Oglaavanje intimnosti*

Umberto Galimberti

Srameljivost je u tome da se pojedinac vrati sebi samome i zatiti najdublji dio vlastitosti pred javnom sferom. M. Scheler, Stid i uvstvo stida

Neutralizacija razlike izmeu unutarnjosti i izvanjskosti ato mladi u tolikoj mjeri sudjeluju u reality showovima poput Velikog brata, Farme i slinih emisija, gdje se bez srama pokazuju najdublja uvstva i najskrivenije tajne vlastite intimnosti? Ako te spektakle gleda iroka publika prije svega u popodnevnim i veernjim satima, to znai da danas najnepoznatiji i najzanimljiviji nije ivot bogova i vladara, kao neko, nego obian ivot to ga igraju obini ljudi, svagdanji ivot sviju nas.

Donosimo fragment, zapravo sedmo polgavlje izvanredne, do usijanja aktuelne knjige Umberta Galimbertija naslovljene Neugodni gost: nihilizam i mladi u prijevodu dubrovakog autora i prevoditelja Maria Kopia, a koja je izila u martu tekue godine kao trea po redu u ediciji Missing Link, takoer ekskluzivno ustupljena Zenikim sveskama. 13

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Runo znamenje. Jer to znai da su se sruili zidovi koji omoguuju odvajanje unutranjosti od izvanjskosti, diskretne, jedinstvene, intimne strane svakoga od nas od njezina izlaganja i oglaavanja. Ako naime intimnim nazivamo ono to uskraujemo strancu i doputamo onima koje elimo pripustiti u svoju duboku tajnu, esto i nama samima nepoznatu, tada stidljivost, koja titi nau intimu, titi i nau slobodu. I titi jezgru gdje se na osobni identitet odluuje kakvu e vrstu odnosa s nekim uspostaviti. Stidljivost naime nije stvar kunih haljina i donjeg rublja, nego svojevrstan oprez, gdje se odluujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome. Moemo biti i goli, a da pri tome nita ne dopustimo, da pri tome drugome ne otvorimo niti prorez svoje due. Golotinja naega tijela jo ne znai da smo na raspolaganju drugima. Jer smo hoe-nee izloeni drugima i, kako podsjea Sartre, pogled nas drugih nepopravljivo objektivizira,1 srameljivost je pokuaj da svoju subjektivnost odrimo tako da u prisutnosti drugih budemo potajno ono to jesmo. I tu se intimnost spaja s diskretnou; ako naime biti intiman s nekim znai biti nepopravljivo u rukama drugoga, tada moramo biti u intimnosti diskretni i ne smijemo posvema razotkriti vlastitu intimnost, kako se ne bi rasplinula misterioznost. Ako bismo je posve objelodanili, ugasilo bi se ne samo izvorite fascinacije, nego bi nestala i ograda oko nae intimnosti, koja potom ne bi vie bila na volju niti nama samima. No protiv svega toga pue vjetar naega vremena, koji hoe intimnost oglasiti, jer se u potroakom drutvu, gdje robu treba reklamirati kako bi uope bila primijeena, iri navika koja je zarazila i ponaanje mladih. Oni imaju osjeaj da ive samo ako se pokazuju. Zato je svijet, poput robe, postao izloba, javna izloba, posjetu kojoj ne moemo izbjei, jer smo ionako na njoj. Zato mnogo mladih svoj identitet zamjenjuje s oglaavanjem slike. Time se pojavljuju pred publikom u onom preobraenju pojedinca, koji ne trai vie samoga sebe, nego reklamu koja ga konstituira. Zbog takvog izlaganja, koje ukida tajnu, intimnu, skrivenu rije, stidljivost za njega vie nije ljudsko uvstvo, nije vie
1

J.-P. Sartre, Ltre et le nant (1943); Lessere e il nulla, Milano 1966, str. 321.

