Godine 1987.

engleski povjesniar i novinar Peter Partner objavio je knjigu kojoj je bilo sueno da ue meu velike klasike o povijesti templarskog reda, iji je naslov na izvornom jeziku The Murdered Magicians: tlie Templars and Their Myth (Ubijeni magi: templari i mit o njima). U tom opsenom vodiu u kojem se autor kree kroz gomilu napisa o templarima nastalih nakon XIV. stoljea ne nedostaju ozbiljna djela i stvarne linosti, ali se odmah stjee dojam da veina njih zalazi u svijet usporedan s onim realnim, u dimenziju gdje vlada iracionalnost i gdje temeljna pravila logike gube znaenje. itatelj se osjea gotovo poput Alice u zemlji uda: susree mrane duhove, neobine vile udnih imena, ali i tobonje pisce povijesnih knjiga jednako ozbiljnih kao to je i Ludi eirdija. Na taj nain Partner ostvaruje potpunu i tonu analizu templarstva modernog i suvremenog doba, krajnje sloene pojave gdje se mijeaju religiozna nadahnua i elje za drutvenom reformom, epske nostalgije i politike instrumentalizacije, arlatanstvo i okultizam. Isto tako, bilo bi pojednostavnjeno smatrati templarstvo cirkuskim atorom podignutim samo da se od budala izmuze novac. Autor vrlo dobro poznaje kulturu renesanse i modernog doba, a ono to zaokuplja njegovo zanimanje nije toliko povijest templarskog reda koliko vrlo jaka, neiscrpna opinjenost zapadnog drutva bezbrojnim legendama koje su poele cvjetati odmah nakon njegova kraja. Tako se, nakon brzog, ali besprijekornog uvoda u povijesnu priu o redu, okree ispitivanju druge dimenzije, mogli bismo rei - mrane strane rasprave o templarima, odnosno onog beskrajnog mora mitova i izmiljenih dogaaja koji od XIV. stoljea ive do naih dana. To je vrlo korisno i ozbiljno tivo, i prava je teta da dugom nizu obmana koje je Partner raskrinkao nedostaje posljednji paragraf posveen medijskom fenomenu koji se nedavno razbuktao oko romana Da Vincijev kod. Ve dugo prouavam tu temu i jedno od pitanja koja su mi najee postavljali bilo je: zato postoji toliko zanimanje za templare? Nisam nikada dala precizniji odgovor jer se radi o vrlo sloenom pitanju koje se ne moe rijeiti u kratkom razgovoru: postoji opasnost da se stvori zbrka tetna i pogrena skoro koliko i ona koju je prouzroio zloglasni roman. Ali ovdje u pokuati ukratko izloiti neka mjesta. Razlog zbog kojeg templari izazivaju toliko zanimanje suvremenog ovjeka jest aura tajanstvenosti koju je tradicija stvorila oko njih; a ta tajna ne ovisi toliko o mranim dogaajima oko templarskog procesa, koliko o onome to kolektivni imaginarij pretpostavlja da je bilo u njegovoj pozadini, odnosno prikrivanje nekih istina u vezi s Isusom Kristom. Najvanije je da su templari uistinu vjerovali da imaju poseban, recimo povlaten odnos s osobom Isusa Krista, razliit od veine ljudi njihovog vremena, pa ak i velikog dijela Crkve. Tragovi tog posebnog odnosa razasuti su tu i tamo u dokumentima koji se tiu reda, i vjerojatno im je ve u prolosti mnogo uenjaka naslutilo sigurne obrise, iako su ih kulturna stremljenja njihovog vremena navela da ih do te mjere preobraze da im izmijene obiljeja.

Iako usred rairenog, ak isticanog skepticizma, gotovo kao znak vie intelektualne zrelosti, suvremeni je ovjek strastveno poao tragovima one linosti roene u Palestini etvrte godine prije nae ere pod imenom Jehoshua ben Joseph, ali jo poznatije pod imenom Isus Krist. Promatran oima strunjaka za srednji vijek, sadanji je svijet jo uvijek u tijeku prave potrage za Svetim Gralom", sline onoj koju su poduzeli ljudi s kraja XII. i poetka XIII. stoljea, koji u mnogim vidovima nisu nimalo zaostajali za modernim vremenom u herezama, alternativnim tumaenjima evanelja i doktrinarnoj zbrci. Templari su tada bili u sreditu tog pokreta koji je bio ujedno i vjerski i kulturni i vrlo politiki; a iz istog su razloga to i sada. Mogli bismo postaviti pitanje je li prouavanje templarskog reda klju za uspjeno rjeenje ove nove potrage", odnosno vodi li uistinu dosizanju dubljeg i istinskog poznavanja kranskih istina. Odgovor je relativan, ili bolje reeno ovisi o onome to svatko smatra tonim i istinitim. Sigurno e omoguiti da se shvate tolike stvari o naoj prolosti koje su dole do nas izobliene ili netone; sigurno je takoer da se prava slika o templarima nee svidjeti tovateljima okultizma: uza sve svoje ljudske nedostatke, kukavnosti i jade, ti su redovnici-ratnici bili gorljivi katolici i odluili su to ostati, kad su shvatili da doktrinarni kaos njihovog vremena vodi kransko drutvo na rub propasti. Ali krenimo redom. Prema sadanjim spoznajama, povijest templara objektivno zavrava 18. oujka 1314. g., dana kad je francuski kralj Filip Lijepi dao oteti i spaliti na lomai posljednjeg velikog metra reda, Jacquesa de Molaya, i jednog od njegovih najprisnijih suradnika, preceptora Normandije Geoffroya de Charnyja. Ipak, to je zapravo licentia poetica koju si povjesniari svjesno doputaju u ast nesretnom i junakom Molayu, jer je, zakonski gledano, Hram bio zabranjen dvije godine ranije: kada je Klement V., ne bi li zatitio Crkvu, naglo prekinuo postupak protiv templara bulom Vox in excelso koja je, bez izricanja presude, uklonila red s povijesne pozornice. Uklonjen administrativnom mjerom, ali nikad osuen, iako jo i danas ostaje neizvjesno miljenje o njemu, red je u svakom sluaju bio ukinut: nitko vie nije mogao izjaviti da je njegov lan, barem dok se ne umijea neki drugi papa da opozove ukidanje. Budui da nije poznato da je to uinjeno, templarski red ne postoji ve sedamsto godina; svi dogaaji u vezi s templarima nakon 1314. godine nisu, dakle, povijest templara ve templarstva. Pojava templarstva (koja je bila ipolitiko-kulturna moda) doivjela je vrhunac izmeu kraja osamnaestog i poetka devetnaestog stoljea, kad se duhovno ustrojstvo prosvjetiteljstva, koje je teilo racionaliziranju svega, poelo stapati s novim romantikim duhom, koji je naprotiv bio eljan tajni i duboko oaran iracionalnim. Mit o templarima u poetku se temeljio na masonskim organizacijama u nastajanju jer su one u ovim drevnim vitezovima, rtvama nepravedne i nasilnike moi, gledale borce za slobodu misli, neovisne, hrabre i tajne zaetnike jednog pravednijeg drutva. To nije bilo potpuno pogreno tumaenje povijesnih injenica, ali je bilo vrlo sektako: templari su dodue bili neovisni o svakoj svjetovnoj vlasti, ali su bili vezani uz papinu osobu zakletvom apsolutne vjernosti. Istina je da je red bio obavijen velom vojne tajne, ali on zasigurno nije bio tajno drutvo; istina je i da mu je pristupala aristokracija, ali nije bio samo red plemia. Velik dio templara, koji su se pojavili na procesu poetkom etrnaestog stoljea, bili su obini pjeaci (pobonici), odnosno redovnici nevitekog reda i provodili su svoj mirni ivot na seoskim prebendama dijelei dane prema drevnom samostanskom propisu ora et labora, odnosno izmeu molitava i zemljoradnje ili zanatstva.

Ali masonska su bratstva oduevljeno gledala samo velike dostojanstvenike reda, Jacquesa de Molaya, Guillaumea de Beaujeua i druge glasovite vitezove koji su nosili imena najslavnijeg plemstva i ostavili traga u povijesti zapadne civilizacije. Taj narod skromnih templara seljaka, zanatlija ili trgovaca nije ih zanimao, jer nije utjelovljivao one ideale koje su oni strastveno gajili; moda nije pretjerano misliti da nisu bili ak ni svjesni njihovog postojanja. Jo i danas neki ljudi nastoje pronai porijeklo svog prezimena, potkrijepljenog izvorima, u prezimenu ponekog templara: ponekad je to pozivanje donekle osnovano, a ponekad potpuno nategnuto. Sline stvari dogaale su se i prije dva stoljea, kada su pojedinci traili slavne korijene u svemu prema emu su gajili duboko divljenje. Danas bi, meutim, mnogi bili sretni da mogu dokazati svoje srodstvo i s redovnicima najnieg poloaja. Ali u templarstvu je postojao i drukiji pravac, neprijateljski i protivan onome upravo navedenom. Upravo zato to su templare idealizirale one radikalne i prevratnike skupine, koje su ih opisivale poput revolucionarnih junaka s kraja osamnaestog stoljea, konzervativna struja koja je nadahnula restauraciju nakon Bekog kongresa (1815.) energino se trudila demonizirati sliku srednjovjekovnih templara. Ti drevni vitezovi, iju su slavu i diku neke moderne udruge uobraavale da nastavljaju, za njih su bile skupina izopaenih heretika, neprijatelja Boga, naroda i drave. U tom kontekstu nastaju najslavnija djela templarstva devetnaestog stoljea, kao to su napisi orijentalista Josepha von Hammer- Purgstalla, miljenika ministra Metternicha, kojeg se moe smatrati ocem" glasovitog Bafometa: mranog idola za kojeg je pretpostavljao da su ga oboavali templari, a radilo se o teletu iji se naziv moe iitati iz egipatskog hijeroglifa Bahumid. To mu je bilo dovoljno da dokae da su redovnici reda poznavali hijeroglife, ali i (to je bilo jo vanije) neshvatljive misterije drevne egipatske magije. Odatle ona opinjenost koja jo i danas eli povezati templare s tajnama piramida. Rije Bafomet" bila je uistinu prisutna u izvorima procesa protiv templarskog reda. U presluavanju do kojeg je dolo u Carcassonneu 1307. g. dvojica templara izjavila su da je idol kojeg je, prema optubi francuskog kralja, red oboavao, bio predstavljen likom Bafometa", a jedan od njih potanko je oznaio da su ga zvali arapskom rijeju Yalla", Jasno je da su inkvizitori vrili pritisak da templari izjave kako su napustili kransku vjeru i preli na oboavanje Muhameda, ije je ime iskrivljeno u Baphomet ili Maguineth, a ponekad ak i u Mandaguorra. Htjelo se jo vie opteretiti priznanje navodei zatvorenike da izjave kako su tu linost zazivali kao Boga, ili na arapskom Allaha, od kojeg je proizalo udno Yalla" koje oito potjee od izgovora s jakom poetnom aspiracijom. Malo je vjerojatno da su ta priznanja dana spontano jer je kontekst koji opisuju proturjean. U prvom redu islamska vjera apsolutno brani prikazivanje prorokovog lica, pa ako su ti redovnici preli na islam i napravili njegovo poprsje, onda su bili vrlo loi vjernici. S druge pak strane, inkvizitore nije previe zabrinjavalo to su mueni templari govorili apsurdne stvari, zanimalo ih je samo da priznaju optube koje e im nepopravljivo nauditi. Taj idol, za kojeg se htjelo pretpostaviti da je Muhamedov lik, ponekad je opisan ak s rogovima. Iako se moderna senzibilnost nad tim uasava, to isto nije vrijedilo i za krvnike s poetka etrnaestog stoljea: iz perspektive onih koji su upravljali procesom nije bilo nikakve razlike u tome jesu li templari oboavali Muhameda ili Sotonu. Papa Klement V. i njegovi suradnici morali su se jako truditi da bi unijeli malo reda u tu mranu umu zakljuaka, avolskih nagovaranja i kontaminiranih dokaza. Za razliku od

svojih neprijatelja, Klement V. je radio na osnovi vrlo ozbiljnih kriterija: da bi prekinuo to vrlo trnovito pitanje, pribjegao je savjetu svog neaka kardinala Berengera Fredola, ovjeka koji je proveo savjesno istraivanje meu katarima june Francuske pa je stoga vrlo dobro poznavao obiaje pravih heretika. Nedavno otkrie pergamenta iz Chinona iznijelo je na svjetlo neke vidove procesa u koje su povjesniari odavno sumnjali premda nisu imali za to dokaza: ljeti 1308. godine papa je osobno ispitivao templare i shvatio da uope nisu bili heretici, iako se red nalazio u stanju dubokog nemorala. Odatle njegova odluka da im oprosti i da im vrati kranske sakramente, nakon to su formalno od Crkve zatraili oprost. Sada su svi dokumenti s procesa koji su stigli do nas objavljeni i dostupni znanstvenicima: to je npr. omoguilo da se otkrije da dokazi o baffomettumu, u dva od ukupno 1114 svjedoenja templara koji su se pojavili na procesu, imaju vanost jednaku 0,17%. Ako se tome doda injenica da je 1061 od 1114 templara, ili 95,2%, izjavilo da u templarskom redu nisu postojali idoli te vrste, dobit emo jo jasniju predodbu o razmjerima krivotvorenja. Templarstvo je, bilo da je htjelo istaknuti pretpostavljeno ezoterino lice drevnog reda ili ga demonizirati, utke prelo preko velikog dijela podataka suprotnih njegovim ciljevima, istiui, nakon to ih je shodno izobliilo, samo onaj mali broj svjedoanstava koja su pogodovala njegovim teorijama. To nije nuno znak zlonamjernosti ve bi moglo vie ovisiti o grekama u istraivanju: u to se vrijeme i najsavjesnije povijesne studije nisu provodile po dananjim strogim kriterijima, odnosno katalogizirajui sve raspoloive izvore, a zatim procjenjujui cjelokupno vienje injenica. U mnogima je bila rairena tendencija uzimanja samo onih elemenata koji su se inili vanima, to je esto znailo i onih koji su zadivljivali matu. Rije baffomettum pripadala je jasnom islamskom kontekstu, tovie, inkvizitori su htjeli pokazati da su templari odbacili kranstvo te da su se preobratili na islamsku vjeru. To je zapravo trebalo Filipu Lijepome kako bi dokazao da je Sveta Zemlja bila izgubljena i nije ponovno osvojena upravo zato to su templari postali tajni saveznici svojih neprijatelja, i s tom optubom suuesnitva postigao je osudu Hrama. Ali pet stoljea kasnije ta obojenost vie nije bila potrebna: pretpostavka da su templari masovno postali muslimani nije vie izazivala senzaciju. Godine 1818. izalo je remek-djelo" Hammer-Purgstalla, knjiga pod naslovom Otkrivena tajna Bafometa; ovaj put autor je izveo rije iz grkog jezika, tonije iz udovine himere koju je on stvorio spojivi dvije razliite grke rijei - Baphometidos, koja je trebala znaiti krtenje mudrosti". Takva mudrost" bila je Sofija, boansko bie koje je tovala drevna sekta ofita, na to se oito eljelo ciljati. Hammer nije izmislio nita novo, takva je pretpostavka padala na pamet raznim autorima. Jedan od prvih bio je knjiar Christoph Friedrich Nicolai, koji je tvrdio da su templari tajni nastavljai drevnih ofita, heretika gnostikog tipa koji su u prvim stoljeima kranske ere stvarali ozbiljne probleme katolikom kranstvu. Budui da su gnostici propovijedali viziju Krista vrlo razliitu od one katolike, i budui da je njihova doktrina preivjela u tajnosti, odolijevajui progonu slubene Crkve, templari, ti nasljednici drevnih gnostika, automatski su postali uvari alternativne istine o Isusovoj osobi. Nicolaievoj teoriji bio je predodreen dugotrajan uspjeh, ali ona nije proizala iz njegova uma; vie je podgrijavala pretpostavke i sugestije koje su bile u skladu s modom njegova doba, i ideje nastale iz precizne politike vizije, koje su zatim prenesene i na

podruje kulture. Nicolai je posjedovao pivnicu u Berlinu gdje su se susretali neki od avangardnih intelektualaca, a meu njima se isticao Gotthold Ephraim Lessing, jedan od najblistavijih umova njemakog prosvjetiteljstva. Lessing je 1778. godine objavio knjigu koja e postati prava bomba", a bila je dio mnogo opirnijeg teksta koji je mnogo godina ranije napisao profesor orijentalnih jezika Samuel Reimarus, a koji je nosio provokativni naslov Apologija racionalnih tovatelja Boga i koji je njegov autor drao u tajnosti. Lessing ga je posmrtno objavio pod manje provokativnim naslovom O cilju Isusa i njegovih uenika; jo jedan fragment anonimnog autora iz Wolfenbuttela. Po Reimarusovu miljenju, Isus nije imao nita boanskoga i djelovao je jednostavno kao politiki mesija, neka vrsta patriota koji je htio osloboditi Zidove rimske vlasti. Kad je umro, njegovi se uenici nisu htjeli pomiriti s oiglednim, pa su tako odluili kradom odnijeti njegovo mrtvo tijelo da bi zatim izmislili vijest o uskrsnuu i osnovali novu religiju. I Lessing i Nicolai bili su protestanti, ali su nadasve naginjali onome to se u to vrijeme oznaavalo kao kranstvo razuma", odnosno neto vrlo blisko deistikoj filozofiji; osporavalo se Kristovo boanstvo da bi se uvjeravalo u postojanje Boga Stvoritelja, racionalnog principa apsolutnog Dobra i porijekla svih stvari. U nekim radikalnim sredinama sazrelo je uvjerenje da su papinstvo i Crkva tvrdoglavo i neasno tisuljeima tajili jednu goruu istinu s oitom namjerom da oplemene svoje porijeklo tvrdei da ono vodi izravno od Boga. Vrlo reakcionaran stav nekih katolikih sredina, tvrdokornih u svojoj zatvorenosti, potpirivao je u protivnicima uvjerenje da zaista neto i skrivaju. Osamnaesto stoljee bilo je i doba vrlo intenzivnog prouavanja drevnih civilizacija koje e kasnije uroditi Champollionovim radovima o Egiptu, umjetnou Antonija Canove i vrlo profinjenim stilom empire. Divljenje prema tim narodima koji su ivjeli tisuljeima ranije nadahnulo je razne prosvjetitelje idejom da su ivjeli vrlo sretnim ivotom jer su bili slobodni od prisila koje je donijelo kranstvo, a naroito slobodni od nebrojenih dogmi i praznovjerja kojima je Katolika crkva oduvijek sputavala duh zapadne civilizacije. Uzdizale su se tada slavne godinjice prvobitne drevne religije, pretkranske i prethodne svakom drutvenom poretku, koja je junaki u mraku preivjela stoljea progona slubenog establishmenta. Radi se o zavodljivom mitu koji nema jakog povijesnog temelja, i o kojem bi antropolozi imali mnogo toga rei: on ponovno cvjeta i danas u nekim vidovima New Agea, i ini se da zadovoljava elju za duhovnou, uroenu svakom ljudskom biu, u osobama koje se iz nekog razloga ne prepoznaju u modelu misli velikih povijesnih religija. Kult Boice Majke, Svetog enskog ili Astarte svojstven je templarstvu, i posljednji put je oivljen u romanu Dana Browna, koji je izazvao toliko rasprava, iako zapravo samo reciklira materijal koji su 1982. objavila tri pisca: Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln u knjizi The Holy Blood and the Holy Grail (Sveta Krv, Sveti Gral). I ta knjiga, ba kao i Da Vincijev kod, duguje svoj uspjeh jednom drugom razlogu: autori su znali iskoristiti veliku elju mase da se priblii Isusu kao ljudskoj i povijesnoj osobi, a ne samo kao sreditu kulta koje se tuje u dogmi i liturgiji. I taj vid suvremene kulture, koji je krenuo u otkrivanje pravog" Kristova lica, a zavrio je oblikujui ga na svoju sliku i priliku, vue korijene iz prosvjetiteljstva; povezan je s mitom o templarima i nastaje u istom trenutku kad i revolucionarni tekst Samuela Reimarusa koji je Lessing objavio 1778. godine. Dosegnuo je zatim drugi vrhunac

skepticizma oko 1941. godine, u djelima teologa Rudolpha Bultmanna. Prema njegovu vienju Isus se uope nije smatrao Mesijom, nego vie obinim ovjekom, a mogunost da se u evaneljima pronae lik pravog Isusa" praktiki je nikakva, jer su uenici, a zatim i Crkva, izgradili na njemu potpuno neprobojno brdo izmiljotina. Danas postoji vrlo ivo istraivanje o povijesnom Isusu i znanstvenici na tom podruju zauzimaju vrlo uravnoteen stav. Ustanovilo se da evanelja imaju stvarnu povijesnu vrijednost, ali ih se ne moe tretirati poput Tacitovih Anala; onaj tko ih je pisao elio je ostaviti svjedoanstva o natprirodnom dogaaju koji se zbio u odreenom povijesnom kontekstu, ali nimalo nije bio zainteresiran potvrditi injenice o ondanjem svijetu koje nisu imale veze s istinama o njegovoj vjeri. Taj stav, nadahnut principom zdravog razuma, odvaja povijesnu injenicu od teoloke, ali vodi uvijek rauna o obje, jer su u osnovi evanelja. Novi pristup, koji su strunjaci nazvali tree istraivanje o Isusu", slui se metodom povijesne kritike onoga to se moe uistinu provjeriti, kao to je postojanje nekih linosti i nekih pokreta, ali zastaje pred pitanjima kao to su Kristovo boansko porijeklo ili preobraenje koja se ne mogu sigurno dokazati analizom izvora. Naime, nije na tumau zadaa da odlui je li to istina; to je problem individualne savjesti. Rezultat takvog pristupa je zrela studija koju vjernici i ateisti mogu smatrati vrlo zadovoljavajuom, tim vie jer naputa apsurdnu i pomalo naivnu pretenziju prolosti koja je svakom tajanstvenom dogaaju uporno pridavala samo racionalno objanjenje, i koja je esto, u elji da ih oslobodi mitolokih interpretacija, objanjavala uda pojavama koje su izgledale jo nevjerojatnije od onih o kojima su pisali evanelisti. Dan Brown, a naroito pisci kojima se nadahnuo, znali su iznijeti na glas staru vezu templari - tajne o Isusu" koja je oaravala deiste s kraja osamnaestog stoljea. Meutim, upotrijebili su je s manje plemenitim ciljevima. Kad je Nicolai izlagao Lessingu svoju teoriju o drevnim ofitima i o istinama koje je sakrilo slubeno kranstvo, radio je to bez koristoljublja i pod utjecajem svoje izrazito protukatolike kulture, uvjeren da e otkrivanje zlouporaba poinjenih u prolosti omoguiti da se izgradi bolji svijet. Kakav god bio sud koji se moe izrei na njegov raun, injenica je da je doista vjerovao u ono to je pisao i nije to radio iz koristoljublja na kojem se, naprotiv, zasniva taj novi business sainjen od objaviteljskih" pria o Isusovoj osobi. Postoji jo jedna razlika, i to ne ba nevana. Nicolai, Reimarus, Lessing pa i Hammer-Purgstall bili su vrlo obrazovane osobe, ije je obrazovanje bilo zacijelo natprosjeno za njihovo doba; napisi koje su objavili temeljili su se na dugogodinjim istraivanjima. Ta su istraivanja bila sigurno optereena manom koja je karakteristina za obiaje tog vremena, odnosno nedostatkom sigurne kritike metode, ali nikako nisu bila diletantska. S druge strane, Dan Brown je pisac kriminalistikih romana, a i Richard Leigh pisac je romana i novela, dok su Michael Baigent i Henry Lincoln bili televizijski novinari. itanje i razumijevanje izvora starih stoljeima obavezuje na opirno, dugogodinje i mukotrpno specijalistiko prouavanje. Ako zatim preemo na podruje studija o evanelju i o Isusu iz Nazareta, stvari se jo vie kompliciraju. Radi se o vrlo drevnim izvorima koji su plod ljudi potpuno drugaijeg mentaliteta od naega, koji je nastao iz mijeanja hebrejske tradicije, judejske kulture iz vremena kralja Heroda i napokon grko-rimske kulture osvajaa koja se proirila u Palestini I. stoljea. Potrebno je izvrsno vladanje starogrkim, latinskim, hebrejskim i aramejskim, ali

