METODOLOGIJA ARHEOLOGIJE II

Predavanja 2001./2002. (nadopunjena predavanjima 2000./2001.)

1. METODOLOGIJA
1.1. DEFINICIJA I METODE
(26.10.2001.) Sve su djelatnosti odreene nekim pravilima. Pravila i teorijske i praktine primjene ine metodologiju. Metodologija je opa teorija znanstvenih spoznaja. To je posebna disciplina prouavanja logikih operacija i tehnikih radnji. Ona prouava tehnike, povezanost tehnika, postupak... kritiki ispituje znanstvene postupke i tehniku obradu podataka. Metodologija nije samo opa teorija ve je sastavni dio svake znanosti. Ona je unutarznanstvena disciplina. Zadaa joj je kritiki procjenjivati znanstveni postupak. Ona ima instrumentarij i nain logine obrade podataka kako bi utvrdila optimalne uvjete pod kojima je uope mogue izvoditi znanstvena istraivanja. Dvije su osnovne skupine metoda istraivanja1: tehnike logike. Tehnike metode se veu uz organiziranje, promatranje, eksperimentiranje2, prikupljanje, mjerenje... Cilj im je osiguravanje optimalnih uvjeta u kojima je mogue doi do upotrebljivih znanstvenih podataka. Podaci mogu biti: upotrebljivi znanstveni podaci i znanstveno upotrebljivi podaci. Upotrebljivi znanstveni podaci su oni do kojih se doe primjenom tehnikih metoda istraivanja odnosno u arheologiji oni do kojih se dolo u toku iskopavanja arheolokim metodama. Znanstveno upotrebljivi podaci su podaci do kojih se dolazi na bilo koji drugi nain, ali se mogu znanstveno iskoristiti bilo primjenom logikih metoda (komparacije, tipologije, determinacije), ali koji u krajnjem obliku nemaju vrijednost kao upotrebljivi znanstveni podaci. Logike se metode tiu obrade podataka (analiza grae) do kojih se dolo primjenom tehnikih metoda. Za razliku od tehnikih one su univerzalne. One osiguravaju ope uvjete pod kojima se uope i vri znanstvena spoznaja: izvoenje zakljuaka/zakona graenje sustava postavljanje teza. Tehnike imaju i karakter pomonih i variraju od znanosti do znanosti. Logine vrijede u gotovo svim znanostima. Definicija, klasifikacija, analiza3, sinteza4, dedukcija5, indukcija6, tipologija, apstrakcija... su zajednike metode svih znanosti7. Razlike postoje u primjeni i razvijanju ovih metoda. Logike i tehnike metode moraju biti u skladu. Istraivaki postupak je teorijsko-empirijski te induktivnodeduktivan. Prikupljanje empirijskih podataka, dobivenih pomou tehnikih metoda, mora biti voeno nekom racionalnom idejom. Deduktivni model mora imati visoki stupanj primjene. Deduktivni modeli moraju doputati primjenu u praksi.
1 Znanost ini: predmet, teren i skup metoda. 2 U arheologiji nema pravog eksperimenta ve postoji pokusno iskapanje. 3 Analiza je metoda kada iz sloene cjeline izluujemo elemente (19. st.). 4 Sinteza je metoda kada izluene elemente povezujemo u jednu cjelinu (20. st.). 5 Deduktivni princip smatra da ono to vrijedi uope vrijedi i u pojedinanom. 6 Kod ove metode ide se od poznatog k nepoznatom, od pojedinanog k opem i od ispitanom k neispitanom. 7 Ovo su metodoloki principi logikih metoda. Sve su to prirodni mentalni procesi.

Metodologija je znanstvena disciplina o cjelokupnosti svih naina i oblika istraivanja pomou koje dolazimo do opih saznanja. To je disciplina u kojoj se kritiki ispituju razliite znanstvene metode. Kao eksplicitna i objektivna ona je u biti uvijek dio logike (moemo rei da je metodologija odnos logike, znanosti i filozofije). Metodologija je dio epistemiologije znanosti o znanju (epistem gr. spoznaja, znanje; logos gr. znanost).

Sada nas zanima praktina strana tj. tehnike metode istraivanja. One se dijele na: 1. metode koje prethode iskopavanju 2. metode iskopavanja. Postoji odreeno preklapanje. Neke koje se primarno primjenjuju prije iskopavanja mogu se primijeniti i na iskopavanju. U obje metode ulaze geofizike metode koje zapravo eli Nova arheologija. Logike metode se dijele prema itavom nizu vrsta istraivanja npr. tipologija, komparacija, kronologija. Sve se ove metode primjenjuju nakon istraivanja. Primjena primarnih metoda istraivanja zahtijeva sofisticiranost i sustavnost. Zadaa metodologije je da kritiki promatra i tehnike i logike metode obrade podataka. Svaka znanost u razvoju mora ispitivati samu sebe kako bi se uinila kvalitetnijom i otklonila nedostatke koji se pojavljuju u razvoju. Primjer nedostataka je iskopavanje tumula koje se u prolosti vodilo tako da su se kopale male sonde kako bi se to bre dolo do sredinjeg dijela tumula gdje je grob. Time tumul nije istraivan u cjelini ve je istraen samo jedan njegov segment. Zanemarili su se ostali grobovi i drugi razvojni elementi. Takav se pristup pokazao pogrenim i to je kritino valoriziranje. Svaka znanost koristi itav niz aparata kojima osigurava svoju kvalitetu istraivanja npr. koristimo nivelir, metar, geofiziku opremu, foto-aparat, kompjuter... Broj i vrsta tehnikih metoda ovisi o razvijenosti same znanosti, ali ovisi i o tehnolokom razvoju. Dakle, istraivanja u prolosti su bila vrlo dobro provedena, ali su im dananje tehnike mogunosti bile nedostupne. Tehnoloki razvoj vrlo je brz. Tehnike metode ovise o mjestu i poziciji arheologije. Arheologija se pokazala kao respektabilna znanost. I u onim razdobljima gdje je arheologija potisnuta u drugi plan (npr. antika), arheologija je nezaobilazna jer mora dati potvrde za pisane izvore koje donosi povijest da ih potvrdi, korigira i ispravi. Kad se radi o nekim razdobljima povijesti arheologija ima velik znaaj jer nema nikakvih pisanih izvora (rani srednji vijek tj. seoba naroda). Potrebna je multidisciplinarnost. Nijedna od bliskih znanosti ne moe bez arheologije, a ni mnoge druge znanosti ne mogu bez arheologije niti arheologija moe bez njih. Bez meusobnog kombiniranja svih podruja nema cjelovite slike o vremenu i prostoru same kulture. Arheoloko istraivanje ne poinje s iskopavanjem, niti ne zavrava s krajem iskopavanja. Trebamo cjelovito rekonstruirati meuodnose svih faktora koji odreuju ivot na tom prostoru. Predmet je bio artefakt u 19.st. Danas je drugaije npr. serije grobova iz ovih 200 godina razvoja arheologije su kvalitetna koliina arheoloke grae koja nije iskoritena, ali se od nje mogu stvoriti sjajne spoznaje o populacijama i vremenu. Danas trebamo C14 i sline metode, no mi8 se time ne bavimo ve nudimo podatke drugim znanostima koje e svojim metodama dobivati rezultate koje emo mi koristiti. Razvoj metodologije odvijao se u dva pravca: empirijsko-racionalna induktivno-deduktivna. Obje su uzajamne. Empirijsko-induktivna orijentacija Ovaj pravac (orijentacija) preferira empirijsko istraivanje i induktivnu metodu od pojedinanog ka openitom; Bacon, Locke, Hill i u 20.st. neofilozofisti). Racionalistiko-deduktivna orijentacija Metoda koja zakljuuje od opeg k pojedinanom (Aristotel, Descartes, Hegel, Leibnitz). Kretanje van ovih (tj. svih) zakona i odstupanje od njih predstavlja: pseudoznanost kvaziznanost bezznanost.

8 Mi to bi ono ka brale bili arheolozi.

Odstupanje je primjetno i u arheologiji, a to su nedostaci postojeih tehnikih metoda. One se razvijaju tek 1950ih. U metodologiji arheologije postoje problemi eksperimenta jer kulturni fenomeni nisu ponovljivi. Kad poinje istraivanje lokaliteta idemo spoznati to se na tom lokalitetu dogodilo procese, smisao, karakter i sadraj lokaliteta. Kad prilazimo lokalitetu mi ulazimo u potpuno nepoznat svijet bez obzira na steeno znanje o povijesti srednjeg vijeka, antike ili prapovijesti. Procesi koji se odvijaju na jednom lokalitetu su posljedica individualnosti jedne zajednice. Mi se najee zadovoljavamo samo tipologijom i suhom kronologijom, a to je sa sadrajem nekropole? ARHEOLOKA METODOLOGIJA Arheoloka metodologija je disciplina koja obuhvaa: teren laboratorij (teoretska obrada podataka). Terenska arheologija je ista struka, a glavna arheoloka metoda terenskog rada je tipoloki stratigrafska metoda. Teorijska je arheologija je u videokrugu znanosti koja bi trebala biti primarna stvar. Njena osnovna pitanja su kakav treba biti pristup kulturnom razvoju i pojam kulture i povijesti s arheolokog aspekta. ARHEOLOGIJA predmet istraivanja i metoda ostalih kultura, odnos izmeu predmeta istraivanja i metoda je dijalektian.

1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED

EVOLUCIONIZAM 19.st.
Evolucionizam se temelji na pretpostavci da svi oblici vode u neki drugi tj. da je sve promjenjivo. Uveo je dinaminost u znanost. Arheologija se danas bavi razvojem, evolucijom. a) Evolucionizam u biologiji Po Lamarku razvoj je postepen i pod utjecajem je sredine, a ne ide putem prirodne selekcije kako to tumai Darwin. Po Lamarku je to voeno nekim unutranjim principom. b) Evolucionizam u drutvenim znanostima Postoji misao da je evolucionizam prije nastao u drutvenim znanostima nego u biologiji. Javlja se i u arheologiji, ali posredno. c) Evolucionizam u filozofskim pravcima U filozofiji je to u 19. st. pozitivizam Auguste Comte, Herbert, Spenser. Kod Comtea je vidljiva stanovita predanost znanosti (Pojmovi iza kojih ne stoje injenice nemaju smisla.). Iz Comteove filozofije razvija se evolucionizam. Spenser je izjednaavao problem duha i drutva s jedne strane, s razvojem bia i organizama s druge strane, u emu je grijeio. Znai, izjednaavala se kultura (tee konvergentno)9 i bioloka evolucija (divergentno)10. d) Evolucionizam u arheologiji Javlja se linearni evolucionizam koji je bio zabluda, a zatim i difuzionistiki evolucionizam. Kulturni antropolog Edward Taylor napisao je djelo Primitivne kulture. Razvoj kulture se odvijao po shemi: animizam politeizam monoteizam. Etnolog L. Morgan smatra da su pokretai kulture drutvene institucije kao to su pleme, klan, obitelj a sve kulture prolaze tri faze: divljatvo, barbarstvo i civilizacija. Evolucionisti su previe robovali biolokom evolucionizmu. Bili su europocentrini. Misao da u razvoju kulture mora biti progresa je pogrena.

Sve izlazi iz jednog oblika, grana se i tako razlike postaju sve vee. Meu razliitim kulturama uvijek ima zajednikih elemenata. One se meusobno uvijek isprepliu. Takoer postoji difuzija kulture uvijek prolaze kroz iste ili sline faze razvoja, dok je kod bioloke evolucije to sasvim suprotno.
10

DIFUZIONIZAM kraj 19. st.

Difuzinizam je prvi povijesni pristup kulturi. Sruili su neke evolucionistike pretjeranosti (europocentrinost). Njih ne zanimaju slinosti, ve razlike meu kulturama. Slinosti pripisuju migracijama to je pretjerano. Dva su osnovna vida migracija: etnika (kulturni ostaci) i kulturna (materijalni ostaci). Arheolog Oscar Montelius predstavlja spoj evolucionizma i difuzionizma. Njemaka kola ili kola kulturnih podruja Osniva joj je etnolog Ratzel (Povijest ovjeanstva), a ostali su Grebner i Aknerman. Ratzelov uenik je Leo Frobelius. On je osniva teorije o kulturnim krugovima. Engleska kola Najvaniji predstavnik je Schmidt. Amerika kola Predstavnici su Boas, Sapir, Lovi, Kreber. Javlja se teorija koncentrinih krugova.

NEOEVOLUCIONIZAM izmeu dva svjetska rata

Ovaj je pravac zadrao neke elemente evolucionizma i difuzionizma, ali je uveo neke nove kvalitativne promjene. Ovaj je pravac utjecao na razvoj Nove arheologije 1960ih. To je arheologija kojoj je u sreditu istraivanje procesa procesualna arheologija. Utjecaj na arheologiju su imali kulturni antropolozi Marx, Morgan, Malinovski Unutar glavne teorije postoji vie teorija: Teorija univerzalne evolucije Pripadnici ove teorije teili su nalaenju univerzalne kulture na europskom planu. Najvaniji je predstavnik Gordon Childe. Njegova djela su: Dunav u prapovijesti, ovjek je tvorac svoje kulture, Stupnjevi kulture, Drutvena evolucija, Urbana revolucija. Drugi predstavnik je etnolog Leslie White (Evolucija kulture). On shvaa evoluciju kroz tehnoloki razvoj. Teorija multilinearne evolucije Predstavnicima ove teorije u aritu istraivanja je kulturna evolucija. Razvoj kulture za njih nije paralelan, univerzalan, ve konvergentan. Predstavnik je Julian Steward (Teorija kulturne promjene: teorija multilinearne evolucije, Evolucijska naela i socijalni tipovi, Kulturna antropologija).

FUNKCIONALIZAM 1930ih
Funkcionalizam je u arheologiju doao iz kulturne antropologije, a zapravo je proiziao iz sociologije Emil Durkem i temelji se na Comteovu pozitivizmu. U prvi plan dolazi sadraj (ustrojstvo) neke kulture. Funkcionalistima se zamjera biologizam, apovijesnost, organicistiki pristup kulturi, premalo sluha za univerzalne kulture. Utemeljitelj u socijalnoj antropologiji je poljski etnolog Malinovski (Argonauti zapadnog Pacifika, Dinamika kulturnih promjena, Magija, znanost i tehnika). Funkcionalizam u arheologiji Kontekstualni pravac William Taylor je napisao lanak Arheoloko prouavanje u kojem iznosi funkcionalistike ideje. Predlae obradu artefakata povezivanjem u iri kontekst po funkciji. Environmental school ili kola okolia Poetak je u Engleskoj oko II. svjetskog rata, a uspon 1960ih. Glavni predstavnici su Kraford, Foxs, James Graham Clark. Oni se zalau za sustavni pristup predmetu u arheologiji. Smatraju da bi on morao nai cjelinu. Kulturu treba uklopiti u geoloku, klimatsku, vegetacijsku okolinu. Clark je napisao djelo Arheologija i drutvo. Process archaeology Ovaj pravac javlja se u SAD-u 1960ih. Procesualna arheologija je kulminacija funkcionalizma Binford. SKEPTICIZAM 1950ih Ovo je isto arheoloka pojava i vie je tendencija nego kola ili pravac, borba protiv tradicionalne arheologije, ak do granice nihilizma. Nisu dali nikakvu novu teoriju, ali su uzdrmali tradicionalnu arheologiju. Bili su pod 4

europskim utjecajem i to Williama Taylora. Javlja se kao sumnja u spoznajne mogunosti teoretske arheologije. Predstavnici su: Pigot, Stewart te Daniels. Pigot uvodi termin model to oznaava teoriju. Prema njima arheologija nije sposobna stvoriti model, ali ipak tome mora teiti. Djela: Pigot Pristup arheologiji, Daniels Porijeklo i rast arheologije, Ideja prapovijesti. Daniels odbacuje sve modele kako bi ponudio svoj nulti model. To se zove novo kolekcionarstvo sakupljkanje svih relevantnih injenica u arheologiji, a ne samo materijala.

ANALITIKA ARHEOLOGIJA 1960ih

Glavni predstavnik je David Clark s djelima: Analitika arheologija i Prostorna arheologija. Izvori su mu engleski neopozitivizam, indukcija i znanstveni pristup. Drugi izvori su procvat prirodnih znanosti, kompjuterizacija i procvat drutvenih znanosti. U arheologiji su bitne jedino injenice tj. artefakti. Arheologija mora biti to blia egzaktnoj znanosti, a bit je u metodi. Nova metodologija jednaka je numerikoj taksonomiji.11 Arheologija se mora baviti i prouavanjem procesa: geneza, difuzija, kulturna selekcija. Daje pojam kulturne ekologije i kulturne morfologije. Podsistemi u kulturi: sociologijski, ekoloki, religijski, materijalni

NOVA ARHEOLOGIJA 1960ih

Nova arheologija je iri pojam od procesualne arheologije. Binford 1962. Arheologija kao antropologija u asopisu American Antiquity. Izvori Nove arheologije su funkcionalistiki teoretski model i materijalistiko shvaanje drutva. Trei izvor je upotreba raunarske tehnologije. Vidljiv je utjecaj Taylorova kontekstualnog pristupa, neoevolucionista Childa i Whitea, te Spoldinga, uitelja statistike metode u Michigenu. Arheologija moe sama stvoriti model kulture. Arheologija mora biti kao antropologija. Zagovara sustavni i metodoloki pristup obradi materijala (povezivanje po funkciji, na temelju zajednikog konteksta). Prouava ne samo KAKO se neto dogodilo ve i ZATO. Prednost daje dedukciji.12 Vana je interdisciplinarnost. Artefakt je sredinja injenica, a razlikuje: tehnomike artefakte, sociotehnike (drutvene strukture drutva) i ideotehnike artefakte (ideoloke strukture drutva). EVOLUCIONIZAM DIFUZIONIZAM NEOEVOLUCIONIZAM SKEPTICIZAM NOVA ARHEOLOGIJA ANALITIKA ANALITIKI STRUKTURALIZAM 19. st. kraj 19. st. izmeu dva svjetska rata 1930ih PROCESUALNA 1960ih

11 12

Taksonomija je znanost o zakonima i naelima razvrstavanja. Dedukcija zakljuivanje od opih sudova prema pojedinanima ili prema drugim opim sudovima.

METODOLOGIJA ISTRAIVANJA U PRAPOVIJESNOJ ARHEOLOGIJI

Za arheologiju se javlja interes u 16. st., ali vie kao rezultat buenja nacionalne svijesti. Razvoj arheologije po Bencu: 1. spekulativno-historiografska faza 2. kolekcionarska faza 18. st. 3. analitika faza 19. st. 4. faza sinteza 20. st. Jo u doba antike postoji zanimanje za prolost. Kroz renesansu do 18. st. arheologija se kao znanost nije formirala, ali postoje neke grane: starokranska i klasina, a pri kraju stoljea i zanimanje za prapovijest. Ocem klasine arheologije i utemeljiteljem pojma neoklasicizam smatra se Winkelman, povjesniar umjetnosti i arheolog. Godine 1748. istrauju se Pompei i Herculaneum. Nastaju prve zbirke klasine i starokranske arheologije Vatikanski muzeji. Napredak prirodnih znanosti u 19. st. doprinio je razvoju arheologije, a tada osobito prapovijesna arheologija doivljava bum. Velika otkria te kretsko-mikenska civilizacija (od 1811. godine istrauje se Egina) temelj su za arheologiju i druge prirodne znanosti. To je doba evolucionizma u duhovnim, prirodnim i drutvenim znanostima. Javljaju se prvi arheolozi teoretiari. Christian Jurgensen Thomsen (1788.-1865.), predstavnik skandinavske kole, je 1836. godine predloio troperiodni sistem koji se zasniva na odreenom metodolokom pristupu (od Lukrecija Kara koji je imao tri faze): kameno doba bronano doba eljezno doba. U 19. st. se prvi put oblikuje terenska arheologija, nastaju periodizacije, klasifikacije, kronologije. Glavne su metode klasifikacija i tipologizacija, a stratigrafija je zanemarena. U 20. st. se preferira sinteza, a arheologija treba vriti obradu arheolokog materijala. Sve do 1. pol. 20. st. arheologija je bila pod utjecajem evolucionizma, a razvojem filozofije, sociologije, te antropologije arheologija dobiva neke nove kvalitete. Cilj istraivanja se od klasifikacije i periodizacije pomjera prema povijesnoj interpretaciji, ka tumaenju nastanka i razvoja kulture, njenoj kronologiji i difuziji. Gordonu Childu pripada jedno od najznaajnijih mjesta u ocjeni doprinosa suvremenoj arheolokoj metodologiji. Ako bi smo prema analogijama s drugim znanostima, npr. etnografija, etnologija i kulturna antropologija, usporeivali metodoloke pristupe u prapovijesnoj arheologiji, imali bismo tri faze: deskriptivnu = etnografija put k sintezi = etnologija sinteza = kulturna antropologija. U arheologiji se esto brkaju dva pojma: znanstveni pristup (teorija) arheoloka metoda rada (praksa), to su dvije razliite kategorije. Prva je rad na problemima, odnosno pozicija s koje se polazi u rjeavanju sloenih znanstvenih problema.

Teoretski i metodoloki pristupi

Osnovni su: 1. evolucionistiki pogled na razvoj kultura do povijesnih vremena 2. povijesno-pozitivistike kole s kulturno-povijesnom ili difuzionistikom varijantom 3. funkcionalizam objanjenje kulture kao funkcije koju ona ima u drutvu 4. materijalistiki pristup u rjeenju problema geneze kulture. Evolucionistiki pogled Prva znanstveno osnovana metoda koja se razvila kao rezultat snanog razvitka biolokih znanosti u 18. i 19. st. Ovo se odrazilo i na prouavanje "starog drutva" to se najbolje ogleda u Morganovom djelu "Ancient society", 1877. godine. On je uveo komponentu u evolucijsku metodu, neku vrstu materijalistikog pristupa u kojem proizvodnja igra znaajnu ulogu.

