KAREN ARMSTRONG ISLAM

KRATKA POVIJEST
copyright Alfa

DUH VREMENA
UREDNIK BIBLIOTEKE: BOIDAR PETRA

N A S L O V IZVORNIKA: K A R E N A R M S T R O N G , Islam Copyright 2000, 2002. Karen Armstrong Published by arrangement with Weidenfeld & Nicolson All rights reserved

ALFA d.d., Zagreb, 2008. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi nain reproducirati bez nakladnikova pismenog doputenja.

KAREN

ARMSTRONG

KRATKA POVIJEST
S engleskoga preveo Nikola kori

Zagreb, 2008.

SADRAJ

POPIS ZEMLJOVIDA VREMENSKI TIJEK POVIJESNIH DOGAAJA I. POETAK

Prorok Raiduni (632-661.) Prvi fitnet (570.-632.)

7 15 43
43 71 83

II. RAZVOJ
Omejidi i drugi fitnet Religijska k r e t a n j a Posljednje godine O m e j i d a (705.-750.) Abasidi: razdoblje visoko razvijenog kalifata (750.-935.) Ezoterijski pokreti

90
90 97 103 108 126

III. VRHUNAC
N o v i p o r e d a k (935.-1258.) Kriarski ratovi Teritorijalno irenje Mongoli (1220.-1500.)

145
145 162 165 167

IV. POBJEDONOSNI ISLAM

Carski islam (1500.-1700.) Safavidsko C a r s t v o Mogulsko C a r s t v o Osmansko Carstvo

189
189 192 202 211

V. RATOBORNI ISLAM
Dolazak Z a p a d a (1750.-2000.) Koje su z n a a j k e suvremene m u s l i m a n s k e drave? Fundamentalizam

223
223 247 258

M u s l i m a n i u m a n j i n i .........................................276 Put prema naprijed ........................................281 Postskriptum 293

KLJUNE OSOBE U POVIJESTI ISLAMA RJENIK ARAPSKIH POJMOVA BILJEKE PRIJEDLOZI ZA DALJNJE ITANJE KAZALO OSOBA I POJMOVA

298 312 319 322 333

POPIS ZEMLJOVIDA

M u h a m e d o v svijet: A r a b i j a oko 610. g Rana osvajanja Osvajanja u doba Mejida R a s p a d Abasidskog carstva Selduko carstvo Kriarske drave u Palestini, Siriji i Anatoliji oko 1130 Mongolsko carstvo (tijekom H u l a g u o v a v l a d a n j a , 1255.-1265 Sefevidsko carstvo (1500.-1722.) Mogulsko carstvo (1526.-1770.) Otomansko Carstvo

53 78 104 147 155 163 171 196 204 213

PREDGOVOR

Izvanjska povijest religijske tradicije esto se ini odvojenom od promiljanja same vjere. Duhovna je potraga put u unutranjost; ona je vie duevna nego drutvena drama. Ona je zaokupljena liturgijom, doktrinom, kontemplativnim naukom i istraivanjem srca, a ne s neskladom aktualnih drutvenih previranja. No religije ive i izvan due. Njihovi se vode moraju hvatati u kotac sa svjetovnim stvarima i esto moraju obavljati takve poslove. Bore se s pripadnicima drugih vjera, koji, ini se prijete njihovoj tenji za monopolom na apsolutnu vjersku istinu; oni takoer proganjaju pripadnike svoje vlastite vjere zbog razliita tumaenja tradicije ili zbog zastupanja krivovjerja. Veoma su esto sveenici, rabini, imami i amani podloni svjetovnim sklonostima kao i obini politiari. Meutim, sve je to zapravo, openito gledano, zloporaba svetih ideala. Ti sukobi s pozicija moi nisu ono to religija kao takva jest, nego su nedostojna skretanja s putova duhovnog ivota, koji se provodi daleko od poludjele gomile, nevidljivo, tiho i nenametljivo. Zapravo, u mnogim vjerama postoje monasi i mistici koji su se povukli u sebe, daleko od svijeta, jer buku i razdor povijesnih dogaaja smatraju nespojivima s istinskim religijskim ivotom.

U hinduskoj se tradiciji povijest odbacuje kao neto prolazno, nevano i nezbiljsko. Starogrki su se pak filozofi bavili vjenim naelima koja bitno tvore tijek izvanjskih dogaanja. Za njih povijesne okolnosti ne mogu biti ono za to bi se zanimao ozbiljan mislilac. U evaneljima Isus je esto svojim sljedbenicima naglaavao da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, te da se ono moe nai jedino unutar samog vjernika. Kraljevstvo nee doi uz veliku politiku halabuku, ve e se razvijati tiho i neopaeno poput klijanja goruiina zrna. Nadalje, nuno je istaknuti da suvremena zapadna civilizacija strogo odvaja religiju od politike; temelje sekularizacije postavili su filozofi prosvjetiteljstva da bi oslobodili religiju od iskvarenog utjecaja svjetovnosti, dajui joj mogunost da uistinu postane ono to jest. Pa ipak, koliko god religiozni ljudi teili duhovnome, oni su prisiljeni traiti Boga i sveto u ovome svijetu. Oni su esto proeti osjeajem dunosti da pronesu svoje ideale s ciljem izdizanja ljudskog drutva. ak i ako se sasvim odvoje od svjetovnosti, vjernici ne mogu pobjei od toga da su oni i ljudi svoga doba, te da sve ono to se dogaa izvan samostanskih zidina ima upliv i na njih, to ne znai da oni moraju biti u potpunosti i svjesni toga. Ratovi, kuga, glad, privredna kriza i unutranje politiko stanje njihove drave uvlai se u njihovo monako postojanje te odreuje njihov religijski pogled. U stvari, povijesne tragedije esto nagone ljude na duhovno traenje koje im omoguuje iznalaenje nekog konanog smisla u onome

to esto nalikuje na skup nuzgrednih, proizvoljnih i profanih dogaaja. Prema tome, postoji simbiotski odnos izmeu povijesti i religije. Kao to je B u d a rekao, naa predodba o opstojnosti kao neemu nesavrenome prisiljava nas da pronaemo drugaije putove ivljenja koji e sprijeiti nae propadanje u beznae. Sredinji paradoks religijskog ivljenja je taj da ono udi za transcendencijom, dimenzijom postojanja koja nadilazi ovozemaljski ivot, ali tu transcendentnu stvarnost ljudska bia mogu jedino iskusiti preko svjetovnih, tjelesnih pojava. Ljudi osjeaju prisutnost boanskog u stijenama, planinama, zidinama hramova, zakonskim odredbama, pisanim tekstovima, ili u drugim mukarcima i enama. Mi nikad nemamo neposredno iskustvo transcendentnoga: na je religijski zanos usmjeren ka svjetovnim stvarima i osobama u kojima je duboko skriveno ono sveto. Ljudi vjere izvjebani su u traenju i pronalaenju svetoga ispod neobeavajue povrine profanih pojava. Oni su prinueni koristiti svoju sposobnost stvaralake uobrazilje. Jean-Paul Sartre je definirao uobrazilju kao sposobnost da se misli ono to nije prisutno. Ljudska su bia religiozna bia zbog toga to posjeduju uobrazilju; ljudska priroda prisiljava ljudska bia na potragu za skrivenim znaenjima i na postignue zanosa koji ih ini u punom smislu ivima. Svaka tradicija daje poticaj ispunjenima vjerom da usmjere svoju panju na svjetovne znakove, koji su po sebi osebujni, te da se naue proniknuti boansko u tome.

U islamu muslimani tragaju za Bogom u povijesti. Njihov sveti spis Kuran (Kur'an) dao im je povijesnu misiju. Njihova je osnovna dunost bila stvaranje pravedne zajednice u kojoj se sa svim lanovima, pa i onim najslabijima i najranjivijima, postupalo s najveim potovanjem. Iskustvo gradnje takvoga drutva, te ivljenje u njemu trebalo im je omoguiti iskustvo boanskoga, budui da je takav ivot bio u skladu sa Bojom voljom. Musliman je takoer bio duan ispuniti povijesnu misiju, a to je znailo da se svjetovne stvari nisu odvajale od duhovnih, ve su one bile predmetom same religije. Dobro drutveno ozraje muslimanske zajednice bila je stvar od najvee vanosti. Kao to je sluaj sa svim religijskim idealima, niti taj ideal nije mogao biti proveden u izopaenim i traginim uvjetima povijesnih okolnosti, ali ipak nakon svakog pada, muslimani bi se podizali i zapoinjali iznova. Muslimani su iznali svoje vlastite obrede, misticizam, filozofiju, dogme, svete spise, zakone i svetinje poput svih ostalih. Meutim, sve te religijske tenje proizale su neposredno iz muslimanskih estih i tjeskobnih promiljanja o trenutnoj politikoj situaciji u islamskome drutvu. Ako na primjer drutvene ustanove nisu bile u skladu s idealima Kurana, ako su muslimanski politiki vode bili okrutni i izrabljivaki raspoloeni, ili ako je muslimanska zajednica bila pod udarom otvoreno antimuslimanskih neprijatelja, svaki je musliman tada mogao osjetiti da je njegova ili njezina vjera u konani ivotni smisao i vrijednost u opasnosti. U tom sluaju, sve snage drutva morale su biti

upregnute da se islamsku povijest stavi ponovno na pravi put; u suprotnome, itava religijska graevina bi se uruila, te bi ivot bio lien ikakvog smisla. Stoga je politika za muslimane bila ono to krani zovu sakramentom: politika je bila arena u kojoj su muslimani imali iskustvo Boga, u kojoj je boanskome bilo omogueno da uinkovito djeluje u svijetu. Iz toga slijedi, povijesne kunje i nevolje muslimanske zajednice - politika umorstva, graanski ratovi, invazije, te usponi i padovi vladajuih dinastija nisu nikad bile odijeljene od unutarnjega religijskog traenja, nego su bitna sastavnica islamskoga vjerskoga nazora. Muslimanski je vjernik oduvijek meditirao nad trenutnim dogaajima svoga doba i nad dogaajima iz povijesne prolosti kao to kranin meditira nad ikonom, koristei stvaralaku uobrazilju s ciljem razotkrivanja skrivenoga boanskog temelja. Stoga u t j e c a j izvanjske povijesti muslimanskih naroda ne moe biti u drugom planu, budui da je jedna od glavnih znaajki islama njegova sakralizacija povijesti.

VREMENSKI TIJEK POVIJESNIH DOGAAJA

610. - Prorok M u h a m e d prima prvu objavu Kurana (Kur'an) u Meki. Dvije godine kasnije zapoinje svoje propovijedanje. 616. - Odnosi izmeu mekanskih vlasti i M u h a m e d a pogoravaju se; dolazi do progona, ime Muhamedov poloaj u Meki postaje vrlo teak. 620. - Arapi iz naselja Jesrib (kasnije prozvano Medina) dolaze u kontakt sa Muhamedom i pozivaju ga da vodi njihovu zajednicu. 622. - Prorok zajedno s oko sedamdeset muslimanskih obitelji ini hidru, preseljenje iz Meke u Medinu, to potie mekanske vlasti da pozovu na osvetu. Hidra oznaava poetak muslimanske ere. 624. - Muslimani nanose teak poraz Meki u bici na Bedru. 625. - Muslimani trpe estok poraz od strane mekanske vojske u bici na Uhudu u okolici Medine. idovska plemena K a j n u k a i Nazir otjerana iz Medine zbog suradnje sa neprijateljem iz Meke. 627. - Muslimani u potpunosti razbijaju mekansku vojsku u bici kod j a r k a (bitka na Hendeku)(radi se o jarku koji je bio iskopan oko Medine da zatiti grad od provale mekanske konjice - op. prev.). N a k o n toga slijedi

pokolj mukaraca iz idovskog plemena Kurejza koji su pomagali Mekance protiv muslimana. 628. - Iz Muhamedova nastojanja da se zane primirje proizlazi Ugovor na Hudejbiji izmeu Meke i Medine. Na M u h a m e d a se sada gleda kao na najmonijeg ovjeka u Arabiji te on privlai mnoga arapska plemena u svoj savez. 630. - Mekanci kre Ugovor na Hudejbiji. Muhamed marira na Meku s velikom muslimanskom vojskom i njihovim plemenskim saveznicima. Meka priznaje poraz, dragovoljno otvara gradska vrata Muhamedu koji zauzima grad bez prolijevanja krvi. M u h a m e d ne prisiljava mekanske muslimane da preu na islam. 632. - Smrt proroka Muhameda. Abu Bekr izabran za kalifa (predstavnik). 632.-634. - Kalifat Abu Bekra i tzv. ratovi protiv ride (ratovi protiv otpadnitva - op. prev.), protiv plemena koja se izdvajaju iz saveza. Abu Bekr uspijeva uguiti pobunu i ujediniti arapska plemena. 634.-644. - Kalifat Omara (Omera) ibn al-Hataba. Muslimanske vojske osvajaju Irak, Siriju i Egipat. 638. - Muslimani osvajaju Jeruzalem koji postaje time trei najsvetiji grad u islamskom svijetu nakon Meke i Medine. 641. - Muslimani vladaju Sirijom, Palestinom i Egiptom; nanose poraz Perzijskom carstvu, te nakon to e sakupiti dovoljno ljudi, zaposjest e biva perzijska podruja. Sagraeni utvreni vojniki gradovi Kufa, Basra i

Fustat za smjetaj muslimanskih trupa koje ive odvojeno od stanovnitva osvojenih podruja. 644. - Kalifa O m a r a ubio perzijski ratni zarobljenik. Osman ibn Afan izabran za treeg kalifa. 644.-650. - Muslimani osvajaju Cipar, Tripoli u Sjevernoj Africi, i nakon toga uspostavljaju muslimansku vladavinu u Iranu, Afganistanu i Sindu. 656. - Kalifa Osmana ubili nezadovoljni muslimanski vojnici koji proglauju Aliju ibn Abu Taliba novim kalifom. Alijevu vlast ne prihvaaju svi muslimani. 656.-660. - Prvi fitnet (fitna). Zapoinje graanski rat. 656. - Bitka kod deve (tzv. Devina bitka u kojoj je Aia za vrijeme bitke jahala devu - op. prev.). Aia, prorokova ena, Talha i Zubejr vode pobunu protiv Alija, zbog toga to nije osvetio Osmanovo umorstvo. Alijevi pristae nanose im poraz. U Siriji oporbu vodi Osmanov roak Muavija ibn Abu Sufjan. 657. - Pokuaj arbitrae izmeu dvije suprotstavljene strane na Sifinu; odluka arbitrae ne ide u prilog Aliji te ga Muavija zbacuje i proglaava se kalifom u Jeruzalemu. Hariditi se odmeu iz Alijevog tabora. 661. - Aliju ubio hariditski ekstremist. Alijevi pristae proglauju njegova sina Hasana novim kalifom, no Hasan sklapa sporazum sa Muavijom, i povlai se u Medinu. 661.-680. - Kalifat Muavije I. Osniva Omejidsku dinastiju. Premjeta svoju prijestolnicu iz Medine u Damask.

669. - Smrt H a s a n a ibn Alije u Medini. 680. - Jezid I. postaje drugi omejidski kalif nakon smrti njegova oca Muavije. 680.-692. - Drugi fitnet. Zapoinje jo jedan graanski rat. 680. - Muslimani Kufe, koji sebe nazivaju iat (i'a) Ali (Alijeve pristae) proglauju Huseina, drugog sina Alije ibn Abu Taliba, kalifom. Husein planira sa malenom vojskom svojih sljedbenika preseljenje iz Medine u Kufu, ali ga doekuju Jezidove trupe. Pogiba na poljanama Kerbele. Abdulah ibn al-Zubejr podie pobunu protiv Jezida u Arabiji. 683. - Smrt Jezida I. Smrt njegovog maloljetnog sina Muavije II. Dolazak na vlast Mervana I., omejidskog pretendenta na kalifat kojeg potpomau Sirijci. 684. - Hariditski pobunjenici uspostavljaju nezavisnu dravu u sredinjoj Arabiji protivnu Omejidima. Ustanci haridita u Iraku i Iranu. ijitski ustanak u Kufi. 685.-705. - Kalifat Abd el-Malika (Abdulmelika) koji uspijeva obnoviti omejidsku vlast. 691. - Omejidske snage nanose poraz hariditima i ijitskim pobunjenicima. Dovrena izgradnja Kupole na Stijeni u Jeruzalemu. 692. - Omejidske snage nanose poraz, te pogubljuju Ibn al-Zubejra.

Kao posljedica ratova fitneta, razvijaju se religijski pokreti u Basri, Medini i Kufi; razliite kole vode k a m p a n j u za stroe primjenjivanje kuranskih odredbi u javnom i osobnom ivotu. 705 .-715. - Kalifat Al-Velida. Muslimanske vojske nastavljaju osvajanje Sjeverne Afrike i uspostavljaju kraljevstvo u panjolskoj. 717.-720. - Kalifat Omara II. Prvi kalif koji nagoni nemuslimansko stanovnitvo na primanje islama. Pokuava primijeniti u svojoj vladavini neke od religijskih ideala. 720.-724. - Kalifat Jezida II., raskalaenog vladara. Sve se vie iri ijitsko i hariditsko nezadovoljstvo omejidskom vladavinom. 724.-743. - Kalifat Hiama I., revnog, ali vrlo samovoljnog vladara, koji se takoer suprotstavlja pobonijim muslimanima. 728. - Smrt H a s a n a al-Basrija, poznavaoca hadisa, religijskog reformatora i askete. 732. - Bitka kod Poitiersa. Karlo Martel nanosi poraz malenoj skupini muslimanskih konjanika iz panjolske. Abu H a n i f a prvi utire put uenju fikha. Muhamed ibn Ishak pie svoju prvu veu biografiju o proroku Muhamedu. 743.-744. - Abasidska frakcija zapoinje sakupljati pristae protiv Omejida u Iranu, borei se pod ijitskom zastavom. 743. - Kalifat Velida II. 744.-749. - Mervan II. preuzima kalifat, te pokuava

uspostaviti omejidsku prevlast nad buntovnicima. Njegove sirijske snage uspijevaju uguiti neke od ijitskih ustanaka, meutim: 749. - Abasidi osvajaju Kufu i zbacuju Omejide. 750-754. - Kalif Abu Abas al-Safah (Sefah), prvi abasidski kalif, vri pokolj nad svim lanovima omejidske obitelji. To je znak apsolutne monarhije, to je novost u islamu. 755.-775. - Kalifat Abu Dafera al-Mansura (Mensur). Ubija ugledne iite. 756. - panjolska se izdvaja iz Abasidskog Kalifata; na njenom tlu se uspostavlja nezavisno kraljevstvo pod vodstvom jednoga od omejidskih izbjeglica. 762. - Osnivanje Bagdada, koji postaje nova prijestolnica Abasida. 765. - Smrt Dafera al (as)-Sadika, estog ijitskog imama, ijom se naukom potie ijitske uenike da se povuku zbog religijskih naela iz politike. 769. - Smrt Abu Hanife, osnivaa prve od velikih kola islamskog zakona. 775.-785. - Kalifat Al-Mahdija (Mehdi). Potie razvitak fikha, doputa pijetizam religijskih pokreta, koji se postupno privikavaju na suivot sa apsolutizmom abasidske dinastije. 786.-809. - Kalifat H a r u n a al (ar)-Raida. Vrhunac abasidske moi. Velika kulturna renesansa u Bagdadu i ostalim gradovima diljem carstva. Osim to je zatitnik kolstva, znanosti i umjetnosti, kalif takoer potie

prouavanje fikha, te prikupljanje i sastavljanje zbirke ahadisa kojom e se omoguiti koherentno oblikovanje jezgre islamskog zakona (erijat). 795. - Smrt Malika ibn Enesa, osnivaa malikijske pravne kole. 801. - Smrt Rabije, prve velike mistiarke medu enama. 809.-813. - Graanski rat izmeu Al-Mamuna (Me'mun) i Al-Amina, dva sina H a r u n a al-Raida. Al-Mamun nanosi poraz svome bratu. 813.-833. - Kalifat Al-Mamuna. 814.-815. - ijitska pobuna u Basri. Hariditski ustanak u Horasanu. Kao obrazovani zatitnik umjetnosti i znanosti, kalif je sklon racionalistikoj teologiji mutezilizma, kojoj se do tada nije odobravalo. Kalif pokuava smanjiti napetosti snubei neke od protivnikih religijskih skupina. 817. - Al-Mamun odreuje Al-Ridu, osmog ijitskog imama, svojim nasljednikom. 818. - Al-Rida umire, vjerojatno ubijen. Inkvizicija pod dravnom nadlenou ( mihna ) pokuava ojaati mutezilitska stajalita na tetu u puku nairoko omiljenih nazora ehlul-hadisa, koji su uglavnom u tamnicama zbog svojeg nauavanja. 833.-842. - Kalifat Al-Mutasima. Kalif stvara svoju vlastitu gardu sastavljenu od turskih robova vojnika, svoju prijestolnicu seli u Samaru. 842.-847. - Kalifat Al-Vasika. 847.-861. - Kalifat Al-Mutevekila.

848. - Ali al-Hadi, deseti ijitski imam, zatvoren u tvravi Askara u Samari. 855. - Smrt Ahmeda ibn Hanbela, j u n a k a ehlul-hadisa i osnivaa hanbelijske pravne kole. 861.-862. - Kalifat Al-Muntasira. 862.-866. - Kalifat Al-Mustaina. 866.-869. - Kalifat Al-Mutaza. 868. - Smrt desetog ijitskog imama. Njegov sin Hasan alAskari (Askeri) nastavlja provoditi svoj ivot kao zatvorenik u Samari. 869.-870. - Kalifat Al-Muhtadija. 870. - Smrt J a k u b a ibn Ishaka al-Kindija, prvog muslimanskog falasifa. 870.-892. - Kalifat Al-Mutamida. 874. - Hasan al-Askari, jedanaesti ijitski imam, umire u zatvoru u Samari. Govori se da se njegov sin Abu alKasim M u h a m e d morao sakriti kako bi sauvao ivu glavu. On je poznat kao skriveni imam. Smrt Abu Jezida al-Bistamija (Bastamija), jednog od prvih predstavnika "pijanog sufijskog" misticizma. 892.-902. - Kalifat Al-Mutadida. 902.-908. - Kalifat Al-Muktafija. 908.-932. - Kalifat Al-Muktadira. 909. - ijitski Fatimidi preuzimaju vlast u Ifrikiji, Tunis. 910. - Smrt Duneida iz Bagdada, prvog "trezvenog sufija". 922. - "Opijeni sufi" Husein al-Mansur (Mensur), poznat kao Al-Halad, Grebenar vune, pogubljen zbog bogohuljenja.

923. - U Bagdadu umire povjesniar Abu Dafer alTabari (Taberi). 932.-934. - Kalifat Al-Kahira. 934.-940. - Kalifat Al-Radija. 934. - Slubeno proglaen "Veliki nestanak" skrivenog imama u transcendentno podruje. 935. - Smrt filozofa Hasana al-Aarija (E'ari). Od tog trenutka kalifi vie n e m a j u svjetovne vlasti, nego tek vie simbolian autoritet. Stvarna vlast pripada mjesnim monicima koji uspostavljaju svoje dinastije na mnogobrojnim podrujima carstva. Mnogi od njih priznaju vrhovno gospodstvo kalifa. Mnogi od mjesnih vladara imaju sklonosti ka ijizmu. 874.-999. - Samanidi, sunitska iranska dinastija vlada u Horasanu, R a j u (Rai), Kirmanu i Transoksaniji sa prijestolnicom u Buhari. Samarkand je takoer vano kulturno sredite perzijske knjievne renesanse. U 90im godinama desetoga stoljea Samanidi zapoinju gubiti prevlast istono od Oksa u korist Turaka K a r a h a n i d a , a na zapadu u korist G a z n a v i d a (Gaznevida). panjolsko kraljevstvo Al-Andalus 912.-961. - Vladavina kalifa Abd e l - R a h m a n a III. (Abdulrahmana III.), apsolutistikog vladara. 969.-1027. - Cordoba - sredite uenosti.

1010. - Sredinja vlast slabi, te m a n j i emiri uspostavljaju lokalnu vlast. 1064. - Smrt Ibn Hazama, pjesnika, vezira i teologa. 1085. - Toledo pada u ruke kranskih vojski Rekonkviste. 929.-1003. - Hamdanidi, arapsko pleme, vlada Alepom i Mosulom. N j i h o v je dvor zatitnik znanstvenika, povjesniara, pjesnika i falasifa. 950. - Smrt Abu Nasr al-Farabija, falasife i dvorskog glazbenika u Alepu. Oko 930-1030. - Bujidi (Buvejhidi). Duodecimalni ijiti i gortaci iz Dejlama u Iranu, preuzimaju vlast u zapadnom Iranu tijekom 30-ih godina desetog stoljea. 945. - Bujidi osvajaju vlast u Bagdadu, junom Iraku i Omanu. Bagdad zapoinje gubiti svoju vanost u korist iraza, koji postaje sreditem uenosti. 983. - Bujidsko se jedinstvo poinje raspadati. Oni se uskoro podvrgavaju M a h m u d u od Gazne (1030. g.) i Gaznavidima na podrujima zapadnog Irana. 935.-969. Ihidi, dinastija koju je osnovao Turin Muhamed Ibn Tug, vladaju Egiptom, Sirijom i Hedasom. 969.-1171. - ijitski Fatimidi (dinastija utemeljena u Tunisu 909. g.), vladaju Sjevernom Afrikom, Egiptom i dijelovima Sirije, stvarajui time protivniki kalifat Abasidima.

972. - Fatimidi preseljavaju svoju prijestolnicu u Kairo koji postaje sreditem ijitskog nauka. U Kairu se za njihove uprave gradi medresa Al-Azhar. 976.-1118. - Gaznavidi 999.-1030. - M a h m u d od Gazne uspostavlja stalan utjecaj muslimanske moi u Indiji, te preuzima vlast od Samanida u Iranu. Bljetava dvorska prijestolnica (u Gazni - op. prev.) 1037. - Smrt velikog falasife Ibn Sine (Avicena na Zapadu) u H a m a d a n u . 990.-1118. - Selduko Carstvo 990-tih godina - Turska zajednica Selduka s podruja Sredinje Azije prelazi na islam. Poetkom 11. stoljea Selduci u p a d a j u sa svojom nomadskom konjicom u Transoksaniju i Horezam. 1030-tih godina - Selduci u Horasanu. 1040. - Selduci oduzimaju Gaznavidima zapadni Iran, i nakon toga u p a d a j u u Azerbajdan. 1055. - Sultan Togrul-beg (Tugril-beg) vlada Seldukim Carstvom iz B a g d a d a kao n a m j e s n i k abasidskih kalifa. 1063.-1073. - Vladavina sultana Alp Arslana. 1065.-1067. - Sagraena medresa Nizamija u Bagdadu. 1063.-1092. - Malikah (Melikah) vlada carstvom zajedno sa svojim vezirom Nizamul-mulkom. Turske trupe upadaju u Siriju i Anatoliju.

1071. - Selduke trupe nanose poraz Bizantincima u bici kod Manzikerta, preuzimaju vlast u Anatoliji, te naposlijetku dolaze do Egejskog mora (1080. g.) Selduki rat protiv Fatimida i lokalnih vladara u Siriji. 1094. - Bizantski car Aleksije Komnen I. trai pomo Zapadnog kranstva u spreavanju daljnjih upada Selduka na njegova podruja. 1095. - P a p a Urban II. poziva na Prvi kriarski pohod. 1099. - Kriari osvajaju Jeruzalem. Kriari o s n i v a j u Kriarske drave Anatoliji i Siriji. u Palestini,

1090-tih godina - Ismailiti zapoinju svoju pobunu protiv Selduka i hegemonije sunita. Mjesne turske dinastije poinju se uzdizati po svim dijelovima carstva. 1111. - Smrt teologa i pravnika Abu H a m i d a al-Gazalija (Algazel) u Bagdadu. 1118.- Selduke se carstvo raspada na m a n j a kraljevstva. 1118.-1258. - M a n j e dinastije vladaju nezavisno, priznavajui suverenost Abasidskog kalifata, ali se u praksi pokoravaju monijoj susjednoj dinastiji. Tipini su primjeri: 1127.-1173. - Dinastija Zangida (Zengida), koju je osnovao selduki zapovjednik Imadudin Zangi (Zengi). Zapoinje ujedinjenje Sirije kao odgovor na provale kriara. 1130.-1269. - Almohadi, sunitska dinastija, pokuava provesti reforme u Sjevernoj Africi i panjolskoj prema naelima Al-Gazalija (Algazel).

1150.-1220. - Horezamski ahovi iz sjeverozapadne Transoksanije nanose poraz preostalim manjim seldukim dinastijama u Iranu. 1171.-1250. - Dinastija Ejubida, koju je osnovao kurdski general Salahudin, nastavlja prijanje pohode Zangida protiv kriara, unitava Fatimidski kalifat u Egiptu. Prelazi na sunitski islam. 1180.-1225. - Al-Nasir, abasidski kalif u Bagdadu, pokuava iskoristiti islamske futuvet (futuva) cehove kao osnovicu za uinkovitije vladanje. 1187. - Salahudin pobjeuje kriare u bici kod Hatina, vraa Jeruzalem pod vlast islama. 1191. - Sufijski mistik i filozof J a h j a Suhraverdi umire u Alepu. Postoji vjerojatnost da su ga Ejubidi pogubili zbog krivovjerja. 1193. - Iranska dinastija Gurida osvaja Delhi. Uspostavljaju svoju vlast u Indiji. 1198. - Falasifa ibn Rud (na Zapadu znan kao Averroes) umire u Cordobi. 1199.-1220. - Alaudin Mahmud, ah Horezma, odluan u stvaranju velike iranske monarhije. 1205.-1287. - Turska robovska dinastija nanosi poraz Guridima u Indiji, te osniva Delhijski Sultanat, koji se prostire itavom dolinom Gangesa. No, ubrzo e se te malene dinastije morati suoiti sa mongolskom prijetnjom. 1220.-1231. - Prvi veliki napadi Mongola koji donose neviena razaranja.

1224.-1391. - Mongoli Zlatne Horde vladaju na podruju sjeverno od Kaspijskog jezera i Crnog mora. Kasnije prelaze na islam. 1225. - Almohadi naputaju panjolsku, ime se muslimanska vlast na Pirinejima svodi na maleno kraljevstvo Granadu. 1227. - Smrt mongolskog voe Dingis-kana. 1227. - 1358. - Mongoli agatajevog kanata upravljaju Transoksanijom. Preobraaju se kasnije na islam. 1228.-1551. - Dinastija Hafsida z a m j e n j u j e Almohade u Tunisu. 1240. - Smrt sufijskog filozofa Muhjidina al-Arabija (Arebi). 1250. - Mameluci, trupe sastavljene od robova, zbacuju E j u b i d e , te uspostavljaju vladalaku dinastiju u Egiptu i Siriji. 1256.-1335. - Mongoli Il-kana vladaju Irakom i Iranom. Preobraaju se kasnije na islam. 1258. - Mongoli Il-kana razaraju Bagdad. 1260. - Mameluki sultan Bejbers (Baibars) pobjeuje Mongole Il-kana u bici kod Ajn Daluta (Delut), te nastavlja unitavati mnoga mongolska uporita koja su preostala du sirijske obale. 1273. - Smrt Delaludina Rumija u Anatoliji, osnivaa dervia plesaa (vrtei dervii). 1288. - Gazi Osman osniva na granicama Bizanta u Anatoliji Osmansku dinastiju. 1326.-1359. - Orhan, Osmanov sin, utemeljuje nezavisnu dravu Osmanlija s prijestolnicom u Bursi, proiruje

ju na tetu Bizantskog Carstva u raspadu. 1328. - Smrt reformatora Ahmeda ibn Tejmije u Damasku. 1334.-1353. - Jusuf, kralj Granade, zapoinje gradnju Alhambre, koju dovrava njegov sin. 1369.-1405. - Timur Leng (Tamerlan) obnavlja mo mongolskog agatajevog kanata u Samarkandu, osvaja velik dio Bliskog istoka i Anatoliju, te pljaka Delhi. Poslije njegove smrti carstvo se raspada. 1389. - Osmanlije podvrgavaju pod svoju vlast Balkan pobjedom nad Srbima na Kosovu Polju. Cilj im je proiriti svoju vlast na Anatoliju, ali ih odatle istjeruje Timur Leng 1402. g. 1403.-1421. - N a k o n Timurove smrti, Mehmed I. obnavlja dravu Osmanlija. 1406. - Smrt falasife i povjesniara Ibn Halduna. 1421.-1451. - M u r a t I. dokazuje mo Osmanlija u borbama protiv Ugara i zapadnih kraljevstava. 1453. - Mehmed II. "Osvaja" zauzima Konstantinopolis, koji n a k o n toga dobiva islamsko ime Istanbul. Istanbul postaje prijestolnicom Osmanskog Carstva. 1492. - Muslimansko kraljevstvo Granadu osvajaju katoliki monarsi Ferdinand i Izabela. 1502.-1524. - Ismail, poglavar safavidskog sufijskog reda, osvaja Iran, osnivajui na tim podrujima Safavidsko Carstvo. Duodecimalni ijizam postaje slubenom religijom Irana. Njegovi nemilosrdni pokuaji da potisne sunitski islam iz svoga kraljevstva dovode do progona ijita u Osmanskom Carstvu.

1510. - Ismail protjeruje sunitske Uzbeke iz Horasana, te tamo uspostavlja ijitsku vlast. 1513. - Portugalski trgovci dopiru do june Kine. 1514. - Sultan Selim I nanosi poraz ahu Ismailu i safavidskoj vojsci u bici kod aldirana, ime zaustavlja napredovanje prema zapadu u osmanlijsko podruje. 1517. - Osmanlije preotimaju Mamelucima Egipat i Siriju. 1520.-1566. - Sulejman, znan na Z a p a d u kao Velianstveni, iri Osmansko Carstvo. Uspostavlja politike ustanove koje su specifikum Osmanskog Carstva. 1522. - Osmanlije zauzimaju otok Rodos. 1524.-1576. - Tahmasp I., drugi safavidski ah Irana, ojaava ijitsku prevlast u Iranu. Njegov dvor postaje sreditem umjetnosti, posebno slikarstva. 1526. - Babur osniva Mogulsko Carstvo u Indiji. 1529. - Osmanlije opsjedaju Be 1542. - Portugalci osnivaju prvo europsko trgovako carstvo 1543. - Osmanlije podvrgavaju pod svoju vlast Ugarsku. 1552.-1556. - Rusi osvajaju stare mongolske kanate Kazan i Astrahan na rijeci Volgi. 1560.-1605. - Akbar je vladar mogulske Indije, za ije vladavine Mogulsko Carstvo doivljava vrhunac moi, jaa suradnju muslimana i Hindusa, te osvaja podruja u junoj Indiji. Osim toga, Akbar je predvodnik kulturne renesanse u Indiji. Osmanlije i Portugalci vode pomorski rat u Indijskom oceanu. 1570. - Osmanlije preuzimaju Cipar.

1578. - Smrt osmanskog dvorskog arhitekta Sinana-pae. 1580-tih godina - Portugalci slabe u Indiji. 1588.-1629. - ah Abas I. vlada Safavidskim Carstvom u Iranu, gradei velianstveni dvor u Isfahanu. Izbacuje Osmanlije iz A z e r b a j d a n a i Iraka. 1590-ih godina - Nizozemci zapoinju trgovati u Indiji. 1601. - Nizozemci zapoinju preuzimati portugalska uporita. 1602. - Smrt sufijskog povjesniara Abdulfazla Alamija. 1625. - Smrt reformatora A h m e d a Sirhindija. 1627.-1658. - ah Dahan (Dihan) v l a d a Mogulskim carstvom, koje doivljava v r h u n a c svojeg kulturnog napretka. Gradi Tad Mahal. 1631. - Smrt ijitskog filozofa Mir D a m a d a u Isfahanu. 1640. - Smrt iranskog filozofa i mistika Mule Sadra. 1656. - Osmanski veziri zaustavljaju propast Osmanlijskog Carstva. 1658.-1707. - Orengzeb (Aurangzeb), posljednji veliki mogulski vladar, pokuava islamizirati itavu Indiju, ali time izaziva neprijateljstvo H i n d u s a i Sikha prema muslimanima. 1669. - Osmanlije preuzimaju Kretu od Venecije. 1681. - Osmanlije preputaju Kijev Rusiji. 1683. - Osmanlije ne uspijevaju ni u drugom pokuaju osvojiti Be, ali zato ponovno v r a a j u pod svoju vlast Irak od Safavida. 1699. - Mirom u Srijemskim Karlovcima Osmanlije prep u t a j u Ugarsku Austriji, to oznaava prvo vee osmansko povlaenje.

1700. - Smrt M u h a m e d a Bakira Medlisija, utjecajnog ijitskog alima u Iranu. 1707.-1712. - Mogulsko Carstvo gubi svoje june i istone provincije. 1715. - Uspon Austrijskog i Pruskog Carstva. 1718.-1730. - Sultan Ahmed III. pokuava provesti prve prozapadnjake reforme u Osmanskom Carstvu, to dovodi do ustanka janjiara. 1722. - Afganski pobunjenici n a p a d a j u Isfahan, vrei pokolj tamonjeg safavidskog plemstva. 1726. - Nadir-ah zasniva kratkotrajno vojniki mono Iransko ijitsko Carstvo. 1739. - Nadir-ah pljaka Delhi. Ubrzo nakon toga, u potpunosti dokonava mogulsku vlast u Indiji. Hindusi, Sikhi i Afganci bore se za vlast. N a d i r - a h p o k u a v a preobratiti I r a n na sunitski islam. Uinak toga je da vodei iranski mudtehidi n a p u t a j u Iran, nalazei utoite u osmanskome Iraku, gdje osnivaju snano ijitsko sredite neovisno od ahova. 1748. - Nadir-ah ubijen. Razdoblje anarhije, tijekom kojega Iranci privreni stanovitima usula dolaze do prevlasti. Usuli omoguavaju uspostavu reda i zakona u narodu. 1762. - Smrt aha Velij(j)ulaha, sufijskog reformatora, u Indiji. 1763. - Britanci ire svoju prevlast na neslone indijske dravice.

1774. - Rusi nanose teak poraz Osmanlijama. Osmanski Turci gube Krim. Ruski se car proglaava "zatitnikom" pravoslavnih krana u osmanskim zemljama. 1779. - Aka M u h a m e d Kan osniva dinastiju Kadara, koja krajem 18. stoljea preuzima vlast u Iranu. 1789. - Francuska revolucija. 1789.-1807. - Selim III. postavlja zametke za nove zapadnjake reforme u Osmanskom carstvu, otvara slubena osmanska veleposlanstva u europskim prijestolnicama. 1792. - Smrt militantnog arapskog reformatora Muhameda Ibn Abd el-Vahaba (Abdulvehaba). 1793. - Prvi protestantski misionari dolaze u Indiju. 1797.-1818. - ah Feth Ali vlada Iranom. Sve vei britanski i ruski utjecaj u Iranu. 1798.-1801. - Napoleon zauzima Egipat. 1803.-1813. - Vahabiti (vehabiti) z a u z i m a j u arapski Hedas, otimajui ga Osmanlijama. 1805.-1848. - M u h a m e d Ali p o k u a v a osuvremeniti Egipat. 1808.-1839. - Sultan M a h m u d II. uvodi suvremene reforme (tanzimat) u Osmanskome Carstvu. 1814. - Glhanski ugovori izmeu Turske i Rusije: kavkasko podruje potpada pod Rusiju. 1815. - Srpski ustanak protiv osmanske vlasti. 1821. - Grki rat za nezavisnost od Osmanlija. 1830. - Francuska zauzima Alir. 1831. - M u h a m e d Ali zauzima osmansku Siriju, te duboko prodire u Anatoliju, stvarajui unutar Osmanskog

Carstva zapravo nezavisni imperium in imperio (carstvo u carstvu - op. prev.). Europske sile posreduju da bi spasile Osmansko Carstvo, prisiljavajui M u h a m e d a Alija na povlaenje iz Sirije (1841.). 1836. - Smrt neosufijskog reformatora Ahmeda ibn Idrisa. 1839. - Britanci zauzimaju Aden. 1839.-1861. - Sultan Abdulmedid I. uvodi jo suvremenije reforme, kako bi sprijeio d a l j n j i raspad Osmanskog Carstva. 1843.-1849. - Britanci zauzimaju dolinu Inda. 1854.-1856. - Krimski rat, potaknut suparnitvom europskih sila oko zatite kranskih m a n j i n a u Osmanskom Carstvu. Said-paa, n a m j e s n i k Egipta, obeava koncesije Sueskog kanala Francuzima. Egipat sklapa svoje prve ugovore o stranim zajmovima. 1857.-1858. - Pobuna Indijaca protiv britanske vlasti. Britanci slubeno razvlauju posljednjeg mogulskog cara. Sir Sej(j)id Ahmed Kan zalae se za reforme u islamu po zapadnjakom uzoru, te za prihvaanje britanske kulture. 1860.-1861. - Nakon pokolja koji su izvrili pobunjeniki Druzi nad kranima u Libanonu, Francuzi zahtijevaju da Libanon postane autonomna pokrajina pod francuskim namjesnikom. 1861.-1876. - Sultan Abdulaziz nastavlja reformu Osmanskog Carstva, ali se zaduuje zbog prevelikih stranih zajmova, to dovodi do bankrota carstva. Nakon toga, europske

vlade preuzimaju nadzor nad osmanskim financijama. 1863.-1879. - Ismail-paa, namjesnik Egipta, poduzima nairoko osuvremenjivanje, ali zbog stranih zajmova upada u bankrot. Uinak toga je prodaja Sueskog kanala Britancima (1875.), te uspostava europskog nadzora nad egipatskim financijama. 1871.-1879. - Al-Afgani, iranski reformator s prebivalitem u Egiptu, ustanovljuje krug egipatskih reformatora u kojem je i Muhamed Abduh. Njihov je cilj zaustaviti kulturnu prevlast Europe ponovnim oivljavanjem i osuvremenjivanjem islama. 1872. - Pojaavanje suparnitva izmeu Britanije i Rusije u Iranu. 1876. - Osmanski sultan Abdulaziz svrgnut u dvorskom puu. Abdulhamid II. prisiljen proglasiti prvi osmanski ustav, koji sultan kasnije ipak ukida. Vee osmanske reforme u obrazovanju, transportu i komunikacijama. 1879. - Ismail Paa svrgnut. 1881. - Francuska zauzima Tunis. 1881.-1882. - Pobunjeni asnici rodom iz Egipta udruuju snage s Konstitucionalistima i reformistima, uspijev a j u uspostaviti svoju vladu na elu sa kedivom Tevfikom. Meutim, narodni ustanak odvodi u britansku vojnu okupaciju Egipta sa lordom Cromerom kao guvernerom (1882.-1907.). T a j n a drutva vode k a m p a n j u za neovisnost Sirije. 1889. - Britanci zauzimaju Sudan.

1892. - Takozvana Duhanska kriza u Iranu. Fetva vodeih mudtehida prisiljava aha da ukine duhanske koncesije obeane Britancima. 1894. - Izmeu deset do dvadeset tisua armenskih revolucionara protiv osmanske vlasti nemilosrdno ubijeno. 1896. - Jedan Al-Afganijev uenik ubio Iranskog aha Nasirudina. 1897. - P r v a cionistika konferencija odrana u Baselu. Njezin je konani cilj stvaranje idovske drave u osmanskoj provinciji Palestini. Smrt Al-Afganija. 1901. - N a e n a Britancima. nafta u Iranu. Koncesije dane

1903.-1911. - Strah da Britanci namjeravaju podijeliti Hinduse i muslimane u Indiji, nakon britanske podjele Bengala, vodi do napetosti medu religijskim zajednicama, to dovodi do stvaranja Muslimanske lige (1906.). 1905. - Smrt egipatskog reformatora M u h a m e d a Abduha. 1906. - Konstitucionalna (Ustavna) revolucija u Iranu prisiljava a h a na proglaenje ustava i uspostavu Medlisa (Savjetnikog vijea). Meutim, engleskoruski sporazum (1907.), te ruska podrka ahovom puu protiv revolucije ukida ustav. 1908. - Revolucija Mladoturaka prisiljava sultana na obnovu ustava. 1914.-1918. - Prvi svjetski rat. Egipat biva proglaen britanskim protektoratom; britanske i ruske trupe zauzimaju Iran.

1916.-1921. - Arapski ustanak protiv Osmanskog Carstva u saveznitvu sa Britancima. 1917. - Balfourova povelja slubeno omoguava Britancima stvaranje idovske drave u Palestini. 1919.-1921. - Turski rat za nezavisnost. Atatrk uspijeva drati europske sile po strani, te samostalno osniva nezavisnu tursku dravu. Polazi putem radikalne sekularizacije i modernizacije drave (1924.-1928.). 1920. - Obznana Sykes-Picotovog sporazuma: s obzirom na poraz Osmanlija u Prvom svjetskom ratu, osmanske provincije bivaju podijeljene izmeu Britanaca i Francuza, koji na tim podrujima uspostavljaju mandate i protektorate, premda je Arapima obeana nezavisnost nakon rata. 1920.-1922. - Gandhi pokree indijske mase u dvije kampanje graanskog neposluha protiv britanske vlasti. 1921. - Reza Kan vodi uspjean prevrat u Iranu i osniva dinastiju Pahlavija. Uvodi nemilosrdnu politiku osuvremenjivanja i sekularizacije u Iranu. 1922. - Egiptu obeana formalna nezavisnost, s time da Britanija zadrava nadzor nad pitanjima obrane, vanjske politike i Sudana. Tijekom razdoblja od 1923. do 1930. g., popularna stranka Vafd ostvaruje tri velike izborne pobjede, ali ju svaki puta, bilo Britanci, bilo egipatski kralj prisiljavaju na odstupanje. 1932. - Osnovano kraljevstvo Saudijske Arabije. 1935. - Smrt muslimanskog reformatora i novinara Raida Ride, osnivaa salafijskog pokreta u Egiptu.

1938. - Smrt indijskog pjesnika i filozofa Muhameda Ikbala. 1939.-1945. - Drugi svjetski rat. Britanci zbacuju aha Rezu, kojeg nasljeduje njegov sin Muhamed Reza (1944.). 1940-tih godina-Muslimansko bratstvo postaje najmonija snaga u Egiptu. 1945. - Turska pristupa Ujedinjenim Narodima, te postaje viestranaka drava (1947.). Osnivanje Arapske lige. 1946. - Nakon kampanje Muslimanske lige za izdvojenu dravu, dolazi do sveope pobune u Indiji. 1947. - Stvaranje Pakistana iz podruja Indije s muslimanskom veinom. Dijeljenje Indije vodi u pokolje i ubijanja kako Hindusa, tako i muslimana. 1948. - Kraj Britanskog mandata u Palestini, stvaranje idovske drave Izrael kao posljedice deklaracije UN. Izraelske vojne snage nanose teak poraz petorim arapskim armijama koje n a p a d a j u novu idovsku dravu. Oko 750.000 Palestinaca naputa zemlju tijekom neprijateljstava, s time da im nakon toga nije dozvoljen povratak domovima. 1951.-1953. - Muhamed Mosadek i stranka Nacionalne fronte nacionaliziraju iransku naftu. Nakon protumonarhistikih demonstracija ah naputa Iran, ali se vraa na vlast puem kojeg organiziraju CIA i Britanska obavjetajna sluba. Nainjeni novi ugovori s europskim naftnim kompanijama. 1952. - U Egiptu revolucija Slobodnih asnika pod vodstvom Demala (Gamala) Abdel Nasera rui kralja

Faruka. Naser zabranjuje Muslimansko bratstvo i zatvara tisue Brae u koncentracijske logore. 1954. - Sekularizirana Nacionalna fronta osloboenja (FLN) die revoluciju protiv francuske kolonijalne vlasti u Aliru. 1956. - Ratificiran prvi pakistanski ustav. Demal (Gamal) Abdel Naser nacionalizira Sueski kanal. 1957. - Iranski ah M u h a m e d Reza Pahlavi osniva tajnu policiju SAVAK s potporom amerike CIA-e i izraelskog MOSSAD-a. 1958.-1969. - Sekularizirana vlada generala Muhameda E j u b Kana u Pakistanu. 1961. - M u h a m e d Reza Pahlavi, iranski ah, proglaava Bijelu revoluciju osuvremenjivanja, kojom se jae marginalizira religija i stvaraju sve vee podjele unutar iranskog drutva. 1963. - N L F uspostavlja socijalistiku vladu u Aliru. Ajatolah Ruholah Homeini n a p a d a Pahlavijev reim i potie uline demonstracije diljem Irana. Zatvoren, a nakon toga prognan u Irak. 1966. - Naser nareuje pogubljenje vodeeg egipatskog ideologa fundamentalista Sej(j)ida Kutba. 1967. - estodnevni rat izmeu Izraela i njegovih susjeda. Izraelska pobjeda i poniavajui arapski poraz vode do o i v l j a v a n j a vjerskog osjeaja diljem itavog Bliskog istoka, budui da se politika sekularizacije diskreditirala.

1970. - Naserova smrt; nasljeduje ga Anvar el-Sadat koji se ulaguje egipatskim islamistima s ciljem dobivanja njihove podrke. 1971. - eik Ahmed Jasin osniva Mudamu (Skuptinu), organizaciju za napredak i blagostanje. Vodi kampanju protiv sekulariziranog nacionalizma PLO-a, traei islamski identitet za Palestinu; Mudamu podrava Izrael. 1971.-1977. - Pakistanski premijer Ali Buto vodi ljeviarsku i sekulariziranu vladu, koja daje povlastice islamistima, ali njih te mjere ne zadovoljavaju. 1973. - Egipat i Sirija n a p a d a j u Izrael na Jom Kipur. Nakon dojmljive arapske pobjede na bojnom polju, Sadat je u poloaju da moe predloiti smion mirovni plan Izraelu, koji je aktualiziran sporazumom u C a m p Davidu 1978. g. 1977.-1988. - Poboni musliman Zija ul-Hak vodi uspjeno izvedeni pu u Pakistanu, stvara vladu usmjerenu prema islamu, koja ipak jo uvijek odvaja religiju od realne politike. 1978.-1979. - Iranska revolucija. Ajatolah Homeini postaje vrhovni fakih Islamske Republike (1979.-1989.). 1979. - Smrt pakistanskog fundamentalistikog ideologa Abula Ale Mevdudija. Nekoliko stotina sunitskih f u n d a m e n t a l i s t a u Saudijskoj Arabiji zauzima Kabu u Meki, te proglaavaju svojeg vou Mahdijem; drava gui ustanak. 1979.-1981. - Ameriki taoci zatvoreni u amerikom veleposlanstvu u Tehranu.

1981. - Predsjednika Anvara el-Sadata ubili muslimanski ekstremisti zbog njegova nepravednog i nasilnog odnosa prema egipatskom narodu, te zbog mirovnog sporazuma s Izraelom. 1987. - Intifada, narodni ustanak Palestinaca kao protest protiv izraelskog zauzimanja Zapadne obale i pojasa Gaze. HAMAS, ogranak Mudame, ulijeva strah kako Izraelu, tako i PLO-u. 1989. - Ajatolah Homeini izdaje fetvu protiv britanskog pisca Salmana Rushdija, navodno zbog njegovog bogohulnog prikaza proroka M u h a m e d a u njegovom romanu The Satanic Verses (Sotonski stihovi - op. prev.). Mjesec dana kasnije, fetvu osuuje kao neislamsku etrdeset i osam od etrdeset i devet lanica Organizacije islamske konferencije. N a k o n smrti ajatolaha Homeinija, ajatolah Hamnei postaje vrhovni iranski fakih, a pragmatini Haemihoda Rafsandani postaje iranskim predsjednikom. 1990. - Islamska fronta spasa (FIS) ostvaruje veliku pobjedu na alirskim lokalnim izborima protiv sekulariziranog FLN-a. Njihov je cilj pobjeda na dravnim izborima 1992. g. Predsjednik Sadam Husein, sekularizirano usmjereni vladar, n a p a d a Kuvajt; kao odgovor na to, SAD i njegovi zapadni i bliskoistoni saveznici pokreu vojnu operaciju Pustinjska oluja protiv Iraka (1991.). 1992. - Vojska izvodi pu u Aliru, kako bi sprijeila FIS da doe na vlast, te zabranjuje pokret. Uinak toga je

da mnogo radikalniji lanovi pokreta pokreu stravinu k a m p a n j u terora. lanovi hinduistike B J P stranke razaraju Baburovu damiju u Ayodhyi. 1992.-1999. - Srpski nacionalisti sustavno ubijaju i progone muslimanske stanovnike Bosne i Kosova iz njihovih domova. 1993. - Izrael i Palestinci potpisuju mirovni sporazum u Oslu. 1994. - Kao posljedica ubojstva dvadeset i devet muslim a n a u damiji u Hebronu od strane idovskih ekstremista, HAMAS-ovi bombai samoubojice n a p a d a j u idovske civile u Izraelu. idovski ekstremist u b i j a p r e d s j e d n i k a Yitzaka Rabina zbog potpisivanja sporazuma u Oslu. Talibanski fundamentalisti dolaze na vlast u Afganistanu. 1997. - Liberalni klerik Sej(j)id-hoda Hatemi izabran za iranskog predsjednika uvjerljivom veinom. 1998. - Predsjednik Hatemi i njegova vlada ograuju se od fetve upuene Salmanu Rushdiju. 2001. - 11.rujna, devetnaest muslimanskih ekstremista, lanova O s a m a Bin Ladenove skupine Al-Kaida (Qai'da), otimaju amerike putnike zrakoplove, te ih zabijaju u Svjetski trgovaki centar i Pentagon. 7. listopada, SAD za odmazdu zapoinju vojni pohod protiv talibana i Al-Kaide u Afganistanu.

I. POETAK

P r o r o k (570.-632.) Tijekom svetoga mjeseca ramazana 610. g., jedan je arapski trgovac mogao biti neposrednim svjedokom neega to je promijenilo svjetsku povijest. Svake godine u isto vrijeme, M u h a m e d ibn Abdulah obiavao se odmarati u peini na obronku planine Hira, u blizini Meke na arapskom Hedasu, gdje se molio, postio i udjeljivao sirotinji milostinju. M u h a m e d je bio ve podue zabrinut zbog onoga to je on ocijenio kao krizu u arapskom drutvu. Njegovo se pleme Kureja nedavno obogatilo trgovinom u oblinjim zemljama. Meka je postala gradom u kojem je b u j a l a trgovina, ali su se zbog agresivne elje za to brim bogaenjem neke od starih plemenskih vrednota zagubile. Umjesto brige za siromanije lanove plemena, to je bilo propisano nepisanim nomadskim kodeksom, Kurejiti su bili zaokupljeni to veom zaradom, i to na tetu siromanijih plemenskih obitelji ili klanova. U Meki i irom itava poluotoka postojala je duhovna uznemirenost. Arapi su znali da judaizam i kranstvo, koji su se prakticirali u Bizantu i Perzijskom carstvu, svojom sofisticiranou nadilaze njihovu pogansku tradiciju. Neki su od njih vjerovali da Vrhovni Bog njihova pan-

teona, Al-Lah (ije ime jednostavno znai "Bog"), nije nita drugo doli boanstvo koje tuju idovi i krani, ali koje nije Arapima poslalo niti proroka, niti im je podarilo sveti spis na njihovom jeziku. U stvari, idovi i krani su esto omalovaavali Arape, zbog njihove izdvojenosti iz boanskog plana. Diljem Arabije plemena su se meusobno borila, krvarei u smrtonosnom krugu krvnih osveta i protuosveta. Mnogi su ueniji ljudi Arabije smatrali da su Arapi vrsta osuena na propast, izopena iz civiliziranoga svijeta, te zaboravljena i od samoga Boga. Meutim, to se izmijenilo u noi 17. ramazana. Te se noi M u h a m e d probudio, osjetivi se posve onemoao zbog prisustva neke razorne sile koja ga je vrsto obujmila, sve do trenutka dok nije uo prve rijei budueg arapskog svetog spisa kako izlaze iz njegovih usta. M u h a m e d je pune dvije godine preuivao taj doivljaj. Tijekom toga vremena doivio je nove objave, ali se usudio povjeriti jedino svojoj eni Hatidi i njezinom roaku Vereki ibn Neufelu, inae kraninu. Oboje su bili uvjereni kako te objave dolaze od Boga, no Muhamed se tek 612. g. osjetio dovoljno snanim da propovijeda, pa je postupno poeo obraati svoje sugraane: izmeu ostalih, Aliju ibn Abu Taliba, svog prijatelja Abu Bekra i mladog trgovca Osmana ibn Afana iz mone obitelji Omejida. Mnogi su preobraenici, medu kojima je bio znakovit broj ena, bili iz siromanijih klanova; drugi su pak bili nezadovoljni nejednakou koja je vladala u Meki, to je bilo u potpunoj suprotnosti s arapskim duhom. Muhamedova

je poruka bila jednostavna: on nije nauavao neke nove dogme o Bogu, budui da je veina Kurejita, poput idova i krana, ve odavno prihvaala i vjerovala u injenicu da je Alah stvorio svijet i da e ljudima suditi na kraju vremena. Muhamed sebe nije smatrao osnivaem neke nove religije, ali se trudio obnoviti staru vjeru u jednoga Boga medu Arapima koji do tada nisu imali svoga proroka. Nastojao je ukazati na zlo sebine gradnje sree u nekih pojedinaca, ukazujui na dobra koja proizlaze iz zajednike podjele bogatstva, te stvaranja drutva u kojem se sa siromanima i nemonima postupa s potovanjem. Smatrao je da e pleme Kureja propasti ukoliko ne budu izali na pravi put (kao to se i dogodilo s drugim slinim zajednicama u prolosti), budui da su krili osnovne zakone ljudskog ivljenja. Prethodno reeno osnovica je uenja novog vjerskog spisa zvanog Kuran (kuran - recitiranje, kazivanje). Kako je veina vjernika, ukljuujui i samog Muhameda, bila nepismena, to su sva uenja upijali sluajui javna itanja Kuranskih poglavlja (sura). Kuran je Muhamedu objavljivan stih po stih, suru po suru tijekom dvadeset i jedne godine, esto kao odgovor na neku krizu ili pitanja koja su se javljala u maloj zajednici vjernih. Objavljenja su bila bolna za Muhameda, koji je obiavao rei: "Nikad nisam primio objavu, a da nisam osjetio kako se dua u meni raskida". 1 Uinak prvih objava koje je primio bio je tako straan da se njegovo tijelo itavo grilo od bolova; esto se obilno znojio, ak i kad je bilo hladno, osjeao je velik

zamor, ili je uo neobine zvukove i glasove. Govorei isto svjetovno, moglo bi se rei da je Muhamed, za razliku od veine njegovih suvremenika, bio daleko svjesniji velikih tekoa s kojima se suoavao njegov narod, te to je vie "oslukivao" dogaaje u svojoj okolini, morao je time sve dublje i bolnije ponirati u svoje unutarnje bie kako bi iznaao rjeenje koje nee dovesti samo do drutvenoga opstanka njegovih sugraana, ve i do njihova duhovnog prosvjetljenja. Muhamed je takoer zasluan za stvaranje nove knjievne forme i remekdjela arapske proze i pjesnitva. Velik broj prvotnih vjernika preobraen je neokaljanom ljepotom Kurana, koji je bio odraz njihovih najdubljih duevnih tenji, omoguivi im da na uzvien nain posve raskinu sa svojim duhovnim predrasudama, te da puni nadahnua, na razini koja beskonano nadilazi razum, izmijene svoj cjelokupni ivotni put. Jedno od najdramatinijih preobraenja bilo je ono Omara (Omera) ibn al-Hataba, koji se, zbog svoje privrenosti staroj poganskoj vjeri, estoko opirao Muhamedovim idejama, posvetivi svoj ivot unitenju nove sekte. Meutim, Omar je takoer bio poznavalac arapskog pjesnitva, pa je ostao osupnut nevienom izraajnou kuranskih stihova im ih je prvi put uo. Po njegovim rijeima, jezik je rasplinuo sve njegove sumnje u Kuransku poruku: "Dok sam sluao stihove Kurana, moje je srce omekalo, te zaplakah; tako je islam uao u mene". 2 Uskoro je novo vjerovanje nazvano islam (predanost); muslimanom je postajao svaki mukarac ili ena koji su

podvrgnuli svoje cjelokupno bie Alahu i njegovom zahtjevu da se sva ljudska bia odnose jedna prema drugima s pravinou, jednakou i suosjeanjem. Podvrgnue su izraavali kleanjem tijekom obredne molitve (salat), koju su morali initi tri puta dnevno (kasnije e ta molitva biti obavljana pet puta). Stara plemenska etika promicala je ravnopravnost; Arapi nisu odobravali ideju monarhije, budui da im je bilo mrsko robovsko puzanje po zemlji. Meutim, kleanje pri molitvi bilo je osmiljeno kao orue protiv sve vee bahatosti i samodostatnosti koja je bujala u Meki. Takav tjelesni stav trebao je poduiti novopeene muslimane da ostave po strani svoju oholost i sebinost, podsjeajui ih da su, u usporedbi s Bogom, oni obine nitice. Da bi ispunili stroga uenja Kurana, muslimani su takoer imali obvezu d a v a n j a milostinje sirotinji proporcionalno njihovu dohotku ( zekat ). Takoer, tijekom ramazana uveden je post, kojim se nastojalo podsjetiti vjernika na neimatinu siromanih, onih koji nemaju prilike jesti ili piti kad im se ushtije. Stoga je drutvena jednakopravnost bila osnovna vrlina islama. Muslimanima je zapovjeeno da izvre svoju prvu dunost, a to je izgradnja zajednice (um(m)a) ija je bitna znaajka ostvarenje solidarnosti jednih prema drugima, u kojoj je bogatstvo pravedno raspodijeljeno. Muslimanima je to bilo daleko vanije od bilo kakvih dogmatskih uenja o Bogu. Zapravo, Kuran se negativno odnosi prema teolokom mozganju ( zena ), koje nije nita drugo doli muiavi samouitak u neizrecivim stvarima

koje nitko ni na kakav nain ne moe spoznati. Muslimanima je bilo besmisleno raspravljati o tako teko razumljivim vjerskim naelima; daleko je bio vaniji napor ( dihad ) da se ivi na nain koji je Bog namijenio ljudima. Politiko i drutveno blagostanje ume imalo je za muslimane sakramentalnu vrijednost. Ukoliko je uma napredovala, to je znailo da muslimani ive prema Bojoj volji. Iskustvo ivljenja u istinski islamskoj zajednici, koje je omoguavalo potpunu egzistencijalnu predaju boanskome, muslimanima je stvaralo osjeaj bliskosti s transcendentnom svetou. Slijedom toga, muslimane je duboko pogaala bilo kakva nesrea ili ponienje koje bi uma pretrpjela, kao to bi krane duboko uznemirilo da svjedoe bezbonom gaenju Biblije ili trganju euharistijske hostije na komadike. Drutvena briga takve vrste oduvijek je bila bitni dio nazora velikih svjetskih religija nastalih tijekom razdoblja koje povjesniari (tonije Karl Jaspers - op. prev.) nazivaju "Osno doba" (oko 700. do 200. prije Krista) kada se, istovremeno sa pojavom drutveno organiziranih vjera na temelju kojih se ovjeanstvo nastavilo uzdizati, razvila civilizacija kakvu danas poznajemo: taoizam i konfucijanizam u Kini; hinduizam i budizam na Indijskom potkontinentu; monoteizam na Bliskom istoku, te racionalizam u Europi. Sve su te vjere reformirale staro poganstvo, koje vie nije moglo opstati u veim i sloenijim drutvenim zajednicama. Naime, u trenutku kad je ovjek uspostavio trinu privredu kadru da podupre njegova kultur-

na postignua, drutvo je nezadrivo krenulo naprijed. U bogatijim dravama ljudi su proirili horizonte svoga saznanja, a stari su kultovi odbaeni kao drutveno neprikladni; vjeroispovijesti "Osnoga doba" sve su se vie usredotoivale na jedno boanstvo ili na neki vrhovni znamen transcendencije. Osim toga, neke od vjera "Osnoga doba" poticale su na zabrinutost zbog drutva utemeljena na nepravdi. Naime, sve su stare civilizacije bile privredno zasnovane na viku poljoprivrednih proizvoda; stoga su ovisile o radu seljaka koji nisu mogli uivati u plodovima viih kulturnih dostignua, rezerviranih za elitu. Kako bi se suprotstavile tome, nove su vjere naglaavale vanost suosjeanja s drugim. Arabija se nalazila izvan tadanjeg civiliziranog svijeta. Zbog njezinih surovih klimatskih uvjeta, Arapi su stalno bili na rubu gladi; na prvi se pogled inilo da nema naina kako da se postigne agrarni viak kojim bi Arapi postali konkurentni Sasanidskom Carstvu u Perziji ili Bizantu. No, kad su Kurejiti zapoeli razvijati trgovinu, njihov se opi poloaj poeo mijenjati. Dodue mnogi su Arapi jo uvijek bili skloni starom poganstvu, ali je isto tako rasla tenja za tovanjem jednoga Boga; osim toga, postojala je, kao to smo vidjeli, potmula nelagoda zbog nejednakosti novog civilizacijskog poretka koji se pojavio u Meki. Arapi su, dakle, bili spremni za svoju vlastitu "osnu" vjeru. No, sve to nije znailo potpuno odbacivanje prijanje tradicije. Proroci i reformatori "Osnoga doba" oblikovali su svoje ideje prema starim poganskim obredima njihove

sredine, to je vrijedilo i za Muhameda. Dodue, zahtijevao je odbacivanje rairenih kultova arapskih boica Menat, Lat i Uze, dozvoljavajui samo tovanje Alaha. U Kuranu se o poganskim boanstvima govori kao o slabim plemenskim poglavarima u koje njihov narod ne moe imati povjerenje, budui da im ne mogu pruiti primjerenu zatitu. Kuran ne prua filozofska opravdanja za monoteizam; njegov je pristup praktian i kao takav on je bio pogodan ondanjem arapskom stanovnitvu. Po Kuranu, stara religija jednostavno nije funkcionirala. 3 Tadanja je zajednica patila zbog duhovne slabosti, stalnih razornih ratova i nepravde koja je razvila ono najvrednije u arapskoj tradiciji i njezinom plemenskom zakoniku. N a p r e d a k se mogao ostvariti jedino vjerom u jednoga Boga i stvaranjem jedinstvene zajednice (ume) u kojoj bi vladala pravednost i jednakost. Moda pretjerano zvui, ali u Kuranu je naznaeno da je njegova poruka jednostavno "podsjetnik" na istine koje su ve otprije prihvaene. 4 Naime, postoji praiskonska vjera koju je cjelokupnom ovjeanstvu objavio niz proroka u prolosti. Bog nije htio ostaviti ljude u neznanju glede njihova ispravnog ivotnog puta: On je svim ljudima na zemlji slao poslanike. Islamska je tradicija kasnije ustanovila da je bilo oko 124.000 takvih proroka, simboliki broj koji izaziva predodbu beskonanosti. Svaki je od njih svojem narodu pronosio boanski nadahnutu poruku; oni su moda istine Boje vjere razliito tumaili, ali u biti, osnovna je poruka uvijek bila ista. Napokon,

Bog je poslao i plemenu Kureja proroka i knjigu. Kuran stalno istie da Muhamed nije doao dokinuti stare religije i njihove proroke, niti je namjeravao stvoriti novu vjeru. N j e g o v a je poruka ista kao i ona Abrahamova, Mojsijeva, Davidova, Salomonova ili Isusova. 5 Kuran spominje samo one proroke koji su bili poznati Arapima, iako muslimanski uenjaci vode raspravu oko toga da li je Muhamed bio upoznat sa tradicijama budizma ili hinduizma, australskih Aboridina ili amerikih Indijanaca. Meutim, u Kuranu bi nesumnjivo nale svoje mjesto i njihove vjerske sage, budui da je svaka religija ispravna ukoliko je u cijelosti posveena Bogu. Religije koje odbacuju tovanje od ovjeka izmiljenih boanstava, te propovijedaju pravednost i ravnopravnost, imaju isti boanski izvor. Stoga, Muhamed nikada nije traio od idova ili krana prihvaanje islama, ukoliko oni to nisu eljeli, budui da su oni takoer primili vlastitu objavu besprijekorne valjanosti. U Kuranu se posebno naglaava da "u stvarima vjere ne smije biti prisile" 6 , te se muslimanima zapovijeda da potuju vjerovanja idova i krana, koji se u Kuranu zovu ehlul-kitab, termin obino prevoen kao "ljudi knjige", ali koji je kasnije dobio tonije znaenje: "ljudi prijanjih objava": "I raspravljajte s pripadnicima Knjige samo na najljepi nain, osim s njihovim nasilnicima. I recite: "Mi vjerujemo ono to je objavljeno nama i (to je) objavljeno vama. I na Bog i va Bog je jedan i mi smo Mu pokorni".7

Jedino si naa moderna kultura moe priutiti ushieno promicanje originalnosti i potpuno odbacivanje tradicije kao takve. U prijanjim drutvenim zajednicama, presudna je bila neprekinutost. M u h a m e d nije namjeravao nasilno raskinuti s prolou, niti s ostalim vjerskim zajednicama. Jedino je elio da se nova poruka ukorijeni u duhovni krajolik Arabije. Muslimani su primjerice nastavili izvoditi uobiajene obrede oko Kabe (Ka'ba), kockaste svetinje u sreditu Meke, najvanijeg svetita u Arabiji. Taj je predmet ve za vrijeme M u h a m e d a bio veoma star, a izvorno znaenje kulta bilo je do tada zaboravljeno. Ipak, Kaba se i dalje tovala, te su se Arapi s itavog Arapskog poluotoka svake godine okupljali u Meki povodom hodoaa, hada. Oni bi sedam puta obili svetinju, slijedei putanju sunca oko zemlje; poljubili Crni kamen (vjerojatno meteorit koji je u davna vremena pao na zemlju) ugraen u zidove Kabe, ime bi ostvarili vezu s podrujem nebeskoga svijeta. Ti su se obredi (poznati kao umra) mogli izvoditi u svako doba. Tijekom hada, arapski su hodoasnici trali dolinom izmeu breuljaka al-Safe pokraj Kabe i al-Merve, te bi ondje obavljali molitvu. Zatim bi otili u okolicu Meke: na planini Arefat stajali bi itavu no; nakon toga bi svi z a j e d n o j u r n u l i u kotlinu Muzdelife; tamo bi bacali kamenje na stupove u Mini, brijali glave, a na Id al-Adhu (Blagdan rtve - op. prev.) bi se, tijekom posljednjeg dana hodoaa, obredno rtvovalo ivotinje.

