Dr. Miroslav Matijaca - sveenik Dr.

Bartul Matijaca - psihijatar

PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM
IZMEU OPSJENE I ZNANOSTI S MNOGO NEOBINIH PRIA

Zahvaljujem svima koji su mi svesrdno odmagali u radu na ovoj knjizi. Bez takva poticajnog ometanja nikada posao ne bih priveo kraju. B. M.

Uvod
Bartul Matijaca Freud je bio praznovjeran i bavio se parapsihologijom Charles Richet, profesor fiziologije na parikom sveuilitu, punih je deset godina u svom laboratoriju eksperimentirao s pokusnim ivotinjama, ne bi li otkrio uzroke burnih, katkad i smrtonosnih alergijskih reakcija na unoenje u organizam pojedinih supstancija. Svoje otkrie nazvao je anafilaksija. Time je utro put prevenciji te nadasve opasne pojave. Za svoje otkrie drutvo mu se oduilo najveim poastima. Izabran je za lana Francuske akademije, a dobio je i Nobelovu nagradu za medicinu. Bio je ve u estom desetljeu ivota i mogao je, kako se voli kazati, usnuti na lovorikama. Ali nije. Svoje znanje i iskustvo sa znanstvenim eksperimentima investirao je u ispitivanje nekih od neobinih pojava o kojima se na razmeu 19. i 20. stoljea mnogo govorilo. Zapoeo je istraivati vidovitost, navodnu sposobnost nekih ljudi da vide i ono to nije dostupno ulu vida. Uz stroge mjere opreza, da bi se izbjegla bilo kakva prijevara, u pokusima se koristio jo neotvorenim pismima netom pristigla potom, igraim kartama ili crteima brino skrivenima u neprozirnim omotnicama. Od 5.000 pokusa uspjelih je bilo 200, dakle 4%. Tek naizgled skroman, rezultat eksperimentiranja ipak je ukazivao da su neki, dodue rijetki ljudi sposobni vidjeti i ono to se obinim oima vidjeti ne moe. Potvrdu svojih rezultata naao je kad je pokusima podvrgnuo nadarene ljude koji su se prouli svojim sposobnostima, znanstveno neprovjerenim, ali demonstriranim na predstavama s komercijalnom i zabavljakom svrhom. Uspjeh eksperimentiranja s takvim osobama bio je gotovo stopostotan! Osim s pojavom izvanosjetilnog zapaanja, Richet je uspjeno eksperimentirao i s pojedincima koji su bili na glasu zbog sposobnosti da svojom duevnom (mentalnom) snagom utjeu na materijalni svijet, bilo da pomiu predmete bez dodira ili da uspijevaju postii da vrste tvari lebde. Nakon dvadesetgodinjeg strpljivog eksperimentiranja rezultate svojih istraivanja Richet je 1922. objavio u omanom djelu Trait de mtapsychique (Rasprava o metapsihici), a tri godine kasnije tiskao je i knjigu Notre sixime sens (Nae esto ulo). U tim su djelima neobine pojave podrobno opisane i razvrstane po zajednikim osobinama, a mnoge od njih nazivaju se i danas imenima kojima ih je Richet krstio. Prema suvremenijoj shemi, paranormalni fenomeni dijele se u dvije velike skupine. Prvu ini izvanosjetilno zapaanje, a obuhvaa prekogniciju (saznavanje buduih dogaaja), vidovitost (primanje informacija iz okoline izvanosjetilnim putem) i telepatiju, popularno nazvanu prijenosom ili itanjem misli, tj. prenoenje informacija od osobe do osobe bez pomoi normalnih osjetila. U najnovije vrijeme sve posebno navedene pojave izvanosjetilnog zapaanja oznaava se zajednikim pojmom Remote Viewing (daljinsko opaanje ili opaanje na daljinu). U drugoj su fenomeni psihokineze ili psihikog utjecaja na okolni materijalni svijet na nain koji je suprotstavljen poznatim prirodnim zakonitostima, bilo da predmeti lebde (levitacija) ili se pomiu bez djelovanja fizike sile (telekineza). injenica da je postojanje nekih neobinih pojava bilo mogue eksperimentalno dokazati, to je, osim francuskom fiziologu, uspijevalo i nekim drugim istraivaima, primjerice fiziaru Crookesu i psihologu Williamu Jamesu, nije bila dovoljna da se
3

parapsihologiji nae odgovarajue mjesto u redu prirodnih znanosti. U percepciji strunjaka iz podruja kojima je znanstveni status priznat, parapsiholoki fenomeni ostali su i nadalje obavijeni maglom misterioznog i natprirodnog. To e Richeta izazvati da kae: Nisam spiritist, ni teozof, ni okultist, ne vjerujem u okultne nauke, ne vjerujem u nadnaravno, ni u udesa. Htio je rei da u okvire metapsihike, kako francuski autori i danas nazivaju parapsihologiju, ne spadaju bilo crni ili bijeli magijski rituali, ni postupci koji toboe omoguavaju komuniciranje s duhovima umrlih osoba, a ponajmanje mantike (gatalake) praznovjerice. Uzalud! Jer i mnogo kasnije, kad su se eksperimentalne metode usavrile i kad se steklo jo uvjerljivijih dokaza da su ne samo vidovitost, telepatija i psihokinetski fenomeni prirodne pojave, ve kad se upornim istraivanjem (potpomognutim i uznapredovalom tehnologijom) uspjela smaknuti koprena tajnovitog i s nekih pojava za koje se pretpostavljalo da e zauvijek ostati u sferi okultnog (neki sluajevi dvojatva i duhova koji diu buku), ak se ni tada, u bliskom nam vremenu, situacija nije bitno promijenila. Nesporazumima oko omeenja parapsiholokog prostora kao da nema kraja. Tako, primjerice, ushtjedne li nadobudan netko definiciju parapsihologije potraiti u serioznoj knjizi, pa segne za treim izdanjem Filozofijskog rjenika (NZMH, Zagreb, 1989., str. 244), moe proitati: Parapsihologija, neznanstvena disciplina koja se bavi fizikalnim, fiziolokim i psihikim pojavama, navodno izazvanim od dosad jo nepoznatih, nadnormalnih i okultnih duevnih snaga i moi ovjeka, uglavnom nesvjesne prirode... U irem smislu u parapsihologiju ulaze i razliiti neznanstveni pokuaji upoznavanja psihikih osobina i sposobnosti ljudi, kao puka grafologija, hiromantija, astrologija, fiziognomika itd. Takvim nesporazumima donekle pridonosi injenica da se za paranormalno nadarene nerijetko doslovce prodaju obini opsjenari. Skepsa prema parapsiholokim pojavama pojaana je i time to su ti fenomeni rijetki, kao i injenicom da ni oni pojedinci koji posjeduju sposobnosti prenoenja misli ili djelovanja na okolne predmete ne mogu uvijek voljno upravljati svojim sposobnostima. A kad ne mogu, neki do njih, u fazama indispozicije, znaju pribjei varkama. Ipak, glavnu zapreku da se parapsiholoke pojave prepoznaju kao prirodni fenomeni predstavljaju sami znanstvenici. Poricanjem neobinih pojava, premazanih k tome mistinom glazurom naslijeenom iz minulih (predznanstvenih) vremena, oni tako uvaju autoritet to su ga stekli unutar ue naune oblasti kojom se bave. Suvremeni strunjaci obino izvrsno poznaju podruje svoje specijalizacije, ali esto nita ne znaju, niti ita ele znati, o svemu ostalome. Na taj nain znanost, i sama nastala u borbi s praznovjerjem i predrasudama, stvara svoja praznovjerja i predrasude. Neobine pojave, o kojima do danas postoji mnogo nerazumijevanja i prijepora, poznate su od najstarijih vremena i javljaju se u svih naroda. Starogrki historiar Herodot (484-424), djelo kojega se i dandanas dri u visokom stupnju vjerodostojnim jer ne pripovijeda o mitskoj prolosti, ve o zbivanjima kojima je sam bio svjedok ili koja su ostala u sjeanjima ljudi, zbog ega ga s pravom nazivaju ocem povijesti, u svom djelu Historiai meu ostalim opisuje sudbinu Kreza (5. st. pr. K.), posljednjeg vladara drave Lidije, koji je izveo prvi poznati nam parapsiholoki eksperiment. Krez je mudro vladao svojom zemljom, smjetenoj na zapadnim obalama Male Azije. Pokorio je manje okolne narode, Jonce i Eole, no pobijeeno stanovnitvo nije pretvarao u roblje, nego im je ostavljao neku vrst nadzirane slobode. Poraeni je narod mogao trgovati i baviti se obrtom, samo to je vladaru bio obvezan prinositi danak. Tako se Krez silno obogatio i postao (i do danas ostao) sinonim za bogatstvo (bogat kao Krez). Ali, bogataima nikad dosta, pa je vladar Lidije poeo snivati o ratu s monim istonim susjedom, Perzijom, od kojeg je Lidiju na istoku dijelila rijeka Halys.

Prije sudbonosnih odluka dravnici su, po ondanjim obiajima, eljeli uti miljenje proroita. Smjetena u hramovima antikih bogova, u drevnoj Grkoj proroita su bila brojna i predstavljala su neku vrst dravne institucije. Meutim, lidijski vladar, prije no to e zatraiti odgovor na kljuno pitanje, htio je ispitati da li proroita ita znaju. Stoga je svoje Liane uputio u proroita s nalogom da broje dane od dana kad su krenuli iz glavnog grada Sardesa te da tek stotog dana pristupe proroitima i zapitaju to u tom asu radi - Krez. A toga (stotoga) dana uinio je Krez neto emu se uistinu bilo teko domisliti. Isjeckao je kornjau i janje, komadie zalio vodom i stavio da se kuhaju u mjedenom kotlu. Vrativi se u Sardes, Krezovi su izaslanici izvijestili o onome to su uli. Ispostavilo se da je jedini ispravan odgovor stigao iz Delfa, gdje je u Apolonovu hramu, obavijena maglom omamljujuih para i vaui lovorovo lie, sjedila proroica Pitija. Uvjerivi se u vidovitost delfijske proroice, Krez joj, preko izaslanika, postavi kljuno pitanje: kakav e biti ishod budueg rata. Uslijedio je poznati dvosmisleni odgovor: Prijee li rijeku Halys, razorit e veliku dravu. Krez zarati i zaista razori veliku dravu, no ne protivniku, nego svoju, jer ga perzijski kralj Kir porazi, zemlju lidijsku opustoi, gradove razori i Kreza uzapti. Herodot ne objanjava kako to da se Pitija jednom istaknula zapanjujuom vidovitou, a drugi put zatajila pribjegavi dvosmislici. Poslije e nam, meutim, Platon u jednom od svojih dijaloga iznijeti miljenje da je za pojavu vidovitih i prorokih sposobnosti potrebno da osoba iskljui svoje svakodnevne duhovne aktivnosti te da zapadne u stanje slino snu. A u tome se, protumaio je filozof, ne moe svaki put uspjeti. Pred Krezovim izaslanicima Pitija je u stanje, danas bismo kazali povienog mira ili transa, zapadala udiui mirisne pare i vaui lovorovo lie. Prilikom drugog susreta s Krezovim ljudima proroica je, ne znajui tonog odgovora o ishodu budueg sraza, da bi sauvala ugled, pribjegla dvosmislici kojoj nije nedostajalo duhovitosti i elegancije. Za razliku od naih suvremenih vidovnjaka koji u nedostatku inspiracije pribjegavaju grubim varkama. Obini opsjenari varaju stalno. O Krezu Herodot pria i ovo: Jo dok je bio na vrhuncu moi, lidijski vladar usne da e mu Atis, sin jedinac, poginuti tako to e ga pogoditi iljak eljeznog koplja. Da se to ne bi dogodilo, Krez vie nije sina slao u ratove, a sulice, koplja i slina oruja sa eljeznim iljcima uklonio je i sa zidova sobe u kojoj mu je sin spavao. U to vrijeme u oblinjoj Miziji pojavio se golemi vepar koji je narodu nanosio veliku tetu. Mianski izaslanici dou Krezu i zamole ga da im poalje sina i jo odabranih mladia i pasa kako bi dokrajili betiju. Sjetivi se sna, Krez se dugo nekao da u lov poalje i sina, ali mlaahni Atis upornim nagovaranjem ipak pridobije oca, a da mu se na putu ne dogodi kakvo zlo od potajnih zlotvora, Krez mu za pratioca dade Adresta, mladia kraljevskoga roda, zdrava i jaka. Odabrani momci sa psima stignu u goru i pone potraga za zvijeri, a kad je nau, poee je gaati kopljima. Adrest, pratilac Krezova sina, promai vepra, a pogodi Atisa i eljeznim mu kopljem zada smrtonosnu ranu. Tako se ispunilo ono to je Krezu u snu unaprijed bilo javljeno da e se dogoditi. Osim na ostvarenje prekognicijskog sna, ovaj nas Herodotov izvjetaj upuuje na vanost koju su Grci pridavali utjecaju sudbine - fatuma - na tok dogaaja u ivotu ovjeka. No, usudna zakonitost koja ravna dogaajima u ljudskim ivotima nemirnom i intelektualno znatieljnom grkom duhu bila je izvorom iz kojeg su crpli uvjerenje da postoje i zakoni koji upravljaju prirodom to ih okruuje, pa se tako i zaela znanstvena misao. Stoga vjerovanje starih Grka u sudbinu valja strogo razlikovati od pasivnog orijentalnog fatalizma, a o budistikom idealu nirvane koja potie pojedinca tek da mirno sjedi i eka proljee, kad trava sama od sebe pone rasti, da i ne govorimo. Da sudbinski dogaaji u ivotu ovjekovu imaju posve odreena svojstva kojima se nita ne moe dodati ni oduzeti, te da e nas usud, to mu vie elimo umaknuti, to prije epati za guu i dovesti do traginog kraja, to se najbolje moe iitati iz djela Herodotova suvremenika Sofokla, prvenstveno iz njegove drame Edip kralj - i danas aktualne zbog vjenih istina o kojima kazuje.
5

Ciceron, starorimski retor i filozofski pisac iz 1. st. pr. K., Sofokla e nazvati poeta divinus, a sam e u djelu De divinatione (O proricanju) opisati zanimljiv sluaj telepatije u snu: Doavi u grad Megaru, dva prijatelja odsjednu u dva razliita svratita. Jedan od njih nou usne da mu prijatelj poruuje da e ga svratitar ubiti i upuuje na kolica sa smeem gdje e mu razbojnik sakriti truplo. San se pokazao istinitim. Truplo je idueg jutra naeno, a svratitar kanjen zbog zlodjela. U etvrtom stoljeu Sv. Augustin opisuje sluajeve izvanosjetilnog zapaanja, a u kapitalnom djelu Confessiones (Ispovijesti) ispisao je opsean traktat o ludosti astrologije, sluei se primjerom dvojice ljudi roenih u istome trenutku, ije su se ivotne staze dijametralno razile. U razdoblju duljem od tisuljea o paranormalnim pojavama pouzdanije se moe saznati tek iz ivotopisa svetaca, meu kojima je bilo osoba iznimne duevne snage, a zapadah su nerijetko u stanja mistine ekstaze praena zauujuim vizijama, sposobnou levitiranja i bilokacije. U prosuivanju neobinih pojava crkvena su tijela bila i ostala temeljita, traei prirodna objanjenja do onih granica do kojih see znanost o prirodi. Dosljednost u takvu stavu, ponekad i po cijenu pada popularnosti, isplativo je u trci na due staze. Temelje Crkve zaista je teko uzdrmati. Toga smo i danas svjedoci, primjeri su opepoznati, suvino ih je nabrajati. Kad su se poele uruavati univerzalne vrijednosti starog svijeta ustupajui mjesto ovjeku pojedincu, na pozornici ivota pojavio se niz slikovitih linosti. Uz rastui interes za magijsko i okultno, osim arlatana i varalica, na scenu su stupile osobe koje bismo danas nazvali kontroverznom. Primjerice, Paracelsus (1494 - 1541). Kao medikusu, osigurano mu je mjesto u svakoj povijesti medicine. Gorljivo je zagovarao da se u lijeenju ljudi umjesto u knjige gleda u ovjeka i u prirodu koja ga okruuje. Javno je u Baselu spalio Kanun, djelo perzijskog mudraca Avicene koji je petsto godina bio neprikosnoveni autoritet i u lijenitvu. Prognan iz vicarske, lunjao je Paracelsus Europom, dospio i u nae krajeve: naao se u Senju spustivi se s Velebita, gdje je tragao za ljekovitim biljem. Ostavio je vrijednih medicinskih spisa s naputcima za lijeenje kemijskim sredstvima. Istodobno, meutim, taj je ovjek vjerovao u vjetice, vile i vilenjake, pisao o njima rasprave. Pisao je i o magiji, kao i studije koje je nazvao ezoterijskim, a u kojima prorie budunost s pomou deifriranja vlastitom rukom narisanih alegorijskih crtea. Uza sve to nije gubio vjeru u svemoguega Boga, a Tri ezoterijske rasprave prije nekoliko godina ponuene su i hrvatskom itatelju. Probijajui se kroz tamu teko prohodnog, toboe proroanskog tiva punog nerazumljive simbolike, strpljivom itatelju ipak tu i tamo sijevne poneka lucidna, saeto iskazana misao, npr. Ljudsko znanje proizvodi samo nemir i tjeskobu. Po svojim je proroanstvima iroj javnosti poznatiji Nostradamus (1503-1566), punim imenom Michel de Notredame. Mlad je doktorirao na prestinom medicinskom uilitu u Montpellieru. Istaknuo se hrabrom i samoprijegornom brigom za oboljele u epidemiji kuge. Poast mu je, meutim, u nekoliko dana pomorila obitelj, enu i dvoje djece. Poslije toga udarca ostavio se lijenitva i priklonio astrologiji, postao ak dvorski astrolog Katarine Medici. Godinama je pisao Propheties (Proroanstva), opseno djelo u stihovima, koje znalci dre bezvrijednim, a u deifriranju do krajnosti nejasnih profetskih vizija, osim specijaliziranih nostradamusologa, imaju se prilike okuati i obini itatelji diljem svijeta, jer se djelo toga ovjeka ve stotinama godina pretiskuje i prevodi u svim zemljama, na sve jezike. Zaista je teko otkriti gdje je sakrivena tajna koja je Nostradamusova Proroanstva pretvorila u takvu uspjenicu. Istinski dar vidovitosti posjedovao je vedski mislilac i mistik Emanuel Swedenborg (1688-1772). Znamenit je sluaj kada je u Goteborgu, pred etrnaestoricom vjerodostojnih svjedoka, ugledao sliku poara koji je bjesnio u 400 kilometara udaljenom Stockholmu.
6

Popularnosti ovog sluaja u krugovima europskih intelektualaca pridonosila je i injenica da se u tom povodu pomalo ironino bio oglasio i njemaki filozof Kant koji je, inae, sa Swedenborgom polemizirao o mudroslovnim pitanjima. Njemaki lijenik Franz Mesmer (1734-1815) tvrdio je da posjeduje snagu kojom moe lijeiti ljude dodirima ruku. Energiju, tumaio je, prima iz svemira i magnetske je naravi. U knjigama je razradio teoriju o animalnom magnetizmu. Teorija je stekla brojne pristae, razvio se pokret, tzv. mesmerizam, a zanimanje su pokazivali i istaknuti znanstvenici, pa je pri Francuskoj akademiji znanosti bio osnovan i poseban odbor za prouavanje animalnog magnetizma. Ma koliko se takve teorijske konstrukcije doimale nebuloznim, Mesmer je svojim nainom lijeenja, pogotovo u Francuskoj, postizao uspjehe. Razradio je i posebnu tehniku grupne terapije. Bolesnike bi okupio u mranoj dvorani i naredio im da se dre za ruke oko posude sa eljeznom piljevinom i magnetima, a sam bi se omotao dugakim ljubiastim platem, kruio oko pacijenata, teatralno gestikulirajui i neprestance sugerirajui skoro ozdravljenje. Za vrijeme takvih seansi bolesnici su nerijetko zapadali u ekstatina stanja, grili se i gubili svijest. A neki bi u somnambulnom stanju ispoljavali zauujuu sposobnost vidovitosti i proricanja buduih dogaaja, emu se, meutim, tada nije poklanjalo osobite pozornosti. Ma koliko mu godilo da se njegova teorija iri, tajnu svojih praktinih uspjeha Mesmer nije elio otkriti pa ni za velike pare skupljene u zakladama. Sada nije odve teko zakljuiti da je Mesmer posjedovao sposobnosti kakve i danas imaju istinski daroviti alternativa meu radiestezistima i bioenergetiarima. Ne smije se, dakako, zanemariti ni uinke sugestivnog djelovanja. Mesmera se ne smatra bezrazlono preteom hipnotizma, s kojeg e francuski neurolozi Charcot i Janet uskoro strgnuti veo okultnog i dokazati da je rije o prirodnoj pojavi. Sredinom 19. st. pokret mesmerizma ustupit e mjesto spiritizmu: vjeri u duhove iz zagrobnog svijeta i u mogunost komunikacije s njima uz pomo posrednika, tzv. medija. Sve je poelo u Americi, u gradiu Hydesvilleu nedaleko od New Yorka, kad su neke noi u oujku 1848. lanovi skromne obitelji Fox zauli u kui neobino lupkanje, u kojem su prepoznali znakove koje im odailje duh stanovitog Ryana, ovjeka koji je svojedobno bio umoren u tom zdanju. Ryanov je duh, navodno, zamolio Foxove da njegovu stvar ire, a oni su je proirili tako to su se preselili u oblinji Rochester, gdje su s duhom razgovarali na javnim priredbama ubirui novac za ulaznice. Meutim, vjera u mogunost komuniciranja s duhovima umrlih svijetom se irila do nesluenih razmjera, tako da se u dvadesetak godina pojavilo vie od deset milijuna spiritista. Neovisno o tobonjoj sposobnosti komuniciranja s onostranou, meu spiritistikim medijima bilo je i osoba s iznimnom paranormalnom nadarenou. Isticali su se vidovitou, telepatskim sposobnostima i mogunou izazivanja svakovrsnih psihokinetskih fenomena. Paranormalne pojave zamijeene na spiritistikim seansama i sve ei izvjetaji o spontanim parapsiholokim fenomenima, potaknuli su niz uglednih znanstvenika prirodnog i drutvenog usmjerenja, da se udrue i zaponu s organiziranim istraivanjem. Godine 1882. u Londonu je osnovano Drutvo za (para)psiholoka istraivanja (Society for Psychical Research), a dvije godine kasnije utemeljeno je u SAD-u American Society for Psychical Research, da bi na poetku 20. st. Institut za metapsihiku okupio i francuske znanstvenike. Zadaa tih drutava bila je prikupiti i prouiti neobine pojave, strogo vodei rauna o vjerodostojnosti pristiglih izvjetaja, a s glavnim ciljem da se dokae opstojnost parapsiholokih fenomena te da ih se, ako budu potvreni kao stvarne injenice, pokua i protumaiti. lanovi londonskog drutva izdali su viesveano djelo u koje su sabrali sve pomnjivo ispitane sluajeve, meu njima i vie od 800 uvjerljivih primjera telepatskog prijenosa informacija. Opstojnost paranormalnih fenomena u mnogim se sluajevima mogla dokazati, eksperimentiranjem su se postizali obeavajui rezultati, a u istraivanja bili su ukljueni
7

prvorazredni strunjaci: predstojnici katedara na prestinim sveuilitima, izumitelji i Nobelovi laureati, tako da su se na prijelomu 19. i 20. stoljea stekli svi uvjeti da se parapsihologiji prizna status zasebne znanstvene discipline. To se ipak nije dogodilo. Dodue, u to je vrijeme mladom vicarskom lijeniku C. G. Jungu uspjelo na cirikom medicinskom fakultetu doktorirati s tezom O psihologiji i patologiji tzv. okultnih fenomena (materijal za disertaciju prikupio je dvogodinjim prouavanjem djevojke koja je bila spiritistiki medij, a posjedovala je i psihokinetske sposobnosti). Rije je, meutim, bila o iznimci. Sveuilina vrata su za parapsihologiju ostala vrsto zabravljena. S pravom se moe pretpostaviti da su na takav ishod utjecali i imbenici koji izlaze iz uih okvira same pojavnosti kao objekta znanstvenog istraivanja, te da razlog za nesporazume valja traiti u irem drutvenom kontekstu. Pokuat emo tu pretpostavku ispitati praenjem puta kojim je prolazila psihoanaliza koja se u to vrijeme pomaljala na sceni. Podsjetimo: kao metoda lijeenja neurotinih poremeaja, psihoanaliza je zasnovana na teoriji o nesvjesnom kojim dominiraju nagonske sile seksualne i destruktivne naravi. Tu, u osnovi spekulativnu teoriju vrlo je umjeno razradio beki neurolog Sigmund Freud (18561939). Panseksualizam kao dogma oekivano je pozlijedio puritanski graanski moral, a medicinski su krugovi psihoanalizu nastojali doslovce kriminalizirati. Tako je 1911., na kongresu neurologa i psihijatara u Hamburgu, pri najavi rasprave o psihoanalizi, njemaki profesor Weygand udario akom o stol i uzviknuo: To nije stvar za znanstveni skup, to je stvar policije!, a budipetanski mu kolega jednakom je ustrinom dometnuo da je pravo mjesto za psihoanalitiare - tamnica. Pa ipak, upornom Freudu i krugu njegovih spretnih i probojnih sljedbenika uspjelo je psihoanalizu odrati na nogama. Dodue, prvobitne radikalne postavke do stanovite su se mjere modificirale, izvorna otrica je otupjela, no, valjda i zbog toga, broj pristaa je rastao i psihoanaliza se pretvorila u pokret koji e prebroditi ocean nezaustavljivo se irei Sjedinjenim Dravama. Tako je Europa uredno vratila dug Americi za uvoz spiritizma koji je prije sedamdesetak godina preplovio isti put, ali u obratnom smjeru. Freudovi sljedbenici u psihoanalizi su prepoznali mono oruje kojim se moe priskrbiti ugled i novac. Ali, pojavile su se naznake da bi se veliki tata mogao izmaknuti kontroli. Naime, otroumnom i znatieljnom ocu psihoanalize nije promaknuto da se izmeu osoba koje su u bliskom kontaktu, kakvog zahtijeva psihoanalitiki terapijski postupak, javljaju i neobine pojave. Freud se uvjerio u opstojnost telepatije! Jo 1922. naumio je o tome odrati kongresno predavanje. Napisao je i raspravu. A to je trebalo sprijeiti. Duobrinici, meu kojima je prednjaio Amerikanac Ernest Jones, kasniji Freudov biograf, pobrinuli su se da uitelj predavanje ne odri, a rasprava Psihoanaliza i telepatija bit e objelodanjena tek poslije autorove smrti. Briga da se Freudov izlet u okultno zataka traje do naih dana. U sveuilinoj knjinici u Beu uva se danas tek jedan primjerak toga spisa i to na rumunjskom jeziku! Freudov interes za paranormalno nije bio tek nuzgredan. Mislio je on o tome ozbiljno, o emu najbolje svjedoi njegova izjava na koncu karijere: Kad bih jo jednom mogao poeti, posvetio bih se parapsihologiji. Mogli bismo rei - teta da se to nije dogodilo. Jer, kad je ve uspio izgraditi teorijsku konstrukciju na labavim temeljima, to bi tek, svojom moi konceptualizacije i uvjeravanja, uz zavidan spisateljski dar, taj ovjek bio kadar uiniti da je zidao zdanje na vrstom osloncu dokazivih injenica. Kako bilo, brini su inenjeri dua bili vrlo temeljiti, pa sam siguran da e i ovo o emu govorim, svi ti Freudovi nestaluci, i danas nekima izgledati neuvjerljivo. U prilog tome govori i moje osobno iskustvo da o Freudovim ekskurzima u paranormalno nita ne znaju ni kolege koji su u teoriju i praksu psihoanalize upueni bolje od mene. Svim nevjernim Tomama stoga preporuujem da uzmu u ruke knjigu C. G. Junga Memories, Dreams,

Reflections (Sjeanja, snovi, razmiljanja) iz 1961. U njoj e meu ostalim nai i Jungovu prepisku s Freudom iz koje se, uz ostalo, vidi i da je Freud bio praznovjeran. Tako 16. travnja 1909. Freud pie Jungu da je uvrtio sebi u glavu da e umrijeti izmeu 61. i 62. godine ivota, zbog ega se pribojava tih brojeva, kao i broja 31 (koji se dobiva kad se 62 podijeli sa 2). Rjeenje svome strahu i praznovjerju Freud je naao u jednoj neobinoj podudarnosti iz 1899. Te je godine on s navrene 43 godine zavrio svoje ivotno djelo Tumaenje snova, a telefonski mu je broj izmijenjen u (1)43 62. Ako prva brojka, 43, oznaava dovretak ivotnog djela, onda druga, 62, protumaio je on, mora oznaavati dovretak ivota, tj. godinu smrti. Zanima ga to o takvom objanjenju misli Jung, a pri kraju pisma jo moh Junga da mu javi kako napreduje istraivanje duhova. Jungova su Sjeanja, dakle, zanimljivo i poticajno tivo, pa bi se hrvatski izdavai, kad su se ve potrudili izdati Paracelsusove ezoterike studije, mogli primiti i objavljivanja hrvatskog prijevoda Jungove knjige. Svim uvarima istoe Freudova uenja usprkos! U zapadnom svijetu psihoanaliza se emancipirala kao samosvojna psihoterapijska metoda i kao zasebna disciplina sa znanstvenim pretenzijama, dok se parapsihologija, kao to smo pokazali, ak i definira na zapanjujue nerazumijevajui nain. U zemljama tzv. istonog bloka bilo je obrnuto. Obiljeena kao ideoloka devijacija i buroaska izmiljotina, psihoanaliza je bila proskribirana. Nije se smjela prakticirati u radu s pacijentima, niti se moglo o njoj ozbiljno govoriti, a kamoli prouavati je na (sve)uilitima. S druge pak strane, u istraivanje parapsiholokih pojava Sovjeti e, pogotovo po zavretku Drugog svjetskog rata, uloiti velika sredstva i angairati istaknute znanstvenike, koji su djelovali u brojnim zavodima i institutima ne samo u velegradovima, tadanjem Lenjingradu i Moskvi, ve i u dalekim krajevima velike zemlje. Jedan od najpoznatijih i najdjelatnijih bio je parapsiholoki institut u Alma Ati. Samo na prvi pogled moe izgledati udnim da se neobinim pojavama u zemljama s dominacijom materijalistike ideologije pridavala tolika vanost, te da su se ulagala tolika sredstva u istraivanje paranormalnih pojava. Naime, procvat parapsihologije nije se dogodio usuprot vladajuoj ideologiji, nego ba zahvaljujui njoj. Logika je vrsta: Ako neka pojava uistinu postoji i ako pri njezinoj fiksaciji nije bila mogua pogreka ili nedobronamjerno izvrtanje injenica, tada tu pojavu treba svrstati u odreenu grupu nauke o prirodi i valja je istraivati objektivnim metodama. Ako se pak pojava ne moe objasniti poznatim prirodnim zakonitostima, potrebno je stvoriti nove pojmove, postaviti nove hipoteze i razraditi nove metode istraivanja. Takva se stajalita vie nego tek rubno dodiruju sa stavom Crkve, koja takoer inzistira da se neobine pojave istrauju do granica do kojih je dospjela znanost o prirodi. Samo to e Crkva, ako se ta granica pokae nesavladivom, dopustiti izlet u udesno, kada se sporni fenomen preputa istraivanju teologa. Materijalistika ideologija nee, meutim, priznati postojanje zapreke koja bi se nepremostivo mogla isprijeiti pred pokuajima da se neka postojea pojava objasni prirodnim putem. Ali neemo biti naivni pa povjerovati da su se u sovjetskoj zemlji parapsiholoka istraivanja toliko razvila tek zbog plemenite tenje za spoznajom novih injenica. Razlozi su bili mnogo prizemniji, praktiniji. Znanja do kojih su Sovjeti dolazili istraivanjem paranormalnih fenomena koritena su prvenstveno za politiku i privrednu pijunau te za nadzor unutarnjih sumnjivaca. Institucije koje su se bavile prouavanjem parapsiholokih pojava bile su pod neposrednim nadzorom KGB-a. I obavjetajna sluba glavnog im hladnoratovskog suparnika, amerika CIA, bila je zainteresirana za mogunost koritenja pojave izvanosjetilnog zapaanja u pijunske svrhe. Razraivani su projekti, ulagala se sredstva. No, u Americi je to ilo sporijim tempom. Zapadnjaci su, naime, zauujuom prostodunou pretpostavljali da e u zemljama s dominirajuom materijalistikom doktrinom ideoloki imbenik biti zapreka istraivanju fenomena obiljeenih duhovnou (spiritualnou). Bili su u zabludi. A kad su se jadu
9

dosjetili, u parapsiholokom nadmetanju Sovjeti su ih prestigli. Suoene s neugodnom injenicom, Amerikance je obuzeo panian strah da bi Rusi mogli djelovanjem iz daljine provaliti u najskrovitije njihove tajne, pa i pogubno utjecati na zdravlje, ak i ivot, visokih dunosnika. O tim i drugim pojedinostima borbe zapadnih i istonih obavjetajnih slubi moe se saznati iz vrlo zanimljive knjige Psychic Wars dr. Elmara R. Grubera, u nas objavljene 2009. pod naslovom Parapsiholoki ratovi (AGM, Zagreb). O kakvom je neobinom, ponekad i grotesknom ratu rije vidi se i iz ovog citata: Bivi CIA-in agent Victor Marchetti pripovijeda najnevjerojatnije zgode s poetka 1960.-ih. Pukovnik Oleg Penkovski bio je jedan od najvrednijih veza koje je CIA imala s druge strane eljezne zavjese, dok nije 1963. proglaen krivim za izdaju i smaknut. Prema Marchettiju, to CIA-u nije odvratilo od pokuaja da i dalje dri vezu s pukovnikom Penkovskim - koji se sada zaista i nalazio na drugoj strani - uz pomo medija koji je trebao navesti mrtvog agenta da otkrije tajne informacije. Oito je veza pomou medija u potpunosti zadovoljila CIA-u. Marchetti tvrdi da oni nisu vidjeli razloga da prekinu tu prilino, ak i za parapsihologe, neortodoksnu metodu prikupljanja informacija (nav. djelo, str. 25). Odailjae telepatskih signala koristili su Rusi i za sitnije marifetluke. Nema valjana razloga ne povjerovati lenjingradskom emigrantu, ahovskom velemajstoru Viktoru Kornoju, da mu je, u meu za prvenstvo svijeta, upornim zurenjem iz prvih redova gledalita ometao koncentraciju stanoviti graanin Zuhar, kako bi pripomogao privilegiranom Anatoliju Karpovu. O dometima u istraivanju paranormalnih pojava u SSSR-u iru su svjetsku javnost na popularan nain 1970. prvi put izvijestile Amerikanke Sheila Ostrander i Lynn Schroeder. Njihova knjiga Psychic Disoveries behind the Iron Curtain (Parapsiholoka otkria iza eljezne zavjese) informativno je i itko tivo, tek to pomalo smeta fascinacija poletnih mladih dama uglaenou i susretljivou njihovih sovjetskih domaina. No, bilo je to vrijeme hladnoga rata, amerika propaganda radila je svoje, pa su se autorice valjda pribojavale da se iza zavjese kriju tek nakostrijeeni mrgudi. Doekali su ih, meutim, izobraeni i pristojni ljudi koji su teno govorili jezikom svojih goa, a pokazali su im, dakako, taman onoliko koliko su htjeli. Pad eljezne zavjese i parcelizacija Sovjetskog Saveza, s promjenom drutvenog ustroja u osamostaljenim zemljama, bitno e utjecati na stagnaciju u razvoju istraivanja paranormalnih pojava u tom dijelu svijeta. Tranzicijske zakonitosti usmjerit e financijske tokove drugim smjerovima. Strunjacima se nee moi obinim dekretom narediti ime e se baviti, a sloboda kretanja otvorit e im puteve prema zapadu. Jo u drugoj polovici osamdesetih godina prolog stoljea, kada je Gorbaovljeva perestrojka omekala krutost sovjetskog reima, noen povjetarcem obeavajuih promjena, meu nas je u Zagreb doleprao neobian gost. Bio je vidovit i nadaren sposobnou da rukopolaganjem prepozna oboljeli organ i olaka bolne tegobe, a medicinsku izobrazbu, govorilo se, stekao je na lenjingradskom uilitu. Stjecajem okolnosti imao sam priliku ne samo susresti toga vitkog, crnomanjastog i naizgled skromnog momka, ve, u drutvu jo dvojice kolega, s njim automobilom putovati od Zagreba do Sarajeva, gdje su u tamonjoj klinici uli za nj i zaeljeli da im pomogne u rjeavanju nekih nejasnih sluajeva, lijekom vonje, od utljivog mladia - koji je, uzgred reeno, iz platnene vreice neprestance vadio i grickao orahe i nekakvo zrnovlje - uspjelo se ipak saznati da je podrijetlom iz male kavkaske zemlje, a veliku je domaju napustio jer mu se nije dopadalo da se tamo njegove sposobnosti koriste u policijskim istragama. U Sarajevu, nakon etnje Baarijom, gdje se vidoviti kolega na jednom tandu opskrbio bamijom, nai gostoljubivi domaini posjeli su nas u Ferhatovievu zalogajnicu. Dok smo se prejedali evapima i napajali pivom, mladi je rukopolagatelj hrskao svoj bosanski specijalitet, bamiju, i obilno ga zalijevao -vodom. U to vrijeme kerefeke s prehranom jo nisu bile postale modom. A nisam znao niti to da se
10

alternativci gotovo u pravilu hrane na poseban nain, pa mi je sve to izgledalo pomalo udno. No, jo mi je udnije bilo kad sam poslije nekog vremena saznao da je naeg sovjetskog prebjega, nakon uspjeha na sarajevskoj turneji, vjetar nanio do jedne od velikih psihijatrijskih ustanova, gdje je naao stalno zaposlenje. A kuda ga je otpuhao vihor rata, koji e uskoro buknuti, toga ne bih znao. Ne znam, uostalom, ni tko je ni to je zapravo bio taj ovjek. Posljednjih petnaestak godina sustavno se istrauju parapsiholoke pojave u Kini i Japanu. Broj paranormalno nadarenih u mnogoljudnim zemljama nesumnjivo je visok. Moemo oekivati zanimljiva otkria.

Rije prije
ivot sa stricem ili O autoru i nastanku knjige Premda je literatura o parapsiholokim pojavama razmjerno bogata, malo je tekstova trajnije vrijednosti. Autori koji temi pristupaju senzacionalistiki i s neskrivenim komercijalnim pretenzijama privlae itatelje kratko vrijeme, dok ih s trita ne istisnu jo atraktivniji naslovi. S druge pak strane, ozbiljno pisane knjige s duboko utisnutim autorskim peatom tematski su obino ograniene na ue podruje pieva interesa, pa e stoga, kao i zbog subjektivnosti u pristupu, biti interesantne tek uem krugu zanesenjaka. Ako ita u parapsiholokoj literaturi nedostaje, to su objektivno i s distancom pisana djela u kojima su neobini fenomeni sustavno razvrstani, pojave ilustrirane karakteristinim primjerima, a razliita tumaenja ravnopravno navedena. S takvom je namjerom splitski sveenik dr. Miroslav Matijaca pisao, no ne i dopisao Temelje parapsihologije. Nakon Drugog svjetskog rata on je studentima Visoke bogoslovne kole u Splitu, poslije i u Zadru, drao predavanja iz parapsihologije, a budui da iz te discipline na hrvatskom jeziku nije bilo uporabljiva prirunika, napisao je kraa skripta koja je kasnije proirio i preradio s namjerom da takvo djelo poslui ne samo studentima i sveenicima, nego i irem krugu zainteresiranih. Miroslav Matijaca, osim na rimskoj Gregorijani, gdje e obraniti disertacije iz filozofije i kanonskog prava, usavravao se i na francuskim (Lyon) te bavarskim visokim katolikim uilitima. Sveenike je dunosti obavljao u splitskoj katedrali sv. Dujma. Bio je unaprijeen kanonikom, a dosegnut e i ast monsinjora te tajnog komornika Njegove Svetosti. Od 1919. do 1926. ureivao je slubeni list Splitske biskupije. Dozvolom crkvenih vlasti imao je pravo biti nazoan na spiritistikim seansama, a takvih je privatnih kruoka u tadanjem Splitu bilo nekoliko. Aktivan i u svjetovnom ivotu, dr. Matijaca je od 1924. do 1940. povremeno radio i u Gradskoj biblioteci u Splitu, a vjeronauk i filozofiju predavao je kasnih tridesetih prolog stoljea u splitskoj realnoj gimnaziji. Od 1943. do 1945. bio je ravnatelj klasine gimnazije u svom gradu. O sveeniku Matijaci zanimljivo svjedoe dr. Petar Grisogono iz Splita i publicist i pisac Bogdan Radia, roeni Splianin, autor vrlo itane Agonije Evrope (1940) i memoarskog dvosveanog djela ivjeti nedoivjeti (1982-84). Potaknut irim prikazom knjige Tajna stigmatizacije dr. Miroslava Matijace i dr. Ivana Matka (Naklada Pavii, Zagreb, 2009.) u Glasu Koncila (autor Ivan Mikleni), u istom e se
11

listu javiti Petar Grisogono (Sjeanje na dr. Matijacu, GK, 26. IV. 2009.). Sjeanje na dr. Matijacu, napisao je stari splitski profesor, je sjeanje na njegova predavanja, razgovore i na sve ono to smo od njega nauili. Tada su bile redovite kolske mise. Rekao je da on nikoga ne sili ii na misu ako to ne eli, ali svi smo ili, kao i na duhovne vjebe pred Uskrs. Govorilo se i o udima u Lurdu. Rekao je da vjernik ne mora vjerovati u uda i da to nije grijeh. Jednom prigodom donio je rendgenske snimke o izljeenju jednog vjernika prije i nakon posjete i molitve u Lurdu. Radilo se o raku jednog organa. Medicina nije imala odgovor. Prepustio je nama prosudbu. U razgovoru o spiritizmu i slinim pojavama rekao je da su to neprotumaive prirodne sile, a mi smo razmiljali tko upravlja tim silama... Na jednom skupu prilikom izlaganja nekog profesora uli su se pojedinani zviduci. To se komentiralo kao nepristojno i neodgojeno. Dr. Matijaca je rekao: 'Djeco, svakome kome je doputeno pljeskati mora biti doputeno i zvidati' (1938.). Dr. Matijaca je poznavao i povijest Splita. Saznali smo da su Lyon i Split slini gradovi. Kad se doe u Split ili Lyon, uvijek se uju crkvena zvona od izlaska do zalaska Sunca. Nekad u Splitu i iroj okolici bilo je oko 300 crkava, kapela i kapelica. Saznali smo da je 1932. na svjetskoj izlobi o ljepoti i smjetaju gradova Split bio drugi iza Ria de Janeira i jo puno toga. Mi se svojih profesora sjeamo sa zahvalnou i pijetetom. A u tjedniku Hrvatski glas (Winnipeg, Kanada) Bogdan Radia svoju redovnu kolumnu Iz moje torbe (13. IV. 1964.) naslovljava Smrti uokolo nas i osvre se na vijest o smrti dvojice splitskih sveenika. Popularnog i bunog glagoljaa don Herkulana Lugera Radia se sjea kao redovnog gosta za stolom mudraca u kavani na splitskoj pijaci, uz Trumbia, Tartagliu, Smodlaku, brau Uvodi, slikara Vidovia, gradonaelnika Mijaljevia i kipara Metrovia, te navodi da je s odlaskom toga veselog renesansnog prelata koji nije bio velik teolog ni pedagog na neki nain iezao stari Split. U nastavku teksta Radia pie: Isto tako javljaju mi da je umro i Don Miro Matijaca, koji je iako Katelanin cio svoj vijek proboravio u Splitu. Sveenik Matijaca bio je po svojoj prirodi sasvim oprean don Erkulanu. Kad bi prolazio od svoje kue do Gradske biblioteke, Don Miro Matijaca se ne bi ni vidio ni uo. Kad bi se don Erkulano pojavio na pijaci mogao ga je vidjeti cio Split, ne Don Mira. On bi se mimo prouljao. Bio je neobino pitom, kao to su poneki Katelani, ne svi. Ja sam kao malo pukokolsko dijete esto provodio svoje ferije u njihovoj kui, gdje me je njegov otac puki uitelj uio narodnoj pjesmi. Sjeam se uvijek stihova koje sam od njega uo: Pao snijeg / Pokrio do i brijeg. U gradskoj biblioteci Don Miro zamjenjivao je profesora Duana Mangjera. Iako se politiki nisu slagali, obojica su se sjajno upotpunjavala. Nama, mladim gimnazijalcima ednih knjiga, uvijek su davali vrlo iroke savjete i putali nas da itamo sve to hoemo. Zahvaljujui okolnostima koje nisu bile sretne, s Miroslavom Matijacom, jedanaest godina starijim bratom moga oca, imao sam sreu pod istim krovom ivjeti od svoje desete do sedamnaeste godine (1947-1954). Moja ua obitelj, naime, ostala je bez kue i kuita, pa nam je stric Miro prepustio svoj trosobni stan u Kavanjinovoj ulici i liivi se komfora stijesnio se u stubinom sobiku. Sobu u kojoj sam spavao i uio od strieve sobe dijelila su tek vrata koja, uzgred reeno, nikad nisu bila zakljuana. Mogao sam kad god sam htio ulaziti u njegovu sobicu, listati knjige, prevrtati rukopise, pa i sluiti se pisaim strojem, tako sam se i priuio tipkanju s dva prsta i toj sam tehnici ostao privren do nedavno, kada su mi u krilo posjeli laptop, tu plastinometalnu spravu raunajui valjda da prestarjelu ovjeku na to mjesto ne prilii posjesti neto iva. Uzgred, stari striev pisai stroj jo je u funkciji. Nije prilika nairoko raspredati priu o ivotu sa stricem. Rei mi je tek toliko da sam u odrastanju uivao sve blagodati njegovih odgojnih metoda, koje su bile ba onakve kakvima ih opisuje prof. Grisogono. I Radica je imao pravo rekavi da je stric bio pitom i na neki nain samozatajan, premda ne i nedrutven. Dapae. U drutvu je bio govorljiv, nasmijan, vedar. Nije, istina, zalazio u kavane, ali je u njegovoj sobici svake veeri bilo posjetilaca, u teka
12

vremena dolazili su se s njim savjetovati kolege sveenici, ugledne osobe iz predratnog pa i poslijeratnog javnog ivota, ljudi raznih vjerozakona, eljad od pera i od motike. Stric nije pravio razlike. A kako je tijekom dana bio zauzet sveenikim i nastavnikim obvezama, za rad na knjizi o parapsihologiji, koja je nastajala u to vrijeme, ostajali su mu tek kasni sati. Lupao je po pisaem stroju do dugo u no. Vijest o strievoj smrti zatekla me dok sam, nakon zavrena studija medicine, lunjao svijetom, a vrativi se doma, otac, koji e tek nekoliko godina nadivjeti svog znatno starijeg brata, predao mi je njegove rukopise, meu kojima su bili i Temelji parapsihologije. Rukopis je uvezan u tvrdi platneni uvez, a opsee 230 stranica pisanih strojem srednjeg proreda s etrdesetak redaka po stranici, s time to su, valjda zbog tednje, listovi ispisivani s obiju strana. No, i tednja ponekad ima cijenu: s vremenom se modroljubiasta tinta s nasaftane i ne odve kvalitetne trake proirila, a probila se i na drugu stranu lista, pa je prvih tridesetak stranica jedva itljivo. Pravopis je zavren 1954., no autor je nastavio s radom. Rukom ili strojem ispisivane papirie lijepio je na margine i tako nadopunjavao osnovni tekst. Neke dopune bile su ispisivane i na posebnim listovima s napomenom: uvrstiti u tivo, k stranici... Istrici iz novina, domaih i talijanskih, koji su se odnosili na predmet, umetani su meu korice, a neki posloeni u posebnoj omotnici (ili oklopnici, rekao bi stric). Kako bi izgledao dovreni rukopis, moe se posredno zakljuivati. Naime, 1961. u Zagrebu je, uz doputenje crkvenih vlasti, umnoena knjiica Enigma stigmatizacije, a stigmatizaciji je posveeno i jedno poglavlje rukopisa. Uporeujui ta dva teksta lako je uvidjeti da je umnoeni tekst znatno proiren, doraeniji, stilski dotjeraniji, a dopunjen je ne samo podatcima s margine, ve i spoznajama do kojih je autor doao iz neposrednog razgovora s lijenikom poznatog stigmatika Padra Pia iz Pietrelcine. Drugim rijeima, na rukopisnim Temeljima parapsihologije bilo je jo mnogo rada. Sadrajno, djelo se oslanja o (klasine) radove autora djelatnih u francuskom Institutu za metapsihiku, te u londonskom Drutvu za istraivanje (para)psihikih pojava, kao i na neke njemake istraivae. S obzirom na vrijeme u kojem je rukopis nastajao, to je i logino. Otkria iza eljezne zavjese jo nisu bila dostupna, a ni Sovjeti jo nisu bili poeli ulagati vea sredstva u istraivanja paranormalnih pojava: u njih su instituti koji e se s tim baviti tek poeli nicati, da bi se, kao to je u uvodu kazano, kasnije namnoili. Terminoloki, autor je blii nazivima koje za pojedine pojave rabe francuski autori, pogotovo Richet. I to je shvatljivo, jer Richet je bio jedan od rijetkih klasinih istraivaa koji je ostao imun na spiritistiki virus, to se za engleske pisce ne bi moglo rei. Skrenuo bih pozornost na to da Matijaca strogo lui pojmove metagnom i medij, oznaavajui metagnomima paranormalno nadarene osobe, dok bi mediji bili (iskljuivo) posrednici u tobonjoj komunikaciji s onostranou. Primjeri kojima se ilustriraju pojedini fenomeni odabrani su tako da se, uz opepoznate sluajeve koji se uestalo pojavljuju u parapsiholokoj literaturi, ipak prednost daje rjee spominjanim, no vrlo atraktivnim sluajevima. A gdje god je bilo mogue, navedeni su sluajevi iz nae sredine i blieg okruja, od koji se neki prvi put spominju. Valja se prisjetiti da se Matijaca parapsiholokom problematikom i spiritistikim fenomenima nije bavio tajno, ve je uz dozvolu crkvenih vlasti imao pravo nazoiti seansama okultista, a do njega su tako stizali, bilo od sveenika ili iz drugih izvora, izvjetaji o neobinim pojavama u naim krajevima. U tumaenjima autor ravnopravno navodi razliita, ponekad i oprena stajalita, nerijetko preputajui itatelju da se opredijeli onako kako sam prosudi. Takoer inzistira na kritikom razmiljanju, ukljuivanju zdravorazumskog prosuivanja. Takva su stajalita posljedica pieve osobnosti: kao to smo vidjeli, on je bio vrlo tolerantan, rekao bih - do krajnjih granica. Stavovi slubene Crkve ne iznose se kao konana istina, dogmatski. Crkva, inae, inzistira na stajalitu da se svakoj neobinoj pojavi pokua dati tumaenje usklaeno s
13

poznatim prirodnim zakonima, pa je stoga njena uloga u istraivanju paranormalnih pojava vrlo vana. Pojedina poglavlja nisu pisana u standardiziranom obrascu. Ponekad se poinje in medias res, opisom sluaja, drugi put irim povijesnim prikazom, to upuuje na zakljuak da djelo nije komponirano kao udbenik, ve kao tivo koje moe biti zanimljivo irem krugu zainteresiranih. Kao kuriozum spominjem i posljednje poglavlje Matijaina rukopisa, O parapsiholokim pojavama u djelima hrvatskih knjievnika. Koliko znam, to je u nas prvi pokuaj sustavnije obrade te teme. I to je shvatljivo. Autor je imao afinitet prema beletristici i dobro ju je poznavao. Njegov prikaz nije posve cjelovit, no i ovakav kakav jest moe biti dragocjen poticaj buduim istraivaima: mnogima e, uvjeren sam, biti i te kako zanimljiv. Kad sam prihvatio prijedlog izdavaa da doradim djelo Miroslava Matijace te da ga dopunim suvremenim spoznajama, prvo sam rijeio tehnike tekoe oko neitkosti etvrtine rukopisa, zatim sam poglavlja razvrstao po suvremenijem obrascu, slijedei osnovnu podjelu parapsiholokih pojava na dvije velike skupine: izvanosjetilno zapaanje i psihokinezu. Suvremena gledita na pojedine pojave najee sam ispisivao na kraju pojedinih poglavlja, ponekad u samome tekstu, a ponekad u biljekama ispod crte. Recentnim sam stajalitima posvetio i zasebno poglavlje, nastojei itatelja upoznati s dostignuima u istraivanju u istonim zemljama (pokusi s Ninon Kulaginom u levitaciji, pokusi eha Milana Ryzla s Karelom Stepanekom u vidovitosti). U vrijeme kada je Miroslav Matijaca pisao svoje djelo jo nije bio poznat fenomen bioluminiscencije, svjetlucanje (svih) ivih bia, u emu je kljunu ulogu odigrala specifina metoda fotografiranja sovjetskog eksperimentatora Kirilijana. U rukopisu je poglavlje imalo naslov Svjetlucanje iz modana. Iz niza biljeaka u strievoj ostavtini rekonstruirao sam sluaj Jure eprnia, a pojavi dvojatva dodao sam i sluaj arhitekta B. koji upuuje na prirodnu mogunost tumaenja toga fenomena (inae logiki shvatljivog samo ako se prihvati spiritistiko tumaenje o postojanju astralnog tijela). U meuvremenu se nalo i prirodno tumaenje nekih sluajeva pojavljivanja duhova, jedno od najzanimljivijih otkria u parapsihologiji, kojim se suzuje oblast okultnog i ohrabruju istraivai da trae prirodne uzroke neobinih pojava i onda kada to izgleda nemogue (posebno poglavlje o poltergeist fenomenu). U poglavlju o spiritizmu umetnut je i fenomen krinog dopisivanja, tobonjeg javljanja britanskog filologa, pjesnika i spiritista Myersa iz onostranosti. A dometnut je i pokus automatskog pisanja branog para Yeats. Posebno poglavlje posveeno je i pregledu parapsiholoke i spiritistike literature u Hrvata. Izvore sam crpio iz strievog rukopisa i umetaka (istriaka, naknadnih biljeaka), kao i iz djela Parapsihologija i religija dr. Vilima Keilbacha (Zagreb, 1944.) U tekstu o parapsiholokim pojavama u hrvatskih knjievnika analizirao sam antologijsku pripovijetku San doktora Miia K. . Gjalskog, a neto ire i Desniinu novelu piriti u kojoj je na vrlo slikovit, privlaan nain opisano kako se spiritiziralo u malograanskoj dubrovakoj sredini uoi Prvog svjetskog rata, dok mi je egedinova dua pripovijetka Pria o dva kamena bila putokaz prema Neobinom sluaju kapetana Tome K. sa samog kraja ove knjige. Nastojao sam to vie sauvati osnovni ton rukopisa, unato brojnim umetnutim poglavljima. U tome sam imao tekoa. Sa sobom samim. Naime, sa stricem me povezuje kratkovidnost i vii rast, ali nikako ne i narav. Ako je uope primjereno govoriti o sebi, rei mi je da moj nerv u pisanju nije odve koncilijantan ni tolerantan, kao striev, nego je polemian i zajedljiv. Nastojao sam se obuzdati koliko sam mogao, a poneka zlobna primjedba, anegdota, u biljeci ili tekstu, nadam se nee odve smetati itatelju, a moda, to bih volio, bude doivljena kao osvjeenje. Na eventualnu primjedbu da se knjiga vie oslanja
14

na ono to je bilo nego na ono to se dogaa danas, mogu rei da dananja dogaanja teko moemo shvatiti ako ne znamo to je bilo juer. Dapae. Uvjeren sam da povijest jest zaista magistra vitae - uiteljica ivota. Nevolja je u tome to su joj uenici loi. B. M.

Urednikova napomena
U zajednikom dijelu knjige tekst Miroslava Matijace sloen je preko cijele irine stupca, a tekst Bartula Matijace s uvlakom. Da bi razlika bila uoljivija, tekstovi dvojice autora sloeni su i razliitim tipom pisma. Sve biljeke ispod crte oznaene su inicijalima autora koji ih je napisao.

PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM IZMEU OPSJENE I ZNANOSTI S MNOGO NEOBINIH PRIA

Ukratko o psihologiji i parapsihologiji
Rije psihologija sastavljena je od grkih rijei psyche = dua i logos = govor, a doslovno znai govor o dui Do konca srednjeg vijeka psihologija je u prvom redu raspravljala o metafizikom supstratu svjesnih pojava, a tek u drugom redu dodirivala i objanjavala svjesne pojave. Danas ona raspravlja o zakonima ljudske due. Predmet je psihologije, prema tome, nae miljenje, osjeanje i htijenje, ukratko sve ono to svakog asa doivljujemo kao duevne akcije, to nam je neposredno dato i poznato. Tako je psihologija od isto filozofske nauke postala empirijskom znanou sluei se istom metodom kao i prirodne nauke, a da bi se izmjerio intenzitet i trajanje psihikih injenica psihologija se slui i matematikom. Psiholokih zavoda ima po cijelom svijetu, a svi su manje-vie osnovani po uzoru prvog zavoda za eksperimentalnu psihologiju to ga je 1879. u Leipzigu osnovao Wilhelm Wundt. Prvi psiholoki laboratorij u Hrvatskoj osnovao je 1920. Ramiro Bujas u Zagrebu, a da bi se dostignua eksperimentalne psihologije primijenila i za potrebe javnog ivota, pri Trgovinskoj komori u Zagrebu bila je otvorena stanica za izbor zvanja, zatim i vie slinih ustanova. Zaslugama psihologa do u tanine je ispitan duevni rad obinih ljudi. Ali, ima ljudi, iako ih je nevelik broj, koji su kadri obavljati neobine duevne radnje. Takvi ljudi nazivaju se metagnomi (grki meta = preko, gnomon = poznavalac, vjetak). Drugim rijeima, to su ljudi koji do svojih spoznaja dolaze neobinim putem i ije vjetine prelaze obine ljudske granice.
15

Ukoliko metagnom svoje spoznaje priopuje drugome naziva se medij (latinski medius = posrednik). Prouavanje tih osobitih duevnih aktivnosti ne obuhvaa obina psihologija, to bi trebalo biti podrujem posebne znanosti. Charles Richet mnogo je prouavao ove neobine pojave, pa je na kongresu u Rimu godine 1905. za tu nauku predloio i posebno ime metapsihika, jer se bavi onim to je preko onih injenica kojima se bavi obina psihologija. Za isti pojam Nijemci radije upotrebljavaju rije parapsihologija (grki para = uz, preko). Premda nije posve precizan taj se naziv udomaio i proirio, a preuzeli su ga i hrvatski autori. Kad znanstveni radnik u naunom laboratoriju, ili prouavajui prirodu, uoi neku novu injenicu, on toj injenici lako nae odgovarajue mjesto u redu svojih dotadanjih spoznaja. Tako su, primjerice, na tablici kemijskih elemenata, koju je svojedobno bio sastavio D. I. Mendeljejev, razni znanstvenici nali odgovarajua prazna mjesta za novopronaene elemente. Ali, dogodi se koji put da nove injenice zbunjuju na duh, jer ih ne moemo uskladiti sa starim spoznajama. Tada nam je dunost dobro otvoriti oi i kritiki jo jednom procijeniti sve okolnosti koje su injenici prethodile ili ju slijedile, da bismo vidjeli nismo li moda postali rtvom vlastite zablude ili tue prijevare. No, kad smo sve tako uinili, ni tada nemamo pravo novu injenicu odbaciti samo zato to nas sili da odustanemo od hipoteza i teorija koje smo bili stvorili. Naprotiv, naa je dunost da tada traimo nove i bolje hipoteze i teorije jer, kad bismo drugaije postupali, svaki znanstveni napredak bio bi nemogu. Ta naela valja u cijelosti primijeniti i u prouavanju duevnih injenica. U ovoj knjizi je, prema najboljim izvorima, sakupljeno pedesetak karakteristinih injenica koje obina psihologija ne moe razjasniti, ali, budui da su utvrene valja ih uzeti u razmatranje. Te neobine injenice sredio sam po skupinama da bi im, zatim, ovdje-ondje pokuao dati neko manje ili vie vjerojatno tumaenje. Granice izmeu psihologije i parapsihologije nisu otro zacrtane, esto je vrlo teko odrediti spada li ili ne spada neka pojava u obine duevne radnje ili se mora smatrati neobinom, dakle parapsiholokom. Jo je tee klasificirati pojave zaista parapsiholoke, jer je svaka pojava za sebe neto osobito, a nauka svrstava pojedine pojave u jednu ili drugu skupinu, prema onome to se ba kod te pojave osobito istie. Na koncu radnje dodana je i rasprava o spiritizmu. To je bilo potrebno jer je velik broj pojava u spiritizmu parapsiholoke naravi. Usput je time udovoljeno i jednoj drugoj potrebi. U ovom posljednjem (II. svjetskom ratu), kao i u svakom veem ratu, iznenada se pojaao interes za nadnormalno. Tisue pojedinaca, mueva i ena, traili su i trae preko medija u tamnim komorama dodir sa svojima koji su poginuli na bojnim poljanama. Je li to mogue, vidjet e se iz nae knjige. Na kraju ovog kratkog uvoda posluit u se Ciceronovim rijeima: Protumaiti kako budem mogao, ali ipak ne kao Pitijski Apolon da bude sigurno i stalno ono to reem, nego kao obian ovjek, pristajui i na vjerojatna nagaanja (Tusculanae disputationes, I. 9.).

16

I. IZVANOSJETILNA ZAPAANJA
Saznavanje buduih dogaaja (prekognicija)

Predosjeaji
Predosjeaj je najelementarniji parapsiholoki doivljaj. Ali, rijei nii, najnii ili elementarni u filozofiji duha imaju tek terminoloku vrijednost. I onaj vii postoji samo zato to postoji nii, a taj nii nije zato manje vrijedan ili bezvrijedan, kao to nije bezvrijedna ili manje vrijedna prva stuba stubita prema vioj stubi. Predosjeaj je jednostavan, asovit, sinoptian in spoznaje, neko neposredno opaanje, duhovno gledanje i neposredno steeno saznanje. Zato ga ne smijemo mijeati s logikim, diskurzivnim zakljucima kada do predvianja buduih dogaaja dolazimo putem dokazivanja i posrednih pojmova. Ope je poznato i priznato da pjesnici i drugi umjetnici svojim viim i finijim instinktom esto vide dalje i dublje od strogih historiara, vezanih za suha fakta i uvijek nedostatne izvore. A tu sposobnost ne bismo smjeli zanijekati ni osobito senzibilnim osobama, ljudima profinjenih ivaca, bez obzira jesu li ili nisu umjetnici. S druge pak strane, predosjeaji e biti rjea pojava kod ljudi koji, poput znanstvenika, apstraktno misle, ih kod trgovaca koji raunaju. Predosjeaji e biti vrlo esti i kod svih primitivnih naroda. Oni se preteno zanimaju sami za sebe, njihova je mata silno bujna. Poznato je da primitivci imaju snaan predosjeaj za vrijeme, bolest i smrt. Kulturan ovjek ne obraa, naprotiv, panju na svoja osobna raspoloenja, oslanja se na barometar, termometar i lijenika, pa tako pomalo gubi sposobnost predosjeanja, ba kao to se gubi vjetina ruke s kojom se dugo ne sluimo. Vrijedi pripomenuti da su u mlada ovjeka doivljaji poput predosjeaja znatno rjei nego u njihovih matera i otaca, baka i djedova. Da bi se osjetile te vrste duevnih doivljaja potreban je, izgleda, iskusniji ivot s mnogo uspomena i boli, trajnih, dubokih i dragih veza, kojih esto nemaju mladi ljudi zaneseni snovima, idealima i ivotom koji im tek poinje drhtati na usnama. Predosjeaji su posve naravna sposobnost, nema tu niega natprirodna niti treba ikakvih umjetnih sredstava da bi se ta sposobnost probudila. Gotovo uvijek se predosjea samo ono to je tuno. Zapazio je to jo starogrki dramatiar Eshil (525-456). Ovako to izrie voa kora u Agamemnonu: Zar su ikada ljudi iz ustiju proroita uli i jednu eljnu rije? Izmeu mnotva primjera ralanit emo podrobnije dva uvelike vjerodostojna sluaja koja su doprla do nas sa svim moguim pojedinostima. Prvi sluaj neka bude onaj vrlo poznati predosjeaj Kalpurnije, ene Julija Cezara. Ona je predosjetila smrt svoga mua u snu to ga je usnula no prije negoli je Cezar bio ubijen. Vidjela je kako urotnici navaljuju u senatu na njezina Julija, kako su ga izboli noevima i kako se on, prije no to e pasti, pokrio togom. Zato ga je tog kobnog dana, 15. oujka 44. g. pr. Krista, odvraala da ne ide u senat. Ali uzalud.

17

Ono to u ovom sluaju mui mislioca zapravo nije to to je Kalpurnija predosjetila smrt svoga mua, nego to je predvidjela neke okolnosti za koje ne znamo kako bi se mogle predvidjeti, a ipak su, navodno, bile predviene. Vrlo je, naime, bilo lako i s malo intuitivnog dara predvidjeti tuan konac Cezarov. On je tek bio proslavio trijumf nad pobijeenim Rimljanima koje je vodio sin njegova biveg kolege u trijumviratu, Knej Pompej. Bio je to vrlo nepolitiki i drzovit gest koji je duboko uvrijedio rimski narod. Istodobno je Cezar bio proglaen doivotnim diktatorom, obavljao je slubu konzula, raspolagao vlau narodnog tribuna i pravima cenzora. Naizgled je i dalje postojala republika: ostali su i senat i narodna skuptina, ali je Cezar zapravo bio neogranieni monarh. Broj senatora povisio je na 900, popunivi senat svojim pristaama, a narodna skuptina glasovala je po njegovim uputama. Zato je protiv Cezara raslo nezadovoljstvo. Teko su bih uvrijeeni ne samo njegovi osobni protivnici, nego i svi oni koji su bih i ostali prijatelji slobode. Kao to se kasnije saznalo, u urotu protiv njega bilo je upleteno ezdeset senatora a mnotvo graana uivalo je, bez sumnje, zbog toga to je danomice rasla mrnja prema despotu koji je prijetio ropstvom i senatu i rimskom narodu. Sigurno su se takva duevna raspoloenja oitovala u tajnim aputanjima koja su dola do uiju njegove ene i koja je zbog toga predviala pogibelj to prijeti njezinu muu. Kratak je misleni put da se s ove pretpostavke doe do pomisli na zasjede i bodee, pa da se sniva kako je izboden ba u senatu, gdje su ga ve toliko dana ekali. Razumljivo je takoer to Cezar nije posluao nagovaranja svoje ene da ne ide toga dana u senat. Odvaan do krajnjih granica, nije se bojao da se izloi bilo kakvoj pogibelji, bezgranino tat, prezirao je, kako to itamo u djelu Svetonija Trankvila1 De vita caesarum, ne samo svoje i tue sanje, nego i predvianja koja su haruspici (gataoci) itali iz utroba ivotinja. Uostalom, taj enin san nije mu javljao nita to on nije ve znao: da njegovi neprijatelji snuju kako ga se zavazda rijeeti. Ali, jake due ne odustaju od svojih namjera ni zbog zlokobnih sanja, ni zbog neugodnih predosjeaja. Gaius Suetonius Tranquillius, Gaj Svetonije Trankvil (75-150), rimski povjesniar, najvanije djelo: De vita caesarum (ivot careva) - op. B. M. Preostaje, meutim, rijeiti jednu tekou: kako je Kalpurnija mogla tono predvidjeti da je napadnuti Cezar pokrio glavu togom i potom se dostojanstveno sruio na tlo? Mogua su dva rjeenja. Moda je to bio samo sluajan slijed. Mata u snu obiava svoje sanjarije odjenuti u konkretne forme, pa je tako, valjda, Kalpurijina mata pukim sluajem predoila ovaj oblik smrti, kao to je mogla predoiti i kakav drugi. A moda je tuna ena, pripovijedajui kasnije drugima o svom predosjeaju, u svom velikom bolu i bez namjere da vara, nehotice umetnula u svoje pripovijedanje i one potankosti koje je bila saznala od trojice robova, koji su jedini u bjeaniji urotnika i senatora ostali uz svoga gospodara, postavili njegov le u nosiljku i donijeli je ucviljenoj supruzi. Da je ovo posljednje mogue, potvruje i injenica to Svetonije, kad govori o predosjeaju Kalpurnijinu, izriito tvrdi da je ona vidjela svoga Julija kako je umoren na njezinu krilu: maritumque in gremio suo confodi (Julius, 81). Nije, dakle, historijski utvreno da je Kalpurnija u snu vidjela i sve potankosti umorstva onako kako su se uistinu zbile. Slinom kritikom analizom mogli bismo ralaniti gotovo sve analogne dogaaje i doi do istih zakljuaka. Tako je, primjerice, predosjeaj smrti koji je imao predsjednik SAD-a Abraham Lincoln tek na prvi pogled nerazjanjiv, ali promotri li se malo bolje, razabrat emo bezmalo sve okolnosti koje smo vidjeli u Cezarovu sluaju. Lincoln sanja da vidi kuu drapiranu u crno i uje, i dalje u snu, kako mu sluge kau da je sve tako ureeno jer je Predsjednik ubijen u kazalitu hitcem iz samokresa. Lincoln o tome
18
1

razgovara sa enom koja ga, poput Cezarove Kalpurnije, savjetuje i moli da ne ide u operu, ah ni on ne slua enu, ide i biva ubijen metkom Wilkesa Bootha. Nema ovdje nieg natprirodnog. Lincoln je bio dua i srce Graanskog rata, u godini svoje pogibije definitivno je umirio june drave te drugi put izabran za predsjednika. Poraene pristae amerikog juga, uglavnom robovlasnici, bijahu ogoreni i zdvojni do dna due. Izgledalo je vjerojatno da e koji politiki zanesenjak pokuati Lincolnu oduzeti ivot. Prirodno je stoga bilo da Lincoln sanja o napadu, kao to se moglo oekivati da ni on, odluan i odvaan ovjek, ne vodi rauna o svojim sanjama, niti da se obazire na enina savjetovanja. Ne treba nas uditi ni to to je on, mislei dan prije na mogunost atentata, mislio takoer i na alobne sveanosti koje e se, nakon toga, initi njemu u poast, pa da su takve misli imale kao posljedicu san koji je usnio sljedee noi. A ne moe se iskljuiti ni mogunost da je gospoa Lincoln, priajui kasnije o suprugovu snu i o svojim savjetima koje on nije htio posluati, i nehote popunila priu pojedinostima, koje je tek kasnije saznala.2 Ni u Kalpurnijinu ni u Lincolnovu sluaju nije rije o predosjeaju kao asovitom, sinoptikom inu spoznaje. U tim dvama primjerima kobnim je slutnjama prethodio upozoravajui san podstaknut realno utemeljenim strahovanjima - op. B. M. Gotovo da i nema odrasla ovjeka koji nije imao brojnih, no bestemeljnih predosjeaja od kojih se, dakako, gotovo ni jedan nije ispunio. Ali predosjeaje koji se ne ispune ovjek lako i brzo zaboravlja, a kad se jedan ispuni, naglaava se: Ta, imao sam predosjeaj. Ciceron je napisao De divinatione (O proricanju), navodei mnogo sluajeva iz rimske povijesti, gdje su proroita krivo kazala te se pita: Pa zato ipak puk dri do proricanja. I odmah odgovara: Puk lako zaboravi na neispunjena proroanstva, a sluajno ispunjena dobro pamti i brzo vjeruje u kriva. I Sv. Augustin gledanja budunosti pripisuje ili sluaju ili Bojem saopenju (Confessiones, VII., 6). Te se misli Ciceronove i Augustinove lijepo dadu primijeniti i na predosjeaje, jer ovi, na kraju krajeva, i nisu drugo nego gledanje budunosti. Ispunjeni predosjeaj ostavlja u dui trajan trag, pa obini ljudi vjeruju da je svaki predosjeaj, pa i ne imao razloga na koji bi se oslonio, dovoljan da u nama stvori uvjerenje da e se obistiniti. Tko, pak, logino misli, opazit e da je neizmjerno vei broj predosjeaja koji se ne ispunjuju negoli onih koji su se ispunili, pa e zakljuiti da uzrok zato se, u nekom iznimnom sluaju, na doivljaj poklapa s bestemeljnim predosjeajem lei u razlozima koji sa samim predosjeajem nema nita zajednikog. Zakljuimo rijeima srpskog pripovjedaa Laze Lazarevia: Ima u oveku jedna ica, laljiva kao sluaj, pa ipak je zovu predoseanjem. Ko god igra na lutriji, taj pri svakom vuenju ima predoseanje da e dobiti i nikad se po svrenom vuenju ne udi kako ga je prevarilo to predoseanje. A udari li samo jednom na njega lepa srea, on ceo svet uverava da je znao da e dobiti, jer mu se sve ba tako inilo i nikako drukije (iz pripovijetke Sve e to narod pozlatiti). Ako smo saznali to o predosjeajima kae pripovjeda i lijenik Lazar Lazarevi, dobro je uti to je o istoj temi rekao i njemaki knjievnik, mudrac i prirodoznanac J. W. Goethe (1749 - 1832). U razgovorima s Eckermannom, 1. listopada 1827., Goethe veli: Mi smo opkoljeni atmosferom za koju jo nikako ne znamo ta se sve u njoj kree i u kakvom je ona odnosu s naim duhom. Ali toliko je, zaista, izvesno da u naroitim stanjima pipci nae due mogu da dopru preko njenih telesnih granica i da joj je doputeno predoseanje, pa ak i stvaran pogled u najbliu budunost (Razgovori s Geteom, Rad, Beograd, str. 70). I zaista, predosjeaji se danas smatraju jednim od najpouzdanije dokazanih injenica u parapsiholokim istraivanjima. U brojnim sluajevima budui dogaaj, na kojeg upozorava
19
2

predosjeaj (slutnja), manifestira se tek kao neobjanjiva napetost, nemir i strah, pa se u takvu stanju osoba odlui na neku radnju za koju ni sama ne zna zato ju je poduzela. Sakupljeni su mnogi sluajevi kad je, djelujui tako, ovjek u zadnji as izbjegao velikoj, ak i smrtonosnoj opasnosti. Primjerice, osoba mirno sjedi u svojoj fotelji, da bi iznenada istrala iz odaje, a as zatim na naslonja se srui plafon koji prethodno ni po emu nije pokazivao da je ruevan. U drugoj polovici pedesetih prolog stoljea William Cox je due vrijeme usporeivao broj putnika u vlakovima koji su pretrpjeli nesree s brojem putnika u vlakovima koji su uredno prometovali. U vlakovima pogoenim udesima broj putnika bio je manji na razini statistike vanosti! To moda ne dokazuje, ali ozbiljno indicira da su mnogi ljudi imali zle slutnje kojih moda nisu bili svjesni i prepustili su se da ih vodi predosjeaj (v. Elmar R. Gruber, Parapsiholoki ratovi, AGM, Zagreb, 2009., str 242). Ope je poznata fizioloka pojava da na uzbuujue prizore ljudski organizam, djelovanjem autonomnog ivanog sustava, reagira nizom pojava koje se lako verificiraju i mjere, primjerice, ubrzava se broj sranih otkucaja, poveava se ili smanjuje volumen krvi u pojedinim dijelovima tijela, pojaava se elektrina aktivnost koe (jeenje, kostrijeenje dlaka i sl.). No, eksperimentima je dokazano da se takve reakcije esto javljaju i prije negoli je osoba izloena zastranom ili uzbuujuem prizoru. Pokusi su raeni na taj nain da su pokusne osobe sjedile ispred zatamnjena kompjutorskog zaslona na kojem su se nasumce izmjenjivali mirni prizori (cvjetne livade, plava nebesa s pokojim bezazlenim oblaiem i si.) s brutalnim slikama (fizika agresija, seksualna perverzija i si.). Suvremeni parapsiholozi takoer eksperimentima pokuavaju dokazati da ljudi donose odluke i prije negoli su tih odluka postali svjesni. U istraivanjima im se pridruuju i psiholozi, te i oni sve vie znaenja pridaju intuitivnom, dakle, podsvjesnom rjeavanju problema. No, valja pripomenuti da je do identinih zakljuaka doao i francuski filozofski pisac Henry Bergson (1859 - 1941) jo 1889., kada je doslovce napisao: Ispitamo li svjesno sami sebe, uvidjet emo da ponekad vaemo motive, premiljamo to nam valja uiniti, a odluku smo u stvari ve donijeli. Neki, jedva ujni, unutarnji glas nam ape: 'emu premilja? Ishod ti je poznat, dobro zna to e uiniti'. A mi ipak premiljamo! (Bergson, Ogled o neposrednim datostima svijesti, Demetra, Zagreb, 2000., str 129).

Vizije
Latinski visio = duevna predodba Ukoliko se predosjeaj do te mjere pojaa da poprimi oblik jasne slike, tada govorimo o viziji. Navest emo nekoliko vrlo upeatljivih primjera kad su daroviti pojedinci u svojim vizijama doli do epohalnih znanstvenih otkria. Godine 1863. pozvan je na slobodnu katedru ope kemije u Petrogradu mladi znanstvenik Dmitrij Ivanovi Mendeljejev (1834-1907). Svim je silama radio kako bi odgovorio toj visokoj asti i tekoj dunosti. Bio je uspjean, ah uza sav uspjeh u poslu nezadovoljan s obzirom na gustu umu kemijskih elemenata i spojeva bez meusobne zakonitosti i povezanosti. Odredio je cilj: nai zakonitosti u elementima i srediti ih. Pokuao je, prvo, s bojom, no ispostavila se nestalnom, kao i, poslije toga, specifina teina, provodljivost elektriciteta i si. Moralo je, oigledno, postojati neko drugo osnovno obiljeje koje se nikad ne mijenja i bez kojega kemijski element ne bi bio onakvim kakvim jest. Da, karakteristini je znak zaista postojao, ali mu se nije pridavalo mnogo vanosti. To je atomska teina. Mendeljejev je do tog zakljuka doao usporeujui osobine svih elemenata. inilo
20

mu se da e s pomou te bitne razlike otkriti zakon slinosti i razlinosti meu elementima. Tu je bio klju njegova istraivanja, klju jedinstva i poretka u svijetu materije. Trebalo se samo kljuem vjeto koristiti. Tragovi po kojima je iao bili su nejasni. Da ne bi pogrijeio, da bi imao to pregledniju sliku veze meu elementima, izrezao je Mendeljejev od kartona 63 pravokutnika, koliko je do tada bilo poznatih elemenata, i napisao na svaki naziv elementa, njegove glavne osobine i atomsku teinu. Zatim je poeo s elementima slagati pasijans: redao je kartice u razliitim kombinacijama, mijenjao im mjesto, ispitivao slinosti i razlike traei opu zakonitost, onaj osnovni zakon kojem bi se pokoravali svi elementi. Danju i nou, za katedrom, u laboratoriju, na ulici i kod kue za pisaim stolom mislio je Mendeljejev o prirodnom sistemu elemenata. Neke veeri, godine 1869., kako pria jedan od njegovih uenika, sjedio je vrlo dugo, do iznemoglosti slaui svoj pasijans i zaspao ne postigavi nikakva rezultata. Ali, podsvijest nije prekidala rad: u snu je Mendeljejev saznao ono to je toliko dugo eljno oekivao, ugledao je svoj sistem skladan i neodoljivo jasan u obliku gotove tablice. Ubrzo je Mendeljejev razradio prirodni sistem elemenata u svim pojedinostima i o tome izvijestio Rusko fiziko-kemijsko drutvo. Poslije e se pronai da je redni broj elemenata u Mendeljejevljevu periodinom sistemu elemenata jednak elektrinom naboju jezgre atoma, ime je otvoren put objanjenju svojstava elemenata i spojeva, pa e periodini sustav postati osnovom moderne znanosti o strukturi materije (prema I. Neajev, Prie o elementima, Novo pokolenje, Beograd, 1946.). No, nije se Mendeljejev bavio samo znanstvenim radom u uem smislu rijei. Osnovao je on i poseban odbor za ispitivanje spiritistikih fenomena na sveuilitu u Petrogradu. Pri tome, valja kazati, u dostupnijim podatcima iz Mendeljejevljeva ivotopisa nema indicija da je sam bio metagnomski nadaren. Nikola Tesla (1856 - 1943) od ranog je djetinjstva bio kadar ivo zamisliti stvari, teko je razlikovao stvarno od zamiljenog. Tu, u obinom ivotu nezgodnu i ak zastraujuu sposobnost, Tesla je sjajno iskoristio u svojim epohalnim pronalascima. Njegov najvei izum, pronalazak obrtnog magnetskog polja i primjena istog na indukcijski motor i polifazni sistem, zaeo se vrlo rano, dok je 1878. bio student na Politehnici u Grazu. Jednog dana profesor Poschl, koji je Tesli predavao teorijsku i eksperimentalnu fiziku, demonstrirao je studentima Grammeov dinamostroj, koji je upravo prispio iz Pariza, radei s njim kao s motorom. Zapaajui jako iskrenje na komutatoru i ugljene etke za odvoenje struje, Tesla se usudio primijetiti kako bi bilo mogue izmisliti motor kojem te etke ne bi bile potrebne. Primjedba se profesoru Poshlu uinila toliko neprimjerenom, da je zamisao svog nadobudnog studenta usporedio s idejom o stvaranju perpetuum mobile. Isprva impresioniran profesorovim razlozima, Tesla se ipak vrlo brzo vratio svojoj zamisli. Do kraja semestra borio se s tim problemom stvarajui, u uobrazilji, projekte stroja na izmjeninu struju. Godine 1880. preao je Tesla iz Graza na Praki univerzitet, a idue godine primio se dunosti glavnog elektroinenjera novoosnovane telefonske kompanije u Budimpeti. U to vrijeme problem motora bez komutatora i bez etki postala mu je nekovrsna opsesija. Imao je dojam da se rjeenje uobliilo, no jo nije bio u stanju to izraziti. Jednog predveerja u veljai 1882. on je sa svojim prijateljem Szigettyjem etao petanskim parkom deklamirajui stihove iz Goetheova Fausta, kad mu je odjednom rjeenje koje je toliko traio sinulo pred oima izvanrednom jasnoom. Jasno je ugledao eljezni rotor kako se brzo okree u elektrinom vihoru - okretno magnetsko polje nastalo uslijed uzajamnog djelovanja dviju izmjeninih struja koje se ne poklapaju. Tesla je tapom u pijesku smjesta nacrtao shemu, detaljno

21

razlaui Szigettyju principe indukcijskog motora kakav e, est godina kasnije, patentirati u Americi. U rano proljee 1914. boravio je u oporavilitu u Schwarzwaldu (u jugozapadnoj Njemakoj) dr. Wilhelm Schmidt koji je bio izumio lokomotivu na pregrijanu paru (Heissdampflokomotive). Ve je tada bilo poznato da je njegov izum od najvee vanosti za konstrukciju lokomotiva. U nekoliko godina trideset tisua lokomotiva imalo je ugraene ove naprave, a pruski ministar eljeznica izjavio je da je u tom kratkom vremenu na taj nain bilo uteeno trideset milijuna zlatnih maraka. Zamoljen od nekog vrlo uglednog oporavilinog gosta da uem krugu tvorniara, profesora i lijenika svoj izum rastumai na jednostavan nain, dr. Schmidt je svoje zanimljivo predavanje zapoeo rijeima: Ja sam po zanimanju kovaki pomonik. Istina, dobio sam kasnije doktorski naziv od jedne visoke tehnike kole, ali moju tvrdnju uzmite doslovno, ta ve ste sigurno zapazili da ni njemaki ne govorim korektno. Nastavio je priajui o danima kada je bio egrt i radnik-poetnik: Nikad nisam uio crtati, ali kad moji konstruktori piu stranice pune brojaka, ja vidim rezultat ve prije negoli su oni zavrili i svaki put je taj rezultat toan, isto tako vidim unaprijed ono to vi nazivate mojim izumima. Ve kao radnik-poetnik viao sam takve slike: lebdjele su u zraku ili su mi se prikazivah kao crtei na zidu sobe. Tada bi ieznule, da bi se vratile nakon deset, dvanaest ili, sad ve trideset godina. Svi planovi za moje izume doli su mi u pamet na najjednostavniji nain. S lokomotivom je to bilo ovako: Jednog jutra osjeao sam se vrlo slabo i veoma neraspoloen. Stajao sam pred prozorom. Bio je hladan dan, stakla su bila oroena. Tada mi sinu glavom misao: Koliko je topline u jednom stroju sadrano time to para pokriva stijene kotla! I u isti mah doe mi na pamet davno zaboravljena slika iz mojih mladih dana, koja mi je kazivala na koji bi se nain moglo izbjei da ta vodena para ostane na stroju i tako postii da se pretvori u silu. Slika se bila jasno u meni probudila, ali kako da to konstruiram, nije jo bilo jasno u mojoj glavi. Tada sam naruio auto i vozio se sate i sate nekim pustim predjelima, niega nisam vidio, ni lijevo ni desno, samo sam razmiljao. Uzalud! Sve se mijealo u mojoj glavi. Kasno uveer sjedio sam, umoran, u svojoj sobi. Tada se, iznenada i vrlo jasno, ukae konstrukcija kao da je bila projicirana na zidu sobe. Probudio sam svog najboljeg crtaa i diktirao mu imajui neprestance sliku pred oima; sve crte, sve mjere. Za nekoliko mjeseci sva proraunavanja konstrukcije bila su zavrena. Prvotna slika bila je potpuno tona (Stutzer, Geheimnisse des Seelenleberts, Braunschweig, 1922., str 131-133). Manje ili vie jasna slika cjeline u tvoraca (istinski) umjetnikih djela obino postoji i prije negoli prionu oblikovanju svoje zamisli. O Rafaelu (1483-1520) se pripovijeda da je on, prije no to e naslikati jednu od najljepih svojih madona, ugledao na praznom zidu radionice njezin lik toliko jasno da je nekom ueniku glasno naredio: Makni mi se u stranu, jer inae ne vidim slike! A pria se i da je Rade Neimar, legendarni i bezimeni majstor, vidio pred oima most (upriju) na Drini kod Viegrada jo prije nego to je poeo crtati plan te udesno lijepe arabeske na zelenoj vodi meu tamnim planinama.3 Po naredbi Mehmedpae Sokolovia, turskog dravnika i uspjenog vojskovoe koji je kao djeak bio otrgnut iz roditeljskog doma u Sokoloviima, zaseoku ponad Viegrada, podignut je preko Drine 170 m dugaak kameni most s jedanaest svodova i s kapijom kao krunom po sredini. Ivo Andri u romanu Na Drini uprija isprepleo je oko ovog mosta viegradsku kroniku od esnaestog stoljea do 1914. - op. M. M. Meutim, nacrt mosta na Drini nije djelo Rade Neimara, ve tada osamdesetgodinjeg Kode Mimara Sinana, poznatog turskog graditelja koji je radio i druge Mehmedpaine zadubine. Nema sumnje da je Andri to znao, no gradei svoje umjetniko djelo na mitskoj
22
3

simbolici mosta, on se ponekad ne obazire na povijesno utvrene injenice te o graditelju mosta kae: Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao iveti stotinama godina da bi sagradio sve to je lepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamilja i eli, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, ak i u seanju. A viziju mosta u svojoj knjizi pisac nee pripisati bezimenom Radi, pa ni Kodi Sinanu, ve samom dobrotvoru - Mehmedpai. Oteti djeak, pripovijeda Andri, postao je novi ovjek u tuem svijetu zaboravivi sve to je ostalo u kraju iz kojeg su ga nekad odveli. Ostao je tek bolni osjeaj nelagode koji mu je ponekad poput zle crne pruge presijecao grudi nadvoje. Ta se bolna nelagoda sa starou javljala Mehmedpai sve ee, da bi u jednom trenutku doao na misao da bi se tegobe mogao rijeiti kada bi zlu vodu mutne Drine premostio i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu s Istokom, mesto svog porekla s mestima svoga ivota. I konano: Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku iza sklopljenih onih kapaka ugledao vrstu i vitku siluetu velikog kamenog mosta koji treba na tom mestu da nastane (Na Drini uprija, Sabrana djela Ive Andria, Svjetlost, Sarajevo, 1988.). Ne treba se odve uditi to se ranih pedesetih prolog stoljea Miroslav Matijaca nije snaao u aroliji Andrieva pripovijedanja. Nije to uspijevalo ni profesionalnim kritiarima. A u Enciklopediji leksikografskog zavoda, tiskanoj 1955., u natuknici o Ivi Andriu, moemo meu ostalim proitati da je rije o trezvenu i nepristranu promatrau imunom od svih ideolokih inklinacija, koji je opisujui bosanski ivot realistiki biljeg davao dogaajima blie i dalje prolosti. S tek poneto ironije, danas bismo mogli rei da je u svemu tome tono samo to da je Andri bio trijezan ovjek. Ova digresija o djelu Ive Andria ima nezanemarivo znaenje za itatelja ove knjige o parapsihologiji. Upuuje nas, naime, na to da vjerodostojnost svjedoenja o prolosti, pogotovo ako je rije o neobinim dogaajima, presudno ovisi o tome do koje smo mjere razgrnuli mitske naslage, prepoznali imaginacijsko-estetske akrobacije i uoili ideoloko i svjetonazorsko breme s kojima ta svjedoanstva mogu biti optereena, bilo da do nas dopiru usmenom predajom ili iz pera umjetnika, kroniara, pa i povjesniara. Muan posao, nema to. esto, naalost, i bezuspjean.

Drugi vid
Ako je predosjeaj esta ali nedovoljno odreena slutnja neega to e se dogoditi, a vizija znatno rjea trenutana i jasna slika budueg zbivanja, drugi vid je iznimno rijetka sposobnost vienja budunosti koja ima neto plastina u sebi i manifestira se na javi simbolom ili ivom slikom. Tu su pojavu u 17. stoljeu Englezi nazvali second sight, to e Nijemci i Talijani doslovce prevesti kao zweites Gesicht, odnosno la seconda vista, a otuda u Hrvata i Slovenaca naziv drugi vid. Spomenimo i to da rije vidjeti treba uzeti u znaenju: osjetilima zapaati. U tom smislu esto kaemo: Vidi to govori, umjesto: uj to govori, ili: Vidi kako je ovo drvo hrapavo, umjesto: Opipaj kako je ovo drvo hrapavo, itd. Evo nekoliko primjera pojave drugog vida. Talijanski slikar Giovanni Segantini (1858-1899), sin seljaka, u mladosti pastir, slikao je motive iz talijanskih i vicarskih Alpa. Stvarajui za pariku izlobu glasoviti triptih Priroda, ivot, Smrt, s alpskog prijevoja promatrao je krajobraze Engadina i prenosio ih na svoje remek-djelo. Napokon je gotovo zavrio i zadnju sliku, Smrt: u pozadini snjena brda, u desnom kraju livade snijegom prekrivene dvije pastirske kolibe, iz jedne iznose mrtvaka
23

nosila. Oko lijesa nekoliko brana i nekoliko ena, a jedna meu njima gorko plae. Naprijed, mnogo blie slikaru, saonice s upregnutom mazgom za prijenos lijesa. Segantinijeva udovica pripovijeda: Posljednje nedjelje koju je proveo na Maloji bado se u svom atelieru na nekoliko stolica da otpoine. Bila sam vani, igrala se s djecom. Uavi, mislila sam da spava, pa rekoh: - Oh, vrlo mi je ao to sam te probudila, san ti je toliko potrebit! - A on smjesta odvrati: -Ne, draga, dobro si uinila to si ula, sanjao sam otvorenih oiju da sam ja bio u lijesu koji su iznosili iz one pastirske kolibe, jedna od ena pokraj nosila bila si ti, i ja sam te vidio kako plae. - I sve ovo to je on tada vidio ispunilo se trinaest dana kasnije. Slika Smrt bila je slika njegova konca: Iz pastirske kolibe iznesoe njegov lijes, krajobraz je bio ba onakav kakvoga je naslikao na platnu, a ena koja plae uz nosila bila sam ja! Ako se zna da je Segantini bio potpuno zdrav do pred samu smrt (umro je iznenada, od akutne upale potrbunice) i da je slika bila u glavnim potezima gotova ve nekoliko sedmica, jasno je da je ovo tipian sluaj drugog vida (Gino Trespioli, Rincamazione, Milano, 1936., str. 39/40). Na poznati filozofski strunjak dr. Stjepan Zimmermann, u knjizi Putem ivota (Zagreb, 1945., str. 45), pie o sebi ovo: Sjedim u sobi sam kod radnog stola i ujem kako na zvoniku zagrebake prvostolnice zvoni pozdravljenje u 7 sati uveer. U svijesti mi se jasno pojavila ova predodba: brod se otisnuo od obale prema puini, na palubi vidim oca koji mi odmahuje na oprotaj. U tom trenu grevito zaplaem (a ne pamtim da sam ikada u ivotu plakao) potpuno siguran da otac umire. Ustanem, uzmem runi koveg i spremim se na put u Viroviticu. Poruim svojoj sestri da se hitro spremi za polazak kud vlakom u 9 sati. Zamalo doe k meni jedna osoba iz kue, vidi da se spremam na put i ja joj saopim dogaaj. Odgovarala me da poem, jer je drala, kako je kasnije izjavila, da mi se poremetio um. Jo koji as, u njenoj prisutnosti doe brzojav da je otac obolio i neka doem. Sestri sam u vlaku sve opisao. Stigavi iza ponoi na virovitiki kolodvor, prva mi je rije bratu bila: - Kada je umro? - On se zaudi pitanju i odgovori: - Veeras, upravo je odbijalo 7 sati, pitao je za tebe i prestao disati. Bruno Grabinski pripovijeda o sluaju koji se dogodio u Porajnju: Jedne noi probudi se u samostanu neki franjevac i pripravi se otii u crkvu na molitvu, mislei da je tome ve krajnje vrijeme. Otie stoga u sakristiju odakle su samostanci imali prilaz na kor. I, doista, u sakristiji zauje on kako iz crkve odjekuju glasovi samostanaca. Nego, kad htjede ui u crkvu nae, na svoje veliko udo, da su vrata zatvorena. Potrai klju, otkljua vrata i ue u rasvijetljenu crkvu, a u svetitu, na svoje zaprepatenje, ugleda otvoren lijes. Kad stupi blie, ugleda u lijesu - samoga sebe! Takoer zau kako okupljeni samostanci mole mrtvaki oficij i pri tome spominju njegovo ime. Strahovito prestraen, otetura iz crkve i pogleda na sat, te utvrdi da je neobino rano da bi se u crkvi molilo. Da bi imao dokaz da nije sanjao ostavi klju crkve u kljuanici. Ujutro zamoli gvardijana da ga pripravi na smrt. A da bi mu obrazloio ovaj svoj, u tim prilikama, neobian zahtjev, pripovjedi mu to je doivio. Tek poslije upornih molbi gvardijan udovolji njegovoj elji. I dobro da je to uinio, jer one iste veeri franjevac umre od kapi (Spuk und Geistererscheinungen oder was senst, II. izd., Hildesheim,1922., str. 134/135.). Drugi vid doivljava obino samo jedna osoba, ali ima sluajeva kad vie osoba u isto vrijeme ima isto vienje. asopis Turmer u listopadskom broju 1913. donosi sljedee saopenje A. J. Cueppersa: Imao sam sestru koja je bila znatno starija od mene i mnogo sam je volio. Ona se razbolje i vrlo brzo razumjesmo da arko rumeni njezini obrazi ne bijahu nikakav znak zdravlja. Jednog vedrog ljetnog dana otpratio sam je da uiva na suncu i udio sam se osobitu sjaju njezinih oiju. Izgledale su kao da se u njima odrazuje ljepota nekog nevidljivog svijeta. Uveer toga dana oko 10 sati spremao sam se na poinak. Tri godine mlai brat spavao je sa mnom u istoj
24

sobi, a u susjednoj sobi naa, ve davno obudovjela, majka. Poeli smo se razodijevati kad me neki um, kao mrmor dalekih glasova, prisili da oslukujem. Gurnem brata rukom. On je uo to isto. Polako iziosmo pred vrata koja su bila prema stubama to su vodila s prizemlja na hodnik prvog kata. Kad smo stupili pred vrata uli smo jasno kako se u sobi prizemlja izgovaraju, u naem katolikom kraju poznate, molitve za pokojnika. tovie, prepoznali smo i glas onoga koji je molitvu predvodio i brat i ja izmjenino smo jedan drugom aptali njegovo ime. Oduljao sam se do majine sobe, pokucao na vrata i zamolio je da naas izie. Zauena to nas vidi pred stubama sa svijeom u ruci, priblii nam se, te i ona zauje molitvu za mrtve. Stajali smo tako neko vrijeme kad, obuzet nekom meni nerazumljivom sranou, ushtjedoh stvar istraiti, te uzeh svijeu i krenuh. Ali, jo nisam siao ni do pola stuba kad odjednom sve zanijemi. Moja majka obuhvati lice rukama i, teturajui, povue se u svoju sobu. Pretpostavljali smo, brat i ja, to bi to trebalo znaiti pa drhui legosmo u krevet. Sedam dana kasnije leala je sestra na mrtvakom odru. Ista osoba predvodila je iste molitve u isti sat u koji smo ih bili uli. Ona mi je veer iva pred oima kao da sam to juer doivio. ini mi se da je, u ovom sluaju, iskljuena mogunost bilo kakve opsjene ili sugestije. Trojica smo motrili zdravih osjetila jednu objektivnu injenicu. Ovaj dogaaj ne umijem ni na koji nain razjasniti. Sluajevi drugog vida u Europi zapaeni su u Irskoj, Skandinaviji, Westfaliji i alpskim zemljama, no najee u kotskoj. itatelji knjievnika Waltera Scotta (1771-1832), koji u brojnim romanima obrauje povijest kotske u 17. i 18. stoljeu, prisjetit e se da se u njegovim romanima na vie mjesta govori o ovoj pojavi. Divlja brda, mrke doline, arobna jezera, strane oluje, gusta magla, visok snijeg, malo sunca, samotne kue pastira meu visokim klisurama, na moru huk oceana i ribolov meu hridinama - sve to, bez dvojbe, utjee na duu naroda. Stoga i nije neobino da su stanovnici takve krajine zamiljeni i skloni mudrovanju. Ve stari Plutarh (oko 50.-125.), grki povjesniar i filozof, posljednji univerzalni zastupnik grkog nazora na svijet, ovjek rijetkih sposobnosti i svestrana znanja, o kotskoj i njenim tadanjim stanovnicima pie: Uroenike plae svakovrsne utvare i moraju provoditi dane svoga ivota u neprestanim mukama (De defectu oculorum, gl. XII.). Mnogo vie negoli se obino misli, ovjek slii zemlji u kojoj ivi i koja ga svojim kruhom hrani. Tko u to sumnja neka uporedi, primjerice, Ljubiine4 ili Matavuljeve Primorce s Lazarevievim umadincima i Adamovljevim5 Srijemcima, pa e smjesta uvidjeti razliku u temperamentu i u pogledima. Stjepan Mitrov Ljubia (1824-1878), srpski i crnogorski politiar i pripovjeda iz Budve - op. M. M. 5 Adamov, pseudonim srpskog knjievnika iz Vojvodine Pavla Markovia (1855-1907) op. M. M. Sposobnost vienja budunosti u simbolu ili ivoj slici, ne u snu nego na javi, ljudi obino batine kao to batine fine ivce, lako pamenje ili zamjeivanje, a onaj tko je ima smatra se nesretnim. Tajnovita pojava drugog vida privlai pozornost lijenika, sveenika i filozofa, njome su se bavili strunjaci s medicinskog i filozofskog fakulteta Edinburkog sveuilita, ali do sada zadovoljavajue razjanjenje nije naeno. Spomenimo barem neka tumaenja. Njemaki filozof Schopenhauer (1788-1860) u pojavi drugog vida nalazi potvrdu svoje teorije o nunosti svega to se dogaa. Sve to s pomou drugog vida unaprijed vidimo izvrava se, kae on, u svim pojedinostima pa ak i onda kad na sve mogue naine izbjegavamo prilike i okolnosti koje tim pravcem vode. U tim sluajevima ba ono to je po naem miljenju moralo zaprijeiti da se ne dogodi, ono to je bilo unaprijed kazano poslui
25
4

kao sredstvo da se zbude. Ba kao to itamo u tragedijama ili povijesti starih naroda da se je nesrea navijetena od proroita ili sanja dogodila uslijed toga to su ljudi nastojali istu izbjei. Kao primjere navodi sudbinu kralja Edipa i sluaj lidijskog vladara Kreza. Nuda svega to se zbiva ne bi, po Schopenhaueru, bila slijepa, nego posljedica planskog zbivanja, kao fatalizam neke vie vrsti kojeg bismo mogli nazvati i transcedentnim fatalizmom. ivotni put pojedinca, ma koliko bio zapleten, divna je i skladna cjelina poput dobro promiljena epa. Ve kod roenja svakog pojedinog ovjeka u tanine je odreen njegov ivotni put da bi ga jedna somnambula (mi bismo danas kazali metagnom), silne snage mogla unaprijed kazati (v. Arthur Schopenhauer, Parerga und Paralipomena, glava IV.). 6 Parerga-paralipomena (gr. kasniji dodaci, tumaenja). Ovdje je rije o dodatnim tekstovima uz Schopenhauerovo glavno djelo Svijet kao volja i predodba - op. B. M. Frederic Myers7 iznosi hipotezu prema kojoj mi vidimo stvari u nekom slijedu, jednu poslije druge, dok su one u stvarnosti ocean istovremenih pojava, pa tako mi subjektivne godine i stoljea otkidamo ili reemo iz apsolutnog, koje je bezvremensko. Kada je Albert Einstein razradio svoju teoriju relativnosti vremena i prostora, mnogim je parapsiholozima Myersova teorija postala svetinjom. Tako profesor filozofije dr. Joseph Feldmann u svom djelu Oculte Philosophie (Paderborn, 1927.), izdanom uoi smrti, saopava plod svojih mnogogodinjih studija u ovom pitanju, te misli da bi kod osoba s osobitim duevnim sposobnostima sadanje vrijeme obuhvaalo razdoblje itava ovjejeg ivota i da bi u stanovitom asu u tih pojedinaca bilo prisutno i ono to je za druge prolo i budue. Frederic Myers (1843-1901), profesor filologije u Cambridgeu, pjesnik, spiritist, jedan od najvanijih pisaca iz podruja parapsihologije i spiritizma, lan londonskog Drutva za parapsiholoka istraivanja. ivotno djelo Human Personality and Its Survival of Bodily Death (ovjekova linost i njeno preivljavanje nakon tjelesne smrti), ostalo je nedovreno op. M. M. Moda bi se drugi vid mogao protumaiti ovako: Ljudi koji ive u samoi imaju ue duevno obzorje i zato su njihove predodbe mnogo snanije. Priprosti seljaci esto misle na smrt i poar. Te dvije predodbe ivo su zacrtane u njihovoj mati, pa briga koja ih prati lako raa zlim slutnjama. Katkada neka od tih predodaba toliko oivi da im se ini da gledaju dogaaj. Ono to su slutili - vide pred sobom. Njihova je slutnja, dakle, poprimila konkretne oblike. Analogije su poznate svakome. U snovima imamo dojam da se sanjano zaista dogaa, a sanja se najee ono to je u svezi s naim mislima, slutnjama i brigama. Ako je netko od naih dragih bolestan, nerijetko emo sanjati da ga vidimo na mrtvakom odru. A u ognjici ovjek teko razlikuje istinu od onoga to vidi. Tako drugi vid ne bi bio nita drugo nego ivi snovi u budnom stanju ili, drugim rijeima, oblikovana slutnja. Uzronici drugog vida bili bi, dakle, fantazija i uvstvo, dakako u iznimnim raspoloenjima na koja utjeu takoer samoa i divljina prirode. A kako to da se drugi vid ponekad obistini? Obistini se ba onako kao to se obistinjuju slutnje (predosjeaji). Ako nam je netko blizak ozbiljno bolestan, lako nas spopadnu slutnje da e on i umrijeti. Ako umre, slutnje su se obistinile. A ukoliko se takve slutnje u senzitivnom ovjeku ispremijene u drugi vid, i drugi se vid ispunio. Teko je, vrlo teko tono utvrditi to je vidio onaj koji je doivio drugi vid. Vidio je, primjerice, poar ili mrtva ovjeka, pa ako naskoro negdje u blizini bukne poar ili netko u susjedstvu umre, onaj tko je imao drugi vid uvjeren je da je ba tako on unaprijed vidio, a prije nedovoljno jasni potezi nekako se sami od sebe dopunjuju s novim, stvarnim podatcima. Isto moemo kazati i o sluaju kad netko vidi svoj odar ili svoj pogreb. Moda
26
7 6

ovjek jo nije svjestan svoje bolesti, ali ona djeluje u njemu i on je nesvjesno osjea. Nesvjesna se osjeanja izraze slutnjama, slutnje se pak oblikuju u predodbama, a najobinija predodba u smrtnim bolestima je predstava mrtvakog odra i sprovoda. Kome je fantazija vrlo iva taj moe na odru vidjeti i samoga sebe. Takve predodbe, uzgred kazano, mogu ak i pospjeiti smrt, jer je shvatljivo da se poslije takvih doivljaja ovjek ne uti dobro, obuzimaju ga mrane misli to ponekad moe ubrzati fatalan ishod.

Proroanski snovi
Pod vodstvom prof. dr. Dupreta, svjetski poznatog psihologa, osobito zainteresiranog za snove, velik broj psihologa i lijenika proveo je dvogodinje opseno istraivanje o formi, sadraju i znaenju sanja. Ispitano je 50.000 osoba, od etverogodinjeg djeteta do sedamdesetogodinjeg starca. Istraivai su bih podijeljeni u grupe, svaka sa zadaom da istrai jednu odreenu kategoriju snova. Rezultati, dakako, nisu rijeili tajnu sanja, ali su ipak uvelike obogatili naa dotadanja saznanja. Dio istraivanja bio je usmjeren prouavanju problema tzv. proroanskih snova, te je izdvojeno 800 snova u kojima su s visokim stupnjem vjerodostojnosti osobe u snu predvidjele manje ili vie znaajna, katkada i katastrofalna dogaanja. Jedan od najneobinijih sluajeva bio je san francuskog odvjetnika M. Duvellea, koji je u snu doivio propast Titanica - etiri dana prije negoli se katastrofa (12. IV. 1912.) uistinu dogodila. Odvjetnik je oko podneva prilegao i spavao petnaestak minuta, da bi u snu vidio stranu paniku na tonuem parobrodu. Svoj neobian san odmah je ispripovijedao svojim drugovima po zvanju, a svom je lijeniku napisao opirno pismo o sadraju sna. U svibnju 1947. trgovac Leonard Stein iz Mauera kraj Bea sanjao je da prisustvuje jednoj od najpoznatijih konjskih trka u Engleskoj. U snu je vidio imena obaju konja koji su prvi doli do cilja. Probudivi se, zabiljei ta imena na komadu papira te ponovo usne. Kad se po drugi put probudio nije znao to da uradi s tim papirom, tovie ni svoga rukopisa nije mogao prepoznati. Ipak, tokom dana, ponovo mu se jasno jave sve pojedinosti sna te ih saopi petorici poznanika. Dvije sedmice kasnije na trkama u Engleskoj pobijedila su oba konja koje je Stein bio zapisao (Sudost-Tagespost, 23. XI. 1952.). Vrlo je zanimljiv i ovaj sluaj. Listopada 1900. kapetan Joe Mesquita i posada lovili su ribu u skuneru Mary P. Mesquita blizu sjevernoatlantskog grebena Georges Bank. Mornar Alfred Brown, ujutro 23. listopada, ispripovjedio je kapetanu san koji je usnio tokom noi. U njegovu snu jedan veliki parobrod, naglo izlazei iz magle, udario je i presjekao Mary P. Mesquitu ostavivi posadu da se utopi. Nita neobino: ribari u malim skunerima ivjeli su u neprekidnoj bojazni da bi im se to slino moglo dogoditi. No, vrijeme je bilo vedro a more mimo, pa je kapetan Joe smirio i Browna i posadu kojoj je sanja takoer prenio sadraj svoga sna. Meutim, sljedee noi Alfred Brown ponovo je usnio isti san, probudio se i poeo vikati od straha. Tad se ve vrijeme bilo pogoralo, zapuhao je jak vjetar i kapetan je odluio da skuner odjedri prema luci Glocester. Vjetar se u meuvremenu stiao i Mary Mesquita nije se micala dva dana. Alfred Brown se razbolio i leao u potpalublju, a tokom noi spustila se gusta magla. Iznenada se zaulo trubljenje, a razbuena posada ugledala je dva svjetla koja su se naglo pribliavala. Komandant je naredio da se smjesta spuste amci, ali prije negoli su mornari dospjeli izvriti zapovijed ve je parobrod Saxonia (Cunard Line) udario i presjekao Mary Mesquitu. Posada je u panici ipak uspjela spustiti jedan amac, utrpati se u nj i udaljiti od brzotonueg skunera. Saxonia je reflektorima osvijetlila amac s brodolomcima i uspjela

27

spasiti sve osim Alfreda Browna. Za nj se san pokazao istinitim. Kapetan Joe Mesquita umro je travnja 1933. u dobi od 74 godine. Istraujui due vrijeme ovaj sluaj ispitivanjem posade Mary Mesquite i Saxonije, Elisabeth Lynch je 1950. u asopisu The Ave Maria, Catholic Home Weekly, Indiana (USA), napisala o tome lanak Glocester Miracle. Biskup hvarski dr. Andrija Ili (1827-1887.), viegodinji profesor dogmatike u centralnom bogoslovskom sjemenitu u Zadru, obiavao se ispovijedati svake subote poslijepodne. Ali, one subote, kada je za vrijeme popodnevna poinka iznenada umro, ispovjedio se ujutro. A no prije toga, dok je biskup jo bio posve zdrav, Tereza Obuljen8, tada starjeica benediktinskog samostana u Hvaru, vidjela je u snu kako kroz vrata biskupske palae kree prema crkvici Uznesenja Marijina povorka bijelo odjevenih ljudi s goruim votanicama u ruci. San je Terezu Obuljen duboko potresao, jer je u njemu prepoznala nagovjetaj biskupove smrti. Ujutro, im se ustala, brzojavila je u Pompej da se odri devetnica za zdravlje biskupovo. Andrija Ili je, meutim, kao to rekosmo, istog poslijepodneva preminuo (v. II Sacro Speco di San Benedetto di Subiaco, god. XXXIII., br. 5, str. U). Tereza Obuljen (1828-1917), benediktinka uzorna ivota, vodila pune 54 godine hvarsku opatiju, obnovila samostan sv. Andrije u Rabu - op. M. M. Golem je broj takvih sluajeva koji mogu zbuniti na duh, ali zacijelo bi se nakon tonije analize mnogi od njih mogli svesti na vjerojatna nagaanja podsvjesnih sila prije nego na neobinu sposobnost predvianja. Uostalom, s velikom je sigurnou utvreno da ovjek obino sanja o doivljajima vezanim za njegov ivotni djelokrug i za njegove duhovne misli. Navjetaji buduih dogaaja u snovima esto su uopeni u svojim opisima, a odnose se obino na sadraje vrlo vjerojatne ili lako mogue. Nadalje, s navjetajem budunosti u snovima slae se esto tek dogaaj uope, a ako se koja pojedinost podudara ini nam se esto to tek kao sluaj, pogotovu ako se uzme u obzir da se druge pojedinosti u istom navjetaju samo djelomino podudaraju ili se pak ne podudaraju uope. Osvrnut emo se, primjera radi, na samo dva od netom isprianih snova. Zar nije odvjetnik Duvelle, onih dana kad se Titanic spremao na svoje prvo putovanje natjeui se za plavu vrpcu u brzini, lako mogao promiljati kako e kapetan Titanica, da skrati put do New Yorka, krenuti put sjevera (putovanje po ortodromi - op. B. M.) i tako se izvrgnuti pogibelji sudara s kojim od ledenih brjegova koji u to doba godine lutaju sjevernim morima, te zar onda takvo razmiljanje nije moglo biti prirodnim (shvatljivim) uzrokom njegova sna? A zar Tereza Obuljen nije mogla biti zabrinuta za zdravlje svoga biskupa i stoga u snu predvidjeti njegovu smrt? A vrlo je vjerojatno da je ona, kad je ve brzojavila u Pompej, svoj san i biskupu priopila, to je preuzvienog Ilia moglo uzrujati i pospjeiti njegovu smrt.
8

Proricanje budunosti
Na temelju marno sakupljenih podataka u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata utvreno je da oko 25.000 gatara radi u samom New Yorku. Meu njima su oni koji zarauju velike svote po gospodskim apartmanima i oni koji love male ribice u siromanim gradskim etvrtima. Svima je posao vrlo unosan: i onima koji piu traktate o tom pitanju, kao i starim krezubim babama koje se smatraju osobito sposobnim i proriu budunost uskom krugu
28

poznanika. Rauna se da se na taj nain u New Yorku godinje izmuze oko 25 milijuna dolara. Sline su prilike i u drugim amerikim velegradovima, kao i na mjestima gdje se okuplja bogat svijet radi ljetnog odmora ili zimskih portova, pa i u naseljima radnika koji mukom zarauju svagdanji kruh. U Sjedinjem Amerikim Dravama ima oko 250.000 gatara. U samo godini dana 1,300.000 sluatelja radija trailo je i dobivalo odgovore od danas pokojne Evangeline Adams, a proroici Dolores obratilo se jo milijun i pol radio-sluatelja. Kad bi se prikupili podatci o ovom pitanju u Europi, rezultat bi, po svoj prilici, bio vrlo slian. Ali ne samo danas, nego kroz itavu povijest ovjeanstva, i primitivni i kulturni narodi nastojali su na svaki nain razgrnuti veo koji im prikriva budunost. Evo dva primjera iz nae povijesti. U najstarijem hrvatskom diplomatikom spomeniku, spisima Saksonca Gottschalka, koji je kao izbjeglica ivio na dvoru kneza Trpimira, spominje se i Trpimirov navalni rat s Bizantom (846-868). Tu Gottschalk oituje svoje praznovjerje kad kae da se vidjelo da e Trpimir pobijediti, jer da su konji stupali veselo s pobjednikim kretnjama. Trpimir je zaista pobijedio bizantsku vojsku i Gottschalk kae: Sicque mox contigit (A tako se doskora i dogodilo), tj. zbilo se ono to su konji nagovijetali. Ratno je podruje bilo negdje oko Splita i Klisa (v. Lovre Kati, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, poseban otisak rasprave iz Bogoslovske smotre, br. 4,1932.). U Metropolitanskoj knjinici u Zagrebu uva se rukopis Sibile9 ili knjige gatalice Katarine Zrinski. To je najstarija knjiga te vrsti u naoj literaturi to je, barem do sada, poznamo. Zagrebaki kanonik dr. Ljudevit Ivanan naao ju je kod Nikole pl. Mixicha od Lukavca u sv. Heleni i objelodanio u Vjesniku zemaljskog arhiva, godite VIII, 1906., poprativi je uenim kritikim uvidom. Knjiga ima 47 listova od 41/29 centimetara, dakle folio-format, i tvrdo je uvezana. Osam listova posve je praznih. Na unutarnjoj strani korica napisala je sama vlasnica knjige: 1670. na 2. aprila u akovcu. Kao to je poznato, to su bili najkritiniji dani za obitelj Zrinski. Da je knjiga mnogo rabljena, dokazuje i to to je hrbat poderan, a listovi zamrljani od znojnih ruku. Knjiga se dijeli na dvanaest poglavlja. Svakom poglavlju na elu, u osmokutnom medaljonu, naslikana je po jedna Sibila. Sve su Sibile odjevene u fantastino odijelo, rasputene kose, glave su im ureene nojevim perjem a u rukama svaka nosi po jedan simbolini znak: janje, lovoriku, tobolac, strjelicu, barjak s kriem, baklju, zvijezdu itd. Svaka Sibila daje 37 odgovora na dotine upite u 37 kvartina.
9

Sibila (Sybilla), proroica boga Apolona - op. M. M.

Gatalica grofice Katarine nije izvorno hrvatsko djelo. Prijevod je to Fortune, izdane na maarskom jeziku 1594., a sastavljene po njemakim uzorima. Ilustracije su neto slobodnije izraene, ali je hrvatski slikar uvelike natkrilio maarski original. Tko je knjigu preveo na hrvatski jezik, ne zna se. Po pravopisu, jezinim oblicima i neobinim rijeima s velikom bi se vjerojatnou moglo ustvrditi da je prevodilac bio Petar Zrinski, suprug Katarinin. Na akovekom dvoru bavili su se prevoenjem u zimsko doba, kada se nije ratovalo ni putovalo, pa je za taj posao ostajalo dosta vremena. Svi slojevi drutva trae savjeta u knjizi gatalici. Jedan pita kako e se obogatiti, drugi kako e dospjeti do visoke asti, trei kako e se bogato oeniti ili udati, etvrti kako e zadobiti ueno srce. ene pitaju Sibilu da li e imati djece, je li joj mu vjeran. Neki trae odgovora kakvu e slubu uzeti, kojega se zvanja prihvatiti, a svi s glavnom namjerom da se obogate i uivaju. Glavni smjer ide za tim da itatelja skloni da se u Boga uzda i samo od njega oekuje vjenu i vremenitu sreu, ali pisac rabi proste izraze, mjestimice krupne i uprav opscene.