Povijesno-pozitivistike kole Za arheologiju je vaan onaj dio povijesnog pristupa koji se zauzima na difuzionistikim teorijama. Kod difuzionizma vano je ustanoviti je li se slinosti ire putem svojih etnikih nosilaca (migracije) ili samo difuzionizmom kultura (kulturni utjecaji). Funkcionalizam Funkcionalizam je kao metodoloki pristup u arheologiji uzet iz sociologije, kulturne antropologije i etnologije. Nastao je kao reakcija na nedostatak uenja difuzionista, na njihovo jednostrano objanjenje kretanja kulture bez ulaenja u meusobnu zavisnost uzroka i drugih sutinskih promjena. U prvi plan ulazi sadraj kulture i njene pojedine manifestacije (Malinovski). Materijalistiki pristup u periodizaciji Periodizacija je dugo vremena bila osnovna okupacija arheologa. Osnova arheoloke podjele je materijal koji karakterizira pojedine periode ili tehniku njegove obrade. Ovi bi se pristupi mogli oznaiti kroz arheoloki, socioloki, ekonomski Socioloka podjela u prvi plan stavlja stupanj razvoja drutva i njegove karakteristike. Ekonomska u prvi plan stavlja stupanj ekonomije

METODOLOGIJA ARHEOLOKIH ISTRAIVANJA

Za razliku od globalnih znanstvenih pristupa, metode arheolokih istraivanja su vie praktinog karaktera, konkretne su u primjeni i direktno su povezane s materijom koju obrauju. Razlikujemo dvije osnovne karakteristike: 1. metode teorijskih istraivanja 2. metode strune i znanstvene obrade. Moemo ih dalje ralaniti s razliitih pozicija i prema problemima koje obrauju (npr. metode relativnog i apsolutnog datiranja), prema vrsti materijala (analize sastava, shema, spektografske) prema objektu istraivanja. Prema redoslijedu arheolokih istraivanja autori su izvrili sljedeu podjelu: a) metode koje se primjenjuju pri fazama istraivanja b) metode u obradi materijalne kulture c) metode prirodnih znanosti i njihova primjena u arheologiji d) metode u prouavanju migracionih kretanja e) metode drutvenih i ekonomskih analiza u arheologiji. Dakle, postoji osnovna klasifikacijska podjela na: 1. metode praktinih istraivanja tj. prikupljanja grae 2. metode znanstvenih obrada podataka s tim istraivanjima. Arheoloka istraivanja nisu jedini vid terenskih istraivanja. Znaajne podatke prua rekognosciranje terena, kartiranje i evidentiranje nalazita (pogotovo naselja). Vana je i topografija. Arheologija kao osnovu svojih teorijskih objanjenja koristi prikupljenu grau kao polazinu toku. U povijesti su to pisani dokumenti, u arheologiji su jedini izvor saznanja iskopani ili prikupljeni ostaci materijalne kulture. Njihovo je klasificiranje bilo ujedno i prva priznata arheoloka metoda. Usavravanjem te metode dolo je do stvaranja niza razliitih sistema klasificiranja, sistematizacija i njihove adaptacije u statistikoj i kompjuterskoj obradi. Od metoda koje se koriste u teorijskoj obradi prikupljene grae vane su: stratigrafsko-tipoloka analitika pa jo neke metode iz drutvenih i povijesnih znanosti, kao i metode primijenjenih znanosti (biokemijske). Cilj komparativne jest da se usporeivanjem materijalne kulture s vie nalazita dobiju podaci o relativnom kronolokom odnosu pojedinih naselja ili kultura u cjelini. Slian rezultat daje i stratigrafsko-tipoloka metoda, ali se razlikuje u bitnome to se kod nje pored horizontalnih daju i vertikalni odnosi tj. dobiva se redoslijed smjenjivanja kultura prema kronolokom redu na nalazitu.

2. ISTRAIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU

2.1. REKOGNOSCIRANJE
Najei tipovi arheolokih nalazita 1. OSNOVNA GRUPA 1a) naselja Otvorena ravnice (neolit i poetak eneolita) rijene terase tel gradine (najkasnije) Spilje okrenute su uglavnom prema jugu, nema niti jedne poznate koja je okrenuta na sjever. Jame se ne mogu rekognoscirati. 1b) nekropole s ravnim grobovima (teko se otkrivaju jer nema pravila i sluajnog su karaktera) tumuli (gomile, jasno su vidljive) nekropole sa arama (teko ih otkrivamo osim kad su ukopane u tumule) rimske (vezane za urbana sredita) steci (za njih su vezani karakteristini termini) srednjovjekovne nekropole (esto su vezane uz ranije nekropole). Gomile rane se nalaze u poljima, kamene, zemljane na uskim kosama ili vrhovima brjegova). 1c) utvrde (vojni logori) na stratekim mjestima, uglavnom uzvienim. 1d) sakralni objekti i sakralni kompleksi lako prepoznatljivi zbog karakteristinih toponima i vezani za topografske karte, te podatke moemo nai i kod lokalnog stanovnitva. 2. SPECIJALNA ARHEOLOKA NALAZITA 2a) svetita, kultna mjesta 2b) ostave 2c) rudnici (nalaze se iznimno rijetko i to na podrujima bogatima rudama Srebrenica, Olovo), kamenolomi (Asseria) 2d) putovi Rekognosciranje odnosno terenski pregled moemo podijeliti u: konvencionalni intenzivni, ekstremni pregled Bez obzira na nain rekognosciranja, cilj je uvijek isti. Smisao ove metode jest izrada arheoloke karte tj. utvrivanje arheolokih podataka na nekom podruju. Rekognosciranje moemo podijeliti i po opsegu na: 1. opa utvrivanje svih nalazita unutar jedne drave 2. regionalna utvrivanje nalazita u jasno definiranim zemljopisnim cjelinama npr. upanije, Istra 3. lokalna znatno manje administrativne jedinice ili zemljopisne cjeline npr. Ravni kotari, dolina Neretve Rekognosciranja moemo podijeliti i po karakteru na: 1. sustavna svih nalazita bez ogranienja 2. pojedinana samo jedno razdoblje npr. prapovijest, antika ili srednji vijek 3. tematska unutar posebno definirane teme npr. naselja ili samo jedna kultura 4. problematska definicija znanstvenog problema npr. problem gustoe naseljenosti s obzirom na ekonomski odnos utvrenih prema neutvrenim naseljima.

Opi razlozi za rekognosciranje: zbog potrebe registriranja ukupne kulturne batine na nekom podruju zbog zatite zbog uklapanja arheolokih nalaza u urbanistike planove ili u turistiku namjenu. Arheoloki razlozi za rekognosciranje: zbog provoenja samog istraivanja na bilo kojem podruju. Studiranje topografije je vano radi uoavanja potencijalnih arheolokih nalazita te indikativnih toponima. I ove se metode ukljuuju: promatranje prikupljanje mjerenje eksperimentiranje. Faktor otkria 1. Teorijska i empirijska znanja o tome gdje uope moemo traiti neka nalazita s obzirom na njihovu vremensku pripadnost 2. Sami povrinski nalazi (sluajni nalazi) tj. faktor sluajnosti (70% planirano). Uglavnom se radi o pokretnoj arheolokoj grai (keramika) i ostacima kamenih graevina (gradina ili nekih drugih objekata arhitekture). 3. Topografija uoavanje onog to iskae iz prirodnih pojava, a posljedica su odreenih aktivnosti pojedinca tumuli, usjeci, zidovi kao ostaci fortifikacija. 4. Toponimi iznimno vani indikatori arheolokih lokaliteta (tumul, gomila, crkvina). 5. Metoda intervjua razgovor s lokalnim stanovnitvom radi prikupljanja informacija, toponima te niza legendi epskog karaktera vezanih uz odreene lokalitete. U metodu konvencionalnog rekognosciranja moraju ui i geofizike metode radi preciznosti evidentiranja arheolokih nalazita, a to su: avio snimak mjerenje elektrinog otpora (radari, georadari, magnetizam). Poetak rekognosciranja 1. odabrati podruje i odrediti cilj 2. odrediti vrstu rekognosciranja 3. organizacija samog rada 4. prikupljanje svih arheolokih podataka na podruju gdje e se raditi rekognosciranje (iz registara, zavoda, muzeja) 5. prikupiti sve podatke iz literature o tom podruju, a pogotovo kad se radi o sluajnim nalazima 6. prikupiti (eksortirati) sve podatke o tom podruju iz povijesnih izvora (vai samo za antiku i srednji vijek) 7. formiranje ekipe, broj ovisi o karakteru, opsegu i duini rekognosciranja (geodetske, arheologe, konzervatore, preparatore) 8. oprema (za orijentaciju): topografske karte, kompas; oprema za foto i tehniko dokumentiranje: nivelir, teodolit, pribor za crtanje, foto aparat 9. ambalaa za arheoloke nalaze (platnene vreice) Dakle, kod rekognosciranja potrebno je najprije jasno definirati prostor rekognosciranja. Zatim prethodi registar tj. nekakva arheoloka karta koja nam pokazuje arheoloki potencijal podruja, one pokazuju opu situaciju pa su nam potrebne topografske karte (razlika u mjerilima jest samo u finoi izrade, a nama one slue radi orijentacije tj. kao mogui indikatori arheolokog potencijala). Najea mjera: 1:25 000 ili 1:5 000.

Osnovna jedinica terenskog pregleda je kvadrat.

Slika 1. Kvadrat kao osnovna jedinica terenskog pregleda

Kako se orijentirati unutar kvadrata? Putem: 1. prirodne granice (potoci, vodotoci) 2. pojedinih objekata (crkve, groblja) Smisao rekognosciranja je izravan fiziki kontakt i vizualni pregled unutar mree, etnja kroz itavo podruje.

2.1.1. DOKUMENTACIJA
1. OPI REGISTAR NALAZITA tj. opi popis lokaliteta na tom podruju s rednim brojevima od 1 nadalje uz koje dolazi: redni broj kartona svakog pojedinog nalazita; naziv lokaliteta; njegova pripadnost administrativnoj jedinici (upanija i slino); vrsta lokaliteta (antika, prapovijest, srednji vijek), eventualno i kulturna atribucija (Starevaka ili Cetinska). 2. KARTON SVAKOG ARHEOLOKOG NALAZITA formular, to je osobna karta svakog pojedinog nalazita, ima svoj broj s rekognosciranja. Karton mora sadravati: broj datum rekognosciranja podruje rekognosciranja (od irih prema uim administrativnim jedinicama, npr. upanija opina) vrsta lokaliteta (prapovijesno, jednoslojno, kompleksno, villa rustica, castrum) ue kronoloke determiniranje zajedno s kulturnim (npr. neolitsko naselje Danilske kulture). opis topografskih svojstava samog lokaliteta (uska uzvisina, obrasla travom) opis postojeih povrinskih struktura (vidljivi zidovi, formacije i oblici koje oni zatvaraju i nain gradnje suhozid, buka) opis sitnih nalaza (vrsta, koncentracija i meusobni odnosi tih nalaza na povrini) opis stanja sauvanosti (kulturnih slojeva) stupanj ugroenosti (prirodna ili artificijelna, erozija, ljudska aktivnost) opis pozicije lokaliteta (prema drugim topografskim tokama). Ovo je minimum nunih podataka u kartonu. 3. TEHNIKA DOKUMENTACIJA skica arheolokog nalazita i njegovih topografskih odlika i moguih kamenih struktura 4. FOTO DOKUMENTACIJA crno bijelo i kolor, pozitive i negative (iskljuivo oznaiti smjer J-S, I-Z).

2.1.2. TOPONIMI
23.11.2001. Toponim naziv za razliite vrste zemljopisnih pojavnosti planina, brda, rijeka, naseljenih mjesta. Uloga toponima je orijentacija u prostoru i omoguavanje sporazumijevanja u prostornom smislu. Nastaju tako da se odreena pojedinost u zemljopisnoj pojavnosti oblikuje u jezgru koja je karakteristino vezana uz samu zemljopisnu pojavu. Toponimi s karakteristikama izgleda su: Dugo Polje, Mokronoge, Krivodol, Suhopolje, Uskoplje, Donje i Gornje Selo, Zloselo, Posavina Kojiput toponimi mogu biti transponirani sa izvornog mjesta i biti modificirani. Tako Podgradina ili Podgrae nije arheoloki lokalitet ve je toponim dobio naziv zbog prostorne odrednice koja je bila uoljiva (prostorni odnos naselja prema toj dominantnoj toci odnosno prema gradini). esto imate nazive suvremenih mjesta koja nose nazive kao to je Gradac. Ta naselja obino nisu na mjestu arheolokih lokaliteta, ali su prostorno odreeni prema nekoj toci koja je danas izgubljena, a toponim (prostorna odrednica) je preao na novo mjesto. Slini toponimu Gradac su i toponimi Gradina, Gradaac koji imaju asocijativni karakter (sinonim za grad). Termini tipa Gomila, Gromila su vrlo esti bezbroj ih je na razini rekognisciranja mikroprostora. Velika koncentracija gomila (gromila) na jednom mjestu utjee na naziv mjesta pa imamo toponim Gromiljak i to prelazi na suvremeno mjesto to ukazuje na to da oko, u ili blizu postoje arheoloka nalazita toga tipa. 10

Toponimi tipa Zidak i Ograenik ukazuju na postojanje zida to je opet asocijativno za grad. Toponim Guvnine vezan je uz odreeni tip gradine (eliptinog, krunog oblika). Neki toponimi se zadravaju na razini konstatacije neke topografske pojedinosti bez da ulazi u opisivanje: Dvorovi (registrira neki oblik ivota na tom mjestu), Mostine (ukazuje na postojanje putova na kojima je u prolosti morao biti most), Kuline, Zemunice (primaran je taj tip nastambi npr. Lasinjska kultura). Vrlo esti su toponimi crkvi kao to je Crkvina ime se uva tradicija sakralnog mjesta, a esto se dodaje i ime nekog sveca Sutilija od Sveti Ilija, Sumartin od Sveti Martina, Supetar od Sveti Petar Memorijalni termini su: Biskupija, Opatija, Opatovac, Remete (Remetinec, iz grkog preko latinskog u znaenju pustinjak, sinonim za odreene monake sredine), Kaptol, Manastirite pri emu nije bitna vremenska i ina pripadnost ve razlog zato je vezan za to mjesto. Svi toponimi sa svetakim imenima ukazuju na sakralni karakter toga mjesta. Neki toponimi odreuju djelatnost koja je tu postojala: Srebrenica, Olovo, Rudnik, Taborite, Veliki Tabor (iz maarskog jezika sa znaenjem vojni logor, ratni logor), Pazarite (u Lici), Bazar (mjesto na kojem je trgovite, sajmite), Veliko Trgovite (ukazuje na karakter mikrolokacije), Kordun (od fran. cordon = prolaz), upina (ukazuje na veliku koliinu keramikog materijala), Krevina (mjesto na kojem se krilo mnogo kamene grae), Grebnice, Grobnice, Grebe (vezano uz grobove, na tom se prostoru ne gradi, tamo se ne i de niti vodi stoka na pau) Mi ne ulazimo u vrijeme kada je to mjesto imalo tu funkciju, no ime je u svakom sluaju indikativno. Toponim Mogorjelo nastao je stezanjem izraza mjesto na kojem je mnogo gorjelo. Veza arheolokih karakteristinih toponima po jezicima Tel naselje koje pripada neolitu, ali nije karakteristino za nae podruje ve za Bliski istok (Tel Aviv), a kod nas znai humak, breuljak. U Turskoj je tel zamijenjen s rijeju tepeh i uvijek ukazuje na isti tip lokaliteta. U Tesaliji je to magula, a u Makedoniji je tumba. Na istonom Balkanu rije mogila dolazi iz ruskog jezika i objanjava grobnu humku, a veu se uz tel ili kurgan, a mi to zovemo tumul. Gradine oznaavaju i sljedei toponimi: castel (u Istri, castelijerska kultura), fortica i katela. Topografska mikropozicija i toponimija daju osnovnu sliku o arheolokim potencijalima odreenog prostora. U rekognosciranju je vrlo vana jedna nearheoloka metoda intervju tj. razgovor s lokalnim stanovnitvom. Ona je vana iz tri razloga: mogu postojati mikrotoponimi koji nisu zabiljeeni na kartama, a mogu biti indikativni (kad je veza izmeu toponima i arheolokog sadraja usko lokalnog karaktera) lokalno stanovnitvo je najbolji poznavatelj odreenog mikroprostora jer ono u tom prostoru obavlja svakodnevne poslove pa moe odmah uoiti arheoloke ostatke koji nikome nisu poznati, osim njima samima postojanje neke osnovne tradicije u obliku pria, legendi koje pokuavaju objasniti neku pojavu i arheoloku pojedinost (este su prie o svatovskom groblju, zakopanom blagu, hajducima, podzemnim hodnicima), a postoje i neki tereni koji su tabu, na koje nitko ne ide radi praznovjerja. Gdje je mogue, a gdje nije mogue oekivati arheoloki lokalitet? Uvijek e neki lokalitet promaknuti iz objektivnih razloga. Nekad e ostati bijela mrlja jer neko mjesto jednostavno nije bilo prihvatljivo za ivot ili zbog reljefa ili karaktera ili svojstava ili Primjer je sjeverna strana otoka Paga, gdje, ako je i bilo u prolosti, danas nije ostalo nita. Tamo se nee ii na rekognosciranje jer bi to bio gubitak vremena odnosno rezultat bi potpuno sigurno bio nikakav. Drugi primjer je podruje doline Neretve. Negdje na rubu moda je i postojalo neko sojeniarsko naselje no zbog kasnijih procesa to se danas ne moe utvrditi. Sve je zakopano sterilnim naslagama i jednostavno se ne moe znati ni gdje pokuati traiti.

11

2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA

7.12.2001. 1960ih i ranih 1970ih u okviru angloamerike arheologije dio srednje mlae generacije arheologa (Binford) pokrenuo je pokret koji se obuhvaa pojmom NOVA ARHEOLOGIJA. Taj je pokret bio isprovociran tadanjim stanjem arheologije to je bio povod opravdanoj kritici. Arheologija se udaljila od svog cilja (spoznati, istraiti, interpretirati). Poglavito se usredotoila na periferne stvari kao to je tipoloko-stilska analiza i kronoloko datiranje. Oni su smatrali da je arheologija postala samo sakupljanje grae, da iskljuuje kontekstualne i multidisciplinarne pristupe te je stoga destruktivna. Po njima u kabinetskom radu koristi se mali broj metoda koje su orijentirane na: kronologiju tipologiju funkciju grae. Nova arheologija je tvrdila kako tradicionalna, konvencionalna arheologija ne uspijeva ostvariti niti jedan od svojih ciljeva te je zahtijevala redefiniranje uloge, cilja i sadraja arheolokih iskopavanja te razvijanje i uvoenje novih metodolokih postavki (metoda) komplementarnih znanosti. Tako je ta skupina teoretiara pokuala vratiti arheologiju na njeno izvorno znaenje te uvesti itav niz metoda (terensku i kabinetsku obradu grae) kako bi se na osnovu njih graa koja e biti prikupljena bila kompletnija te se dobila sofisticirana interpretacija kulturno-povijesnih procesa. Bitne metode Nove arheologije su: statistika kvantitativna analiza minuciozna istraivanja stratigrafskih jedinica. Ali bi zapravo cilj trebao biti kombinacija metoda tradicionalne arheologije u okvirima nove suvremene arheologije. Uveden je novi pristup: ekstenzivni i intenzivni terenski pregled. To su dva osnovna pristupa koji mogu imati itav niz varijanti koje ovise o specifinostima svakog pojedinog terena. Cilj ekstenzivnog pregleda je rekognosciranje, a intenzivni pregled je terenski pregled ve poznatih arheolokih lokaliteta. Osnovni cilj ovog pristupa, kao i kod klasinih metoda, bio je utvrditi sva arheoloka nalazita i kartirati ih, ali razlika se manifestirala u samom provoenju terenskog pregleda. Cilj svakog terenskog pregleda je utvrditi ukupne arheoloke potencijale na odreenom prostoru. Osnovni metodoloki zahtjev je da se arheoloki nalazi ne registriraju samo kao arheoloki potencijal ve kao geoloka, mikrogeoloka, vegetacijska pojava tj. suodnos s okolinom. To nije jedina razlika izmeu konvencionalnog i ekstenzivnog terenskog pregleda. Kod ekstenzivnog i intenzivnog terenskog pregleda nema podjele po opsegu i karakteru, na opu i lokalnu, regionalnu ili na sustavna, pojedinana istraivanja, ve su sva istraivanja koja se provode u okviru tih terenskih pregleda sustavna. Sustavno znai da se promatra lokalitet u kontekstu kojem pripada. Ona takoer nikad nisu iznad lokalnih. Isto tako nema podjele prema znanstvenoj utemeljenosti jer su sva istraivanja ve znanstveno utemeljena (potkrijepljena) postavljanjem odreenog problema. Pristup koji postoji uobiajena je metoda u prethodnom ispitivanju arheolokog problema. Ekstenzivno rekognosciranje iskljuuje faktore otkria jer ide za vrlo detaljnim pregledima terena. Trae se sve vrste arheolokih nalaza, neovisno jesu li oni u autentinom izvornom poloaju ili su sluajno tu. Ono to je znaajno kod ovih i klasinog terenskog pregleda je jasno definiran prostor na kojem se provodi rekognosciranje. Ovdje se ne moe obuhvatiti veliki prostor. ak i ako se pregled provodi na prostoru koji bi se kod klasinog pregleda nazvao regionalnim, pregled se provodi u uim okvirima. Klasini se pregled provodi prema topografskim kartama, a ovdje je mrea (koja je neophodna) posve drugaija tj. rijetko se vri unutar postojee topografske podjele, a ako se i vri uvodi se druga manja mrea unutar podjele. Najee se za svako podruje razvija posebna mrea koja je prilagoena geomorfologiji prostora i vee se uz prirodne (rijeke) ili artificijelne granice (putovi, granice imanja). Dakle, ne postoji univerzalna mrea, ve postoje samo naela po kojima se ona uspostavlja. Ne postoji nijedna mrea koja bi se mogla prenijeti s jednog terena na drugi. Prvi put je ovakva mrea primijenjena u mesinskoj ekspediciji 1961., zatim u Argolidi, Tesaliji, na nekim grkim otocima, u Italiji, Sloveniji, a kod nas u projektu "Neotermalna Dalmacija" (Batovi, Chapman) te na Hvaru, Brau, Visu. 12

Nain koji jami potpunu pokrivenost prostora podrazumijeva gustu podjelu po transektima (pravokutna polja). irina im je jednaka, a duine su relativne i ovise o terenu. Ni mrea ne mora na cijelom prostoru biti jednako orijentirana ve jedan dio mree ima jednu orijentaciju, a drugi dio drugu orijentaciju. Nema univerzalnog pravila, ve to ovisi o afinitetu istraitelja ili o terenu. Slika 2. Razliite orijentacije mree Svako polje ima svoju oznaku (brojna, slovna ili alfanumerika). Oznake mogu ii u dva pravca od nulte linije (to je praktino ako postoji veliki broj polja). Nema univerzalnog pravila, ve to ovisi o afinitetu istraitelja ili o terenu. Slika 3. Alfanumerika mrea Alfanumerika mrea se razvija na topografskoj podlozi vrlo sitnih karata Rekognosciranje se provodi pregledom polja u pravcu njihova pruanja. Vrlo je bitno da polja budu jednake irine koja ne smije biti prevelika. Obino je irina 15-20 m jer je to irina koja se uzima kao prosjek kojeg moe istraiti jedan istraiva. irina zapravo ovisi o uvjetima preglednosti terena (reljef, vegetacija). Cilj je registrirati ne samo arheoloko nalazite ve i sve pojedinane nalaze bez obzira jesu li oni u svom izvornom arheolokom kontekstu ili nisu. Osim osnovnih mogu se uvesti i dodatna polja na nain da se svako polje podijeli na niz jednakih kvadrata. Tada je osnovna jedinica pregleda kvadrat, a ne transekt. Svaki kvadrat mora imati svoju oznaku zbog kartiranja nalaza. Slika 4. Podjela transekta na kvadrate Podruja pregleda ipak nisu mala pa se ta mrea ne moe uoiti na terenu i stoga je potrebna snimka prostora na koju se mrea grafiki prenese. Svaki istraiva dobije svoj sektor, kartu i kompas te pregled moe zapoeti. Dokumentacija je potpuno jednaka kod konvencionalnog i kod ovog rekognosciranja. INTENZIVNI PREGLED TERENA se ne primjenjuje za rekognosciranje ve za pregled pojedinih ve registriranih (otkrivenih) nalazita. Cilj je utvrditi tone granice lokaliteta, prostornu distribuciju arheolokih nalaza, njihov odnos, koncentraciju i bitne karakteristike kako bi se iz tih pojava i odnosa pokuao utvrditi karakter nalazita bez samog iskopavanja. Ovdje imamo potpuno jednak pristup kao kod ekstenzivnog pregleda samo su transekti puno ui (nekoliko metara irine) i u gustom rasporedu pokriva ih nekoliko istraivaa. Cilj je potpuno prikupljanje svih arheolokih nalaza i njihovo precizno kartiranje unutar transekta koji obino imaju puno finiju mreu. Obino je to koordinatni sustav. Svaki takav kvadrat je posebna jedinica pregleda. 13

Ovaj pristup, dakle, takoer ukljuuje mrenu podjelu terena, ali kod ekstenzivnog pregleda ona je ortogonalna, a kod intenzivnog ona se temelji na sustavu koncentrinih krugova koji se povlae iz pretpostavljenog sredita. Gustoa krugova je ua ili ira, finoa je vea ili manja, a uz osnovnu podjelu po krunicama postoji i dodatna radijalna podjela koja se povlai od sredita prema periferiji. Kod ovog pregleda finu mreu je mogue provesti na terenu i ona se obino provodi (trasirkama). Slika 5. Radijalna fina podjela Unutar svake jedinice pregleda vano je i samo kretanje koje uvijek mora biti ujednaeno tj. svi istraivai se moraju kretati na jednak nain. Kretanje unutar jedinice moe biti: 1. u linijama uvijek u istom pravcu 2. u dva pravca koja se sijeku pod pravim kutom 3. kaotino (samo na malim povrinama). Slika 6. Naini kretanja unutar jedinica Svi nalazi se kartiraju ovisno o tome kakvu ste podjelu imali tijekom pregleda (numerika, alfanumerika). Bitno je da je artefakt priblino odreen unutar lokaliteta tj. mree. Koliinu, vrstu i raspored nalaza u prostoru bitno je predstaviti na karti: histogramima, brojano, simbolima, raster (gustoa rastera) Kada se povrinski nalazi prikazuju simbolima mora postojati legenda, ali to je dosta nepraktian nain obiljeavanja jer pretpostavlja varijablu npr. 5-10 pa ne znamo da li se radi o 6 ili 9 nalaza. Isto vrijedi kod rastera. Najbolje je brojano prikazivanje jer pokazuje toan odnos prema jedinicama predmeta. Slika 7. Povrinsko prikazivanje nalaza Zbog ega je intenzivni pregled terena zamiljen takav kakav je zamiljen? Razlog je injenica da se u okviru Nove arheologije insistira na nedestruktivnom istraivanju. Polazi se od pretpostavke da su klasine metode iskopavanja destruktivne i nesofisticirane pa je bolje ne istraivati lokalitet ve na osnovi podataka dobivenih ovakvim pregledima terena i drugih relevantnih podataka doi do slike nalazita kako bi se ono sauvalo za vrijeme kad e metodologija arheologije biti sofisticiranija.