sigurno i poznavanje cijele Biblije jer je autori Evanelja smatraju svojim temeljem i neprestano se na nju pozivaju. Potrebno je i neto vie od povrnog teolokog znanja, jer evanelisti imaju teoloku viziju Isusa iz Nazareta i, ako zanemarimo tu injenicu, ne moemo razumjeti ono to oni ele rei. Tumai Svetog pisma, oni koji doista mogu rei neto o povijesnom Isusu, osobe su koje su posvetile itav ivot tom poslu; to nisu romanopisci, novelisti ni televizijski novinari, uz duno potovanje prema svim tim profesijama. Treba priznati da postoji trunka istine u teorijama Nicolaia i Hammer-Purgstalla, iako su je njihove vizije pretjerano uzdizale, pretvorivi muhu u slona; doista, ini se da neke injenice koje su nedavno izale na povrinu pokazuju da su se u vrijeme pape Inocenta III., na poetku trinaestog stoljea, pojedinci iz june Francuske koji su pripadali heretinim skupinama, poput katara, mogue sklonili u redove templara i hospitalaca kako bi izbjegli crkveno izopenje. To su, meutim, vrlo usamljeni sluajevi, kap u moru u odnosu na predodbu koja se iz toga razvila. Potrebno je, naime, ustanoviti jasne granice povijesne istine kako bi se izbjeglo svako pogreno tumaenje; katari su dodue pripadali vienju kranstva koje je naslijee gnostike doktrine, ali ta je doktrina upravo oprena gadnoj zbrci" prikazanoj u Da Vincijevu kodu. Ako se Nicolaiu i njegovim prijateljima s kraja osamnaestog stoljea mogu oprostiti njihove prilino nejasne ideje o gnostikim sektama, danas se vie ne moe prihvatiti takvo neznanje: 1945. godine pronaena je kod Nag Hammadija, u srednjoistonom Egiptu, cijela biblioteka svetih knjiga koja je pripadala gnostikoj zajednici. Ta injenica odavno je poznata znanstvenicima, a najvanija evanelja tih zajednica ve su prevedena. Svatko ih moe proitati, pa ak i ako nije poznavalac te teme, otkrit e prijevaru; shvatit e da je Filipovo evanelje, izvor na koji se sve vrijeme poziva za tvrdnju da je Isus bio suprug Marije Magdalene i otac jedne djevojice, ustvari mistini napis. Otkrit e takoer da su gnostici prakticirali askezu i seksualnu apstinenciju, te su brak smatrali ni vie ni manje poput izmeta, odnosno, poput nunog zla - neistou potrebnu za preivljavanje. A povrh svega, za gnostike Isus nije bio sainjen od pravog mesa jer je meso grijeh, smrt, pokvarenost. U Kristu su vidjeli isti duh, aneosko bie koje se pojavilo na zemlji kako bi osvijetlilo ljude, bie koje se po svojoj istoj nematerijalnoj prirodi nije nikad utjelovilo, nije nikad patilo, nije nikad umrlo. Gnostici su apsolutno negirali Kristovu ljudsku narav i priznavali su samo njegovo boanstvo. Zbog toga je Crkva odmah odbacila gnostiku doktrinu; ve je Petar malo prije smrti izrazio svoju ogorenost tim skupinama koje su propovijedale evanelje nekog neopipljivog" Isusa koji nije bio sposoban ni plakati, a njegovu su smrt na kriu smatrali vrstom optike iluzije. Ako su gnostici smatrali Krista vrstom duha, kako su mogli tvrditi da se oenio i zaeo djecu? To pitanje treba postaviti naim suvremenim romanopiscima, zasigurno ne autorima Filipova evanelja, da se oni, kojim sluajem, danas vrate u ivot pa da proitaju kako su opisani u Da Vincijevu kodu, bili bi neugodno iznenaeni. Jedino prihvatljivo objanjenje je da se ni Dan Brown ni njegovi prethodnici nisu potrudili ozbiljno prouiti drevne gnostike sekte ve su se ograniili na izdvajanje onog to im je bilo potrebno kako bi konstruirali svoju knjievnu spletku. Uinivi to nisu primijetili da su sastavili nespojive stvari; kao da

tvrdimo da se couscous berberskih pastira priprema u kombinaciji sa svinjskim mesom. Glasoviti povjesniar templarskog reda Malcolm Barber uvjeren je da se mnoge strastvene ljubitelje senzacionalistikih knjiga ni na koji nain ne moe suoiti sa stvarnou. Ta vrsta literature zadovoljava njihove snove, i oni uope ne ele prestati sanjati. Za sve ostale, vie zainteresirane za stvarnost nego za legendu, postoji vrlo jednostavan kriterij koji moramo slijediti da bismo se spasili od prijevara: velike istine koje se stoljeima eljelo sakriti, ako uistinu postoje, neemo sigurno nai u svakoj knjiari objavljene u nekoj depnoj knjiici koja se prodaje za par eura. Studeni, 2007. B. F.

Jeshua ben Miriam umro je u Jeruzalemu 7. travnja 790. godine od osnutka Rima, devetnaeste godine vladanja cara Tiberija (Rimski car Tiberije (42. pr. Kr. - 37. g.) vladao je izmeu 14. i 37. g., tiap. ur. ) . Uenike koji su se iz svih okolnih krajeva okupili da ga slijede obuzeo je strah zbog gubitka svoga voe, ali su uskoro s velikim pregnuem obnovili religiozno djelovanje sigurni da je njihov uitelj uskrsnuo iz smrti kao to je i prorekao. Tako su, dok je rimski graanin Saul iz Tarza irio poruku novog kranskog nauka cijeloj grko-helenistikoj zajednici, a stari ribar imun Petar evangelizirao prijestolnicu carstva osnivajui Rimsku crkvu, uenici koji su ostali na podruju Jeruzalema spremno sakupili sve tragove Kristova zemaljskog ivota i pobrinuli se da se uredno pamte dogaaji njegova propovijedanja i Muke u izvjeima s prorokim nazivom koji je sam Isus odredio: navjetenje radosti, odnosno evanelje. Kranska zajednica iz Jeruzalema precizno je oznaila mjesta Kristova uenja i rtve, pogotovo ona vezana uz Njegovu smrt, tako da ih se moe sigurno prepoznati i tovati tijekom vremena, jedna tradicija govori da je najprije Uiteljeva majka, nakon to su se ispunili udesni dogaaji najavljeni u spisima, prva prola svim mjestima njegove Muke u Jeruzalemu, kako bi tim bolnim memorijalom izvrila neku vrstu simbolikog hodoaa bitnim dogaajima nove vjere. Progoni koji su se obruili na kranstvo u Jeruzalemu prisilili su mnoge da pobjegnu u susjedna podruja i naveli ih da prenesu glavne relikvije na sigurnije mjesto; one su bile smatrane znakovima opipljivog nasljea ostavljenog uplaenom narodu kao in milosra, da se njegova vjera nikad ne izgubi. Rimsko Carstvo, koje je Konstantin preobratio na kransku vjeru, s velikom je nostalgijom gledalo na mjesta Svete Zemlje. Carica majka, Jelena, slobodnija u svojim vjerskim izborima od sina koji je prihvatio kranstvo prvenstveno iz politikog oportunizma, uloila je mnogo energije u paljivo istraivanje grada Jeruzalema u potrazi za Kristovim tragovima izvrivi pravi arheoloki napor: prouila je drevna svjedoanstva i lokalne tradicije te iskopala i iznijela na svjetlo ostatke mjesta njegove Muke. Rezultat je bio pronalazak drveta Pravog kria i mnogih drugih vie ili manje znaajnih i vrlo sugestivnih svjedoanstava; Konstantin je uveo slavljenje kulta i dao sagraditi velianstvenu baziliku Uskrsnua upravo u onom vrtu Josipa iz Arimateje gdje je bilo poloeno Kristovo mrtvo tijelo i gdje se dogodilo Uskrsnue. Otada istono i zapadno kranstvo nije nikada prestalo pritjecati u Palestinu u traenju vlastitog odgovora, gladno fizikog kontakta s Kristovim grobom i eljno udisati dah svetosti koji je obavijao cijeli Jeruzalem, grad Boji. U vrijeme VII. stoljea islamska je ekspanzija otela tu pokrajinu bizantskim carevima, a Jeruzalem je potpao pod vlast Arapa koji su, unato nasilju u fazi osvajanja, kasnije odravali relativno tolerantan stav i prema kranskoj religiji i prema svetim mjestima; krani su morali plaati poseban namet zato to su stranci nevjernici (dhimmi), ali su mogli i dalje sluiti crkvene obrede. Kad je Karlo Veliki osnovao u Europi Sveto Rimsko Carstvo, pobrinuo se da, koliko je to mogue, zatiti kransko stanovnitvo koje je ivjelo u Jeruzalemu pod islamskom vlau. Vjeta carska diplomacija uspjela je sklopiti sporazum s

bagdadskim kalifom Haranom al-Raidom, na temelju kojeg je Karlo bio smatran zatitnikom Svetog groba pa su se hodoaa krana u Jeruzalem vie od dvjesto godina mogla odvijati bez tekoa. Poetkom XI. stoljea pokrajina Palestina prela je u ruke fatimidskog kalifa Egipta koji je prekinuo tu tradiciju relativnog mira koja je ve dugo vremena bila na snazi: 1009. godine islamske sirijske vlasti naredile su pljakanje Jeruzalema i ruenje Groba, uz strano oivljavanje fanatizma koji se velikom estinom obruio na mjesta kranskog kulta. Objava pustoenja imala je na Zapadu snaan odjek, ali suprotno onome to bi se moglo oekivati, hodoaa u Svetu Zemlju nisu se uope prorijedila: tovie organizirala su se i osjetno poveala, kao da je svijest o izlaganju velikoj opasnosti inila zavjet jo junakijim i vrjednijim. Raoul Glaber i drugi pisci tog vremena zaprepateno su se pitali koji je uzrok izvanrednog pritjecanja hodoasnika koji su u prvoj polovici XI. stoljea ostavljali za sobom sve da bi krenuli prema Svetoj Zemlji. Bili su mjereni da neka nadnaravna sila navodi na to opasno putovanje ne samo javne grenike, koji su morali okajati vrlo teke grijehe, ili one razbatinjene, koji nisu nalazili mjesta u zapadnom drutvu tog vremena, ve i velike feudalne gospodare koji su se izlagali opasnosti nepoznatog ostavljajui u domovini ivot pun povlastica. Mnogi plemii kao to su Guillaume, grof od Angoulemea, Robert Velianstveni, vojvoda od Normandije, i Gunther od Bamberga krenuli su u Jeruzalem izmeu 1026. i 1065. godine povevi sa sobom vlastitu pratnju vjernika i oruanih ljudi. Nova nasilja do kojih je potkraj stoljea dolo u Svetoj Zemlji uzdrmala su kolektivni imaginarij Europe i pomijeala su se sa sjeanjem na prola pustoenja; kao da samo zlo, poistovjeeno s poganskim osvajaem i oskvrniteljem, kree protiv kranskog naroda u posljednji napad koji prethodi kraju svijeta. Nekad je postojalo proroanstvo: opat Adsone de Montier-en-Der (910. - 992.) prorekao je u svojem Libello sull' Anticristo da e posljednji franaki kralj, onaj koji e okupiti u svojim rukama svu vlast i mo Rimskog Carstva, krenuti u Jeruzalem i da e na Maslinskoj gori poloiti ezlo i krunu. Tako e najaviti kraj svijeta, koji e kulminirati dolaskom Antikrista i Posljednjim sudom. Drevno je proroanstvo ponovno stupilo na snagu zahvaljujui dramatinim dogaajima do kojih je dolo na Istoku te je u kolektivnoj svijesti tog vremena stvorilo uvjerenje da se mora krenuti u Boji grad kako bi se tamo doekao kraj svijeta i prisustvovalo tajni otkupljenja. U umovima su odzvanjali odjeci Svetog pisma, strah od kraja svijeta koji su nedavno proivjeti izbijanjem tisuite godine, ali koji je i dalje duboko opinjavao mase rijeima Apokalipse: I opazih kako ,,Sveti grad" - novi Jeruzalem" - silazi od Boga s neba (...) Evo stana Bojeg meu ljudima! On stanovat e s njima: oni e biti njegov narod, i on sam, Bog, bit e s njima (...) Ja sam Alfa i Omega, Poetak i Svretak ( Navod preuzet prema: Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968.).

Godine 1071. vojsku bizantskog cara Aleksija Komnena potukli su Turci kod Manzikerta, a nakon kranskog poraza taj se narod rasprostro po cijelom Bliskom istoku. Dolazak novih osvajaa doveo je Palestinu u situaciju velikog kaosa i anarhije, tako da je hodoasnicima tog vremena izgledalo kao da svaki grad te pokrajine ima drugog gospodara. Grki patrijarh Simeon koji je ivio u Jeruzalemu smatrao je razboritim napustiti grad sa svojim sveenstvom te se povui na oblinji otok Cipar. Hodoaa su postala vrlo opasna jer su putovima harali saracenski razbojnici koji su pljakali, a esto i ubijali putnike. Bizantski carevi, koji su ve stoljeima smatrani zatitnicima Jeruzalema i Svete Zemlje, svoj su zadatak uvijek nastojali obavljati asno, kao to svjedoe sporazumi sklopljeni s islamskim namjesnicima grada radi obnavljanja bazilike Svetog groba nakon ruenja 1009. g., ali i zato da bi putem diplomacije osigurali bolji odnos prema tamo nastanjenom kranskom stanovnitvu. U godini Manzikerta car Aleksije Komnen morao se suoiti i s Normanima koji su zauzeli Bari i nastojali oteti Carigradu prostrani teritorij u junoj Italiji; napadnut s dvije strane od razliitih neprijatelja i zabrinut zbog irenja turske opasnosti na istonom sektoru, Aleksije je poslao papi Grguru VII. vie zahtjeva za pomo kako bi potaknuo stanovnitvo kranskog zapada da pritekne u pomo carskoj vojsci i suprotstavi se islamskom napredovanju. U to vrijeme Rimska se crkva nalazila u osjetljivom trenutku institucionalne nesigurnosti. Nakon velike krize koja je pritiskala papinstvo izmeu vladavine Stjepana VI. (896. - 897.) i Ivana XII. (955. - 964.), kad je taj poloaj postao podloan monim obiteljima rimske aristokracije, a plemkinja Marocija svojim sablanjivim intrigama odluivala o izboru i djelovanju raznih papa, njemaki carevi otonske dinastije preuzeli su dunost preustrojavanja Carstva i ponovnog uspostavljanja reda u kranskom drutvu. Posebno je Oton III., podigavi na papinsko prijestolje svog uenog uitelja Gerberta de Aurillaca pod imenom Silvestar II., i tako pomogao papinstvu da se istrgne iz duboke moralne krize. Smrt Otona III. do koje je dolo u Viterbu 1002. g. nije zaustavila proces reforme u Rimskoj crkvi, koja e se nastaviti u iduim desetljeima, a dovrit e je Grgur VII. Kao ponosan branitelj rimske premoi budui da ona potjee direktno od naslijea sv. Petra, kojeg je sam Krist odabrao kao poglavara svoje Crkve, Grgur se dugo morao boriti protiv mijeanja laike vlasti cara Henrika IV. u sveenstvo i suzbijati nepokornost mnogih katolikih biskupa koji su se svrstali na carevu stranu. Dok je bio zauzet suoavanjem s politikom opozicijom u krilu Crkve u Europi, papi je pristigla molba bizantskog cara za pomo protiv Turaka te je nastojao organizirati vojni pohod potiui sudjelovanje nekih velikih feudalnih gospodara Zapada koji su se sveano zakleli na vjernost papinstvu. Ta bi misija zahtijevala mjesece ili moda godine odsutnosti iz domovine, za vrijeme koje bi obitelji i imanja odsutnih gospodara mogli pretrpjeti napade i pljake, a u ozbiljnoj bi opasnosti bio i ivot onih koji bi se otili boriti protiv Turaka. Iz tih razloga papa je na feudalne voe spremne da mu se pokore protegnuo posebni blagoslov Crkve, proglasivi da je njihovo vojno djelovanje sluba svetom Petru, pa e oni dakle postii dvostruku korist: materijalna dobra oteta nevjernicima i zaslueni vjeni ivot. Grgur VII. kanio je osobno voditi pohod pomone vojske prema Svetoj Zemlji za osloboenje Svetog groba; umro je 1085. g. a da nije nikada konkretno poradio na organiziranju misije pomoi Istoku, ali nakon nekoliko godina taj e se odvani plan ostvariti i dobit e takve razmjere da e daleko nadii papine nae.

Poetkom 1095. papa Urban II. krenuo je iz Rima i pozvao sve voe zapadnog kranstva da mu se pridrue u gradu Piacenzi, gdje e se odrati prvi veliki koncil njegova pontifikata. Eudes (Odon) de Lagery rodio se u francuskoj plemikoj obitelji i stekao je dobro obrazovanje u koli pri katedrali u Reimsu. S dvadeset i osam godina odluio je ui u samostan u Clunyju, iz kojeg je zatim premjeten u Rim, gdje se odmah istaknuo svojim osobinama pa je bio imenovan kardinalom biskupom Ostije. Grgur VII. ga je jako cijenio kao izaslanika u svojoj tekoj politici i drao ga je kod sebe posijednjili godina tog mukotrpnog pontifikata. Odon se popeo na papinsko prijestolje u oujku 1088. godine pod imenom Urban II. Bio je sposoban ovjek, uljudnih manira i uvjerljive govorljivosti, pa iako nije imao snagu karaktera koja je obiljeavala Grgura VII., imao je veliko diplomatsko iskustvo i bio je pobornik vjerske sloge. U Piacenzi je papa raspravljao o mnogim tekim pitanjima koja je Crkva morala rijeiti, meu kojima su bile i rak-rana simonije i sablazan preljuba, koju je izvrio francuski kralj. Neki izaslanici bizantskog cara sustigli su ga traei vojnu pomo. Situacija je postajala sve opasnija jer Carigrad nije imao dovoljno vojske da obrani prostrane granice carstva, a turska prijetnja znaila je izvanredno stanje. Izaslanici su bili iskusni ljudi, vrlo svjesni u koje ice treba dirnuti da bi izazvali osjetljivost, pa su stoga inzistirali na pojedinostima strahota koje su krani u Jeruzalemu trpjeli od Turaka. Osim toga, dali su papi na znanje da e Aleksije Komnen jako cijeniti njegovo zalaganje u traenju zapadnjakih vojnika da se poalju kao pojaanje carskoj vojsci, tako da bi odnosi izmeu Crkve u Carigradu i Svete Stolice imale velike blagodati. Papa Urban II., kao uostalom i njegovi prethodnici, pokuavao je ponovno premostiti raskol nastao u krilu kranstva godine 1054. kad su znaajna doktrinarna razilaenja koja su izbila u jednom diplomatskom incidentu izmeu papinskog legata Umberta di Silvacandida i carigradskog patrijarha Mihajla Kerularija dovela do velike istone izme i proglaenja autonomne bizantinske crkve. Nakon ekskomunikacije izreene carevima postojali su stidljivi pokuaji pribliavanja, i sada je Aleksije Komnen pruao ruku papi traei pomo, ali nudei i in pomirenja. No, papa je bio zabrinut i zbog jednog drugog pitanja koje je remetilo njegov mir moda mnogo vie od dalekih dogaaja u Carigradu: europsko drutvo bilo je uznemireno neuobiajenim nasiljem bandi koje su neprestano ratovale unitavajui nasade, pljakajui sela, ubijajui nenaoruane, pa ak i sveenike esto bez ikakvog drugog razloga osim elje za pljakanjem. Mnogi od njih bili su mlai sinovi plemikih obitelji koje je drevni obiaj salijskog zakona koji je jo bio na snazi u Francuskoj liavao ikakvog udjela u oinskom nasljedstvu u korist samo prvoroenog sina. Oni su stupali u slubu monijih gospodara ili su postajali plaenici bavei se pljakama, ne vodei rauna radi li se o bogatim posjednicima, siromanim selima ili crkvama. Ve odavna su biskupi nastojali ograniiti takva nasilja obvezujui sveanim zakletvama mira ove ratnike na konju, da potede barem siromane, nenaoruane i vjerske zadubine. Boja primirja" ponavljala su se tijekom cijelog XI. stoljea i mogla su samo privremeno suzbiti val pljaki i ubojstava, ali nisu uspijevala rijeiti problem. Nakon sveanih obeanja slijedilo je neminovno krenje mira, a prokletstva Crkve zbog ubojstava nisu bila dovoljna da bi zauzdala njihovo povremeno nasilje. Papa putuje prema Francuskoj kako bi predsjedao koncilu koji je trebao potvrditi tko

zna koje po redu primirje, a u vezi s time, s obzirom na iskustvo, ne gaji mnogo nade. Istodobno, bizantski car trai zapadnjake ete koje bi mu pomogle zaustaviti tursko napredovanje. Vojne skupine koje su harale Europom koju je nekad dralo na okupu karolinko carstvo mogle bi se uputiti s njima prema Svetoj Zemlji i pozvati da silovitost za koju su sposobni okrenu protiv nevjernika koji zlostavljaju istone krane i oskvrnjuju kultna mjesta. Urban II. je vjerojatno razmiljao o toj mogunosti za vrijeme svog dugog putovanja prema gradu Clermontu, ekajui da vidi kako se razvijaju koncilski poslovi; i tek posljednjeg dana, kad su se razjasnila sva pitanja o kojima je trebalo raspraviti, odvaio se i, oslanjajui se na svoju sposobnost nagovaranja, iznio je u javnost svoj smioni plan. Papine rijei gledale su u lice sirovoj stvarnosti tih skupina nasilnih vojnika. Nije imao nikakve iluzije o njima i odmjerio je govor tako da jasno iznese na vidjelo sve materijalne prednosti koje e pohod donijeti; pa bi prema tome oduzeti Svetu Zemlju Turcima znailo osvajanje druge domovine, uglednog drutvenog poloaja za one koji ne uspijevaju nai zadovoljavajue mjesto na podruju zapadnog kranstva. Postoji mogunost da se neprijateljskim nevjernicima otme bogati plijen, da se osnuju novi feudi gdje se moe sigurno nastaniti; ali rat protiv islamskog neprijatelja bio je i neto vie, znaio bi poraz Kristova protivnika i ubojice kranske brae. Cilj Urbana II. bio je pobuditi interes prisutnih svjetovnih plemia i vojnika tako da ih se navede da krenu kako bi, kao pomone trupe, stupili u slubu bizantskog cara. Mnotvo koje prisustvuje koncilu, na njegovo najvee iznenaenje, odgovara na potpuno nepredvien nain.

Papa je dao na znanje da e idueg utorka, 27. studenog 1095. godine, dati izvanrednu objavu i tog e se dana papinski tron montirati na platformu na otvorenom polju izvan istonih vrata grada Clermonta jer ga je dolo sluati previe ljudi a da bi mogli ui u katedralu, gdje su se do tog trenutka odravale sjednice koncila. Ne znamo tono koje su bile njegove rijei, ali znamo da se gomila raspalila neobuzdanim oduevljenjem te je Urban bio prisiljen vie puta prekinuti govor jer ga je narod nadglasavao uzvikujui: Bog to tako hoe!" Biskup Le Puya se odmah bacio papi pred noge i prvi je zatraio da se moe pridruiti pohodu; kardinal Grgur je pao na koljena recitirajui Confiteor, a cijeli golemi auditorij mu je odgovarao. Bilo je potrebno obuzdati oduevljenje ljudi koji su htjeli poloiti zavjet za kriarski rat; odreeno je da sveenici ne smiju preuzimati inicijativu odlaenja bez dozvole svog biskupa, da ene ne smiju ii same, a postavljena su izvjesna ogranienja za mladence kako se ne bi izloila pogibelji generacijska smjena. Iduih mjeseci redovnik nazvan Petar Pustinjak, koji je bio hodoasnik u Jeruzalemu, ganuo je sluatelje svojih propovjedi priom o patnjama koje su krani podnosili u Svetoj Zemlji, i krenuo je iz francuske pokrajine Berry prema srednjoistonoj Europi prikupljajui nove pristae za kriarski rat. Kad je stigao u grad Koln, okupio je pod svojim vodstvom oko petnaest tisua ljudi, a zatim ih je stiglo jo iz drugih krajeva Njemake. Urban II. je vrlo uspjeno nastavio svoje propovijedanje preavi osobno cijelu Francusku intenzivno djelujui na sinodama u Limogesu, Poitiersu, Angersu, Le Mansu, Saintesu, Bordeauxu, Toulouseu, Nimesu; poziv je prelazio preko geografskih granica zemlje i zapalio je cijelu Europu, sa svih strana dizali su se hodoasnici na put prema Svetoj Zemlji pjevajui tualjku iz LXXVI1I. psalma: Boe, pogani, evo, provalie u batinu tvoju, tvoj sveti Hram oskvrnue, pretvorie Jeruzalem u ruevine (Navod preuzet prema: Biblija, Stvarnost Zagreb, 1968 ). Narod i vitezovi skromnog ranga kreu odmah na put, velika gospoda i plemii krenut e malo kasnije, im poduzmu mjere kako bi zatitili svoju obiteljsku imovinu: imanja i roaci bit e stavljeni pod sveanu zatitu Crkve, ali nain ivota tog vremena zahtijeva konkretnije predostronosti. Bit e sluajeva podlosti poput pljakanja ili kolektivnog ludila kao to je pokolj idova u Njemakoj, prijevara od strane bizantskog cara i brojnih odmetanja, ali svaki pokuaj da se kriarski rat svede na istu politiku strategiju pokazao se historiografskim promaajem. Drutvo prije klermontskog proglasa bilo je zahvaeno dubokim buenjem pukog milosra koje je usko povezano s reformom Crkve koju su u sredinjim desetljeima XI. stoljea pokrenule junake linosti redovnika kao to je sv. Petar Damiani. Dolo je do valova obraenja i velikog priljeva hodoasnika u Jeruzalem iako su se opasnosti putovanja umnoile u odnosu na prolost. U desetljeu izmeu 1085. i 1095. g. na Europu su se sruile prirodne nepogode i oskudica, obiljeivi kolektivni imaginarij naroda, navodei intelektualce da povjeruju kako se pribliava kraj svijeta te da se sjete drevnih proroanstava o dolasku Antikrista. Godine 1089. i 1094. dvije strane epidemije vatre svetog Antuna (herpes zoster) poharale su njemake pokrajine izazvavi vrlo visoku smrtnost: u Regensburgu i u Bavarskoj bolest je prouzroila osam tisua mrtvih u dvanaest tjedana, a neki biskupi na povratku iz grada Mainza vidjeli su seosku crkvu tako punu leeva da nisu mogli ui u nju. Mentalitet tog vremena bio je uvjeren da su takve nevolje imale ulogu providnosti, kako bi potaknule narod

na pokajanje i otkupljenje. Uvrstilo se uvjerenje da je to bio znak koji trai mase da se preobrate: kao i privienja kometa, pomraenja, udni dogaaji i tajanstveni krievi koji se javljaju na leima poginulih u bojoj slubi da bi pokazali njihovu izabranost. Kriarski rat bio je vrlo sloena manifestacija puke vjere koja je potpuno obuzela europsko drutvo privukavi obini svijet i duboko angairajui djelovanje najveih intelektualaca. Neki predstavnici vojnog stalea smatrali su taj pohod korisnom privremenom ratnom obvezom (tempus militiae) kako bi ublaili prisilnu neaktivnost koja je morala uslijediti odredbom o Bojem primirju, ali bilo je i mnogo drugih koji su, kao nekad plemenita gospoda Guillaume d' Angouleme i Gunther iz Bamberga, ostavili svoja imanja odluivi sklopiti nerazrjeivu vezu sa Svetom Zemljom, a moda tamo i umrijeti i biti sahranjeni pored Svetog groba. Meu njima e biti i jedan vitez iz pratnje grofa od Champagne, zvan Hugues de Payens s malog feuda blizu Troyesa, iji je bio vlasnik. On e ostati vjeran svom zavjetu povezavi zauvijek svoju sudbinu sa sudbinom Jeruzalema.