14

Zenike sveske

zacrtana granica. Rije koja ih javno izlae pokidala je granice i dua, koja je nekada nastanjivala tajnu njihove unutarnjosti, izvanjtila se kao okrenuta zmijska koa. Onaj ko ne isijava reklamne moi i veu privlanost nego drugi, ko se ne izlae i ne stoji u sjaju reklamnih svjetala, ne moe nas privui, uope ga niti ne zamjeujemo, ne ujemo njegov odjek, ne doputamo da bi nas zanimao, ne prepoznajemo ga, ne koristimo ga, ne troimo ga, u najboljem ga sluaju nema. Da bismo bili tu, moramo se dakle pokazati. A onaj ko nema nita za pokazati, niti robu, niti tijelo, niti spretnost, niti poruku, izlae svoju nutrinu samo zato da bi se pokazao i iziao iz anonimnosti; u vlastitoj je nutrini pohranjena ona priuva osjeanja, uvstava i vlastitih znaenja koji se odupiru homologizaciji. A upravo takvoj homologizaciji u naem masovnom drutvu stremi vlast, kako bi lake upravljala pojedincima. Emisije poput Velikog brata i Farme u biti su zato zamiljene, ali promauju cilj. Kada je naime dvanaest ljudi zatvoreno u skuen prostor i izolirano od svijeta, bez knjiga i novina i u besposlici, zacijelo nee pokazati svoju normalnost, nego e pokazati svoju patoloku stranu. Iz sebe e istisnuti ono to je najneprirodnije u njihovoj dui i nee se moi zadrati, kao to to inimo u realnom ivotu, kad smo okupirani i radimo. Posrijedi je dakle spektakl ludosti, a ne normalnosti. Religiozna matrica bestidnosti Pa ipak se te emisije moramo ih smatrati veom pornografijom od pornografije u pravom smislu te rijei, jer je gore ako izloimo duu nego tijelo napajaju otpacima vjerske kulture. Koliko god ta vjerska kultura bila laika, jo se uvijek hrani svojom simbolikom. Smrt Boga naime nije ostavila samo siroad, nego i nasljednike. A u oima Velikog brata nije teko prepoznati transpozicije Bojeg oka. Mislim da je radoznalost gledatelja vie nego u voajerizmu, kad oekuju da e za trenutak poviriti u tui seksualni ivot, u toj nesvjesnoj transpoziciji, kad se postavljaju u ulogu Boga koji motri ivote ljudi. Ali ne kao to otac

15

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gleda ivot djece (Bog je mrtav, podsjea nas Nietzsche),2 nego kao to brat gleda ivot svojih vrnjaka. Inae nas je kranstvo, kojeg smo svi nesvjesno apsorbirali, nauilo i da istina obitava u ovjekovoj unutarnjosti. To je razgovijetno rekao Augustin: In interioritate animae habitat veritas (u nutrini due obitava istina),3 i na tom naelu uspijevali su istraivai due: od sveenika u ispovjedaonicama do psihoanalitiara, koji su laika varijanta prouavatelja nutrine. Veliki brat i sline emisije nude svim korisnicima televizije i interneta mogunost pomnog motrenja tue due, koja izlazi na svjetlo dana ve nakon nekoliko dana, koju oglaavaju jo i revije. Da bi protagonisti nekako preivjeli u besposlici, a da pritom ne polude, pred milijune gledatelja i itatelja jednostavno izvlae na svjetlo dana svoju duu, koja se zbog besposlice oituje u patolokim aspektima. Sada razumijemo zato emisije u kojima se mladi natjeu ko e vie izloiti svoju intimnost ubiru takav uspjeh: aktiviraju naime teoloke metafore to smo ih tek zakopali u svoje kolektivno nesvjesno. Kao gledateljima daju nam posebno pravo koje je prije bilo pravo Bojeg oka da pomno motri nutrinu svakoga od nas. Nije sluajno da vjerske vlasti u Italiji kroz usta kardinala Ersilia Toninija neprestance pozivaju vlast da bude pozorna na takve emisije, jer predstavljaju grubo krenje privatnosti.4 U odreenom ih smislu razumijem. Prije smrti Boga privatnost je bila u svojem najintimnijem presjeku, odnosno u unutarnjosti due, u rukama sveenika. Danas je takve televizijske emisije daju na volju svima. Ukratko, ukidaju je.

