorno mogla biti okružena
figurama ranjenih i umirućih junaka.

Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu
amazonsku kraljicu Pentezileju (vidjeli ste to na jednom crveno-figuralnom kiliksu).

Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih

je vama najpoznatija jedna - Laukonova
grupa. Ona tematski, sadržajno i
formativno pripada helenističkoj
baroknoj grupi. Priča vam je vjerojatno
poznata - prikazuje trojanskog svećenika
Laukona i njegova dva sina, na koje je
Apolon poslao zmije, jer su uočili da je
uvlačenje Trojanskog konja u Troju
varka itd.

Grupa koja se danas čuva u Vatikanu,

jedna jedina, zanimljiva utoliko što je
Plinije spominje i kaže da ju je vidio u
palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g.
pr. Kr. Plinije kaže i da su autori te
grupe, trojica rodskih majstora:
Agesandar, Atenodor, Poliodor - grčka
imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina
prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da
su to imena kopista. U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati
ostaci jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri
neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog, odnosno
početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim ostaci Paskvido
grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje Polifema, i tzv. Scila grupe
(zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman, Scila, povlači mornare i proždire ih).
Zašto je ta Sperlonga zanimljiva? Zato što je uz nju pronađen natpis na grčkom jeziku koji su
postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena - Agesandoros, Atenodoros i
Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laukonova grupa kopija nastala po originalu iz
200. g. pr. Kr.

To je jedna vrlo važna činjenica, da su helenističke historijske i barokne grupe bile po ukusu
rimskih komitenata. One su bile vrlo popularne, često reproducirane, kopirane i izrađivane u
različitim verzijama u razdoblju negdje od kasnog helenističkog do sredine ranog carskog
perioda. Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih helenističkih grupa, a njihov odraz u
reljefu je čuvani Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama gigantomahije na čuvenom Zeusovom
oltaru u Pergamu. Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih spomenika, i uopće jedan
od najvažnijih helenističkih spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti koje ima istu
vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za klasičnu umjetnost. Helenistička umjetnost je dugo
vremena doživljavana kao jedno razdoblje pada grčke umjetnosti, kao vrijeme kiča. Ocjene i
136
mišljenja se polako mijenjaju, mi danas znamo da je helenistički period jedan logički nastavak
grčke umjetnosti, jedno prijelazno razdoblje u rimsku umjetnost i da ono obiluje mnogim
vrhunskim spomenicima. Jedan od njih je Pergamski oltar odnosno Zeusov oltar, i to na prvom
mjestu. Danas se pročelje tog oltara nalazi rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom
njemački arheolozi istraživali područje pergamske Akropole. Ona je dobro istražena. Imam jako
dobar tlocrt s kojega biste vi vidjeli kako izgleda ta pergamska Akropola.

Sama činjenica da su glavni spomenici Pergama stajali na Akropoli povezuje nas sa atenskom
Akropolom. Stvari su malo drukčije, jer atenska je Akropola bila mjesto štovanja različitih
kultova i mjesto na kojemu su se dizali pojedini hramovi. Pergamska Akropola je jednom
središnjom ulicom podijeljena u dva dijela - područje sa svetištima, hramskim zdanjima te
područje sa vladarskom palačom, magazinima, kožarama itd.

137
Vratimo se na Pergamski oltar. To je jonska građevina podignuta na jednom visokom
stepenastom postolju. Gradnja je započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme
Atala II. Na tom spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj
Pergamskog oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se
nalazi monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja ispod
zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj friz prikazuje
borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj umjetnosti klasičnog ili
arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su ovdje prikazani dijelom u
antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju ljudski torzo, ali zmijolike repove i
druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i natpise sa imenima prikazanih bogova i
imenima majstora.

Drži se da su na frizu izvorno stajala imena najmanje dvanaestorice velikih majstora. Pitanje koje
se postavlja je: Odakle su ti majstori? Nemamo saznanja o tome, ali je izvjesno da su oni stigli iz
različitih krajeva grčkog svijeta. Neki sa grčkih otoka poput Rodosa, neki iz Atene, a neki iz
lokalnog područja. Imali su veći broj svojih pomoćnika. Postoji mogućnost da je projekt samog
Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do
kraja sigurni u tu mogućnost.

Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski stupovi
koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga dvorišta je stajao
žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji friz u visini entabature. Taj
friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa. Zašto? Jer su se pergamski vladari željeli
pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina Telefa koji se borio u trojanskom ratu na

138
strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u
istom bogatom baroknom stilu, bogatih baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih
baroknih grupa.

Ono što nadalje karakterizira skulpturu helenističkog perioda, rekao sam maloprije, to je veliki
raspon u produkciji, u stilovima... Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki
utjecaj imao Skopas, pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput
rokoko stila, sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi
grupa, grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim
pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.