14

Ovaj pristup koji podrazumijeva da e se na temelju pregleda terena, koncentracije, distribucije dobiti slika lokaliteta je pogrean. Ta se metoda kao definitivan odgovor ne moe prihvatiti jer polazi od ideje da arheoloki nalazi na povrini daju sliku svih aktivnosti na tom lokalitetu u odreenom trajanju tj. pretpostavlja da se nijedan nalaz ne nalazi u sekundarnom ili tercijarnom poloaju ve u svom primarnom poloaju (nikakvo pomicanje s prvotne pozicije). Ideja da se na temelju toga moe stei slika itavog lokaliteta tokom itavog njegovog trajanja je pogrena. Iz povrinske distribucije ne moe se dobiti slika o distribuciji, rasponu, karakteru artefakata niih slojeva. U naravi su nii slojevi posve drukiji. I najbolje sauvan lokalitet uvijek ima neposredni povrinski sloj koji je makar prirodno destruiran pa se svi povrinski nalazi zapravo nalaze u sekundarnom poloaju, a ne u onima u kojima su bili u trenutku prestanka upotrebe. Prema tome povrinski nalazi ne odraavaju nita. Pogotovo kod onih lokaliteta s razvojnim (kulturnim) hijatusom. Ovo pogotovo vrijedi za ona pitanja koja se tiu strukture i karakteristika svakog pojedinog nalazita svim pitanjima vezanim npr. karakter djelatnosti, nainu gradnje, na pitanja kronologije i kulturne pripadnosti starijih slojeva. Pogotovo ne kod vrlo sloenih lokaliteta sa sloenom stratigrafijom (razliitim okomitim i vodoravnim stratigrafskim jedinicama i razliitim preslojavanjem gdje najdublji slojevi ne moraju biti najstariji i obrnuto). Po slojevima se mijenja organizacija naselja, veliina objekata, funkcionalni raspored Sve te dodatne informacije mogu se dobiti drugim metodama, ali definitivna konana i fina analiza moe se dobiti samo razvijenim metodama klasinog iskopavanja. Osnovne nove metode rekognosciranja Nove arheologije su: specifinost lokaliteta iskljuen faktor otkria prostorna podjela na transekte lokalni karakter. Ekstenzivni i intenzivni pregled terena su detaljniji, precizniji, iskljuuju subjektivnost to je korisno kod ovih metoda? One daju informacije o veliini nalazita, daju poetnu sliku, ali ne pomau u stjecanju cjelovite slike lokaliteta jer postoji itav niz drugih nalaza razliite tipologije, kulturne pripadnosti, a oni se nalaze u dubljim slojevima te nam mogu dati vane informacije o organizaciji razliitih vrsta objekata, povezanosti arheoloke grae s karakterom odreene djelatnosti Dakle, postoji greka u teorijskom pristupu, postoje ogranienja koja se mogu izbjei samo klasinim arheolokim pristupom bez obzira koliko on bio destruktivan, a on e biti destruktivan sve manje i manje jer metode i sama arheologija postaju sofisticiranije. Uz ove konvencionalne i ekstenzivne metode primjenjuju se i druge metode prepoznavanja arheolokog nalazita.

2.2. METODA ZRANOG SNIMANJA

Poetkom II. sv. rata, s razvojem zrakoplovstva i tehnologije (fotografiranja) javlja se zrano snimanje. Prvotno je to snimanje bilo samo za vojne potrebe, ali se s vremenom upotreba proirila pa se tako i u arheologiji poela upotrebljavati metoda zranog snimanja (ne avionskog jer se snimanje moe vriti i s visokih poloaja, iz helikoptera, balona, satelita). Iz ptije perspektive percepcija je drugaija pa je mogue sagledati cjelinu lokaliteta u prostornom smislu te je lake uoiti tragove djelatnosti koje su inae gotovo nevidljive ljudskom oku. Zrana fotografija podrazumijeva ili snimanje pod odreenim kutom ili odreeni tip osvjetljenja ili odreenu kameru ili filmova osjetljivih na odreene spektre (infracrvene). Snimanje moe biti automatsko ili runo te okomito ili koso (pod kutom). Filmovi mogu biti: pankromatski (crno-bijeli), filmovi osjetljivi za odreeni spektar ili obini kolor filmovi (koji pojaavaju razlike u tonovima boja kao posljedice postojanja arheolokih objekata).

15

Slika 8. Zrani snimak Za arheologiju zrana fotografija je zanimljiva jer registrira tri vrste pojava vanih za prepoznavanje arheolokog lokaliteta: Mikrotopografske promjene (promjene u reljefu) vidljive u razliitim tonalitetima povrine koja se snima (svjetlo-sjena), a koji se registrira pod odreenim uvjetima. Svi lokaliteti koji su posljedica antropogenog djelovanja uvijek dovode do promjena u reljefu. Pod odreenim uvjetima snimanja mogu se uoiti i minimalne promjene u reljefu jer u odreenom tipu osvijetljenosti razliiti oblici daju razliiti kontrast. Bez obzira na kut snimanja (pravi ili otri) vano je da je osvjetljenje pod otrim kutom. Ravna povrina daje potpuno ujednaeni reflekt. Reflekti arheolokog lokaliteta su razliiti u jednakim uvjetima osvjetljenja. Kose povrine izloene osvjetljenju pod pravim kutom daju svjetliji ton. Povrine na suprotnoj strani i ukopane povrine su u sjeni. Na temelju razlike refleksije osvijetljenosti dobiju se snimke na kojima se mogu registrirati arheoloki lokaliteti. Slika 9. Mikrotopografske promjene

16

Promjene u vegetaciji su druga vrsta pojava koje se registriraju i vrlo su vane kod zrane fotografije. Svaka arheoloka pojava manifestira se u tlu promjenom vlanosti i time razliitom vegetacijom. Slika 10. Promjene u vegetaciji Na slici lijevo prikazano je kako se dvije situacije zakopani zid i ukopana jama u etiri razliita razdoblja manifestiraju na vegetaciju. U proljee je vegetacija nad kamenim konstrukcijama uta jer je tu manje vlage, a tamo gdje su uvjeti normalni vegetacija je zelena. Tako je stvorena vrsta "reljefa" s razlikom u boji. Vegetacija nad ukopanim objektima je via i u koloritu izrazitija. U vrijeme klasanja vegetacija nad kamenim konstrukcijama je za 3040 cm nia (ako se radi o kulturi, a ne travi), a nad ukopanim objektima via od vegetacije nad ostalom dijelu. Nakon nevremena vea teta je nad ukopanim objektima, a to se iskazuje manjom visinom vegetacije. Nad kamenim supstrukcijama posljedice nevremena su minimalne ili ih ak uope nee biti. U vrijeme dozrijevanja vidljive su razlike u visini i u boji. Sve se ove promjene vide na avionskim snimcima samo ovdje te konture nisu otre ve su pomalo razlivene. To nije jedna otra crta, ali to nam nije bitno jer promjene ipak moemo sagledati.

17

14.12.2001. Trea vrsta pojava nije bitna i nije esta, ali treba ih se uzeti u obzir. To su promjene u samom tlu koji su posljedica razliitih aktivnosti. Svi zahvati u tlu dovode do poremeaja povrinskih odnosa i obino se radi o zahvatima na veim povrinama pa ih je teko ili nemogue jednostavno vizualno uoiti jer se radi o minimalnim zahvatima. Obino su to arheoloke pojave teko odrediva znaaja. To su minimalni zahvati pa nema promjena u reljefu i vegetaciji. To mogu biti kanali za navodnjavanje, putovi (mala neznatna poravnavanja, ali se prostiru na velikim duinama)... Slika 11. Centurijacija Pule Avionski snimci koriste se za registriranje i otkrivanje arheolokih nalazita, ali i kao vrsta pripremnih radova prije poetka iskopavanja. Koriste se uglavnom snimci raeni za civilne potrebe. Snimci, razliite metode, filmovi razliitog spektra namijenjeni vojnim potrebama registriraju razliite vrste promjena no takva je vrsta podataka nama nedostupna. Ti su snimci puno kvalitetniji, ali i oni civilni se mogu uspjeno iskoristiti za detektiranje i analiziranje (primjer je centurijacija Pule i Zadra).

Slika 12. Centurijacija Zadra 18

Na slici desno imamo primjer avionskog snimka iz june Italije koji je snimljen u toku prvog svjetskog rata. Snimak registrira i pojave u mikroreljefu i vegetaciji. Rije je o prapovijesnom naselju zbijenog tipa ija se prostornost definira dvama krugovima tj. rovovima izvan kojih nema arheolokih objekata.13 Premda je arheolokom obradom mikroreljef prilino oteen vide se mali krugovi rije je o prilino pravilnim krunim formacijama tj. objektima zemunikog tipa. Najbitnija nije sama registracija nalazita ve to to se na osnovu avionske snimke moe voditi vrlo ciljano arheoloko iskopavanje tono tamo gdje se oekuje neki objekt. Dakle time se iskopavanje moe paljivo usmjeravati. Slika 13. Zrani snimak prapovijesnog naselja u junoj Italiji Drugi primjer je suburbani kompleks gdje se radi o vrstim zidanim objektima. Ti su efekti na avionskom snimku jednaki, a dodatni element je vlaga. Povrine gdje postoje vrste supstrukcije manje su vlane pa uz promjenu u reljefu i vegetaciji imamo i promjenu vlanosti tj. kolorita. Na snimci vidimo cijeli lokalitet pa iskopavanje moemo voditi ciljano na odreenoj povrini koju emo istraiti u jednoj kampanji. Ova se tehnika poela sluajno upotrebljavati u toku I. sv. rata te se razvijala s vremenom naroito s razvojem fototehnike. Slika 14. Zrani snimak suburbanog kompleksa

13 To je sistem eskarpe i kontraeskarpe bedem koji postoji jo se vie poveava ako se produbi prostor ispred njega.

19

Nekad je jako dobro snimati poslije kie jer su tada boje izrazitije i kontrast je vei. Vrlo se uspjeno mogu uoiti i podvodna nalazita (jezera, mora). To se odnosi na priobalje tj. na manje dubine. Najbolje je snimati za velike oseke, kada je more ie i prozirnije. Slika 15. "Zrano" fotografiranje

Slika 16. Kosa i vertikalna zrana fotografija

20

2.3. GEOFIZIKE METODE

Suvremena arheologija u svrhu rekognosciranja, ali i kao metode koje prethode iskapanju te se koriste i u iskapanju, primjenjuje razne metode koje moemo obuhvatiti pojmom geofizike metode.

2.3.1. METODA SPECIFINOG OTPORA TLA

Druga metoda kod registracije nalazita i kod pripreme iskopavanja je metoda specifinog otpora tla. Ona se poela upotrebljavati 1920ih u geologiji i graditeljstvu za istraivanje razlika u geolokim formacijama na velikim povrinama i dubinama. Razliite vrste tala pokazuju razliite sposobnosti provoenja elektrinog toka izmeu dvije elektrode u zemlji. Kod geolokih istraivanja razmak izmeu elektroda je 1 km. U arheologiji je metoda neto modificirana, a to se svodi na jasno definirane male povrine. Obino su to povrine 10x10 ili 20x20 m i moe se imati vie takvih povrina koje se sukcesivno istrauju. Te se povrine dodatno dijele na niz paralelnih polja transekta. Oni su ujednaene irine od 1 m. Mjerenje se vri postavljanjem elektroda na svaki duni metar kroz koje se inducira elektrini tok i na mjerau otpora oitava se stupanj otpora. Mjerenjem stupnja napetosti izmeu dviju elektroda utvruje se veliina elektrinog otpora i dobivamo pozitivne (vea provodljivost) ili negativne podatke (manja provodljivost). Otpor ovisi o tri faktora: sastav tla, koliina vlage i koliina iona (negativno nabijenih elektrinih estica). Ako su dva elementa jednaka na svim tokama, otpor ovisi o treem elementu (u teoriji). Koliina vlage je obrnuto proporcionalna otporu to je vea vlaga, manji je otpor, i obrnuto. Na arheolokom lokalitetu odjednom djeluju sva tri faktora. Slika 17. Metoda specifinog otpora tla U teoriji, metoda podrazumijeva da razliite vrste tla razliito provode elektrini tok. Kompaktnija tla pruaju vie otpora od rastresitih tala. Povrine s puno kamena tee provode tok pa je otpor vei. Koliina iona ovisi o koliini organskih tvari arheoloke formacije imaju velike koliine organskih tvari pa je njihova koncentracija puno vea. U vlanim klimama rastresitije vrste tla apsorbiraju vie vlage i vie je zadravaju (za razliku od gline). U suhim klimama due zadravaju vlagu kompaktnije vrste tla. Registriraju se anomalije koje su posljedica postojanja ukopanih vrstih, kamenih formacija. Otpor je obrnuto proporcionalan koliini vlage, a proporcionalan kamenom materijalu. Ukopani objekti imaju veu provodljivost, a kameni objekti imaju vei otpor. Mjerei otpor i grafiki nanosei izolinije dobiju se konture postojeih objekata. Povezivanjem dobivenih vrijednosti u horizontali dobivamo sliku lokaliteta. Jame e uvijek davati manji otpor, a povrine s kamenom ili drugom strukturom poveavaju stupanj otpornosti. Koliina iona je posljedica prisutnosti organskih tvari tj. uzrok njihove sedimentacije. Kulturni sloj je u velikoj mjeri od organskih tvari, to znai da e provodljivost biti vea nego na onim mjestima gdje je slojeva malo ili ih uope nema.

21

Ova se metoda jednako primjenjuje kod ekstenzivnog i intenzivnog pregleda te kod istraivanja koja prethode iskopavanju. Na njoj insistira Nova arheologija, a umjerena struja koristi metodu za orijentaciju ciljanog istraivanja. Ova je metoda vezana uz nizinske prostore. U Hrvatskoj metoda je upotrebljavana u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok u Dalmaciji nije dala zadovoljavajue rezultate zbog velike koliine kamena. Primjena ove metode zahtijeva suradnju sa strunjacima.

2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA

Magnetna se metoda temelji na postojanju termoremanentnom magnetizmu svi objekti izraeni od zemlje i izloeni peenju te hlaenju registriraju stanje Zemljina magnetskog polja u tom trenutku. Magnetsko polje Zemlje se mijenja tijekom vremena (po inklinaciji i deklinaciji). Odstupanje je trajno (pozitivno i negativno). Mjerenje magnetometrom (po nekim odnosima) registrira anomalije na mjestima koja su zadrala termoremanentni magnetizam (pei, keramika, podnice, opeka...) u odnosu na povrinu gdje nema takvih anomalija. itajui ta odstupanja na lokalitetu dobivaju se podpovrinske strukture. Metoda se provodi podjelom terena na mreu te se mjere parametri svakog polja. Iste vrijednosti ine konture nekog objekta. Kod nas su se ovom metodom sluili Slovenci. Primjer primjene ove metode je rimski castrum kod kojeg je dobiven plan na temelju kojeg je mogue provoditi ciljano istraivanje.

Slika 18. Geofiziki pregled rimskog logora Longovicium, magnetski pregled i arheoloko tumaenje

2.3.3. GEORADAR
Georadar je jo jedna od geofizikih metoda koje se uspjeno primjenjuju i kod registracije i kod pripreme iskopavanja. U pravilnom ritmu teren se pregleda instrumentom koji ima antenu koja ide po tlu i kroz koju se induciraju geomagnetski valovi, a ona istodobno prima njihov odraz. Na magnetskoj traci biljei se brzina odraza. Razliite vrste tla daju razliitu brzinu odraza. Dobivamo profile linije po kojoj je iao radar i taj magnetski zapis treba proitati i dodati odreene dubine. Na temelju ovakvog profila treba interpretirati u arheolokom smislu u profil i 22

u obliku jedne arheoloke osnove gdje e se iskazati priroda i karakteristike objekata koji su uvjetovali brzinu odraza.

Slika 19. Radarski pregled, tlocrt, presjek i radarski profil

2.3.4. METODA GEOLOKOG BUENJA

11.1.2002. Metoda geolokog buenja koristi se u svoja dva osnovna aspekta. Jedan je vezan uz registriranje arheolokog nalazita u specifinim uvjetima: kad postoji sumnja da na odreenom prostoru postoje lokaliteti koje se ne moe rekognoscirati klasinim nainima jer su lokaliteti preslojeni mlaim formacijama. Ova je mogunost esto prisutna na rijenim terasama jer se tu arheoloki slojevi uvijek nalaze pod recentnim naslagama. Dakle do tih arheolokih formacija moe se doi borovanjem ili geolokim buenjem. Kod klasinog buenja na vrhu je svrdlo, a u nastavku je uplja cijev koja je znatno manja od one u geolokim istraivanjima. Sama debljina builice ne smije imati veliki promjer zato to ne smijemo napraviti itav niz oteenja koja e smetati u kasnijem istraivanju. Debljina ne smije biti ni pretanka jer je potreban cjelovit uzorak. Na lokalitetu se postave fiksne toke u odreenom rasponu. Raspon treba osigurati da lokalitet nee promaknuti, ali ne smije biti pregust. Primjenom builice na tim tokama uzimaju se uzorci koji su u obliku cilindara. Na svim tokama dobivaju se cilindrini uzorci svih formacija, i geolokih i arheolokih. Njihovom usporedbom mogue je utvrditi kulturni, arheoloki sloj koji e se isticati bojom, kvalitetom i konzistentnou od drugih geolokih formacija. Tu e se nai i ostaci pokretnog arheolokog materijala. 23

Jednostavnim oitavanjem na uzorku dobivamo poziciju sloja u stratigrafiji lokaliteta kojeg ispitujemo. Mjesto kulturnog sloja odreeno je u odnosu na dno i u odnosu na povrinu ime se dobiva pozicija kulturnog sloja, a dobit emo i debljinu tog kulturnog sloja u toj toci. Iz toga moemo ocijeniti isplati li se istraivati taj sloj tj. isplati li se dizati sve recentne slojeve koji mogu biti vrlo debeli. Tako se nee isplatiti ako je kulturni sloj debeo 10-20 cm. Drugi se aspekt oituje na poetku istraivanja lokaliteta za koji je ve odlueno da e se istraivati, meutim, na temelju njegove topografije, koja je u biti ravna linija, nije mogue usmjeriti iskopavanje na dio s najboljom stratigrafijom tj. na mjesto gdje se mogu oekivati optimalni rezultati. U takvom sluaju, na tom se lokalitetu postavi osnovni koordinatni sustav. Na njemu se po pravilnom ritmu razvije odgovarajua mrea na ijim e se tokama uzimati uzorci pa se dobiju dva potpuna presjeka na itavom prostoru lokaliteta. Pomou toga e se znati gdje je najbolje zapoeti istraivanje. Ovo posebno vrijedi za lokalitete naseobinskog tipa, a ovu metodu naravno neemo primijeniti na nekropoli. Ovo je korisna metoda i daje solidne informacije prije svega o poziciji lokaliteta, posebno tamo gdje nema povrinskih nalaza. U cilindrima moemo oitati irinu i dubinu sloja te poloaj zdravice. Tako dobivamo profil nalazita. Slika 20. Metoda geolokog buenja

24

2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE

Ove etiri metode se najee primjenjuju u arheologiji, ali nemaju istraivaki karakter kao npr. fotosonda. Postoji jo nekoliko metoda, ali one ne daju vrste garancije pa se na njih ne moemo bezrezervno osloniti.

2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA

Ova je metoda jedno vrijeme bila u modi, pogotovo kod istraivanja nekropola i ona tu daje najbolje rezultate, neovisno o razdoblju. Meutim, ona ima i svoja ogranienja. Na lokalitetu se razvije grublja mrea koja e osigurati ravnomjerni pregled. Tu se registriraju sve toke gdje detektor daje odreene signale. Na temelju tih toaka radi se iskopavanje, ali nikako ne samo na tim tokama. Detektor prua mogunost otkrivanja metalnih predmeta, ali nam ne pokazuje njihov karakter i starost pa ne znamo je li taj metalni predmet pojasna kopa ili konzerva Gavrilovi jetrene patete. Isto tako ova e metoda iskljuiti sve grobove bez metalnih priloga, ona ne daje nikakve informacije o poloaju, dimenzijama, orijentaciji grobne jame... Nama je cilj iskopati nekropolu u cjelini, a uvijek moe promaknuti poneki grob koji je dislociran i to nije velik problem, ali ako bi se oslonili samo na ovu metodu propustili bi velik broj grobova. Takoer njena upotreba je mogua samo za lokalitete od bronanog doba nadalje.