Uzorna drutvena zajednica imala je sredinju ulogu pri obrednom tovanju Kabe. Svako je nasilje u Meki i okolici bilo trajno zabranjeno. To je bio kljuan imbenik trgovakog uspjeha Kurejita, budui da je to Arapima omoguilo slobodnu trgovinu bez straha od inova osvetnikog rata. Tijekom hada, hodoasnicima je zabranjeno noenje oruja, prepiranje, ubijanje divljai, te ak i ubij a n j e kukaca ili zlovoljno ponaanje. Sve se to u potpunosti poklapalo sa Muhamedovim idealom ume. Stoga je prorok veoma cijenio svetinju, esto obavljajui umru, te je bio sklon recitiranju stihova K u r a n a pokraj Kabe. Prvotno je svetinja posveena H u b e l u , boanstvu Nabatejaca, a oko Kabe bilo je postavljeno 365 idola, koji su vjerojatno predstavljali dane u godini. U Muhamedovo doba, ini se da je Kaba tovana kao svetinja Vrhovnog boga Alaha. Osim toga, postoji takoer nairoko uvjerenje da su Alaha tovali monoteistiki Arapi iz sjevernih plemena na granici sa Bizantom, koji su preli na kranstvo i koji su obavljali had zajedno sa poganima. Zbog toga je M u h a m e d na poetku svoje misije nukao muslimane da obavljaju molitvu salata prema Jeruzalemu, svetom gradu ehlul-kitaba, zahtijevajui od njih da ne uestvuju u poganskim obredima vezanim uz Kabu. To pokazuje stalno M u h a m e d o v o nastojanje da dovede Arape u obitelj monoteistikih religija. M u h a m e d je privukao k sebi malenu skupinu sljedbenika, te je otprilike sedamdesetak obitelji prelo na islam. Na poetku, najmoniji ljudi Meke nisu obraali panju

na muslimane, no 616. g. napokon su iskazali svoj veliki bijes glede M u h a m e d a i njegove misije. Naime, smatrali su M u h a m e d a prostakim klevetnikom vjere njihovih otaca i obinim arlatanom koji si je uobrazio da je prorok. Posebno ih je razjario opis Posljednjeg suda u Kuranu, kojega su odbacivali kao potpuno primitivnu i bezumnu besmisilcu. Arapi nisu vjerovali u ivot poslije smrti, to je znailo da nisu ba pridavali vjerodostojnost "bajkama" takve vrste. 8 Meutim, posebno ih je zabrinjavala injenica da judeo-kranska vjerovanja u Kuranu u d a r a j u u sr njihovog nemilosrdnog "kapitalizma". Arape se upozoravalo da im na dan Posljednjeg suda nee pomoi niti bogatstvo, niti moan poloaj u plemenu; svakoj e se osobi suditi po njegovim ili njezinim zaslugama. Na t a j dan postavit e se pitanje: zato niste pomagali siromanima? Zato ste gomilali bogatstvo, umjesto da ste podijelili svoj novac? Onim Kurejitima, koji su dobro ivjeli, nije se ba svidio takav nain govora, pa je u Meki poela jaati oporba predvoena Abu al-Hakemom (u Kuranu prozvan Abu Dehel, "Otac lai"), zatim Abu Sufjanom, vrlo pronicljivim ovjekom, koji je jedno bio osobni M u h a m e d o v prijatelj, te Suhejl ibn Amrom, revnim poganinom. Sve njih poprilino je uznemirila ideja n a p u t a n j a vjere predaka; osim toga, svi su imali roake koji su preli na islam; napokon, sva trojica su strahovala da Muhamed planira zavjeru kako bi preuzeo vlast u Meki. U Kuranu se naglaava da Muhamed nije imao nikakvu politiku funkciju, te da je jednostavno

nezir, "opominja". 9 No, koliko je jo dugo takav ovjek, koji je za sebe tvrdio da prima naloge od Alaha, bio u stanju prihvaati vlast obinih smrtnika kao to su oni? Odnosi su se zaotrili. Abu Dehel je proglasio bojkot Muhamedova klana, zabranivi Kurejitima da se ene ili trguju s muslimanima. To je znailo da im nitko ne smije prodavati hranu. Zabrana je potrajala dvije godine, pa je vjerojatno nestaica hrane prouzroila smrt Muhamedove ljubljene ene Hatide. Svakako, zabrana je nanijela veliku financijsku tetu muslimanima. S robovima koji su preli na islam postupalo se veoma okrutno; sputalo bi ih se lancima i ostavljalo da izgore na suncu. 619. godine, nakon u k i d a n j a bojkota jedan je dogaaj ozbiljno potresao muslimansku zajednicu; umro je Muhamedov ujak i zatitnik (veli) Abu Talib. Naime, M u h a m e d je bio siroe; njegovi su roditelji umrli dok je jo bio dijete. Bez zatitnika koji bi osvetio njegovu smrt, prema nesmiljenoj arapskoj tradiciji krvne osvete, ovjeka se moglo nekanjeno ubiti, te je Muhamed imao velikih potekoa da pronae nekog plemenskog glavara iz Meke koji bi postao njegovim pokroviteljem. Poloaj ume u Meki postao je neodriv, to je znailo da treba traiti novo rjeenje. Muhamed je stoga bio voljan posluati izaslanstvo poglavara grada Jesriba, poljoprivrednog naselja nekih 380 kilometara od Meke. Naselivi se ondje, odreeni je broj plemena napustio nomadski nain ivota, ali je nakon stoljetnih ratovanja u pustari zajedniko ivljenje bilo nemogue. itavo je naselje bilo zahvaeno razmiri-

cama koje su slijedile jedna za drugom. N e k a su plemena prela na idovstvo ili su imala idovsko porijeklo, to je znailo da su stanovnici Jesriba bili upoznati sa idejama monoteizma, pa stoga nisu bili sunjevi starih poganskih tradicija. Osim toga, nastojali su iznai nova rjeenja koja bi omoguila njihovom narodu da ivi bez sukoba u jedinstvenoj drutvenoj zajednici. Poslanici iz Jesriba, koji su pristupili Muhamedu tijekom hada 620. g., preli su na islam, sklopivi sporazum s muslimanima: svaka se je strana obvezala da nee meusobno ratovati i da e braniti jedni druge od zajednikog neprijatelja. Ubrzo su 622. g. muslimanske obitelji jedna po jedna izbjegle iz Meke, preselivi se ( hidra) u Jesrib. Muhamed, iji je novi pokrovitelj nedavno umro, jedva je izmakao atentatu prije no to su on i Abu Bekr uspjeli pobjei. Hidrom zapoinje muslimanska era, budui da je od tog trenutka M u h a m e d bio u stanju u potpunosti provesti ideje Kurana, ime je islam postao vanim povijesnim imbenikom. To je bio revolucionaran korak. Hidra nije bila samo promjena mjesta prebivanja. U predislamskoj Arabiji pleme je imalo vrijednost svetinje. Odbacivanje vlastitog roda i pridruivanje nekom drugom klanu bilo je neto neuveno; to je za Arape uistinu bio bogohulan in, te stoga Kurejiti nisu mogli oprostiti takvu uvredu. Zakleli su se da e istrijebiti umu u Jesribu. Muhamed je tako postao glavarom razliitih plemenskih skupina koje nisu bile vezane krvlju, ve zajednikom ideologijom, to je bilo neto sasvim novo u arapskom drutvu. Nitko nije

bio prisiljavan da se preobrati na vjeru Kurana, ali isto tako muslimani, pogani i idovi, koji su pripadali umi, nisu smjeli napadati jedni druge, poto su se zakleli na meusobnu zatitu. Novosti su se o neobinom "nad plemenu" brzo proirile, pa premda na poetku nitko nije vjerovao da e takvo to zaivjeti, pokazat e se da je ideja zajednitva bila nadahnue koje je uspostavilo mir u Arabiji prije prorokove smrti 632. g., samo desetak godina nakon hidre. Jesrib e postati poznat pod imenom Al-Medina (Grad), budui da je t a j gradi postao uzorkom savrenog muslimanskog drutva. Kad je M u h a m e d stigao u Medinu, prvo to je uinio bila je izgradnja jedne priproste damije ( mesdid : doslovce, mjesto za kleanje). Ta je nastamba bila napravljena na najprimitivniji nain, to je ukazivalo na jednostavnost ranih islamskih ideala. Tri stabla koja su podupirala krov, kamen koji je oznaavao kiblu (smjer molitve) i Prorok koji je stajao na deblu za vrijeme propovijedi. Sve damije kasnije, to je vie bilo mogue, bit e graene prema tom uzorku. U damiji se takoer nalazilo dvorite, gdje su se muslimani sastajali da rasprave o svemu onome to se odnosilo na umu - njezinim drutvenim, politikim, vojnim, pa i religijskim problemima. M u h a m e d i njegove ene ivjeli su pak u malenim kolibama oko rubova tog dvorita. Za razliku od kranskih crkava, koje su odijeljene od svjetovnih djelatnosti i namijenjene su samo vjerskom tovanju, nijedan se oblik ljudske djelatnosti u damiji ne odbacuje. Po

Kuranu ne postoji dihotomija izmeu svetog i profanog, religijskog i politikog, seksualnosti i vjerskog tovanja. Cjelokupan je ivot svet u mogunosti, te ga treba privesti u okrilje boanskoga. Glavni je cilj tevhid (potvrivanje jednosti), sjedinjenje ivotne sveukupnosti u ujedinjenu zajednicu, koja muslimanima nudi bliskost s Jednim koje je Bog. Muhamedove brojne ene stalan su predmet zanimanja na Zapadu, ali pogreno bi bilo zamiljati Proroka kao onoga koji dekadentno uiva u osjetilnim poudama poput kasnijih muslimanskih vladara. U Meki je Muhamed bio monogaman, u braku sa Hatidom, m a d a je u Arabiji poligamija bila uobiajena. Hatida je bila podosta starija od Muhameda, ali mu je rodila n a j m a n j e estoro djece, od kojih su jedino etiri keri preivjele. U Medini je Muhamed postao velikim sej(j)idom (poglavarom), pa se oekivalo da posjeduje velik harem, no veina tih brakova ipak je bila politiki motivirana. U razdoblju dok je stvarao svoje "nad-pleme", Muhamed je silno elio da se uspostavom branih veza to vre povee sa svojim najbliim suradnicima. Naime, njegova nova najdraa ena bila je Aia, Abu Bekrova ker, a uz nju je takoer oenio Hafsu, kerku O m a r a ibn al-Hataba. Osim toga, dao je svoje dvije keri Osmanu ibn Afanu i Aliji ibn Abu Talibu. Veina njegovih drugih ena bile su starije ene, koje su bile bez pokrovitelja ili su bile u srodstvu sa poglavarima onih plemena koja su postala saveznicima ume. Nijedna od njih nije Proroku podarila djecu. 1 0 Ponekad su mu nje-

gove ene vie bile smetnja nego zadovoljstvo. Jednom prilikom, kad su se porjekali oko podjele plijena nakon jednog vojnog pohoda, Muhamed je zaprijetio rastavom svim svojim enama, ukoliko se ne budu stroe pridravale islamskih vrednota u svom ivljenju. 1 1 Meutim, isto tako stoji da je Muhamed bio jedan od rijetkih mukaraca koji je uistinu uivao u drutvu ena. Neki od njegovih mukih suradnika bili su zaueni njegovom obazrivou prema svojim enama i nainom kako su se one znale odnositi prema njemu, te kako su mu drsko odgovarale. Muhamed je vrlo savjesno obavljao kuanske poslove, krpao je svoju odjeu i stalno je traio drutvo svojih ena. Nerijetko je znao sa sobom povesti jednu od njih na vojni pohod, te bi, savjetovavi se s njom glede vojne taktike, vrlo ozbiljno razmotrio njezino miljenje. Jednom prilikom, jedna od njegovih bistrijih ena Um(m)u Seleme pomogla je sprijeiti pobunu. Jednakopravnost ena bijae ideja mila Prorokovu srcu. Kuran je enama davao pravo na nasljedstvo i rastavu mnogo prije no to su na Zapadu postigle takav pravni poloaj. Kuran propisuje odreeni stupanj segregacije, te pokrivanje nekih dijelova tijela prorokovih ena, ali nigdje se u Kuranu ne zahtijeva pokrivanje svih muslimanskih ena, niti se igdje spominje da one moraju ivjeti u svojim domovima izdvojeno od ostatka obitelji. Ti su obiaji usvojeni tri ili etiri generacije nakon Prorokove smrti. Muslimani su u to vrijeme poeli oponaati grke krane iz Bizanta, gdje su ene ve odavno obiavale pokrivati

svoja lica, te se nad njima vrila stroga segregacija; od krana su takoer poprimili njihovu mrnju na ene. Kuran ini mukarce i ene partnerima pred Bogom, s jednakim dunostima i odgovornostima. 12 Kuran takoer doputa poligamiju; tijekom razdoblja kad su muslimani ginuli u ratovima sa Mekom i kad su ene ostajale bez zatite, mukarcima se doputalo da imaju najvie etiri ene prema kojima su se morali odnositi jednakopravno i nisu smjeli pokazivati da im je neka od njih draa od drugih.13 U Medini su ene prvotne ume imale vanu ulogu u javnom ivotu, a neke su se, kao to je bilo uobiajeno kod Arapa, u bitkama borile uz svoje mueve. ini se da ene nisu doivljavale islam kao ugnjetaku religiju, premda su kasnije, kao i u kranstvu, mukarci preuzeli u svoje ruke vjeru, davi joj uglavnom patrijarhalni znaaj. D v a presudna d o g a a j a obiljeila su prve godine boravka M u h a m e d a i muslimana u Medini. M u h a m e d je bio zanesen mogunou da blisko surauje sa idovskim plemenima, pa je ak, nedugo nakon hidre, uveo neke obiaje (poput zajednike molitve petkom popodne [u vrijeme kad se idovi spremaju za abat], te posta na idovski D a n pomirenja), elei tako islam pribliiti judaizmu. Jedno od najveih razoaranja u njegovu ivotu bilo je kad su ga idovi Medine odbili prihvatiti prorokom. Za idove je razdoblje prorotva prolo, tako da nimalo ne iznenauje to M u h a m e d a nisu priznavali za svoga proroka. Meutim, r a s p r a v a sa idovima Medine zauzima u K u r a n u znaajno mjesto, to pokazu-

je koliko je t a j dogaaj zabrinuo M u h a m e d a . O nekim prorocima kao to su N o a i Mojsije izvjetaji K u r a n a ne p o k l a p a j u se s onima iz Biblije, pa su stoga mnogi idovi izrugivali ono to se propovijedalo u damiji. Tri su pak n a j v e a idovska plemena bila kivna na M u h a m e d a ; oni su ve prije njegovog dolaska u Medinu stvorili snaan oporbeni blok, te su, osjeajui duboku ponienost poradi njegovog gospodstva, nakanili M u h a m e d a istjerati iz grada. Pa ipak, bilo je idova u m a n j i m klanovima koji su prema muslimanima bili prijateljski raspoloeni, te su cijenili M u h a m e d o v o z n a n j e idovskih svetih spisa. M u h a m e d a je posebno oduevljavala injenica da u knjizi Postanka Abraham ima dvoje djece: Izaka i Jimaela (koji e postati Ismail na arapskome) - posljednji je dijete njegove ljubavnice Hagare. Abraham je bio prisiljen ostaviti Hagaru i Ismaila u divljini, no Bog ih je spasio, obeavi Ismailu, kao i Izaku, da e postati ocem velikog naroda, Arapa. 1 4 Po arapskoj tradiciji, H a g a r a i Ismail nali su utoite u Meki, gdje ih je Abraham doao posjetiti i gdje su Abraham i Ismail zajedno iznova sagradili Kabu (koju je izvorno podigao Adam, ali koja je tijekom vremena postala vrlo zaputena). 15 To je bila glazba za Muhamedove ui. inilo se naposljetku da Arapi ipak nisu izvan boanskog plana, te da Kaba ima u sebi vjerodostojnost svete monoteistike relikvije. Do 624. g. bilo je ve posve jasno da se veina idova iz Medine nikad nee izmiriti sa Prorokom. M u h a m e d a je

takoer okirala spoznaja da meu idovima i kranima (za koje je smatrao da pripadaju istoj vjeri) postoje ozbiljne teoloke razlike, iako je vjerovao da nisu svi pripadnici ehlul-kitaba opravdavali takvo sramotno sektatvo. U sijenju 624. g., M u h a m e d je uinio neto to se moe smatrati jednim od njegovih najznamenitijih poteza glede organiziranja islamske vjere. Tijekom molitve salata, naloio je vjernicima da promijene smjer molitve, tako da se vie nisu molili prema Jeruzalemu, ve prema Meki. Promjena kible oznaila je objavu neovisnosti. inom okretanja pri molitvi prema Kabi, a ne vie prema Jeruzalemu - vjerskom radnjom koja vie nije imala nikakve povezanosti s judaizmom ili kranstvom muslimani su preutno stavili do z n a n j a da se vraaju izvornim monoteistikim korijenima proroka Abrahama, koji je ivio prije objave Tore i Evanelja, a time i prije rascjepa religije jednoga Boga na dvije zaraene vjerske skupine. 16 Muslimani se time usmjeravaju prema samome Bogu: za njih je pokoravanje ljudskim ustanovama i organiziranoj religiji, a ne Bogu kao takvome, obino idolopoklonstvo: "Zaista ti nema nita s onima koji su se pocijepali u svojoj vjeri i pretvorili se u skupine...Reci: Mene je moj Gospodar uputio na pravi put, ispravnu vjeru, istu Ibrahimovu vjeru. A on nije bio idolopoklonik. Reci: Zaista moj namaz i moje oboavanje, i moj ivot i moja smrt pripadaju samo Bogu, Gospodaru svjetova". 17

Na promjenu kible bili su pozvani svi arapski muslimani, posebno iseljenici iz Meke koji su nainili hidru. Muslimani vie nisu bili nemoni prirepak Zidova i krana koji su ismijavali njihove vjerske tenje, nego su poeli izgraivati svoj vlastiti put prema Bogu. Drugi se vaan dogaaj zbio nedugo nakon promjene kible. M u h a m e d i doseljenici iz Meke nisu ni u kojem sluaju mogli zaraditi svoj kruh u samoj Medini; nisu se mogli baviti poljodjelstvom, budui da tamo nije bilo dovoljno obradive zemlje, a osim toga muslimani iz Meke nisu bili poljodjelci, ve trgovci i poduzetnici. Stanovnici Medine, poznati i kao ansari (pomagai), nisu mogli sebi priutiti da svoje goste besplatno hrane, pa su tako Mekanci organizirali "pljakake pohode" (gaza), koji su bili neka vrsta nacionalnog sporta u Arabiji, te vrlo djelotvoran nain stjecanja dohotka na surovoj zemlji ije zalihe nisu svima bile dostatne. Njihovi bi pljakaki odredi prepadali, te otimali plijen i stoku karavanama ili kontingentima iz suparnikih plemena, brino pazei da izbjegnu ubijanje ljudi, budui da bi taj in izazvao krug krvne osvete. Nadalje, bilo je zabranjeno pokretati pohode protiv saveznikih plemena ili "klijenata" (obrambeno nemone plemenske skupine koje su potraivale zatitu nekog monijeg plemena). Muslimanski doseljenici, koje su Kurejiti nastavili progoniti nakon to su ih istjerali s njihovih ognjita, poeli su pljakati bogate karavane iz Meke, to im je donosilo veliku dobit. Meutim, pokrenuti gazu na svoje vlastito pleme, to je bilo neto bez prese-

dana u arapskoj plemenskoj tradiciji. Muslimani su u tim pohodima postigli neke poetne uspjehe, ali M u h a m e d a to nije zadovoljilo, pa je u oujku 624. g. poveo veliku skupinu svojih pristaa prema obalama Arabije, kako bi izvrio prepad na najveu mekansku karavanu te godine. uvi za tu drskost, Kurejiti su skupili veliku vojsku za obranu karavane, no muslimani su, premda bez ikakvih izgleda, nanijeli teak poraz Mekancima kod zdenca na Bedru. M a d a su Mekanci bili premoni u ljudstvu, njihova ih je suludo odvana borba na tradicionalni arapski nain, gdje je svaki plemenski poglavar vodio u bitku svoje ljude po svom n a h o e n j u , s t a j a l a poraza. Muhamedove su pak trupe bile vrlo izvjebane, s obzirom da su se borile pod jedinstvenim zapovjednitvom. Beduine je zapanjio bezglavi uzmak poraene vojske, premda je mnoge od njih radovao prizor u kojem se poniava mone Kurejite. Uskoro su nastupili teki dani za umu. Muhamed se morao suoiti s neprijateljstvom nekih pogana u Medini, koji nisu priznavali vlast muslimanskih pridolica te su bili odluni u tome da muslimane istjeraju iz svoga gradia. M u h a m e d je istovremeno morao obraunati i sa Mekom, gdje je Abu Sufjan, nakon to je poduzeo dvije velike ofenzive protiv muslimana u Medini, postao njegovim glavnim protivnikom. Abu Sufjanov cilj nije bio poraz ume u bici, nego unitenje svih muslimana. U surovoj pustinjskoj etici nema polovinih ratnih rjeenja: ako je u mogunosti, pobjednik mora zatrti svoga neprijatelja,

tako da je uma bila suoena sa potpunim istrebljenjem. 625. g. Meka je nanijela teak poraz umi u bici na Uhudu, ali dvije godine kasnije muslimani su hametice potukli Mekance u bici kod jarka (Hendeka), dobivi ime po opkopu kojeg je Muhamed iskopao oko Medine kako bi zatitio naselje. Opkop je, onesposobivi njihovu konjicu, stvorio veliku pomutnju medu Kurejitima; budui da je za njih rat jo uvijek bio konjika igra, nisu bili spremni na takve "nesportske" trikove. Muhamedova druga pobjeda n a d brojano nadmonijim Kurejitima (bilo je deset tisua Mekanaca nasuprot tri tisue muslimana) oznaila je toku preokreta. Takva s j a j n a pobjeda uvrstila je uvjerenje nomadskih plemena da je Muhamed ovjek budunosti, a da su Kurejiti zreli za ropotarnicu povijesti. Bogovi u ije su se ime Kurejiti borili nisu sudjelovali na njihovoj strani. Mnoga su plemena eljela postati saveznicima ume, pa je Muhamed zapoeo stvarati moan plemenski savez, iji su se lanovi obvezali da nee ratovati jedni protiv drugih, te da e se boriti protiv zajednikog neprijatelja. Neki su Mekanci prebjegli Muhamedu, nainivi hidru u Medinu; napokon, nakon pet godina ivljenja u smrtonosnoj pogibelji, M u h a m e d je mogao biti potpuno siguran u to da e uma preivjeti. U Medini, muslimanski je uspjeh nainio najvie tete trima idovskim plemenima: Kajnuka, Nadir i Kurejza, koja su sva bila posveena unitenju Muhameda, a koja su, neovisno jedno od drugoga, sva bila u saveznitvu s Mekom. Svojim monim vojskama ta su plemena bila

ozbiljna prijetnja muslimanima, a osim toga, podruje koje su nastanjivali bilo je tako smjeteno da su s njega lako mogli napasti umu iz pozadine ili se pridruiti mekanskoj vojsci pri opsadi grada. Nakon to su pripadnici Kajnuke podigli bezuspjenu pobunu protiv Muhameda 625. g., njih se u skladu s arapskom tradicijom protjeralo iz Medine. M u h a m e d je pak nastojao umiriti pleme Nadira sklopivi s njima poseban sporazum, no kad je otkrio da spremaju njegovo umorstvo, i njih je poslao u progonstvo. U egzilu su se pridruili ondanjim idovima u Hajberu, te su odatle vrbovali sjeverna arapska plemena za saveznitvo sa Abu Sufjanom. Pokazalo se zapravo da su pripadnici Nadira postali mnogo opasnijim neprijateljem otkako su iseljeni iz Medine. Pripadnici plemena Kurejza bili su pak na strani Meke tijekom bitke kod Hendeka, te su zbog njih u jednome trenutku muslimani bili suoeni sa sigurnim porazom. Muhamed vie nije imao milosti. Sedam stotina mukaraca iz plemena Kurejza poubijano je, a njihove ene i djeca prodani su u roblje. Pokolj pripadnika plemena Kurejza bio je straan dogaaj, ali se t a j in ne smije sagledavati kroz prizmu etikih mjerila naega doba. Arapsko je drutvo bilo veoma primitivno: naime, muslimani su za dlaku izbjegli istrebljenje, i da je Muhamed samo protjerao pleme Kurejza, oni bi ojaali idovsku oporbu u Hajberu, to bi dovelo do jo jednoga rata protiv ume. U Arabiji sedmoga stoljea bilo je sasvim uobiajeno da arapski poglavar plemena ne iskazuje milost izdajnicima kao to su bili idovi plemena

Kurejza. P o g u b l j e n j a su odaslala jezovitu poruku Zidovima u Hajberu, ime je uutkana poganska oporba u Medini, budui da su poganski vode bili u saveznitvu sa idovskim pobunjenicima. Bila je to borba na ivot i smrt u kojoj je svaka od sukobljenih strana znala visinu uloga. Muslimani tijekom tih borbi nisu pokazivali neprijateljstvo prema Zidovima u cjelini, nego jedino prema trima pobunjenikim plemenima. Naime, Kuran je i dalje nalagao muslimanima tovanje idovskih proroka, te potivanje "sljedbenika prijanjih objava". M a n j e idovske skupine ostale su ivjeti u Medini, a idovi su kasnije, kao i krani, uivali punu vjersku slobodu na podrujima islamske vladavine. Antisemitizam je kranski porok. M r n j a prema idovima unila je snano u muslimanski svijet tek nakon stvaranja drave Izrael 1948. g., ime je oznaen arapski gubitak Palestine. Znakovito je da su muslimani sve antiidovske mitove, poput zaraznih spisa kao to su Protokoli sionskih mudraca, preuzeli iz Europe, budui da nisu imali svoju vlastitu tradiciju antisemitizma. Tako je ovo novo neprijateljstvo prema idovskom narodu ponukalo neke muslimane da citiranjem odreenih dijelova Kurana, u kojima se govori o borbi sa tri idovska pobunjena plemena, opravdaju svoje predrasude. Sluei se tim stihovima van konteksta, oni iskrivljuju poruku Kurana i same stavove proroka, koji ni u kojem sluaju nije gajio odbojnost prema judaizmu. Glavni cilj Muhamedove nepopustljivosti prema pripadnicima plemena Kurejza bio je prekid svih neprijatelj-

stava to je prije mogue. Po Kuranu, rat je tako velika nedaa da muslimani moraju svim sredstvima, koliko je god u njihovoj moi, obnoviti mir i normalan ivot u najkraem moguem vremenu. 1 8 U Arabiji su sve tamonje drutvene zajednice stoljeima bile nasilne, pa je i uma morala izboriti svoj put k miru. Velike drutvene promjene takve vrste, koje je Muhamed provodio na arapskome poluotoku, rijetko su prolazile bez krvoprolia. Meutim, Muhamed je nakon bitke kod jarka (Hendeka), poto je ponizio Meku i slomio otpor u Medini, osjetio da je vrijeme zrelo za prekid dihada, te je zapoeo diplomatsku ofenzivu. U oujku 628. g. poduzeo je hrabru i domiljatu inicijativu kojom je htio okonati sukob. Objavio je da namjerava uiniti had u Meku, pa je stoga potraio medu svojim pristaama dobrovoljne suputnike. Budui da je hodoasnicima bilo zabranjeno noenje oruja, muslimani su zapravo ili pravo u lavlje ralje, stavljajui se na milost neprijateljskih i srditih Kurejita. Usprkos tome, oko tisuu muslimana pristalo je da se pridrui Proroku. Obueni u tradicionalne bijele halje za had, krenuli su put Meke. Kurejiti nisu smjeli Arapima zabraniti prilaz Kabi, niti su smjeli napadati dobronamjerne hodoasnike, jer bi takvim inom obesvetili svoju svetu dunost uvara tamonje relikvije. Pa ipak, Kurejiti su skupili trupe kojima su namjeravali napasti hodoasnike, prije nego stignu do podruja grada gdje je nasilje bilo zabranjeno. Meutim, Muhamed ih je uspio izigrati, i uz pomo svojih beduinskih saveznika uspio je stii u blizinu svetita kod Hudejbije, gdje je

nainio logor i ekao na daljnji razvoj dogaaja. Kurejite je Prorokova iskrena mirotvorna nakana napokon natjerala na potpisivanje mira s umom. Medu, pripadnicima obiju strana ovo nije bilo popularno. Mnogi su muslimani bili ogoreni tim inom, smatrajui ga sramotnim sporazumom, ali je Muhamed bio nepokolebljiv u ostvarivanju pobjede mirnim putem. Ugovor na Hudejbiji predstavljao je jo jednu toku preokreta. Taj je dogaaj ostavio snaan dojam na beduine, iji je prijelaz na islam postao neto vie od puke mode. Meutim, ubrzo nakon potpisivanja primirja, Kurejiti su prekrili sporazum napadom na jedno pleme koje je bilo u saveznitvu sa Prorokom. Muhamedov je odgovor bio brz: skupio je vojsku od deset tisua ljudi i odmarirao prema Meki. Suoeni sa tako monom vojnom silom, pragmatini su Kurejiti znali da je svaki otpor uzaludan, pa su priznavi poraz, otvorili gradska vrata muslimanskoj vojsci. Tako je Muhamed zauzeo Meku bez prolijevanja krvi. Unitio je poganske idole oko Kabe, posvetio ju jednome Bogu Alahu, a starim je poganskim obredima hada dodao islamske znaajke, povezujui ih sa pripovijeu o Abrahamu, Hagari i Ismailu. Nijedan Kurejit nije prisiljen da postane muslimanom, no Muhamedova je pobjeda ak i neke od njegovih najljuih neprijatelja poput Abu S u f j a n a uvjerila u propast stare religije. Kad je M u h a m e d 632. g. umro u naruju svoje ljubljene ene Aie, gotovo su sva arapska plemena prila umi, bilo kao lanovi saveza ili kao preo-

braeni muslimani. Budui da lanovi ume nisu smjeli napadati jedni druge, grozomorni krug plemenskih ratovanja, osvete i protuosvete bio je prekinut. Gotovo bez iije pomoi, M u h a m e d je vlastitim snagama uspio uspostaviti mir u ratom rascijepljenoj Arabiji.

Raiduni (632.-661.)
Muhamedov ivot i njegova postignua ostavit e neizbrisiv trag na duhovnim, politikim i moralnim pogledima muslimana. Prorok je svojom djelatnou dao bitne odrednice islamskome shvaanju "spasenja", kojemu glavno obiljeje nije iskupljenje Adamovog "istonog grijeha" i prihvaanje vjenoga ivota, ve ostvarenje drutvene zajednice u kojoj se postupa po Bojim zapovijedima. Muslimani se time, nisu samo izbavili iz jedne vrste politikog i drutvenog pakla koji je postojao u predislamskoj Arabiji, nego im je omogueno takvo duhovno okruenje u kojemu su se lake mogli svim svojim srcem predati Bogu koji ih je jedini mogao duevno ispuniti. Muhamed je postao arhetipskim simbolom savrenog podvrgavanja boanskome, te e muslimani, kao to emo vidjeti, stalno nastojati primjenjivati ta mjerila u svojem duhovnom i drutvenom ivotu. Muhameda se nije nikada tovalo kao boansku osobu, ali ga se smatralo Savrenim ovjekom. Njegovo tako sveobuhvatno predanje Bogu omoguilo je

preobrazbu drutva i skladan zajedniki suivot arapskih plemena. Rije islam etimoloki dolazi od rijei selam (mir), pa je islam uistinu na samom svom poetku promicao drutvenu povezanost i slogu. Meutim, Muhamed je postigao takav uspjeh zbog toga to je bio primalac boanske objave. Bog je Muhamedu, tijekom cijelog razdoblja njegova prorokog poziva, objavljivao svete stihove od kojih je kasnije nainjen Kuran. Kad god bi se suoio s nekom krizom ili dilemom, Muhamed bi, duboko uronivi u sebe, pronaao boanski nadahnuto rjeenje. Njegov je ivot predstavljao stalan dijalog izmeu transcendentne stvarnosti i nasilnih, bezrazlonih i nestalnih dogaaja ovoga svijeta. Stoga je Kuran, bavei se tadanjim drutvenim prilikama, u politiku unosio svoje boansko usmjerenje i prosvjetljenje. No, Muhamedovi nasljednici nisu bili proroci, pa e se u svojim odlukama morati oslanjati iskljuivo na svoj ljudski razum. Postavlja se pitanje, kako e oni ubudue osigurati daljnje ispravno obnaanje svetih naloga od strane muslimanskih vjernika? Naime, oni su upravljali umom, koja je bila vea i sloenija u svojem ustroju od male zajednice u Medini, gdje je svatko znao svakoga i gdje nije bilo potrebe za glomaznom upravom i inovnitvom. Pitanje je, na koji nain e Muhamedovi opunomoenici ( kalifi ) sauvati zasade prve ume u mnogo drugaijim okolnostima? Prva etiri Muhamedova nasljednika uhvatila su se u kotac s tim tekim problemom. Svi su oni kao Prorokovi

najblii suradnici imali vodee uloge u Meki i Medini. Poznati su i kao raiduni, "pravovjerni" kalifi. Razdoblje njihove vladavine je, kao i u Muhamedovo doba, vrijeme u kojem je muslimanska zajednica zadobivala svoja osnovna obiljeja. Stoga e muslimani sebe i svoju teologiju odreivati prema burnim, slavnim, pa i traginim dogaajima koji su obiljeavali te godine. Nakon prorokove smrti, vodei su muslimani morali odluiti o ustroju ume. Neki su od njih smatrali da uma ne treba postati dravom, budui da je takvo drutveno ureenje u Arabiji bilo nepoznato. Nekima se pak inilo da bi svaka plemenska skupina trebala birati svoga imama (vou). Meutim, Prorokovi suradnici Abu Bekr i Omar ibn al-Hatab tome su se suprotstavili. Po njima, uma je trebala biti ujedinjena zajednica, koja mora imati jednoga vou, kao to je to bio Prorok. Bilo je i onih koji su bili uvjereni da je Muhamed htio da ga naslijedi Ali ibn Abu Talib, njegov najblii muki roak. U Arabiji, gdje je krvno srodstvo bilo svetinja, smatralo se da svojstvena obiljeja poglavara prelaze na njegove nasljednike, pa su mnogi muslimani vjerovali da je Ali naslijedio dio Muhamedove osebujne karizme. No iako je Alijeva pobonost bila neupitna, on je bio jo mlad i neiskusan, pa je stoga veinom glasova izabran Abu Bekr za prvoga Prorokovog kalifa. Abu Bekrova vladavina (632.-4.) bila je kratka, ali znaajna. Uglavnom je bio zaokupljen takozvanim ratovima protiv ride (otpadnitva), kada su razliita plemena nasto-

jala raskrstiti s umom, u elji da zadobiju svoju prijanju neovisnost. Ipak ti ratovi nisu oznaavali neki iri vjerski raskol. Pobuna je imala uglavnom politiki i privredni znaaj. Mnoga beduinska plemena koja su ula u Islamski savez nisu pokazivala preveliko zanimanje za detalje Muhamedove religije. Prorok je realistino procijenio da uspostavljena saveznitva imaju uglavnom politiki znaaj, gdje jedan poglavar plemena udruuje snage sa drugim poglavarima, to je uostalom bilo uobiajeno u arapskoj pustari. Neki su plemenski vode smatrali da se savez sklopljen s Muhamedom ne odnosi na njegove nasljednike i da nakon njegove smrti imaju pravo slobodno napustiti umu. Time su navukli na sebe gnjev i brzi protuudar muslimanske vojske. Pa ipak, vrlo je znakovito da su mnogi pobunjenici nastojali tim ustancima dati religijsko opravdanje; ustaniki su se vode esto proglaavali prorocima, te su primali "objave" kuranskog tipa. Arapi su sve to duboko proivljavali. Oni nisu bili religiozni u dananjem smislu te rijei, budui da za njih vjera nije bila osobna stvar vjernika koji je doivio nutarnje preobraenje. Prorok je raskrstio s prolou, pa su se Arapi iznenada - gotovo trenutno - nali po prvi put dijelom ujedinjene zajednice, osloboeni tereta stalnih, razornih ratova. U kratkom razdoblju Muhamedove vladavine, oni su postali svjesni mogunosti potpuno drugaijeg naina ivljenja, povezanog s religijskom promjenom. Ono to ih je zadesilo u vrijeme M u h a m e d a , imalo je takav zapanjujui uinak da

su ak i oni koji su nastojali raskinuti s umom, mogli jedino djelovati i misliti na proroki nain. Muslimanima je vjerojatno tijekom ratova protiv ride postalo jasno da je Muhamed bio posljednji i najvei od svih proroka. Meutim, s obzirom da ta injenica Muhamedovog prorotva nije sasvim jasno iskazana u Kuranu, muslimani su se morali suoiti s izazovom novonastalih proroka ride. Abu Bekr je suzbio ustanke svojom mudrou i blagou, te je time napokon uspio u potpunosti ujediniti Arabiju. Razborito je uvaio sve pritube ustanika i nije vrio odmazdu nad onima koji su se vratili u svoje jato. Veinu povratnika meu muslimane zapravo je primamio izgled da sudjeluju u vrlo unosnim ratnim pohodima (gaza) u susjedne zemlje, iji je vrhunac dosegnut za vladavine drugog kalifa Omara ibn al-Hataba (634.-44.). Ti su napadi bili reakcija na problem koji se javio nakon uspostave novog mira na poluotoku. Stoljeima su Arapi pokrivali svoje nedostatne zalihe voenjem gaza, no islam je tome stao na kraj, budui da plemenima ume nije bilo doputeno meusobno ratovanje. to je moglo zamijeniti gaze, koje su Arapima omoguavale da izbjegnu ivot u oskudici? Omaru je bilo sasvim jasno da uma potrebuje red. Bezakonje je trebalo staviti pod kontrolu, a sva pregnua, koja su prije sluila pljaki i meusobnom neprijateljstvu, odsada su trebala sluiti zajednikom cilju. Oigledno, jedino to je preostalo, bili su napadaki pohodi na nemuslimanske zajednice u susjednim zemljama. Jedinstvo ume

jedino se moglo sauvati napadima na podruja izvan Arabije, ime je takoer ojaan autoritet kalifa. Arapi su tradicionalno bili neskloni kraljevstvu i poprijeko su gledali svakog vladara koji bi upravljao na nain monarha. No, tijekom ratnih pohoda ili traenja novih ispaa prihvaali su autoritet jednoga predvodnika. Omar je stoga sebe prozvao emirul-muminim (voa vjernika). Muslimani su dodue priznavali njegovu vlast u pitanjima koja su se odnosila na umu, ali su i dalje sami odluivali o svemu onome to se ticalo njih kao pojedinaca. Pod Omarovim vodstvom Arapi su provalili u Irak, Siriju i Egipat, i postigli niz nevjerojatnih vojnih pobjeda. Perzijsku su vojsku porazili u bici kod Kadisije (637.), nakon koje je uslijedio pad Ktezifona, prijestolnice perzijskih Sasanida. im su stekli dovoljno snage u ljudstvu, muslimani su bili u s t a n j u zauzeti itavo Perzijsko Carstvo. Dodue, Bizantsko Carstvo im je pruilo otpor, pa stoga nisu zauzeli sredinje bizantsko podruje u Anatoliji. Ipak, muslimani su pobijedili u bitci kod J a r m u k a (636.) u sjevernoj Palestini, osvojili Jeruzalem 638. g., te su do 641. g. uspostavili vlast nad itavom Sirijom, Palestinom i Egiptom. Muslimanske su vojske doprle sve do Kirenaike na obalama Sjeverne Afrike. Samo dvadeset godina nakon bitke na Bedru, Arapi su posjedovali ogromno carstvo. No, irenje se nastavilo. Stoljee nakon prorokove smrti, Islamsko se Carstvo prostiralo od Pireneja do Himalaja. Sve je to oznaavalo samo jo jedno udo i znak Boanske sklonosti. Prije no

to su pristupili islamu, Arapi su bili prezrena skupina; meutim, su u nevjerojatno kratkome roku, postigli dva velika vojna uspjeha pobjedama nad d v a m a svjetskim carstvima. Osvajako je iskustvo u n j i m a pobudilo osjeaj da se neto silno veliko deava. Samo pripadanje umi bilo je ve doivljaj transcendentnoga, budui da je ono nadilazilo sve njihove spoznaje i domiljaje koje su posjedovali u vrijeme dok su bili u plemenima. Tako je njihov vojni uspjeh takoer potvrdio kuransku poruku, kojom je naglaeno da ispravno vodena drutvena zajednica mora napredovati, zbog toga to je ona odraz Boanskih zakona. Pogledajte to se dogaa kada se jednom predate Boanskoj volji! Dok su krani u Isusovoj smrti na kriu, koja je bila oita nesrea i poraz u svjetovnome smislu, vidjeli Boansku ruku, dotle su muslimani svaki politiki uspjeh doivljavali kao svetinju i otkrivenje Boga u svojim ivotima. Meutim, treba naglasiti da arapski prodor iz Arabije nije pokrenut bjesomunom snagom "islama". Ljudi sa Zapada esto islam shvaaju kao nasilnu, militantnu vjeru kojoj je glavna uloga pokoravanje drugih naroda maem. To je netono tumaenje muslimanskih ratova za proirenje teritorija. Niega vjerskog nije bilo u tim vojnim pohodima, a sam Omar nije smatrao da ima boanski mandat za osvajanje svijeta. O m a r i njegovi ratnici imali su sasvim pragmatian cilj: teili su da pljakaki pohodi postanu zajednikom djelatnou kako bi se odralo jedinstvo ume.

Stoljeima su Arapi pokuavali povesti napadake pohode na naselja bogatijih zemalja izvan arapskog poluotoka; razlika je bila sada ta to su se oni pri svojim provalama suoili sa slabostima susjednih carstava. Perzija i Bizant su se meusobno sukobljavali ve desetljeima u dugim i razornim nizovima ratova. Jedni i drugi bili su iscrpljeni. U Perziji su pak drutveni razdori i velike poplave dotukle gospodarstvo. Mnogi pripadnici sasanidske vojske bili su arapskog porijekla, te su prebjegli muslimanskim napadaima tijekom njihova vojnog pohoda. U sirijskim i sjevernoafrikim provincijama Bizantskog Carstva, mjesnom je stanovnitvu omrznula vjerska nesnoljivost kranskih pravoslavnih ustanova, pa je bilo nesklono da pomogne Bizantu tijekom arapskog upada. Usprkos tome, kao to je ve prije reeno, muslimani nisu uspjeli prodrijeti u srce Bizanta, Anatoliju. Kasnije, nakon to su muslimani stvorili svoje veliko carstvo, islamski je zakon dao religijsko tumaenje tog osvajanja, podijelivi svijet na dva velika podruja stalnog meusobnog sukobljavanja - darul-islam (islamska zemlja) i darul-harb (ratna zemlja). Meutim, muslimani su zapravo prihvatili granice svoga irenja ostvarenog u to doba, te su ivjeli u prijateljskim odnosima sa nemuslimanskim svijetom. Kuran ne posveuje ratno djelovanje. U njemu se jedino opravdava pravedni rat samoobrane kako bi se sauvale udoredne vrijednosti, ali se osuuje ubijanje i agresija. 19 Nadalje, Arapi su, napustivi svoj poluotok, doli do saznanja da gotovo svi izvanjski narodi pripadaju ehlul-kitabu,

"sljedbenicima prijanjih objava", to jest onima koji su primili autentine svete spise od samoga Boga. Oni stoga pripadnike Knjige nisu prisiljavali da predu na islam; u stvari, do sredine osmoga stoljea prisilna se konverzija uope nije obiavala. Muslimani su vjerovali da je islam iskljuivo religija za Ismailove potomke, kao to je judaizam bio vjera Izakovih sinova. Arapska su plemena oduvijek pruala zatitu slabijim nearapskim narodima koji su kasnije preli na islam (mevle). Jednom kad su idovi, krani i zoroastrijanci u muslimanskome carstvu postali zimije (zatiene osobe), oni vie ni na koji nain nisu mogli biti napadani ili pljakani. Medu Arapima je oduvijek bila stvar asti da se prema svojim tienicima odnose dobro, da im pomau ili da vre odmazdu nad onima koji su im nainili zlo. Zimije su plaali porez, a za uzvrat im je pruana vojna zatita. Osim toga, mogli su slobodno ispovijedati svoju vjeru, budui da se to u Kuranu izriito zapovijeda. Uistinu, neki su kranski vjernici, koje je pravoslavna crkva proganjala radi njihovih heretikih stavova, radije prihvaali muslimansku, nego bizantsku vlast. Omar je bio odluan u uspostavi vrste discipline. Arapskim vojnicima nije dano da uivaju u plodovima pobjede, a osvojene se zemlje nisu dijelile medu pobjednikim zapovjednicima, nego su preputane prijanjim vlasnicima, koji su zauzvrat plaali rentu muslimanskoj dravi. Nadalje, muslimanskim vojnicima nije doputeno naseljavanje u gradovima. Umjesto toga, izgraeni su utvreni vojniki gradovi (amsar) na strateki vanim poloajima:

Kufa u Iraku, Basra u Siriji, Kum u Iranu i Fustat na delti Nila. Damask je bio jedini stariji grad koji je postao jednim od muslimanskih sredita. U svakome amsaru izgraena je damija, gdje su garnizonski vojnici na sveti muslimanski petak obavljali molitve, budui da su amsari zapravo bili neka vrsta islamskih obrazovnih sredita za vojnike. Omar je posebno naglaavao vanost obiteljskih vrijednosti, strogo se je odnosio prema pijanstvu, te je poticao prorokove asketske vrline, koji je, kao i sam kalif, ivio vrlo skromno. Amsari su takoer imali ulogu arapskih enklava, gdje su nearapske tradicije, koje su se mogle uskladiti s kuranskim svjetonazorima, nastavile cvjetati u muslimanskome ozraju. U to je vrijeme islam jo uvijek bio sutinski arapska religija. Svaki zimija koji se preobratio na islam morao je postati mevlom ("klijentom") jednoga od plemena, a time i pripadnikom arapskog drutvenog sustava. Meutim, zlatno doba islama zavrilo je u studenome 644. g., kada je perzijski ratni zarobljenik, zbog nekih neraienih rauna, bodeom izbo O m a r a u damiji u Medini. Zavrne godine raiduna obiljeene su nasiljem. est bliskih Muhamedovih suradnika izabralo je Osmana ibn Afana treim kalifom. Osman je imao daleko slabiji karakter od svojih prethodnika, iako je tijekom prvih est godina njegove vladavine uma uznapredovala. Vladao je znalaki, pa su stoga muslimani osvojili nove teritorije u susjednim zemljama. Bizantu su preoteli Cipar izbacivi ga iz zapadnog Sredozemlja, dok su njihove vojne snage u Sjevernoj Africi dole sve do Tripolija, glavnoga grada

dananje Libije. Na istoku su muslimani zauzeli veliki dio Armenije, prodrli na Kavkaz, te su proirili svoju vlast sve do rijeke Oks u Iranu, Herata u Afganistanu i Sinda na Indijskom potkontinentu. Usprkos tim pobjedama, vojnici su bili sve nezadovoljniji, budui da je dolo do velikih promjena u drutvenom ustroju muslimanske zajednice. U malo vie od jednoga desetljea, arapski su vojnici svoj ogrubjeli nomadski nain ivota zamijenili s potpuno razliitim ivotom profesionalnih vojnika. Ljeta i zime su provodili u vojnim utvrdama daleko od svojih domova. Razdaljine su u carstvu bile sve vee, tako da su i ratni pohodi postajali sve naporniji, a osim toga ni ratni plijen nije vie bio tako velik. Osman je i dalje prijeio svoje zapovjednike i najbogatije mekanske obitelji da zadobiju privatna imanja na podrujima Iraka i drugih osvojenih zemalja, to ga je uinilo vrlo nepopularnim, posebice u Kufi i Fustatu. Osman je takoer omrznuo muslimanima iz Medine, dajui najutjecajnije drutvene i privredne poloaje lanovima svoje obitelji Omejida. Optuivalo ga se za nepotizam, premda su mnogi muki lanovi iz te obitelji bili vrlo sposobni ljudi. Osman je primjerice imenovao Muaviju, sina Muhamedovog starog neprijatelja Abu Sufjana, namjesnikom Sirije. Muavija je bio dobar musliman i vrlo sposoban upravitelj, poznat po svojoj staloenosti i odmjerenom procjenjivanju okolnosti. Pa ipak, muslimani iz Medine, koji su se hvastali svojom ulogom Prorokovih pomagaa (ansari), nisu mogli prijei preko toga da se Abu Sufjanov porod proteira. Recitatori

Kurana (ashabi - oni koji su nauili cjelokupan tekst Kurana napamet - op. prev.), koji su kuranski spis znali u duu i koji su bili glavni vjerski autoriteti, nisu blagonaklono gledali na Osmanovo nastojanje da se u utvrenim vojnikim gradovima doputa samo jedna verzija svetoga spisa, a da se druge verzije zabranjuju. Naime, veina recitatora nije bila sklona toj Osmanu omiljenoj verziji Kurana, mada su se sve one razlikovale tek nekim manje vanim detaljima. Nezadovoljnici su sve vie pogledavali na Alija ibn Abu Taliba, prorokova roaka, koji se, tako se bar ini, protivio i Omarovoj i Osmanovoj politici podravanjem "vojnikih prava" i suprotstavljanjem monom centraliziranom ustroju vlasti. 656. g. nezadovoljstvo je doivjelo vrhunac u pravoj pobuni. Ovea skupina arapskih vojnika iz Fustata vratila se u Medinu zahtijevajui svoja prava, no kada su shvatili da ih Osman samo zavlai, opkolili su njegov skromni dom, provalili u njegove odaje, te ga usmrtili. Pobunjenici su nakon toga proglasili Alija novim kalifom.

Prvi fitnet
Ali se inio razumljivim izborom. Odrastao je u Prorokovom okruenju, ispunjen Muhamedovim idealima. Bio je vrstan vojni zapovjednik, pisac nadahnutih pisama jo i danas ih se smatra klasikom muslimanskih tekstova -

svojim asnicima, u kojima propovijeda nunost pravednog i milosrdnog odnosa prema pokorenim narodima. No, usprkos njegovoj bliskosti s Prorokom, njegova vladavina nije bila opepriznata. Alija su podravali ansari iz Medine, pa i oni Mekanci koji su se protivili usponu Omejida. Takoer su mu se pridruili muslimani koji su jo ivjeli nomadskim nainom ivota, posebice u Iraku, gdje je utvreni vojniki grad Kufa bio jako Alijevo uporite. Meutim, budui da je Osman, kao i Ali, bio Muhamedov zet, te je bio jedan od prvih preobraenika na islam, njegovo je umorstvo bilo toliko okantan dogaaj da je uskoro nakon toga zapoeo petogodinji graanski rat unutar ume, poznat i kao fitnet (fitna) - vrijeme iskuenja. M u h a m e d o v a najdraa ena Aia, zajedno sa svojim roakom Talhom i Muhamedovim bliskim suradnikom iz Meke Zubejrom, napala je Alija zbog nekanjavanja Osmanovih ubojica. Budui da je vojska bila rasporeena u provincijama, pobunjenici su bili u stanju da neometeni brzim marem krenu iz Medine prema Basri. Ali je bio u vrlo tekom poloaju. On sam bio je uasnut Osmanovim umorstvom i kao poboan ovjek nije mogao takvo to opravdati. No, njegovi su pristae smatrali da je Osman zasluio smrt, jer nije vladao pravedno, niti u skladu s naelima Kurana. Ali se nije mogao odrei svojih sljedbenika, te je izbjegao u Kufu koju je uinio svojom prijestolnicom. N a k o n toga krenuo je s vojskom prema Basri, gdje je lako potukao pobunjenike u takozvanoj Devinoj bici, koja je tako prozvana, stoga to je Aia tije-

kom bitke promatrala bojite jaui na devi. Ali je svim svojim pristaama nakon pobjede osigurao dobra namjetenja, podijelio plijen medu njima, ali im i dalje nije priznavao p u n a "vojnika prava", ne dopustivi im preuzimanje Savada, bogatog poljoprivrednog k r a j a oko Kufe, koji je bivem Perzijskom Carstvu donosio najvee prinose. Naposljetku, u Alija vie nitko nije imao povjerenja, jer s jedne strane nije zadovoljio prohtjeve svojih istomiljenika, a s druge strane protivnici su mu zamjerali neosuivanje Osmanova umorstva. U Siriji nisu priznavali Alijevu vlast, tamo je postojala snana oporba na elu sa Muavijom koji je imao svoju vlastitu prijestolnicu u Damasku. Osman je bio njegov roak, te je njemu kao novoj glavi obitelji Omejida i arapskome plemenskome poglavaru bila dunost da osveti njegovu smrt. Muaviju su podravali bogati klanovi iz Meke i sirijski Arapi koji su cijenili njegovu odlunu i razboritu vladavinu. Ali je vjerojatno ak bio sklon Muaviji, pa stoga na poetku nije poduzimao nikakve korake. Naime, i sama pomisao da bi Prorokovi roaci i suradnici napadali jedni druge bila je svakome muslimanu uasavajua. Muhamedova misija imala je kao prvenstveni cilj uspostavu jedinstva meu muslimanima i ujedinjenje ume, ime bi se pribliilo idealnoj jednosti Boga. Da bi sprijeile zastraujuu mogunost daljnjeg sukobljavanja, obje su se strane sastale kod mjesta Sifin na gornjem Eufratu 657. g. kako bi postigle primirje, no pregovori nisu urodili plodom. Muavijini su pristae stavili primjerke Kurana na vrhove

svojih kopalja, i pozivali neutralne muslimane da u skladu sa Bojim naelima presude medu suparnicima. Arbitraa je presudila protiv Alija, i mnogi njegovi sljedbenici nastojali su ga navesti da prihvati tu odluku. Osjetivi pravi trenutak, Muavija je zbacio Alija, vojsku poslao u Irak i proglasio se kalifom u Jeruzalemu. Meutim, neke od radikalnijih Alijevih pristaa zaprepastilo je Alijevo podvrgavanje arbitranoj odluci i oni su odbili prihvatiti presudu. Po njima, Osman nije ivio u skladu sa Kuranom, a Ali je, postigavi kompromis s pobornicima nepravde, zapravo podrao Osmanove zablude i siao s pravoga puta, pa je stoga u njihovim oima i on prestao biti istinskim muslimanom. Ti su radikali uskoro napustili umu, za koju su tvrdili da je izdala duh Kurana, te su podigli svoj vojni logor i izabrali svoga zapovjednika. Ali je vrlo brzo uspio savladati ekstremiste u svojim redovima, koji su postali poznati kao hariditi (otpadnici), ubivi organizatore pobune, ali je pokret zadobio mnoge simpatizere diljem carstva. Mnogi su od njih u stvari bili nezadovoljni nepotizmom Osmanove vladavine, te su eljeli povrat kuranskog d u h a jednakopravnosti. Hariditi nisu nikad postali nekom brojnijom skupinom, ali je njihova uloga u islamskoj povijesti vrlo vana, bili su prvi sluaj neega to bitno oznaava muslimansko drutvo, a to je da su sve nove teoloke zamisli i pokreti bujno nicali u trenucima kad je politika tetno djelovala na moral ume. Hariditi su smatrali da vladar islamske zajednice ne smije biti najmoniji, ve najpo-

boniji musliman; kalifi nisu smjeli biti monici poput Muavije. Bog je ljudima darovao slobodnu volju, a kako je On pravedan, kaznit e zlotvore kao to su Muavija, Osman i Ali, koji su, izdavi islam, postali vjerski otpadnici. Hariditi su bili vrlo radikalni u svojim stavovima, ali su time omoguavali muslimanskim vjernicima da slobodno preispituju tko je medu n j i m a i njihovim vodama uistinu musliman, a tko nije. Pitanje politikog vodstva imalo je toliku religijsku vanost da je ono oduvijek bilo povezivano sa idejama Boanske naravi, predestinacijom i ljudskom slobodom. Ali je zbog svojeg okrutnog odnosa prema hariditima izgubio mnogo pristaa, ak i u Kufi. Muavija je pak bio na dobitku stekavi nove sljedbenike iz Alijevih redova, ali je veina Arapa ostala neutralna. Drugi pokuaj arbitrae, kojim se nastojalo pronai drugog kandidata za kalifa, propao je; Muavijina je vojska naposljetku skrila svaki otpor njegovoj vladavini u Arabiji, a Alija su ubili hariditi 661. g. Oni koji su ostali vjerni Alijevoj stvari, u Kufi su proglasili njegova sina H a s a n a nasljednikom, no Hasan je postigao dogovor s Muavijom, te se za prilinu novanu naknadu povukao u Medinu, gdje je ivio potpuno apolitino do k r a j a ivota 669. g. Tako je uma ula u novu fazu. Muavija je uinio Damask svojom prijestolnicom, te je zapoeo obnavljati jedinstvo muslimanske zajednice. Meutim, posljednji su sukobi uinili svoje. Muslimani Iraka i Sirije bili su neprijateljski raspoloeni jedni prema drugima. Osim toga,

muslimani su zapravo Alija smatrali udorednim, pobonim ovjekom kojeg je porazila logika praktine politike. in umorstva ovjeka, koji je bio prvi muki preobraenik na islam i Prorokov najblii muki suradnik, s pravom se sagledavao kao neto izrazito neasno, te je potaknuo vrlo ozbiljna pitanja o moralnoj vjerodostojnosti ume. Kao to je ve reeno, prema arapskoj tradiciji muki su potomci nasljeivali bitne znaajke svojih oeva, pa se stoga mislilo da je i Ali morao neto naslijediti od Prorokove osebujnosti, te su slijedom toga neki muslimani poeli tovati sve Alijeve muke potomke. Udes nesretnoga Alija, ovjeka kojeg su izdali njegovi prijatelji kao i njegovi neprijatelji, postao je simbolom stalne ivotne nepravde. S vremenom, muslimani koji su se protivili, kalifatskom nainu vladanja, istupit e poput haridita iz ume, te e pozvati sve istinske muslimane da im se pridrue u borbi ( dihad ) za via islamska naela. Oni e se proglasiti pripadnicima Alijeve stranke-iat Ali (i'a Ali). Drugi su muslimani pak zauzeli neutralan stav. Njih su straile ubojite podjele koje su cijepale umu, pa je za mnoge jedinstvo, kao nikada prije, postalo odsudnom islamskom vrednotom. Mnogi su bili nezadovoljni Alijem, ali im je isto tako bilo jasno da je Muavija daleko od idealnog vode. Muslimanski su se vjernici esto sa sjetom prisjeali vremena etvorice raiduna, kao razdoblja kada su muslimanima vladali poboni ljudi, koji su bili bliski s Prorokom, ali su ih zlotvori upropastili. Dogaaji prvoga fitneta zadobili su simbolian znaaj, te su se suprotstav-

ljene muslimanske strane tijekom meusobnog sukobljavanja pozivale na tragine incidente toga razdoblja kako bi opravdale svoj islamski poziv. Pa ipak, svi su bili sloni u tome da je zamjena Medine, prijestolnice proroka i raiduna, omejidskim Damaskom bila vie od obine politike smicalice. Izgledalo je da uma naputa Prorokov svijet i da postoji opasnost da ona izgubi svoj temeljni smisao. Poboniji i savjesniji muslimani bili su odluni u tome da iznau nove naine njezina vraanja na pravi put.

II. RAZVOJ

Omejidi i drugi fitnet

Kalif Muavija (661.-80.) naumio je obnoviti jedinstvo carstva. Muslimane je uasavao fitnet (graanski rat), bili su svjesni svoje ranjivosti u amsarima, odvojenim od arapskih podruja i okruenim potencijalnim neprijateljima. Jednostavno si nisu smjeli priutiti jo jedan smrtonosni graanski rat. Muslimani su imali potrebu za monim vladarom, a Muavija je kao vrlo sposoban monarh bio u stanju ispuniti njihova htijenja. Ponovno je oivio Omarov sustav r a z d v a j a n j a arapskih muslimana od ostalog stanovnitva, te iako su mnogi Arapi i dalje zahtijevali svoje pravo da na zauzetim podrujima imaju svoja zemljita i imovinu, Muavija im to nije doputao. Takoer se protivio nasilnim preobraenjima na islamsku vjeru, a izmeu ostaloga, zasluan je i za stvaranje uinkovite administracije. Islam je tako ostao religija osvajake arapske elite. Na poetku su se Arapi, koji nisu imali iskustva u pitanjima monarhistikog upravljanja, oslanjali na strunost nemuslimana, koji su prije toga sluili Bizantskom i Perzijskom Carstvu, ali su kasnije postupno poeli istiskivati zimije s vodeih poloaja. Do osmoga stoljea, Omejidi su postupno sva osvojena podruja,

koja su se kulturno i religijski meusobno posve razlikovala, stopili u ujedinjeno carstvo zajednike ideologije. To je uistinu bilo veliko postignue; bilo je prirodno da omejidski dvor naskoro zapone razvijati bogat kulturni i raskoan nain ivota, te je u mnogome postao uglavnom slian svakoj drugoj vladajuoj klasi. Postoji jedna dilema. Naime, iz povijesnog iskustva prolih stoljea, ustanovilo se da je apsolutna monarhija bila jedini uinkovit nain vladavine negdanjih carstava zasnovanih na poljoprivredi, da je osim toga bila daleko uspjenija od vojnike oligarhije u kojoj su se vojni zapovjednici obino meusobno borili za vlast. Da se jednoga ovjeka uini toliko povlatenim da u odnosu na njega i bogati i siromani izgledaju jednako podreeno, to je neto to je nama u dananje doba demokracije potpuno nezamislivo, ali se mora uzeti u obzir da je demokracija mogua samo u industrijaliziranim drutvima, iji tehnoloki razvitak omoguuje stalnu reprodukciju sredstava za proizvodnju i potronju: demokratska opcija nije bila mogua prije stupanja suvremenog Zapada na povijesnu scenu. To je bilo doba u kojem je monarh, toliko moan da nije imao suparnika s kojim bi morao voditi borbu za svoju prevlast, mogao izgladiti sve razmirice plemenitaa, i razumno uzimati u obzir zamolbe onih koji su se zauzimali za siromane. Kako e se kasnije pokazati, sklonost monarhiji bila je toliko velika da su lokalni vlastodrci, premda stvarno moni u velikome carstvu, i dalje bili ulizivaki nastrojeni prema kralju, te su se proglaavali nje-

govim vazalima. Omejidski kalifi vladali su glomaznim carstvom, koje se nastavilo iriti tijekom njihove vladavine. Omejidi su uspostavili red kako bi sauvali mir, ali su istovremeno postali i apsolutnim monarsima, pa se nuno postavlja pitanje, kako e se takva vrsta vladavine uskladiti s arapskom tradicijom s jedne strane i naloenom radikalnom jednakopravnou u Kuranu s druge strane? Prvi omejidski kalifi nisu bili apsolutni monarsi. Muavija je jo uvijek vladao na nain arapskih plemenskih poglavara, tonije kao prvi medu jednakima. Arapi su oduvijek bili nepovjerljivi prema ustanovi kraljevstva, koje je bilo neprikladan nain vladavine u krajevima gdje su brojne male plemenske skupine morale ratovati za vrlo oskudna prirodna bogatstva. Oni nisu poznavali dinastiki sustav nasljeivanja, budui da je meu Arapima bilo uvrijeeno birati uvijek ljude koji su se u odreenome trenutku pokazali najprikladnijima za predvodnike plemena. Meutim, fitnet je ukazao na opasnosti izborne monarhije. Pogreno bi bilo misliti da su Omejidi bili "svjetovni" vladari. Muavija je bio religiozan i poboan musliman prema svim kriterijima islamske vjere. Bio je predan svetosti Jeruzalema, prve muslimanske kible i doma mnogih velikih proroka prolosti. Bez prestanka je radio na ujedinjenju ume. Njegova se vladavina zasnivala na kuranskom naelu da su svi muslimani braa, te da se ne smiju meusobno sukobljavati. Obznanio je vjersku slobodu i osobna prava zimijama na osnovama kuranskog nauka. No, doivljaj fitneta neke je muslimane uvjerio,

kao to je to bio sluaj sa hariditima, da islam znai mnogo vie od svega navedenoga, bilo u drutvenoj, bilo u osobnoj domeni ivota. Stoga je postojao potencijalni sukob izmeu potreba agrarne drave i islama, to se tragino pokazalo istinitim nakon Muavijine smrti. Muavija je odavno shvatio da treba napustiti staru arapsku tradiciju biranja vlasti kako bi se ouvala ustanova nasljeivanja monarha, pa je prije svoje smrti uredio da na prijestolje stupi njegov sin Jezid I. (680.-83.). Meutim, to je odmah potaklo nove povike nezadovoljnika. U Kufi, Alijevi su privrenici ponudili vlast njegovome drugome sinu Huseinu, koji je stoga napustio Medinu, te krenuo prema Iraku s malenom skupinom sljedbenika, zajedno sa njihovim enama i djecom. U meuvremenu, se lokalni omejidski namjesnik, zadobivi njihovu podrku zbliio sa stanovnicima Kufe. Husein se ipak, nije namjeravao predati, bio je uvjeren da e prizor Prorokovih potomaka kako mariraju u potrazi za istinskim islamskim vrednotama podsjetiti pripadnike ume na njihove prvotne dunosti. Na poljanama Kerbele, blizu Kufe, omejidske trupe opkolile su i izvrile pokolj nad Huseinom i njegovim sljedbenicima. Husein je posljednji umro, drei svoje nedoraslo dijete u naruju. Svi su muslimani oplakivali traginu smrt Prorokova unuka. Uza sve to, Huseinov je usud jo jae usmjerio vjersku pozornost onih koji su sebe smatrali pripadnicima Alijeve stranke (iat Ali) na Prorokove potomke. Kao i Alijevo umorstvo, tragedija na Kerbeli postala je meu

ijitskim muslimanima simbolom za neprestanu nepravdu koja sainjava ljudsko ivljenje; t a j je dogaaj takoer ukazivao na nemogunost u k l a p a n j a religijskih zapovijedi u okrutni svijet politike, koji se inio pogubno nasuprotnim svijetu moralnih naela. Jo je pogubniji bio ustanak na Hedasu kojeg je podigao Abdulah ibn al-Zubejr, sin jednoga od pobunjenika protiv Alija u Devinoj bici. Zubejrova je pobuna imala za cilj vraanje izvornih vrednota prve ume uklanjanjem Omejida sa vlasti i ponovno uspostavljanje prijanje sredinje uloge Meke i Medine u islamskome svijetu. 683. g. Omejidske su trupe zauzele Medinu, ali su morale odustati od opsade Meke, jer su bile potpuno smetene preranom smru kalifa Jezida I. i njegovog sina Muavije II., koji su obojica umrli iste godine. I tako je uma bila jo jednom podijeljena graanskim ratom. Ibn Zubejr je uspio postii da ga mnogi muslimani irom carstva priznaju kalifom, ali je na Hedasu ostao izoliran od ostatka muslimanskog svijeta, jer su hariditski pobunjenici uspostavili neovisnu dravu u sredinjoj Arabiji 684. g. Osim toga, hariditi su digli ustanke u Iraku i Iranu; ijiti pak podigli su pobunu u Kufi kako bi osvetili Huseinovu smrt, te istakli kandidaturu drugih Alijevih sinova. Svi su pobunjenici u jednoj stvari bili sloni: dijelili su jednake kuranske ideale jednakopravnosti. Meutim, sirijske jedinice Muavijinog roaka M e r v a n a i Mervanovog sina Abd el-Malika (Abdulmelika) bile su te koje su na kraju odnijele pobjedu. Do 691. g. oni su nanijeli poraz gotovo svim

svojim protivnicima, a slijedee su godine porazili i pogubili i samoga Ibn al-Zubejra. Abdulmelik (685.-705.) je uspio ponovno uvrstiti prevlast Omejida pa je posljednjih dvanaest godina njegove vladavine obiljeeno mirom i napretkom. Nije jo bio apsolutni monarh u pravome smislu te rijei ali je nakon drugog fitneta bilo jasno da k tome tei. Postigao je jednodunu slonost ume protiv lokalnih arapskih poglavara, bacio sve pobunjenike na koljena, te je provodio odlunu politiku centralizacije. Arapski je postao slubenim jezikom carstva umjesto perzijskoga; poelo se sa izradom islamskog kovanog novca na kojemu su bili urezani kuranski stihovi. U Jeruzalemu 691. g., dovrena je Kupola na Stijeni, prvi poznatiji islamski spomenik, koji je ponosno predstavljao islamsku nadmo nad ostalim vjerama u tome svetome gradu u kojem su veina stanovnika bili krani. Izgradnjom te damije htjelo se pokazati da islam ostaje prisutan u Jeruzalemu. Kupola je takoer postavila temelje islamskog jedinstvenog arhitektonskog i umjetnikog stila gradnje. Islamska umjetnost nije teila ukraavanju, jer bi ono vjernike udaljavalo od transcendentnoga koje ljudski kipovi i slike ne mogu primjereno izraziti. Umjesto ukrasa, na unutranjim zidovima damije ugravirani su kuranski stihovi, rije Boga. Sama damija, postavi karakteristinim primjerkom muslimanske arhitekture, dominantan je simbol duhovnog uzleta nebesima kojemu svi vjernici tee, takoer odraava savrenu harmoniju tevhida. Njezina vanjtina

koja dopire do beskonanosti nebeskoga svoda vjerna je kopija njenih nutarnjih dimenzija. Kupola na Stijeni svojim savrenim odnosom vanjskoga i unutarnjega slikovito razjanjava injenicu da su ljudsko i boansko, unutranji i vanjski svijet sukladni jedan drugome kao dvije polovice jedne cjeline. Muslimanski su vjernici u to bili sve uvjereniji, pa su stoga zapoeli sve dublje izraavati svoj jedinstveni duhovni svjetonazor. U tako izmijenjenim drutvenim okolnostima stroga pravila kojima su odvajalo muslimane od pokorenih naroda polako su ublaavana. Nemuslimani su zapoeli naseljavati amsare ; seljaci su poeli trgovati sa muslimanima, a mnogi su nemuslimanski carski slubenici prihvatili islam, a da ih na to nitko nije prisiljavao. No, kako je ukidana segregacija, nearapsko je stanovnitvo postajalo kivno na povlastice arapskih muslimana. Nemilosrdno obuzdavanje haridita i ijita takoer je ostavljalo lo dojam. Stoga je Abdulmelik, svjestan pojave novih religijskih pokreta u Arabiji i u vojnim utvrdama, poticao na strou p r i m j e n u islamskih ideala. Abdulmelik je bio sklon tim novim idejama, ali je stalno isticao da je Kuran taj koji daje oslonac njegovoj politici. Pa ipak, neki su od tih novih pobonjaka nastojali da Kuran preuzme ne samo djelatniju, nego i vodeu ulogu u politici, te da njegova poruka ne bude iskljuivo koritena kao pozadina ili oslonac neije politike moi.