Sve su to grupne kompozicije, i njih ima enorman broj. Vrlo su česti prikazi grupa unutar kojih su
prikazi mitoloških kentaura. Tu se mogu lučiti 2 vrste prikaza - stari kentauri, mladi kentauri -
nešto slično ima i u prikazivanju satira, figura iz dionizijačkog kruga, gdje isto imamo stare
satire, mlade satire. Česti su prikazi žanr skulpture kao što su Tanagra statuetice. Imamo tu i
mnogo boljih primjera. Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva,
što nikada prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog
doba nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u
svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze malih
negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge, čuveni spinario,
dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to primjeri žanr stila.
Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih muškaraca na tržnici, odnosno
starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on realistički prikazan sa svojom mlohavom
kožom, kompletno naznačenim dijelovima degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela,
propadanjem kože i sl.

Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je

portretna statuarna plastika. Ona se pojavljuje već u
kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih
kulturnih radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se
običaj nastavlja u helenističkom razdoblju. Pored
grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom
se razdoblju vrlo rijetko izrađuju i statue sa portretnim
karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet
Aleksandar veliki utro put toj vrsti skulpture. Za
njegova života su nastale mnoge statue sa njegovim
portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno
helenističkim kopijama. Autor jednih takvih portretnih
statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar
se vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu
anastoli frizuru. Ona ima (ovako) karakterističan
razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji
su bačeni sa strane itd. Budući da je umro mlad, u
tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga,
golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije
kubične strukture lica, a nekad malo izduženijeg, i sl.
Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih
139
realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se ni
autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time se javlja i
vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara očito idealizirani,
uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru. To su dva paralelna pravca
u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike.

Inače jedan takav krajnje realistični portret Antioha III, kojega prepoznajemo po portretu na
novcu. U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki
idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa izradom
kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do sada ispričao,
očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji cijeli raspon stilova, cijeli
raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog karaktera, itd.

Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz, Afrodita, Apolon
- mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim božanstvima ima Afrodita. Tu
su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne klasike, pogotovo Praksitelova
poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se
razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova i shema sve do rimskog vremena.

Ovdje imamo Afroditu sa otoka Melosa, poluodjeveni

ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po uzoru na jednu
čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od
najvećih grčkih slikara uopće, Apel, prije sam ga spomenuo. On
je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju,
izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Ovo je zgodan
moment da uočite na koji se način ova helenistička umjetnost
veže na kasno klasičnu. Apel slika za svetište na Kosu sliku
Afrodite Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi
uvojke kose. Mi po prilici možemo znat kako je ta slika
izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u
helenističkoj umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada
po uzoru na tu sliku nastaje statuarni tip Afrodite, koja, iako
ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi
uvojke kose.

Druga priča, Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u

kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje
taj motiv, i jedan bitinijski majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u
stojećem stavu, a on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod
Praksitelove Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi
tip je stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip Afrodite
Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim specifičan položaj
ruku.

140
Evo jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda, mislim
da ga ne bi trebalo zaboraviti spomenuti jest Kolos sa otoka
Rodosa, jedan od sedam svjetskih čuda. Samim time se nameće
potreba da ga spomenemo. Kolos sa Rodosa je ogroman
brončani tip koji je zatvarao ulaz u Rodsku luku, izrađen u
bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31
metar. Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga
djela radio rodski majstor Hars.

Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još
u helenističkom periodu, stradao kod jednog snažnog potresa,
pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11. st. nije
došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac
i prodao Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica
da je od bronce, visine 31 m, da su ispod njegovih nogu na
krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To
naprosto fascinira.

Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je

svjetionik na otoku Farosu ispred Aleksandrije koji je
doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto
zna na temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva
jednog andaluzijskog Maora iz 11. st. Podignut početkom
3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat
iz Knida. Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m),
sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio kvadratnog tlocrta
30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan.
Na vrhu svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao
prolaz brodovima, davao upute moreplovcima za ulazak u
tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Svjetionik
na Farosu je predložak po kojemu su kasnije izgrađene
druge slične građevine u rimskom svijetu - jedna od
važnijih je ona u Osti, luci grada Rima, koja je podignuta
u doba Klaudija. Čini se da je izgled toga svjetionika na
Farosu mogao imati utjecaj na gradnju prvih
ranokršćanskih zvonika, čak se govori da je poslužio kao uzor u gradnji prvih minareta. Njegove
su ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina.