Kriarski rat se razvijao raznim pohodima koje su vodila velika feudalna gospoda koja su u Siriju i Palestinu stigla samostalno morem i kopnom. Dana 15. srpnja 1099. godine Jeruzalem, jedna od najveih utvrda srednjovjekovnog svijeta, bio je konano osvojen nakon strane opsade i nakon to su neke bande kriara izvrile pokolje islamskog stanovnitva, pa ak i protiv odredbi koje su donijeli voe kako bi zatitili one koji su se predali. Oko 1100. godine skup kranskih drava u Svetoj Zemlji bio je sastavljen od tri glavna bloka, ije je sveukupno prostranstvo zahvaalo tanki primorski pojas nimalo povezan sa svojom unutranjou: osim Jeruzalema, u junom dijelu pokrajine, sjevernije su bile Kneevina Antiohija i Grofovija Edesa. Antiohija je bila bogat grad u posjedu Bizantskog Carstva; smjetena na teritoriju s dobrim prirodnim i strateki povoljnim resursima, obogatila se trgovinom i manufakturom skupocjenih proizvoda. Nakon kranskog osvajanja Norman Boemond iz Taranta osigurao je sebi nadzor nad Antiohijom i stvorio od nje monu autonomnu dravu. Grofovija Edesa sluila je vie kao tampon-dravica koja je titila Antiohiju od napada oblinjih muslimana; nastavala ju je mjeavina razliitih rasa i kultura, odnosno sirijskih i armenskih krana jakobitskog kulta, ali i skupine Arapa koji su stanovali u nekim gradovima. Bez mogunosti da stvore centraliziranu vladu, Franci su se morali zadovoljiti smjetanjem garnizona na pojedinim stratekim tokama, odakle su ubirali danak iz oblinjih sela te poveavali svoje prihode probitanim upadima na susjedne teritorije. Kralj Jeruzalema, Balduin I. koji je naslijedio svog brata vojvodu Godfrida, nakon kratke vladavine naao se suoen s problemom pomanjkanja kranskog stanovnitva, a naroito vojske. Balduin je bio mlai sin i krenuvi u kriarski rat nije mogao povesti sa sobom pratnju sebi vjernih ratnika, ve je morao naslijediti" one iz pratnje svoga brata koji su odluili ne vratiti se u Europu; kontingent vitezova kojima je mogao raspolagati bio je sastavljen ili od pobonih ljudi koji su se zavjetovali da e ostati zauvijek u Svetoj Zemlji ili od pustolova koji su se doli obogatiti, a ni jedni ni drugi nisu mogli tvoriti dostatnu i pouzdanu vojsku. Iako su zauzimali velik dio teritorija Palestine, kriari su odravali nad njom samo vrlo nesiguran nadzor i neprestano su bili izloeni opasnosti od napada izvana. Najopasnijeg neprijatelja predstavljao je fatimidski kalif Egipta koji je zadrao garnizone u obalnim gradovima Gaze i Ascalone, spremne da se zdrue s beduinima koji su se, zaobiavi Mrtvo more, mogli infiltrirati u zemlju putovima koji su dolazili iz Arabije. Osim toga, i dalje su morskim putem odravali politike odnose s emirima Arsufa i Cezareje, koji su izvrili in podvrgavanja kralju Jeruzalema. Cijelom mreom putova stalno su harali pljakai koji su dolazili iz egipatskih gradova, beduini koji su stizali iz pustinje te muslimanski izbjeglice koji su silazei s planina napadali putnike, pljakali ih i ubijali. Prirodni uvjeti zemlje nisu bili pogodni; Palestina je bila suh kraj i siromaan prirodnim bogatstvima, a osim toga stil ivota naroda pristiglih iz Europe, naviknutih na obilnu prehranu i s nedovoljno higijenskih navika, poveavali su smrtnost, naroito djejeg stanovnitva. Godine 1101. jo jedan pohod sa Zapada stigao je u pomo slabim latinskim dravama u Svetoj Zemlji, a u godinama koje su neposredno uslijedile izvrena su vana osvajanja kao to je zauzimanje Tripolisa, koji je zajedno s drugim teritorijima koji su do tada ostali u islamskim rukama imao veliku strateku vanost za preivljavanje kraljevstva, ime bi se omoguavalo kranskim trupama u Jeruzalemu da se zdrue s onima na sjeveru, u Edesi i

Antiohiji. Unato tim naporima, 1115. godine situacija je bila takva da je Balduin I. bio prisiljen uputiti poziv kranima Zapada da dou naseliti Svetu Zemlju. Kontrola nad cestovnom mreom predstavljala je vrlo teak problem kako za osiguravanje cestarina trgovakih konvoja koji su stizali s istonih pravaca prema moru, tako i za jamenje mogunosti posjeivanja svetih mjesta, idealnog temelja kraljevstva. Ceste su predstavljale opasnu pustolovinu. Godine 1102. kad se Balduin I. ve pobrinuo da uvrsti obranu kraljevstva, normanski hodoasnik Saewulf bio je zgroen opasnostima na svom putovanju, ostavivi o tome dojmljiv opis.

Nakon kranskog osvajanja, Sveta Zemlja je prela pod zapovjednitvo lotarinkog vojvode Godfrida koji je vladao njome s titulom zatitnika Svetog groba, a nakon njegove smrti pod zapovjednitvo Balduina I., kojeg je jeruzalemski patrijarh na Boi godine 1100. okrunio za kralja Palestine. Sveti grob bio je opskrbljen kanonicima latinskog obreda koji su vodili brigu o duama i o sveanim crkvenim obredima; oni su se stopili sa sveenstvom grkog obreda koje je zaslugom bizantskih careva bilo postavljeno pri bazilici Uzaaa u prethodnim stoljeima, za vrijeme najteih faza islamske dominacije. Redovnici grke ispovijest nastavili su stanovati u Bazilici i vriti obrede prema bizantskoj tradiciji na oltaru koji je bio za njih rezerviran; latinske klerike preustrojio je u kanonike 1114. g. patrijarh Arnulf de Chocques i oni su preuzeli propis svetog Augustina. I velika damija poznata kao Kupola na stijeni, jer je uvala blok kamena s kojeg je Muhamed uzaao na nebo, a uzdizao se kod ruevina Salamonova hrama, primila je za obrede skupinu augustinskih redovnika nazvanih kanonicima Hrama. Obje su Crkve prihvatile neke preobraenike koji su poloili zavjet da e ivjeti kod kanonika slijedei obiaje predviene njihovim propisima; iako ne preuzimajui potpuno kanoniki status, ali nastavivi i dalje biti lanovima vojne aristokracije. Inicijativa je imala obiljeje laikog bratstva, a njihovi pripadnici, kako bi dobili otpust grijeha, smatrali su se svjetovnim redovnicima u slubi Bazilike. Skupini koja je dodijeljena kanonicima Hrama pripadao je Hugues de Payens sa svojim drugovima. Ne znamo tono je li Payens sudjelovao u Prvom kriarskom ratu i u osvajanju Jeruzalema, ali sigurno je da se 1104. g., ili tonije 1105. g. kako pokazuje jedno najnovije istraivanje, uputio u Svetu Zemlju u pratnji grofa od Champagne koji je tada vrio svoje prvo hodoae. Prema izvorima Hugues je jo 1113. g. drao naslov gospodara Payensa, ali idue je godine ponovno krenuo na put da bi se vratio u Jeruzalem gdje e ostati vie godina. Vjerojatno je dugo razmiljao o svojoj odluci: moda je plemi ostao udovac nakon svog posljednjeg boravka u Svetoj Zemlji, i stoga je mogao pojaati svoju vjersku obavezu koju mu je brano stanje prijeilo uiniti sveanom i nepovratnom. Nakon nekoliko godina nesigurno e stanje kraljevstva navesti da se ta pobona namjera, nastala iz privatne vjere jednog viteza pokajnika, razvije toliko da je nadila namjere svog osnivaa i postala jednom od najuglednijih i najmonijih ustanova latinskog Istoka. Godine 1119. straan pokolj hodoasnika kod Jordana potresao je kransko drutvo, a odjek je bio tako jak da je stigao ak do Europe, to jasno istiu kronike Alberta iz Aixa. Sljedee godine odrana je vana skuptina kranskih voa u gradu Nablusu, a vjerojatno su u sreditu rasprave bili problemi obrane kraljevstva. Te godine Balduin I. uputio je novi poziv kranskom svijetu, naglaavajui da je Svetoj Zemlji potreban ustroj sposoban da osigura uinkovitu policijsku slubu. Obrana kraljevstva bila je povjerena kraljevskoj vojsci sastavljenoj od jedinica koje je davalo plemstvo iz Svete Zemlje, a koje je meusobno podijelilo teritorije otete Turcima, i koje je esto bilo sklono pokazivati stav neovisnosti o kruni; ali kralj nije mogao zanemariti njihovu mo jer su mu bili potrebni za obranu kraljevstva. Balduin II. i jeruzalemski patrijarh morali su dugo razmiljati o situaciji procijenivi da se bratstvo laikih vojnika koje je osnovao Hugues de Payens moe preobraziti u neto krajnje korisno za kraljevstvo Svete Zemlje; ako bi se naao nain da ono postane neovisna

vojska, podinjena samo Crkvi, kralj bi mogao raspolagati vanim vojnim kontingentom kojim bi se sluio za kriarsku politiku ne morajui podnositi autonomistike pritiske feudalaca u kraljevstvu. Payens i njegovi drugovi odluuju preuzeti definitivnu religioznu obvezu; prema kronici Vilima, nadbiskupa Tira, oko 1120. g. preuzimaju tri monaka zavjeta pokornosti, siromatva i neporonosti pred patrijarhom koji im slubeno povjerava zadau da se bore kako bi titili hodoasnike od napada islamskih pljakaa. Skupina je ve poznata i stanovnitvo ih potuje. Iste godine grof Folques d'Anjou, budui kralj Jeruzalema, ivi neko vrijeme meu njima i prije nego to ih naputa daje im za milodar znaajnu svotu. Balduin II. poklanja Huguesu de Payensu i njegovim drugovima dio zgrade koju je on u poetku koristio kao kraljevsku palau, smjetenu u blizini Salamonova hrama: lanovi bratstva poinju se nazivati Militia Salomonica Templi, a kasnije fratres Templi ili templari.

Najjai znak koji je Hugues de Payens elio utisnuti svojem bratstvu bio je znak siromatva i pokajanja: skupina je morala ivjeti u duhu sluenja Svetoj Zemlji, vriti vojnu zadau obrane krana da bi okajala svoje grijehe. Iz tog razloga vitezovi u poetku nisu imali neko vrsto sjedite, odijevali su se u odjeu koju im je stanovnitvo davalo kao milostinju i pokoravali se Kapitulu kanonika Hrama. Kralj Jeruzalema se umijeao u izvornu strukturu bratstva kako bi izmijenio njihovu nakanu i uinci takve preobrazbe su se odmah osjetili. Poetkom XII. stoljea pojam siromatva koji je Payens htio prihvatiti kao svoj barjak imao je poneto drugaije znaenje od onoga koji mu se danas pripisuje: siromatvo je bila vie dimenzija duha negoli materijalnog stanja, ono je znak slabih, a nadasve predstavlja vrlinu. Pauper (siromaan) nije suprotno od dives (bogat) ve se vie stavlja nasuprot pojmu potens, odnosno onaj koji se slui orujem i moi unutar drutva; ideja siromatva koja je postojala u doba Huguesa de Payensa mogla bi se danas prevesti kao skromnost, bezazlenost prije nego to bi oznaavala ekonomsku situaciju, odnosno siromatvo. Uostalom, u drutvenom kontekstu poetka XII. stoljea, gdje je sva svjetovna vlast bila u rukama raznih stupnjeva vojne aristokracije, bilo je prirodno da osobe vrlo skromnog poloaja nisu bile vjete oruju. No, bilo je dobrovoljaca siromatva, odnosno onih koji su se mogli koristiti vojnom praksom koja je davala vlast nad ljudima, ali su ipak namjerno birali odustajanje od nje. Od prvih stoljea kranstva religiozna je vlast potvrdila obvezu odustajanja od oruja, uz ostale naredbe pokore za javne grenike koji su se okaljali vrlo tekim grijesima kao to su ubojstvo, preljub, odmetnitva od vjere. Bilo je, meutim, ljudi koji su, iako su bili neduni za takve zloine, namjerno, iz vjerskih razloga, izabrali iste uvjete pokore kao i javni grenik. Radilo se o inu osobnog ponienja: inei to pokajnik se hotimice postavljao na razinu najveih krivaca podvrgavajui se istom reimu pokajnitva. Skromna i privatna priroda inicijative Huguesa de Payensa bila je u vidljivoj opreci s planovima Balduina II.; nema tragova neke propovijedi od strane templara kako bi poveali svoju skupinu prije intervencije jeruzalemskog kralja, a prema predaji koju navodi Vilim nadbiskup Tira, Payens i njegovi drugovi ostali su uvijek devetorica, sve dok bratstvo nije institucionalizirano u vrijeme koncila u Troyesu (1129.). Kransko kraljevstvo u Svetoj Zemlji bilo je ugroeno pomanjkanjem nastanjenog puanstva i brojnim stanjem vojske koju se moglo stvarno ukljuiti u borbu u trenucima potrebe; nesumnjivo je da planovi koje je Balduin II. imao na umu za Payensovu bratovtinu nisu odgovarali duhu i ciljevima s kojima je osnovana, i vrlo je vjerojatno da je suverenu trebalo vremena da bi uvjerio grupu. Formiranje pravog vojnog reda izazvalo je potrebu za novaenjem velikog broja novih boraca, ali i pronalaenjem golemih ekonomskih resursa kako bi se izdravalo cjelokupno inovnitvo, jamile ivene namirnice i neophodna opskrba. U svijetu gdje se rat vodio na konju, a vitezovi su bili opremljeni tekom ratnom opremom ija je izrada zahtijevala dugotrajan rad iskljuivo specijaliziranih zanatlija, vojni korpus kakav je Balduin II. zamiljao nije nikako mogao biti uistinu siromaan, zbog rizika da izgubi svoju

funkcionalnost. Hugues de Payens, u ulozi voe i osnivaa, morao je zatim preuzeti na sebe znaajne administrativne, sudske i vojne odgovornosti; iste koje je vrio u graanskom ivotu kao vlasnik feuda kod Troyesa, one kojih se svojevoljno odrekao kako bi ivio u Jeruzalemu kao redovnik-isposnik u Gospodnjem Hramu, Pristupanje grofa Foulquesa d'Anjoua templarima 1120. godine, a naroito njegovo razdoblje suivota s njima, moda nisu bili sluajni i neovisni o planovima kralja Jeruzalema. Te iste godine Balduin im je kao sjedite poklonio jedno krilo palae - koja mu je do tog trenutka sluila kao kraljevska palaa - rezidenciju koja nije u skladu s izvornom siromakom namjerom skupine, ali ima preciznu simboliku vrijednost: prihvatiti taj dar znailo je ne samo proiriti instituciju ve pokazati da ona mijenja svoj karakter, poprima privilegirano mjesto u drutvu Svete Zemlje, uz bok kraljevskoj vlasti. Vjerojatno je kruna vrila pritisak na prve templare potpomognuta ugledom jeruzalemskog patrijarha, koji je s kraljem dijelio zabrinutost za obranu kraljevstva; bratovtina je u to vrijeme bila podinjena patrijarhu, najviem predstavniku hijerarhije svjetovne crkve u Svetoj Zemlji, i vjerojatno je ovaj posljednji senzibilizirao skupinu za logistike potrebe zemlje i uvjerio Payensa da se suoi s korjenitom preobrazbom bratovtine. Jedan drugi vjerski red osnovan u Jeruzalemu nekoliko godina ranije i posveen njezi bolesnih i hodoasnika, Bolniki red sv. Ivana, voen je u istom smislu, a kasnije je preuzeo vojnu ulogu koja je bila potpuno strana njegovu izvornom duhu. Pobijediti nepovjerenje skupine prvih templara nije bila jedina prepreka koju je trebalo nadii; stanovnitvo kraljevstva nije podravalo zahtjeve za novaenjem pa je bilo potrebno nai ljudske resurse izvan njega. Osim toga Balduin II. imao je na svojoj strani jeruzalemskog patrijarha, blagog i mudrog Gormonda de Picquignyja, ali da bi se osnovalo tijelo koje e imati i vjerski karakter, potrebno je i odobrenje pape. Godine 1126. grof od Champagne vraa se u Jeruzalem i pristupa skupini templara. Njegov ulazak nije beznaajna stvar; radi se o monom ovjeku koji pripada najviem plemstvu Francuskog Kraljevstva i umijean je u politiku polovice Europe. Sljedee godine Hugues de Payens naputa Jeruzalem s nekolicinom drugova zbog vanog putovanja na Zapad koje e morati odluiti o sudbini budueg reda; uputio se u Francusku i vrlo vjerojatno se zaustavlja u Rimu, gdje trai audijenciju kod Honorija II. (1124. - 1130.), pape koji je vrlo osjetljiv na probleme Svete Zemlje pa e stoga sigurno pokazati zanimanje za projekt koji se poinje ostvarivati. Tijekom gotovo tri godine (1127. 1130.) Payens putuje i uspostavlja kontakte s vrlo vanim osobama srednje i zapadne Europe, takoer uz pomo svojih drugova, koji su izvorni vitezovi iz raznih krajeva Francuske. On se neko vrijeme zaustavlja i u svom rodnom kraju, Champagni, zatim odlazi u Anjou i Maine gdje ima izvrsne odnose s grofom Foulquesom V. Putuje u Poitou i u Normandiju, gdje ga prima kralj Henrik I. koji ga pod svojim pokroviteljstvom alje i u Englesku i kotsku. Vrativi se u Francusku, posjeuje Flandriju, a potkraj 1129. g. silazi dolinom rijeke Rhone. Kad se u Marseilleu ukrcao na put prema Jeruzalemu, okupio je oko sebe znaajan broj novih templara.

U sijenju 1129. g. papinski legat kardinal Matteo d'Albano nalazio se na francuskom teritoriju kako bi sudjelovao na koncilu u gradu Troyesu; radilo se o jednoj od velikog broja skuptina koje su promovirali lokalni biskupi, a namjena im je bila okupiti lanove ratnike aristokracije nastojei ih obvezati na sveane zakletve mira kako bi se suzdrali od prepada i nasilnih djela, bar prilikom najsveanijih religioznih obljetnica. U to vrijeme zapadno drutvo proivljava naroito teke trenutke. Nakon to su nasljednici Karla Velikog rascjepkali jedinstvo Svetog Rimskog Carstva podijelivi meusobno njegove zemlje u Verdunu 846. godine, zapoela je faza postupnog opadanja koje su strani upadi Maara, Normana i Saracena, krajem IX. i poetkom sljedeeg stoljea, pretvorili u definitivnu krizu institucija. Deseto stoljee, meu povjesniarima poznato i kao eljezno stoljee", bilo je obiljeeno u gotovo svim povijesnim oblastima klimom zbrka institucija, anarhijom, opim nasiljem; u pokrajinama gdje je ranije dolo do opadanja carske vlasti, kao u srednjem i junom dijelu Francuske, afirmirali su se sitni lokalni monici koji su se izdignuli bespravnim prisvajanjem na granici, pa ak i izvan granica zakonitosti, zasnovanim u velikoj mjeri na strahu koji su profesionalni ratnici na konjima, potpuno naoruani eljezom, bili u stanju ulijevati masama seljaka i zanatlija. Zaodjenuti titulom milites, budui da je njihova jedina kvalifikacija bila injenica da su profesionalni ratnici-konjanici, ti su poglavari bili u trajnom unutarnjem, meusobnom sukobu za kontrolu teritorija, esto umijeani u teke sukobe s legitimnim predstavnicima sredinjih vlasti, a ponekad u savezu s nasljednicima starih inovnika karolinkog carstva (comites, marchiones), ije su obitelji nastavile odravati bogatstvo i drutvenu istaknutost. Bande konjanika u slubi jednih i drugih predstavljale su opasnost za sela, a nisu tedjele ni svetu opremu crkava. Iz registara pape Grgura VII. moe se dobiti realistina predodba o tom vrlo tekom razdoblju: 1074. g. miles Lanzelin de Beaugency na elu naoruane bande postavio je zasjedu nadbiskupu Toursa da bi ga opljakao dok je odlazio na hodoae u Rim, a slian takav napad doivio je 1080. godine i biskup Liegea od strane grofa de Chinyja. U Terouanneu, tri godine kasnije, miles Oilard i grof Eustache ak su provalili vrata katedrale, obeastili relikvije, pokrali vrijednu opremu, odvukli biskupa Lamberta koji se nalazio na koljenima u molitvi te su se iskalili na njemu strano ga osakativi. Crkva je s mukom pokuala ograniiti sline pojave nasilja, ali prijetnja iskljuenjem postizala je samo privremeni uinak; biskupi najpogoenijih podruja povremeno su organizirali velike skuptine, kakve smo prethodno spomenuli, Boje predahe", nastojei ukljuiti te lokalne voe u sveane zakletve mira koje bi zaustavile nasilja bar za vrijeme religioznih svetkovina. Ako uzmemo u obzir povijesnu klimu u kojoj je nastao templarski red, ne iznenauje to da su papinstvo, i uope kransko drutvo, mogli zamisliti postojanje sveenikog reda osposobljenog za rat. Kako Crkva tako i nosioci plemikih prava, izloeni stalnoj opasnosti tih drutvenih nereda, vidjeli su u buduem vjerskom redu nain da institucionaliziraju pokuaj kriarskog rata i uine ga trajnim. Mnogi vitezovi-plaenici ili oni bez odreene uloge, koji su esto ivjeli kao banditi, mogli bi uloiti svoje pregnue u novi red sluei asnoj stvari s izgledom da ostvare