2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA

Ova se metoda jo naziva i metodom analize pH faktora odnosno metodom utvrivanja koliine fosfora. Ovo je kemijska metoda i koristi se naroito na mjestima gdje je tlo vrlo kiselo pa brzo dolazi do raspadanja kostiju te je teko registrirati postojanje grobova odnosno kostiju. Proces topljenja kostiju ostavlja posljedicu koja se utvruje uzimanjem uzoraka i analizom koliine fosfata u njima jer taj proces dovodi do drastinog poveanja koliine fosfora u odnosu na prosjek. Postoje lokaliteti trenutanog karaktera (kod nas ih nema) npr. kad ovjek nakon lova odbaci kosti nakon lova pa se na tom mjestu povea koliina fosfata u tlu. Poznato je mjesto Star-Kar. Ovakva su mjesta veinom mezolitskog karaktera.

2.4.3. METODA POVRINSKOG PREGLEDA TLA

Ovo zapravo i nije znanstvena metoda, po teoretiarima ovo ispitivanje podrazumijeva samo skidanje tankog povrinskog sloja, ali to je ono to uvijek i onako uradimo na nekom lokalitetu (tzv. eprkanje). Metode koje se rijetko upotrebljavaju i teko je da emo se s njima susresti One se primjenjuju na onim tipovima lokaliteta na kojima je mogue doi do rezultata primjenom tih metoda. Vezane su za istraivanje odreenih tipova grobova - grobova s komorom. Takve su metode metoda fotosondi i ehoradar. Ehoradar registrira razlike u punim i praznim prostorima tj. utvruju postojanje upljina grobnih komora npr. u etruanskim grobnicama. Kod fotosonde malim se mikrosondama ulazi u unutranjost npr. grobnice te se mikrokamerom snima unutranjost i prije samog iskapanja.

25

2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN

2.5.1. GEODETSKI SNIMAK
Geodetsko snimanje se radi prije poetka iskopavanja i spada u njegovu pripremu te je neizostavan dio arheoloke dokumentacije. Geodetsko se snimanje poduzima iz vie razloga: Topografija arheolokog lokaliteta je fiziki odraz svih procesa koji se odvijaju na nekom lokalitetu za vrijeme njegova trajanja. Ona je uvijek posljedica artificijelnih ljudskih djelatnosti u vremenu i prostoru iz ega proizlazi razlikovanje na prostornom i vremenskom nivou. Djelatnosti su posve razliite, a kako se one razlikuju po karakteru razlikuju se i njihove posljedice. Te se aktivnosti mijenjaju tijekom vremena, a to se manifestira na topografiji. Npr. neolitska naselja na prostoru Dalmacije razlikuju se prvenstveno po: intenzitetu, opsegu i karakteru, a to se sve moe oitati sa geodetskog snimka reljefa i on kao takav ima vrijednost dokumentacije.

Slika 21. Primjer geodetskog snimka Na ovom primjeru geodetskog snimka moe se proitati da na rubu jednog platoa postoji uzvienje promjera ~150 m (200 m). Na temelju povrinskih nalaza i geodetskog snimka ne moemo stei informaciju o debljini kulturnog sloja: je li prostor bio ravan pa je nastalo uzvienje ili je od poetka postojalo uzvienje pa postoji ujednaen kulturni sloj. Topografija e se nakon iskopavanja totalno promijeniti, a geodetski snimak je jedini nain da se lokalitet potpuno sauva jer on dokumentira arheoloki lokalitet na nain da se moe stei dvodimenzionalna, ali i trodimenzionalna projekcija lokaliteta. Druga vana stvar kod geodetskog snimka je ekvidistanca jednakomjerni razmak izmeu izohipsa. Ekvidistanca se kree od 0,5 do 1 m na arheolokim lokalitetima i zapravo predstavlja na kojoj udaljenosti dolazi do promjene visine. Na temelju snimka moe se predoiti izgled terena. Mogue je povui itav niz presjeka lokaliteta. Puni smisao izrade ovih snimaka krije se u sljedeoj injenici: Iskopavanje je istraivanje procesa koji su doveli do topografije i to ireverzibilno, ali mi analiziramo u odnosu na realni, stvarni poetak, osnovno polazite. To to istraujemo rezultira stratigrafijom koja se ne moe analizirati obrnutim redom, ve ima stvarne poetke pa moramo imati polazite u odnosu na nae polazite jer ne znamo prvotnu topografiju. Istraujui stratigrafske jedinice istraujemo procese, djelatnosti i aktivnosti koje su dovele do njih. Stratigrafske jedinice analiziramo od poetka do kraja, a prvotna povrina je zadnje do ega dolazimo pa moramo praviti usporedbe na temelju geodetskog snimka i kasnijeg snimka istraivane povrine. Dakle postoji prvotna i aktualna topografija. 26

Analiza poinje od prvotne topografije koju moramo s neim usporeivati, a to moemo samo s aktualnom topografijom. Dakle, geodetski snimak nam je s jedne strane potreban za dokumentaciju, a s druge on je nae polazite za daljnju analizu (stratigrafiju). On dakle ima tri zadae: prikaz topografije (reljefa) omoguavanje spoznaje promjena na nalazitu omoguava nam analizu stratigrafije. Geodetski snimci arheolokih lokaliteta uglavnom se rade u mjerilu 1:100,a ekvidistanca se kree 0,5-1 m i to je dovoljno za prikaz svih finih pojedinosti na jednom lokalitetu.

Slika 22. Primjer geodetskog snimka ili plana

2.5.2. SITUACIJSKI PLAN

Na geodetski snimak aplicira se kvadratna mrea kako bi se dobio situacijski plan. Situacijski plan je trodimenzionalna slika s izohipsama i kvadratnom mreom. On je u pravilu neizostavan dio dokumentacije. Mrea se postavlja prvo na terenu. Situacijski plan slui za: praenje i odreivanje strategije i plana iskopavanja, planiranje daljnjeg iskapanja praenje samog iskopavanja, odnosno biljeenje razvoja iskapanja (razlika u rafuri pokazuje razliite povrine istraivane u razliitim kampanjama) analizu rezultata iskapanja, meusobno usporeivanje kvadrata kod razliitih kampanja, povezivanje tehnike dokumentacije razliitih kampanja u jednu istraivaku cjelinu lake snalaenje strune i javne publike u danom materijalu. Dakle, tu se unose podaci do kojih se dolazi iskopavanjem. Plan slui i za planiranje daljnjih iskopavanja ovisno o prethodno istraenim sektorima. Daje se jasna slika o dinamici, toku i rezultatima, te o prostornom rasporedu pojedinih objekata i eventualne razlike u stratigrafiji na pojedinim dijelovima lokaliteta.

27

2.6. MREA
18.1.2002. Razlozi postavljanja mree kako bi: 1. iskapanje bilo planski organizirano i sistematino (da bi se moglo znati gdje ste, jasno odreene povrine) 2. se uoile prostorne pozicije (poloaji) i meusobni odnosi svih objekata 3. da bi se mogla raditi (tehnika) dokumentacija 4. da bi se iskopavanje moglo razvijati u vertikalnom i horizontalnom smjeru tj. da bi se mogle pratiti promjene u horizontalnom i vertikalnom smjeru (distribucija nalaza na lokalitetu, stratigrafija; dakle prostorne i stratigrafske pozicije) 5. da bi se moglo planirati daljnje istraivanje Mrea treba biti postavljena na odreeni nain kako bi odgovorila svim zahtjevima zbog kojih se i postavlja. 1. Prvi zahtjev koji se postavlja pred mreu je JEDINSTVENOST MREE tj. mrea mora biti razvijena za lokalitet u cjelini odnosnu itavu povrinu istraivanog dijela, neovisno o dinamici i redu istraivanja. No mrea ne mora biti fiziki postavljena na itavoj povrini, ako pojedini dijelovi nisu dio istraivanja. Mrea se fiziki postavlja samo na dijelu lokaliteta koji je predmet trenutnog istraivanja. 2. Drugi zahtjev kod postavljanja mree je TRAJNOST MREE tj. mrea mora biti tako postavljena da traje od poetka do kraja istraivanja (pa makar ono trajalo 20 godina), ali to zapravo podrazumijeva njenu obnovljivost uvijek na istim mjestima. Dakle, to ne treba biti fizika trajnost. Trajnost tj. obnovljivost mree podrazumijeva fiksiranje odreenog broja toaka koje e omoguiti da se mrea moe obnavljati u sljedeim kampanjama na nain da svaki element tj. toka mree uvijek bude postavljenja u istu poziciju. 3. Sljedei zahtjev je TONOST i PRECIZNOST tj. svi elementi mree moraju biti potpuno podudarni odnosno u okviru minimuma tolerantnog. Iz toga proizlazi da se mrea mora postavljati optikim (geodetskim) instrumentima (nivelir, teodolit14). 4. ORIJENTACIJA mrea uvijek mora biti orijentirana prema stranama svijeta zbog toga to su sve arheoloke formacije orijentirane prema stranama svijeta (crkve, grobovi, stambeni objekti). Manje vaan razlog je ????. Trei razlog je to to nam ovakva orijentacija omoguava da u toku voenja dnevnika lako i precizno odreujemo pozicije arheolokih formacija i nalaza. Ako mrea ne bi bila orijentirana po stranama svijeta, u dokumentaciji bi se morali sluiti sporednim stranama svijeta. 5. OZNAAVANJE MREE svi dijelovi mree moraju biti numerirani i tu nema univerzalnog pravila. Svaki kvadrat mora imati svoju oznaku. Oznake mogu biti numerike (rimske, arapske), alfanumerike ali u principu je najjednostavniji nain obiljeavanja mree rimskim brojevima zato to pri obiljeavanju i svaki vrh kvadrata (sjecite) mora biti oznaen, a njih je vie nego samih kvadrata. Obiljeavanje se vri zbog: razvijanja istraivanja (gdje se nalazimo) voenja dnevnika jer se radi u segmentima koji se kasnije spajaju. Vrhovi (sjecita mree) se obiljeavaju zbog onoga to nazivamo KOTIRANJE. U toku iskopavanja itava povrina istraivanja se neprekidno mora nivelirski oitavati u svim ovim tokama, nakon svakog sloja, nakon svakog otkopa. To se vri i na nekim drugim tokama, ovisno o stratigrafskim odnosima i formacijama koje se pojavljuju prilikom iskopavanja.

14 Teodolit je vrlo precizan i stoga vaan za tehniku dokumentaciju (iako se na veini lokaliteta radi s nivelirom koji je manje precizan i uzrokuje blage devijacije kod usporedbe pojedinih lokaliteta).

28

Da bi se itanja mogla komparirati toke moraju biti oznaene. Oznaavanje se vri in continuo tako da idemo vodoravnim ili horizontalnim linijama, ali se moe i drugaije vriti. Pojedine sektore moemo oznaiti slovima, pa unutar njih vriti daljnje oznaavanje. Slika 23. Oznaavanje mree Ovo je pet osnovnih zahtjeva koji se postavljaju pri postavljanju mree kako bi mrea odgovorila potrebama zbog kojih je i postavljenja. Mrea se postavlja bez obzira kojim e se metodama kopati, hoe li cijeli lokalitet biti istraen i kojim e redom biti istraen.

2.6.1. POSTAVLJANJE MREE

Postavljanje mree je prilino rutiniran posao koji trai neto geodetskog znanja. Treba nam pet fiksnih toaka fiziki postavljenih kako bi nam jamile trajnost mree, kako bi svaka toka dola na svoje mjesto od poetka do kraja iskopavanja. Osnovno pravilo je da se mrea postavlja prema koordinatnom sustavu pa treba na dijelu lokaliteta, za koji smo sigurni da nee biti dio iskopavanja ili e to biti tek na kraju, postaviti fiksnu toku STAJNA TOKA.15 To je mali kameni ili betonski blok koji se fiksira (ubetonira), a na njemu postoji fiksirana jedna oznaka u obliku kria ili slova X.

Slika 24. Stajna toka Iznad bloka se postavi teodolit (bolji od nivelira), a zatim se optiki visak postavi tono iznad sredita oznake. Ukoliko instrument nema optiki visak, koristi se klasini visak iji vrh visi sa stativa. Taj visak mora stajati tono iznad sredita oznake, a vrh viska ne smije dodirivati toku. Zatim se odredi njegova pozicija prema stranama svijeta (pomou kompasa na instrumentu) jer toke moraju biti orijentirane prema stranama svijeta kao i mrea..

15 Reper nema veze sa stajnom tokom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne toke. Za nas je to idealna ravnina koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi itamo vrijednost naih otkopa. Na stajnu toku stavlja se instrument, a na reper letva.

29

Slika 25. Postavljanje mree Nakon toga, u objektivu, u jednom posebnom dijelu oitaju se stupnjevi u toj poziciji instrumenta, a zatim se kroz objektiv (dvije tanke niti koje se zovu konanice) na jednom od krajeva lokaliteta fiksira prva od stalnih toaka. Za fiksiranje je najpraktinija metalna cijev sa drvenom jezgrom. Ta se cijev uvruje, i to trajno, na jednom od krajeva lokaliteta tako da se njena pozicija kontrolira u objektivu na nain da je konanica nekako sijee po sredini. Ta se cijev zabetonira, uvrsti. Ona je postavljena priblino potpuno precizno kada tono na mjestu gdje pada konanica, u drvenu jezgru, zabijmo avli na nain da konanica pada tono na njegovo sredite. Ako postoje devijacije, makar i male, one u odnosu na udaljenost dovode do progresivne devijacije. Ovo je prva toka (toka A na slici). Za razliku od nivelira (mogunost okretanja samo oko vertikalne osi), teodolit se moe okretati i zajedno sa kuitem i samostalno za 180, a to je vano jer tako dobivate apsolutno tono postavljenu nasuprotnu toku na drugom kraju lokaliteta gdje se na isti nain postavlja druga toka (toka B). Obje toke treba tono i precizno fiksirati na situacijskom planu, a zatim tono u metrima i centimetrima odrediti njene pozicije. To je prva os koordinatnog sustava. Druga os se dobiva na drugi nain. Kad se proitaju stupnjevi pozicije objekta i konanice, objektiv se u odnosu na prvu poziciju okree za 90 i to mora biti tono u sekundu. Tada se postavlja trea toka na jednom od krajeva lokaliteta na isti nain kao i dotadanje, a zatim se postavlja i etvrta, njoj nasuprotna toka (toke C i D). Sada osi treba podijeliti na kvadrate. U praksi su najprihvatljiviji kvadrati 4x4 ili 5x5 m. Manji moraju biti na paleolitskim lokalitetima jer je tu vana prostorna distribucija artefakata. Obino 1x1 m, a ponekad ak 0,5x0,5 m. Svaki taj kvadrat je posebna istraivaka jedinica. Na velikim lokalitetima mrea mora biti i vea npr. na Asseriji zbog velikog broja formacija. Osi se moraju podijeliti po pravilnom ritmu, a to je mogue raditi samo na jedan nain. Objektiv okrenemo na prvu toku tako da konanica pada na sredinu avlia. Iz stajne toke razvue se mjerna traka, a njen pravac se kontrolira u odnosu na prvu toku, a zatim se svako 5 m postavlja metalni marker tako da konanica bude na sreditu markera. Procedura se ponavlja za nasuprotnu toku. Sada se objektiv okrene na treu toku, pa na etvrtu te se time dobila osnovna podjela. Sada se teodolit premjeta u prvu sljedeu toku, svejedno na kojoj osi, tako da koi izvadite i na njegovo mjesto stavite avli i instrument tono centrirate iznad glave avlia. Objektiv namjestite na jednu od toaka na toj osi, a zatim na suprotnu stranu mora se vidjeti drugu nasuprotnu toku. Proitaju se stupnjevi, objektiv se okrene za 90 pa se postavlja novi pravac mree koji dalje dijelimo. Teodolit ide na sljedeu toku. Pa na drugu stranu osi. Tijekom istraivanja mreu treba kontrolirati teodolitom, te je popraviti ako je dolo do devijacija Stajna toka se premjesti ako se ukae potreba. Bilo gdje po koordinatnom sustavu. Treba postaviti pomone toke, ako se zbog konfiguracije ukae potreba za njima. Pet toaka je minimalno, ali ih moe postojati i vie. Na kraju kampanje, avlii se zatite konzervom te se zatrpaju.

30

Postoji i drugi nain postavljanja mree, bez instrumenata (probna sonda unutar pravilnog geometrijskog lika, a vrlo tona i precizna). To je METODA ZLATNOG TROKUTA ili METODA LUNOG PRESJEKA. Ona trai mjernu traku i markere. Precizna je pod uvjetom da se primjenjuje zlatni trokut jedini trokut koji i kod kateta i kod hipotenuze daje okrugle brojeve (3x4x5). Prve dvije toke moraju biti fiksne. Nula sa mjerne trake na jedan koi, a zatim se razvue 3 ili 4 m i fiksira na 4 m novu toku. Idua toka u tom pravokutnom trokutu treba biti na 3 m, a od prve na 5 m. Drei 0 na nultoj toki ona se okrene u pravcu katete, a zatim se 12 m (3+4+5) dri na prvoj toki. Gdje je 7 m nije bitno. Kad je koi na 7 m, zategnete ga. itav postupak se ponavlja na drugu stranu, pa se dobije pravokutnik 3x4 m. Vrlo je jednostavno od mree pravokutnika 3x4 m dobiti kvadrate bilo koje veliine.

Slika 26. Metoda zlatnog trokuta

31

3. NALAZITE, CILJ ISTRAIVANJA I VRSTE ISKAPANJA

25.1.2002. 1. to je predmet arheolokog iskopavanja? arheoloki lokalitet 2. to je arheoloko nalazite? mjesto koje je posljedica ljudske aktivnosti 3. postojanje onih naslaga kao to je kulturni sloj 4. to je kulturni sloj? umjetna naslaga (formacija) nastala kao posljedica intenzivne graditeljske aktivnosti i drugih djelatnosti zbog ega sadri niz arheolokih nalaza razliite funkcije. On je sainjen od niza elemenata obuhvaenih pojmom stratigrafske jedinice (zidovi, ukopani objekti, nasipi). Debljina stratigrafske jedinice razmjerna je trajanju aktivnosti na nalazitu. 5. to je stvarni predmet i cilj istraivanja? spoznaja aktivnosti koje su se odvijale na nekom mjestu, nain te njihov proces i rezultat te instrumenti kojima su se te aktivnosti provodile. Cilj iskopavanja se prilagoava samom karakteru nalazita (naselje, nekropola i sl.) i po tome biramo metode. 6. Razlozi voenja iskapanja su razliiti i s obzirom na njih iskopavanja dijelimo na: probna (ili pokusna) zatitna sustavna (temeljna iskapanja) revizijska ili kontrolna

3.1. VRSTE ISTRAIVANJA

3.1.1. PROBNA ISTRAIVANJA
Probno iskopavanje se obino izjednaava sa sondanim iskapanjem, ali ono nije isto to i sonda jer je sonda metoda iskapanja, a ne iskapanje. Probna iskapanja su iskapanja manjeg opsega radi stjecanja elementarnih informacija. Probnim se iskapanjem stjeu osnovne informacije o karakteru, vrsti, stratigrafiji lokaliteta. Ono je uvod i iza njega ne treba slijediti sustavno, ali sustavnom iskopavanju uvijek treba prethoditi probno. Probno iskopavanje je osnovno polazite u odluci hoe li se lokalitet istraivati sustavno. Probna iskopavanja se mogu poduzimati u toku revizije, pojedinano, a moe se poduzeti i serija probnih iskapanja na veem broju lokaliteta (lokaliteti jednog doba, jedne kulture za istraivanje geneze i razvoja jedne kulture kako bi se na temelju probnih iskapanja moglo ii dalje na ue sustavno istraivanje te kulture). Probna se iskapanja provode po istim principima kao i sustavna: uz uvaavanje stratigrafskog pristupa uz voenje potpune dokumentacije. Ona se moraju pridravati nekih standarda tj. konvencija, koji su posljedica praktinih iskustava: Gdje postaviti sondu? Tamo gdje e se dobiti najpotpuniji presjek lokaliteta, obino na sredinu. Ako je lokalitet razruen i ne moemo procijeniti gdje je najbolja stratigrafija tada presjek radimo na sredini. Katkada to nee biti mogue jer je sredina unitena npr. erozijom. Kada je tako npr. unitena sredina gradine presjek radimo tamo gdje je erozija najmanja, neposredno uz objekte, obino bedeme ili bilo kojim drugim objektima ili prirodnim formacijama (uleknua). Drugo pitanje je veliina sonde. Zabranjene su male sonde od 2, 3, 4 m2 jer je to tehniki zahtjevno, pogotovo na lokalitetima sa debelim kulturnim slojem. Drugi razlog je to u prostorno tako malim slojevima neemo sasvim sigurno uoiti sve pojave u stratigrafiji, koje su nam vane. Sonde, takoer, ne smiju biti prevelike jer to prelazi u blok i drugu vrstu istraivanja. Empirijski je utvreno da je primjerena veliina od 15-20 m2.

32

Tree pitanje je koliko sondi. Na lokalitetu gdje sloj nije naroito debeo i koji nije prevelike povrine dovoljna je jedna sonda (pogotovo na lokalitetu koji pripada jednom vremenskom razdoblju). Informacije koje smo dobili na jednom dijelu lokaliteta nisu jednake informacijama na drugim dijelovima lokaliteta jer ni stratigrafija nije jednaka. Na lokalitetu s velikom povrinom i sloenom stratigrafijom jedna sonda nije dovoljna.