Još ću vam malo pričati o osnovnim karakteristikama helenističkog graditeljstva. (izgubio sam
svaku vrstu inspiracije, ali bit ću što je moguće kraći)

Spomenuo sam činjenicu da je rano helenistički period razdoblje intenzivne urbanizacije. Kad
sam kazao da je Aleksandar Veliki tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i
kasnije, osnovao 70 novih naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Ne bi
sada imalo puno smisla ići u detalje, ja sam spomenuo primjer Aleksandrije koja je ključan i
najvažniji primjer. Jednom vojnom inženjeru, Dinostratu, Aleksandar je povjerio osnivanje novog
naselja u ušću rijeke Nila. Vi svi dobro znate da su se stare egipatske prijestolnice nalazile
141
uzvodno, bilo da su bile u gradovima Saisu, Tela Arnarni, Tebi itd. Aleksandrija će vrlo brzo
prerasti u prijestolnicu ptolomejskog Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je
osnivač je Aleksandrov general Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. To će
postati jedna ekumena za sebe, tu će doći trgovci sa svih različitih strana, i Sirijci, i Židovi, i
Grci, i Rimljani, i naravno, sami Egipćani. To je jedna mega-kozmopolitska sredina. Uz
Aleksandriju bi se tu još mogao svrstati i grad Prijena, prošli put sam spominjao taj grad u
kontekstu kasne klasike, no tada je nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz
Prijene, ali je izgradnja trajala duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike
jednog helenističkog grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine
javnoga karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat,
inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih).

Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2. st. pr.
Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri strane okruženu
porticima.

Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus. Grčka riječ za tu građevinu je stoa.
Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u
Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko
bogat te iz političkih i ideoloških razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni.

To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene poklonili
gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti. Sastojala se iz četiri
odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i Amazonki. Jedna je prikazivala
borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a četvrta bitku pergamske vojske sa
Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo, svoje političke uspjehe, kroz kulturu i
umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je
bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda
na Maratonskom polju - to smo danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U
čast toga nastaju umirući Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova
višefiguralna grupa u podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile
građene u visini jednog lakta, što znamo iz
izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo
financijski i umjetnički zahtjevno, dok su
Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini.

No da se vratim na stou Atala II.

Dakle, ona je rekonstruirana nakon

istraživanja američkih arheologa na atenskoj
Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio
dosta kontroverzan, i danas se izbjegava
takav pristup, odnosno, anastiloza ili
potpuno nova izgradnja jednog antičkog
spomenika.

To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke dijelove
142
građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga rekonstruirano, a
da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je dugačka, duž jedne svoje
strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana pridodaje i dvostruka kolonada.
Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski
stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina
ima krov na dvije vode i stubišta na svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila
neopravdana, kada danas prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne
arhitekture, a krajnje funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile
natkrivene, njima ste mogli hodati, lijepo razgovarati, zabavljati se. Ako ste bili filozofi, onda ste
tu mogli pričati po cijeli dan, bez opasnosti da će vas sunce spržiti, ili da ćete pokisnuti. To je
zapravo funkcija tih građevina. Dućani u okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom
graditeljstvu imaju taberne u okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz
prakse helenističkog graditeljstva i to je ta nit koja ih veže.

Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita. To je

opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno klasično doba, bez
hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko gube ovu zadnju prostoriju,
riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od najstarijih takvih primjera je
Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi reduciraju po dužini, po visini (u
gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko malih hramova jedan pored drugog. Oni
se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva visinske se razlike rješavaju stubištima,
propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i
izuzetno monumentalna, prostrana svetišta.

Ja ću spomenuti dva takva svetišta kao tipičan primjer takve vrste arhitekture. To je Atenino
svetište u gradu Lindosu na Rodosu i Askeplijevo svetište na otoku Kosu. Rekonstrukciju
Askeplijevog svetišta na otoku Kosu sam imao, međutim nismo ga vidjeli. Rekonstrukciju
Ateninog svetišta u gradu Lindosu na Rodu imate u knjizi "Drevna Grčka".

To malo otvorite i pogledajte, u 2 je, ili 3 čak prekrasna crteža. Uočiti ćete bitne karakteristike,
dakle, hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta, nerijetko kroz
Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram. Hram je opasan sa tri
strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora unutar samog hrama. Na njima
se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku
Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite,
vi ćete se vjerojatno doći ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova
svetišta postajala pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i
mi u izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo svetište
na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi onu krasnu sliku".
One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz nekih vjerskih pobuda, već
diviti se sadržaju hrama.

Tu praksu preuzimaju donekle i Rimljani. Imamo niz primjera, npr. hram Jupitera Ansura u
Teraćini kod južnog Rima. Jedan hram itarskog tlocrta, ali sa tri strane okružen trijemom. To je
razdoblje kasnog helenizma ili kasne republike. Ne znači to da nema velikih hramova, ima ih, ali
je isključivo riječ o zdanjima koji su nastali izgradnjom ili obnovom ranijih, uništenih građevina.
Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla duboko u
143
helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta, samo što je umjesto cele
imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u helenističkom razdoblju.

Jedan svakako interesantan primjer na kojemu ću se malo zadržati je čuveni Olimpeion u Ateni,
hram Zeusa Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je
vladala Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je
njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i
Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr. Kr.
sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja. Kako se
rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja ponovno staje, da bi
nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako da je njegova gradnja
započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana, time je prošlo 700 godina od
početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski
stil ranog helenizma ravnopravno participira sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao
najpopularniji.

144