blistavu karijeru. Crkvene hijerarhije, europski plemii protiv koji su se ti milites iz bandi esto bunili, kao i stanovnitvo ugnjetavano njihovim zlouporabama, izvukli bi nesumnjivu korist od njihova odlaska u Svetu Zemlju. U svjetlu tih oevidnosti tumai se i naklonost kojom su veliki feudalci koje je posjetio Hugues de Payens prihvatili pretpostavku o templarskom planu, kao i znaajan broj novaenja koje je on mogao razviti na svom putovanju. Koncil u Troyesu koji zapoeo je u sijenju 1129. g., u prisutnosti apostolskog legata Mattea d'Albana, nudi izvrsnu priliku da se raspravlja o osnivanju ovog vjerskog i vojnog reda. Ali bilo je i dosta problema koje nije bilo lako rijeiti. Ne radi se samo o ustanovljavaju vojnog korpusa voenog vjerskim vrednotama, treba nai naina da se kanoniki ostvari red fratara osposobljenih za rat i ubojstvo. Ograniavajui se na proirivanje i institucionaliziranje Payensove vojnike bratovtine izlagalo se opasnosti da ova budua vojska padne pod nadzor svjetovne vlasti ili vojne aristokracije iz koje su njezini lanovi potjecali. Kako bi se moglo njome raspolagati za iskljuivu korist politike Svete Zemlje, trebalo je da bude osloboena obaveza prema svakoj vlasti i podinjena samo Crkvi; injenica koju se moglo ostvariti samo pod vidom samostanskog reda. Ali tada je apostolska Stolica proivljavala krajnje osjetljive trenutke u kojima je u pitanje bila dovedena ak i sama osoba pape; prijedlozi koji su stizali s dalekog Istoka, esto toliko inovativni da razbijaju ukruenost crkvene tradicije, teko su mogli biti sasluani. U godinama otkad su Hugues de Payens i drugovi pred patrijarhom Gormondom de Picquignyjem (1120.) preuzeli vjerski zavjet, pa do misije budueg templarskog poglavara na Zapadu (1127.), papinstvo se nalazilo u stalnoj opasnosti od nove izme. Za vrijeme pontifikata Urbana 11. (1088. -1099.) i Paskala II. (1099. - 1118.), Rimska kurija je radije imenovala kardinalima elemente iz samostanskih sredina, naroito onih porijeklom iz Rima, iz srednje ili june Italije, odrasle u sredini iji je mentalitet bio u skladu s obiljejem koje je crkvena politika Grgura VII. dala papinstvu. Kalist II. (1119. - 1124.), porijeklom iz Burgundije i izabran za papu u samostanu u Clunyju, pokrenuo je reorganizaciju Kurije i utisnuo crkvenoj politici drugaije usmjerenje koje je davalo prvenstvo biskupima, cistercitima i novim redovnikim kanonikim redovima (augustincima, premonstratenzima). Kalist je podupirao odabir ljudi porijeklom iz Burgundije poput njega; ti Francuzi, koji su pripadali reformatorskom sveenstvu redovnikih kanonika i usredotoivali svoju energiju u brigu za due, izgledali su inovativno u oima starih grgurovskih" kardinala tako da su ih promatrali sa zebnjom: unutar Kurije dolo je, dakle, do podjele usmjerenja koja se zaotrila zbog razlike u kulturi i obrazovanju. Voa Francuza bio je Aymeric de Bourgogne, kojeg je Kalist II. 1123. g. unaprijedio u kardinala akona crkve Santa Maria Nouva, a zatim nakon Prvog lateranskog koncila, ak za kancelara. On je postao autoritet koji je odluivao o izboru papinske politike, a za vrijeme iduih dvaju biranja, uz podrku obitelji Frangipani, uspio je postii da nadvladaju njegovi kandidati. Nakon smrti pape Kalista II. (13. prosinca 1124.) veina Svetog kolegija bila je slona u izboru kardinala Saxa di Santo Stefana, ali su se Pierleonijevi (Vrlo mona i utjecajna srednjovjekovna rimska obitelj, nap. ur. ) suprotstavili, i zahvaljujui njihovu pritisku tek tri dana kasnije postigli su izbor Tebalda di Sant Anastasija (Celestina II.), ali novi je papa jedva uspio odjenuti crvenu klamidu i intonirati Te Deum a Frangipani su provalili s isukanim maevima, ranili ga i prisilili da abdicira. U dogovoru s Aymericom Burgundskim izabran je, dakle, papa Lamberto Scannabecchi di Fagnana iz Ostije (Honorije II., 1124. 1130.), kojeg su gradski prefekt Urban i Pierleonijevi odluili prihvatiti uz isplatu velikih

iznosa srebra i uz obeanje znaajnih usluga. Honorije II. bio je valjan branitelj papinske autonomije od uplitanja svjetovne vlasti, odan provoenju reforme Crkve i tvorac diplomatskog posredovanja za uvrenje sredinjeg poloaja Rimske Stolice. Mogue je i da je on, kad ga je oko 1127. posjetio Hugues de Payens, s naklonou prihvatio zahtjeve francuskog viteza nazirui u buduem redu valjanu toku oslonca za papinstvo u istonom sektoru; potvrda toga je ratificiranje templarskog plana od njegova izaslanika Mattea d'Abana, godine 1129., koju nikako ne bi mogao dati bez suglasnosti pape i kancelara Aymerica. Pontifikat Lamberta Scannabecchija, nastao iz spretnih spletki burgundskog kancelara, uspio je ostvariti nekoliko godina predaha u borbi rimskih aristokratskih sekti za kontrolu Svete Stolice, ali predstojei kraj izazivao je strah od tekog naslijea. Honorije je imao estoke neprijatelje; u prvom redu carsku stranku, ali i monu plemiku enklavu Pierleonijevih, koja je prihvatila njegov izbor pravei se da ga priznaje i ekajui pravi trenutak da ponovno osvoji vlast. Poetkom 1130. godine papu Honorija pogodila je teka bolest i kancelar Aymeric, u dogovoru s Frangipanima, smatrao je potrebnim odvesti ga u samostan San Gregorio da bi ga zatitio od zasjeda Pierleonijevih. U noi izmeu 13. i 14. veljae Lamberto je umro, a njegovi pristae su mu za nasljednika izabrali Gregorija Papareschija (Inocenta II., 1130. 1143.), jo jednog kardinala koji se svojevremeno aktivno zalagao za postizanje primirja s carskom strankom sklapanjem nagodbe (konkordata) u Wormsu kojom je zavrena borba za investituru. Pierleonijevi su naslutili da se protivnici nalaze u tekoama i iskoristili priliku da izvre glasoviti prepad; okupivi sebi odane kardinale proglasili su imenovanje Inocenta II. nezakonitim, i pristupili novom biranju pape u korist svog roaka Pietra Pierleonija (Anakleta II.) te otvorili izmu u krilu Crkve iji je prvi cilj bio progon protivnika. Inocent II. morao je pobjei iz Rima, a zatim napustiti ak i Italiju kako bi stigao u Burgundiju gdje su ga titila prijateljstva kancelara Aymerica. Tek nekoliko mjeseci nakon to je templarski red bio slubeno potvren, u trenutku kad mu je bila najpotrebnija papinska podrka da bi konkretno zapoeo razvoj, papa je bio sveden na izbjeglicu, a politiku Rimske Stolice kontrolirali su njegovi neprijatelji.

Probleme koji su se odnosili na etike sfere bilo je mnogo tee rjeavati, a Hugues de Payens koji je traio podrku nekih slavnih vjerskih linosti svog vremena ubrzo je to iskusio. Godine 1128. prior Velike Kartuzije ( Grande Chartreuse u Francuskoj, sredinji samostan kartuzijanskog reda, nap. ur. ), kojeg je konzultirao, odgovara mu prilino obeshrabrujuim pismom: uzaludno je napadati vanjske neprijatelje ako se ne nadvladaju oni unutarnji, odnosno poroci, i nema koristi nastojati osloboditi Svetu Zemlju od nevjernika ako se prije ne oslobodi vlastitu duu od njezinih nedostataka. Navodei pismo svetog Pavla Efeanima prior je tvrdio da se zapravo ne moramo boriti protiv neprijatelja od krvi i mesa, ve protiv Kneevina, Sila, gospodara svijeta tmine, protiv duhova zla koji nastavaju nebeske prostore". Vrlo dirljiva duhovna lekcija koja slui na ast ovjeku posveenom kontemplativnom ivotu, ali koji nije mogao zamisliti to znai nai se pred grupom saracenskih pljakaa spremnih da nasrnu na povorku hodoasnika. Kranski vojnici nisu bili nimalo blagi, ali su se Saraceni ponekad zaista razmetali pretjeranom okrutnou protiv neprijatelja: potkraj lipnja 1119. g. turkmenski vojnici sirijskog kneza Ilghazija vukli su francuske zarobljenike cijelom ravnicom Alepa, ali nisu ih samo ubili, jer njihov voa nije htio liiti gradsku svjetinu zabave; dakle, odvedeni su u Alep i na javnim ulicama mueni do smrti. Suzdranost priora Velike Kartuzije odgovarala je, u svakom sluaju, drevnom i prilino rairenom nainu miljenja. Kranski je moral uvijek pokazivao stav odbojnosti prema ratnom zanimanju, iako ni u jednom ulomku iz Evanelja ne nailazimo na stav osude prema tome. Naime, u razdoblju ranog kranstva katekumeni su vojno zvanje gledali kao in prezira prema Bojem zakonu, a bilo je uzornih likova svetaca koji su se, da bi prigrlili kranstvo, sveano odrekli oruja. S tim se pitanjem uostalom suoavalo i vrijeme sv. Augustina i sv. Ambrozija, ali tema doputenosti oruja i pravednog rata ostajala je ipak vrlo osjetljiva. Teki problemi kroz koje je prolazilo zapadno drutvo tijekom X. stoljea, naglaeni nasiljima koja su vrili Maari i Normani, tada jo pogani, pogodovali su umjerenijim stavovima Crkve prema vojnikom zvanju. Znak te posebne klime je injenica da je Bourchard iz Wormsa (965. - 1025.) u svojem Decretumu nastavio pismo Nikole I. (858. 867.), u kojem je papa doputao pokajnicima uporabu oruja, ako je ono trebalo sluiti u borbi protiv pogana. Sukob za investituru do kojeg je dolo izmeu papinstva i carstva te borba Crkve protiv mijeanja svjetovne vlasti i nakon toga su poticali razvoj kranske misli, ukazujui na potrebu da pape raspolau vojskom pod svojom komandom koju bi pozivali u sluaju potrebe i mogli pokazivati kako bi obeshrabrili eventualne napadae. Papa Grgur VII. doao je ak dotle da blagoslovi slubu vitezova koji bi orujem vrili svoju slubu u obrani Crkve, ali se zasigurno nije radilo o redovnicima, ve o svjetovnjacima koji su uvijek ratovali, i u svakom bi sluaju to i dalje radili. Prijedlog koji je stizao iz Jeruzalema bio je potpuno drukije prirode, daleko od mentaliteta koji je stoljeima vladao redovnikom sredinom, prema kojem se moglo postii vjeno spasenje samo nakon potpunog preobraenja zasnovanog na naputanju svijeta i izabiranju samostana; ta je struja miljenja imala vrlo slavne pobornike i tijekom XI. stoljea. Sveti Petar Damiani, jedan od najveih pobornika reforme Crkve i uitelj Grgura VII., izrazio je jasan stav osude prema voenju rata smatrajui ga nespojivim s duhovnim

savrenstvom koje se moe postii samo kontemplativnim ivotom. U razdoblju koje je uslijedilo odmah nakon kriarskog rata, iako se ope oduevljenje za osloboenje Svetog groba nije nimalo ugasilo, mnogi su jo uvijek razmiljali poput njega. Postojao je u to vrijeme netko tko je mogao pomoi Huguesu de Payensu u njegovu pokuaju da potakne spajanje dvaju ideala koje je velik dio kranskog drutva smatrao nepomirljivim suprotnostima: jedan izuzetni mistik, obdaren nesvakidanjom komunikacijskom vjetinom, ali i sposobnou pokretanja prave poluge u vjerskoj i politikoj sredini svog vremena. Roen u obitelji vitekog porijekla koja je pripadala burgundskom niem plemstvu, Bernard iz Clairvauxa samovoljno je izabrao ivot u samostanu u dobi od 21 godine, uvjerivi svoju brau da ga slijede, a 1113. g. poloio je redovniki zavjet u opatiji Citeaux. Uvjereni pobornik samostanske reforme, Bernard dijeli ideal contemptus mundi, odnosno uvjerenje da se vjeni spas moe postii samo u samoi samostana, asketizmom, napustivi svijet i sve njegove mnogostruke izopaenosti. Hugues de Payens se obratio Bernardu, vjerojatno odmah nakon svog dolaska na Zapad; moda su njihove obitelji, budui da su obje pripadale sitnom plemstvu, bile povezane rodbinskim vezama ili politikim saveznitvom. Payens mu je moda predao pismo Balduina II. u kojem ovaj moli sveca da sastavi za templare odgovarajui samostanski propis, tako da bude u skladu s potrebom rata, a istodobno prikladan dostojanstvu vjerskog reda. Neki povjesniari pokazali su se skeptinima prema izvornosti tog dokumenta, ali je sigurno da je Payens nastojao dobiti Bernardovu pomo i da je u prvom trenutku bio razoaran time to je bio potpuno zanemaren. Pretpostavka o tom novom vjerskom redu, koji su osnovali redovnici zavjetovani ratu, morala je u poetku opatu izgledati apsurdnom, poput neega nalik udovinom hibridu. Samo godinu ili dvije prije putovanja Huguesa de Payensa na Zapad on se alio grofu od Champagne izrazivi mu iskrenu suzdranost jer je Payens odustao od ulaska u Citeaux, kako bi postao templar. Istina, Bernard nije tako pretjerano strog kao Petar Damiani, ali i odvie dobro poznaje ivotne navike svjetovne konjice jer joj je i sam po roenju pripadao i bio je sumnjiav da se one mogu pomiriti s prirodom bilo kojeg vjerskog reda. Nadutost, ljubav prema raskoi i razmetanju, prezir prema ljudskom ivotu, sklonost agresivnosti i nasilju koje je mentalitet ratnike aristokracije hvalio kao izraze najvee odlike viteza, te specifina etika rata kao aktivnosti dominantne skupine, krv visoke vrijednosti, navodili su ih da uznose borbu samu po sebi. Nekoliko desetljea kasnije trubadur Bertrand de Bom ovako e opjevati podvige provansalskih vitezova koji su s izbijanjem prvih cvjetova na poetku proljea obnavljali krvave sukobe: Mlat, ma i tit i aren ljem, kad okraj se zametno, tu vidjet emo razlomljen, vazale stradat zajedno, dok ranjenih i mrtvih konji e pusto posrtat, a kad se upuste u rat svi ljudi plemske krvi, ele tek sasje ruku, vrat: bolje je mrijet no uzmicat. Kaem vam, takvu meni slast ne prua jelo, pilo, san,

ko Udri, udri" zaut glas s obiju strana - slobodan dok njiti konj u umi, i Pomo, pomo" viku ut, malen i velik vidjet trup gdje travnat jarak puni, mrtvace to im probi grud kiena koplja komad krut. Zaloite, baruni, I zadnji dvorac, selo grad, samo ne prekidajte rat dok su njegovi suvremenici predani ljubavnoj lirici slavili preljub mladih vitezova sa enama njihovih starijih feudalnih gospodara. Kako se moglo zahtijevati da vitezovi Hrama, potekli iz tog svijeta i odgojeni od djetinjstva s tim uzorom ponaanja, preko noi prekinu takav stil ivota? Bernard, koji poznaje mo pokornosti i askeze, i Hugues de Payens, koji je proivio patnje hodoasnika i nepobjedivu nostalgiju za Jeruzalemom, dobro znaju da postoji samo jedan nain: izdvojiti one meu njima koji posjeduju izraeniji vjerski osjeaj od ostalih, obuavati ih i pripremiti na ivot novog reda kroz dugi i krajnje kruti put discipline. Bernard poznaje teak poloaj koji pritie Svetu Zemlju i spreman je moralno potpomoi nastanak novog reda, ali je tvrdoglav ovjek i nije voljan praviti kompromise s vlastitim uvjerenjima. Ostavio je Huguesa de Payensa da dugo eka, tako da je bilo potrebno mnogo poziva. Odgovorit e kasnije i njegova e podrka biti odluujua za sudbinu Hrama, ali samo zato to je uspio nai formulu koja moe zadovoljiti papu i Balduina II., a da ne izda dobre namjere koje su nadahnjivale vitezove-pokajnike, redovnike u Hramu Gospodnjem.

Izmeu 1135. i 1137. g., u vrlo osjetljivom trenutku za tek osnovani red, sveti Bernard sastavlja pohvalni traktat pod naslovom U pohvalu nove vojske. To su bili odluujui trenuci: zakoniti papa Inocent II. jo je prisiljen na progonstvo, a Bernard, postrojivi se u prve redove u borbi za obranu legitimnosti njegova poloaja na apostolskom prijestolju, godinama je neumorno radio na posredovanju kojem su se pokorili suvereni Francuske i Engleske, car Lotar III., mnogi biskupi vanih sjevernotalijanskih gradova. Na koncilu u Pisi 1135. g., koji oznaava vaan korak u pobjedi Inocenta II. i u povijesti templara, papa osobno ratificira propis novog reda i vjerojatno upotpunjuje njegov nacrt pridodajui listu vjerskih praznika koje e redovnici Hrama morati posebno sveano potovati. Bernardova rasprava, koji u tom dijelu razrauje ak obrazac svetog ratnika u liku idealnog viteza templara, znao je pomiriti izvornu duhovnost vitezova redovnika pri kanonicima Svetoga groba s tenjama koje prevladaju u vjerskoj kulturi Europe njegova vremena. Redovniki kanonici koji su prihvatili Huguesa de Payensa i njegove drugove, budui da su bili augustinci, u nekim su aspektima imali radikalno drugaije vjersko poimanje od onog sv. Petra Damianija i mnogih samostanskih sredina Zapada. Za prve vjerski je ivot bio u prvom redu sluba drugima, naroito slabima, shvaena kao svakodnevna borba orujem vjere protiv zla u svijetu; sveti Augustin cijenio je djelo onoga koji svoj ivot stavlja u obranu potlaenih kao pravedni rat (bellum iustum), u ime vrhunskog dobra mira, a njegovo se teoretiziranje zaodjenulo vojnim simbolizmom. Treba se sjetiti da je u kulturi Istoka obrazac vjerskog borca bio jako ukorijenjen i preobraen mistinim svjetlom. Ako prijeemo preko kontroverznog i nerijeenog povijesnog pitanja je li na templare utjecao ili nije ribat, odnosno ideja svetog rata kako je zamiljen u islamskoj sredini, treba se sjetiti da Biblija sadri razne obrasce ljudi proglaenih svecima zbog injenice da su se borili za obranu svoje vjere; u prvom redu kralj David, voa svog naroda i Boji izabranik, ali i Gideon, kojeg je takoer Bog izabrao da vodi svoje vojnike k pobjedi. Ti uzori vrednuju lik vjerskog ratnika u mistinom i junakom smislu, lik koji je ve uvelike uzdizao Stari zavjet, a koji je militantna duhovnost augustinskih kanonika predlagala u obrambenoj funkciji za jamenje spasa najslabijih. Kad su se Payens i njegovi drugovi prijavili kanonicima Svetog groba s ponudom da se bore za obranu hodoasnika, kanonicima sigurno nije bilo teko shvatiti vrijednost i pravednost te inicijative; s obzirom na vrlo nesigurne uvjete u Svetoj Zemlji, ti vitezovi, hranitelji nenaoruanih, mogli bi preuzeti na sebe pravednu zadau, sluei svojim orujem Bogu kako bi dobili oprost grijeha. Da je takav obrazac predloen u zapadnom drutvu, gdje je crkvena kultura i dalje sa sumnjom gledala na uporabu oruja i s obzirom na stalno nasilje koje su bande na konjima vrile nad nenaoruanima, templarski bi plan bio odmah osuen; moda je stoga sveti Bernard, do kojeg su stigli Hugues de Payens i pismo (vjerojatno, iako ne sigurno) kralja Jeruzalema koji je od njega traio besmislenost da napie samostansko pravilo koje nije u neskladu sa zveketom oruja", isprva odluio odgovoriti vrlo znakovitom utnjom. Payensov boravak u Europi, njegovi razgovori s raznim vladarima, s papom, ponovljeni pokuaji objanjavanja samom Bernardu, vjerojatno su utjecali na to da u zapadnom drutvu sazrije realistinije gledanje na uvjete ivota u Svetoj Zemlji, u svjetlu kojih je plan koji je zagovarao kralj Jeruzalema poinjao izgledati sve manje paradoksalno. I nakon to je bolje upoznao duhovne zahtjeve koje je gajila Payensova bratovtina,

cistercitski redovnik poduzima odluujui korak; unato prividu, duhovni obrazac zareenih vitezova Svetoga groba i onaj kojem je pristupio sv. Bernard imaju vane zajednike toke, i upravo na njima treba poraditi da bi se dalo ivotno pravilo prihvatljivo vjerskoj kulturi Zapada. Nakon moralne krize koju je proivjelo benediktinsko monatvo u vrijeme raspada karolinkog carstva, sredite Cluny u Burgundiji postalo je pobornikom korjenite reforme obiaja obiljeene ponovnim promicanjem temeljnih vrednota kao to su askeza, neporonost i odbijanje svake napasti koja dolazi iz svjetovnog ivota. Intelektualci koji su prihvatili taj ivotni izbor eljeli su unijeti novi obrazac duhovnosti i meu laike te tako potaknuti vee privoenje obiaja kranstvu, naroito u novim kategorijama monika koje su nastale od propadanja karolinkog carstva, ija je kultura jo dramatino sliila poganskoj tradiciji jer je cijenila uporabu sile, pa ak i nasilja. Godine 930. opat Odon iz Clunyja napisao je biografiju svetog Gerarda d'Aurillaca, velikog feudalnog gospodara koji je zasluio svetost ivei kranski svoj drutveni poloaj, odnosno sluei se svojom moi, pa i vojnom, ne za pljakanje ve za obranu nenaoruanog puka i Crkve. To je djelo imalo izrazito propagandnu namjeru jer je autor htio pokazati da je i kategorija potentes (naoruanih konjanika) mogla sluiti Bogu ako je potivala Boji zakon i suzdravala se od neopravdanih nasilja. Iako je obrazac koji je predloio opat Odon bio jo uvijek vrlo blizak asketskom liku redovnika, jer je sveti Gerard prihvatio neporonost i gajio prezir prema vanjskom svijetu, to je bio tipian osjeaj reformiranog monatva, ta klinijevska obveza da se ivotni stil vojnih elita privede kranstvu nastavit e se i stotinu godina kasnije, a ista e sredina predloiti biografiju jednog drugog svetog ratnika, koji je postigao svetost ivei ivotom normalnijim" za ovjeka njegove klase: radilo se o svetom Bourckhardu, grofu od Vendomea, koji je pod starost uao u samostan, nakon to je proveo ivot dostojan hvale kao pravedan feudalni gospodar, vjeran suprug i odan sluga kralja Huga Capeta. Iz reformiranja duhovnosti Clunyja rodila se duhovnost Citeauxa, koju je prihvatio sv. Bernard, obogativi je svojom vrlo uzvienom mistikom i vrlo gorljivom djelatnou propovijedanja. Cistercitsko je monatvo od svog izvora naslijedilo" zadatak da potie na vee privoenje kranstvu svjetovnih obiaja; zadaa koju je Bernard rijeio uvjerivi i neke od svojih roaka i druge ljude iz aristokratske klase, poput grofa od Champagne, da prihvate samostanski ivot. Razmiljajui dugo o molbi koja dolazi iz Jeruzalema, opat je postao svjestan da duhovni obrazac vitezova posveenih Svetome grobu nije uope u opreci s njegovim uvjerenjima; nudi za milites put da izbjegnu prokletstvo i nasilje svjetovnog ivota jer ih obavezuje da se slue orujem samo za obranu pravedne stvari, dakle, doprinosi da ivot i mentalitet svjetovnih elita postane kranskiji. To je isti cilj za koji reformirano redovnitvo, s Clunyjem i Citeauxom, aktivno radi ve dva stoljea. Klju problema leao je u pokajnikoj namjeri vitezova posveenih Svetome grobu i u potpuno obrambenim namjerama koje su obiljeavale prvotnu bratovtinu Huguesa de Payensa; jedan od najveih poznavalaca djela sv. Bernarda, Jean Leclerq, definirao je propis templara bernardovskom ispravom za ograniavanje nasilja". Cilj je onoga koji postaje templar okajati svoje grijehe stavljajui ivot na kocku kako bi zatitio Jeruzalem i Svetu Zemlju; to je neka vrsta doivotnog kriara, a ako umre, njegova e dua biti dua ovjeka poginulog u slubi Crkve i vjere. Ubijanje Saracena

znailo bi ubijanje ubojica, uklanjanje onih koji se stavljaju u slubu zla; ne ubojstvo, ve ubojstvo zla. Kao to arkaneo Mihael, voa nebeskih eta protiv sila tmine, probada demona u velikoj bici Sudnjeg dana, i templarski e vitez postati slugom vjere borei se i dajui svoj ivot. Zar i sama Djevica, prema kojoj Bernard gaji vrlo jaku odanost, nije ona koja e svojom nogom zgaziti glavu zmije, utjelovljenja zla? Etika rata koju su zapadnjaki vitezovi razvili u svom svijetu mogla se uistinu pokazati korisnom za pravednu stvar, obranu od oruanih napada Saracena, a templari su doista mogli mnogo uiniti za zatitu kranskog stanovnitva u Svetoj Zemlji. Ali sve to ne bi moglo postojati kad bi red izgubio svoje izvorno obiljeje pokore i duhovnog siromatva; uroena nadutost vitezova mora se obuzdati neumoljivim vjebanjem osobnog pokoravanja, kako bi duh poslunosti bio uvijek ispred materijalnih ciljeva i kako bi ideja prevagnula nad ovjekom. Hramu e biti potrebna vrlo stroga disciplina, takva da obuzda ponos i elju za osobnom afirmacijom koji obiljeavaju lanove vojne aristokracije; ako ele postati zavjetovani redovnici, morat e nauiti podinjavati se reimu apsolutne pokornosti, odriui se ak i slobodne volje da bi se potpuno prepustili volji pretpostavljenih. Na taj bi nain nastao homogen i jako povezan organizam, koji je mogao uzorno funkcionirati samo ako zapovjednici zadre strogi nadzor i neumoljivu disciplinu. Red templara mogao bi postati ak uzorom savrenstva u kranskom drutvu, ali su njegovi elnici morali preuzeti na sebe velike moralne odgovornosti u odnosu na Crkvu koja ih je primala u svoje redove; ako su se osjeali sposobnima izdrati to breme, Bernard je bio spreman dati svoj pristanak i staviti u slubu templarske stvari svoje izvanredne duhovne i intelektualne sposobnosti.