3.1.2. SUSTAVNA ISTRAIVANJA

Sustavna iskopavanja su najopsenija, najkompleksnija i najzahtjevnija istraivanja iji je cilj istraiti lokalitet u cijelosti. Neke lokalitete nije mogue istraiti u cijelosti ili je mogue nakon niza godina. U cijelosti znai na dovoljno velikoj povrini koja e biti dovoljno reprezentativni uzorak kako bi se dolo do zakljuaka/ rezultata koji vrijede za cijeli lokalitet. Sustavna iskapanja se poduzimaju planski, usmjeravaju se planski i vode se planski. Istrauju se ili mali dijelovi s veom dubinom ili iroka podruja s malom dubinom. Kod istraivanja aglomeracije, u uem smislu cilj je dobiti raspored komunikacijskih objekata, raster grada, nain i vrstu arhitekture, njihov interijer, vrste djelatnosti s obzirom na njihovu distribuciju, pitanja vezana uz kulturu, socijalno ureenje i gospodarstvo. Zbog toga se provode sustavna istraivanja, jer trebaju odgovoriti na sva ova pitanja i stoga su ona najzahtjevnija, najkompleksnija, najkompliciranija i najdugotrajnija te se zato odvijaju sukcesivno u kampanjama. Vode se raznim metodama, moraju biti multidisciplinarna i moraju imati odgovarajuu dokumentaciju. Na kraju se sve to mora povezati u cjelinu. Primjer je Asseria, naseobinski tip nalazita, gdje se istraivanje vodi kroz dvije, tri generacije istraivaa jer su to velike povrine, dakle debeli kulturni slojevi. Kada se provode sustavna iskapanja? na onim lokalitetima koji to zahtijevaju svojim arheolokim materijalom, to su u prvom redu ona s vieslojnom stratigrafijom, vezana uz kronoloke i kulturne odnose zastupljenih kultura kada postoji mogunost rjeavanja geneze unutar jednog razdoblja ili kulture kada se moe dobiti model jednog nalazita, kulture (model naseobinskog tipa, model fortifikacije) kada je lokalitet po svom karakteru takvog tipa da predstavlja zaseban fenomen (prostorno, kronoloki ili kulturoloki)

3.1.3. ZATITNA ISTRAIVANJA

Zatitna istraivanja se provode u svim sluajevima kada je lokalitet ve oteen ili mu prijeti unitenje, djelomino ili potpuno, artificijelno ili prirodno. Na lokalitetima koji su poznati, obino se odnosi na stare urbane jezgre koje su podignute na starijim formacijama povijesne jezgre, kod svake izgradnje na tom prostoru nesumnjivo treba provesti ovakvo istraivanje urbana istraivanja (urbana arheologija). Razlika u odnosu na zatitna istraivanja na nepoznatim lokalitetima koji su otkriveni u toku rada jest injenica da je vjerojatno na tim lokalitetima dio uniten pa takva istraivanja prelaze u spasilaka istraivanja kojima je cilj istraiti preostali dio lokaliteta i spasiti ono to se moe spasiti. Trea kategorija zatitnih istraivanja su preventivna zatitna iskopavanja. Ona se poduzimaju kada se zna da e lokalitet ili njegov dio biti uniten i zna se kada e biti uniten. Ona su planska i provode se na poznatim lokalitetima ili na lokalitetima otkrivenim neposredno prije, a provode se samo na dijelu koji e biti devastiran. Nema razlike izmeu zatitnih i sustavnih iskopavanja, osim dvije: zatitna imaju problem vremenskog ogranienja to obino dovodi do niza propusta (zamor ekipe, sve preko mjesec dana je izuzetno zamorno). Drugo je prostorno ogranienje jer se provode samo na onom prostoru predvienom za gradnju i rezultat takvih istraivanja je time uskraen za odreenu vrijednost. Kod urbanih sredita stoga nije mogue sve povezati u jednu cjelinu.

33

3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAIVANJA

Revizijska istraivanja se poduzimaju na ve istraivanim lokalitetima zbog ispravljanja nedostataka koji se u toku znanstvene obrade pojave tj. kada se otvore razliita pitanja odnosno kad se u ve provedenom istraivanju pokau nedostaci: nesustavno i nekvalitetno voeno iskopavanje nepostojea, nevoena ili izgubljena dokumentacija pomijeani i neupotrebljivi arheoloki ostaci. Revizijska istraivanja se provode i kada je lokalitet toliko znaajan svojim potencijalima da u skladu s novim spoznajama daje mogunost suptilnije interpretacije. Jedan dio moe se voditi na dijelu koji je ve prekopan, a na lokalitetima s finom stratigrafijom nije mogue kopati na ve iskopanim povrinama ve samo tamo gdje je stratigrafija intaktna. Takve su povrine dosta ograniene pa su revizijska iskapanja u prostornom smislu takoer ograniena, a nuno je revizijska iskapanja voditi na veoj povrini. Revizijska se iskapanja mogu voditi i na iskopanim povrinama, ali samo u sluaju kada su potaknuta nedovoljnim podacima o objektima tj. kada treba dobiti tehniku dokumentaciju, a ne stratigrafiju. Svako iskapanje mora biti prilagoeno: karakteru lokaliteta cilju samog istraivanja. Ova se dva uporita proimaju. Iskapanje mora biti prilagoeno karakteru lokaliteta zbog toga jer svi lokaliteti nisu isti. Razlikuju se po tipu, vrsti i sl. Npr. iskapanje naseobinskog lokaliteta ne moe biti isto kao iskapanje nekropole, ili npr. utvrde naspram nalazita sakralnog karaktera, pa ak i unutar samih nekropola postoje razlike. Isto tako ciljevi istraivanja nalazita naseobinskog tipa nisu isti kao i ciljevi istraivanja nekropola. Ciljevi istraivanja nekropole 1. nain pokapanja 2. kultovi (rituali) 3. socijalni aspekti (demografska slika) 4. antropoloki aspekti 5. paleopatologija, etnopaleologija, kronoloka i kulturna pripadnost Ciljevi istraivanja utvrde 1. strateka narav 2. drutveni odnosi 3. nain gradnje 4. veliina 5. funkcija i trajanje 6. kronologija, datacija 7. vezanost uz zajednicu Ciljevi istraivanja naselja 1. topografija 2. veliina zajednice 3. organizacija, gradnja objekata, urbanizacija, raster, komunalije 4. drutveno ureenje 5. prehrana, ekonomija (djelatnosti), kulturna pripadnost, kult, odnos s drugim zajednicama 6. kronologija, datacija Sve ovo odreuje i nae pristupe istraivanju, a imamo dva aspekta ili pristupa: 1. kao nain prolaenja kroz arheoloke slojeve, a moe biti usmjeren: a. kroz okomite strukture b. kroz horizontalne strukture, a to podrazumijeva nain iskopavanja u kojem je primarni cilj stratigrafija. 2. drugi pristup ukazuje na cjelovitost nalazita. Ovdje se stratigrafija iskazuje kao sekundarni cilj. 34

Suvremena arheologija ukljuuje itav niz multidisciplinarnih disciplina. Oni promatraju nalazite u njegovom ambijentalnom okoliu. Svako nalazite se promatra u odnosu na vegetacijske, geoloke, klimatske, hidroloke, morfoloke odlike s obzirom na njegove ekonomske potencijale. To ukljuuje ne samo arheoloko istraivanje ve i niz multidisciplinarnih disciplina da se stvori realna slika vremena kojem pripada lokalitet.

3.2. REPER I KOTIRANJE

8.3.2002. Unutar dokumentacije iskapanja postoji16 nivelirski dnevnik tj. sve kote koje se u toku iskopavanja uzimaju i biljee. On nam sam za sebe ne znai nita. On ukljuuje primijenjenu geodeziju u arheologiji. Pri kotiranju koristimo teodolit ili nivelir (obino se on koristi) i geodetsku letvu. Nivelir je geodetski optiki instrument koji slui za mjerenje visinskih razlika izmeu pojedinih toaka na odreenom pravcu. To su tzv. relativne visine razlike izmeu dviju toaka. Apsolutne visine su visine pojedinih toaka u odnosu na morsku povrinu. Na odreenom pravcu je cilj izmjeriti visinske odnose razliitih toaka. Vrhunjenje je dovoenje svih libela u idealnu razinu. Nivelir ima limb (teodolit ima dva) kruna ploa s podjelom na 360, minuta i sekundi. Ne vidi se. Nivelir se postavi na neku toku. Letva se po ritmu (proizvoljnom) postavlja na odreene toke. Visine se oitavaju, oduzmu i dobije se razlika izmeu dvije toke u odnosu na idealnu razinu. Na ovaj nain, pomou tzv. geodetskog vlaka (pravac u daljinu), ukupna razlika izmeu dvije krajnje toke na jednom pravcu jednaka je zbroju svih pojedinanih rezultata. Za apsolutne visine potreban nam je itav niz trigonometrijskih toaka, zabetoniran kvadrat s trokutiem i tonom nadmorskom visinom. Kad se eli izmjeriti vrijednost apsolutne toke sluimo se reperima to su toke iji je odnos prema morskoj razini tono odreen. REPER nema veze sa stajnom tokom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne toke. Za nas je to idealna ravnina koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi itamo vrijednost naih otkopa. Na stajnu toku stavlja se instrument, a na reper letva. Raunanje apsolutnih vrijednosti preko repera Postavi se nivelir (1), letva se stavi na reper (2) te se proita vrijednost (3). Letva se premjesti na novu toku (4) te se oita nova vrijednost (5). Vrijednost toke jednaka je zbroju visine repera i razlike izmeu nove toke i visine repera. Primjer 1: Visina repera 140 (R (A)) Oitana vrijednost na reperu (3) 150 (letva je na reperu, preko nivelira se vidi ta vrijednost) (R (itanje)) Nova toka (5) 120 (sada je vrijednost manja, to znai da je letva na vioj visini jer je i ta toka vie pa e se na kraju apsolutna visina dobiti zbrajanjem tj. dodavanjem razlike na visinu repera) (T) Razlika 150 120 = 30 Apsolutna visina toke 140 + 30 = 170 Primjer 2: Visina repera 140 Oitana vrijednost na reperu (3) 150 (letva je na reperu preko, nivelira se vidi ta vrijednost) Nova toka (5) 170 (sada je vrijednost vea, to znai da je letva na manjoj visini, a time i toka na kojoj se letva nalazi pa e se na kraju apsolutna visina dobiti oduzimanjem razlike od visine repera) Razlika 170 150 = 20 Apsolutna visina toke 140 20 = 120

16

Bar bi trebao postojati.

35

3.2.1. KOTIRANJE
Ovo arheolozima nije potrebno. Ovo je samo metoda, ali postoji arheoloka interpretacija svega ovoga. U geodeziji je cilj odrediti visinske odnose toaka na povrini. Arheologe, sa druge strane zanima struktura i meusobni odnosi pojedinih stratigrafskih jedinica i njihova pozicija u stratigrafiji nalazita u cjelini. Obino se kae uzimanje dubina no nama nisu vane proste dubine, ve fiksiranje toaka koje pripadaju razliitim stratigrafskim jedinicama. Situacija na terenu Imamo otvorenu povrinu (blok, sonda, nije vano). Princip je sljedei: 1. stavi se letva 2. proitaju se povrinske toke sviju kutova 3. digne se sloj 4. ponovno se proitaju toke i tako sve do kraja istraivanja. U argonu se ovo naziva uzimanjem dubina. Ako je dubina tj. udaljenost od povrine 0,15 cm, te je nakon skidanja otkopnog sloja dubina 0,40 cm, debljina otkopa iznosi 0,40 0,15 = 0,25 cm. Mjerenje se ne vri samo na kutovima, ve i na sredini i takoer ako nam treba jo koja toka. Ovo je interpretatio vulgaris geodezije. Interpretatio vulgaris arheologije izgleda ovako: ako imamo reper, postavimo letvu na reper, a zatim nad otkope i oitamo razliku. Npr. 100 150 50 cm Ovo povjesniari umjetnosti ne znaju, jer nama nije cilj prosto uzimanje niveleta, vrijednosti ve je cilj uzimanje vrijednosti pojedinih stratigrafskih jedinica. Zato je ovo interpretatio vulgaris arheologije? Ovo se esto koristi kod iskopavanja u urbanim cjelinama (npr. u Zadru, u urbanim sredinama ima mnogo ravnih horizontala), gdje je more blizu (da ne prodre more). Ovo je nain da se bavimo stratigrafijom nestratigrafski. Npr. ako je otvoreno na vie mjesta, da vidimo pripadaju li sve podnice istom vremenu, fazi Sloeniji lokaliteti Lokalitet koji se kopa irokim otkopom: 700, 800, 1 000 m2 postoji itav niz toaka, ali ne samo na rubovima profila to su toke na sjecitima mree. Kako je povrina prekopana, na tim tokama ne moemo staviti letvu na povrinu, a zatim na dno i vidjeti razliku. Zato ovo moramo drugaije raditi. Sva kotiranja moraju se raditi u svim sjecitima mree, od poetka do kraja iskopavanja (i uz te toke i na ostalim tokama prema zahtjevima razliitih stratigrafskih okolnosti). Sve se te vrijednosti zapisuju u nivelirski dnevnik. Svaka toka (sjecite) na situacijskom planu mora biti obiljeena, imati svoju oznaku kako bi bilo mogue usporediti podatke razliitih kampanja, a za to nam ne treba reper, ali ne geodetski (koji treba za raunanje apsolutnih visina to nama nije vano). Na poetku svakog iskapanja kod postavljanja mree tj. izrade geodetskog plana, na dijelu lokaliteta koji neete kopati treba napraviti vlastiti reper. Trebamo zabetonirati blok koji moe, ali i ne mora imati apsolutnu vrijednost. Njegova nam je uloga ponititi anomalije do kojih dolazi u toku kotiranja. Svaki put itate kotu. Primjer itanja kote: U svakom otkopnom sloju ita se ponovno, prvo reper, a tek zatim toke. OS 3 (otkopni sloj) Reper se moe premjestiti kad se ukae potreba (npr. ako emo istraivati i taj dio Rp = 3 lokaliteta). Oita se razlika izmeu starog i novog repera te se sve usklauje s novim T = 320 1 vrijednostima. T2 = 316 Arheologiju zanimaju odnosi stratigrafskih jedinica i pozicija unutar stratigrafije. Anomalije koje se dogaaju tijekom oitovanja Prva je dubina na koju postavljamo letvu. No itanje letve ovisi i o nekim anomalijama tehnike naravi i uzrokuje ih injenica da u toku iskopavanja nivelir ne moe biti postavljen uvijek na isto mjesto u smislu visine objektiva. Da bi te razlike sveli samo na razlike uvjetovane dosegnutom dubinom u aktualnom otkopnom sloju, sluimo se reperom.

36

Primjer: Reper na poetku Toka prvog dana Ista toka drugog dana Ponovno itanje repera Razlika repera Matematika operacija Rezultat operacije Stvarni otkop

Prvi primjer Rp = 0,50 T1 = 150 T2 = 190 Rp = 0,80 0,30 Oduzimanje (190 30) 160 10 (T1 160)

Drugi primjer Rp = 0,50 T1 = 150 T2 = 140 Rp = 0,30 0,20 Zbrajanje (140 + 20) 160 10 (T1 160)

Trei primjer Rp = 0,50 T1 = 150 T2 = 150 Rp = 0,40 0,10 Zbrajanje (150 + 10) 160 10 (T1 160)

U prvom primjeru oitovanje na letvi toke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije poetka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu toku, oitali smo 190. Tako ispada da smo juer iskopali 40, no to nije tono ve je posljedica injenice da je nemogue postaviti nivelir na istu visinu kao juer. Da bi to ispravili postavljamo letvu na reper i sada oitavamo 0,80. Kako je juer na reperu oitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira vii za 0,30 od visine na kojoj je bio juer. Da bi ispravili anomaliju sada emo tih 30 cm oduzeti od novog itanja toke (190) tj. 190 30 = 160 pa emo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 T2 = 160. Dakle, juer smo otkopali 10 cm. U drugom primjeru oitovanje na letvi toke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije poetka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu toku, oitali smo ponovno 140. Tako ispada da juer uope nismo kopali nego ak zatrpavali. To je posljedica injenice da je nemogue postaviti nivelir na istu visinu kao juer. Da bi ispravili anomaliju postavljamo letvu na reper i sada oitavamo 0,30. Kako je juer na reperu oitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira nii za 0,20 od visine na kojoj je bio juer. Da bi ispravili anomaliju sada emo tih 20 cm dodati novom itanju toke (140) tj. 140 + 20 = 160 pa emo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 T2 = 160. Dakle, juer smo otkopali 10 cm. U treem primjeru oitovanje na letvi toke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije poetka kopanja, postavili nivelir i letvu na tu istu toku, oitali smo ponovno 150. Tako ispada da juer uope nismo kopali, no to je posljedica injenice da je nemogue postaviti nivelir na istu visinu kao juer. Da bi ispravili anomaliju postavljamo letvu na reper i sada oitavamo 0,40. Kako je juer na reperu oitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv nivelira nii za 0,10 od visine na kojoj je bio juer. Da bi ispravili anomaliju sada emo tih 10 cm dodati novom itanju toke (150) tj. 150 + 10 = 160 pa emo vidjeti da nam je stvarna razlika T1 = 150 T2 = 160. Dakle, juer smo otkopali 10 cm. VJEBANJE KOTIRANJA 15.3.2002.

37

4. METODE ISKAPANJA
22.3.2002. U otprilike 200 godina, koliko se razvija moderna arheologija, razvile su se razliite metode koje se razlikuju po dvije stvari: 1. nain pristupa lokalitetu 2. nain prolaenja kroz slojeve. To je u vezi s dva osnovna razloga: 1. nunost prilagodbe metoda iskapanja karakteru lokaliteta 2. cilj istraivanja. Kao to smo ve vidjeli razliiti lokaliteti trae razliite pristupe npr. metode iskopavanja naselja i nekropole nisu iste, kao ni rudnika ili sakralnih objekata... Ni sva naselja nije mogue jednako iskopavati npr. spiljska naselja, naselja na otvorenom, sojenika naselja... Je li nam primarni cilj okomita ili horizontalna dimenzija nalazita? Okomita dimenzija je zapravo usmjerenost na stratigrafiju, broj i odnos zastupljenih slojeva, utvrivanje kulturnih i relativnokronolokih odnosa. No to ne iskljuuje drugu tj. horizontalnu dimenziju, ali ta je mogunost reducirana samo na konkretnu istraivanu povrinu ili istraivane povrine i odnose izmeu njih. Sve to dobijemo uz stratigrafiju je dobrodolo, ali je sekundarno s obzirom na primarni cilj. Horizontalna dimenzija podrazumijeva otvaranje velikih povrina. Tu je bitan prostorni odnos svih vrsta artefakata i objekata, a stratigrafski cilj se postupno ostvaruje. Bitna je veliina povrine na kojoj e se utvrditi odnosi objekata,... Stratigrafija se dobiva postupno kroz dui niz godina. S obzirom na ciljeve razvile su se razliite metode. Danas se kod iskopavanja bez obzira na cilj, ne koristi jedna metoda ve se kombiniraju, a postoje i metode koje daju rezultate s obzirom na oba cilja. Slika 27. Metode iskapanja A metoda presjeka (traneja) B metoda presjeka (traneja) C metoda izoliranog bloka D blok metoda s kontrolnim stupcima E Whellerova metoda F metoda izoliranih kvadrata G metoda ahovskih polja H metoda iskopavanja po kvadrantima I metoda iskopavanja po kvadrantima C, D i E metoda su blok metode. Blok podrazumijeva iskapanje skupine kvadrata koji su povezani u jednu cjelinu (postoji niz varijacija). Metode H i I su vezane uz odreene vrste lokaliteta, za tumule. Svaka ova metoda ima svoje varijante. Ovo su naela, a svaki lokalitet je neponovljiv i trai prilagodbu tj. stanovita odstupanja od naela.

38

Postoje jo tri metode koje nisu prikazane na slici. To su: metoda irokog otkopa klasina blok metoda iskopavanje unutar skupine meusobno povezanih kvadrata frontalni pristup s lica (frontal-face approach) rijetko se primjenjuje, u sasvim odreenim terenskim i stratigrafskim uvjetima. Slika 28. Frontal-face approach Metode A, B, C, F, G pa ni E (ona da, ali s ogranienjima) ne primjenjuju se kod iskapanja nekropola. Sve osim metoda H i I primjenjuju se kod iskapanja naselja. Metode A, B (s ogranienjima da, ali nije uputno), C, F i G ne primjenjuju se kod iskapanja sakralnih objekata i vila. Metode F i G se primjenjuju na prapovijesna nalazita naseobinskog tipa jer nema smisla ih primjenjivati na antikim ili srednjovjekovnim lokalitetima ili nekropolama jer nam ne mogu dati cjelovitu sliku (potrebna kod vrstih oblika). S obzirom na cilj metoda D je horizontalna. Metode E, F i G su kombinatorne metode i to E s naglaskom na horizontalnu dimenziju, a F i G s naglaskom na okomitu. Metode A, B, C su okomite metode pa im je stratigrafija primarni cilj. Metoda frontalnog pristupa s lica je metoda s okomitom dimenzijom. Kod nje se iskopavanje vri s otvorenog profila u renjevima po vertikali.

4.1. METODA PRESJEKA (TRANEJA)

Slika 29. Metoda presjeka Ovo je metoda koja se esto primjenjuje kod istraivanja naselja s osnovnim ciljem da se dobije uvid u stratigrafiju na dugakom potezu koji e osigurati dugi kontinuirani profil gdje postoji presjek na dovoljno reprezentativnom dijelu, a zatim e se istraivanje nastaviti ostalim metodama.17 Metoda se primjenjuje na onom dijelu lokaliteta koji e nam evidentno dati podatke koji nas zanimaju (broj stratuma, njihova pozicija i njihovi odnosi). Presjek se radi na dugakoj, a ne preirokoj povrini. irina ovisi o veliini lokaliteta i povrini koja e kasnije biti sustavno istraivana. To je promjenjiva veliina koja ne smije biti vea od 5 m niti manja od 1 m (kako se ne bi svela na kanal). Obino treba biti irine koliko i mrea jer emo tako tu istraivanu povrinu lako svesti na mreu i dokumentarno je povezati s ostalim dijelovima koji su trenutno neiskopani, ali e se iskapati. Ova metoda omoguava tehniko i metodoloko snalaenje u rovu. Idealno bi bilo kad bi se pravili presjeci kroz itav lokalitet. Slika 30. Kopanje presjeka

Tako je ova metoda zapravo samo uvod u sustavno iskopavanje jer emo bez obzira na veliinu povrine dobiti sasvim malo podataka o postojeim objektima tj. nedovoljno informacija za izvoenje definitivnog zakljuka.

17

39

esto se primjenjuje i kod iskopavanja pojedinanih objekata kao to su razliite vrste rovova. Njih nije mogue drugaije istraivati po duini, a dijelom, ako i hoemo istraivati po duini, treba nam presjek koji dobivamo ovom metodom. Presjek se dobiva okomito na taj objekt, kako bi se dobila stratigrafija ukazuje na funkcioniranje, trajanje Slika 31. Primjena ove metode pri istraivanju rova I ovdje se istraivanje vodi stratigrafski: polazei od povrine, sljedei unutranji reljef, ne iskopavajui nikada istodobno dvije stratigrafske jedinice. Povrine ukopanih i neukopanih objekata razlikuju se zaslojenou, bojom, vegetacijom, povrinskom distribucijom nalaza, konzistentnou i sastavom tla. Aktualna povrina ne pokazuje unutranju strukturu kao ni okomite ni horizontalne dimenzije, a treba utvrditi sve oblike od nastajanja, i sve postupnosti obnavljanja, zatrpavanja Razlika nebijene i rastresite (erodirani povrinski dio) zemlje lako se uoava. Realnu dimenziju treba utvrditi na najniem dijelu intaktne zone postupnim skidanjem slojeva (sloj po sloj). To su uglavnom obrambeni rovovi. U njihovu funkcioniranju uvijek postoji vie faza jer se proces zaslojavanja postupno odvija pa u toku vremena dolazi do obnavljanja tj. produbljivanja rova i nadslojavanja drugog dijela bedema. To se dogaa zbog dva razloga: 1. erodiranje 2. poveava se razina naselja pa iz toga slijedi da treba bedem dograditi i rov produbiti kako bi oni i dalje zadrali svoju funkcionalnost. 40

Kopanje takvih objekata

Slika 32. Iskop i obnavljanje tipinog jarka i nasipa Utvrdimo dubinu. Na dnu takvog rova uvijek e biti tanki sloj fine praine koji je nastao neposredno nakon iskopavanja rova jer odmah nakon kopanja dolazi do primarne erozije u kojoj se taloi fini materijal. Stanovito vrijeme nee biti erozije. Za prvih padalina dolazi do erozije koja e odnijeti u rov povrinski materijal. Smanjit e se dubina tj. poveati razina. Zbog postupnog taloenja javlja se potreba produbljivanja. To e se iskazati u novoj najvioj toki i samom izgledu ovog rova. Ovo je kontinuiran proces. U svakoj fazi nuno je utvrditi prethodni oblik i prethodnu dubinu prvenstveno zbog koncentracije arheolokih nalaza. 41

Ovaj proces istraujemo obrnutim redom. Sav sadraj je rastresit. Jednom prekopana zemlja nikad vie nije kompaktna, uvijek se razlikuje, prvenstveno u tvrdoi Slika 33. Slijed iskapanja jarka i nasipa Iskopava se postupno. Svaka od ovih formacija se postupno iskazuje u svojoj horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Ide se unutar uvijek istog sloja, od vieg prema niem. Prvo se nailazi na najmlau obnovu. Nju istraimo pa idemo na prvu sljedeu.