Religijska kretanja
Graanski su ratovi potakli mnoga kljuna pitanja. Kako se drutvo, koje je ubijalo svoje pobone voe (imami), moglo smatrati vodenim od Boga? Koja vrsta ljudi bi trebala voditi umu ? Da li bi kalif trebao biti najpoboniji musliman (kako su drali hariditi), direktni Prorokov potomak (za to su se zalagali ijiti) ili bi ipak trebalo, u interesu mira i jedinstva, i dalje trpjeti Omejide sa svim njihovim manama? T k o je bio u pravu tijekom prvoga fitneta: Ali ili Muavija? Napokon, koliko je omejidska drava zbiljski bila uope islamska? Jesu li vladari koji su ivjeli u nevienoj raskoi, ne obraajui panju na bijedu veine naroda, mogli biti istinski muslimani? Osim toga, to rei na podreeni poloaj nearapskih preobraenika na islam, koji su postali "klijentima" (mevle) arapskih plemena? Ne pokazuje li se takvim postupkom ovinizam i neravnopravnost koji su u potpunosti protuslovni Kuranu? Iz politikih rasprava o takvoj vrsti pitanja proizaao je islamski religijski pijetizam k a k v a danas poznajemo. Poznavaoci Kurana i religijski svjesni ljudi pitali su se to zapravo znai biti musliman. Oni su prvenstveno htjeli da njihova drutvena zajednica bude islamska pa tek onda arapska. U Kuranu se govori o objedinjavanju (tevhid) svih dimenzija ljudskoga ivota, to znai da sva djelovanja pojedinca i svih dravnih ustanova moraju izraavati potpunu podlonost Bojoj volji. I krani su takoer tije-

kom prvotnog razvojnog stadija svoje religije esto vodili estoke rasprave o naravi Isusove osobe, to im je pomoglo da usvoje svoj vlastiti pogled na Boga, spasenje i poloaj ovjeka u svijetu. Kao to su znamenite kristoloke disputacije iz etvrtoga i petoga stoljea imale znaajnu ulogu u razvoju kranstva, jednako su tako i stalne muslimanske debate o politikom vodstvu ume nakon graanskih ratova bile od presudnog znaaja za razvoj islama. Prauzor i ponajbolji primjer novih stremljenja na podruju islamske pobonosti bio je Hasan al-Basri (umro 728. g.), koji je, odgojen u drutvenim krugovima bliskim prorokovoj obitelji, ivio u Medini do smrti raiduna Osmana. N a k o n toga se preselio u Basru, gdje je promicao duhovnost zasnovanu na odricanju od svjetovnih dobara, ime je htio nanovo podsjetiti muslimane na Prorokov asketski nain ivota. Hasan je uskoro postao najpoznatiji propovjednik u Basri, a njegova je nepatvorena skromnost odailjala vrlo jasnu i potencijalno prevratniku pokudu raskonom ivotu dvora. Hasan je u Basri pokrenuo istinsku religijsku reformaciju. Svoje je sljedbenike pouavao da d u b o k o meditiraju nad Kuranom, ukazujui im da su jedini izvor sree unutarnje samoopaanje, propitivanje samoga sebe, te sveobuhvatna predanost Bojoj volji, jer se n j i m a razrjeuju sve neskladnosti koje postoje izmeu ljudskih elja i onoga to Bog eli ljudima. Hasan je podupirao Omejide, ali je jasno dao do z n a n j a da je sebi zadrao pravo da im upuuje prijekore, ako ih budu zasluili. Zalagao se za teolo-

ki nauk znan kao kadarizam, zbog toga to se u njemu nauavaju Boje volja i Njegove odluke ( kadar - mo, odluka). L j u d s k a bia imaju slobodnu volju i odgovorna su za svoje ine; na stanoviti nain ljudi nisu predodreeni u svojem djelovanju, budui da je Bog pravedan i ne tjera ih da ive kreposno, ukoliko sami nisu dovoljno sposobni za takvo to. Stoga su kalifi odgovorni za svoja djela, pa ih se mora koriti u sluaju da ne potuju istinski Boanski nauk. Kad je Abdulmelik uo da Hasan iri potencijalno buntovan nauk, naloio mu je da doe na dvor, ali kazniti ga nije se usudio s obzirom da je Hasan bio veoma omiljen u narodu. H a s a n je zaeo dalekosenu muslimansku tradiciju koja u sebi spaja disciplinirani unutarnji ivot s politikim suprotstavljanjem vlastima. Kadariti su priznavali omejidsku vladavinu zbog toga to je ona jedina bila u stanju odrati jedinstvo ume; meutim hariditi se nisu slagali sa kadaritima, Omejide su smatrali raskolnicima koji zasluuju smrt. Hasanov uenik Vasil ibn Ata (umro 748. g.) osnovao je kolu umjerenijega tipa koja se udaljila (arap. itazahu - povui se, odvojiti se) od hariditskih i kadaritskih ekstremnih stajalita. Muteziliti (pripadnici te kole - op. prev.) slagali su se s kadaritima u pogledu slobode ljudske volje, osude raskonog naina ivota na kalifovom dvoru, te stalnih nastojanja za uspostavom jednakopravnosti medu muslimanima. Meutim, mutezilitsko naglaavanje Boanske pravednosti bilo je k r a j n j e kritino prema onim muslimanima koji su se odnosili izrabljivaki prema drugim pri-

padnicima ume. Na politikome planu, muteziliti se nisu izjanjavali ni za Alija, niti za Muaviju, jer su smatrali da samo Bog zna to se skriva duboko u ljudskim srcima. Takvim svojim neutralnim pristupom poprilino su se razlikovali od politikog ekstremizma haridita, premda su i oni esto bili politiki aktivirati. Kuran muslimanima izriito "nalae ono to je dobro i zabranjuje ono to je loe" 1 , pa su, kao i hariditi, neki muteziliti to shvaali veoma ozbiljno. Bilo je medu mutezilitima i onih koji su podravali ijitske pobune; drugi su pak, poput svog odbaenog uitelja Hasana al-Basrija, strogo prekoravali one vladare koji se nisu pridravali kuranskih ideala. Vie od jednoga stoljea, muteziliti su imali prevladavajui intelektualni utjecaj u Iraku. Oni su takoer posebno zasluni za razvoj racionalistike teologije ( kelam ), ija je glavna znaajka isticanje iste jednosti i jednostavnosti Boga, koje su trebale biti stalan ogledni uzorak za jedinstvenost ume. Murdijiti, pripadnici jo jedne teoloke kole, takoer nisu htjeli iskazivati svoj stav o Aliju i Muaviji; za njih su samo unutranje ovjekove namjere one o kojima se moe suditi, a njih u potpunosti pronie samo Bog. U skladu s Kuranom muslimani se moraju suzdravati ( arda ) od brzopletih prosuivanja. 2 Stoga se po njima nije smjelo Omejide unaprijed osuivati ili odbacivati kao nezakonite vladare prije no to su uinili neto ime bi to stvarno zasluili, ali ih je trebalo osuditi ukoliko bi se ogrijeili o naela Kurana. Najslavniji predstavnik te kole bio je

trgovac iz Kufe Abu Hanifa (699.-767.), koji se tek u zrelijoj dobi preobratio na islam. Abu Hanifa je zaetnik islamskog pravoslovlja ( f i k h ) , koje je imalo snaan utjecaj na sve dimenzije islamske pobonosti, te je postalo glavnom visokokolskom disciplinom u muslimanskome svijetu. Osim toga , fikh je imao svoje korijene u rasprostranjenom nezadovoljstvu koje se javilo medu muslimanskim vjernicima nakon graanskih ratova. Naime, uobiajeno je bilo da se ljudi sastaju u svojim domovima i damijama kako bi raspravljali o manjkavostima omejidske vlasti. Svima se nametalo jedno osnovno pitanje: moe li se i na koji nain upravljati drutvenom zajednicom po islamskim naelima? Pravni su strunjaci htjeli ustanoviti tone zakonske norme kojima bi kuranski nalog o izgradnji pravednog drutva, podvrgnutog u cjelini i u svakom svom detalju Bojoj volji, postao stvarnost a ne samo pobonjako sanjarenje. U Basri, Kufi, Medini i Damasku ti su prvotni islamski pravnici (fakih) radili na zakonskim sustavima svojih lokalnih sredina. Osobiti problem im je predstavljala injenica da Kuran sadri vrlo malo pravnih propisa, a i ti su predvieni za manje drutvene zajednice. Stoga su neki pravnici zapoeli sakupljati "vijesti" ili "izvjetaje" ( ahadis ; jednina: hadis) o proroku i njegovim suradnicima kako bi iznali na koji bi se nain oni ponaali u danim okolnostima. Drugima je polazite bila muslimanska obiajna praksa (suna) koja je vladala u njihovome mjestu ivljenja, te su nastojali dokazati da ona vue svoje porijeklo od Muhameda ili jednoga od njegovih

suradnika koji je u prolosti ivio na tom podruju. Jedni i drugi su smatrali da e time postii istinski ilm, to jest znanje o onome to je ispravno i o tome kako se valja vladati u odreenim situacijama. Abu Hanifa je postao najveim pravnim strunjakom omejidskog razdoblja, osnovavi pravnu kolu ( mezheb ) koju muslimani jo i danas slijede. On sam malo je toga napisao, ali su njegovi uenici sauvali njegova uenja za potomstvo. Kasnije su se pojavili i drugi pravni strunjaci koji su, razvivi neznatno drugaije pravne teorije, osnovali nove mezhebe. Islamska se historiografija razvila takoer iz krugova u kojima su se vodile diskusije o svim pitanjima vezanima za umu. Kako bi pronali rjeenje za sve svoje tadanje potekoe, muslimani su doli do saznanja da je nuno vraanje na razdoblje kada je djelovao Prorok, te na doba kada su vladali raiduni. Je li prihvatljivije da kalif bude pripadnik plemena Kureja ili da je potomak ansara? Je li Muhamed o tome uope imao odreeno miljenje? Kakav je bio Muhamedov stav o nasljeivanju vlasti? to se zapravo dogodilo nakon Osmanove smrti? Povjesniari poput Muhameda ibn Ishaka (umro 767. g.) zapoeli su sakupljati one dijelove hadisa u kojima se razj a n j a v a j u neki dijelovi Kurana to se odnose na povijesne okolnosti u kojima je Prorok primao objavu. Ibn Ishak je napisao vrlo opirnu biografiju (sira) Proroka M u h a m e d a u kojoj se istiu vrline ansara, te pokvarenost Mekanaca, Muhamedovih protivnika. On je jasno naginjao ijitskim stavovima da muslimanima ne bi smjeli

vladati potomci Abu Sufjana. Tako je povijest postala vjerskom djelatnou kojom se opravdavalo principijelno suprotstavljanje vlastima. Politiko zdravlje ume bilo je stoga sredinji imbenik u razvoju islamskoga pijetizma. Dok su kalif i njegova vlada vodili bitku s problemima koji su tada optereivali svako carstvo zasnovano na agrarnoj privredi, te su zbog toga nastojali stvoriti monu monarhiju, dotle su se pobonjaci estoko protivili takvome rjeenju. Zato su, ve od najranijeg razdoblja islamske povijesti, ponaanje i politike odluke vladara zadobivale religijsko znaenje ispunjeno asketizmom, misticizmom, duhovnim pravoslovljem, te prvotnim teolokim promiljanjima muslimanskoga svijeta.

Posljednje godine Omejida (705.-750.)

Bez obzira na neslaganje radikalnijih muslimanskih pijetista, Abdulmelik je uspio osigurati da ga njegov sin Al-Velid naslijedi: po prvi put, dinastiki je princip prihvaen u islamskome svijetu bez veih prigovora. Omejidska je dinastija dosegla svoj vrhunac. Tijekom AlVelidove vladavine muslimanske su vojske nastavile s osvajanjem Sjeverne Afrike, a osnovale su i kraljevstvo u panjolskoj. Time su oznaene granice teritorijalnog iren j a na zapad.

Naime, Karlo Martel je uspio zaustaviti prodiranje muslimanskih trupa u Francusku pobjedom kod Poitiersa 732. g.. Dodue, u muslimanskome svijetu to nije doivljeno kao neka vea nesrea. Zapadnjaci esto preuveliavaju vanost bitke kod Poitiersa, koja za muslimane ni u kojem sluaju nije bila njihov Waterloo. Arapi nisu imali poriva - religijskog ili nekog drugog - da osvoje zapadne kranske zemlje u ime islama. Zapravo, Europa im je bila prilino neprivlana: ona je u to vrijeme bila umala sredina koja nije pretjerano pogodovala trgovini, bila je presiromana za pljakanje, a osim toga Arapima je tamonja klima bila neizdrljiva. Krajem razdoblja vladavine O m a r a II. (717.-20.) carstvo je poelo zapadati u nevolje. Sva su prijanja carstva imala vijek trajanja; zasnivajui svoju privredu na agrarnom viku, ona su neizbjeno morala doi svojem kraju u trenutku kada velika i prostrana drava vie nije mogla namicati dovoljno prirodnih bogatstava za svoje odranje. Osim toga, Omar je morao skupo platiti za svoj katastrofalni pokuaj zauzimanja Konstantinopolisa, koji ne samo da nije pao, ve je muslimanima donio velike gubitke u ljudstvu i u vojnoj opremi. O m a r je izmeu ostaloga bio prvi kalif koji je poticao zimije da se preobrate na islam, na to su oni vrlo rado pristajali u elji da se pridrue jednoj tako snano nadahnutoj novoj religiji. Meutim, kako vie nije bilo dostatno zimija koji bi plaali porez ( dizija), nova je politika donijela velike gubitke dravnoj blagajni. Omar je bio poboan ovjek koji je, odrastavi u Medini,

bio pod snanim utjecajem tamonjih religijskih zbivanja. Nastojao je vladati poput raiduna, zalagao se za ideal islamskog jedinstva, prema svim provincijama odnosio se na jednak nain (jedino je Siriji davao prednost nad ostalima), prema zimijama odnosio se ovjeno. Bio je vrlo popularan vladar, ali je njegova politika, iako omiljena u pobonjakim krugovima, unitila privredu ionako ve ekonomski oslabljenoga carstva. Razdoblje vladavine njegovih nasljednika obiljeile su pobune i rastue nezadovoljstvo. Sasvim je bilo svejedno da li je kalif bio raskalaen poput Jezida II. (720.-24.) ili poboan kao Hiam I. (724.-43.). Hiam je bio sposoban i djelotvoran kalif, koji je bio u stanju vratiti carstvo na vre privredne temelje, ali je to postigao jaom centralizacijom drave i samovoljnijom vlau. Sve vie postajao je tipinim apsolutnim monarhom, premda je carstvo od toga imalo popriline politike i gospodarske koristi. Problem je bio u tome da su pijetisti takav oblik autokracije smatrali bitno neislamskim, te su ga s gnuanjem odbacivali. Je li nakon svega uope bilo mogue voditi dravu prema kuranskim naelima? ijiti su za vrijeme Hiamove vladavine takoer postali vrlo aktivni. Njihovi su se vode pozivali na to da su Alijevi potomci, te su smatrali da e ilm, koji je u potpunosti ouvan medu pripadnicima Muhamedove obitelji, a to znai i medu njima, olakati muslimanima uspostavu pravednog drutva. Slijedom toga, ijitski su vode tvrdili da jedino oni imaju pravo vladati muslimanskom dravom. Radikalniji su ijiti krivili prva tri raiduna (Abu

Bekr, O m a r i Osman) za sve loe to se dogodilo umi, budui da su oni prvenstveno trebali dopustiti Aliju da preuzme vlast. Mnogi su ekstremniji ijiti (poznati kao gulat: oni koji pretjeruju) bili preobraenici, pa su, postavi muslimanima, unijeli neka od svojih starih vjerovanja u islam. Oni su u Aliju vidjeli utjelovljenje boanstva (poput Isusa), vjerujui da su se ijitski vode, koji su ubijeni u pobunama, zapravo samo trenutno "prikrili", te da e se ponovno na dan Posljednjega suda vratiti kako bi uspostavili utopijsko kraljevstvo pravde i mira. No, nisu samo poboniji muslimani bili oni koji su omejidsku vladavinu smatrali odbojnom. I preobraenici na islam ( mevle: klijenti) imali su primjedbe na svoj drugorazredni poloaj u drutvu. Nadalje, medu arapskim muslimanima postojale su plemenske razlike, gdje su jedni teili k suivotu i stapanju s pokorenim narodima, a drugi su pak eljeli nastavak prijanjih ekspanzionistikih ratova, ali u konanici Omejidi nisu niti jednima, niti drugima ispunili njihove tenje. Pa ipak, nezadovoljnike sviju vrsta neto je povezivalo, a to je bio osjeaj pripadnosti islamskoj vjeri, toliko snaan i rairen diljem itavoga carstva, da su gotovo svi ustanci i pobune poprimali znaajke religijske ideologije. U svakom sluaju to vrijedi za ustanak koji je konano sruio Omejidsku dinastiju. Abasidska se frakcija okoristila nairoko prihvaenom idejom u narodu da na prijestolje doe lan Muhamedove obitelji, te su ustoliili svojega vou koji je bio potomak Prorokova strica Abasa i njegovog sina Abdulaha, jedno-

ga od najznaajnijih ranijih kuranskih ashaba. 743. g., na samome poetku svojeg pohoda na vlast, Abasidi su prvo zadobili podrku u iranskim provincijama, kasnije su u kolovozu 749. g. zauzeli Kufu, te su slijedee godine u Iraku porazili posljednjeg omejidskog kalifa Mensura II. Kad su naposljetku konano sebi podvrgnuli carstvo, abasidski su kalifi uspostavili sasvim drugaiju vrstu drutvene zajednice.

Abasidi: razdoblje visoko razvijenog kalifata (750.-935.)

Abasidi su zadobili veliku podrku zbog toga to su sebe uspijevali prikazivati u svjetlu ijitske pobonosti, ali im su stupili na vlast, skinuli su svoju religijsku masku, pokazavi da im je jedina namjera uiniti kalifat apsolutnom monarhijom tradicionalnoga agrarnoga tipa. Abu al Abas al-Safah (Sefah) (750.-54.), prvi abasidski kalif, dao je pogubiti sve Omejide koji su mu bili nadohvat ruke. Tako bezoan pokolj jedne tako ugledne plemenitake arapske obitelji bio je za ono vrijeme neto posve izvan pameti. Kalif Abu Dafer al-Mansur (Mensur) (754.-75.) poubijao je sve ijitske vode koje je smatrao opasnima po svoju vlast. Prvotni su se abasidski kalifi svi redom pozivali na boansko pravo kraljeva. Al-Mansur je bio uvjeren da mu je Bog svojom providnou pomagao da pobi-

jedi svoje protivnike; njegov je sin pak sebe proglasio AlMahdijem (Mehdi) (Onaj koji je dobro usmjeren) (775.85.), ijitski termin to oznaava vou koji e na kraju vremena uspostaviti doba pravde i mira. Kalif al-Mahdi je vjerojatno svojim izborom vladarske titule namjeravao predobiti ijite nakon krvavog pokolja kojeg je nad n j i m a izvrio njegov otac. Abasidi su bili itekako svjesni snage narodnog nezadovoljstva koje je omoguilo svrgavanje Omejida, pa im je bilo jasno da moraju nainiti odreene ustupke nenaklonjenim skupinama. Iako su Abasidi i sami bili Arapi, oni su svojim dolaskom na vlast okonali prijanji obiaj kojim se iskljuivo A r a p i m a omoguavao povlateni poloaj u carstvu. N a d a l j e , Abasidi su preselili svoju prijestolnicu iz D a m a s k a u Irak, prvo u Kufu, a zatim u Bagdad. Zajamili su svim provincijama jednakopravnost, te nisu nijednoj narodnosnoj skupini dopustili da ima neki posebni status, to je u mnogoemu najvie odgovaralo mevlama. Njihovo je carstvo bilo izgraeno na jednakosti etnikih skupina, pa je bilo svakome omogueno da zadobije poloaj na dvoru ili u upravi. No, posebno je bilo znakovito preseljenje iz Kufe u Bagdad. Kalifi su napustili ideju staro-plemenskog modela izgradnje takozvanih utvrenih vojnikih gradova ( amsar ), koji su meusobno bili jednakopravni i neovisni. Sredite Bagdada bio je poznati "kruni grad" u kojemu su bile smjetene zgrade dravne uprave, dvor i sama kraljevska obitelj. Trnice i domovi obrtnika i dravnih slubenika bili su pak smje-

teni na periferiji grada. Sam Bagdad je izgraen na vrlo povoljnom poloaju, na rijeci Tigris i u blizini Savada, poljoprivredno najbogatijeg podruja Iraka. Takoer, Bagdad se nalazio blizu Ktezifona, prijestolnice perzijskih Sasanida, pa je novi kalifat ustrojen na naelima prijanjih predislamskih autokracija. Tijekom kalifata H a r u n a al (ar)-Raida (786.-809.), dovren je u potpunosti preobraaj carstva. Al-Raid je vladao na nain negdanjih apsolutnih monarha, ne na nain raiduna. On se izdvojio od svojih podanika; negdanja leernost kojom je obiljeen ivot pod vlau prvih kalifa, zamijenjena je izvjetaenom pompom. Dvorski su podanici padali niice kad god bi bili u njegovoj blizini, to je bilo neto sasvim nezamislivo u danima kada su Arapi jedino kleali pred Bogom. Dok je primjerice prorok M u h a m e d poput svakog obinog smrtnika oduvijek oslovljavan svojim vlastitim imenom, dotle je kalif nazivan "Bojom sjenom na zemlji". Dvorski su ga krvnici stalno pratili, kako bi se dalo do z n a n j a da jedino kalif ima mo nad ivotom i smru svojih podanika. Sam kalif nije vie neposredno nadgledao politike i ine poslove vezane za umu, ve je upravljanje prepustio svojim vezirima. No ipak, u k r a j n j o j instanci kalif je bio taj koji je kao vrhovni vladar i sudac donosio konane odluke, njegova je vlast bila iznad svakog politikantstva i frakcionatva. Njegovo je da predvodi molitve petkom poslijepodne, te da svoju vojsku vodi u vee bitke. to se tie vojnog ustroja, on se poprilino izmijenio. Vojska vie nije

imala narodne znaajke, to znai da svaki musliman nije mogao biti njezinim pripadnikom. Naime, vojne su jedinice uglavnom sainjavali Perzijanci koji su pomogli Abasidima da dou na vlast, te se na njih gledalo kao na kalifovu osobnu gardu. Sve to duboko je uznemirivalo pijetiste koji su polagali velike nade u Abaside kada su preuzeli vlast. Meutim, premda je novi kalifat na poetku svoga uspostavljanja imao neislamske znaajke, ipak su tijekom toga razdoblja postignuti veliki politiki i privredni uspjesi. Kalifova je uloga bila da zatiti svoje podanike, pa je tijekom vladavine H a r u n a al-Raida, kad je kalifat bio na vrhuncu, carstvo uivalo do tada nevieni mir. Ustanci su bili nemilosrdno uguivani, i stanovnitvo je ubrzo uvidjelo da je bilo k a k v a oporba vlasti besmislena. Narodu je omogueno da ivi mnogo mirnije i s m a n j e politikih previranja nego u prijanjim vremenima. H a r u n al-Raid je bio zatitnik umjetnosti i obrazovanja, te je nadahnuo znaajnu kulturnu renesansu. Knjievna kritika, filozofija, pjesnitvo, medicina, matematika i zvjezdoznanstvo cvjetali su ne samo u B a g d a d u , ve i u Kufi, Basri, Dundiapuru i Haranu. Zimije su dali veliki doprinos u prevoenju starogrkih filozofskih i lijenikih spisa sa grkoga i sirijskoga na arapski. Gradei svoje obrazovanje na dostupnim nauavanjima iz prolosti, muslimanski su uenjaci samo tijekom toga razdoblja iznali vie znanstvenih otkria nego u itavoj svojoj prijanjoj povijesti. Obrt i trgovina su takoer uznapredovali, a elita je ivje-

la u obilju i raskoi. Meutim, bilo je zaista teko uoiti po emu je kalifat bio na bilo koji nain islamskog znaaja. Kalif i njegova svita ivjeli su u sjajnoj izdvojenosti od naroda, koja je po svemu bila u istoj suprotnosti s asketizmom Proroka i raiduna. Daleko od toga da ih je zadovoljavao maksimalni broj ena propisan Kuranom; oni su, poput sasanidskih vladara, imali velebne hareme prepune lijepih ena. Pa ipak, religijski pobonjaci nisu imali drugog izbora, ve da prihvate Abaside. Islam je realistina i praktina vjera koja ne odobrava duh muenitva, niti poduzimanje besmislenih i prerizinih pothvata. Taj se realizam islamske religije posebice isticao meu ijitima. N a k o n tragine Huseinove smrti na Kerbali, njegovi neposredni potomci ivjeli su osamljenikim i pobonim ivotima u Medini, iako se veina njih proglaavala imamima ume. Huseinov najstariji sin Ali Zejnulabidin (umro 714. g.), priznat od ijita kao etvrti imam, budui da se kao nasljednik Alija, H a s a n a i Huseina ravnao prema njihovim nauavanjima, bio je priznati mistik koji je za sobom ostavio prekrasnu zbirku molitava. 3 M u h a m e d al-Bakir, peti imam (umro 735. g.), razvio je ezoterijske postupke itanja kuranskih spisa: svaka rije, svaki stih imaju skriveno ( batin ) znaenje, koje se moe jedino dohvatiti mistikim tehnikama usredotoenja. Sline se metode rabe u svim velikim svjetskim religijama kako bi se postigao kontemplativni pristup u unutranja podruja ljudskoga bia. Pravilno shvaanje batina u mnogome razjanjava Al-Bakirov novi nauk imamata.

Njegov brat Zaid (Zejd) ibn Ali bio je politiki vrlo djelatan, no tijekom ustanka protiv Omejida 740. g. vjerojatno je ubijen. Kako bi se suprotstavio Zaidovim nastojanjima da bude ijitskim imamom, Al-Bakir je naglaavao da jedinstveni prorokov ilm mogu naslijediti samo oni iz loze Alijevih neposrednih potomaka. Svaki od imama birao je svoga nasljednika tako da mu je predao saznanja ezoterijskog nauavanja koja su omoguavala razotkrivanje posveenog znaenja svetoga spisa. Jedino je imam koji je zaprimio takvo posebno predodreenje (nas) od svojih prethodnika imao pravo biti legitimnim predvodnikom muslimanskih vjernika. On, Al-Bakir, zaprimio je nas od svoga oca; Zaid nije. Pa ipak, 740. g. Al-Bakir je imao zapravo vrlo malo sljedbenika; veina je ijita bila sklonija Zaidovom revolucionarnom politikantstvu nego AlBakirovom mistikom kvijetizmu. Meutim, nakon abasidskog okrutnog r a z r a u n a v a n j a sa svim ijitskim raskolnicima, oni su bili spremni sasluati nekog pobonijeg ijitskog vou kao to je bio esti imam Dafer alSadik (umro 765. g.), kojeg je zatoio kalif al-Mansur. AlSadik je ponovno uvrstio i razvio nauavanje nasa, obznanjujui da ak i on, kao posveeni imam i istinski voa ume, ne moe za sebe traiti ast kalifa. Ubudue e imam biti duhovni uitelj; on e saopavati boanski ilm svojim suvremenicima, te e ih poduavati skrivenome smislu Kurana, oni e pak sa svoje strane morati zadravati svoja z n a n j a i politika uvjerenja u sebi dok god je politika klima u islamskome svijetu tako uzavrela.

Meutim, stvarno je sve to bilo namijenjeno mistino usmjerenoj eliti. Veina je muslimana traila jednostavniji pristup vjeri i pronala ga u novoj vrsti pobonosti, koja je svoje prvotne obrise poela dobivati krajem omejidskog razdoblja i istaknutijim religijskim imbenikom postala tek za vladavine H a r u n a al-Raida. Novo religijsko usmjerenje muslimanskih vjernika imalo je podosta slinosti s kranskim tovanjem Isusa, budui da je ono vidjelo Kuran kao nestvaranu Boju Rije, koja je opstojala zajedno s Njime od vjenosti, a tvarni i ovjeanski oblik poprimila u svetome spisu objavljenom Muhamedu. Muslimani nisu mogli vidjeti Boga, ali su ga svaki put mogli uti i osjetiti njegovu boansku prisutnost dok su sluali kazivanje kuranskih stihova. Dok su sricali rijei boanski nadahnutog spisa, Boji je govor bio na njihovim jezicima i u njihovim ustima; kada su primali u ruke svetu knjigu, to je bilo kao da su primali Boga samoga. Takvo to je zgrozilo mutezilite, jer je to vrijealo njihovu racionalnu pobonost i njihov strogi osjeaj za svejedinstvo i istu Boansku jednostavnost. inilo se da taj vjerski nauk stvara od K u r a n a drugo boansko bie. No, poput ezoterijskog nauka ijita, mutezilizam je bio jedino dostupan m a n j e m broju obrazovanih vjernika, pa je religijsko bogotovlje Kurana postalo veoma omiljeno u narodu. Sljedbenici toga uenja poznati su kao ehlulhadis, sljedbenici hadisa, zbog toga to su isticali da muslimanski zakon mora biti utemeljen na maksimama izvedenima iz "izvjetaja" svjedoka Prorokova ivota i na

obiajnoj praksi (sprovedbi) ( suna) Prorokovih djelatnih ina. Oni se nisu slagali sa sljedbenicima Abu Hanife, koji je smatrao da je za pravnike najvanije da se u svojim odlukama povode za svojim vlastitim "nezavisnim rasuivanjem" ( idtihad ), tvrdei da oni moraju biti slobodni u stvaranju novih zakona, ak i kad ti zakoni nemaju temelj u hadisu ili u Kuranu. Ehlul-hadis su stoga bili konzervativci koji su oboavali idealizirana prola vremena; oni su potivali sve raidune, pa i Muaviju, koji je bio jedan od Prorokovih suradnika. Za razliku od mutezilita, koji su esto bili i politiki djelatni, ehlul-hadis su se zalagali da dunost "zapovijedanja onoga to je dobro te i zabranjivanja onoga to je loe" obavlja samo odabrana nekolicina, s njima se primjerice sva vojska morala pokoravati kalifu bez obzira na svoja vjerska uvjerenja. Pokret je u mnogoemu bio privlaan H a r u n u al-Raidu koji je gorljivo teio da pridobije pobonjake pokrete i svim je srcem odobravao antirevolucionarne tenje ehlul-hadisa. Uskoro su u Bagdadu muteziliti pali u nemilost, a sljedbenici hadisa su osjetili da je stigao trenutak odstranjivan j a mutezilizma iz drutvenog i vjerskog ivota. Povremeno je ak, na zahtjev ehlul-hadisa, vlast zatvarala vodee mutezilite. Abasidi su bili svjesni snage vjerskih pokreta, pa su, dovevi svoju dinastiju na elo muslimanskog svijeta, nastojali svojoj vladavini dati islamski legitimitet. Stoga su poticali daljnji razvoj fikha, kako bi puku omoguili

zakonsko ureenje svakodnevnog ivota. Naime, u carstvu je dolo do velikog rascjepa. Islamski vjerski zakon (erijat) uistinu je upravljao ivotom obinih ljudi, ali ta zakonska naela nisu dohvaala dvorske krugove i vie vladine dunosnike koji su se i dalje drali autokratskih normi predislamskoga razdoblja, kako bi abasidsku dravu uinili to uspjenijom. Tijekom vladavine Omejida svaki je grad imao svoj vlastiti fikh, ali su Abasidi natjerali pravne strunjake da izrade jedinstveni zakonski sustav. ivot muslimanske zajednice bitno se promijenio od vremena kad je objavljen Kuran. Budui da se poticalo preobraenje na islamsku vjeru, zimije su postale manjinom. Muslimani nisu vie bili malobrojna elitna skupina, izdvojena u amsarima od nemuslimanske veine. Osim toga, mnogi su muslimani bili novopeeni islamski vjernici jo uvijek proeti starim vjerovanjima i obiajima. Dakle, trebalo je uspostaviti mnogo prepoznatljiviji i uinkovitiji sustav organizacije religijskih ustanova kojima bi se irokim masama uredio islamski nain ivota. Tijekom toga razdoblja stvara se posebna klasa pravnika i teologa - ulema (vjerski uenjaci; jednina: alim), doim su muslimanski suci (kadije) morali proi mnogo strou pravniku obuku. Postavi zatitnicima fikha , Al-Mahdi i Al-Raid revno su podupirali prouavanje pravnoga nauka. D v a najistaknutija pravna uenjaka dali su neprocjenjiv doprinos daljnjem razvoju islamskog pravoslovlja. U Medini, je Malik ibn Enes (umro 795. g.) sastavio zbirku koju je nazvao

Knjiga o srednjem putu (Kitab al-Muwatta'). Ta je zbirka dojmljivi skup obiajnoga zakona i religijske prakse Medine, koja je, kako je Malik smatrao, uspjela sauvati unutar svojih zidina izvornu sunu Prorokove zajednice. Malikovi su uenici usavrili njegove teorije u malikijskoj pravnoj koli ( mezheb ) prevlaujuoj u Medini, Egiptu i Sjevernoj Africi. Meutim, bilo je onih koji nisu bili ba uvjereni da obiaji i zakoni tadanje Medine mogu biti pouzdan smjerokaz ka prvobitnom islamu. M u h a m e d Idris ibn al afi (umro 820. g.), koji se rodio u vrlo siromanoj obitelji u Gazi i koji je studirao zajedno sa Malikom u Medini, tvrdio je da nije dostojno povjerenja oslanjati se na zakonsku predaju samo jednoga grada, ma kako njegova prolost bila slavna. Umjesto toga, cijelo se pravoslovlje treba zasnivati na hadisima o Proroku, koji nisu samo obini prenositelji kuranske rijei, nego se njih treba sagledavati kao nadahnuto tumaenje svetoga spisa. Zapovijedi i zakoni K u r a n a mogu se razumjeti jedino u svjetlu Muhamedovih rijei i djelovanja zabiljeenih u hadisima. Izmeu ostaloga, afi je naglaavao da iza svakoga hadisa mora stajati neprikosnoveni lanac autoriteta ( isnad) pobonih muslimana iji niz vodi sve do samoga poroka Muhameda. Isnad mora biti strogo utvren. Ukoliko lanac ima prekide (tj. rupe u kronolokome nizu vjerskih autoriteta - op. prev.) ili je jedan od lanova toga lanca bio lo musliman, tada se hadis mora odbaciti. Al-afi je nastojao posredovati izmeu ehlul-hadisa i onih pravni-

ka, poput Abu Hanife, koji su se zalagali za nunost idtihada. afi se slagao da je u odreenome smislu idtihad potreban, ali je takoer smatrao da mora biti ogranien strogom analogijom ( kijas ) izmeu Prorokovog naina ivota i trenutano aktualnih zakonskih propisa. Po Alafiju postojala su etiri "korijena" svetoga islamskoga zakona (usul al-fikh): Kuran, suna, kijas (analogija) i idma (opa suglasnost zajednice). Bog nikada ne bi dopustio da itava uma bude u zabludi, pa ukoliko svi muslimani prihvate neku zakonsku navadu, ona se mora priznati kao istinita, ak i onda ako u Kuranu ili hadisu nema potvrde za takvo to. Prema dananjim mjerilima preciznosti, Al-afijeva metoda nije uspjela osigurati strogu povijesnost Prorokove sune, ali je omoguila nacrt stvaranje takvog naina ivota koji je muslimanima u potpunosti pruao osjeaj duboke vjerske ispunjenosti. Al-afijevo djelo bilo je temeljna smjernica ostalim pravnim uenjacima u daljnjem istraivanju hadisa. AlBuhari (umro 870. g.) i Muslim (umro 878. g.) sakupili su dvije poznate i mjerodavne zbirke hadisa, koje su poveale zanimanje za fikh, te su omoguile stvaranje jedinstvenog religijskog ivota zasnovanog na svetom islamskom zakonu (erijatu) diljem prostranog muslimanskog carstva. Ustanovljavanje islamskoga zakona imalo je nadahnue u Prorokovoj osobi, Savrenome ovjeku. Muslimani su se nadali da e oponaanjem najsitnijih detalja iz Prorokovog ivota, naina kako se on hranio, prao, volio, govorio i molio, biti u stanju postii njegovu unutranju sposobnost

savrenog predanja Bogu. Religijske ideje i navade ne ukorjenjuju se u narodu zbog toga to njih promiu utjecajni teolozi, niti zbog njihove povijesne ili racionalne zasnovanosti, ve stoga to njihova primjena u praktinom ivotu vjernicima daje osjeaj prisustva svete transcendencije. Sve do danas, muslimani su vrsto navezani na erijat, koji u najdubljim zakucima njihovog duevnog ustrojstva oblikuje Muhamedovu arhetipsku osobnost, i koji, oslobodivi Proroka vremenskih spona sedmoga stoljea, ini da on bude djelatno prisutan u sadanjosti njihova ivotnog bivanja kao dio njih samih. Meutim, s obzirom da je svaka sastavnica islamskog vjerskog ivota povezana s politikom, to isto vrijedi i za erijat. Islamski sveti zakon postao je sastavnim dijelom protesta protiv drutva koje su poboniji muslimani smatrali iskvarenim. I Malik ibn Enes i Al-afi sudjelovali su u ijitskom ustanku protiv prvih abasidskih vladara; obojica su zatoena zbog svojih uvjerenja, iako su ih AlMahdi i H a r u n al-Raid kasnije pustili na slobodu, te bili njihovim zatitnicima, budui da su eljeli iskoristiti njihovu strunost kako bi stvorili jedinstveni zakonski sustav na podruju itavog carstva. Moralna su naela erijata u potpunosti odbacivala aristokratsku i sofisticiranu etiku dvora, te su ograniavala vladalaku mo kalifa. Naime, erijatom se naglaeno isticalo da kalif nema istu ulogu koju su imali Prorok i raiduni, nego da je njemu jedino doputena primjena propisa ustanovljenih svetim zakonom. Prema tome, kalife i njegove dvorjane

zapravo se preutno osuivalo poradi njihovog neislamskog naina ivota. Budui da slijedi primjer Kurana, etika se erijata posebice zalae za jednakopravnost sviju vjernika. U erijatu postoje posebne odredbe kojima se zatiuju nemoni i siromani, te se nijedna dravna ustanova, pa bio to sam kalif ili carski dvor, ne smije uplitati u osobno miljenje i odluke pojedinaca. Svaki musliman ima svoju odgovornost u podvrgavanju Bojim zapovijedima, te nikakav vjerski autoritet, niti ustanova (poput "crkve") ne smije stati na put izmeu Boga i muslimanskog vjernika. Svi su muslimani ravnopravni; u islamskome svijetu ne postoji klerikalna elita ili sveenstvo koje obnaa ulogu posrednika. Tako je erijat bio pokuaj da se nanovo izgradi drutvo na kriterijima sasvim razliitima od onih na dvoru. Konano, erijatom se namjeravalo uspostaviti kulturni i civilizacijski milje nasuprotan carstvu, te iznjedriti ustaniki pokret koji e ubrzo ui u sukob sa kalifatom. Potkraj vladavine Haruna al-Raida bilo je jasno da je kalifat dostigao svoj vrhunac. S obzirom da poetkom devetoga stoljea jo nisu bili poznati suvremeni oblici komunikacije, te modernija sredstva prisile, nijedna tadanja vlast nije bila u stanju da sasvim sama upravlja tako golemim prostorima. Neke od udaljenijih provincija poput panjolske (gdje su izbjegli Omejidi ustanovili protivniku dinastiju 756. g.) poele su prekidati svoje veze sa carskom sredinjicom. Osim toga, privreda je sve vie propadala. Harun al-Raid je nastojao razrijeiti probleme podjelom

carstva izmeu svoja dva sina, ali je k r a j n j a posljedica te odluke bio graanski rat koji su njegovi sinovi zapoeli nakon smrti svoga oca (809.-813.). Taj je dogaaj znakovito razotkrio svjetovnjaki duh tadanjeg carskog dvora, budui da u ovome sukobu, za razliku od prijanjih fitneta , nije bilo nikakvih ideolokih ili religijskih pobuda, nego se jednostavno borilo za vlastite vladalake ambicije. Kad je napokon Al-Mamun (Me'mun) izaao kao pobjednik iz toga rata, te preuzeo vlast (813.-33.), bilo je oigledno da u carstvu postoje dva velika i mona politika bloka. Prvi su blok predstavljali aristokratski krugovi na dvoru, a drugi su blok sainjavali oni koji su se zalagali za jednakopravnost i zakonitost zasnovanu na erijatu. Al-Mamun je bio svjestan krhkosti svoje vladavine. Njegov je kalifat zapoeo u okolnostima graanskoga rata, ijitskog ustanka u Kufi i Basri (814.-15.) i hariditske pobune u pokrajini Horasan. Nastojao je udovoljiti i smanjiti napetosti meu svim tim suparnikim skupinama, ali je takva politika samo pogorala stanje stvari. Kao obrazovan ovjek, Al-Mamun je po prirodi bio naklonjen racionalizmu mutezilita pa ih je i favorizirao. Takoer mu je bilo jasno da narodnjaki pokret ehlul-hadisa, iji su pripadnici isticali da je boanski zakon neposredno pristupaan svakom muslimanu, nije u skladu sa apsolutnom monarhijom. No, kad su muteziliti dograbili povlateni poloaj u carstvu, okrenuli su se protiv ehlul-hadisa, koji ih je progonio u prolim vremenima. Osnovana je "inkvizicija" (mihna) koja je vodee pripadnike ehlul-

hadisa hapsila i trpala u tamnice, medu inima i najpoznatijeg od njih Ahmeda ibn Hanbela (umro 855. g.). Ibn Hanbel je nakon toga postao pukim junakom. AlM a m u n o v a sklonost mutezilitima nije kalifu donijela mnogo dobroga; jedino to je postigao bilo je potpuno otuenje od irokih narodnih masa. Kalif je ak pokuao pridobiti ijite na svoju stranu imenovanjem osmoga imama Alija al-Ride svojim zakonitim nasljednikom, ali su ijiti, poput mutezilita, bili duhovna i intelektualna elita koja nije bila u stanju vladati obinim pukom. Nekoliko mjeseci kasnije Al-Rida je umro u vrlo povoljnom trenutku za obje strane; najvjerojatnije je podmuklo umoren. Kolebajui se izmeu razliitih religijskih frakcija, AlMamunovi nasljednici su takoer nastojali udovoljiti ijitima, ali bez veeg uspjeha. Kalif Al-Mutasim (833.-42.) pokuao je ojaati monarhiju pretvaranjem carske vojske u svoju osobnu gardu. Carske su trupe sainjavali robovi turskog porijekla preobraeni na islam, koji su zarobljeni u vojnim pohodima na podrujima sjeverno od rijeke Oks. No, ta ga je odluka jo vie udaljila od naroda, jer su izmeu turskih vojnika i stanovnitva Bagdada zavladali vrlo napeti odnosi. S ciljem da izbjegne vee sukobe, kalif je premjestio svoju prijestolnicu u Samaru, nekih devedesetak kilometara juno od Bagdada, ali se tim potezom u potpunosti odvojio od obinog puka. Turci pak, koje nita nije povezivalo s lokalnim stanovnitvom, postajali su sve moniji tijekom slijedeih decenija, sve dok napokon nisu bili u stanju, neovisno od kalifa, preuzeti stvarnu vlast u

carstvu. Krajem devetog i poetkom desetog stoljea ijiti militantnoga opredjeljenja su, izaavi iz izolacionizma mistikog kvijetizma, sve vie naginjali radikalnom politikom usmjerenju iz kojeg su se izrodile oruane pobune kobne po carstvo. No to nije bilo sve; privredni je poloaj carstva bio sve gori. Te su godine politikog razjedinjavanja ipak bile obiljeene jednim vanim imbenikom ponovne konsolidacije muslimanske zajednice - sunitskim islamom. Postupno su pravni strunjaci razliitih politikih uvjerenja, muteziliti i pripadnici ehlul-hadisa otklonili svoje ideoloke razlike, te su se jedni drugima poeli pribliavati. Kljuna osoba tog renesansnog objedinjavanja bio je Abu alHasan al Aari (E'ari) (umro 935. g.), koji je nastojao ujediniti nespojivo - teologiju mutezilizma sa ehlul-hadisom. Naime, muteziliti su se estoko protivili antropomorfizaciji Boga, budui da su nijekali boanskome bilo kakve ljudske osobine. Postavlja se pitanje na koji nain treba shvatiti kuranske stihove u kojima se primjerice navodi da je Bog "govorio" ili da je "sjedio na prijestolju"? Ili one pak u kojima stoji da Bog ima "znanje" ili "mo"? Za pripadnike ehlul-hadisa u pogledu toga nema dileme; po njima, muteziliti svojim sterilnim racionalistikim shvaanjem oduzimaju vjerskom doivljaju Boga sav njegov sadraj i boansko svode na filozofsku apstrakciju bez religijskog znaenja. Al-Aari se slagao sa stavovima ehlul-hadisa, ali je isto tako podravao i suprotnu mutezilitsku stranu, istaknuvi da Boji atributi nisu usporedivi

sa ljudskim osobinama. Kuran je nestvorena rije Boga, ali su zato ljudske rijei, koje izraavaju Boju misao, te tinta i papir, koji sainjavaju samu knjigu, ono to je stvoreno. Besmisleno je istraivati tajnovitu nedohvatljivost bitka koji je temelj svekolike stvarnosti. Jedino se konkretne povijesne injenice mogu sa sigurnou spoznati. Po Al-Aariju, ne postoje prirodni zakoni. Sva zbivanja u svijetu su u svakome trenutku obiljeena neposrednim Bojim zahvatom. Slobodna volja ne postoji: ljudi nisu u stanju promiljati ukoliko kroz njih i u n j i m a ne promilja ono boansko; vatra ne gori poradi svoje naravi da gori, ve zato to Bog tako hoe. Veini muslimana mutezilizam je oduvijek bio previe nerazumljiv. Stoga je aarizam postao prevladavajuom filozofijom sunitskog islama. Filozofija aarizma oigledno u svojoj biti nije bila racionalistika, vie je imala znaajke kontemplativne naune discipline kojoj je glavni sadraj prouavanja bilo ono mistino. N j o m e se poticalo muslimane da prema u p u t a m a iznesenima u Kuranu vide boansko prisustvo u svemu to ih okruuje, te da iznau, gledajui kroz vanjski omota stvarnosti, transcendentnu zbiljnost koja se skriva pod njom. Aarizam je u svakom sluaju uspio utaiti vjersku glad pripadnika ehlul-hadisa za neposrednim doivljajem Boga u materijalnoj stvarnosti. Osim toga, filozofija aarizma bila je sukladna duhu erijata. Naime, Muslimani su bili u stan j u da se strogim p r i d r a v a n j e m Prorokove sune (Prorokovih rijei i d j e l a - o p . prev.) u svakom najsitnijem

detalju svoga ivota poistovjete sa samim Muhamedom, iji je privatni ivot sav bio proet boanskim uplivom. Boji su pak miljenici ( habib ) svojom dobrohotnou prema siroadi, siromasima, ivotinjama, pa i svojim kulturnim i profinjenim ponaanjem za trpezom, teili k tome da ih Bog ljubi kao to je ljubio Proroka. Utkavi boanske imperative u ivotnu svakodnevnicu, muslimani su se neprekidno podsjeali ( zikr ) na Boju sveprisutnost, to im je uostalom nalagao i sam Kuran. 4 Sredinom desetoga stoljea erijatska pobonost se proirila diljem islamskog carstva. U to su doba zadobile legitimno priznanje etiri pravne kole koje su se na jednak nain odnosile p r e m a jednakopravnosti muslimana: hanefijska, malikijska, afijska i hanbelijska kola, od kojih je posljed n j a sauvala nauk Ibn Hanbela i ehlul-hadisa. Openito gledajui, ta se etiri mezheba nisu jedan od drugoga neim posebno razlikovala. Svaki je musliman mogao slobodno birati izmeu jedne od njih, premda je veina muslimana na kraju teila onoj koli koja je imala najvei utjecaj u njihovom rodnom kraju. Meutim, kljuni imbenik koji je zdruio sve sunitske muslimane bio je opet politike prirode. Muslimanski doivljaj boanskoga kroz ideju zajednice u velikoj je mjeri utjecao na osobnu pobonost pojedinaca. Osim toga, svi su sunitski muslimani uz M u h a m e d a tovali i sva etiri raiduna. Bez obzira na sve pogreke koje su nainili Osman i Ali, oni su naposljetku ipak bili vrlo poboni vladari koji su nadaleko nadvisivali sve kasnije vladare

svojim neprikosnovenim predanjem Bogu. Suniti nisu prihvaali ijitsko odbacivanje prva tri raiduna, budui da se nisu slagali sa njihovim uvjerenjem da je jedino Ali bio zakoniti imam muslimanske ume. Openito gledajui, sunitska je pobonost imala optimistiniji karakter od tragikog ijitskog svjetonazora. Naime, suniti su smatrali da je Bog prisutan u umi ak i u vremenima kada njome vladaju izopaenost i ratni sukobi. Jedinstvo zajednice imalo je sakramentalnu vrijednost, budui da je ono odraavalo istu jednost Boga. Ono je svojom vanou nadilazilo sve sektake podjele. Stoga je bilo nuno u ime mira prihvatiti kalife onakvima kakvi jesu, bez obzira na njihove nedostatke. Ukoliko budu ivjeli po naelima erijata, muslimani e u konanici biti u stanju stvoriti takvo, drutveno ozraje, kojim e se aktualni iskvareni politiki poredak preinaiti, te podiniti Bojoj volji.

Ezoterijski pokreti Iako je postala vjerom veine, ta vrsta pobonosti nije rnogla zadovoljiti sve Muslimane. Oni intelektualnije i mistinije usmjereni trebali su drugaije tumaenje religijskih istina. Tijekom abasidskog razdoblja, pojavila su se etiri kompleksno oblikovana pravca islamske filozofije i duhovnosti koji su udovoljavali tenjama obrazovane elite. Naela i ideje tih duhovnih pokreta bili su od irokih masa

uvani u strogoj tajnosti, zbog toga to su posveenici u ezoterijska uenja smatrali da njihov smisao, koji se jedino moe razabrati u molitvi i kontemplaciji, ljudi slabijih razumnih sposobnosti mogu vrlo lako pogreno protumaiti. Tajnovitost je takoer bila sredstvo samozatite. Dafer al (as)-Sadik, esti ijitski imam, svojim je uenicima zbog njihove sigurnosti stalno naglaavao potrebu da pri svome vjerskome radu djeluju u prikrivenosti (tekija). Bila su to vrlo pogubna vremena za ijite, koje je ivotno ugroavao tadanji politiki ustroj. Vjerski uenjaci (ulema) takoer su sumnjiavo gledali na pravovjernost tih ezoterijskih skupina. Stoga su ijiti svojom prikrivenom djelatnou uspijevali svesti sve sukobe sa suparnikom stranom na n a j m a n j u moguu mjeru. U kranskome su se svijetu svi oni koji su imali drugaije vjerske nazore od crkvenih proganjali kao heretici. U islamu pak potencijalni disidenti nisu otvoreno u javnosti izraavali svoje ideje, pa su stoga mirno doivjeli smrt u svojim posteljama. Meutim, ta je ijitska tajnovitost imala i jedno dublje znaenje. Mistina i teoloka poniranja ezoterika u dubinu due bila su sutinska sastavnica totaliteta ivota. Napose su mistina nauavanja imala vanost zamiljajnog i intuicijskog doivljavanja, s time da ona nisu morala biti spoznajno dohvatljiva prosjenome razumu onih koji su bili neposveeni. Ona su bila poput poezije ili glazbe, iji se duhovni uinak ne moe racionalno razjasniti, a esto zahtijeva odreeni stupanj estetske izvjebanosti i strunosti da se shvate u svojoj punini.

Ezoterici nisu smatrali svoje ideje heretikima. Oni su bili uvjereni da mogu dublje od uleme proniknuti u znaenje Boanske objave. Nuno je podsjetiti da vjerovanja i doktrine u islamu nemaju tako veliku vanost kao u kranstvu. Poput judaizma, islam je religija u kojoj je vanije da vjernik ivi na odreeni nain nego da bespogovorno prihvaa vjerske dogme. U islamu je ortopraksija znaajnija od ortodoksije. Svi muslimani posveeni ezoterijskim disciplinama ustvrdili su da postoji pet "stupova" ( arkan) ili pet temeljnih naela islamske vjere. Svih pet "stupova" u potpunoj je suglasnosti sa prvim "stupom "-ehadom, kratkom muslimanskom ispovijeu vjere: "Svjedoim da je Alah jedan, a Muhamed mu je poslanik". Druga su naela molitva koja se mora obavljati pet puta dnevno (salat), zatim davanje milodara ( zekat), post u mjesecu ramazanu ( saum - op. prev.), te ukoliko ivotne okolnosti dopuste, hodoae u Meku barem jednom u ivotu ( had ). Svaki ovjek koji ostane vjeran "stupovima" islama istinski je musliman, bez obzira na njegova ili njezina vjerska uvjerenja. U ovoj se knjizi ve raspravljalo o kvijetistikom obliku ijizma koji je nakon dolaska Abasida na prijestolje razloio Dafer al-Sadik. Iako su i ijiti poput sunita bili navezani na erijatsku pobonost i imali svoj vlastiti mezheb (daferijska kola nazvana po samome Al-Sadiku), oni su se ipak najvie oslanjali na miljenje aktualnoga imama, koji je bio osoba od najveega povjerenja glede boanskoga ilma. Imam je bio nepogreivi duhovni voa

i savren kadija. Kao i suniti, ijiti su teili da doive Boga neposredno poput muslimana prvotne islamske zajednice, koji su svjedoili razotkrivanju kuranske objave proroku Muhamedu. Simbol boanski nadahnutog imama pobuivao je u ijitima osjeaj prisua svete nepovredivosti, vidljivog jedino istinskom kontemplacijom, ali koji je unato svemu imanentno proimao svijet ispunjen stalnim nemirima i opasnostima. N a u k o m imamata htjelo se takoer pokazati kako je iznimno teko obnaati boanske imperative u zlosretnim uvjetima obinog politikog ivota. ijiti su drali da su tijekom povijesti kalifi dali pogubiti svakoga imama bez iznimke koji je ivio u vrijeme njihove vladavine. Za njih je muenitvo treega imama Huseina na Kerbeli posebno oigledan primjer pogibelji koja moe nastati iz nastojanja da se u ovome neduhovnome svijetu obnaa Boja volja. Od desetoga stoljea pa do danas, ijiti javno oplakuju Huseina na dan dobrovoljnog posta Aure (10. muharem) - godinjicu njegove pogibije. ijiti na t a j dan hodaju u povorkama po ulicama, glasno nariu i u d a r a j u se u prsa. Time obznan j u j u svoju neprestanu borbu protiv iskvarenosti muslimanskog politikog ivota kojim se omoguava stalno udjeljivanje povlastica bogatima i tlaenje siromanih, to je u potpunoj suprotnosti sa zapovijedima Kurana. ijiti, sljedbenici Dafera al-Sadika, moda i jesu odustali od politikog djelovanja, ali je strastveno zalaganje za drutvenu pravdu bilo u samome srcu njihove protestne pobonosti.