U Troyesu se osjea Bernardov ugled i opat dobiva mandat da sastavi pravila novog reda. Povjesniarka i filologinja Simonetta Cerrini briljivo se potrudila rekonstruirati biografije glavnih vjerskih i svjetovnih voa prisutnih na koncilu: osim starog osnivaa Citeauxa, Stefana Hardinga, i drugih istaknutih lanova cistercitskog reda, bilo je i mnogo drugih osoba bliskih Bernardovim duhovnim i politikim usmjerenjima, kao da je dugo radio pripremajui teren kako bi red koji je nastajao bio prihvaen. Predgovor pravila ne skriva da je unutar koncila bilo rasprava, pa i sukoba u vezi s nekim obiajima kojih su se Payensovi drugovi drali do tog trenutka, ali se bez prevelikog pretjerivanja moe rei da je Bernard u Troyesu organizirao pravu mreu suglasnosti kako bi taj plan s kojim se ve slagao mogao dobro zavriti. Bilo je odlueno da fratri nastave ivjeti prema obiajima kojima su se ve u prolosti sluili Payens i njegovi drugovi, i koji su podvrgnuti panji koncila, ispravljeni, obogaeni i kanoniki ozakonjeni kao pravilo novog reda. Na duhovnom planu Bernard daje ime Hramu utiskujui mu svoj znak, iako potujui njegovo izvorno augustinsko obiljeje; redovnici e ivjeti samostanskim nainom ivota vrlo slinim cistercitskome, ali e u liturgiji slijediti ordinarij kojim su se sluili kanonici Svetoga groba, a osim toga e se pokoravati posebnom obredu za Djevicu kojoj je red bio posveen. Nakon smrti antipape Anakleta II., 1138. godine, borba zakonitog pape Inocenta II. za ponovno zadobivanje apostolske Stolice ve je bila pri kraju, zahvaljujui takoer i stalnom djelovanju uitelja sv. Bernarda, koji mu nije nikada uskratio svoju podrku moralnog autoriteta i oslonac svojih izuzetnih komunikacijskih sposobnosti. Antipapa Viktor IV., koji je naslijedio Anakleta II., slubeno priznaje nezakonitost svog poloaja i pokorava se papi, koji se napokon moe vratiti u Rim. Nakon nekoliko mjeseci, 1139. g., Inocent II. e izdati glasovitu apostolsku privilegiju naslovljenu Omne datum optimum koja e stvoriti bitne pretpostavke za razvoj Hrama: kao zahvalnost za krv ponuenu za obranu kranske vjere, templarima je dana potpuna autonomija samostanske i svjetovne crkvene hijerarhije, odnosno red je osloboen ak i poslunosti patrijarsima i ostajao je odgovoran samo papi. Metar i glavni kapitul reda moi e upravljati njegovim ivotom i obiajima bez iijeg uplitanja, izuzevi ulogu samog pape, a kako bi postigli da ta neovisnost postane konkretna injenica, templarima je dana mogunost da imaju vlastite sveenike osloboene pokornosti biskupima i nadbiskupima. Privilegija je sadravala i povlastice ekonomskog tipa: tijekom iduih desetljea pape su je potvrdili i obogatili s namjerom da Hram bude osloboen uobiajenih poreznih nameta kako bi sva njegova sredstva bila namijenjena kriarskom angamanu i da bi jamili njegovu potpunu autonomiju od svjetovnih i crkvenih vlasti kako bi se izbjeglo da vladari, feudalci ili biskupi prisile templare da ratuju u slubi nekog njihova posebnog interesa. Omne datum optimum upotpunjuje potporu koju je dao Bernard irenjem svoje propagandne rasprave In lode della nuova milizia (U pohvalu nove vojske). Privilegija, koju je traio i dobio od svog uenika Inocenta II. u trenutku kada papa, konano pobjednik, nije mogao nita uskratiti svojem uitelju, ekonomski je i politiki temelj za poetak rasta reda, a uskoro e se pokazati i njezini izvanredni uinci. U roku nekoliko godina Payens i njegova subraa vodit e mreu naseobina (mansiones, odnosno kua), tako iroku da se javila potreba za podjelom reda na provincije, od kojih je svakom upravljao posebni supervizor. Drutvo e hvaliti junatvo templara podravajui njihovu stvar naklonou i darovima, a

mnogi plemii, iako nastavljajui ivjeti svjetovnim ivotom, trait e duhovno pristupanje templarima koji e ih idealno primiti u svoje redove. Veliki moralni uspjeh novog reda objanjava se u svjetlu onoga to je tvrdio kroniar i mistik Guibert de Nogent: ako je Bog podijelio drutvo u tri osnovna reda (ordines) povjeravajui jednome zadau da se moli za sve (ljudi od vjere), jednome da radi za sve (seljaci i zanatlije), a jednome da se bori (plemstvo) kako bi branio prva dva - u vitezovima Hrama, eto, ostvaruje se pravo zemaljsko i duhovno savrenstvo, budui da oni u sebi sjedinjuju zadau dviju viih klasa (Crkva i plemstvo) postajui u izvjesnom smislu stupovima svijeta. U redovniku-ratniku Hrama krotkost i poniznost pravog redovnika pridruivali su se hrabrosti i plemenitosti namjera pravog viteza; kako bi se objasnilo tajanstveno znaenje peata koji prikazuje dva viteza to jau na istom konju, predloeno je vie tumaenja, a ono najvjerojatnije povezuje ga s dvostrukom moralnom naravi templara koja ujedinjuje materijalne vrline ratnika s duhovnim krepostima redovnika. Osim toga, injenica koja je moda mogla uinkovitije dirnuti imaginarij vojne aristokracije prema kojoj je bilo usmjereno novaenje, u templarskom se vitezu savreno ostvarivao onaj ideal fizike moi i unutarnje snage koji je toliko uznosilo drutvo XII. stoljea i koji se izvanredno slavio u imenima dvojice ratnih drugova Orlanda i Olivera, junaka epske borbe protiv saracenskog neprijatelja: Roland je sran, a Oliver mudar; Obojica su udnog junatva. Otkad su se latili konja i oruja, Ne bi se manuli boja makar poginuli. Kakva dva junaka, a jo kako otmeno zbore! No podli pagani dotle pomamno jezde Bernard je bio odvie inteligentan i realistian ovjek da bi se zavaravao mogunou da se svi templari mogu prilagoditi uzvienom uzoru proizalom iz mistine vizije svijeta i ovjeka; ali bilo mu je vano pruiti im ideal, ogledalo ponaanja i etiki horizont koji mogu uvijek drati na umu i gledati sa aljenjem svaki put kad zapadnu u zabludu.

Hugues de Payens je na koncilu u Troyesu izloio obiaje kojih se drala njegova bratovtina do tog trenutka, kako bi ih koncilski redovnici procijenili i odluili koje treba odbaciti, a koje zadrati u novom pravilu koji e odsad propisivati ivot budueg vjerskog reda. Nakon dugih rasprava punih kolebanja i ponekog sukoba, koncil je formulirao vjerski obrazac koji je dosta dobro odgovarao molbi koju je uputio Balduin II. u svom navodnom pismu svetom Bernardu; etika i stil u skladu s potrebama rata, ali koji istodobno nisu u suprotnosti s dostojanstvom vjerskog reda. Povjesniari su se dugo pitali o ulozi koju je igrao sam svetac u osnivanju reda. Sredinom ezdesetih godina njemaka znanstvenica Anne Marie Bulst-Thiele tvrdila je da je cistercitski peat prevagnuo u razvoju reda, za razliku od Hansa Eberharda Meyera, po ijem je sudu benediktinski doprinos bio odvie precijenjen na tetu drevnijeg istonjakog korijena koji je predstavljao prvu pravu vokaciju Payensovih drugova. Ipak izgleda da izvori daju za pravo oboma, a da dvije komponente nisu nuno u sukobu; jer ako je uistinu sv. Bernard bio tvorac templarskog pravila kako je izriito izjavio u predgovoru teksta koji je odobrio koncil u Troyesu, istina je takoer da su prvi templari zasnivali svoju specifinu etiku na augustinskoj i istonjakoj duhovnosti kanonika koji su ih ugoavali i koji su im dali osnovno vjersko obrazovanje i ordinarij liturgije Svetog groba, koji je Hram nastavio slijediti sve do svog kraja. Bilo je i drugih elemenata istonjakog porijekla koji su ostali u obiajima templara (poput moljenja ela poloenog na zemlju), a koji su vjerojatno u oima zapadnjakih suvremenika pridavali redu egzotian izgled i koji su moda ak zlonamjerno upotrijebljeni u vrijeme procesa koji je pokrenuo francuski kralj kako bi se stvorila pretpostavka da su redovnici prihvatili tajne heretike doktrine. Rasprava meu povjesniarima, koja se jo nije iscrpila, ne moe ipak dovesti u sumnju doprinos sv. Bernarda temeljima templarskog pravila u kojem prevladava vizija askeze, koju su ti naroiti redovnici ostvarili kroz dvostruki napor borbe protiv fizikih neprijatelja i protiv onih duhovnih, u obliku iskuenja. Povjesniari su takoer dugo raspravljali treba li templare smatrati lanovima samostanskog reda u pravom smislu rijei, odnosno redovnicima jednakim ostalim predstavnicima posveenog ivota. Glavnu tekou koja se postavlja pred onoga tko eli razmatrati Hram kao samostanski red predstavlja injenica da njegovi predstavnici nisu primali sveeniko posveenje i nisu nikada postajali sveenici, suprotno onome to se obino dogaalo s veinom lanova drugih vjerskih redova. U sluaju templara religiozno zvanje imalo je nepovratni i trajni karakter, ali se ograniavalo na uzimanje triju zavjeta: siromatva, pokornosti i neporonosti. Pristup viim redovima, pravom sveenikom zvanju koje je davalo mogunost da se dijele sakramenti, nije im bilo mogue jer je posebna kanonska zabrana ve stoljeima branila sveenicima da se bore i prolijevaju krv. U ve spomenutoj povlastici Omne datum optimum papa Inocent II. postavio je pravne temelje da bi red u budunosti mogao imati vlastite kapelane. Radilo se meutim o sveenicima koji su postajali dio Hrama kad su ve u svijetu primili sveeniko posveenje, i bilo im je apsolutno zabranjeno sudjelovati u borbama. Iako su argumenti uenjaka vrlo valjani, ne smije se zanemariti miljenje sv. Bernarda koje je bilo pretpostavka roenja templarskog reda, a on, ini se, nije imao sumnji: Stoga je stvar dostojna divljenja i prekomjerno jedinstvena vidjeti kako su oni blai od janjaca, a istodobno, suroviji od lavova, tako da sumnjam je li ih bolje zvati redovnicima ili

vojnicima, osim ako moda nije prikladnije zvati ih na oba naina, budui da njima ne nedostaje ni blagosti redovnika ni hrabrosti vojnika. Neki tragovi pokazuju da se tijekom gotovo dva stoljea svog postojanja red donekle laicizirao, s postupnim smanjenjem broja sveenika koji na vrhuncu ranog etrnaestog stoljea nisu vie bili u svim prebivalitima. U ovoj fazi u nekim perifernim prebendama sluili su plaeni, odnosno netemplarski sveenici, esto iz prosjakih redova koji su kruili po raznim sjeditima odreenog podruja kako bi svima osigurali minimum vjerske slube. Prema pravilu templari su morali slijediti svakodnevni iter od devet liturgijskih sati molitve koji su odreivali dnevni raspored, pa je stoga vjerojatno da se samostanski ivot redovnika osiromaio u odnosu na prolost. Isto je tako sigurno da su jo poetkom etrnaestog stoljea templare i dalje smatrali uistinu vjerskim redom. Kad je 1307. g. francuski kralj Filip Lijepi proizvoljnim inom dao zatvoriti sve lanove reda prisutne u njegovom kraljevstvu, pokrenuvi na taj nain mehanizam suenja, pokuao je prebaciti proces na graansko podruje s argumentima da templari nisu redovnici ve vojnici, pa stoga sudska nadlenost nad njima pripada svjetovnoj vlasti, a ne papinskoj. Vladar je nastojao osigurati svoje zahtjeve pozivajui sa na autoritativne teologe sa Sorbonne i potiui ih da pismeno izjasne svoje miljenje. Nakon vie od dva mjeseca ekanja teolozi su odgovorili da je uhiivanje koje je kralj izvrio bilo ilegalno: vojevanje i ivot posveen vjeri ne iskljuuju se ako je ratovanje posveeno obrani vjere. Templare je ustanovila Crkva kao vjerski red; njegovi lanovi vre samostansku djelatnost, stoga je u pravom smislu rijei vjerski red, pa pravna nadlenost nad njim moe pripadati samo Crkvi. Bez obzira na tehniko-pravne rasprave i napade s politikim ciljem, templari su zapravo uzimali tri sveta zavjeta samostanskih redova, odnosno zavjet siromatva, poslunosti i neporonosti, i njihov je dnevni raspored oblikovan, uz neke varijante, na temelju benediktinskih pravila. Potovao se osnovni princip ora et labora (moli i radi) jer se njihov ivot dijelio izmeu vjerskih dunosti s jedne strane (odnosno zajedniko moljenje u liturgijsko vrijeme i sluanju misa prema ordinariju uobiajenom pri Svetom grobu) i fizike aktivnosti s druge strane, koja je u specifinom sluaju bila borba i svakodnevno vjebanje koji su bili potrebni za pokretljivost u vrlo tekoj eljeznoj koulji i drugim dijelovima oruja koji su u XII. stoljeu prekrivali viteza od glave do pete. Odjea redovnika-ratnika obavezna i propisna" kao kod prave moderne vojske odraavala je ovu dvostruku potrebu: potpuno bijela za vitezove, a smea za pobonike, sastojala se od temeljne opreme - rublja (gae, arape i koulje) iznad kojeg se nosila samostanska tunika za ivot u samostanu i kratka tunika sa ianom kouljom te ostala zatita za vrijeme vojnih aktivnosti. Za vrijeme koncila odranog u Parizu 1147. g. papa Eugen III. odluio je dati templarima povlasticu da nose kri od crvene tkanine naiven na lijevom ramenu kako bi odmah bila vidljiva njihova posveenost muenitvu. Templarski red, u svojoj dvostrukoj prirodi vjerske ustanove i odabranog vojnog korpusa, bio je glavni predstavnik i najbolji simbol razdoblja kriarskih ratova.

Sveti Bernard nimalo ne oklijeva kad u templarskom modelu uoava novi ivotni poloaj pojedinaca koji pripadaju vitekom staleu: Namjeravam navijestiti novi rod vitezova, potpuno nepoznat u prethodnim razdobljima, koji, ne tedei snagu, vodi borbu na dva fronta, kako protiv mesa i krvi tako i protiv zlih duhova koji lutaju zrakom. Takva je identifikacija stalna u njegovoj raspravi. Iz posve praktinih razloga, templar je mogao potei samo iz redova vojne aristokracije, jer je morao biti u stanju suprotstaviti se neprijateljima u trenutku rata koji se preteno vodio na konju. Nije bilo nikakve namjere da se a priori iskljue drugi drutveni slojevi: potrebama Svete Zemlje sluio je jednostavno sloj ratnika na konju, pa ga je prema tome trebalo privui na preobraenje. Ta je injenica stoga ukljuivala vanu posljedicu, koju je sv. Bernard vjerojatno uoio kao korisnu u procesu indoktriniranja novaka: kao vitezovi, odnosno vojnici, kandidati su ve u svjetovnom ivotu primili potrebnu obuku u potivanju nekih vrijednosti koje su se pokazale vrlo korisnima i za novi red. Sveti Bernard i koncilski oci ustanovili su u Troyesu templarski model krenuvi od temeljne spoznaje: kao to se iz eljeza ne moe iskovati zlato, da se posluimo pukom izrekom, nezamislivo je na taj novi vjerski red primijeniti shemu ivotnih obiaja koji su se potivali u samostanskim sredinama. Templar bi bio redovnik u pravom smislu rijei, ali nadasve u dui, budui da su potrebe te posebne vokacije nametale da iz svog stila ivota izbaci sve ono to je bilo najtipinije za samostanski izbor; odnosno odricanje od svijeta i muenje tijela. Ovi se vitezovi nisu nikada mogli potpuno odrei svijeta jer su prvenstveno bili stvoreni da brane Kraljevstvo Jeruzalema, a ta posebna vokacija reda nametala im je sklapanje trajnog odnosa s kraljem te zajedniko djelovanje u suglasju s politikim strategijama. Sama vojnika djelatnost onemoguavala je prakticiranje posta i drugih oblika pokore (kao to je noenje kostrijeti) koji bi oslabili tijelo; a stalna obuka, neophodna za odravanje uvjebanosti za borbu, neizbjeno je ivot u samostanu inila nekom vrstom nastavka svjetovnog ivota. Bernard je vodio skupinu koncilskih oeva u vrlo realistinoj operaciji: budui da je Svetoj Zemlji bila potrebna vjerska vojska, trebalo je dobro prouiti obiljeja svjetovne konjice i nastojati izdvojiti, izmeu njezinih brojnih, esto nasilnih ili negativnih obiljeja, one odlike koje su bile prikladne da se prilagode poukama kranskog morala. A kad ih utvrde, pobrinut e se da ih prikladnom doktrinom uzdignu te da se razvijaju nametnuvi redu ciljanu disciplinu, kako bi postali stupovima novog, uzvienog kodeksa ponaanja. U etici vojne aristokracije bile su izdvojene etiri glavne toke koje su pristajale tom ambicioznom planu: kult fizike snage, hrabrost povezana s osjeajem asti, odanost vlastitoj grupi te duh portvovnosti. U stvarnoj praksi esto su bile pomijeane s drugim ponaanjima vrijednim osude: neumjerenom uporabom nasilja, bahatou i eljom za isticanjem pred drugima, oportunizmom i krenjem dunosti, te neosnovanom drskou.

Stoga su se etiri vrline vitekog mentaliteta pridruile isto takvim kranskim vrijednostima koje su pristajale tom sluaju, te su ukljuene u podruje pojmovnog obzora koji e templara uiniti nekom vrstom savrenog viteza, koji e se kasnije sublimirati ispovijedanjem vjere. Iz toga je proizaao vrlo plemenit, ali doista vrlo zahtjevan obrazac ivota. Idealni templar, kako ga je zamislio sveti Bernard, izgledao je jako elitistiki: ivot u redu bio je prikladan za mali, probrani broj vitezova koji e primjerene fizike i psiholoke osobine povezati s vrlo izraenim vjerskim osjeajem.

Ponos vojne aristokracije bio je sigurno najtea prepreka koju je trebalo nadii kako bi dolo do osnivanja vjerske vojske: mentalitet tog sloja doista ga je poistovjeivao s vlau i nadmoi nad ljudima, a lanovi viteke skupine bili su njime zadojeni kroz obrazovanje i kulturu porijekla. Kako pomiriti identitet i samostanski poziv s onim to je kranska tradicija smatrala smrtnim grijehom, ali to se u trenutku bitke moglo pokazati snanim poticajem za davanje dokaza hrabrosti i ratne uinkovitosti? Rjeenje tog problema bio je vjet kompromis: morali su biti vrlo ponizni, a u cjelini ponosni to pripadaju Hramu. Red je u kranskom smislu predstavljao savreno jedinstvo, zajednicu odabranih boraca koju nije smjelo uznemiravati kukavno, nepristojno, vulgarno ponaanje; da bi se moglo zasluiti, a pogotovo podravati divljenje koje su svjetovnjaci iskazivali prema lanovima reda, bilo je potrebno podvrgavati se krutoj disciplini u svim okolnostima, pa i u najobinijim situacijama u vrijeme mira. Subraa koju su slali meu svjetovnjake da obave neku zadau morala su ivjeti besprijekorno kako bi se izbjeglo izazivanje bilo kakve kritike, a istodobno uinilo sve mogue da sauvaju samostanske obiaje Hrama i za vrijeme svog boravka u svjetskom ivotu. Pravilo izriito nalae da se svjetovnjacima dade opipljiv primjer svetosti i umjerenosti. Stoga se templar mora drati svih propisa na koje je obvezan i truditi se to je vie mogue da na svakoga ostavi izvrstan dojam. Morao se njegovati vanjski izgled templara kako bi se pokazao osjeaj za red i istou, ali istodobno nadahnjivati na skromnost kojom se moralo odlikovati svako njihovo ponaanje. Opis koji nam daje sv. Bernard u svojoj raspravi je rjeit: Krate kosu vjerujui u izreku apostola da je sramota za ovjeka njegovati kosu. Nikad nakieni, rijetko oprani, pokazuju se preteno sa zaputenom ili kutravom kosom, prljavi od praine, koe tamne od uporabe oklopa i sunevih zraka. Iako se vjerojatno radi o pretjeranoj slici kako bi se istaknula uzdrljivost templarskog ivota u odnosu na pretjeranu frivolnost svjetovnih vitezova, koje je svetac ismijavao kao skup mekuaca odanih raskoi: Vi kitite konje svilenim tkaninama, a iznad oruja nosite ne znam kakve valovite koprene, bojite koplja, titove i sedla; ukraavate zlatom, srebrom i dragim kamenjem uzde i ostruge. (...) Gajite dugu kosu poput ena to predstavlja zapreku vidu; sputavate hod dugim i providnim tunikama, sakrivate osjetljive i njene ruke irokim rukavima. Potrebna oprema koju je svaki redovnik-templar morao posjedovati sadravala je nekoliko komada lanene odjee, to je osiguravalo dobar stupanj higijene s obzirom na obiaje vremena: osnovno rublje bilo je dvostruko da bi omoguilo promjenu za vrijeme pranja, a tome se dodavao stolnjak za jelo i runik za glavu, koja oito nije morala biti potpuno obrijana. Zabrana kupanja bez traenja dozvole zapravo je bila predviena obiajima, ali vjerojatno jer se smatralo da neumjereno obavljanje takvog obiaja moe izvrgnuti opasnosti ili barem oslabiti tijelo: ona doista pripada popisu zabrana koji je sadravao i putanje krvi, uzimanje lijekova, samovoljno izlaenje u etnju gradom, podbadanje konja na neobuzdani trk.

Koncilsko pravilo vrlo je jasno objanjavalo da izgled templara mora biti nadahnut zdravim principom prave mjere, dostojanstva, dolinosti kako ne bi izazvao kritike zlonamjernih: unutarnja i vanjska istoa smatrala se neophodnom za onoga tko slui Bogu, slijedei Boju zapovijed: Budite isti jer sam ja takav". Druga zapovijed predvia da redovnicima bude oproteno ako za liturgijskih sati odmah ne potre na molitvu na zvuk zvona, u sluaju da mijese kruh, kuju eljezo, potkivaju konja ili peru glavu. Zajedniki ivot i vruina sirijsko-palestinskog podruja nametali su da se, to je mogue vie, izbjegava irenje nametnika. Bezuvjetno je ukinuta obua s uzdignutim vrhovima koja je bila uvelike u modi kod svjetovnog plemstva, a isto tako i duge halje koje su davale vei zamah i dostojanstvo stasu; templarska odjea morala je zadrati duljinu prikladnu za ratnu djelatnost, dakle ne ometati slobodu pokreta, ali ni initi smijenima redovnike otkrivajui im previe noge. Materijali su morali biti skromni potujui izvorni duh koji je nametnuo Hugues de Payens: vrlo skromna lanena tkanina za odjeu pobonika, neto bolja za odjeu vitezova, ali u svakom sluaju uvijek niske kvalitete; krzna su bila dozvoljena samo ako su bila ovja ili janjea, ogrtae su dobivali u dvije verzije, od kojih je jedna bila podstavljena perjem protiv hladnoe, a openito sva je odjea morala biti tek dovoljna za jednu osobu. Nona oprema sadravala je madrac ispunjen slamom, plahte i deku, koju se moglo zamijeniti poplunom od vune ili grubog lanenog samta. Sva odjea i predmeti koje je templar nosio do primanja zavjeta morali su se ostaviti suknaru, koji je u svakom sluaju morao odbiti skupocjeniju odjeu kao to su arene tkanine ili one obojene u grimiznu boju; svjetovna odjea novog subrata darivala se kao milostinja siromanima koji bi je zatraili ili ustupila pobonicima, to je moglo biti jo jedan znak njihova nepotpunog integriranja u templarsko bratstvo, barem u prvim desetljeima. Pored osobnog dostojanstva, i elja da se osudi moda svjetovnog ivota nametala je obiaj da zadre kratku kosu, bradu i brkove; suknar je imao zaduenje da pregleda subrau i nametne ispravljanje onoga to nije bilo izvreno. Red je davao oruje, simbol i oitovanje vojnog ponosa, ali je sve to moralo imati samo osnovni vid. Bili su ukinuti ukrasni oblici uobiajeni u svjetovnom ivotu koji su predviali optakanje nekih dijelova zlatom i srebrom; moglo se dogoditi da neki svjetovni dobroinitelj ponekad pokloni Hramu takvo blistavo oruje kao milodar, ali je ono moglo biti primljeno samo ako je ploica dragocjenih metala bila barem djelomino izblijedjela, tako da se redovnike nije moglo optuiti da su ga kupili. Ako je naprotiv bilo jo novo i raskono, odluka je bila na metru koji bi obino odluio da se proda. Bile su zabranjene i navlake za titove i koplja jer su se one smatrale nekim oblikom nepotrebne raskoi. Vitez je raspolagao oklopom, ianim arapama, kacigom, maem, kopljem, titom, buzdovanom, oklopnim haljetkom, titnikom za ramena, oklopnim cipelama, ianom kouljom, pamunom proivenom kouljom za noenje ispod oklopa, dugom lanenom kouljom koja se nosila iznad kratke koja je bila dio rublja. Redovnik- pobonik morao se zadovoljiti oklopom bez rukava, ianim arapama bez pojaanog prednjeg dijela i kacigom. U trenucima mira unutar samostana, kad su redovnici mogli skinuti naoruanje i ivjeti ivotom u ritmu rada i molitve kao i svaki drugi red nadahnut benediktinskim pravilima, iznad propisanog rublja nosili su dugu tuniku s uskim rukavima privrenu u pasu konim pojasom i pokrivenu ogrtaem reda koji je obavijao cijelo tijelo i imao kukuljicu. Na platu, bilo da je bio bijel ili taman, blistala je uoljiva crvena tkanina kria koji je papa Eugen III. dodijelio Hramu na ve spomenutom parikom koncilu 1147. godine.