29

Ne treba imati duboku pamet, a da se odmah ne uvidi kako se na temelju ivahnog kasa konja ili s pomou knjige gatalice ne da nita predvidjeti. Ali i da ivi gatar moe teko neto pametna unaprijed rei, nije teko razumjeti. Ve je u uvodu ove radnje naglaeno da su parapsiholoke sposobnosti vrlo rijetke, stoga treba sa skepsom primati izjave profesionalnih proroka i proroica, koji esto pripadaju istoj klasi i istoj rasi. U ovim pitanjima treba biti vrlo oprezan, jer se neto moe predvidjeti na temelju ve postojeih injenica, a esto se upotrebljavaju dvosmisleni izriaji. Naprotiv, prorotvo u uem smislu toan je i siguran navjetaj dogaaja u budunosti, koji ovisi o slobodnoj odluci volje Boje ih ovjeje, a ne moe se predvidjeti na osnovi postojeih uzroka. Da bi se utvrdilo prorotvo, treba, prvo, znati kada je proroki izvjetaj izreen i kako je izreen, onda valja ustanoviti da li se dogaaj tono onako i u ono vrijeme dogodio kako je proreen, premda je bio ovisan o odluci volje, Boje ih ovjeje. Prorotvo je udo u redu umne spoznaje i mi ga, s pravom, pripisujemo natprirodnoj pomoi Bojeg sveznanja kojemu nita nije skriveno, ni u prolosti, ni u sadanjosti, ni u budunosti, pa ni ono to ovisi o slobodnoj odluci ljudske volje. Razmotrit emo nekoliko metoda s pomou kojih se misli da se moe itati budunost. Na prvom mjestu meu tim metodama nalazi se astrologija. Na osnovi poloaja zvijezda u asu ovjekova roenja hoe neki da se moe, barem u grubljim crtama, predskazati tok ovjejeg ivota. U svakodnevnom razgovoru nerijetko se uju izriaji: Rodio se pod ne/sretnom zvijezdom. Astrologija (od gr. astron = zvijezda i logos = nauka) u najstarije vrijeme znaila je naprosto uenje o zvijezdama. Tek pod kraj staroga vijeka ta rije dobiva znaenje: proricanje budunosti na osnovi poloaja zvijezda u odreeno vrijeme. Astrologija u tom znaenju potjee iz Mezopotamije, gdje su prvo nesemitski Sumerani, a potom semitski narodi Asirci i Babilonci oboavah nebeska tijela. Grci su se, kao izvanredno racionalan narod, dugo opirali astrologiji, tom orijentalnom misticizmu, premda su astronomsko znanje crpili od Babilonaca i Asiraca. U klasino grko doba nema ni spomena o astrologiji. Prvo djelo u kojem je astrologija prikazana grkim jezikom bilo je djelo babilonskog sveenika Berosa o povijesti Babilonije, napisano u 3. stoljeu pr. Krista. U klasino rimsko doba rugaju se, dodue, Ciceron i Horacije astrolozima, ali je za vrijeme rimskih careva sve proeto vjerovanjem u mo zvijezda, tek to se filozofske kole epikurejaca i skeptika protive tom praznovjerju. Kada je u 2. stoljeu pos. Krista najvei astronom starog vijeka, Klaudije Ptolomej, nakon velikog astronomskog djela Almagest, napisao Tetrabiblos, djelo u etiri knjige u kojem je htio prikazati astrologiju kao neku vrst astrofizike, tada je i zadnji otpor protiv astrologije morao pasti. Propast grke i rimske kulture, za seobe naroda, zaustavio je napredak znanosti, ali i irenje ovog praznovjerja. No, im se koncem 8. st. poela gajiti astronomija, i astrologija je nala svoje mjesto. A kad su Arapi, zavladavi velikim dijelom Sredozemnog mora, preuzeli grku znanost, uz astronomiju razvila se i astrologija. Preko Arapa astrologija je prodrla i u Europu te ve u 12. st. pojedini gradovi i vladari, naroito u Italiji, imaju astrologe od kojih trae savjete. U 15. i 16. st. astrologija je na vrhuncu svoje moi. ak i veliki astronom Johannes Kepler, koji je otkrio zakonitosti kretanja nebeskih tijela, u Grazu 1600. izdaje astroloke kalendare, a u Pragu pravi horoskope (gr. hora = sat, skopeo = gledati; proricanje budunosti ovjeku gledajui na uru kad se rodio). Racionalizam 18. i 19. st., praen napretkom fizikalnih znanosti, obezvrijedio je astrologiju, tako da se o njoj nije moglo ozbiljno govoriti. Tek nakon Prvog svjetskog rata, kad je opa kultura pala, porastao je interes za astrologiju, posebno u Njemakoj, gdje izlaze brojne astroloke knjige s naputcima i horoskopima. U nae vrijeme, kako nam svjedoi jedan od najuglednijih suvremenih kulturnih povjesniara, Nizozemac Huizinga (1872-1943), profesor sveuilita u Leydenu, jedno od
30

najpoznatijih zrakoplovnih drutava na svijetu, trai od zrakoplovaca, uz ispit i lijeniki pregled, jo i da predoe svoj horoskop (U sjeni sutranjice, Kriza suvremene kulture, Zagreb, 1944., str 145/146.). Hugh Redwald Trevor-Roper u knjizi Posljednji dani Hitlera (Zagreb, 1951.) pie da je Gobbels, vrativi se 13. travnja 1945. s istonog fronta, gdje je kao svake sedmice drao govore trupama, zatekao Berlin teko bombardiran, a kancelarije Reicha i hotel Adlon u plamenu, saznao za smrt Roosevelta te odmah telefonirao Hitleru rekavi: Moj Fuhreru, estitam Vam, Roosevelt je mrtav, a u zvijezdama je zapisano da e druga polovica travnja biti prekretnica za nas. Danas je petak, 13. travnja, to je toka-prekretnica! Ali nisu nacisti bili jedini koji su vjerovali u zvijezde. I Hitlerova opozicija vjerovala je da zvijezde predviaju kako e upravo oni sruiti nacizam, to je izjavio predsjednik senata Kamcke, a zabiljeio Ulrich von Hassel u dnevniku Von anderen Deutschland. Astroloka znanost tako je iznevjerila i naciste i njihovu opoziciju, jer zna se kako je sruen nacizam. I napokon spomenimo i to da od 1951. talijanski radio svake veeri donosi horoskop za dotini i sljedei dan.10 A kakva je danas situacija glede popularizacije astrologije/ doslovce u svim medijima, o tome je, valjda, suvino troiti rijei. Najezda opsjenara - op. B. M. U estoj glavi VII. knjige svojih Ispovijesti Sv. Augustin (354-430), koji se i sam tom kaldejskom mudrou dugo bavio, ludost astrologije dokazuje ovako: Firmin, ovjek odlino izobraen i vjet govoru, pitao me kao svog prijatelja za savjet u nekim stvarima s kojima je uvelike vezao svoje svjetovne nade: to se meni ini o tome prema njegovim konstelacijama. Ja, meutim, koji sam ve u toj stvari stao naginjati k Nebridijevu miljenju (o njemu pie Augustin u Ispovijestima, poglavlje 3., knjiga IV., da je bio mladi vrlo dobar i vrlo ist te da se podsmjehivao toj gatalakoj mudrosti, op. M. M.), nisam dodue odbio da mu prigledam konstelacije zvijezda i da kaem to mi je, onako, palo na pamet. Ali dodadoh da sam gotovo uvjeren da je sve to smijeno i nevrijedno. Tada on meni pripovjedi da mu je otac itao mnogo knjiga o tome i da je imao prijatelja s kojim se zajedno oduevljavao za te stvari. Obojica raspaljivahu svoje srce jednakim marom i trudom na tim ludostima, tako da su pazili i na pojave raanja kod nekih ivotinja koje bi se okotile u kui biljeei poloaj zvijezda kako bi, toboe, sabirali iskustva za tu znanost. Tako je on pripovijedao da je uo od svog oca ovo: Kad mu je ena kao trudna nosila samog Firmina u isto je vrijeme jedna sluavka onog oeva prijatelja bila u istom stanju. To nije moglo ostati nepoznato gospodaru koji se zamjernom marljivou brinuo da zna kad e mu se i kuja oteniti. Tako se, eto, sluilo da dok je jedan kod svoje ene a drugi kod sluavke s velikim oprezom brojio dane, sate i minute najpomnijim zapaanjem: i dogodilo se da su obje ene rodile u isto vrijeme, tako da su morali zabiljeiti iste konstelacije sve do najmanjih sitnica uz roenje jednoga i drugoga, jedan uz roenje svoga sina, drugi uz roenje svoga roba. Jer kad su ene stale raati, javili su obojica jedan drugome to se u njihovoj kui dogaa. Odredie koga e odaslati jedan drugomu da podjedno svakom bude javljeno to se narodi. A da se to odmah dojavi lako su postigli jer su bili gospodari u svojoj kui. I tako se, ree, ona dvojica to bijahu odaslani susretoe u istim razmacima od kue. Ni jedan od njih nije, dakle, smio ubiljeiti ni drugi poloaj zvijezda ni drugi broj minuta. Pa ipak, Firmin je roen u bogatoj kui, prolazio je kroz ivot sjajnim putevima, rastao u bogatstvu, uzdizao se u astima. A onaj rob osta u slubi gospodara, nikako ne omekavi jarma svog poloaja, kako ree onaj koji ga je poznavao. Kad sam ja to uo i povjerovao, jer mi je pripovijedao vjerodostojan ovjek, slomi se sva moja upornost. Uzeh stoga Firmina odvraati od te znatielje, govorei: Da pogodim istinu, nakon to razmotrim konstelacije, morao bih, dakako, tamo vidjeti da su njegovi
31
10

roditelji prvi meu jednakima, da su odlina familija u rodnome mjestu, da mu je podrijetlo plemenito, odgoj valjan, a naobrazba visoka. A kad bi me i onaj rob zapitao da i njemu istinu kaem iz tih istih konstelacija, jer su i njegove ba isto takve, ja bih opet tamo morao vidjeti jednu prostu obitelj, ropski poloaj i drugo kojeta posve drugaije od onog prvog. Otkuda pak to da drugo neto govorim, ako istinu govorim, dok gledam jedno te isto? Ako bih pak isto govorio, govorio bih krivo. Otuda posve sigurno slijedi da ono to netko istinita kae gledajui konstelacije ne biva od nekog umijea, nego od sluaja. A to se krivo kae, nije zbog nepoznavanja umijea, nego jer sluaj vara. Tu sam si otvorio put. Da mi ne bi netko od onih budala to su tjerali taj zanat, a koje sam ve elio napasti, ismijati i potui, predusreo tim: kao da je Firmin meni ili otac njemu krivo pripovijedao stvar, ja sam o tome dalje razmiljao i obratio panju na roenje blizanaca. Obino oni dolaze iz utrobe na svijet jedan iza drugoga tako da se onaj kratki vremenski razmak, kolikogod govorili da ima vanost u stvari, ipak ne uhvati ljudskim opaanjem. Ne moe se takoer potpuno obiljeiti znakovima, koje valja astrologu ispitati, da uzmognemo porei istinu. Zato to nee biti istina. Jer, zavirujui u iste biljeke, morao bih isto rei za Ezava, kao i za Jakova, a njihova sudba nije bila jednaka. Krivo bih, dakle, rekao. Ili, ako bih rekao istinu, ne bih smio rei isto, dok bih, meutim, jedno te isto gledao. Ne bih dakle rekao istinu zbog umijea, nego - sluajno.11 Loginom zakljuivanju Sv.Augustina, osnaenom uz to i odgovarajuim eksperimentom, jedva da bi se i danas moglo ita dodati ili oduzeti - op. B. M. Ne samo u Ispovijestima, nego i u svom djelu De civitate Dei (O dravi Bojoj), u knjizi V. poglavlje, 1-7, dokazuje Augustin neosnovanost astrologije. Svi blizanci, kae on, iako se nisu ba u isti as rodili, a ono su se u isti as, dakle pod istim konstelacijama, zaeli, pa bi njihova sudbina morala biti ista ili barem slina, a ona je estokrat i te kako razliita. Kao primjer kako bi se mogao ishitriti neki horoskop, evo ulomka iz Trimalhionove gozbe Titusa Petroniusa Arbitera12 (Zagreb, 1951., s latinskog preveo Nikola op): Dragi moji gosti, sad vam mogu protumaiti kakva znaenja ima ona kuglasta zdjela koju ste malo prije vidjeli. Ona predstavlja nebeski svod, na kojem vlada dvanaest bogova. Na njemu se javlja isti broj znamenja, uvijek jedno za drugim. Pojavi li se sazvijee Ovna, svi koji se rode pod tim znakom postaju vlasnici mnogobrojnih stada i obilja vune. Oni su, usto, grube naravi i prija im da nekoga iznenade. Toga se dana najvie raaju uenjaci i glumci. Kad zatim cijelo nebo osvane u znaku Bifea, onda se raaju razbijai, stoari i izjelice. Pod znakom Blizanaca raaju se oni koje strast mori i pri najteim poslovima. A to se mene tie, ja sam ugledao svijet pod znakom Raka. Stoga sam, takoreku, stonog i velika bogatstva imam i na kopnu i na moru, kao rak koji se klatari as amo, as tamo. U znaku Lava raaju se sladokusci i tirani, u znaku Djevice mekuci, straljivci i robovi u okovima, pod znamenjem Vage mesari, spravljaoci mirisa i svi drugi koji ne mogu bez vage; u znaku korpiona - trovai i ubojice; pod Strijelcem - razroki, koji gledaju ovo, a uzimlju ono; pod Jarcem - teki rabotnici kojima ruke i noge ovorugave od naporna rada. U znaku Vodenjaka raaju se birtai i glupai, kojima je glava kao bundeva. I na kraju krajeva pod znakom Ribe raaju se kuhari govornici. Tako se, eto, vrti svijet kao rvanj u mlinu i pod svakim okretajem uskrsne po koja nesrea, pa bilo to da se ovjek rodi ili umre. Petronije Arbiter, rimski pisac (? - 66), ivio na Neronovu dvoru; pavi u nemilost, ubio se prerezavi ile. Trimalhionova gozba (veera) fragment je veeg djela, a pronaen je 1650. u Trogiru - op. B. M.
12 11

32

Ako su rijei Trimalhionove neskriveno rugalake, evo jednog ozbiljnog horoskopa napisanog za Ivania Korvina (naravnog i jedinog sina kralja Matije Korvina), hercega i bana hrvatskoga: Kad je herceg Ivani 2. travnja 1485. navrio dvanaestu godinu, sastavio je neki nepoznati nam dvorski astrolog dvije astroloke tablice (horoskope), koje se i sad uvaju u sveuilinoj knjinici u Krakovu. Svaka tablica prikazuje etvorinu opasanu s dvanaest trokuta koji predstavljaju dvanaest dnevnih ura. U trokutima su zabiljeene zvijezde stajaice i ophodnice. Tako prikazuju tablice smjetaj nebeskih tijela u godini roenja Ivanieva, a onda opet na poetku trinaeste njegove godine. U doba roenja Ivanieva gospodovali su planeti Mars i Merkur, a na poetku trinaeste godine njegove, ophodnice Jupiter i Satum. Uz prvi horoskop imade tuma gdjeno se hercegu navijeta 'najvea vlast, bezbroj imanja, neuvena odlikovanja, nasljedstva u oevim posjedima', kao i 'vjenanje s odlinom enom'. Drugi horoskop prorie da e se sve to naskoro ostvariti (Klai, Povijest Hroata, svezak II., str 149). Meutim, poslije smrti kralja Matijaa (6. travnja 1490.), dana 15 srpnja 1490. proglaen je kraljem ugarskim Vladislav Jagelovi, kralj eki, a ne Ivani Korvin, herceg hrvatski. Popunjajui izgubljeno XIV. pjevanje Gundulieva Osmana, Ivan Maurani lijepo je napisao: I premda se kada i zgodi, bi li znanje, bi li srea, da budue vrijeme usplodi to kom zvijezda dat obea: ali 'e plahos crv da trudi vidjet Vinji to mu odlui, hte iz tmina u kijeh bludi vjene sude da proui. (Kitice 7. i 8.) Drugi, vrlo rairen nain itanja budunosti jest kiromantija, prouavanje dlana ruke (gr. heir = ruka, mantis = gatalac, vra). Profesor W. Stirling, dekan medicinskog fakulteta sveuilita u Manchesteru, odnoaj crta ruke prema karakteru i budunosti prikazao je ovako: Kiromantija je apsolutna glupost. Nita u toj nauci ne zasluuje da se posebno promatra. Pogledajte dlanove svojih ruku i nai ete neke karakteristine linije. Te crte, takozvane linije ivota, srca, glave, Venerin brijeg, poprene linije na vaim zglobovima, to mislite da znae? One nisu drugo nego pregibi ili nabori nastali zbog rada naih miia. Linija srca, na primjer, posljedica je pregiba etiriju prstiju, a linija ivota posljedica rada paleva. Sve te linije nisu nego karakteristini pregibi i vi moete nai iste takve na dlanovima orangutana. ovjeanstvo se danomice izvrgava ruglu zato to ne poznaje elementarne injenice fiziologije (August Thomen, II dottore non crede, talijanski prijevod, izdanje Corbaccio,1941., str 253-255). Vrlo lako mogla bi se prikazati i ludost aritmomantije, vraanja iz brojeva13 i onomomantije, vraanja na temelju imena ili prezimena koje netko nosi, ali unato tomu bit e ljudi koji e u to vjerovati, jer je praznovjerje suveren u ijem carstvu sunce nikada ne zapada, itav je ljudski rod njegov podanik. Predvianje budunosti s pomou brojeva, primjerice broja slova u imenu i prezimenu, danas je odbacilo mantiju i zaogrnulo se logijom: od aritmomantije postala je numerologija, a reci tog uenja svakodnevno nam se u neto kasnije veernje sate smijee sa TV-zaslona, spremni da nam smjesta proreknu to nas eka - op. B. M.
13

33

U Berku, juno od Vukovara, iskopan je u drugoj polovici 19. st. zdenac, o kojem Mihovil Pavlinovi pie: Gospa Iloka, to je ime udotvornom izvoru, kojega je prvo tovarniki svinjar opazio na drumu godine 1865., a drugi, opet, po naredbi Majke Boje, pronaeni izvor ogradi, te nakon toga mnogi hodoasnici nadviruju se nad izvor i Gospu zazivajui, da vidi u vodi ko u zrcalu njezinu sliku modro-bijelo odjevenu (Puti, 1867. / 75., Zadar, str. 32.) Navest emo i dva primjera iz stare grke povijesti. U Patrasu bilo je glasovito svetite boice Demetre. Dolazili su tamo bolesnici da pitaju koja im je bolest i kako da je lijee. Da bi slubenik tog svetita odgovorio na postavljena mu pitanja, on bi spustio na vodu komad zrcala i potom due vremena buljio u zrcalo. Tako je zapadao u trans. I dok je tako bio izvan sebe, jedan, ma koliko neznatan svjetlosni nadraaj omoguavao mu je da u slici vidi traeni odgovor. Ovakvo gatanje i proricanje budunosti naziva se katoptromantija (gr. katoptron = zrcalo). U umi Dodone u Epiru, na brdu Tomarosu, 500 metara nad morem a 18 kilometara od grada Janine, bilo je glasovito svetite Zeusovo, uz Delfe prvo svetite Grke. Prijestolje Zeusovo bilo je u deblu jednog starog hrasta, a iz podnoja toga hrasta izvirao je potoi. Slubenik svetita prislukivao je utanje hrastovih granica koje na toj visini nisu nikada potpuno mirovale, prislukivao je i ubor potoia. Ti neznatni sluni nadraaji bili su povodom da uje odgovore na postavljena pitanja. U kasnija vremena sluio se i jednim drugim sredstvom. Stanovnici Krfa darovali su Dodonskoj umi osobiti dar: dva umjetniki izgraena stupa koja postavie jedan tik uz drugoga. Na jednom stupu stajala je izdubljena mjedena ploa, a na drugom kip mladia s biem u ruci. I najmanji povjetarac micao je biem, pa je bi lagano udarao po mjedenoj ploi. Blagi sluni nadraaji, nastali uslijed titranja mjedene ploe, omoguavali su slubeniku svetita da odgovara onima koji su mu postavljali pitanja. Nema sumnje da sva nabrojena, a i druga praznovjerja, kao i svaka zabluda ljudskog uma, sadravaju i neto istine, jer se ljudski um moe varati samo speciae veri, tj. s neim to je bar donekle u srodstvu s istinom te nosi koju njezinu crtu. injenica je da neki gatari ipak koji put saope posjetiteljima ono to oni nisu mogli znati, a esto i neto to se odnosi barem na bliu budunost. Takvi rijetki gatari su ljudi osobitih sposobnosti, metagnomi, o kojima je ve bilo rijei. Oni se slue gledanjem u dlan ruke, u igrae karte, talog kave i si. jedino zato da zapadnu u trans (od lat. trans = prijeko), stanje koje podsjea na laku hipnozu, o emu e biti vie rijei u poglavlju o spiritizmu. Ali, budui da je trans takvo stanje u koje ne moe po volji i najbolji metagnom svaki as doi nema nikakva smisla da ga se sili, da za neku odreenu novanu ili drugaiju nagradu, dnevno i po vie puta dolazi u takvo, paranormalno stanje. Ponekom metagnomu uspije koji put da ita tue misli i da vidi ono to se dogaa negdje daleko. Predskazati bliu budunost mogao bi metagnom jedino ako su dogaaji meusobno povezani tako da jedan iza drugog slijede onako kako posljedica dolazi iza svog uzroka. Glasovita delfijska proroica nije mogla unaprijed rei lidijskom kralju Krezu ishod njegova rata s Perzijancima, jer je ishod svakog rata rezultat nebrojenih i nepredvidivih komponenata. Zato mu je dvosmisleno odgovorila da e, uzvojuje li na Perzijance, razvaliti veliku dravu. Kad je Krez, izgubivi rat, okrivio proroite to mu je dalo lano prorotvo, odgovorie mu delfijski sveenici da nije krivo proroite, nego on sam. Jer, Krez je zaista sruio dravu, ali ne perzijsku, nego svoju (Herodot, Povijest, knj. I.,gL 53., 86. i 90., prijevod Augusta Musia, Zagreb, 1887.). Najtraginija od svih ovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predvianja, koja je u otroj protivnosti s tolikim njegovim darovima, vjetinama i znanjima.

34

Vidovitost
Definicija i uvodne napomene
Slovenski jasnovidnost, francuski clairvoyance, njemaki Hellsehen Vidovitou nazivamo stjecanje (sa)znanja o stvarima ili dogaajima bez prenoenja informacija uobiajenim osjetilima. Potrebno je odmah upozoriti na razliku izmeu vidovitosti i telepatije. Kod telepatije informacija se prenosi od osobe do osobe bez pomoi uobiajenih osjetila, dok je kod saznanja steenog vidovitou iskljueno djelovanje tue svijesti. Dakako, u brojnim sluajevima teko je razluiti do koje se mjere izvanosjetilna spoznaja moe pripisati fenomenu vidovitosti ili, pak, telepatskom prijenosu informacija. Ako vidovita osoba stjee saznanja o predmetima u neposrednoj blizini, primjereno je govoriti o kriptoskopiji (gr. kryptos - sakriven, skopeo - gledati). Ako su, meutim, dogaaji o kojima saznajemo udaljeni, rije je o telesteziji (gr. tele - daleko, aistanomai - gledanje), odnosno o teleakroaziji (gr. tele - daleko, akroasis - sluanje). Vidovitosti je donekle blizak i fenomen tzv. psihometrije. Sustavnim eksperimentiranjem s vidovitou kriptoskopskog tipa prikupilo se uvjerljive dokaze o postojanju izvanosjetilnog zapaanja.

Kriptoskopija
Medicinska akademija u Parizu raspisala je godine 1838. nagradu od 3.000 zlatnih franaka onome tko dokae da se moe itati bez svjetla, bez dodira i bez upotrebe oiju. Komisija od sedam lanova, pripadnika akademije, nadgledala je pokuse. Na natjeaj su se prijavila tri ozbiljna natjecatelja. Prvi, dr. Pigeaire, doao je iz Montpelliera sa svojom jedanaestogodinjom keri, vidovitost koje su mnogi hvalili. Kazao je: Uinite moju ker slijepom i ona e itati. Unato tom uvjeravanju, dr. Pigeaire nije se mogao sporazumjeti s komisijom o nainu kako zaprijeiti da svjetlost doe do vidovite djevojice. Zato se pokusi s njom nisu ni izveli. Drugi koji se prikazao bio je dr. Hublier, lijenik iz Bordeauxa, koji je doveo u Pariz navodno vidovitu neku enu. Ona je, toboe, imala mo da ita iz zatvorene knjige. No, zateena je u prijevari: zahtijevala je da je neko vrijeme ostave samu s knjigom za itanje a u jednom momentu, zaklonjena od svakog nadzora, prepisala je olovkom na sitnom komadiu papira mjesto koje je trebala neto kasnije proitati. Dr. Hublier priznao je da je i sam bio prevaren od te ene i ona se vie nije pojavljivala pred komisijom. Razoarani Hublier uputio je tada dr. Frappartu, koji je otkrio varku, pismo: Moj vrlo potovani kolega, ja sam poraen, izmrcvaren i posramljeni svime to ste mi jutros pokazali. etiri godine lukavstva! Koja smiona ustrajnost! Oh, ta gospoica Emilija je majstorica, no Vi, koji ste takoer majstor, razotkrili ste je u etiri dana. Zahvaljujem Vam i estitam Vam na tome. Ne traim od Vas utnju, niti da me tedite, naprotiv, udarite po meni, jer, kao to ste rekli, prije nego istina pobijedi ona zahtijeva muenike i rtve. Ipak, ne znam da li jo u to vjerujem, osjeam potrebu da se saberem. Va zahvalni kolega Hublier, D. M. P.

35

Napokon, i trei natjecatelj, dr. Teste, pretrpio je slian neuspjeh. On se hvalio da ima jednu ensku osobu koja moe itati pismo ili tampanu stvar zatvorenu u staklenci, ako je prethodno hipnotizira. To je bilo ba ono to se trailo. Uvjeti su bili tako jasno postavljeni da nije trebalo ni raspravljati ni ekati. Evo rezultata. Kad je komisija dola u salon dr. Testea, on je enu uspavao s pomou dvadesetak pokreta rukom. Zatim joj je dao kutiju koju mu je taj as pruio predsjednik komisije i zapitao bi li mogla itati ono to je u kutiji. Ona odgovori potvrdno. Kad ju je zapitao koliko joj vremena treba, ona odgovori: Deset minuta. A govorila je toliko sigurnim glasom da su svi bili uvjereni da e od toga neto biti. Meutim, somnambulizirana ena poela je motriti kutiju i okretati je meu rukama, da bi, za vrijeme tih pokreta, razderala jednu traku kojom je kutija bila zalijepljena. To je bilo primijeeno i pod takvim okolnostima pokus nije daleko dopro. Zabuna ene izgledala je sve veom, uzalud se gubila u, barem naizgled, napornom nastojanju. Duina napisanih redaka, a bili su to stihovi, nije ispunjala cijelu duinu kutije, velik je bio razmak bijelog papira i ba na taj slobodni, neispisani, prostor bili su naroito usmjereni panja i prst ispitivane ene, koja kao da je htjela sricati na mjestu gdje nije bilo nikakvih slova. Osim toga, bila je najavila da e moi itati za deset minuta, a ona se muila gotovo cijeli sat. Hipnotizer je upita koliko redaka ima u kutiji, a ona odgovori da ih ima dva. Pourivi je da ita, ena najavi da vidi rije nous (hrv. mi), a malo zatim izgovori rije sommes (smo). Na kraju, kad je ena izjavila da dalje ne moe itati, kutija joj je uzeta iz ruku, hipnotizer je prekinuo san i ena je napustila salon. Zatim je kutija otvorena u prisutnosti dr. Testea. Komad tiskanog papira koji je bio u njoj sadravao je est stihova uzetih iz Marijeva govora, koji je vikont Leprevost d Iray, lan Akademije za arheologiju i staru povijest, imitirao prema Saustiju, iz njegova rata protiv Jugurte. U tih est stihova nisu uope dolazile rijei nous i sommes. Kako je vidljivo, teko da je i bilo vei neuspjeh doivjeti: somnambula je vidjela dva retka ondje gdje je bilo est stihova, vidjela je dvije rijei, ali u tih est stihova ba tih rijei nije bilo. U 19. st. ima jo brojnih sluajeva u kojima je otkrivena prijevara. Meutim, neto kasnije, utvrdilo se da u toj stvari moe biti i neto istine. Charles Richet (1850-1935) je eksperimentirao s brojnim osobama poduzimajui vrlo stroge mjere opreza da bi se izbjegla kakva prijevara. Za pokuse upotrebljavala su se, meu ostalim, tek potom pristigla neotvorena pisma, igrae karte, crtei i sl. Svaki od tih predmeta nalazio se u posve neprovidnim obvojima. Od 5.000 pokusa uspjelo ih je tek 200, dakle 4%. Evo jednog od tih uspjelih. Profesor Richet je sjedio sam u svojoj sobi, vrata su bila zatvorena, zrcalo udaljeno. Tada je na komadu papira narisao krug sa zupcima naokolo, crte zatvorio u debelu oklopnicu i podvukao je pod pisau mapu. Vidovita je osoba ekala u jednoj podaljoj sobi i na zvuk zvonca stupila u sobu ispitivaa praena od brojnih lijenika-svjedoka koji su ekali na hodniku. Da bi se iskljuilo prenoenje misli, vrata su otvorili izvana, a profesor Richet sjedio je leima okrenut vidovitoj osobi koja je, pribliivi se stolu metar-dva, smijeei se rekla: Krug okruen malim crticama. Kad je Richet objelodanio ishod svojih istraivanja, napisao je da je kod rijetkih uspjelih pokusa potpuno iskljuen sluaj i da se, protivno vlastitom oekivanju, uvjerio u mogunost vidovitosti, no da svakome tko se takvim ispitivanjima eli baviti preporuuje da ne bude lakovjeran nasjedajui na vjete varke ispitivanih osoba. vedski lijenik za ivane bolesti, dr. Backman, u asopisu Zeitschrift fur Psychiatrie, opisuje sljedei sluaj: Dugo je prouavao etrnaestogodinju djevojicu podlonu somnambulizmu i nipoto nije vjerovao u njezinu vidovitost. Kad ju je htio otpustiti iz svog ambulatorija, ue sluajno jedan kolega mu, lijenik, koji u ali, udarivi se po depu, zapita djevojicu: Koliko imam novaca u novaniku? Ni sam nije znao koliku je svotu imao u
36

depu. Djevojica askom upre pogled u mjesto gdje se Backmanov kolega udario rukom i smjesta dade siguran odgovor: toliko i toliko. Oba su lijenika ostala nemalo zauena kad su, otvorivi novanik, ustanovili da je odgovor bio potpuno toan! Nego, danas se iz kruga parapsiholokih istraivanja iskljuuju dogaaji u hipnotikom ili soirmambulnom stanju, jer je tada silno pojaana djelatnost podsvijesti, to se oituje u neosjetljivosti ili preosjetljivosti osjetila, u bujnosti mate te u podlonosti obmanama utila halucinacijama i iluzijama. Da bi se ostalo unutar znanstvenog polja za istraivanja, valja birati osobe u svjesnom stanju, ali sposobne za neobine duevne djelatnosti, a takvih osoba i takvih injenica neosporno ima. Godine 1913. u prosinakom svesku asopisa Kosmos, vjesnika Drutva prijatelja prirode, to ga je izdavao Franckhscher Verlag u Stuttgartu, dr. Max Schottelius14 priopio je: Nekog dana doao je k njemu etrdesetogodinji idov, Ludwig Kahn, te izjavio da je sposoban proitati ispisanu ceduljicu koju bude doktor presavio i drao u vrsto stisnutoj aci. Nadalje, priao je Kahn, taj svoj prirodni dar otkrio je u Americi i zaradio mnogo novca, a godine 1908., naavi se u Karlsruheu, tada glavnom gradu velike vojvodine Baden, bio je optuen da je jednoj gospoi, na njezinu elju, predskazao dan smrti. Gospoa se nakon toga razboljela, a njezin kuni lijenik podigao je protiv Kahna tubu. Max Schottelius (1849. - nestao 1914.)/ sveuilini profesor u Freiburgu, ukazao na znaenje crijevnih bakterija u probavnom procesu - op. M. M. Svoje pokuse s Ludwigom Kahnom dr. Schottelius poeo je 26. rujna 1912., a zavrio 10. listopada. Svaki je pokus dao nesumnjiv rezultat. Dok je profesor Schottelius pisao cedulje i svaku pojedinu osam puta pregibnuo, Ludwig se nalazio u vrlo udaljenoj prostoriji, da bi ga, kad je sve bilo gotovo, uveli u sobu a doktor bi prema njemu drao zatvorenu aku s ceduljicom. Zaustavivi se podrug metra od ispitivaa, ne gledajui u aku nego buljei u prazninu, Ludwig bi itao rijei ili brojke bez promiljanja. Na primjer: Ne muti nikada bunara koji te napojio, ne bacaj u njega kamenja! ili: 15. studenog 1849. itao je ak rijei ispisane na njemu nepoznatom jeziku. Svaki je put pri takvim pokusima bio blijed i morao bi iza svakog itanja sjesti i odmoriti se, da bi se naskoro pridigao i itao druge cedulje, bez pogreke. Kazivao je da jasno vidi pismo kao na nekoj okrugloj, tamnoj pozadini, da moe dobro raditi jedino ako se potpuno dobro osjea, da sljedeu no slabo spava i da, kad je umoran, prvu cedulju koja moe biti koliko mu drago puta pregibnuta, mora pritisnuti askom na elo. Odmah mu se tada pokae pismo, a sljedee cedulje moe itati bez takve manipulacije. Dr. Schottelius tvrdi da bi se svaki put najeio kad bi, poslije itanja, bacio na stol zguvanu cedulju. Badensko ministarstvo dopustilo je dr. Schotteliusu da prepie i objavi sudbene isprave u parnici podignutoj u Karlsruheu protiv Ludwiga Kahna. Priopena su u pojedinostima miljenja zakletih vjetaka, lijenika na psihijatrijskoj klinici dr. Haymanna i kotarskog lijenika u Baden-Badenu, dr. Naumanna. Oni tvrde da je Ludwig Kahn pri pokusima, gdje je bila iskljuena svaka mogunost prijevare, pokazao svoju sposobnost itanja skrivenih pisama. Richet je 1925. i 1926. eksperimentirao s Kahnom u Parizu i svi su pokusi dali povoljne rezultate, o emu je izvijestio u knjizi Notre Sixime Sens (Pariz, 1928., str. 179-190). Ovi zapanjujui uspjesi nisu, meutim, svakoga zadovoljili. Tako njemaki psiholog Max Dessoir, sveuilini profesor u Berlinu, u svom djelu Vom Jenseits der Seele (Stuttgart, 1919.) kae da mu se eksperimenti dr. Schotteliusa s Kahnom ine malo vrijednim, a drugi njemaki psiholog, Albert Moli, nalazi zamjerke i Richetovim pokusima. Dok Schottelius nije mogao odgovoriti Dessoiru, jer je nestao malo poslije objelodanjivanja svojih pokusa, dotle je Richet Albertu Mollu na njegove, valja rei, siromane prigovore dao zasluen odgovor svojim lankom Une critique inoperante, tiskanim u Revue metapsychique za 1926. godinu.
37
14

Drugi primjer uspjenih pokusa u ispitivanju vidovitosti opisan je u Analen der Natur und Kulturphilosophie za godinu 1913. Nijemac dr. Valdemar von Wasielewski (1875-1959) na tom mjestu navodi da se gospoica Von B., potpuno zdrava dama, izjavila spremnom u njegovoj prisutnosti pokazati svoje izvanredne sposobnosti. Pokusima su mogli prisustvovati i drugi znanstvenici. U prvom pokusu dr. Wasielewski je gospoici predao svezanu i zapeaenu kutijicu. Ona je legla u susjednoj sobi na divan i drala kutijicu na glavi, dok je Wasielewski itao glasno iz neke knjige da ne mora misliti na predmet u kutijici kako bi se iskljuila mogunost telepatije. Nakon osam minuta gospoica Von B. je dola u sobu k Wasielewskom i kolegama te izjavila da je u kutiji metalni predmet u obliku kljua, jedan prsten, uza njega nekakav drak, a povie jedan koso postavljen predmet poput nekakva zuba kljua. Rjeenje je bilo potpuno tono. Konopii i peati bili su netaknuti. Uz nazonost dr. Bayera, lijenika kneginje Marije Schwarzbourg-Sondershausen, i profesora Edmunda Kniga, dr. Wasielewski je s gospoicom Von B. napravio 50 pokusa od kojih su 44 bila potpuno uspjela. Na ve opisan nain gospoica B. prepoznala je raznovrsne predmete: kamen, drvo, staklo, kou, vosak, eer, pluto, dvopek, papir, pamuk, razne kemikalije u praini, zlato, srebro, eljezo i druge kovine. Kutije su bile od kartona ili lima, zavezane i zapeaene od drugih osoba. Ovisno o raspoloenju vidovita je gospoica uspijevala rijeiti zadatak u vremenu od jedne do deset minuta. Slika koja je vidovitou bila spoznata nastajala je u njezinoj dui malo pomalo, prvo bi navela veliinu, zatim zatvorenih oiju narisala obris i konano iznijela i podatak o teini. Kakve je boje predmet obino nije govorila osim ako se radilo o kovini. Mjed je razlikovala od zlata po tome to je plemenitu kovinu nalazila lakom. Narisani obrisi bili su kod nekih pokusa tako toni da su se kasnije s predmetom potpuno podudarali. Kod jednog pokusa dala je ovo rjeenje: Po obliku izgleda kao drveno jaje kojim se slui moja majka pri krpanju arapa, ali nije od drva i tamnije je boje. Ima i jednu osobitost: na jednoj strani ima ravnu povrinu na kojoj moe leati. Podatci su bili toni. Radilo se o pritiskalu za pisma u obliku jajeta od crvenog mramora s pokojom mrljom; donja strana bila je potpuno ravna. Budui da je gospoica Von B. mogla dati podatke ne samo o obliku, nego i okusu i mirisu, moglo bi se rei da je imala i vie no sposobnost vidovitosti. Wasielewski je tako zamolio nekog ljekarnika da mu poalje est potpuno jednakih, zatvorenih staklenki u kojima su bili: saharin, destilirana voda, limunova kiselina, rastopina kinina, mentina esta i konjak. Gospoica Von B. nije raspoznala tek kinin, dok su ostali odgovori bili toni. Tako je, primjerice, drei zapakovanu i zapeaenu staklenku na elu, rekla: Ovo je neto osvjeavajue, kao menta. Posljednji je pokus pokazao da gospoica Von B. moe itati zatvorena pisma. Wasielewski je na papir napisao jedan citat iz Biblije. Ispisani list prekrio je s praznim komadom papira, zatvorio papire u oklopnicu i postavio je ispitivanoj na elo. Ostao je, sa svjedocima, u istoj sobi. Naskoro gospoica Von B. ree: Prva rije - ja, ispod nje je - oko, a zatim proita: Ja diem oi k planinama. Toan tekst - poetak psalma 121 (po Vulgati 120.). Ameriki romanopisac i politiar socijalistikog usmjerenja, Upton Sinclair (18781968), intenzivno se bavio parapsiholokim problemima i svoja zapaanja opisao u knjizi Mental Radio (London, 1930.). Kompetentni strunjaci Sinclairova istraivanja ocijenili su kao vaan znanstveni doprinos u toj oblasti. U navedenom djelu autor pripovijeda da je njegova supruga Mary Craig u stanju pasivne koncentracije mogla proitati, odnosno vidjeti, naslove knjiga i boje njihovih omota, koje su od posve nepoznatih ljudi pristizale potom i bile zamotane u debele papire potanskih paketa. Pakete bi Mary stavila na trbuh ili na sunani pleter. Ponekad je ak mogla i doznati sadraj knjiga.

38

Potrebno je posebno naglasiti da se kod svih pokusa s vidovitou pojedinih osoba valja, ponajprije, uvati prijevara. Evo jednog primjera iz nama bliske sredine. Prije dvadesetak godina (oko 1934. - op. B. M.) beogradska je tampa mnogo pisala o uvenom okultisti Fredu Marionu. Predstavljen brojnoj publici od lijenika i profesora, drao je predavanja na Kolarevu univezitetu. Njegov najfrapantniji pokus bio je itanje iz zatvorene oklopnice. U njegovoj odsutnosti napisali bi na komadu papira neko ime, broj ili nekoliko rijei, pa taj papir stavljali u provjereno neprovidnu oklopnicu koju bi onda dobro zatvorili i predali mu je. U nazonosti brojne publike Marion bi uzeo oklopnicu i polako je primicao elu gdje bi je drao nepunu minutu, da bi zatim poeo polako izgovarati sadraj. Dakako, uvijek toan. Radilo se, meutim, tek o vjetoj prijevari. Spretnost tobonjeg vidovnjaka bila je, naime, u tome da, prinosei oklopnicu elu istu premae meu prstima skrivenim komadiem pamuka natopljenim istim alkoholom ili eterom na koji nain oklopnica postaje providnom i mogue je proitati to je u njoj napisano.15 Fred Marion nije, meutim, bio tek obini varalica. Cijenjeni eki autor Milan Ryzl u svojoj Parapsihologiji navodi ga kao osobu izrazito nadarenu vidovitomu. No, kao to je dobro znano, i istinski nadarene osobe nisu uvijek u odgovarajuoj dispoziciji, ali radi zarade neki od njih spremni su i na prijevaru. Fred Marion na svojoj beogradskoj predstavi oito je bio indisponiran, to mu nije smetalo da na opisani nain pribjegne varci - op. B. M. Takoer je vano pripomenuti da ba oni znanstvenici koji su do krajnosti toni i savjesni u svom uem podruju, kad pristupaju prouavanju paranormalnih pojava, sa sasvim oskudnim poznavanjem specijalne literature i specijalnih metoda, svojim, inae velikim, autoritetom stvaraju zbrku koju bi, kad bi netko tako povrno priao prouavanju njihovih specijalnih disciplina, najotrije osudili. Kriptoskopske su pojave eksperimentalnom ispitivanju lako pristupne. Pri pokusima valja iskljuiti mogunost telepatskog utjecaja. Sluajno je pogaanje mogue, ali pokusi govore da je uspjeh vei negoli bi se to matematikom vjerojatnou oekivalo, pa sluajnost ne bi dostajala da se pojava protumai. Tumaenja se do danas kreu u okviru nagaanja. Moglo bi se pomiljati da predmeti nepoznatim svojim svojstvima podrauju lice sposobno za vidovitost ili, budui da se svaki podraaj moe smatrati otporom za organe, da predmeti stavljaju otpor to ga vidovita lica umiju pretvarati u predodbene slike, slino kao to titraje etera ili zraka pretvaramo u boje ili tonove. Nekakva analogija tome bilo bi poznato osjeanje na daljinu slijepaca, koji na temelju nepoznatih, moda temperaturnih podraaja nasluuju ne samo poloaj stvari, nego i konture te tako, dijelom direktno, a dijelom po asocijaciji, odreuju, koliko im je mogue, i svojstvo stvari. Time, dakako, pojava vidovitosti nije do kraja objanjena. Gaetano Errico, utemeljitelj Kongregacije presvetih srdaca, imao je dar vidovitosti. U procesu za njegovu beatifikaciju, Angela Maria Barbato, supruga Januara Mirande, iskazala je: Trebala sam upravo otputovati iz Napulja u Casertu, gdje se nalazio moj mu, kad doe k meni ovaj sluga Boji i zamoli me da mu, kao to sam inae obiavala, i taj put neto dadem za crkvu, za uzdravanje Kongregacije i za siromahe koje je on naveliko pomagao. Pruih mu est karlina (oko 2,25 Lit.), a on povue ruku i ree: to, zar samo ovo daje?! Odvratih mu da nemam vie, ali da e mu moj mu dati jo kad se s njim vratim iz Caserte. Tada sluga Boji ree: Ti si spremila est i pol pijastera (Lit. 35,70)!, na to sam se ja smutila i zaudila, ne toliko zbog lai, nego stoga to je on tono pogodio, a nije znao drugo nego da sam ja koji put spremala neto novca za nepredviene kune potrebe. Nakon toga mu dadoh jednu pijastru (Angelini, Vita dei ven. Gaetano Errico, Napulj, 1908., str. 220). Neka se ne prigovori da je u ovom sluaju rije o svecu, pa da prema tome injenica ima nadnaravni karakter. Prosper Lambertini, kasniji papa Benedikt XIV., u svom znamenitom
39
15

djelu De Servorum Dei beatificatione, et Beatorum canonizatione izriito kae: to je god mogue postii prirodnim silama ne smije se smatrati udom! Taj odlini poznavalac medicinske literature govori dalje o raznim parapsiholokim fenomenima i naglaava da se ne smije smatrati udesnim pojave sve dok nemogunost prirodnog tumaenja ne postane oevidna. ezdesetih godina prolog stoljea docent Biolokog zavoda sveuilita u Pragu i lan eke akademije znanosti, dr. Milan Ryzl, vodio je parapsiholoku istraivaku grupu. Eksperimentirao je s brojnim pokusnim osobama ispitujui njihovu sposobnost prepoznavanja boje karata zatvorenih u neprovidnu omotnicu. Posebno se istiu rezultati postignuti s mladim Karelom Stepanekom. Slijedei uvjerenje da se dobri rezultati mogu postii tek u stanju visokog stupnja duhovne koncentracije ispitivane osobe, dr. Ryzl je za postizanje takva stupnja ispitanike prvo preparirao u stanju lake hipnoze, zatim ih priviknuo da samostalno (bez posrednika) zapadnu u trans. Postignuti rezultati, tj. ispravno pogaanje boje karata, daleko premauju broj pogodaka koji se moe pripisati sluajnosti, ime je vidovitost kriptoskopskog tipa matematiki dokazana injenica. Za svoj rad dr. Ryzl nagraivan je 1963. i na amerikim uglednim univerzitetima (sveuilite Duke u saveznoj dravi Sjevernoj Karolini, kalifornijsko sveuilite San Jose). ehoslovaka tajna sluba, u vrijeme komunistike vladavine predsjednika Novotnog, pokuala je dr. Ryzla vrbovati da im dostavlja podatke iz zapadnih zemalja. No ne elei postati pijunom, nego ostati znanstvenikom, Ryzl je 1967., dakle, godinu dana prije upada sovjetskih trupa u njegovu domovinu, s obitelji prebjegao u SAD, gdje je nastavio radom na tamonjim institutima.Godine 1969. u SAD-u je prvi put objavljeno Ryzlovo poznato, (relativno) popularno pisano djelo Parapsihologija. Osim detaljnog opisa vlastitih pokusa, u tom djelu iznosi eki znanstvenik i svoja uvjerenja da su svi para psiholoki fenomeni srodnog karaktera te da njima vlada srodna, jo uvijek ne do kraja istraena i objanjena zakonitost, kao i da (prividno) nadnaravne sposobnosti nisu povlastica tek malog broja obdarenih pojedinaca, ve da se te sposobnosti u latentnom obliku kriju u svih ljudi. Zagrebaka izdavaka kua Prosvjeta objelodanila je do 1983. Ryzlovu studiju na hrvatskom jeziku u ak pet izdanja (prijevod s njemakog: Zvonimir Furtinger).

Vidovitost u medicini
esto se kae da se medicina ne da nauiti iz knjiga, ve da je pravo umijee (ars) te da svaki zaista dobar lijenik ima neki instinkt, nekakvo osjeanje za bolest svojih pacijenata, kao i za onaj lijek koji e propisati kod pojedinih bolesnika s istom boleu. Taj lijeniki instinkt koji lijenika, uz njegovo znanje, ini zaista dobrim lijenikom nije drugo do sposobnost da svoje pozitivno znanje o nekoj bolesti spoji s onim neim, to se kod pomnijeg ispitivanja oituje kao odreena psihika sposobnost shvaanja bolesti, koje mnogo puta, dapae, gotovo uvijek, premauje njegovo pozitivno medicinsko znanje. U paljivom promatranju, ovo shvaanje bolesti intuitivna je sposobnost sagledavanja biti dotine bolesti, razumijevanje cjelokupnog stanja organizma, da bi se prema takvom shvaanju uspostavila dijagnoza i odredilo lijeenje. Ako je tome tako, tada moemo rei da se takvo intuitivno gledanje pribliava pravoj vidovitosti. Konano, dobro je znano da je bilo dobrih, ak genijalnih lijenika i u vrijeme kada im nisu stajala na raspolaganju modema tehnika pomagala. Zaista nije apsurdna tvrdnja da i meu lijenicima ima metagnoma, koji, meutim, svoje sposobnosti nee moi oitovati uvijek i u svim okolnostima, to je, uostalom, injenica
40

koja vrijedi za metagnome openito. Valja spomenuti i to da ima nemali broj ljudi koji nisu stekli lijeniku izobrazbu na visokim kolama, ali, unato tome, posjedujui priroeni smisao za medicinu, kadri su prepoznati prikrivene simptome i relativno tono dijagnosticirati poremeaj. Naravno, u takvim sluajevima uvijek prijeti opasnost zloporabe toga prirodnog dara. Premda u suvremenom svijetu poiva na znanstvenim temeljima, medicina nije tek primijenjena, a jo manje ista znanost. Lijenitvo je i vjetina - ars. Stoga je za dijagnostiku i terapiju bolesti, osim knjikog znanja, uspjenom medikusu potrebna i doza talenta. Tko je meu lijenicima vjet a tko nije, nepogrjeivo prepoznavaju pacijenti. ekaonice pred vratima uspjenih uvijek su pune, bez obzira na kojem su mjestu rangirani u bolnikoj hijerarhiji i nezavisno o tome jesu li im ili nisu imena nakiena znanstvenim i sveuilinim titulama. Zagrebaki lijenik dr. Karlo Marchesi u svom djelu Tajne ovjeje due (Zagreb, 1944.) navodi nekoliko sluajeva strunih dijagnoza uspostavljenih s pomou nadnormalnih sposobnosti. Evo to on pripovijeda na str. 368., 369. i 370.: U bolnici gdje sam se nalazio na specijalizaciji doao je na interni odjel jednog dana pacijent poslan od kolege u provinciji. Unato svih moguih pretraga nije bilo mogue kod ovog bolesnika, koji je pokazivao veoma raznovrsne simptome, ustanoviti dijagnozu. Bolesnik se nalazio u oajnom tjelesnom stanju i mi smo, s obzirom na njegovu slabost, oekivali skoru smrt. Dan prije njegove smrti doao je s dopusta na odjel mladi kolega, koji se takoer nalazio na specijalizaciji kao i ja, i njemu je na jutarnjem pregledu taj bolesnik bio u openitim crtama prikazan. U ali bilo mu je reeno i to da ovdje, kod ovog bolesnika, moe pokazati to znade. Moj je kolega bez oklijevanja izjavio da se radi o krvarenju u mozgu, u predjelu mosta (pons cerebri), a na bazi encefalitisa (upale mozga). Ova smjela i tako brza dijagnoza bila je, dakako, popraena s ironinim podsmijehom svih prisutnih. Idui dan bolesnik umre. Izvrena sekcija, kojoj su prisustvovali svi lijenici odjela, pokazala je posvemanju preciznost dijagnoze, jer se osim krvarenja u predjelu mosta mozga na bazi encefalitisa nije nalo drugog patolokog nalaza. Ta bi se dijagnoza mogla smatrati sretnim pogotkom (tono se sjeam da je jedan kolega s neto ironije primijetio neto o slijepoj kokoi koja nae zrno), da taj isti mladi lijenik nije i nakon toga mnogo puta dokazao svoje nadnormalne sposobnosti. Navodim jo jedan sluaj. Zamjenjujui istog kolegu u njegovoj ordinaciji, susreo sam ondje bolesnika koji je bolovao od ira na dvanaestniku, i on mi ree da mu se nita slinog u ivotu nije dogodilo kao kod moga kolege koji ga je, kad je prvi put doao k njemu u ordinaciju, prije negoli je rekao i jednu rije, zapitao koliko dugo boluje od ira na dvanaestniku. Bolesnik je bio vrlo zauen te izvadi rentgenske snimke, snimljene u Beu, koje su potvrivale tu dijagnozu. Htio bih pripomenuti da dotini bolesnik nije imao izraz i crte lica kakve bolesnici s irem na elucu ili dvanaestniku esto imaju. Od drugih sluajeva dijagnoze na temelju vidovitosti uo sam od kolega koji su radili na institutu za patologiju. Oni su mi priali da je jedan od njihovih kolega, koji je u meuvremenu umro, s najveom lakoom i bez oklijevanja govorio patoloke dijagnoze leina i to tako da bi na njih bacio tek povran pogled. Taj isti kolega dao je i meni samom ne jednom, nego vie puta, dokaze o svojoj sposobnosti nadnormalnog gledanja, odnosno vidovitosti.

41

Telestezija
Sposobnost nekih ljudi da vide dogaaje koji se zbivaju daleko nazivlje se telestezija (gr. tele = daleko, aistanomai = gledati) O vedskom filozofu, teologu i mistiaru Emanuelu Swedenborgu (1688-1772) pripovijeda se ovo. Koncem rujna 1756. doao je on jedne nedjelje poslije podne iz Londona u Gteborg. Na pristanu ga je doekao William Castel i poveo svojoj kui gdje je bila prireena mala sveanost na koju je bilo pozvano etrnaest osoba, sve prijatelja vedskog mislioca. Isprva su bili svi dobro raspoloeni, ali najednom Swedenborg umukne, a na njegovu licu ogledali su se znakovi velike zabrinutosti. U est sati poslije podne on izie, ali se vrati nakon kratka vremena, blijed i prestraen. Na pitanje koji je tome uzrok izjavi da je ba toga asa u Stockholmu, u blizini Marijine crkve, izbio poar te da se velikom brzinom iri. Cijelo je vrijeme ostao Swedenborg silno nemiran i svakog je asa izlazio iz dvorane. Saopio je da je u poaru nastradala kua jednog njegova prijatelja, pa da je i njegova u velikoj pogibelji. Kad je oko osam sati opet izaao iz sobe, vratio se malo zatim natrag i veselo kliknuo: Bogu hvala, sad je vatra ugaena, a jo su bile samo tri kue do moje. Swedenborgova saopenja silno su uzbudila prisutne goste i domalo je cijeli grad za ista saznao. Glasine su doprle i do Landshofdinga (pokrajinske uprave), koja je sutradan pozvala k sebi Swedenborga da se o svemu potanje propita. Tu je Swedenborg u tanine opisao to je bio u duhu vidio. Sve se brzo proirilo gradom, to je izazvalo veliko uzbuenje meu graanstvom, jer su mnogi u Stockholmu imali rodbine i prijatelja, a neki i kua. U ponedjeljak, kasno naveer, stigne glasnik kojeg je bila poslala neka trgovaka kua iz Stockholma drugoj trgovakoj kui u Gteborg. Taj glasnik, kao i vijesti koje je dobila pokrajinska uprava u utorak ujutro, potpuno i u tanine potvrivale su Swedenborgove navode (R. L. Tafel, Sammlung von Urkunden betreffend das Leben und den Charakter Emanuel Swedenborg's..., Tbingen, 1839.). Immanuel Kant (17241804), jedan od najznaajnijih njemakih filozofa uope, u svom djelu Trume eines Geistersehers, erlutert durch Trume der Metaphysik (Snovi vizionara razjanjeni snovima metafizike), Knigsberg, 1766., u glavnim potezima opisuje dogaaj iz Gteborga, ali mu ne vjeruje, dosljedan svojim rijeima: Pripovijedanjima ove vrste neki e ljudi vjerovati, ali samo u tajnosti, javno e ih odbaciti, jer tako trai suvremena moda nevjerovanja. Kant se kao filozof radije drao pravila istaknutog na istom mjestu: Onaj, koji misli da ta pripovijedanja imaju vanosti, moe, ako ima dovoljno novca i nema to boljega da ini, krenuti na put da bi sakupio to tonije informacije.16 Iz Kantova je ivotopisa poznato da on za itava ivota ni na jedan jedincati dan nije naputao rodni Knigsberg. Valjda mu se i zato putovanje do Gteborga inilo nekovrsnom pustolovinom, kako se iz navedene primjedbe dade nazrijeti - op. B. M. Kant je pitanje smatrao vanim, jer je, ponajprije, protiv Swedenborga napisao svoje djelo, a moglo se ispitivanjem ivih svjedoka utvrditi istinitost ili neistinitost dogaaja, budui da je od toga prolo tek deset godina i mnogi od svjedoka zasigurno su bili jo na ivotu. On sam u spomenutoj knjizi pie: Dogaaj je ovo takve vrste da se sada vrlo lako moe utvrditi njegova tonost ili netonost. Onome tko se takva posla primi, potomstvo e biti vrlo harno, jer e tako onemoguiti da jednog dana uskrsne neki drugi Filostrat, koji bi, nakon to je prolo mnogo godina i tradicija sazorila u formalni dokaz a postalo nemoguim dosadno ali tako nuno presluavanje oevidaca, od naeg Swedenborga uinio jednog novog Apolonija iz Tijane.17
42
16

Apolonije iz Tijane (3-97), filozof novopitagorovskog usmjerenja. Mnogo putovao Istokom, gdje se prouo kao udotvorac i prorok. ivot mu je u romanesknoj formi prikazao Filostrat u 3. stoljeu - op. B. M. est godina nakon dogaaja kojim smo se bavili, dakle 1762., onoga dana kada je umro ruski car Petar III., nalazio se Swedenborg u nekom drutvu u Amsterdamu. Za vrijeme razgovora najednom mu se promijeni izgled, vidjelo se da se neto izvanredna s njim dogaa, a im je opet doao k sebi, na viekrat ponovljena pitanja odgovori: Sad, u ovaj as, umro je u tamnici car Petar Trei. I opie nain njegove smrti. Novine su iduih dana potvrdile ovu vijest sa svim pojedinostima koje je izrekao Swedenborg. Evo primjera iz naeg susjedstva kojim se nisu bavili umnici poput Kanta, ali je sluaj ostao zabiljeen na 476. stranici treeg sveska ljubljanskog asopisa as za 1909. Dana 10. lipnja 1868. u Uicu u Srbiji sakupilo se vie seljaka, meu njima i Matija Mihailovi iz sela Rakovice. On najedanput upre svoje sanjive oi u daljinu i klikne: Boe moj, Boe moj, vidim vrt kod Beograda, u vrtu kneza, gledajte, gledajte, pada... Ubojica ga je iza lea napao i pogodio... I ovjek pone gorko plakati. Okupljeni seljaci mislili su da je Matija poludio. Sutradan, meutim, stigne iz Beograda vijest da su dan prije u Topideru umorili kneza Mihaila Obrenovia. Seljak je bio predveden pred sud, gdje se opet zagledao i poeo pripovijedati o buduim dogaajima u Srbiji. Pod upravom vrlo uglednih sveuilinih profesora, meu kojima se istiu imena Henryja Sigdwicka (1838-1900.) i Frederica Myersa (1843-1901), osnovano je 1882. u Londonu Drutvo za istraivanje (para)psiholokih pojava (Society for Psychical Research). Sakupljene su i podvrgnute najstroem ispitivanju sve tajnovite pojave. Nijedna se injenica nije prihvatila, a da nije bila prije utvrena nepobitnim svjedoanstvima, pismenim dokazima i uvjerljivom suglasnou. Rijeju, stvarna se istinitost ne bi smjela poricati najveem broju injenica, osim ako se ba hoe, unaprijed i nasumce, zanijekati ljudskom svjedoanstvu svaku dokaznu vrijednost. Plodovi toga prouavanja sabrani su u zamanom djelu Proceedings of the Society for Psychical Research. Evo tek jednog primjera iz te bogate riznice. Gospoa poznata po svom mirnom temperamentu i potpuno zdrava urno pozove svog kunog lijenika. Lijenik nae cijelu obitelj sakupljenu oko gospoe koja je uzbueno vikala: Vidim svoju ker okruenu vatrom, njezina soba gori! I hodnik je u plamenu... Trenutak zauti, da bi onda s olakanjem rekla: Sada razbijaju prozor, Bogu hvala, spaena je! Lijenik prepie lijek za smirenje, a gospoin mu urno brzojavi u Ameriku, gdje im je ki ivjela, i poslije nekoliko sati dobije doslovnu potvrdu onoga to je gospoa bila vidjela. Znameniti fiziar sir Oliver Joseph Lodge (1851-1940), preuzimajui upravljanje Drutvom za parapsihologiju, u svom nastupnom govoru 13. rujna 1913. rekao je: ovjeji je duh samostalan i u svom djelovanju koji put nije vezan uz tjelesna utila. Zanimljivo je, meutim, kao to smo to ve vidjeli i kod predosjeaja, da nema sluaja vienja na daleko s veselim sadrajem. Je li to zato to tragino ima prevagu u ljudskom ivotu ili, moda, nesretni dogaaji jae uzbuuju ivce?