Tijekom devetoga stoljea, kako se kalifat sve vie uruavao, tako su neprijateljstva izmeu abasidskih vladara i ijita sve jae izbijala u prvi plan. Kalif Al-Mutevekil (847.-61.) naloio je desetome ijitskom imamu Aliju alH a d i j u da otputuje iz Medine u kalifovu prijestolnicu Samaru. Kad je stigao u Samaru imam je na prijevaru uhvaen i stavljen u kuni pritvor. Naime, kalif je smatrao da ni u kojem sluaju ne smije dopustiti da neposredni Prorokov potomak ostane na slobodi. Od tada imami vie nisu bili pristupani ijitskim vjernicima, te su komunicirali jedino preko svojih vjernih "posrednika". Kad je 874. g. umro jedanaesti imam, govorilo se da je on za sobom ostavio svoga jo nedoraslog sina koji se morao sakrivati pred vlastima kako bi sauvao ivot. U svakom sluaju, ubrzo se izgubio svaki i n a j m a n j i trag dvanaestome imamu, koji je moda ve odavno bio mrtav. Pa ipak, "posrednici" su i dalje vladali ijitima u njegovo ime, te su nastavili poduavanje ezoterijskih studija Kurana, sakupljanje zekata i donoenje sudbenih pravorijeka. 934. g., kad je skriveni imam bio na kraju ivota, "posrednici" su ijitima prenijeli njegovu posljednju poruku. Dvanaesti je imam objavio svoj "Veliki nestanak", budui da ga je Bog udesno prikrio u okrilje svoje transcendencije; nakon toga, on vie nije imao nikakvih doticaja sa ijitskim vjernicima. Jednog dana, on e se vratiti da uspostavi novo razdoblje pravde, ali e do tada morati proi puno vremena. Legenda o "Velikom nestanku" skrivenog imama ne smije se uzimati u doslovnome smislu kao oitovanje neke

povijesno ustanovljene injenice. "Veliki nestanak" je zapravo mistino nauavanje kojim se izraava uobiajeni vjerski osjeaj boanskoga kao neega gotovo nenazonoga, neuhvatljivoga ili neega to izmie, prisutnog u svijetu, ali ne od ovog svijeta. Ono takoer simbolizira nemogunost primjenjivanja istinskih religijskih naela u ovome svijetu, budui da su kalifi unitili Alijevu lozu, pa su time i odagnali ilm s lica zemlje. Od tog vremena ijitska je ulema postala predstavnicom skrivenoga imama, te je svoja mistina duhovna iskustva i razumske uviaje koristila kako bi izvrila njegovu volju. Duodecimalni ijiti (oni koji vjeruju u dvanaest imama) ubudue nee imati udjela u politikom ivotu zato to u odsustvu skrivenoga imama, istinskog predvodnika ume, nijedna vlast nije legitimna. eznutljivo udei za povratkom imama, duodecimiti su zapravo svojom mesijanskom pobonou izraavali boansko nezadovoljstvo aktualnim stanjem islamske zajednice. Meutim, nisu svi ijiti bili duodecimiti, niti su odbacivali politiko djelovanje. Neki su od njih (poznati kao septimiti ili ismailiti) drali da je Alijeva loza zavrila sa Ismailom, sinom Dafera al-Sadika, kojega je njegov otac unaprijed imenovao buduim imamom, ali je na nesreu umro prije svoga prethodnika. Septimiti stoga nisu priznavali legitimnost imamata mlaemu Daferovu sinu Musi al-Kazimu, kojega duodecimiti tuju kao sedmoga imama. 5 Osim toga, i ismailiti su razvijali nauavanje ezoterijskih duhovnih disciplina kojima se omoguavao izna-

lazak skrivenog ( batin) znaenja svetoga teksta, ali oni se za razliku od duodecimita nisu povlaili iz javnoga ivota, ve su kao politiki vrlo aktivna skupina nastojali osmisliti sasvim drugaiji drutveni sustav. 909. g. ismailitski imam, proglasivi se mesijanskim Al-Mahdijem (Mehdi) (dobro usmjereni), uspio preuzeti vlast u carskoj provinciji Tunis. 983. g. ismailiti su Abasidima preoteli i Egipat i uspostavili vlastiti protukalifat u Kairu, koji je trajao gotovo dvije stotine godina. Osim toga, u Siriji, Iraku, Iranu i Jemenu postojale su tajne ismailitske elije, gdje su lokalni ismailitski zastupnici ( da'i) postupno uvodili svoje sljedbenike u tajne septimalnog ijizma. Nii stupnjevi ismailitskog duhovnog nauavanja nisu se ni po emu razlikovali od sunitskog uenja, ali su zato njegovi vii stupnjevi bili ispunjeni teko razumljivom filozofijom i duhovnou, koje su se koristile matematikim i znanstvenim saznanjima sa eljom da potaknu osjeaj prisutnosti zadivljujue transcendencije. Ismailiti su teili da duhovnim meditiranjem nad Kuranom doive iskustvo krunog sagledavanja povijesnih zbivanja, koja su po njima bila u neprestanom moralnom opadanju jo od Sotonine pobune protiv Boga. U povijesti objave postojala su estorica velikih proroka (Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus i Muhamed) koji su nastojali preinaiti tu opu tendenciju udorednog poniranja. Svaki je prorok imao svog "izvritelja" koji je razjanjavao otajstveno znaenje njegovog poslanstva onima koji su bili u stanju da takvo to shvate. Dok je primjerice Aron bio Mojsijev

izvritelj, dotle je Ali bio Muhamedov izvritelj. Stoga e vjernici, u nastojanju da uenja estorice proroka primijene u praktinom ivotu, biti u stanju ostvariti konanu vladavinu pravednosti, koju e na k r a j u vremena ustoliiti sedmi veliki prorok Mahdi. Ismailitskome pokretu Muslimanski su vjernici bili veoma skloni. Dok je, naime, sunitsko protivljenje kulturi dvora donosilo i odreene vjerske sumnje u pogledu znanosti i umjetnosti, dotle je septimizam nudio obrazovanijim muslimanima priliku da prouavaju filozofiju na jedan osobit religijski nain. Ismailitska duhovna egzegeza (tumaenje svetih tekstova - op. prev.) (tevil - vraanje na poetak) bila je postupak kojim je vjernik usmjeravao panju s onu stranu doslovnog znaenja svetog teksta i injeninih datosti prema skrivenoj boanskoj svezbiljnosti u transcendenciji koja je izvor i poetak svega. U Kuranu se naglaava da Bog komunicira s vjernicima pomou "znakova" ( ajet ), jer se boansko ne moe u potpunosti izraziti logikom i jezikom. Ismailiti su Bogu pripisivali izriaj, "Onaj Kojega se ne moe obuhvatiti snagom misli". Oni su takoer smatrali da nijedna objava, niti teoloki sustav nisu konani, s obzirom da je Bog oduvijek nadilazio ljudske razumske sposobnosti. Septimiti su podravali stav da je M u h a m e d bio posljednji i najvei izmeu estorice velikih proroka, ali su pored toga isticali da e objava koju su primili Arapi dobiti svoj puni istinski smisao tek pojavom M a h d i j a na svretku vremena. Oni su stoga prihvaali mogunost otkrivenja novih isti-

na, to je posebice uznemirivalo ulemu konzervativnijih stavova. No, mora se uzeti u obzir da ismailiti nisu bili samo kontemplativna sekta. Poput svih istinskih muslimana, njih je duboko zabrinjavala sudbina ume, te su smatrali da vjera gubi na svojoj vrijednosti ukoliko nije povezana sa aktivnim drutvenim zalaganjem. Ismailiti su drali da e osmiljenim radom na pravednom i potenom d r u t v u pripremiti p u t za M a h d i j e v dolazak. Uspostavom neovisnog i dugovjenog kalifata, oni su pokazali svoj politiki potencijal, ali privui na svoju stranu ire narodne mase nisu ipak uspjeli. Ismailitski je svjetonazor bio previe hijerarhijski i elitistiki usmjeren, pa je u konanici jedino zadovoljavao tenje uskog kruga obrazovanijih muslimana. U svojem nauavanju kozmikog simbolizma ismailiti su se uvelike oslanjali na kolu falsafe, treeg ezoterijskog pokreta nastalog u to vrijeme. Taj je pokret proizaao iz abasidske kulturne renesanse tijekom koje su dostignua grke filozofije, znanosti i medicine postala dostupna, jer su bila prevedena na arapski jezik. Falasifi (pripadnici falsafe - op. prev.) bili su opsjednuti helenistikim kultom razuma; za njih je racionalizam bio najvii oblik religije, te su teili k tome da najvie razumske uvide uklope u kuransku objavu. Pred njima je stajala teka zadaa. Aristotelovo i Plotinovo Vrhovno Boanstvo u mnogoemu se razlikovalo od Alaha. Ono nije imalo upliva u zemaljskim zbivanjima, nije stvorilo svijet i nije mu sudilo na kraju vremena. Falasifi nisu dijelili monoteistiko doivljavanje Bojeg

prisustva u svim svjetskim povijesnim dogaajima, ve su bili skloniji prihvatiti miljenje starih Grka koji su smatrali da je itava povijest jedna iluzija; za njih nije postojao poetak, sredina ili kraj, budui da je univerzum vjeito emanirao iz Prvotnog Uzroka. Falasifi su htjeli nadii asovitu prolaznost povijesti, nauavajui nunost spoznajnog uvida u nepromjenljivi, idealni svijet boanskoga koji je u biti svega svjetovnoga. U ljudskome umu oni su vidjeli odraz Apsolutnog Duha koji predstavlja Boga. Oienjem svoga duha od svega to nema razumski temelj, njegovim neprestanim logikim vjebanjem, ljudska e bia biti u stanju obrnuti emanacijski proces silaenja Boga prema ovjeku u duhovni proces uspinjanja ovjeka prema Bogu, ime e zamijeniti sloenu mnotvenost ivota na zemlji sa istom jednostavnou i jednou onoga Jednoga. Falasifi su vjerovali da je takva racionalistika vjerska katarza onaj prvobitni moment svake ljudske religioznosti, a da su svi vjerski kultovi zapravo samo nepotpuni prikazi istinske razumske vjere. Unato takvome racionalistikome pogledu na svijet, falasifi su bili poboni ljudi, uvjereni da su ispravni muslimani. I njihov je racionalizam bio neka vrsta vjere zato to je trebalo velike sranosti i duhovnog samopouzdanja da bi se stekla vjera u racionalnu ureenost svijeta. Falasifi su bili posveeni tome da svaki oblik svoga ivljenja proive na razumski nain; oni su osjeali potrebu za sjedinjenjem svih svojih duhovnih iskustava i vrijednosti, pa su naposljetku sainili dosljedan, sveobuhvatan

i logian svjetonazor. Na neki nain, nauk falsafe bio je filozofska verzija tevhida. No ne smije se zanemariti da su falasifi takoer bili dobri muslimani glede panje koju su posveivali drutvenim problemima; prezirali su raskoan nain dvorskog ivota, despotizam tadanjih kalifa. Neki su od njih teili cjelokupnoj drutvenoj preobrazbi po razumskim naelima falsafe. Osim toga, veina falasifa imala je veliki drutveni utjecaj, na dvoru i u svim vanijim upravnim ustanovama obnaali su dunosti kraljevskih astrologa i lijenika. Meutim u konanici, bez obzira na njihov drutveni poloaj, njihovo je nauavanje ostavilo marginalan trag na sveukupnoj islamskoj kulturi. Naime, nijedan od falasifa nije ni pokuao pokrenuti neku opseniju vjersku reformaciju kao to je to inila ulema, niti je itko od njih ita znaajnijega stvorio na podruju svetog islamskog zakona erijata. J a k u b ibn Ishak al-Kindi (umro 870. g.) bio je prvi vei falasif ili "filozof" muslimanskoga svijeta. Roen u Kufi i obrazovan u Basri, konano se nastanio u Bagdadu, gdje ga je uzeo pod zatitu Al-Mamun. U prijestolnici je blisko suraivao sa mutezilitima u njihovim nastojanjima da uklone iz islamskog duhovnog ivota teologiju ( kelam) antropomorfizma. Meutim, za razliku od njih, Al-Kindi nije bio naslonjen iskljuivo na islamske izvore, ve je traio mudrost i u klasinim grkim spisima. Tako je on Aristotelov dokaz o opstojnosti Prvoga Uzroka primijenio na Boga oitovanog u Kuranu. Poput kasnijih falasifa, AlKindi je smatrao da muslimani moraju traiti istinu gdje

god im se prui prilika, ak i kod stranih naroda ija se religija razlikuje od njihove vlastite. Objavljena uenja u Kuranu o Bogu i dui, koja su zapravo parabole apstraktnih filozofskih istina, omoguuju manje sposobnima za razumsko promiljanje laki pristup sloenome ontolokome ustroju svijeta. Stoga je objavljena religija postala "falsafom sirotinje" to je u stvari oduvijek i bila. Falasifi poput Al-Kindija nisu teili podvrgavanju objave razumu, nego su nastojali proniknuti unutranji duh svetoga teksta, na slian nain kako su ijiti traili skriveni ( batin) smisao Kurana. Pa ipak, jedan glazbenik turskoga porijekla bio je onaj koji je dao zavrni oblik islamskoj tradiciji racionalistike filozofije. Abu Nasr al-Farabi (umro 950. g.) bio je jo skloniji nego Al-Kindi da filozofiju sagleda uzvienijom od objavljene religije, za njega je svaka religija bila samo nuno sredstvo sreivanja drutvenog poretka. Al-Farabi je pridavao veliku vanost politici, te je u tom pogledu imao sasvim razliita stajalita od grkih racionalista i kranskih filozofa. Naime, bio je duboko uvjeren u injenicu da je trijumf islama napokon omoguio izgradnju razumske drutvene zajednice, o kojoj su Platon i Aristotel samo sanjarili, s obzirom da je islam bio daleko razumnija religija od svih dotadanjih vjerovanja. U islamu ne postoje nelogina uenja poput nauka o Trojstvu, u njemu je naglaena vanost zakona. Al-Farabi je takoer smatrao da ijitski islam, sa svojim kultom imama kao predvodnika, zajednice, moe osposobiti obine muslimane za ivot

u drutvu kojim bi vladao kralj-filozof na naelima istoga razuma. Primjerice, Platon je tvrdio da dobro ureeno drutvo potrebuje takve doktrine koje e puk prihvatiti kao boanski nadahnute. Muhamed je pak ustanovio zakon koji neuke grenike uspjenije navodi na pravi put od bilo kakvog logikog i pravnog argumentiranja, jer se u njegovu zakonu nalaze tako strane boanske sankcije poput pakla. Stoga je religija sastavni dio politike znanosti, pa ju ispravni falasifi trebaju prouavati i nauavati, ba zato to njihovi uvidi proniu u samu bit vjere koja je prosjenome muslimanskome vjerniku nedohvatljiva. Izmeu ostaloga, znakovito je da je Al-Farabi prakticirao sufizam. Naime, razliite ezoterijske skupine teile su sjedinjavanju, te su s vremenom imale sve vie zajednikih osobina, ali su istovremeno bivale sve udaljenije od konzervativnog svjetonazora uleme. Kako su imali sline duhovne nazore, mistino su se usmjereni ijiti i falasifi nastojali pribliiti jedni drugima, poput ijita i sufija, bez obzira na svoja suprotstavljena politika gledita. Sufizam, mistini oblik sunitskog islama, drugaiji je od svih kola koje smo dosad razmatrali, s obzirom da on nije iznjedrio jasniju politiku filozofiju. Zabacivi prouavanje povijesne znanosti, sufiji su radije traili Boga u dubinama svoga bia nego u aktualnim drutvenim zbivanjima. Ipak treba rei da su gotovo svi religijski pokreti u islamu proizali iz politike, u emu ni sufizam nije bio iznimka. Sufizam ima svoje korijene u specifinoj vrsti askeze (zuhd) koja je nastala tijekom omejidskog razdoblja kao reakcija na rastuu svje-

tovnost i rasko muslimanske zajednice. Zuhd, je bio pokuaj da se uma vrati prvobitnom stanju kada su svi muslimani bili jednakopravni. Sufijski su asketi stoga esto oblaili jednu vrstu gruboga vunenoga haljetka ( tesavuf) uobiajenog odjevnog predmeta siromaha, ali i samoga proroka Muhameda. Poetkom devetoga stoljea, termin tesavuf (iz kojeg je proizaao pojam "sufi") postao je istoznanicom za mistiki pokret koji se polako razvijao u okrilju abasidskog drutva. Sufizam je takoer bio reakcija i na rast pravoslovlja, budui da se mnogim muslimanskim vjernicima inilo da ono islamsku vjeru ograniava na puki zbir izvanjskih pravila. Sufiji su stoga u sebi eljeli nasljedovati ono stanje d u h a koje je proroku M u h a m e d u omoguilo da primi objavu Kurana. Po njima je samo tako unutarnje proivljeni islam mogao biti istinskim temeljem zakona, a ne pravniki usul al-fikh. I dok su pripadnici tadanje vladajue ideologije islamskoga carstva, prihvaanjem Kurana kao jedino ispravnog svetog spisa, te Muhamedove religije kao jedine istinske vjere, bivali sve manje snoljivi prema drugaijim idejama, dotle su se sufiji vraali na izvorni smisao Kurana u kojem se cijene i druge religijske tradicije. Neki su od njih primjerice bili posebno privreni Isusu, u kojemu su vidjeli sufijski ideal, jer je on propovijedao evanelje ljubavi. Drugi su tvrdili da ak i poganin koji klei pred stijenom zapravo tuje Istinu (alhak) koja se nalazi u sri svega opstojeega. I tako, dok su islamski pravni strunjaci i ulema postupno sve vie

naglaavali da je objava zavrena i dovrena, dotle su sufiji poput ijita neprestano bili otvoreni za prihvaanje novih istina, koje se mogu iznai bilo gdje, pa ak i u drugim religijskim sustavima. I dok je Bog u Kuranu predstavljen kao strog sudac, dotle su sufiji, poput velike asketkinje Rabije (umrla 801. g.) govorili o Bogu ljubavi. U gotovo svim veim vjerskim tradicijama diljem svijeta postojali su ljudi koji su posjedovali iznimnu nadarenost za duhovnu introspekciju, te su osmiljavali i uvjebavali posebne vjetine koje su im omoguavale dublje poniranje u nesvjesni dio uma i doivljavanje nekakve nepoznate prisutnosti u dubinama svog bivstvovanja. Sufiji su se izvjetili u sabiranju svih svojih duhovnih snaga pomou tehnika pravilnog i dubokog disanja, posta, nonih bdijenja, te mantrikog ponavljanja Boanskih Imena koja se Bogu pridijevaju u Kuranu. Ponekad su njihove meditacije prerastale u divlju, nesputanu ekstazu, pa su stoga neki sufiji poznati i kao "opijeni sufiji". Jedan od prvih takvih ekstatinih sufija bio je Abu Jezid al-Bistami (Bastami) koji se Alahu udvarao kao nekoj eni. Meutim, bitan je njegov nauk duhovnog ukinua (fena): postupnim ljutenjem egoistikih naslaga (svi se duhovni pisci slau da egoizam onemoguava iskustvo boanskoga) AlBistami je u dubini vlastitog bia pronaao svoje isto sebstvo, koje nije bilo nita drugo doli Alah sam, koji je AlBistamiju ovako govorio: " J a sam naskroz Ti, nema boga doli Tebe". Takvo zaprepaujue preinaivanje ehade u stvari izraava jednu dublju istinu, koju su do tada ve

otkrili mnogi neislamski mistici. U ehadi se ispovijeda da nema Boga niti ikakve Istine osim Alaha, pa stoga svako ljudsko bie ponitenjem svoga individualnoga jastva u savrenome inu islama (predanja Bogu) postaje potencijalnim boanstvom. Za jo jednoga "opijenoga sufija" Huseina al-Mansura (Mensur) (umro 922. g.), poznatoga i kao Al-Halad (Grebenar vune), govorilo se pak da je neprestano ponavljao: "Ana al-Haqq!" ("Ja sam Istina!" ili "Ja sam Zbilja!"), premda neki islamski teolozi istiu da t a j iskaz treba iitavati kao: " Ja uviam Istinu!". Ulema je pogubila Halada zato to je tvrdio da je mogue uiniti valjani had u duhu, da se ne mora hodoastiti u Meku. Njegova je muka smrt bila dokaz sve veih neprijateljstava izmeu sufija i uleme. Duneid iz Bagdada (umro 910. g.), prvi predstavnik takozvanih "trezvenih sufija", odbacio je Al-Bistamijev duhovni ekstremizam. Smatrao je da je Al-Bistamijeva opijenost samo jedna od duhovnih razina koju mistik mora nadii kako bi postigao nepomueni doivljaj sebstva i potpunu duevnu sabranost. Nakon to bi po prvi put uo boanski zov u sebi, sufi bi postao svjestan svoje dotadanje bolne odvojenosti od izvora svih bia. Sufijsko je mistiko putovanje zapravo povratak u ono to je uistinu narav ovjeka, ime nauk sufizma postaje vrlo slian budistikim duhovnim nazorima. Sufizam je dodue tijekom abasidskog razdoblja bio marginalan pokret, ali e kasniji sufijski uitelji, na temelju Duneidovog duhovnog sustava, nastaviti izgradnju i stvaranje ezoterijskog pokreta koji e, za razli-

ku od svih prije spomenutih duhovnih kola i smjerova, oarati veinu muslimanskih vjernika. Iako su svi ezoterici naglaavali svoju pobonost i privrenost muslimanskoj vjeri, oni su ipak u konanici podosta izmijenili Prorokovu religiju. Muhameda bi nauk falasifa zasigurno prenerazio, a Ali ne bi ni u kojem sluaju priznavao vrijednost idejama i mitovima ijita, koji su sebe proglaavali njegovim sljedbenicima. Meutim, bez obzira na tradicionalno uvrijeeni stav mnogih vjernika, koji misle da se religija nikada ne mijenja, te da njihova vjerovanja i vjerske prakse u potpunosti slijede ono to je propovijedao utemeljitelj njihove vjere, religija m o r a biti podlona p r o m j e n i kako bi opstala. Muslimanski e reformatori proglasiti ezoterijske oblike islama neistinitima, nastojat e vratiti vjersku istou prvotne ume prije no to je u potpunosti unite nove ideje. No, vrijeme se ne moe vratiti unatrag. Zapravo svaka "reformacija", koliko god bila konzervativna u svojim nastojanjima, uvijek donosi nova odstupanja od prijanjih religijskih smjernica, kao i prilagoavanje osobitim izazovima povijesnoga razdoblja u kojemu se ona provodi. Ukoliko tradicija u sebi ne posjeduje dovoljno fleksibilnosti za daljnji razvoj i rast, ona umire. Islam je dokazao da ima tu stvaralaku sposobnost. Islamska je religija na najdubljim duhovnim razinama mogla zadovoljiti sve ljude koji su ivjeli u uvjetima potpuno drugaijima od onih koji su vladali u teko i surovo Prorokovo doba. Muslimanski su vjernici bili u stanju proniknuti u skrive-

no znaenje Kurana koje je nadilazilo njegov literarni smisao i transcendiralo okolnosti i dogaaje vezane uz razdoblje prvotne objave. Kuran je postao sastavnom snagom njihovih ivota, omoguio im je neposredan doivljaj svetoga, osposobivi ih za neprestanu izgradnju svjeih i monih duhovnih snaga potrebnih za dublje poniranje u bit njihova bia. Muslimani devetoga i desetoga stoljea poprilino su drutveno uznapredovali u odnosu na prvobitnu malenu i od neprijatelja neprestano ugroenu umu u Medini. Cjelokupna se muslimanska filozofija, fikh i mistika zasnivala na Kuranu i na rijei i djelu ljubljene Prorokove osobe. Meutim, budui da sveti tekst zapravo predstavlja Boju rije, dolo se do zakljuka da njegova beskonanost omoguuje mnogobrojna razliita tumaenja. Oni su stoga bili u stanju proiriti islamsku objavu u one krajeve svijeta koje Prorok i raiduni nisu mogli ni zamisliti. Ali jedno je ostalo isto. Poput religije prvotne ume, sva je filozofija, pravna znanost i duhovnost bila proeta politikom. Muslimani su bili itekako svjesni (emu se treba diviti) da se tadanje carstvo, bez obzira na sva njegova s j a j n a kulturna dostignua, u mnogoemu udaljilo od idealnih drutvenih naela propisanih u Kuranu. Kalif je bio voa ume, ali je ivio i vladao na nain koji bi zasigurno zgrozio Proroka. Kad god bi dolo do razmimoilaenja izmeu kuranskih ideala i trenutne politike, muslimani bi osjetili da su njihove najsvetije vrijednosti ugroene; drutveno zdravlje ume bilo je ono to se najdublje

doticalo njihovoga bia. Tijekom desetoga stoljea, otroumniji su muslimani uvidjeli da je kalifat u velikim nevoljama, ali duhu islama bilo je potpuno strano da njegovi vjernici u propasti bilo koje muslimanske vlasti vide svoje osloboenje.

III. VRHUNAC

Novi poredak (935.-1258.)

Ve tijekom desetoga stoljea bilo je oigledno da islamska drava vie ne moe uinkovito funkcionirati kao jedinstvena drutvena cjelina. Kalif je dodue nominalno i dalje bio na elu ume, zadrao je svoju simboliku ulogu vjerskoga vode muslimanske zajednice, mada su u stvarnosti u razliitim dijelovima carstva uspostavljene neovisne dinastijske vladavine. Odmetnuti kalifat ismailitskih Fatimida vladao je na podruju Egipta i itave Sjeverne Afrike, Sirije, Palestine i veeg dijela Arabije; turski su pak vojni zapovjednici (emir) zavladali u Iraku, Iranu i Sredinjoj Aziji, te su tamo osnovali vlastite neovisne drave koje su vodile neprestane meusobne borbe za presti. Deseto se stoljee naziva stoljeem ijita, zbog toga to su mnoge vladalake dinastije bile na neki nain povezane sa ijitskim vjerskim pokretom. Meutim, budui da je ideal apsolutne monarhije bio duboko ukorijenjen u tkivo islamskoga drutva, svi su emiri i dalje nastavili priznavati abasidskoga kalifa kao vrhovnoga vou ume. Osim toga, te su dinastije postigle i neke politike uspjehe. Jedna od njih ak je uspjela poetkom jeda-

naestoga stoljea osnovati stalnu muslimansku bazu u sjeverozapadnoj Indiji. Ipak, izuzevi Turke Selduke, nijed n a od tih dinastija nije bila dugog vijeka. Selduci su bili tursko pleme porijeklom iz udoline donjeg pritoka rijeke Sir Darije, koji su, osvojivi 1055. g. Bagdad, prisilili kalifa da njihove vode posebnom uredbom proglasi carskim namjesnicima diljem darul-islama. I prije no to su Selduci izvojevali pobjedu, sve je ukazivalo na to da je carstvo osueno na neprestano teritorijalno komadanje. Kako su se dinastije velikom brzinom smjenjivale na vlasti, a granice unutar carstva stalno mijenjale, promatra sa strane na temelju toga mogao je stei dojam da se islam, nakon razdoblja poetnih uspjeha, naao na rubu propasti. Meutim, bio bi u krivu. Ustvari, gotovo sluajno, novi se islamski poredak, za razliku od prijanjega, pokazao zapravo mnogo blii muslimanskome duhu. Bez obzira na sva drutvena previranja, islamska je religija nastavila jaati. Svako je podruje carstva imalo svoj glavni grad, tako da je umjesto jednog kulturnog sredita u Bagdadu, uskoro izraslo nekoliko novih. Primjerice, Kairo je postao sreditem umjetnosti i znanosti tijekom vladavine Fatimida. U Kairu je posebno cvjetala filozofija, a u desetom su stoljeu fatimidski kalifi osnovali visoku kolu AlAzhar, koja e uskoro postati najvanijim islamskim sveuilitem u svijetu. Grad Samarkand doivio je pak pravu renesansu u knjievnosti. U Samarkandu je takoer ivio jedan od najuenijih ljudi islamskoga svijeta falasif Abu

Ali ibn Sina (980.-1037.), poznat na Zapadu kao Avicena. Ibn Sina je bio Al-Farabijev uenik, ali je religiju, za razliku od svoga uitelja, shvaao mnogo ozbiljnije. Po njegovu miljenju samo Prorok moe biti idealnim filozofom, budui da on nije samo puki nauavatelj razumskih istina, ve ima pristup u dublja duhovna podruja koja su nedohvatljiva diskurzivnome miljenju. Ibn Sina je osim toga pomno prouavao sufizam doao do zakljuka da su mistici doivljavali iskustvo boanskoga koje nadilazi sve logike procese razuma, ali koje je ipak u skladu sa stajalitima falasifa. Stoga su za Ibn Sinu falsafa vjera mistika i obinih pobonjaka bili u stalnoj harmoniji. Kordoba je takoer doivjela kulturni uspon, unato tome to je Omejidski kalifat doivio krah u panjolskoj 1010. g., raspavi se na brojne suparnike neovisne dravice. panjolska kulturna renesansa posebno je poznata po svojoj poeziji, koja se oslanjala na dvorsku tradiciju francuskih trubadura. Najpoznatiji predstavnik panjolskoga muslimanskoga pjesnitva bio je Ibn H a z a m (994.1064.) koji je, odbacivi u potpunosti nauk fikha i metafiziku filozofiju, zagovarao jednostavnu pobonost oslonjenu iskljuivo na hadis. Ipak, n a j s j a j n i j a intelektualna zvijezda toga doba na Pirinejskome poluotoku bio je falasif Abu al-Velid Ahmed ibn Rud (1126.-98.), koji nije toliko znaajan u muslimanskome svijetu poput mistiki usmjerenoga Ibn Sine, ali ija je racionalistika misao imala velikoga utjecaja na poznate idovske i kranske filozofe poput Majmonida, Tome Akvinskoga i Alberta

Velikoga. U 19. stoljeu filolog Ernst Renan hvalio je slobodni duh Ibn Ruda (na Zapadu poznat pod imenom Averroes), vidjevi u njemu jednoga od prvih pobornika racionalistikog promiljanja protiv slijepog religijskog vjerovanja. Meutim, Ibn Rud je zapravo bio vrlo poboan musliman i erijatski sudac (kadija). Poput Ibn Sine, smatrao je da ne postoje nikakva protuslovlja izmeu religije i falsafe, ali dok je religija svakome ovjeku pristupana i razumljiva, dotle je filozofija rezervirana samo za odabranu intelektualnu elitu. ini se da je islam zadobio novi ivotni polet im je drutveni sustav centraliziranog kalifata - unato svim svojim uspjesima - naputen. Osim toga, suprotnosti izmeu ideala apsolutne monarhije i Kurana oduvijek su postojale. Novi drutveni poretci koji su nastajali u islamskome svijetu metodom stalnih pokuaja i pogreaka bili su mnogo blii islamskome svjetonazoru od kalifata. Dodue, nisu svi vladari tih novih dravnih ureenja bili poboni muslimani - daleko od toga, ali je sustav neovisnih meusobno ravnopravnih dvorova i vladara, koji su u sebi sadravali zametke idejnog muslimanskog jedinstva, sve vjernije odraavao kuranski duh jednakosti. To se suglasje posebno oitovalo u umjetnikome stvaralatvu koje se razvilo tijekom toga povijesnoga razdoblja. Isto tako, misao jednakopravnosti prisutna je i u arapskome pismu, gdje nijedno slovo nema neko istaknutije mjesto meu ostalima, ve svako slovo ima svoje mjesto kako bi pridonijelo izgradnji cjeline. Ona je takoer u mnogo-

emu obiljeila stvaralatvo znaajnih muslimanskih povjesniara, poput Ibn Ishaka i Abu Dafera al-Tabarija (Taberi) (umro 923. g.), koji se nisu previe trudili da usklade ponekad vrlo oprene predaje o Prorokovom ivotu, nego su jednostavno suprotstavljene verzije stavili jednu pored druge, dajui im jednaku vrijednost. Muslimani su prihvaali kalifat zbog toga to se njime jamilo jedinstvo ume, ali kada se pokazalo da kalifi nisu u stanju odrati cjelovitost carstva, tada su im u smislu vladalakog statusa poeli pridavati simboliki znaaj. Istovremeno, dolo je i do znaajnih promjena u islamskoj pobonosti. Do tada su teologija i duhovnost bili gotovo uvijek u sri politikoga odgovora na povijesna zbivanja vezana uz muslimansku zajednicu. No, kako su muslimani sada imali politiki srodnija stajalita, muslimanska misao i pobonost bili su sve manje pokretani aktualnim dogaajima. Znakovito je da je islam ponovno zadobio jae politiko usmjerenje u trenucima kada su se muslimani suoili s novim opasnostima, koje su po njima bile ozbiljno stavljanje na kunju svih moralnih, kulturnih i religijskih vrednota ume, te stvarna prijetnja njihovom daljnjem opstanku. Turci Selduci bili su oni koji su, vie spletom povijesnih okolnosti nego nekakvom promiljenom politikom, imali najveeg udjela u stvaranju novog poretka na tlu Plodnog polumjeseca, gdje je dravna decentralizacija ponajvie uznapredovala. Selduci su bili suniti vrsto naklonjeni sufijskom nauku. Njihovim je carstvom od

1063. do 1092. upravljao legendarni vezir Nizamul-mulk koji je teio, uspostavom snane turske drave, obnoviti carstvo, te nanovo izgraditi prijanji abasidski inovniki sustav. Meutim, te su namjere dole prekasno glede ponovnog oivljavanja bagdadske prijestolnice, budui da je najbogatije poljoprivredno podruje Savad, baza njezine ekonomije, bilo u nepovratnom procesu propadanja. Osim toga, Nizamul-mulk nije bio u stanju uspostaviti kontrolu nad seldukom vojskom, konjanikom silom sainjenom od nomadskih plemena koja su sama sebi bila jedini zakon, selei se sa svojim stadima kad god im se prohtjelo. Naposljetku je Nizamul-mulk uz pomo novih vojnih trupa sastavljenih od robova ipak izgradio carstvo koje se prostiralo od Jemena na jugu do udoline rijeka Sir Darija-Oks na istoku, pa sve do Sirije na zapadu. Novouspostavljeno Selduko carstvo bilo je ustrojeno na malome broju dravno-upravnih ustanova, dok su svu vlast na lokalnoj razini obnaali emiri i ulema, koji su se, nadiavi sve svoje razlike, samo zbog toga i udruili. Emiri, upravitelji carskih provincija, preduhitrili su Nizamul-mulkove planove za centralizaciju carstva. Stvarno neovisnima od sredinje vlasti postali su stvaran j e m vlastitog administrativnog aparata na podrujima svoje vladavine, te neposrednim oporezivanjem svojih podanika. Dakle, t a j sustav nije imao znaajke feudalnog poretka. Bez obzira na vezirove potajne namjere, emiri nisu bili u vazalnome odnosu niti s kalifom, niti sa seldukim sultanom Malikahom (Melikahom). Osim toga,

emiri su bili nomadi, koje nije zanimalo poljodjelstvo, pa stoga i nisu osnovali neki oblik feudalnog plemstva vezanog na zemljinu privredu. Oni su jednostavno bili profesionalni vojnici, nezainteresirani za civilni ivot svojih podanika, kojima je u stvarnosti upravljala jedino ulema. Ulema je sve te raznolike i politiki nepovezane vojne reime drala na okupu. Tijekom desetoga stoljea, ulema je, nezadovoljna tadanjom razinom svoga obrazovanja, osnovala prve srednjokolske ustanove za poduavanje islamskih znanosti - medrese. Te su kole omoguile ulemi mnogo sustavnije obrazovanje, usuglaenije nauavanje islamskog nauka, te postizanje sveenikog statusa. Nizamul-mulk je poticao osnivanje medresa diljem Seldukoga Carstva i nastavni program obogaivao predmetima koji su osposobljavali ulemu za poslove u lokalnoj upravi. Izmeu ostaloga, Nizamul-mulk je 1067. g. u Bagdadu otvorio prestinu medresu Nizamija. Budui da je ulema zadobila svoje vlastite drutvene ustanove, ona je na temelju njih izgradila moni ustroj vlasti koji je bio neovisan i jednakopravan vojnoj upravi emira. Medrese su takoer imale ulogu pronositelja homogenoga muslimanskog naina ivota na zasadama erijata u svim krajevima koji su se nalazili pod seldukim gospodstvom. Nadalje, ulema je takoer imala monopol nad cjelokupnim zakonskim sustavom erijata. Tako je zapravo podjela izmeu politike vlasti i civilnoga ivota zajednice postala stvarnom injenicom. Nijedna od dravica pod vlau emira nije dugo potrajala; oni jednostavno nisu imali nikakvu politiku ideologi-

ju. Emiri su bili vladari na kratke staze, budui da je sve ono to se doticalo ideolokog ustrojstva carstva bilo rezervirano za ulemu i sufijske uitelje (pir), koji su imali vlastita, zasebna podruja duhovnog djelovanja. Uena je ulema putovala od jedne medrese do druge; sufijski su pak uitelji bili posebno dinamini - oni su tijekom svojih putovanja znali obii sva vanija sredita carstva. Oigledno je da je tijekom toga razdoblja kler bio jedini u stanju odrati disparatne dijelove drutva u jednoj cjelini. Tako je nakon propasti uinkovitoga kalifatskoga dravnoga ureenja carstvo zadobilo islamskiji znaaj. Muslimani nisu imali gotovo nikakav osjeaj pripadnosti nekoj od kratkotrajnih emirskih dravica, ve su sebe vidjeli dijelom vienacionalnog drutva kojim je bio predstavljen cjelokupan darul-islam s ulemom kao predvodnicom. Ulema je stoga prilagodila erijat novim drutvenim okolnostima. Umjesto da je kao dosad koristila erijat za stvaranje kulturnih procesa protivnih carstvu, ona je u jednome trenutku poela kalifa promatrati kao simbolinog uvara svetoga zakona. I dok su emiri dolazili i odlazili, dotle je ulema, potpomognuta erijatom, postala jedinim postojanim autoritetom, a istovremeno je sve vea rairenost sufizma u narodu uveala i produbila pobonost ljudi. inilo se da sunitski islam gotovo posvuda ima prevlast. Neki od radikalnijih ismailita, izgubivi sve iluzije o Fatimidskom carstvu koje je po njima posve podbacilo u uspostavi istinske prvobitne vjere ume, organizirali su

mreu gerilskoga pokreta otpora s ciljem zbacivanja Selduka i unitenja sunita. Od 1090. g. oni su napadali iz svoje planinske utvrde u Alamutu, sjeverno od Kazvina, osvajajui selduka uporita i ubijajui njihove vodee emire. Do 1092. g. itava je stvar prerasla u pravi ustanak. Pobunjenici su postali poznati medu svojim neprijateljima kao haiini (od ega dolazi rije "asasini" - ubojice), jer se za njih govorilo da uzimaju hai kako bi stekli suludu odvanost u borbama to su esto zavravale njihovom smru. Ismailiti su bili uvjereni da su oni zapravo branitelji obinoga p u k a koji emiri t r a j n o p r o g a n j a j u . Meutim, njihova k a m p a n j a strahovlade mnoge je muslimane okrenula protiv ismailitskog pokreta. Sa svoje strane ulema je raspredala grozomorne i neistinite prie o n j i m a (haika legenda je jedna od njih), koje su dovele do toga da se ljude, osumnjiene za pripadnost ismailitima, proganjalo i nemilosrdno ubijalo. Naravno, ti su pokolji naposljetku uzrokovali nove ismailitske napadake pohode. No, bez obzira na mone protivnike, ismailiti su odluili osnovati dravu na podruju Alamuta, koja je trajala stotinu i pedeset godina, a koju su uspjeli unititi tek Mongoli tijekom svojih pljakakih najezdi. Ipak, neposredni uinak njihova dihada nije bio, kako su se nadali, povratak Mahdija, nego potpuni gubitak ugleda ijitskog pokreta u islamskome svijetu. Duodecimiti su se pak, ne imavi udjela u ismailitskoj pobuni, brino umiljavali sunitskim vlastima, te se povukli iz svih oblika politikog ivota.

to se sunita tie oni su spremno pristali uz teologa koji je njihovu vjerovanju dao vodee mjesto, a koji je smatran n a j u g l e d n i j i m muslimanom poslije proroka Muhameda. Bio je to Abu Hamid M u h a m e d al-Gazali (Algazel) (umro 1111. g.), tienik vezira Nizamul-mulka, predava na medresi Nizamija u Bagdadu i ponajvei strunjak za islamski zakon. 1095. g., u vrijeme kada je ismailitska revolucija bila na vrhuncu, Al-Gazali je doivio ivani slom, bio je iznimno deprimiran mogunou gubitka svoje vjere. Nakon toga je ostao neko vrijeme paraliziran, nije mogao govoriti, a njegovi su lijenici dijagnosticirali duboko usaeni emocionalni konflikt. AlGazali je sam kasnije priznao da ga je zapravo zabrinjavala samo injenica da je o Bogu sve znao, ali Boga samoga nije spoznao. Stoga je otiao u Jeruzalem, gdje je stjecao iskustvo u vjebanju sufijskih meditacija, a nakon deset godina vratio se ponovno u Irak kako bi napisao svoje remek-djelo Ihyah ulum al-Din (Obnova religijskih znanosti). To je djelo najnavoeniji muslimanski tekst nakon Kurana i hadisa. Ono se zasniva na unutranjim zakljucima da jedino ispravan vjerski obred i molitva omoguuju ljudskome biu neposrednu spoznaju Boga; tvrdnje i dokazi teologa (kelam) i falasifa pak nisu u stanju podati sigurno saznanje o boanskome. Ihyah prua muslimanima svakodnevni reim duhovne vjerske prakse, osmiljen je kao priprava za njihovo budue religijsko iskustvo. U Ihyahu se svim erijatskim propisima u pogledu hranjenja, spavanja, obrednog pranja, higijene i

molitve daje nabono i etiko tumaenje, tako da ona vie n e m a j u samo znaenje izvanjskih pravila, nego se n j i m a muslimanske vjernike osposobljava da neprestano oplem e n j u j u vjeitu svijest boanskoga, jer je to ono to se posebice zagovara u Kuranu. erijat je stoga postao vie od pukog sredstva koje omoguuje drutveno suglasje i ropsko izvanjsko oponaanje Prorokovog ivota i sune; erijat je bio put koji je vodio u postizanje unutranjega islama. Al-Gazali se nije u svojim djelima obraao religijskim znalcima, ve pobonim pojedincima. Smatrao je da postoje tri vrste ljudi: oni koji su spremni prihvatiti vjerske istine bez njihova daljnjeg propitivanja; oni koji nastoje iznai opravdanje za svoja vjerska uvjerenja pomou racionalnih disciplina kelama; naposljetku sufiji koji neposredno doivljavaju vjersku istinu. Al-Gazali je bio svjestan da u skladu sa novim drutvenim okolnostima ljudi trebaju nova religijska rjeenja. N j e m u se nije dopadalo ismailitsko tovanje nepogreivoga imama (skrivenoga imama - op. prev.): gdje je t a j imam? Kako da ga pronau obini vjernici? Za njega je takva ovisnost o autoritetu jedne osobe bila krenje osnovnih naela kuranske jednakopravnosti. Dodue falsafi je priznavao neprocjenjivu ulogu u unapreivanju znanstvenih disciplina poput matematike i medicine, ali je jasno stavio do znanja da ona ne moe biti pouzdanim vodiem u stvarima duhovne naravi koje nadilaze razumske sposobnosti. Po Al-Gazalijevom duhovnom svjetonazoru sufizam je bio jedini ispravan duhovni put zato to se

njegovim naukom i vjebama moglo neposredno dohvatiti ono boansko. Do toga vremena, ulema je uglavnom poprijeko gledala sufizam smatrajui ga vrlo opasnim otpadnikim vjerskim pokretom. No, Al-Gazali je naposljetku uspio nagnati religijske uenjake da obavljaju kontemplativne obrede koje su osmislili sufijski mistici, te da populariziraju ta duhovna uenja istovremeno s promicanjem izvanjskih pravila erijata. Oboje je imalo jednaku vanost za islam. Tako je Al-Gazali svojim autoritetom i ugledom pribavio misticizmu vrst oslonac u erijatu, i osigurao njegovo bezbolno sjedinjavanje s opim tokovima muslimanskoga ivota. Al-Gazalija se u njegovo vrijeme smatralo glavnim vjerskim autoritetom. Tijekom toga razdoblja sufizam je postao iroko rasprostranjenim pokretom u narodu, vie nije bio rezerviran samo za elitu. Budui da narodna pobonost nije bila, kao u prijanjim vremenima, toliko obuzeta drutvenim problemima, muslimanski su vjernici bili spremni za ahistorijsko, bajoslovno putovanje u unutranjost svoga bia u ruhu mistike. Zikr (inkantacija Boanskih Imena) vie nije bio meditativni obred kojega iskljuivo treba vriti osamljeni pojedinac ezoterijskoga nagnua, ve je postao grupnom meditativnom aktivnou pod strogim nadletvom pira kojim se muslimanskim vjernicima omoguavalo postizanje drugaijih stanja svijesti. Sufiji su takoer obiavali koristiti glazbu kao sredstvo podizanja svijesti ka transcendentnome. No, kljuna figura svake sufijske zajednice bio je njezin pir oko koga

su se, kao neko ijiti oko svoga imama, sakupljali vjernici vidjevi u njemu istinskoga vodia k Bogu. Pir bi pak nakon svoje smrti postajao "svecem" u punome smislu rijei, arinom tokom svetoga oboavanja, te bi sljedbenici na njegovome grobu odravali molitve i zikr. Od tada je svaki grad imao svoju sufijsku kolu ( hanikah ), kao i damiju ili medresu, gdje su lokalni piri poduavali svoje uenike. Isto tako, osnovani su novi sufijski redovi ( tarikat) s podrunicama diljem darul-islama, koji nisu bili vezani uz odreeno podruje, nego su imali nadnacionalni znaaj. Ti su tarikati bili jo jedan sjedinjavajui imbenik u decentraliziranome carstvu. Novoosnovane bratovtine i cehovi ( f u t u v e t ; futuva) obrtnika i trgovaca na koje su veoma utjecali sufijski ideali, takoer su mnogo pridonijeli jedinstvu islamske drave. Kako je vrijeme odmicalo, islamske su ustanove poput tarikata i futuveta bile sve zaslunije da se carstvo odravalo na okupu, a istodobno je osobna vjera muslimana, ak i onih najneobrazovanijih, toliko ojaala da je bila u stanju postii onaj unutranji vjerski poriv koji je neko bio rezerviran samo za sofisticiranu i ezoterijsku elitu. Od sada pa nadalje, sav e islamski teoloki i filozofski diskurz biti duboko stopljen s duhovnou. Novopeeni pokret "teozofa" zapoeo je s izgradnjom te nove muslimanske sinteze. U Alepu je J a h j a Suhraverdi (umro 1191. g.) osnovao kolu prosvijeenja (al-irak - blistavost - op. prev.)) (Istok Svjetlosti - op. prev.) na naelima drevnog predislamskog iranskog misticizma. Za njega je jedina

istinska filozofija bila ona koja je u sebi sadravala disciplinirano izvjebavanje uma kroz falsafu kao i unutranje preobraavanje due postignuto nauavanjem sufizma. Razum i misticizam moraju ii ruku pod ruku; oboje su od bitnog znaaja za ljudska bia i oboje udno tragaju za istinom. Mistine vizije i kuranski simboli (poput raja, pakla i Posljednjega suda) ne mogu se iskustveno dokazati ali ih posebno izvjebani kontemplati mogu sebi predoiti pomou iznimnih intuitivnih sposobnosti. Izvan tako postavljene mistine dimenzije, religijske su prie samo obini mitovi bez ikakva smisla zato to one nisu "zbiljske" na isti nain kao svjetovne pojavnosti koje nam se oituju pri normalnome s t a n j u b u d n e svijesti. Meditativno izvjebani pojedinci u sufijskim disciplinama sposobni su proniknuti u dublje dimenzije svjetovne opstojnosti. Osim toga bi svaki musliman morao u sebi razviti utilo za spoznajni dohvat "svijeta istih ideja" (alem al-misal) koji se nalazi izmeu naega svijeta i Boga. ak i oni koji nisu izvjebani u misticizmu mogu postati svjesni toga svijeta barem u snovima ili u hipnagogikom stanju tijekom z a p a d a n j a u san ili u trenucima ekstatinoga ushienja. U pogledu proroka i mistika, Suhraverdi je bio uvjeren da u trenutku doivljaja mistine vizije, njihov duh postaje svjestan unutranjega kraljevstva ideja, to bi odgovaralo onome to danas nazivamo nesvjesnim stanjem uma. Takva vrsta islama bila je potpuno nepojmljiva u vrijeme u kojem su djelovali primjerice Hasan al-Basri ili

afi. I tako, mada je naposljetku Suhraverdi pogubljen zbog tobonjeg neislamskoga svjetonazora, mora se istai da je on bio izrazito poboan musliman, koji je Kuranski tekst navodio ee nego svi prijanji falasifi. Njegova se djela jo i danas smatraju klasikom mistike. Suhraverdijev neslubeni nasljednik bio je vrlo plodni i utjecajni panjolski teozofski pisac Muhjid(d)in ibn al-Arabi (Arebi), (umro 1240. g.), koji je sa svoje strane takoer poticao muslimane da u sebi otkriju alem al-misal, poduavajui da put prema Bogu vodi kroz stvaralaku imaginaciju. Ibn al Arabijeve knjige nisu jednostavno tivo, namijenjene su obrazovanijim muslimanima, premda je on sam smatrao da svatko moe biti sufi, te da bi svatko trebao istraivati simboliko, skriveno znaenje svetoga spisa. Po njemu su muslimani imali dunost da stvore vlastitu teofaniju vjebavanjem svoje zamiljajne moi kako bi ispod svjetovne povrine iznali prisue svetoga koje se nalazi u svemu i svakome. Svako je ljudsko bie jedinstveno i neponovljivo otkrivenje jednoga od Bojih skrivenih atributa, a sam Bog je, uz kojega nema drugih bogova, upisao svoje Boansko Ime u najskrovitije dubine nae due. Meutim, svaki pojedinac ima svoju viziju osobnoga Boga, budui da je njegov vjerski svjetonazor uvjetovan religijskom tradicijom u kojoj je odrastao. Stoga se mistik prema svim vjerama mora odnositi s jednakim potovanjem, u svakome se svetitu, u sinagogi, damiji, crkvi ili hramu, mora osjeati kao kod kue, jer Bog u Kuranu kae: "Gdjegod da se okrene, tamo je lice Alaha". 2

Tako je nakon propasti centraliziranog kalifata dolo do revolucionarnih religijskih promjena. Ta su previranja zahvatila sve slojeve islamskoga drutva, od najobinijega skromnoga obrtnika pa sve do sofisticiranoga intelektualca. To je razdoblje obiljeilo pojavu istinskoga muslimanskoga vjernika koji je usvojio vjeru na jednoj vioj i dubljoj razini. Muslimani su prevladali opu politiku katastrofu carstva svojom monom duhovnom obnovom, koja je vjeri omoguila prilagodbu novim drutvenim okolnostima. Islam se od sada irio i napredovao bez pomoi slubenih vlasti. U stvari, on je postao jedinim postojanim imbenikom u promjenljivom svijetu prepunom politikih previranja.

Kriarski ratovi
Novi se poredak politiki samostalnih emira, koji su uspostavili Turci Selduci, odravao na ivotu i nakon prvih znakova uruavanja njihovog carstva krajem jedanaestoga stoljea. Naime, drutveni sustav na elu s emirima patio je od ozbiljnih nedostataka. Emiri su neprestano vodili meusobne ratove koji su iznimno oteavali njihovo udruivanje protiv mogue izvanjske opasnosti. To se posebice tragino oitovalo u srpnju 1099. g., kada su kranski kriari iz zapadne Europe napali Jeruzalem,

trei, najsvetiji grad islamskoga svijeta nakon Meke i Medine, poklali njegove stanovnike i osnovali svoje drave u Palestini, Libanonu i Anatoliji. Budui da se Selduko Carstvo sve vie uruavalo, emiri, koji su vladali na tim podrujima, pojaali su estinu svojih meusobnih sukoba. Stoga, oni nisu bili u stanju organizirati zajedniki portuudarac, te su bili potpuno nemoni naspram silovite invazije sa Zapada. Trebalo je proi gotovo pola stoljea prije pojave velikoga vojskovoe I m a d u d i n a Zangija (Zengi), Mosulskoga i Alepskoga emira, koji je otjerao kriare iz Armenije 1144. g., a gotovo itavo stoljee prije blistavih vojnikih pobjeda kurdskoga generala J u s u f a ibn E j u b a Salahudina, poznatog na Zapadu kao Saladin, koji je 1187. g. nanovo vratio Jeruzalem u islamsko okrilje. Usprkos tomu kriari su uspjeli zadrati svoja uporita du obala Bliskoga istoka sve do svretka trinaestog stoljea. S obzirom na stalnu vanjsku prijetnju, Ejubidska dinastija, koju se osnovao Saladin, trajala je mnogo due od kratkotrajnih emirata na podruju Plodnoga polumjeseca. Jo na poetku svog vojnog pohoda, Saladin je porazio Fatimidski Kalifat u Egiptu, iji je teritorij prikljuio svojem sve veem carstvu, ije je stanovnitvo nanovo preobratio na sunitski islam. Kriarski su ratovi sramotan ali takoer i presudan dogaaj u povijesti Zapada; oni su opustoili muslimanska podruja na Bliskome istoku, no za ogroman broj muslim a n a u Iraku, Iranu, Sredinjoj Aziji, Maleziji, Afganistanu i Indiji oni su bili samo udaljeni pogranini

incidenti. Tek kada je poetkom dvadesetoga stoljea Zapad postao najmonijim svjetskim imbenikom i opasnom prijetnjom po islamski svijet, muslimani i njihovi povjesniari postaju sve zaokupljeniji srednjovjekovnim kriarskim ratovima, nostalgino se prisjeajui pobjednikoga Saladina, udei za vodom koji e biti u stanju zaustaviti neo-kriarski pohod zapadnjakog imperijalizma.

Teritorijalno irenje
Neposredni uzrok Kriarskih ratova bilo je selduko preotimanje Sirije od Fatimida 1070. g. Tijekom njihova pohoda Selduci su se takoer sukobili i sa slabanim Bizantskim Carstvom, ije su granice bile nedovoljno b r a n j e n e . N a k o n to je prodrla kroz meke granice Bizanta, selduka je konjica upala u Anatoliju i nanijela teak poraz Bizantu kod Manzikerta 1071. g. Unutar tog i slijedeeg desetljea, turski su nomadi sa svojim stadima bezbrino tumarali diljem Anatolije, doim su njihovi emiri na tim podrujima osnivali svoje dravice naseljene muslimanskim stanovnitvom koje je Anatoliju doivljavalo novom granicom islama i zemljom neiscrpnih mogunosti. Budui da je bio potpuno nemoan pred turskim prodorima, bizantski car Aleksije Komnen I. 1091. g. zaiskao je pomo pape U r b a n a II., koji se toj molbi odazvao pozivajui sve krane na Prvu kriarsku vojnu.

Kriarsko zauzimanje dijelova Anatolije samo je za kratko zaustavilo turska osvajanja. Krajem trinaestoga stoljea Turci su doprli do Sredozemlja; tijekom etrnaestoga stoljea oni su sa svojim brodovljem preli Egejsko more, nastanili se na Balkanu, te dosegli rijeku Dunav. Bizantu, koji je u svom nasljeu nosio ugled staroga Rimskoga Carstva nikada prije toga nijedan muslimanski voa nije bio u stanju nanijeti takav poraz. Stoga su Turci s ponosom svoju novu dravu u Anatoliji prozvali "Rum", to na njihovu jeziku znai Rim. Bez obzira na uruavanje kalifata muslimani su se ipak proirili na dva geografska podruja koja nikad nisu bila dijelom darul-islama - na istonu Europu i na dio sjeverozapadne Indije, - koja e u doglednoj budunosti postati kljunim regijama za daljnji razvitak islama. Kalif Al-Nasir (1180.-1225.) pokuao je obnoviti kalifat u Bagdadu i njegovoj okolici. Uvidjevi mo religijskog preporoda, koji je vrhunac doivio tijekom njegove vladavine, on se posve utekao p r o u a v a n j u islama. Usprkos tomu to je erijat izvorno osmiljen kao prosvjed protiv kalifa i njegove vlasti, Al-Nasir se obrazovao za alima u sve etiri sunitske pravne kole. Osim toga, kalif je pristupio jednom od futuveta, kako bi u konanici postao Velikim uiteljem sviju futuveta u Bagdadu. N a k o n Al-Nasirove smrti nasljednici su nastavili njegovu politiku. No, bilo je prekasno. Islamski je svijet uskoro zadesila katastrofa koja je naposljetku Abasidski Kalifat privela njegovom nasilnom i traginom svretku.

Mongoli (1220.-1500.)
Na Dalekom istoku mongolski poglavica Dingis-kan izgradio je svjetsko carstvo, i sukob s islamom bio je neizbjean. Za razliku od Selduka, on je s uspjehom drao na uzdama svoje nomadske horde, uinivi ih borbenim strojem s takvom razaralakom snagom kakvu svijet do tada nije vidio. O n a j vladar, koji se nije odmah podvrgnuo mongolskim poglavicama, mogao je oekivati samo jednu sudbinu - posvemanje pustoenje njegovih veih gradova i okrutni pokolj njihova stanovnitva. Mongolska je svirepost bila osmiljena metoda kojom se eljelo zastraiti neprijatelja, ali se njome takoer iskazivao vjeiti nomadski prezir prema urbanoj kulturi. Kad je turski horezamski ah Muhamed (1200.-1220.) pokuao u Iranu i na podruju rijeke Oks osnovati svoj vlastiti muslimanski kalifat, mongolski general Hulagu doivio je to kao in drzovite oholosti. Od 1219. do 1229. mongolska je vojska proganjala Muhameda i njegova sina Delaludina diljem Irana, Azerbejdana i Sirije, ostavljajui za sobom trag smrti i pustoi. 1231. g. zapoeo je novi niz mongolskih napada. Muslimanski su gradovi jedan za drugim unitavani. Buhara je doslovce sravnjena sa zemljom, Bagdad je pao nakon kratkotrajne borbe, povlaei za sobom u propast i umirui kalifat: leevi su ispunili ulice negdanje prijestolnice, a preivjelo je stanovnitvo izbjeglo u Siriju, Egipat i Indiju. Ismailiti iz Alamuta su poubijani, a nova se dinastija rumskih Selduka nije vie nikad u potpunosti

oporavila, iako je odmah bez protivljenja prihvatila raongolsko gospodstvo. Prvi muslimanski voa koji je bio u stanju zaustaviti Mongole na njihovome putu bio je Bejbers (Baibars), sultan novoosnovane egipatske drave, kojom su vladale vojne trupe sastavljene od robova turskoga porijekla. Mameluci (robovi) su imali prevladavajui utjecaj u vojsci Ejubidskog Carstva kojeg je osnovao Saladin; 1250. g. mameluki su emiri sproveli uspjean pu protiv ejubidske drave i osnovali svoje vlastito carstvo na Bliskom istoku. 1260. g. Bejbers je porazio mongolsku vojsku u bici kod Ajn Daluta (Delut) u sjevernoj Palestini. Ipak, nakon poraza od Mameluka, te njihova bezuspjenog upada u Indiju, koji je osujetio novi sultanat sa sreditem u Delhiju, Mongoli su se konano primirili kako bi uivali u plodovima svojih pobjeda. U samome srcu islamskoga svijeta stvorili su carstva koja su sva bila obvezna na vazalsku odanost Kublaju, mongolskome kanu u Kini. Mongoli su osnovali etiri velike drave. Hulaguovi potomci, poznati i kao Il-kanovi (predstavnici Vrhovnoga kana), isprva su odbijali prihvatiti da je poraz od Mameluka konaan pa su u znak osvete razorili Damask, ali su se s vremenom pomirili sa neumitnom stvarnou, povukavi se u granice svojega carstva koje se prostiralo udolinom E u f r a t a i Tigrisa, te na planinskim lancima Irana. agatajevi su Mongoli osnovali svoju dravu na podruju rijenih slivova Sir Darija i Oks, kanat Bijele Horde smjestio se pak u predjelu rijeke Irti, dok je Zlatna H o r d a zaivjela u okolici velike ruske rijeke Volge.

To je bio najvei povijesni i drutveni preokret koji se zbio na Bliskome istoku nakon arapskih osvajanja u sedmome stoljeu. Za razliku od arapskih m u s l i m a n a Mongoli nisu pridonijeli duhovnome razvoju regije. Oni su bili snoljivi prema svim religijama, iako su ponajvie teili budizmu. Osim toga, njihov zakonski kodeks Jasa, koji se pripisivao samome Dingis-kanu, bio je strogo ogranien na vojnu kastu, te se njegove odredbe nisu primjenjivale u civilnom ivotu. Stoga su Mongoli, nakon to bi odreeno podruje podvrgnuli svojoj vlasti, izgraivali svoje drave na zasadama lokalnih tradicija, pa su ve krajem trinaestoga i poetkom etrnaestoga stoljea sva etiri mongolska carstva prela na islam. Naposljetku su Mongoli postali vodeom muslimanskom silom u islamskome svijetu. Ali kakav god da je bio njihov slubeni stav prema islamu, osnovna ideologija njihovih drava bio je "mongolizam", u kojem se slavio i poticao moni mongolski imperijalizam i militarizam, te mongolsko osvajanje svijeta. Cjelokupan ustroj mongolske drave zasnivao se na vojnikoj hijerarhiji. Kan je bio vrhovni vojni zapovjednik i od njega se oekivalo da sam vodi svoje ljude u ratove a ne da to preputa svojim zamjenicima. Stoga mongolske drave na poetku nisu uope imale neko svoje sredinje mjesto upravljanja ili glavni grad. Glavni grad je bio tamo gdje se kan sa svojom vojskom ulogorio. Dakle, itava mongolska drava bila je zapravo jedna velika vojna organizacija, a sama je dravna administracija pratila vojsku na svim njenim

vojnim pohodima. Cjelokupan, pomalo zakuast sustav mongolske nomadske kulture djelovao je sa zadivljujuom uinkovitou. Za Mongole su postojala dva osnovna politika cilja koja su opravdavala svaku njihovu okrutnost: svjetska prevlast i ovjekovjeivanje vladajue dinastije. Ta je ideologija bila slina drevnoj istonjakoj apsolutistikoj politici u kojoj je osnovna postavka bila da vea mo vladara daje dravi veu sigurnost i mirniji ivot njezinih stanovnika. Kod Mongola su odredbe pojedinoga monarha bile jedini zakonik, a ostajale su na snazi onoliko dugo koliko je njegova obitelj imala vlast. Osim toga, sve su vodee poloaje u dravi zauzimali lanovi kanove obitelji, te njihovi vazali i tienici, koji su, kao nedjeljiva cjelina u velikome nomadskome vojnome ustrojstvu, predstavljali samu sr mongolske dravnosti. Teko da postoji neto toliko nasuprotno islamskoj ideji jednakopravnosti kao to je ideologija "mongolizma". Meutim, mongolska je uprava na neki nain samo bila nastavak daljnje militarizacije islamskoga drutva koja se zbivala tijekom posljednjih godina Abasidskoga kalifata, gdje su emiri upravljali dravom iz svojih garnizonskih sredita, preputajui civilima i ulemi da sami rjeavaju sva svoja egzistencijalna pitanja vezana za islam. Dodue, postojala je mogunost da se vojna vlast umijea u civilne stvari, ukoliko je emir htio postii veu sigurnost i stabilnost svoje drave. To se uostalom i dogodilo za vrijeme mongolskih vladara koji su bili dovoljno moni da ulemi postave odreena ogranienja. Naime, Mongoli vie

nisu doputali da erijat kao osnovni islamski zakonik u sebi posjeduje potencijalno prevratnike znaajke. Do petnaestoga stoljea, utanaeno je da se ulema vie ne smije oslanjati na svoje vlastite prosudbe ( idtihad ) u donoenju zakonskih odredbi; odlueno je da su "vrata idtihada" zatvorena. Muslimani su se od sada morali iskljuivo povinjavati zakonskim odlukama prijanjih pravnih autoriteta. Tako je erijat u svojoj biti postao pravnim sustavom aktualne vlasti, ne mogavi vie ugroziti dinastike zakone vladajuih mongolskih obitelji. Mongolska je invazija bila veoma traumatino iskustvo za muslimane. Mongoli su za sobom ostavili sruene gradove i spaljene knjinice, te su pridonijeli opem privrednom kolapsu muslimanskoga drutva. Meutim, nakon to su uvrstili vlast na osvojenim podrujima, Mongoli su obnovili gradove koje su tako divljaki opustoili, a njihovi su novoosnovani blistavi carski dvorovi postali kulturnim i obrazovnim sreditima u kojima se poticao razvoj znanosti, umjetnosti, povijesti i mistike. Mongolski su vladari pridobivali svoje muslimanske podanike, bez obzira na sve strahote mongolske poasti. Naime, mongolske su politike ustanove bile dugoga vijeka, te su imale veliki utjecaj na razvitak i stvaranje buduih muslimanskih carstava. Mongolska je sila ukazivala na nove obzore. Oni su bili osvajai svijeta i pronositelji nove vrste imperijalizma, koja je u sebi omoguavala sjedinjavanje univerzalne vlasti s masovnim unitavanjem. S jedne strane mongolske su drave oparavale muslima-

ne svojom blistavou, ali su isto tako s druge strane potkopavale njihov ustaljeni nain ivota. Pa ipak, muslimane nisu u potpunosti pokolebale sve te proivljene strahote, kao ni politiki poraz koji su predstavljale novoosnovane mongolske drave. Islam je religija koja se brzo oporavlja od svih nedaa. esto su u svojoj povijesti muslimani morali odluno odgovoriti na nesree koje bi ih zadesile, te su bili prisiljeni da i u najteim okolnostima izgrauju nove religijske uvide. Isto se zbilo i nakon mongolske invazije; premda su muslimanski vjernici sasvim jasno uvidjeli da je svijet, kakav su oni poznavali, doao svome kraju, oni ipak nisu izgubili nadu u mogunost ostvarenja jednog potpuno novog svjetskog poretka. Sve se to posebno oitovalo u svjetonazoru sufijskoga mistika Delaludina Rumija (1207.-1273.), koji je i sam bio rtva mongolskih pustoenja, ali ija su nauavanja u sebi izraavala osjeaj neogranienih mogunosti to su ih Mongoli sa sobom donosili. Rumi se rodio u Horasanu; njegov je otac bio alim i sufijski uitelj, a sam Rumi izobraen je u fikhu, teologiji, te arapskoj i perzijskoj knjievnosti. S obitelji je morao pobjei iz Horasana pred mongolskim hordama. Postavi izbjeglica nastanio se u gradu Konya, prijestolnici Rumskoga Sultanata u Anatoliji. Stoga Rumijevu duhovnost ispunjavaju gorka uvstva kozmike potrage za domom, te izdvojenosti od svekolikog Boanskog izvora. Rumi je isticao da je najvea nesrea koja moe zadestiti ljudsko bie nesposobnost da osjeti bolni rascjep izmeu Boga i ovjeka, koji nagoni vjernika

na religijsku potragu. Po njemu, mi moramo shvatiti da smo ontoloki nedostatni, da je na osjeaj sebstva iluzija. Nae jastvo nam prikriva istinsku stvarnost, pa ukoliko se oslobodimo od svoga egotizma i sebinosti, tada emo uvidjeti da je Bog jedina zbilja na koju se moemo osloniti. Rumi je bio sljedbenik mistine kole "opijenih sufija". Njegov je duhovni i osobni ivot prelazio iz jednoga ekstrema u drugi; teio je postii ekstazu pomou plesanja, pjevanja, pjesnitva i glazbe, pa su i lanovi reda koji je sam Rumi osnovao poznati i kao vrtei dervii (dervii plesai). Tako su nazvani zbog nevjerojatno brzoga plesanja oko svoje osi kojim se omoguava transcendentno stanje transa. Bez obzira na njegovu oiglednu duevnu nestabilnost, Rumiju su njegovi uenici podarili titulu mevlane (mevlana-na uitelj). U Turskoj primjerice Rumijev mevlevijski (izvedeno iz rijei mevlana - op. prev.) red jo i danas ima velikoga upliva na ivot tamonjih muslimanskih vjernika. Najvee Rumijevo djelo sufijskoga znaaja jest zbirka pjesnikih parabola Mesnevije. I dok je AlArabi pisao za obrazovanu klasu ljudi, dotle je Rumi svakoga ovjeka pozivao da nadie samoga sebe transcendiranjem rutine svakodnevnoga ivota. U Mesnevijama se slavi sufijski nain ivota koji svakoga pojedinca moe nainiti nesavladivim junakom vjeite kozmike i duevne borbe. Tako je zapravo mongolska invazija proizvela mistini pokret koji je ljudima omoguavao lake mirenje s duboko proivljenom duevnom katastrofom, a sam mevlana Rumi bio je luonoa i ideal te nove duhovne

nade. Novoosnovani tarikati toga razdoblja isticali su neogranieni potencijal ljudskoga ivota. Sufiji su stoga bili u stanju da na duhovnome planu iskuse ono to su Mongoli gotovo dostigli na polju svjetovne politike. Dodue, bilo je mnogo muslimana koji su se sasvim drugaije odnosili prema aktualnim nedaama. Budui da su nainila toliku tetu, mongolska su razaranja pridonijela jaanju konzervativizma koji je oduvijek bio bitna zna a j k a poljoprivrednih drutvenih sustava. Naime, u tada n j a vremena privredni se nedostatak sredstava nije mogao nadoknaditi poticanjem stvaralake domiljatosti i originalnosti na nain koji je danas uobiajen na suvremenom Zapadu, gdje se oekuje da svaki slijedei narataj, time to ima vee spoznaje od prethodnoga, doivljava sve vei gospodarski napredak. Nijedno drutvo prije naega nije si moglo priutiti da neprestano iznova obrazuje svoje radno stanovniito i nadomjeta postojeu ekonomsku infrastrukturu, to su nuni inovacijski uvjeti rjeavanja svake privredne krize velikih razmjera. Slijedom toga, u svim je agrarnim predmodernim drutvima, ukljuivi i ona u Europi, obrazovanje bilo zamiljeno da uva prijanja spoznajna dostignua i da zakoi pojedinevu znanstvenu znatielju i dovitljivost to je moglo potkopati postojanost zajednice neosposobljene za primanje ili iskoritavanje novostvorenih saznanja. U medresama su primjerice uenici esto bez razumijevanja morali uiti stare tekstove i njihove komentare napamet, a poduavanje se sastojalo od turoga tumaenja gradiva od rijei do rijei

iz strogo propisanih udbenika. U javnim disputacijama koje su vodili uitelji medresa uzimala se kao gotova injenica da je jedan diskutant u pravu, a drugi u krivu. Nije se dolo do ideje da se kroz metodu pitanja i odgovora suprotstavljenih strana izgradi nova znanstvena sinteza. Stoga su se u medresama promicale samo one zamisli koje su mogle ujedinjavati muslimane diljem svijeta, a odbacivala se svaka inovjerna ideja koja je bila u stanju prouzroiti razdor i iskuenje medu ljudima koji bi izborom svoga vlastitoga naina ivota skrenuli s ispravnog puta. Sve do etrnaestoga stoljea obdravanje i nauk erijata bili su jedini tip pobonosti prihvaen od svih muslimana, bilo da su suniti ili ijiti, sufiji ili falasifi. Do toga vremena ulema je bila uvjerena da zakoni erijata postoje od samog poetka islamske povijesti. I tako dok su neki sufiji poput Rumija gradili nove duhovne obzore, veina je uleme smatrala da se nita nije bitno izmijenilo nakon mongolskoga upada. Stoga su oni naposljetku i slubeno obznanili da su "vrata idtihada" zatvorena. N a k o n to su se zagubila tolika saznanja iz prolosti, nakon to su uniteni brojni spisi i poklani mnogi uenjaci, ulema je vjerovala da je daleko vanije vratiti ono to je izgubljeno, nego uvoditi u drutvo daljnje destabilizirajue promjene. Budui da mongolski vojni zakonik nije imao upliva na civilno drutvo, ulema je nastavila upravljati ivotima vjernika, teei sve vie konzervativizmu. I dok su sufiji poput Rumija smatrali sve religije jednakopravnima, dotle je ulema uspjela do etrnaestoga stoljea preinaiti

pluralizam Kurana u strogi komunalizam, koji je sve vjerske tradicije izuzev islamske odbacivao kao nevanu ostavtinu prolosti. Od tada je nemuslimanima zabranjeno posjeivati svete gradove Meku i Medinu, a uvredljive primjedbe o proroku M u h a m e d u zadobile su znaajku najteega ogrjeenja o islamsku vjeru. Ne iznenauje da su traume nakon mongolske invazije muslimanima stvorile osjeaj nesigurnosti. Stranci vie nisu bili samo oni na koje se gleda s podozrenjem; oni su mogli postati jednako opasni kao i mongolski osvajai. Meutim, nije sva ulema prihvatila zatvaranje "vrata idtihada". Tijekom cjelokupne islamske povijesti, za vrijeme svake vee politike krize - posebno tijekom razdoblja stranih presezanja na islamski teritorij - pojavljivali su se takozvani reformatori ( muddedid ) kojima je bio cilj da preoblikuju i obnove muslimansku vjeru kako bi joj omoguili daljnje opstojanje u izmijenjenim drutvenim okolnostima. Te su reforme bile vrlo sline jedna drugoj. Sve su imale konzervativna obiljeja, budui da se njima nije nastojalo doi do nekih novih rjeenja, nego se ilo za tim da se ponovno uspostavi ideal prijanjih vremena. No, u elji da vrate prvobitni islam Kurana i sune, reformisti su esto osporavali priznate vrjednote i zasade stvorene tijekom srednjega vijeka koje su s vremenom postale svetinjama. Takoer su bili veoma sumnjiavi prema svim stranim utjecajima i tuinskim dodacima za koje su smatrali da kvare istou islamske vjere. Takav tip reformatora uobliit e buduu muslimansku drutvenu zajed-

nicu. Mnogi ljudi koje se danas naziva "muslimanskim fundamentalistima" zapravo su suvremena preslika srednjovjekovnih muddedida. Najvei reformator islamskoga svijeta nakon mongolskih osvajanja bio je Ahmed ibn Tejmija (1263.-1328.), alim, iz Damaska, koji je mnogo propatio u rukama Mongola. Ibn Tejmija bio je porijeklom iz stare obitelji uleme koja je pripadala hanbelitskoj mezhebi. On je prije svega teio jaanju vrijednosti erijata, obznanivi primjerice da su Mongoli u stvari obini nevjernici i vjerski otpadnici bez obzira na injenicu da su preli na islam, jer su provodili mongolski vojni zakonik Jasu namjesto erijata. Kao svaki pravi muslimanski reformator Tejmija je proglasio nevjerodostojnima sva islamska dostignua nakon Proroka i raiduna poput ijizma, sufizma i falsafe. Pa ipak, Tejmija nije bio samo kritiar postojeih drutvenih prilika, nego je imao svoj izvorni program. Po njemu, je bilo nuno da se erijat obnovi na temelju tadanjih drutvenih prilika koje su vladale medu muslimanima, ak i ako je to znailo odbacivanje veeg dijela fikha razvijanog tijekom stoljea. Takoer je bilo potrebno da pravni strunjaci koriste idtihad kako bi iznali zakonsko rjeenje koje je u duhu erijata, ak i kad je to vodilo u ogrijeenje o tadanje razumijevanje slova zakona. Ibn Tejmija je tadanjim vlastima zadavao velikih briga. Njegovo nastojanje da se muslimansko drutvo vrati osnovnim zasadama Kurana i sune, te njegovo poricanje vanosti velikoga dijela bogate islamske duhovnosti i filo-

zofije bilo je istovremeno i reakcionarno i revolucionarno. Ibn Tejmija je neprestano grdio konzervativnu ulemu zbog njezinog p r i a n j a n j a uz svoje udbenike kao jedine izvore istine. Meutim, ni svjetovne mameluke vlasti u Siriji nije potedio svojih kritika; po njemu su oni, svojim vjerskim navadama krili islamski zakon. Naposljetku su Ibn Tejmiju zatvorili u tamnicu gdje je ubrzo i umro, da bi se kasnije ispredala pria kako je u stvari umro od silne tuge jer mu njegovi tamniari nisu doputali pisanje knjiga. No, puk u Damasku ga je volio, zbog toga to su obini ljudi uvidjeli da njegove reforme erijata imaju liberalan znaaj i da je on jedini u dubini due znao to narod uistinu eli. Stoga je tijekom Tejmijinog pogreba dolo do masovnog iskazivanja narodne podrke njegovim reformama. Promjene mogu biti koliko uzbudljive, toliko i uznemirujue. Provevi vei dio ivota u Tunisu, Abdulrahman (Abd el-Rahman) ibn Haldun (1332.-1406.) bio je na podruju Magreba svjedokom propadanja jedne vladajue dinastije za drugom. Uz to preivio je smrtonosni pohod kuge koja je usmrtila itave gradove i drutvene zajednice u Sjevernoj Africi, kao i neprestane provale nomadskih plemena iz Egipta, koja su donosila strahovita razaranja i propast tradicionalnog berberskog drutvenog ustroja. Stoga se Ibn Haldun preselio iz Tunisa u panjolsku, u kojoj su krani vodili uspjenu reconquistu muslimanskoga teritorija, zauzevi Cordobu 1236. g. i Sevillu 1248. g. Sve to je preostalo od neko monoga

muslimanskoga kraljevstva Al-Andalus, bio je grad-drava Granada, u kojoj je sredinom etrnaestoga stoljea sagraena velianstvena palaa Alhambra. Naposljetku e i ta posljednja muslimanska enklava pasti u ruke krana 1492. g. Islam se nalazio u vrlo ozbiljnoj krizi. Ibn Haldun je na to gledao ovako: "Kada se drutvene i ivotne prilike na tako sveobuhvatan nain izmijene, ini se kao da se itav svijet i sve to je stvoreno preinailo. Stjee se dojam da je nastupilo novo stvaranje svijeta, njegovo ponovno raanje, da je svijet u stvari zadobio sasvim novi oblik postojanja". 3 Ibn Haldun je teio da razotkrije dublje uzroke tih promjena. On je bio vjerojatno posljednji veliki panjolski falasif; njegova je najvea zasluga to je uveo naela i metode filozofskoga racionalizma u povijesnu znanost. Do njega se mislilo da je povijest nedostojna ozbiljnijega filozofskoga angamana, jer su predmet njezinoga prouavanja bili svjetovni i prolazni dogaaji, a ne vjene ontoloke istine. Meutim, Ibn Haldun je smatrao da ispod promjenljivog tijeka povijesnih dogaanja drutvenom sudbinom upravljaju univerzalni zakoni. Doao je do zakljuka da u ljudima postoji snaan osjeaj grupne solidarnosti ( asibija ) koja im osigurava preivljavanje, a ako su okolnosti povoljne omoguava im da druge ljude podvrgnu svojoj vlasti. To znai da dominantna drutvena skupina (pleme, grad, drava - op. prev.) pokoravanjem drugih drutvenih skupina dolazi do prijeko potrebnih sredstava za razvoj kulture i sloenog urbanog ivota.