Bog je odabrao takve sluge okupivi ih s granica zemlje meu najjaima u Izraelu, koji e pozorno i vjerno uvati postelju pravog Salamona, odnosno Sveti grob, sve opskrbljene maem i vrlo iskusne u ratnom umijeu. Ideje svetog Bernarda o ustroju kakav bi imala nova templarska vojska bile su vrlo jasne: to je trebao biti korpus odabranih boraca, koji vladaju vojnim zanatom, koji ve imaju potrebno ratno iskustvo koje e ih odmah uiniti korisnima za misiju i za teak zadatak zbog kojeg je Hram bio stvoren. Obiaj da se primaju djeca, koji je po benediktinskom pravilu bio doputen, smatrao se vrlo neumjesnim i zabranjenim; red nije mogao preuzeti na sebe troak potreban za izdravanje tih buduih templara do trenutka kad bi postali sposobni da se uinkovito bore, a osim toga prisutnost adolescenata unutar prebendi mogla bi izazivati stalne probleme reda i discipline. Kako sprijeiti prostake ale, pokuaje bjeanja izvan zidina prebende u potrazi za galantnim pustolovinama? Stil ivota predvien templarskim modelom bio je vrlo zahtjevan i ukljuivao je, poradi to vee uinkovitosti, da kandidat osjea vrlo konkretnu elju za odvajanjem od svijeta i potrebu osobnog proienja; treba se sjetiti da je Payensa i njegove drugove na polaganje zavjeta u Jeruzalemu potaknula upravo elja da ivotom odricanja okaju svoje grijehe. Takav izbor bio je prikladan za odrasle ljude, ve iskusne u svjetovnom ivotu i kojima se moda zgadila njegova ispraznost, dakle, spremne na ono potpuno preobraenje zbog kojeg je red bio dostojan samostanskog naslova. Idealan templarski vitez, u oima svetog Bernarda, bio je udovac zrele dobi koji je mogao ostaviti upravljanje kuom prvoroenom sinu kako bi ostatak svog aktivnog ivota posvetio vjerskoj vojsci: neto to se nije odvie razlikovalo od onoga to je vjerojatno bio Hugues de Payens. Pravilo koje je prihvaeno u Troyesu ne cilja samo na ekonomske probleme koji proizlaze iz novaenja djece i adolescenata, ve otvoreno priznaje da tako drastian izbor u nezreloj dobi nosi visok rizik kajanja i bijega; izlae se opasnosti sablazni i ozbiljne tete moralnoj slici reda, to je svakako potrebno izbjei. Ti redovnici nisu mogli, poput drugih monaha, dozvoliti sebi da trape svoje tijelo i slijede one higijenske, prehrambene i psiholoke navike koje bi im pomogle da ostanu vjerni svojim zavjetima: templari su se morali brinuti da se njihovo tijelo odri zdravim, uinkovitim, prikladno izvjebanim za borbu, a uzimanjem mesa i vina izbjegavala se ona fizika slabost koja je mogla biti saveznik u uzdrljivosti. Novaenje zrelih ljudi, jo sposobnih za rat, ali ne vie sasvim mladih, uinilo bi podnoljivijom i obvezu neporonosti, a istodobno bi ograniilo opasnost da neumjereni pobjegnu iz boravita i budu otkriveni u neprilinim situacijama. Kako bi se pomoglo njihovoj dobroj volji, brino se izbjegavao dodir s oenjenim vitezovima koji su sluili u Hramu na odreeni rok i koji su morali spavati u odvojenim spavaonicama: ti revnosni vojnici koji ipak nisu proli kroz samostansko obraenje i koji osim toga nisu osjeali teinu vjerskih zavjeta, mogli bi uspostaviti atmosferu vojarne uz opasnost vulgarnih razgovora i izrugivanja na raun zavjetovanih templara. Iz istih razloga bio je zabranjen obiaj davanja templarskog pobratimstva enama, a redovnicima je bilo zabranjeno ljubiti ak i svoje najblie roakinje. Bernard i koncilski oci vjerojatno nisu gajili odvie iluzija o mogunosti da svi

redovnici ostanu uvijek vjerni svom zavjetu istoe, ivotnom principu koji je zahtijevao teka odricanja, a nadasve je bio vrlo dalek mentalitetu vojne aristokracije. Naime, ak i u najublaenijem izrazu epske, pa i dvorske poezije, pojam ene kao istog objekta osvajanja odvie je uoljiv ak i kod viteza dostojnog divljenja kao to je Guillaume d'Orange, i gotovo ne prikriva nasilje vladajuih slojeva nad niim klasama, kao u baladama koje govore o susretu viteza i pastirice, sluaju za koji je i vrlo profinjena Ljubavna rasprava Andree Cappellana savjetovala primjenu sile. Pravilo predvia da u sluaju kad redovnik dozvoli da ga zavede bludnica, ne treba to otkriti subrai, ni ti mora govoriti o tome s drugima kako se ne bi stvorili presedani i grjene misli; ako pak doe do toga da redovnik izazove javnu sablazan time to je otkriven u javnoj kui, on gubi svoj status templara. Jo poetkom etrnaestog stoljea neki preceptori za vrijeme ceremonije ulaska pokoravali su se toj normi, vrlo realistinoj u odnosu na ljudske slabosti; nametali su novom lanu da se suzdri od pohaanja ena, a ako ba nije mogao, morao se pobrinuti da to nitko ne dozna. Drugi dokaz realistinosti i ravnotee dalo je sastavljanje onih odredbi koje su regulirale bavljenje lovom i turnirima, djelatnostima koje je svjetovno vitetvo smatralo svojim omiljenim razonodama. Obino se kae da su templarima bile zabranjene, ali to nije tono: nametnuti vitezu da se potpuno i zauvijek odrekne neeg najuglednijeg i najzabavnijeg to je obiljeavalo njegov poloaj u svjetovnom ivotu, znailo je izlagati se opasnosti visokog stupnja prekraja, u svakom sluaju veu tekou od prilagoavanja novaka. Izumitelji pravila, vrlo vjerojatno sv. Bernard i koncilski oci, nali su domiljatu mjeru kompromisa koja je ograniavala mogunost bavljenja tim porocima" vojne aristokracije, svodei taj obiaj na neke sluajeve koji su se smatrali doputenima. Pravilo je izriito zabranjivalo bavljenje sokolarstvom, igoui ga kao frivolnu razonodu", a stanje dostojanstva, skromnosti i ozbiljnosti koje su templari kao redovnici morali odravati smatralo se nespojivim s bunim i izrazito zabavljakim ponaanjem koje je pratilo hajke lova: Osuujemo zajednikom suglasnou obiaj lova na ptice uz pomo drugih ptica: doista takve profane razonode nedoline su za samostanske uvjete. Neka redovnici radije sluaju vjerske pouke, sudjeluju u molitvama i svaki dan sa suzama u oima ispovijedaju Bogu svoje grijehe. Iz tog razloga nijedan templar-redovnik ne smije ii sa svjetovnjacima koji se bave lovom sa svojim sokolom i drugim grabeljivim pticama. Budui da je dunost svakog redovnika ponaati se dolino i skromno, ne odajui se smijehu, govorei malo, i to samo da bi rekao neto prikladno i umjerenim glasom, zabranjujemo svim fratrima odlaziti u umu u lov lukom i strijelom, ili odlaziti tamo s onima koji se time bave, osim da bi ih zatitili od napada Saracena; a u svakom sluaju templar ne smije hukati lovakog psa, niti tjerati konja u neobuzdani trk gonei neku ivotinju. Vie negoli zabranu lova, pravilo je zapravo predlagalo ogranieni obrazac sudjelovanja u lovu, koji je branio templaru da se prepusti neumjerenostima u glasu i kretnjama tipinim za takve prilike koje su bile suprotne pojmu samostanskog dostojanstva. Obavezni uvjeti da se templar moe druiti sa svjetovnjacima za vrijeme lova, odnosno elja da ih zatiti od eventualnih saracenskih napada, sigurno nisu nedostajali u okruenju kakvo je Sveta Zemlja, uvijek pod prijetnjom napada islamskih susjeda. Tu nedunu izliku mogao je uvijek i svatko iznijeti bez opasnosti da bude opovrgnut, a k tome ona je osiguravala subrai, strastvenim lovcima, mogunost da ipak, iako neupadljivo", sudjeluju u omiljenim

hajkama. Samo ako bi ostao vjeran svom prvom zavjetu da brani krane od Saracena, te zadri dostojanstveno ponaanje i u svakom vidu nadahnuto umjerenou, templar je mogao pratiti svjetovne plemie u lov vodei sa sobom i vlastitog psa: sljedea norma potvruje da su redovnici drali u prebendama pse i make, koje su uzgajali osobno, a ponekad i davali drugima kako bi pokazali svoju dobrohotnost. Ako je, meutim, hajka sluila za uklanjanje lavova koji su harali sirijsko-palestinskim teritorijima, padale su sve zabrane i templari su mogli aktivno sudjelovati sluei se orujem. I zabrana natjecanja na turnirima injenica je koju ne treba shvatiti doslovno: ako je Bernard u De laude osudio razmetanje nasiljem i raskoi do kojeg je dolazilo upravo u tim prilikama, turnir je bio i dalje u svakom sluaju korisna metoda vjebanja u vrijeme mira, kao i obiaj duboko ukorijenjen u mentalitet aristokratske klase. Pravilo se ne odnosi izriito na turnire pa ih zapravo ni sv. Bernard izriito ne ukljuuje u svoju listu zabranjenih zabava. Mrze ah i igre na sreu, gnuaju se lova, a ne veseli ih, kako je obiaj, lovljenje ptica. Preziru i groze se tatine i varljivih ludosti glumaca, vraeva, pukih pripovjedaa, besramnih pjesama i kazalinih predstava. Ipak meu specifinim povlasticama metra je i ta da dozvoli subrai bavljenje turnirima ili drugim vitekim igrama; jo jednom je bolje govoriti o krutom ograniavanju nego o apsolutnoj zabrani. Potrebe za borbom nalagale su da se ne demoniziraju zanosi, estina, oitovanja vitalnosti i snage. Ako je bilo pravedno disciplinirati ih i drati ih pod strogom kontrolom, ipak ih se nije smjelo potpuno sputavati, zbog opasnosti da se subraa potiu na asketizam koji bi ih mogao oslabiti, uinivi ih nesposobnima u trenutku sukoba. Jeruzalemski kralj bio je vrlo izriit u svom pismu opatu Clairvauxa: Stvorite redovnicima takve ivotne navike koje nee biti u suprotnosti s grajom i otrinom rata, ali e biti korisne za kranske principe." Postojala je meu templarima XII. stoljea ta tendencija prema askezi i bila je jaa nego to smo skloni vjerovati: pravilo je doista izriito moralo zabraniti bolesnim redovnicima da ustaju za moljenje jutarnje molitve, braniti im da se podvrgavaju drugim postovima osim onih predvienih u posebnim liturgijskim prilikama i nametnuti im da jedu dvojica po dvojica kako bi se uzajamno mogli nadzirati i prijaviti one koji su postili bez dozvole. Jedan drugi propis izaziva izvjesnu znatielju, kad tvrdi: Svjedok dostojan najveeg povjerenja iznio nam je da vi sluate slubu Boju ostajui uvijek i u svakom sluaju stojeke, ne pridravajui se prave mjere. elimo osuditi tu naviku: na kraju psalma Doite, kliimo Gospodinu" morat ete svi sjesti za vrijeme prizivne pjesme i himne, bili zdravi ili bolesni, kako ne biste dali povoda smutnji. I svi smo sloni u naredbi da molite drei se prave mjere u tijelu i duhu, odnosno sjedajui i listajui kad je predvieno i jednostavno, s najveim potovanjem i bez vikanja, da ne smetate jedan drugome. Kakvu je sablazan mogao izazvati kod vanjskog posjetitelja prizor templara koji su molili stalno stojei, pa i kad je bilo predvieno da mogu sjesti? I zato im je bilo potrebno nametnuti umjerenost zanosa s kojim su podizali glas u molitvi? Vjerojatno su pisci pravila htjeli ublaiti onaj zanos koji je, ako se prepusti sam sebi, mogao dovesti do pretjeranog vjerskog fanatizma; norma prave mjere, sredinji princip doktrine sv. Bernarda, primijenjena

je da se prikladno disciplinira vjerska pretjeranost, a nju, kako se ini, potvruje svjedoanstvo Ernoulove kronike.

Odgajanje na preziranje vlastitog ivota, to znai sposobnost da se ne tede u trenutku sukoba, bila je vrlo korisna injenica u kontekstu kakav je bio onaj Svete Zemlje poetkom XII. stoljea, uvijek pod prijetnjom nedostatka vojske. U svakom borcu hrabrost je predstavljala duevnu snagu i kao takva morala se slaviti, iako nastojei prevesti" tipine vrijednosti viteke etike u oblik spojiv s vjerskim zavjetima redovnika Hrama. Odvanost, prva vrlina viteza koja je u chansons de geste (Francuske junake narodne pjesme, nap. ur. ) utjelovljena u liku Rolanda, u templaru je postala vrijednost u slubi pravedne stvari nakon to je izgubila svoje najsurovije i najzvjerskije crte; njoj se pridruila mudrost, atribut hrabrog Olivera, kao sposobnost razluivanja kako bi bolje upotrijebili svoje duevne snage, ali i umjerenost i prisnost s ostalim ratnima drugovima. Ideja o pripadnosti elitnoj skupini na vojnom i drutvenom planu povezana je sa svijeu da moraju braniti njezinu moralnu sliku: grupa nije mogla sebi dopustiti da prekri svoje prvenstvo ponaanjem koje odstupa od tog istog kodeksa koji ju je odlikovao; ustvari, viteki je stale osjeao da posjeduje vlastitu ast koju mora tititi, ideal koji je vrlo jasno izraen u epskoj tradiciji XII. stoljea. Jedan vrlo poman promatra zapadnjakih vitekih obiaja kao to je emir Usama ibn Munqidh daje ovakvu sliku plemstva u Svetoj Zemlji: Kod Franaka - neka ih vrag nosi! - nema ljudske vrline koju toliko potuju kao ratniku hrabrost, i nitko nema prvenstvo i tako visoku ast osim vitezova, jedinih osoba koje su kod njih na cijeni. Oni daju savjete, sude i zapovijedaju. (...) Kad vitezovi jednom donesu presudu, ni kralj ni ijedan drugi njihov voa ne mogu je izmijeniti niti ponititi; tako je moan vitez kod njih. Njihov mi je kralj jednom prilikom rekao: ,,A ti, tako mi moje hrabrosti, juer sam se uvelike razveselio!" Neka Bog razveseli Vae velianstvo, zbog ega ste se razveselili?" Rekli su mi da si velik vitez, a ja nisam vjerovao da si ti uope vitez." Velianstvo, odgovorio sam, ja sam vitez svog soja i svog naroda." Jer kad je vitez visok i vitak, oni ga jo vie cijene. Hram se vjerojatno sastojao ponajvie od vitezova, kao to je ve spomenuto, jer ti ljudi, odgojeni od djetinjstva u takvom drutvu i ponaanju, stizali su u red ve prikladno izvjebani za prihvaanje etike specifine za vjersku vojsku, pa su stoga problemi integriranja bili vrlo ogranieni ili ih uope nije bilo. Nije pitanje drutvene naravi navelo Bernarda i koncilske oce da zatvore hijerarhijske rangove Hrama, ve svijest da se takav obrazac ivota ne moe odjednom nauiti, jer je potrebno postupno i uistinu dugo obuavanje. Oni koji ne potjeu iz redova vojne aristokracije bit e rado prihvaeni u red, ali se nee smjeti postavljati iznad, a jo manje pridruivati u istoj funkciji onima koji su roeni i odrasli u obiteljskoj skupini vitekog reda. Model templara zamiljen je upravo za taj stale, koji je u vojnoj stvarnosti poetka XII. stoljea predstavljao presudan element u vojsci: Tko god ti bio, Kristov vitee, ti koji si napravio tako uzvieni vjerski izbor, da bi ostao vjeran zavjetima, morat e dati dokaz volje i velike vrstine: ako u tome uspije u nevinosti i ustrajnosti, zasluit e da se uspne meu muenike koji su ponudili ivot u ime Krista. U ovom redu ponovno se raa i ponovno cvjeta vitetvo, ono koje je, prezirui pravdu, izdavalo svoju zadau da brani siromahe i crkve, te je postajalo okrutno otimajui, pljakajui i ubijajui.

Pridruivanje nevitezova predvieno je u tekstu koji je prihvaen u Troyesu, ali u to vrijeme oni vjerojatno nisu potpuno sudjelovali u templarskoj fraternitas (bratovtini): Odreujemo da odjea mora biti uvijek samo jednobojna, odnosno ili bijela ili crna, znai od burella. Svim vitezovima koji su prihvatili templarski poziv doputamo da, ako je mogue, i ljeti i zimi nose bijelu odjeu, kako bi se prepoznali oni koji su napustili mrani ivot da bi se pomirili sa Stvoriteljem kroz ist i neporoan ivot. Bjelina oznaava potpunu neporonost, a neporonost znai spas uma i zdravlje za tijelo. Ako vitez ne ostane neporonim, nee moi stii do vjenog poinka i vidjeti Boga, prema onome to kae sveti Pavao: Traimo mir sa svima i istou, bez koje nitko nee vidjeti Boga." ini se da neki elementi ukazuju da se poloaj pobonika, barem na poetku reda, smatrao niim, i na etikom i vjerskom planu: Slaemo se u odlunoj osudi i zabrani obiaja koji su se proirili meu templarima: doista, i pobonici i sluge nosili su bijelu odjeu, iz ega su proizale velike tete. U krajevima s onu stranu planina pojavili su se lani templari, oenjena subraa i drugi pojedinci koji su se izdavali za templare, dok su naprotiv jo pripadali svijetu. Oni su svojim ponaanjem nanijeli veliku sramotu redu, a osim toga uzoholili su one koji slue u Hramu na odreeno vrijeme. Odsada moraju nositi crnu odjeu. Ako je ne nau, neka nose odjeu mjesta stanovanja, a ona neka bude jednobojna iz prostije tkanine, odnosno burella. Za vrijeme suenja, do kojeg je dolo poetkom etrnaestog stoljea, bio je pozvan svjedoiti talijanski biljenik Antonio Sicci iz Vercellija koji je radio u slubi templara etrdeset godina i vrlo je dobro poznavao dokumente iz njihova arhiva jer se njima sluio u administrativne svrhe: objasnio je da je u poetku bratovtina bila rezervirana samo za vitezove, dok su pobonici imali manje vanu ulogu i bili su veinom plaeni za svoje usluge, a tek kasnije red je odluio odobriti im pripadnost templarima. Ako je istina, kako tvrdi Alain Demurger, da je boju templarske halje nametnuo sveti Bernard i da je predstavljala transpoziciju simbolike odjee Clunyja i Citeauxa, to bi mogla biti daljnja potvrda ove pretpostavke: u ta dva reda bijela halja bila je rezervirana za redovnike, a smea za brau laike. Vojna izvrsnost vitezova templara morala je biti uoljiva u trenutku sukoba: ugledna dvodijelna bijela i crna zastava, u ije simboliko znaenje povjesniari jo nisu sigurni, bila je vidljiva slika vjerskog i vojnog ponosa reda. Nisu bila dozvoljena odstupanja od tog junakog duha koji je doveden do rtve u ime moralne slike Hrama koju je trebalo braniti po svaku cijenu. Jedino utoite bila je uzajamna odgovornost subrae spremne da se osobno izloe kako bi spasili druga: Nitko se ne smije udaljiti sa svog poloaja bez dozvole starjeine, ak ni ako je ranjen; a ako se nae u situaciji da ne moe traiti dopust, mora poslati jednog druga da to uini za njega. A ako bi se sluajno dogodilo da krani budu pobijeeni, sauvaj Boe!, nijedan redovnik ne smije se udaljiti s bojnog polja sve dok je neprijatelju izloen stijeg Hrama: a tko se o to ogrijei bit e zauvijek izbaen iz reda. Kad neki redovnik vidi da nema vie nijednog stijega Hrama kojemu pritei, morat e otii do prve zastave hospitalaca ili drugih kranskih boraca koje bude mogao nai; a ako i oni budu blizu poraza, nakon toga e biti slobodan da

se spasi kako ga Bog bude naputio. Zasigurno svi lanovi reda nisu doslovno uzimali zapovijedi tog propisa i bilo bi naivno misliti da nije bilo sluajeva kukaviluka ili bijega. Ipak, izvori pokazuju da je Hram za vrijeme XII. stoljea bio kompaktno i vrlo povezano tijelo, obiljeeno odlinom disciplinom zahvaljujui kojoj je doista bilo dogaaja koji su izazivali divljenje promatraa, kao 1188. godine, kada se Saladin spremao ui u Darbsak kod Antiohije: neki arapski oevidac vidio je templare iz garnizona kako zatvaraju rupe u zidinama pravei tit vlastitim tijelima, nepomini poput bedema". im bi jedan vitez pao, odmah bi njegov drug zauzimao njegovo mjesto.

Strunjak za vojnu povijest Claude Gaier smatra da je templarska organizacija bila vrlo uinkovita jer je za ono vrijeme zacijelo predstavljala novinu: normativa je zamiljena da velia unutarnju povezanost, duh zajednice, usklaeno djelovanje u razdoblju u kojem se taktika jo uvijek zasnivala na pojedinanoj hrabrosti. Analiza izvora otkriva da je red obiljeavala znaajna kompaktnost, dok su u svjetovnoj konjici osobne inicijative esto izazivale nered. Hram je bio jedino tijelo u kriarskoj vojsci sposobno da odri stalnu disciplinu. Za vrijeme Drugog kriarskog rata francuski kralj Luj VII., dok je prelazio planine Anatolije, naao se u opasnosti zbog neurednog ponaanja kranskih snaga, unutar kojih se samo templarska vojska pridravala discipline u kretanju. Doprinos Hrama predstavljao je vjerojatno etvrtinu cijelog kontingenta franake konjice u Siriji i Palestini XII. i XIII. stoljea, ali na vojnom planu red nije nikada ni bio zamiljen kao vojska, nego vie kao odabrani vojni korpus, sastavljen preteno od konjice. Kako naglaava Gaier: Nova konjica Hrama, iskusna i organizirana, obdarena vlastitom ideologijom, anticipiranje je onoga to e predstavljati nadmonost novijih armija nad onima iz srednjeg vijeka i ancien regimea openito. (...) Hram je nepobitno ono najbolje to je klasino doba proizvelo u vojnoj disciplini. Budui da svi potjeu iz iste drutvene sredine, iz svjetovnog vitetva koje je u to vrijeme ve izgradilo grupnu sliku, vitezovi Hrama morali su zapravo dijeliti ono to antropolozi zovu drutvenim kanonom", odnosno sustav vrijednosti koji je potrebno potivati i zbir ponaanja kojih se potrebno pridravati ako se eli biti smatran dijelom skupine. Jednostavnije reeno, mogli bismo govoriti o zajednikoj i jednoglasno prihvaenoj viziji svijeta koje se treba pridravati. Drutveni kanon namee se svim pojedincima koji pripadaju nekoj specifinoj skupini; on daje peat ponaanju i individualnoj senzibilnosti. Vitezovi su, dakle, tvorili cjelinu ve potencijalno povezanu istim mentalitetom jo prije stupanja u red: cjelinu koju je uostalom trebalo dotjerati u njezinim temeljnim ponaanjima, umjerenu, discipliniranu i prikladno pouenu u vjeri tamo gdje je tipino obrazovanje vojne aristokracije urodilo uvjerenjima koja odstupaju u odnosu na kranski moral. Poriv za isticanjem pred ostalima, usaen u viteki mentalitet, kanjavao se nekom vrstom zakona o odmazdi; svakome tko bi pokuao promijeniti svoju opremu smatrajui je odvie siromanom davali bi se predmeti jo loije kvalitete. Nijednom templaru nije bilo doputeno svojevoljno promijeniti svoju odoru". Ta briga o odorama sluila je vjerojatno da bi se ojaao osjeaj pripadanja zajednici, u interesu koje je pojedinac morao uvijek i u svakom sluaju biti podreen, izgubivi u njoj svoja individualna obiljeja. Osjeaj zajednice uzdizao se kao vrijednost koja se izjednaavala s kranskim pojmom bratstva. Svaki je templar bio duan bdjeti nad drugovima, i ako bi primijetio neki propust, morao je krajnje diskretno opomenuti krivca da se iskupi, prije nego to ga otkriju starjeine, upravo da bi izbjegao njegovo kanjavanje. Ako ne bi postigao poslunost, morao se obratiti nekom drugom subratu da se pobrine kako bi ga naveo na pokajanje, uvijek u najveoj tajnosti; a ako ni ovaj drugi ne bi uspio, onda je bilo obavezno obratiti se kapitulu reda.