17

Telestezija za vrijeme spavanja

Za vrijeme sna, dok tijelo poiva, dua preuzimlje slobodu te nesmetana tvarnim predmetima djeluje intenzivnije. Vie puta se to djelovanje oituje u bistrijem shvaanju i
43

jasnijem pogledu negoli u stanju bdijenja. Dua u tom stanju gubi ideju o prostoru i vremenu, te mi tada, na neki nain, kuamo unaprijed pravi ivot pod likom vjenosti. Sanje imaju za uenjake nerjeivih nepoznanica, jer se mnogi fenomeni koji se u to vrijeme zbivaju ne mogu potpuno i lako protumaiti na osnovi poznatih zakona o sljubljivanju ideja, a jo manje Freudovim naukom. Svi narodi, primitivni i civilizirani, pridavali su osobitu vanost sanjama. Sjetimo se samo velike uloge koju je san imao, primjerice, u Grkoj, te da je Ciceron napisao knjigu o snovima, a u znaenje snova vjerovali su i najvei ljudi starih vremena: Aleksandar Veliki, Cezar, Scipion, Katon mlai i Katon stariji, Brat... U Svetom pismu snovi se vrlo mudro tumae, na primjer u knjizi Danielovoj (poglavlje II.). Tko se hoe iole uputiti u pitanje uloge snova u ivotu junih Slavena, neka ita, meu ostalim, Gorski vijenac Petra Petrovia Njegoa (stihovi 1307-1379. i 1382-1388). A iz Sage o Nibelunzima, njemakog junakog spjeva iz XIII. st., na podlozi starih njemakih pria, moe se vidjeti da se i na tlu jedne posve drugaije kulture snovima pripisivala i dokazna mo i proroanski smisao. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz (1798-1855) proveo je zimu 1830./31. u Rimu. Poslije mnogo godina postade opet religiozan i jednog dana, ne kazavi o tome nikome nita, poe na ispovijed. Toga istog dana ree mu poljska grofica Ankiewicz-Skrabek da je njezina ki Henrieta Eva, s kojom je pjesnik ljubovao, sanjala da ga vidi u bijeloj odjei s janjecem na rukama (Milivoj Srepel, Slike iz svjetske knjievnosti, Zagreb, 1891, str. 64). Niko tuk (1866-1939), sveenik dubrovake biskupije, u svojoj studiji Telepatija ili prenaanje misli (Dubrovnik, 1924.) na str. 41/42 donosi pismo to mu ga je 25. kolovoza 1915. iz Bola na Brau uputio pomorski kapetan Petar Jelii: Godine 1863. bio sam u slubi potkapetana (krivana) na austrijskom briku Diogene. U noi od 20. na 21. septembra jedrili smo plovei put Genove kroz tijesno Canale di Piombino, izmeu otoka Elbe i talijanske obale. Te noi usnijem da se nalazim u Metkoviima, gdje je ivjela moja sestra Jelka, udata za doktora Vicka Kovaevia, i da vidim svoju dragu majku na umoru, a oko njezine postelje sestru Jelku i dugu sestra udatu za Babia. Podno postelje vidio sam svog ura dr. Kovaevia i kraj njega jednog franjevca, meni nepoznata, no ije prezime - Janovi i ne znam kako pojavi se u tom snu u mojoj svijesti i utisnu mi se u pamet, kao i njegovo (franjevevo) oblije. Potresen tim alosnim prizorom probudih se s tjeskobom u srcu. Ustavi, uziem na palubu te ispripovjedim cijelo vienje kapetanu broda gospodinu Niseteu koji je tada bio na strai. On me stade miriti i tjeiti. Uzalud. Nisam mogao odvratiti od sebe misao o nekoj obiteljskoj nesrei. I, naalost, kad smo petnaest dana iza toga doputovali u Genovu, zakasnivi poradi protivna vjetra, naoh da mi se zla slutnja bijae obistinila, jer tu naem pismo od kue u kojem mi se javlja smrt ljubljene majke, koja bjee uslijedila u Metkoviima, kod moje sestre Jelke, uprav u noi 20.-21. septembra, naime onda kada sam ja imao vienje u snu. Kada sam neko vrijeme iza toga doao kui u Bol, saznadem da mi se san do u tanine obistinio, jer mi domai kazae da su doista pri posljednjim majinim asovima bile dvije moje sestre, ura dr. Kovaevi i franjevac, otac Janovi, koji bjee pokojnici podijelio posljednje svete sakramente. No, to je isto tako udnovato, jest da poslije godinu i po dana iza majine smrti, kad bijah otiao na Metkovie da vidim sestru, sretnem na cesti nekog franjevca u kojem isti as prepoznah oca Janovia. Pristupim k njemu, predstavim se i reem da ga, iako se do tada ne bijasmo nikad vidjeli, poznam nekim udnim sluajem, naime putem iskazanog sna, koji mu ispripovjedim. On osta silno zauen i potvrdi, u suglasju s mojim domaim, sve potankosti moga vienja. Ako se barem neki sluajevi telestezije uzmu kao neosporan fakat, trebalo bi pretpostaviti da se ovjek nalazi u moru struja i valova od kojih samo neke prima, dok za druge nema osjeanja. U medijalnom, pak, stanju (u stanju razrijeene svijesti), pred san ili u snu, na neki nain postaje pristupan i takvim podraajima. Moda bi to iziskivalo i drugaiji

44

prostorni zor, u kojem se utisci na osobit nain redaju, a ne naa prostorna slika koja odgovara vidnim i opipnim sposobnostima naim. Sve su to, dakako, misli koje se kreu nesigurnim tlom pusta nagaanja, pa zbog toga valja uzeti u obzir i tumaenja koja idu posve drugim putevima. Tako je kardinal Alexis Lpicier (1863-1936) izdao 1931. u Parizu vrlo zapaenu knjigu Nevidljivi svijet, u kojoj telesteziju ovako tumai: Da naemo pravu i razumsku vezu izmeu telestezije i injenice da se vienje obistinilo, treba posegnuti za odgovarajuim uzrokom koji zaista nee biti neka vrst slijepog fluida, nego radije neki agent obdaren razumom i voljom ije e posrednitvo biti uzrokom neobinih pojava. A tko drugi da budu ovi agenti, ako li ne aneoska bia koja potpuno poznaju dogaaje ovoga svijeta i koja, zbog njihove udne moi nad materijalnim elementima pa i nad utilima ovjeka, imaju naina da omogue ljudima, pa bili oni makoliko udaljeni od mjesta gdje se dogaaji zbivaju, da te dogaaje upoznaju ili vide u snu ili na javi. Kao to aneli mogu proizvesti sve fenomene, pa i one najudnije, koji se dnevno dogaaju na spiritistikim seansama, oni takoer mogu bez ikakvih tekoa naim oima uiniti vidljivim ono to se dogaa naim prijateljima ili roacima koji su od nas daleko. Ali, da bismo prihvatiti hipotezu sudjelovanja duhova (dobrih ili zlih, svejedno) u tumaenju neobinih pojava, potrebno je, prije svega, prouiti dokle zaista seu prirodne mogunosti djelovanja ljudske due ili, tonije, ljudskog tijela oivjelog i proetog neumrlom duom. A ta prouavanja nisu jo ni izdaleka pri kraju.

Telakroazija
Sposobnost nekih ljudi da uju glasove vrlo udaljenih osoba nazivlje se telakroazija ili sluhovitost (franc, clairaudience, njem. Hellhoren). Ta je sposobnost mnogo rjea nego sposobnost ljudi da vide dogaaje koji se zbivaju daleko. Ipak ima i takvih sluajeva. Pisac i teolog Gustav Stutzer (1839-1921) u svom djelu Geheimnisse des Seelenlebens (Braunschweig, 1915.), koje je do 1925. doivjelo petnaest izdanja, navodi sluaj to se dogodio njemu za vrijeme francusko-njemakog rata. U kolovozu 1870. nalazio se na kolodvoru Remmilly kod Metza, u slubenom poslu. Bilo je to dva dana poslije bitke kod Gorze. Upravo bijae stigao vlak iz Saarbriickena. Neka dama sie s vlaka, prie mu i, pokazujui na njegov crveni kri, upita je li jo iv major taj i taj. Kad on potvrdno odgovori, gospoa ga drhuom rukom primi i zapita gdje bi ga mogla nai, pa nastavi doslovno: Tek na putovanju iz Berlina doznala sam da je ranjen, ali on me pretprole noi zvao. Stutzer nije razumio pravi smisao njenih rijei, pa jednostavno odgovori: On jest ovdje od juer, ali njegovo stanje nije jo tako da bi ga se moglo dalje prenositi. Zamolit u pukovnijskog lijenika da mi dozvoli k njemu vas odvesti ako mi obeate da ete sauvati mir uz njegovu postelju, jer je teko ranjen. Naskoro je ena kleala uz uzglavlje svoga ranjenog mua. Poslije nekoliko sati doao je Stutzer opet u sobu gdje je leao ranjeni major i, sjednuvi uz enu, uo je od majora ovo: Njegov autant pao je u borbi, mnogi drugi asnici bili su ranjeni ili poginuli, a on se nou uljao sa svojim posilnim prema prvoj crti. Odjednom ga neprijateljska straa pogodi s vie metaka, koji su mu smrskali goljenicu i koljeno lijeve noge. Poklikom Anko, draga moja Anko! pao je na zemlju. Njegova ena u snu ula je u isti as te rijei. Jasno je prepoznala glas svoga toliko udaljenog mua, pa je, ustavi, sve pripovjedila svojti i smjesta otputovala. Neto kasnije donijeli su u bolnicu i posilnog koji je takoer bio ranjen. Ovaj je potvrdio prianje majorovo i posebno naglasio kako je on, padajui, povikao: Anko, draga moja Anko! (citirano djelo, XII. izd., str. 75/76).

45

U knjizi Iz tajinstvenog svieta (Zagreb, 1896.) na str. 140, odvjetnik i spiritist dr. Gustav Gaj (1861-1915) pie: U noi od 27/2.-28/2. 1896. sanjao je vrli hrvatski pjesnik dr. Ante Tresi-Pavii kako vidi gdje umire velikan dr. Ante Starevi. uvi mu posljednji teki uzdah, probudi se s tom slikom. Razabravi se malo, pogleda na sat, te ustanovi da su bila 3 sata i 20 minuta. ivahnost ga je sna tako uznemirila, te vie te noi nije mogao usnuti. Ujutro sazna da je dr. Ante Starevi iste noi u 3 sata i 20 minuta predao svoju veliku duu Vinjemu, te me naroito ovlasti da se ovim snom u svom djelu posluim18 San Ante Tresi-Paviia Miroslav Matijaca uvrstio je u poglavlje u telesteziji, da bi, kasnije, na tu stranicu zalijepio ceduljicu s napomenom: sluaj Tresi-Paviia uvrstiti u tivo o teleakroaziji - op. B. M. Za tumaenje sluhovitosti valja primijeniti sve to je kazano pri tumaenju telestezije.
18

Sluaj Jure eprnia s Braa

Sredinom pedesetih godina prolog stoljea, don Cvjetan Radii, upnik u Splitskoj na otoku Brau, izvijestio je Miroslava Matijacu o udesu svoga upljanina Jure epmia. Sluaj je bio parapsiholoki vrlo zanimljiv, pa je obavljen iscrpan razgovor s Jurinom udovom Nedjeljkom, a razgovarano je i s nekoliko mjetana Splitske i Murvice. Biljeke o tim razgovorima ispisane su na danas ve posve poutjelim i pohabanim papiriima, no dovoljno je podataka znaajnog stupnja vjerodostojnosti iz kojih se mogu rekonstruirati ta zaista zanimljiva dogaanja. Evo storije. Roen 1914., Jure eprni, teak iz Splitske na Brau, vjenao se 1936. s mjetankom Nedjeljkom. U braku se rodilo petero djece, posljednje roeno tri mjeseca nakon Jurine smrti (sijeanj 1943.). Jure je bio dobar kranin, svaku je veer molio Ruzarije, pjevao je u crkvi. U jesen 1942. otiao je Jure k bratu u Brko, da tamo neko vrijeme radi i pribavi togod hrane za dolazeu zimu. Vratio se kui prije nego se oekivalo, rekavi da je pourio jer je predosjetio smrt svoga, inae zdravog i nepunih pedeset godina starog oca. I zaista, na odru je zatekao iznenada preminula roditelja. Na blagdan svetog Stjepana, 26. 12. 1942., Jure je u crkvi pjevao poslanicu o kamenovanju toga sveca. Dana 4. sijenja 1943. Jure odlui otii stricu u Murvicu, da bi mu odnio neto hrane, kukuruza i graha. Htio je putovati parobrodom, ali ga ena svjetuje da krene na mazgi, jer bi u Bolu ionako morao traiti ivinu, da hranu prenese u Murvicu. Ujutro je zatraio nove arape, oprao noge, to inae prije putovanja nije obiavao, te potraio krunicu. Sve je isto na se odjenuo, dapae, i nokte podrezao. Kad ga je supruga Nedjeljka zapitala emu se toliko redi, ta ne ide u svatove, odgovorio je: Nikad ne zna to ovjeka moe snai na putu. Prije odlaska preporuio je eni da djeci priredi jednaku robicu kako bi ih na blagdan Triju Kraljeva mogao sa sobom povesti u crkvu. Natovarivi kvintal hrane na bijelu mazgu, izvadio je krunicu, izljubio suprugu i djecu i krenuo - da se vie nikada ne vrati. Bila su tri sata poslijepodne, a rekao je da e se vratiti sutradan oko dva sata iza podneva. Idueg dana, 5. sijenja, Nedjeljka je temeljito istila kuu elei da se sve sjaji kad bude blagoslov kua. U asu kad je s mjesnog zvonika odbijalo podne ena je svjetjala kvake na vratima sobe, ne mislei na mua. Kad, najednom, ustuknu joj srce, duboko uzdahnu i zauje Jurin glas, kao da je tu, pred njom: eno, svreno je!

46

Nedjeljka se onesvijestila. Oko nje se skupila djeca, rodbina, susjedi. Pokuali su je vratiti svijesti, ali nisu odmah uspjeli. Kad se, otprilike nakon pola sata, razabrala, stali je tjeiti govorei: to si luda, pa doi e, nisu jo dva sata. No, Jurina supruga nije se mogla utjeiti, plakala je i uzdisala govorei da joj se mu vie nikada nee vratiti. Slutila je da ga je netko ubio ili da ga je mazga razdrla. Nije se satima mogla smiriti. Doao je u Ceprnia kuu i upnik, don Cvjetan Radii, ispitivao ju to se to dogodilo. Pristigao i lijenik. Napunila se kua svijetom. Ujutro, 6. sijenja, na blagdan Tri Kralja, stigne glas da je bijela mazga, bez ovjeka i samara, dola do partizanskog logora. A oko osam sati donese potar telefonsku vijest strica iz Murvice:

Jure otiao juer pred podne, je li stigao? Potar odgovori stricu da neak nije stigao kui, a mjetani ga odoe traiti. Kad su se mjetani Splitske nali pred Murvicom, naili na Jurine roake koji ispriaju: Dana 4. sijenja Jure je sretno stigao u Murvicu, rasprtio mazgu i stricu predao hranu. Uto doe jedan pastir i zamoli Jurina strica da mu dadne ili proda neto hrane. Stari ne htjedne, jer da ni njemu nee dostati u vrijeme poljskih radova. Jure ga ipak nagovori da gladnu obanu ustupi nekoliko kilograma, a on e mu kad uzmogne opet donijeti. Tom prilikom stric je Juri dao neto novca za pristiglu hranu i novu narudbu, usve 15.000 kuna. To je sve gledao onaj oban, pa potrai dva druga i s njima se dogovori da e Juru saekati i opljakati vie sela, na Kruni. Jure se pozdravio sa stricem i malo poslije 11 sati zajahao mazgu i krenuo uz Murviku stranu pjevajui boine pjesme. Ovo to slijedi ispriao je neki mladiak od esnaest godina, pastir, koji je bio svjedok nedjela, sve promatrajui izbliza a da ga razbojnicu nisu primijetili. obani-ubojice sakrili su se uz put u grmlje, a kad se Jure pribliio, ponu se na njega nabacivati kamenjem i pogode ga u glavu, pa nesretnik oamuen padne s mazge. Razbojnici dotre do njega i navale ga biti. Jure ih molio da ga puste kud, k jadnoj eni i djeci, ali obani ne haju i dalje ga tuku. Uzalud im je nudio sav novac i kleo se da ih nikome nee odati, ali ubojice odvrate: Nikako, odluili smo te ubiti!, pa ga dovuku do nekakva procjepa. Jure klekne i pone glasno moliti Djelo skruenja. obani se popnu jedan red iznad izmrcvarena ovjeka, dignu veliku kamenu plou i bace je na Jurinu glavu. Zatim opljakaju novac i sve stvari s mazge, pa odoe put Humca. Mladi-svjedok bojao se da ga razbojnici ne opaze, jer bi zacijelo i njega ubili. Kad su se izgubili s vida, pastiri potri u selo i dojavi stricu, ne izravno da je Jure ubijen, ve da je vidio njegovu bijelu mazgu bez samara i jahaa, te da se zasigurno nekakvo zlo dogodilo. Stric uzbuni selo i ljudi nakon kraeg vremena nau Juru, iznakaena i mrtva. O nemilu dogaaju dojavi se partizanima, pa oni okrue selo, zatvore prilaze i provedu istragu.
47

Pregledali su sve kue i ustanovili koja tri obana nedostaju. Zatim naprave zasjede i, eto, drugog dana jedan po jedan oban-ubojica vraa se kui. Zapitani gdje su bili, odvrate: U Humcu radi kupovine konja. Najposlije priznaju da su i kako su izveli zloin. Sve se slagalo sa svjedoanstvom mladog pastira. obane-ubojice partizani pogube. Mladiak svjedok ispriao je da je u Murvici uprav zvonilo podne kad je Jure bio zatuen. A ubrzo zatim, od straha pred rodbinom smaknutih ubojica, pobjegne u Biokovo i tamo pogine u borbi. to rei? Sluaj je, bez dvojbe, vrlo zanimljiv i u visokom stupnju vjerodostojan: opstoji uvjerljiva suglasnost u iskazima svih (dodue, nakon desetak godina ispitanih) svjedoka. Osim dominirajueg fenomena teleakroazije, postoje elementi mnogih neobinih pojava o kojima je do sada bilo rijei. A podstie i na druga, pozornosti vrijedna zapaanja i primisli. Kakav je bio ovjek Jure eprni? S mnogo sigurnosti moe se rei da je mladi teak iz Splitske bio radina, skrbna, potena i nadasve religiozna osoba: harno je brinuo za brojnu obitelj, nije prezao potegnuti dugim i opasnim ratnim putevima do udaljenog Brkog, da bi, radei, namaknuo dostatno hrane za zimu. Svakodnevno je molio krunicu, pjevao u crkvi... Jure je bio i metagnomski nadaren. Svjedoci koji priaju o njegovu ivotu, kao to smo vidjeli, spominju njegov prijevremeni dolazak kui iz Brkog, jer je, kako kau, predosjetio oevu smrt. Ne moe se sa sigurnou rei je li bila rije tek o slutnji ili, moda, o kompleksnijem doivljaju, no to i nije toliko vano, dojava o onome to e se s ocem dogoditi bila je svakako vrlo uvjerljiva, kad je ve odluio prekinuti s radom i vratiti se kui dugim i tada vrlo opasnim ratnim putevima. Jure je posljednji put u crkvi zapjevao 26. prosinca pojui poslanicu o kamenovanju Kristova prvomuenika, svetog Stjepana, da bi i sam, nakon samo deset dana bio usmren kamenovanjem. Sluaj? Nije iskljueno. Ali, ipak, podudarnost je u najmanju ruku znakovita. Uoi polaska na put iz Splitske u Murvicu dotjerivao se mimo obiaja, emu se zaudila i njegova ena Nedjeljka. Kao da je slutio da bi se moglo veliko zlo dogoditi, a pred lice Gospodnje prilino je doi uredan i ist. No, ipak, rije vjerojatno nije bila o neem kompleksnijem osim predosjeaja, jer postojala je nada i u sretan povratak: elio je da mu djeca budu uredno odjevena kako bi ih na blagdan Bogojavljenja mogao skladne odvesti na misu. Vrhunac neobinih pojava u storiji o zlosretnom udesu Jure eprnia svakako je fenomen teleakroazije. Bio je, oito, potentan odailja (agent, emitent) posljednje poruke koja je jasno pristigla do udaljene supruge Nedjeljke. I, najposlije, kako u sluaju ne zamijetiti elemente fatalizma neke vie vrste, trancendentnog fatalizma o kojem, kao to smo u ovoj knjizi mogli proitati, govori Schopenhauer. Nije na odmet pripomenuti da je storija o Juri eprniu toliko bogata, da bi, primjerice, trk bijele mazge, bez jahaa i opreme, mogao biti poticaj umjetniku pera ili kista za fantastinu priu ili sliku. A nije nezanimljiv i drutveni, pa i drutveno-politiki aspekt prie. Vjerujem da e mnogi itatelji biti iznenaeni kada proitaju da na toboe pitomom otoku meu mjetanima ima beutnih razbojnika. Zar Jure nije mogao biti samo opljakan, a da ne bude okrutno, sadistiki dotuen? Iz isprianih dogaaja takoer jasno proizlazi da su, umjesto legalne (endehazijske) vlasti, zloin razotkrili i zlikovce kaznili otoki partizani. A potresna je i zla kob sporednog junaka, nedoraslog momia-svjedoka. Njegov kratki, tragino okonani ivotni put, s druge strane, upuuje nas i na pomalo zanemarenu spoznaju da mladii nisu odlazili u narodnoslobodilaki rat samo iz ideala ili zbog revolta, nego ponekad iz pukog straha za goli ivot.

48

Psihometrija
Rije psihometrija potjee od nekadanjeg profesora medicinske kole u Cincinnatiju (SAD), dr. I. R. Buchanana. Svojim acima neobini doktor dao bi u ruke bilo koju ljekariju ili kemikaliju zamotanu u papir, s nalogom da se koncentriraju na osjeaje koje e takav zamotuljak proizvesti na njih. Deset do dvadeset aka, s povezom preko oiju i ni s im ometani, sjedili bi drei u ruci predmet koji obinim utilima nisu mogli raspoznati. U smotuljcima su se nalazili, primjerice, sol, papar, opijum, stipsa, bakar, olovo, razna sredstva za povraanje, kinin i sl. Onaj koji bi za nekoliko minuta osjetio specifino djelovanje odnosne ljekarije, na primjer pospanost kod opijuma, toga je dr. Buchanan drao sposobnim za lijeniko zvanje, dok bi one koji niti nakon jednog sata ne bi nita osjetili upuivao da potrae druge ivotne staze. Ovakvim, zaista originalnim mjerenjem duevnih sposobnosti kandidata za lijeniko zvanje utvrdio je dr. Buchanan da je broj sposobnih uenika bio znatan! Doslovno prevedena, rije psihometrija znaila bi mjerenje duevnih sposobnosti, ali zapravo znai neto drugo: sposobnost malog broja osoba da mogu, kad su neki predmet (prsten, naunica, no i sl.) opipale i vidjele, dati tone podatke ne samo o prolosti toga predmeta, nego i o znaaju, pa i o budunosti onoga kome je taj predmet pripadao. Rije je, dakle, o najrazlinijem znanju to ga metagnom stjee dodirom. Neke nadarene osobe takve podatke davaju u budnom stanju, dok druge to mogu tek u transu. Budui da u takvim sluajevima nema nikakva duevnog mjerenja, Richet je predloio da se izraz psihometrija zamijeni nazivom pragmatina kriptestezija (gr. kryptos = skriven, aistanomai = gledati, pragma = neto tvarno). Tim bi izrazom jasnije doao do izraaja pravi smisao neobine pojave: gledati ono to je skriveno s pomou neke tvari (Richet, Notre sixieme sens). Dva primjera koja slijede razjasnit e pojam i bit te neobine pojave. U londonskom stanu kotskog lijenika i pisca, tvorca detektiva Scherlocka Holmesa, sir Arthura Conana Doylea (1859-1930), koji se od 1926. posvetio spiritizmu, okupilo se nekoliko uglednih uenjaka i gospoa koja je bila dobar psihometrini metagnom. Trojica od prisutnih znanstvenika otila su u sporednu sobu i napisala pismo. Pismo su stavili u debelu, neprozirnu oklopnicu i zapeatili. U nazonosti svjedoka predali su tu oklopnicu dami koja ju je, prvo, opipala prstima, a zatim pritisla na elo, da bi ubrzo poela rije po rije diktirati sadraj pisma. tovie, kazala je da na stanovitom mjestu nije stavljen zarez i da time odnosna reenica dobiva dvosmisleno znaenje. Osim toga, a to nas ovdje jedino i zanima, gospoa je dala i zapanjujui tone podatke o piscu toga pisma, kojeg je toga dana prvi put u ivotu vidjela i nije ak ni po imenu znala za njega. Dapae, dotini je uenjak dami bio predstavljen pod izmiljenim imenom, kako bi se mogli tonije kontrolirati rezultati njezinih psihometrinih sposobnosti. U ve spomenutoj knjizi, na str. 87, Richet navodi sluaj kojemu je sam bio svjedokom. Bilo je to neke veeri kod mene, pie. Moj sin Georges, u prisustvu Myersa, dao je u ruke poznatom mediju, gospoi Thompson, svoj sat i zapitao ju hoe li joj taj sat dati podsticaj da neto podrobnijeg kae. Gospoa Thompson uzela je sat i, poslije kraeg oklijevanja, ree na francuskom jeziku: Ima krvi na ovom satu. Zatim nastavi engleskim: Pomijeana tri pokoljenja. Bilo je teko bolje rei! Jer, taj sat bio je darovao Felix Aubry, djed moga Georgesa, svom sinu Georgesu Aubryju. Poslije smrti Georgesa Aubrya, koji je poginuo u bitci kod Vendome 1870. g., Felix Aubry uzeo je natrag ovaj sat i darovao ga svom unuku, mom sinu Georgesu Richet. Kako protumaiti ovu zaista iznimnu pojavu?
49

Kao kod svake nerazjanjene ili nerazjanjive injenice, tako i kod psihometrije, ima mnogih tumaenja. Prema jednoj teoriji psihometrija se tumai tako da je predmet koji ispitivana osoba dri u ruci, impregniran nekim emanacijama ovjeka koje ostaju na predmetu, omoguujui metagnomu da ih percipira i da ih izrazi kao svoju spoznaju o osobi kojoj je predmet pripadao. Svoje podrijetlo ova teorija vjerojatno vue od teorije univezalnog fluida Franza Mesmera19, a povezana je i s Reichenbachovom teorijom oda, o emu e jo biti govora u poglavlju o bioluminiscenciji. Protiv ove teorije govorila bi, meutim, injenica da esto nije potrebno da metagnom dri predmet dulje u ruci nego je potreban tek povran dodir, da bi se stekla spoznaja paranormalnog karaktera u smislu prostorne telestezije. Franz Mesmer (17341815), njemaki lijenik, na sebe je privukao pozornost raspravom De planetarum mfluiu in corpus humanum, kojom je nastojao dokazati da nebeska tijela svojim privlanim silama utjeu na ovjeji ivani sustav. Kasnije je nadoao na misao da u svakoj ivotinji, pa i u ovjeku, postoji neki fluid, sila slina magnetskoj, koju je nazvao ivotinjski magnetham. Smatrao je da on sam posjeduje iznimno veliku magnetsku snagu te da dodirima ruku moe lijeiti mnoge bolesti. Imao je uspjeha u Beu i Parizu, gdje mu je javnom supskripcijom skupljena golema svota novca da oda tajnu svoje metode. Kad to nije uinio, komisija sastavljena od najuglednijih francuskih lijenika i prirodoznalaca dala je po njega negativan sud, pa se vratio u Njemaku. Ljudi, podvrgnuti njegovom nainu lijeenja, zapadali su u somnanbulno stanje, zbog ega se Mesmera smatra preteom hipnotizma - op. M. M. Druga je teorija, teorija telepatske spoznaje, bilo da je ta spoznaja steena od osobe koja je prilikom psihometrijskog pokusa prisutna ili se, pak, nalazi daleko. Ali, u prvom sluaju ova teorija nailazi na tekou u injenici da mnogo puta znanje metagnoma nadmauje znanje prisutne osobe pa je ista prisiljena dugotrajno i mukotrpno istraivati da bi se navodi provjerili. U drugom pak sluaju tekoa je jo vea, jer se znanje steeno od metagnoma moe u nekim sluajevima provjeriti tek ispitivanjem niza osoba koje ne ive zajedno, nego u raznim krajevima zemlje, pa bi se moralo predmnijevati da je metagnom to znanje stekao daljinskom telepatijom od vie osoba. K tome, tako sabrani materijal morao bi metagnom ispitati i pronai iz njega ba ono to mu treba, nekoliko puta najmanje i najbeznaajnije podatke, to je ne samo malo vjerojatno, nego i gotovo nemogue. Vjerojatnija je trea teorija, prema kojoj bi psihometrijski predmet bio samo poticaj metagnomu da doe u stanje preko kojega se ta paranormalna spoznaja o nekom predmetu ili osobi oituje, drugim rijeima, samo pomono sredstvo da metagnom zapadne u autosugestivno stanje transa.
19

Telepatija
Gr. tele = u daljini, pathos = patnja, primljivost Rije telepatija predloio je 1882. Myers, da bi oznaio utjecaj jedne due na drugu bez posredovanja nama poznatih osjetilnih imbenika.20 U kolokvijalnom govoru telepatija se esto nazivlje itanjem misli. Telepatija moe biti spontana ili eksperimentalno izazvana.

50

Danas se telepatija definira kao razmjena informacija od osobe do osobe bez pomoi normalnih osjetila - op. B. M. U XV. st. opat Ivan Tritheim iz Triera pie da svoje misli moe stotinu milja daleko drugome saopiti. Tu svoju sposobnost trierski opat pripisuje simpatikim silama. Njegov suvremenik u Kolnu, Henrik Komelije Agrippa od Nettesheima, ovjek koji je prvi upotrijebio rije okultizam za pojave koje se ne mogu shvatiti prirodnim zakonima, smatra da su simpatike sile o kojima govori Tritheim, neto prirodno. Godine 1876. itava je Sjeverna Amerika govorila o Johnu R. Brownu, koji je sposobnost itanja tuih misli demonstrirao pred tisuama gledalaca. Predstavnici kolske mudrosti napadali su ga kao varalicu, bivajui sve ei kad se Brown, kao neuk ovjek, nije uspijevao umjeno braniti. U kulturnim krugovima toga doba nije se Brownovo ime smjelo ni spominjati, no 1881. u Engleskoj se pojavio jo jedan priprost ovjek, Irwing Bishop, koji je u itanju misli postizao tako zaudne rezultate, da je uskoro -1882. - u Londonu osnovano ve spominjano Drutvo za istraivanje (para)psihikih pojava (Society for Psychical Research), s osnovnim ciljem da se sposobnost prenoenja misli i sline neobine pojave ispitaju sa znanstvenog stajalita. Evo nekoliko najjednostavnijih eksperimenata uinjenih pod vodstvom fiziara i parapsihologa, rektora sveuilita u Birminghamu, spomenutog sir Olivera Lodgea. Jednoj posve zdravoj djevojici, trgovakoj namjetenici, zaepe pamukom ui i dobro sveu oi. U sobi, u kojoj se nije ulo nikakva uma i nije bilo nikakva pokustva osim stolca, posjedne se djevojka ne znajui to e se s njom dogaati. Dr. Lodge doe u djevojinu blizinu ne dodirujui je, te oko dvije minute koncentrira svoje misli iskljuivo na karakteristine linije engleske zastave. Tada upita djevojku: Vidite li neto? Uslijedio je odgovor: Da, ali ne posve jasno, vidim jedan duguljast etverokut s crtama. Tada Lodge naredi djevojci, sveudilj vezanih oiju, da nacrta na komadiu papira ono to je vidjela. Pokusna osoba nacrta paetvorinu s dvije ukrtene dijagonalne crte (dakle, izostale su ukrtene okomite crte engleske zastave). Pokus je, znai, djelomino ipak uspio. Drugi primjer. Lodge pozove dr. Schearsa, koji primi ruku neke djevojke ogrnute neprovidnim, tekim pokivaima, a eksperimentator sir Oliver izvue nasumce iz depa jednu igrau kartu, postavi se iza lijenika i u nutrini dlana zadri mu tu kartu pred oima, sa zamolbom da je jednu minutu koncentrirano gleda. Zapitae zatim djevojku o kojem je predmetu rije. Ona pouti minutu-dvije i ree: Jedna karta. Potanska ili igraa? - zapita Lodge. Igraa, odgovori djevojka. Uslijedi pitanje je li karta crna ili crvena. Odgovor: Crna. A na pitanje je li crna karta pik ili tref, uslijedi toan odgovor: Petica pik. lanovi londonskog Drutva eksperimentirali su s brojnim (nehipnotiziranim) osobama. Pokusi su ponekad bili vrlo zahtjevni. Neki su posve uspijevali, drugi samo djelomice, a trei - nikako. Eksperimentirati se moe, dakako, i u svrhe koje nisu znanstvene. Tako je dr. I. K. u Zagrebu pripovijedao isusovcu Anti Alfireviu kako je u sebi znao zaeljeti da se njegova supruga pridigne i otvori balkonska vrata. Ona bi to ubrzo outjela, kao neku sugestiju, odmah bi ustala i otvorila vrata (asopis ivot, Zagreb, 1928., str. 257). Kod eksperimentalne telepatije moe biti da samo onaj koji alje misli svjesno zna da on namjerno hoe sadraj svoje svijesti neposredno priopiti drugome, a takoer moe biti sluaj da druga osoba (primalac, percepijent) izriito zna i eka da primi poruku od druge osobe koja svjesno alje taj sadraj. Iz ovoga je jasno, kao to je ve kazano, da telepatija nije isto to i vidovitost. Kod telepatije je, naime, vano to da se stjee znanje o sadraju due druge osobe, dok se vidovitost odnosi samo na ono to se dogaa i nije ovisno o sudjelovanju tue svijesti, odnosno tueg duevnog stanja.

20

51

Prije dvadeset pet godina uinjeni su pokusi telepatskog prijenosa izmeu Atene s jedne strane, i Bea i Berlina s druge, te izmeu Mletaka i Bostona. Pokusi su dali pozitivne rezultate. Uspjelo je, dakle, prenijeti misao (informaciju) na udaljenost od 15.000 kilometara (Schrder, Gedankensenden und Gedankenempfangen zwichen Berlin-Wien-Athen, Zeitschrift fr metapsychiche Forschung, 1930/31.). Onaj koji eli primiti ovakve vijesti iz daleka mora biti u pogodnim duevnim i tjelesnim kondicijama, jer, zaista, ne moe se traiti da netko osjeti neto ovako suptilno ako je pijan ili se nalazi u vrtlogu plesa. Samotniki ivot, ivot svetaca i isposnika, pogodniji je za primanje telepatski odaslanih podraaja. Na telepatske sposobnosti djeluju i atmosferske prilike. Vjetar, oluja, vruina i zima djeluju nepovoljno, za razliku od magle, kie, lijepa i blaga vremena iji je utjecaj povoljan. Prvi su jutarnji sati i predveerje za ove radnje najpovoljniji. Kako se obavljaju eksperimenti? Objektivnu vrijednost pokusi e imati samo onda kad im se prie sa strogom ozbiljnou i u znanstvenom duhu te ako se izvode u prisustvu osoba koje su pod strunom kontrolom. Pri eksperimentima nikako ne bi smjele biti prisutne osobe koje u pokusima ne sudjeluju. Svi nazoni trebali bi snagu svoje predodbe usredotoiti na predmet koji bi mislima trebalo prenositi. Svaka razliita misao nekog od prisutnih pri eksperimentu smeta u onoj mjeri u kojoj divergira od koncentracije cjelokupne misaone atmosfere u sobi. Zbog toga eksperimenti koji se izvode radi razonode i u mijeanu drutvu nemaju nikakve znanstvene vrijednosti. tovie, takvi eksperimenti obino i ne uspijevaju ak ni onda kada ne postoji zlobno nastrojenje protiv uspjeha. Da bi se pokusi usavrili do naune tonosti, potrebna je redovita dua vjeba kako emitenta, tako i onog koji emitirane poruke ita. Isprva je glavno da emitent naui svoje misli i volju usredotoiti nekoliko sekunda pa ak i minuta, dok se primalac (ita misli) treba drati slobodno i pasivno. Ni jedan ni drugi ne smije biti ometan okolinom ili, uope, ne smije biti ni s im zaokupljen. Zbog toga se dogaa da eksperimenti to ih dvojica sama uspjeno izvedu, ne uspijevaju kad ih se izvodi pred treim licima. Preporuljivo je takoer da se pokusi izvode u poznatim prostorijama. S obzirom na injenicu da neuspjeli pokus djeluje obeshrabrujue, valja izbjegavati pokuse pod navedenim, nepovoljnim, okolnostima. Onaj tko prima, odnosno ita misli, mora se uvati razmiljanja i naprezanja volje, najbolje je da ni o emu ne misli, ve treba bezbrino izraziti onu misao koja mu se upravo prua. Schopenhauer pripovijeda o sebi: Moja lijepa gostioniarka u Milanu zapitala me prije mnogo godina, za vrijeme jednog vrlo animiranog razgovora21, da joj kaem koja je tri broja ona zaigrala pri igri lota. Odmah, nita ne promiljajui, spomenuh tono prvi i drugi broj, ali zatim, zauen radi njezina ushita, stadoh pozorno razmiljati, pa trei broj kazah - pogreno (Parerga und Paralipomena, I. dio, pogl. 5). Razvikan kao enomrzac, Schopenhauer je dodue ivio samakim ivotom, ali nije zazirao od prolaznih veza s ljepim spolom. Dapae. A nije se sustezao ni od uitka u dobru jelu i pilu - op. B. M. Uspjeh eksperimenta u mnogome zavisi i o emitentu. Da bi olakao svoj zadatak, treba izabrati takve predmete koje istovremeno pozorno promatra. To e olakati ili nadomjestiti koncentraciju. Uistinu je nadomjeta, jer ovdje ne moe biti rijei o miljenju, ve o prijenosu predodaba. Uostalom, veina itaa misli lake e primiti jednu vienu impresiju nego apstraktne predodbe: imena, brojeve i sl.
21

52

Pri zavrnim eksperimentima emitent i primalac ne smiju se tjelesno dodirivati, dok je u poetku takvo meusobno doticanje gotovo neophodno, da bi se meu njima uspostavila simpatina veza. Kad je to postignuto, dobiva se sposobnost prenoenja i itanja misli sve vie i u prostornom smislu. Isprva je prenoenje misli bez tjelesnog kontakta mogue samo na udaljenosti od jedan ili dva metra, zatim kroz zatvorena vrata, a konano i na kilometarske udaljenosti. Isto tako mogue je napredovanje i kod vrsti predmeta koji se odabiru za prenoenje. Takvo je prenoenje individualno razliito. Nekim percepijentima bit e lake primiti predodbu predmeta, drugi e pak lake primiti predodbu radnje koju trebaju izvriti. Za prijenos predodaba najlaki su predmeti koje gledamo, primjerice igrae karte koje se za ovakve pokuse najee primjenjuju. Nakon dueg vjebanja bit e ponekad mogue prenositi u mislima i zamrene slike, cijele scene. Mogue je mislima prenositi i crtee, poevi od jednostavnih geometrijskih figura koje ita misli treba nazvati imenom, opisati ili narisati. Veini itaa misli najtee se prenose apstraktni pojmovi, a teko je primati pjesme i stihove, poznate i nepoznate. Kod poetnih pokuaja, a i kod svih kasnijih eksperimenata vanu ulogu igra samopouzdanje sudionika u pokusu. Nita ne smeta toliko koliko neuspjeh, dok dobro uspjeli eksperiment obino povlai za sobom cio niz drugih uspjeha. Potrebno je, takoer, da se eksperimentatori odve ne zamaraju, stoga je poeljno mijenjati objekte (karte, crtei, predmeti, radnje itd). Naveli smo tek nekoliko opih principa kojih bi se eksperimentatori trebali drati. Iznijelo ih je ve vie puta spominjano englesko Drutvo za parapsihologiju na temelju svojih bogatih iskustava. Od spominjanih injenica pravog itanja misli treba razlikovati razne vjetine koje, radi zabave ili koristi, obavljaju zabavljai na nain koji emo sada opisati. Predstava poinje obino tako da se, dok je vjetak odsutan, sakrije neki predmet ili osoba, kae broj neke banknote ili godine. Zatim se u prostoriju uvede vjetak koji meu prisutnima bira posrednika, obino osobu ija je upotrebljivost bila ranije utvrena. Posredniku se zatim veu oi, ponekad i ui, zatim tobonji ita misli primi posrednika za ruku ili mu pak svoju ruku metne na elo. Dok vjetak u raznim pravcima trai ono to se sakrilo, na posredniku je da intenzivno misli na mjesto, osobu ili predmet koje treba pronai. Ako je vjetak uistinu vjet, pronalaenje slijedi vrlo brzo i prilino sigurno, premda koji put valja birati druge posrednike koji su se kadri bolje koncentrirati na vlastite misli. Vjetina izvoaa ne sastoji se, meutim, u sposobnosti itanja misli, ve u pojaanoj osjetljivosti njegove ruke koja moe osjetiti nehotine pokrete miia ili pojaano kolanje krvi u posrednika kad doe u blizinu traena mjesta, osobe, slova, broja i sl. itava se predstava zapravo svodi na poznati eksperiment, kada se na svilenoj niti objeen prsten, ako se dri izmeu palca i kaiprsta, kree i njie zavisno o mislima dotine osobe, a da ova nije toga svjesna. Jenski profesor William Thierry Preyer konstruirao je osobit, vrlo osjetljiv aparat, tzv. palmograf, koji nesvjesne kretnje grafiki prikazuje.22 Na tom principu funkcionira i tzv. detektor lai koji se koristi u kriminalistici. Ali, fenomen koriste i estradnjaci. Donedavno smo u ranim veernjim satima imali priliku na jednoj od komercijalnih televizija gledati trenutak istine, u kojem su na aparate prikljueni pojedinci odgovarali na delikatna pitanja armantne voditeljice. Pitanja su zadirala u skrivenu intimu ispitivanih osoba, a ako su sprave pokazivale da je odgovor toan, slijedila je novana nagrada. Niskost takva projekta bila je potencirana i time to su u publici mogli biti nazoni roditelji, braa, sestre i suprunici egzaminiranih ekshibicionista - op. B. M.
22

53

Vjebom, zapaalakim darom i poznavanjem ljudi mogu se postii i znatni uspjesi. Englez Stuart L. Cumberland mogao je na taj nain pronai predmete skrivene i kilometar daleko. Po tom se Englezu opisana pojava ponekad naziva i kumberlandizam. Sam Cumberland tvrdio je i koga god je stigao uvjeravao da moe itati misli, a u stvari nije radio drugo do vjeto slijedio stezanje i poputanje miia, punjenje i uestalost otkucaja pulsa osobe na kojoj je inio pokuse. Drugim rijeima, vjetak ne ita misli posrednika, nego ih posrednik sam oituje nesvjesnim miinim kretnjama i uzbuenjem svoga bila te je on prilikom takvih predstava zapravo vodea osoba. Publiku koja sudjeluje zabavljakim predstavama tobonjeg itanja misli lako je varati. Evo primjera. Tridesetih godina 20. st. producirala se u splitskim srednjim kolama jedna itaica misli. ena je sjedila zavezanih oiju na podiumu, a njezin mu obilazio od profesora do profesora, od uenika do uenika, traei od pojedinaca neki predmet. Zatim bi ena odgonetala to na predmetu pie. Neki je profesor predao vjenani prsten na kojem su bili urezani njegovi inicijali i godina vjenanja. itaica misli jasno je proitala da stoji ubiljeeno M. P. 1918. Neki uenik, tijekom iste predstave, dao je suradniku svoju aku iskaznicu, a ena je kazala da pripada ueniku sedmog razreda, koji je peti po abecednom redu upisan u imenik. Sve to bilo je tono rijeeno, kao i mnogi drugi slini, pa i tei zadatci. Kad su se uenici razili, a profesori u dvorani ostali sami s branim parom, ljubazni supruzi, koji, eto, nisu bili varalice, nego tek aljivci, razjasnili su svoj postupak. Oni su se bili dogovorili da ena kao inicijale izgovori ona slova kojima poinje trea i peta rije reenice koju e suprug izgovoriti postavljajui pitanje: E, predraga Moja eno, Proitaj slova koja su urezana na ovom prstenu! A broj slova u prve dvije rijei (E=l, predraga=8) oznaavao je posljednje znamenke godita vjenanja (18). Na slian nain pomogao je eni u itanju ake iskaznice, kazavi: Ueniku treba odrediti razred i redni broj u imeniku.Unaprijed su se, dakako, dogovorili da broj slova u prvoj izgovorenoj rijei treba da odredi razred, dok broj slova druge rijei upisni broj u razredni imenik. Shvatljivo je da se publika ne moe dosjetiti varke, jer joj je panja usmjerena iskljuivo na to da se pazi da li suradnik itaici misli daje kakve vidljive znakove te da li e zadatak biti tono rijeen ili ne.

Spontana telepatija
Ovako bi izgledao tipian primjer spontane telepatije: Na oceanu tone brod, jedan od stradalnika tuguje za svojima koje ostavlja, a u isto vrijeme njegova ena kod kue osjea da se muu neto strano dogodilo. U taj tip telepatije moemo ubrojiti i ono to pripovijeda hrvatski knjievnik Ivan Trnski (1819-1910) da se 1843. u Zadru dogodilo njegovu prijatelju, pjesniku Petru Preradoviu (1818-1872). Sjedio je pjesnik za svojim pisaim stolom kad mu se iznenada, u dui, prikae njegova dragana Pavica de Ponte kako prolazi ispod okna njegova stana. Ree mi - svjedoi Trnski - da mu draga ne bijae vikla tuda prolaziti i da je sjedei za stolom nije mogao uti ni vidjeti. Zaudiv se prikazi, skoi k oknu i zaista u isti as proe ispod okna njegova suenica (Trnski, Pjesnika djela Petra Preradovia, Zagreb, 1873., str. 27). Brojne primjere donosi francuski astronom i puki pisac Camille Flammarion (18421925) u poznatoj svojoj knjizi L'inconnu et les problmes psychiques (Pariz, 1899.), a jo vie i bolje obraenih sluajeva itamo u klasinom dvotomnom djelu Myersa, Gumeya i Podmorea Phantasm of the Living (London, 1886.).

54

Frank Podmore 1894. na poetku rasprave An Examination of the Evidence of Telepathy doslovno kae: Teza koju idue stranice trebaju ilustrirati i dokazati kratko govorei glasi: Mogue je komuniciranje izmeu pameti i pameti bez upotrebe poznatog puta naih osjetila. Ameriki psiholog i filozof William James, talijanski psihijatar i antropolog Cesare Lombroso, pa Francuzi Pierre Janet (jedan od Freudovih uitelja), Charles Richet i Henry Bergson - tvrde isto. Utvren je toliko velik broj sluajeva telepatije kad je emitent bio u smrtnoj pogibelji, da je razboritu ovjeku nemogue njezino postojanje dovoditi u sumnju. Primjera radi evo jednog sluaja:23 Biskup dr. Josip Lanyi u svojim mlaim godinama bio je uitelj maarskog jezika nadvojvodi Franji Ferdinandu i uivao je njegovu osobitu naklonost. Dana 28. lipnja 1914.24 dr. Lanyi imao je neobian san. On doslovno pria: Sluaj koji se opisuje odnosi se na ubojstvo prijestolonasljednika i nadvojvode Franca Ferdinanda (1863-1914), sinovca austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. Atentat, u kojem je uz prijestolonasljednika ubijena i njegova supruga, izvrili su mladii Princip i abrinovi, pripadnici teroristike organizacije Mlada Bosna. Taj je dogaaj bio povod Prvom svjetskom ratu - op. B. M. 24 Vidovdan po julijanskom kalendaru - op. B. M U tri i pol sata ujutro probudio sam se nakon strana sna. Sanjao sam da sam u jutrnjim satima iao k svom pisaem stolu da pregledam pristiglu potu. Sasvim gore lealo je jedno pismo s crnim rubom, crnim peatom i grbom nadvojvode. Odmah prepoznam rukopis mog nezaboravnog visokog gospodara. Otvorih pismo, a na vrhu papira bijae u svijetloplavoj boji slika kao to se vidi na razglednicama, a prikazivala je jednu cestu i ulicu. U jednom automobilu bile su Visosti, prema njima jedan general, a uz ofera jedan oficir. Na obim stranama ceste - mnotvo naroda. Dva mladia istre iz mnotva i pucaju na Visosti. Sadraj pisma to sam ga vidio u snu glasi: Vaa biskupska milosti! Dragi dr. Lanyi! Saopujem Vam ovim da danas u Sarajevu padam s mojom enom kao rtva politikog atentata. Preporuamo se Vaim pobonim molitvama i svetim misama i molimo Vas da ostanete naoj siromanoj djeci i nadalje u ljubavi i vjemosti odani. Srdano Vas pozdravlja Va nadvojvoda Franjo. Sarajevo, 28. lipnja 1914., 3 i pol sata jutrom. Drhui i sa suzama u oima skoih iz postelje, pogledam na sat, kazaljka je pokazivala 3 i pol sata. Pourih do pisaeg stola i zapisah to sam u snu bio proitao i vidio. Kod pisanja sauvah ak i oblik nekih slova, onako kako ih nadvojvoda bijae napisao. Moj podvornik ue istog jutra u 5 sati i 45 minuta u moju radnu sobu i vidje me blijeda, gdje sjedim i molim krunicu. Zapita me jesam li moda bolestan. Rekoh mu: Pozovite odmah moju majku i gosta, hou odmah itati svetu misu za svoje Visosti, jer sam usnuo straan san. Majka i gost dooe u 6 sati i 15 minuta. Pripovjedih san majci, gostu i znatieljnom sluzi. Tada otioh u kapelicu da sluim misu. Cijeli mi je dan proao u muci i tjeskobi, a u tri i pol sata poslije podne brzojav iz Bea donese mi stranu vijest, da su Visosti umorene u Sarajevu. Neka poivaju u miru! Netono je u mom snu bilo jedino to da su dvojica pucala, budui da je pucao samo jedan. Ovom biskupovom iskazu mogli bismo nadodati da je i posljednji detalj bio toan, jer su na nadvojvodu pucala dva mladia, Princip i abrinovi, samo ne u isti as i na istom mjestu. I slika ulice s autom, koju je u snu vidio biskup Lanyi a zatim na papir nacrtao, tono odgovara realnosti.
55
23

Ako se zna da su neki upueni tvrdili da je ubijeni nadvojvoda bio poslan u propast koja mu se spremala i koju je, navodno radi nekih viih ciljeva, morao primiti na sebe, vrlo je vjerojatno da je on u Sarajevu, onog vidovdanskog jutra, u postelji mislio na ono to ga toga dana eka: predoio sebi kako atentatori kre sebi put k ulici kuda je on oko 10 sati trebao proi, kako ubijaju njega i suprugu mu, pa se, zabrinut za djecu koja ostaju bez roditelja, sjetio biskupa Lanyia i sve tjeskobne misli telepatski prenio u Veliki Varadin svom starom uitelju. O vjerodostojnosti osobe koja je ovaj san doivjela i odmah ga zabiljeila ne moe biti utemeljene sumnje, a da li se ovaj duevni dogaaj ima tumaiti ovako kako je ovdje izneseno ili moda treba traiti kakvo drugo pogodnije tumaenje, ostaje, razumije se, svakome na volju. Prikaz sna biskupa Lanyia donio je asopis Balkanstimmen, Sarajevo, I. god., 1. sv., 1918. Dr. Lanyi umro je kao naslovni biskup Knina u Dalmaciji 28. rujna 1931.

Sluaj telepatije za vrijeme spiritistike seanse

Dogaanja za vrijeme spiritistikih kruoka bogata su riznica razliitih parapsiholokih pojava, koja (dogaanja) ne moraju, a najee i nisu u svezi s osnovnim ciljem takvih seansi - komuniciranje s duhom umrle osobe posredstvom medija. Donosimo jedan takav sluaj. Utjecajni engleski novinar William Thomas Stead (1849-1912), glavni urednik (18831889) novina Pali Mali Gazette u Londonu, prisustvovao je 20. oujka 1903. jednoj spiritistikoj seansi u Londonu. Evo to o tome pie: Odlian Srbin25, koji se nalazio meu uzvanicima spiritistike sjednice, dadne mi u ruke oklopnicu kazavi: Uinite pokus s ovim. Gospoa Burschel, jedan od medija na seansi, uzme oklopnicu u ruke i osta za as nepomina. Zatim stade opetovano okretati oklopnicu meu rukama, stavi je na elo i pritom izgovori jasno i glasno: Vjerojatno knjievnik i politiar edomil Mijatovi (1842-1932), o kojem e biti vie rijei u narednim poglavljima - op. B. M. 'Jedna vana linost, jedan kralj, na nogama je u jednoj sobi svoje palae, crnomanjast je i niska stasa, s njim je jedna gospoa, kraljica. A tu' - medij pokaza prstom u jedan kut sobe - 'vidim djetece.' Gospoa Burschel se zatim veoma uzbudi i zavikne: 'Strano, strano! Toliko krvi... Ne mogu to podnijeti, vidim ljude crnomanjaste koji provaljuju u sobu, ele ubiti kralja i kraljicu... Kraljica moli da se kralja potedi...Oh!' Gospoa Burchnel padne na koljena, pruih ruke da je zadrim kako se ne bi stropotala, a ona sklopljenih ruku pone zdvojno moliti: 'Spasite kralja. Kraljica moli da mu se potedi ivot, oni je ne ele posluati... Koliko krvi... Ubijaju ga... Ona uzalud moli, guraju je od sebe i udaraju bodeem.' Shrvana uzbuenjem, gospoa Burschel pade na tlo. Podiem je i posjedam na stolicu. Druga dva medija, gospoe Breanchley i Mauts, vidjele su iste dogaaje. Kazale su da vide ljude - odjevene u uniforme sline onima ruskih vojnika - kako prodiru u kraljevu sobu i naglasile da ih nisu mogle dobro razlikovati, budui da je bilo vrlo tamno. Moj srpski prijatelj htio je da se uvjerim da je u oklopnici o kojoj je bilo rijei bio list papira s potpisom kralja Aleksandra Obrenovia. Tada jedna od medija, duboko impresionirana, ree mom prijatelju: 'Budite sigurni da e se sve zbiti kao to sam vidjela. Nita ne moe to sprijeiti'.
25

56

U noi izmeu 10. i 11. lipnja dogodilo se sve ovako, tek to u sobi tragedije nije bilo djeteta, jer ga kraljica Draga nije stigla roditi, a to roenje nekoliko mjeseca prije, dakle u doba londonske seanse, svi su Srbi oekivali. I ba ta injenica trebala bi govoriti da se u ovom sluaju nije radilo o proricanju budunosti, ve o itanju misli, zakljuuje Stead svoj izvjetaj (Zorzi, L 'eccidio di Belgrado (1903), Verona, 1941., str. 261-62).26 Aleksandar Obrenovi (1876-1903), kralj Srbije, skupa s trudnom suprugom, puankom Dragom Main, 11. lipnja 1903. umoren u oficirskoj zavjeri. Mrtva tijela zavjerenici su defenestrirali. Na srpsko prijestolje zasjeo je Petar I. Karaorevi. Brutalni zloin zgranuo je svijet - op. B. M.
26

Sluajevi telepatije kod svetaca

Nedavno je umro u Padovi jedan na sunarodnjak i zemljak, kapucin o. Leopold Bogdan Mandi (1866-1942) iz Hercegnovog u Boki kotorskoj. Silan svijet pratio je njegove zemne ostatke. Na glavnoj gradskoj ulici kuda je prolazila alobna povorka morao je vie od dva sata biti obustavljen svaki promet. Brojni umjetnici nastojali su potomstvu sauvati izraz njegova neobina lica.Osobito su zapaene uljena slika padovanskog profesora G. Mincatoa i rad u terakoti profesora L. Strazzabosca. Jedan njegov subrat iz istog reda, o. Pietro da Valdiporro, opisao je njegov ivot u odebljoj knjizi koja je, u manje od godinu dana, doivjela drugo izdanje. U ivotu o. Leopolda ima mnogo neobinih crta, neke se injenice moda nee moi naravski protumaiti, dok su druge, premda neobine ipak prirodne, jer svaki svetac krije u sebi silne duevne snage. Iz mnotva ovakvih injenica iz ivota o. Leopolda donosimo tek jednu. Pripovijeda je Padovanac Giuseppe Bolzonella. Jednog jutra 1939. otiao je o. Giuseppe, po svom obiaju, da se ispovjedi kod o. Leopolda. im je kleknuo, prije negoli je i poeo neto govoriti, o. Leopold, koji je izgledao silno pospan, pone, a da ga nije ni pogledao, u svim pojedinostima pripovijedati in koji bijae Bolzonella poinio. Kad je o. Leopold zavrio, Bolzonella, silno zauen, ree: Ali, oe, to se ovo dogaa? To je ba ono to sam ja Vama morao kazati. Trgnuvi se iz svoje pospanosti, o. Leopold milo ga pogleda i odgovori: Budite mirni i ne mislite vie o tome! (Pietro da Valdiporro, P. Leopoldo da Castelnuovo Cappuccino, Padova, 1945., str.125). Bavarsku stigmatiarku i mistiarku Tereziju Neumann27 posjetio je 1928. jedan dalmatinski sveenik i zapitao ju, dok se nalazila u stanju povienog mira, dakle, transa, da li su kosti to se uvaju na oltaru Sv. Dujma u splitskoj katedrali zaista kosti sveeve. Ovom sveeniku bila je vrlo dobro poznata polemika to ju je sa splitskim stolnim kaptolom bio zapoeo i s neobinom ustrinom vodio na poznati arheolog don Frane Buli (1846-1934), a ticala se linosti zatitnika grada i biskupije splitske. Buli je dokazivao da je Sv. Dujam ivio koncem III. stoljea te da je pod carem Dioklecijanom, poetkom IV. st., pretrpio mueniku smrt, a njegove kosti da se nalaze u Rimu28. Terezija Neumann (1898-1962), beatificirana 2005. za pontifikata Ivana Pavla Drugog. O ivotu blaenice moe se detaljnije proitati u knjizi Tajna stigmatizacije Miroslava Matijace i Ivana Matka, tiskanoj 2009. u Nakladi Pavii u Zagrebu - op. B. M. 28 Sveti Dujam (Duje), nebeski zatitnik grada Splita, roen je u drugoj polovici 3. st. u Antiohiji (Mala Azija) od oca Sirijca i majke Grkinje. Odgojen je u mjeavini stare helenske i orijentalne kulture, iz koje se rodio i moderni ovjek. Primivi kranstvo, doao je u Solin (Salonu), gdje je, u tom sreditu rimske provincije Dalmacije, kao biskup irio Kristovo
57
27

Evanelje. Za vladavine rimskog cara Dioklecijana, godine 304., Dujmu je maem odsjeena glava na javnoj egzekuciji (v. Miroslav Matijaca, Ivo Delalle, Lovre Kati, eljko Rapani, Sveti Duje, Split, 1991) - op. B. M. Govorei s Terezijom njemakim jezikom, sveenik koji je podravao miljenje Bulievo, hotice ili nehotice u razgovoru za ime grada Splita upotrebi naziv Spoleto umjesto Spalato. Terezija je odmah ispravila pogreku, a na postavljeno pitanje odgovorila: Dotini muenik nije bio, kao to to misle sveenici u Splitu, poslan od Sv. Petra da navijeta vjeru, nego on spada u IV. st. kada je bio i muen, a njegovo tijelo nije u Splitu, nego u Rimu. Taj razgovor donio je tjednik Wochenschrift fr Kultur, Politik und Volkswirtschaft, Verlagsansalt Tyrolia, Wien, Innsbruck, Mnchen, 13. X. 1928., br. 2, str. 30.