Slika 34. Kontaktna zona slojeva. Kontaktna e se zona vidjeti u horizontalnom profilu (konzistentnost, boja zemlje). Te se razlike uoavaju pa kopamo do kontaktne zone, a nikada ne kopamo ono to nikada nije bilo iskopano to vidimo po tvrdoi, boji, konzistentnosti Sve dok ste unutar razliitih struktura vodite istraivanje vodite istraivanje u okvirima jednog objekta. Kad se ujednae svi parametri to je gotovo. Treba osigurati: stratigrafiju dovoljno dugake profile i kod pojedinanih objekata ovog tipa i za nasute fortifikacijske objekte (bez rova ispred). Postavlja se pitanje: Kada je graen u odnosu na naselje? Na koji je nain graen? Postoji li vie razvojnih faza? Sve ovo nije mogue utvrditi bez presjeka. Dovoljno je nekoliko presjeka, a ne potrebno je istraivanje u duini. Slika 35. Odnos sloja i bedema.

42

Postavlja se pitanje: Je li naselje utvreno od samog poetka i ako nije, kad je? Kod odnosa samog sloja i bedema postoje dvije mogunosti. 1. Istovremeno jer razina podizanja nasipa je istovrsna razini najstarijeg kulturnog sloja. U toku trajanja mlae faze slijedi obnova nasipa (Slika 35b). 2. Najstariji dio sloja naselja ide ispod samog bedema do utvrivanja naselja je dolo na kraju ove faze. U toku trajanja tree faze dolo je do renoviranja (Slika 35a). Nijedno pitanje nije mogue rijeiti bez ove metode. Presijecanje objekta tranejama Kada je rije o postavljanju traneja na samom lokalitetu, mogu se postaviti dvije ili ak tri traneje. One mogu biti paralelne ili okomite jedna na drugu tako da se dobiju etiri polazita za nastavak iskopavanja.

4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA

Slika 36. Metoda izoliranog bloka Metoda izoliranog bloka ima izrazito okomitu orijentaciju, ali ima velike prednosti u odnosu na sve druge takve metode. Postoje dvije traneje paralelne cijelom duinom. Na te traneje postavljaju se dvije okomite pa se u meu prostoru dobije blok sa etiri profila. Tako je mogue kopati minuciozno, milimetar po milimetar, u skladu s njegovim mikroreljefom. Sama jedinica se moe dalje dijeliti na jo manje jedinice. Ova se metoda primjenjuje kod tzv. uzorenja (sampling) totalno prikupljanje svih uzoraka arheoloke grae (skuplja se svaki, i najmanji artefakt bez obzira na vrste), vri se flotacija, prosijavanje svake stratigrafske cjeline. Ova metoda kombinira istraivanje po presjecima i izmeu presjeka pa na takav nain dobivamo fini dugaki profil koji omoguava detaljno prouavanje stratigrafije. Jedino ova metoda prua mogunost sagledavanja profila na sve etiri strane i u tome lei njena iznimna vrijednost. Osim ovih presjeka u okviru pripreme ili voenja istraivakog iskopavanja objekata, metoda presjeka moe se primijeniti i pri istraivanju mikroobjekata npr. pei ili ognjita koje uvijek u principu treba presjei da bi se utvrdio nain graenja i odnos prema podnici kojoj pripada. Je li objekt podignut na isti nain kada je dolo do obnavljanja podnice ili nema prijelaza pa je pe izgraena ve kod nabijanja same podnice? Kako je graena ta podnica? Da bi imali egzaktne podatke podnicu moemo po jednoj ili drugoj osi presjei (treba, ali ne svaki put, samo ako je na povrinskom dijelu dovoljno kvalitetna da nam garantira rezultat). Uvijek postoji jedna ili vie obnova koje se mogu utvrditi samo presjekom, pa u njenom mikroprofilu treba prepoznati linije koje odgovaraju svakom obnavljanju. Nedostaci ove metode su: Sve horizontalne osnove koje dobijemo u jednom takvom bloku moramo povezati s osnovama presjeka. Dakle mora se izvriti pedantno kartiranje radi povezivanja svih horizontalnih osnova. Tako nailazimo na niz stratuma koje moramo kotirati radi kasnijeg spajanja svih horizontalnih osnova, i presjeka i samog bloka. Cilj je dobiti generalni plan istraene cjeline tj. detaljna tehnika dokumentacija moraju biti vrlo precizne kako bi se egzaktno udruile u jednu cjelinu. To iziskuje puno vremena i dosta napora. Kod ove metode nemamo mogunost vizualne percepcije svih konstrukcija u toku iskopavanja.

43

Slika 37. Kombinacija triju metoda: metoda klasine traneje koja prelazi u metodu stepenastog presjeka i nastavlja se iskopavanja izoliranog bloka, a sve tri se baziraju na naelu stratigrafskog istraivanja. 44

4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA

29.3.2002. Metoda stepenastog presjeka je specifina metoda koja se primjenjuje na lokalitetima sa jako strmim rubovima ili lokalitetima s monom stratigrafijom odnosno lokalitetima tipa tell. Iskopavanje poinje postavljanjem irokog rova od sredita lokaliteta prema periferiji, ali ne istovremeno na cijelom tom prostoru. Povrina se postupno iri tj. postupno se mijenja neposredna istraivaka povrina. Razlozi za ovakav nain iskapanja su sljedei: 1. Kod lokaliteta ovog tipa svi slojevi ne zauzimaju jednaku koliinu tj. prostor lokaliteta. Od zdravice prema gore ta prostornost je manja jer kulturni slojevi rastu, a ne mogu rasti okomito ve se prema krajevima stanjuju. 2. Kod istovremenog iskopavanja svih slojeva istovremeno bi prolazili kroz razliite stratigrafske cjeline, a nije mogue proi kroz tako bogatu stratigrafiju bilo kojom drugom metodom jer su ti slojevi iznimno veliki. Ova metoda osigurava: stratigrafsko iskopavanje (kretanje uvijek unutar iste stratigrafske cjeline) sagledavanje veih istraivakih cjelina neovisno o stratigrafskom... Iskopavanje poinje od dijela blizu sredinjem i odvija se prema periferiji tog sloja. Kad doemo do kraja tog sloja, od tog mjesta kreemo s iskapanjem sljedeeg sloja. Dakle, svaki sljedei sloj kree od periferije prethodnog sloja odnosno unutranjosti tog sloja te se iri prema periferiji tog sloja. Ovo ne mora biti provedeno u jednoj osi, a ni povrine pojedinih slojeva ne moraju biti jednake. Svaka "stepenica" od vrha kulturnog sloja prema dnu jest nia za jednu stratigrafsku jedinicu, dakle, pomak iza periferije jedne mlae cjeline. Slika 38. Metoda stepenastog presjeka Ova se metoda primjenjuje i na padinskim lokalitetima gdje je iz bilo kojih razloga dolo do sukcesivnog pomicanja slojeva tj. njihova pomicanja u odnosu na primarni oblik.

45

4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA

Slika 39. Metoda izoliranih kvadrata

Na poznatom neolitskom nalazitu Jarmo [armo] kombinirane su dvije metode. Istraivanje je zapoelo metodom stepenastog presjeka (istraeno 6-7% povrine lokaliteta). Ova metoda nije bila dovoljno reprezentativna. Ona je dala stratigrafiju, ali nije dala podatke o organizaciji, broju i odnosu objekata i njihovu enterijeru pa je istraiva poao od pretpostavke da e otvaranjem itavog niza izoliranih (ali to ne znai kaotinih) kvadrata dobiti ono to mu nedostaje dovoljan broj podataka vezanih uz funkcioniranje lokaliteta u cjelini. Slika 40. Lokalitet Jarmo Istraiva je dobio: potvrdu stratigrafije dobivene metodom stepenastog presjeka viestruke nekontinuirane presjeke po svim osima (istok, zapad, sjever, jug). Meutim, nije dobio oekivane podatke jer je sve ove cjeline tj. horizontalne tlocrte nemogue vezati u neke smislene cjeline. Npr. vrlo je mogua ova situacija. I kad to treba povezati sa slinim kvadratom, to je ne mogue. Postoje i drugi problemi. Na primjer pri iskapanju nailo se na kvadrat prepun kostiju, keramike, oblutaka i pijeska. Tek kad se istraivanje proirilo postalo je jasno da je taj kvadrat sluajno pao na sredite komunikacije tog lokaliteta gdje su ti obluci bili svojevrsna drenaa tih hodnih povrina. Tu se takoer bacala razbijena keramika, otpaci... pa su sve te ulice potpuno iste strukture. Iz ovih razloga metoda izoliranih kvadrata ima znatno manju vrijednost od nekih drugih, koje emo kasnije spomenuti. Dakle, nedostaci ove metode su: Ovom metodom dobivamo itav niz malih istraenih povrina s podacima o objektima, ali ne moe nam dati sliku cijelog naselja pa ak ni pojedinih objekata (raspored i njihov meusobni odnos). Dakle, u svim kvadratima dobijemo stratigrafske podatke, ali konana slika nije kompletna. Radi se o nizu poprenih i podunih presjeka. Te male povrine 2x2 m na lokalitetima s monim slojem (debelim kulturnim naslagama) ne pruaju mogunost dosezanja zdravice. Metoda zahtijeva strano puno vremena za iscrtavanje svih profila (koji je etiri) u svakom kvadratu, a izmeu svakog kvadrata postoji jo jedan neistraen pa je povezivanje kvadrata u jednu cjelinu vrlo hipotetino. 46

4.5. METODA AHOVSKOG POLJA

Ova metoda zapoinje otvaranjem rova tj. presjeka, ali se on ne iskopava u svim dijelovima svoje povrine ve se naizmjenino otvaraju dijelovi te traneje (svako drugi kvadrat u mrei). Cilj je dobiti stratigrafiju, a ovako dobijete viestruke presjeke kroz lokalitet jer je lako rekonstruirati ono to nedostaje. Iskopavanje se nastavlja sukcesivnim otvaranjem itavog niza kvadrata tako da se zaista dobije ahovska ploa. Postoji tako itav niz poprenih i uzdunih presjeka i lako je kontrolirati stratigrafiju. Sada ne treba rekonstruirati presjek jer ga vidimo as s jedne pa s druge strane. Slika 41. Metoda ahovskog polja Metoda je bila ea u prolosti. Smili se iskopavao ovom metodom. Nedostaci ove metode su isti kao kod prethodne metode. Kua npr. moe biti u vie kvadrata, a njih je teko povezati u suvisle cjeline jer je broj podataka horizontalne strukture mali. itav niz detalja ostaje proputen. Jednom i drugom metodom mogu se iskopavati nalazita naseobinskog karaktera, a ne moemo nekropole (ne moemo grob presjei napola, a isto tako bi propustili velik broj grobova). Zbog ovih problema i izrazite orijentacije u okomitom pogledu, a nedostatak podataka u horizontalnoj dimenziji, razvile su se metode koje ih pokuavaju pomiriti, no one imaju odreenu tendenciju ka horizontalnoj dimenziji. To su razliite varijante blok metoda. Slika 42. Metoda ahovskog polja

47

4.6. KLASINA BLOK METODA

Ovo je iskopavanje unutar vrsto definiranih veliina koje tvori skupina neposredno povezanih kvadrata. Ti kvadrati mogu formirati bilo koji oblik (oblik slova L, slova D, slova T, pravokutnik...) to ovisi o istraivau. Primjer ovakvog istraivanja su Obre gdje su kvadrati bili 5x5 m, a blokovi 10x10 m. Blok metoda u principu trai ostavljanje kontrolnih profila po linijama mree. To se ini jer se iskopavanje unutar svakog od tih kvadrata vodi neovisno o susjednom. Svaki je kvadrat samostalna istraivaka cjelina, a profil slui da bi se pratilo kretanje unutar istih stratigrafskih cjelina kvadrata. itanjem profila na svim stranama kontroliramo da se u svakoj jedinici kreemo unutar istog stratigrafskog stratuma, sloja i jedinice. U jednom kvadratu moe se biti u jednom, a u drugom u drugoj stratigrafskoj jedinici pa nam profil slui da bi se horizontalna dokumentacija mogla povezati u suvisle cjeline. Nedostatak je ovdje sasvim evidentan. Profil nam smeta jer nemamo cjelovit pogled na lokalitet. Ne moe se vidjeti iz jednog kvadrata u drugi. Nema pregleda iz jednog u drugi kvadrant. Zbog ovog se razloga profili obino postupno skidaju kako idemo u dubinu, a to trai da se on postupno detaljno dokumentira i tu postoji problemi u povezivanju sukcesivnih cjelina. Ako profil i ostane do kraja istraivanja, do zdravice, on se tada skida. Slika 43. Blok metoda sa zadravanjem kontrolnih profila zbog kamenih konstrukcija i njegovih odnosa sa stratigrafskim jedinicama

48

4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA

Kontrolni stupci se ostavljaju u sjecitima mree. Sada se moe vizualno percipirati veliina, ali sad bi stupci trebali zamijeniti profile, a njih bi trebalo iscrtati i meusobno povezati. Kontrolni stupac je etvrtastog oblika, stranica od 1 m i u arheolokom se argonu nazivaju "baba". On se moe iriti prema dnu (piramidalni oblik) pa se na kraju po broju "stepenica" moe prebrojati koliko smo otkopa izveli. Slika 44. Blok metoda s kontrolnim stupcima Pretpostavka je da e svi glavni slojevi biti prisutni i hoe, ali ne znamo kakvi su oni u sredini. Taj se nedostatak moe prevladati, ali mukotrpno, uz nae suvereno vladanje stratigrafijom, uoavanje svih razlika, njihovo dokumentiranje u tlorisima i njihovo geodetsko mjerenje. Tada se relativno tono moe dobiti presjek. Presjeke treba kontrolirati u odnosu na stupce pa se moe dobiti relativno sigurna stratigrafija. Nedostaci obiju varijanti pokuali su se prevladati Whellerovom metodom. Slika 45. Blok metoda s kontrolnim stupcima Slika 46. Ilustracija problema do kojeg dolazi na lokalitetima s kompleksnom stratigrafijom, ako npr. jedan stupac ima jednu malu stratigrafsku jedinicu, a drugi je nema to ukazuje kako se ona u smjeru od prvog do drugog izgubila, a mi je nismo u mogunosti rekonstruirati.

49

4.8. WHELLEROVA METODA

Ova se metoda esto zove i metoda iskopavanja po mrei to je pogreno jer se sva iskopavanja vode po mrei. Slika 47. Whellerova metoda Kod ove se metode otvara jedna kompaktna povrina sa kvadratima relativno male povrine (2x2 m). Po svim linijama mree ostavljaju se kontrolni profili. Profile je mogue iscrtati u svim dijelovima mree pa stratigrafiju moemo minuciozno prouavati u svim njenim detaljima. Kod ovog iskopavanja svaki kvadrat je posve samostalna istraivaka cjelina i vodi se samostalno. Nedostaci ove metode su: Svaki kvadrat je samostalna cjelina pa u svakom treba biti jedan arheolog, a to trai kvadrate malih dimenzija, ali ne premalih (ne manje od 2x2 m). Ni u jednom trenutku dok traje iskopavanje nema horizontalne percepcije lokaliteta. Trai se veliki broj crtea. Svaki profil se dokumentira, a po kvadratu postoje etiri profila pa iskopavanje dugo traje jer se vrijeme troi na tehniku dokumentaciju. Sve te profile i horizontalne planove treba povezati u sigurne stratigrafske cjeline pa se puno vremena troi i na to. Prednost metode je velika provjera stratigrafije. Da bi ovakvo iskopavanje moglo odgovoriti ciljevima, nakon to se dosegne odreeni sloj ili zdravica, profili se skidaju. Slika 48. Whellerova metoda

50

4.9. METODA IROKOG OTKOPA

Da bi se svi ovi nedostaci otklonili, od 1960ih i 1970ih poela se razvijati i upotrebljavati metoda irokog otkopa, a ona je i danas jedna od metodoloki najprihvatljivijih metoda. Njeni nedostaci su: Trai veliku vjetinu i iskustvo istraivaa. Istraiva mora suvereno vladati stratigrafijom svih drugih metoda kako bi mogue probleme mogao rijeiti primjenom druge metode. Trai neprekidnu prisutnost voditelja iskopavanja i njegovu upuenost na svim dijelovima lokaliteta. Metoda zahtijeva iznimno detaljnu horizontalnu dokumentaciju profila. Istovremeno se otvara velika (itava) povrina u svim istraivakim jedinicama i kvadratima. Istraivanje se u svim kvadratima vodi u istoj stratigrafskoj cjelini. Iskopavanje se razvija sukcesivno od jednog do drugog kvadrata ili u okomitim ili horizontalnim redovima pri emu se ni u jednom od ovih kvadrata ne smijemo biti u drugoj stratigrafskoj jedinici. Iz odreenih razloga moe se ta metoda kombinirati s drugima na primjer s blok metodom. Slika 49. Metoda irokog otkopa, a prethodno je bila primijenjena blok metoda na dvije povrine Na gornjoj slici se vidi toranj to je esto na iskopavanjima ovog tipa zbog bolje perspektive ime se omoguava sagledavanje svih detalja. Nedostatak ove metode je to to nema nikakvih profila, pa nema nikakvih pomagala za kasnije kabinetsko studiranje stratigrafije. To se moe rijeiti kumulativnim presjekom tj. profilom koji se sukcesivno iscrtava na jednoj liniji kvadrata. Istraiva eli imati profil, ali ga ne ostavlja. On otvara pola lokaliteta, a zatim prije daljnjeg otvaranja dokumentira profil i tek onda nastavlja iskopavanje pa profil nestaje. U iduoj kampanji tj. horizontu ili stratumu ponovno se kopa do te linije profila pa se radi dublji dio profila te se nakon toga nastavlja i tako sve do kraja. Te profile u dokumentaciji treba povezati i zato to mora biti savreno iskopano i savreno nacrtano i kotirano. No kako protekne godina to se moe promijeniti i o tom treba voditi rauna kod pripreme lokaliteta za iskapanje (kampanju). Prednost ove metode je potpuni pregled nalazita.

51

Ovom se metodom utvruje raster lokaliteta sa svim detaljima interijera i eksterijera i lociranjem razliitih djelatnosti, tehnika graenja. Ukratko, dobiju se potpuni podaci o jednom lokalitetu. Slika 50. Metoda irokog otkopa Na lokalitetu je pronaen poseban hram, hram eljeznog doba s masom glinenih idola. Hram je pronaen potpuno izvan oekivanja jer se nalazio na periferiji te je zato otkriven zahvaljujui upravo metodi irokog otkopa. Slika 51. Lokalitet Podi

Ovo ne bi dobili nijednom drugom metodom. Ovo je potpuno egzaktno dokumentiranje. Sasvim je oita potreba kombiniranja razliitih metoda, ak i na istom lokalitetu. 1. metodom traeje po liniji S-J dobila se stratigrafija 2. istoni dio istraen je Whellerovom metodom po mrei 3. zatim je na zapadnom dijelu primijenjena metoda irokog otkopa. Uz to pravili su se presjeci bedema (odnos bedema prema lokalitetu, prema kronoloki slojevima).

52

11.4.2002. Na lokalitetima sa vrstom arhitekturom neemo praviti kumulativni presjek tj. tada ne idemo na ruenje. Druga je stvar s prapovijesnim lokalitetima gdje skidamo mlae slojeve da bi doli do starijih, a tu skidamo i ostatke arhitekture (podnice, ak i ostatke zidova ako su sauvani). Meutim, kad je rije o lokalitetima sa vrstom arhitekturom, to ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir uklanjanje kako bi se dolo do starijeg. Ova injenica zahtijeva istraivanje na veim povrinama pa neemo koristiti metode koje otvaraju male povrine. Nije nuno da to bude metoda irokog otkopa i obino se primjenjuje neka od blok metoda. Na jednoslojnim lokalitetima ovo je lako. Tu je cilj istraiti objekt. Van tog sloja nema drugih pitanja i takav je lokalitet lako istraivati. Kad je rije o vieslojnim lokalitetima, pogotovo onima koji imaju svoju dinamiku i evoluciju, cilj nam nije istraiti objekt po objekt, ve je vrlo vana stratigrafija i to ne samo odnosi tih slojeva ve i odnos tih slojeva prema zidovima koji su takoer stratigrafske jedinice (jedina razlika je to ove stratigrafske jedinice stoje okomito). Temeljno je pitanje odnos tih stratigrafskih jedinica prema horizontalnim18 stratigrafskim jedinicama. Uz ovo postoji i problem meusobnog odnosa svih horizontalnih jedinica. Slika 52. Blok metoda Na Slici 52. se vidi istraivanje voeno blok metodom. Iskopavanje je organizirano tako da potuje ono to se ve vidi na povrini, a reljef je posljedica injenice da su ispod vrste formacije. Istraiva je kontrolni profil postavio okomito na zid, a unutar definirane povrine vodio je stratigrafsko iskopavanje uvijek unutar istih (jednakih) stratigrafskih jedinica. Istraiva nije unaprijed stvorio sliku, a to je dobro. Isto tako tijekom iskopavanja ne postavljaju se pitanja tipa: emu je ovo sluilo? Je li ovo 4. ili 5. st.? To je pogreno jer trai rjeavanje onoga to se tada ne moe rijeiti i zbog toga se moe zalutati u metodologiji iskopavanja. Istraiva je postupno otvarao dio objekta. Dobio je konture objekata, tehniku, veliinu, ali i meusobne odnose pojedinih slojeva, a posebno odnos okomitih (zidovi) prema horizontalnim stratigrafskim jedinicama.