Pojave koje su mogle razbiti povezanost skupine - dogaaji ipak esti unutar zajednica, kao to su elja za takmienjem, zavist, ljubomora, gunanje, ogovaranje, klevete - drastino su se kanjavale. Nijedan redovnik nije smio sebi dozvoliti da zahtijeva konja ili opremu nekog drugoga, a ako su njegovi bili neodgovarajui za njegovu funkciju, morao je otii deurnom starjeini i traiti doputenje za zamjenu. Osobne inicijative su se suzbijale kao uzrok nereda i nesloge; osuivala se ak i mogunost da se oprema zamijeni s drugim subratom uz obostranu suglasnost, jer je sve moralo pripadati Hramu, a privatni bi dogovori stvorili krug opasnog individualizma u prostoru zajednitva. Ali besplatni dar bio je neto drugo, slobodno se dozvoljavao samo pod uvjetom da predmet bude skroman, kao na primjer ve noena odjea, kako ne bi bio u suprotnosti s principom siromatva. Zabrana dranja krinja s bravama i lokotima opravdavala se eljom za osudom individualne svojine, budui da je redovnicima bilo zabranjeno posjedovati, osim osnovne opreme, bilo to drugo to bi nadilazilo minimalnu propisanu vrijednost. Isti je razlog branio templarima itanje u tajnosti pisama koja su stizala od njihovih roaka, kao i primanje njihovih darova, koje su starjeine morali potanko pregledati. Velik dio pravila koji se brine za discipliniranje kretanja u bitci usmjeren je na obuzdavanje individualistikog duha koji je oito obiljeavao ponaanje vitezova za vrijeme njihovih ranijih svjetovnih vojnih iskustava; postoji mnogo propisa koji brane redovnicima udaljavanje od ete ili skretanje od discipline koju su ustanovili starjeine, napredovati pretjeui ostale, preuzimati inicijative prema vlastitoj procjeni. Jedini izuzetak: spasiti kranina kojeg su okruili Saraceni ili nekog subrata u ivotnoj opasnosti. Obveza na zajedniku solidarnost odnosila se i na one pridruene elemente koji, iako pripadajui templarima, nisu vie vrili vojnu funkciju; odnosno na starce, bolesne i preminule. Duboko potovanje prema starcima i obzir prema bolesnima bili su propisani kao temelj templarske ideologije budui da su se pridruivali principu milosra prema slabima; briga prema nemonima bila je obveza koju koncilsko pravilo povezuje neposredno uz evaneosku zapovijed, a brojne odredbe u vezi s dunostima subrata bolniara pokazuju da se to vjerojatno nije nimalo zanemarivalo. Kult preminule subrae njegovao se na svean nain jer se unutar Hrama osjeaj smrti proivljavao u neposrednoj vezi, dapae, u funkciji specifine zadae reda. Brojne molitve za pomo protezale su se i na svjetovnjake koji su odluili sluiti Hramu na odreeno vrijeme ne pridruivi mu se definitivno, kao i na obitelji redovnika i na sve dobroinitelje koji su podravali red materijalnim darovima, a naroito toplinom svog potovanja.

Za vrijeme svog propagandnog putovanja na Zapad utemeljitelj reda, Hugues de Payens, posjetio je mnoge monike u Europi prikazujui im templarski plan i dobivi njihov pristanak. Kad se napokon raspravljalo o osnivanju reda na Koncilu u Troyesu, sv. Bernard i drugi pokretai ve su bili predvidjeli da e se nova struktura ubrzo poveati dosegnuvi znatne razmjere i imovinu. Prema kronici Vilima iz Tira, jednog od osnovnih izvora za povijest reda u njegovim poecima, Payensova bratovtina nije imala velikog uspjeha nakon to su lanovi preuzeli vjersku obvezu pred jeruzalemskim patrijarhom, a u vrijeme Koncila u Troyesu imala je samo devet lanova. Druga svjedoanstva, kao to je ono jakobitskog patrijarha Antiohije Michaela Sirijskog, svjedoe naprotiv o znatnijem i vjerojatnijem broju koji moemo procijeniti na oko trideset vitezova. Zapravo, pokretai reda navode koncilske oce iz Troyesa da zamisle novu veliku strukturu, dajui joj mogunost feudalnih prava nad ljudima i stvarima, kao i mogunost irenja u razne zemlje gdje e njihove naseobine biti organizirane u provincije. Vjerski i administrativni ivot reda bio je podreen potivanju oko sedamdeset normi koje su predstavljale takozvano koncilsko pravilo, napisano izvorno na latinskome, a zatim, vjerojatno na poetku trinaestog stoljea, prevedeno na francuski. U monumentalnom istraivakom radu koji sam ve navela, Simonetta Cerrini je rekonstruirala strukturu i tradiciju izvornog teksta. Broju od sedamdeset normi prvotnog pravila" postupno su pridruene druge odredbe, koje su sluile za reguliranje raznih aktivnosti reda, od liturgijske prakse do vojne slube: ti statuti nazvani su retrais, to je drevni francuski izraz koji moemo prevesti kao izvodi". Prvi dodatak pravilu odobren je na Koncilu u Pisi, a sastoji se od niza vjerskih svetkovina koje su templari morali naroito obiljeavati sveanostima i postom; zatim slijede takozvani hijerarhijski statuti", odnosno korpus normi koje su regulirale ureenje templarske hijerarhije i koje danas predstavljaju dragocjeno sredstvo za prouavanje unutranjeg funkcioniranja reda. Hram je posjedovao piramidalnu strukturu na vrhu koje je bio metar (potkraj trinaestog stoljea bit e nazvan veliki metar da bi se razlikovao od provincijskih zapovjednika), neosporan templarski starjeina ljudi i imovine. U odnosu na njegov autoritet statuti izraavaju stav koji ne ostavlja sumnje: Svako pravilo koje je predvieno u ovom pravilniku podlono je nahoenju i slobodnoj prosudbi metra", (73. poglavlje). Odabran izborom reguliranim dugom i preciznom procedurom, metar Hrama morao je posjedovati potrebno iskustvo da bi upravljao nadnacionalnom strukturom koja je istodobno bila i vojska, financijska ustanova u slubi kriarskog rata i djelotvorno diplomatsko tijelo. Vjerojatno je trebalo izabrati ovjeka iskusnog u stvarima Svete Zemlje i sposobnog da govori barem jezicima zemalja u kojima se red najvie ukorijenio. Vlast metra ograniavale su ovlasti njegova couventa, neke vrste vijea s kojim se starjeina morao savjetovati o najvanijim pitanjima i obavezno ga uzimati u obzir. Pravilnik koristi taj izraz u vrlo razliitim kontekstima, dajui ponekad dojam da je couvent cjelina svih lanova reda. Ali isti normativ na drugim mjestima objanjava da rije ima openito znaenje suglasnosti, skuptine; iji je opseg bio vie ili manje irok, ovisno o predmetu o kojem se raspravljalo. Couvent je izvedeno od latinskog conventum to znai jednostavno zbor"; postoji plenarni zbor svih lanova kad se radi o odlasku u borbu ili prisustvovanju vjerskim svetkovinama, ali postoji, naravno, i uski zbor kad se odluuje o pitanjima od ivotne

vanosti. Poglavlje 98. naglaava da se svi redovnici Hrama moraju pokoravati metru, dok on mora biti podloan svom couventu; ta rije mora, dakle, nuno oznaavati neku vrstu vijea, privatnog ureda. Ne moe se odnositi na cjelinu templara jer nijedan organizam, a najmanje vojno tijelo, ne moe funkcionirati ako odluke starjeine moraju ovisiti o odobrenju velikog broja samostana. Izvori svjedoe da je metar odabirao neke bliske ljude za koje je bio vezan posebnim odnosima prijateljstva i povjerenja: normativ ih naziva compagnons don mestre, drugovi metra, u posebnom smislu koji je izraz drug" imao u srednjem vijeku: prijatelj, brat po oruju, savjetnik. Postojala je zatim i skupina staraca, templarskih veterana, kojima su statuti priznavali vrlo velik autoritet: spadalo je u dunost metra podnositi prijedloge za ispravke ili novine u statutima u skladu sa skupinom staraca, i njima se moralo obraati kao uvarima povijesnog pamenja Hrama, u sluajevima kada bi neka situacija, kakva se dotad nije pojavila, zahtijevala donoenje tekih odluka koje se nisu mogle temeljiti na tekstu statuta. Metar i njegovi drugovi, zajedno sa starcima i lanovima Glavnog stoera reda, odnosno onima kojima su bili povjereni glavni poloaji u hijerarhiji (oni su se dijelili u razne skupine ovisno o raznim sferama kompetencija), tvorili su usko Vijee Hrama. Na vojnom polju voenje operacija spadalo je u dunost marala i sirtiskalka (Od lat. siniscalus kraljevski slubenik, nap. ur. ); na logistikom ili administrativnom planu najmoniji je bio poloaj zapovjednika zemlje Jeruzalema, za kojim je slijedio zapovjednik grada Jeruzalema, pod iju su ovlast potpadala mnoga pitanja koja su se odnosila na glavne strateke toke Svete Zemlje. Imovinsko podruje bilo je povjereno rizniaru. Taj je poloaj obino pokrivao jedan pobonik budui da je poetkom XII. stoljea prosjeno obrazovanje viteke klase bilo usredotoeno na vojno vjebanje, a itanje i pisanje smatralo se djelatnostima dobrim za klerike i trgovce. Jo potkraj trinaestog stoljea poloaj je vodio pobonik, ali je postupno, s prilagoavanjem Hrama bankarskoj djelatnosti, mjesto rizniara postalo vrlo uglednim bez obzira na hijerarhijski in. Tijekom XII. stoljea novi red doivio je snaan razvoj, tako da je ve prvim nasljednicima Huguesa de Payensa postalo jasno da je potrebno organizirati templarske posjede u provincije, ovisno o zemlji u kojoj su se nalazili, kako bi se osiguralo uinkovito upravljanje. Hram je postao kompleksan i moan nadnacionalni organizam: svaka od glavnih provincija bila je povjerena jednom zapovjedniku (preceptoru) i podijeljena u manje okruge (balivije), koji su opet sadravali prebende jednog teritorija, u mrei koja se protezala cijelim bazenom Sredozemlja i dalje; od Portugala do Armenije, i od kotske do Svete Zemlje. Svi zapovjednici Hrama, od odgovornih za neku provinciju do balivija, bili su sazivani barem jedanput godinje zajedno u Glavni stoer reda na glavni kapitul prilikom blagdana Svetili apostola; slavlje je trajalo nekoliko dana i imalo je obiljeje sveane ceremonije u kojoj su se izmjenjivali liturgijski obredi i sastanci za raspravljanje o glavnim pitanjima koja su se ticala reda. Hram je dobio i posebne povlastice poreznog tipa, jer su se sva njegova sredstva morala investirati u financiranje obrane Svete Zemlje. Ta povlastica je stvorila trvenja s drugim vjerskim redovima koji nisu bili toga osloboeni, ali i s biskupima, koji su smatrali da su ih templari nadili u ugledu i pretekli na planu vlasti.

U XII. stoljeu zapadna ekonomija temeljila se preteno na zemljinom dohotku pa su, dakle, europski plemii koji su htjeli svojim milodarima moralno, ali i materijalno podrati Hram darivali Hramu posjede i zgrade. Ono to se proizvodilo na ovim farmama, ali i dohoci koje su plaali oni to su drali u najmu templarska dobra, pretvaralo se u novac i slalo u Svetu Zemlju, gdje se koristio za podmirivanje potreba rata protiv Saracena. Alain Demurger prouavao je dnevnike templarskih prebendi francuske regije, zabiljeivi znaajno irenje donacija tijekom gotovo cijelog XII. stoljea; oit znak kako je to razdoblje obrascu vjerske vojske priznavalo pravu moralnu izvrsnost. Prebende u provinciji bile su zemljoradnika gospodarstva, ali i centri novaenja i uvjebavanja, gdje su se novaci obrazovali prije nego to su bili poslani u prve redove u Svetu Zemlju. Prenoenje novca na Istok navelo je red da vrlo brzo razvije bankarsku i financijsku tehniku, koristei moda iskustvo trgovaca s kojima je doao u dodir, a njegove lae posjeivale su glavne luke Sredozemlja. Godine 1179. Crkva je potvrdila odlunu osudu djelatnosti pozajmljivanja koje se esto poistovjeivalo s lihvarenjem; ali ekonomija tog vremena se mijenjala, kreui prema drugaijem usmjerenju koje je davalo prednost prometu i protoku kapitala. Templari su, kao i ostali vjerski redovi, pa ak i biskupi, posuivali novac, obino uz niske kamate, to se esto prikrivalo oblikom pologa. Materijalna vrijednost predmeta sluila je da bi se prebenda obetetila za izgubljeni iznos u sluaju da se novac ne vrati; inventari templarskih prebendi koje je Filip Lijepi dao sastaviti nakon zapljene 1307. godine svjedoe o postojanju dragocjenog posua, enske svilene odjee i drugih skupocjenih predmeta koji su ostavljeni na ime pologa. injenica da je izvorni duh reda zasnovan na pokajnikoj vrijednosti siromatva, a jednako tako i zahtjev da se sva imovina sauva za znaajne trokove rata, usmjerili su propise na odreivanje vrlo stroge kazne za osobno prisvajanje novca, ali i predmeta koji su pripadali redu: najvea vrijednost koju je templar smio posjedovati bila je ograniena na smijeni iznos od 4 denara, iznad kojeg se prijavljivala kraa, to je izazivalo protjerivanje iz reda. Taj stupanj discipline pribavio je Hramu ugled elinog potenja koji je bio nedirnut i u vrijeme procesa, navodei bogate privatnike, pa ak i vladare da polau svoj kapital u blagajne reda. Templari su ga vjerno uvali, ali su se naroito trudili da novac koji im je bio povjeren donosi i prihod. Dogaaj koji je ostao glasovit slui kao primjer za istodobno razumijevanje vrlo krute discipline koja je vladala u redu i osjeaja odgovornosti koji su templari gajili prema svojim vjerovnicima. Za vrijeme prvog kriarskog pohoda Luja IX., sredinom XIII. stoljea, Saraceni su zarobili brata francuskog kralja te su za njegovo oslobaanje zahtijevali veliku otkupninu. Ne imajui novca, kralj se obratio prisutnim templarima da mu omogue pozajmicu: jedan od brodova opremljen zakljuanim sigurnosnim blagajnama jo se nalazio u blizini. Kraljev zahtjev nije bio pretjeran; naime, ve u prolosti, njegov prethodnik Luj VII. izvukao se iz tekoa zahvaljujui posudbi templara za vrijeme Drugog kriarskog rata. Ali situacija je sada bila mnogo zamrenija. Propisi, koji su bili posebno kruti u vezi s novcem, izriito su zabranjivali posuivanje novca ljudima izvan Hrama bez posebne suglasnosti starjeina, a u takvom sluaju samo je elnik Hrama mogao pomoi kralju jer je bilo predvieno da metar moe djelovati mimo bilo kojeg zakona kad bi stanje hitnosti to zahtijevalo. U doba Luja VII. metar je odmah dao mandat rizniaru da udovolji kraljevoj potrebi, ali red se sada nalazio u ozbiljnim tekoama jer je veliki metar, Guillaume de Sonnac, bio smrtno ranjen u bitci, a nije bilo nikoga tko bi

bio ovlaten dodijeliti taj iznos. Najvei problem bila je zakonska odgovornost, budui da je novac koji se uvao na brodu pripadao privatnicima koji su ga povjerili Hramu, a isprazniti sigurnosne blagajne da bi se posudio novac, znailo bi poiniti krau. Ako bi vjerovnici upravo u tom trenutku zatraili vlastiti saldo, templari bi se nali insolventnima uz veliku tetu za moralnu i financijsku sliku reda. Procedura za izbor novog velikog metra, jedinog koji bi mogao preuzeti odgovornost za tu operaciju, trajala je tjednima, a nije se moglo toliko ekati; nunost da se djeluje brzo, zabrinutost za kraljeva brata u rukama neprijatelja, nepoznavanje templarske regulative od strane francuskog kralja Luja IX., ali i odvie nagao temperament nekih vitezova prouzroili su izbijanje krize. Redovnik Etienne d'Otricourt, koji je preuzeo ulogu zapovjednika, te je morao upravljati Hramom do izbora novog starjeine, doao je u sukob s gospodarom Joinvillea koji je savjetovao kralju da uzme novac templara kako bi platio otkup, pokazujui potpunu ravnodunost prema pravilima i dunostima reda. Izmeu dvojice je izbila svaa uz izmjenjivanje uvreda. Tada je templarski maral Raynaud de Vichers, ovjek lukav i istaknutih diplomatskih sposobnosti, smislio lukavstvo koje e omoguiti Luju da dobije novac ne povrijedivi pravila Hrama, niti preskoivi odbijanje zapovjednika koji je, iako po privremenom naslovu, ipak bio njegov nadreeni. Maral je potvrdio vladaru da je zapovjednik precizno izrazio zapovijedi njihova pravilnika te da templari nemaju nikakve mogunosti da mu legalno udovolje. Naravno, redovnici ne bi mogli nita uiniti protiv eventualne krae koju bi kralj poinio na njihovu tetu, krae koju se u svakom sluaju moglo nadoknaditi novcem koji je sveti Luj poloio u blagajne Hrama u Akri. Savjet je omoguio da se izae iz impasse (kripca) pa je cijeli incident sretno zavrio. Tijekom trinaestog stoljea pape su dodijelile templarima ulogu banke kako bi uvali i oplodili novac namijenjen financiranju kriarskog rata, dok e francuska kruna dati Kapetanskoj kui u Parizu ulogu blagajne kraljevstva. U tu svrhu bila je podignuta impozantna utvrda, velianstveni Toranj Hrama, u dananjoj parikoj etvrti Marais, gdje se uzdizao sve dok nije sruen za vrijeme Francuske revolucije.

Braniti Kraljevstvo Jeruzalema od Saracena, i istodobno biti okruen monim suparnicima u stalnoj meusobnoj borbi, znailo je ne samo suprotstavljati se neprijateljskoj vojsci, ve i stalno razvijati vjeto pregovaranje s jednim ili drugim poglavarom, stvarajui iz godine u godinu strategije razliitih saveza. Kad su kriari marirali na Antiohiju, Fatimidi iz Egipta su s velikom naklonou gledali na pomutnju koju su novodoli Franci unosili u Palestinu i planirali su sklopiti dogovor s ciljem da povrate pokrajinu koju su im oduzeli Turci. U sjevernoj Siriji lokalne arapske dinastije bile su isto tako zadovoljne zbog pada turske moi i spremne na pregovore sa zapadnjacima, kojima je opet bilo jako stalo dobiti podrku dviju najveih obitelji, Munqidita iz Shaizara i Banu Ammara iz Tripolisa. Povijest Svete Zemlje broji dugi niz dogaaja koji bi mogli izgledati zbunjujue nekom zapadnjaku nenaviknutom na politiku klimu te pokrajine; lokalni islamski monici znali su, kada im je to odgovaralo, vrlo dobro odvojiti politiku od religije, te nisu rat nuno smatrali pitanjem vjere kao to bi suvremeni imaginarij mogao pretpostaviti. Rado su sklapali savez s kranima kad im se to isplatilo, odnosno kad je to sluilo ouvanju autonomije vlastitog lokalnog teritorija. Pothranjujui nesloge i favorizirajui prijateljstvo s neprijateljem svog neprijatelja, kransko je kraljevstvo moglo preivjeti unato pomanjkanju vojske, to je predstavljalo stalni problem. Templari su se nalazili u sreditu pregovora razvijajui neuobiajenu sposobnost dijaloga: ne samo pape, ve i europski vladari, ali i bizantski carevi, traili su usluge njihovih najviih dostojanstvenika za delikatne diplomatske misije. Za tu su politiku bile potrebne izuzetne sposobnosti dijaloga jer je trebalo vrlo duboko ui u mentalitet stranih naroda, naviknutih na potpuno razliito poimanje svijeta i ljudskih odnosa od onog zapadnjakog; a kako se rat vodio moda vie za pregovarakim stolom nego na bojnom polju, templari su stekli vrlo elastian mentalni stav, koji je njihova strateko-vojna sprema uveavala i upotpunjavala. Red je sklopio srdane veze s nekim islamskim emirima, odnose koji su se uvijek zasnivali na zajednikim interesima ekonomskog i politikog karaktera, i koje nisu kvarili raspravama o vjerskim temama, koje su briljivo izbjegavali dotaknuti; dobar suivot nametao je najosnovnije potivanje meusobnih razliitosti. Tek mnogo kasnije, u doba procesa koji je pokrenuo Filip Lijepi, neprijatelji reda e saznanje o tim politikim odnosima upotrijebiti u potpuno zloj vjeri kao argument kako bi pretpostavili tajno preobraenje mnotva redovnika na islam. Najglasovitiji od tih saveza je onaj o kojem svjedoi emir Shaizara Usama ibn Munqidh, uen i inteligentan ovjek, ali i veliki vjernik, kojemu su templari uinili uslugu da moe ui i moliti na Svetoj stijeni koja se nalazila unutar damije al-Aqsa, u Glavnom stoeru templarskog reda u Jeruzalemu. Jednog dana dok se Usama molio, napao ga je neki Francuz koji je upravo stigao sa Zapada, bacivi se na njega i silovito ga zgrabivi jer mu je zasmetalo to moli s elom na zemlji u crkvi Hrama, pa ga je elio prisiliti da moli na kranski nain. Templari, prisutni u crkvi, spremno su se umijeali oslobodivi emira od napadaa. A zatim su mu se ispriali zbog sramotnog ponaanja tog stranca koji se iskrcao prije nekoliko dana i nije poznavao osnovna pravila dobrog ponaanja: Kad sam posjetio Jeruzalem, elio sam ui u damiju al-Aqsa, uz iji je bok mali oratorij, koji su Franci pretvorili u crkvu. Kad sam, dakle, ulazio u damiju, gdje su se

nastanili moji prijatelji templari, oni su mi stavili na raspolaganje onaj mali oratorij za moje molitve. Jednog sam dana uao i izgovorio Allahu ekber i spremao sam se zapoeti molitvu kad se neki Franak bacio na mene, zgrabio me i okrenuo lice prema istoku, govorei: Tako se moli." Odmah se umijealo nekoliko templara, koji su ga zgrabili i udaljili od mene, dok sam se ja vraao na molitvu. Ali on se, iskoristivi trenutak dok nisu pazili, ponovno bacio na mene okreui mi lice prema istoku i ponavljajui: Tako se moli." I ponovno su se templari umijeali, udaljili ga i ispriali su mi se govorei: On je stranac, ovih je dana stigao iz zemlje Franaka, i nije nikada vidio nekoga kako moli osim lica okrenutog prema istoku." Doista sam molio", rekao sam, i izaao zapanjen zbog onog zloduha, koji se toliko uzrujao i uznemirio vidjevi kako molim u smjeru Kible. Jo jedna druga vana muslimanska linost dobila je povlasticu da moe ulaziti i moliti na Svetoj stijeni i nije mogla a da se ne sablazni zbog pobonosti koju su templari iskazivali Bogorodici: Zatim sam vidio jednoga od njih kako se predstavlja emiru Mu'in ad-Dinu - neka mu se Bog smiluje - dok se nalazio u damiji na Stijeni i kako mu kae: eli li vidjeti Boga dijete?" Da", odgovorio je, a onaj je iao pred nama dok nam nije pokazao sliku Bogorodice s malim Mesijom u krilu. Ovo je", rekao je, Bog dijete." Taj dogaaj Usama je komentirao formulacijom iz Kurana da pokae koliko te rijei zvue bogohulno za muslimana: Mnogo vie nalazi se previnji Bog od onoga to nevjernici tvrde!" Emir se proglaava prijateljem templara i pokazuje prema njima iskrenu dobrohotnost, ali ne moe izbjei da najodlunije ne kudi njihova religiozna uvjerenja: bili su tako daleko od istine islama i uobraavali su da se Bog doista utjelovio kao dijete u Djevici Mariji! Religiozna pravovjernost templara koju je zaeo sveti Bernard dovevi je do granica kranskog fanatizma kako bi podrao ratnu funkciju svugdje se prepoznavala i red je uivao veliki autoritet na isto vjerskom podruju. Templari su, zajedno s lanovima Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus kraljevski slubenik, nap. ur.drugog vojnog reda, hospitalaca sv. Ivana, imali uglednu zadau da u Jeruzalemu prate relikviju Svetog kria Kristova, kad se slavila sveana liturgijska ceremonija u njegovu ast. I u tekoj zadai razlikovanja autentinih relikvija od onih lanih templarima se priznavala vrhovna sposobnost. Ponekad su ih ak i europski vladari zaduivali da posvete predmete u kontaktu sa Svetim grobom ili drugim svetim mjestima kako bi i oni sami postali posveene relikvije, a francuski kralj Luj Sveti IX., sredinom XIII. stoljea, obratio se za savjet templarima dok je na bizantskom istoku traio glavne relikvije pasije. Nekad su se europski intelektualci pitali kako je Bog organizirao drutvo njihova vremena, a odgovor je glasio da je svijet podijeljen u tri temeljna stalea, tzv. ordines. Nije imao krivo redovnik Guilbert de Nogent, koji je bio jedan od najznaajnijih intelektualaca XII. stoljea, i koji je u skladu s duhom svog vremena izradio pravu teologiju kriarskog rata, kad je usvojio teoriju o tri stalea stavivi templare na vrh kranskog obrasca drutva.