Neka tumaenja telepatskih pojava

U pokuaju da protumai pojavu itanja misli kad emitent nije odve udaljen od primaoca (percepijenta), danski lijenik za ivane bolesti dr. Alfred Lehmann krenuo je od pretpostavke da osoba koja koncentrirano misli, svoje misli nesvjesno izgovara gotovo neujnim apatom, to ga ni osoba izotrenih ula ne moe razaznati. Uz pripomo F. C. Hansena, profesora anatomije na sveuilitu u Kopenhagenu, izvedeno je u tu svrhu ravno tisuu vrlo brino pripremljenih i realiziranih pokusa. Rezultat je bio uspjean u visokom postotku (v. A. Lehmann, Aberglaube und Zauberei, njemaki prijevod po drugom danskom izdanju, Stuttgart, 1925.). Znatan broj znanstvenika priznao je vrijednost spomenutih eksperimenata. Vrijednost im je, meutim, pokuao osporiti Karlo Krali (1863-1929) na temelju svojih pokusa (v. Zeitschrift fur Parapsychologie, 1926., str. 325. i 385.). Zanimljivo je pripomenuti da je Krali bio u svijetu poznat kao gospodar Elberfeldskih konja: Muhameda, Zarifa i Berta. Ti su konji udaranjem svojih kopita navodno davali tone odgovore na postavljena pitanja iz matematike, o emu je napisana bogata literatura, a u nas se tim pitanjem pozabavio asopis Hrvatska straa. Nego, ima i eksperimenata koji su obavljani i u znatnoj meusobnoj udaljenosti odailjaa i primatelja ili su im oi i ui, ako su se nalazili u istoj prostoriji, bile tako zatvorene da je prenoenje misli na opisani nain bilo apsolutno nemogue, a ipak je tog prenaanja bilo mnogo vie no to bi se to moglo sluaju pripisati. Profesor Prosper-Ren Blondlot (1849-1930) iz Nancyja pokuao je i takve sluajeve razjasniti krenuvi vrlo originalnim putem. U tamnoj sobi postavio je na glavu nekog ovjeka masku natopljenu kalcijevim sulfidom (CaS). Taj kemijski spoj svijetli u tmini ako na njega padaju bilo kakve zrake. Kad je Blondlot zamolio osobu pod maskom da na neto intenzivno misli - maska se rasvijetlila. Iz te injenice Blondlot ovako zakljuuje: Sve zrake zavise od titraja, koji toliko daleko dopiru i mogu biti primljeni u razmjeru sa snagom koja ih proizvodi. Misli stvaraju valove koji se mogu uporediti s beinim elektrinim valovima, a mogle bi, u odgovarajuem djelokrugu, biti primljene od aparata koji im je jednako prilagoen. Na temelju takva zakljuivanja fenomen telepatije mogao bi se uporediti s fenomenom rezonancije u akustici, a irenje vibracija sa irenjem radijskih valova. Meutim, na je mozak, bez sumnje, neizmjerno finije i kompliciranije grae nego sprave s pomou kojih se alju ili primaju brzojavke ili radio-emisije. Mozak emitira zrake kad ovjek misli, a od svih neivih stvari zajedno ne moe se stvoriti nikakva misao. Misao pripada drugome redu. Misliti moe
58

samo iv ovjek. A ovjek ne ivi ne proima li ga vitalni princip, entelehija29, kako ga je nazivao Aristotel, ili, to je isto, forma, kako su govorili stari skolastici. Mi, da budemo jasni, ovaj ivotni princip nazivljemo duom. Dua, dakle, vlada i upravlja mozgom i modanim silama, a kako se to dogaa ostat e valjda vjena tajna. Grka rije enteleheia nastala je od rijei eti telei ehein, to doslovno prevedeno znai: biti na vrhuncu. To bi, dakle, bio neki princip koji je na vrhuncu svega, tj. ima vrhovnu vlast, svemu predsjeda - op. M. M.
29

Radiestezija ili Siderino njihalo i vilinske ralje

Rije radiestezija latinsko-grka je kovanica (lat. radior = zraiti, gr. aistanomai = gledati, osjeati), a znaila bi sposobnost nekih ljudi da osjete zraenja koja, navodno, izlaze iz podzemnih voda, iz ruda, kemijskih ili farmaceutskih produkata, zdravih ili bolesnih organa. Unutarnji osjet, koji tim povodom nastaje, prenosi ovjek na neki predmet koji dri u ruci. Najee su to ralje (stari narodni izraz vilinske ralje proizlazi iz drevnog vjerovanja u nadnaravna, vilinska bia), njihalo ili tap (odatle izraz rabdomantija, gr. rabdos = prut, mantis = vidjelac). Ako netko eli ispitati utjeu li na njega radijacije, morao bi svoje misli upraviti na posve indiferentne stvari, na one koje nemaju nikakve veze s raljama, njihalom ili prutom. Jer ako bi poeo misliti o kretanju tih instrumenata u ovom ili u onom pravcu, smjesta bi se kretnje u tom pravcu i dogodile, bilo tu ili ne bilo ikakvih zraenja. A moda je tome tako jer je svaka misao jedna sila, kako je to tumaio jo Blaise Pascal (1623-1662), francuski matematiar i filozof (v. Pascal,, I. dio, gl. VI). Kad je eksperimentator svoje misli na reeni nain upravio na indiferentne stvari, neka dri njihalo nad vodom u desnoj ruci pred prsima, a lijevu (stisnutu) ruku neka stavi na lijevu stranu prsa. Ako je osjetljiv, njihalo e se poeti njihati paralelno s njegovim tijelom, ako voda miruje, a u smjeru toka vode, ako voda tee. im spusti lijevu ruku, njihalo se prestaje njihati, pa makar se voda nalazila u posudi pred njim. Oni koji imaju sposobnost osjetiti zraenje vode, osjetit e i radijaciju ostalih predmeta. Nad zlatom i srebrom njihalo pravi krug s lijeva na desno, nad mjedi s desna na lijevo, nad eljezom njihalo opisuje irilsko slovo f, nad nerazvodnjenim mlijekom krug, a nad razvodnjenim mlijekom se njie u istom smjeru kao i nad vodom. Slino je eksperimentirao i Goethe, o emu se moe proitati u njegovu romanu Die Wahlverwandschaften (Srodne due) Vrijedi zabiljeiti i ove Goetheove rijei: Zato to ovakvi pokusi svakom ne uspijevaju, ne smije se stvar napustiti, nego, tovie, mora se pitanje jo ozbiljnije i temeljitije prouavati. Mnogi meusobni odnosi i srodnosti anorganskih bia, kao i odnosi organskih bia prema anorganskim i organskih izmeu sebe, to su nam do sada skriveni, sigurno e se s vremenom razjasniti. Ve stari rimski pisci pripovijedaju kako su kod drevnih Etruana vodu traili i nalazili tzv. aquilices, neka vrst dananjih rabdomanata (v. Massimo Palottino, Etruscologia, Milano, 1942., str. 214). U djelu Pantomysterium (Halle, 1700.) Johann Gottfried Zeidler pojavu rabdomantije pokuao je objasniti teorijom duevne sile. Upozoren da neki Permet umije raljama ili njihalom iznalaziti podzemne vode, sol, ugljen i druge rude, francuski fiziar Thouvenel uputio se s dotinim do glasovitog mineraloga, tada bibliotekara Ambrozijanske biblioteke u Milanu -Carla Amorettija (174159

1816). Amoretti, koji je do tada sumnjao u metaloskopiju s pomou raalja i njihala, uvjerio se tom prilikom u njenu faktinost, a rezultate svog promatranja priopio u djelu Della rabdomanzia (Milano, 1808.). Gibanja rabdomantovih instrumenata svodio je na elektricitet. Prema njemu, a to je zapazio jo i Zeidler, osobito nadarene osobe mogu poluiti metaloskopske rezultate i bez raalja ili njihala, tako da sklope vrsto dlanove, trei, etvrti i peti prst isprepletu, a kaiprste isprue i otro ih raire. Richet pie: Neosporna je injenica da se tap u rukama rabdomanta pokree kad je on u blizini izvora ili kovina. Obino se upotrebljava ravasta grana lijeske (lat. corylus), a nije se uputno sluiti maslinovom granom, kao ni granama smolastih stabala. Kontrolirani su mnogi sluajevi, pa nije mogue nijekati injenicu koja je sigurna onoliko koliko i bilo koja druga kemijska ili fizioloka injenica. On navodi mnoge eksperimente s pozitivnim rezultatima u traenju vode ili metala, a asopisi i novine donose toliko sluajeva da ih je bespotrebno posebno navoditi. Meutim, ima istraivanja u kojima su sposobnosti rabdomanata zatajile ili su, pak, rezultati njihovih pokusa dvojbeni. Revue Radio Science, mjeseca oujka 1929. i Revue des Questions scientifiques 20. sijenja 1930. objelodanile su potpuno negativne rezultate dobivene ispitivanjem na sveuilitu u La Louviereu u Belgiji. Neki poznati rabdomant nije pokazao nikakve osjetljivosti ni za vodu, ni za radium, ni za kulture mikroba, a elektrinih valova nije nalazio kad je emisiona stanica radila, a nalazio ih je kada je ona mirovala. Za vrijeme rabdomantskog kongresa u Riminiju u Italiji, godine 1931., ni jedan od rabdomanata nije uspio lokalizirati ni jedan od pet leajeva pod koje su bili stavljeni bakar, eljezo, olovo, asfalt i petrolej. O tome je, u sijenju 1932., pisao Bulletin des amis de la Radisthesie. Naprotiv, za vrijeme kongresa odranog 1933. u Brignolesu u Francuskoj petnaest rabdomanata tono je odredilo tok podzemnih voda i njihovu priblinu dubinu. Neuspjesi, dakako, ne mogu iskljuiti zaista pozitivne injenice. Dobro je stoga slijediti ve spomenuto Goetheovo miljenje. U knjizi dr. Henryja Bona Medicina e Religione (Torino, 1940.,str 302) ugledni autor pie da rimski lijenik dr. Albert Alliney kae da on poznaje brojne znanstvenike koji vjeruju u primjenu radiestezije u medicini, a kae da je i sam poneki put bio svjedokom rabdomantskih uspjeha u zamrenim problemima patologije. Neki rabdomanti idu, pak, do apsurduma. Pokuavaju ovo ili ono pogoditi drei pred oima topografske planove, fotografije, rukopise i sl. Meutim, svi takvi pokusi, uinjeni za vrijeme kongresa u Avignonu 1932., bili su negativni. A ni eksperimenti za vrijeme kongresa u Lausanni 1934. nisu dali nikakva pozitivnog rezultata. Ali, neki idu jo i dalje, pa njihalom kuaju mjeriti darovitost ljudi, tvrdou raznih materijala, pokuavaju ak suditi o estitosti ili nepotenju svog blinjega, o njegovim uvstvima prema eksperimentatoru i o drugim slinim tajnama savjesti. Lake je ve bilo kazati emu njihalo ne moe, nego emu moe posluiti. Nije stoga udo to je Sveti Oficij svojom odlukom od 26. oujka 1942. zabranio katolikom kleru da se bavi radiestezijom kad se radi o osobnim stvarima, osobito o nelegalnom lijenikom posredovanju, otkrivanju zloinaca ili neem slinom (Ada Apostolica Sedis, vol. XXXIV, str.148). Iz toga je jasno da se najvia kongregacija Katolike crkve nije izjasnila o vrijednosti fenomena radiestezije, niti je dala kakvo autoritativno tumaenje istih, nego je izdala samo jedan disciplinarni propis, obvezatan samo za kler, ne i za sve katolike30. Kongregacija svetog oficija najvia je kongregacija papinske kurije. Brani nauk vjere i udoree. Njezine odluke nisu nepogrjeive, ali imaju velik ugled. Na elu Svetog oficija stoji sam papa, a poslove vodi jedan kardinal u svojstvu tajnika - op. M. M.
30

60

Da bi stala na put pretjeranom irenju radiestezije po Italiji, tih istih dana talijansko je ministarstvo prosvjete zabranilo u Italiji irenje djela o radiesteziji i naredilo da ih se plijeni. Kao rtva ove naredbe stradala su i dva poznata djela: Zampa, Elementi di radiestesia (Osnove radiestezije) i Grandori, Prodigi de pendolo (udesna njihala). Knjiga sveenika Grandorija tiskana je u Viterbu 1940. nakladom izdavake kue Cultura religiosa popolare, sa crkvenim imprimaturom! Radiestezija danas nalazi primjenu prvenstveno u alternativnoj medicini i geo(bio)logiji, premda e gorljivi radiestezisti ustrajati na tvrdnji da mogu pomoi u traganju za izgubljenim osobama i u izboru pojedincu odgovarajue profesije. Radiestezijska dijagnostika pomae u detekciji oboljelog organa, premda valja rei da na dananjem stupnju razvoja dijagnostikih tehnika takva pomo nema veeg znaenja. U kurativnom (terapijskom) procesu radiestezisti, kako sami tvrde, mogu pripomoi u odabiru odgovarajueg medikamenta, s tim da, uopeno govorei, zaziru od sintetikih pripravaka i priklanjaju se prirodnom lijeenju biljnim pripravcima. Kao i veina alternativaca, pristae su onoga to se kolokvijalno zove zdrav nain ivota, preferiraju vegetarijanstvo. Time to svojim sposobnostima mogu otkriti tetna (patogena) zraenja, iji su najei izvor tokovi podzemnih voda, radiestezisti nude pomo pri odabiru poloaja za izgradnju stambenih i drugih objekata, a kod sagraenih objekata tvrde da su od koristi pri razmjetaju pokustva, obino kreveta i radnih stolova na mjesta gdje su geopatogena zraenja manje izraena. U njihovim publikacijama mogu se nai brojni primjeri kako su na taj nain olakali ivot pojedincima i sprijeili razvoj opasnih boljki. Tako se, osim u dijagnostiku i kurativu, ukljuuju i u medicinsku profilaksu. Stav slubene medicine prema alternativi openito, pa i prema radiesteziji kao dijelu alternativne medicine, uglavnom je tolerantan ako su osobe koje se time bave prole izobrazbu na odgovarajuim uilitima, a kada je o medicinarima rije, za takvu bi djelatnost trebali biti osposobljeni na posebnim teajevima. Zakonska legislativa omoguuje osposobljenim pojedincima da se, u suradnji s klasinim medicinarima, bave takvom djelatnou, dok se, s druge strane, kad zakonski uvjeti nisu ispunjeni, bavljenje alternativnim lijeenjem tretira kao nadrilijenitvo, to je kazneno djelo. Pojedini medicinari prema primjeni radiestezije u medicini mogu imati afirmativan stav te se prikljuiti etama alternativaca, a stav moe biti suzdran, skeptian ili pak neprikriveno odbojan. Rekao bih, kao lijenik, da je najprimjerenije stajalite suzdrane skepse. Radiesteziste, kao i ine alternativce, obiljeava i ekoloka osvijetenost, nerijetko se ukljuuju u djelatnosti zelenih, a u svjetonazorskom smislu esto su bliski istonjakom pogledu na svijet, ukratko, u mnogoemu su bliski ideologiji tzv. novog doba (New-Age). Hrvatski radiestezisti, kako e itatelj vidjeti iz zavrnih poglavlja, objavili su i nekoliko seriozno napisanih knjiga.

Ksenoglosija
Gr. ksenos = stran, glossa = jezik Kada se u parapsihologiji upotrijebi izraz ksenoglosija, tada se misli na neobinu pojavu da osoba govori njoj nepoznatim stranim jezikom. Ameriki novinar i sudac John Worth Edmonds (1799-1874) objelodanio je 1858. seriju rasprava nazvanih Spiritual Tracts. U estoj raspravi Worth izvjeuje da je njegova ki Laura
61

znala samo svoj materinski - engleski jezik i tek neto malo francuskog, to je nauila u koli. U transu, meutim, nekoliko je puta itav sat razgovarala na desetak stranih jezika. Dr. Alfred Lehmann u danskom psihijatrijskom asopisu priopio je: Neka djevojka (u Danskoj), bolesna od histerije, svrnula je na sebe pozornost time to je drala dugake govore na vedskom jeziku, u propovjednikom tonu. Bila je ki siromanog nadniara i nikada nije imala prigode uiti vedski. Kad je bila otputena iz bolnice, spiritisti, koji su tada u Danskoj bili vrlo raireni, upotrebljavali su je kao dobrodoli medij. Oni sluai koji su razumijevali vedski opazili su da ona rijei ne izgovara posve tono, ali su potvrivali da se rijetko u govoru ponavlja, te da su njezine propovijedi doista jednostavne, ali u kranskom smislu vrlo pobudne. Svi su se toj pojavi veoma udili pitajui se: Tko zna koji to duh nekog vedskog propovjednika govori iz te neuke djevojke?! Svako drugo tumaenje izgledalo je iskljueno. Ljudi su hrlili na sastanke da doive to udo. Ali, kad se sluaj temeljito istraio, ustanovilo se da je djevojka vie godina sluila kod danskog pastora koji je uio vedski i obiavao, eui hodnikom, glasno, ali ne ispravnim izgovorom, itati iz neke vedske knjige duge propovijedi.31 Dok je pastor na glas itao vedski, djevojka je bila zaposlena u kuhinji ili u kojoj prostoriji uz hodnik. Tek deset godina kasnije, kada se ivano razboljela, u pospanosti ili u snu, budili bi se u njoj pastorovi govori kojih se pri svijesti nije sjeala. Te je govore mogla i opetovati na raznim predstavama kada bi zapala u trans. Tako je duh bio razotkriven. Podsvijest je bila ona koja je djevojci omoguavala propovijedanje na stranom jeziku (Stutzer, Geheimnisse des Seelenlebens, Tajne duhovnog ivota, Braunschweig, 1922., str. 176-177).
31

Pastor je ispravno postupao, jer nam uho mnogo pomae pri uenju stranih jezika - op.

M. M. Biskup u Feldkirchu, dr. Sigmund Waitz, u svom djelcu Poruka iz Konnersreutha, koje je prevedeno i na hrvatski, pripovijeda da je jednom bio nazoan kad je Terezija Neumann proivljavala Muku Kristovu. U tim trenutcima ona je ula i ponavljala rijei aramejskog jezika. Spomenimo ovdje da su Aramejci bili semitski narod, iju su dravu unitili Asirci u VIII. st. pr. Krista, ali je njihov jezik ipak malo-pomalo istisnuo sve ostale semitske jezike, osim arapskog, i upotrebljavao se po cijelom semitskom orijentu sve do poplave islama. Jo prije babilonskog suanjstva (605.-538. pr. Krista) poeo je aramejski jezik prodirati u Palestinu, a u II. st. pr. Krista potpuno je istisnuo domai hebrejski jezik. Aramejski su govorili Krist i apostoli. Terezija je, dakle, u ekstazi, ne znajui im znaenja, izgovarala aramejske rijei s jasnom raznolikou izgovora, da su se raspoznavale, primjerice, rijei Kaife, izgovarane knjievnim i rijei apostola, pukim jezikom. Kad bi u duhu vidjela kako Isus nosio kri niz stepenice Pilatove palae, a jedan kraj kria udara po stepenicama, ponavljala bi rijei svjetine: Salapa, alapa! (Raspni ga, raspni ga!). Kad Isus pada pod kriem, ula bi Terezija rijei vojnika: Kum, kum! (Gore, gore!), kojima gone Spasitelja. U ovom sluaju nema temelja kazati da je Terezija Neumann crpla znanje aramejskog jezika iz svoje podsvijesti. Ne preostaje nam, dakle, drugo, ukoliko tu ne elimo vidjeti nadnaravni prst, nego rei da je ona znanje crpla iz - podsvijesti drugih. Neki Dorr pitao je 1908. glasoviti medij, gospou Piper32, kakve joj asocijacije dolaze pri izgovaranju rijei Lethe. Gospoa Piper poela je spominjati razna imena, kao Iris, Morpheus, pa nastavila govoriti o dubini, strelici, spavanju itd. A sve to nalazi se u nekoj Ovidijevoj bajci koju je Dorr itao u mladosti potpuno je zaboravivi. U svom djelu Geschichte der okulten Forschung Tischner tumai sluaj tako da je Dorrova podsvijest sadraj zaboravljene bajke prenijela na medij.

62

Mrs. Piper bila je jedan od najuvenijih metagnoma na podruju psihometrije i vrlo poznat spiritistiki medij. Otkrio ju je William James, profesor psihologije na sveuilitu Harward (SAD), a s njom je mnogo radio Richard Hodgson, profesor psihologije na oksfordskom univerzitetu. Zbog gospoe Piper, profesor Hodgson se ak iz Engleske preselio u Ameriku. Njega je Mrs. Piper do te mjere uvjerila u mogunost komuniciranja s onostranou, da je nakon sedam godina provjeravanja izjavio: Jedva ekam da umrem. Sposobnosti gospoe Piper istraivali su i mnogi drugi prominentni uenjaci (Lodge, Lombroso, Hyslop i dr.). ivot joj je opisala ki Alta L. Piper u knjizi The life and Work of Mrs. Piper tiskanoj u Londonu 1929. - op. M. M. Iz Rimskog obrednika, koji je po nalogu pape Pavla V. izdan 1614.,moe se razabrati da prema uenju Katolike crkve nije iskljuena mogunost prirodnog tumaenja nekih neobinih pojava, meu kojima se spominje i ksenoglosija. Ali, u Naslovu XI., gl. 1. moe se, meu ostalim, proitati: Znai da je netko opsjednut od zla duha jesu ako nepoznatim jezikom vie rijei govori ili razumije drugoga, ako tako govori, ako otkriva daleke ili tajne stvari... A to se vie takvih pojava sastane, to je znak opsjednua vei. Dakle, prema trebniku rimske Crkve, ksenoglosija, makar se kod jedne osobe nala skupa sa, primjerice, telestezijom i kriptoskopijom, jo ne bi bila siguran, nego samo velik znak da je dotinik opsjednut. Meu dokumentima Miroslava Matijace nalazi se i pisaim strojem ispisani papiri na kojem se prepriava sadraj lanka objavljenog 10. kolovoza 1958. u milanskom asopisu Epoca: Jacqueline Mallay, ena nekog parikog mesara, majka troje djece, 29 godina stara, nije pohaala drugih kola osim osnovne i govori samo francuski, ali za vrijeme jedne spiritistike seanse u transu je govorila i nekim stranim jezikom. Njezin je govor bio snimljen na magnetofonskoj traci i dr. Azoulay, veliki poznavalac stare povijesti i raznih jezika (govori ih etrnaest) ustanovio je da je to jezik koji su upotrebljavali egipatski faraoni i veliki sveenici u komunikaciji sa svojim boanstvima, jezik, dakle, kojim se govorilo vie tisua godina prije Krista i koji su rijetki poznavali u to staro doba, a koji danas malo tko jo pozna. Kasnije, na drugoj nekoj spiritistikoj seansi, koja se drala u Parizu, govorila je arapski, a zatim njemakim dijalektom. Dok bi govorila vidjelo se da strahovito trpi. Azoulay, koji se navodno razumije i u spiritizam, ovako tumai tu pojavu: Polazei sa stajalita da je dua besmrtna, gospoa Mallay vjeruje, kao i svi koji se bave spiritizmom, da itav jedan svijet duhova ivi oko nas. Ti duhovi trae kako da se reinkamiraju nadajui se da emo im posuditi svoje tijelo i na glas kako bi mogli jo jedanput govoriti i ivjeti bar za koji tren. Ako je to istina, onda bi preko nje govorio neki egipatski veliki sveenik, a na slian nain ona bi mogla govoriti i bilo koji jezik.

32

63

II. PSIHOKINEZA
Gr. psyche = dua; kinesis = kretanje Psihokinezu bismo mogli definirati kao mogunost da se s pomou psihike (mentalne, duhovne) snage proizvede mehaniko djelovanje koje se ne moe razjasniti do sada poznatim prirodnim zakonitostima. U tom smislu bit e rijei o telekinezi (mehaniko djelovanje na daleko) i aportu, o levitaciji (lebdenju) te o neobinim fenomenima koji se dogaaju u tzv. kuama duhova (Poltergeist). Neke psihokinetine pojave nastoji se eksperimentalno dokazati, s rezultatima koji fenomen dodue potvruju, premda ne na razini visokog stupnja statistike znaajnosti, kao kada je rije o pojavama izvanosjetilnog opaanja. Prema suvremenim shvaanjima, i psihokineza i izvanosjetilno zapaanje temeljili bi se na istom, u biti energetskom procesu, s tim da kod psihokinetskih pojava energija ne djeluje u centripetalnom, nego u centrifugalnom smjeru. Ruski znanstvenici vie e truda ulagati u izuavanje pihokinetskih pojava u odnosu na zapadnoeuropske i amerike uenjake, koji se zdunije bave fenomenima iz kruga izvanosjetilnog zapaanja.

Telekineza i aport
Gr. tele = daleko, kinesis = kretanje Tehniki termin potjee od Richeta, a oznaavao bi mehaniko djelovanje (bez dodira, na udaljenosti) na osobe i stvari. U prirodi postoje mnoga djelovanja na daleko. Mjesec i Sunce svakog dana po dva puta podiu povrinu mora: na nekim mjestima, za puna ili mladog mjeseca i do dvadeset metara. Magnet privlai k sebi eljezo, a da se pri tom ne slui posrednikom kojeg bismo mogli zamijetiti. Opazivi kako jabuka pada sa stabla, Isaac Newton poeo je razmiljati i otkrio je zakon tee (gravitacije) kojemu su podvrgnuta sva tijela svemira. Ali, to je sila tee? Jedna nevidljiva sila koja djeluje i blizu i daleko. Od svih sila je najsilnija i najnevidnija, nedohvatna, bezlina, bezbojna, bezokusna, bezglasna - ali toliko snana da zaustavlja i pokree u prostoru sve svjetove koje vidimo i one koje neemo nikada ugledati. Ona toliko vlada svim to postoji, od neizmjerno velika do neizmjerno malena, da nema ni zrna praine na ovoj zemlji, ni kapi krvi u naim ilama, a da ne bi na njih djelovala u svakom asu, ona utjee na najudaljeniji planet zadnjeg sunevog sustava to ga se upinjemo zamisliti i preko svih granica naeg zamiljanja.33 Einstein u svojoj poznatoj opoj teoriji relativnosti svodi silu tee na silu tromosti ili inercije te bi ona bila samo jedan aspekt gibanja - op. M. M. Djelovanje na daleko ne postoji samo u materijalnom, nego i u duevnom svijetu. Zar ne postoji magnetika privlanost meu ljudima? Vrlo esto ne znamo navesti nikakva razloga zbog ega nas neka osoba pri prvom susretu privlai, a druga odbija. Pozitivni i negativni pol!
64
33

Prirodni zakon ljubavi. Kao neko magnetsko nevidljivo gibanje, kao neki zakon koji vlada duhovnom prirodom. Ako u kakvom zboru nekoliko osoba misli na osobu koja je pred njima i fiksiraju pogled u njezina lea, ta e se osoba, vrlo esto, okrenuti, a upitana emu se okrenula, izjavit e da je osjetila da je netko gleda. Iz mnogobrojnih primjera se vidi da je snaga djelovanja na daleko najjaa pred smrt. Pri tome prostorna udaljenost nee imati nikakva znaenja.Te nam injenice naglaava i pjesnik Silvije Strahimir Kranjevi (1865-1908) u pjesmi Stara slika: Dok na bojnom polju umiru Ivo i Jovo, u isti taj as, tamo preko devet gora i planina, gdje jedna baka eka sina a djevica svoju diku bijelu... zaljulja se ona slika stara, zaljulja se s klina zdrava - pade sa duvara. Kranjevi ne govori otvoreno kao nauenjak, on je pjesnik, pa ono to je sam spoznao saopuje ljudima u prii. Pjesnik govori oevidno i srcu, uenjak otkriveno i razumu, no jedan i drugi kazuju nam isto spoznanje. Pjesnik misli zorno, nauenjak nezorno ili apstraktno. Jedan nazire istinu govorei u slikama, a drugi je spoznaje i govori u pojmovima. A sada na injenice: Izborna kneginja Lise-Lotte Falaka (Falako Porajnje, Rheinland-Pfalz, pokrajina u Njemakoj) u svojim pismima navodi: etali smo, drei se pod ruku, ja i princeza Taranta. Najednom princeza zavie izjavivi da joj netko snano stie ruku. Kad smo ruku pregledali vidjeli smo otiske svih pet prstiju. Bili su plavi. Ona odmah zapie to joj se dogodilo i pri tome ree: Moj stric, landgraf Fritz, sigurno je mrtav, jer mi je obeao da e mi u asu smrti kazati: Zbogom. Kasnije se ustanovilo da je on istog dana zaista smrtno nastradao (izdanje Langewische, str. 400). U knjizi Animismus und Spiritismus Aleksandar N. Aksakov (1832-1903), osniva asopisa Psychische Studien, uz ostalo iznosi primjer vicarskog studenta iz Basela, koji je u tom gradu neku kuu pohaao tako esto da su ga poznali ve po zvonjenju. Poslije, kad je taj student, razboljevi se u Berlinu od boginja, zaelio vidjeti svoje prijatelje u Baselu, u momentu te elje zvonce je na kui njegovih prijatelja zazvonilo na isti nain kao i prije, a kad su prijatelji izali, pred vratima nikoga nije bilo. Kasnije, pria Aksakov, stvar se potvrdila kad se student, ozdravivi, vratio u Basel. Dok je Sv. Ivan Bosco (1815-1888), utemeljitelj salezijanske drube, bio odsutan iz Torina, dva njegova gojenca izioe bez dozvole iz torinskog zavoda, da bi se okupali u rijeci Dori. Neko su vrijeme plivali, a onda legoe na al i stadoe voditi vrlo nepristojne razgovore. Najednom obojica skoie na noge, inilo im se da ih neka misteriozna ruka nemilice tue. Zaueni, brzo ipak razumjee da je to bio don Bosco, jer su znali da se neto slino preanjih godina bilo dogodilo dvojici njihovih drugova: Costi i Barethju. Brzo se obukoe i vratie u zavod. Ali, sutradan, njihovo uenje postane jo vee kad im nadstojnik don Alasonatti proita don Boscovo pismo u kojem je stajalo: Vidio sam dva mladia, Bastija i Vezzettija, da izlaze iz zavoda i da idu na kupanje. uo sam da nepristojno razgovaraju i dao sam im lekciju koje e se dugo sjeati. A Vi, gospodine nadstojnie, pozovite ih, ispitajte i upitajte da li su uli i primili neto dok su bili na obali (Zarba'-DAssoro, San Giovanni Bosco, Torino 1933., pogl. XVI). Telekinetskim pojavama blizak je i fenomen tzv. aporta. Rije aport francuskog je podrijetla (apporter = donijeti), a njom bi se oznaavala neobina pojava da se neki predmet iznenada stvori na mjestu gdje prije nije bio. Aportirani predmet moe se prenijeti i na viekilometarske udaljenosti ne prepoznavajui na svom putu nikakve zapreke. U znamenitoj knjizi Die Toten leben (Mrtvi ive)34 hamburki trgovac Hinrich Ohlhaver opisao je nekoliko nedvojbenih sluajeva aporta. Evo jednog:

65

Knjiga je, prema informaciji iz internetske knjiare Amazon.de, prodana u vie od pola milijuna primjeraka - op. B. M. Gospoica Elisabeth Tambke, poslije gospoa Ohlhaver, bila je medij. Spiritistika seansa odrana je kod oca gospoice Tambke. Ohlhaver je kod kue bio zaboravio cigare. Kad je gica Tambke neopazice pala u trans, zapita ga: Hoete li da donesem vae cigare, prijatelju? Nakon pristanka, padnu na stol dvije cigare. Taj se aport zbio na udaljenosti od 50 kilometara. Ohlhaver doslovno kae: Na stolu kod kue ostavio sam est cigara. Dvije aportirane cigare odnio sam sobom kui kako bih kontrolirao da li su iste kao one u mom domu i da li uistinu dvije nedostaju. Doavi kui, naao sam vrata zakljuana, a dvije cigare na mom stolu zaista su nedostajale. Ove rijetke pojave mnogi su nastojali razjasniti na razne naine. Albert von SchrenckNotzing (1862-1929) pokuavao je pojave telekineze i aporta tumaiti s pomou sugestije. Prema tome tumaenju predmeti bi zapravo ostajali na svom mjestu, tek to je medijima uspijevalo prisutnima sugerirati da se miu ili da su tu (Experimente der Fembevegung, str. 253.). Ali, protiv te hipoteze govori injenica da je nekima uspjelo zabiljeiti promjenu mjesta predmeta s pomou fotografske ploe. Engleski fiziar Crawford u svojoj knjizi (na njemakom Psychiche Studien, 1924.) tumai da kod tih fenomena iz medija izlaze neke ipke i vraaju se u medij. Neki su navodno te ipke i zamijetili kao nekakve niti organske prirode koje izviru iz medijevih prstiju i dotiu se predmeta. Svoju hipotezu potkrjepljuje time to je za vrijeme fenomena medij tei onoliko koliko je teak predmet koji se die ili mie. Ali, rekao bih da se teina naravnog tumaenja ovih pojava poveava kad se u obzir uzmu predmeti koji dou iz velike daljine, preko zatvorenih vrata i zidova. U tome sluaju ne samo da je teko shvatljivo da medijeva sila privlai na kilometarske udaljenosti, nego je jo vea tekoa prihvatiti tezu da neki predmet, primjerice kamen, poprimi takvu promjenu agregatnog stanja da moe proi kroz staklo ili zid. Zato su ove teorije naile na znaajna osporavanja. Mi, dakle, treba da za tumaenje ovih pojava, faute de mieux (u nedostatku boljeg), segnemo za - viom silom. Vl. Alois Gatterer (1886-1953), profesor na teolokom fakultetu u Innsbrucku, prisustvovao je, uz dozvolu crkvenih starjeina, spiritistikim seansama s medijima Rudijem Schneiderom i Marijom Silbert, napisavi o tome temeljito dokumentirano djelo Der wissenschaftliche Okkultismus und sein Verhltnis zur Philosophie (Innsbruck, 1927.). Oslanjajui se na vlastita opaanja i na druga brojna tampana svjedoanstva, Gatterer je uvjeren da se razborito ne moe sumnjati u neke injenice telekineze i materijalizacije. Tko se eli potanje uputiti u telekinezu neka ita djelo Schrenck-Notzinga: Die physicalischen Phnomene der grossen Medien (Mnchen, 1926.). U tom su djelu, osim autorovih, opisani i rezultati istraivanja telekineze profesora Juliana Ochorowicza iz Varave, spomenutog profesora fizike iz Belfasta dr. W. J. Crawforda, pa parikog branog para Curie i ing. Griinenwalda iz Charlottenburga.

34

Levitacija
Lat. levitas = lebdenje, laganost, njem. das Schweben i/ili die Erhebung Pojavu da predmeti ili osobe lebde u zraku nazivamo levitacijom. Kako pripovijeda Cox (Edward W. Cox, Die Theorie und Tatsachen der psychischen Kraft, Leipzig, 1883.),
66

predmeti lebde u zraku poput malog balona, nikad ne gubei svoju teinu najednom, nego se diu lagano, ne na mahove, a na isti se nain vraaju k zemlji. Pri tome se neprestance lagano njiu desno-lijevo, poput njihala na uri. Osim njihanja, u predmetima koji lebde zamjeuje se i sitno drhtanje koje je u oiglednoj vezi s radom medijeva bila, to se moe utvrditi s pomou sfigmografa, sprave koja biljei kucanje bila. Psihokinetske fenomene openito, levitaciju posebice, s funkcijama ljudskog tijela dovodili su u vezu sovjetski znanstvenici. iroj je javnosti poznat sluaj Moskovljanke Nine Kulagine. Njoj je uspijevalo pribliiti udaljene predmete ne dodirujui ih, utjecati da magnetska igla na kompasu ne slijedi geomagnetske zakonitosti, ve da se kree u pravcu kojim se pomiu njezine ruke, a laganiji predmeti, kao ping-pong loptice i cigarete izmeu jedan naspram drugom okrenutih Nininih dlanova mogli su lebdjeti i due vremena. Tumai se da predmet lebdi uslijed naboja bioloke energije suprotnog znaka: jedan bi znak bio u koi ruku, drugi u predmetu koji lebdi. Manje darovitim osobama uspijevalo je odrati predmete u lebdenju tek pri udisaju (dok je zrak u pluima), a pri izdisaju stvar koja lebdi pada. O Ruskinji je 1967. snimljen i film koji je prikazivan i u zapadnim zemljama. Tko o tome eli vie saznati, neka posegne za djelom V. N. Pukina Parapsihologija i eksperimentalna psihologija (Beograd, 1980.) U svom djelu Trait de mtapsychique, Pariz, 1922., Richet spominje nekoliko sluajeva kad su mediji mogli podizati manje predmete u svojoj neposrednoj blizini. Osobito se u tome isticala Stanislava Tomczyk, koja je, u nazonosti J. Ochorowicza i Richeta, uspijevala podii u zrak razliite predmete. A dr. Henry Bon, u raspravi tiskanoj 1935. u Bensaconu, navodi da je 1927. u Varavi prisustvovao seansi na kojoj je gospoa Popielska, uz kontrolu koja je onemoguavala svaku prijevaru, uspijevala postii lebdenje mandoline, paravana i omanjeg odijela. Eusapia Palladino35, kako pripovijeda jedan oevidac, godine 1897. u Rimu, dok su u dvorani prozori bili irom otvoreni, tako da je u prostoriju slobodno prodiralo sunano svjetlo, izvela je sljedee: Eusapia Palladino (1854-1918) iz Minervina u Abruzzima. Bila je pralja i krojaica. Kao metagnom i medij u svrhu znanstvenih pokusa putovala je na poziv u Munchen, Pariz, London, Petrograd i Ameriku. Imala je prilino veliku prirodnu inteligenciju, ali joj je nedostajala kolska izobrazba. U razdoblju od 1905. do 1908. s njom su u Parizu na zavodu Institut General Psychologiqu odrane 43 sjednice kojima su nazoili svjetski uenjaci, meu ostalim i Bergson (Pariz), Morselli (Genova), Lombroso (Torino), Flammarion (Pariz), a na nekima od seansi bili su nazoni i suprunici Curie -op. M. M. Pred jednim od prozora stajao je veliki pravokutni stol, teak 30 kilograma. Eusapia i est prisutnih osoba uzeli se za ruke i s jedne strane stola napravili polukrug, udaljeni od njega oko metar. Poslije nekoliko asaka stol se podigao za metar i pol od poda i ostao lebdei u zraku etiri sekunde, da bi odjednom (!) pao na tlo. Za to vrijeme nitko stol nije ni prstom dodirnuo (Minerva, rivista delle riviste, Rim, god. XXI., br. 37, 1911.) Mnogo ea manifestacija levitacije jest promjena vlastite teine medija. Poznat je sluaj nekog mrava ovjeka koji je od vremena do vremena postajao tako teak da ga ni nekoliko jakih ljudi nije moglo podii. S druge pak strane, 96 kg teak medij u transu je postajao toliko lagan da ga je s lakoom mogao uvis podii njegov devetogodinji sin. Evo jednog zanimljivog sluaja iz naih krajeva. U arhivu splitskog biskupskog ordinarijata uva se pismo to ga je 25. oujka 1828. kaptolskom vikaru, kanoniku Marku
67
35

Dudanu36 pisao upnik na otoku Ugljanu fra Petar Talijani. Donosim transkribirano pismo ne ispravljajui gramatikih i pravopisnih osobina: 25. oujka 1828. splitska je nadbiskupija bila bez biskupa, pa je njom upravljao kaptolski vikar. Stoga se ba njemu upnik Ugljana obraa za savjet - op. M. M. Odkrio sam u ovoj upi ovi dogaaj. Jedan ovik lei, druga etiri stanu oko njega i govore ove rii: Ko je ovo mrtav ovik, ko je ovo mrtav ovik, ko je ovo mrtav ovik? to emo od njega, to emo od njega, to emo od njega? Ajdemo ga nosit u Viline Grablje, ajdemo ga nosit u Viline Grablje, ajdemo ga nosit u Viline Grablje! Ajde de, ajde de, ajde de... Ona etiri stojea okolo leeega podmetnu svaki samo po jedan prst, dignu ga u ariju, to ne mogu uiniti, ako ne govore one gori imenovane rii. Zato elim prikazati Vaem Gospodstvu Prisvitlom, i u isto vrime da me vi bolje upravite kako se imam vladat, budui da ja imam niku sumlju i s asnim poklonom ljubim s. ruku... Levitacija se na taj nain postie i danas u nekim mjestima Dalmacije i Bosne. Pripovijedala su mi dva ugledna upnika, jedan zadarske, drugi splitske biskupije da su oni to svojim oima gledali u svojim upama. A jedan visokokolac iz okolice Tomislav grada tvrdio je isto. Zapanjujuu sposobnost levitiranja imao je najvei medij XIX. st., Skot Daniel Dunglas Home (1833-1886). Za svoje sjednice nije primao nikakva honorara, pae ni onda kad su mu nudili vrlo visoke svote. Meu tadanjim uenjacima uivao je vrlo visok ugled, a bio je i miljenik na dvorovima europskih vladara. Sam je traio najstroe uvjete i mjere opreza pri svojim pokusima samo da ne bi pala ljaga na njegovo potenje - te za vrijeme svog 35godinjeg djelovanja nikada nije bio osumnjien za prijevaru. Astronom lord Lindsay, lord Adare i kapetan Charles Winne prisustvovali su nekoliko puta Homovim levitacijama koje su se gotovo uvijek odvijale u manje ili vie zatamnjenim prostorijama. Meutim, lord Lindsay izjavio je pred odborom Dijalektikog drutva (Dialectical Society), koje se u Londonu od 1867. bavilo istraivanjem okultnih pojava, da je jednom, za puna svjetla, vidio kako se Home podigao nad zemljom 17 palaca (47 cm). Priznati prirodoznanac William Crookes (1832-1919), izumitelj radiometra (svjetlosnog mlina, vrtuljka koji se vrti djelovanjem svjetlosnih i toplinskih zraka), bio je i jedan od prvih i najistaknutijih istraivaa na polju parapsihologije te je kao takav nazoio u vie navrata Homeovim levitacijama. O tome kae: Vidio sam Homea u tri razne prigode kako se die nad podom sobe. Jedanput je sjedio u naslonjau, drugi put kleao na sjedalici, a trei put bijae na nogama. Svaki sam put bio u prilici da cijelo vrijeme motrim dogaaj u asu kada se zbivao. A prigovor da bi se, kad ve nije rije o prijevari, moglo raditi o halucinaciji, Crookes opovrgava rijeima: Miljenje da neka vrst ludila ili samoobmane obuzima punu sobu inteligentnih i posve zdravih ljudi, te da se sve ono to su vidjeli podudara u svemu do u najneznatnije pojedinosti, ini se mome umu jo nevjerojatnijim nego same injenice koje ove osobe potvruju.37 Oko godine 1870. Crookes je poeo je istraivati spiritistike manifestacije i pri tome je upotrijebio niz fizikalnih i mehaninih aparata: spiralna vaga, elektrina baterija i dr. Friedrich Engels, za kojeg je spiritizam bio uglavnom prijevara, u svom lanku Prirodna nauka i svijet duhova izalom 1878. prigovara Crookesu da sa sobom nije ponio glavni aparat: skeptino-kritinu glavu koju do kraja nije uspio odrati u stanju sposobnom za valjan rad. ivot Willama Crookesa opisao je Foumier d'Albe u knjizi The Life of Sir William Crookes tiskanoj u Londonu 1923. - op. M. M.
37 36

68

Home je mogao prouzroiti i levitaciju drugih osoba. Tako je nekog dana u tri sata poslijepodne u svijetloj sobi zamolio jednog prijatelja dr. Hawskleya da se popne na teak stoli, a zatim se stoli podigao nad zemljom 21 cm. Da bi pouzdano ustanovio istinitost sluaja, dr. Hawskley proao je rukom izmeu nogu stolia i poda. Stoli i Hawskleyev prijatelj na njemu zaista su lebdjeli. Zanimljiv je, premda ne i toliko uvjerljiv, i ovaj sluaj. Rumunjskoj kraljici Mariji (Marija od Edinburga, 1875-1938) priala je prva rumunjska kraljica Elizabeta (Carmen Sylva) o svojoj majci, kneginji Wied, da je u pojedinim razdobljima svog ivota padala u veliki trans, te bi u takvu stanju imala sposobnost da se die iznad poda i da lebdi. Kau da su je neki vidjeli kako ide po rubovima naslona na naslonjaama i kako u zraku lebdi idui niz stepenice. Meutim, dok je kraljica Marija bila gost te stare gospoe u Segenhausu kod Neuwieda, ona nije pokazivala te neobine sposobnosti (v. Marija, kraljica Rumunjske, Istorija mog ivota, Beograd, 1936.,str. 198). Rimski brevir navodi vie sluajeva da su sveci bili vieni kako se diu uvis. Na popisu su: Sv. Petar od Alkantare (1499-1562), franjevac, panjolski mistiar; Sv. Franjo Ksaverski (1506-1552), osniva misija u kulturnom svijetu Dalekog istoka; Sv. Filip Neri (1515-1595), utemeljitelj oratorijanaca; Sv. Pavao od Kria (r. 1552., papa od 1605. do smrti, 1621.). Budui da je rije o svecima valja se zapitati je li u tim sluajevima levitacija bila nadnaravnog ili pak paranormalnog podrijetla. No, da bi se na to pitanje odgovorilo trebalo bi svaki sluaj prouiti u pojedinostima. U pokuaju da se pojava levitacije protumai vrijedno se prisjetiti da govorimo o potitenom i povienom (uzdignutom) raspoloenju. Ako bismo te rijei shvatili doslovce, slijedilo bi da je tijelo lake im je duh jai. U ekstazi, kad je duh osobito jak, tijelo bi moralo biti mnogo laganije, pa bi i mogunost levitacije bila lake razumljiva.

Poltergeist ili Duhovi koji diu buku

Nekog vrelog kolovoskog jutra prvog desetljea prolog stoljea mnogobrojni klijenti u ekaonici odvjetnika Zumme preznojavali su se od vruine nestrpljivo ekajui svoj red kako bi tome provincijskom fikalu u nekom gradiu june Italije iznijeli svoj problem. Prije negoli e krenuti na ve zgotovljen objed, pred umorna i gladna Zumma banuli su Piccirilii Serafino, njegova supruga i blae retardirana kerka im Tinina. Malu je obitelj njihov najmodavac Granella tuio sudu s inkriminacijom da mu ozloglauju kuu javno tvrdei da ih u njoj, toj kui, uznemiruju duhovi. Odvjetniku Zummi se to uini prvorazrednom besmislicom, te im prvo ree da pomo zatrae -u ludnici. No klijenti, obian priprost svijet, bili su uporni, pa ih Zummo zapita: Vidjeli ste... to na primjer? Na primjer kako se miu stolice, a da ih nitko ne dotie. Takva stolica, kao ova tu, na primjer? Da, gospodine, takva stolica kakva je ova tu, prevre se po sobi... a onda, na primjer, kutija od baruna za igle u obliku narane poleti s komode u lice mi, kao da ju je bacila nevidljiva ruka, ormar s ogledalom sav se trese, kripi, kao da ima greve, a iznutra iz ormara, gospodine odvjetnie... najei mi se koa kad na to pomislim... ori se smijeh... smijeh... smijeh... Dakle, aljivi duhovi! Nastavite, nastavite... zabavljam se - odvrati Zummo.
69

aljivi? Ali kako aljivi gospodine odvjetnie - prihvati Piccirillijeva ena. - Pakleni duhovi, morate rei, gospodine! Povlae nam pokrivae s kreveta, sjedaju nam nou na eluce, udaraju nas po leima, grabe nas za ruke, a onda drmaju itavim pokustvom, zvone u zvonca, kao da je, Bog nas ouvaj i brani, potres; truju nam svaki zalogaj bacajui pepeo u tave i lonce. Nije pomogao ni sveenik ni blagoslovljena voda! Ispriani dogaaj nije stvarnost, nego preprian i djelomino citiran poetni odlomak pripovijetke Granellina kua talijanskog knjievnika Luigija Pirandella (1867-1936, dramatiar, romanopisac, novelist, dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost 1934.), tiskane prvi put 1911. Na hrvatski ju je preveo glumac Dubravko Dujin, a moe se nai u knjizi Pokojni Matija Pascal (deset novela, Zagreb, 1962.). Da bi se itateljima doarali neobini dogaaji u kuama u kojima se javljaju duhovi koji diu buku, posegnuli smo za knjievnim predlokom, budui da je teko nai uvjerljivijeg i slikovitijeg prikaza tih udnih pojava. Osim toga, razvoj radnje u toj noveli pun je neoekivanih obrata, o emu e biti vie rijei u poglavlju o spiritizmu. Prie i legende o kuama duhova stare su kao i svijet. Koliko-toliko vjerodostojne sluajeve prikupljali su sustavno lanovi londonskog Drutva za parapsiholoka istraivanja, sabravi ih nekoliko stotina, ali bez mogunosti da im se dade logino ili racionalno objanjenje, ako se nije prihvaalo spiritistiko stajalite. Znatno kasnije ispostavilo se, meutim, da tome nije uvijek tako. Evo jednog do u tanine ispitanog primjera koji pokazuje da se fenomen poltergelsta moe uvrstiti meu, premda neobine, ipak prirodne pojave. U bavarskom gradiu Rosenheimu, na adresi Konigstrasse 13, nalazila se kua odvjetnika Adamsa. Tijekom 1967. u advokatovoj kui poelo se dogaati mnogoto neobinog. Zapoelo je sa smetnjama u telefonskim ureajima: veze su se bezrazlono prekidale, aparati bi se oglaavali zvonjavom a da nije nitko nazivao, a usluga tono vrijeme u roku od nekoliko tjedana nazivana je preko petsto puta, premda je zbunjeni Adams zakljuao brojanik i kljueve drao u depu. Listopada iste godine ugasila su se u kui sva svjetla, uz glasno lupanje. Elektriar je ustanovio da su se sve neonske cijevi okrenule za 90 stupnjeva, zamijenio ih je novim, no i s njima se isto dogodilo. Za sluaj se zainteresirao freiburki profesor parapsihologije Hans Bender (1907-1991). Uz pomo dvojice fiziara iz minhenskog instituta Max Planck instalirani su magnetofoni i moderne kamere. Ispitivanjem je uoeno da neobine pojave nastupaju samo kada u odvjetnikov ured ulazi njegova tajnica, devetnaestgodinja Anamarija. Tonskim i filmskim snimanjem te ispitivanjem brojnih svjedoka ustanovljeno je da je rije o psihokinezi, psihikom djelovanju na mehanike stvari. A istraivanjem Anamarijina ivota utvrdilo se da je ona, neposredno prije negoli e stupiti u slubu kod odvjetnika Adamsa, pretrpjela teku emocionalnu krizu nakon to ju je iznenada i bez krupnijeg povoda napustio ugledni zarunik. Neurofizioloke pretrage (elektroencefalografija, evocirani ili pobueni potencijali) pokazale su da u tome, kao i u nekim drugim slinim sluajevima, postoje zamjetljive promjene elektrine aktivnosti u sljepoonim (temporalnim) modanim renjevima. A te aberacije pokazuju slinost s onim otklonima kakvi se viaju u bolesnika s tzv. temporalnom ili psihomotornom epilepsijom.38 O sluaju u kui minhenskog odvjetnika Adamsa, te o (moguem) tumaenju pojave moe se detaljnije proitati u knjizi Parapsiholoki ratovi Elmara R. Grubera, u nas prevedene 2009., u izdanju AGM, Zagreb - op. B. M. Primjer da se poltergeist-fenomeni u nekim sluajevima mogu svesti na prirodne uzroke, za parapsihologiju ima neslueno znaenje. Prostor okultnog (tajanstvenog, skrivenog) znatno
38

70

je suen, a znanstvenici su ohrabreni da ne posustaju u pokuajima da u svakoj pojavi, ma koliko neobina bila, uporno tragaju za racionalnim rjeenjem.