No ukoliko se vladajua klasa prepusti preraskonom nainu ivota, tada takvo drutvo prelazi u stanje besplodne samodopadnosti, gubi na krepkosti i snazi. Vladajui se stali prestaje osvrtati na potrebe svojih podanika, njegovi pripadnici postaju kivni jedni na druge, zapoinju meusobni sukobi, a slijedom toga privreda poinje stagnirati. Stoga druge plemenske ili nomadske skupine, koje su na prvome stadiju asibije, lako p o d j a r m l j u j u takvu dravu, zapoinjui na t a j nain novi krug drutvenoga nadvladavanja i podvrgavanja. Ibn Haldun je u svom remek-djelu Al-Maqaddimah (Predgovor: uvod u povijest) primijenio svoju socioloku teoriju na islamsku povijest. Ibn Haldunova djela nisu samo pomno iitavali svi istaknutiji muslimanski graditelji carstava, ve su njegove zamisli prouavali i zapadnjaki povjesniari devetnaestoga stoljea, koji su proglasili Ibn Halduna osnivaem znanstvenoga povijesnoga nauavanja. Ibn Haldun je doivio propadanje mongolskih drava tijekom druge polovice etrnaestoga stoljea, to je u potpunosti potvrdilo njegove teorije. Mongoli su dosegli vrhunac svoje asibije, postali su dekadentni, te je dolo vrijeme da neka druga dominantna drutvena skupina preuzme od njih vlast. inilo se da novi osvajai nee doi iz sredinjih podruja islamskoga svijeta, nego iz njegovih rubnih zemalja koje nisu potpale pod mongolsku vlast. Do tog je vremena i Mameluko Carstvo u Egiptu i Siriji takoer bilo u opadanju. Dok su bili na vrhuncu, Mameluci su stvorili duhovno monu i kulturno vrlo razvijenu drutve-

nu zajednicu. No, do petnaestoga stoljea Carstvo je iscrpilo sva svoja izvorita, te je, kao i svaka druga agrarna dravna tvorevina, bilo osueno na propast. Vladar koji je ponajvie odraavao duh vremena bio je Turin Timur (1336.-1405.) iz udoline rijeke Sir Darija. O d r a s t a o je u a g a t a j e v o j mongolskoj dravi u Samarkandu, u oduevljenju za mongolske ideale. Zbog njegove epavosti prozvan je Timur Lengom (Timur Hromi), a na Zapadu je poznat i kao Tamerlan ili Tamburlin. Proglasivi sebe mongolskim potomkom, Timur je preuzeo vlast u raspadajuem agatajevom Carstvu, i zapoeo iznova osvajati negdanja mongolska podruja s takvom brutalnom surovou koja je bilo r a v n a p r i j a n j i m mongolskim ruilakim pohodima. Meutim, Timur nije samo ubijao i razarao. On je primjerice u svojoj prijestolnici Samarkandu podigao velianstvene zgrade i blistavu carsku palau. Timur je zapravo uspjeno ujedinio svoju e za vlau i ljubav za razaranjem sa svojom strastvenom naklonjenou islamskoj vjeri. Budui da je u svim svojim bitkama bio besprijekorno i sa svim arom posveen irenju islamske vjere, ubrzo je postao narodnim junakom. Timurova je verzija islama bila zadrta, gruba i nasilna, nije imala nikakvih poveznica s konzervativnom pobonou uleme ili sufijskim n a u k o m ljubavi. On je sebe smatrao oruem Alahovog gnjeva koji je poslan da kazni muslimanske emire zbog njihovih bezbonih vjerskih n a v a d a . Timurova je glavna preokupacija bila da uspostavi red i

iskorijeni opu iskvarenost u muslimanskome drutvu. Iako su se Timurovi podanici neizmjerno bojali njegove okrutnosti, oni su ipak cijenili njegovu vrstu vladalaku ruku koja je omoguila prestanak daljnjeg raspada islamske zajednice. Poput negdanjih mongolskih osvajaa, Timur se inio nezaustavljivim u svojem pohodu, pa je izgledalo kao da e uistinu naposljetku osvojiti itav svijet. Do 1387. g. p o d v r g n u o je svojoj vlasti Iran i Mezopotamiju. 1395. g. osvojio je dravu Zlatne Horde u Rusiji, a 1398. g. upao je u Indiju, u kojoj je, nakon to je opustoio Delhi pogubio tisue hinduskih ratnih zarobljenika. Dvije godine kasnije, osvojio je Anatoliju, poharao Damask, te izvrio stravian pokolj u Bagdadu. Konano 1404. g. odvaio se napasti Kinu, ali je slijedee godine tijekom vojnoga pohoda ubijen. Nijedan od Timurovih nasljednika nije uspio odrati njegovo carstvo. Osvajanje svijeta i dalje je bio neostvarivi san. Pa ipak, sve vea upotreba vatrenoga oruja tijekom petnaestoga stoljea omoguila je novim muslimanskim vladarima osnivanje monih i dugotrajnih carstava krajem petnaestoga i poetkom esnaestoga stoljea, kojima se nastojalo sjediniti ideju "mongolizma" s islamskom religijom. Ta su nova carstva nastala na podruju Indije, Azerbajdana i Anatolije. Delhijski Sultanat osnovan je tijekom trinaestoga stoljea, a ve poetkom etrnaestoga se islam uvrstio u dolini rijeke Ganges sve do Bengala. Veina Hindusa prihvatila je islamsko gospodstvo, osim nekolicine hinduskih

R a j p u t a (Radputa), pripadnika vladajue indijske klase, koji su se povukli u planinska podruja ne pruivi nikakav otpor zavojevaima. Takav rasplet dogaaja u Indiji zapravo i ne iznenauje. Naime, kastinski je sustav suzio vrenje politike vlasti na ogranieni broj obitelji, te ukoliko bi dolo do propasti loze pojedine vladalake kue, Hindusi su bili voljni prihvatiti na njihovome mjestu svakoga koji je mogao osigurati daljnju provedbu kastinskih propisa. Kao stranci muslimani se nisu morali pridravati tih propisa. Osim toga, budui da su imali vrlo razvijenu svijest o jednakopravnosti svih naroda, oni nikad i ne bi prihvatili takav diskriminatorski sustav. Meutim, muslimani su ostali manjinom u Indiji. Tek je manji broj pripadnika niih klasa i trgovaca, ukljuivi i neke od "neistih", preao na islam, esto zbog toga to su potpali pod utjecaj sufijskih duhovnih uitelja (pir). Veina stanovnitva Indije naposljetku je ostala odana svojoj hinduistikoj, budistikoj ili dinistikoj tradiciji. K tomu, nije istina, kako se esto navodi, da su muslimani unitili budizam u Indiji. Postoji samo jedan zabiljeeni sluaj muslimanskoga napada na neki budistiki samostan, a nema nikakvih povijesnih dokaza kojima bi se potkrijepilo muslimansko sustavno ubijanje budista ili ruenje njihovih hramova. Do godine 1330. vei dio indijskoga potkontinenta potpao je pod vlast Delhijskoga Sultanata, ali je neznalaka vladavina nekih sultana prouzroila pobune meu muslimanskim emirima, pa je bilo oigledno da tako prostranim sultanatom ne moe upravljati samo jedan vladar.

I kao to je bilo uobiajeno, sredinja se vlast raspala, te su emiri uz pomo uleme osnovali svoje vlastite drave. Sve do pojave baruta, Delhijski je Sultanat bio samo jedna izmeu mnogih sila u muslimanskoj Indiji. U rubnim podrujima mongolskih drava, gazi ratnici upravljali su svojim vlastitim emiratima, priznavajui mongolske vlastodrce svojim gospodarima. Te su gazi dravice najee bile vrlo religiozne, s jakom naklonou sufizmu. Pripadnici tarikata osnovanih na podrujima Azerbajdana i Anatolije usvojili su nauavanja nekih iracionalnijih oblika sufizma koji su bili bliski revolucionarnoj etici negdanjeg iata. Svojim vjerovanjem da je Ali utjelovljenje boanskoga, te da njihovi umrli emiri postiu "nestanak" poput M a h d i j a koji e se vratiti na k r a j u vremena da uspostavi doba pravednosti, oni su nanovo oivjeli "ekstremistiku" ideologiju guluva kojom su bili nadahnuti prvotni ijiti. Primjerice, dervii bektaije u Anatoliji imali su iroku podrku puka, jer su propovijedali predstojei dolazak novoga poretka koji e otplaviti stare religijske norme. Slinoga su prevratnikoga raspoloenja bili i safavije u Azerbajdanu, koji su na poetku bili sunitski opredijeljeni, ali su do petnaestoga stoljea preuzeli ideje guluva, proglasivi se pripadnicima duodecimalnog ijizma. Oni su tvrdili da je njihov voa potomak sedmoga imama, te da je stoga on jedini legitimni voa ume. Poetkom esnaestoga stoljea njihov veliki pir Ismail, koji je vjerovao da je on sam reinkarnacija skrivenoga imama, osnovao je ijitsko carstvo u Iranu.

N a k o n propasti mongolskih drava na p o d r u j u Anatolije niknule su male nezavisne gazi drave koje su jo od k r a j a trinaestoga stoljea oslabljelomu Bizantskome Carstvu neprestano preotimale njegove gradove i naselja. U jednoj od njih vlast su imali Osmanlije, koji su postali veoma moni tijekom prvih desetljea etrnaestoga stoljea. Osmanlije su 1326. g. osvojili Bursu, koja je postala njihovom prijestolnicom; 1329. g. zauzeli su Iznik, a do 1372. g. preoteli su Bizantu gotovo cijelo njegovo podruje. N a k o n toga premjestili su svoj glavni grad u Edirnu (Hadrijanopol), a bizantskoga su cara proglasili svojim vazalom. Vrtoglavomu usponu Osmanlija ponajvie je pridonijela izvjebana pjeadija sastavljena od ratnih robova i zarobljenika, poznatih i kao janjiari (jeni-eri - nova vojska). Osmanski sultan M u r a t I. (136089.) postao je najmonijim vladarom u zapadnim dijelovima muslimanskoga svijeta, te je nakon 1372. g. bio spreman za silovit prodor na Balkan. Njegov glavni cilj bilo je pokoravanje nezavisnih kraljevstava Bugarske i Srbije, koje su bile dvije najjae sile na Balkanu. 1389. g., Osmanlije su nanijeli poraz srpskoj vojsci na Kosovom Polju u sredinjoj Srbiji. U toj su bici obje strane izgubile svoje vode; M u r a t je ubijen u borbama, a princ Lazar Hrebeljanovi je zarobljen i pogubljen. Poraz na Kosovu oznaio je k r a j srpske nezavisnosti. Jo i danas, srpski narod, ispunjen mrnjom prema svemu islamskome, slavi Lazara kao svog nacionalnog j u n a k a i muenika. Nakon Kosova nastavilo se napredovanje Osmanlija, to su poz-

dravili mnogi podanici Bizantskoga Carstva. Naime, stari se Bizant raspadao, a Osmanlije su donijele stabilan drutveni poredak i privredni procvat. Stoga je islam postao veoma privlaan velikome dijelu bizantskoga stanovnitva. Meutim, Timur Leng je Osmanlijama nanio teak poraz kod Angore (Ankare - op. prev.) 1402. g., ime su na krae vrijeme zaustavljena osmanska osvajanja. Pa ipak, nakon Timurove smrti Osmanlije su obnovili svoje snage, pa je ve 1453. g. Mehmed II. (1451.-1481.) osvojio Konstantinopolis rabei novo vatreno oruje. Stoljeima je Bizantsko Carstvo koje su muslimani prozvali "Rum" (Rim), odbijalo islamsku najezdu. Kalifi su jedan za drugim morali priznavati poraz. No, sada je M e h m e d " O s v a j a " ispunio stari muslimanski san. Muslimani su bili na pragu novoga doba. Uspjeli su preivjeti mongolsku poast i iznali nove snage koje e omoguiti daljnji razvoj islama. Krajem petnaestoga stoljea islamski je blok postao najveom silom u svijetu. Islam je prodro u istonu Europu, u euroazijske stepe, a zahvaljujui muslimanskim trgovcima, islam je dopro i u podruja Afrike juno od Saharske pustinje. Ve u trinaestome stoljeu, muslimani su trgovali diljem obala junih mora Istone Afrike, june Arabije, te zapadne obale Indijskoga potkontinenta. Muslimanski su trgovci, od kojih je zapravo svaki bio misionar svoje vjere, poeli naseljavati Maleziju u vrijeme kada je na tim podrujima budizam bio ve na izdisaju. Ubrzo su postigli goleme uspjehe. Nakon poslovnih ljudi, u Maleziju su doli sufijski propo-

vjednici pa je tijekom etrnaestoga i petnaestoga stoljea Malezija bila veinom muslimanska. inilo se da cijeli svijet postaje islamski: ak i oni koji nisu ivjeli pod muslimanskom vlau ubrzo su spoznali da muslimani upravljaju svim vanijim pomorskim putevima, i da, napuste li svoju domovinu, moraju biti spremni na sukob s islamskim svijetom. ak ni veliki europski pomorci u razdoblju velikih geografskih otkria tijekom posljednjega desetljea petnaestoga i prve polovice esnaestoga stoljea, nisu uspjeli ukloniti muslimane s morskih pravaca. Islam se inio nepobjedivim, a muslimani su bili spremni za osnutak novih carstava, koja e postati najmonijim i najmodernijim dravnim tvorevinama tadanjega svijeta.

IV. POBJEDONOSNI ISLAM

Carski islam (1500.-1700.)

Otkrie baruta i sve vee koritenje vatrenog oruja omoguili su razvoj vojne tehnologije koja je vladarima pruila jo veu mo nad podanicima. Od tada su oni uinkovitije upravljali svojim glomaznim carstvima, budui da je vojni napredak omoguio i razvoj djelotvornije administracije. Vojna drava, koja je bila model islamske politike jo od vremena opadanja abasidske moi, napokon se mogla ostvariti u svom punom opsegu. U Europi su monarsi takoer zapoeli s izgradnjom velikih centraliziranih drava i apsolutnih monarhija s vrlo moderniziranom upravljakom mainerijom. Tri su velika islamska carstva stvorena krajem petnaestoga i poetkom esnaestoga stoljea: Safavidsko Carstvo u Iranu, Mogulsko Carstvo u Indiji, te Osmansko Carstvo u Anatoliji, Siriji, Sjevernoj Africi i Arabiji. Uz njih pojavile su se i druge mone dravne tvorevine u islamskome svijetu. U udolini rijeka Sir Darija-Oks u Uzbekistanu osnovana je velika muslimanska drava, a u Maroku je nastala znaajna dravna tvorevina ijitskog smjera. ak su i na dalekom Malezijskom arhipelagu muslimani ve do esnaestoga stoljea preuzeli svu vlast, mada su u to vrijeme na tim podrujima morali

voditi neprestane borbe za trgovaki i vojni presti sa Kinezima, Japancima, Hindusima i budistima. Stoga je to razdoblje svjetske povijesti oznaavalo trijumf islama. Pa ipak, inilo se da su sva tri carstva uspostavom apsolutnih monarhija napustila islamsku tradiciju jednakopravnosti. U tim se carstvima razvio sofisticirani ustroj upravljanja koji je gotovo svaki vid javnoga ivota vodio s nevienom sustavnom i birokratskom preciznou. O n a su sva bila pod uplivom mongolskoga ideala stvaranja vojnike drave, s time da se u n j i m a doputalo civilno uplitanje u carsku politiku jer su vladalake dinastije tih carstava eljele osvojiti to veu podrku u narodu. Meutim, islamska carstva toga doba razlikovala su se od prijanje abasidske drave u jednom bitnom pogledu. Abasidski kalifi i njihov dvor nisu predstavljali istinske islamske politike ustanove; nisu bili podvrgnuti zakonima erijata, a imali su svoju vlastitu svjetovnu etiku. Nova su pak carstva bila strogo islamski usmjerena, jer su sami njihovi vladari poticali takvu politiku. U Safavidskom Iranu ijizam je postao dravnom religijom; falsafa i sufizam imali su prevladavajui utjecaj u mogulskoj politici; doim je Osmansko Carstvo u potpunosti bilo ureeno na naelima erijata. Ipak, neke prijanje potekoe koje su obiljeavale vladavinu kalifata bile su i dalje prisutne. Naime, bez obzira na pobonost tih apsolutnih monarha, ostaje injenica da je takva vrsta autokracije bila dijametralno suprotna duhu Kurana. Veina je naroda i dalje ivjela u bijedi

trpei nepravde karakteristine za agrarna drutva. Osim toga, u tim su se carstvima iznjedrili neki sasvim novi drutveni problemi. Kao prvo, Mogulska Indija i Anatolija, srce Osmanskoga Carstva, bila su podruja u kojima su muslimani bili pridolice. Oni su u tim zemljama morali raunati na veinsku populaciju nemuslimanskih podanika. Kao drugo, osnutkom ijitskoga carstva u Iranu zapoeti su novi i presudni sukobi izmeu sunita i ijita, koji su tamonji islamski svijet odveli u do tada nevienu nesnoljivost i agresivno sektatvo. Zanimljivo je da je u Europi u isto vrijeme buknuo alostan sukob izmeu katolikih i protestantskih krana. Kao tree, nad islamskim svijetom nadvila se opasnost iz Europe, koju su do tada muslimani smatrali zaostalom i od malog znaenja za njihove interese. U Europi se stvarao novi tip civilizacije, slobodan od spona agrarnoga drutva, koji e tamonjim narodima omoguiti skori presti nad islamskim svijetom, te njegovo pokoravanje. N o v a je Europa polako poela pokazivati svoju snagu, ali sve do druge polovice osamnaestoga stoljea ona ipak nije predstavljala neku veu prijetnju. Tijekom esnaestoga stoljea muslimani su ponekad ak imali i koristi od europskoga teritorijalnog irenja. Primjerice, kada su Rusi izvrili invaziju na muslimanski Kazan i Astrahan (1552.-56.), te na tim prostorima uspostavili kranstvo, muslimani su otvorili nove trgovake putove sa sjevernom Europom. No u konanici, europska nova geografska otkria i osvajanja nisu imala nekog bitnijeg utjecaja na islamski svijet.

Naime, Iberijski su pomorci nakon otkria Amerike 1492. g. otvorili nove svjetske pomorske pravce, ime su primjerice omoguili portugalskim trgovcima veu pomorsku pokretljivost. Tijekom druge polovice esnaestoga stoljea, nastojali su unititi muslimanske trgovake pomorske puteve u Junim morima pokretanjem novog kriarskog pohoda u Crvenom moru. Meutim, premda su portugalski trgovaki uspjesi bili od velike vanosti na Zapadu, oni nisu ozbiljnije omeli muslimane da i dalje neometano izgrauju svoje mone dravne tvorevine. Posebno je povijesno zanimljiv safavidski spektakularni uspjeh uspostavljanja ijitskog carstva u Iranu, pri emu su suniti pretrpjeli teak udarac. Po prvi puta u islamskoj povijesti, osnovana je postojana, snana i dugotrajna ijitska drava u srcu islamskoga svijeta.

Safavidsko Carstvo
Safavidski sufijski red u Azerbajdanu, koji se preobratio na duodecimalni ijizam, ve je dulje vremena pokretao gazi napade na krane u Gruziji i na Kavkazu. Osim toga, pripadnici toga reda bili su u stalnim sukobima s emirima Mezopotamije i zapadnog Irana. esnaestogodinji Ismail postao je 1500. g., pirom reda i zakleo se da e osvetiti svoga oca koji je umro u zarobljenitvu emira. Ismail je zapoeo svoj vojni pohod 1501. g. osvajanjem Tabriza, a tijekom

slijedee dekade uspio je pokoriti ostatak Irana. Nakon to je uvrstio svoju vladavinu u Iranu, Ismail je proglasio duodecimalni ijizam slubenom dravnom religijom. Taj je dogaaj oznaio novu stranicu islamske povijesti. Sve do tada veina ijita bili su Arapi. Dodue, ijiti su bili veina na podruju Horasana, a u Iranu su postojala ijitska vjerska sredita poput gradova Raj, Kashan i K u m (vojnika utvrda), ali je najvei dio Iranaca ipak bio sunitski opredijeljen. Ismail je stoga namjeravao iskorijeniti sunizam u Iranu: sufijski su tarikati bili zabranjeni, a ulema je poubijana ili protjerana iz zemlje. Dunosnicima carske administracije naloeno je javno proklinjanje prva tri raiduna koja su "uzurpirala" vlast jedinome pravome Prorokovu nasljedniku Aliju. Nijedan do tada ijitski vladar nije otiao tako daleko u svom radikalizmu. Meutim, takvo to je bilo mogue jer je otkrie i sve vea uporaba vatrenoga oruja dala moan poticaj uspostavljanju novih religijskih carstava. Tijekom posljednjih dvije stotine godina postojao je detant izmeu ijita i sunita. Stoljeima su primjerice duodecimiti bili ezoterijska, mistina sekta koja se drala podalje od politike zato to su smatrali da nijedna vlast nije zakonita u odsustvu skrivenoga imama. Kako uope moe postojati neto poput "ijitske drave"? Na putu stvaranja monog ijitskog carstva ah Ismail se nije dao time smesti. Ismail je u stvari bio slabo upuen u naela duodecimitske ortodoksije, pa je dozvoljavao iskljuivo ekstremistiku ideologiju ijitskog guluva novih tarikata koji su vjerovali u skori dola-

zak utopijskog mesijanskog doba. Isamil je ak svoje sljedbenike uvjerio da je on zapravo skriveni imam koji se vratio kako bi vodio bitke na kraju vremena. Osim toga, njegov dihad protiv sunitskog islama nije okonan u Iranu. Izgnao je 1510. g. sunitske Uzbeke s podruja Horasana, i protjerao ih u krajeve sjeverno od rijeke Oks; takoer je napao sunitske Osmanlije, ali ga je sultan Selim I. porazio u bici kod aldirana 1514. g. Njegova nastojanja da slomi izvanjska sunitska carstva propala su, ali je zato njegova unutranja politika doivjela velik uspjeh. Ve k r a j e m sedamnaestoga stoljea veina Iranaca prihvatila je ijizam, to se nije promijenilo sve do danas. M a d a je drava aha Ismaila bila potpuno vojniki ustrojena, dravnom su administracijom upravljali uglavnom civili. Poput negdanjih sasanidskih ili abasidskih monarha, ah je dobio vladarsku titulu "Boanske sjene na zemlji", iako je zapravo zakonitost safavidske vladavine bila utemeljena na Ismailovom pozivanju na imamsko nasljee. Safavidima ipak nije trebalo dugo da shvate kako im njihova ekstremistika ideologija, koja je podjarivala njihov revolucionarni zanos dok su bili u oporbi, nije vie tako korisna nakon to su postali vladarima Irana. ah Abas I. (1588.-1629.) proistio je svoje inovnitvo od ekstremnijih nazora poput guluva, doveo je arapsku ijitsku ulemu izvana s ciljem irenja ortodoksnijih oblika duodecimalnog ijizma u narodu, te osnovao medrese namijenjene za nauavanje nove ideologije, dajui izdanu

novanu potporu novopridoloj ulemi. Tijekom Abasove vladavine, Safavidsko Carstvo dostiglo je vrhunac. Abas je izvojevao velike vojne pobjede i proirio svoje carstvo nautrb Osmanlija. K tomu, njegova je prijestolnica Isfahan doivjela kulturnu renesansu koja je, poput talijanske renesanse u Europi, bila nadahnuta lokalnom poganskom tradicijom; u sluaju Irana to je znailo predislamsku perzijsku kulturu. To su razdoblje obiljeili likovni umjetnici poput Bihzada (umro 1535. g.), te Rize-i Abarija (umro 1635. g.), koji su slikali sanjarske minijature svijetlim bojama. Isfahan je postao velianstvenim gradom u kojem su se nalazili prekrasni parkovi, palae, te impozantne damije i medrese na prostranim trgovima. Doseljena se pak ijitska ulema nala u sasvim novom poloaju. Ona nikada do tada nije imala svoje vlastite medrese, pa je primjerice bila prisiljena poduavati i voditi disputacije u privatnim domovima. N j u se oduvijek u naelu dralo podalje od ustanova vlasti, no sada je bila pozvana da preuzmu nadzor nad obrazovnim i zakonskim sustavom Irana, te nad religijskim ustrojem drave. Osim toga, ah joj je osigurao izdane darove i subvencije koje su joj omoguile financijsku neovisnost. N j o j je bilo jasno da ne smije propustiti takvu jedinstvenu priliku kojom joj se prualo slobodno promicanje njezine vjere, ali je isto tako zadrala veliki oprez glede dravnih vlasti i odbila sve ponude da preuzmu vanije dravnike poloaje, te radije prihvati status podanika. Ipak je njezin poloaj u drutvu bio vrlo moan. Prema duodecimitskom vjer-

skom nauavanju ulema i ahovi su jedini zakoniti predstavnici skrivenoga imama. No usprkos sve veem utjecaju uleme u carstvu Safavidi su ju bili u stanju drati na uzdi; ulema e naime svoj drutveni poloaj u potpunosti uvrstiti tek onda kad itav iranski narod bude preao na ijitski islam. Uza sve to, njezina je sve vea mo u dravi znaila i sve vee potiskivanje nekih fascinantnijih vidova duodecimizma. Umjesto da je i dalje teila produbljenju svojih mistinih iskustava ulema je poela svoju v j e r u tumaiti na daleko prozainiji nain. M u h a m e d Bakir Medlisi (umro 1700. g.) postao je vrlo utjecajnim alimom svoga vremena, koji je u ijizam uveo elemente vjerske zatucanosti i nesnoljivosti. Nastojao je zatomiti uenja falsafe i misticizam ( irfan ) u Isfahanu, i nemilosrdno progoniti preostale sufije. Osim toga uporno je isticao da se ulema treba iskljuivo usredotoivati na fikh. Medlisi je uveo u iranski ijizam nepovjerenje u misticizam i filozofiju, to je ostalo sve do danas obiljejem vjere u Iranu. Kao zamjenu za negdanje sufijske vjerske obrede, poput zajednikog zikra ili kulta sufijskih svetaca, Medlisi je popularizirao masovne procesije alovanja i oplakivanja u ast Huseina, muenika iz Kerbele, kako bi poduio narod ijitskoj pobonosti i njezinim vrednotama. Tu su u tanine razraene procesije, pjevane su vrlo emotivne tualjke, dok narod jadikuje i glasno narie. Ti su obiaji postali glavnim iranskim zakonom. Medlisi je do u tanine razradio njihov duhovni i materijalni vidik,

pa su stoga ti vjerski obredi postali stupom iranske religijske tradicije. Jo i danas se u Iranu tijekom tih procesija recitiraju alopojke i pjesme tunoga sadraja, a narod u stanju visoke emocionalne uzbuenosti neprestano naglas jadikuje i narie za Huseinom. Tijekom osamnaestoga stoljea, obred je obogaen takozvanim pasionskim igrama ( ta'zije ). To su dramski komadi u kojima se prikazuje tragedija u Kerbeli, tijekom kojih gledatelji nisu pasivni, dogaaje na sceni emocionalno prate ridanjem i lupanjem u prsa, kako bi se svojom tugom to vie pribliili patnji imama Huseina. Cjelokupan ritual osmiljen kao oduak za nagomilana uvstva u narodu. Narod svojim jaukanjem, udaranjem akama u elo i nekontroliranim plakanjem zapravo u sebi pobuuje udnju za pravdom koja je bitni imbenik ijitske pobonosti, pita se zato dobri stalno pate, a zli gotovo uvijek pobjeuju. Oigledno je da ti obredi u sebi nose revolucionarni potencijal koji su Medlisi, a kasnije i svi perzijski ahovi, vrlo uspjeno potiskivali. Ljude se uilo da sav svoj bijes usmjere na sunitski islam, ime ih se odvraalo od prosvjedovanja protiv tiranije koja je vladala u njihovu okruenju. Osim toga, iranska je vrhuka uspjela uvjeriti narod da Huseina vidi kao svoga zatitnika koji e im osigurati pristup u raj, a ne kao onoga koji e ih povesti u boj protiv nepravde. Ritualom se onemoguavala bilo kakva pobuna u narodu, sluio je uspostavljanju statusa quo u drutvu, njime se prisililo ljude na pokornost monicima i na gledanje svojih vlastitih interesa. Tek u iranskoj revo-

luciji 1978.-79. t a j je kult ponovno postao politikim oruem pomou kojega su potlaeni mogli jasno izraziti svoje ogorenje protiv iskvarenih vlasti. Ipak je ulema veim dijelom ostala vjerna prijanjoj ijitskoj tradiciji, pa e ideje ondanjih vjerskih uenjaka nadahnjivati sve do danas mnoge islamske reformatore i revolucionare, ne samo u Iranu ve diljem muslimanskoga svijeta. Mir Damad (umro 1631. g.) i njegov uenik Mula Sadr (umro 1640. g.) osnovali su kolu mistine filozofije u Isfahanu, koju je Medlisi svim silama opstruirao. Oni su nastavili Suhraverdijevu tradiciju povezivanja filozofije s mistinom duhovnou, poduavajui svoje uenike u mistinim disciplinama kojima se omoguavao spoznajni doivljaj alem al-misala i duhovnoga svijeta. Obadvojica su isticala da filozof mora biti racionalan znanstvenik poput Aristotela, ali da istovremeno mora njegovati svoju matovnu intuiciju kako bi se pribliio istinskoj stvarnosti. Mir Damad i Mula Sadr takoer su se ogoreno protivili nesnoljivosti tadanje uleme, ije su stavove smatrali izopaenjem religije. Istina se ne moe nametnuti silom, a svaki je intlelektualni konformizam nespojiv sa istinskom vjerom. Mula Sadr je ustvrdio da je svaka politika reforma neodvojiva od duhovnosti. U svojem remek-djelu AlAfsan al-Arbaah (etiri putovanja Duha) Mula Sadr je opisao duhovne vjebe koje svaki voa mora svladati kako bi uope mogao zapoeti s preinaivanjem ovozemaljskog svijeta. Voa se mora odrei svog ega kako bi zaprimio boansko prosvijetljenje i mistino zahvaanje

Boga. To je put koji e mu omoguiti istovjetne duhovne uvide kakve posjeduju ijitski imami, premda i ne na istoj duhovnoj razini. Ajatolah Homeini bio je pod snanim utjecajem Mula Sadrinih uenja, pa je stoga u svom posljednjem obraanju iranskome narodu, prije svoje smrti, istaknuo nunost daljnjeg nauavanja i prakticiran j a irfana, jer ne moe biti istinske islamske revolucije bez popratne duhovne reformacije. Mulu Sadra posebice je uznemiravala jedna potpuno nova ideja koja je sve vie prevladavala u iranskoj ulemi i koja e sve do danas imati sudbonosan utjecaj na drutvena zbivanja u Iranu. Naime, pripadnici jedne vjerski obrazovanije ijitske skupine u Iranu, koji su se prozvali usulima, smatrali su da obini muslimanski vjernici nisu dostatno kvalificirani za tumaenje vjerskih naela ( usul) po svom nahoenju. Po n j i m a je narod obvezan slijediti nekoga uenijeg alima i njegovo zakonito vjersko vodstvo zato to je ulema jedina legitimna predstavnica skrivenoga imama na zemlji. ijitska ulema nije poput sunitske prihvatila zatvaranje "vrata idtihada". U stvari, usuli su vodee pravnike nazivali mudtehidima, to jest onima koji su zasluili pravo da p r i m j e n j u j u "osobno rasuivanje" prilikom sustavnog izlaganja islamskog zakonodavstva. Oni su izmeu ostaloga nauavali da se ak i ah mora pokoravati fetvama onoga mudtehida koga je odabrao za svog mentora, budui da je mudtehidova pravna strunost omoguavala vladaru donoenje ispravnih odluka. Sve do k r a j a sedamnaestoga stoljea usuli nisu imali

neku veu podrku u narodu. No, kako je Safavidsko Carstvo sve vie propadalo, njihov je poloaj u drutvu sve vie jaao. Stoga se uskoro pokazalo da je od neophodne vanosti uspostavljanje snanoga zakonodavstva koje e nadomjestiti slabosti drave. Do toga vremena, ne mogavi vie ispuniti nune uvjete za odranje svojih potreba, Carstvo je doivjelo sudbinu sviju prethodnih drutava zasnovanih na agrarnoj privredi. Trgovina je propadala, privredna je situacija bila sve tea, a svi su kasniji ahovi bili uglavnom vrlo nesposobni vladari. Primjerice, kada su afganska plemena napala safavidsku prijestolnicu Isfahan 1722. g., grad se sramotno brzo predao. Jedan od safavidskih prineva izbjegao je pokolju, te je uz pomo vrlo vjetog, ali nemilosrdnog vojskovoe Nadir-kana, uspio istjerati napadae. Meutim, Nadir-kan je nakon te sjajne pobjede ubrzo dao pogubiti sve preostale utjecajnije Safavide, te se proglasio ahom. Tijekom slijedeih dvadeset godina, njegovi su stalni vojni uspjesi omoguili napredak i cjelovitost iranske drave. Naposljetku je i t a j okrutni, surovi ovjek ubijen 1748. g. U to doba, dva su kljuna dogaaja otvorila iranskoj ulemi put ka moi kakvoj muslimanski svijet jo nije svjedoio. Prvi je dogaaj obiljeen opim iseljavanjem vodeih iranskih uenjaka, odnosno uleme u svete ijitske gradove Nadaf (posveen Aliju) i Kerbela (posveen Huseinu), budui da je Nadir-kan uzaludno nastojao obnoviti negdanji primat sunitskoga islama u Iranu. Isprva se inilo da e ijizam u Iranu doivjeti nepovratnu

katastrofu, ali je ulema u N a d a f u i Kerbeli osnovala baze iz kojih je davala upute i naredbe svojim vjernicima. Osim toga, poto su se ti gradovi nalazili na podruju tadanjeg Osmanskog Carstva, ijitski su vjerski vode bili izvan dohvata aktualnih vlasti u Iranu. Drugi se dogaaj zbio tijekom mranoga razdoblja meuvlaa nakon smrti Nadir-kana, kada je ulema stekla veliku mo iskoristivi potpuno bezvlae na podrujima biveg Safavidskog Carstva. Naime, u Iranu sredinje vlasti nije bilo sve do pojave Ake M u h a m e d a iz plemena t u r k o m a n s k i h Kadara, koji je, osnovavi kadarsku dinastiju, stekao gospodstvo nad Perzijom. Tako su te dvije povijesne okolnosti usulima omoguile zadobivanje velikih dravnikih ovlasti. Kasniji e tijek dogaaja pokazati da je ulema daleko lake nego bilo koji ah postizala naklonost i poslunost iranskoga naroda.

Mogulsko Carstvo
Drutvena previranja uzrokovana Ismailovim ijitskim dihadom protiv sunita bila su djelomino odgovorna za stvaranje novog muslimanskog carstva u Indiji. Njegov osniva Babur (umro 1530. g.), inae Ismailov saveznik, izbjegao je tijekom rata izmeu Safavida i Uzbeka u afganistanski grad Kabul, gdje je preuzeo nadzor nad ostacima negdanje Timur Lengove drave. U

kratkome roku uspio je stvoriti monu dravnu tvorevinu u sjevernoj Indiji, koja je bila ustrojena po uzoru na Timurovo mongolsko carstvo. Njegova drava nije potrajala, budui da su od njegove smrti pa sve do polovice esnaestoga stoljea izbijali stalni sukobi medu afganskim emirima. Najsposobniji Baburov nasljednik H u m a j u n ipak je 1555. g. suzbio sve nemire i uvrstio svoju vlast, te je, bez obzira na njegovu preranu smrt, "Mongolsko" ("Mogulsko") Carstvo ouvano, a mo njegovih vladara ostala nedirnuta. H u m a j u n a je naslijedio njegov sin Akbar (1542.-1605.) nakon to je postao punoljetan 1560. g. Akbar je u potpunosti utvrdio integritet mogulske drave u Indiji i postao neospornim vladarom carstva. Sauvao je stari mongolski obiaj da sredinja vlast djeluje poput vojne jedinice pod neposrednim zapovjednitvom kana ili sultana. Njegova se drava, oslonjena na vrlo djelotvornu inovniku administraciju i potpomognuta vatrenim orujem, zapoela iriti na raun drugih muslimanskih vladara. Ubrzo su glomazna podruja Hindustana, Punjaba, Malve i Dekana postala sastavnim dijelovima Mogulskog Carstva. Meutim, za razliku od Ismaila, Akbar nije tlaio i proganjao svoje podanike, niti je poduzimao nasilna preobraivanja pokorenih naroda na svoju vjeru. Da je tako inio, njegovo carstvo ne bi opstalo. Naime, muslimani su bili manjina u zemlji u kojoj nikada nijedna vlast nije pokuavala nametnuti religijsko jednoumlje. Svaka hinduska kasta imala je svoje vlastite

vjerske obiaje, doim su ostale religijske sljedbe, poput budista, jakobita, idova, dinista, krana, zoroastrijanaca, sunitskih muslimana i ismailita, imali punu vjersku slobodu. Tijekom etrnaestoga i petnaestoga stoljea Hindusi iz svih kasta, ak i neki muslimani, ujedinili su svoje snage kako bi uspostavili jednu vrstu duhovnog i kontemplativnog monoteizma, koji je odbacivao svaki oblik sektake nesnoljivosti. Iz tih je ideja guru N a n a k (umro 1539. g.) iznjedrio religiju Sikha, koja je promicala jedinstvo i suglasje hinduizma i islama. Pa ipak, i dalje je postojala mogunost sukoba tih dviju vjerskih skupina. Iako se ideja univerzalizma vrsto ukorijenila u indijskom drutvu, politika nesnoljivosti neprestano je prijetila temeljnim zasadama indijske kulture. Muslimanski su vladari itekako bili svjesni te injenice, te se nisu libili Hinduse vojaiti u svoju vojsku ili ih zapoljavati u dravnoj upravi. Akbar je tu tradiciju jo vie uvrstio. Ukinuo je porez dizije koji je erijat propisivao zimijama, te je u elji da se priblii hinduskim vjernicima postao vegetarijancem, odustavi ak i od lova koji je bio njegov omiljeni hobi. Akbar je potivao sve vjere. Primjerice, Hindusima je gradio hramove, a 1575. g. sveano je otvorio "kuu bogotovlja", gdje su uenjaci svih religija mogli voditi teoloke diskusije. Izmeu ostaloga, osnovao je svoj vlastiti sufijski red posveen "boanskom monoteizmu" (tevhid-e ilahi), ija su se naela zasnivala na kuranskom vjerovanju da se Bog moe objaviti u svakoj pravovjernoj jednoboakoj religiji.

Iako je Akbarov pluralizam bio istinski ispunjen duhom Kurana, on se podosta razlikovao od tvrdolinijakog komunalizma koji se razvio u nekim erijatskim krugovima, pa je stoga njime oznaen napredak i odmak od natranjakih sukoba sunita i ijita koji su se vodili u drugim islamskim zemljama. No, u Indiji bi ionako svaka druga politika doivjela propast. Akbar se na poetku svoje vladavine oslanjao na ulemu, ali za erijat nije nikada pokazivao pretjerano zanimanje. Bio je izrazito sklon sufizmu i falsafi, budui da su oba smjera naginjala svjetonazoru u kojemu su sve monoteistike religije imale jednaku vanost. Akbar je kanio izgraditi drutvo na naelima falsafe. Njegov biograf Abdulfazl Alami (1551.-1602.) vidio je u Akbaru idealnog filozofa-kralja. Alami je smatrao Akbara Savrenim ovjekom, to jest osobom koja se po sufijskome vjerovanju pojavljivala u svakoj generaciji kako bi umi pruila boansko vodstvo. Alami je ustvrdio da je Akbar stvorio takvu drutvenu uljudbu koja e onemoguiti daljnje sukobe i ratove, jer njezino ustrojstvo ljudima pripomae u razvijanju duhovne plemenitosti. Ta je politika u sebi odraavala sufijski ideal "univerzalnog mira" ( sulh-e kul), koji je predstavljao samo preduvjet za "univerzalnu ljubav" ( mehabat-e kul) u ijoj sri lei postojana tenja za materijalnom i duhovnom dobrobiti svih ljudskih bia. Iz te perspektive, vjerska iskljuivost biva besmislenom; po falsafi idealni vladar poput Akbara nadilazi sve nazadne predrasude ogranienog sektatva.

Meutim, neke je muslimane vrijeao Akbarov religijski pluralizam. Ahmed Sirhindi (umro 1625. g.), koji je takoer bio sufijski opredijeljen, smatrao je da je takva vrsta univerzalizma (po njemu zaetnik te ideje bio je Ibn al-Arabi) opasna. K tomu je Sirhindi bio uvjeren da je on sam po mnogoemu blii idealu Savrenog ovjeka nego car Akbar. Iako je erijat tijekom vremena sve vie izraavao duh natranjakog sektatva, Sirhindi je drao da muslimanski vjernik jedino pobonim izvravanjem njegovih zakonskih odredbi moe postii jedinstvo s Bogom. Pa ipak poetkom sedamnaestoga stoljea manji broj muslimana prihvatio je Sirhindijev svjetonazor. Mogulski su pak vladari ostali na Akbarovom politikom putu. Akbarov unuk ah Dahan (Dihan), koji je vladao od 1627. do 1658. g., svojim je velebnim Tad Mahalom nastavio djedovu tradiciju stapanja muslimanskih i hinduskih stilova u arhitekturi. Na svom je dvoru bio pokroviteljem hinduskih pjesnika, odobrio je prevoenje muslimanskih znanstvenih djela na sanskrt. No ah Dahan, za razliku od svojih prethodnika, bio je neprijateljski raspoloen prema sufizmu, strogo se pridravao svih propisa erijata. Dahan bio je vladar koji je oznaio prijelazno razdoblje u povijesti Indije pod muslimanskom vlau. Krajem sedamnaestoga stoljea bilo je jasno da je Mogulsko Carstvo poelo propadati. Vojska i dvor su postali preskupi za dravni budet, a carski su vladari i dalje ulagali u raskona kulturna dostignua, zanemarujui poljoprivredu na kojoj se zasnivalo sve to bogatstvo. Privredna je

kriza izala na vidjelo tijekom vladavine Orengzeba (Aurengzeba) (1658.-1707.), koji je smatrao da rjeenje krize lei u veem discipliniranju muslimanskog drutva. Njegova vladalaka nesigurnost posebice se odraavala u njegovoj ubojitoj mrnji prema muslimanskim "hereticima", kao i prema pripadnicima drugih vjera. Njegovu su sektaku politiku podravali oni muslimani koji su, poput Sirhindija, bili nezadovoljni vjerskim pluralizmom. ijitske su procesije povodom Huseinovog muenitva u Indiji ukinute, konzumiranje vina je zakonski zabranjeno (ime je oteana socijalizacija s Hindusima), a broj hinduskih sveanosti drastino se smanjio. Ponovno je uveden namet dizije, a hinduski su trgovci morali plaati dvostruko vei porez nego prije. Najgore od svega bilo je unitavanje hinduskih hramova diljem carstva. Rezultat toga bio je opi kaos, kojim se jasno pokazuje kako je u stvari bila m u d r a politika snoljivosti to su je vodili prijanji mogulski vladari. Na podruju cijelog carstva izbili su vrlo ozbiljni ustanci koje su predvodili hinduski poglavari i Sikhi, ime su zapoeli k a m p a n j u za stvaranja vlastite drave u Punjabu. Kad je Orengzeb umro, carstvo je zapalo u kritino stanje iz kojeg se vie nikad nije u potpunosti oporavilo. Nasljednici su napustili njegovu politiku, no teta je ve bila uinjena. ak su i sami muslimani bili nezadovoljni: Orengzebovo gorljivo i s p u n j a v a n j e erijata nije bilo uistinu islamskog znaenja. Naime, erijat propovijeda pravdu za sve, pa i za zimije. Tako se Mogulsko Carstvo poelo raspadati, a mjesni su musli-

manski upravitelji teili da preuzmu nadzor nad svojim podrujima kao samostalnim dravnim jedinicama. Ipak su se Moguli odrali na vlasti sve do 1739. g. Tijekom prve polovice osamnaestoga stoljea carski je dvor poticao ponovno zbliavanje Hindusa i muslimana, muslimani su uili sanskrt, a Hindusi arapski jezik, i jedni i drugi iitavali su i prevodili knjige iz Europe. No, Sikhi i hinduski poglavari, koji su se povukli u planinske krajeve i dalje su vodili borbu protiv mogulskog reima, a istovremeno su na sjeverozapadu afganska plemena, koja su sruila Safavidsko Carstvo u Iranu, bila bezuspjena u svojim stalnim nastojanjima da osnuju svoje vlastito muslimansko carstvo u Indiji. Osim toga muslimani su se u Indiji osjeali sve nelagodnije. Nuno je istaknuti da su njihovi tadanji problemi nagovjetavali budue mnogobrojne tekoe i prijepore koji e optereivati muslimansko stanovnitvo sve do dananjih dana. Naime, indijski su se muslimani osjeali kao zapostavljena m a n j i n a na podruju koje nije bilo od perifernog znaaja kao osmanska Anatolija, nego je bilo jedno od onih sredita na kojima se razvijala ljudska civilizacija. Usto, njima vie nisu bili samo Hindusi i Sikhi neprijatelji, nego i novopridoli Britanci koji su, uvrstivi svoje trgovako prisustvo na potkontinentu, postajali sve monijim politikim imbenikom. Po prvi puta muslimani su bili u situaciji da njima vladaju nevjernici. S obzirom da se umi u islamskoj religiji daje veliko znaenje, muslimanima je takav tijek dogaaja postao vrlo uznemirujui. Naime, vladavinom

nevjernika ukida se vanost islamske drutvene zajednice, a to ne predstavlja samo politiki problem, nego muslimanskog vjernika pogaa u najdublje kutke njegova bia. I tako je stalna nesigurnost postala znaajkom muslimanskog ivota u Indiji. Da li je islamu sueno da postane samo jedna od hinduskih kasti? Hoe li muslimani izgubiti svoj kulturni i religijski identitet i utopiti se u strane tradicije razliite od onih na Bliskome istoku iz kojih je islam iznjedren? Hoe li oni uspjeti sauvati svoje civilizacijske korijene? Sufijski mislilac ah Velij(j)ulah (1703.-62.) smatrao je da Sirhindijevo nauavanje omoguuje rjeavanje muslimanskih problema. Njegovi su nazori imali velikog utjecaja na muslimanske vjernike sve do dvadesetog stoljea. Velijulah je svoj borbeni svjetonazor iznio na vidjelo u vrijeme kada su muslimani, strahujui za daljnju budunost islama, svjesno proivljavali uzimanje svoga vodeeg poloaja u svijetu u korist drugih civilizacijskih uljudbi. Ubrzo su i drugi filozofi i reformatori doli do slinih zakljuaka kao i Velijulah. Svi su oni smatrali da muslimani moraju otkloniti sve sektake razlike, kako bi se ujedinili, te stvorili zajedniki obrambeni front protiv svojih neprijatelja. Nadalje, erijat, kao sredstvo otpora d a l j n j o j hinduizaciji muslimana, mora biti prilagoen posebnim uvjetima koji su vladali na potkontinentu. Svakako je bilo vano da muslimani u Indiji zadre vojno i politiko prvenstvo. ah Velijulah je bio toliko zaokupljen oivljav a n j e m muslimanske moi da je ak postao pobornikom

neuspjele afganske invazije na Indiju. Stalno nagnue da se islam mora braniti i tititi od vanjskih neprijatelja ulo je u muslimanski nain razmiljanja i ostat e znaajkom islamske pobonosti sve do danas.

Osmansko Carstvo
Nakon to su 1453. g. Osmanlije osvojili Konstantinopolis (od tada poznat kao Istanbul) bili su u poloaju da osnuju carstvo koje je, zbog svoje sposobnosti postupnog viestoljetnog razvoja i teritorijalnog irenja, imalo mnogo vre temelje od svih drugih muslimanskih carstava, pa je postalo najuspjenijom i najdugotrajnijom islamskom dravnom tvorevinom. Prvotni osmanski poglavari bili su tipini gazi vojskovoe, ali nakon pada Bizantskog Carstva, sultani su uspostavili apsolutnu monarhiju bizantskoga tipa i osnivali monu dvorsku sredinjicu u Istanbulu. Osmanska se drava uglavnom oslanjala na ve prokuani mongolski vladarski uzorak, gdje je sredinja vlast bila poput kompaktnog vojnog ustroja na elu sa sultanom. Usto, od Mehmeda Osvajaa nadalje sultanova se mo oslanjala na potporu balkanskog plemstva od kojeg su mnogi preli na islam, te na posebno ustrojenu pjeadiju, takozvanu novu vojsku (jeni-eri), koja je prispijeem vatrenog oruja postala jo vanijim imbenikom osmanske vojne mainerije. Janjiari su bili preobraeni robovi neturskoga

porijekla, koji kao stranci nisu bili zainteresirani za stjecanje osmanskog zemljinog imetka. Ubrzo su postali monom neovisnom vojnom formacijom iskljuivo odgovornom sultanu. Osim toga, Osmanlije su se vrsto pridravali svoga staroga etikog ideala: svoju su dravu vidjeli kao predzie islama, koja ima dunost voditi dihad protiv neprijatelja. Na zapadu se Osmansko Carstvo suoilo s kranstvom a na istoku sa ijitskim Safavidima. Uskoro su Osmanlije postali jednako netrpeljivi kao i Safavidi; poinili su brojne pokolje nedunih ijita koji su ivjeli na podrujima pod osmanskom upravom. Osmanski je dihad bio uistinu jedinstven. Vojni pohod Selima I. (1467.-1520.) protiv Safavida, kojim je zaustavljeno iransko napredovanje, prerastao je u osvajaki pobjedniki rat tijekom kojega su cijela Sirija i Egipat potpali pod osmansku vlast. Sjeverna Afrika i Arabija takoer su pripojeni carstvu. Na zapadu je osmanska vojska nastavila osvaj a n j a u Europi i stigla sve do zidina Bea 1529. g. U esnaestome stoljeu osmanski su sultani vladali glomaznim carstvom zasnovanim na savreno djelotvornom inovnikom aparatu s kojim se nijedna tadanja drava nije mogla mjeriti. Sultani nisu nametali svojim podanicima jednoumlje, niti su nastojali homogenizirati mnogobrojne razliite elemente svoga carstva u jednu cjelinu. tovie, osmanska je vlast uspjela izgraditi sustav koji je omoguavao razliitim drutvenim i vjerskim skupinama - kranima, Zidovima, Arapima, Turcima, Berberima, trgovcima, ulemi, tarikatima i obrtnikim cehovima - da ive zajedno u miru, te da slobo-

dno slijede svoja uvjerenja i obiaje, kako bi dali to vei doprinos zajednikom napretku i blagostanju carstva. Osmansko je Carstvo zapravo bilo zbir politikih i religijskih zajednica iji su pripadnici morali biti bezuvjetno odani sredinjoj vlasti. Stoga je i carstvo poradi lakeg upravljanja bilo podijeljeno na provincije kojima su vladali sultanovi namjesnici (pae) neposredno odgovorni Istanbulu. Carstvo je doseglo v r h u n a c tijekom vladavine Sulejmana al-Kanunija ("Zakonodavca") (1520.-1566.), poznatog na Zapadu kao Sulejman Velianstveni. Za vrijeme njegove vlasti carstvo je doprlo do k r a j n j i h granica svoga teritorijalnog irenja, Istanbul je doivio kulturnu renesansu, u kojoj se posebno isticala zadivljujua arhitektura dvorskoga graditelja Sinana Pae (umro 1578. g.). Osmanske damije izgraene diljem carstva imale su osebujne znaajke: bile su vrlo prostrane, ispunjene svijetlom, niskih svodova i visokih minareta. Dvor je takoer bio pokroviteljem likovne umjetnosti, povijesnih istraiv a n j a i medicine, a izgradnjom opservatorija 1579. g. unaprijedio je astronomska istraivanja. Izmeu ostaloga napredni su ljudi Osmanskoga Carstva bili iznimno zainteresirani za najnovija europska otkria u geografiji i moreplovstvu. Tijekom esnaestoga stoljea postojala je takoer stalna izmjena informacija sa Zapadom, budui da je Osmansko Carstvo, usprkos svim europskim dostignuima, imalo najveu premo u svijetu. Osmanska je drava poput Safavidskog i Mogulskog Carstva imala osebujno islamsko usmjerenje. Tijekom

Sulejmanove vladavine pravni poloaj erijata zadobio je takvo neprikosnoveno znaenje kakvo nikada do tada nije imao ni u jednoj muslimanskoj dravi. erijat je postao slubenim zakonom carstva za sve muslimane, a Osmanlije su ozakonili erijatske sudove. Pravni strunjaci - kadije, koji su dijelili pravdu na sudovima, njihovi savjetnici ( m u f t i j e ) , koji su tumaili zakonske odredbe, te uitelji u medresama - postali su opunomoenim vladinim dunosnicima, koji su tvorili moralnu i religijsku poveznicu izmeu sultana i njegovih podanika. To se pokazalo posebno korisnim u arapskim provincijama, gdje je suradnja izmeu drave i uleme olakala tamonjem narodu prihvaanje turskoga gospodstva. Ulema svojim podupiranjem svetoga zakona nije samo davala legitimnost osmanskom reimu, ve je esto u svojim matinim provincijama djelovala kao vaan posrednik izmeu domaeg stanovnitva i turskog upravitelja. Osmanski su podanici uglavnom bili ponosni to su pripadnici erijatske drave. U Kuranu se nauava da uma napreduje ukoliko se u njoj ivi prema Boanskom zakonu, to je u suglasju s fundamentalnim naelima opstojanja. Spektakularni uspjesi prvotnih Osmanlija, ije se zakonodavstvo zasnivalo na pobonome obnaanju Boanskog objavljenog zakonika, podupirali su takvo uvjerenje. Isto tako, ulema je carstvo doivljavala kao svoju vlastitu dravu, jer su Osmanlije uspjele postii rijetko vieno sjedinjenje slubene politike i muslimanske savjesti. No ta je suradnja, bez obzira na svoje plodono-

sne uinke, imala i svoju negativnu stranu, budui da njome ulema nije ojaala svoj ugled, nego je s vremenom bivala sve tia glede kritike vlasti, te je postupno gubila povjerenje naroda. Naime, erijat je ustanovljen kao sredstvo protivljenja iskvarenim vlastima, njegov osobiti dinamizam je veim dijelom proizaao iz njegovih oporbenjakih zasada. U osmanskome drutvenom sustavu protudravni vidovi erijata bili su nepovratno izgubljeni. Ulema je postala slugom drave. Primjerice, kao vladini dunosnici, sultan i njegovi pae, mogli su (a i jesu) nadzirati i ucjenjivati neposlunu ulemu prijetnjom uskraivan j a dravne i novane potpore. Abu al-Sund Hola elebi (1490.-1574.), koji je izradio naela politikog zajednitva izmeu osmanskih vlasti i uleme, dao je jasno do z n a n j a da je sultan kao zatitnik erijata onaj koji daje kadijama sudsku vlast, pa su oni stoga duni primjenjivati zakon prema njegovim uputama. Iako je erijat izvorno osmiljen kao konstruktivno sredstvo kritike aktualnog reima, u Osmanskome Carstvu njegovi su zakonski propisi postali glavnom okosnicom sustava nikad monije apsolutne monarhije. Iranska ijitska ulema oduvijek je bila slobodna od spona dravnog sustava, ime je stekla naklonost naroda. Mnogi su iranski duhovni uitelji bili revni reformatori i stoga su bili u stanju stati na elo narodnih masa protiv despotskih ahova. Znatan broj islamskih uenjaka takoer je bio otvoren za demokratske i liberalne ideje nastupajueg modernog doba. Meutim, osmanska sunitska

ulema bila je politiki ukopljenik; liena svake politike otrine, ona je postala zadrtim i konzervativnim protivnikom bilo kakvih promjena. Nakon Sulejmanove smrti nastavni se program medresa znatno suzio: nauavanje falsafe odbaeno je u korist sve veeg usredotoenja na nauk fikha. Islamsko je drutvo u Osmanskome Carstvu, glomaznoj gazi dravi, dobilo nazadne znaajke sektatva i socijalno-politike zatvorenosti. Tamonji su muslimani sebe doivljavali prvoborcima pravovjerja protiv nevjernikih snaga koje su prijetile sa svih strana. Ulema, pa i neki sufiji, s velikim su oduevljenjem usvajali takve ideje, a kad je carstvo naposljetku poelo pokazivati prve znakove slabosti, ta su nagnua bivala sve izraenija. I dok je carski dvor jo bio otvoren za prihvat novih ideja koje su dolazile iz Europe, dotle su medrese postale sreditima estoke oporbe svakome drutvenom eksperimentiranju proizalome od europskih nevjernika. Ulema se je primjerice protivila tiskanju islamskih knjiga. Osim toga, duhovno se uiteljstvo u Osmanskome Carstvu u potpunosti otuilo od kranskih zajednica, poticalo je ak i istjerivanje dijela kranskog stanovnitva iz carstva, jer su mnogi krani zanosno pozdravljali nova dostignua sa Zapada. Utjecaj uleme na obian puk u mnogome je ostavio traga na svim podrujima osmanskog drutva, uinivi narod otpornim na promjene u vrijeme kada su one postale prijeko potrebne. Zatvorena u svoj zastarjeli etiki sustav, ulema je bila nesposobna da svojim vjernicima prui oslonac u trenutku kad je zapadni modernizam uao

u muslimanski svijet, natjeravi ih da negdje drugdje potrae novo duhovno vodstvo. ak ni mono Osmansko Carstvo nije bilo otporno na ogranienja i mane agrarne privrede, koja nije mogla ii ukorak sa njegovim irenjem. Vojna je disciplina s vremenom popustila, i sultani su ubrzo poeli gubiti svoju apsolutnu vladarsku mo. Usto, uruavanje gospodarstva vodilo je u sve veu korupciju i poveanje nameta stanovnitvu. Vii su slojevi drutva ivjeli u raskoi, dok su ostali siromaili zbog smanjenih prihoda; trgovina je propadala, emu je kumovala uinkovitija europska konkurencija, a lokalnim je provincijskim upraviteljima bilo jedino vano to vie napuniti svoje depove. Bez obzira na sve to carstvo se nije raspalo ak je tijekom sedamnaestoga stoljea doivjelo procvat kulturnog ivota. Meutim, do osamnaestoga stoljea bilo je oigledno da carstvo nee dugo izdrati, to se posebice oitovalo u njegovim rubnim podrujima. Tamo su lokalni reformatori nastojali uspostaviti prijanje stanje svojim religijskim reformama. Na arapskome poluotoku Muhamed ibn Abdulvehab (Abd el-Vahab) (1703.-92.) uspio je prekinuti veze sa sredinjicom u Istanbulu i osnovao dravu u sredinjoj Arabiji na obalama Perzijskog zaljeva. Abdulvehab je bio tipian islamski reformator u tradiciji Ibn Tejmije. Smatrao je da se trenutna kriza muslimanskog drutva ponajbolje moe rijeiti vraanjem na Kuran i sunu, te radikalnim odbacivanjem svih kasnijih islamskih iznalazaka, poput srednjovjekovnog fikha , misticizma i falsafe,

koje su mnogi muslimani drali normativnim smjernicama u svojem vjerskom ivotu. Budui da se osmanski sultani nisu uklapali u njegovu viziju istinskoga islama, Abdulvehab ih je proglasio vjerskim otpadnicima koji zasluuju smrt. Abdulvehab je nastojao stvoriti enklavu iste vjere, zasnovanu na naelima ume iz sedmog stoljea. Njegove e metode rabiti neki od muslimanskih fundamentalista dvadesetoga stoljea, razdoblja koje je svojom burnou nadmailo previranja i nemire osamnaestoga stoljea. Izmeu ostaloga, vahabizam (vehabizam) se jo i danas, u obliku puritanske vjere utemeljene na doslovnome tumaenju Kurana i ranije islamske tradicije, prakticira u Saudijskoj Arabiji. U Maroku je sufijski reformator Ahmed ibn Idris (1760.-1836.) drugaije pristupio cjelokupnom problemu. Idris je smatrao da je nuno obrazovati iroke narodne mase kako bi ih se uinilo to boljim muslimanima. Tijekom svojih mnogobrojnih putovanja po Sjevernoj Africi i Jemenu, pukim je jezikom poduavao ondanje stanovnitvo ispravnome obnaanju islamskih obreda poput salata, obdravanja posta itd. Po njemu je ulema izgubila svoju vjerodostojnost, budui da je, zatvorivi se u svoje medrese kako bi prouavala nevane detalje fikha, prepustila narod samome sebi u vjerskim pitanjima. Drugi su takozvani neosufiji na slian nain djelovali u Aliru i Medini. M u h a m e d ibn Ali al-Sanusi (Senusi) (umro 1832. g.) osnovao je sanusijski (senusijski) pokret koji jo i danas prevladava u Libiji. Neosufije nisu zani-

mala z n a n j a i dostignua suvremenog Zapada, ali su odreene europske prosvjetiteljske ideje ugradili u svoje mistine tradicije. Smatrali su da se muslimanski vjernici ne trebaju ravnati prema autoritetu uleme, ve prema vlastitim vjerskim uvidima. Ibn Idris je otiao tako daleko da je odbacio autoritet svih prijanjih muslimanskih mislilaca, osim samoga Muhameda. Stoga je Idris ohrabrivao muslimane da napuste prijanje obiaje kako bi lake prihvatili nove vrijednosti. Njegov se misticizam zasnivao na Prorokovoj osobi, budui da je nauavao vjernike nekoj vrsti pobonoga humanizma u kojem je mnogo vanije sebe izgraivati po uzoru na idealno ljudsko bie nego uditi za spoznajom i dostignuem nedohvatljive Boanske transcendencije. Stoga nisu postojali neki dublji razlozi zbog kojih bi muslimani odbacivali etiku nove Europe. Stoljeima su muslimani njegovali vrline koje su imale jednaku vanost i na suvremenom Zapadu: tenja za drutvenom pravdom, politika jednakopravnosti, sloboda govora, te, bez obzira na ideal tevhida, stvarna ili (kao u sluaju ijizma) naelna odvojenost religije od svjetovne politike. No, tijekom osamnaestoga stoljea najbudniji dio muslimanskih vjernika morao je priznati da ih Europa nije samo sustigla nego i prestigla u gotovo svim vidovima drutvenog ivota. U prvim stoljeima svojih nezadrivih o s v a j a n j a Osmanlije su zadavali teke poraze europskim silama, ali su ve poetkom osamnaestoga stoljea sva njihova nastoj a n j a da Europljane zadre podalje od svojih granica bila

uzaludna, ni u kojem pogledu nisu im bili ravnopravni. Jedan od razloga slabljenja Osmanskoga Carstva bilo je u esnaestome stoljeu Sulejmanovo odobrenje diplomatskog imuniteta europskim trgovcima. Zapadne trgovce, koji su ivjeli i djelovali na podruju osmanske drave, nisu obvezivali zakoni carstva. Naime, ugovori poznati kao kapitulacije (zbog toga to su oni sustavno izloeni u formi poglavlja - capita) omoguivali su Europljanima da im, u sluaju krenja zakona, sude njihovi suci po zakonima njihove drave. Sulejman je te sporazume sa europskim nacijama utanaio na obostranoj jednakopravnosti. No tijekom osamanaestoga stoljea bilo je oigledno da kapitulacije slabe osmansku suverenost, posebice nakon 1740. g., kada su njihove povlastice proirene na sve kranske vjernike u carstvu, koji su od tada postali "zatieni" poput ostalih tamonjih europskih iseljenika, te vie nisu bili pod nadzorom osmanskih vlasti. K r a j e m osamnaestoga stoljea Osmansko Carstvo zapalo je u duboku krizu. Trgovina je i dalje opadala, beduinska su plemena izmakla nadzoru u arapskim provincijama, a lokalni su pae, izmakavi se uzdama sredinje vlasti u Istanbulu, postali u veini sluajeva iskvareni izrabljivai naroda. Zapad je u meuvremenu nizao svoje uspjehe jedan za drugim. Meutim, Osmanlije se nisu previe zabrinjavali. Sultan Selim III. nastojao je slijediti suvremena europska dostignua jer je smatrao da e primjerice zapadnjake reforme osmanskoga vojnoga ustroja obnoviti svjetsku ravnoteu moi. Selim III. otvorio je

1789. g. mnogobrojne vojne kole s francuskim instruktorima u kojima su studenti uili europske jezike, prouavali suvremene zapadne znanosti, te najnovije tehnike ratovanja. No sve to nee biti dovoljno za zaustavljanje najezde to se irila sa Zapada. Muslimani jo uvijek nisu shvaali da je Europa ve stoljeima razvijala sasvim drugaiju vrstu drutvenog ureenja od onoga koje je prevladavalo u Osmanskome Carstvu, te da e Zapad, poradi njihova neumitnog raskida sa islamskim vrednotama, ubrzo postii svjetsku nadmo. Do k r a j a osamnaestoga stoljea sva su tri velika muslimanska carstva bila u rasapu. Do toga nije dolo zbog nekakve posebne zle kobi ili sutinske nazadnosti islama kako Europljani esto u svojoj aroganciji istiu. Svaka drava koja se zasniva na poljoprivredi ima ogranieni vijek t r a j a n j a , pa su i muslimanske drave nakon nekog vremena morale doi do svog naravnog i neizbjenog kraja. Srednjovjekovna zapadno-kranska carstva takoer su propadala i nestajala sa svjetske pozornice. Osim toga, mnogobrojne su islamske drave tijekom stoljea doivile krah; pa ipak, bi se muslimani svaki put izdigli iz pepela poput feniksa osnivanjem jo monijih i naprednijih dravnih tvorevina. Meutim, sada je sve bilo posve drugaije. Krajem osamnaestoga stoljea, slabosti muslimanskoga drutva poklopile su se s usponom potpuno drugaijeg tipa civilizacije na Zapadu, i ovaj put muslimanski e se svijet mnogo tee nositi sa novopridolim izazovima.

V. RATOBORNI ISLAM

Dolazak Zapada (1750.-2000.)