F. Nietzsche, Die frhliche Wissenschaft (1882); La gaia scienza, u: Opere, op. cit., vol. V, 2, str. 129-130.
3

Agostino di Tagaste, De vera religione (389-391), XXXIX, 72; La vera religione, u: Il filosofo e la fede, Milano 1989, str. 204-205. Potpuni tekst glasi: Ne idi van, vrati se samom sebi, u unutarnjem ovjeku obitava istina. I ako ustanovi da je tvoja narav promjenljiva, prekorai i sebe sama (Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas. Et si tuam naturam mutabilem inveneris, trascende et te ipsum).
4

E. Tonini, izjava za dnevnik La Repubblica, 14. srpnja 2000.

16

Zenike sveske

Homologizacija unutarnjosti Ako je religija teren kulture, gdje mogu nastati takve emisije, rezultat je posvema politiki, jer je oglaavanje privatnosti najuinkovitije oruje to ga koriste konformistika drutva da pojedincima oduzmu njihovu diskretnost, jedinstvenost, intimnost. U tu svrhu obino angairaju masovne medije, od televizije do novina, koji sve nametljivije i indiskretnije upadaju u diskretnost pojedinca. Tako pojedinac ne samo testovima, upitnicima, uzimanjima uzoraka, statistikama, istraivanjima mnijenja i trita, nego i prije svega intimnim priznanjima, emocijama u direktnom prijenosu, ljubavnim priama i trivijalizacijama privatnih ivota sam nudi svoju unutarnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja uvstva, emocije i osjeaje u skladu s bestidnou koju ljudi odobravaju kao izraaj iskrenosti, jer naposljetku: Nema se nita skrivati, ne treba se niega stidjeti. Na stranu to je stidjeti se povratan glagol, koji dakle upuuje na povratnost, na refleksivnost, na odnos to ga imamo sami sa sobom i kojeg nam se zaista ne treba stidjeti, moramo upozoriti i da taj glagol izraava nau izloenost drugima. Na latinskom se stid me je kae vereor gognam, to znai bojim se stupa srama, izloenosti javnom podsmijehu. Zato se obino ne stidimo krivice, nego njezina izlaganja drugima, to na stid smatra nedostojnijim od same krivice. Kada kaem: Niega se ne smijem stidjeti, ne kaem samo: Nije me stid, dakle nisam kriv, nego i: Nije me stid, dakle ne bojim se izloenosti pred drugima. Proao sam kroz to to bi za sve druge bilo sramno, i iz bestidnosti sam nainio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedunosti. Mladi koji tako razmiljaju odlian su primjer homologizacije intimnosti, kojoj tee sva konformistika drutva, koja maksimu svakomu svoje zamjenjuju maksimom svakomu moje, zato se svako osjea kao zajednika svojina i ponaa se kao da pripada svima. I jer zna da bi ga, ako se ne bi tako ponaao ili bi izriito odbijao takvo ponaanje, smatrali neprimjerenim i postao bi sumnjiv, to radi ak strasno, s najveim veseljem nekoga ko mora vladati drutvom, budui da se intimnost, kad je jednom oglaena, rasplinjuje kao intimnost, i zatim drugi, koji bi morali ostati izvan intimnosti, postaju doslovno neizbjeni svaki put kada nekoga od nas obuhvati kakav osjeaj, emocija ili uvstvo.
17