III. BIOLUMINISCENCIJA (svjetlucanje ivih bia)

Svako ivo bie, osobito ljudsko tijelo, emitira zrake koje se mogu vidjeti samo uz stanovite uvjete. Zakljuio je to dr. Walter F. Kilner, lijenik u londonskoj bolnici St.Thomas Hospital. Predodba o auri (gr. dah, propuh)39, kako je dr. Kilner nazvao pretpostavljeni plinoviti plat to opkoljuje ovjeka i zrai svjetlosnim vibracijama, stara je tisuljeima: Simboliki prikaz aure je i tzv. aureola, onaj svijetli krug kojim slikari ukrauju glave svetaca. Vlasi se iako mogu nabiti elektricitetom, poznato je da se kod jakih elektrinih napetosti u atmosferi hvataju o ealj i pucketaju, a kod jakih uzbuenja ivanog sustava nakostrijee se slino metalnim listiima elektroskopa. Stoga nije tek legenda bez temelja, ve znanstveno potpuno mogue da se nad glavama ljudi u religioznoj ekstazi pojavi svijetli krug koji bi mogao potjecati od tjelesnih elektrinih izbijanja - op. M. M. Vergilije (70.-19. pr. Krista), najitaniji rimski pjesnik, u nacionalnom epu Eneida, pjeva o Aksaniju zvanom Julo, sinu Enejinu i Kreuzinu: Kad li se pokae znak iznebuha i udan rei, Jer u rukama majci i ocu, pred oima njima Tunim, eto se plam Aksaniju s tjemena vije Tihano i ko u iljak, i dirat se moe, te njeno Lie fulovu kosu i titra mu oko ela. (Eneida, knj. II, stih 680-684, prij. Tome Maretia) Tako pjesnik. A povjesniar Tit Uvije (59.-17. pr. Krista) o Serviju Tuliju, estom rimskom kralju, od godine 578. do 534. pr. Krista, pripovijeda ovo: U kraljevskoj palai dogodi se udno udo divno kad ga vidjee i veliko po posljedicama. Kau da je na oigled mnogih plamtjela glava djetetu koji se zvao Servije Tulije (knj. I., gl. 39). Prosper Lambertini, papa Benedikt XIV. (r. 1675., papa od 1740. do 1758.), dobar diplomat i vrstan kanonist, u svom glasovitom djelu De servorum Dei beatificatione et beatorum canonisatione (knj. IV, pogl. 26.) navodi mnogo sluajeva kad su glave svetaca plamtjele neobinim sjajem i kae da koji put taj plamen moe biti posve prirodan te nabraja razna pravila po kojima se moe razaznati da li takvo svjetlo treba pripisati naravnu ili nadnaravnu uzroku. Karl von Reichenbach (1788-1869), kemiar i veleindustrijalac, pronalaza parafina (1830) i kreozota (1832), unato prezaposlenosti u ljevaonici eljeza i industriji eera, bavio se istodobno istraivanjima magnetizma, svjetlosti i sl. Plod njegovih istraivanja tri su djela koja su izazvala ivo zanimanje i ivu oporbu, jer je Reichenbach, na podruju iskustvenih
71
39

znanosti poznat ovjek, nastojao svim sredstvima egzaktnog istraivanja dokazati da organska bia isijavaju svjetlo te tako potkrijepiti svoju teoriju o tzv. odu (naziv od potjee od imena Woden, starogermanskog poganskog boga). Naslovi spomenutih djela: Odisch-magnetische Briefe (1852), Der sensitive Mensch und sein Verhalten zum Ode (1854) i Die Pflanzenwelt in ihren Beziehungen zur Sensitivitat und zum Ode (1858). Poetkom XX. st. dr. Augustin Charpentier, profesor fizike na sveuilitu u Nancyju, ustanovio je da ivano i miino tkivo na osobit nain emitira zrake te da im je mozak najjai izvor, a krajem dvadesetih godina Berger je konstruirao aparat kojim se biljei elektrina aktivnost mozga (elektroencefalogram). Potaknut Charpentierovim pokusima, moskovski lijenik dr. Naum Kotik, da bi dokazao kako se emisija mozgovnih zraka poveava ako se ustrajno i koncentrirano misli, eksperimentirao je sa titom premazanim kalcijevim sulfidom, spojem osjetljivim na svjetlost. O tome je napisao knjigu s ruskog prevedenu na njemaki pod naslovom Die Emanation der psychophysischen Energie (Wiesbaden, 1908.). Kotik zakljuuje: 1) zrake se ljudskim tijelom ire iz mozga k ekstremitetima; 2) lako prodiru kroz zrak, a irenje olakava neki kovinski vodi, primjerice bakrena ica i 3) prelaze neprovidne zapreke pri emu bivaju djelomino apsorbirane. Preosjetljive osobe koje se dadu lako hipnotizirati ponekad tvrde da za vrijeme hipnotikog sna vide kako iz njihova tijela, pa iz ruku, usta i oiju hipnotizera izlaze neke svijetle zrake. Slino se moe dogoditi i osobama pod utjecajem sintetske halucinogene droge LSD. Kolovoza 1968. na otoku Ugljanu, u kui neposredno uz tamonju duevnu bolnicu, pripremao sam s dr. Duanom Kneeviem, zaposlenikom te ustanove, specijalistiki ispit iz neurologije i psihijatrije. Jednog poslijepodneva posjetio nas je dr. Berki koji je ispit ve bio poloio i toga je ljeta bio jedini specijalist u umobolnici. Doao je po savjet. Dobio je, ree, nekoliko pakovanja tableta oznaenih trima slovima: LSD, s preporukom da ih aplicira bolesnicima te da prati i biljei kako e pacijenti reagirati. On ne zna o emu je rije, znamo li, moda, mi. Znali smo, pa rekosmo da se radi o dietilamidu lizergine kiseline, sintetskoj halucinogenoj drogi, po djelovanju slinoj alkaloidu meksike droge peyotl. Posavjetovasmo da lijek bolesnicima ne daje prije negoli se efekti iskuaju na dragovoljcima. Prilino lakomisleno i s dozom znatielje popili smo sva trojica po jednu tabletu. Nakon petnaestak minuta kolega Kneevi poeo je etveronoke hodati po sobi, pri tome se kreveljio i reao. Poznavao sam ga dobro i znao sam da izvodi lakrdiju. Meutim, dr. Berki se istinski izobliio, zastraeno je buljio, nekontrolirano mrmljao, da bi se, najposlije, drei ruke ispruene poput mjeseara, uspeo na prozorski okvir. Prijetila je opasnost da izgubi ravnoteu i padne s prvog kata u dvorite. Vrag je, dakle, odnio alu. Snani i okretni Kneevi vrsto zgrabi izbezumljenog kolegu, a meni, koji, nota bene, nisam osjeao nikakva djelovanja od progutane tablete, vikne da nazovem taj i taj broj bolnice te zamolim sestru da hitno stigne s pripremljenom injekcijom largactila, snanog antipsihotika. Tako i bi. Primivi injekciju, dr. Berki se smiri i usne, a probudivi se ispria da mu se itava soba uinila obasjana modrim sjajem, a Kneevieva i moja fizionomija izobliene, dok su nam iz oiju sijevale zastraujue ute zrake. Ne bih znao da li su i druge psihijatrijske ustanove u Hrvatskoj bile opskrbljene tom drogom, ne znam ni kojim je putem lijek stizao u Hrvatsku, ali danas, gledajui retrospektivno, znam da je to bilo vrijeme kad se iz kalifornijskog instituta u Esalenu preporuivala primjena droge, dakako na ciljanoj populaciji (duevni bolesnici, zatvorenici i sl). Bilo je to vrijeme Woodstocka i Roliing-Stonesa, a geslo sex, drug and rock and roll irilo se u mladei zapadnog svijeta. Mogao bi se ovaj sluaj i dodatno komentirati, no pametnom je, zacijelo, i ovoliko dosta.

72

Prema miljenju francuskog lijenika dr. Baracluca, koji se poetkom XX. st. zduno dao na prouavanje posebne energije koja izlazi iz naeg tijela, svaki segment naeg organizma; modani, pluni, gastrini, genitalni itd. emitira osobite zrake, razliite i po svojoj naravi i po intenzitetu. Baraduc zakljuuje da ti osobiti fluidi potiu pojedine organe na specifinu funkciju, pa, ako su koordinirani, ljudski stroj harmonino radi i ovjek je zdrav, a poremeti li se ta koordinacija, poremeti se i funkcionalna harmonija cjeline, pa je ovjek bolestan. Postojanje tih energetskih fluida dr. Baraduc je htio dokazati fotografskim snimkama, ali mu to ruje uspjelo. O tome je u svojoj knjizi La lotta contro Lourdes (Firenca, 1911., str. 176-185) pisao Agostino Gemelli, lijenik, franjevac, rektor papinskog sveuilita u Milanu i predsjednik papine akademije znanosti, neoskolastiar koji se osobito bavio biologijom i eksperimentalnom psihologijom. Amerikanke Sheila Ostrander i Lynn Schroeder nakon dueg posjeta parapsiholokim institutima Sovjetskog Saveza i drugih zemalja istonog bloka u svojoj knjizi Psychic Discoveries Behind the Iron Curtain, tiskanoj 1970., prve su zapadni svijet upoznale s otkriima sovjetskih znanstvenika na podruju parapsihologije. Posebnu pozornost posveuju fenomenu bioluminiscencije, koji je uspio posebnom tehnikom fotografirati S. D. Kirilijan jo 1939,, da bi se protokom naredna tri desetljea ta tehnika usavrila i dovela do vanih otkria. Citirat emo poetak storije o Kirlijanovu otkriu40: Odsjeak knjige dviju Amerikanki citiram prema pro domo prijevodu Otmara Preindla (1910-1982), novinara, poliglota i ovjeka blistava uma. Na (ne)sreu bio je i svojevrstan udak, pa je poetkom pedesetih godina prolog stoljea bio due vremena hospitaliziran u Vrapu. Slube tadanje drave dole su, naime, u posjed brojnih dopisa koje je Preindl odailjao na razliite adrese u zapadni svijet opisujui nedemokratski ustroj tadanje FNRJ. Oito su ondanji suci smatrali da se na takvo neto moe odluiti samo poremeen ovjek, pa su ga, slijedei svoje sovjetske uzore, smjestili u duevnu bolnicu koja, ipak, na sreu, nije bila nalik ruskim psihukama, te je na prijestupnik u Vrapu ivio komotno, lijenicima prevodio s raznih jezika, sreivao bolniku kartoteku, izdavao ak pisaim strojem umnoen listi Chorea vrapcensiensis, koji vrvi saetim i duhovitim tekstovima. Inae, knjigu o psihikim otkriima iza eljezne zavjese, preveo je u ciglih mjesec dana, ukoriio i poklonio mi 1977., o mom etrdesetom roendanu - op. B. M. Vanu indiciju da ljudsko tijelo zaista zrai svjetlost dobili su sovjetski znanstvenici godine 1939. iz Krasnodara, glavnog grada pokrajine Kuban. - Gdje mogu ovdje dati na popravak tehniki aparat? - upitao je neki slubenik tamonjeg instituta svoga kolegu. Bilo kakvi popravci u Rusiji su uvijek problem. Ali upitani nije trebao dugo razmiljati; - Idite k Semjonu Davidoviu Kirlijanu, on je najbolji elektriar Krasnodara. Kad je Kirlijan doao u istraivaki institut preuzeti spravu, opazi sluajno da je neki pacijent prikljuen na visokofrekventni aparat za elektroterapiju. I odjednom Semjon spazi siunu munju izmeu elektrode i koe ovjeka. A umom mu sijevne misao da pokua taj svjetlosni znak fotografirati. Razmisli da postavi fotografsku plou izmeu elektroda i pacijentove koe, no odbaci zamisao jer su elektrode bile staklene, pa bi plou svjetlo pokvarilo prije negoli bi stroj bio ukopan. Morao je upotrijebiti elektrodu od kovine. Metalnu elektrodu privrsti na vlastitu ruku. Ukopavi spravu, osjeti iznenadnu, probojnu bol u svojoj ruci pod elektrodom. Pretrpio je teku opeklinu. Smjesta iskopa spravu i plou urno uroni u emulziju. Kad je slika u tamnoj komori bila razvijena, mogao je na njoj raspoznati udan otisak, neku vrst luminiscencije u obliku obrisa prsta.
73
40

- Prouavao sam sliku s mjeovitim osjeajem boli, uzbuenja i nade, kao da sam na pragu vanog otkria, izuma, to li, jo mi nije bilo jasno - razmiljao je krasnodarski elektriar. Kirlijan je dakle slutio da je naao neto novo i vano, pa je odluio stvar do temelja razjasniti. itajui, ustanovi da su znanstvenici taj fenomen i prije bili otkrili, no nailazili su na tekoe pri pokuaju fotografiranja i stvar je bila zaboravljena. Morao je smisliti nov postupak da bi na filmu fotografirao svjetleu energiju to je zrai ljudsko tijelo. Zajedno sa suprugom Valentinom, uiteljicom i novinarkom, izumio je konano posve novu metodu fotografiranja izradivi ak etrnaest patenata. Fotografija s pomou elektrinih visokofrekventnih polja iziskivala je, u prvom redu, specijalno konstruiran visokofrekventni generator za iskre ili oscilator, koji proizvodi od 75 do 200 tisua titraja u sekundi. Generator se stezaljkama moe spojiti s optikim instrumentima, mikroskopima, pa i elektronskim mikroskopima. Predmet koji se ispituje uvede se, skupa s fotopapirom, izmeu stezaljki. Kad se generator ukopa, nastane viskofrekventno polje koje oito potie objekt da zrai neku vrst bioluminiscencije na fotopapir. Za tu vrst fotografiranja nije potrebna fotokamera. Semjon i Valentina pokusno su na taj nain fotografirali sa stabla otkinut list. Poloen u polje viskofrekventnih struja pokazivao je milijarde energetskih tokica, a oko rubova lista vidjeli su se plamici tirkizne i crvenkaste boje. Ljudski prst, tako fotografiran, pojavio se na slici kao neka komplicirana topografska karta s crtama, tokama, svjetlosnim grotlima i krijesovima. Neki su dijelovi prsta izgledali kao iznutra osvijetljena svjetiljka od bundeve. Fotografije su isprva reproducirale samo statike slike, no Kirlijani su uskoro izradili optiki instrument kojim su fenomen mogli motriti u pokretu. U skromnim uvjetima brani par Kirlijan nastavio je zaneseno i uporno eksperimentirati. Rezultati su, meutim, bili nestalni i trebalo je vremena da se ustanovi da ta udljivost nije posljedica nesavrenosti njihovih aparata, kako im se isprva inilo, ve da su potekoe pravili oni sami, ovisno o psihikom stanju i fizikom zdravlju. Tako bi, primjerice, nemir ili uzbuenje remetilo kvalitetu snimaka, kao i kakav tjelesni poremeaj u kojem bi sluaju slika postala nejasna i prije nego se bolest manifestirala. Slino su ustanovili i snimanjem lia: listovi zdrava drvea pokazivali su jasne slike, dok bi se smetnje u snimci javljale ne samo kod listova istog drvea zaraenog kakvom boleu, ve bi se poremeaj pokazao i prije negoli bi se drvee uistinu razbolilo. Domiljati Kirlijani zakljuili su da nije svako zlo za zlo te da bi njihovo otkrie bioluminiscentne fotografije moglo imati znatne praktine koristi u medicini i poljoprivredi. U Krasnodar su hodoastili znatieljnici meu kojima je bilo uenih i uglednih znanstvenika, no trebalo je proi punih dvadesetpet godina da rad Semjona i Valentine dobije zaslueno priznanje. Umjesto skromne drvenjare u kojoj su ivjeli dodijeljen im je stan u centru Krasnodara, opremljen im je laboratorij, dobili su mirovinu. No, ne samo to. Rezultate njihova dotadanjeg rada sustavno su poeli prouavati eminentni znanstvenici tada najbolje opremljenog instituta Kirov u Alma Ati, glavnom gradu (u to vrijeme sovjetske republike) Kazahstana. Dravno sveuilite u Alma Ati 1968. je objavilo znanstvenu studiju Bioloka esencija Kirlijanova efekta. Autori zakljuuju da sva iva bia, osim svog fizikog tijela koje se sastoji od atoma i molekula, imaju i pandan od energetskog tijela - bioloko tijelo od plazme (bioplazmatsko tijelo). Fiziko i bioplazmatsko tijelo imaju vrst meuodnos, istiu lljuin i Grienko (najeminentniji znanstvenici meu istraivaima), energija svakog ivog bia sastojala bi se od energije njegovih fizikih stanica i pokretljive energije bioplazme. Takoer se zakljuuje da se bioplazmatska energija proizvodi i obnavlja kisikom. Disanje bi, znai, nabijajui bioplazmatsko tijelo, obnavljalo nae rezerve u ivotnoj energiji i pridonosilo izravnanju (uravnoteenju) poremeenih polja energije.
74

Takvi su zakljuci bliski, s jedne strane, drevnoj indijskoj filozofiji joge, prema kojoj disanje puni itavo tijelo ivotnom snagom zvanom prana, zbog ega se i propisuju vjebe disanja za odravanje zdravlja, dok je, s druge strane, na zapadu slino u 19. st. naslutio kemiar Reichenbach, a za njim i lijenik Baraduc. Na konferenciji o parapsihologiji u Moskvi, kojoj su prisustvovale Sheila Ostrander i Lynn Schroeder, dr. lljuin je istakao da putem bioplazmatskog tijela reagiramo na svekoliko kozmiko zbivanje, prvenstveno i najoitije na poremeaje u Suncu. Poslije svega dvije preuzetne Amerikanke zakljuuju da im se Kirlijanov efekt ini najvanijim otkriem sovjetskih znanstvenika i kau: Gotovo da i nema discipline naeg razmiljanja i rada (filozofija, znanost, umjetnost, religija, medicina) ije se zasade ne bi mijenjale predodbom da u nama postoji energetsko tijelo. Mi smo ga nazvale sekundarnim, ali je to moda ak i primarno tijelo koje nas na vitalniji nain vee sa stvarima u svemiru, negoli smo do sada znali. Otkrie energije koja krui tijelom spontano reagirajui na promjene raspoloenja, zdravstvenog stanja i naeg okolia, po miljenju sovjetskih znanstvenika, nadasve je vano za parapsihologiju, jer bi, kau, moglo znatno pridonijeti razumnom objanjenju velikog broja paranormalnih zbivanja, od telepatije do psihikog lijeenja.

IV. DVOJATVO (deuteroskopija, bilokacija)

Lat. bis = dvaput, locatio = smjetaj; gr. deuteros = drugi, skopia = gledanje Sposobnost nekih ljudi da u isto vrijeme budu vieni na dva mjesta nazivamo dvojatvom. Takvi su sluajevi opaani u svim vremenima i mnogobrojni su. U kratko vrijeme londonsko Drutvo za (para)psiholoka istraivanja skupilo ih je nekoliko stotina. Robert Dale Owen (1801-1877), poslanik SAD-a kod kralja dviju Sicilija u Napulju, gdje se i poeo zanimati za okultno, u svom djelu Footfalls (Odjekujui koraci, 1859.) prikazuje ovaj sluaj; kot Robert Bruce, u dobi od 30 godina, sluio je kao drugi asnik na brodu koji je plovio izmeu Liverpoola i St. Jona, u pokrajini New-Brunswick u Kanadi. Jednog dana u podne, dok je brod plovio uz obalu New-Foundlanda, u svojoj je sobi, koja je bila do kapetanove, mladi asnik izraunavao geografsku irinu i nije dolazio do tona rezultata, pa povie prema kapetanovoj kabini, mislei da je ovaj unutra: Koje ste vi rjeenje dobili? Kad na svoje pitanje nije dobio odgovora, otie u komandantovu kabinu, ali umjesto kapetana ugleda za njegovim stolom neku stranu osobu, koja ba bijae podigla glavu i otro ga pogledala. Bruce se ustra na palubu i saopi sve kapetanu. Kad se obojica vratie, ne bijae nikoga u kabini, ali je na tablici, koja je leala na stolu, bilo ispisano nekim nepoznatim rukopisom: Vozite prema sjeverozapadu! Uporedili su pismo s rukopisom svih prisutnih na brodu, ni jedan se nije podudarao. Potom pretrae brod. Strane osobe nisu nali. Budui da se u najgorem sluaju radilo o tome da se izgubi tek nekoliko sati, kapetan upravi brod u naznaenom pravcu. Nakon dva-tri sata dooe do nekog broda koji se bijae nasukao na ledenjaku i momad se nalazila u velikoj
75

pogibelji. Kad su amci s Bruceova broda prevezli brodolomce, on se zaprepasti ugledavi meu njima onog ovjeka kojeg bijae vidio u kapetanovoj kabini. Kapetan toga ovjeka zamoli da na stranjoj strani ispisane tablice napie reenicu Vozite prema sjeverozapadu. Rukopis je bio potpuno isti. Kapetan nasukanog broda saopi da je taj ovjek u podne bio zapao u vrst san i probudivi se poslije pola sata rekao: Danas emo biti spaeni. Pripovijedao je kako je sanjao da je bio na nekom brodu koji im ide u pomo, opisao je, u tanine, brod i brodolomci su ga odmah prepoznali kad su ga ugledali. A pisac tablice jo nadoda da mu sve na brodu spasilaca izgleda poznatim, ali kako se sve to dogodilo - ne zna. Dr. Max Kemmerich (1876-1932), ivio je u Munchenu od privatna imetka, bavio se raznim znanostima, a prouavao je i tumaio okultne pojave. On pripovijeda: Koliko ja znam, jednu od najudnovatijih zgoda sa svojim dvojnikom doivio je inenjer dr. Karl Sch. koji sada ivi u Munchenu, a kad je imao 25 godina radio je u Berlinu i bio veoma zaposlen konstrukcijom kazaline zgrade. Unato pomnjivu raunanju i duboku razmiljanju nikako nije mogao rijeiti pitanje krovne konstrukcije. Jednog dana, malo poslije dvanaest sati, prilino neraspoloen otiao je na objed. Vraajui se kui posjetio je neku prodavaonicu duhana, gdje je s prodavaem zapodjenuo krai razgovor o uobiajenim stvarima, ne mislei, barem svjesno, o zadatku to ga je toliko dugo i muno pokuavao rijeiti. U svoju se sobu vratio neto poslije dva sata elei nastaviti s radom. Ulazei u sobu, ugleda za svojim pisaim stolom nekog ovjeka koji, nagnut nad crtaom daskom, marljivo rie. U prvi as osjeti jaku srdbu to je gazdarica, u njegovoj nenazonosti, pustila stranog ovjeka u sobu, to vie to njegovi radovi nisu bili jo predloeni uredu za osiguranje autorskih prava. S namjerom da nepozvana gosta neopazice promatra, ostane mirno na vratima, ne zatvorivi ih da ne stvara buke. Tada, na svoje veliko uenje, u nepoznatu ovjeku prepozna samoga sebe. Pomno je promatrao svoga dvojnika koji je stajao uz prozor pri jasnu svijetlu. Bio je odjeven u isto odijelo kao i on sam, ogrnut sivim havelokom (ogrta nazvan po engleskom generalu sir Williamu Havelocku - op. M. M.), na kojem prepozna i jedno rasparano mjesto na depu, kao to bijae razderan i dep njegova ogrtaa. udio se to fantom nije skidao kabanice koja mu je svakako morala smetati pri crtanju. Dr. Sch. motrio je tu neobinu pojavu desetak minuta, vie znatieljno nego preplaeno. Dvojnik je radio marljivo olovkom i malo po malo poeo padati pod stol. Ne mogavi ustanoviti nikakvih promjena na vlastitu tijelu, inenjer opazi kako se stopala i donji dio nogu odcjepljuju i iezavaju, dok nije cijeloga fantoma nestalo. Stupi tada do crtae daske, gdje na svoje veliko uenje, nae rjeenje svog zadatka. Dok je on utim kohinorom bio potegao vrlo tanke crte, dvojnikove su bile iroke, no ne i debele, tako da su se mogle lako izbrisati. Dvojnik je bio naao rjeenje u jednoj savreno konstruiranoj i, koliko je to prostom rukom mogue, tono nacrtanoj kupoli, na koju inenjer Sch. nije ni pomiljao. Nacrt koji, uostalom, kasnije iz drugih razloga nije bio izveden, predao je doktor u originalu firmi Wilke u Hannoveru, gdje, moda, jo lei u arhivu. Sluaj inenjera Sch. Kemmerichu je bio izniman utoliko to su u isto vrijeme postojale dvije svijesti (inteligencije): jedna je fantom koji radi, a druga ovjek koji ga promatra. U drugim, naime, sluajevima koje je prouavao redovito se dogaalo da ovjek lei, gotovo bez ivota (u dubokom snu), dok ga dvojnik ostavlja. Postojala je, dakle, u isto vrijeme samo jedna svijest (Gespenster und Spuk, Lhotzky Verlag, Ludwigshafen, 1921.).

76

Pokuaj spiritistikog tumaenja dvojatva

Prema uenju spiritista ovjek bi se sastojao od vidljivog tijela, astralnog tijela i due. Astralno tijelo ili perispirit (hrvatski bismo mogli kazati prizrak, kako Rusi nazivaju duha) tvar je neizmjerno prorijeena, tako da je prostom oku nevidljiva, ali potjee iz istog vrela iz kojeg proizlazi i nae fiziko tijelo: iz etera. Nae tijelo i na prizrak dva su stanja iste tvari (etera), kao to su razliita stanja iste tvari voda, led i para. Svojstva perispiritalne tvari neizmjerno su snanija i mnogovrsnija od svojstava fizikog tijela. Jedno je od tih svojstava nerazorivost astralnog tijela kad se fiziko tijelo smru raspadne. U asu smrti astralno bi tijelo s duom tvorilo duh.41 Teorija o astralnom tijelu nije originalna, kao to neki misle. U 13. stoljeu Sv. Toma Akvinski o toj teoriji raspravlja kao o staroj i pobija ju (Summa theologica, I, art.7) - op. M. M. Slijedimo li i nadalje spiritistiko uenje, trebali bismo vjerovati da duh poslije smrti neko vrijeme stanuje u astralnoj zoni, zatim prelazi u mentalnu zonu, da bi napokon stigao do najviih zona (o kojima duhovi ne daju mnogo podataka). Dok su duhovi u astralnoj zoni, oni pomau ljudima na zemlji. Manje savrenu duhovi pomau im u materijalnim poslovima, s njihovom pomoi ljudi podiu velike terete, a oni savreniji tite tjelesno zdravlje, pritjeu u pomo brodolomcima, minerima itd. Iz te zone duhovi brane mlade od pogibelji, a osobito bdiju nad djecom (v. Zilia Marlin Ducci Zilia, Dall'Iinvisible, Torino, 1931., str. 59-60). Mentalna zona, koja se nazivlje i zonom istog duha, karakterizirana je tim to duh gubi ljudski izgled, ali ipak ostaje neto to se osjetilima moe zamijetiti: plamenovi svijetla koji se pokazuju u najraznovrsnijim oblicima, to je praeno vibracijama i razliitim mirisima (isto djelo, str.101). U mentalnoj zoni duhovi, osim ljudskog oblika, gube i samostalnost u djelovanju: vie ne radi jedan duh za jednog tienika, nego udrueni duhovi djeluju nad jednom klasom pojedinaca (isto, str. 67). Tako se obrauju velika otkria koja e se poslije saopiti kojem smrtniku. Njemu e se svijet diviti, jer misli da izlae plodove svoga uma (isto, str. 68). U toj, mentalnoj, zoni dobio bi se konano i neki pojam o Bogu. Ta bi spoznaja bila uzrokom estih ekstaza i bezgraninog veselja (isto, str. 67).42 Meu ranim kranima vladalo je openito miljenje da dua, u asu kad ostavlja svoje materijalno tijelo, preuzima tijelo etersko, kojim su, onda su tako mislili, zaodjeveni i aneli. 6 tome piu Sv. Ambrozije (4. st.), Sv. Kasijan (5. st.) i Sv. Grgur koncem 10. st. Od njih se u 13. st. izdvaja Sv. Bonaventura koji anele, po svojoj prirodi, dri bestjelesnim. Meutim, u novije doba neki filozofi, npr. Leibnitz, pretpostavljaju da duh ne moe djelovati bez tijela te ue da aneli imaju tijela - op. M. M. Spiritistikom hipotezom o astralnom tijelu mogle bi rastumaiti i neke pojave deuteroskopije. Primjerice sluaj onog brodolomca kojega je vidio Robert Bruce na svom brodu potvrivao bi da se astralno tijelo jo za ivota, makar na kratko vrijeme, moe odvojiti od fizikog tijela. Brodolomac je traio pomo od Brucea dok je spavao na svom nastradalom brodu. Da je on u tom trenutku umro mogao bi to isto uiniti za svoje suputnike, jer sve ono to moe obaviti bez uporabe tijela, moe obaviti i bez posjedovanja tijela, samo bi se u tom sluaju govorilo o sluaju spiritizma mjesto o sluaju dvojatva. Razlika izmeu onoga to se dogaa u sluaju deuteroskopije i onoga to se dogaa u sluaju smrti bila bi u tome to u sluaju deuteroskopije astralno tijelo ostavlja materijalno tijelo za neko vrlo kratko vrijeme,
77
42 41

dok ga u asu smrti ostavlja trajno i ivi dalje kao samostalno bie. Dogaa se neto slino onome to se dogaa u ivotu leptira kad ostavlja svoju ahuru da se slobodno vine u nebeske visine. Astralno tijelo redovito je nevidljivo. A da bi naem oku postalo vidljivim, potrebno je da postigne neki stupanj gustoe, da se materijalizira. To materijaliziranje moe ponekad nastati vlastitom snagom, kao to se dogodilo spomenutom brodolomcu. Redovito se, pak, to dogaa na spiritistikim seansama, gdje se medijevo astralno tijelo rastavi od materije i djeluje, ili gdje duh kojeg pokojnika crpi astralnu materiju od medija, a medij od nazonih na sjednici. Naime, kad se drutvo sakupi na seansi, medij se prometne u neku vrst magneta koji k sebi privlai astralnu materiju koja ga okruuje, a duh od skupljene materije oduzima toliko koliko je nuno da postane vidljiv. Da bi se ovo bolje razumjelo, prisjetimo se onoga to se dogaa u galvanostegiji, kada elektrolizom nastojimo pozlatiti ili posrebriti neki metalni predmet. Slino bi se, tumae spiritisti, dogaalo i na seansama gdje bi medij odgovarao anodi, a duhovno bie koje se eli materijalizirati - katodi, samo to bi u tim prilikama magnetska struja zamjenjivala elektrinu. Materijalizirani lik bi odgovarao predmetu koji je prevuen slojem zlata ili srebra. Ako bismo prihvatili spiritistiku hipotezu o astralnom tijelu, tada bismo zaista logikim putem mogli razjasniti sluaj Roberta Brucea i brojne sline sluajeve, no na taj nain nikako ne bismo mogli shvatiti ono to se dogodilo inenjeru Sch., jer u tom sluaju postoje dvije inteligencije, dvije svijesti: jedna koja radi, druga koja promatra. Nije na odmet pripomenuti da su se u oba opisana sluaja osobe nalazile u iznimnim psihikim situacijama: brodolomac u smrtnoj opasnosti, dr Sch. u stanju dugotrajnog i munog razmiljanja o nerjeivu problemu.

Dvojatvo kod svetaca

Katolika mistika dri dvojatvo utvrenom injenicom, jer su mnogi sveci bili vieni od vjerodostojnih svjedoka u isti as na dvama razliitim mjestima. Tome, meutim, ne mora biti uvijek tako. Evo primjera: Pripovijeda se da je Sv. Ambrozije, dok je jednog dana u Milanu pjevao sv. misu, najedanput zaspao dubokim snom i ostao nepomian uz oltar prekinuvi sv. rtvu. Nakon nekog vremena probudio ga je jedan od sveenika koji su mu asistirali. U to vrijeme u Toursu obavljao se pogreb Sv. Martina, biskupa, o ijoj smrti nitko tada u Milanu nije znao nita. Ovom je pogrebu, za vrijeme spavanja, prisustvovao i Sv. Ambrozije. Vie od 400 godina sauvala se u Milanu tradicija o tom dogaaju, pa je u 9. st. u apsidi Ambrozijeve bazilike napravljen mozaik koji i danas resi znamenitu graevinu. Na jednoj polovici mozaika vidi se kako Sv. Ambrozije spava u misnom ruhu. Uza nj je sveenik koji ga budi, a drugom rukom pokazuje na narod koji eka da se sveta sluba nastavi. Dalje desno, na anvonu, vidi se lektor koji eka znak da pone itanje Svetog pisma. Druga polovica mozaika prikazuje grad Tours s pogrebom Sv. Martina, kojem sprovodu prisustvuje i Sv. Ambrozije, odjeven u biskupsko ruho (v. L Aurora del Secolo del Sacramento, Milano, 1902., str. 190). Meutim, Martin je umro 8. 11. 397., Ambrozije, pak, 4. 4. 397., pa je teko mogue da je prisustvovao Martinovu sprovodu. U povijesti crkvenog nauitelja, znaajnog moralnog teologa Sv. Alfonsa Liguorija (1696-1787) i njegove kongregacije redemptorista, u svesku II., pogl. 54, str. 445, ita se:

78

Devetnaestog rujna 1774. teko se razbolje papa Klement XrV. (Ganganelli). Razumjevi da nema nade u ozdravljenje, zaeli da u zadnjim asovima bude uz njega Alfonso de Liguori, koji je tada bio biskup u Santa Agata dei Goti kod Beneventa. Ujutro 21. rujna, poto je zavrio misu, ue Alfonso u svoju sobu i, sjednuvi za stol, nasloni glavu meu ruke kao da hoe spavati. Sluge se nisu usuivale buditi ga i stajahu na vratima njegove sobe. Proe itava no, a da se nije maknuo s mjesta. Ujutro 22. rujna, kad su se sluge zaas udaljile od njegove sobe, on pozvoni. Na taj znak pritrae svi koji bijahu u kui, a Alfonso, vidjevi toliki svijet, zauen upita to se dogodilo. Ve drugi dan, odgovore mu, vaa preuzvienost ne govori i ne jede, ne daje nikakve znakove ivota. Biskup e na to: Zar ne znate da sam bio u Rimu uz papu koji je umirao i koji je sada preao u vjenost? Svima je izgledalo da sluaju prianje sna. Ali to ne bijae san, jer neto kasnije stie vijest da je Klement XIV. umro ba 22. rujna 1774. ujutro, kad se sveti ovjek opet bio vratio k svijesti. Da se je Alfonso Liguori zaista nalazio uz postelju umirueg Klementa XIV. potvruju mnogi ivotopisci ovog pape, i oni koji napadaju njegov burni pontifikat (1769-1774), i oni koji ga brane. Valja, naime, znati da je papa Ganganelli popustio zahtjevima svjetovnih knezova te je 1773. ukinuo Isusovaki red koji je tada brojio 22.000 lanova. Tako Jacques Cretineau-Joly43 pie: Jacques-Joly Cretineau (1803 - 1875), francuski novinar i povjesniar, ija se brojna povijesna djela odlikuju ljubavlju prema istini i marnim istraivanjem izvora - op. M. M. Napokon, 22. rujna 1774. vrati se svijest Klementu XIV., ali u drutvu sa smru. U njegovim zadnjim asovima bi mu opet vraena bistrina uma. Kardinal Malvezzi, taj zloesti aneo papin, bio je uza nj u toj posljednjoj njegovoj uri. Bog ne doputa da nasljednici apostola izdahnu, a da se prije ne pomire s nebom. Da bude sauvana dua papina od pakla koji, po njegovim rijeima, bijae postao njegovim stanom, i da se ne otvori grob bez nade za onoga koji bez prestanka govorae: Boe, ja sam osuen, bijae potrebito udo. I udo bi uinjeno! Sveti Alfonso Liguori bijae tada biskupom u Santa Agata dei Goti, u napuljskom kraljevstvu. Providnost, koja je vie bdjela nad au vrhovnog sveenitva negoli nad spasom jednog kranina koji se bijae okaljao velikim grijehom, odredila je Alfonsa Liguorija za posrednika izmeu neba i Ganganellija (Clement XIV et les Jesuites, ParizBruxelles, 1847., str. 375). A crkveni historiar Augustin Theiner (1804.- 1874.) navodi potpuno drugaiji razlog zbog kojeg se Sv. Alfonso prikazao papi dok je ovaj bio u agoniji: Svetac je stao da se razgovara sa svojim potovanim prijateljem o nebeskim stvarima, nastojao je da ga utjei radi gorina koje su mu bili zadali njegovi neprijatelji za vrijeme njegova svetog ivota i radi uvreda koje su mu nanosili ak i onda kad je ve leao na smrtnoj postelji. Alfonso je htio obveseliti njegovu duu prikazujui mu unaprijed lik Onoga ije je mjesto tako dostojno pokrivao na zemlji na slavu Crkve a na korist vjernika. Htio je da on unaprijed osjeti blaenstvo koje ga eka u sretnijem ivotu i da vidi na koncu krunu slave koja ga eka u boljem svijetu radi njegovih kreposti (Geschichte des Pontifikats Klemens XIV, 1853., pogl. LIX). U knjizi Therese Neumann (Basel, 1949.) Helmuth Fahsel pripovijeda: Starjeina jednog kapucinskog samostana bio je zamolio Tereziju (Neumann) da mu pomogne svojim molitvama da duhovne vjebe, koje je on imao skoro drati mladim ljudima, donesu to vie dobra ploda. Kasnije, dok je taj kapucin u Pfalzu (Falaka) propovijedao i itao misu, vidio je Terezu gdje puna tri etvrt sata stoji u dnu crkve. Bila je odjevena u svoje crno odijelo i imala bijeli rubac na glavi. U to isto vrijeme nalazila se ona u gradu Eichstattu.
43

79

Plela je u svojoj sobi i rekla sestri; Danas pater dri svoje predavanje u Falakoj. Pomolimo se za nj! Poslije toga obavljala je po sobi redovne poslove. Kad su jednom kasnije upitali Terezu, dok se nalazila u stanju transa, da li se u tom sluaju radilo o pravoj bilokaciji, ona je odgovorila: Nein, es war ihr Schutzangel, der dies tat (Ne, to je bio njezin aneo uvar, on je to uinio). Dakle, Bog bi bio na njezinu krotku, pobonu molitvu poslao Terezijina anela uvara da se ukae redovniku. Pristae Sv. Tome Akvinskog (1225-1274)44 tvrde da pri bilokaciji sudjeluju aneli: jedan aneo uzima oblije dotine osobe na jednom od mjesta gdje je prisutnost te osobe utvrena. Tomisti dozvoljavaju da samo jedan ovjek moe, udesnim nainom, djelovati u isti as na dva razna mjesta, dok bi pravo dvojatvo (replikacija) bilo metafiziki nemogua pojava, pa je zato ni sam Bog ne bi mogao izvesti45. Istog je miljenja i Sv. Bonaventura (1221-1274), uz Tomu Akvinskog najvei skolastiar. Stajalite Sv. Tome i Sv. Bonaventure zorno bi ocrtavao i opisani sluaj Terezije Neumann. Toma Akvinski, talijanski dominikanac, filozof, teolog. Njegovi brojni spisi prebogat su majdan znanja za bogoslove i kranske filozofe. Glavno mu je djelo Summa Theologiae (Skup bogoslovlja), znanstveni prikaz i utvrenje ukupnih istina i nauka katolike vjere. Vano mu je i djelo Summa contra gentiles, u kojoj brani kransku nauku od idovskog i arapskog nauavanja - op. M. M. 45 Piui o Tomi Akvinskom u Hystory of Western Philosophy (Povijest zapadne filozofije), Bertrand Russell navodi da, prema uenju Sv. Tome, Bog ne moe htjeti stvari koje su same po sebi nemogue, primjerice ne moe uiniti istinitom jednu proturjenost, dodajui zlobno da filozof nije izabrao ba najsretniji primjer za tu tvrdnju kada je rekao da Bog ne bi mogao od ovjeka nainiti magarca (Istorija zapadne filozofije, Beograd, 1962., str. 445) - op. B. M. Meutim, sljedbenici uenja irskog franjevca Ivana Dunsa Scota46, tzv. skotisti, i Isusovci, sveenici Drube ustanovljene od Ignacija Loyole47, prvenstveno njihov najoriginalniji i najznamenitiji teolog, Franjo Suarez, dokazuje mogunost replikacije. John Duns Scotus (oko 1266-1308), franjevac, jedan od najotroumnijih mislilaca srednjeg vijeka - op. M. M. 47 Ignacije Loyola (1491-1556), najistaknutija linost velike katolike obnove 16. st., njegovo djelo Exercitia spiritualis uinilo ga je vrlo utjecajnim religioznim odgojiteljem - op. M. M. U najnovije vrijeme Petrus Hoenen (1880-1961), profesor na Gregorijani u Rimu, premda isusovac, stoji u ovom pitanju uz Tomu Akvinskog i Bonaventuru (v. Hoenen, Cosmologia, Rim, 1936.). Stajalita Sv. Tome i Sv. Bonaventure u ovim pitanjima podrava i utjecajni njemaki filozof Wilhelm Leibniz (1646-1758), koji se, osim svojom izvornom filozofskom milju i matematikom (infinitezimalni i diferencijalni raun) bavio, eto, i teolokim problemima.
46 44

Sluaj arhitekta B.
Dr. Radmilo Jovanovi, neuropsihijatar na Klinici za psihijatriju u Sarajevu, u knjizi Struktura epileptikog doivljaja (Sarajevo, 1977.)48 opisuje nekoliko sluajeva dvojatva u
80

osoba koje su trpjele od poremeaja lokaliziranih u sljepoonim modanim renjevima, to se kliniki ponekad oitovalo napadima tzv. temporalne ili psihomotorne epilepsije. Jedan emo sluaj doslovce navesti: U knjizi Struktura epileptikog doivljaja na alost nema biografskih podataka o dr. Jovanoviu. No, budui da sam s njim tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina odravao kolegijalni odnos, navodim po sjeanju: bio je petnaestak godina stariji od mene, podrijetlom iz Srbije, u Sarajevo doselio nakon golootoke kalvarije. Vrlo obrazovan, taktian u ophoenju, kritian i temeljit. Kolege s klinike u Sarajevu nisu mu eljeli pisati recenziju knjige u koju je uloio viegodinji trud, no to je napravio prof. Kasim Prohi s Filozofskog fakulteta te prof. Wolfgang Kretschmer iz Njemake, sin Emesta Kretschmera, jednog od najpoznatijih psihijatara u povijesti te klinike medicinske discipline. Tijekom rata dr. Jovanovi je iz Sarajeva prebjegao u Maarsku, odakle mi se 1992. i 1993. u nekoliko navrata telefonski javljao sa zamolbom da se pobrinem za neke njegove u Zagreb izbjegle pacijente. Uinio sam to sam mogao. A doktora Jovanovia zadrao sam u sjeanju kao jednog od najuenijih i najhumanijih kolega s kojima sam se sreo u etrdesetgodinjem razdoblju moje (neuro)psihijatrijske aktivnosti - op. B. M. Arhitekt B., 38 godina, ima protezu umesto desne noge, koja mu je amputirana iznad kolena 1919., posle potpune destrukcije usled ranjavanja granatom. Osam godina posle ranjavanja dobija prve epileptike napade kojima prethodi aura49 u vidu raspinjuih bolova u fantomskom udu. Napadi su bili dnevni i deavali su se obino u 11 sati pre podne. Na ovom mjestu termin aura oznaava neobina doivljavanja koja u bolesnika prethode epileptikom napadaju - op. B. M. Prvi put je doiveo autoskopsku halucinaciju pet godina posle prvog ep. napada. Sedlo je u svojoj radnoj sobi i raspravljao o nekim poslovima sa svojim graevinskim preduzimaem i tada se iznenada osetio veoma 'tunim i tekim'. Prestao je da govori i okrenuo glavu vratima koja vode u sobu. Tamo je video visokog oveka obuenog u kopiju njegovog odela, sa monoklom na desnom oku, koji je sam pacijent imao upravo u tom trenutku, kako ulazi kroz zatvorena vrata. Ta pojava bila je slina poluprovidnoj maski' i stalno se pribliavala njegovom pisaem stolu. 'Fantom je bio potpuno identian sa mnom', govorio je kasnije pacijent, ali samo sa izuzetkom jednog detalja: 'nije hramao kao to sam ja to pomalo inio zbog svoje proteze'. Kad se pojava pribliavala stolu pacijent B. oseao se kao paralisan: 'Ja se nisam mogao pokrenuti. Osetio sam kao da je sav moj ivot iziao iz mog tela i preao u njega'. Tada je oigledno izgubio svest, mada samo za nekoliko sekundi, a njegov preduzima koji je sedeo preko puta stola nije primetio nikakve motorne fenomene. On je primetio samo da je lice njegovog poslodavca neobino bledo i da je praznog izraza. Preduzima je saoptio jo i ovo: 'Kad je zapitao svog poslodavca da li se moda loe osea, on nije odgovorio. Ukoeno je gledao u vrata, izgleda nije me uo. Posle jedne do dve sekunde podigao se, doao do vrata i pokuao da okrene kvaku. Potom se vratio stolu, pogledao me, i rekao: 0, da, gde smo mi ono stali... o, da, znam' i zatim je dalje izlagao upravo od one take gdje je bio zastao jedan minut ranije. Ali, sada vie nije bio u svojoj uobiajenoj formi. Teko se izraavao i posle jedne do dve minute prekinuo je razgovor, traei od mene da ga pozovem kasnije ponovo. Mogao sam da vidim da nije bio sasvim dobro i da je eleo da me se otarasi.' Arhitekt B. je naknadno ovako razjasnio ovaj dogaaj: 'Ja i moj dvojnik stopili smo se u jedno telo i jednu duu. A sve drugo, svaka druga stvar, postala je najednom beivotna, prazna i besmislena, tako kao nestvarna i daleka - tua. Ne znam koliko je to trajalo, ali za mene su
81
49 48

to bili vekovi. Konano on napusti moje telo ponovo i ja ga videh kako lagano odlazi prema vratima. Ovog puta on je hramao desnom nogom kao to obino inim i ja, a znao sam odnekud da se i on osea umornim i tekim. Iezao je kroz zatvorena vrata i pn tome ih nije otvarao. Ja sam tada osetio neodoljivu potrebu da doem do vrata i da zadovoljim samog sebe, da vidim da li su ona stvarno zatvorena. Ne znam zato sam to uinio. To sam izvodio kao na posthipnotiku komandu. Posle tog doivljaja oseao sam se umornim, tekim i mnogo starijim. Teko sam nalazio prave rei i nisam mogao da nastavim raspravu o tehnikim pitanjima sa svojim preduzimaem. Zato sam ga otpustio i poto sam osetio glavobolju i bio pospan, otiao sam u spavau sobu i legao. Zaspao sam, ali sam se kratko zatim probudio i oseao osveenim.' Arhitekt B. imao je u svemu pet takvih doivljaja i to sve u svojoj radnoj sobi i u isto vreme, gotovo tano u 11 asova pre podne. On je obino isticao da je ba u to doba dana bio ranjen u nogu u toku jedne bitke. Dr. Jovanovi sluaj arhitekta B., kao to uvodno rekosmo, tumai kao posljedicu poremeaja u funkcioniranju modanih struktura u sljepoonim renjevima. U objanjavanju se slui psihopatolokom terminologijom. Tako govori o depersonalizaciji, to bi oznaavalo uvstvo gubitka svjesnosti o vlastitom postojanju i percepciju sebe sama kao neeg tueg, nestvarnog i nepoznatog te o derealizaciji u kojoj se i okolina doimlje nestvarnom. Istovremeno svijest izlazi iz fizikog tijela i prelazi u fantoma-dvojnika kojeg se shvaa kao utilnu obmanu - autoskopsku halucinaciju. Drugim rijeima, neke se sluajeve dvojatva moe svesti na prirodnu i pozitivnoznanstveno donekle objanjivu pojavu. A time i fenomen deuteroskopije izmie okultnom i/ili nadnaravnom, slino kao to se ponekad dogaa i s kuama koje uznemiruju duhovi koji diu buku.50 Sluaj brodolomca koji se prikazao kotskom pomorskom asniku Bruceu i bilokacija Terezije Neumarm, o emu itamo u tekstu Miroslava Matijace, mogu se, meutim, logiki shvatiti tek ako se priklonimo spiritistikoj, dakle okultnoj!, teoriji, u prvom, ili pomo potraimo od angelolokog nauavanja (o kojem, nota bene, meu teolozima ni dandanas nema suglasja), u drugom sluaju - op. B. M.
50

V. SUVREMENA TUMAENJA PARAPSIHOLOKIH POJAVA

Premda su parapsiholoki fenomeni na pojavnoj razini vrlo razliiti, meu suvremenim teoretiarima prevladava miljenja da je rije o jedinstvenom procesu energetske naravi. Oznaili su ga dvadesetreim slovom grkog alfabeta. Nazvali su ga, dakle, PSI-procesom, kojim bi upravljala pretpostavljena PSI-energija u hipotetskom PSI-polju, a odvijao bi se u neprestanoj interakciji faktora okolia s ljudskim organizmom. Dakako da moe izgledati neobinim da su pojave koje su meusobno toliko razliite, kao, primjerice, telepatska senzacija i levitacija, ishod jednog, u biti, zajednikog procesa. No, da bismo takvu mogunost pribliili itatelju navest emo primjer iz psihijatrije. Duevna bolest koju nazivamo shizofrenom psihozom takoer se oituje na vrlo razliite, kadikad

82

naizgled posve suprotstavljene naine. Tako shizofreni bolesnik moe ponekad biti krajnje nemiran i nezaustavljivo govorljiv, da bi drugi put bio zakoen do stupora i mutistian. Do poetka dvadesetog stoljea te su se pojave razvrstavale u meusobno strogo odijeljene entitete, pa se govorilo, primjerice, o katatoniji i hebefreniji kao o zasebnim bolestima. Meutim, uoilo se da i u tim naizgled tako razliitim pojavama ima neto zajedniko te je konceptualiziran pojam shizofrenije. Istraivanja su se u tom smjeru nastavila, postignuti su pozitivni pomaci u tumaenju bolesti, iznaeni su medikamenti kojima se poremeaj moe drati pod zadovoljavajuom zdravstvenom kontrolom, ali to to su se manifestno razliite pojave smjestile unutar zajednikog okvira, jo uvijek ne znai da se uspostavila definitivno valjana teorija po ijim bi se pravilima bolesni proces razvijao s ustaljenom i predvidljivom zakonomjernou. Isto vrijedi i za spomenutu teoriju o nastanku i irenju parapsiholokih fenomena. Od okolinih imbenika koji utjeu na PSI-proces na prvom se mjestu istie aktivnost geomagnetskog i geoelektrinog omotaa koji nas okruuje, a izuava ga mlada znanstvena disciplina - geobiologija. Zemlja je, naime, okruena magnetskim poljem uzrokovanim dijelom elektrinim strujanjem iz dubine planeta, a dijelom elektromagnetskim zraenjima iz atmosfere koja su (preteito) izazvana aktivnou Sunca. Geomagnetska aktivnost se danomice mjeri ve due od jednog stoljea. Uporeujui intenzitet te aktivnosti s uestalou javljanja spontanih parapsiholokih fenomena iz oblasti izvanosjetilnog zapaanja, primijeeno je da se npr. telepatska i telestetska iskustva, kao i prekognicijski fenomeni javljaju ee u danima niske geomagnetske aktivnosti. A u takvim danima postiu se bolji rezultati i u eksperimentima. Suprotno bi vrijedilo za psihokinetske pojave koje se uestalije javljaju i lake izazivlju kada je geomagnetska aktivnost intenzivnija. Na geomagnetske utjecaje reagiraju u ovjeka sljepooni (temporalni) modani renjevi. Izvanosjetilnim zapaanjima (koja se u literaturi oznaavaju kraticama lOZ ili ESP prema engleskom extra sensory perception) pogoduje stanje relaksacije, polusna ili sna, za razliku od psihokinetskih pojava, za koje vrijedi suprotno: pogoduju im tjelesni nemir i emocionalna napetost. A stresni dogaaji i krizne situacije, openito govorei, nerijetko su okida za pojavu svakovrsnih parapsiholokih doivljavanja. Rezultati parapsiholokih eksperimenata u mnogome zavise o osobi eksperimentatora, no i o sastavu pokusne grupe. S istom pokusnom grupom neki su eksperimentatori uspjeni, drugi pak nisu. A ni uspjenim eksperimentatorima nije svejedno kakve su osobine, pa i stavovi pokusnih osoba. Bolji se rezultati postiu s osobama koje vjeruju u PSI-fenomene negoli s onima iji je stav skeptian. One prve, koji imaju pozitivno stajalite, naziva se, ne znam zbog ega - ovcama, a ni sumnjiavcima ne izmie animalni pridjevak, takvi se naime nazivlju - koze. Kad je o parapsiholokim eksperimentima rije, takoer valja znati i to da su rezultati koji se dobivaju standardnom statistikom analizom, do te mjere varijabilni da statistika znaaj-nost kao uobiajena mjera vjerodostojnosti nije pouzdana. tovie, zbog nestalnosti rezultata obraenih na standardan nain, s posljedinim tekoama u ponovljivosti izazivanja ispitivane pojave, kritiari su ozbiljno doveli u pitanje validnost parapsiholokih eksperimenata uope. Stoga je razraena posebna metoda statistike analize koja omoguava da se rezultati razliitih studija mogu usporeivati, nakon ega se donose zakljuci koji ne bi smjeli biti upitni. Takav se postupak nazivlje metaanaliza, kao nekovrsna analiza standardne statistike analize. Od anatomskih struktura za nastanak parapsiholokih fenomena najvaniji su sljepooni modani renjevi skupa s oblinjim dijelovima mozga, tzv. hipokampusom i amigdalnima tijelima te pinealna lijezda ili epifiza koja je smjetena uz stranji dio lubanjske baze. Prilikom povreda sljepoonog renja, pa u nekim poremeajima, kao to je npr. psihomotorna ili temporalna epilepsija, javljaju se pojave koje pokazuju slinost s
83

paranormalnim doivljavanjima. U kori sljepoonih renjeva mogu se pohraniti slune, vidne, pa i druge osjetilne impresije, koje u trenutku percipiranja i skladitenja ne dopiru svijesti, da bi se ponekad, obino u iznimnim okolnostima i nakon dueg vremena, pojavile zaudnom jasnoom. Kao primjer navodimo opisani sluaj slukinje u danskog pastora, koja je deset godina nakon to je ula gazdu kako glasno ui vedski, u histerinoj krizi progovorila tim, njoj posve nepoznatim jezikom. Zanimljiv je i primjer naveden u knjizi Parapsiholoki ratovi51. Poznati njemaki parapsiholog Hans Bender eksperimentirao je s automatskim sricanjem, radei s obinom sluavkom kao pokusnim subjektom. Na stolu su bila uokrug poredana slova abecede, a djevojka je drala kaiprst na poveavajuem staklu. Bez utjecaja njezinog svjesnog uma staklo se vrlo brzo pomicalo naizmjenino dodirujui pojedina slova. Ta su se slova spajala u rijei, rijei u reenice, da bi konaan ishod bio prepoznat kao uvodni dio kratke prie ena koja je otplovila engleskog pisca D. H. Lawrencea. Sluavka, dakako, nije znala engleski jezik, ali je vlasnica kue u kojoj je radila drala otvorenu Lawrenceovu knjigu na stoliu pokraj kreveta. Oito se vidni utisak urezao u djevojino pamenje kao svjesno nezapaena ali ipak zapamena informacija. Elmar R. Gruber, Parapsiholoki ratovi - uporaba paranormalnih fenomena u pijunai i najnovija otkria, Zagreb, 2009., str. 217 - op. B. M Djelovanje epifize, tog malenog organa veliinom i oblikom nalik na zrno kukuruza, a smjetenog uz mozak u stranjem dijelu lubanjske jame, endokrinolozi 20. st. dugo su vremena bagatelizirali, premda je antiki lijenik Galen, jo u 2. st. posl. Krista, pinealku opisao kao lijezdu koja lui sok potreban za odravanje umne ravnotee. To shvaanje iz drevnog doba nai e na odjek u djelu francuskog filozofa Descartesa koji e 1649. - u poznatoj raspravi Traite des passions - doslovce rei: Dua ima svoje glavno sjedite u maloj lijezdi koja je u sredini mozga, odakle zrai na ostatak tijela putem ivaca, pa ak i krvi. Stotinjak godina kasnije biolog i zoolog Leydig potaknuo je embrioloka i histoloka prouavanja pinealne lijezde, iznijevi uvjerenje da se epifiza moe shvatiti kao zakrljali ostatak tzv. parijetalnog oka, pa bi time, prema Leydigu, bila i sjeditem estog ula. Znatno kasnije bit e i u ljudi razotkrivena ivana veza izmeu epifize i tjemenog (parijetalnog) renja, tzv. pinealno-parijetalni trakt, ime je i to starije otkrie dobilo potvrdu, pa neki suvremeni parapsiholozi prepoznaju epifizu kao glavnu ekstrasenzornu strukturu, metaforiki je nazivajui treim okom52. Tome svakako pridonosi i injenica da je konano izoliran melatonin, hormon koji ta lijezda lui. Melatonin se izluuje iskljuivo nou, dok dnevno svjetlo suzbija izluivanje melatonina. Taj hormon stimulira elju za spavanjem, a povezan je i sa sezonskim promjenama raspoloenja te sa fertilnou ena. Vrijeme kada se melatonin izluuje i njegovi pobudni uinci na spavanje mogu se dovesti u vezu s injenicom da su tijekom veernjih i nonih sati te u snu, uestalije spontane parapsiholoke senzacije ekstrasenzornog (izvanosjetilnog) tipa. Kod nekih ivotinja i danas postoji tjemeno ili parijetalno oko, primjerice kod novozelandskog gutera tuatara, a ostatak one vree s rudimentima osjetnih tjeleaca za svjetlo otkriven je kod znamenite ruske ribe, fosil koje je pronaen u Rusiji sa zaudno sauvanim mekim tkivima, ukljuujui i spomenuti, u mozak potonuli, rudiment treeg oka u tom fosilnom ostatku ivog stvora koji je izumro prije sto milijuna godina. (Taj podatak, kao i druge informacije o znaenju pinealne lijezde, saznao sam u duim razgovorima s kolegom prim. dr. Danilom Hodobom, efom Odjela za kliniku psihofiziologiju Psihijatrijske klinike Vrape.) - op. B. M.
52 51

84

VI. SPIRITIZAM
Od latinske rijei spiritus (duh) skovao je sredinom 19. st. Francuz Hyppolite Rivail53 pojam spiritizam, kojim je oznaio svoje uenje o utjecaju duhova umrlih ljudi na ovozemaljski svijet. Taj profesor prirodnih nauka na parikom Lycee Polymatique vjerovao je u reinkarnaciju, seljenje dua, pa se prozvao Allan Kardec, jer se, tvrdi, tako zvao u jednom od svojih ranijih ivota. Engleska i amerika literatura, a dobrim dijelom i njemaka, umjesto izraza spiritizam rabe izraz spiritualizam. Ta dva izraza ujedno oznaavaju i dva smjera: ameriko-engleski ne priznaje reinkamacije i stoji, uglavnom, na kranskom stajalitu o neumrlosti due, dok francuski smjer usvaja indijsko vjerovanje da se dua mora neprestano reinkarnirati u nova tijela, dok ne postigne savrenstvo koje Bog od nje trai. Hyppolite Rivail, (1803-1869), alias Allan Kardec, od 1857, voa spiritistikog pokreta u Europi. Pisac spiritistikog udbenika Le livre esprits i brojnih drugih djela s tog podruja, izdava slubenog vjesnika spiritistikog pokreta La Revue spirite. Poznavao je sve europske jezike osim ruskog. Pogrebno slovo odrao mu je Flammarion, astronom i popularni pisac, propagator spiritistikog pokreta - op. M. M. Duhove se priziva posebnim ritualom na spiritistikim sjednicama, pa se na takve seanse obino i misli kad se u svakodnevnom govoru uporabi rije - spiritizam. Pojave spiritizma poznate su ovjeanstvu od prastarih vremena. Javljale su se kod svih naroda na isti ili slian nain, to bi svakako bilo udnovato kad bi se radilo o prostim izmiljotinama bez ikakve stvarne podloge. Kod uraloaltajskih i mongolskih naroda dozivanjem duhova bave se amani, osebujna vrst poganskih arobnjaka, za koje puk dri da svojim tajanstvenim formulama i obredima (amanizam) mogu opiti s duhovima i da nad njima imaju arobnu mo. U Australiji i Africi duhove dozivaju arobnjaci i vjetice. U Kini je kult prea usko povezan s dozivanjem duhova. Tertulijan (160-220), prvi veliki crkveni pisac latinski, roen u poganstvu i dobro upuen u poganske obiaje, u svom glavnom djelu Apologeticus, posveenom caru Aleksandru Severu, koji je bio naklon kranima, govori nam o mudro zboreim stolovima (nav. djelo, gl. 23). Filozof Jamblih iz Halhide, roen u Celesiriji oko god 283., uio je u Rimu pod vodstvom Porfirija, naslijedivi ga u vodstvu neoplatonizma, prenio je svoju kolu u Pergam, zatim u Aleksandriju, gdje je i umro godine 333. Pripisuju mu se djela Egipatske tajne i Poticaj k filozofiji u kojima daje mistini pravac neoplatonizmu. Prema Jamblihu, izmeu vrhovnog bia i nae due itav je internacionalni Panteon, gdje ima mjesta za sva boanstva osim za kranskog Boga. Tu su bogovi Orijenta, perzijski, egipatski, grki i rimski bogovi, aneli, demoni, geniji i heroji. Jamblih pie o medijima i somnambulizmu te gotovo o svim pojavama to se danas opaaju na spiritistikim sjednicama. esto su razdoblja najvee prosvjete ujedno i vremena najveeg vjerovanja u mistine pojave, pa gotovo da i nema vremena u povijesti ovjeanstva u kojem su okultne pojave uzele toliko maha kao u doba renesanse.
85
53

U 19. stoljeu, vremenu tolikih tehnikih izuma, mnogi su se ugledni ljudi zanimali za mistine pojave. Spomenimo da je Adam Mickiewicz (1798-1855), poljski pjesnik, jo 1844. zazivao duh Napoleonov i s njim duhovno razgovarao (v. repel. Slike iz svjetske knjievnosti, Zagreb, 1891., str. 64). A jedan dogaaj koji se u to vrijeme, navodno, zbio u Americi i koji emo ukratko pripovjediti, bio je povod da se spiritizam poeo iriti nevjerojatnom brzinom. U gradiu Hydesvilleu, nedaleko od New Yorka, u kui obitelji Fox, ulo se 31. oujka 1848. kasno naveer tajanstveno kucanje. Majka i njezine dvije keri, Margareta i Katarina, bile su budne. Na pitanje tko kuca, prestao je tropot. Na pitanje kuca li iva osoba, nije bilo nikakva odgovora, ali na pitanje kuca li mrtvac, uo se estok udarac, to je, navodno, trebalo znaiti potvrdan odgovor. Na to se razvio cijeli razgovor izmeu majke Fox i nepoznata duha koji se, kau, i pojavio. Ako smijemo vjerovati pripovijedanju obitelji Fox, taj duh bio je zapravo dua stanovitog Karla Ryana koji je bio ubijen u istoj kui. Duh je, navodno, navijestio da je u kui obitelji Fox bio poinjen zloin ubojstva, a da je ubijena osoba pokopana u podrumu kue. Na oznaenom mjestu naen je kostur ovjeka. Obitelj Fox esto je i dugo razgovarala s duhom koji je jednog dana dao izriit nalog da se iri ova stvar. A to su Foxovi uistinu i uradili; idue su se godine iz Hydesvillea preselili u Rochester, gdje su odravali javne predstave, uz naplatu ulaznica, te su se zbog velikog zanimanja puanstva ubrzo i obogatili. Ljudi koji su vjerovali u duhove poeli su se sastajati i na tim spiritistikim seansama zvati duhove, traei od njih odgovore na razliita pitanja. Uobiajeni nain openja s duhovima bio je onaj poznat pod imenom micanja stola. Svi, ili barem odreeni broj osoba prisutnih sjednici, katkada tek samo jedna, stave ruke na stol. Dovoljno je i da ga lagano dotiu prstima, da bi se, poslije stanovitog vremena, stol poeo micati i nagibati, to bi bio znak da je duh doao. Tada se duha zapone zapitkivati, a odgovori se dobivaju tako to medij govori alfabet, dok stol kod odreenog slova kuca. Tako nastaju rijei i cijele reenice. Moe se postupiti i tako da se pojedina slova alfabeta poredaju u krug, a u sreditu takva kruga nalazi se aa na koju jedna ili dvije osobe poloe ruku. Kad se na poziv duh javi, on odgovara tako da se aa mie od slova do slova te se tako sastavljaju rijei i reenice. Opisani nain razgovora s duhovima vrlo se malo razlikuje od naina na koji Kinezi od davnine razgovaraju sa svojim preima. Sveenik Vincot, misionar provincije Seuan. pisao je dnevniku L'Universe (14. travnja 1857.) izmeu ostalog i ovo: Ve vie stoljea mnogi ovdje poznaju stolove koji se miu, ti stolovi znaju pisati pomou pera i olovke koja se okomito privee uz jednu noicu stola. U svibnju 1894, Journal des Debats opisivao je kako tibetanski lame s pomou stolova razgovaraju s duhovima: postavi se nasred sobe okrugao stol posut pepelom ili pijeskom. Na plafon se privee strelica koja se svojim drkom dodiruje stola. Lame sjede u krug i naslone ruke na stol. Ubrzo se stol poinje micati, a strelica se giblje, i pie po pepelu ili pijesku odgovore na postavljena pitanja. Odgovori su jasni i u jeziku su zemlje, a slova su ona tibetanskog alfabeta.