Nijedan dogaaj svjetske povijesti nije ravan usponu Zapada. Zemlje sjeverno od Alpa stoljeima su smatrane zaostalim podrujima, ali su s vremenom prihvatile dostignua grko-rimske kulture s juga, te postupno razvile svoju osebujnu verziju kranstva i vlastite oblike agrarne kulture. Zapadna je Europa u svojem razvoju uvelike kaskala za Bizantom, u kojem je jedino uspio opstati dravni ustroj Rimskoga Carstva. Te su zapadne zemlje tek oko dvanaestog i trinaestog stoljea poele hvatati prikljuak s tadanjim razvijenijim kulturama, a ve poetkom esnaestoga stoljea u n j i m a se zainju procesi drutvene preobrazbe koji e im omoguiti da zagospodare ostatkom svijeta. Tako nevjerojatan uspon jedne tako uljudbeno zaostale sredine uistinu je jedinstven. Po mnogoemu to je dostignue slino arapskome stjecanju poloaja vodee svjetske sile tijekom sedmog i osmog stoljea, s time da arapski muslimani nisu postali gospodarima svijeta, niti su razvili neku novu vrstu civilizacije kao to su to uinili Europljani tijekom esnaestoga stoljea. Osim toga, suvremena europska dostignua imala su koban uinak na muslimansko drutvo. Naime, Osmanlije su pri-

mjerice nastojale organizirati vojsku na zapadnjaki nain, nadajui se da e time otkloniti europsku prijetnju. Meutim, te su reforme provedene na vrlo povran nain, pa su stoga sami sebe ubrzo osudili na propast. Pobijediti Europu na njezinom terenu zahtijevalo je preinaku poljoprivrednih muslimanskih drutvenih sustava od vrha do dna, te stvaranje potpuno novog drutvenog, privrednog, obrazovnog, religijskog, duhovnog, politikog i intelektualnog dravnog ustroja. Izmeu ostaloga, t a j je proces morao biti izvren u kratkome vremenskom razdoblju, to je bilo neizvedivo, jer je Zapadu trebalo gotovo tri stoljea da dostigne tu civilizacijsku razinu. Novo europsko drutvo i njegove amerike kolonije imalo je sasvim drugaije privredne temelje. Suvremena se ekonomija vie nije zasnivala na agrarnom viku, ve na razvijenoj tehnologiji i investiranju kapitala, kojima se omoguavao neogranien priliv dohotka, ime je zapadno drutvo prestalo biti ovisno o ogranienjima agrarne kulture. Ova velika gospodarska revolucija bila je neto poput drugog "Osnog doba", u kojemu je istovremeno s ekonomskim promjenama dolo do revolucionarnih preokreta na podruju politikog, drutvenog i intelektualnog ivota. Sve te preinake nisu bile plod nekog planiranog promiljanja, ve su nastale kao uinak sloenih povijesnih procesa koji su vodili u stvaranje sekulariziranih drutvenih struktura zasnovanih na demokratskim naelima. U esnaestome stoljeu Europljani su pokrenuli znanstvenu revoluciju koja im je omoguila dotad nedostignuti stu-

p a n j nadzora nad prirodom i njezinim bogatstvima. Na podruju medicine, pomorstva, poljoprivrede i industrije dolo je do velikih otkria. Mnogobrojni pronalasci sami po sebi nisu bili presudni za razvoj Zapada, ali je njihov skupni uinak radikalno izmijenio budunost Europe. Do 1600. g. veliki broj inovacija odavao je dojam nepovratnog i nezadrivog napretka: otkrie na jednom podruju esto je omoguavalo stvaranje novih uvida u drugim znanstvenim granama. Uvidjevi da mogu promijeniti prirodne tokove, Europljani su napustili tradicionalno mnijenje da svijetom vladaju nepromjenljivi zakoni. I dok si tadanja konzervativna drutva, zasnovana na agrarnoj privredi, nisu mogla priutiti tako drastine promjene, narodi Europe i Amerike postajali su sve samouvjereniji. Oni su se od sada mogli vrsto nadati da e stalnim ulaganjem njihova kapitala biti omoguen daljnji privredni i trgovaki napredak. Tehnoloki napredak europskoga privreivanja vrhunio je u industrijskoj revoluciji devetnaestoga stoljea, a do toga vremena Zapadnjaci e postati dovoljno smjeli da prestanu traiti nadahnue u prolosti, kao to je to sluaj u agrarnim kulturama, te da se okrenu iskljuivo prema onome to donosi budunost. Europska modernizacija drutva u sebi je ukljuivala i velike drutvene i intelektualne promjene. Kljuna je bila djelotvornost: domiljatost pojedinca i cjelokupni politiki poredak bili su u slubi uinkovitosti. Takoer razliiti znanstveni i industrijski projekti zahtijevali su sudjelovanje sve veeg broja nie kvalificiranih zaposle-

nika kao to su uredski slubenici, te radnici u tiskarama i tvornicama, koji su, da bi zadovoljili nove standarde, morali stei specijalizirane oblike osposobljavanja i obrazovanja. Osim toga, ljude se sve vie tjeralo na masovnu potronju, kako bi se odrao privredni sustav koji je sve veem broju ljudi pruao osiguranu ivotnu egzistenciju. Nadalje, kako su se pripadnici radnike klase sve vie opismenjavali, tako su zahtijevali od vlade sve vea prava da samostalno odluuju u svojim proizvodnim sektorima. Ukoliko je neka nacija eljela iskoristiti sve svoje ljudske resurse kako bi poveala svoju produktivnost, morala je u svoj sustav ukljuiti i izdvojene, marginalizirane drutvene skupine poput idova. Vjerske razlike i duhovni ideali nisu smjeli zaustaviti drutveni napredak, pa su znanstvenici, vlada, te vladini dunosnici inzistirali na svojoj slobodi od crkvenog nadzora. Stoga ideali demokracije, pluralizma, snoljivosti, ljudskih prava i sekularizacije nisu bili samo romantini ideali politikih znanstvenika i filozofa, nego su ih, barem djelomino, nalagale potrebe moderne drave. Iznalo se da je suvremena nacija jedino produktivna i djelotvorna ukoliko je organizirana na sekulariziranim i demokratskim zasadama. Uza sve to, pokazalo se da drutva koja su organizirala svoje ustanove prema racionalistikim i znanstvenim n o r m a m a nezaustavljivo kroe prema naprijed, da im nijedno drutvo agrarnoga tipa nije ravno ni u kojem pogledu. Sve je to imalo kobne posljedice po islamski svijet. N a p r e d n j a k a narav modernog drutvenog sustava i

industrijalizirana privreda znaili su nunost neprestanog ekonomskog i trgovakog irenja. Postojala je stalna potreba za novim tritima a kad bi se iskoristili domai resursi, krenulo bi se u potragu za novima izvan matinih zemalja. Zapadne su drave zapoele na razliite naine s kolonizacijom izvaneuropskih agrarnih zemalja u cilju njihova uklapanja u svoj komercijalni sustav. Meutim, t a j proces nije bio nimalo jednostavan. Kolonizirane zemlje bile su bogate sirovinama koje su koritene u europskoj industriji. U zamjenu one su dobivale jeftine zapadnjake proizvode, ime se esto unitavala domaa industrija. Osim toga, kolonije su morale svoju privredu i drutvo preinaivati i osuvremenjivati po europskom uzorku, svoj financijski i trgovaki sustav racionalizirati i staviti pod zapadni nadzor, pa su tako "domoroci", ili barem dio njih, bili prisiljeni usvojiti suvremene ideje i etiku Zapada. Agrarne su drave kolonizaciju doivljavale kao neto strano, agresivno i uznemirujue. Modernizacija je u tim zemljama bila izvedena vrlo povrno, budui da je Europi trebalo tri stoljea da postigne ono to su kolonije morale usvojiti u par desetljea. I dok su suvremene ideje u Europi imale dostatnog vremena da uhvate korijenja u svim drutvenim klasama, dotle je u kolonijama samo mali broj ljudi, pripadnika viih slojeva i to - to je znakovito - vojnih, bio u stanju prihvatiti zapadnjako obrazovanje i smatrati vrijednim dinamiki proces osuvremenjivanja. Golema veina stanovnitva i dalje je bila zako-

pana u vrednote stare agrarne etike. Time je drutvo bilo podijeljeno, te se neprestano poveavao rascjep nerazumijevanja izmeu tih dviju klasa. Oni koji su bili ostavljeni po strani tijekom procesa modernizacije imali su dojam da njihova zemlja postaje sve otuenija od njih, da je ona poput prijatelja kojega je bolest toliko iznakazila da ga vie ne prepoznaju. N j i m a su upravljali sekularizirani strani zakonski propisi koje nisu razumjeli. Njihovi su se gradovi izmijenili, jer ih je zapadnjaka arhitektura sve vie "modernizirala", a stara gradska jezgra zadobila je ulogu nadienog muzejskog relikta prolih vremena, postala je turistikom mekom pridolica sa Zapada. Zapadnjaki su se turisti esto znali izgubiti i smesti u vijugavim alejama i kaotinoj urbanistici orijentalnih gradova, a istovremeno nisu bili svjesni da starosjedilako stanovnitvo njihove modernizirane gradove takoer dri jednako tuinskima. Zbog svega toga, veina se stanovnitva u kolonijama osjeala izgubljenom u svojim vlastitim domovinama. Povrh svega, tamonji su pripadnici svih drutvenih klasa bili vrlo uznemireni injenicom da vie ne upravljaju svojom sudbinom. N j i h je duboko pogaao raskid s korijenima njihove tradicije, kao i poraavajui gubitak nacionalnog i vjerskog identiteta. Dok su primjerice Europljani i Amerikanci sami sebi diktirali tempo svoga osuvremenjivanja i djelovali po vlastitim nahoenjima pri stvaranju svojih drutvenih sustava, dotle su stanovnici koloniziranih zemalja bili prisiljeni da se to bre podvrgnu tuinskom programu moderni-

zacije. Pa ak su i sami zapadnjaci vrlo bolno doivljavali preinake u svojim drutvenim sredinama. Gotovo etiri stotine godina oni su morali trpjeti krvave politike revolucije, raznovrsne strahovlade, etnika ienja, nasilne vjerske ratove, pljake i grabei, neprestane socijalne nemire, iskoritavanje radnike klase, duhovnu slabost i sve vee drutveno otuivanje u megalopolisima. Danas smo svjedocima slinog nasilja, okrutnosti, revolucionarnog gibanja i socijalno-politike smetenosti u zemljama u razvoju, pred kojima se steru jo tegobniji putevi ka osuvremenjivanju drutva. Osim toga, duh modernizacije na Zapadu sasvim je drugaiji od onog u nezapadnim zemljama. U Europi i Americi njegove su dvije glavne znaajke: inovacija i suverenost (u Europi i Americi proces modernizacije vrsto je utvren deklaracijama o dravnoj nezavisnosti na zasadama politike, intelektualne, vjerske i drutvene jednakopravnosti). Meutim, zemljama u razvoju osuvremenjivanje je donijelo gubitak neovisnosti i nacionalne suverenosti. Umjesto inovativnog utiranja vlastitih puteva modernizacije, treim zemljama jedino preostaje da oponaaju drutvene modele sa Zapada, a ovaj je otiao predaleko u svojem razvoju da bi ga one sustigle. Budui da se procesi o s u v r e m e n j i v a n j a na Zapadu i u zemljama u razvoju toliko meusobno razlikuju, teko je povjerovati da e konani proizvod u slabije razvijenoj sredini biti sukladan sa eljenim uincima postignutima na Zapadu. Ukoliko potrebni sastojci za pripravu kolaa nisu dostupni - umjesto brana se koristi

ria, umjesto svjeih j a j a trula, a umjesto eera zaini kola nee biti nimalo slian onome opisanome u kuharici, premda je precizno raen po njezinim uputama. Potpuno razliiti sastojci sainjavaju moderni kola zemalja u razvoju, a demokracija, sekularizam, pluralizam i sve ostale drutveno napredne tekovine nisu se u n j i m a tako vrsto ukorijenile kao na Zapadu. Proces modernizacije potresno je djelovao na islamski svijet. Umjesto da budu jednim od vodeih imbenika svjetske civilizacije, islamske su zemlje vrlo brzo i na due vrijeme postale zavisne o eurposkim silama. Budui da su kolonijalisti bili zadojeni suvremenim etikim naelima Zapada, muslimanski im je drutveni sustav bio potpuno stran i pomalo zastrauju, pa su muslimane esto izvrgavali svom preziru, gledajui u njima nazadne, neradnike, fanatine i iskvarene ljudske jedinke. Zapadnjaci su smatrali da je europska kultura oduvijek bila naprednija od svih drugih svjetskih civilizacija, ne uviajui, zbog svoje znanstveno povijesne neupuenosti, da su prije samo par stoljea europske drave bile "nazadno" ustrojene na naelima agrarne privrede poput tadanjih islamskih drutava. Europski su narodi esto uzimali zdravo za gotovo svoju navodnu rasnu nadmo nad "istonjacima", izvrgavajui ih svojem preziru na nebrojene naine. Sve to pogubno je izjedalo odnose Istoka i Zapada. Zapadnjaci su esto smeteni neprijateljstvom i bijesom veine muslimana prema njihovoj kulturi, koju oni, zbog vrlo drugaijih povijesnih iskustava, smatraju slobodarskom i naprednom. Meutim,

t a k v a ljutita muslimanska reakcija nimalo ne udi. Njihova reakcija ne svodi se samo na protivljenje suvremenom Zapadu, ve svakome izvanjskome nametanju tuinske kulture. I tako, budui da je islamski svijet bio nairoko rasprostranjen i strategijski porazmjeten, E u r o p l j a n i su zdruenim snagama prvotno podvrgli sustavnoj kolonizaciji podruja Bliskog istoka, Indije, Arabije, Malezije, te velike dijelove Afrike. Muslimani u tim krajevima vrlo rano su na svojoj koi osjetili silinu agresivne modernizacije. Naime, islamski svijet nije bio u stanju da se uspjeno i bez prepreka osuvremeni kao primjerice Japan koji nikad u svojoj povijesti nije koloniziran, ije su privredne i politike ustanove ostale nedirnute, te koji je sauvao svoju dravnu neovisnost od Zapada. Europsko temeljito i uinkovito koloniziranje islamskog svijeta nije se provodilo svuda na jednak nain. Ono je zapoelo u mogulskoj Indiji. Tijekom druge polovice osamnaestoga stoljea britanski su trgovci uvrstili svoj poloaj u Bengalu, te su ve u ono vrijeme, dok je europski proces modernizacije islamskoga svijeta jo bio u povojima, bili ravnopravni hinduskim i muslimanskim trgovcima. To razdoblje britanske kolonijalistike djelatnosti poznato je kao "pljakanje Bengala", zbog toga to je njome nainjena nepovratna teta tamonjoj industriji i poljoprivredi. Bengalcima vie nije dozvoljen uzgoj ljetine za svoje potrebe, ve su prinueni proizvoditi sirovine za visoko industrijalizirano zapadno trite. Tako je negdanje bogato bengalsko podruje zadobilo drugoraz-

redno znaenje u svjetskoj ekonomiji. S vremenom su Britanci iznali "suvremenije" i uinkovitije naine izrabljivanja, pa je i njihov stav prema Bengalcima i drugim Indijcima bio sve nadmoniji, te su se posvetili "civiliziran j u " domorodakog stanovnitva, koje je otpoelo 1793. g. dolaskom prvih protestantskih misionara. No, Britanci nisu doputali Bengalcima razvoj vlastitog modernog industrijaliziranog drutva; britanski su upravitelji u Bengal uvodili samo one oblike suvremene industrijske tehnologije koji su uvrivali njihovu nadmo i vladavinu nad bengalskim stanovnitvom. Bengalci nisu imali koristi od britanske svjetski poznate uinkovitosti. U Bengalu su kao i prije vladale boletine, glad i meusobne trzavice, a broj stanovnika i dalje je nezadrivo rastao. Tijekom vremena, problemi siromatva i prenapuenosti bivali su sve vei, jer u Bengalu nisu postojali veliki gradovi u koje bi se, kao to je to bio sluaj na Zapadu, viak stanovnitva iselio, pa su stoga svi, usprkos velikoj bijedi, morali ostajati na selu. Privredno haraenje Bengala vodilo je u britansku politiku dominaciju. Izmeu 1798. i 1818. g., bilo sporazumima, bilo vojnim osvajanjima, Britanci su uspostavili svoju vlast diljem Indije, izuzevi podruja u dolini Inda koja su pokorena izmeu 1843. i 1849. g. U meuvremenu, Francuzi su stvarali vlastito kolonijalno carstvo. Napoleon Bonaparte zauzeo je 1798. g. Egipat u nadi da e osnivanjem baze u Suezu uspjeti presjei britanske pomorske puteve za Indiju, to se, kao i ekspedicija na Siriju, u

konanici izjalovilo. Napoleon je u Egipat poveo veliku skupinu nauenjaka iz svih podruja, na raspolaganju je imao knjinicu s najsuvremenijom europskom literaturom, znanstveni laboratorij i tiskarski stroj s arapskim slovima. Pa ipak, muslimane Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike dolazak novopeenih europskih dostignua nimalo nije oduevljavao. Od sama poetka u naprednoj europskoj kulturi vidjeli su neprijateljskog napadaa, koji je uvijek dolazilo u paketu zajedno s iznimno izvjebanim vojnim jedinicama sa Zapada. Napoleon je zapravo osvajanjem Bliskog istoka htio sebi pripremiti tlo za napad na Britansku Indiju uz pomo Ruskog Carstva. Iran je poradi tih okolnosti zadobio krajem osamnaestoga stoljea geopolitiki vaan strategijski poloaj, pa je Britanija tijekom slijedeega stoljea osnovala svoje baze na jugu zemlje, dok su Rusi nastojali zadrati nadzor nad njegovim sjeverom. Nijedna od tih europskih sila nije eljela da Iran postane tipinom kolonijom ili protektoratom (sve dok tamo nisu otkrivena naftna nalazita poetkom dvadesetog stoljea), ali su obje imale velikog utjecaja na novostvorenu Kadarsku dinastiju, tako da se iranski ahovi nisu usudili ni prstom maknuti bez doputenja ili potpore jedne od njih. Kao u Bengalu, i Britanci i Rusi razvijali su u Iranu jedino one oblike tehnolokog napretka kojima su podupirani njihovi kolonijalni interesi, dok su zaprijeili razvoj takvih tekovina kao to je eljeznica, jer bi od nje iranski narod imao koristi, to bi ugrozilo njihov tamonji strategijski poloaj.

Europske su sile kolonizirale islamske zemlje jednu za drugom. Francuska je zauzela Alir 1830., a Britanija Aden godinu d a n a kasnije. Tunis je okupiran 1881., Egipat 1882., Sudan 1889., a Libija i Maroko 1912. godine. Sykes-Picotovim sporazumom 1915. g., dogovorena je podjela teritorija umirueg Osmanskog Carstva (koje je bilo na strani Njemake tijekom Prvog svjetskog rata) izmeu Britanije i Francuske ukoliko ostvare pobjedu n a d Centralnim silama. N a k o n rata, B r i t a n i j a i Francuska ubrzo su uspostavile svoje protektorate i mandatne vlade u Siriji, L i b a n o n u , Palestini, I r a k u i Transjordaniji. Arape je taj postupak europskih sila razbjesnio, budui da su im obeale nezavisnost nakon raspada Osmanskog Carstva. U srcu negdanje osmanske drave Mustafa Kemal, znan i kao Atatrk (1881.-1938.) osnovao je nezavisnu dravu Tursku, ne dopustivi uplitanje europskih monika. Muslimani Rusije, K a v k a z a i Sredinje Azije potpali su pod novostvoreni Sovjetski Savez. ak i kad su neke od muslimanskih drava zadobile neovisnost, Zapad je i dalje imao nadzor nad njihovom privredom, nalazitima nafte, te kljunim svjetskim prometnicama i pomorskim putevima poput Sueskog kanala. Osim toga, nakon to bi Europljani konano napustili neku od svojih kolonija, tamonjim bi osloboenim narodima bila ostavljena u nasljee nerijeena politika situacija koja bi najee zavrila u krvavim nacionalnim i vjerskim sukobima. Na primjer, kada su se Britanci 1947. g. povukli iz Indije, indijski je potkontinent podije-

ljen izmeu indijskih H i n d u s a i muslimanskih Pakistanaca, koji su od tada u stanju smrtnoga neprijateljstva. Jo i danas oni prijete jedni drugima svojim nuklearnim bojevim glavama. Cionisti su 1948. g. oduzeli palestinskim Arapima njihovu domovinu, i na tom podruju osnovavi idovsku sekularnu dravu Izrael uz podrku U j e d i n j e n i h N a c i j a i m e u n a r o d n e zajednice. Gubitak Palestine postao je monim simbolom ponienja muslimanskog svijeta od strane zapadnih sila, koje izgleda nisu previe marile za sudbinu stotina tisua izvlaenih i protjeranih Palestinaca. Unato tomu, na poetku su neki muslimani bili oduevljeni Zapadom. Iranski intelektualci Mulkum Kan (1833.-1908.) i Aka Kan Kirmani (1853.-96.) poticali su Irance na prihvaanje zapadnog obrazovanja, kao i modernog sekulariziranog zakonika umjesto erijata, videi u tome jedini put napretku muslimanskog drutva. Sekularisti iz tih intelektualnih krugova pridruili su se liberalnijoj ulemi u Konstitucionalnoj (Ustavnoj) revoluciji, prisilivi Kadarsku vladarsku dinastiju na donoenje suvremenog dravnog ustava, kojim bi se ograniila vlast monarha uspostavom svenarodnog iranskog parlamenta. Mnogi vodei mudtehidi u N a d a f u podupirali su donoenje ustava. eik (ejh) M u h a m e d Husein Naini vrlo je uvjerljivo izrazio njihov svjetonazor u svom djelu Admonition to the Nation (Prijekor naciji) (1909.) u kojem raspravlja da je takav nain ograniavanja tiranije in vrijedan ijitske vjere, te da od parlamentarne vladavine

zapadnoga stila jedino vee znaenje ima povratak skrivenoga imama na kraju vremena. Egipatski pisac Rifah al-Tahtavi (Tahtevi) (1801.-73.) bio je opsjednut idejama europskog prosvjetiteljstva iji su ga nazori podsjeali na falsafu. Njega je oduevljavalo kako primjerice u Parizu sve drutvene ustanove savreno funkcioniraju, te je bio osupnut racionalnom preciznou francuske kulture, obrazovanou obinog p u k a i sveirokom francuskom strau za stvaralatvom. Tahtavi je sve uinio da pomogne Egiptu da ude u taj hrabri novi svijet. U Indiji je pak Sej(j)id Ahmed Kan (1817.-98.) nastojao prilagoditi islam suvremenom zapadnom liberalizmu, istiui da je uenje Kurana u potpunoj suglasnosti s prirodnim zakonima koje je nedavno razotkrila moderna znanost. Sejid Ahmed Kan posebno je znaajan kao osniva visoke kole u Aligarhu gdje su muslimani uz uobiajene islamske obrazovne predmete mogli studirati prirodne znanosti i engleski jezik. Nastojao je pomoi muslimanima da lake prihvate tekovine modernog drutva ouvanjem osjeaja za vlastitu kulturnu batinu, kako ne bi postali najobinijim kopijama zapadnoga ovjeka. Prije nego to je kolonizacija u njihovim zemljama uzela m a h a neki su muslimanski vladari na vlastitu inicijativu pokuali izvriti modernizaciju svojih drutava. Osmanski je sultan M a h m u d II. zapoeo 1826. g. s reform a m a tanzimata (propisi, odredbe), kojima je ukinuo janjiare, posuvremenio vojni ustroj, te uveo neke nove vojne tehnologije. 1839. g., sultan Abdulmedid I. izdao je

Glhanske dekrete, koji su ga ugovorno obvezali na veu suradnju i ovisnost o svojim osmanskim podanicima, i koji su uvelike reformirali carske ustanove vlasti. Jo je dramatiniji bio program osuvremenjivanja egipatskoga pae albanskoga porijekla M u h a m e d a Alija (1769.-1848.), koji je bez iije pomoi, oslonjen na vlastite sposobnosti, uinio Egipat neovisnim od Istanbula, uvevi tu zaostalu provinciju u suvremene svjetske tokove. Meutim, surovost njegovih metoda pokazala je kako je teko izvriti drutvenu modernizaciju u kratkome vremenu. M u h a m e d Ali je svu politiku oporbu dao pogubiti; dvadeset i tri tisue seljaka prisilno unovaenih u radne jedinice umrlo je od napora gradei nove sustave navodnjav a n j a i vodovode diljem Egipta; osim toga, seljaci su, zbog silnoga straha pred prisilnim novaenjima u Alijevu novoosnovanu suvremenu vojsku, esto izbjegavali vojnu obavezu odsijecanjem svojih prstiju i vlastitim osljepljivanjem. Kako bi sekularizirao dravu, M u h a m e d Ali jednostavno je plijenio imetak kojim se subvencionirao vjerski ivot, te je ulemu njezinim sustavnim drutvenim marginaliziranjem liio bilo k a k v a utjecaja. Svjetonazor uleme, koja je ionako svaku modernizaciju doivljavala kao napad na muslimansku tradiciju, postao je nakon svih tih dogaaja jo ogranieniji, to je dovelo naposljetku do njezina beziznimnog odbacivanja svih zapadnjakih novotarija koje su dolazile u n j i h o v u zemlju. Muhamed Alijev unuk Ismail- paa (1803.-95.) postigao je jo vee uspjehe u modernizaciji Egipta: financirao je

izgradnju Sueskog kanala, sagradio je oko tisuu i pol kilometara eljeznikih pruga, natopio je gotovo sedam tisua kvadratnih kilometara neobradivih povrina, otvorio je moderne kole koje su zajedniki pohaali djeaci s djevojicama, te je pretvorio Kairo u suvremeni grad nalik na zapadne prijestolnice. Na nesreu, trokovi toga ambicioznog programa doveli su Egipat do bankrota, prisilivi dravu na zaduenje. To je ubrzo dovelo do britanske vojne okupacije 1882. g., kojom su se toboe titili interesi europskih dioniara i ulagatelja. M u h a m e d Ali i Ismail nastojali su Egipat uiniti modernom suverenom dravom; umjesto toga, modernizacija je njihovu zemlju dovela pod britansku kolonijalnu upravu. Nijedan od tih prvotnih reformatora nije u potpunosti razumio sveobuhvatnost ideja koje su omoguile transformaciju europskog drutva. Stoga su u sutini sve njihove reforme bile povrnog znaaja. Kasniji reformatori sve do doba Sadama Huseina nastojali su preuzeti neka od zapadnih dostignua, posebice na podruju vojne tehnologije, ne obazirui se pretjerano na uinke koje bi one mogle ostaviti na drutveni ustroj njihovih drava. Meutim, neki su raniji reformatori bili itekako svjesni tih opasnosti. Iranski aktivist Demaludin (1839.-97.), koji je sebe prozvao "Al-Afgani" ("Afganistanac") zato to se nadao da e privui veu pozornost muslimanskoga svijeta kao afganistanski sunit nego kao iranski ijit, bio je jedan od prvih islamskih reformatora koji je ukazao i upozoravao na tu problematiku. Al-Afgani je ivio u

Indiji tijekom velikih pobuna Hindusa i muslimana protiv britanske vlasti 1857. g.; gdjegod da je otputovao, bilo u Arabiju, Egipat, Tursku, Rusiju ili Europu, Demaludin je osjetio posvudanji moni utjecaj Zapada, stekao je nepokolebljivo uvjerenje da e zapadna kultura svojom skoranjom prevlau u svijetu unititi muslimanski svijet. Uvidjevi sve pogubne posljedice koje mogu proizai iz povrnog oponaanja zapadnjakog ivota, gorljivo se zalagao da narodi islamskoga svijeta ujedine svoje snage protiv europske prijetnje; po njemu, muslimani moraju sami, bez vanjskog uplitanja, dohvatiti suvremene tekovine znanstvene kulture novoga svijeta. Stoga je nuno da muslimanski vjernici njeguju vlastitu tradiciju, to jest islamsku kulturu. No, sam islam mora postati racionalniji i moderniji kako bi to bolje odgovorio na nove izazove. S obzirom da i Kuran i prorok Muhamed istiu nunost slobodnog miljenja, muslimani moraju ponovno otvoriti ve dugo zabravljena "vrata idtihada" kako bi skinuli nametnute okove sa svojega uma. Zapadnjako prodiranje omoguilo je politici da ponovno zadobije sredinju ulogu u islamskome svijetu. Jo od vremena proroka Muhameda, muslimani su sve povijesne dogaaje smatrali teofanijama; duboko proivljavajui prisue Boga u povijesti, neprestano su se hvatali u kotac s izazovom izgradnje boljega svijeta. Muslimanski su vjernici u svakome politikom d o g a a j u potraivali boansko znaenje, te su ak i njihovi promaaji i tragedije vodili velikim duhovnim i teolokim postignuima.

Na primjer, muslimani su slobodnim razvitkom svojeg unutranjeg duhovnog ivota nakon raspada Abasidskog kalifata uspjeli ostvariti takvo drutveno ozraje koje je u mnogoemu bilo usuglaeno s duhom Kurana, i koje im je omoguilo lake nadilaenje politike agonije ume. Meutim, prodor Z a p a d a u njihove ivote pobudio je mnoga nova i vana religijska pitanja. Zapadnjako poniavanje ume vie nije bilo samo politika katastrofa, ve je dirnula same dubine muslimanske due. Takva izraena slabost muslimanske zajednice bila je znakom da je tota u islamskoj povijesti krenulo u krivome smjeru. U Kuranu se istie da zajednica predana Bojoj volji ne moe propasti. Muslimanska povijest potvruje tu injenicu. U tekim vremenima mnogi su se poboni muslimani okretali religiji, prilagodivi je novim okolnostima, pa stoga uma nije time samo zadobivala novi ivot, nego je esto postajala vrom i naprednijom nego prije. Kako je uope islamski svijet sve vie mogao potpadati pod gospodstvo sekulariziranog i bezbonog Zapada? S vremenom e sve vei broj muslimana biti zaokupljen tim pitanjem, te e njihovi brojni pokuaji da se muslimanska povijest vrati na pravi put katkad izgledati kao zdvojni potezi oajnika. Dananji bombai samoubojice - neto nevieno u prijanjoj islamskoj povijesti - pokazuju da su neki muslimani stekli uvjerenje kako je njihova borba protiv premonog neprijatelja gotovo beznadna misija. Al-Afganijeva fanatina i esto sasvim nemoralna politika k a m p a n j a bila je po mnogoemu slina oajni-

kim pokuajima suvremenih muslimanskih ekstremista. Primjerice, jedan od njegovih uenika izvrio je atentat na iranskog aha 1896. g. Meutim, nisu svi njegovi istomiljenici smatrali da je nuno posezati za tako radikalnim sredstvima da bi se ostvarili Al-Afganijevi ciljevi. Njegov prijatelj i kolega, egipatski uenjak M u h a m e d Abduh (1849.-1905.), bio je mnogo promuurniji i umjereniji mislilac od Al-Afganija. Smatrao je da rjeenje problema lei u obrazovanju a ne u revoluciji. A b d u h a je duboko pogodila britanska okupacija Egipta, no on je, bez obzira na tu injenicu, gajio veliku ljubav prema Europi. Kako je iitao i prouio mnogobrojna zapadna znanstvena i filozofska djela, Abduh je osjeao iznimnu prisnost s europskim ovjekom. Uvelike je potivao politike, pravne i obrazovne ustanove modernog Zapada, ali isto tako bilo mu je sasvim jasno da se one ne mogu sveobuhvatno i u kratkome roku presaditi u vjerski zadrtu zemlju poput Egipta, gdje je modernizacija svojom prevelikom brzinom i nasilnou iskljuila iz svoga procesa ogromnu veinu narodnih masa. Po njemu, bilo je nuno da se suvremene zakonske i konstitucionalne novine sa Z a p a d a nakaleme na tradicionalne islamske ideje koje su ljudima bliske i razumljive; drutvo u kojemu narod ne razumije vlastite zakone postaje u stvari drava bezakonja. Na primjer, islamsko naelo ure (ura - savjetovanje, dogovaranje) pomoglo je muslimanima da shvate znaenje demokracije. Obrazovanje je takoer potraivalo reforme. Studenti su u medresama uili moderne pri-

rodne znanosti, to im je omoguivalo da svoja novosteena saznanja poveu s islamskom tradcijom i time olakaju i uine smislenijim muslimanskim vjernicima ulazak u novi svijet. Meutim isto tako trebalo je i sam erijat osuvremeniti, ega su Abduh i njegov mlai suvremenik, novinar Raid Rida (1865.-1935.) bili itekako svjesni, znajui da e t a j proces biti dugotrajan i vrlo kompleksan. Ridu je zabrinjavao porast sekulariziranih ideja meu arapskim intelektualcima i uenjacima, koji su ponekad bili veoma prezrivo nastrojeni prema islamu, smatrajui ga neim to nazaduje njihovu zemlju. Takvo to je po Ridi moglo samo jo vie oslabiti umu, te ju uiniti podlonijom z a p a d n j a k o m imperijalizmu. Rida je bio jedan od prvih muslimana koji se zalagao da se osnuje potpuno moderna, ali i potpuno islamska drava, zasnovana na reformiranom erijatu. Poticao je izmeu ostaloga otvaranje viih obrazovnih ustanova u kojima bi studenti prouavali meunarodne zakone, sociologiju, svjetsku povijest, religiologiju i suvremene prirodne znanosti, usporedo sa studiranjem fikha . Po njemu, takvo to trebalo je osigurati da se islamsko pravoslovlje bezbolno razvija u okrilju modernog zapadnog prava, ime bi se neraskidivo povezale tradicije Istoka i Zapada. Osim toga, time bi erijat, agrarni zakonski kodeks, doao u suglasje s novim tipom drutvenog ureenja razvijenog na Zapadu. Reformatori su neprestano osjeali da imaju dunost braniti islam pred europskim kritikama. To je dovelo do

toga da su zapadnjako drutvo i religija postali glavnim p r e d m e t o m p r o u a v a n j a muslimanskih u e n j a k a . U Indiji pjesnik i filozof M u h a m e d Ikbal (1876.-1938.) isticao je da je islam jednako racionalan i pravedan kao bilo koji zapadni sustav. U stvari, islam je po njemu najracionalnija i najnaprednija od sviju konfesija. Njegov strogi monoteizam oslobodio je ovjeanstvo od mitolokih praznovjerica, a Kuran je poticao muslimane na pomnije promatranje prirode, stalno promiljanje o onom to su opazili, te neprestano preispitivanje svojih djelovanja. Tako je empirijski duh koji je rodio suvremene svjetonazore zapravo zaet u islamu. Ikbalovi su stavovi tumaili povijest na ogranien i subjektivan nain, to se nije ni po emu razlikovalo od zapadnjakih tenji da u kranstvu i Europi vide nadmone imbenike i barjaktare svjetskoga napretka. Ikbalovo isticanje racionalnog d u h a islama vodilo ga je u ocrnjivanje sufijskog pokreta. Budui da je smatrao kako moderni racionalizam jedini omoguava daljnji napredak islama, Ikbal je postao predvodnikom novih drutvenih i vjerskih tijekova koji su odbacivanjem svakog oblika mistine duhovnosti zadobili premo u muslimanskome svijetu. Sam Ikbal bio je pod snanim utjecajem zapadnjake misli, stekao je ak i titulu doktora filozofije u Londonu. Pa ipak, smatrao je da je Zapad svojim prebrzim napretkom ozbiljno ugrozio vlastitu opstojnost; njegov je svjetovni individualizam odvojio ljudsku osobnost od Boga, koja je, postavi jedinim predmetom bogotovanja, zadobila potencijalno demonske

znaajke. Uinak toga bit e zapadnjako samounitenje, koje se po Ikbalu poelo ostvarivati u kolektivnome europskome s a m o u b o j s t v u Prvoga svjetskoga rata. Muslimanima je stoga bila ivotna misija da svjedoe boansku dimenziju ivota, da se ne povlae iz svijeta u duhovnu kontemplaciju, ve da djeluju u skladu sa drutvenim idealima erijata. Navedeni reformatori bili su svi odreda intelektualci koji su se uglavnom obraali obrazovanom sloju stanovnitva. U Egiptu je mladi uitelj Hasan al-Bana (Ben(n)a) (1906.-49.) osnovao organizaciju koja se svojim idejama obraala irokim narodnim masama. Drutvo muslimanske brae postalo je masovnim pokretom diljem Bliskoga istoka. Jedino je u to vrijeme promicalo ideologiju koja je bila u stanju zahvatiti sve dijelove drutvene zajednice. Al-Bana je bio svjestan injenice da muslimani trebaju zapadnjaku znanost i tehnologiju, kako bi reformirali svoje politike i drutvene ustanove, ali, bio je, poput svih ostalih reformista, uvjeren da svjetovna modernizacija mora ii ruku pod ruku s duhovnom reformacijom. AlBana je znao biti ganut do suza kada bi usporeivao raskoni ivot Britanaca u zoni Sueskog kanala s bijednim atrljama egipatskih radnika. U tome je vidio religijski problem koji zahtijeva rjeenje zasnovano na islamskim naelima vjere. Dok su primjerice krani esto odgovarali na izazove modernizacije obnavljanjem vjerskih doktrina, dotle su muslimani isti problem rijeavali ulaganjem veih napora u svoje drutveno ili politiko angairanje

(idihad). Al-Bana je isticao da je islam sveobuhvatan nain ivota; religija ne bi smjela biti svedena samo na osobnu sferu ivota, kao to je to sluaj na Zapadu. Osim toga, nastojao je stvoriti muslimansku drutvenu zajednicu u kojoj su naela Kurana sukladna duhu novoga vremena. Nadalje, posebno se zalagao za ujedinjenje svih islamskih nacija, podizanje opeg ivotnog standarda muslimanskih vjernika, veu drutvenu pravdu, borbu protiv nepismenosti i duhovnog siromatva, te osloboenje muslimanskih zemalja od stranoga gospodstva. Bio je miljenja da su pod kolonijalnom upravom muslimani izgubili vezu sa svojom tradicijom. Naime, nestvaralako kopiranje civilizacijskih dostignua drugih naroda svelo je muslimane na kulturne marginalce. Stoga je Al-Bana, osim to je svoju Brau poduavao islamskim vjerskim obredima, odgajajui ih da ive po naelima Kurana, gradio kole, osnivao suvremene skautske pokrete, omoguavao radnicima veernje kolovanje, te otvarao visoke obrazovne ustanove za struno osposobljavanje civilnih slubenika. Drutvo muslimanske brae osnivalo je ambulante i bolnice u ruralnim krajevima, gradilo tvornice u kojima su muslimani za svoj rad bili bolje plaeni nego igdje drugdje, gdje su takoer mogli ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje i godinji odmor. Osim toga, pripadnici Drutva radnike su upoznavali sa suvremenim zakonima o radu koji su titili njihova radnika prava. Drutvo muslimanske brae imalo je svojih mana. M a n j i broj njegovih sljedbenika bio je ukljuen u terori-

stike akcije, to je dovelo do rasputanja organizacije (iako su ga od tada razni pokrovitelji nastojali obnoviti). Meutim, veina pripadnika Drutva - iji je broj do 1948. g. raunao u milijunima - ne znajui za mranije strane svoje organizacije, i dalje je u svojoj religijskoj misiji vidjela bitan imbenik opeg drutvenog blagostan j a muslimanske zajednice. asoviti uspjeh Drutva muslimanske brae, koje je krajem Drugog svjetskog rata postalo najmonijom politikom ustanovom u Egiptu, ukazivao je na injenicu da iroki narodni slojevi tee istovremeno modernizaciji i religijskoj tradiciji, bez obzira na trenutana stajalita muslimanskih sekulariziranih vlasti ili intelektualaca. Takva vrsta politikog i drutvenog djelovanja bila je znaajkom mnogih buduih modernih islamskih pokreta, posebice M u d a m e (Islamske skuptine) koju je osnovao eik Ahmed Jasin u Gazi. Povezivanjem islamske tradicije s modernistikim vrednotama, nastojalo se pridonijeti opem blagostanju palestinskog naroda na podrujima koje je okupirao Izrael nakon Lipanjskog rata 1967. g.

Koje su znaajke suvremene muslimanske drave?

Iskustvo kolonijalizma i sudar s europskom civilizacijom poremetili su ustroj islamskog drutva. Svijet se bespovratno izmijenio. Muslimani nisu znali kako dostojno uzvratiti Zapadu, zato to se u svojoj povijesti nisu susreli sa takvom vrstom izazova. Ukoliko su eljeli sudjelovati u modernim svjetskim procesima, muslimani su bili duni usvojiti zapadnjake novotarije. Napose, Zapad je iznaao nunost o d v a j a n j a religije od politike kako bi se svjetovna vlast, znanost i tehnologija oslobodili konzervativnih spona vjerskih doktrina. U Europi je nacionalizam zamijenio odanost vjeri, koja je sve do novijih vremena omoguavala sklad i jedinstvo zapadnog drutva. Ipak se t a j preokret tijekom devetnaestoga stoljea pokazao vrlo problematinim. Europske nacionalne drave zapoele su utrku u naoruanju 70-ih godina pretprolog stoljea, koja je bila uzrokom dvaju svjetskih ratova. Svjetovnjake ideologije pokazale su se ubilakima kao i vjerska nazadnost, to se osobito iskazalo u projektima nacistikog holokausta, te sovjetskih gulaga. Filozofi prosvjetiteljstva bili su uvjereni da veom obrazovanou ljudi i narodi postaju razumniji i snoljiviji. Ta se nada pokazala utopijskom poput bilo koje druge mesijanske fantazije. Bez obzira na to, ivot veine stanovnitva Europe i Amerike ipak je s vremenom, uspostavljanjem demokratskih naela u suvremenim drutvenim zajednicama Zapada postigao blago-

dati jednakopravnosti. Ali, zapadnjaki su narodi imali stoljea na raspolaganju kako bi stvorila demokratske sustave vladavine. Sasvim je druga stvar kada se moderni parlamentarni sustav uvodi u djelomino osuvremenjena drutva preteito agrarne privrede, u kojima je veini stanovnitva suvremeni politiki diskurs predstavljao neto potpuno nepoznato i neshvatljivo. Politika u kranskoj religiji nije nikada imala sredin j u ulogu. Konano, Isus je govorio da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Europski su se idovi pak stoljeima zbog svojih naela odbijali baviti politikom. Kod muslimana pak politika nije nikada imala drugorazredan znaaj. Kao to smo do sada vidjeli, za njih je politika bila pozornicom njihove vjerske potrage. Spasenje nije imalo znaenje otkupljenja od grijeha, ve se ono postizalo stvaranjem pravednog drutva, u kojem je pojedinac mogao lake ostvariti egzistencijalno predavanje sveobuhvatnosti svoga bia, kako bi postigao potpuno duhovno ispunjenje. Politika je stoga bila stvar od najvee vanosti u ivotu muslimanskih vjernika, slijedom toga tijekom cijelog dvadesetog stoljea dolazilo je do mnogobrojnih pokuaja uspostavljanja istih islamskih drava. Naravno, stvoriti u suvremenome dobu dravno ureenje islamskoga tipa bila je gotovo nemogua misija. Ono je zahtijevalo prvenstveno dihad, borbu ije posljedice nisu bile nimalo bezazlene. Stjee se dojam da ideal tevhida unaprijed iskljuuje ideju sekularizacije, no mora se uzeti u obzir da su u pro-

losti i ijiti i suniti prihvaali odvajanje religije od politike. Pragmatizam svjetovnoga politikantstva esto je moralno neist i okrutan; idealna muslimanska drava nije "datost" koju se jednostavno moe primijeniti u drutvenom ivotu, ali ona svojim ustrojem pridonosi stvaralakoj domiljatosti i disciplini kojima se omoguuje prim j e n a kuranskih ideala jednakopravnosti u surovoj politikoj zbilji. Osim toga, zapadnjaci pogreno misle da je islam t a j koji koi stvaranje muslimanskog modernog sekulariziranog drutva. Stoji dodue injenica da je proces sekularizacije imao drugaiji razvoj u muslimanskome svijetu. Na Zapadu je sekularizacija doivljavana kao neto to pridonosi boljitku drutva. Prvotni liberalni zapadnjaki filozofi poput Johna Lockea (1632.-1704.) smatrali su da dravno posvjetovnjavanje omoguuje nove i bolje puteve religijskome vjerovanju, jer se time religija oslobaa od spona dravne kontrole ime se vjernik osposobljava za postignue duhovnih ideala. No u muslimanskome svijetu sekularizacija je esto bila agresivno usmjerena protiv religije i svega religioznoga. Atatrk je na primjer zatvorio sve medrese, zabranio sufijske redove, te natjerao mukarce i ene na noenje moderne odjee u zapadnjakome stilu. Takva vrst prisile oduvijek je bila kontraproduktivna. Time islam nije u Turskoj nestao ve se samo prikrio. M u h a m e d Ali je pak sa svoje strane ponizio egipatsku ulemu, prisvojivi njezinu imovinu i smanjivi joj utjecaj u drutvu. I jedan od njegovih kasnijih nasljednika, egipatski predsjednik

Demal (Gamal) Abdel Naser (1918.-70.) s vremenom je postajao sve radikalnije protuislamski usmjeren, pa je izmeu ostaloga donio uredbu kojom se zabranjuje djelovanje Drutva muslimanske brae. Slijedom toga, jedan njihov sljedbenik, koji je pripadao tajnome teroristikome krilu Drutva, pokuao je atentat na Nasera. Meutim pripadnici Drutva muslimanske brae, premda su godinama amili u Naserovim koncentracijskim logorima, veinom nisu agresivno djelovali; njihova se antidravna djelatnost svodila na potajno dijeljenje protuvladinih letaka i odravanje tajnih sastanaka organizacije. U Iranu su monarsi iz dinastije Pahlavi posebno surovo nametali sekularizam. ah Reza Pahlavi (1878.-1941.) takoer je razvlastio ulemu, zamijenio erijat graanskim svjetovnim zakonom, ukinuo odravanje aura sveanosti u ast imama Huseina, i na koncu je branio Irancima da idu na had u Meku. Noenje islamske odjee takoer je zabranjeno. Primjerice, Rezini su vojnici obiavali javno na gradskim ulicama nabadati enske zarove na bajunete svojih puaka, te ih cijepati u dijelove. Tijekom mirnih prosvjeda 1935. g., protiv Zakona o odijevanju u svetome gradu osmoga ijitskoga imama Alija al-Ride, Meshedu, vojnici su zapucali na nenaoruanu gomilu i ubili stotine ljudi. Nekad neprikosnoveno mona iranska ulema s vremenom je postala svjedokom pada svog drutvenog utjecaja u Iranu. Nakon to je reim naredio ubojstvo ajatolaha Mudarisa, klerika koji je otvoreno napadao aha Rezu tijekom parlamentarne rasprave, iranski su duhovni

uitelji, bojei se da ne izgube ivu glavu, napustili politiko djelovanje i posve prepustivi mo ahu i svjetovnim vlastima. Rezin sin i nasljednik ah Muhamed Reza (1919.-80.) pokazao je jo vee neprijateljstvo i prezir prema islamu. Stotine studenata iz medresa, koji su se usudili prosvjedovati protiv reima, ustrijeljeni su na ulicama glavnoga grada, nakon ega je uslijedilo zatvaranje medresa diljem Irana, a vodei islamski pravnici i teolozi (ulema), osim onih sretnika koji su uspjeli izbjei iz zemlje, hapeni su i mueni do smrti. Nita nije bilo demokratskoga u reimu iranskih ahova iz dinastije Pahlavi. SAVAK, ahova t a j n a policija, zatvarala je Irance bez suenja, podvrgavala ih svirepim muenjima i ponienjima, dok su ustanove predstavnike vlasti tijekom vremena u Iranu postale mrtvo slovo na papiru. Nacionalizam, koji su Europljani u drugoj polovici dvadesetoga stoljea poeli odbacivati, takoer je stvarao probleme islamskome dutvu. Jedinstvo ume dugo je vremena bio dragocjeni ideal; sada se odjednom muslimanski svijet rascijepio na mnogobrojna kraljevstva i republike, ije su granice odredile i povukle zapadne sile. Sve dok su muslimani sebe smatrali graanima Osmanskoga Carstva ili lanovima darul-islama, nacionalnome duhu nije bilo mjesta u islamskoj zajednici. Nacionalizam je u muslimanskim zemljama poprimio negativan znaaj, te je esto poistovjeivan s tenjom za osloboenjem od nametnutih stega sa Zapada. Neke su pak novoizgraene nacije postale izvoritem stalnih sukoba medu svojim graani-

ma. Na primjer, juni je dio Sudana veinom kranski, a sjeverni je Sudan muslimanski. Narodima, koji su bili naviknuti da se religijski identificiraju, teko je bilo uspostaviti zajedniku "sudansku" nacionalnu svijest. Taj se problem posebice istaknuo u Libanonu, gdje je stanovnitvo bilo gotovo podjednako podijeljeno u tri religijske zajednice - sunitsku, ijitsku i maronitsku kransku koje su do stvaranja nove drave bile oduvijek autonomne. Pokazalo se da je dioba vlasti u toj zemlji nemogua. Demografska vremenska bomba prouzroila je graanski rat (1975.-90.) koji je tragino razdijelio Libanon. U drugim zemljama, poput Sirije, Egipta i Iraka nacionalizam je usvojila vladajua elita, ali ne i narodne mase koje su bile konzervativnijeg svjetonazora. U Iranu nacionalizam ahova dinastije Pahlavi usmjerio je svoju otricu prema islamu, njime se nastojalo raskinuti sve veze naroda sa ijizmom uspostavljanjem drevne perzijske kulture predislamskoga razdoblja. Uvoenje zapadnjakog tipa demokracije u muslimanske zemlje takoer se pokazao problematinim. Reformatori koji su teili usaivanju suvremenih drutvenih tekovina u temelje islamskih ustanova, isticali su da ideal demokracije po sebi nije protivan islamu. Islamski je zakon promicao naela ure (savjetovanja) i idmu (slaganje s ime), to jest donoenje zakonskih odredbi pomou "konsenzusa" predstavnikih tijela ume. Raiduni su se primjerice birali veinskim izglasavanjem. Sve je to bilo u potpunosti sukladno demokratskome idea-

lu. Potekoe je djelomino stvarala zapadnjaka definicija demokracije kao "vladavine naroda, ustanovljene od naroda i za narod". U islamu je Bog taj, a ne ljudi ili narodi, koji daje zakonitost neijoj vladavini. Takvo uzdizanje ovjetva muslimana se doimalo kao idolopoklonstvo (irk), budui da se njime uzurpiralo Boansko gospodstvo na zemlji. Meutim, muslimanske su zemlje i ne drei se zapadnjakog shvaanja demokracije, bile u stan j u uvesti predstavnike oblike vlasti u svoj dravni ustroj. Dodue, demokratski su ideali u praksi esto bili kratkoga vijeka ili predmetom zlouporabe u islamskome svijetu. Iranci primjerice nisu dugo uivali u demokratskim blagodatima netom ustanovljenog p a r l a m e n t a (Medlis) nakon Konstitucionalne revolucije 1906. g., jer ga je ah, uz rusku pomo, ubrzo ukinuo. Tijekom dvadesetih godina prologa stoljea Britanci su, u svojim upornim nastojanjima da Iran uine svojim protektoratom, esto namjetali izbore u toj zemlji kako bi sauvali tamonji politiki i gospodarski utjecaj. U drugoj polovici dvadesetoga stoljea, Amerikanci su svim silama podupirali nepopularnog M u h a m e d a Rezu Pahlavija, koji nije samo dokinuo politiko tijelo Medlisa, nego je sustavno krio Irancima njihova osnovna graanska prava zagarantirana demokratskim ustrojem zemlje. Zapad je postavio dvostruke standarde; svojim je ljudima ponosno pruao vrednote demokratskog poretka, a muslimane je prisiljavao da pod krinkom demokracije prihvate ropsku podlonost svojim okrutnim diktatorskim vladarima. U Egiptu

je izmeu 1923. i 1952. g. odrano sedamnaest opih izbora na kojima je svaki puta premono pobjeivala stranka Vafd. Meutim, stranci Vafd svega je pet puta doputeno da preuzme vlast u zemlji. Naime, obino bi Britanci ili njihov podanik, egipatski kralj, bili ti koji bi svojim uredbama opstruirali dolazak te stranke na vlast. Stoga su muslimani imali velikih potekoa pri stvaranju svojih modernih nacionalnih drava demokratskog tipa u kojima je izmeu ostaloga religija svedena na podruje osobnog izbora pojedinca. Druga su se rjeenja inila malo boljima. Kraljevstvo Saudijske Arabije, osnovano 1932., utemeljeno je na Vahabijskim (Vehabijskim) naelima. Time je u Saudijskoj Arabiji slubeno prihvaen svjetonazor kojim se istie bespotrebnost donoenja dravnog ustava, budui da je vladavina kralja i njegovih bliskih suradnika utemeljena na strogom i doslovnom pridravanju kuranskih odredbi. Meutim, Kuran zapravo sadri vrlo mali broj zakonskih propisa, te je od samih poetaka islama postojala potreba da se, poradi praktinih razloga, zakonodavstvo svetoga spisa n a d o p u n i ustrojstveno sloenijim pravoslovnim naukom. Saudijci su se proglasili batinicma izvornoga islama arapskog poluotoka, a ulema je odobrila legitimitet dravnih vlasti; zauzvrat, kralj je osnaio konzervativne religijske vrednote islama u zemlji. ene su iskljuene iz javnog ivota, propisano im je pokrivanje lica velom (premda ak ni u Muhamedovo vrijeme to nije bilo zakonski doneeno), kockanje i alkohol su strogo zabranjeni, a tradicionalni

oblici kanjavanja, poput osakaivanja lopova, ponovno su uli u zakonski sustav. Mnoge muslimanske drave i organizacije nisu dijelile miljenje saudijskih vlasti da pobona naela K u r a n a zahtijevaju takve prastare metode kanjavanja. Muslimansko je bratstvo primjerice od samoga poetka osuivalo saudijsku zloupotrebu islamskog kaznenog sustava kao neprikladnu i zastarjelu, posebice stoga to je rasipniko izobilje saudijske vladajue elite i nejednaka podjela bogatstva u zemlji, vrijeala osnovne vrednote Kurana. Pakistan je jo jedna islamska drava na kojoj je izvren eksperiment modernizacije. M u h a m e d Ali Dina (1876.-1948.), osniva pakistanske drave, bio je zadojen suvremenim i d e j a m a sekularizma. Jo od v r e m e n a Orengzeba muslimani su bili vrlo nezadovoljni svojim sve ugroenijim poloajem u Indiji: uznemireni sve veom moi veinskog hinduskog stanovnitva, muslimane je plaio gubitak religijskog identiteta. To je posebno dolo do izraaja nakon britanske podjele potkontinenta 1947. g. Izmeu Hindusa i muslimana izbili su obrauni koji su rezultirali tisuama izgubljenih ljudskih ivota. Dina je nastojao stvoriti politiko okruje u kojem muslimani nee biti oznaavani ili ograniavani svojim religijskim identitetom. No za zemlju duboko ukorijenjene muslimanske tradicije, to je zapravo znailo biti "sekulariziran"? Pripadnici stranke Demiat-i islami, koju je osnovao Abul Ala Mevdudi (1903.-79.), isticali su nunost stroeg p r i m j e n j i v a n j a erijatskih odredbi, to je 1956. g.

dovelo do ustavnog definiranja Pakistana kao islamske republike. Taj je in predstavljao davnanje tenje pakistanskih muslimana, koje su svoj trajni oblik dobile u politikim u s t a n o v a m a zemlje. M e u t i m , agresivno nametanje sekularizacije, kakvo smo vidjeli u Iranu i Egiptu, nije zaobilo ni mladu pakistansku dravu. General M u h a m e d E j u b Kan (1958.-69.) svu je imovinu (evkaf) za podupiranje religijskog ivota stavio pod dravnu upravu, ograniio je obrazovni rad medresa, te uspostavio sekularni sustav zakonodavstva. E j u b Kan je nastojao islam uiniti laikom religijom pod upravom drave, to je moralo neminovno dovesti do sukoba s islamistima i slijedom toga do generalovog pada s vlasti. Tijekom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljea islamistike su snage postale najjaom oporbom pakistanskim vlastima. Ljeviarski, sekularni premijer Zulfakir Ali Buto (1928.-79.) nastojao ih je umiriti zabranom alkohola i kockanja, no sve to nije bilo dovoljno da se sprijei uspjean prevratniki udar pobonog muslimanskog voe Zije ul-Haka iz srpnja 1977., kojim je uspostavljen prividno islamskiji reim. Zija ul-Hak je ponovno ustanovio zakonsku odredbu noenja tradicionalne muslimanske odjee, uveo je islamski kazneni zakonik i donio trgovake zakone u cilju zatite pakistanskog gospodarstva od prevelikog vanjskog utjecaja. No ak je i predsjednik Zija drao islam podalje od politike i privrede, budui da je njegovo politiko usmjerenje imalo sekularni znaaj. Od njegove smrti u avionskoj nesrei 1988. na pakistanskoj politikoj sceni prevladavale su

etnike napetosti, rivalstvo i korupcijski skandali medu lanovima vladajueg sloja. Islamisti su tijekom toga razdoblja izgubili utjecaj u zemlji. Usprkos tomu, islam je ne mijeajui se u stvari realne politike, ali svojim sveprisustvom u pakistanskom javnom ivotu i dalje ostao vaan imbenik pakistanskog identiteta. Takav kompromis podsjea na razdoblja abasidske i mongolske vlasti, kada je dolo do sline podjele vladavine. ini se naizgled da je pakistanska drava uspjela u svojoj namjeri da odri islamske stranke pod svojom kontrolom, ali to stanje prividnog primirja jo je i danas daleko od idealnog. Kao i Indija, Pakistan troi ogromne sume novaca na nuklearno oruje, dok gotovo treina stanovnitva ivotari u beznadnom siromatvu. To je situacija koja duboko vrijea muslimanski osjeaj za pravdu. Muslimanski aktivisti, ogoreni takvom dravnom politikom, eznutljivo gledaju prema fundamentalistikoj vlasti talibana u susjednom Afganistanu.* injenica da muslimani jo nisu iznali idealan politiki model za dvadeseto stoljee ne znai odmah priroenu nespojivost islama tekovinama modernog drutva. Boj za osvijetljenje islamskog ideala u dravnim strukturama, te pronalaenje istinskoga vode obuzimali su muslimansku misao tijekom cjelokupne njihove povijesti. Budui da je, poput svake druge religijske vrednote, istinska islamska drava po svojoj naravi transcendentnog znaaja, ona se ne moe u potpunosti izraziti nijednom ljudskom politi*

To je pisano prije amerike vojne intervencije u Afganistanu kojom je skinut s vlasti talibanski reim - op. prev.)

kom idejom, izmie dohvatu slabanih i manjkavih ljudskih bia. Religijski je ivot zahtjevan, a sekularizirani racionalizam suvremene civilizacije predstavlja poseban problem narodima svih velikih vjerskih tradicija. Krani, koje vie zaokupljaju njihove doktrine od sama politikog ivota, trenutno se hvataju u kotac s dogmatskim pitanjima svoje vjere kako bi kranstvo prilagodili modernome senzibilitetu. Danas primjerice pri raspravama o Kristovoj bogolikosti, neki krani navraaju na starije dogmatske formulacije, a neki pak trae novija i radikalnija rjeenja. Katkad takve diskusije poprime veoma muan i ogoren ton, jer dotiu onu religioznu sr koja lei u srcu kranskog svjetonazora. Borba za modernu islamsku dravu muslimanski je ekvivalent ovoj kranskoj dilemi. Tijekom cjelokupne povijesti svi ljudi religijskog nagnua morali su svoju tradiciju pripremiti na izazove svoga osebujnog procesa osuvremenjivanja, pa stoga potragu za idealnim oblikom muslimanske dravne vladavine treba sagledavati kao fundamentalnu i karakteristinu religijsku djelatnost, a ne kao hir nekolicine fanatika.

Fundamentalizam
Zapadni mediji esto stvaraju utisak da je borbeni i uglavnom nasilni oblik religioznosti poznat kao "fundamentalizam" izvorni proizvod islamske vjere. To nije istina.

Fundamentalizam je globalna injenica koja proima svaku znaajniju religijsku sljedbu kao odgovor na probleme moderne civilizacije. Postoji judaistiki fundamentalizam, fundamentalistiko kranstvo, fundamentalistiki hinduizam, fundamentalistiki budizam, fundamentalistiki sikhizam, pa ak i fundamentalistiki konfucionizam. Takav tip vjere prvotno se pojavio u kranskome svijetu na podruju SAD-a poetkom dvadesetog stoljea. I to ne sluajno. Fundamentalizam nije monolitan pokret; svaki oblik fundamentalizma, ak i unutar iste religijske tradicije, razvija se neovisno od drugih slinih vjerskih kretanja svojom vlastitom simbolikom i zanosom. Pa ipak su sve te razliite fundamentalistike pojavnosti u mnogoemu meusobno sline. Treba uoiti da fundamentalistiki pokret nije nastao trenutno kao impulsna reakcija na prispijee zapadnog modernizma, ve je zadobio svoj oblik tek onda kada je proces modernizacije uvelike uznapredovao. Na poetku su vjernici nastojali reformirati svoju religijsku tradiciju, pokuavajui ju uskladiti sa suvremenom kulturom. Kao to smo ve prije vidjeli, muslimanski su reformatori nepokolebljivo ustrajali na tom putu. Meutim, kada su se umjerenije metode pokazale beskorisnima, neki su se vjernici okrenuli mnogo ekstremnijim mjerama, ime je fundamentalistiki pokret ugledao svjetlo dana. Pomnije sagledavajui itavu stvar, nije zapravo nimalo neoekivano da se fundamentalizam prvotno iznjedrio u SAD-u, oglednome uzorku modernizma, dok se na drugim stranama svijeta pojavio tek u novije doba. Od tri

velike monoteistike religije, islam je u stvari posljednji poprimio znaajke fundamentalizma, i to tijekom kasnijih ezdesetih i sedamdesetih godina prologa stoljea, kada je suvremena kultura prodirala u muslimanski svijet. Do toga vremena fundamentalizam se dobrano ukotvio medu kranima i Zidovima, koji su mnogo dulje bili izloeni iskustvenom doivljaju modernistike kulture. Fundamentalistiki pokreti u svim vjerskim sljedbama dijele neke zajednike znaajke. Fundamentalizmom se objelodanjuju zapravo duboka razoaranost i nezodovoljstvo vjernika eksperimentom modernizacije koji nije ispunio oekivanja. Njime je takoer izraena istinska bojazan pobonih ljudi. Svaki pojedini fundamentalistiki pokret koji sam dosad prouavala osvjedoava uvjerenje svojih pripadnika da je sekularizacija ustanovljena kako bi izbacila religiju iz drutvenih zbivanja. U mnogim sluajevima ne radi se o nekakvoj paranoji fanatinih pojedinaca. Vidjeli smo kako je sekularizacija veoma agresivno nametana muslimanskome svijetu. Fundamentalisti ponajee eznutljivo i s nadahnuem gledaju na "zlatno doba" prije provale modernizma u njihovo drutvo, s time da njima ni u kojem sluaju nije cilj povratak u Srednji vijek. Svi su fundamentalistiki pokreti imanentno suvremenog znaaja, te su iskljuivo proizvod naeg vremena. Svi ti pokreti u svojoj su sri inovativni i esto radikalni u tumaenju religije. Sve u svemu, fundamentalizam je bitan imbenik suvremene svjetske pozornice. Gdje god da je modernizacija pustila korijene, tamo bi se razvio fundamentalistiki

pokret kao potpuno svjesna reakcija vjerski ugroenog puka. Fundamentalisti esto izraavaju svoje nezadovoljstvo suvremenim razvitkom na t a j nain da istiu one imbenike u svojoj tradiciji koji se radikalno protive modernizmu. Svi su oni - ak i u SAD-u - posebice kritini prema demokraciji i sekularizaciji. Kako je, primjerice, jednakopravnost ena jedan od temelja suvremene kulture, fundamentalisti tee isticanju njihove uloge domaica i neporonih majki, koju su imale u staromodnim, patrijarhalnim drutvima, a ponegdje, kao u islamu i obveznom zakrivanju njihovih tijela i lica. Fundamentalizam se stoga moe promatrati kao t a m n a strana suvremenog drutva; osim toga, njime su istaknute sve mrane strane eksperimenta drutvenog osuvremenjivanja. Fundamentalizam je stoga u simbiotskoj vezi s prisilnim procesom sekularizacije. Fundamentalisti se gotovo uvijek osjeaju ugroenima od modernog liberalnog drutvenog poretka, ime njihov svjetonazor i ponaanje postaju tijekom vremena sve ekstremniji u svojoj naravi. Tijekom i nakon poznatog Sudskog procesa u Scopesu (1925.) u amerikoj dravi Tennessee, na kojemu su protestantski fundamentalisti pokuali sprijeiti daljnje poduavanje znanosti evolucije u javnim kolama, svjetovni je tisak svojim pretjeranim ismijavanjem njihove zadrtosti doveo do toga da je teologija amerikih protestanata postala jo nazadnijom i doslovnijom u tumaenju Svetoga pisma. Poradi toga su se pobono usmjereni ameriki protestanti okrenuli od svojih gotovo lijevih politikih opcija k

ekstremnoj desnici. to su jai napadi sekularizma, to su snanije reakcije fundamentalista. Fundamentalizam time razotkriva pukotinu u drutvenom ustroju, koja razdvaja one to su privreni sekulariziranim vrednotama od onih koji u njima vide samo loe osobine. Kako vrijeme sve vie prolazi, pristae dvaju sukobljenih tabora sve su manje u stanju razumjeti jedni druge. Tako fundamentalizam zapoinje svoju politiku djelatnost prepirui se s liberalima i sekularistima unutar istoga kulturnog ili nacionalnog okruja. Na primjer, umjesto da se bore protiv vanjskog zapadnjakog ili izraelskog neprijatelja, muslimanski se fundamentalisti radije suprotstavljaju svojim zemljacima ili drugim muslimanskim vjernicima koji gaje pozitivne stavove prema modernizaciji. Fundamentalisti se esto povlae iz kulturnog i politikog ivota kako bi stvorili enklavu iste vjere (kao to je sluaj primjerice sa ultra ortodoksnom idovskom zajednicom u Jeruzalemu i New Yorku). Vlastitom izoliranou oni sebe osposobljavaju za uspjenije poduzimanje razliitih oblika ofenzivnog politikog i vjerskog djelovanja, kako bi povratili ope drutvene tokove na ispravan put, te ponovno sakralizirali svijet. Svi fundamentalisti svoju borbu doivljavaju kao borbu za preivljavanje. Budui da su pritisnuti uza zid, fundamentalisti su uvjereni kako moraju izboriti svoj put iz orsokaka u koji su upali. Takav nain razmiljanja pokatkad neke od njih potakne na teroristike djelatnosti. Ipak, veina ne posee za nasilnim sredstvima, nego ustrajno pokuava oivjeti svoju vjeru na naine koji su u skladu sa zakonom.