18 Uvjetno govorei.

53

Slika 53. Dijagram presjeka zida koji je podignut u temeljnom rovu (slojevi 15-19), prokopanom kroz ranije slojeve (21-24). Ovo je jedan vieslojni lokalitet. Oito je da imamo slojeve (slojevi 2124) koji pripadaju vremenu koje bitno prethodi svim slojevima koji su vezani uz okomitu jedinicu (i od sloja 19). Sloj 21 u stratigrafskom (ne vremenskom) smislu odreuje vrijeme prije kojeg zid nije mogao biti podignut. On je terminus ante quem non zida i svih slojeva koji su vezani s tim zidom. Sloj 21 i svi slojevi ispod su fiziki razdvojeni kopanjem temeljne stope ovog zida to znai da je zid odnosni jama terminus post quem non svih ovih slojeva. Osim ove ne samo da postoji via stratigrafija, ve postoji i stratigrafija izmeu temeljne stope (zida) i starijih slojeva. Ovi su slojevi nuno mlai od sloja 21 jer su nastali u praznini iskopanog temelja. Stratigrafija s jedne strane objekta je bitno drugaija od one s druge strane zida, a to nije posljedica razliitih vremenskih odnosa ve razliitih procesa uslojavanja i nadslojavanja koji se odvijaju izvan odnosno unutar objekta. To su bitno razliiti procesi unutar stratificiranja. Slika 54. Primjer sloene stratigrafije Izgradnji zida ne prethode znatno stariji slojevi. Stratigrafija je sloenija jer postoji itav niz stratigrafskih jedinica odreeni razliitom upotrebom, u jednom sluaju rekonstruiranje podova, a u drugom rekonstruiranje ulica. Zid izgleda prilino jednolino, no on je graen dvama tehnikama iz ega moemo zakljuiti da je objekt dograivan (razlozi nisu bitni i pogreno je o njima razmiljati tijekom iskopavanja). Ovo nam pokazuje da i takve okomite stratigrafske jedinice mogu imati i svoju stratigrafiju. U odreenom trenutku 54

stariji objekt je prestao funkcionirati i sruen je, a zatim je obnovljen, a to ukljuuje relativni stratigrafski odnos stariji-mlai. No moglo je samo doi do preinake pa se ruenje nije nuno moralo dogoditi. S razinom ruenja povezan je odreeni sloj u stratigrafiji lokaliteta. Slika 55. Ilustracija prekidanja veza izmeu horizontalnih i okomitih stratigrafskih jedinica

esto se na naim nalazitima dogaa da se du zida kopa jarak s jedne i s druge strane pa se tako lako dobije tlocrt. Zatim se iz objekta izbaci materijal, dokumentiraju se zidovi i time je pria zavrena. Ovim sve ono to vidimo u jednom profilu, to moemo sagledati kulturno-povijesno, sada ne moemo jer je fizika veza izmeu horizontalnih i okomitih stratigrafskih jedinica prekinuta i ne moemo povezati slojeve sa samim zidom.

55

4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA

(s nekim varijantama) Cilj je dobiti sve grobove koji pripadaju nekom tumulu u kojem ti grobovi mogu biti rasporeeni na razliite naine. Tumul se mora istraiti do razine samog tla no to ne iskljuuje istraivanje ispod povrine, ako se pokae da postoje primarni grobovi koji mogu, ali i ne moraju biti ukopani u samu povrinu. To emo vidjeti nakon potpune dokumentacije i uklanjanja kostura. Dakle, tumuli se moraju kopati na sasvim odreen nain, pa su se razvile odreene metode koje su temelj za odgovor na pitanja koja se postavljaju tijekom istraivanja tumula. Rani istraivai grobova imali su jednostavan pristup: to lake i to bre doi do groba jer je tu arheoloki materijal.

Slika 56. Tumuli Obino je, ali ne mora biti, grob u sredini takve humke. Sa vrha humke se otvori povrina vea od prosjenog groba te se kopa okomito i kad se doe do groba pokupe se predmeti i time je posao zavren. To je metoda pljakaa grobova. Cilj naeg rada nije PREDMET. Mi se bavimo kulturno-povijesnim RAZLOZIMA zbog kojih su ti predmeti takvi kakvi jesu, i zbog kojih jesu tu gdje jesu Predmeti su samo sredstvo spoznavanja procesa. Istraivanje tumula se ne vri na nain pljakaa grobova jer u najboljem sluaju moete pogoditi centar, a ako i pogodimo centar grob ne mora biti na sredini. Nakon to je humka nasuta postoje procesi koji je deformiraju. Ako se tako kopa i naie se na recentnije grobove to e traiti proirivanje. Kada na taj nain doemo do dna, dalje (u irinu) ne trebamo ni istraivati jer je sve uniteno. Moe se propustiti niz grobova. 56

Slika 57. Tlocrt i profil kroz tumule s grobovima Na slici vidimo itav niz razliitih grobova. U profilu se vidi jedan prvotni grob ukopan u prvotnu povrinu na sredini i jedan na periferiji. Iznad je nasuta prvotna humka. Nakon stanovitog vremena ukopana su dva nova groba koja su dislocirana u odnosu na sredinji primarni grob. Njihovim zatvaranjem poveana je veliina tumula (visina i veliina osnove). Uslijedila su jo neka obnavljanja starijih tumula, a onda je provedeno ukapanje desnog i jo nekih grobova. itava konstrukcija jo je jednom poveana, pa je dolo do ukopavanja jedne velike grobnice pa nova obnova i tako dalje Iskopavanju tumula prethodi njegovo geodetsko snimanje, zatim njegova podjela po koordinatnom sustavu na etiri segmenta (kvadranta) obiljeenih u pravcu kazaljke na satu. Tumuli mogu biti: zemljani s kamenim platem (sitni kamen prekriva cijelu povrinu) nasut kombinacijom zemlje i kamena kameni (kod nas najei). Grob u tumulu moe biti: jednostavno ukopan u tlo na koje je kasnije nasut tumul postavljen na zemlju postavljen na posebnu platformu od kamenih ploa, ali ee od amorfnog kamena moe biti i urna. Konstrukcija moe biti jednostavan nasip, ali se unutar nasipa na periferiji mogu izvoditi jednostruki i viestruki prsteni (obzidi). Funkcija ili karakter mogu biti: simbolini, kultni ili grobni. Tumul ima karakter nekropole, zatvorena je cjelina, pa nije dobro primijeniti probno iskopavanje jer ono ne daje sliku o karakteru, vremenu, kulturnoj pripadnosti, broju grobova Sve informacije unutar tumula moemo rijeiti samo tokom iskopavanja. Probno iskopavanje predlae Pitt-Rivers kao najbri nain dolaenja do groba i to u sredite tumula. Sredite tumula se ne odreuje u odnosu na tumul, ve u odnosu na prsten od kamena. Probnim bi iskapanjem istrgnuli najvaniji dio jedne vrste cjeline, a preostali dio bi ostao neistraen.

57

Slika 58. Iskopavanje dva nasuprotna segmenta kako bi se dobio 'zrcalni' profil Iskopavanje se vodi u svakom segmentu pojedinano. Otvara se jedan, bilo koji segment. Sljedei se otvara njemu suprotni kako bi se dobio itav profil du dvije osi. Zatim se otvara trei pa etvrti segment (moe istovremeno, moe sukcesivno). U toku iskopavanja svi se grobovi zadravaju na svojim pozicijama, a kad se iskopaju dva segmenta i dokumentira profil onda se i oni diu. Profil koji dobijemo je itav, ali su njegovi dijelovi u zrcalnom odnosu jer se gledaju iz dva razliita pravca. Pa neka iskopavanja imaju varijantu da se po ovakvoj osi s jedne i s druge strane ostavi prostor od 0,5 m, a iskopavanje se vri na isti nain s tim to ostaje profil u obliku kria. Slika 59. Profil u obliku kria Nekada, ali samo kada je situacija posve jasna, kada nema dvojbi da je rije o jednom grobu ili da e se ugroziti ostali grobovi, moe se primijeniti tzv. cilindrini sustav. Tada se otvara jedan segment, pa njemu nasuprotni, a onda se iz praktinih razloga iz sredita povue krug tj. cilindar te se istrai samo sredinji prostor. Slika 60. Varijanta iskopavanja s jednim profilom uzdu osi te cilindrina varijanta

58

Kri se moe postavljati tako da u jednom kvadrantu imamo oba profila i u drugom oba profila. Slika 61. Varijanta s oba profila u svakom kvadrantu Postoji i varijanta kada se iskopava u tri segmenta pa se ostavlja jedan dio profila po osi x i cijeli profil po osi y. Tako dobijemo profil u obliku slova T. Ovdje je malo oteano konstruiranje stratigrafije jer nemamo jedan profil pa se to radi iz tehnike dokumentacije. Slika 62. Varijanta s T profilom Varijante ne ovise o afinitetu istraivaa, ve o njegovu vladanju metodologijom i njegovom prosudbom to mu u kojem trenutku odgovara. Ovo vrijedi za sve metode. Sve metode su naela, okvir, ali nisu kanon koji ne doputa promjenu. Uvijek moemo odstupiti da bi postigli cilj. To se moe pod dva uvjeta: 1. ako vladate naelom 2. ako znate to hoete kojom metodom dobiti.

Iskopavanje tumula se vodi iskljuivo prema naelima stratigrafskog istraivanja tj. nikako se ne vodi u horizontalnim otkopima ve otkopi slijede "prirodni" reljef slojevi se skidaju pratei konfiguraciju, sloj po sloj ljutenje lokaliteta, a ne horizontalno. Tako se zapravo osnova sa svakim otkopom povlai prema unutra. Sa svakim otkopom smanjuje se povrine segmenta jer je cilj doi do sredita. Nakon svakog otkopnog sloja obavezno se vri kotiranje odnosno niveliranje. U toku iskopavanja moe se naii na neke probleme zbog kojih se odstupa od prvotne metode i mora se uiniti korekcija (Slika 63). Grob u tumulu se iskopava na isti nain kao i grob na nekropolama. Slika 63. Nakon poetka iskopavanja prvom varijantom uoen je sredinji tumul kao posebna grobna konstrukcija te je ostavljen samo jedan profil du osi na kojem voditelj dobiva sve stratigrafske informacije, zatim je profil skinut i pristupilo se iskopavanju manjeg groba "cilindrinom" varijantom jer je voditelj utvrdio kako nema sekundarnih ukopa vea samo jedan grob sa sredinjom konstrukcijom. 59

Okomiti pristup podrazumijeva kopanje po vertikalnoj ravnini, a ne po horizontalnoj. Tumul se kopa u renjevima u pravilnom ritmu, ali ne u itavoj visini ve takoer u horizontalnim renjevima (1x1 m), od vrha prema dnu u skladu s moguom stratigrafijom. Ova metoda je ipak prikladnija za neke druge lokalitete npr.: spilje kada treba iskopati dodir sloja i zida spilje lokalitete naseobinskog karaktera na padinama obronka preko kojih je npr. prola cesta lokalitete na utoku dviju rijeka od kojih je jedna vodopad ije su kapljice vode nanosile sterilne naslage od 10 m na kulturni sloj. Slika 64. Okomiti pristup Slika 65. Jedan sloeni tumul

Slika 66. Mogui ukopi nisu nuno u sreditu tumula, te ih moe biti vie

60

4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA

19.4.2002. Zatvorena cjelina U irem smislu zatvorena cjelina je svaki lokalitet ili pojedine njegove stratigrafske sekvence npr. jedna nekropola, posebno ako pripada jednom razdoblju, ali i svaki grob je zatvorena cjelina. Isto tako tumul je zatvorena cjelina, ali i svaki grob unutar tumula. Jedno naselje je zatvorena cjelina za sebe, a unutar naselja svaka kua je opet zatvorena cjelina. Zatvorena cjelina je jedan bunar, jedan baptisterij Obino se u arheologiji pod pojmom zatvorena cjelina misli na mikrocjeline, dakle ne na nekropole kao zatvorene cjeline ve npr. ostava novca, i svaka duga ostava koja je posljedica razliitih trgovakih odnosa tj. posljedica postojanja putujuih trgovaca koji i proizvode i trguju. Tih ostava moe biti i unutar irih aglomeracija npr. depo iz Troje (Troja II), ostava sa Oania (znaajna zbog dva mala bronana kalupa koji su sluili za izradu figurina grkog Panteona) ili ostava iz Karbuma (444 predmeta, bakrenih i kamenih, ukrasnih i utilitarnih). Jedno rudarsko okno takoer je zatvorena cjelina, bunar, zemunica, septika jama, izgorena kua U uem smislu zatvorena cjelina je arheoloka mikrocjelina koja funkcionira samostalno (sama za sebe). Ima vlastitu povijest, a to u arheologiji znai da ima terminus ante quem i terminus post quem tj. svoju stratigrafiju i svoj sadraj te nije u izravnoj vezi s arheolokim okoliem, a (obino) moe korespondirati s neposrednim arheolokim okoliem. I kad korespondira i kad ne korespondira (zbog vlastite povijesti) nuno svaki takav objekt treba istraivati samostalno. Ukoliko unutar kue imamo neku jamu koja je nastala nakon kue kao cjeline treba je istraivati samostalno i na sasvim odreen nain. Najvei broj takvih zatvorenih cjelina je vezan za ukopane objekte koji se na svojoj povrini i stratigrafskoj poziciji jasno izdvajaju od okolne povrine. Oni imaju svoju stratigrafsku poziciju. Zatvorene cjeline se iskopavaju samostalno jer imaju svoju unutarnju stratigrafiju i svoj sadraj koji ne mora biti podudaran sa sadrajem okolne cjeline jer su znatno kratkotrajniji i imaju funkcionalno sasvim odreen sadraj koji nije podudaran sa sadrajem samoga sloja u kojem se ta cjelina nalazi. Ovakve je objekte bitno istraivati potpuno samostalno da bi se sadraj zadrao intaktnim i da bi ga se tipoloki i stilski moglo staviti u periodizaciju samoga lokaliteta. Slika 67. Kumulativni presjeci prikazuju stilizirani jarak sa rupama od stupova

61

Stratigrafija na lokalitetu je jedan proces i ne moe se vidjeti veza izmeu nje i samog objekta. Svaki objekt ima svoju mikrostratigrafiju. Ona e se oitovati kroz razliite procese taloenja arheolokog sadraja pomou koje je mogue razvijati finu stratigrafiju dakle, ne dolazi u obzir istovremeno iskopavanje ovakvih objekata i neposredno susjedni dio terena. Slijedi definicija objekta, njegovo istraivanje i tada se nastavlja dalje. Objekt emo uvijek lako prepoznati jer se on bitno razlikuje od ostalog terena. Uvijek e se tu sasvim sigurno ocrtavati kontura tog objekta. Kako ga kopati? Mi vidimo konturu povrine i ne znamo nita o unutranjosti, dubini, njegovim dijelovima i njegovoj stratigrafiji. Stoga se pridravamo sljedeeg naela. Slika 68. Primjer zatvorene cjeline Osim mree koju imamo na samom lokalitetu, sada pravimo mikromreu koja se postavlja iznad objekta. Koordinatni sustav odnosno os se postavlja ovisno o obliku objekta. Mikromrea ne mora imati istu orijentaciju kao glavna mrea. Na takvu os postavljamo jednu ili vie okomica (ovisi o veliini objekta). Dobije se vie kvadranata. Oni se iskopavaju slino kao tumuli. Prvo se iskopavaju nasuprotni tj. oni koji se dodiruju vrhom tako da bi se dobio profil. Iskopavanje se vodi paljivo u skladu sa stratigrafijom samog objekta. Jedan segment treba istraivati do kraja objekta. One segmente koji su ostali takoer se istrauje do dna tj. prazni se sadraj. Nuno se zadrava u granicama objekta. Rub jame? Razlikuje se po boji, konzistentnosti, a prije svega po vrstoi. Probiti granicu ili napraviti novu? Greka je i jedno i drugo i zato je potreban presjek kroz objekt u cjelini koji daje koliku toliku garanciju da neete pogrijeiti jer imate mrenu podjelu samog objekta i profile. Primjer su jame za stupove. U principu one se kopaju na isti nain, ali neke male jamice od kolja nije mogue ovako kopati. Ovo ukljuuje pojam stratigrafskog iskopavanja. Arbitrarno iskopavanje je iskopavanje kada voditelj procjenjuje neovisno o stratigrafiji. Stratigrafsko iskopavanje

62

Slika 69. Razlike u arbitrarnom i stratigrafskom procesu iskopavanja Na Slici 69.b1 su tri stratigrafske cjeline. Arbitrarno iskopavanje bi u ovom sluaju dovelo do situacije prikazane na Slici 69.b2. Skinuo bi se gornji sloj, ukoliko bi se debljina otkopa odabrala ne varirajui ovisno o stratigrafiji ve se mehaniki prenosila. Arbitrarnim bi iskopavanjem sadraj dviju cjelina potpuno pomijeali tj. istovremeno bi kopali dvije razliite stratigrafske cjeline. Istovremeno bi ponitili granicu i uspostavili nepostojeu vezu te ne bi prostorno definirali nijedan objekt. Stratigrafski voeno iskopavanje je kretanje uvijek unutar jedne, iste stratigrafske jedinice i iskopavanje u skladu s mikroreljefom lokaliteta (Slika 69.b3). Unutar jednog kompaktnog koherentnog sloja koji nema stratigrafskih cezura (Slika 69.b1, sloj 1) vodi se arbitrarno kopanje (ne 1 m, ve po 10 cm). Kada nastupi prva promjena u boji, konzistentnosti arbitrarno iskopavanje mora prijei u stratigrafsko. Dalje ostaju dvije cjeline bez veze (Slika 69.b4). Kopa se jedna samostalna stratigrafska cjelina, a zatim druga stratigrafska cjelina (Slika 69.b5). Slika 69.a1 Arbitrarnim iskopavanjem bi ovo iskopali kako tako. Prvi sloj bi korektno iskopali, ak i drugi na samom poetku, ali ako bi kopali malo nie istovremeno bi kopali drugi i trei sloj (Slika 69.a2). Krajnja posljedica je materijal koji je apsolutno neupotrebljiv. Kod ovakvih lokaliteta stratigrafsko iskopavanje mora uvaavati meusobne odnose slojeva vodei rauna o mikroreljefu. Die se sloj po sloj. Unutar debljih naslaga bez cezure moe se voditi arbitrarno iskopavanje 10 cm po 10 cm. Otkopi ne moraju biti horizontalni ve moraju pratiti situaciju na terenu. Slika 69.c5 Prvo sloj emo lako iskopati, ali ako idemo dalje istovremeno emo kopati tri razliite stratigrafske cjeline i to nuno dovodi do metodolokih greaka s dalekosenim negativnim posljedicama. Red po kojem treba voditi iskopavanje jasno se namee: od vieg prema niem vodei panju o presijecanju. PRAVILA: 1. Voditelj svaki dan mora biti na iskopavanju 2. Voditelj mora biti upuen u sve procese iskopavanja na cijeloj povrini 3. Voditelj mora gledati u kramp, a ne sjediti u hladu (Sve ovo treba dokumentirati:) 63

4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE

Cilj je iskopati nekropolu u cijelosti, dobiti sve grobove, prostornost nekropole, odnose grobova. Dvije su osnovne metode iskapanja nekropola: metoda irokog otkopa klasina blok metoda. Cilj je istraiti nekropolu u cijelosti sa svim aspektima vezanim uz grobne konstrukcije i obrede (nain pokapanja).

Slika 70. Osnovne vrste grobnih jama Otvara se povrina na kojoj se sasvim jasno uoavaju grobne jame obine grobne jame ili neke konstrukcije. Odnosno grobni ukopi mogu biti: jednostavne jame bez konstrukcija grobovi s prethodno prireenom konstrukcijom (kamen, drvo). U odnosu na aktualnu povrinu ukopi mogu biti: dublji (primjenjuje se blok metoda) plii (primjenjuje se metoda irokog otkopa). 64

Dakle, kod dubljih grobova od 1-2 m, blok metodom e se na definiranoj povrini voditi ravnomjerno iskopavanje dok se grobovi na ponu jasno ocrtavati. Kod pliih grobova e se iskopavati vee povrine u cijelosti. Skida se onaj najvii humusni sloj, a zatim se svaki od grobova iskopava pojedinano s time da su grobne jame ostavljene malo uzdignutije u odnosu na povrinu koju istraujemo. Dakle, grobove ostavljamo na bankovima (izolacija) i sada istimo grob kao posebnu cjelinu vodei rauna o: 1. poloaju, obliku i grai groba 2. grobnim prilozima (dio rituala) i nalazima (sastavni dio osobne oprave) Crta se obino u mjerilu 1:10, fotografira se sa svih strana, a zatim se diu kosti za daljnju analizu (DNA, antropoloki tipovi).

Slika 71. Poloaj kostura 65

Stratigrafija nekropole Stratigrafija nekropole, dakako, postoji, i to horizontalna i vertikalna. S obzirom da se nekropola dugo razvijala postoji i preklapanje grobova to zapravo ini vertikalni aspekt stratigrafije nekropole. Isto tako sigurno je da nekropola ima jezgru, poetak od koje se iri prema periferiji i to je horizontalni aspekt stratigrafije. Grobovi se iste od nogu pokojnika prema gore. Kod blok metode, ako grob ide van povrine, kvadrat emo proiriti koliko je potrebno kako bi se grob istraio u cijelosti. Plan nekropole Plan nekropole je vrlo vaan i bez obzira na metodu iskopavanja potrebno je postaviti mreu unutar koje se kreemo. Slika 72. Situacijski plan nekropole

66

5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja)

3.5.2002. S obzirom na ogromni broj podataka i jer sve treba biti sistematizirano, postoji nekoliko vrsta dokumentacije. Temeljnu dokumentaciju ini dnevnik iskopavanja, tehnika dokumentacija (geodetski snimak, situacijski plan, crtei, profili, tlocrti), nivelirski dnevnik, fotodokumentacija i terenski inventar. 1. DNEVNIK je temeljni dio dokumentacije s iskopavanja. Svi su dijelovi vani, no dnevnik je najiscrpniji i najdetaljniji opis iskopavanja, i tijeka i rezultata iskopavanja. U njemu se sve prati i razlae. Bez ikakvih ogranienja dnevnik doputa detaljno opisivanje. Uvijek postoji glavni dnevnik koji vodi voditelj, ali postoje i dnevnici za pojedine istraivake cjeline. U glavnom dnevniku voditelj se ne moe baviti detaljima sa svih istraivakih cjelina. U njemu su: podaci relevantni za metodu istraivanja, za strategiju, cilj i stratigrafske podatke. Vodi se svaki dan. Pomoni dnevnici se vode samo za povrinu kod koje istraivanje vodi jedan istraiva i trae iscrpne i detaljne opise samog toka iskopavanja, rezultata iskopavanja u svakoj pojedinoj fazi, tj. otkopa. to vie podataka (tonih, a ne proizvoljnih), to vie opisa, odnosa... to bolje. U dnevniku treba: opisati sam tok iskopavanja u jednom kvadratu, bloku, a to znai da treba opisati karakter otkopnog sloja opisati gustou i vrstu nalaza (naravno nalaze neemo opisivati detaljno, prije svega emo naznaiti kvantitativni odnos npr. koncentrirani na odreeni nain, vrsta (keramika, kosti), vie divljih ili domaih ivotinja, konteksti nalaza...) opisati svaki grob, konstrukcije i objekte te ih prostorno locirati unutar povrine koju istraujemo. Da bi dnevnik bio potpun, neke karakteristine (posebno tipine) pojave treba skicirati. Treba skicirati i konkretne situacije u nekom otkopu (neki dio podnice, zid...). U dnevniku trebaju biti tone mjere kao i podaci vezani uz foto odnosno videodokumentaciju. Za odreenu arheoloku situaciju, nakon slikanja treba zapisati film i broj negativa. Dobro je i ovdje upisati kote, ukljuujui i reper, bez obzira na... TO VIE OPISA, ZAPAANJA to je KVALITETNIJI DNEVNIK. Ono to ne treba biti u dnevniku: pretpostavke i zakljuci. Dnevnik prethodnog dana se moe dopunjavati, pa i izmijeniti ga, ako je to ispravljanje onoga to je bilo injenino, ali se injenica promijenila. Bitno je naglasiti to se popravlja i zato se popravlja. (Garaanin) 2. NIVELIRSKI DNEVNIK je, uz dnevnik, vaan dio dokumentacije. To je knjiica sa formularima, u koje se unesu brojevi kota koje oitamo u toku jedne kampanje. Sjecite mree prikazano je na situacijskom planu s oznakom. Navodimo oznaku tj. broj letve, a uz njega broj otkopnog sloja i onda itanje na letvi, i onda reper. Mogue je izraunati i stratigrafske vrijednosti. 3. TEHNIKA DOKUMENTACIJA je trei dio dnevnika. Konkretnu arheoloku situaciju treba vjerno prenijeti na papir u odreenom mjerilu, obino 1 : 20 ili 1 : 25. Kod nekih velikih cjelina mogue je raditi dokumentaciju u mjerilu 1 : 50. Ovo je osnovna dokumentacija. Uz ove crtee horizontalne situacije, rade se i crtei profila tj. svih vertikalnih struktura. Profili su obino u mjerilu 1 : 10. Postoje i crtei detalja, obino takoer u mjerilu 1 : 10, a mogu biti i u mjerilu 1 : 1. Dokumentacija se ne moe staviti na jedan papir pa se lokalitet radi na odvojenim listovima koji se kasnije spajaju u jednu cjelinu. Ta dokumentacija mora biti vrlo tona i precizno raena i to se moe raditi na dva naina.