O medijima
Prema shvaanju spiritista, svaki ovjek ne posjeduje sposobnost da opi s duhovima. Zato su na spiritistikim seansama potrebni osobiti posrednici, koji bi posredovali izmeu

86

duhova na onom svijetu i ovjeka na zemlji. Ljude koji su za takvo posredovanje sposobnu nazivljemo - mediji. Ope je poznato da nismo uvijek jednako sposobni za duevni rad. Nekad nam polazi sve za rukom, katkada ne moemo rijeiti ni najobinijeg problema. Jasno je, dakle, da ni medij ruje u stanju svakog se aska sluiti svojim sposobnostima. I neznatni uzroci, kao neispavanost, uzrujanost, neugodna vijest i sl. mogu negativno utjecati na sposobnosti medija. No, ni ljudi zdravih ivaca i elina tjelesna zdravlja obino nisu dobri mediji. Njemaki knjievnik, knez Hermann Puckler-Muskau (1785-1871), na svom putu istonom Azijom tridesetih godina 19. st. prvi je u novije doba naiao u Smirni na dvije slabane i boleljive djevojke, Grkinje, koje su imale mo da polaganjem ruku pokrenu stol, ali su taj dar izgubile poslije nekoliko godina, kad su ojaale i ozdravile (Gj. Stjepan Deeli, San, poviestno-filozofina razprava, Zagreb, 1878., str. 105). injenica da su mediji veinom ene tumai se time to su ene, ve po svojoj prirodi, osjetljivije od mukaraca. Ta osjetljivost jedna je od bitnih osobina medija. U veini sluajeva mediji su, da se tako izrazim, specijalizirani za posrednitvo pojedinih psihikih pojava, kao to su i neki talentirani ljudi specijalizirani za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, pjesnitvo i sl. Rijetki su mediji koji imaju sposobnost biti posrednicima svih psihikih pojava, kao to su rijetki i umjetniki viestruko talentirani ljudi poput Leonarda ili Goethea. Okolina i ljudi koji okruuju medij silno na nj utjeu. To je razumljivo, jer i rad prosjena ovjeka uvelike ovisi od toga da li mu je okolina u kojoj radi simpatina ili nije, u neskladnu ambijentu radna mu sposobnost moe biti uvelike umanjena. Kod medija, koji su, kako rekosmo, osjetljiviji od obinih ljudi, ovisnost o ambijentu jo je jae izraena. Zbog toga s medijem treba obzirno postupati. To, dakako, ne znai da ne treba poduzimati sve mjere opreza protiv mogunosti prijevare. Razumljivo je da e osjetljiv i precizan stroj biti uniten ako njime barata neznalica. Ni od medija se ne moe oekivati rezultate, ako ga se stavlja na muke. Udaranje eljeznim batom po radio-aparatu nee omoguiti niti poboljati prijenos vijesti. ovjek nije stroj, nego ivi organizam ije se sposobnosti mogu mnogo mijenjati kvalitativno i kvantitativno. Optuiti priznata virtuoza da ne zna svirati, ako je jednom ili vie puta indisponiran, pa koncert ne uspijeva, bilo bi isto tako nepametno kao traiti od medija da poput automata izbacuje psihike pojave uvijek, pod svim uvjetima i u svim okolnostima. Meutim, kod virtuoza smo spremni shvatiti njegovu povremenu neraspoloenost, dok bismo medij smjesta proglasili varalicom, a pojave na sjednici fantazijom naivnih ljudi, ako i jedna seansa ne uspije.

O transu
Mediumske sposobnosti veinom dolaze do izraaja u nekom stanju koje podsjea na laku hipnozu. To se stanje zove trans (lat. trans= preko). Sama rije oznaava da je medij iz svog normalnog duevnog stanja preao u tzv. paranormalno stanje, kako to lijepo kae dr. Eugene Osty, lijenik i vrijedni upravitelj Metapsihikog zavoda u Parizu; Trans passage de 1 etat normal dans 1 etat paranormal (Osty, Etude experimentale, Pariz, 1923.). Trans moe biti razliitog intenziteta. Ponekad se tek neznatno razlikuje od normalna stanja medijeva, ali ima i takvih stupnjeva kad se jasno vidi razdvajanje svijesti ili osobnosti. Medij u transu moe biti izloen znaajnim psiholokim i fiziolokim promjenama. Takvo

87

jedno raspoloenje lijepo je prikazao Vergilije u VI. pjevanju Eneide, pjevajui o Kumskoj Sibili:54 Cumae (Kyme) bio je grad u Kampaniji kod Napulja. Phoebus je nadimak Apolonov, a Sibila (Sibylla) je Apolonova proroica - op. M. M. Promijeni se lice i boja pred vratima njojzi, Kosa se raskulja njena, a grudi joj dau, i srce Stalo se pomamno ljuto nadimati; vea je vidjet, Glas joj smrtniki nije i zadahnulo sad je boanstvo Iz bliza nju. (47-51) Al se jo proroica pokorila u spilji nije Febovoj moi, ve bjesni strahovito, hoe da boga Veljeg istrese iz grudi, al usta joj divlja sve vema Feb ukrouje, silu obuzdava, stiskuje, ravna. (77-80) Prijevod Tome Maretia, Zagreb, 1932. Duevni rad je uspjeniji im je tijelo mirnije. Kad dua uporno radi, tijelo kao da je obamrlo: oko gleda i ne vidi, uho je otvoreno a ne uje. Filozofi su imali pravilo: upokoriti tijelo da duh bude to slobodniji. Koga bi to zanimalo, mogao bi u svim jezicima nai rijei kojima se naznauje to stanje. U naem jeziku za trans postoji reenica biti izvan sebe, a da se naznai povratak u normalno stanje, kae se doi k sebi. Trans je slian hipnozi na stupnju somnambulizma, ali, ipak, nije istovjetan sa somnambulizmom. Rije je o nekoj vrsti autohipnoze. Nema ovisnosti o drugom ovjeku kao hipnotizeru. Ni svijest nije tako suena i tako pasivna kao u pravoj hipnozi. Mnogi mediji imaju sposobnost da se svojom voljom prenesu u trans, no ima sluajeva kad ni sam medij ne zna kako je i zato trans nastupio.
54

Varke u spiritizmu
Nedvojbeno je da u spiritizmu ima mnogo varki. Ve to da mnogi mediji trae da u prostoriji bude tama ili svjetlo stanovite boje, da se mora svirati ili pjevati, da svi nazoni moraju napraviti neprekinuti lanac ruku, upuuje da tu nije sve u redu. Jer u tami je nemogua, ili barem vrlo oteana, kontrola oiju, kod buke kontrola uiju, a kod naizmjence povezanih ruku - kontrola dodirom. U takvim okolnostima lako je podlei opsjenama. Mnogi su mediji, pa i oni najglasovitiji, bili uhvaeni u varci. U svom djelu Der physikalische Mediumismus (Berlin, 1925.) minhenski neurolog dr. Gulat-Wellenburg, u suradnji s Ottom Klinckowstroemom i Hansom Rosenbuchom, opisuje kako su u varanju raskrinkani poznati mediji Ladislav Laszlo i Ejnar Nielsen, a, varajui na jednoj seansi u New Yorku, razotkrivena je ak i glasovita Talijanka Eusapia Palladino. O prijevarama Laszla i Nielsena pisao je 1928. i zagrebaki asopis ivot (sv. II, str, 101-104).

88

Lijenik Fournier d'Albe raskrinkao je stanovitu Katleen Goligher koja je, toboe, proizvodila ektoplazme55, to je do 1920. ak i poznati engleski fiziar Crawford smatrao istinitim. Ektoplastika bi oznaavala razne pojave materijalizacije, tj. oblikovanje novih tijela, tzv. ektoplazme. Javljaju se tijekom spiritistikih sjednica u obliku dijelova tijela (ruku, nogu, glave), studene su i sluzave. Richet je s dr. Geleyjem pravio 1920. i 1921. pokuse s Poljakom Teofilom Modrzejewskim iliti Franekom Kluskim iz kojeg je izlazila neobina maglovita tvar, koja se pomalo zgunjavala u prave ruke i noge. Spomenuti znanstvenici pokuavali su otkriti radi li se moda o varci. Rezultati pokusa na pitanje nisu dali sigurna odgovora - op. M. M. Fotografa duhova Francuza Bagueta, koji je 1873. poeo u Parizu praviti fotografije duhova, razotkrio je kao varalicu drugi fotograf - Lombard. On je traio da se ploa razvije prije negoli se stavi u aparat, pa se pokazalo da je duh ve bio na ploi. Nijemicu Anu Rothe, s kojom je u ivahnom saobraaju bio dr Gustav Gaj, odvjetnik u Jaski i, uz Hinka Hinkovia, glavini stup spiritistikog pokreta u Hrvatskoj, raskrinkali su u Berlinu 1902. kazneni povjerenici Kracht i Leonhardi (v. Katoliki list, Zagreb, 1902., br. 10, 20, 21 i 22). U pojedinostima emo navesti sluaj raskrinkavanja medija Harryja Bastiana, kojeg je titio Lazar barun Hellenbach, vlastelin u Mariji Bistrici, koji je pisao o spiritizmu i srodnim pitanjima. Austrijski nadvojvoda Ivan nije vjerovao u spiritizam i odluio je poto-poto raskrinkati nekoliko razglaenih spiritistikih medija. Stoga je zamolio baruna Hellenbacha da mu omogui nazonost seansama. Hellenbach nadvojvodi predloi da pozove Bastiana, poznatog amerikog medija koji se nalazio tada u Europi, postiui velike uspjehe na seansama u Nizozemskoj i Francuskoj te su ga svi spiritistiki autoriteti tovali i preporuali. Nadvojvoda sve dogovori, sloe se s visinom nagrade (100 forinti za sjednicu), pa Bastian u pratnji Hellenbacha doe 27. sijenja 1884. Prva se seansa zakae za naredni dan, a bijae pozvano i nekoliko visokih linosti, meu njima i prijestolonasljednik Rudolf i nadvojvoda Eugen. Prva seansa zapone u 8.30 naveer i doskora se ponu dogaati brojna spiritistika udesa. Studeni zrak strujao je tajanstveno kroz zatamnjenu sobu, nevidljivi duh pokuavao je nadvojvodi Ivanu oteti iz ruku staklenu cijev, ponu svirati razni glazbeni instrumenti, prsti duhova dodirivali su nadvojvodine ruke i noge, a ruka, hladna poput mrtvake, pokuala se rukovati s njim. Tim i slinim pojavama, inae uobiajenim na spiritistikim sjednicama, zavri prvi dio predstave. Upali se svjetlo i zaponu pripreme za drugi dio kojeg su gospoda znatieljno iekivala, jer su se trebale pojaviti prikaze, tzv. spiritistiki fantomi. Nakon to se plin koji je rasvjetljavao prostoriju poeo lagano gasiti, zauje se, prvo lagano, onda sve glasnije praskanje, da bi se zatim podigao zastor izmeu kabineta medija i prostora za gledatelje, a nazonima se ukae neko prilino debelo lice bez brade, pa neka ena u bijelim haljinama, poslije neobino visoka bijela prikaza te najposlije jedan siv, nerazgovijetan lik, koji se pokazivao jednom s desne, drugi put s lijeve strane zastora. Time je prva sjednica zavrila, a nakon druge, odrane 30. sijenja nadvojvoda je ve bio posve uvjeren da se ne radi ni o emu drugom nego o obinoj sljepariji. Tek to je to trebalo i jasno dokazati. Nadvojvoda se s prijestolonasljednikom Rudolfom dogovorio o nainu na koji e se razotkriti Bastianove varke. Seansa je bila ureena 11. veljae u 8.30 naveer, a sloni visokodostojnici su sve udesili kako bi prikazama duhova zaprijeili uzmak iz kabineta i tako ih uhvatili. Zamka je bila dosta zamrena pa su se nadvojvode pribojavali da e ili Bastian ili Hellnbach neto primijetiti. No, nisu zapazili nita i sjednica je tekla na uobiajen nain. Kad je Bastian najavio da e se poeti prikazivati fantomi, nadvojvoda Ivan se pripremi da
89
55

konopcem, to ga je kriomice drao u ruci, smjesta zatvori vrata koja su bila izmeu sobe u kojoj je bio Bastian i zastorom odijeljenog prostora u kojem su se trebali pojaviti duhovi. Zastor se podignu, pojavi se spodoba u bijelom, zatim muko lice mrka i ukoena pogleda... A tada? ujmo doslovno nadvojvodine rijei: Duboka utnja, nitko se ne mie. U polutami velika prikaza otvori zastor i pokae se, ali samo za as. Ja prihvatim konopac, doao je moment kad sve treba izai na vidjelo. Tad eto druge prikaze: pola Rimljanin, pola vitez, gologlav, u dugoj, bijeloj nabranoj kabanici. im spazih da se zastor opet otvorio i da se pokazala jo jedna bijela prikaza, snano pritegnem obadvjema rukama konopac. U tili se as iza duha, uz silan tropot, zatvorie oba krila velikih i tekih vrata. Netko je pokuao ta vrata nasilno otvoriti. Skoih prema zastoru i ugledam kako se netko iza zastora urno kree... Skoih, i Bastian je bio u mojim rukama. Tad dotri i prijestolonasljednik, uhvati Bastiana odotraga te raskrinkanog medija dovue pred zastor uzviknuvi: Evo duha! Svi gledaoci ustanu sa sjedalica, ne znajui to se zapravo zbilo i opkole Bastiana, a on, blijed od straha, ruje progovarao ni rijei. Iznenaenje drutva prometne se u veseo smijeh koji se, dakako, nije milio Hellenbachu. A Bastian, mrka pogleda i bosonog, spusti se na divan i pone obuvati cipele... Zatim iskoristi zgodan as dok se drutvo smijalo i nije pazilo, pa u tren oka strugnu. Sutradan ujutro ostavio je grad (erzherzog Johann, Einblicke in den Spiritismus, Linz, 1884., str. 44-47).56 Ispriani dogaaj razotkrio je dodue lanog duha, ali je vjerno i slikovito ocrtao duh vremena u austrijskoj carevini, kad su se prijestolonasljednici, nadvojvode i saborski zastupnici dobro zabavljali. U vremenu koje se nije bezrazlono nazivalo la belle epoque - op. B. M. Ipak, pitanje spiritizma ne moe se rijeiti na tako jednostavan nain - proglaujui sve varkom. Zbog toga to je neki medij jedanput ulovljen u prijevari, ne smijemo kazati da su svi fenomeni koje je on kadar proizvesti uvijek i samo varka. I medij je ovjek! Kad vidi da je sposoban izvesti neto to drugi ne mogu i kad je svrnuo na sebe panju znanstvenoga svijeta, ponosan je. Kad, pak, malo pomalo postane svjestan da mu snage slabe i iezavaju, pa i onda kad je zbog ovog ili onog razloga indisponiran, lako popusti napasti i poslui se trikom da bi sauvao steeno ime. Odatle zakljuivati da se i ranije sluio samo varkama, bila bi, bez sumnje, logika pogrjeka. Na stotine i tisue svjedoka jame za istinitost mnogih injenica. Svjedoci to govore sigurno, mjerei svaku rije: ne samo usmeno, nego i u tampi; ne u etiri oka, nego pred javnou. Veina tih svjedoka su strunjaci u predmetu i potenjaci, tako da se ne moe dovoditi u sumnju ni njihova strunosti ni njihovo potenje. Skepticizam je u nekim sluajevima poeljan, ali skepticizam koji dovodi u sumnju tolika ozbiljna svjedoanstva ne slui na ast onomu koji ga istie. Pisci o spiritistikim pojavama ne prepisuju miljenja jedan od drugog, esto se u teorijskom pogledu ne slau i meusobno pobijaju, ali mnoge injenice ostavljaju nesumnjivim. I te injenice dogodile su se pred oima mnogih, i ne samo kod jednog naroda, nego po itavoj kugli zemaljskoj, ne samo pred neukim pukom koji lako podlijee zabludi, nego i pred oima ljudi posveenih nauci. Ako sve fenomene koji se dogaaju na spiritistikim seansama ne moemo proglasiti varkom, postavlja se pitanje kako ih protumaiti? Dvije su mogunosti. Ili su te pojave posljedica prirodnih, premda nama nedovoljno poznatih sila, ili tu ima neega to valja pripisati nadnaravnim utjecajima, dakle - duhovima. Kad se dri da je medij svojim tjelesnim i duevnim sposobnostima iskljuivi izvor razliitih pojava na spiritistikim seansama, tada govorimo o animistikom tumaenju ili animizmu.(lat. animus, anima = dua).
56

90

Misli li se, pak, da tjelesne i duevne sposobnosti medija nijesu dovoljne za pravo i potpuno tumaenje svih pojava pri spiritistikim seansama, nego da kao pravi i glavni uzrok djeluju neke inteligentne sile koje se razlikuju od ivog ovjeka, tada govorimo o spiritistikom tumaenju.

O animistikom tumaenju
Razmotrimo najobiniji oblik spiritiziranja, onaj putem kucanja stola ili kretanja ae. Naivan svijet misli da u tim sluajevima sam duh pokree stol ili pak u svoje ruke uzima ruku medija i daje tako neobine odgovore. Meutim, te se pojave mogu objasniti prirodnim putem. I kucanje stola i kretanje ae mogu biti ishod automatskih miinih pokreta, a intelektualni sadraj odgovora moe biti produkt nesvjesnog pamenja medija ili nesvjesnog prenoenja misli od prisutnih na medij. Kora velikog mozga upravlja svjesnim kretanjem naih miia, ali dublje modane strukture mogu dirigirati nesvjesnim pokretima. Vlast nae svjesne volje nije nikada potpuna, ona u izvjesnim granicama varira. Kod nekih ljudi i u nekim okolnostima kontrola voljnih kretnji je slabija, i dublje strukture mozga tada lake uprave nesvjesnim kretnjama. Pri tome takve osobe mogu biti u budnom stanju, svjesne, mogu se zaklinjati da one same, svojom voljom nikakvih pokreta ne proizvode, a kretnje se, dakako nesvjesno, opisanim mehanizmom ipak dogaaju. to se tie samog sadraja onoga to medij saopava, nazoni na seansama se nerijetko ude otkuda medij pogaa ono to je samo njima poznato, ne znajui pri tom da ima nesvjesnog prenaanja misli/informacija, kao to ima i nesvjesnih miinih kretnji, a i medij sam isto tako obino ne zna da je ono to saopava nesvjesno proitao u svijesti jednog od prisutnih na sjednici, kao to ne zna ni da su pokreti koje ini tek nesvjesni pokreti. Zasigurno se mnoge pojave na spiritistikim seansama mogu na ovaj nain protumaiti. Sve spiritistike fenomene na taj nain objanjavaju ovi ozbiljni istraivai: Njemaki filozof Eduard von Hartmann (1842-1906), autor djela Filozofija nesvjesnog, sljedbenik Schopenhauerov;57 Hartmann je radikalizirao Schopenhauerove ideje do te mjere da je u Filozofiji nesvjesnoga napisao: Opstojati je nesrea. Cijeli svijet je jedna velika pogrjeka to je treba opozvati! A unitit emo svijet tako da se itavo ovjeanstvo dogovori: te emo godine, toga dana i toga asa mi ljudi, kolikogod nas je na zemlji, zajedno vrsto htjeti da svijet prestane bivstvovati. U taj e se as inom volje unititi ovaj svijet, koji je inom volje postao, pa e rod ljudski i sav svemir pasti natrag u nirvanu, tj. u nita iz ega se i pomolio - op. M. M. Charles Richet (1850-1935), profesor fiziologije na parikom sveuilitu, lan Francuske akademije i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu (otkrie anafilakse!). Isprva skeptik glede mediumizma, poslije se uvjerio o protivnom, pa je biran u upravu MetapsiWkog zavoda u Parizu, a 1922. izdao opseno djelo Traite de metapsychique; Camille Flamarion (1842-1925), francuski astronom, pisac mnogih popularnih djela iz oblasti svoje ue struke. Cijelog se ivota zanimao za spiritistike pojave, a kao vjet retor odrao je i posmrtni govor voi spiritistikog pokreta u Europi H. D. Rivailu, alias Allanu Kardecu; Henry Sigdwick (1838-1900), profesor iz Cambridgea i prvi predsjednik londonskog Drutva za (para)psihika istraivanja;
91
57

Talijanski psihijatar Cesare Lombroso (1835-1909), dokazivao da su zloini uvjetovani tjelesnom strukturom i atavizmima, pisao o bliskosti genijalnosti i ludila, dugo vremena odluno odbacivao kao besmislicu sve to je u vezi sa spiritizmom, no nakon vie sjednica s glasovitim medijem Eusapiom Palladino promijenio miljenje i uoi smrti tiskao knjigu o hipnotizmu i spiritizmu. Spomenimo i Srbina Branislava Petronijevia (1875-1954), profesora beogradskog sveuilita, koji se bavio filozofijom, psihologijom, matematikom i paleontologijom. Stajalita su mu strogo materijalistika, to dolazi do jasna izraaja i u njegovoj knjizi Spiritizam, prvi put objavljenoj 1900., dok je drugo izdanje 1922. tiskalo drutvo Napredak.

Spiritistiko tumaenje
Da duhovi mrtvih utjeu na medij, uglavnom u skladu s teorijom o astralnom tijelu, o emu je bilo rijei u poglavlju o dvojatvu, mislili su takoer brojni ueni ljudi. Primjerice: Englez Frederic Myers (1843-1901), profesor klasine filologije u Cambridgeu, daroviti lirik, zapaeni lan Drutva za (para)psihika istraivanja i autor golemog dvotomnog djela Linost ovjeka i njegov ivot nakon tjelesne smrti; William F. Barret (18441925), profesor eksperimentalne fizike u Dublinu i lan Kraljevske akademije, jedan od predsjednika spomenutog parapsiholokog drutva; J. H. Hyslop (1854-1920), profesor filozofije na sveuilitu Columbia (SAD); William James (1842-1910), profesor na amerikom sveuilitu Harvard (anatomija, fiziologija, psihologija, filozofija). Utemeljitelj prvog amerikog psiholokog laboratorija. Najznaajniji kao zaetnik pragmatizma, vodeeg filozofskog pravca u Americi, prema kojem je, pojednostavljeno govorei, istinito ono to je korisno; Ruski matematiar M. V. Ostrogradski (1801-1862), ak Lobaevskog, s kojim je utemeljio neeuklidovsku geometriju, bez koje bi teoriji Minkovskog o etverodimenzionalnom prostoru i Einsteinovoj teoriji relativiteta moda nedostajali potrebni aksiomi; Aleksandar N. Aksakov (1832-1903) pokrenuo jo 1874. u Njemakoj asopis Psychische Studien, poznato spiritistiko glasilo, koje e poslije 1926. izlaziti pod nazivom Zeitschrift fur Parapsychologie. U svom je asopisu Aksakov napisao niz lanaka protiv nazora E. Hartmanna te ih izloio u knjizi Der Spiritismus. Godine 1925. i 1926. u Njemakoj su tiskana dva velika zbornika o spiritizmu. U jednom, pod vodstvom Maxa Dessoira, naslovljenog Der Okkultismus in Urkunden, odbacuje se miljenje da bi u spiritizmu bilo iega to nije prijevara ili paranormalna psiholoka pojava, dok se u drugom zborniku, sastavljenom pod vodstvom sveuilinog profesora u Tubingenu, Konstantina Osterreicha i dr. Schrenck-Notzinga zauzima suprotno stajalite. Isusovac Alois Gatterer prouio je taj golemi materijal i odluio se za spiritistiko tumaenje, drei da Dessoirov zbornik nije objektivan, budui da bira ono to mu ide u prilog, a preuuje suprotne argumente. Gatterer je i sam opaao spiritistike pojave i smatra da se sve ne moe rastumaiti bez utjecaja duhova. Meutim, u najnovije vrijeme isusovac Pavel Siwek, koji je dozvolom crkvenih vlasti prouavao spiritizam najprije u svojoj domovini Poljskoj, a zatim u Londonu, Parizu i Rimu, doao je do zakljuka da je spiritizam iskljuivo psiholoki problem. U prijeporima izmeu animista i spiritista animisti prvenstveno naglaavaju da se duhovi u svojim odgovorima pokazuju isto takvim neznalicama kakvi smo i mi sami. Njihova
92

saopenja o strukturi duhovnog svijeta do te su mjere naivna i toliko se slau s uvjerenjima prisutnih na seansi, da je posve izvjesno kako im je izvor ovozemaljski a ne s onog svijeta. Osim toga, duhovi se esto ale s prisutnima javljajui se sad kao ovaj sad kao onaj duh, da bi poslije kazali da oni rusu te linosti, ve da su se tek htjeli naaliti, ili nas, pak, zabavljaju s takvim neukusnostima da se zaista moramo odrei takva duhovna savjeta. To nitavilo intelektualnog sadraja, dre animisti, najjai je i najoitiji dokaz protiv spiritistikog tumaenja spiritistikih pojava. Evo primjera; Frederic Myers jo za ivota bio je sveano obeao drugovima iz Drutva da e se poslije smrti, tamo iz Nepoznatog, svim silama boriti da im se javi i saopi neto to bi moglo imati znaenja za njihov budui rad. Mjesec dana poslije njegove smrti, predsjednik Drutva, sir Oliver Lodge, ispitivao je istaknuti medij, gospou Thompson, i ona u transu izjavi da je vidjela i ula Myersa, koji zapitkuje o nekrologu u Timesu, pa se ali da mu ne daju mira, da ga iz svih krajeva Engleske dozivaju gnjavei ga, zatim se, onako ovla interesira kako napreduju poslovi u Drutvu itd. Puke brbljarije koje su nekako napadno uskrisile Myersove ivotne navade i nain miljenja (v. Maurice Maeterlinck, Smrt, prijevod Josipa Baraa, tampan u Splitu 1918., pogl. VI). ak je i William James elio dati nepobitan dokaz da duhovi govore preko medija, pa je, jo za ivota, razdavao brojnim osobama pisma razliitog sadraja, koja su se trebala uvati netaknuta i zapeaena. A on je obeao da e poslije smrti, preko medija, saopiti sadraj tih pisama, pa e okupljeni na spiritistikim seansama moi zborno utvrditi da li se prekogrobna saopenja slau ili, pak, ne slau s onim to je u pismima napisao. James je umro 26. VIII. 1910., a nakon smrti dobivena je preko medija tek jedna poruka; Duhovima je mnogo tee negoli sam mislio uspostaviti vezu sa ivim ljudima. Zastupajui spiritistiko tumaenje spiritistikih fenomena, cijenjeni okultistiki pisac, barun Carl du Prel (1839-1899), u svom kapitalnom djelu Die monistiche Seelenlehre (Leipzig, 1888.) ovako govori: Nae due i due pokojnika zaodjenute su perispiritom (astralnim tijelom, prizrakom, v. pogl. o dvojatvu), ali meu njima je razlika u tome to su nae due utijeljene, a due pokojnika rastijeljene. Tjelesni zatvor prijei ovozemaljske due u uporabi njihovih sila, dok su due pokojnika slobodne. I utjelovljeni i rastjelovljeni perispirit vibrira, ali su titraji rastjelovljenog perispirita mnogo bri i snaniji. A budui da naa meusobna privlaivost zavisi od titraja, duh, da bi uzmogao stupiti u vezu s ovjekom, mora smanjiti intenzitet svojih vibracija, a istodobno pospjeiti titraje ovjekove. Oba e duha stupiti u dodir ako se njihovi obostrani titraji izjednae. ovjek e se takvu stanju pribliiti ako zapadne u trans, a onostrani e duh postii svoj cilj zaodjene li se finom materijom. Drugim rijeima, ovjek se treba spiritualizirati, a duh, do stanovite mjere, materijalizirati. Prikaze ili fantomi bili bi, dakle, u viem stupnju materijalizirani duhovi pokojnika. Prema uenju spiritista, upravo tako kao to su tek neki ljudi na zemlji sposobni da djeluju kao posrednici (mediji) izmeu ovostranosti i onostranosti, i neka onostrana eterika bia sposobnija su od drugih da upravljaju medijem na zemlji. Stoga svi mediji imaju jednog ili vie upravljaa iz eterikog svijeta, koji mnogo lake od drugih govore kroz njihove glasovne organe. Ti su upravljai, dakle, mediji one druge strane.58 Arthur Ford, poznati ameriki spiritist, posrednike iz onostranosti naziva kontrolnim duhovima. U knjizi Izvjee o ivotu poslije smrti Ford opisuje kako je na spiritistikim sjednicama s pokojnicima razgovarao preko stanovitog Fletchera, s kojim je za ivota prijateljevao. Spomenutu knjigu je na hrvatski, za vlastitu upotrebu, preveo Otmar Preindl op. B. M.
58

93

Ozbiljnost Myersovu javljanju iz onostranosti, emu su se, kao to smo vidjeli, animisti neskriveno podsmjehivali, donekle je vraena neprijepornim znanstvenim autoritetom sir Olivera Lodgea (1851-1940). Tom je dugovjekom i uglednom engleskom fiziaru (bavio se istraivanjem elektriciteta, beine telegrafije, problemima gibanja materijalnih tijela u eteru i teorijom relativiteta) 1915. na bojinici poginuo dvadesetestogodinji sin Raymond. Pogibiju sina godinu dana ranije nagovijestila mu je mrs. Piper, glasoviti metagnom i medij, a nakon to se tragedija uistinu i dogodila, ga. Piper, kao posrednica, omoguila je sir Lodgeu da preko Myersova duha redovno dobiva izvjetaje o pokojnom sinu, kako se snalazi u duhovnom svijetu, ime se bavi i sl. O tome je napisana i knjiga, Oliver Lodge: Raymond, or Life and Death. Inae, marljivi Myersov duh, uz duhove jo etvorice umrlih lanova Drutva za (para)psiholoka istraivanja, javljao se sve do 1972. brojnim medijima, odailjajui onostrane poruke koje su bivale registrirane automatskim pisanjem. Poruke, meutim, nisu bile cjelovite ni potpuno jasne, nerijetko su bile pisane latinskim ili starogrkim jezikom (Myers je bio, sjetimo se, klasini filolog!), te su smisao dobivale tek kombiniranjem fragmenata, kao neka vrst duhovnog puzzlea. Zabiljeeno je u sve oko 3.000 takvih poruka, a postupak je u spiritistikoj literaturi nazvan Cross Corespodence (krino dopisivanje). 0 tome je opirnije pisao ameriki medij Arthur Ford u spomenutoj knjizi Izvjee o ivotu poslije smrti. Ako su spomenuta duhovna iskustva, ve prema prilikama, donosila utjehu raalovanom roditelju, ili zadovoljavala znatielju uenih ljudi potiui ih na kreiranje intelektualnih slagalica, onostrani su glasovi jednom knjievniku donijeli nemalu ovozemaljsku slavu. Rije je o Ircu WilIiamu Butleru Yeatsu (1865-1939). Zapoeo je s pjesmama i dramama u stihovima zasnovanim na irskim mitovima i legendama, nastavio vezivanjem uz suvremeno irsko nacionalno kazalite s dubokim osjeajem za aktualnu stvarnost, ali poetske vrhunce dosegnut e u treoj fazi stvaralatva, nakon to je 1917., dakle, u pedesetdrugoj godini ivota, oenio 26-godinju Georgie Hyde Lees. Georgie je bila metagnomski nadarena, vjerovala je u duhove i veze sa svijetom pokojnika. Nekoliko dana nakon vjenanja mlada je supruga Yeatsa iznenadila pokuajem automatskog pisanja. Oboje su se uvjerili da su otpoeli komunikaciju sa svijetom duhova. Njihov je spiritistiki pothvat trajao sedam godina (ukupno 450 sesija, 8.672 pitanja i 3.627 stranica automatskih zapisa), a Yeatsove pjesme iz toga razdoblja, koje su sjedinjavale onostrana iskustva s kristalno jasnim logikim uvidom, vrhunac su njegova stvaralatva te 1923. dobiva Nobelovu nagradu. Jedna od najdubljih pjesama, The Second Coming (Drugi dolazak), umjesto Isusova povratk na dan posljednjeg suda, navjeta dolazak mrane nemani. Antikrista, da bi se uspostavilo novo doba, nasilno, bahato, hijerarhino, politeistiko, estetsko i imoralno, to se moe shvatiti kao anticipacija apokaliptikih zala 20. st. Takvo crno vienje, osim u pjesnitvu, razradit e Yeats i u svom djelu A Vision (Vizija), objavljenom 1925., a u nas tiskano i znalakim pogovorom prevoditelja Marka Gria popraeno 2004., u izdanju Matice hrvatske. Spomenut emo i tek neke primjere vanih ljudi koji su prakticirali spiritizam ili pisali o njemu i slinim pojavama, ne mogavi se opredijeliti ni za vjerovanje ni nevjerovanje. Eva Curie, ki fiziara Pierrea i Marie, u opsenoj je knjizi opisala ivot svoje majke. Knjiga je na francuskom jeziku objavljena pod naslovom Madame Curie, a u Zagrebu prevedena 1945. i naslovljena Marija Curie Sklodowska (prijevod A. Lj. Lisac). U 17. poglavlju II. dijela prikazuje Eva odnos svojih roditelja prema spiritizmu. Evo tog kraeg ulomka u cijelosti, jer se barem tim dvoma velikim uenjacima mora priznati neobian opaalaki dar i kritiko rasuivanje; Neke vrsti misticizam i radoznalost uenjaka doveo ih je tada (1905., dakle godinu dana prije Pierreove tragine smrti - op. B. M.) na vrlo udan put: prisustvuju spiritistikim
94

sjednicama sa slavnim medijem Eusapiom Palladino, ne kao vjernici, nego kao promatrai. To je bio pokus kako bi jasnim i nepotkupljivim pogledom prodrli u tu sumnjivu sferu spoznavanja. Osobito se Pierre ivo zanimao za tajanstvena dogaanja. Ove pojave poneto smetu njegov nepristrani duh, jer ih ne moe pratiti sa strogou i sigurnou laboratorijskog eksperimenta. Medij postigne katkada rezultate koji iznenauju i nai uenjaci skoro da su pridobiveni. Ali opet posumnjaju, kada ustanove grube prijevare. Ne mogu se odluiti ni za vjerovanje, ni za nevjerovanje. Marija se nekoliko godina kasnije sasvim odvratila od spiritizma. U poglavlju o poltergajstu citirali smo jedan od poetnih ulomaka pripovijetke Granelina kua talijanskog knjievnika Luigija Pirandella. Daljnji tijek radnje pun je neoekivanih obrata. Pod pritiskom autoriteta priprosta i bogobojazna obitelj preputa se spiritiziranju, premda u tome vidi avolju rabotu. Provincijski inteligent, odvjetnik Zummo, od posvemanje ignorancije prema svemu introspektivnom i duhovnom, promee se u zagriljivog spiritista. A tek na rijeima hrabri realistini (polu)primitivac Granella zamrijet e od straha kad u obinom letu ovozemnog imia prepozna onozemno strailo. Pirandello nam, dakle, prikazuje lice i nalije ba svakog stajalita to se javlja kad je o problemu duhova rije. Posvemanja relativizacija, osim to je usklaena s Pirandellovom poetikom, izraz je i njegove ivotne filozofije i izvor osobne patnje o kojoj je potresno govorio 1934. u Stockholmu pred Nobelovom porotom.59 Kao izdanak imune sicilijanske obitelji, Pirandello je u nekoliko navrata financijski krahirao, niz godina je ivio uz paranoinu suprugu koja je najposlije bila azilirana, a imao je tekoa i s djecom. Kao knjievnik dugo je bio nezapaen, a slavan je postao tek u poznim godinama. Njegova je poetika utjecala na mnoge nae, pogotovo dalmatinske pripovjedae op. B. M. I japanski knjievnik Akutagawa Rionosuke (1892-1927) u svojoj noveli U umi60 takoer govori o spiritizmu, ali i on ostaje neopredijeljen. Kako je Akutagavva ostao potpuno Japanac, svoj i originalan, a nije poput drugih mladih intelektualaca svoje zemlje i svog vremena poeo raskidati s tradicijom i presaivati na rodno tlo strane misli, to nam njegovo miljenje moe posluiti da vidimo kako na spiritizam gledaju u zemlji raajueg sunca. (Prema noveli U umi Kurosawa je snimio film Raomon, koji je 1951. odnio prvu nagradu na festivalu u Mlecima, a 1953. prikazivao se u Jugoslaviji kao prvi japanski film.) Novelu U umi, u prijevodu Nikole Milievia, moe se proitati u ediciji 200 odabranih novela svjetske knjievnosti (uredili Nada i Antun oljan, Zagreb, 1968.) - op. B. M. Dvije hipoteze u tumaenju spiritistikih pojava nadmeu se za prevagu. Dobro je priviknuti se i na nerazumijevanje! A na nama je birati hipotezu koja nam se ini manje mranom. Ima raznih stupnjeva u ne/spoznavanju Nespoznajnog, a svaki korak naprijed znai za nau pamet novu steevinu. Znati procijeniti to bolje i potpunije veliinu svoga neznanja, to je sve emu se moe nadati ovjekovo znanje. Jest, u Nespoznajno neemo nikada prodrijeti, ali to nije dovoljno dobar razlog da kaemo: Kad je tako, ja zatvaram sva vrata i prozore i neu se vie baviti drugim stvarima, nego samo onima to ih mogu obuhvatiti svojim obinim razumom. Samo to moe utjecati na moje djelovanje i miljenje. No, gdje bismo na taj nain zavrili? to moe obuhvatiti moja pamet? Ima li na ovom svijetu i jedne stvari koja nije vezana uz cijelu nepojmljivost?
95
60 59

Dozovimo, primjera radi, u pamet borbu znanstvenika o naravi svjetla. Je li svjetlost struja brzih estica, kao to je mislio Rene Descartes, ili se svjetlost sastoji u brzim titrajima, kao to je tvrdio osniva valne teorije svjetlosti Christian Huygens (1629-1695)? Vladavina korpuskularne teorije svjetlosti bila je poduprta velikim autoritetom Isaaca Newtona, pa su prvi veliki udarci protiv nje doli tek poetkom 19. st., kada su Thomas Young i Augustin Jean Fresnel valnom teorijom objasnili interferenciju i difrakciju svjetlosti, koju nije bilo mogue razjasniti korpuskularnom teorijom. Svi su tada bili uvjereni da je ta teorija potpuno i zauvijek potisnuta. Meutim, 1905. Albert Einstein zorno je predoio svjetlost korpuskulama energije koje golemim brzinama jure kroz prostor i tako rtvovao valnu teoriju. Poslije Einsteina, Joffe, Dobrovarov i Compton vrlo lijepim i vanim eksperimentima pruili su monu podrku korpuskularnoj teoriji i ona danomice postaje vjerodostojnijom. Ali, moda se dilema val ili estica? ne e rijeiti u korist ni jedne teorije. I makar nauni rad u ovom pitanju nije bio beskoristan, mi smo i danas u dvoumici kad se raspravlja o naravi svjetla, kao to su bili znanstvenici u 17. stoljeu. Kad se, dakle, ovako duga borba vodi u pitanjima egzaktnih nauka, zar je onda udno da do danas nema sigurna odgovora na pitanje o silama koje djeluju u spiritizmu. Ta, spiritizam je i dalje okultna nauka. Ako bi se jednog dana doznao stvarni uzronik spiritistikih fenomena, spiritizam bi prestao biti dijelom okultizma.

Miljenje katolikih teologa o spiritizmu

Ako u spiritizmu ima ieg to ne bi bila varka ili parapsiholoka pojava, katoliki teolozi tvrde da se to ima pripisati iskljuivo utjecaju demona. Spiritistiki dusi, prema njima, ne bi nikako bili duhovi naih pokojnika. Iz ovih razloga; Ako je spiritizam put kojim dolazimo do dua dobrih pokojnika, onda bi spiritizam trebao biti neizmjerno vrelo duevnih radosti i tjelesnih dobroinstava. No, kod spiritizma je sve obratno. to se vie ovjek bavi spiritizmom, sve su vee pogibelji za njegovo duevno i tjelesno zdravlje. Bavei se spiritizmom, mnogi su poludjeli ili neizljeivo oboljeli. Protiv izjednaavanja spiritistikih duhova s duama dobrih pokojnika govore i udoredne pogibelji koje nanose duhovi spiritizma. Dobri su dusi u istilitu ili u nebu. Oni su, dakle, povezani u ljubavi s Bogom, najsvetijim biem. Oni su prijatelji Boji i pod okriljem Bojim. A sam Aksakov, teoretiar spiritizma, veli da spiritistiki duhovi rukom nevine djece piu najvee besramnosti, kletve i bogohulne rijei. Ali, ni duama prokletih ljudi ne mogu se pripisati udovine pojave spiritizma. Due prokletih nemaju nikakva vrhunaravna rasvjetljenja. Naravno, svjetlo razuma ne biva im oduzeto, ali su pod neprestanim mukama zbunjeni tako da im blijede i likovi i slike na zemlji spoznatih stvari. Spiritistiki pak dusi zasvjedouju znanje koje daleko nadilazi narav i sposobnost odijeljenih dua. Svaka dua nakon smrti nalazi se u stanju primitka konane nagrade. To je pakao ili nebo (odmah ili nakon istilinih kazni). Dua se i iz neba i iz pakla moe pojaviti ljudima samo posebnom odredbom Boje providnosti, nikako za volju ljudske znatielje i na zahtjev esto i najgorih ljudi. Po redu providnosti Boje, kojoj je oslonac to to su aneli po naravi vii od ljudi, dobri i zli aneli utjeu do sudnjeg dana na ovjeje spasenje. Dobri aneli tako da ljude direktno pomau, a zli na taj nain da se njihovim napadanjem ovjek vjeba u kreposti i stjee zasluge. Zato je zlim anelima dano da izau iz pakla i da kuaju ljude napastujui ih na razne naine. Due prokletih ljudi, naprotiv, jer jedna dua nije nad drugom i stoga rusu od Providnosti
96

odreene da utjeu na spasenje ljudi, ne vraaju se redovito na zemlju da ljude napastuju i zavode, kao to to ine - avoli. Katolika je crkva odlukom Sv. Oficija 24. travnja 1917., a koju je odluku tri dana kasnije potvrdio papa Benedikt XV., zabranila svojim vjernicima svako sudjelovanje u spiritistikim seansama, bilo da ovjek duhove pita, bilo da njihove odgovore slua, bilo da samo prisustvuje i gleda.

Utjecaj spiritizma na zdravlje (medija)

Bavljenje spiritizmom moe imah razoran utjecaj na duevno i tjelesno zdravlje pojedinca. Ve je Lombroso opazio kako Eusapia Palladino poslije seanse esto zapada u neobino duevno stanje koje je nazvao hyperaesthesia photophobica (zastrana preosjetljivost - op. B. M.), a ponekad se jave halucinacije (obmane utila) i delirij (poremeaj svijesti praen tjelesnim nemirom). Silno joj trpi i probava, pa ono to je pojela prije, poslije sjednice - povrati. Po zavretku pokusa noge joj djeluju nemonima, gotovo uzetima, tako da je drugi moraju nositi i presvlaiti. Znanstvenik William Crookes, koji je, kao to znamo, niz godina istraivao spiritistike fenomene, pie o medijima: Kad sam promatrao bolnu ivanu i tjelesnu iscrpljenost to ili uzrokuje bavljenje spiritistikim mediumizmom, kad sam vidio kako nakon eksperimenta gospodin Home lei na zemlji blijed i bez svijesti, nisam mogao nimalo sumnjati da bavljenje spiritizmom umanjuje ivotne i tjelesne snage. J. Godfrey Raupert, lan londonskog Druta za (para)psihika istraivanja, objelodanio je vie spisa o spiritizmu na engleskom jeziku, a u svom djelu na njemakom Der Spiritismus im Lichte der vollen Warheit (Spiritizam u svjetlu injenica, Innsbruck, 1925) navodi miljenje svog prijatelja, fiziara W. Barretta, koji se, kao to smo opetovano naglaavali, takoer mnogo bavio istraivanjem spiritizma. Barrett veli: Opazio sam propadanje svih medija koji posreduju u spiritistikim sjednicama. A sam J. G. Raupert donosi i ovaj sluaj iz svog vlastitog iskustva; Neki se mladi engleski oficir u drutvu drugih oficira zabavljao spiritistikim pokusima. To ga pone zanimati i on se svojski dade na te pokuse. Nakon godine dana pojavi se u njega takav poremeaj da je morao dan i no pisah poruke duhova. Mnogo je puta pokuavao prestati s tom praksom, ali su mu tobonji duhovi prijehli i naprosto je morao i nadalje neprestance pisari. Odjednom nije mogao vie pogledah noa ili ma koji otri instrument, jer je uho u sebi nagon da se rani. A potreba za pisanjem poruka razrasla se do te mjere da mu vie nije trebalo ni olovke, pisao bi prstom po zraku, a zatim to iz zraka glasno itao. Raupert jami da se na tom oficiru zbivalo ono to se pria da se dogaa opsjednutom ovjeku. Mladi je oficir napokon otiao traiti pomo lijenika i u Engleskoj i na kontinentu. Sve se pokuavalo. Bivao je ak i hipnotiziran. Ni od ega nije bilo pozitivna uinka. I Raupert je pokuavao lijeiti mladog oficira prirodnim sredstvima, ali uzalud, jer se taj ovjek konano u zdvojnosti - ubio. U spomenutoj knjizi (str. 64) Rauport doslovce pie: Onaj tko stolie smatra igrarijom i sumnja u istinitost nevidljivo djelujuih sila i utjecaja, morao bi jednom motriti posljedice spiritistikih pojava. Jedva da e se onda moi rugati i drati sve medije za varalice. Morat e tada priznati da uistinu postoji strana tama - vlast noi, s kojom se mi u naem neznanju

97

igramo, a da nismo svjesni strahovitih posljedica koje nastaju kad se nevidljivi svijet umijea u vidljivi. Engleski lijenik za ivane bolesti, dr. Schofield, prouavao je mediumizam vie od pet desetljea i lijeio mnoge rtve spiritizma. On veli: Malo ih je meu onima koji su razvili sposobnost (mediumizma), a da nisu u manjoj ili veoj mjeri osjetili i njezine posljedice. Taj put uvijek vodi niz strminu. Prije ili poslije tijelo postaje nesposobno podnositi napetost, miljenje oslabi, a volja i moralni karakter se izrode. Tu moe preoteti mah pijanstvo i druge mane, pa na koncu ope stanje postane saaljivo. Ranije i sam spiritist, neurolog dr. Williams u svom djelu Spiritualism and lnsanity (Spiritualizam i ludilo) meu ostalim pie: Medij kriplje zubima, pjena mu izlazi iz usta, gre se udovi, napinju ile, uoavaju se strane grimase i uje odvratno, nenaravno krianje. Tko to promatra, posumnja da je tu posrijedi igra sotonskog bia. Psihike i tjelesne promjene koje se zamjeuju kod osoba to se bave spiritizmom mogu se vrlo uvjerljivo tumaiti i prirodnim putem. Ve je spomenuto da su mediji preosjetljivi (hipersenzibilni) te da obino nisu odve krepka tjelesnog ustrojstva, ime su i primarno predodreeni za razvoj psihikih i tjelesnih poremeaja. Veliki duevni napori pri pokusima i seansama mogu, osim arolikih psihopatolokih manifestacija, dovesti i do brojnih, fizioloki ne odve teko protumaivih tjelesnih simptoma. Naravno, i to valja posebno podvui, precizniji i utemeljeniji sud o naravi poremeaja i o mehanizmima koji su do tih poremeaja doveli, mogao bi se donijeti tek nakon temeljitog medicinskog prouavanja svakog pojedinog sluaja.

Je li Krist bio medij?

Za spiritiste medij nije nita drugo negoli tek sredstvo koje je potrebito da se premoste dva ivotna plana ili dva svijeta, svijet zemaljski i svijet prekogrobni. Medij je, tumae spiritisti, monada ili bie koje, proavi odreenu stazu na putu svog duevnog usavravanja, moe susresti druge monade ili bia koji su, istim ili razliitim putevima, stigli u onostranosti do istog stupnja savrenstva. Da bi takva gledita bila zornija, odnosno shvatljivija, prispodobljuje se funkcija medija sa, primjerice, Hertzovim valovima koji bi bili ostali pukom hipotezom i ne bi mogli ui u nau iskustvenu sferu da ljudski genij nije sastavio sprave s pomou kojih e on, po svojoj volji, te valove odailjati i primati. Isto tako, kad ne bi bilo psihikih medija za uspostavu svojevrsne veze izmeu jednog i drugog svijeta, mi na ovom svijetu ne bismo mogli imati nikakvih spoznaja o onome to jest i to se dogaa na drugom svijetu. Medij bi, dakle, bio nuan faktor u psihikom istraivanju, kao to su radiofonski, radiotelegrafski, telefonski i slini aparati nuni imbenici u fizikom istraivanju. S takvog stajalita spiritisti nemaju nita protiv toga da se i Krista smatra medijem izmeu nas na naem stupnju duevnog razvitka te rastijeljenih proienih dua i Boga, ili, kako oni vole kazati, izmeu nas i onog elementa koji se moe smatrati sredinjom energijom koja upravlja razvitkom pojedinih monada, tj. posrednikom izmeu nas s jedne strane i sredita ivota te elemenata koji krue oko tog sredita, s druge strane. Spiritisti, dapae, doputaju da se moglo dogoditi da je svijet, tj. psiha ovjeja udruena s materijom mogla \ ol)no krenuti krivim putem i tako stvoriti veliku disharmoniju izmeu svjetova, uslijed ega je u nekoj epohi bio potreban medij osobite snage da uspostavi naruenu ravnoteu i stvori vezu izmeu naeg stupnja savrenstva s ostalim stupnjevima
98

rastijeljenih dua i Bogom. Nita ne prijei, kau oni, da takvim medijem smatramo ba Isusa Krista, pa ga onda s pravom moemo nazvati otkupiteljem ljudskog roda (v. Remo Fedi, Demonologia e metapsichica, Milano, 1952., str. 114). Za pravog kranina, naprotiv, Krist je rije Boja, druga osoba presvetog trojstva, koja je uzela tijelo da oslobodi ovjeka od Adamova grijeha, da omogui ovjeku da se spasi. Krist nije sredstvo kojim se Bog slui da izlije na ljude svoju milost, nego je On - Bog sam koji silazi na zemlju da se priblii ovjeku koji je zbog prekraja Bojeg zakona bio doao u takav poloaj da sam nije vie mogao uspostaviti odnos izmeu sebe i Boga. U kranstvu postoji posrednitvo, dapae, ono je bit samog kranstva ako se ono metafiziki promatra, ali posrednik kojem je bilo uspostaviti vezu izmeu Boga i ovjeka nije neki ovjek, ma koliko velikih sposobnosti bio, nego je utjelovljeni Bog. Nije, dakle, neki boanski ovjek, nego bog ovjek. Svako drugo poimanje Isusa Krista, prema nauci kranske dogmatike heretino je i kranin koji drugaije misli o Kristu sam se izluuje iz kranske zajednice. Kao dokaz reenoga, a ostajui na terenu psihikoga, dovoljno je upozoriti kako su udesa Kristova i udne injenice koje se zbivaju za vrijeme spiritistikih seansa toliko razliite pojave da ih se ne moe prispodobljavati, a kamoli izjednaavati. Djela od Krista uinjena nose u sebi obiljeja takve jednostavnosti, a ujedno tolikog dostojanstva da im ne moemo slinih nai u cjelokupnoj fenomenologiji spiritistikih pojava. Spiritizam ponajprije ide za tim da potakne i zadovolji znatielju ovjeka preko, primjerice, podizanja stolia ili kojeg drugog komada pokustva, preko nekih ponavljanih udaraca ili spontanog izazivanja zvukova na muzikim instrumentima itd. Isus, neprotiv, nikad nije uinio udo s ciljem da zabavlja masu, sva su Njegova udesa imala moralnoreligioznu svrhu. Zar ne itamo u Evanelju sv. Luke (XXIII, 8-9) da je Herod, elei na vlastite oi utvrditi da li Krist moe initi udesa, o emu je uo govoriti, pozvao Krista da dade neki dokaz tih svojih sposobnosti, a da Krist na taj Herodov poziv nije dao odgovora? Zar ovakvim svojim postupkom Krist nije oito osudio duh neozbiljne znatieljnosti? Spiritistike seanse silno zamaraju psihofiziku konstituciju i medija i onih koji sjednicama prisustvuju, dok od Krista uinjena udesa imaju posve drukiji karakter: ona su ostavljala uvijek i Njega samoga i sve prisutne u potpunom posjedu fizikih i intelektualnih moi. Kad bi Krist bio samo neki medij osobite snage. On ne bi mogao da lijei i izlijei samo rijeju organske bolesti, a ipak znamo da je On, meu ostalim, izlijeio ovjeka od vodene bolesti (Luka, XIV, 2), da je usahloj ruci vratio pokretljivost (Luka, VI 6), znamo da je inio da u tren priraste Malkusu odsjeeno uho (Luka, XXII, 51). Guba se sve do 1953. smatrala neizljeivom boleu. Tek tada je voditelju paviljona za gubavce u bolnici St. Louis u Parizu uspjelo pronai sulfonski preparat s pomou kojega je nakon trogodinjeg provjeravanja izlijeena grupa od 15 bolesnika oboljelih od gube, a Krist je prije dvije tisue godina sa samo dvije-tri rijei lijeio gubavce. Kazao bi tim bolesnicima: Hou da te izlijeim, budi ist! i oni bi smjesta ozdravljali (Matej, VIII, 1-4; Marko I, 40-45; Luka, V, 12 i 13). tovie, Krist je uskrisivao mrtve. ak da je Lazar bio tek zamro, a ne zaista umro, omotan u platno po idovskim obiajima i tako poloen za vie dana u grob, bio bi brzo okonao svoj zemaljski ivot. On, naprotiv, na poziv Kristov, izlazi iz groba iv i zdrav, tako zdrav da su farizeji toga za njih nepogodnog svjedoka htjeli ubiti. udesa Isusova, koja On uini kao dokaz svoje boanske snage, potaknula su one pred ijim su se oima dogaala da vjeruju u Njega. Zato se i iz naih dua, dok ta udesa prouavamo po vjerodostojnim izvorima, izvija uzdah: Gospodin moj i Bog moj! (Ivan, XX, 28).