Fundamentalistima je uspjeh zagarantiran sve dok su u stanju osigurati religiji sredinje mjesto u drutvenom ivotu. Stoga religija ponovno postaje vrlo vanim imbenikom u svjetskim zbivanjima. Sredinom dvadesetoga stoljea, takvo to je bilo u potpunosti nezamislivo, budui da se tada inilo kako sekularizaciju u njezinom pohodu nita ne moe zaustaviti. Uistinu, sve do 70-ih godina prologa stoljea, islamski je svijet bio poligonom za radikalnu sekularizaciju. Meutim, fundamentalizmu religija nije samo sredstvo kojim se postiu politiki ciljevi. Fundamentalisti su u svojoj biti pobunjenici protiv sekulariziranog i z d v a j a n j a boanskoga iz javnog ivota; oni oajniki rade na tome da duhovne vrednote dobiju prevladavajui utjecaj u suvremenom svijetu. No, oaj i bojazan gorljivih fundamentalista prijeti unitenjem religijske tradicije, jer se isticanjem takvih agresivnijih oblika religioznosti ini ponajvea teta onima koji propovijedaju vjersku snoljivost i pomirenje. Muslimanski fundamentalizam blisko je povezan s tim opim znaajkama. Nije ispravna predodba da su islamu imanentne militantne, fanatine osobine koje t j e r a j u muslimanske vjernike u nerazumno i nasilniko odbijanje modernih tekovina. Muslimanski su fundamentalisti u suglasju s fundamentalistima drugih vjera diljem svijeta, budui da svi oni u dubini due dijele podjednako zle slutnje glede suvremene sekularitirane kulture. Izmeu ostaloga, vano je napomenuti da muslimani imaju primjedbe o preirokoj uporabi pojma "fundamentalizma", ispravno

istiui da je t a j termin zapravo kovanica amerikih protestanata kojom oni izraavaju svoju nepokolebljivu religijsku gordost. Osim toga, rije "fundamentalizam" neprevediva je na arapski jezik. Izraz usul, kao to smo ve prije vidjeli, odnosi se na fundamentalna naela islamskoga pravoslovlja, a kako se svi muslimani pridravaju tih zasada, slijedom toga moe se svim muslimanima pripisati usulija (fundamentalizam). Usprkos svim svojim semantikim nedostacima, "fundamentalizam" je jedini p o j a m kojim se moe opisati klasa ratobornih religijskih pokreta; nijedan drugi izraz kao njegov substituent ne bi zadovoljio. Jedan od prvih muslimanskih fundamentalistikih ideologa bio je Mevdudi, osniva pokreta Demiat-i islami u Pakistanu. On je u monim zapadnim silama vidio udruenu snagu k o j a cilja na unitenje islama. Po njegovom miljenju, muslimani se m o r a j u ujediniti kako bi se to uspjenije suprotstavili nadiruoj sekularizaciji, ukoliko im je stalo da njihova religija i kultura preive. Muslimani su se i prije susretali s neprijateljski nastrojenim drutvenim zajednicama, nerijetko su doivljavali teke poraze i katastrofe, ali tek s pojavom Al-Afganija j e d n a se nova odlika uvukla u islamski nain razmiljanja. Zbog zapadne prijetnje muslimani su prvi put u svojoj povijesti bili prisiljeni na zauzimanje isto obrambenog stava. Mevdudi se opirao cjelokupnoj sekularistikoj etici: predlagao je uvoenje teologije islamskog osloboenja. Budui da je Bog jedini gospodar svega, nijedan ovjek nije duan pokoravati se zapovijedima nekog dru-

gog ljudskog bia. Podizanje revolucije protiv kolonijalnih sila nije po njemu samo pravo, ve i dunost svakog muslimanskog vjernika. Mevdudi je pozivao na svesvjetski dihad. Kao to se prorok Muhamed borio protiv dahilije ("neznanja" i barbarizma pred-islamskog razdoblja), tako i muslimani moraju koristiti sva raspoloiva sredstva kako bi se oduprli suvremenom dahilijetu Zapada. Mevdudi je smatrao da u takvim okolnostima dihad mora postati jednim od temeljnih naela islama. To je u svakom sluaju bio novum u islamu. Nitko prije toga nije proglasio dihad jednakopravnim s pet stupova islamske vjere, Mevdudi je smatrao da je nuno prenaglaavanje njegovog znaenja s obzirom na trenutno izvanredno stanje u kojem se naao islamski svijet. Stres i bojazan muslimanskih vjernika poradi mogunosti niten j a islamske kulture i religije prouzroili su nastanak ekstremnijeg i potencijalno nasilnijeg izopaenja vjere. Istinski osniva islamskoga fundamentalizma u sunitskome svijetu bio je Sej(j)id Kutb (1906.-66.), veliki Mevdudijev poklonik. Isprva Kutb nije bio ekstremistiki raspoloen, oduevljavala ga je zapadnjaka kultura i gajio je sklonost ka sekulariziranoj politici. ak i nakon to se pridruio Muslimanskome bratstvu 1953. g., Kutb je i dalje bio reformatorski nastrojen. Nastojao je zapadnoj demokraciji dati islamsko oblije, kako bi sauvao muslimansko drutvo od prekomjernog utjecaja sekularizirane ideologije. Naser ga je 1956. g., zbog njegova lanstva u Muslimanskome bratstvu zatvorio i sproveo u koncentra-

cijski logor. Kutba je sve to naposljetku navelo na uvjerenje da religiozni ljudi i sekularisti ne mogu ivjeti u miru u istoj drutvenoj zajednici. Poto je bio svjedokom muen j a i pogubljenja svojih suboraca iz Bratstva, te je imao dovoljno vremena da uvidi kako je Naser revno i bez ikakva prikrivanja namijenio religiji drugorazrednu ulogu u Egiptu, Kutb je zakljuio da egipatsko drutvo ima znaajke dahilijeta, koji je smatrao vjeitim i svevremenim barbarskim neprijateljem vjere, pa su stoga muslimani, po uzoru na proroka Muhameda, imali obvezu da se protiv te poasti bore na ivot i smrt. Kutb je bio ekstremniji od Mevdudija, koji je dahilijama (neznaboakim zajednicama) proglaavao iskljuivo nemuslimanska drutva. Termin dahilija (ili dahilijet - op. prev.), koji se u muslimanskoj historiografiji obino rabio kao izraz za predislamsko razdoblje arapskoga poluotoka, K u t b je upotrebljavao i za tadanje muslimanske drutvene zajednice. M a d a je primjerice vladar poput Nasera otvoreno iskazivao svoje islamsko opredijeljenje, njegove rijei i djela ukazivale su na njegovo otpadnitvo, te su prema tome muslimani, imajui pred oima ogledni uzorak Muhamedova prisiljavanja mekanskih pogana ( dahilije prorokovog doba) na podlonost njegovoj vladavini, bili moralno obvezani na zbacivanje takve nevjernike vlasti. Naserova nasilnika sekularizacija navela je Kutba da prigrli jedan oblik islamske vjere koji je u potpunosti iskrivio etike vrijednosti proizale iz Kurana i Prorokovog ivota. K u t b je poticao muslimane da sebe

oblikuju prema M u h a m e d u : da se izdvoje iz glavnih tokova drutvenog ivota svoje sredine (poput M u h a m e d a koji je nainio hidru iz Meke u Medinu), te da se ukljue u nasilno provoenje dihada. No, M u h a m e d je zapravo u konanici doao do pobjede razborito primjenjujui politiku nenasilja prema svojim neprijateljima; Kuran se sasvim jasno protivi svakome nasilju i prisili na pitanjima religije, pa je stoga kuranski svjetonazor svojim propovij e d a n j e m vjerske snoljivosti i neiskljuivosti daleko od toga da bude sredstvom ekskluzivistikog r a z d v a j a n j a ljudi na temelju vjeroispovijesti. Kutb je uporno isticao da kuranska zapovijed snoljivog ophoenja prema drugim religijama ima jedino smisla nakon politike pobjede islama i uspostave istinske muslimanske drave. Takav beskompromisan stav proizaao je iz duboko usaene bojaljivosti od posljedica sekularizacije kojom je bitno proeta svaka fundamentalistika religija. K u t b nije uspio nadivjeti Naserovu vladavinu. 1966. g., egipatska ga je vojska pogubila na osobni Naserov nalog. Svi su sunitski fundamentalistiki pokreti bili pod snanim Kutbovim utjecajem. Najznaajniji dogaaj, proizaao iz nadahnua Kutbovim idejama jest atentat na Naserovog nasljednika Anvara el-Sadata. Njega su fundamentalisti proglasili dahilijskim vladarom, jer su smatrali Sadatovu politiku tlaiteljskom i usmjerenom protiv interesa egipatskog naroda. Talibani, koji su 1994. g. doli na vlast u Afganistanu, bili su takoer zahvaeni Kutbovom ideologijom. Oni su posveeni vraanju onog islama koji je

po njihovom miljenju izvorno ustanovljen u Prorokovo vrijeme. U Afganistanu (sve se to dogaa prije tamonje amerike intervencije - op. prev.) ulema obnaa svu vlast, a ene su primjerice potpuno zakrivene odjeom, a zabranjeno im je sudjelovanje u drutvenom ivotu (zapoljavanje, kolovanje itd.). Dozvoljeno je radijsko ili televizijsko emitiranje programa s iskljuivo vjerskim sadrajem, a starinsko islamsko kanjavanje kamenovanjem i sakaenjem ponovno je uvedeno. U nekim zapadnim krugovima, talibane se smatra istokrvnim muslimanima, no zapadnjake treba uputiti u injenicu da talibanski reim u svakom pogledu gazi temeljna naela islama. Veina talibana ("studenti" medresa) pripada plemenu Patunaca, pa im je izmeu ostaloga jedan od osnovnih ciljeva istrebljenje svih nepatunskih naroda, koji zbog toga vode stalne borbe sa reimom diljem zemlje. Takav etniki ovinizam, koji bi zgrozio Proroka, strogo je zabranjen u Kuranu. Njihov okrutni postupak prema manjinama takoer je suprotan onome to zahtijeva Kuran od muslimanskih vjernika. Talibanska diskriminacija ena u potpunosti je protivna onome to propovijeda Prorok i to nalae prvotna uma. Talibani su tipini fundamentalisti. Njihov izrazito selektivni pristup vjeri (koji odraava njihovu skuenu obrazovanost steenu u medresama Pakistana) izopauje vjerske zasade i izokree ih u neto sasvim suprotno od onoga emu su one namijenjene. Kao to je sluaj i s ostalim velikim religijama, muslimanski su fundamentalisti u svojoj borbi za opstanak uinili vjeru oruem ugnjetavanja pa i nasilja.

Mnogi sunitski fundamentalisti nisu bili skloni takvim ekstremima. Svi fundamentalistiki pokreti iznjedreni tijekom 70-ih i 80-ih godina prologa stoljea nastojali su djelotvornije izmijeniti svijet m a n j e drastinim mjerama. N a k o n poniavajueg poraza arapskih vojski u estodnevnome ratu protiv Izraela 1967. dolo je do snanog religijskog zamaha diljem Bliskog istoka. Prijanja politika sekularizacije voa, kakvim je bio Naser, izgubila je na uvjerljivosti. Muslimanski su vjernici stekli dojam da je muslimanstvo podbacilo poradi nevjernikog odnosa prema vlastitoj religijskoj tradiciji. Unato tome to su sekularizacija i demokracija savreno funkcionirali na Zapadu, obinim je muslimanima bilo jasno da od tih zapadnjakih tekovina jedino njihova vladajua elita ima koristi. Moglo bi se rei da je fundamentalizam neka vrsta postmodernistikog pokreta, koji odbacuje zanos modernizma kao i neka od njegovih naela poput kolonijalizma. Diljem islamskoga svijeta studenti i radnici zapoeli su preinaivati svoje trenutno drutveno okruenje. Unutar fakulteta i tvornikih prostora osnivali su damije, gdje su mogli obavljati salat. Osnovni im je cilj bilo stvaranje islamski usmjerenog drutva na naelima Banine drave blagostanja, kako bi pokazali neprikosnovenu vrijednost islamske vladavine u o d n o s u na sekularizirane vlasti. Studenti su primjerice obiavali proglaavati - ili baram formalno oznaavati - malena podruja svojih obrazovnih ustanova islamskim zonama. Po njihovom nahoenju t a k v a su nastojanja postupno, ali i znatno pomicala islam s drutve-

nih margina na koje ga je svelo sekularizirano drutvo. Osim toga, time je dio svijeta, ma kako bio malen, potpao pod istinsku vladavinu islama. Muslimanski su fundamentalistiki studenti i radnici gurali granice svetoga prema naprijed na isti nain na koji su idovski fundamentalisti u Izraelu podizali svoja naselja na Zapadnoj obali, oduzimajui Arapima zemlju i stavljajui je pod pokroviteljstvo judaizma. Sline su se stvari zbile i prilikom ponovnog prihvaan j a tradicije islamskog stila odijevanja. Primjerice, kada se t a j obiaj ljudima nametao protivno njihovoj volji (kao to je sluaj s talibanima), tada je sasvim jasno da e takvo to pobuditi protivljenje i otpor u obliku agresivnih metoda aha Reze Pahlavija. Meutim, mnoge muslimanske ene smatraju pokrivanje svojih tijela i lica simbolikim povratom na vremena predkolonijalnog razdoblja, kada njihovo drutvo jo nije bilo skrenuto s pravoga puta. Muslimanke kazaljku povijesnoga sata ipak ne okreu naprosto prema natrag. Ispitivanja pokazuju da velika veina ena koje su prihvatile tradicionalno odijevanje imaju primjerice vrlo napredne nazore u pogledu spolnosti. Mnogim pak enama, koje su iz ruralnih krajeva dole na studij u grad, ime su postale prvim lanovima u svojoj obitelji koji su nadili razinu osnovnokolskog obrazovanja, prisvajanje islamskog stila odijevanja omoguuje nastavak njihovog tradicionalnog naina ivota, te im njihov put prema suvremenosti ini m a n j e bolnim nego to bi inae bio. Muslimanke se suvremenome

svijetu pridruuju na svoj nain u islamskome kontekstu koji tome pridaje sveto znaenje. Zakrivanje tijela odjeom takoer se moe sagledavati kao preutna kritika nekih negativnijih oblika modernizma. Njime se prkosi tuinskoj zapadnjakoj prisili "sveobuhvatnog razotkriv a n j a " seksualnosti. Na Zapadu se ljudi esto koopere svojim preplanulim, dobro graenim tijelima kao znakom prestia; neprestano nastoje smanjiti utjecaj starenja i produiti vlastiti ivot. Zakrivenim se islamskim tijelom iskazuje njegova veza s transcendentnim, a jednakim se stilom odijevanja ukidaju klasne razlike i naglaava vanost muslimanskog zajednitva naspram zapadnjakog individualizma. Ljudi su poesto rabili religiju kako bi suvremene ideje i nadahnue njima uinili razumljivijima. Na primjer, nisu svi ameriki kalvinisti tijekom Amerike revolucije 1776. g. razumijevali i dijelili zasade sekularizirane etike buduih osnivaa SAD-a. Kalvinisti su revolucionarnoj borbi za ameriku neovisnost podali kransku nijansu kako bi bili u stanju boriti se na strani sekularista u stvaranju novoga svijeta. Neki sunitski i ijitski fundamentalisti takoer su koristili religiju kako bi tuinske smjernice moderne kulture uinili bliskijima, pripisujui im duhovno znaenje koje im je dalo prihvatljivi izgled. I ponovno, time se preutno smjeralo na injenicu da je mogue uspostaviti suvremeno drutvo na vlastitim civilizacijskim zasadama bez zapadnjakog uplitanja. Iransku revoluciju od 1978.1979. g. moe se promatrati u tom svjetlu. Tijekom 60-ih

godina prologa stoljea ajatolah Ruholah Homeini (1902.89.) izveo je iranski narod na uline prosvjede protiv okrutne i neustavne vladavine aha M u h a m e d a Reze, kojega je poistovjetio sa samim omejidskim kalifom Jezidom, odgovornim za smrt imama Huseina na Kerbali, te time tipinim nepravednim vladarom po ijitskom svjetonazoru. Muslimanima je bila dunost boriti se protiv takve strahovlade, pa je stoga narodna masa, koja primjerice nije odgovarala na socijalistike pozive na revoluciju, prihvatila Homeinijeve pozive na pobunu, s obzirom da se njima potaknuo duboko ukorijenjeni poriv iranskog puka za ouvanjem islamske tradicije. Homeini je omoguio ijitsku alternativu sekulariziranom Rezinom nacionalizmu. Homeini je sve vie nalikovao prijanjim ijitskim imamima: poput ostalih imama, njega je fiziki i verbalno napadala, zatvarala, pa i nastojala ubiti nepravedna vlast; kao i neki prethodni imami, bio je prisiljen na izbjeglitvo, te mu je oduzeta sva imovina; poput Alija i Huseina hrabro se suprotstavljao nepravdi zauzimanjem za istinske islamske vrijednosti; kao i svi ostali imami, bio je poznat po svojem prakticiranju mistinih uenja; poput Huseina, iji je sin takoer ubijen na Kerbeli, Homeinijevog sina Mustafu muki su umorili ahovi agenti. Doimalo se da Homeini revolucijom, koja je izbila 1978. g. nakon klevetnikih i uvredljivih napada na ajatolaha u Ettelaatu, glasila pod djelominom dravnom kontrolom, te okantnog pokolja mladih studenata iranskih medresa tijekom njihovih ulinih prosvjeda protiv

reima, upravlja prikriveno iz daljine (iz Nadafa, mjesta svoga izbjeglitva) poput skrivenog imama. Sekularisti i intelektualci bili su voljni udruiti snage sa ulemom zbog toga to su znali da jedino Homeini ima nepodijeljenu i sveobuhvatnu podrku naroda. Islamska revolucija bila je jedina revolucija, ija su temeljna ideologijska nadahn u a postavljena u dvadesetome stoljeu (Ruska i Kineska revolucija svoje su zasade imale u marksistikoj ideologiji osmiljenoj u devetnaestome stoljeu). Homeini je dao novo i sasvim radikalno tumaenje ijizma: u odsutnosti skrivenoga imama, jedino je mistino nadahnuti pravni uenjak, koji poznaje u tanine sveti zakon, vrijedan upravljanja dravom. Stoljeima su dudecimalni ijiti branili svojim klericima sudjelovanje u politikoj vlasti, ali su revolucionari (pa i ulema) bili voljni prihvatiti teoriju Velajat-i fakiha (pravni uenjak koji je opunomoen da vlada u ime skrivenoga imama do njegovog dolaska na k r a j u vremena). 1 Revolucija je izmeu ostaloga sveobuhvatno bila proeta simbolizmom muenitva na Kerbeli. Tradicionalne vjerske ceremonije oplakivanja mrtvih i procesije u ast Huseina (Aura) pretvarale su se u demonstracije protiv reima. Mit o Kerbeli nadahnjivao je obine ijitske vjernike da zaogrnuti bijelim alobnim pokrovima hrabro kroe prema pukama ahovih vojnika, te da umiru u tisuama muenikom smru. Religija se tako pokazala monom silom koja je pridonijela ruenju Pahlavijeve drave, tada naizgled najpostojanije i najmonije dravne tvorevine u Sredinjoj Aziji.

Pa ipak, poput svih fundamentalista, Homeinijev je svjetonazor bio takoer iskrivljen. in dranja amerikih talaca u Teheranu (i kasnije otmice koje su poduzimale radikalne ijitske skupine u Libanonu, nadahnute iranskim primjerom) krio je osnovne zapovijedi Kurana o postupanju prema zatvorenicima; treba ih uvaavati s dunim dostojanstvom i potovanjem, te moraju biti puteni na slobodu to je mogue prije. Osim toga, zarobljenik ima obvezu da pridonese otkupnini svojim vlastitim financijskim sredstvima. Zapravo Kuran sasvim jasno zabranjuje bilo kakav in zarobljavanja ili utamniavanja, osim u sluaju rata, ime se oigledno iskljuuje mogunost dranja talaca kada ne postoje neka vea neprijateljstva. 2 N a k o n revolucije Homeini je nastojao, guenjem svake oporbe, uspostaviti takozvano "jedinstveno miljenje". Ne samo da je zahtjev za slobodom govora bio jednim od glavnih imbenika pokretanja revolucije, nego se i u samome islamu, izuzevi jedinstveno obnaanje vjerske prakse, nikada nije nametao ideologijski konformizam. Prisila u pitanjima vjere strogo je zabranjena Kuranom, a njome je posebno bio zgaen Homeinijev duhovni predasnik Mula Sadr. Homeinijeva fetva od 14. veljae 1989. g. protiv knjievnika Salmana Rushdija za njegov navodno bogohulni prikaz proroka M u h a m e d a u knjizi The Satanic Verses (Sotonski stihovi) takoer se ogrijeila u Sadrino nepokolebljivo podravanje slobode miljenja. Ulema Al-Azhara i Saudijske Arabije proglasila je Homeinijevu fetvu inom koji nije u skladu sa isla-

mom, pa su je stoga u oujku iste godine osudile sve lanice Organizacije islamske konferencije osim Irana (etrdeset i osam od etrdeset i devet lanica). Meutim, izgleda da je islamska revolucija naposljetku moda ipak pomogla iranskome narodu da se samostalno, bez izvanjskoga uplitanja osuvremeni. Malo prije no to je umro, Homeini je nastojao dati veu mo parlamentu, pa je H a e m i j a R a f s a n d a n i j a , predsjednika skuptine (Medlisa - Savjetnikog vijea), ovlastio da Velajat-i fakih uoblii na demokratskim naelima. Potrebe moderne drave primorale su ijite na nunost prihvaanja suvremene demokracije, no ovaj puta njezine su tekovine bile omotane u islamsko ruho, ime je omoguen njihov laki pristup veinskome dijelu iranskog stanovnitva. To je posebice dolo do izraaja 23. svibnja 1997. g., kada je Sej(j)id-hoda Hatemi izabran uvjerljivom veinom za predsjednika. Hatemi je odmah dao do znanja da je njegova tenja izgraditi bolje vanjskopolitike odnose sa Zapadom, pa se je u rujnu 1998. njegova vlada slubeno ogradila od fetve upuene Salmanu Rushdiju. Ubrzo nakon toga Vrhovni iranski fakih ajatolah Hamnei donio je vjersku uredbu o njezinom ukinuu. Izbor Hatemija za iranskog predsjednika bio je znakom snane elje ogromnoga dijela stanovnitva za veim politikim pluralizmom, manje krutim tumaenjem islamskoga zakonika, veom demokracijom, te naprednijim odnosom prema pravima ena. Bitka jo nije do kraja dobivena. Ultra konzervativni klerici, koji su se ak i Homeiniju suprotstavljali, iji

utjecaj na iransko drutvo tijekom svoje relativno kratke vladavine ni on sam nije mogao otkloniti, jo uvijek su u stanju zaprijeiti put mnogobrojnim Hatemijevim reformama. Meutim, borba za ostvarenje odrive islamske drave, sukladne duhu Kurana, a opet prijemljive suvremenim okolnostima, jo uvijek je ono to najvema zaokuplja misli iranskoga naroda.

Muslimani u manjini
Sablast islamskoga fundamentalizma nadvila se nad zapadno drutvo, koje stalno prisutni i jednako nasilni fundamentalizmi drugih vjera ni priblino ne ugroavaju kao muslimanski radikalizam. U svakom sluaju strah od islama uvelike utjee na odnos z a p a d n j a k a prema muslimanima koji ive u njihovim zemljama. U Europi prebiva oko pet do est milijuna muslimana, a u SAD-u pak ivi izmeu sedam i osam milijuna stanovnika islamske vjere. U Njemakoj, kao i u Francuskoj ima gotovo tisuu damija, a u Ujedinjenom Kraljevstvu pet stotina. Oko polovice dananjih muslimana na Z a p a d u ima roditelje koji su se uselili u Europu i Ameriku tijekom 50-ih i 60-ih godina prologa stoljea. Novi muslimanski narataji odbacuju ponizan stav svojih roditelja, bolje su obrazovani, i tee da ih zapadnjako drutvo prepozna i prihvati kao jednakopravne lanove zajednice. Ponekad

njihovi drutveni napori nisu ba dobro promiljeni, kao primjerice u sluaju dr. Kalima Sidikija, koji se zalagao za osnivanje muslimanskog parlamenta poetkom 90-ih godina prologa stoljea, zamisli koja je zadobila veoma malu podrku medu britanskim muslimanima, no koja je s druge strane unijela u nemuslimansko stanovnitvo bojazan da se muslimani nisu voljni uklopiti u postojei d r u t v e n i poredak. Osim toga, tijekom krize oko Salmana Rushdijea i njegovih Sotonskih stihova, u Britaniji se pojaalo neprijateljsko raspoloenje prema muslimanskoj zajednici, jer su ogoreni muslimanski vjernici u Bradfordu javno i uz veliku halabuku palili izdanja te knjige. Veina britanskih muslimana nije odobravala sadraj Rushdijeve knjige, no usprkos tomu, nisu zahtijevali njegovo ubojstvo. ini se da je Europljanima teko iznai miran i postojan nain suivota sa svojim muslimanskim zemljacima. Na primjer, turski useljenici u N j e m a k o j nerijetko plate ivotom tijekom rasistikih i neonacistikih prosvjeda, a u Francuskoj slubeni tisak stvara neprijateljsko javno mnijenje prema muslimanskim d j e v o j k a m a koje nose hidab u koli. U Britaniji pak, muslimanski zahtjevi za odvojenim kolovanjem svoje djece p o b u u j u bijes medu nemuslimanima, premda isti ti ljudi n e m a j u nita protiv posebnih vjerskih kola za idove, katolike ili kvekere. Na muslimane se u Britaniji gleda kao na petu kolonu koja neprestano planira zavjere s ciljem potkopavanja britanskog drutvenog sustava.

U SAD-u je odnos prema muslimanima bolji nego u Europi. Muslimanski useljenici u Americi bolje su obrazovani i veinom pripadaju srednjem drutvenom sloju. Dok u Europi muslimani uglavnom pripadaju radnikoj klasi, u SAD-u oni su zaposleni kao lijenici, sveuilini profesori i inenjeri. Ameriki muslimani smatraju da je njihov ivot u SAD-u stvar njihovog slobodnog izbora. Oni ele postati Amerikancima, jer im zemlja tolike rasne, nacionalne i vjerske raznolikosti prua veu mogunost za uspjeh i napredak nego europske zemlje. Neki muslimani, poput Malcolma X - a (1925.-65.), karizmatskog vode crnake separatistike skupine Nacija islama, imali su veliki ugled i utjecaj u pokretima za graanska prava, te su postali simbolima crnake i muslimanske snage. Meutim, Nacija islama bila je stranka koja je promicala krivovjerje. Osnovao ju je 1930. detroitski torbar Vali Fard Muhamed Fard, a nakon njegovog tajanstvenog nestanka 1934., vodstvo je stranke preuzeo Elijah (Ilijas) Muhamed (1897.-1975.), koji je proglasio da je Bog bio utjelovljen u Fardu tijekom njegovog ivota, da su bijelci uroeno zli, te da nema ivota poslije smrti. Svi su ti nazori heretiki i potpuno suprotni islamu. N a c i j a islama zahtijevala je odvojenu afroameriku dravu, ime bi se nadoknadile godine crnakog robovanja. Taj je pokret bio izrazito neprijateljski usmjeren prema svemu zapadnjakom. Malcolm X ubrzo je izgubio sve iluzije o Naciji islama, pogotovo nakon to je razotkrio Elijahove moralne slabosti. Malcolm X i njegovi mnogobrojni sljedbenici

napustili su Naciju islama i preli na sunitski islam: dvije godine kasnije ubijen je zbog otpadnitva. Usprkos tome, Nacija islama je i dalje medijski bolje pokrivena od mnogo vee Amerike muslimanske misije koju je osnovao Malcolm X. Malcolmova novostvorena politika organizacija utemeljena na istinskim zasadama sunitskog islama posebice tei obrazovanju svojih lanova, financirajui im studije na prestinim muslimanskim sveuilitima poput Al-Azhara, te revno nastoji postii svekoliku suradnju s amerikim bijelcima sa eljom da uspostavi pravednije drutvo. Bizaran i odbojan stav Nacije islama zapravo je po mnogoemu blii zapadnjakoj predodbi islama kao nesnoljive i fanatine vjeroispovijesti. U Indiji ima 115 milijuna muslimana. To su uglavnom potomci onih muslimana koji nisu izbjegli u Pakistan 1947. g. Usprkos njihovom velikom broju mnogi se muslimani u Indiji osjeaju ugroenije od svoje brae i sestara na Zapadu. Tragedija nasilnikih sukoba tijekom podjele indijskog potkontinenta 1947. jo uvijek je duboko ukorijenjena u svijesti tamonjih Hindusa i muslimana. Premda se mnogi Hindusi zalau za prava muslimana, u Indiji su muslimanski vjernici izloeni stalnom pritisku. Muslimane se optuuje za svojevoljno getoiziranje, za prikrivenu odanost Pakistanu i Kamiru; krivi ih se da imaju previe djece, te da su kulturno zaostali. Indijski su muslimani istisnuti iz ruralnih podruja, a u gradovima teko nalaze bolje plaen posao. Osim toga, njima se esto uskrauje pravo na osnovno socijalno zbrinjavanje. Jedini su znaci

negdanje mone mogulske povijesti velianstvene zgrade: Tad Mahal, Crvena tvrava i Dama mesdid (arap. mesdid=islamska bogomolja; damija - op. prev.), koje su postale sreditima okupljanja hinduske fundamentalistike skupine, stranke Bharatiya Janarta (BJP), koja naglaava da su te zgrade uistinu sagradili Hindusi, kao i to da su muslimani razorili indijske hramove, te podigli damije na mjestu negdanjih hinduskih svetita. BJP-ov osnovni cilj bilo je ruenje damije u Ayodhyi, koju je podigao osniva Mogulskog Carstva car Babur. U prosincu 1992., pripadnici BJP-a nakon gotovo deset sati uspjeli su do temelja sravniti Baburovu damiju. Indjska vojska i slubeni tisak t a j su in nevienog barbarstva mirno promatrali. Indijske je muslimane zgrozio takav bogohulni postupak hinduskih zemljaka. Muslimani su se bojali da simboliko razaranje Baburove damije predstavlja samo poetak njihovih daljnjih nedaa, te da e oni i uspomena na islam biti ubrzo izbrisani s indijskog potkontinenta. Taj uasavajui strah od nitenja muslimanstva u Indiji leao je u pozadini gotovo suludog suprotstavljanja Rushdijeu (koji je Indijac - op. prev.) i njegovim Sotonskim stihovima, koji su naizgled predstavljali jo jednu prijetnju islamskoj vjeri. Vano je prisjetiti se da su vjerska iskljuivost i netrpeljivost sasvim opreni civilizacijskim tradicijama snoljivosti indijskog islama. No, i u Indiji su strah i ugnjetavanje gotovo izopaili vjeru tamonjih muslimana.

Put prema naprijed

Poetkom drugog kranskog tisuljea kriari su u Jeruzalemu poubijali trideset tisua idova i muslimana, pretvorivi prekrasni islamski sveti grad u smrdljivu kosturnicu. Udoline i jarci u okolici grada bili su gotovo pet mjeseci pretrapani gomilama raspadajuih leina, kojih je bilo u tolikom broju da ih mala skupina kriara, koja je ostala na tim prostorima nakon akcije ienja nevjernika, nije bila u stanju ukloniti, pa je straan zadah smrti neprestano visio nad Jeruzalemom, svetim sreditem u kojem su tri abramitske religije pod islamskom vladavinom uspjeno koegzistirale u relativnom skladu gotovo pet stotina godina. To je bilo prvo muslimansko iskustvo kranskog Zapada, koji se, u nastojanju da izbori svoj izlazak na svjetsku pozornicu izvukao iz bezdana mranog doba naslijeenog nakon propasti Rimskog Carstva u petom stoljeu. Muslimani su stradali od kriarskih upada, ali su ti upadi ubrzo dokonani. Saladin je 1187. g. ponovno vratio Jeruzalem islamu, pa iako su kriari jo itavo stoljee bili nazoni na Bliskome istoku, inilo se da su Kriarski ratovi bili samo jedna nevana epizoda u dugoj islamskoj povijesti tih podruja. Veina islamskog stanovnitva nije uope bila dotaknuta kriarskom invazijom, bila je u potpunosti nezainteresirana za zapadnu Europu, koja je, bez obzira na svoj dramatino ubrzan civilizacijski uspon tijekom Kriarskih ratova, jo uvijek kaskala za muslimanskim svijetom.

Kriarski su se ratovi meutim, duboko ucijepili u svijest europskih naroda, kao uostalom i strah od darul-islama koji je naizgled, kako su godine prolazile, sve vie uspostavljao svoju vlast u svijetu. Kriarski su pohodi u narodima kranskoga Zapada razvili iskrivljene slike prepune predrasuda o islamu, kojeg su krani od tada drali uglavnom neprijateljem civilizacijske uglaenosti. Predrasude prema islamu bile su esto isprepletene s europskim mranjakim fantazijama o idovima, drugim velikim rtvama kriara, te su u sebi odraavale potpuno odsustvo zabrinutosti u pogledu kranskog postupanja prema pripadnicima drugih vjera. Na primjer, tijekom Kriarskih ratova, u kojima su krani bili ti koji su pokrenuli seriju okrutnih svetih ratova protiv muslimanskog svijeta, ueni su europski skolastiki monasi opisivali islam kao bitno nasilniku i netrpeljivu vjeru, koja se jedino moe uspostaviti i odrati maem. Mit o navodnoj nesnoljivosti islama postalo je jednom od najire prihvaenih ideja na Zapadu. Pa ipak, kako se drugo tisuljee primie svome kraju, ini se da su i neki muslimani po prvi put usvojili zapadnjake predodbe o svetoj dunosti irenja svoje vjere nasilnim putem. Islamski fundamentalisti nerijetko nazivaju zapadnjaki kolonijalizam i postkolonijalni zapadnjaki imperijalizam Kriarskim ratom - al-Salibija. Kolonijalno kriarstvo manje je nasilno, ali je zato njegov cjelokupni utjecaj daleko razorniji od srednjovjekovnih svetih ratova. Neko moni muslimanski svijet sveden je

na potpunu ovisnost o Zapadu, a muslimansko je drutvo u svojoj strukturi ozbiljno poljuljano ubrzanim programima nametnutog osuvremenjivanja. Kako smo imali prilike vidjeti, narodi svih veih religijskih sljedbi diljem svijeta iznjedrili su, poradi nasilnog n a m e t a n j a zapadnjakog modernizma, ratobornu i esto netrpeljivu religioznost koju nazivamo fundamentalizmom. U svojoj borbi da isprave, po njihovu nahoenju, tetne utjecaje suvremene sekularizirane kulture na njihovo drutvo, fundamentalisti n a p u t a j u sredinje vrednote suosjeanja, pravde i dobrohotnosti koje su bitne znaajke svih svjetskih religija, ukljuujui i islam. Religija je poput svake druge ljudske djelatnosti podlona zloporabi, ali u svojem najboljem obliku ona pomae ljudskim biima njegovati osjeaj svete nepovredivosti svakog pojedinca, a time i ublaavanje ubilakog nasilja kojemu je naa zlosretna vrsta preesto sklona. Velike su strahote u ime religije poinjene u prolosti, no sekularizacija je u svojoj kratkoj povijesti dokazala da moe biti jednako nasilna kao i vjerski fanatizam. Kao to smo ve prije vidjeli, sekularizirana agresija i progon vjere nerijetko vode u jaanje religijske nesnoljivosti i mrnje. To se pokazalo posebno traginim u Aliru 1992. Tijekom ponovnog religijskog oivljavanja 70-ih godina prologa stoljea, Fronta islamskog spasa (FIS) suprotstavila se vladajuoj sekularnoj nacionalistikoj stranci, Fronti nacionalnog osloboenja (FLN). F L N je vodila i uspjeno dokonala oslobodilaku revoluciju protiv fran-

cuske kolonijalne uprave od 1954.-1962. N a k o n istjerivan j a Francuza, ta je stranka u Aliru uspostavila socijalistiku vlast. Alirska je revolucija protiv francuskih kolonijalista bila nadahnuem svim arapskim i muslimanskim narodima koji su takoer nastojali izboriti neovisnost od europskog jarma. F L N - o v a je vlast u to vrijeme po mnogoemu bila slina veini ostalih sekulariziranih i socijalistikih vladavina na Bliskome istoku, koje su, po zapadnjakome uzoru, islam svele na osobni izbor pojedinca. Meutim, 70-ih godina dvadesetoga stoljea, medu narodima diljem muslimanskoga svijeta raslo je nezadovoljstvo sekulariziranim ideologijama koje nisu ostvarile ono to su obeale. Abas Mejdani, jedan od osnivaa FIS-a, nastojao je stvoriti islamsku politiku ideologiju u skladu s tokovima suvremenoga svijeta. Druga kljuna osoba FIS-a bio je Ali ibn Had, imam damije koja se nalazila u najsiromanijem dijelu alirskoga glavnoga grada Alira, koji je predvodio radikalniji dio stranke. FIS je malo pomalo zapoela s izgradnjom vlastitih damija bez doputenja dravnih organa vlasti; osim toga, ta je stranka zadobila velik u t j e c a j u m u s l i m a n s k o j zajednici u Francuskoj, gdje su muslimanski radnici zahtijevali posebna mjesta za molitve u tvornicama i uredima, to je izazvalo gnjev francuskih ultra desniarskih snaga predvoenih Jean-Marie Le Penom. Alir je 80-ih godina prologa stoljea upao u veliku privrednu krizu. F L N je izgraivala zemlju na naelima demokratske dravnosti, ali se tijekom godina iskvarila.

Stara je stranaka "garda" bila nesklona daljnjim demokratskim reformama. Osim toga, u Aliru je dolo do demografske eksplozije; veina od trideset milijuna Aliraca imala je manje od trideset godina, od kojih je veina bila nezaposlena, a zbog nestaice stanova izmeu ostaloga, u gradovima je stvorena vojska beskunika. S vremenom su poele izbijati demonstracije. Ogoreni mlitavou i nesposobnou FLN-a, mladi su se, u potrazi za neim novim, okrenuli proislamskim strankama. U lipnju 1990. FIS je dobila veinu glasova na lokalnim izborima, posebice u urbanim sredinama. FIS-ovi su aktivisti bili veinom mladi ljudi, obrazovani i idealistiki usmjereni, poznati po svojem potenju i uinkovitosti u politikome ivotu, iako su na nekim drutvenim podrujima zagovarali dogmatske i konzervativne stavove. Na primjer, mladi su FIS-ovci bili nepopustljivi u pitanju obvezatnog odijevanja muslimanskih ena u tradicionalnu islamsku odjeu. No, FIS nije bila protuzapadnjaki usmjerena stranka. Njezini su vode govorili u prilog j a a n j a veza s Europskom Unijom, te zapadnjakih privrednih ulaganja. Nakon pobjede na lokalnim izborima, uspjeh te stranke na slijedeim opim izborima predvienima za 1992. g. bio je naizgled osiguran. Meutim, te godine u Aliru nije uspostavljena zakonito izabrana vlast. Vojska je izvela dravni udar, postavila za alirskog predsjednika liberalnog vou F L N - a Bendedida (koji je obeao demokratske reforma), zabranila politiko djelovanje FIS-a, te stavila u zatvor njezine

vodee lanove. Da su primjerice u Iranu ili Pakistanu izbori poniteni na tako nasilan i neustavan nain, Zapad bi prosvjedovao radi naruavanja demokratskih zasada. Takav bi se pu u tim dravama smatrao tipinim primjerom islamske tobonje endemike nesklonosti demokraciji, te njegove esencijalne neusklaenosti s tokovima suvremenog svijeta. No, budui da je puem zbaena proislamska vlast, zapadna je javnost t a j nedemokratski in podrala i odobrila. Alir je spaen od islamske poasti, alirski noni klubovi, kockarnice i diskoteke poteeni su; a na neki pomalo tajnovit nain nedemokratska su sredstva osigurala daljnju demokraciju u Aliru. Na primjer, Francuska je izrazila svoju slubenu podrku novoiz a b r a n o m e F L N - o v o m tvrdolinijau predsjedniku Liaminu Zeroualu, uvrstivi ga u odluci da prekine svaki daljnji politiki dijalog sa FIS-om. Stoga ne iznenauje zgranutost muslimanskog svijeta tim najnovijim primjerom zapadnjakih dvostrukih mjerila. Rezultat je bio tragino predvidljiv. Budui da je njihov pokret stavljen van zakona i izguran na drutvenu marginu, pobjenjeli radikalniji lanovi FIS-a u svojoj su se udnji za pravdom odmetnuli kako bi stvorili gerilsku organizaciju, t a k o z v a n u O r u a n u islamsku skupinu (GIA), ime su zapoeli teroristiki pohod u planinskim predjelima juno od grada Alira. Ubrzo nakon toga uslijedili su masovni pokolji koji su izbrisali cjelokupno stanovnitvo m a n j e zatienih i zabaenijih alirskih sela. Sekularizirani, ali isto tako i religijski usmjereni novinari

i intelektualci bili su takoer na meti napada. Vladalo je ope miljenje da su za poinjene strahote odgovorni iskljuivo islamisti, no s vremenom su se poela postavljati neugodna pitanja koja su smjerala na injenicu da neki dijelovi alirskih vojnih snaga nisu samo doputali u b i j a n j a nevinog stanovnitva, nego su i sudjelovali u n j i m a kako bi ozloglasili GIA-u. U Aliru su sukobljene strane dole u prisilnu pat poziciju. I F L N i FIS bili su rascijepljeni unutranjim zadjevicama izmeu pragmatista koji su teili rjeavanju krize i tvrdolinijaa koji su odbijali svaki pregovor s protivnikom strankom. Nasilje vojnoga pua, kojim je sprijeen dolazak FIS-a na vlast, odvelo je naposljetku u izravni sukob religijski usmjerenog stanovnitva sa sekularistima. U sijenju 1995. Rimokatolika je crkva pokuala organizirati u Rimu sastanak s ciljem pomirenja zaraenih strana, ali je Zeroualova vlada odbacila svaku mogunost pregovora sa FIS-om. I tako je nepovratno proputena zlatna prilika da se uspostavi primirje u Aliru. U zemlji je sve vie jaao islamski teror, a ustavnim su referendumom ukinute sve politike stranke s religijskim predznakom. Tragini alirski sluaj ne smije postati paradigmom za budue dogaaje. Ugnjetavanje i prisila pomogli su gurnuti mrzovoljnu muslimansku manjinu u nasilje koje se ogrjeuje o temeljna naela islama. Agresivna sekularizacija stvorila je takav oblik religioznosti koji je zapravo izopaena karikatura istinske vjere. Dogaaji u Aliru dodatno su okaljali ugled demokratskih zasada koje

Zapad tako gorljivo promie u cijelome svijetu, a koje ipak u konanici imaju svoja ogranienja, ako i postoji mogunost da na demokratski provedenim izborima neka islamska stranka dobije veinu. Narodi Europe i SAD-a nisu dovoljno upoznati sa arenilom razliitih politikih stranaka i skupina unutar islamskog svijeta. Na umjereni se FIS na Zapadu tijekom 90-ih godina prologa stoljea gledalo kao na nasilniku fundamentalistiku skupinu, koju se povezivalo s terorizmom, bezakonjem i antidemokratskim usmjerenjem, a na kraju se pokazalo da te znaajke mnogo vie pristaju sekularistima u F L N - u . Meutim, svialo se to Zapadu ili ne, poetni uspjeh FIS-a na lokalnim izborima ukazao je na injenicu da ljudi ele neku vrstu islamske vlade. Alirski je sluaj bio i jest izravna poruka Egiptu, Maroku i Tunisu, ije su sekularizirane vlade itekako svjesne rastuih religioznih tenji u svojim zemljama. Sredinom dvadesetog stoljea, sekularizacija je imala prevladavajui utjecaj, te se inilo da je islam nepovratno izgubio svoju drutvenu vanost. No, sada je svakoj sekulariziranoj vladi na Bliskome istoku jasno, ukoliko bi se proveli poteni demokratski izbori da postoji velika mogunost dolaska islamista na vlast. Na primjer, u Egiptu je islam popularan kao naserizam 50-ih godina dvadesetog stoljea. Islamska se odjea posvuda nosi, a budui da je M u b a r a k o v a vlast sekularizirana, to znai da se ljudi od svoje volje tako odijevaju. ak i u sasvim sekulariziranoj Turskoj, n a j n o v i j a istraiv a n j a pokazuju da se gotovo sedamdeset posto stanovni-

ka izjanjava kao vjernici, a dvadeset posto Turaka obavlja molitvu pet puta dnevno. Narod J o r d a n a pak sve se vie okree islamistikom Muslimanskom bratstvu, a Palestinci sve vie podravaju Mudamu, s obzirom da PLO, negdanja palestinska perjanica, gubi ugled zbog svoje sve vee politike tromosti, iskvarenosti, pa i zastarjelosti. U republikama Sredinje Azije, muslimani ponovno otkrivaju svoju religiju nakon desetljea sovjetskog tlaenja. Muslimanski su narodi iskuali sekularizirane ideologije, koje su imale uspjeha u zapadnim zemljama, gdje su bile na svom podruju. Meutim, muslimani sve vie osjeaju potrebu da njihove vlade budu u veem skladu sa islamskim normama. Ipak nije posve jasno koji e oblik dravnog ustroja omoguiti ostvarenje tih tenji. U Egiptu je veina muslim a n a sklona ponovnom uvoenju erijata, dok u Turskoj svega tri posto stanovnika podrava tu opciju. ak i u Egiptu, tamonja je ulema svjesna da bi preudeavanje jednog agrarnog zakonika poput erijata prema iznimno drugaijim postavkama modernizma, donijelo sa sobom gomilu problema. Raid Rida je doao do te spoznaje ve poetkom tridesetih godina prolog stoljea. No, to opet ne znai da se takvo to ni na koji nain ne moe izvesti. Osim toga, nije istina da su svi muslimani beziznimno ispunjeni mrnjom prema Zapadu. U poetnim stadijima zapadnjakog osuvremenjivanja muslimanskog drutva mnogi su vodei mislioci bili opsjednuti europskom kulturom, a posljednjih se godina neki od najuglednijih i naj-

utjecajnijih muslimanskih umnika ponovno nastoje pribliiti Zapadu. Iranski predsjednik Hatemi jedan je od primjera tog novog zaokreta islamskog svijeta. Slinih je pogleda i iranski intelektualac Abdulkarim Soru, koji je obnaao visoke dunosti u Homeinijevoj vladi i koji, usprkos stalnim podmetanjima konzervativnijih mudtehida, ima snaan utjecaj na iranske strukture vlasti. Soru gaji veliko potovanje prema Homeiniju, ali gleda takoer i u budunost. Soru istie da Iranci imaju trenutno tri identiteta: predislamski, islamski i zapadnjaki, koje po njegovom nahoenju treba to prije ujediniti. U naelu odbacuje pretjeranu zapadnjaku sekularizaciju, budui da je uvjeren da e ljudska bia uvijek imati potrebu za duhovnou, ali isto tako preporuuje Irancima da se bave prouavanjem suvremenih znanosti, s time da ne zapuste svoju ijitsku tradiciju. Islam mora razviti svoj fikh, usklaen sa suvremenim industrijskim svijetom, te usvojiti filozofiju graanskih prava i moderne ekonomske teorije kako bi se bio u stanju odrati u nadolazeem dvadeset i prvom stoljeu. Sunitski su mislioci doli do slinih zakljuaka. Raid al-Ganui, voa izbjegle tuniske Stranke obnove, smatra da zapadnjako neprijateljstvo prema islamu proizlazi iz neznanja. Ono takoer proizlazi i iz nekih manjkavih kranskih svjetonazora, koji su esto guili naprednu misao i stvaralatvo. Ganui sebe doivljava kao "demokratskog islamistu", te ne vidi nikakvo nesuglasje izmeu islama i demokracije. Meutim, odbacuje sekulariziranu

tradiciju Z a p a d a jer se po njemu ljudsko bie ne moe rascijepiti i razdijeliti na sveto i profano. Muslimanski ideal tevhida odbacuje dualizam tijela i due, razuma i duhovnosti, mukaraca i ena, moralnosti i gospodarstva, Istoka i Zapada. Muslimani tee suvremenosti, ali ne onoj koju im nameu Amerika, B r i t a n i j a ili F r a n c u s k a . Muslimani se dive uinkovitosti i tehnolokom savrenstvu Zapada, opinjava ih nain zapadnjakog smjenjiv a n j a vlasti bez prolijevanja krvi. Ipak muslimani zapadnjako drutvo doivljavaju kao hladno, bezduno i neduhovno okruje lieno boanske prisutnosti. Oni ustrajavaju u odravanju vlastitih vjerskih i moralnih tradicijskih tekovina, ali istovremeno nastoje u njih uvesti neke od boljih dijelova zapadnjake civilizacije. Jusuf Abdulah al-Kardavi (Kardevi), diplomac sa Al-Azhara, p r i p a d n i k Muslimanske Brae i trenutni ravnatelj Sredita za prouavanje sune i sire na Sveuilitu u Kataru, zalae se za takav pristup. Kardavi vjeruje u religijsku umjerenost, uvjeren je da e vjerska zatucanost, koja se nedavno pojavila u muslimanskom svijetu osiromaiti ljude oduzimanjem uvida i svjetonazora drugih ljudi i naroda. Prorok M u h a m e d isticao je nunost "Srednjeg puta" u vjerskome ivotu, budui da se njime omoguuje o d b a c i v a n j e svih religijskih krajnosti. Kardavi smatra da sadanji vjerski ekstremizam u nekim podrujima muslimanskoga svijeta nee dugo trajati, jer je ekstremizam stran duhu islama. Islam je religija mira, to najbolje pokazuje povijesna zgoda Prorokovog nepo-

pularnog ina potpisivanja primirja s Kurejitima u Hudejbiji, koje Kuran proglaava "velikom pobjedom". 3 Kardavi uporno naglaava nunost zapadnjakog prihvaanja i prepoznavanja prava muslimanskih vjernika na svoju religiju, te na njihov izbor da ideale islamske vjere uklope u svoj politiki i drutveni ivot. I jedni i drugi moraju cijeniti postojanje razliitih naina ivljenja. Raznolikost donosi korist i unapreenje itavom svijetu. Bog je dao ljudima pravo i sposobnost slobodnog izbora, pa stoga neki izabiru vjerski nain ivota, zalaui se primjerice za stvaranje islamske drave, dok drugi vie tee svjetovnim idealima. "Za Zapad je bolje da su muslimani religiozni, da se dre svojih vjerskih nazora, te da nastoje biti moralni" 4 , tvrdi Kardavi. Time se dotaknuo vanog problema. Naime, mnogi su zapadnjaci takoer uznemireni nedostatkom duhovnih sadraja u njihovim ivotima. To ne znai da se oni ele vratiti predmodernistikim oblicima religijskog ivljenja ili u institucionalne okvire vjere. Ali religiju se sve vie cijeni na Zapadu, jer njezina naela pomau ljudima njegovanje i usvajanje moralnih vrednota. Islam je kao religija stoljeima uspijevao odrati kolektivnu muslimansku svijest o drutvenoj pravdi, jednakopravnosti, snoljivosti i suosjeanja s drugima. Meutim, mnogi muslimani nisu uvijek ivjeli u skladu sa svojom savjeu i tim idealima, pa su stoga nerijetko imali potekoa da im dadu konkretan oblik u svojim drutvenim i politikim ustanovama. Usprkos tomu, stoljeima je

borba za ostvarenje drutvene zajednice na islamskim idealima bila glavnim pokretaem muslimanske duhovnosti. Zapadnjacima mora biti jasno da je u njihovu interesu da islam ostane zdrav i snaan. Zapad ne snosi svu odgovornost za pojavu ekstremnijih oblika islamske vjere koji promiu nasilje, ime se ogrjeuju o najsvetije kanone religije. No, Zapad je zasigurno pridonio njihovome nastajanju, pa e stoga morati razvijati vee potovanje prema islamu u predstojeem treem kranskom tisuljeu, kako bi otklonio strah i oaj koji se nalaze u sri svakog fundamentalistikog svjetonazora.

Postskriptum
11. rujna 2001. devetnaest je muslimanskih ekstremista otelo etiri putnika zrakoplova, zabilo ih u Svjetski trgovaki centar u New Yorku i u Pentagon u Washingtonu., prouzroivi smrt preko tri tisue ljudi. etvrti se zrakoplov sruio u Pennsylvaniji. Otmiari su bili sljedbenici Osame bin Ladena, iji je militantno obiljeeni islam bio pod snanim utjecajem Sejida Kutba. Svirepost toga napada na Sjedinjene Drave uveo je fundamentalistiki rat protiv suvremenosti u novu fazu. U vrijeme tiskanja ove knjige 2000. g. predvidjela sam da e, ukoliko se muslimani budu i dalje osjeali da su oni i njihova religija napadnuti, fundamentalistiko nasilje posta-

ti jo zaotrenije, te da e preuzeti nove oblike djelovanja. Zanimljiva je injenica da su neki od otmiara prije no to su se ukrcali na zlosretne zrakoplove pili alkoholna pia, to je u islamu strogo zabranjeno, da su primjerice bili esti gosti nonih klubova, ime su se poprilino razlikovali od uobiajenih muslimanskih fundamentalista, koji ive po strogome islamskome pravovjerju i koji none klubove smatraju simbolom dahilije (doba neznanja), vjekovnog i svevremenskog neprijatelja istinske vjere. Velika veina muslimana ostala je zateena uasima rujanske apokalipse, koja je slikovito pokazala da se takav strahotni postupak ogrjeuje o najsvetija naela islama. Kuran osuuje svaki napadaki rat i nauava da je jedini pravedni rat onaj koji se vodi u obrambene svrhe. Meutim, Osama bin Laden i njegovi sljedbenici tvrdili su kako su zapravo muslimani ti koje se napada. Naime, Bin Laden je napad na SAD smatrao opravdanim, jer je usmjeren protiv bezbonike prisutnosti amerikih trupa na svetome tlu Arabije, protiv neprestanih amerikih i britanskih zranih bombardiranja Iraka, protiv amerikih sankcija Iraku, koje su dovele do smrti tisue nevinih civila i djece, protiv amerike podrke svome glavnome savezniku na Bliskome istoku Izraelu, koji je skrivio smrt stotina Palestinaca, te protiv amerikog pomaganja muslimanskih vlada, poput kraljevske saudijske obitelji, koje su po Bin Ladenovom miljenju iznimno iskvarene i ugnjetavalaki nastrojene prema svojim podanicima. Meutim takav se surovi napad, koji nema nika-

kvog pravnog, ni duhovnog uporita u uenjima Kurana i propisima erijata, ne moe opravdati nepravednim postupcima amerike vanjske politike. Islamski zakon ne doputa muslimanima objavu rata zemlji u kojoj se muslimanskim vjernicima doputa slobodno ispovijedanje islamske religije, te strogo zabranjuje ubijanje nedunih civila. Strah i bijes, koji su u temelju svakog fundamentalistikog nazora, gotovo uvijek vode u izopaenje tradicije koju fundamentalisti tako uporno nastoje obraniti, a to je posebno postalo oigledno u dogaajima od 11. rujna. Malokad je u prolosti religija bila zloporabljena u tako gnusne i zloinake svrhe. Odmah nakon napada u zapadnim je zemljama zapoela antimuslimanska histerija. Muslimane se napadalo na ulicama, a ljudima istonjakog izgleda bilo je zabranjeno ukrcavanje na putnike zrakoplove, ene su se bojale nositi hidab izvan svojih domova, a na proeljima su se zgrada sve vie pojavljivali grafiti u kojima se pozivalo na protjerivanje "pustinjskih crnja" iz Amerike. Nairoko se prihvaalo da postoji neto u islamskoj religiji, to potie muslimane na nasilje i okrutnost. Mediji su takoer vrlo esto ohrabrivali takav stav. Shvativi kakve opasne implikacije mogu nastati iz svih tih dogaaja, predsjednik George W. Bush brzo je reagirao. Dao je slubenu izjavu u kojoj stoji da je islam velika i miroljubiva religija, a da se Bin Ladena i njegove teroriste ne moe smatrati tipinim predstavnicima islamske vjere. Bush se politiki vrlo vjeto okruio muslimanskim vjerskim

predstavnicima u Americi prilikom mise zadunice za rujanske rtve u Wahingtonskoj nacionalnoj prvostolnici, te obilazio damije u znak podrke amerikim muslimanima. To je bilo neto sasvim novo i izrazito dobrodolo u takvoj situaciji. Takvo to nije vieno tijekom krize oko Salmana Rushdija ili tijekom Pustinjske oluje, vojne operacije pokrenute protiv reima Sadama Huseina. Takoer je bilo lijepo vidjeti mnogobrojne Amerikance kako k u p u j u u knjiarama knjige o islamu, kako itaju i prouavaju sve to ima ikakve veze s islamom, te kako se, premda jo u oku zbog strahota rujanskih teroristikih napada, trude razumjeti muslimansku vjeru. Sada je daleko vanije nego ikad prije da zapadnjaci steknu potovanje i razumijevanje islama. Svijet se promijenio 11. rujna. Mi, koji imamo privilegiju ivota u bogatim zapadnim zemljama, moramo shvatiti da se ne moemo vie praviti kako nas se dogaaji u ostatku svijeta ne tiu. Ono to se danas dogaa u Gazi, Iraku ili Afganistanu, imat e sutra uinke na N e w York, Washington ili London, a malene skupine fanatika uskoro e biti sposobne poiniti masovna razaranja koja su do sada mogle uiniti samo mone nacije. Borba protiv terorizma, u koju se SAD upustio, zahtijeva tonu informiranost i precizne obavijesti glede islamske religije i drutva. Ustrajavanje u pogrenim predodbama o islamu, kao religiji koja je bitno protivna demokraciji i moralnim vrednotama, te navraanje na nazadnjake svjetonazore srednjovjekovnih kriara uzrokovalo bi globalnu kata-

strofu. Ne samo da bi takav pristup izazvao otpor 1,2 milijarde muslimana s kojima dijelimo svjetsku sudbinu, nego bi takoer pogazio nesebinu ljubav za istinom i potivanje svetih prava drugoga, koja bitno obiljeavaju islamska i zapadnjaka drutva u najboljim izdanjima.

KLJUNE OSOBE U POVIJESTI ISLAMA

Abas I., ah (1588.-1629.): vladao na v r h u n c u Safavidskog C a r s t v a u I r a n u . Sagradio je velianstven dvor u I s f a h a n u . Doveo je ijitske uleme izvan I r a n a da p o d u a v a j u Irance d u d e c i m a l n o m ijizmu. Abd el-Melik (Abdulmelik): omejidski kalif (685.-705.). Obnovio je omejidsku mo nakon razdoblja graanskog rata; Kupola na Stijeni je dovrena pod njegovim pokroviteljstvom 691. g. Abd el-Vahab (Abdulvehab), Muhamed ibn (1703.-1792.): sunitski reformator. Pokuao je islam zaokrenuti u radikalni f u n damentalizam. V a h a b i z a m (vehabizam) je oblik islama koji se u d a n a n j e v r i j e m e prakticira u S a u d i j s k o j Arabiji. Abduh, Muhamed (1849.-1905.): egipatski reformator. N a s t o j a o je osuvremeniti islamske politike i p r i v r e d n e ustanove, elei tako olakati m u s l i m a n i m a p r i l a g o a v a n j e novim idej a m a sa Z a p a d a ; teio p o n o v n o m u j e d i n j e n j u svoje zemlje. Abdulfazl Alami (1551.-1602.): sufijski mogulskog c a r a A k b a r a . Abdulmedid L: osmanski sultan (1839.-1861.). Izdao je Glhanske dekrete. Dekreti su ograniili apsolutnu mo sultana, ime su pridonijeli da osmanska vlast na temelju ugovornog sporazuma bude ovisnija o volji svojih podanika. Abu al-Hakem (takoer poznat u Kuranu kao Abu Dehel: Otac svih lai): vodio je oporbu protiv M u h a m e d a u Meki. povjesniar i biograf

Abu al-Kasim Muhamed : takoer znan kao " skriveni imam ". Dvanaesti po redu ijitski imam, za koga se vjerovalo da se prikrio 874. g. k a k o bi spasio ivot; njegov je "Veliki nestan a k " slubeno proglaen 934. Bog je, govorilo se, udesno prikrio imama, te on vie nije mogao imati neposrednu vezu sa ijitskim vjernicima. Ubrzo n a k o n Posljednjeg suda, on e se vratiti kao M a h d i (Mehdi), k a k o bi uspostavio zlatno doba pravednosti i mira unitenjem onih koji se protive Bogu. Abu Bekr : j e d a n od prvih preobraenika na islam; blizak prijatelj p r o r o k a M u h a m e d a . Postao je p r v i m kalifom (632.-634.) n a k o n M u h a m e d o v e smrti. Abu Hanifa (699.-767.): zaetnik fikha i osniva hanefijske pravne kole. Abu Jezid al-Bistami (Bastami) (umro 874. g.): jedan od prvih "opijenih sufija". Propovijedao je n a u k ponitenja u Bogu (fena). Razotkrio je boansko u n a j d u b l j i m k u t o v i m a svoga bia nakon dugotrajnih mistikih vjebi. Abu Sufjan : predvodio je o p o r b u protiv p r o r o k a M u h a m e d a n a k o n smrti A b u a a l - H a k e m a , ali n a k o n to je shvatio da je M u h a m e d n e p o b j e d i v preao na islam. P r i p a d a o je m e k a n skoj omejidskoj lozi, a njegov je sin M u a v i j a postao p r v i m omejidskim kalifom. Afgani, Demaludin (1839.-1897.): iranski reformator. Zalagao se za s u r a d n j u svih m u s l i m a n a , te za modernizaciju islama, k a k o bi se izbjegla politika i k u l t u r n a prevlast Europe. Ahmed ibn Hanbel (780.-855.): s a k u p l j a hadisa, p r a v n i k i vodea osoba ehlul-hadisa. N j e g o v i m je duhom proeta hanbelijska islamska p r a v n a kola.

Ahmed ibn Idris (1760.-1836.): neosufijski reformator. Djelovao je u Maroku, Sjevernoj Africi i Jemenu. Odricao je predaju uleme i nastojao pribliiti islam narodu, dajui mu jasniji vjerski oblik. Ahmed Kan, Sir Sej(j)id (1817.-1898.): indijski reformator. Teio je p r i l a g o a v a n j u islama s u v r e m e n o m z a p a d n o m liberalizmu, potiui Indijce na s u r a d n j u s E u r o p l j a n i m a i na prihv a a n j e njihovih drutvenih ustanova. Ahmed Sirhindi (umro 1625.): sufijski reformator. Protivio se pluralizmu mogulskog c a r a A k b a r a . Aia: Abu B e k r o v a ker i omiljena ena p r o r o k a M u h a m e d a , koji je u m r o u njezinom n a r u j u . Suprotstavila se Aliji ibn A b u Talibu tijekom prvog fitneta ( f i t n e ) . Aka, Muhamed Kan (umro 1797. g.): osniva K a d a r s k e dinastije u I r a n u . Akbar: mogulski car Indije (1560.-1605.). Uspostavio je politiku snoljivosti i s u r a d n j e s hinduskim stanovnitvom. N j e g o v a je v l a d a v i n a oznaavala v r h u n a c mogulske moi. Al-Buhari (umro 870. g.): sastavlja m j e r o d a v n e zbirke ahadisa. Ali al-Hadi: deseti ijitski imam. N j e g a je 848. g. u S a m a r u pozv a o kalif Al-Mutevekil i stavio ga u kuni pritvor. U m r o je u t v r a v i A s k a r a 868. g. Ali al-Rida: osmi ijitski imam. Kalif A l - M a m u n (Me'mun) ga je odredio za svog nasljednika 817. g. u elji da udovolji ijitskim nezadovoljnicima u svojem carstvu, no to je bila vrlo nepopularna politika odluka. Al-Rida je u m r o - v j e r o j a t n o je ubijen - slijedee godine. Ali ibn Abu Talib: roak, uvar i zet p r o r o k a M u h a m e d a , njegov najblii muki s u r a d n i k od onih koji su nadivjeli

Proroka. Postao je etvrtim kalifom 656. g. Ubio ga je hariditski fanatik 661. g. ijiti v j e r u j u da je on trebao naslijediti proroka M u h a m e d a , pa ga stoga smatraju prvim imamom islamske zajednice. Njegovi se posmrtni ostaci uvaju u N a d a f u u Iraku, glavnom svetitu ijitskih hodoasnika. Ali, Zejnulabidin (umro 714. g.): etvrti ijitski imam, mistik. ivio je povueno u Medini bez ikakve aktivnije politike uloge. Aurangzeb (Orengzeb): mogulski car (1658.-1707.). Dokinuo je Akbarovu politiku snoljivosti, ime je potaknuo pobune Hindusa i Sikha. Bana (Ben(n)a), Hasan al- (1906.-1949.): egipatski reformator i osniva Drutva muslimanske brae. Sekularistika egipatska vlada ubila ga je 1949. g. Bejbers (Baibars), Ruknudin (umro 1277. g.): mameluki sultan. Pobijedio je mongolske horde kod A j n Daluta (Deluta) u sjevernoj Palestini, unitio veinu posljednjih kriarskih uporita na sirijskoj obali. Buto, Zulfakir Ali: pakistanski premijer (1971.-1977.). Uinio je ustupke islamistima, ali ga je ipak zbacio poboni Zija ul-Hak. elebi, Abu al- Sund Hola (1490.-1574.): izradio je zakonska naela osmanskog dravnog erijata. Dafer al (as) Sadik (umro 765. g.): esti ijitski imam. Razvio je nauk imamata. Poticao je svoje sljedbenike na povlaenje iz politikog ivota, kako bi se lake usredotoili na mistinu kontemplaciju Kurana. Dina, Muhamed Ali (1876.-1948.): vodea osoba Muslimanske lige u Indiji tijekom razdoblja razdiobe zemlje. N j e g a se smatra arhitektom Pakistana.

Duneid iz Bagdada (umro 910. g.): p r v i "trezveni sufi". N a g l a a v a o je da iskustvo Boga lei u p o v e a n o j samospoznaji, s m a t r a o da je p r e t j e r a n a v j e r s k a zanesenost "opijenih s u f i j a " s a m o j e d a n od s t a d i j a koje istinski mistik m o r a nadii. Farabi, Abu Nasr al- (umro 950. g.): najracionalistikiji od svih falasifa. Prakticirao je sufizam. D j e l o v a o je kao dvorski glazbenik na h a m d a n i d s k o m d v o r u u Alepu. Ganui, Raid al- (1941.-): tuniski voa izbjegle Stranke obnove. Sebe ocrtava kao "demokratskog islamistu".

Gazali, Abu Hamid Muhamed al- (Algazel) (umro 1111. g.):

bagdadski teolog. N a j t o n i j e je razjasnio sunitski islam, uveo sufizam u glavne tokove pobonosti. Hagara: u Bibliji ena A b r a h a m o v a i m a j k a A b r a h a m o v o g sina Jimaela (na arapskom Ismail) koji je postao ocem arapskog naroda. H a g a r u se smatra jednom od najvanijih enskih svjedokinja islama, pa joj se stoga odaje posebna poast na sveanostima hodoaa (had) u Meki. Hak Zija ul-: pakistanski premijer (1977.-1988.). Vodio je vladu vie u s m j e r e n u p r e m a islamu od p r e t h o d n e Butove, religiju ipak o d v a j a o od politike i gospodarstva. Hasan al-Askari (Askeri) (umro 874. g.): jedanaesti ijitski imam. ivio je i u m r o u t v r a v i A s k a r a u S a m a r i kao s u a n j abasidskog kalifa. V j e r u j e se da su ga p o p u t veine i m a m a , otrovale abasidske vlasti. Hasan al-Aari (E'ari) (umro 935. g.): filozof. U j e d i n i o je mutezilizam i ehlul-hadis; n j e g o v a atomistika filozofija p o n a j bolje r a z j a n j a v a d u h o v n o s t sunitskog islama.

Hasan al-Basri (umro 728. g.): p r o p o v j e d n i k u Basri i voa religijske reformacije; otvoreno je osuivao omejidske kalife. Hasan ibn Ali (umro 669. g.): sin Alije ibn Abu Taliba i u n u k p r o r o k a M u h a m e d a . N j e g a ijiti s m a t r a j u d r u g i m ijitskim i m a m o m . N a k o n u b o j s t v a njegovog oca ijiti su ga proglasili kalifom, ali se on p o v u k a o iz politike i ivio mirno i p o m a lo raskono u Medini. Hatemi, Sej(j)id-hoda: iranski predsjednik (1997.-). Zalae se za liberalnije t u m a e n j e islamskog z a k o n a u I r a n u , te za poboljanje odnosa sa Z a p a d o m . Hatida: p r v a ena p r o r o k a M u h a m e d a i m a j k a sve njegove djece k o j a su ga nadivjela. O n a je t a k o e r prvi preobraenik na islam. U m r l a je prije hidre, tijekom progona muslim a n a od strane K u r e j a u M e k i (616.-619.). S m r t je v j e r o j a tno nastupila od silne neimatine i gladi k o j u je pretrpjela. Homeini, ajatolah Ruholah (1902.-1989.): d u h o v n i m e n t o r Islamske revolucije protiv Pahlavijevog reima. Iranski Vrhovni fakih (1979.-1989.). Husein ibn Ali: mladi sin Alije ibn Abu Taliba i unuk proroka Muhameda. N j e g a ijiti smatraju treim ijitskim imamom. Njegovu se smrt, za koju je odgovoran kalif Jezid, svake godine oplakuje tijekom mjeseca muharema. Ibn al-Arabi (Arebi), Muhjidin (umro 1240. g.): panjolski mistik i filozof. P u t o v a o je cijelim m u s l i m a n s k i m carstvom. Plodan i vrlo u t j e c a j a n pisac. Zalagao se za j e d i n s t v e n u teoloku sliku svijeta, proizalu iz razliitih teolokih nazora, u k o j o j je d u h o v n o s t n e r a z r j e i v o s t o p l j e n a s n j e g o v o m filozofijom.