67

Kod iscrtavanja potrebno je uzimati tone koordinate svih toaka unutar pojedinog kvadrata. To se radi na dva naina: 1. Metoda ortogonalnog presjeka Imamo dvije osi, x i y, u odnosu na njih odreujemo koordinate toke odnosno nalaza, u odnosu na x i y os. Postavi se po jednoj od osi mjerna traka tako da joj je nulta toka u sjecitu mree. Na drugom kraju treba biti odgovarajua vrijednost u veliini kvadrata. Sada se metrom odreuje udaljenost toke od ove osi. Unesete brojke i dobijete koordinate. Ova metoda ima mali problem. Neizbjeno dolazi do malih odstupanja no kako se prenose na veu duinu ona postaju vea. 2. Metoda lunog presjeka ili metoda trokuta Kod ove metode nema osi ni mjerne trake postavljene po rubu kvadrata. Koordinate svake toke uzimaju se iz vrhova kvadrata. Iz vrha kvadrata mjernu traku treba povui do toke tj. izmjeriti udaljenost od vrha do toke samog kvadrata. Tu toku estarom prenese na papir u odreenom. Sada istu toku izmjerimo iz drugog vrha, ali sa iste stranice kvadrata. Ponovno estarom prenosimo i dobijemo presjek s tonom tokom. Ako uzimamo po dijagonali dobivamo tangentu, a ne sjecite. Ova metoda osigurava preciznost.

Slika 73. Metoda lunog presjeka (lijevo) i metoda ortogonalnog presjeka (desno) to je objekt sloeniji i nepravilniji treba nam vie toaka. Profili trae malo drukiji pristup jer i oni moraju biti realno prenesena situacija stratigrafskih jedinica. Profili nikada nisu horizontalni meusobno ni u odnosu na zdravicu, a ni horizontala nije pravilna ni na apsolutnu horizontalu. Da bi realno prenijeli situaciju, moramo postaviti fiziki jednu horizontalu. Kod manjih profila potrebna je jedna, a kod veih jedna ili dvije horizontale. Kako se ona postavlja? Moe i bez, ali ako smo ovladali nivelirom, a ovo je jednostavniji. Negdje na profilu, proizvoljno, kod manjih obino na sredini, postavimo marker, vrstu toku u profilu. Tu stavimo letvu. Nivelir postavimo da vidimo obje toke. Sada proitamo vrijednost koju imamo na letvi, npr. 2 m. Na drugu stranu postavljamo letvu, polako je sputamo dok nam na konanici ne doe tono 2 m. Na tu razinu, ispod letve, postavljamo drugu fiksnu toku. Treba nam koordinatni sustav pa emo po povrini profila postaviti mjernu traku. Nula je na poetku, a na kraju je okrugli broj. U pravilnom ritmu (1 m za manje sloen profil, 0,5 m za sloenije) postavljamo markere koji e stajati vodoravno na profilu. Za svaki marker konop s vikom ili utegom. On ne smije fiziki dodirivati profil tj. ne smije fiziki dodirivati slojeve. I sad smo dobili polja, pravokutnike, koji nam daju osi za koordinatni sustav. Po horizontali postavljamo mjernu traku, po kojoj itamo koordinate svih toaka. Sve ove toke, posebno u sjecitima, treba kotirati i unijeti u nivelirski dnevnik. Ovo je original, sve ostalo su kopije. 68

4. FOTODNEVNIK Smisao je da se sve ovo jo i ovako dokumentira. To je najlaki dio dokumentacije i zapravo ovo je dokazivanje da je to tako kako je. Treba fotografirati sve to imamo na crteima. Film moe biti u boji ili crno-bijeli. Dobro je napraviti i panoramski snimak (platforma, ili balonom s aparatom na daljinsko okidanje). U njega se unose podaci o naim snimanjima. Sadre: godina iskopavanja, broj filma i broj snimke npr. Film 1, snimak 25, kvadrat XX, otkopni sloj taj i taj, a to isto stoji i u naem dnevniku kad smo opisivali kvadrat (onda stoji film taj i taj, snimak taj i taj). Dobro je napisati i sa koje je strane ili kuta snimano. 5. TERENSKI INVENTAR POKRETNIH NALAZA Ovo je inventar najznaajnijih i najkarakteristinijih nalaza koji se ne opisuju ve se skiciraju u nekom najzgodnijem redu. Navodi se kvadrat kojem pripada i otkopni sloj u kojem je pronaen tj. arheoloka graa je sloena prema odreenim principima (uvaavajui horizontalne i vertikalne cjeline). Sve ostalo pie se u dnevniku iskopavanja. Kod nekropola postoji dodatna dokumentacija. 6. GROBNI ZAPISNIK U grobnom zapisniku navodimo redni broj groba, oblik grobne jame, dimenzije, opis konstrukcije, orijentaciju (preciznu), opis i poloaj kostura. Treba opisati i poloaj priloga, oznaiti sauvane ili nedostajue dijelove kostura (zbog mogunosti sakaenja), te opi plan nekropole. OSNOVNI ELEMENTI DOKUMENTACIJE: naziv lokaliteta, godina iskopavanja kvadrat I, otkopni sloj 3 kvadrat II, otkopni sloj X mjerilo 1:25 datum DOKUMENTACIJA S OBZIROM NA VRSTU ISTRAIVANJA Na samom poetku terenskih istraivanja dokumentacija je bila vie usmjerena ka samom arheolokom objektu i njegovoj tipologiji, a zatim je njen sadraj proiren i na registriranje osnovnih topografskih kao i drugih oblika arheolokih nalazita. 1. REKOGNOSCIRANJE Poetnu fazu u dokumentiranju rekognosciranja ini izrada registra dosje o stupnju ouvanosti, katalog materijala sa skicama, fotodnevnik 2. SONDANA ISTRAIVANJA Pored svega navedenoga prije, ovdje ulaze i planovi koji dokumentiraju radove u istranim sondama. Dokumentacija o sondanim istraivanjima treba sadravati: dnevnik radova, nivelirski zapisnik, fotodnevnik, inventar iskopanog materijala, planove osnove i profila iskopanih sondi, te ostale detaljne crtee objekata ili nalaza. 3. ZATITNA ISTRAIVANJA Zatitna iskopavanja zahtijevaju kasniju nadopunu dokumentacije, jer je vrijeme iskopavanja ogranieno. 4. SISTEMATSKA ISTRAIVANJA Ovdje se moe postii i uska koordinacija ostalih tehnikih slubi to omoguava objedinjavanje svih vrsta dokumentacije, muzeoloke obrade, konzervacije i restauracije arheolokih nalaza.

69

5. KLASIFIKACIJA MATERIJALA Klasifikacija materijala i njegova tipoloka obrada jedna je od prvih metoda u arheologiji. Ova je metoda stara koliko i arheoloka znanost. Arheologija ju je preuzela iz prirodnih znanosti i etnologije. Postoje razliiti naini klasifikacija, ali se uglavnom materijal svrstava po vrstama, namjeni, kronologiji i sl. 6. TIPOLOGIZACIJA Tipologizacija proizlazi iz klasifikacije. U arheologiji je dugo prevladavala, a podrazumijeva detaljnu deskripciju predmeta, razvrstavanje u odreene sisteme i odreivanje kronolokog mjesta u genezi osnovnoga oblika kome pripada. Obje zadnje metode imaju svrhu samo ako tee k povijesnoj rekonstrukciji kulture kojoj pripadaju. 7. STATISTIKA OBRADA MATERIJALA Statistika obrada materijala daje najbolje rezultate kada se obrauju zatvorene arheoloke cjeline. To mogu biti nalazi iz kula, jama, zemunica, grobova Pored grube terenske statistike, znaajno mjesto ima i statistika odreene vrste materijala, postojna zastupljenost odreenih oblika, ornamentika na posudama, plastika i sl. Krajnji cilj ove metode je stvaranje posebnih tabela koje daju kvantitativni i kvalitativni odnos nalaza, postotnu zastupljenost pojedinih oblika i sl. Svi su ti podaci vani za odreivanje ekonomije kulture ili naselja, afiniteta nosilaca i sl. 8. RELATIVNA KRONOLOGIJA Relativna kronologija je bitna za kulturnu sliku jedne ue ili ire oblasti, za potpuniju rekonstrukciju odnosa izmeu pojedinih kultura, za tumaenje geneze oblika predmeta Drugi vid relativne kronologije koji je posebno vaan za stvaranje irih kulturnih i genetskih postavki, vezan je za sinkretistike odnose materijala, naselja i kultura razliitih zemljopisnih podruja. Ova se kronoloka komparativna metoda zasniva najee na pojmu importa i na postojanju meusobnih kulturnih utjecaja na direktnom mijeanju kultura i sl. 9. STRATIGRAFSKA METODA Stratigrafska metoda kao rezultat daje potpuni presjek razvoja ivota ljudi na jednom podruju tijekom vie stotina godina i tisuljea.

70

6. STRATIGRAFIJA
7.5.2002. Stratigrafija nije izvorno arheoloki, ve geoloki pojam. To je jedna geoloka disciplina koja se bavi nastajanjem slojeva zemljine kore i njihovih kronolokih odnosa. Bitna pretpostavka je da svi slojevi stoje u sasvim odreenim odnosima u vertikalnoj ravnini. Svaki sloj je mlai od sloja ispod i obrnuto, svaki sloj je stariji od sloja iznad. Druga pretpostavka je horizontalnost ili priblina horizontalnost. Ovo je posljedica injenice da u geolokoj stratifikaciji dominiraju dva procesa: erozija i akumulacija. Svi se procesi razvijaju u irokim vremenskim okvirima, a dominantna su ova dva, ali zbog gravitacije sve te estice pokuavaju zauzeti najnii poloaj i stoga svi slojevi tee horizontalnosti. Trea pretpostavka je da u procesu stratifikacije nema nikakvih artificijelnih sila ve su svi procesi posljedica djelovanja prirodnih sila. Cilj je utvrivanje sadraja slojeva (flora i fauna) kako bi se na temelju njega rekonstruirala geoloka prolost Zemlje. Bitna je pozicija slojeva jer je na temelju odnosa slojeva tj. superpozicije i sadraja lako rekonstruirati prolost. Ove je principe prihvatila i arheologija, no javlja se itav niz problema koji to je dominantno u arheolokoj stratifikaciji? Ne vrijedi prvo i osnovno pravilo arheoloki slojevi ne stoje u istoj vertikalnoj ravnini jer su dominantno posljedica artificijelnih sila. S obzirom na to u arheologiji ne vrijedi ni pravilo: nii sloj je apsolutno i stariji tj. ovdje nii sloj ne mora imati i stariji sadraj. Pozicija ne odreuje kronoloki odnos, nema superpozicije jer ovaj proces ne ukljuuje djelovanje samo na povrini prethodnog sloja ve i djelovanje unutar strukture prethodnih slojeva. Aktivnosti koje dovode do stratifikacije ukljuuju ukapanje, zasipanje, prodiranje Svako prodiranje u strukturu prethodnog sloja nuno ukljuuje promjenu odnosa tj. ovdje imamo proces interpoliranja sloj u razliitim odnosima u razliitim ravninama. Drugo to je vrlo bitno i to je razliito od geoloke stratifikacije jest pretpostavka da tipologija arheolokog materijala nuno odgovara i njihovoj stratigrafskoj poziciji jednostavnije forme su starije i dalje su od povrine i obrnuto. No u nizu sluajeva, pokazalo se da to ne vrijedi. Jednostavnija pojava ne mora biti starija, i ne mora biti nia jer to ne ovisi o vremenskoj pripadnosti. bilo je potrebno vie od jednog stoljea da se spoznaju ove stvari. Ovo je vrlo vano kod lokaliteta s monom stratigrafijom. Na lokalitetu postoji niz slojeva koje treba posebno prepoznati i tretirati u skladu s njihovom mikrotopografijom. Postoji niz slojeva koji se meusobno razlikuju po boji i konzistenciji to je posljedica razliitih klimatskih prilika u kojima nastaju (iako nisu prirodni ve artificijelni). Sljedei imbenici zbog kojih se slojevi razlikuju su utjecaj razliitih aktivnosti i prisutnost organskih tvari. Neovisno o tim razlikama na svakom lokalitetu postoje osnovni ili glavni slojevi ili stratumi koji zauzimaju itav lokalitet. Meutim, rijetko kada je jedan takav osnovni sloj posve koherentan i posve konzistentan. Postoji itav niz manjih slojeva formiranih na znatno ogranienijoj povrini i znatno manje debljine. To su UE STRATIGRAFSKE JEDINICE. Svaki sloj, bez obzira na sve, ima tri veliine, dvije horizontalne (prostornost): irina i duina i jednu vertikalnu: masa tj. debljina. Postoji razlika u sljedeem: osnovni slojevi zauzimaju veinu ili vei dio svakog lokaliteta, a ue stratigrafske jedinice su prostorno ue i vremenski znatno ogranienije. Osnovni slojevi odgovaraju jednom vremenskom razdoblju tj. nastali su tokom dueg vremena ili u uem vremenskom okviru unutar vremenskog razdoblja. Masa je razmjerna vremenskom okviru unutar kojeg je formiran. Ue stratigrafske jedinice ograniene su na znatno manje dijelove lokaliteta i njihov vremenski raspon je znatno krai od raspona osnovnih slojeva. Kulturni sloj je, vulgarno, "smetlite". Djelatnosti se mijenjaju tokom vremena i to se iskazuje u vertikali, ali i u horizontali lokaliteta, i u intenzitetu i funkcionalnou.

71

Sve te razlike iskazuju se kroz postojanje stratigrafskih jedinica. Kod istraivanja vano je voditi rauna o: 1. dimenzijama svake od tih stratigrafskih jedinica 2. njihovoj poziciji unutar odreenog dijela sloja. U isto vrijeme ne smiju se iskopavati razliite stratigrafske jedinice koje zauzimaju priblino istovremene relativno kronoloke pozicije. Najvei je problem prepoznati ove tri veliine, jer kad kreemo nemamo ideju o prostornosti, a moramo se kretati unutar jedne. Problem je naroito bitan na maloj povrini. Neto je manji problem kod tree veliine jer ju je lake uoiti kod iskopavanja - treba se zadrati na razini prve promjene. Po svojoj naravi i po nastanku postoje pozitivne i negativne stratigrafske jedinice. Negativne su sve one stratigrafske jedinice koje se iz jednog dijela sloja ukapaju u drugi i prodiru u strukturu ranije formiranog sloja. Pozitivna (vertikalna) stratigrafska jedinica su ostaci zidova razliitih objekata bez obzira na karakter, funkcionalnost, namjenu i nain izgradnje. Za razliku od negativnih stratigrafskih jedinica, sve pozitivne idu u obrnutom pravcu. Zbog njihovog postojanja dolazi do razliitih procesa stratifikacije na jednoj ili drugoj strani. Naruavanje procesa putanje depozita (to je proces formiranja depozita tj. sloja odnosno dijela sloja na povrini lokaliteta). Kako ujednaenost nastanka sloja prati ujednaenost aktivnosti i svaka promjena u aktivnosti dovodi do promjene procesa stratifikacije. Svaki objekt je funkcionalno jasno definiran pa to znai da e se izvan tog objekta odvijati bitno razliiti procesi. U objektu moe doi samo do odreenog tipa stratigrafije - obnova poda. Izvan tog objekta traju drugi procesi: hoda se, gube se stvari, pregrauje se... i kulturni sloj raste. U objektu nema kulturnog sloja odnosno samo ostaci "namjetaja". Do ponovne ujednaenosti doi e kad taj objekt izgubi funkcionalnost, taj karakter, pone proces ruenja i kad... Osim pozitivnih i negativnih stratigrafskih jedinica postoje tzv. tragovi stratigrafske jedinice stratigrafske jedinice koje odraavaju nekad postojee i kasnije uklonjene objekte, odnosno tragove kratkotrajnih aktivnosti npr. vatra ostavlja tragove koji imaju karakter ??? : povrina s izgorenom zemljom, pepeo, gar. Njena veliina bit e jednaka povrini na kojoj je vatra zapaljena (prostornost), a trea veliina koja odgovara vremenskom rasponu gorenja e se iskazivati samo kao jedan trag koji je vezan uz drugu stratigrafsku jedinicu. Ona je vezana za ve prethodno postojeu i to se ne moe istraiti - izgorenu zemlju ne moete dignuti bez da dirate prethodnu stratigrafsku jedinicu. Drugi je ??? vezan za postojanje objekata koji su iz bilo kojeg razloga uklonjeni, nivelirani. Tragovi u sloju se ne mogu ukloniti. Nuno mora postojati trag takvog objekta. Vrlo je vano sljedee (u prapovijesti teko): pozitivne stratigrafske jedinice isto tako mogu imati i svoju vlastitu stratigrafiju npr. zid se moe dograivati, prepravljati... Harrisova matrica je grafiki prikaz meusobnog odnosa slojeva. Smisao je prikazivanje odnosa u okomitoj i horizontalnoj ravnini. Premehanicistiko gledanje dovodi do velikih greaka gdje se pojedine stratigrafske jedinice koje su dio vee stratigrafske jedinice i one se prikazuju samostalno iako se nalaze unutar sloja koji je nedjeljiv. Harris insistira da su i arheoloki slojevi posljedica prirodnih procesa.

72

7. LITERATURA
OSNOVNA LITERATURA Philip Barker Tehnike iskopavanja Richard Harris Naela arheoloke stratigrafije Nikola Tasi, Borislav Jovanovi Metodologija istraivanja u praistorijskoj arheologiji (ne prvi dio) Garaanin Prirunik za arheoloka iskopavanja, 1954. Arheo, br. 7.-13. (geofizike metode) Colin Renfrew, Paul Bahn - Archaeology (Theories, methods and practice) Antropologija danas (metode datiranja, ne Milankovi, ne krivulja) POVIJEST Godine 1914. u Berlinu je izdan podsjetnik za iskopavatelje "Upute za iskopavanje i zatita starina". Prva tiskana metodologije je tiskana 1891. godine V. Radimsky "Prethistorika nalazita". Na kraju knjiice se navodi primarna arheoloka zatita odnosno konzerviranje. Postoji dosta crtea (lavirtu tehnika) i na arhainom je hrvatskom jeziku. Ono to ove knjige nemaju spada u pripremu za iskopavanje, a to je vrlo vano.

73

SADRAJ 1. METODOLOGIJA........................................................................................................................................ 1 1.1. DEFINICIJA I METODE......................................................................................................................... 1 1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED ......................................................................... 3 2. ISTRAIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU........................................................... 8 2.1. REKOGNOSCIRANJE............................................................................................................................ 8 2.1.1. DOKUMENTACIJA....................................................................................................................... 10 2.1.2. TOPONIMI...................................................................................................................................... 10 2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA ................................................................. 12 2.2. METODA ZRANOG SNIMANJA...................................................................................................... 15 2.3. GEOFIZIKE METODE....................................................................................................................... 20 2.3. GEOFIZIKE METODE....................................................................................................................... 21 2.3.1. METODA SPECIFINOG OTPORA TLA.................................................................................... 21 2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA ........................................................................................ 22 2.3.3. GEORADAR................................................................................................................................... 22 2.3.4. METODA GEOLOKOG BUENJA ............................................................................................ 23 2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE ........................................................................................................ 25 2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA ................................................................................................ 25 2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA ................................................................................................... 25 2.4.3. METODA POVRINSKOG PREGLEDA TLA ............................................................................ 25 2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN .................................................................................. 26 2.5.1. GEODETSKI SNIMAK .................................................................................................................. 26 2.5.2. SITUACIJSKI PLAN...................................................................................................................... 27 2.6. MREA .................................................................................................................................................. 28 2.6.1. POSTAVLJANJE MREE ............................................................................................................. 29 3. NALAZITE, CILJ ISTRAIVANJA I VRSTE ISKAPANJA ............................................................. 32 3.1. VRSTE ISTRAIVANJA ...................................................................................................................... 32 3.1.1. PROBNA ISTRAIVANJA ........................................................................................................... 32 3.1.2. SUSTAVNA ISTRAIVANJA ...................................................................................................... 33 3.1.3. ZATITNA ISTRAIVANJA ........................................................................................................ 33 3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAIVANJA ..................................................................................................... 34 3.2. REPER I KOTIRANJE .......................................................................................................................... 35 3.2.1. KOTIRANJE ................................................................................................................................... 36 4. METODE ISKAPANJA ............................................................................................................................. 38 4.1. METODA PRESJEKA (TRANEJA) ................................................................................................... 39 4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA....................................................................................................... 43 4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA.............................................................................................. 45 4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA................................................................................................ 46 4.5. METODA AHOVSKOG POLJA ........................................................................................................ 47 4.6. KLASINA BLOK METODA .............................................................................................................. 48 4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA ............................................................................... 49 4.8. WHELLEROVA METODA .................................................................................................................. 50 4.9. METODA IROKOG OTKOPA ........................................................................................................... 51 4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA .................................................................................................... 56 4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA ....................................................................................... 61 4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE .......................................................................................................... 64 5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja)............................................................................................... 67 6. STRATIGRAFIJA ...................................................................................................................................... 71 7. LITERATURA ............................................................................................................................................ 73 74