99

VII. SPIRITISTIKE I PARAPSIHOLOKE PUBLIKACIJE U HRVATA

U Sveuilinoj knjinici u Zagrebu pohranjen je rukopis pjesme Ljubav Petra Preradovia (1818-1872), uz koji najvaniji pjesnik Hrvatskog preporoda biljei: 1. Po nauci duhoslovlja (spiritizma) raa se ovjek vie puta s istim duhom a razliitim tijelom na ovom svijetu ili na kome drugom po shodnosti ovog ili onog od milijuna svjetova k daljem usavravanju dotinog ovjeka. 2. Po istoj nauci gine nam pri porodu uspomena na svoje preanje ivote zato da nam ne smeta ovdanjem napretku. Jer kad bi ovjek pored sadanjih nepovoljnosti ivota imao u pameti i sve one, to ih je imao u prolim ivotima, to bi se uplaio i zdvojio o mogunosti napretka u ovom ivotu i o boljoj budunosti. Tko se eli potanje upoznati s tom spasonosnom naukom, koja e po svoj prilici okrenuti svijetom, neka ita: Le Uvre des esprits par Allan Kardec, Paris, Didier & Comp., zatim asopis ve od godine 1858. izlazei: La Revue spirite, koga isti spisatelj izdaje u mjesenih svescih, stoji 12 franaka na godinu. Ima i u njemakoj knjievnosti ve mnogo knjiga koje su istom predmetu posveene. Knjiga Le Uvre des esprits izala je u njemakom prijevodu u Beu i dobiva se kod prevoditelja K. Delheza. 3. Nije dvojbe da svijet napreduje i da e tako doi do zlatnog doba, gdje e bolja strana u njemu prevagu imati, te meusobna ljubav, bez razlike krvi i plemena, doviti se one vlasti koju sada sebinost, lukavost i druge ljudske strasti imadu. I o tome nam spiritizam lijep izgled otvara. Tiskom Antuna Jakia, godine 1865., u Zagrebu, izdao je Preradovi spis Spiritizam naprosto razloen - kratak nacrt nauka o duhovih i njihovih priobivanjih, franceski napisao Allan Kardec, predsjednik duhoslovnog drutva u Parizu, preveo jedan privrenik duhoslovlja, Ivan Trnski (1819-1910), takoer pjesnik Preporoda, 1873,, dakle godinu dana poslije Preradovieve smrti, u Vjekopisu Petra plemia Preradovia, popratnom tekstu uz zbornik Pjesnika djela Petra Preradovia, na str. 27, pie: Doim dakle svi znameniti mudraci osuuju tlapnje spiritizma, tvrdei da se nikada u stanju takva snatrenja nije opaalo prekonaravno umnoavanje razboritosti i da nijedan snatrilac nije izrekao Bog zna kakve nove mudrosti, to moemo pjesnikov zanos za spiritizmom ispriati samo mnogom bolju due i mnogom bolju tijela, tono bijahu uzrokom njegovoj preranoj smrti. No, kako emo u narednom poglavlju moi iitati iz jedne od posljednjih pjesama dugovjekog Trnskog, on e pod konac ivota korjenito izmijeniti takvo miljenje iskazano u naponu ivotne snage. Premda je brojne rasprave o parapsihologiji i spiritizmu, kao i filozofske rasprave s kojima je stekao meunarodni ugled, pisao njemakim jezikom, iz ovog se pregleda ne bi smjelo izostaviti baruna Lazara Hellenbacha (1827-1887). Taj se, naime, potomak staromaarske aristokratske obitelji, nakon studija u Beu i Pragu (pravo, filozofija, povijest, prirodne nauke, klasina literatura), povukao relativno rano u Mariju Bistricu, da bi, meutim,
100

1860. stupio u javni politiki ivot igrajui vrlo vidnu ulogu u hrvatskom Saboru, posebice se istiui naporima za to pravednijom Nagodbom s Ugarskom iz 1868. Usput je u asopisu Pozor objelodanio seriju lanaka o socijalnim problemima seljakih gospodarstava nastojei u nae selo presaditi iskustva zapadne Europe, Hellenbachov fijasko na priredbi s amerikim medijem H, Bastianom (o emu smo govorili) baca tek zaista blijedu sjenku na ivot i djelo tog vrijednog ovjeka. Odvjetnik u Jaski dr. Gustav Gaj61 (1861-1915), sinovac ilirskog voe Ljudevita, preveo je 1895. knjigu O spiritizmu spomenutog okultistikog pisca Carla du Prela te u predgovoru napisao: Na vie se mjesta moe proitati da je dr. Gustav Gaj bio sin Ljudevitov. Tome, meutim, nije tako. Gustav je bio sin starijeg Ljudevitova brata Ivana Antuna. U predgovoru Antologiji hrvatske fantastine proze i slikarstva Branimira Donata i Igora Zidia (Zagreb, 1975.) ne samo da je na odvjetnik-spiritista Ljudevitov sin, nego mu je i ime promijenjeno: od Gustava prometnuo se u Velimira (str. 30) - op. B. M. Praktino prouavani spiritizam osvjedoava vie o neumrlosti due i eksistenciji Boga, nego li i najotroumnije abstraktno umovanje... Naravna je pako posljedica takova osvjedoenja odvrat od materijalistike nauke, te rak-rane modernog drutva i oplemenjenje naega 'ja' u izpunjavanju etikih dunosti. Idue, dakle, 1896., tiskao je Gustav Gaj u Zagrebu knjigu naslovljenu Iz tajinstvenog svieta, koju e njegova majka prevesti na njemaki jezik i objaviti 1899. u Zagrebu pod pseudonimom Hortense. Gaj u toj knjizi izlae spiritistiku teoriju, daje uputstva za odravanje seansi, a raspravlja i o snu, da bi u dodatku pisao o pojavi levitacije. Gajeva rasprava Studija o supernormalnim fenomenima telepatije i levitacije objelodanjena je u Zagrebu 1900. Iz predgovora drugom izdanju (Sisak, 1913.) razvidno je da su dijelovi rasprave o telepatiji i levitaciji objavljeni i u njemakim asopisima, a Gustav Gaj bio je imenovan zaasnim lanom Njemakog spiritistikog saveza u Kolnu. Temeljna Gajeva hipoteza sastojala se u objanjavanju telepatskih fenomena prijenosom titraja (vibracija) srodnih elektromagnetskoj sili sa sreditem u ovjejem organizmu, koju su, razlae autor, ranije nazivali odom ili ivotinjskim magnetizmom, dok bi, po njegovu mnijenju, najegzaktinje bilo nazvati je fiziolokom polarnom energijom. Na Gajevu je raspravu reagirao kritiki J. Kohari u ivotu, mjesenoj smotri za knjievnost i umjetnost (urednik M. Deman), a na kritiku je autor studije odgovorio u asopisu Tajanstveni svijet. Tajinstveni sviet (od drugog broja: svijet) - mjesenik za prouavanje supernormalnih psihikih fenomena, poeo je izlaziti u veljai 1902., s urednitvom u Jaski, gdje je Gaj ivio, a tiskom u Zagrebu. asopis je izlazio tri godine, a u meuvremenu je urednik suraivao i s Novim Suncem, mjesenikom za prouavanje psihikih problema pod urednitvom Hinka Hinkovia, da bi se suradnici za neko vrijeme razili iz ideolokih razloga: Hinkovi je otvoreno napadao katolicizam i njegovo sveenstvo, prvenstveno biskupa Strossmayera, s im se Gaj, uvjereni katolik, nije mogao sloiti. No, raskol dvojice stupova spihtizma u Hrvatskoj nije dugo trajao. Gaj e postati urednikom Novog Sunca 1904. i nastaviti s ureivanjem do 1914., kad je asopis prestao izlaziti. Uz Gustava Gaja, drugim stupom spiritistikog pokreta u Hrvata smatra se pravnika, politiara i publicistu dr. Hinka Hinkovia. ovjek je to neobina i burna ivotopisa. Roen 1854. u Vinici, mjestacu u Hrvatskom zagorju u idovskoj obitelji, zavrio je pravne znanosti i tiskao niz publikacija iz pravne struke, posebno u Mjeseniku pravnikog drutva u Zagrebu. Bavio se i politikom, te je 1878. u Suaku ureivao pravaki list Sloboda, a 1895. se iselio u inozemstvo i ivio do 1901. u Parizu i Londonu. Vrativi se u Zagreb, lipnja 1901., pokrenuo spiritistiki asopis Novo Sunce, koji e ureivati do 1904., kada e se urednikovanja prihvatiti G. Gaj, a Hinkovi e zaboraviti na ideoloki razlaz i nastaviti suradnju. Kao
101
61

odvjetnik, pak, postat e cijenjen i traen i bit e 1909. glavnim braniteljem u tzv veleizdajnikom procesu, kada je falsificiranim dokumentima austrijski historiar Friedjung u slubi austrougarskog ministarstva vanjskih poslova lano optuio lanove Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdaju. Poetkom Prvog svjetskog rata 1914, odlazi u emigraciju i postaje suosnivaem Jugoslavenskog odbora62 Sudjeluje i na konferenciji u Krfu, a potom u Sjevernoj Americi razvija iroku propagandu u korist Junih Slavena. Memoarsko tivo, preteito ratne uspomene, objavit e u Zagrebu 1927. pod naslovom iz velikog doba. Militantni antiklerikalac i uvjereni spiritist prema kojemu je i Krist bio tek medij, pod kraj ivota spiritizam e okrstiti tlapnjom ljudskog duha i priklonit e se kranstvu. Hinkovievo obraenje opisat e u posebnoj knjiici dr. Milan Beluhan pod naslovom Obraenje dra Hinka Hinkovia (Zagreb, 1934.). Opisujui pripreme za osnivanje Jugoslavenskog odbora, Ivan Metrovi u svojim memoarima pie: U to vrijeme doli su odnekud Hinkovi i Potonjak u Rim. Bili su posvaani jedan s drugim, a obojica sa Supilom. Valjalo je da se izmire, na to su sva trojica pristala, pa smo onda brzo osnovali Odbor od sedmorice za poetak... A neto kasnije to na brzinu skupljeno drutvance nalo se u Londonu pred tekoama da se sastavi memorandum, budui da nitko osim Hinkovia nije vladao engleskim jezikom, a i njemu je morao u tekst intervenirati poznati Seton-Watson (v. Ivan Metrovi; Uspomene na politike ljude i dogaaje, Matica hrvatska, Zagreb, str. 45 i 51). Ima u Metrovia toga jo, ali kad se i tek ovo proita nije potrebno zlobe da se kae: Kako je poelo, jo smo dobro i proli. Moglo je i svrit gore... - op. B. M. U Beluhanovoj knjiici na str. 26 mogu se proitati Hinkovieve rijei o duhovnim lutanjima koja su ga pratila cijelog ivota: Roen sam kao idov, ali nijesam imao prilike da budem pouen u zakonu Mojsijevom. U asu moga vjenanja preao sam na katolicizam, ali nijesam primio nunu, meni akomodiranu pouku. utio sam uvijek u ivotu prazninu u dui i teio za spoznanjem istine, ali je sam nijesam mogao nai. U mladim sam danima prianjao liberalnom materijalizmu, ali me nije zadovoljio. Svom sam duom privinuo spiritizmu i on mi je otvorio svijet duhova i pribliio Bogu, ali nakon munog dugog rada na tom polju, ostao sam u dui prazan i nezadovoljan. Imponiralo mi je framasonstvo, te sam se pribliio slobodnim zidarima, eljan plemenitog rada na korist blinjih. Kad sam upoznao njihov proraunani egoizam, ja sam ih ostavio velei sam sebi: Nedostojno je dra Hinkovia da bude meu ovakvom eljadi. Bio sam i teozofom i predsjednikom njihova udruenja i drao tolika predavanja, a sam ostadoh prazan jer i ono je samo tlapnja duha. U svim tim peripetijama promatrao sam pojavu Crkve katolike, ali kako god sam joj se divio onako je nijesam razumio... Ta, kako smo ih nazvali, duhovna lutanja, nemirna kao i njegov burni ivot, Hinkovi je jo 1904. u Novom Suncu obrazloio ovako: Mnogi smatraju najteim porokom prigovor, da je tko promienio svoje nazore, pa se hvastajui se udaraju u prsa kako da se od najranije mladosti ma ba ni u emu promienili nisu -to ne znai drugo nego da su ostali djeca! Usuprot ne oklijevam ja nit se stidim priznati da sam se i u filozofskom i politikom pogledu od mladih svojih godina tako temeljito promijenio, da ni nisam vie isti. Pa kako da se i ne budem promijenio. Kroz trideset godina ovamo toliko sam vidio, uo, izkusio, itao, uio, mislio, da bi gotovo bilo udo, te se ne bih promijenio. Dok mislimo i uimo, moramo vazda biti spremni, te emo danas koje pitanje drugije - zrelije - shvatiti, nego li ga shvatismo juer. Novo Sunce bio je itan asopis, okupljao brojne suradnike, neki - ugledniji - javljali su se pod pseudonimom, a osim u Hrvatskoj bio je popularan i u Srbiji, gdje je, navodno, imao
62

102

vie pretplatnika nego u matinoj zemlji. A sijenja 1912. u lanku Okultizam u Srbiji Novo Sunce pie: Tek nedavno bili smo tako sreni te mogosmo javiti, da je u Beogradu pokrenut dobro ureivani okultistiki mjesenik 'Duhovni svet', a sad moemo nau vijest nadopuniti onamo, da je spiritistiki klub 'Usud' pokrenuo spiritistiki dnevni list pod naslovom 'Usud'. Oba su ta srbijanska spiritistika glasila bila kratkovjeka, te broj pretplatnika na hrvatski asopis nije opadao, a pretplatnici lista bili su i vladalaki domovi, previnja kua Karaorevia i Njegua (citirano prema lanku Spiritizam u Kraljevini, povijesni pregled, objavljen u obnovljenom asopisu Novo Sunce, koji je od 1925. do 1927. izlazio u Osijeku pod urednitvom Tugomila alias Ahmeda Knoppa). Spiritistike publikacije, kao i javne istupe Gaja i Hinkovia, pratili su Katoliki list i Hrvatska straa. Katoliki list je tako 1900. donio lanak Ante Alfirevia Dr Hinkovi i evolucija morala, a dvije godine kasnije F. Heffler pie o Hinkovievu spiritizmu i uskrsnuu tijela u svjetlu prirodnih znanosti. Tekstovi su polemiki intonirani, agilni Hinkovi nije ostajao duan svojim osporavateljima, te je 1901. bilo dolo i do sudske rasprave nakon to mu urednik S. Koreni nije objavio jedan odgovor. Hrvatska straa zapoela je izlaziti u Krku 1903., a glavnim je urednikom vie godina bio Ante Alfirevi, doktor filozofije i teologije, bivi sveenik splitske i makarske biskupije, zatim sveenik Drube Isusove. Od zanimljivijih priloga u tom listu izdvajamo: Spiritistiki Bog, odgovor dr. G. Gaju (1903), Spiritistika logika, Dusi se smirili i Dr. Hinkovi redivivus (1904), Spiritizam i ludilo (1906), Novo tumaenje spiritistikih pojava te Crookes i poraz spiritizma u Engleskoj iz 1907., a kao posebno intrigantne lanke spomenuti je komentiranje tekstova Stjepana Radia iz Novog lista, naslovljeno u Hrvatskoj strai: Stjepan Radi proti spiritizmu u Novom listu (1906) i Spintistiki pop, takoer iz 1906. U posljednjem se napisu aludira na grkokatolikog sveenika, knjievnog kritiara i pjesnika Jovana Hranilovia, koji se bio oglasio u srpskom asopisu Branik lankom Najnovije o spiritizmu. Gajevo Novo Sunce, kao to rekosmo, prestalo je izlaenjem 1914., da bi u novoj dravi (Kraljevini SHS) 1925. bio pokrenut asopis istog imena, no bio je kratka vijeka - prestao je izlaziti 1927. Priloge u tom asopisu, koji je ureivao Tugomil-Ahmed Knopp, dr. Keilbach e u svojoj knjizi Parapsihologija i religija (Zagreb, 1944.) ocijeniti povrnim i nedovoljno tonim. Zanimljivo je, moda, istaknuti da se u prvom broju novopokrenutog asopisa nalazi i nekrolog Milanu Ogrizoviu, poznatom knjievniku i dramatiaru, koji je umro 1923., a proglaava ga se poklonikom spiritizma i lanom predratnog Novog Sunca. Kaimo i to da se urednik Knopp u jednom od lanaka osvre i na spiritistiku praksu muslimana u Bosni, gdje se veli da je spiritizam tamo poznat pod nazivom daira te da islam ne brani zazivati duhove, premda stvar smatra opasnom za onoga tko nije dovoljno upuen. Suradnik novog Novog Sunca iz muslimanskih krugova bio je Muhamed Hilmi Hodi, uitelj u Vlasenici. Od 1929. do 1931. zagrebaki dnevnik Novosti objavljivao je okultistiko-spiritistiki podlistak, potpisivan najee pseudonimom Fidus iza kojeg se krio uvaeni knjievni kritiar Milan Marjanovi. Godine 1934. u Daruvaru Nikola Gelenir pokrenuo je latinicom i irilicom pisani mjesenik ivot, kao glasilo jugoslavenskih spiritista objedinjavajui tako aktivnosti Centrale klubova prijatelja metapsihologa u Zagrebu i Metapsiholokog drutva u Beogradu. U prvom broju toga asopisa, koji je izlazio tri godine, oglasio se dr. Karlo Marchesi, zagrebaki lijenik, emfatikim proglasom Svim Spiritualistima Jugoslavije! Svima misaonim ljudima Jugoslavije! Tu se, meu ostalim, moe proitati da se osniva Centrala spiritualistikih drutava u Kraljevini Jugoslaviji, a vodstvo je povjereno njemu, dr. Marchesiju, koji je i poasni predstavnik Jugoslavije u internacionalnom Institutu za (para)psihika istraivanja u Londonu.
103

Od knjiga u kojima se raspravlja o okultnim fenomenima svakako na prvom mjestu valja istaknuti djelo Tajanstvene pojave (okultizam), s osnovima psihologije podsvijesnih i srodnih im pojava. Za obrazovani svijet (Zagreb, 1924.) autora Alberta Bazale. Albert Bazala (Brno, 1877. - Zagreb, 1947.), filozof, profesor na zagrebakom sveuilitu (ta djelatnost bila mu je prekinuta u razdoblju od 1942. do 1945.), predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od predratnih elnika Matice hrvatske, pisac je i danas itane trosveane Povijesti filozofije, kao i drugih knjiga u kojima izlae vlastite filozofske poglede koje su strunjaci ocijenili kao voluntaristiki aktivizam, u Tajanstvenim pojavama daje pregled i kritiku okultizma definirajui vlastito stajalite da e, piui o toj tematici, stajati jednako daleko od onih, koji lako vjeruju, kao i od onih koji prigovaraju samo zato da prigovaraju. Metodiki princip Bazala postavlja prema Faradayevoj sentenciji: Nita nije odvie udnovato, da ne bi moglo biti istinito, da bi na str. 228/9 zakljuio: Razmatranje okultnih fenomena pokazalo je da ishodini traci njihovi ne padaju nad prirodu - u neki transcedentni kraj, s onu stranu svijeta i ivota. Nigdje nijesmo naili na odluni momenat, koji bi nas silio da pretpostavimo takav prelaz... Toliko je stalno, da je autentinost fenomena od vee esti jo uvijek problematina, te jo nije dolo vrijeme, da se iz dosadanjeg materijala izvode posljedci i da se o njima postavljaju osnovane, ne samo vjerojatne ili mogue teorije, a sigurno je i to, da su podaci i injenice ovoga podruja kud i kamo preslabi da budu osnova za kakovu zgradu teozofijske ili antropozofijske spekulacije, za umovanje o bogu i svijetu, o dui i ivotu, o spoznavanju i spasenju. U sjeni Bazaline knjige, iste godine 1924. tiskat e u Zagrebu Vilim Ivanek omanje djelo Okultizam, a Niko tuk (1866 -1939), sveenik dubrovake biskupije, pisac brojnih strunih lanaka u katolikim revijama, objelodanit e znaajnu knjiicu Telepatija ili prenoenje misli (Prikaze ivih) (Dubrovnik, 1924.). Premda tuk u predgovoru izjavljuje da nije strunjak u stvari i da zato radnja nije potpuna ni dotjerana, njegov je rad vaan stoga to je sabrao neobine dogaaje iz naih krajeva, ispriane po vjerodostojnim licima, uglavnom dalmatinskim franjevcima i dominikacima, od kojih je slikovit sluaj pomorskog kapetana Petra Jeliia, o kojem je bilo rijei u poglavlju o telesteziji. Pod pseudonimom C. Zorin, u Zagrebu e 1939. dr Karlo Marchesi objaviti knjigu Problem psihikih pojava. Premda je, kao to smo vidjeli, Marchesi bio perjanica spiritistikih kretanja u Kraljevini Jugoslaviji, u toj nas knjizi, skriven pseudonimom, nemalo iznenauje kada konstatira da valja strogo luiti injeninost razliitih parapsihikih pojava i njihovog tumaenja u smislu spiritizma koji te pojave pripisuje duhovima kao njihovim uzrocima. Marchesi alias Zorin nadalje tvrdi da nedvojbenog dokaza za zagrobni ivot nema, dok imade siguran znanstveni dokaz za mnoge (para)psihike pojave. Nije naodmet pripomenuti da je supruga dr. Marchesija, dr. Marija Rojc-Marchesi, 1935. prevela s engleskog knjigu J. Arthura Findlaya Na pragu eterikog svijeta ili ivot iza smrti znanstveno protumaen. Knjiga je s oduevljenjem prihvaena u spiritistikim krugovima, tako e Nikola Gelenir, urednik daruvarskog ivota, glasila jugoslavenskih spiritista, napisati: U duhu se zahvaljujemo supruzima Marchesi, ijom je portvovnou i trudom knjiga ugledala kod nas svijetlo dana. To je danas jedina knjiga u jugoslavenskoj literaturi, koja na strogo znanstven nain obrauje eksperimentalni spiritualizam. Nije poznato kako su suprunici Marchesi meusobno razrjeavali bitna razmimoilaenja o utemeljenosti znanstvenog tumaenja spiritistikih fenomena. Dr. Vilim Keilbach (1908-1982), profesor filozofije na zagrebakom teolokom fakultetu, nesumnjivo je u (ne)vremenu Drugog svjetskog rata najznaajniji na autor iz parapsiholoko/spiritistike oblasti. Jo 1937., tiskom Zbora duhovne mladei zagrebake, objavio je knjiicu Korinersreuth u svijetlu psihologije religije, gdje pie o stigmatiarki i mistiarki Tereziji Neumann, nakon to ju je u njezinu rodnom Konnersreuthu i osobno posjetio, a Tajanstvene poruke duhova, omanje djelo, objavljeno je u jeku rata, 1943. 0 toj e
104

knjiici dr Andrija ivkovi u predgovoru napisati; Uvjeren sam da e ova knjiica, ba ovako kako je napisana, unieti potrebno svietlo u mnogu duu, koja se pod tegobama ratnih zbivanja i ivotnih tereta odluuje u neznanju i na to da preko duhova potrai za sebe varavu utjehu i traak isprazne nade. Naredne, 1944., objavio je dr Keilbach za nae prilike vano djelo Parapsihologija i religija - okultizam i spiritizam u svietlu novih naunih istraivanja. U toj ozbiljno i kritiki pisanoj knjizi autor problematiku tematizira s epistemolokog motrita, dakle neobine pojave promilja u skladu s naukom o znanju i nauci, to obinom itatelju nee zacijelo biti odve atraktivno. Meutim, uvodno poglavlje (Mjesto uvoda - jedan doivljaj), kao i zavrni odlomci bez sumnje bude svaiji interes, ak i danas a nekmoli u vrijeme kada su pisani. Autor uvodno pripovijeda kako se 16. veljae 1943. prvi put u ivotu naao na spiritistikoj seansi koja se odvijala po uobiajenom ritualu te je i on postavio pitanje duhu. Odgovor koji je dobio iznenadio je Keilbacha, pa zakljuno kae: Radi se o neem to zapanjuje, o neem to pokazuje da ovdje valja neto traiti. to? To je ba ono to ne znamo. Ali traiti moramo, bilo zato da neto naemo, bilo zato da kritiki vidimo da nemamo to traiti. A na samom koncu knjige, nakon, kako je spomenuto, sofisticirane rasprave, autor pria kako se u Zagrebu mnogo spiritizira, kako se sire alarmantne poruke duhova. Tako, primjerice, 24. listopada 1943. pronio se gradom glas da je biskup Strossmayer preko duha poruio da e toga poslije-podneva Zagreb biti bombardiran. U (pro)reeno vrijeme grad su zaista nadletjele formacije bombardera, zatulile su sirene, Zagrepani pohrlili u sklonita, no smrtonosni teret toga puta nije bio isporuen. Dana 7. studenoga iste godine poruke duhova ispostavile su se potpuno pogrenima. I tako su proturjene poruke duhova iz tjedna u tjedan uznemirivale graane, pa se Keilbach pita ne radi li se, moda, o zlim duhovima koji nas svojim tajanstvenim porukama mogu samo smetati i uznemiravati, s ime zavrava knjigu, uz pomalo zagonetnu zavrnu konstataciju: I to e ui u poviest spiritizma u Hrvatskoj. Jo nije vrieme da se o tom vie pie.63 Danas bismo se mogli zapitati o emu je, zapravo, bila rije kad su 14. oujka 1945. savezniki zrakoplovi bombama zasuli bolnicu u Vrapu, razorivi dva paviljona i usmrtivi nekoliko desetaka bolesnika i tri namjetenika. Jesu li u tom sluaju imali kakva utjecaja zli dusi? Je li moda taj nemili dogaaj predskazao Strossmayer ili neki drugi velikan iz prekogrobnog svijeta? Je li danas, nakon gotovo sedamdeset godina, dolo vrijeme da se o tome (i slinim nevoljama) vie pie? I, napokon, nee li se moda nai netko tko e se zapitati je li se takvo to uope dogodilo? - op. B. M. Tim domaim parapsiholokim izvorima svakako valja pribrojiti ve citiranog dr. Stjepana Zimmermanna, profesora na teolokom fakultetu, koji u knjizi Putem ivota (Zagreb, 1945.) opisuje neke svoje parapsiholoke doivljaje. U prvim poslijeratnim desetljeima nije, dakako, bilo parapsiholokih publikacija. Tek to se, primjerice, iz knjige Eve Curie moglo saznati o spiritistikoj aktivnosti slavnog branog para, a u Prii o elementima Rusa I. Neajeva opisuje se Mendeljejevljeva vizija tablice kemijskih elemenata. Dnevni je tisak (Vjesnik, Narodni list) povremeno (rijetko) donosio krae priloge o neobinim dogaajima, uglavnom prenesenim iz inozemnog tiska, a lanci su, valja rei, pisani ozbiljno, bez ideoloki obojenih komentara. U ostavtini Miroslava Matijace moe se nai vie takvih novinskih istriaka. to se domaih autora tie, u Zagrebu je 1965. tiskana knjiga Rudolfa ihera Ralje vilinske na raspuu nauke i metafizike, a Stanko Jurdana 1980. objavljuje Ralje i visak ivota. Istom podruju pripada i Radiestezija u primjeni Borisa Farkaa (Zagreb, 1985.) U uvodnom dijelu te seriozno pisane knjige moe se nai i informativni pregled o pojavama izvanosjetilnog zapaanja.
63

105

Od prijevodne literature na prvom je mjestu istaknuti ve spomenutu knjigu Milana Ryzla Parapsihologija, koja e u izdanju zagrebake Prosvjete do 1983. dosei pet izdanja. U Beogradu je 1979. s francuskog prevedena knjiga autorice Ivon Katelan, takoer naslovljena Parapsihologija, a godinu dana kasnije, 1980., izaao je srpski prijevod djela V. N. Pukina Parapsihologija i eksperimentalna psihologija. I nae vrijeme obiluje publikacijama o neobinim dogaajima, pisanim preteito senzacionalistiki, a takvi su, barem u veini sluajeva, i novinski prilozi. Godine 2009. objavljena je u Zagrebu, meutim, i vana knjiga Parapsiholoki ratovi autora Elmara R. Grubera, u prijevodu Zdravka idovca i s predgovorom Kreimira Miaka.

VIII. PARAPSIHOLOKE POJAVE U DJELIMA HRVATSKIH KNJIEVNIKA

Bavei se spiritizmom i studirajui, pa i prevodei spiritistika djela, Petar Preradovi u dui ipak ostaje kraninom, tek, moglo bi se rei, kranskih propisa premalo poznaje. Stoga u njegovim poetskim radovima, uz pjesme zadojene katolikim duhom, nalazimo i uradaka ispjevanih pod dojmom spiritizma. U pjesmama Smrt i Ljubav lako se prepoznaje spiritistiki utjecaj, a u 1863. spjevanoj refleksivnoj pjesmi Zviezde oituje se i vjera u reinkarnaciju, u skladu s francuskom spiritistikom kolom kojoj je Preradovi bio priklonjen. U tom su smislu karakteristini stihovi iz pjesme Zviezde: Vi ste moda silni svieti, Bojeg vrta sjajni cvieti, Po kojih je ko leptirom Rojiti se nama irom: Umirati na jednome, Raati se na drugome, Na svakom jednim dielom I tjelesnost svlait s tielom, Na svakome vie manje ud si krotit, irit znanje, U sjajnijoj sve odori Kriliti se tako gori Savrenstvu do vrhunca. Do ugleda Bojeg sunca. U nedopjevanoj pjesmi Novom suncu (1864), osim to slavi spiritizam kao preporod svijeta, Preradovi kazuje da se ve tridesetak godina bavi spiritizmom, dakle jo prije inicijalnog dogaaja u amerikom gradiu Hydesvilleu. Evo prve kitice te pjesme: asa uviek spominjem se rado, Kadno, bit e skoro, triest lieta,
106

Naviestih te novo sunce svieta! Za ime ti tada jo neznadoh. ar osjeah samo silan tvoj. Te mi dua njime ugrijana A svjetlijih ele svietu dana Uvrsti te u sunaca broj. Profesor latinskog jezika na zagrebakom sveuilitu, knjievni povjesniar i kritiar, dr. Milivoj repel (1862-1905) napisao je 1890. uvod u izabrane pjesme Petra Preradovia i na tom mjestu pjesme Suho drvo, Boji sud, Slavjanski dioskur i Aneo uvar svrstao meu pjesme u kojima spiritizam odjekuje najjaim jekom, premda u njima nema nieg to se ne bi moglo protumaiti kranskim naukom. A Suho drvo, uostalom, svojim alegorikim znaenjem, kao i prvim stihovima, prislanja se o pjesmu An einem Baum Nikolausa Lenaua (1802-1850), austrijskog pjesnika romantiarskog nadahnua, a nije nikako poznato da bi se taj nesretni (ludilo, samoubojstvo) pjesnik bavio spiritizmom. Ve smo spomenuli da je Ivan Tmski, posljednji ilirac, osuivao spiritizam kao tlapnju duha koja je bila uzrokom bolju tijela i due Petra Preradovia, ali u svojoj 81. godini, o pedesetgodinjici biskupovanja J. J. Strossmayera, za Spomen-cviee iz hrvatskih i slovenskih dubrava, to ga je 1900. izdala Matica hrvatska u Zagrebu, spjevao je Strossmayeru pjesmu u kojoj se nalaze i ovi stihovi: Lijepa duo Preradova, Ti me negde ponukova Smiljat, pak ti pravo dati: Spoj da ima udnovati Izme dua tog i onog Svieta bojeg vasionog! Str. XXIV U dubokoj starosti, dakle na pragu drugog svijeta, Tmski je o spiritizmu mislio drukije negoli u svojoj 54. godini. Silvije Strahimir Kranjevi, kao to je ve spomenuto i rastumaeno, u pjesmi Stara slika aludira na parapsiholoku pojavu telekineze. Vjenceslav Novak (1859-1905), realistiki pisac pria, romana i strunih lanaka o glazbi, bio je sklon misticizmu, a prouavao je i bavio se spiritizmom, osobito nakon 1900., kada je i kod nas spiritizam doao u veliku modu. U duljoj pripovijesti Dva svijeta (Zagreb, 1901.) Novak sam istie da je prouavao Du Prelovu knjigu Die monistische Seelenlehre i pria kako je Amadej, glavno lice pripovijetke, u snu vidio smrt svoje Adelke, koja je ba te noi, daleko od njega, negdje u Primorju i umrla (telestezija). A u prvoj glavi pripovijetke Gospodina Veronika, koja je tampana u sarajevskoj Nadi 1903., Novak pie o pojavi telekineze. Veroniki je bilo 17 godina kad ju je neke noi probudio estok prasak u sobi, a malo zatim doao otac i naredio joj da ustane, jer je majka preminula. One pak noi kad je otac umro, otvorila je Veronika svoj molitvenik na stranici gdje poinju veernje molitve, poloila molitvenik na klecalo i pola, prije nego stade moliti, u kuhinju. Kad se vratila, molitvenik je na klecalu bio otvoren na stranici gdje su poinjale molitve za mrtve. Taj as otac je preminuo. U istoj pripovijesti govor je i o drugim parapsiholokim pojavama. Tako se pria da je Veronika u svojoj tridesetoj godini ula jedne noi glas brata Karla, koji je ivio u Americi.
107

uo ga je i otac koji je spavao u drugoj sobi. Mjesec dana poslije stiglo je od bratove ene pismo da je Karlo one noi umro (teleakroazija). U glavi VI, tono prema uenju Du Prelovom o vezi izmeu mrtvih i ivih, pripovijeda Novak kako je Veronika dvije noi uzastopce snivala da je u sobu ula crno odjevena pokojna majka njenog gojenca Viktora, sjela na krevet i gledala dugo vrlo alosnim licem trudei se da neto izusti. A onda se lagano svojim tijelom spustila nad Veroniku, obujmila joj jednom rukom glavu, naslonila lice na njezino elo i muno istisnula: Na Viktor... I ba nekako tih dana pao je Viktor na bojnom polju za okupacije Bosne i Hercegovine godine 1878. Umotvori tipino realistikog pripovjedaa kakav je bio Vjenceslav Novak dobar su primjer da puko opisivanje parapsiholokih pojava jo ne znai da takva djela spadaju anru knjievne fantastike. U tu sferu, meutim, nekim svojim radovima zai e Ksaver andor Gjalski (1854-1935). U Notturnu razrauje pojavu telekineze, u Kobnim slutnjama govori o predosjeajima. Ali, antologijska pripovijetka San doktora Miia, prvi put tiskana 1891., znatno je slojevitija. Mladi provincijski lijenik, odan profesiji i strogo znanstvena svjetonazora, ne haje za prie koje krue i nastanjuje se u kui koju bije glas da se u njoj javljaju duhovi. Duhovi se doktoru, dodue, nisu javljali, ali se u nj poelo uvlaiti turobno raspoloenje. Noi su mu nemirne, snovi teki. U jednom snu ugleda prelijepu crnkokosu djevojku. Leala je mrtva u sali za razudbu. Mrtvoj se ljepotici, s instrumentima za sekciju u rukama, pribliavala osoba u kojoj je doktor prepoznao sebe sama. Dvojnik je govorio Miiu nepoznatim engleskim jezikom, poput nekog kolege mu, Amerianina, kojeg je neko, za vrijeme studija, bio susreo u razudbenoj dvorani. Mii se u snu baci na mrtvu ljepoticu i uze je strasno ljubiti, a ona ga obgrli studenim rukama. Na javi, doktor je postajao sve melankoliniji, a s misli mu nije silazila mrtva ljubav iz sna. Za ive ene nije mario. Vie se puta ponovio slian ljubavni san. Jednog dana Miia, kao lana sudskomedicinske komisije, pozovu u vezi sa sluajem nasilne smrti neke djevojke, zabavljaice, koju je u krmi usmrtio razuzdani pijani gost. Predosjeao je koga e ugledati kad se razotkrije truplo. I zaista: bila je to njegova ljubav iz snova. Prije no to e prionuti, kako Gjalski kae, paranju, doktor uzme strastveno ljubiti hladna usta i cijelo mrtvo tijelo. A kod obdukcije, onako uzdrhtao, poree se i oboli od trovanja krvi (sepse). Kolege ga poee pripremati za odlazak u bolnicu, no Mii ni za to nije brinuo. Pisac doslovno kae: Bio je posve pod dojmom uvjerenja da je cijeli ljudski ivot i u najmanjim sitnicama samo neprekidan niz apsolutno odreenih zbivanja. Sad je razumio da je dua njegova tjedne i tjedne prije mogla znati neto to e se istom dogoditi. Ubrzo - umre. Ali, ni u predsmrtnim komarima nije prestajao sprovoditi sretnu ljubav s nesretnom djevojkom, a vrijeme se u fantaziji, kako pisac kae, proteglo u dane, mjesece i godine presretnog blaenog ljubovanja. Eto nam, dakle, sve u jednoj prii, itava spektra parapsiholokih fenomena: prekognicijski snovi, dvojatvo, ksenoglosija, telestezija, pa i objanjenje svekolikog traginog zbivanja prema poznatom fatalistikom Schopenhauerovu obrascu. Ali, ni to nije sve. Tvorno se, u ovoj fantastinoj prii ispunjava fantazam o ljubavi prema mrtvoj ljepotici s neskrivenim iskliznuem u psihopatoloko podruje nekrofilije. Odbojnost koju izaziva perverzija pisac je sa zaudnom vjetinom uspio anestezirati glorificirajui uvstvo ljubavi u svim moguim znaenjima i oblijima. Motiv ljubavi prema mrtvoj ljepotici u hrvatskih knjievnika javlja se vrlo esto. Jo sedamdesetih godina 19. st. Rikard Jorgovani (1853-1880) napisao je antologijsku novelu Ljubav na odru, a enoa nam u Karanfilu s pjesnikova groba doarava zanosnu mrtvu djevojku - Neu. Fascinacija istim motivom estetski je vrhunski uobliena u Matoevu sonetu Utjeha kose. A Vladan Desnica nam o toj temi doslovno kae: Mlado stvorenje posveeno smru - djevojka na odru meu cvijeem, crnina i plamen iraka u suncu - u uobrazilji juga
108

uzdie se gotovo do simbola podneblja, kao na sjeveru Snjeguljica (V. Desnica, Proljea Ivana Galeba - igre proljea i smrti, Zagreb, 1975., str. 305). Dodao bih k tome i neto iz vlastitog iskustva. U mladim svojim danima esto sam u junohrvatskim otarijama sluao tad ve prestarjele mornare kako, uz vino, pjevaju popularne talijanske, najee transke pjesme. Ni jednu od tih kanconeta nisu pjevali s toliko zanosa kao onu ije rijei do danas pamtim: Bella tu dormi sul letto di fiori / Risveglio tu da me ricevi / Per un baccio d amor (u ad hoc prijevodu Nedjeljka Fabrija: Ljepotice, ti sniva na krevetu od cvijea / Budim te da od mene primi / Ljubavi cjelov). S natruhom starakog cinizma moglo bi se rei: Mrtva ljubav, najbolja ljubav Nee biti naodmet spomenuti da se i Vladimir Vidri64 bavio spiritizmom. Profesor Fran Bubanovi65 pie: Vladimir Vidri (1875-1905), pravnik i pjesnik, autor jedne, ali vrlo vrijedne zbirke (Pjesme), duevno poremeen, umro u stenjevakoj bolnici (Vrape) - op. M. M. 65 Fran Bubanovi (1883-1956), profesor medicinske kemije na Medicinskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, pisac zapaenih udbenika iz kemije - op. M. M. Moja sjeanja na Vidria najvie potjeu iz takvih susreta i doivljaja, koji su dakako prevueni i naroito ruiastom koprenom to je prede alkohol nad naom svijesti. U tim susretanjima i raspoloenjima Vidri se vladao kao neka izvanredna nesvakidanja i gotovo s obinim ivotom nepovezana linost. Tako je na pr. u Knjievnikom drutvu mnoge veeri ispunjao svojim spiritistikim seansama. Drao sam onda, a drim i danas, da on nije ozbiljno shvaao spiritizam. Od tadanjih sauesnika na tim seansama, ini mi se, da su jedino Domjani i Gjalski shvaali spiritizam neto ozbiljnije. No Vidri se znao tako zanijeti i u tom zanosu glumiti padanje u spiritistiki trans i kod toga govoriti mistine reenice i izjave, da smo gotovo svi drali da se radi o ozbiljnom zanosu i transu. Jedan dio njega jamano je i bio preao u takav trans, Domjani je bio potpuno uvjeren o tome (Antun Barac, Vidri, Zagreb, 1940.). Simo Matavulj (1852-1908), srpski pripovjeda iz Dalmacije, napisao je i tridesetak pripovijedaka iz beogradskog ivota. Jednu je od tih naslovio Spiritisti. Tu se autor izruguje i spiritizmu i nekim drugim parapsiholokim pojavama. Pri stvaranju svojih likova Matavulj je polazio od odreenih ljudi koje je susretao u ivotu, pa se tako u ministru iz pripovijetke prepoznaje edu Mijatovia66 srpskog diplomata, knjievnika i historiara. edomil Mijatovi (1842-1932), profesor ekonomije i financijskih znanosti na Velikoj koli u Beogradu, pisao eseje o srpskoj povijesti, nekoliko puta bio ministar u vladi Kraljevine Srbije te poslanik u Londonu i Bukuretu - op. M. M. Poznati engleski strunjak u parapsiholokim pitanjima, Herbert Thurston, pripovijeda o edi Mijatoviu u jednom svom djelu i sljedee: Pred nekoliko godina bio sam pozvan na jedan objed, pri kojem je uzeo udjela i sada pokojni eda Mijatovi, diplomat koji je dugo vremena ivio u Engleskoj kao poslanik ondanje kraljevine Srbije... Prigodom ovog susreta s gospodinom Mijatoviem uo sam od njega izvjetaj o jednoj spiritistikoj sjednici kojoj je on prisustvovao, a medij je bila gospoa Etta Wriedt. Kau da se u njezinoj prisutnosti uju i pri rasvijetljenoj dvorani direktne rijei pokojnika. Jedan Mijatoviev prijatelj, koji je nenadana stigao s Orijenta ba u dan kad je njemu tekom mukom uspjelo utanaiti spiritistiku seansu s gospoom Wriedt - bilo je to 12. V. 1912. - zamolio je da i on prisustvuje sjednici. Tokom seanse, uz ostale udne stvari koje se dogodie, jedan jaki glas iznenada je apostrofirao na hrvatskom jeziku (potcrt. B. M.)
109
66 64

Mijatovieva prijatelja i nastavio due vremena s njim na hrvatskom razgovarati. Mijatovi tvrdi da je uo i razumio svaku rije te duge konverzacije. Nije mogue da je Wriedtova imala kakva suradnika koji bi joj pomogao u moebitnoj prijevari, jer je utvreno da toj sjednici nije prisustvovao nitko osim spomenute dvojice diletanata u spiritizmu. Prigodom jedne druge sjednice s gospoom Wriedt isti je diplomat razgovarao sa svojom pokojnom majkom na srpskom jeziku (potcrt. B. M.). Nedavno preminuli Thurston zakljuuje da nitko nije duan povjerovati Mijatovievu pripovijedanju, jer on za svoje tvrdnje ne navodi svjedoka, ali to se mene tie - kae Thurston - izjavljujem da ne bih lako mogao misliti da je ovaj ugledni, ozbiljni i ueni gospodin izmislio injenice o kojima je govorio. O Mijatovievim doivljajima s gospoom Wriedt moe se proitati i u djelu The voices (Glasovi), koje je publicirao admiral Usborne Moore. Kako se spiritiziralo u (malo)graanskoj sredini prvih godina 20. St. i kakvu su popularnost uivale uene glave koje su se spiritizmom ozbiljno bavile, lijepo se moe vidjeti iz novele Spiriti, jedinoj prii koju je Vladan Desnica ambijentirao u Dubrovnik. Dvije sredovjene i osiromaene sestre usidjelice i njihov neuspjeni brat, vezani tankom obiteljskom niti za jednog od posljednjih izdanaka neke vlastelinske obitelji to je ubogoj trojci pothranjivalo osjeaj grandece, da bi se pred drugima, ali i sami pred sobom, ukazali vanim i modernim, poeli su poslijepodnevima odravati spiritistike seanse. Uem bi se obiteljskom krugu prikljuila pokoja starija gospoa ili kakav ostarjeli ishlapjeli gospar, zamraila bi se soba i poeli bi se zazivati duhovi na nain kako se to moglo proitati u talijanskim popularnim revijama. U gradu se za sjednice znalo, no nitko tome nije poklanjao nikakva znaenja do jednog ranoljetnog dana kada se Gradom pronijela vijest da je spirit za tu no najavio trenju. Dosta je svijeta tu no probdjelo na otvorenu, no potresa nije bilo. Time su se domai spiritisti zamjerili vlasti, prigovoreno im je da se nedozvoljeno bave obrtom vraanja i predskazivanja budunosti. Obitelj se uznemirila i meu sestrama i bratom zavrgnuo se razgovor: Komu mi smetamo? Komu mi zla inimo? Zato se doputa onijem nekim to bacaju karte - upadala je teta Klorinda - a inu se smetnje nama za spiritizam... ...koji je na koncu konca stvar jentifika! Tako je! Najvee glave danas bave se tijem, moj gosparu! Nijesu to vie babarije, kako se nekad mislilo... Evo, vidite, vidite! I ezare Lombrozo, koji je jedna od najveih glava dananjice, bavi se tijem... I Guljeimo Ferero - upadala je teta Klorinda. I Flamarijun! - nadopunjao je dundo Gaetano. Evo, vidite, za Lombrozove eksperimente sa Eusapijom Paladi-no interesa se cio svijet! Pripovijetka je ispriana u prvom licu, a pripovjeda, neak spomenutog spiritistikog trojca, neko je kao siroe ivio kod tetaka sluei pri seansama kao animator i potrko. Prisjeajui se kao odrastao ovjek zlosretnoga svog djetinjstva, o duhovima razmilja ovako: Spiritima idu u prilog i svima poznati odgovori: prizivamo ih dodue zato da bismo doznali neto vie nego to znamo; ali ve to to oni znaju ono to znamo mi, u najmanju ruku dokazuje njihovu opstojnost. Prema tome posao je spirita dosta lak: ma to rekao dobro je rekao, i to mu, ovako ili onako, uvijek ide u prilog. Ako pak lano predskae, to ne dokazuje ni njegovu neupuenost ni njegovu neopstojnost: to oznaava samo jednu njegovu karakternu crtu: pakosnost. A ako utkom uti, samo drugu njegovu karakternu crtu: durljivost i namuenost. Kako vidimo duh naprosto ne moe ne postojati; ak ni ako to hoe (zbirka novela Fratar sa zelenom bradom, Zagreb, 1959 str. 272/273).

110

Iz razmiljanja fiktivnog lika razabire se i stajalite autora prie prema spiritizmu. A taj je blizak relativizmu Pirandella, pisca kojem je, uostalom. Desnica u mnogoemu duhovni srodnik. Radnja Prie o dva kamena Petra egedina (1909-1998) odvija se u Orebiu na Peljecu. Vrijeme dogaanja - kraj 19. st Ambroz, jedan od protagonista te dugake pripovijetke (prema kojoj je snimljen i TV-film), ivi udakim ivotom. Ni s kim ne komunicira, tek to u suton odlazi od kue, sjeda pod drvo rogaa i u jednolino-patetinim monolozima obraa se moru. I to onom dalekom: Mramornom. Proklinje ga i zaklinje, moli ga, ispovijeda mu se. Na kraju prie utopi se nesretnik u Jadranskom moru i bi pokopan na mjesnom groblju. A to se Ambrozu zamjerilo Mramorno more, o tome se u noveli saznaje iz nekoliko izvora. Dakle, prije nekoliko godina bio je on zapovjednik jedrenjaka koji je brodio iz Odese za Patras. Proavi kroz Bospor, neki glas, po jednima vjerenice mu, po drugima svetoga Spiridiona otjelovljenog u bijeloj golubici, upozori Ambroza da e brod pretrpjeti brodolom i neka bjei. Posluao je taj glas i, ne zaboravivi u dep strpati novac, skoio u more, doepao se obale i za desetak dana stigao kui. Jedrenjak je zaista stradao u brodolomu, a zlosretni zapovjednik svoje grijeno tijelo predao je ipak moru, ali uz odgodu. S parapsiholokog motrita opisani sluaj nije intrigantan. Meutim, vrlo je zanimljiv stvarni model prema kojem je egedin gradio lik Ambroza. Vrijedno je prisjetiti se te uistinu nesvakidanje sudbine.

Neobini sluaj kapetana Tome K.

Pomorski kapetan Toma K, iskrao se nou, 1. oujka 1895., iz kue i - nestao. Vjerojatno se utopio u burnom moru. Truplo mu nije pronaeno. Pod naslovom Nesrea u Orebiima o tom sluaju list Smotra 23. oujka 1895. pie: Toma K. pomorski kapetan i djelomice brodovlasnik od prastare i potovane mjesne porodice, ovjek u dobi od 42 godine, poboan, oenjen, s porodom, ve je od mladih vremena utio neku obmanu, a svakome je amo dobro poznat neobini dogaaj to ga pokua nazad 22 godine kad, kao porunik na barku Fanny Gurich usidrenu u luci Krfu, po svom kazivanju, uz zvanje i kaiput jedne golubice, skoi iz kabine na palubu broda, baci se u more i nae u sredini otoka s pastirima i psima u daljini od obale Krfa da ovjek nije mogao u obinim okolnostima onoliko proi. Ujutro bijaen dopraen i predan c. k. konzulu. On (Toma K.) to udo pripisivae svetom piridunu, zastupniku grada Krfa, komu otoani osobitu pobonost posveivae. Slutei zlo, porunik Toma K. vrati se u zaviaj, a bark Fanny G. uskoro, na putu od Carigrada prema Engleskoj postrada a da se njemu ni momadi nigda u trag ulo nije. Oni koji su Tomu K. ismjehivali umuknue iza propasti broda ter ostade u puku neko potovanje prema mladiu koji se, uslijed dogaaja u Krfu, jedini spasi od mornara Fanny G. Kanje nastupi kao kapetan na brodovlje Peljekog pomorskog drutva, a po raspustu ovoga nalazimo ga kao zapovjednika barka Adamo, zatim Balda I. A Jedinstvo, Split, br. 24., 29. oujka 1895. na str. 3, nastavlja: - Lanjske godine osvoji ga neka melankolija, a kanje oaj, valjda uslijed nepovoljnih glasova o zdravlju njegove ene i rad slabijeg probitka broda, ter se pokua u Marsilji utopiti i nakon tri debela dana naoe ga u Nizzi ter opet poe da zapovijeda Balda I. Iza toga pokua se otrovati arsenikom, to bi mu bilo polo za rukom da nije hitro i u zgodno vrijeme pridola lijenika pomo. Zadobiv sebi zamjenika, povrati se u zaviaj, prividno miran, ali ga kod
111

kue oekivala nova patnja i emeri, to rastui vema njegovo srce i lako da pootrie umnu bol i tim konanu njegovu propast. Ljuba, njegova dina gospoa od 28 godina, umre neto deset dana iza njegova dolaska od srca. Bark Viganj u kome je posjedovao neto interesa neobezbjeenih postrada na obali Azorskih otoka, a novi kapetan Balda I. u kojem je takoer posjedovao dio broda, zaite potporu za dalje putovanje. Jadan Tomo slijedeu no, dne 1. ovoga mjeseca, u gluho doba noi, od nikoga ne uvan, ostavivi u svom krevetu ker od 8 godina, pobjegne i sva je prilika da se je utopio s jednog od oblinjih gata, u jako uznemirenom moru od vihora sa sjevera. Smrtni ostaci nijesu se nigdi mogli nai...67 Citirano prema: Stjepan Vekari / Nenad Vekari, Tri stoljea peljekog brodarstva (1600 - 1900), Zagreb 1987., str. 181 - op. B. M. Osim izvora navedenog u biljeci, na udes Tome K. krae se osvrnuo i Vlaho Bukovac u svojoj biografskoj knjizi Moj ivot, a do prije nekoliko desetljea u orebikih starosjedilaca jo su bila iva sjeanja ne samo na nj, ve i na zagonetni nestanak jedrenjaka Fanny Gurich.68 Da iza zastora zaborava ostaju ljudi i dogaaji nije nita neobina. udno je meutim ono to se omaknulo akademiku Luku Paljetku. Uvaeni na knjievni pregalac u zborniku radova Dani Petra egedina (tiskanom u Koruli 2006.) nairoko se pozabavio Priom o dva kamena (str. 65-99 navedenog zbornika, uz 207 biljeaka uz tekst) pokuavi otplesti klupko zamrena egedinova pripovijedanja. Teko je procijeniti koliko mu je to polo za perom, ali je lako zapazati da je prototip za lik Ambroza atribuirao pogrenoj osobi, premda je vie nego oito da je fiktivni lik (g)raen prema modelu Tome K. - op. B. M. Splitski novinari, koji su - uzgred reeno - svoje izvjetaje odradili vrlo profesionalno, jer su s malo rijei mnogo toga rekli, nedae kapetana Tome K. pripisuju duevnoj boljci. Duevni bolesnik u smislu trajnijeg mentalnog poremeaja Toma K. zacijelo nije bio. Na to nas upuuju ivotopisni podaci: mlad je stekao visoko pomorsko zvanje, zapovijedao brojnim jedrenjacima vjeto i uspjeno, jer da tome nije bilo tako ne bi mu brodovlasnici poklanjali povjerenje, niti bi sam stekao sredstava za ulaganje u posao. Kritini dogaaj, kad se s usidrena jedrenjaka bacio u more i dao u bezglav trk u krfsko bespue, mogao bi se rastumaiti ovako: Te je noi Toma doivio uvjerljivu i jasnu prekognicijsku senzaciju, moda viziju, drugi vid ili proroanski san katastrofinog sadraja. Obuzeo ga je strah koji je poprimio razmjere panike, uz posljedino suenje svijesti, to ga je nagnalo na sulud i besciljni bijeg. Slinost s tim akcidentom je i ono to e se dogoditi dvadesetak godina kasnije kad se kapetan Toma u Marseiilesu bacio s barka Balda I. u more, da bi tn dana kasnije bio pronaen u udaljenom gradu - Nici. Moda je i tada imao mranu viziju niza traginih dogaaja koji e se nizati jedan za drugim do konanog kraja. Ako smo u pokuaju da rastumaimo neobini sluaj kapetana Tome K. nali koliko toliko prihvatljivo objanjenje, sudbina barka Fanny Gurich, koji je skupa s cijelom momadi nestao bez traga na putu od Carigrada prema Engleskoj, ostaje - zagonetnom. Ali ne samo zato to je udes toga jedrenjaka bio nagovijeten, pa ni stoga to je bestragom nestao u vrlo prometnim vodama Mediterana u kojima, uz to, vie nije postojala opasnost od gusarskih otmica. U percepciji mjesnog puka Fanny Gurich smatrao se, naime, ukletim brodom prvenstveno zbog nesree koja je zadesila bliske roake i prezimenjake kapetana Aristida Guria, koji je zapovijedao barkom Fanny G. O emu je rije? U kasno ljeto 1858. peljeki brigantin Sunze usidrio se nepun podrug milje od Orebia, uz oblinje otoie, kako bi komandant jedrenjaka Frano Guri, tada star 51
112
68 67

godinu, i njegova znatno mlaa braa Ivan i Pavao mogli skoknuti do svoje kue da vide najmilije prije negoli nastave ploviti put Mletaka. Nisu stigli do obale. Sva trojica utopila su se u barci znakovita imena Trojednica. A udaljenost je to koju danas djeaci bez po muke prevale sandolinom, a esi plivajui! Mogue je, premda malo vjerojatno, da ih je u tih dvadesetak minuta, koliko je trebalo da doveslaju od jedrenjaka do kopna, iznenadila oluja. Rije je, meutim, bila o iskusnim i vjetim pomorcima koji su, pogotovo u okruju koje dobro poznaju, nevrijeme zacijelo s lakoom mogli predvidjeti. Pa kako onda protumaiti taj nemili dogaaj. Moda Shakespearovim rijeima (Hamlet, I, 5) : Ima vie stvari izmeu neba i zemlje, nego to bi naa kolska mudrost mogla da i sanja.

Biobibliografske biljeke
Dr. Miroslav Matijaca (r. 1885. u Katel Kambelovcu, u. 1963. u Zadru), sin skupljaa narodnih poslovica, uitelja Bartula Matijace, studirao i doktorirao na papinskom sveuilitu Gregorijani u Rimu iz kanonskog prava i filozofije. Usavravao se i u francuskim (Lyon) i bavarskim katolikim uilitima. Ureivao List splitske biskupije. Kanonik splitske katedrale, monsinjor, tajni komornik Njegove Svetosti. Bio je profesor i rektor na bogoslovskim studijima u Splitu i Zadru, a istakao se i kao ravnatelj splitske knjinice i gimnazije. U izdanju splitske kue Logos tiskana su mu 1991. dva poglavlja u knjizi Sveti Duje: Sveti Dujam i njegovo vrijeme i Kult svetog Dujma kroz vjekove, predavanja odrana 4. svibnja 1947. na Konferenciji u splitskoj katedrali. U rukopisu je ostavio studije iz psihologije i parapsihologije. Studija Enigma stigmatizacije objavljena u knjizi Tajna stigmatizacije / Je li znamenje na tijelu stigmatika nadnaravna ili naravna pojava? (Naklada Pavii, 2009.) Pokopan je u Katel Lukiu. (B. M.) Dr. Bartul Matijaca (r. 26. sijenja 1937. u Suaku), unuk skupljaa narodnih poslovica, uitelja Bartula Matijace, sinovac Miroslavov. kolovao se u Orebiu, Dubrovniku, Zagrebu i Splitu (gdje je 1954. maturirao). Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1960. Neko vrijeme proveo u inozemstvu, a po povratku, od 1964. do 1965., upravljao Zdravstvenom stanicom u Orebiu. Od 1965. do umirovljenja 2002. zaposlen u Psihijatrijskoj bolnici Vrape u Zagrebu. Niz godina kao primarijus radio na odjelu za lijeenje dugotrajno hospitaliziranih bolesnica. Od 1990. do 1994. ravnatelj Bolnice Vrape. Kao ekspert za kronicitet u psihijatriji nastupao na brojnim kongresima u tuzemstvu i inozemstvu. Objavio vie strunih i znanstvenih radova. Bavi se i knjievnim radom: pjesnike proze, pripovijetke, kratke prie i eseje objavljuje u uglednim asopisima i novinama (dva puta dobio prvu nagradu na natjeaju za kratku priu Veernjeg Usta). Zapaen i kao novinski komentator drutvenih i kulturnih zbivanja. Kao dugogodinji suradnik Naklade Pavii sudjelovao u pripremi njezinih knjige Kad ti kua gori, a ti se ogrij, najvee zbirke poslovica u Hrvata skupljaa Bartula Matijace st., a za knjigu Tajna stigmatizacije M. Matijace i I. Matka napisao opsean predgovor Svi se pomalo pribojavaju stigmatika. Od 1995. do 2009. proelnik Odjela za antropologiju, etnopsihijatriju i psiholoku medicinu Matice hrvatske. Prvi u Hrvatskoj odrao javno predavanje o New Age pokretu.

113

Objavio knjige: Trag zaveslaja (pjes. proza, NZMH, Zagreb, 1990.), Crno more (proze, AGM, Zagreb, 2001.), Stranputice i putokazi (eseji o medicini, psihijatriji i drutvu, Medicinska naklada i Psihijatrijska bolnica Vrape, Zagreb, 2009.), ivi u Zagrebu sa suprugom i sinom. (|. P.)

114