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kad jednom te tajne trase due, u kojima bi morao svako prepoznati duboke korijene sebe sama, besramno pustimo u opticaj oglaavanja, ako ve ne reklamiranja, tada one nisu vie samo moje, nego zajedniko vlasnitvo. I to kako s obzirom na kvalitetu doivljenog tako i naina doivljavanja, budui da je srameljivost najprije stvar due, a tek onda stvar donjeg rublja to ga moemo svui i obui kada hoemo. Kad pak duu de-psihiziramo, jer smo dopustili da padnu stijene to uvaju unutarnje pred izvanjskim, dua vie jednostavno ne postoji. Sada bismo mogli prigovarati da su tajna i rezerviranost za javno mnijenje dokaz zla, jer zlo obino dolazi potajno. Da nas dakle homologizirano javno mnijenje ne bi osudilo da imamo predrasudu u odnosu na tu tajnu, ne ostaje nam onda drugo do besramnost i ve imamo ruke na rajsferlusu i stalno smo spremni na intervjue, javna priznanja, otkrivanja intimnosti, kao to moemo vidjeti u brojnim televizijskim emisijama, koje imaju posebno veliki broj gledatelja i koje pozivaju na aktivno i veselo sudjelovanje u vlastitoj de-privatizaciji bestidnim pokazivanjem samoga sebe. Oni koji su zainteresirani da pojedinac vie nema tajni i u krajnjem sluaju ni unutarnjost, budui da su zidovi kue i psihe pali, pobuuju nenadziran razmah tih emisija koje, na prizemnoj razini, raznose uvjerenje da je bestidnost krepost: krepost iskrenosti. Koliko god se to inilo udnim, u naem se drutvu to ve dogaa i proces ukidanja stida je gotovo ve pri kraju, budui da stid moe biti ne samo simptom neiskrenosti, nego ak a tu nam pomau i psiholozi introvertiranosti, zatvorenosti u sebe sama, dakle inhibiranosti, ako ve ne potiskivanja. I kao to stoji u udbenicima psihologije, inhibiranost i potiskivanje simptomi su frustrirane drutvene prilagoenosti, to jest neuspjele socijalizacije. Vidite li do kuda moemo prispjeti donekle drskim slijedom silogizama? No, na alost, taj je slijed ve u tijeku i na ivot je postao zajedniko vlasnitvo. Zato se dakle bez rezerve i bez stida ne dopustimo intervjuirati? Na kraju krajeva je i nae tijelo postalo zajednikim vlasnitvom i ono to je neko bilo iskljuivo pravo nekih diva da su dale izmjeriti poprsje i zadnjicu i objaviti te brojke ispod fotografije danas moe biti igra svake djevojke koja ne eli biti smatrana inhibiranom. No i seks je postao zajednikim vlasnitvom i u tisku i na
18

Zenike sveske

televiziji niu se lanci i emisije o uicima i tekoama u spavaoj sobi, koji imaju oblik povjerljivih savjeta, kao da su namijenjeni samo tebi, a ne milijunima onih koji ele doznati ono to sami ne znaju vie otkriti. To znai ne imati nita za sakriti, niega se ne stidjeti. Znai da instance konformizma i homologizacije nastoje razotkriti svaku tajnu, uiniti svakoga vidljivim svakome, odstraniti svu unutarnjost kao prepreku i svaku rezerviranost kao izdaju te smatrati svako dobrovoljno pokazivanje sebe samog inom lojalnosti, ako ve ne psihikog zdravlja. Pa i ako toga nismo svjesni, to ima za posljedicu samo jedno: izvesti potpunu homologizaciju drutva, sve do intimnosti pojedinaca i provesti konformizam do kraja. Zapravo to nije teka operacija. Dovoljno je da nita nemam za sakriti, da me ni zbog ega ne treba biti stid, to zapravo znai: Posve sam izloen, nita intimno nemam, posve sam raz-duevljen, a u zamjenu sam sve vidljiviji, drutveno konformiran i moda potovaniji zbog svoje hrabrosti i iskrenosti. Zbog svega je toga nuno traiti pravo na stidljivost: ne samo zato da bismo spolnost istrgnuli od generaliziranosti i povrnosti u kojoj se slavi uivanje u neprepoznatljivosti pojedinca, nego ponajprije zato da bismo pojedinca zatitili od proces homologizacije u kojima svako od nas riskira izgubiti svoje ime.

S italijanskog preveo: Mario Kopi

19