Ibn al-Zubejr, Abdulah (umro 692. g.): j e d a n od glavnih protivnika O m e j i d a tijekom druge fitne. Ibn Haldun, Abd el-Rahman (Abdulrahman) (1332.-1406.): falasifa i pisac knjige Uvod u povijest (Al-Maqaddimah). Uveo je filozofska naela u znanstveno p r o u a v a n j e povijesti, traei ope zakone koji se nalaze ispod tijeka povijesnih d o g a a j a . Ibn Hazam (994.-1064.): panjolski pjesnik i religijski mislilac na d v o r u u Cordobi. Ibn Ishak, Muhamed (umro 767. g.): sastavlja prvih veih biografija p r o r o k a M u h a m e d a , koje se z a s n i v a j u na paljivo p r i k u p l j e n i m i z v j e t a j i m a p r e d a j e ( hadis). Ibn Rud, Abu al-Velid Ahmed (1126.-1198.): falasif i k a d i j a u Cordobi, panjolskoj, p o z n a t na Z a p a d u kao Averroes, gdje je n j e g o v a racionalistika filozofija bila u t j e c a j n i j a nego u m u s l i m a n s k o m svijetu. Ibn Sina, Abu Ali (980.-1037.): poznat na Z a p a d u kao Avicenna, predstavlja v r h u n a c falsafe koju je povezivao s religijskim i mistikim iskustvima. Ibn Tejmija (1263.-1328.): reformator. N a s t o j a o je suzbiti utjec a j sufizma, te je s m a t r a o da je n u d a n p o v r a t a k osnovnim naelima K u r a n a i sune. U m r o u zatvoru u D a m a s k u . Ikbal, Muhamed (1876.-1938.): indijski pjesnik i filozof. Isticao je racionalnost islama, elei pokazati da su naela islamske religije u potpunosti spojive sa tekovinama suvremenog Z a p a d a . Ismail: prorok, p o z n a t i kao Jimael u Bibliji. N a j s t a r i j i A b r a h a m o v sin. N j e g a je po B o j o j zapovijedi A b r a h a m ostavio u divljini s n j e g o v o m m a j k o m H a g a r o m , ali ih je Bog naposljetku spasio. Po m u s l i m a n s k o j tradiciji H a g a r a i

Ismail ivjeli su u Meki. Tijekom Abrahamovog posjeta Meki, on i Ismail su iznova izgradili Kabu (Ka'ba) (koju je prvobitno podigao Adam, prvi prorok i otac ovjeanstva). Ismail ibn Dafer: njega je sedmim ijitskim imamom imenovao njegov otac Dafer al (as)-Sadik. Neki ijiti (poznati kao ismailiti ili septimiti) vjeruju da je on bio posljednji potomak Alija ibn Abu Taliba koji je imao pravo na imamat. Oni ne priznaju imamom Musu al-Kazima, mlaeg sina Dafera al (as)-Sadika, kojega duodecimiti smatraju sedmim ijitskim imamom. Ismail paa: egipatski namjesnik (1863.-1879.) s titulom kediva (veliki princ). Njegov ambiciozni program osuvremenjivan j a uvukao je zemlju u bankrot i u konanici doveo do britanske okupacije Egipta. Jasin, ejh Ahmed (1936.-): osniva Mudame (Islamska skuptina - organizacija za napredak i blagostanje) u Gazi koju su okupirali Izraelci. Iz njegovog pokreta proizala je teroristika skupina HAMAS. Jezid L: omejidski kalif (680.-683.). Najvie ga se pamti zbog umorstva Huseina ibn Alija u Kerbeli. Kan, Muhamed Ejub: pakistanski premijer (1958.-1969.). Pobornik strogo sekularne politike koja je pridonijela njegovom padu. Kindi, Jakub ibn Ishak al- (umro 870. g.): prvi poznati falasifa. Djelovao je unutar pokreta mutezilizma u Bagdadu. Traio je takoer mudrost u grkim junakim priama. Kirmani, Aka Kan (1853.-1896.): iranski sekularni reformator. Kutb, Sej(j)id (1906.-1966.): voa Muslimanskog bratstva. Pogubio ga je Naserov reim; njegova je ideologija sr sva-

kog sunitskog f u n d a m e n t a l i z m a . Mahdi (Mehdi), kalif A1-: abasidski kalif (775.-785.). Priznavao je vrijednost pobonosti religioznijih muslimana, poticao je nauavanje fikha, pridonio u z a j a m n o m r a z u m i j e v a n j u izmeu p o b o n j a k a i njegove vlasti. Mahmud DL: osmanski sultan (1808.-1839.). Donositelj suvremenih reformi (tanzimat). Malcolm X. (1925.-1965.): karizmatini p r e d v o d n i k crnake separatistike skupine " N a c i j a islama". I m a o je veliki utjec a j u SAD-u u n u t a r Pokreta za g r a a n s k a p r a v a . N a p u s t i v i 1963. g. k r i v o v j e r n i pokret "Nacije islama", sa svojim je sljedbenicima preao na sunitski islam; posljedica je njegova smrt u a t e n t a t u dvije godine kasnije. Malik ibn Enes (umro 795. g.): osniva malikijske p r a v n e kole. Mamun (Me'mun), kalif Al-: abasidski kalif (813.-833.). Njegova vlast oznaava poetak u r u a v a n j a Abasidskog Kalifata. Mansur (Mensur), Husein Al- (takoer p o z n a t i kao Al-Halad: G r e b e n a r vune): j e d a n od n a j p o z n a t i j i h "opijenih sufija". Za n j e g a se govorilo da je u ekstazi vikao " A n a al-haqq!" ("Ja sam Istina!"), ime je iskazivao svoju u v j e r e n o s t u p o t p u n o s j e d i n j e n j e s Bogom, pogubljen zbog k r i v o v j e r j a 922. g. Mansur (Mensur), kalif Al-: abasidski kalif (754.-775.). estoko je p r o g a n j a o ijitske disidente, premjestio svoju prijestolnicu u novi grad, B a g d a d . Medlisi, Muhamed Bakir (umro 1700. g.): alim. Svojim revnim potiskivanjem n a u k a falasife, i p r o g o n o m sufija, pokazao m a n j e privlanu stranu duodecimalnog ijizma koji je u to vrijeme bio slubena vjeroispovijest u I r a n u .

M e h m e d II.: o s m a n s k i sultan (1451.-1461.), p o z n a t i kao "Osvaja", jer je osvojio bizantsku prijestolnicu Konstantinopolis 1453. g. Mevdudi, Abul Ala (1903.-1979.): pakistanski fundamentalistiki ideolog, njegove su ideje imale veliki odjek medu sunitima. Mir Damad (umro 1631. g.): osniva kole mistike filozofije u I s f a h a n u . Uitelj Mule Sadra. Muavija ibn Abu Sufjan: prvi omejidski kalif. Vladao je od 661. do 680. g. Stvorio je snanu i uinkovitu vlast u muslimanskoj zajednici n a k o n politikih potresa uzrokovanih prvim fitnetom. Mudaris, ajatolah H a s a n ( u m r o 1937. g.): iranski klerik. N a p a d a o je a h a Rezu, zalagao se za Medlisijev duodecimalni ijizam. Rezin ga je reim d a o pogubiti. Muhamed al-Bakir (umro 735. g.): peti ijitski i m a m . ivio je spokojno u Medini. Za n j e g a se govori da je razvio ezoterike metode i t a n j a K u r a n a , to je z n a a j k a dudecimalnog ijizma. Muhamed Ali, paa (1769.-1849.): albanski asnik u osmanskoj vojsci. Uinio je E g i p a t stvarno neovisnim od Istanbula. Uvelike je osuvremenio svoju zemlju. Muhamed, horezamski ah: v l a d a r dinastije (1200.-1220.) u H o r e z m u . N a s t o j a o je uspostaviti j a k u m o n a r h i j u u I r a n u , ali je svojim p o s t u p c i m a razbjesnio Mongole i uzrokovao p r v u mongolsku invaziju. Muhamed ibn Abdulah (oko 570.-632.): prorok. Predao je K u r a n m u s l i m a n i m a , uspostavio monoteistiku v j e r u i jedinstvenu politiku u Arabiji.

Muhamed ibn Ali al-Sanusi (Senusi) (umro 1832. g.): neosufijski reformator. Osniva sanusijskog (senusijskog) pokreta koji jo i d a n a s p r e v l a d a v a u Libiji. Muhamed Reza Pahlavi, ah: drugi iranski ah iz dinastije Pahlavi (1944.-1979.). N j e g o v a agresivna modernizacija i sekularizacija I r a n a dovela je do Islamske revolucije. Mula Sadra (umro 1640. g.): ijitski filozof misticizma. N j e g o v i su radovi n a d a h n u l i mnoge intelektualce, revolucionare i reformatore, posebno u I r a n u . Mulkum Kan, Mirza (1833.-1908.): iranski sekularistiki reformator. Murat L: osmanski sultan (1360.-1389.). Porazio je Srbe na Kosovom Polju. Muslim (umro 878. g.): sastavlja m j e r o d a v n e zbirke i z v j e t a j a hadisa. Mustafa Kemal, takoer poznat kao Atatrk (1881.-1938.): osniva suvremene, sekularne Turske. Mutevekil, kalif Al-: abasidski kalif (847.-861.). O d g o v o r a n za u t a m n i e n j e ijitskih i m a m a u tvravi A s k a r a u Samari. Nadir-ah (umro 1748. g.): na krae v r i j e m e uspio je obnoviti v o j n u mo ijitskog I r a n a n a k o n p a d a Safavida. Naini, ejh M u h a m e d Husein (1850.-1936.): iranski mudtehid. N j e g o v ogled Admonition to the Nation vine. Naser, Demal (Gamal) Abdel-: egipatski predsjednik (1952.1970.). N j e g o v a je v l a d a bila militantno nacionalistika, sekularistika i socijalistika. (Prijekor naciji) snano je ijitsko p o t k r j e p l j e n j e zamislima u s t a v n e vlada-

Nasir, kalif Al-: j e d a n od p o s l j e d n j i h a b a s i d s k i h kalifa. N a s t o j a o se je vie oslanjati na islamske zasade, k a k o bi ojaao svoju vlast u B a g d a d u . Nizamul-mulk : slavni p e r z i j s k i vezir. V l a d a o Seldukim C a r s t v o m od 1063. do 1092. g. Omar (Omer) II.: omejidski kalif (717.-720.). N a s t o j a o je vladati na naelima iste religije. Prvi kalif koji je poticao svoje podanike na preobraenje na islam. Omar (Omer) ibn al-Hatab: j e d a n od najbliih s u r a d n i k a proroka Muhameda. Postao je drugim kalifom nakon Prorokove smrti (634.-644.). P o k r e n u o je prve arapske osvaj a k e ratove, te je uspostavio sustav u t v r e n i h vojnikih gradova. U b i o ga je perzijski ratni zarobljenik. Osman ibn Afan: jedan od prvih koje je M u h a m e d preobratio. M u h a m e d o v zet. Postao je treim kalifom (644.-656.), ali je bio m a n j e sposoban od svojih prethodnika. N j e g a se optuivalo za nepotizam, to je i dovelo do pobune tijekom koje je ubijen u Medini. N j e g o v a je smrt uzrokovala prve ratove fitneta. Raid, kalif Haran al (ar)-: abasidski kalif (786.-809.). N j e g o v a se v l a d a v i n a p o k l a p a sa v r h u n c e m kalifove apsolutne moi. Za njegove vladavine dolazi do velikog kulturnog procvata. Reza Kan: iranski ah (1921.-1941.) (to nije sasvim tono, b u d u i da je Reza doao na vlast 1921. g. v o j n i m u d a r o m , ali je a h o m postao tek 1925. g. - op. prev.). Osniva dinastije Pahlavi. N j e g o v a je v l a d a bila drastino sekularistika i nacionalistika. Rida, Muhamed Raid (1865.-1935.): novinar. Osnovao je salafijski pokret u Kairu. Prvi zagovornik p o t p u n o osuvreme-

njene islamske drave. Rumi, Delaludin (1207.-1275.): vrlo u t j e c a j a n sufijski voa koji je imao mnotvo sljedbenika. Osniva reda mevlevija, poznatijih pod imenom dervii plesai (vrtei dervii). Salahudin, Jusuf ibn Ejub (umro 1193. g.): kurdski general. Postao je sultanom prostranog carstva u Siriji i Egiptu. U Egipat je ponovno uveo sunitsku v j e r u n a k o n pobjede nad Fatimidskim Kalifatom. Izbacio je kriare iz Jeruzalema. Salahudin (poznat na Z a p a d u kao Saladin) osniva je dinastije E j u b i d a . Selim I.: osmanski sultan (1512.-1520.). Preoteo je M a m e l u c i m a Siriju, Palestinu i Egipat. Selim III.: osmanski sultan (1789.-1807.). N a s t o j a o je svojim r e f o r m a m a dati z a p a d n j a k i lik O s m a n s k o m e Carstvu. Sinan-paa (umro 1578. g.): arhitekt d a m i j e Sulejmanije u Istanbulu i d a m i j e sultana Selima II. u Edirni.

Skriveni imam: vidjeti pod Abu al-Kasim Muhamed.

Soru, Abdulkarim (1945.-): vodei iranski intelektualac. Zalae se za liberalnije t u m a e n j e ijizma. M e u t i m , i on o d b a c u j e z a p a d n j a k i sekularizam. Suhraverdi, Jahja (umro 1191. g.): sufijski filozof i osniva kole p r o s v j e t l j e n j a ( irak ) zasnovane na predislamskom iranskom misticizmu. Pogubili ga E j u b i d i u Alepu zbog njegovih otvoreno krivovjernih stajalita. Sulejman I.: osmanski sultan (1520.-1566.), poznat kao AlKanuni: Zakonodavac u islamskom svijetu; Velianstveni na Z a p a d u . O j a a o drutvene ustanove carstva, koje su v r h u n a c doivjele tijekom njegove vladavine.

afi (afi'i), Muhamed Idris al- (umro 820. g.): postavivi naela ( usul ) islamskog zakona, radikalno je izmijenio n a u k fikha; osniva afijske p r a v n e kole. ah Dahan (Dihan): mogulski car (1627.-1658.). Tijekom njegove vladavine, mogulsko je carstvo doivjelo najvii stup a n j otmjenosti i kultiviranosti; dao izgraditi Tad M a h a l a . ah Velij(j)ulah (1703.-1762.): sufijski reformator u Indiji. Prvi muslimanski mislilac koji je uvidio k a k v u p r i j e t n j u islamu p r e d s t a v l j a j u suvremene tekovine Z a p a d a . Ikbari (Ikberi), Abu Dafer (umro 923. g.): poznavalac erijata i povjesniar, bavio se opom povijeu. Prouavao je uspone i padove razliitih drutvenih zajednica koje su priznavale jednoga Boga, posebno se usredotoujui na muslimansku um(m)u. Tahtavi (Tahtevi), Rifah al- (1801.-1873.): egipatski alim. Opisao je u svojem o b j a v l j e n o m d n e v n i k u svoju strastvenu sklonost p r e m a e u r o p s k o m d r u t v u . Prevodio je europske knjige na arapski, zalagao se za ideju o s u v r e m e n j i v a n j a E g i p t a na europskim t e k o v i n a m a . Velid L, kalif Al-: omejidski kalif (705.-717.). Vladao na v r h u n cu omejidskih u s p j e h a i moi. Vasil ibn Ata (umro 748. g.): osniva mutezilizma - kole racionalne teologije. Zaid (Zejd) ibn Ali (umro 740. g.): b r a t petoga ijitskog imama; Zaid je bio politiki djelatnik, pa je stoga m o d a peti i m a m razvio svoju kvijetistiku filozofiju k a k o bi se suprotstavio b r a t o v i m vladalakim pretenzijama. Z a t o su politiki angairani ijiti, znani kao zaiditi, odbacivali politiku nezainteresiranost duodecimita (duodecimalnih ijita).

RJENIK ARAPSKIH POJMOVA

Alem al-misal: svijet istih ideja. Carstvo ljudske due, koje je izvor prorokog iskustva muslimanskih mistika, te sjedite stvaralake uobrazilje. Ansari (pomagai): muslimani iz Medine koji su pomogli Muhamedu. Ansari su pruili utoite prvim muslimanima u vrijeme njihova progona iz Meke 622. g., pomaui im u izgradnji i uspostavi prve muslimanske zajednice. Batin: "skrivena" dimenzija postojanja, takoer i prikriveni smisao svetih spisa, koji se ne mogu dohvatiti opaajem, niti razumom. "Skriveno" se moe razotkriti samo kroz mistike kontemplativne discipline istoga zrenja. Darul-islam: Kua islama. Zemlje pod muslimanskom vlau. Dahilija: Doba neznanja. Prvotno se termin koristio za predislamsko razdoblje u Arabiji. Danas t a j izraz esto koriste muslimanski fundamentalisti za drutvenu zajednicu, pa i muslimansku, koja se po njihovu nahoenju okrenula od Boga, ne priznavajui ga za vrhonog suverena (pridjev: dahili). Dihad: borba, napor. Prvotno se znaenje toga pojma rabi u Kuranu, gdje dihad oznaava unutarnji napor kojim se ele ukloniti loe navike u islamskoj zajednici ili u samom pojedincu muslimanske vjeroispovijesti.

Izraz se takoer koristi za oznaavanje rata koji se vodi u ime religije. Dizija: porez koji su zimije bili duni plaati, a za uzvrat su bili vojno zatieni. Ehlul-hadis: Sljedbenici hadisa. Mudrosna (meditativna) kola koja se pojavljuje tijekom razdoblja Omejida. Pripadnici kole nisu odobravali pravnicima koritenje idtihada, ve su zahtijevali da se cjelokupno zakonodavstvo zasniva na vrijednostima ahadisa. Ehlul-kitab: Narod (ljudi) knjige. Termin iz Kurana odnosi se na one koji se oslanjaju na svete spise prije Kurana, to jest na idove i krane. Budui da su Prorok i veina prvih muslimana bili nepismeni i posjedovali samo nekoliko - ako i toliko - knjiga, predloeno je da se taj termin tonije prevede kao: "sljedbenici prijanjih objava". Emir: zapovjednik. Fakih: pravnik, strunjak za islamski zakon. Fetva: slubeno pravno miljenje ili odluka priznatog vjerskog uenjaka u pitanjima islamskog zakona. Fikh: islamsko pravoslovlje. N a u k i primjena sadraja svetog islamskog zakona. Fitnet (fitna): iskuenje, sud. U uem smislu t a j pojam oznaava ratove koji su podijelili muslimansku zajednicu tijekom vladavine raiduna, te na poetku razdoblja vladavina Omejida. Futuvet (futuva): vitetvo (op. prev.). Udruga gradskih mladia plemenitog porijekla. Prve udruge su osnovane nakon 12. st. U n j i m a su se obavljale posebne sve-

anosti inicijacije, vrili se posebni obredi, te se zaklinjalo na vjernost vodi. Te su udruge bile pod snanim utjecajem sufijskih ideala i prakse. Gaza: u prvotnom smislu "napadi" koje su Arapi poduzimali radi grabea u predislamskom razdoblju. Kasnije je gazi ratnik bio istoznanicom za ratnika koji se u svetom ratu bori za islam; esto se pojam koristi za organizirane konjanike razbojnike koji su pljakali na granicama darul-islama. Gulat: oni koji preuveliavaju; pridjev: guluv. ijitski muslimani vrlo rigidnih religijskih promiljanja iz ranijeg razdoblja islamske povijesti. Naglaeno su preuveliavali neka naela ijitskog vjerskog nauka. Hadis: (mno. ahadis) vijest, izvjetaj. Skupljena i zabiljeena tradicija uenja i djelovanja proroka Muhameda, to se ne nalaze u Kuranu, ali su ih za potomstvo zabiljeili njegovi bliski suradnici i lanovi njegove obitelji. Had: hodoae u Meku. Hanikah: zgrada u kojoj sufiji obavljaju vjerske djelatnosti poput zikra; mjesto gdje sufijski uitelji ive i poduavaju. Hidra: "preseljenje" proroka M u h a m e d a i prve muslimanske zajednice iz Meke u Medinu 622. g. Idma: "sveope slaganje" muslimanske zajednice, kojim se omoguuje odobrenje zakonske odluke. Idtihad: "osobno istraivanje"(op. prev.); "nezavisno rasuivanje". Izraz koji koriste pravnici u primjeni erijata kada postoji neusuglaenost glede nekog pravnog predmeta. Tijekom 14. st., sunitski su muslimani obznanili

da su "vrata idtihada" zatvorena, te se pravni strunjaci umjesto vlastite pronicavosti moraju oslanjati na prijanje autoritete pri donoenju zakonskih odluka. Ilm: spoznaja o tome to je dobro za muslimana i kako se on mora ponaati. Imam: voa muslimanske zajednice; ijitski muslimani koriste t a j izraz da naznae nasljednike proroka, koji moraju biti potomci Muhamedove keri Fatime i njezinog mua Alije ibn Abu Taliba. N j i h ijiti smatraju istinskim vladarima muslimanske zajednice. Irfan: muslimanska tradicija misticizma. Islam: "predanost" Bojoj volji. Kaba (Ka'ba): kockasta svetinja u svetome gradu Meki. M u h a m e d je Kabu i mjesto na kojem se nalazi posvetio Bogu i uinio najsvetijom islamskom relikvijom. Kadija: sudac koji primjenjuje erijat. Kelam: rasprava o teolokim pitanjima zasnovana na islamskim pretpostavkama. Izraz se esto koristi za tradiciju muslimanske skolastike teologije. Kibla: "smjer" (strana svijeta - op. prev.) kamo se okreu muslimani tijekom molitve. Na poetku su se muslimani okretali prema Jeruzalemu; kasnije je Muhamed Jeruzalem zamijenio Mekom. Medresa: muslimanska via obrazovna ustanova, gdje ulema poduava discipline fikha ili kelama. Mevle: (klijenti) - ime kojim se nazivalo nearapske preobraenike na islam u ranijem razdoblju islamske povijesti. Oni su postajali nominalno lanovima jednoga od arapskih plemena nakon to bi preli na islam.

Mezheb: ("izabrani put"): etiri pravne kole kojima suniti priznaju legitimitet (hanefijska (hanefitska), hanbelijska (hanbelitska), malikijska (malikitska) i afijska (afijitska) kola - op. prev.). Mudtehid: pravnik koji je stekao pravo da prakticira idtihad. Uobiajena pojava kod ijita. Mutezilizam: (arap. Itazahu: povuci se, odvojiti se); teoloka kola nastala u osmome stoljeu. Poznata po uvoenju kelama. Pir: sufijski uitelj, koji je osposobljen voditi uenike putovima mistinog iskustva. Raidun: etiri "pravovjerna" kalifa. Osobe koje su bile suradnici i neposredni nasljednici proroka Muhameda: Abu Bekr, Omar (Omer) ibn el-Hatab, Osman ibn Afan i Ali ibn Abu Talib. Salat: obredne molitve koje muslimani pet puta dnevno ine. Sufi; sufizam: mistika tradicija sunitskog islama. Suna: obiaj, propis. Obiaji i religijska praksa proroka Muhameda, koje su za slijedee generacije zabiljeili njegovi suradnici i obitelj; smatraju se idealnim islamskim kanonom (tonije reeno, hadis je predaja, a suna je normirana praksa te predaje - op. prev.). Imaju sveto mjesto u islamskom zakonu, po n j i m a se svaki musliman moe pribliiti arhetipskoj osobnosti Proroka, to jest njegovom potpunom predanju (islam) Bogu. Sunitski muslimani: pripadnici muslimanske veine, koji priznaju etiri raiduna i vrijednosti postojeeg drutvenog islamskog poretka.

ehada: muslimanska ispovijed vjere: "Svjedoim da je Alah jedan, a Muhamed mu je poslanik". erijat: "put k pojilitu". Islamski vjerski zakon proiziao iz Kurana, sune i hadisa. ijitski muslimani: oni pripadaju pokretu iat Ali (i'a Ali), Alijevoj stranci; vjeruju da je Ali ibn Abu Talib, Prorokov najblii muki roak, trebao vladati namjesto raiduna. Iskazuju vjersko potivanje i priznanje odreenom broju imama (sedam kod septimita, dvanaest kod duodecimita op. prev.), koji su neposredni muki potomci Alija i njegove ene Fatime, Prorokove keri. Razlika izmeu njih i sunitske veine isto je politikog znaaja. Tarikat: bratstva ili redovi koji slijede sufijski "put", te imaju svoje osebujne mantre (zikr) i posveene vode. Tevhid: potvrivanje jednosti. Boansko jedinstvo koje musliman eli oponaati u svojem osobnom i drutvenom ivotu, objedinjavanjem svojih osobnih prioriteta sa svojim vjerskim zasadama, te raspoznavanjem sveobuhvatnog Bojeg vrhovnitva. Ulema (jednina, alim): ueni ljudi, uvari zakonskih i vjerskih tradicija islama. Um(m)a: muslimanska zajednica. Umra: obred kruenja oko Kabe. Zekat: istoa, potenje. Obvezni vjerski prinos (porez) proporcionalan dohotku i kapitalu pojedinca (obino 2,5 posto) kojeg moraju plaati svi muslimani svake godine kako bi pomogli sirotinji. Zikr: spominjanje Boga, na nain da se naglas (i pjevanjem) ponavljaju Boja imena u obliku mantre. Cilj je

postizanje drugaijih oblika svijesti. Koristi se u sufijskom bogosluju. Zimija: "zatiena osoba" u zemljama pod islamskom vlau. O n a osoba koja je pripadala jednoj od vjeroispovijesti koje odobrava Kuran, ehlul-kitab: tu su ukljueni idovi, krani, zoroastrijanci, Hindusi, budisti i Sikhi. Zimije su imale pravo na punu vjersku slobodu, mogli su organizirati svoje vjerske zajednice po svojim obiajima, s time da su morali priznavati islamski suverenitet.

BILJEKE

1) POETAK (stranice 45 do 91)

1. Jalal al-Din Suyuti, al-ifqan fi ulum al aqram, u M a x i m e Rodinson, Mohammed (prijevod na engl. Anne Carter, L o n d o n , 1971.), str. 74. 2. M u h a m m a d ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah (prijevod i urednitvo A. Guillaume, The Life of Muhammad, London, 1955.), str. 158. 3. K u r a n 25:3; 29:17; 44:47; 69:44. Svi su navodi iz K u r a n a uzeti iz, Muhammad Asad (prevedeno), The Message of the Qu'ran, Gibraltar, 1980. 4. K u r a n 80:11. 5. K u r a n 2:129-32; 61:6. 6. K u r a n 2:256. 7. K u r a n 29:46. 8. K u r a n 25:4-7. 9. K u r a n 74:1-5, 8-10; 88:21-2. 10. M u h a m e d o v a l j u b a v n i c a M i r j a m , k r a n k a k o j a nije bila j e d n a od njegovih ena, rodila mu je sina I b r a h i m a . Na veliku P r o r o k o v u alost I b r a h i m je u m r o u d j e a k o j dobi. 11. K u r a n 33:28-9. 12. K u r a n 33:35. 13. K u r a n 4:3. 14. P o s t a n a k 16; 18:18-20.

15. D. Sidersky, Les Origines dans legendes musulmans dans la Coran et dans les vies des prophetes (Pariz, 1933.). 16. K u r a n 2:129-32; 3:58-62; 2:39. 17. K u r a n 6:159, 161-2. 18. K u r a n 8:16-17 19. K u r a n 2:194, 252; 5:65; 22:40-42.

2) RAZVOJ (stranice 92 do 146)

1. K u r a n 49:12. 2. K u r a n 9:106-7. 3. M a l o se zna o p r v i m ijitima. Ne moe se sa sigurnou rei da li su mistino usmjereni ijiti uistinu na poetku tovali Alijeve m u k e potomke ili su prvotni imami, n a k o n to je izumrla n j e g o v a loza i n a k o n to je dudecimalni ijizam zadobio svoj p o t p u n i oblik, osmislili t a j koncept. 4. K u r a n 2:234; 8:2; 23:57-61. 5. Porijeklo i n a s t a n a k septimita (ismailita) obavijen je t a j n o m . Pripovijest o ijitskoj skupini v j e r n o j i m a m u Ismailu vjeroj a t n o je nastala n a k o n to je teologija duodecimalnog ijizma sustavno izloena, k a k o bi se m o g a o o p r a v d a t i vjerski stav ismailita. Septimiti su kao politiki vrlo d j e l a t n a skupina, za razliku od duodecimita, v j e r o j a t n o na poetku pripadali "zaiditima", ijitskim sljedbenicima Z a i d a ibn Alija, b r a t a petoga i m a m a . Vjerovali su da m u s l i m a n i i m a j u dunost voditi oruane ustanke protiv n e p r a v e d n i h reima.

3) VRHUNAC (stranice 147 do 190)

1. Ismailitska d i n a s t i j a u Kairu p o z n a t a je kao d i n a s t i j a Fatimida, zbog toga to su, kao i duodecimiti, ismailiti tovali i m a m e koji su bili neposredni potomci Alije i Fatime, Prorokove keri. 2. K u r a n 2:109. 3. Al-Muqaddimah, biljeka u Youssef M. 18. Choueiri, Islamic Fundamentalism (London, 1990.), str.

5) RATOBORNI ISLAM (stranice 225 do 299)

1. Pravnici su ve prije toga raspravljali o teoriji Velajata-i Fakiha, ali se o tome malo zna, b u d u i da su p r i j a n j i duodecimiti t a k a v koncept drali ekscentrinim i heretikim. Ideje Velajata-i F a k i h a imale su sredinje mjesto u H o m e i n i j e v o j politikoj misli i kasnije su postale t e m e l j n o m odrednicom njegove vladavine u I r a n u . 2. K u r a n 2:178; 8:68; 24:34; 47:5. 3. K u r a n 48:1. 4. Joyce M. Davis, Beetwen Jihad and Saalam: Profiles in Islam (NewYork, 1997.), str. 231.

PRIJEDLOZI ZA DALJNJE ITANJE

PROROK MUHAMED
A N D R A E , Tor, Muhammad: The Man and His Faith (preveo na engl. Theophil Menzel, London, 1936.) ARMSTRONG, GABRIELI, Karen, Muhammad, Muhammad A and Biography the of the of Prophet (London, 1991.) Francesco, Conquests Islam (prevela na engl. Virginia L u l i n g / R o s a m u n d Linell, London, 1968.) G U I L L A U M E , A. (preveo i uredio), The Life of Muhammad: A Translation of Ishaq's Sirat Rasul Allah (London, L I N G S , M a r t i n , Muhammad, Sources (London, 1983.) NASR, Sayyid Hossein, Muhammad, the Man Anne of Allah Carter, (London, 1982.) RODINSON, Maxime, Mohammed (prevela London, 1971.) S A R D A R , Ziauddin, te Beginners (Cambridge, SCHIMMEL, The Veneration of the Z a f a r A b b a s Malik, Muhammed for 1994.) His Messenger: Piety (Chapel Prophet in Islamic His Life 1955.) Based on the Earliest

Annemarie, And Muhammed Is

Hill/London, 1985.) WATT, W. Montgomery, Muhammad at Mecca (Oxford, 1953.); Muhammad at Medina (Oxford, 1956.); Muhammad's Mecca: History in the Qur'an ( E d i n b u r g h , 1988.) Z A K A R I A , Rafiq, Muhammad and the Quran (London, 1991.)

ISLAMSKA POVIJEST
A H M E D , Akbar, Living Islam, (London, ALGAR, BAYAT, From Samarkand to Stornoway 1993.); Islam Today: A Short Introduction to the Religion and State and in Iran, (1785-1906.) Socioreligious

Muslim World (London, 1999.) Hamid, Margol, (Berkeley, 1969.) Mysticism Dissent: Thought in Qajar Iran (Syracuse, NY, 1982.) E S P O S I T O , John, Islam, the Straight Path (redaktor i urednik, O x f o r d / N e w York, 1998.); (ur.), The Oxford History of Islam (Oxford, 1999.) G A B R I E L I , Francesco, Arab Historians of the Crusades (prijevod E. J. Costello, London, 1984.) H O D G S O N , Marshall G. S., The Venture of Islam, Conscience and History in a World Cvilization, u tri toma (Chicago/London, 1974.) H O U R A N I , Albert, A History of the Arab Peoples (London, 1991.) H O U R A N I , Albert, te Philip S. K h o u r y i M a r y C. Wilson (urednici) The Modern Middle East (London, 1993.) K E D D I E , N i k k i R. (ur.), Scholars, Religious Politics in Institutions in the (Berkeley/Los Angeles/London, Iran: Shiism from H e a v e n / L o n d o n , 1983.) L A P I D U S , I r a M., A History of Islamic Societies (Cambridge, 1988.) L E W I S , B e r n a r d , The Arabs in History (London, 1950.); Islam from the Prophet Muhammed to the Capture of Saints and Sufis, Muslim East to since 1500 (New 1972.); (ur.), Religion and Revolution Middle Quietism

Constantinople, u d v a t o m a (New Y o r k / L o n d o n , 1976.); The Jews Middle of Islam East, (New 2000 York/London, (New Years The 1982.); The the Muslim The of Eyes Rise Discovery of Europe York/London, of History from Crusades Through 1982.);

Christianity to the Present Day (London, MAALOUF, Amin,

1995.) Arab

(Kranski barbari u Svetoj zemlji/Kriarski ratovi vieni

oima Arapa), u prijevodu P r e d r a g a R a o s a (Zagreb, IZVORI, 2002.) M O M E N , Moojan, An Introduction to Shi'i Islam, The History and Doctrines of Twelver Shiism (New Heaven/London, 1985.) MOTTAHEDEH, Roy, The Mantle of the Prophet, Religion and Politics in Iran (London, 1985.) N A S R , Sayyid Hossein, Ideals and Realities of Islam (London, 1966.) P E T E R S , F. E., The Hajj, The Muslim Pilgrimage to Mecca 1994.); Mecca, A Literary 1994.) Medieval Islam and and the Holy Places (Princeton, PETERS, Rudolph, Jihad in

History of the Muslim Holy Land (Princeton, Classical (Princeton, 1996.) R A H M A N , Fazlur, Islam (Chicago, 1979.)

R U T H V E N , Malise, Islam in the World (London, 1984.) SAUNDERS, SMITH, J. J., A History Islam of in Medieval Modern Islam History (London/Boston, 1965.) Wilfred Cantwell, (Princeton/London, 1957.) V O N G R U N E B A U M , G. E., Classical Islam: A History 6001258 (prevela Katherine Watson, L o n d o n , 1970.)

WALKER,

B e n j a m i n , Foundations of Islam,

the Making of a

World Faith (London, 1998.) WATT, W. Montgomery, Islam and the Integration of Society (London, WENSINCK, 1961.); The Majesty that was Islam, A. J., The Muslim Creed: Its The Islamic Genesis and World 660-1100 ( L o n d o n / N e w York, 1974.) Historical Development (Cambridge, 1932.)

W H E A T C R O F T , Andrew, The Ottomans (London, 1993.)

ISLAMSKA FILOZOFIJA I TEOLOGIJA

A L - F A R A B I , Philosophy of Plato and Aristotle (preveo Muhsin M a h d i , Glencoe, 111., 1962.) CORBIN, Henri, Histoire de la philosophie islamique (Historija islamske filozofije), u b o n j a k o m e prijevodu H a s a n a Suica (Sarajevo, Logos, 1987 2 ) FAKHRY, LEAMAN, Majid, Oliver, A An History Introduction 1985.) The Theology of al-Ashari (Bejrut, of Avicenna Theology (London, York, of to Islamic Philosophy Islamic (New York/London, 1970.) Medieval Philosophy (Cambridge, Mc C A R T H I E , 1953.) MOREWEDGE, 1973.); 1981.) N E T T O N , I. R., Muslim Neoplatonists, An Introduction to the Thought of the Brethren of Purity (Edinburgh, 1991.) (ur.), P., The Metaphysics Philosophical Islamic (New Richard,

1979.); (ur.), Islamic Philosophy and Mysticism (New York,

ROSENTHAL,

F.,

Knowledge

Triumphant,

The

Concept

of

Knowledge in Medieval Islam (Leiden, 1963.)

1970.)

SHARIF, M. M., A History of Muslim Philosophy (Wiesbaden, V O N G R U N E B A U M , G. E., Medieval Islam (Chicago, 1946.) WATT, W. Montgomery, Free Will and Predestination in Early Islam and (London, Achievement 1948.); Muslim Intellectual: (Edinburgh, The Struggle The 1973.) of Al-Ghazzali 1963.);

Formative Period of Islamic

Thought ( E d i n b u r g h ,

ISLAMSKI MISTICIZAM I DUHOVNOST

AFFIFI, A. E., The Myistical Philosophy of Ibnu'l-Arabi (Cambridge, 1938.) A R B E R R Y , A. J., Sufism: An Account of the Myistics of Islam (London, 1950.) B A K H T I A R , L., Sufi Expression of the Myistic Quest (London, 1979.) C H I T T I C K , William C., The Sufi Path of Love: The Spiritual Teachings Knowledge, of Rumi Ibn (Albany, al-Arabi's 1983.); The Sufi of Path of Metaphysics Imagination

(Albany, 1989.) C O R B I N , H e n r i , Avicenna and the W. Trask, Princeton, 1960.); Visionary Recital (prijevod Creative Imagination in the 1970.); to From Mazdean Iran

Sufism of Ibn Arabi (prijevod W. Trask, London, Spiritual Body and Celestial Earth, M A S S I G N O N , Louis, The Passion of Shiite Iran (prevela N a n c y Pearson, L o n d o n , 1990.) al-Hallaj,

u etiri toma

(prijevod H. Mason, Princeton, 1982.) N A S R , Sayyid Hossein (ur.), Islamic Spirituality, u d v a t o m a (London, 1987.) NICHOLSON, 1914.) SCHIMMEL, A. M., 1975.); Mystical Dimensions The Triumphant of Islam Sun: A (Chapel Study 1988.) of Hill/London, Reynold A., The Mystics of Islam (London,

Mawlana Rumi's Life and Work (London/Haag, Islam (London, 1928.) VALIUDDIN, Mir, Contemplative Disciplines

S M I T H , Margaret, Rabia the Mystic and Her Fellow Saints in in Sufism

(London, 1980.)

ISLAMSKI ODGOVOR SUVREMENOM SVIJETU

AHMED, AKHAVI, 1980.) A L - E A H M A D , Jalal, Occidentosis: A DAVIES, Joyce DJAIT, Hichem, John M., Plague from the West in (prijevod G. Campbell, ur. H a m i d Algar, Berkeley, 1984.) Between Jihad and and Islam: Salaam: Profiles and Islam (New York, 1997.) Europe (ur.), Cultures Modernity (New (Berkeley, 1985.) ESPOSITO, Voices of Resurgent Islam York/Oxford, 1983.); The Islamic Threat: Myth or Reality Akbar S., Postmodernism and and Islam, in Predicament Contemporary and Promise ( L o n d o n / N e w York, 1992.) S h a h r o u g h , Religion Politics Iran: Clergy-State Relations in the Pahlavi Period (Albany,

( O x f o r d / N e w York, 1995.); sa J o h n L. D o n o h u e (ur.), Islam in Transition, s Muslim Path? Perspectives (New York/Oxford, on the 1982.); GELLNER, Yvonne Ernest, Yazbeck (Atlanta, Haddad, 1998.) Reason and Religion Muslims

Americanization

Postmodernism,

(London/New York, 1992.) G I L S E N A N , Michael, Recognizing Islam, HALLIDAY, Religion Fred, Islam in and the the Religion and Society of Confrontation, (London/New in the Modern Middle East (London, 1990.) Myth East and Politics Middle

York, 1996.) H A N N A , Sami i George H. G a r d n e r (urednici), Arab Socialism: A Documentary Survey (Leiden, 1939 (Oxford, 1962.) IQBAL, Alamma M u h a m m a d , The Reconstruction of Religious Thought in Islam (Lahore, 1989.) K E D D I E , N i k k i R., Islamic Response to Imperialism: Political and Religious Writings of Sayyid Jamal ad-Din "al-Afghani" (Berkeley, 1968.) MATIN-ASGARI, Afshin, "Abdolkarim Sorush and Secularization of Islamic Thought in Iran", Iranian Studies, 30, 1997 M I T C H E L L , R i c h a r d R, The Society of the Muslim Brothers (London, 1969.) RAHMAN, Fazlur, Islam and Modernity, 1982.) Thinkers and Islamic Transformation of an Intellectual Tradition (Chicago, Is To Be Done? The 1969.) H O U R A N I , Albert, Arabic Thought in the Liberal Age 1878-

S H A R I A T I , Ali, The Sociology of Islam (Berkeley, 1979.); What Enlightened

Renaissance 1988.) T I B I , Bassam, 1988.) VOLL, John,

(1986-knjiga

nije

objavljena);

Hajj

(Tehran,

The Crisis of Political Islam, A

Pre-Industrial

Culture in the Scientific-Technological Age (Salt Lake City, Islam: Continuity and Change in the Modern

World (Boulder, 1982.)

ISLAMSKI FUNDAMENTALIZAM
APPLEBY, R. Scott Karen, Christianity Youssef M., Michael Patrick in J., D., (ur.), The and Spokesmen for the Despised, 1997.) York, Fundamentalist Leaders of the Middle East (Chicago, ARMSTRONG, in Judaism, 2000.) CHOUEIRI, 1990.) FISCHER, GAFFNEY, Preaching HAMAS, HEIKAL, HUSSAIN, The Iran: The From Religious Dispute 1980.) Islamic to Revolution (Cambridge/Massachussets/London, Prophet's Egypt Islamic of Fury, Iran, Contemporary of the Islamic Fundamentalism (London, Battle for God: Islam (London/New

Fundamentalism

Pulpit:

(Berkeley/Los Movement of

Angeles/London, 1994.) Covenant Resistance The (Jerusalem, 1988.) M o h a m e d , Autumn Asaf, Islamic 1985.) Assassination and Sadat (London, 1984.) Revolution CounterRevolution (London,

J A N S E N , J o h a n n e s J. G The Neglecteed Duty, The Creed of Sadat's KEPEL, Assassins Gilles, and Islamic Resurgence in the Middle East (New York/London, 1988.) The Prophet and Pharoah, Muslim Extremism in Egypt (preveo J o n Rotschild, L o n d o n , 1985.) K H O M E I N I , Sayeed Ruhollah, Islam and Revolution (preveo H a m i d Algar, Berkeley, 1981.) LAWRENCE, MARTY, Defenders E. and and of God: i Society the State The Fundamentalist Appleby Revolt Against the Modern Age ( L o n d o n / N e w York, 1990.) Martin Scott (urednici), 1991.); 1993.); 1993.); 1994.); 1995.) Economic 1978.); Palestine Fundamentalisms Fundamentalisms Fundamentalisms Accounting for Fundamentalisms 1967.); Jihad in Observed (Chicago/London, (Chicago/London, (Chicago/London, (Chicago/London, (Chicago/London, 1976.); The

Fundamentalisms Comprehended Islam

M A W D U D I , A b u d Ala, Islamic Law and Constitution (Lahore, (Lahore, Problem of Man and Its Islamic Solution Islamic Way of Life (Lahore, 1979.) MILTON-EDWARDS, Beverly, Islamic Politics in (Lahore,

( L o n d o n / N e w York, 1996.) NASR, Seyyid Vali Reza, The Vanguard of Pakistan of the Islamic Revolution, QUTB, Islam the Jama'at-i and (Delhi, Islami (London/New 1977.); (Gary,

York, 1994.) Universal 1988.); Peace This (Inidianapolis, Religion of Islam Milestones

Indiana, godina nepoznata) R U T H V E N , Malise, A Satanic Affair: Salman Rushdie and the

Rage of Islam (London, 1990.) SICK, Gary, All Fall Down; America's Fateful Encounter with Iran (London, 1985.) S I T H A R E D , Abdel Salam i Anonshirivan A. Ehtehsani (urednici), Islamic Fundamentalism (Boulder, 1996.)

ISLAM I ENE
AFSHAR, Haleh, Islam and Feminisms, An Iranian CaseStudy ( L o n d o n / N e w York) A H M E D , Leila, Women and Gender in Islam: Historical Roots of a Modern Debate (New H a v e n / L o n d o n , 1992.); A Border Passage (New York, 1999.) GOLE, Nilufa, The Forbidden Modern: Civilization and Veiling (Ann Arbor, 1996.) H A D D A D , Y v o n n e Jazbeck i J o h n L. Esposito (urednici), Islam, Gender and Social Change (Oxford/New York, 1998.) KARAM, Azza M., Women, Islamisms and the 1998.) and Gender State; Contemporary Feminisms in Egypt (New York, Eastern History, Shifting Boundaries and in Sex An

K E D D I E , N i k k i R. i Beth B a r o n (urednici), Women in Middle (New H a v e n / L o n d o n , 1991.) MERNISSI, 1991.); Fatima, Women Within, Women's Islam, Historical and Oxford, Memory Theological Enquiry (prevela M a r y Jo L a k e h e a d , The Harem 1994.); Tales of A Rebellion (London, and Islamic

Moroccan Girlhood

(London, 1996.)

ZAPADNJAKO POIMANJE ISLAMA

ARMSTRONG, Karen, Holy War, The Crusades and their Making of an Impact on Today's World (London, 1988; N e w York, 1991.) D A N I E L , N o r m a n , Islam and the (London/Bejrut, 1975.) G I B B , H. A. R. i H. Bowen, Islamic Society and the West (London, 1957.) H O U R A N I , Albert, Islam in European Thought (Cambridge, 1991.) K A B B A N I , R a n a , Europe's Myths of Orient (London, Letter to Christendom (London, KEDAR, Benjamin, Maxime, Crusade Europe 1989.) and and the Mission: 1984.) of Islam Myistique European 1986.); West: The Image ( E d i n b u r g h , 1960.); The Arabs and Medieval Europe

Approaches towards the Muslims (Princeton, RODINSON, (London, 1984.) SAID, E d w a r d W., Orientalism: (New York, 1978.) S O U T H E R N , R. W., Western

Western Conceptions of Orient Views of Islam in the Middle

Ages (Cambridge/Massachussets, 1962.)

KAZALO OSOBA I POJMOVA

Abas (Prorokov stric), 109 Abas I., ah, 196 Abasidski Kalifat, 110-114 Abasi, Riza-i, 197 Abd el-Melik (Abdulmelik), kalif, 96-98, 101, 105 Abd el-Vahab (Abdulvehab), M u h a m e d , 220 Abduh, M u h a m e d , 243 Abdulmedid, sultan, 239 Abraham. 53, 56, 72, 134 Abu al-Abas al-Safah (Sefah), kalif, 110, 115 Abu Bekr, prvi kalif, 46, 59, 61, 75, 77, 108 Abu Dafer al-Mansur (Mensur), kalif, 110, 115 Abu al-Hakem (Abu Dehel), 57-58 Abu Hanifa, 103-104, 116 Abu al-Kasim M u h a m e d , vidjeti pod "skriveni imam" Abu Sufjan, 56, 67, 69, 72, 84, 105 Abu Talib, 46 Adam, 64, 73, 134 Aden, 236 Admonition to the Nation (Prijekor naciji) (Naini), 237 Afgani, al-(Demaludin), 240-241 Afganistan, 87, 255, 270

Afrika, Sjeverna, 78-83; pod Omejidima, 107; pod Abasidima, 118; pod ismailitskim Fatimidima, 180; pod Osmanlijama, 191, 213, 221-222 Afsan al-Arbaah, Al- (etiri p u t o v a n j a Duha) (Sadr), 201 ahadis, 103-104, 119-120, 150 Ahmed ibn Hanbel, 122 Ahmed Kan, Sej(j)id. 238 Aia (Prorokova ena), 61, 72, 86 Ajn Dalut (Delut), bitka, 170 Akbar, car, 205-210 Akvinski, Toma, 150 Alah, 45-47, 52, 56, 72, 142 Alami, Abdulfazl, 208 Alamut, 156, 169 Albert Veliki, 150-151 Aleksije Komnen I, car, 167 Alhambra, palaa, 182 Ali ibn Abu Talib, 46, 61, 75; kao etvri kalif, 85-88; kao oporba Muaviji, 87, 96, 99-103; iat Ali (i'a Ali), 90-91, 96, 109, 144, 187; 128, 133, 195, 274 Ali al-Hadi, deseti imam, 132 Ali al-Rida, osmi imam, 124 Ali Zejnulabidin, etvrti imam, 114 Aligarh, visokokolska ustanova, 238 Alir, 221; francuska okupacija, 236; FIS i F L N , 285-291 Alir, glavni grad Alira, 286-288 Alep, 161-163 Amerika muslimanska misija, 281

Ameriki muslimani, 280 Anatolija, bizantski otpor u, 78, 81; kriari u, 166; selduki upadi u, 167, 175; osvojena od Timura, 185-186; pod Osmanlijama, 188, 191-193, 211 Andalus, al-, 182 Ankara, 189 Aristotel, 139 Armenija, 84, 166 Aron, 134 Astrahan, 193 Aarizam (Earizam), 126 Aura, 131, 275 Atatrk (Mustafa Kemal), 236, 251 Aurangzeb (Orengzeb), car, 210, 257 Averroes, vidjeti pod Ibn Rud Avicena, vidjeti pod Ibn Sina Ayodhya, 282 Azerbajdan, 185, 187, 194 Azhar, al-, sveuilite, 148, 281, 293 Babur, car, 204 Baburova damija, 282 Bagdad, 111-112, 117, 124, 138; selduci preuzimaju vlast, 148; u opadanju, 152-154, 168; pada pod mongolsku vlast, 169; opustoio ga Timur, 185 Bana (Ben(n)a), Hasan al-, 246-247, 271 Basra, 83, 86, 100, 103, 113, 123, 138 Be, 214

Bedr, bitka, 78 Beduini, 71-72, 76 Bejbers (Baibars), sultan Ruknudin, 170 Bektaije, dervii, 187 Bendedid, predsjednik, 286-287 Bengal, 234 Berberi, 181, 214 Bihzad, 197 Bistami (Bastami), Abu Jezid al-, 142-143 Bizantsko Carstvo, 78, 81-83; njegovo opadanje, 167-168, 188; njegovo p o t p a d a n j e pod osmansku vlast, 188-190, 225 B J P (stranka) Bharatiya Janarta), 282 Bonaparte, Napoleon, 234-235 Britanci: u Bengalu, 235; u Iranu, 235-236; u Adenu, 236; u Egiptu, 236; u Sudanu, 236 Budizam, 13, 142-144, 170-171, 186, 205 Bugari, 188 Buhara, 170-171 Buhari, al-, 120 Bursa, 188 Buto, premijer Zulfakir, 258 Cipar, 83 Crvena tvrava, 282 aldiran, bitka, 196 elebi, Abu al- Sund Hola, 218

D a m a d , Mir, 201 Damask, 83, 89, 170, 185 Darul-harb, 81 Darul-islam, 81, 155 David, 53 Dekanski poluotok, 205 Delhi, 170, 185 Dervii, vrtei (plesai), 176, 187 Devina bitka, 86, 96 Drugi svjetski rat, 248 Dunav, rijeka, 168 duodecimiti (duodecimalni ijiti), 133-134, 156, 187, 194-197, 199 Dafer al (as)-Sadik, esti imam, 115, 129, 130 Daferijev mezheb, 130 Dahan (Dihan), ah, 209 Dama mesdid, 282 Delaludin, sin horezamskog aha Muhameda, 169 Demaludin, vidjeti pod Al-Afgani Demiat-i islami, 257, 266 dihad, 50, 90, 156; ismailitski protiv sunizma, 195, 205, 213-214, 250; Mevdudi i Kutb pozivaju na, 265-268 Dina, M u h a m e d Ali, 257 Dingis-kan, 169, 171 Duneid iz Bagdada, 143 Edirne, 188 Egipat, 78-79, 119; pod ismailitima, 134-135, 169, 181, 183, 214;

Francuzi u, 234; Britanci u, 236, 241; pod Muhamedom Alijem, 238-241, 246, 254, 290 ehlul-hadis (sljedbenici hadisa), 116-117 ehlul-kitab (narod (ljudi) knjige), 53 Eufrat, rijeka, 87, 170 Farabi, Abu Nasr al-, 139-140 Fard, Vali Fard M u h a m e d , 280 Falasifi, 136-140, 144, 150, 159, 178-182; njihova dominacija tijekom mongolske vlasti, 192, 199; Akbar promie njihova nauavanja, 208; uenje falsafe u Osmanskome Carstvu, 219-220, 238 Fatimidska dinastija, 147-148, 167 FIS (Fronta islamskog spasa, Alir), 285-290 fitnet (fitna): prvi, 85-86; drugi, 92-94 F L N (Fronta nacionalnog osloboenja), 285-290 Francuzi: u Egiptu, 234; u Aliru, 236; u Libiji, 236; u Maroku, 236 Fronta islamskog spasa, vidjeti pod FIS Fronta nacionalnog osloboenja, vidjeti pod F L N fundamentalizam, 260-282, 285 Fustat, 83 Ganges, rijeka, 185 Ganui, Raid al-, 292 Gazali, Abu H a m i d M u h a m e d al- (Algazel), 158-160 Gaza, 248 GIA (Oruana islamska skupina), 288-289

G r a n a d a , 182 Gruzija, 194 G l h a n s k i dekreti (ugovori), 239 H a f s a (Prorokova ena), 61 H a g a r a , 64, 72 had, 71, 130, 143, 252, 286 H a m n e i , a j a t o l a h , 277 hanbelijski (hanbelitski) mezheb, 127, 180 hanefijski (hanefitski) mezheb, 127 H a r a n , 113 hariditi, 123 H a r u n al-Raid (Reid), kalif, 113, 121-122 H a s a n ibn Ali, drugi imam, 89 H a s a n al-Aari (E'ari), A b u al-, 125 H a s a n al-Basri, 100, 162 H a t e m i , predsjednik, hoda Sej(j)id, 277-278, 292 H a t i d a (Prorokova ena), 45, 58, 61 Hedas, 45, 96 H e r a t , 84 hidra, 59-60, 63, 66, 68, 269 hinduizam, 11, 186; A k b a r o v a snoljivost prema, 205; potiskivan pod Aurangzebom, 210; njegov oporavak u osmanaestome stoljeu, 210-211; poslije podjele na I n d i j u i Pakistan, 281 H i n d u s t a n , 205 H i a m I, 108 Homeini, ajatolah Ruholah, 274 H o r a s a n , 123

Hubel, 56 Hudejbija, 71-72, 294 Hulagu, 169-170 H u m a j u n , 205 Husein ibn Ali, trei imam, 96, 114, 131 Ibn Ali al-Sanusi (Senusi), 221 Ibn al-Arabi (Arebi), Muhjidin, 163, 176, 209 Ibn Had, Ali, 286 Ibn Haldun, Abd el-Rahman (Abdulrahman), 181-183 Ibn Hanbel, 124 Ibn Hazam, 150 Ibn Idris, Ahmed, 221-222 Ibn Ishak, M u h a m e d , 104 Ibn Rud, Abu al-Velid Ahmed (Averroes), 150-151 Ibn Sina, Abu Ali (Avicena), 150 Ibn Tejmija, Ahmed, 180-181, 220 Ibn al-Zubejr, Abdulah, 86, 96-97 Ihyah ulum al-Din (Obnova religijskih znanosti) (Al-Gazali), 158 Ikbal, M u h a m e d , 246-246 Indija, 84, 110-111, 169-170, 184-187; pod Mogulima, 191-192, 204-212; muslimani kao ugroena m a n j i n a u, 212, 256; europski napad na islamski nain ivota u, 232-234; podjela 1947. g., 236-238; muslimani poslije podjele iz 1947. g., 281-282 Irak, 78, 82-83; potpora Aliju, 85, 90, 96, 102, 134; pod Turcima, 147, 236, 254 Iran, 83-84, 96; podrava Abaside, 105, 134; pod Turcima, 147, 169-170, 188; pod Safavidima, 191-192; ijizam proglaen dravnom religijom, 194-195, 197, 218; britanska i ruska

intervencija, 235; sekulariziraju ga Pahlaviji, 252-254; revolucija (1978-9.), 273-278 Irti, 170 Isfahan, 197, 199, 201, 203 Ismail (Jimael), 64, 72, 82 Ismail ibn Dafer, sedmi imam, 132 Ismail paa, 239 Ismail, ah, 187, 195, 196, 204 ismailiti, 133-137, 155, 158-159; mongolski pokolj ismailita, 169 Istanbul, vidjeti takoer pod Konstantinopolis Isus, 12, 53, 109, 134, 141, 250 Izak, 64 Iznik, 188 Izrael: stvaranje drave, 236; ekspanzionizam, 247 J a k u b ibn Ishak al-Kindi, 138 janjiari, 188, 213, 238 Jarak, bitka kod (Hendek), 69, 71 J a r m u k , bitka, 78 Jasin, ejh Ahmed, 248 Jemen, 134, 153, 221 Jeruzalem, 56, 65; muslimansko zauzee, 78, 88, 94; gradnja Kupole na Stijeni, 97, 158; o s v a j a j u ga kriari, 164-165; Saladin ga vraa muslimanima, 166, 283 Jesrib, vidjeti pod Medina Jezid I, 95-96 Jezid II, 108 K a b a (Ka'ba),

Kabul, 204 Kadariti, 101 Kadisija, bitka, 78 Kadarska dinastija, 204, 235, 237 Kairo, 134, 148, 240 K a j nuka, pleme, 68-69 Kan, premijer M u h a m e d E j u b , 258 Kanuni, al-, vidjeti pod Sulejman I., 216 Kardavi (Kardevi), Jusuf Abdulah al-, 293-294 Kashan, 195 Kamir, 281 Katar, sveuilite u, 293 Kavkaz, 84, 194, 236 Kazan, 193 Kazvin, 156 Kerbela, pokolj na, 95, 131, 199-200, 203-204, 274-275 Kina, 185 Kirenaika, 78 Kirmani Aka Kan, 237 Kitab al-Muwatta' (Knjiga o srednjem putu) (Ibn Enes), 119 Knjiga Postanka, 64 Konstantinopolis, vidjeti takoer pod Istanbul Konstitucionalna (Ustavna) revolucija (Iran, 1906.), 237, 255 Konya, 175 Kordoba, 150 Kosovo Polje, bitka, 188 Kriarski ratovi, 164-167; utjecaj na zapadnjaki svjetonazor islama, 53, 82, 207, 214, 219, 260-261

krani u muslimanskome carstvu, 82-84, 96, 102-102, 111, 123, 138 Ktezifon, 78, 112 K u b l a j kan, 170 Kufa, 82-84, 96, 102-103, 111, 123, 138 Kuran, 14; objavljen proroku Muhamedu, 47-48; poetska kakvoa, 49-50; i nastavak vjere, 52, 53-56; bez prisile, 53; i Posljednji sud, 56-58, 110; i prava ena, 62; i idovi Medine, 62-64, 70-71; o ratu, 71, 81; o drutvu, 79; vjerska snoljivost, 81, 268; Osmanova standardizacija Kuranskog teksta, 85; kaligrafija, 97; i politika rasprava, 97; znaenje batina, 115, 138-139, 145; ehlul-hadis, 116-117; tumaenje falasifa, 138-139; sufijsko tumaenje, 142; kao temelj sudijskog ustroja vlasti, 256 Kureja, pleme (Kurejiti); oporba M u h a m e d u , 45, 47, 51, 53, 56-59, 66-68, 71-72, 104, 294 Kurejza, pleme, 68-70 Kutb, Sej(j)id, 267-269, 295 Lat, al-, 52 Lazar, knez Hrebeljanovi, 188 Libanon, 166, 236; graanski rat, 254; taoci, 276 Libija, 83-84; francuska okupacija, 236 Lipanjski rat (1967.), 248 Locke, John, 251 Magreb, 181 Mahdi; njegovo znaenje Mahdi (Mehdi), kalif alM a h m u d II., sultan, 238

Majmonid, Malcolm X, 280-281 Malezija, 166, 189-191, 233 Malik ibn Enes, 118-119, 121 Malikijski (Malikitski) mezheb, 119, 127 Malikah (Melikah), sultan, 153 M a l v a , 205 Mameluci, 170, 180, 183 M a m u n (Me'mun), kalif al-, 123-124, 138 M a n a t , 52 M a n s u r (Mensur), Husein al- (Al-Halad), 143 Manzikert, bitka, 167

150

Maqaddimah, Al- (Predgovor: uvod u povijest) (Ibn Haldun), 183 M a r o k o , 191, 221, 236, 290 Martel, Karlo, 107 Medlisi, M u h a m e d Bakir, 199-201, 255, 277 M e j d a n i , Abas, 286 Medina; pod O s m a n o m ; pod Alijem; pod O m e j i d i m a ; z a b r a n j e ni grad za n e m u s l i m a n e M e h m e d II (Osvaja), 189, 213 Meka; predislamsko razdoblje, 45-49, 51, 56-59; kao m j e s t o hodoaa, 54-56, 71; o s v a j a ju prorok M u h a m e d , 72; pod O s m a n o m , 84; z a b r a n j e n i grad za nemuslimane, 178-179 M e r v a , al-, 54 M e r v a n , 96 Meshed, 252 Mesnevije-zbirka pjesnikih p a r a b o l a (Rumi), M e v d u d i , Abul Ala, 257, 266-268 176

mevlevijski red (dervii plesai; vrtei dervii), 176 Mezopotamija, 185, 194 Mina, 54 Mogulsko Carstvo, 191-193, 204-205, 209-211, 216, 233, 282 Mojsije, 53, 64, 234 Mongoli, 169-176; Il-kanovi, 170-171; agataj, 170-171 184; Bijela Horda, 170-171; Zlatna Horda, 170-171, 184; njihovo preobraenje na islam, 170-171; njihov utjecaj, 172-175; propast, 182-185, 188-189 Monoteizam, 50, 52, 56, 59, 64-65, 136, 207-208, 245, 262 Mosul, 166 M u a v i j a I, kalif, 84, 87-90, 92, 94-95, 99, 102, 117 M u a v i j a II, kalif, 96 M u b a r a k , predsjednik, 290 Mudaris, ajatolah, 252 M u d a m a (Islamska skuptina), 248, 291 muddedid, 179-180 M u h a m e d ibn Abdulah (Prorok), 45-47: otkrivenje na brdu Hira, 46-48; objavljuje Kuran, 48-50, 53-57, 58-59; i prvi muslimani, 58-59; protivljenje Kurejita, 59; ini hidru u Medinu, 64-67; m i j e n j a kiblu prema Meki, 66-71; bitke protiv Meke, 71-73; zauzima Meku, 73; njegova smrt, 104-105; nasljednici, 51-52, 53-54; protiv vjerske prisile, 61-63; njegove ene, 62-64, 69-71; stav prema idovskim plemenima, 8384, 101, 113, 140-141; asketizam, 73-75, 118-121; kao arhetip, 134; ismailitski nazori glede, M u h a m e d Ali, paa, 239, 251 178-179; v r i j e a n j e Proroka kao glavna uvreda muslimanskim vjernicima, 294

Muhamed al-Bakir (peti imam), 114 Muhamed, Elijah (Ilijas), 280 M u h a m e d Reza ah, 169 Muhamed, ah horezamskih Turaka, 253, 255, 274 Mulkum kan, Mirza, 237 M u r a t I, 188 Murdijiti, 102 Musa al-Kazim, 133 Muslim (sakuplja hadisa), 120 Muslimansko bratstvo, 257, 267-268, 291 muslimani u Britaniji, 278-279 muslimani u Francuskoj, 280, 286-287 muslimani u SAD, 280 Mutasim, kalif al-, 124 Mutevekil, kalif al-, 132 Muteziliti, 101-102, 116-117, 123-125, 138 Muzdelifa, 54 Nacija islama, 280-281 Nadir, ah, 68-69 Nadir, idovsko pleme, 203-204 Nadaf, 203-204, 237, 239 Naini, eik (ejh) M u h a m e d Husein, 237 N a n a k , Guru, 207 Naser, Demal (Gamal) Abdel, 252, 267-269, 271 Nasir, kalif al-, 168 Nasirudin, ah, 243-244 Nil, rijeka, 83

Nizamija medresa, 154, 158 Nizamul-mulk, 153-154, 158 Noa, 64, 134 Oks, rijeka, 84, 114, 169-170, 196 O m a r II., 107 O m a r (Omer) ibn al-Hatab, drugi kalif, 48, 61, 75, 77-79, 82-83, 85, 92 Organizacija islamske konferencije, 277 Osman ibn Afan, trei kalif, 46, 61, 83-89, 100 Osmansko Carstvo, 191-193, 204, 213-224, 236, 253 Pahlavi, dinastija, 252-255, 272, 275 Pakistan, 257-258, 266, 270, 281, 288 Palestina, 70, 78, 147, 166, 170, 236-237 Pato, pakistansko pleme, 2 70 Pen, Jean-Marie le, 286 Perzijsko Carstvo, 45, 78, 87, 91 Platon, 139-140 podjela Indije (1947. g.) Poitiers, bitka, 107 Portugalci, 194 Protokoli sionskih Punjab, 205, 210 Rabija, 142 Rafsandani, Haemi, 277 R a j (Rai), 195 mudraca, 70

Rajputi (Radputi), 186 Renan, Ernest, 151 Reza Pahlavi, ah, 252-255, 272 Rida, al-, osmi imam, 252 Rida, Raid, 112-113, 116-118, 121-122 Rumi, Delaludin, 175 Rumski Sultanat, 175 Rushdie, fetva, 202, 276-277 Rusija, 185, 193; u Iranu, 235 Sadam Husein, 240, 298 Sadat, Anvar el-, 269 Sadr, Mula, 201-202, 276 Safavidsko Carstvo, 191, 194-204, 211, 216 Salahudin, Jusuf ibn E j u b (Saladin), 166 Salomon, 53 Samara, 124, 132 Samarkand, 148; Timurova prijestolnica, 184 Sasanidi, 51, 78, 112 Satanic Verses, The (Sotonski stihovi) (Rushdie), 276 Saudijska Arabija, 221, 256, 276 SAVAK, 253 Savad, 87, 112, 153 Selduko Carstvo, 153-154 Selim I., sultan, 196, 214 Selim III., sultan, 223 senusijski pokret, 221 septimiti (septimalni ijiti), vidjeti pod ismailiti, 133, 135

Sevilla, 181 Sidiki, dr. Kalim, 279 Sifin, 87 Sikhi, 207, 210-211 Sinan paa, 216 Sirhindi, Ahmed, 209-210, 212 Sirija, 78, 81, 84; odbija prihvatiti Alija, 87, 96, 108; ismailiti u, 134; pod ismailitskim Fatimidima, 147; Selduci osvajaju, 167, 169, 181, 183; pod Osmanlijama, 191, 214; Napoleon u, 234-237, 254 Sjedinjene Amerike Drave, muslimani u skriveni imam (Abu al-Kasim Muhamed), 132-134, 159, 187, 195-196, 198, 202, 238, 275 Soru, Abdulkarim, 292 Sovjetski Savez, 236 Srbija, 188 Sudan, 236, 254 Sueski kanal, 236, 240, 246 Sufizam, 140-143, 150-156; i njegovo irenje u narodu, 158-162, 175-180, 186, 189-190; njegov prevladavajui utjecaj u Mogulskome Carstvu, 193-194; Akbarovo promicanje, 208; pod Osmanlijama, 217-218; Atatrk ih proganja, 251; "opijeni sufiji", 141-143, 158; neosufiji, 221; "trezveni sufiji", 143 Suhejl ibn Amr, 57 Suhraverdi, J a h j a , 161-163, 201 Sulejman I (Al-Kanuni, Velianstveni), 216-217, 219, 223 sunitski muslimani; Selduci kao; progoni u Iranu tijekom Ismailove vladavine; Akbarova snoljivost prema; funda-

mentalizam; i Malcolm X; dananje doba i Sykes-Picotov sporazum, 236 afijski (afijitski) mezheb, 127 afi (afi'i), M u h a m e d Idris al-, 119-121, 162-163 erijat, 118-122, 125-128, 151; za vrijeme Selduka, 154-155, 159, 168; za vrijeme Mongola, 174; zatvaranje vrata idtihada, 178-179, 201-202; 180, 192, 207-212; uzvien tijek Sulejmanove vladavine, 217-218; poziv da ga se zamijeni sekularnim zakonikom, 255; poziv za njegovu reformu, 244; zamijenjen s graanskim zakonskim sustavom dinastije Pahlavi, 252; u Pakistanu, 257-258, 277, 291 estodnevni rat (1967.), 271 panjolska; p r o p a d a n j e Omejidskog Kalifata Tabari (Taberi), Abu Dafer, 152 Tabriz, 194 Tad Mahal, 209, 282 Tahtavi (Tahtevi), Rifah al-, 238 Talha, 86 taliban, 259, 269-270, 272 tanzimat, 238 ta'zije, 200 Tigris, rijeka, 112, 170 Timur Leng (Lenka), Tamerlan, 184, 189, 204 Transjordanija, 236 Tripoli, 83 Tunis, 134, 181; francuska okupacija, 236, 290

Tunis, glavni grad Tunisa, 181 Turska, 176, 236, 241, 251, 290-291 turski useljenici u N j e m a k o j Uhud, bitka, 68 Um(m)u Seleme (Prorokova ena), 62 Urban II, papa, 167 usuli, 120, 141, 202, 266 Uza, 52 Uzbeci, 196, 204 Uzbekistan, 191 Vahabizam (Vehabizam), 221 Velajat-i Fakih, 275, 277 Velij(j)ulah, ah, 212 Vereka ibn Neufel, 46 Volga, rijeka, 170 Zaid (Zejd) ibn Ali, 115 Zangi (Zengi), Imadudin, 166 Zeroual, predsjednik Liamine, 288-289 Zija ul-Hak, predsjednik M u h a m e d , 258 zoroastrijanci, 82, 207 Zubejr, 86, 96-97 ene: prorok ih preobraava na islam, 46; poloaj u Kuranu, 6263; fundamentalistiko obezvrjeivanje, 263, 270-272 idovi: plemena u ranijem islamskome razdoblju u Arabiji, 53,

63-66, 69-70; u muslimanskome carstvu, 82, 207, 214; u Europi, 249; ultra ortodoksni, 264, 272

Nakladnik ALFA d.d., Zagreb, Nova Ves 23a Za nakladnika Miro Petric Glavni urednik Boidar Petra Redaktura, lektura i korektura Milan Miri Likovna urednica Irena Lenard Likovno oblikovanje naslovnice Irena Lenard Grafika priprema Studio za grafiki dizajn ALFA Tisak GRAFIKA MARKULIN Tiskano u kolovozu 2008.