Budui da su bili plemii, ali i redovnici, vitezovi Hrama u sebi su sjedinjavali elemente dvaju stalea kojima je Bog povjerio teku ulogu da vode ljudski rod.

U etrdeset godina koje su protekle izmeu pontifikata pape Inocenta II. (umro je 1145.) i njegova nasljednika Inocenta III. (Lotarija iz obitelji grofova Segni, 1189. - 1216.) templarski je red doivio svoju najveu afirmaciju, istodobno sa zlatnim razdobljem Jeruzalemskog Kraljevstva. Obojica papa su obiljeila temeljne trenutke u povijesti Hrama; ako je prvi postavio temelje za njegov brzi razvoj jamei mu izuzetnu autonomiju predvienu povlasticom Omne datum optimum, drugi je posredovao mudro i diskretno kako bi rijeio njegovu sudbinu nakon traginog prevrata koji mu je ugrozio neprekidno trajanje. Povijest dogaaja oko Hrama u Svetoj Zemlji, od zavjeta koji je Payens poloio Patrijarhu 1120. g., a koje je zavrilo 1291. g., kad je u islamske ruke pao i posljednji branik u Akri, povijest je stalnog zalaganja voenog idejom slube u obrani kranske prisutnosti, zalaganja koje se odvijalo u borbi orujem i diplomatskim posredovanjem, bez ustezanja i od politikih spletki. U pet velikih dogaaja, u koje se povijest Latinskog Carstva moe saeti, ispunilo se takoer i iskustvo templarskog reda unutar povijesno-kulturnog konteksta iz kojeg je nastalo i izvan kojeg se, nakon propasti kriarskog sna, suoilo s neizbjenom krizom. Teritorij u Siriji i Palestini koji su zauzeli krani i koji se nazivao Outremer, jer se u odnosu na Zapad nalazio s druge strane Sredozemnog mora (franc. outremer moglo bi se doslovno prevesti kao "prekomorje" ), bio je uski primorski pojas koji se protezao od armenskog podruja do granica fatimidskog kalifata u Egiptu, juno od grada Gaze. Franaki kompleks bio je podijeljen u etiri velike drave: Jeruzalemsko Kraljevstvo, koje se prostiralo na priobalnom pojasu od Gaze do Bejruta; Grofovija Tripolis, od Bejruta do Margata; Kneevina Antiohija, od Margata do Aleksanrije te Grofovija Edesa, u unutranjosti, koja se protezala na sjeveroistoku od Aleksandrete do predjela koji okruuje dananju Urfu. Tim latinskim dravama upravljala je vlada feudalnog tipa, vrlo slinog onome u zapadnim pokrajinama iz kojih su potjecali njihovi poglavari. Nastale iz burnih dogaaja koji su obiljeili vrijeme Prvog kriarskog rata (kao u sluaju Kneevine Antiohije koju je osnovao vojskovoa koji se radije zaustavio i skrojio vlastitu kneevinu umjesto da krene u oslobaanje Svetoga groba), etiri mone latinske drave u Svetoj Zemlji bile su esto optereene dinastikim sporovima koji su, zajedno s pomanjkanjem vitezova raspoloivih za obranu i latentnom opasnou islamskog preuzimanja, dovodili ivot kranskog stanovnitva u stanje stalne pogibelji. Najrasprostranjeniji jezik u Outremeru bio je francuski, izvorni jezik velikog dijela kriara i njihovih roaka koji su nadoli nakon osvajanja Jeruzalema, ali gdje su se mijeala obiljeja venecijanskog dijalekta i drugi elementi preuzeti iz primorskih gradova. Naroito su Genova i Venecija igrale vanu ulogu u ekonomsko-politikom ivotu Svete Zemlje, a njihovo estoko suparnitvo s vremenom je pridonijelo daljnjem upropatavanju ve mune lokalne situacije. A i umjetniko i kulturno stvaralatvo uope bilo je plod izvorne zajednike prisutnosti razliitih elemenata: zapadnjakih, arapskih i bizantskih.

Odnos s islamskim stanovnitvom koje je ostalo na teritoriju kraljevstva bio je miroljubiv, iako ne lien povremenih trzavica. Analogna situacija obiljeavala je politike odnose s malim okolnim islamskim dravama koje su, budui da su esto bile u meusobnoj borbi, smatrale uputnim sklapati s kranskim kraljevstvom povremene saveze iz rauna. Red Hrama koji je stvoren sa specifinim ciljem obrane Jeruzalema i Svete Zemlje od islamskog napada posjedovao je gustu mreu dvoraca i vojnih naseobina na cijelom teritoriju, naroito uz razne putove koji su meusobno povezivali glavne gradove crtajui neku vrstu osovine kraljevstva. Kraljevstvo je bilo sastavljeno od naroda porijeklom iz raznih krajeva Zapada i Istoka, esto vrlo razliitih mentaliteta, koji su se morali prilagoditi jedinstvenom modelu kako bi ublaili mogue sukobe. Nisu sluajno statuti koji su se odnosili na izbor velikog metra savjetovali da se za taj najvii poloaj izabere osoba s velikim iskustvom, sposobna govoriti barem glavne jezike kraljevstava iz kojih su potjecali redovnici. Nakon sreivanja do kojeg je dolo nakon poetnog osvajanja krani su, zahvaljujui podijeljenosti koja je vladala u islamskom krugu, uivali razdoblje relativnog mira, a kontakti izmeu emira Usame ibn Munquidha i templara samo su jedan od primjera. Ipak, od sredine XII. stoljea poeo je proces muslimanskog preosvajanja koji e postupno dovesti do krize kranskog kraljevstva.

Upravitelj Mosula, atabeg Imad ad-Din Zangi, napao je 1144. g. Grofoviju Edesu i, nakon samo mjesec dana opsjedanja, osvojio grad. Odjek poraza ostavio je dubok trag na Zapad gdje se poelo strahovati za cijeli kranski kompleks i za sam ideal kriarskog rata. Ipak, glavne politike snage koje bi mogle poslati u Svetu Zemlju pojaanja neophodna za obranu i same su se nalazile u tekoama. Papa Eugen III. (Bernardo Paganelli, 1145. 1153.), koji je naslijedio Inocenta II., morao je pobjei iz Rima nakon to je aristokratska pobuna uspostavila komunalnu vladu, a nad gradom su grmjeli estoki napadi Arnalda iz Brescie protiv korupcije sveenstva. U Viterbu gdje je naao utoite, novi je papa primio apele koji su stigli preko mora i smatrao je shodnim povjeriti izvanrednim komunikacijskim sposobnostima sv. Bernarda dunost da senzibilizira Europu prema novonastalom tekom stanju. Bilo je mnogo tekoa: dvojica najveih voa Zapada, koji su svojom autoritativnom podrkom mogli jamiti uspjeh zadae - francuski kralj Luj VII. i njemaki kralj Konrad III., koji je ekao krunjenje za cara - bili su prisiljeni boriti se s onim snagama unutar svojih kraljevstava koje su se protivile buduem kriarskom ratu. im je primio papinsko pismo koje mu je izlagalo potrebu da se pripremi intervencija na Istoku, francuski je kralj odmah sazvao svoje feudalce da se za Boi susretnu s njim u Bourgesu i sveano uzmu kri. Meutim, s gorinom je morao ustanoviti da je plemstvo kraljevstva bilo potpuno ravnoduno, pa je ak i njegova desna ruka, stari i ugledni opat Suger iz Saint-Denisa koji mu je sluio kao savjetnik, ivo obeshrabrivao vladara od poduzimanja tog zadatka. Ni njemaki kralj nije proivljavao jedan od boljih trenutaka: njegovi su vazali provodili politiku koloniziranja europskog istoka, to su smatrali jednakim kriarskom ratu jer je to ukljuivalo osvajanje zemalja koje je trebalo oteti jo nepokrtenim Slavenima, i nisu podnosili da car rasipa sredstva na Istok, koji im je izgledao tako daleko i nimalo privlano. Osim toga, morao je uvati lea i od svojih roaka koji su mu osporavali pravo na prijestolje, tako da je mogunost njegova odlaska u Palestinu izazivala bojazan od pobune. Tek krajem oujka 1146. g. Luj VII. je mogao sazvati zbor svojih baruna u Vezelayu, gdje je vijest da e sv. Bernard propovijedati o novom pohodu u Svetu Zemlju okupila, upravo kao u Clermontu vie od pola stoljea ranije, tako veliku gomilu da nije mogla ui u katedralu, pa je prisilila opata da se popne na tribinu podignutu za tu priliku na otvorenom polju. Sveeva zavodljiva rjeitost i zanos koji je znao prenijeti plijenili su gomilu; tkanina koju je vladar dao pripremiti za izrezivanje krieva koje e budui kriari staviti na svoju odjeu preuzevi sveano zavjet nije bila dovoljna i u sumrak su opat i njegovi pomagai jo bili zauzeti ivanjem. U jesen iste godine, dok su u Francuskoj pripreme za polazak bile na vrhuncu, Bernard je pozvan da propovijeda na njemakom tlu, gdje su ga nadbiskupi Kolna i Mainza molili da intervenira jer je neki cistercitski fanatik, iskoristivi njihovo oduevljenje za skoranji kriarski rat, podbadao svjetinu na proganjanje idova. Mudrom i neumornom turnejom propovijedi opat je obiao Fribourg, Basel, Konstanz i Schaffhausen te je napokon, u susretu u Speyeru u prosincu 1146. godine, uvjerio cara da se pridrui kriarima. Prema jednom izvoru, Bernard se u svom boinom govoru obratio Konradu III. kao da govori Krist osobno i predbacio mu hladnou njegove vjere nakon usluga koje mu je nebo udijelilo. Tijekom 1147. godine kriarska vojska, najznatnija koju je Zapad ikada poveo u borbu prema Svetoj Zemlji, krenula je na put proavi teritorijima bizantskog carstva i naiavi na neizbjeno neprijateljstvo cara Manuela Komnena zbog pljaki koje su vojnici vrili u

krajevima kojima su prolazili. Nakon prvog znaajnog sukoba do kojeg je dolo u blizini Antiohije, za vrijeme kojeg su Francuzi pretrpjeli velike gubitke, kranska se fronta podijelila na pitanju koju strategiju treba slijediti. Dana 24. lipnja 1148. g. kralj Jeruzalema i kraljica Melisenda okupili su sve kriarske voe na veliku skuptinu u Akri. Politiki interes Franaka upuivao je na odravanje saveza s emiratom u Damasku, koji se jo vie od krana plaio daljnjeg rasta mone drave koju je jedan od sinova atabega Zangija, Nur ad-Din, izgradio na ostacima Grofovije Edese. Sa samo dvadeset i devet godina Nur ad-Din bio je zvijezda u usponu na politikoj ahovnici Sirije i Palestine, a emir Damaska, s nesumnjivom politikom pronicljivou, vie je volio zadrati vlastitu nezavisnost pod pokroviteljstvom saveza s kranima nego da ga proguta rast oblinje islamske kneevine. Ali zbor u Akri donio je najnepovoljnije rjeenje jer su raspravama prevladavali pojedinani interesi i religiozni utjecaji koji nisu imali nikakve veze s biranjem strategije. Odluilo se napasti Damask jer je bogatstvo prekrasnog grada s njegovim dvostrukim pojasom vrtova i perivoja potaknulo pohlepu kralja Jeruzalema i jer se u imaginariju kriara koji su stigli sa Zapada u tom gradu dogodio temeljni in vjere, preobraenje idova Saula kojeg je Krist zbacio s konja preobrativi ga u apostola Pavla. Neizbjeni napad naveo je emira Damaska da se priblii Nur ad-Dinu, a protukransku frontu da se zbije, to je oznailo propast cijelog pohoda. Nakon samo etiri dana opsade, kranska se vojska morala povui prema Galileji bez ikakvog rezultata doli gubitka velikog broja ljudi. U jesen 1148.g. Konrad se vratio u Europu proavi kroz Carigrad, odluivi uloiti svoju energiju tamo gdje e najvie koristiti te sklapa s carem Manuelom dogovor protiv Ruera II. Sicilijanskog o podjeli njegovih posjeda na talijanskom podruju. Luj VII. se neto dulje zadrao u Palestini, da bi se zatim ipak vratio, svjestan da ide u susret gorini i politikim komplikacijama zbog razvoda od prekrasne i ponosne ene Eleonore Akvitanske.

Za vrijeme cijelog Drugog kriarskog rata templarski se red ponaao hrabro i oprezno, dajui primjere discipline i vjetog diplomatskog posredovanja koji su mu uveali slavu. Veliki metar Everard des Barres znao je provesti uspjeno novaenje na Zapadu, sakupivi puk koji je krenuo zajedno s trupama francuskog vladara. Zatim, u tekom trenutku u kojem su se njemake ete morale pridruiti francuskom kontingentu na teritoriju bizantskog carstva, vjeto je uvjerio cara Manuela Komnena da prihvati tu injenicu. Ovaj je, naime, htio to sprijeiti jer se bojao da e vrlo mona zapadnjaka vojska zaboraviti na kriarski rat kako bi se dala na osvajanje njegova teritorija. Disciplina templara pokazala se u svoj svojoj strogosti kad je, za vrijeme prelaenja Anadolske visoravni, Luj VII. upao u zasjedu jer je samo templarski kontingent meu svim trupama potivao utvreno kretanje. Zatim su, kao to smo ve spomenuli, templari izvukli vladara i iz velikih tekoa predujmivi mu iz svojih dobara iznos goleme otkupnine koju nije mogao sam platiti. Dobro uvjebani, privreni zadai, sposobni posredovati u sloenim politikim napetostima Outremera, templari su izali iz promaenih dogaaja Drugog kriarskog rata neokaljane, pa ak i blistavije asti nego prije. Ipak, Zapad nije mogao zaboraviti da se najimpozantnija kranska vojska, pokrenuta mistikom izuzetnog ovjeka, kao to je sveti Bernard, vratila s Istoka bez ikakva uinka. Nakon sredine XII. stoljea politika situacija na sirijsko-palestinskoj karti uglavnom se nije promijenila: za spas kranskog kraljevstva bilo je bitno da se muslimanski blok u Siriji, koncentriran oko Damaska, ne ujedini s fatimidskim Egiptom, to bi omoguilo savezu da zatre kransku prisutnost u Svetoj Zemlji. Ako je mona sirijska muslimanska drava bila solidna i kompaktna, to se nije moglo rei i za egipatski kalifat gdje je vladajua dinastija dostigla takav stupanj propadanja da je navela bagdadskog emira na pomisao o pokretanju neke vrste kriarskog rata unutar islama kako bi izvukao tu zemlju iz stanja u kojem se nalazila. Kalifova je obitelj prola kroz prljavu povijest izdaja koja je, osim to je oslabila dinastiju, omoguila Shirkuhu, jednom od najpoduzetnijih Nur ad-Dinovih generala, da uvjeri bagdadskog emira da potpomogne kriarski rat protiv Kaira. Istodobno je i kralj Jeruzalema, Amalrik, zamislio plan za osvajanje Egipta, izazvavi postupno usklaivanje izmeu Kaira i Sirije; taj savez u nastajanju znao je iskoristiti neak generala Shirkuha, Saladin, koji je nizom sretnih pohoda i vjetih politikih manevara uspio zagospodariti Egiptom, otkuda e planirati islamsku rekonkvistu i izgon krana iz Svete Zemlje. U lipnju 1183. g. Saladin je mogao upriliiti slubeni sveani ulazak u Damask ujahavi na konju u zamak. Zahvaljujui golemom bogatstvu Egipta on je uspio izgraditi carstvo koje se prostiralo od Cirenaike do Tigrisa. Velikim prijestolnicama Damaska i Alepa vladao je osobno, a okolo su se prostirali vojni feudi koje je mogao lako nadzirati. Dok ga je bagdadski kalif podupirao, sultan Anatolije traio je njegovo saveznitvo, a ostali istonjaki kneevi nisu posjedovali mo ni interes da se s njim sukobe. Jeruzalemska je kruna bila duboko oslabljena zbog nesree koja je pogodila mladog kralja Balduina IV.; iako je bolovao od gube, nastavio je tekom mukom drati u rukama uzde vlade, kako bi otklonio spletke lanova svoje obitelji. U oujku 1185. g. umro je sa samo dvadeset i etiri godine, ostavivi krunu malodobnom sinu, koji je umro u kolovozu 1186., ne navrivi ni devet godina. Zavjera koja se razbuktala nakon njegove smrti samo je otvorila vrata Jeruzalema islamskom osvajanju:

nakon to je poslao regenta Rajmunda iz Tripolisa u Tiberijadu da se susretne s barunima kraljevstva i sredi modalitete nasljeivanja prijestolja, Siniskalk Jocelin je zauzeo Tir i Bejrut, proglasivi kraljicom Sibilu, sestru pokojnog kralja. Rajmund se tada uputio u Nablus u dvorac Baliana d'Ibelina, sazvavi visoki sud plemia i pokazavi valjanost svog zakonskog naslova regenta kraljevstva. Kao odgovor, Sibila je preprijeila vrata Jeruzalema i primila od jeruzalemskog patrijarha krunu u alosno znamenitim okolnostima: kraljevske su se oznake drale u koveiu ije su kljueve uvali patrijarh i veliki metar templara i hospitalaca, ali je elnik hospitalaca ozlojeeno bacio svoj kroz prozor, zaklevi se da ni on ni itko od njegovih vitezova nee prisustvovati ceremoniji. Patrijarh nije okrunio nijednog kralja jer je Sibilin mu, Guido di Lusignano, bio mrzak i barunima i narodu, pa je tako kruna predana novoj vladarici sa zadaom da je povjeri kome hoe. Dok su kransko kraljevstvo razdirali unutarnji sukobi, Saladin je slobodno nastavio svoj hod, gotovo neometano. Dana 1. srpnja 1187. g. sultan je preao Jordan kod Sennabre dok su njegove trupe napadale Tiberijadu, koja je pala nakon samo jednog sata borbe, a zatim se, moda na poticaj nekih kranskih izdajica, utaborio pokraj plodnog sela Hattina u kojem su njegovi ljudi nali panjake i obilje vode. Kranske su trupe, naprotiv, morale marirati du golih breuljaka, trpei sparinu, prisiljene da se uvaju skupina muslimanskih vojnika uvjebanih za gerilsko ratovanje koji su stalno napadali prethodnicu i zaelje. Kranska je vojska popodne stigla na visoravan smjetenu upravo iznad Hattina te se zaustavila pokraj breuljka s dva vrha nazvanog Rogovi". U zoru 4. srpnja nala se potpuno okruena i pretrpjela je najtei poraz u cijeloj povijesti Outremera. Poginulo je na stotine templara i hospitalaca, koje je Saladin prepustio okrutnosti skupine muslimanskih fanatika koji su se pridruili njegovoj vojsci. Dvadesetog rujna iste godine Saladin se utaborio pred Jeruzalemom. Stanovnitvo grada se povealo zbog izbjeglica koji su tu potraili utoite, ali golemi gubici koje su pretrpjeli u prethodnim pohodima toliko su oslabili vojni kontingent da je na svakog ovjeka dolazilo i po petero ena i djece. Kako bi doskoili potrebi za borcima, naoruali su kao vitezove sve plemike mladie iznad esnaest godina, a zatim, budui da ih je bilo premalo, i trideset obinih graana. Tono mjesec dana kasnije, 20. listopada, zatraili su uvjete predaje. Jeruzalem se dakle vraao u muslimanske ruke nakon manje od stoljea od njegova osvajanja i krani ga vie nisu mogli ponovno osvojiti. Relikvija Pravog kria, najsvetiji predmet Outremera, koji su po jedan templar i hospitalac imali ast pratiti u procesiji, izgubila se i vie nikada nije pronaena. Saladin je pokazao blagost prema kranskom stanovnitvu Jeruzalema pa su izbjegnuti beskorisni pokolji kakve su krani, naalost, u svoje vrijeme poinili; ali se na templarima i hospitalcima sultan namjerno htio iskaliti zbog teta koje je njihova vojna izvjebanost nanijela islamskoj vojsci. estina kojom se islamski izvori obruavaju na templare za nas je i danas dragocjen pokazatelj razine tehnike pripremljenosti i borbenog ponosa tih drevnih ratnika. Povjesniar El-Fadhel je, igrajui se zvukom vokala, preobrazio arapsko-palestinsku rije koja je oznaavala templare (dawyeh) u diwye, kojom su nazivali boanstva-demone poganskog mazdaizma, dok ih je Saladin definirao odvratnim svijetom, najgorim meu nevjernicima", a pokolj vitezova templara i hospitalaca koji je izvrio pokazuje mrnju, ali i strah koji su muslimani osjeali prema njima.

Dogaaji kod Hattina nanijeli su Hramu vrlo teak udarac, ukljuivi neku vrstu razornog mehanizma ije e se posljedice osjeati praktiki do kraja reda. Pokolj vitezova koji je naredio Saladin, zajedno s gubicima za vrijeme sukoba, desetkovali su ratni kontingent uz goleme ljudske, ali i ekonomske gubitke. Rat se u ono vrijeme vodio preteno na konju: cijena cjelokupne eline opreme naoruanja ratnika bila je vrlo visoka, ali pored ekonomske vrijednosti oruja, trebalo je voditi rauna i o vrijednosti viteza, ija je tehnika vjetina sazrijevala s godinama iskustva i sa stalnim, napornim vjebanjem. Radilo se, dakle, o rijetkoj vjetini, obino monopolu aristokracije, koja se mogla postii samo zahvaljujui velikoj investiciji, ukljuujui i onu financijsku. Hram je bio ono to sociolozi danas zovu totalna institucija", odnosno zatvoreno drutvo koje ivi nadasve u sebi samom i ima vrlo malo dodira s vanjskim svijetom; prikladna za ljude koji su odluni poduzeti krajnji izbor, imala je vlastiti horizont ideala koji su predstavljali psiholoki pokreta cijelog sistema. Slava templara ovisila je o njihovoj asti, kao i samo preivljavanje reda, podravano milodarima koje je kransko drutvo nudilo da bi jamilo obranu Svete Zemlje. Nakon Hattina moral boraca bio je potpuno uniten i red se suoavao s dubokom krizom. Drugi veliki vojni red, red hospitalaca, nastao je od skupine volontera koji su otvorili sklonite za prihvaanje bolesnih hodoasnika; njihov prvenstveni poziv bila je karitativna potpora, a tek kasnije hospitalci su se prilagodili za borbu da bi pomogli uvijek nesigurnoj obrani kranskih teritorija. Poraz kod Hattina zadao je sigurno vrlo teak udarac redovnicima Bolnikog reda sv. Ivana, ali za templare, iji je jedini cilj bio obrana Svete Zemlje, pad Jeruzalema i Svetog groba u islamske ruke predstavljao je propast njihovih ideala. Postojala su zatim i suptilnija i bolnija pitanja koja su oteavala poloaj reda pred cijelim kranstvom, izvorom uzdravanja Hrama: veliki metar Gerard de Ridefort jedini je preivjeli iz skupine templarskih zarobljenika koji su pali u islamske ruke, i ta je okolnost izgledala vrlo sumnjivo. Ridefort je bio vitez flamanskog porijekla koji je stigao u Svetu Zemlju i stupio u slubu grofa Rajmunda od Tripolisa; sposoban i ambiciozan, postao je dragocjen u oima svoga gospodara koji mu je obeao privlani brak s prvom nasljednicom koja se pokae prikladnom. Prilika se pruila vrlo brzo u osobi Lucije, keri gospodara Botruna koji je umro bez nasljednika. Ali Rajmund je smatrao korisnijim udovoljiti jednom drugom vitezu, Plivanu, koji je, kako bi priskrbio sebi ljupku damu, dao Luciju izmjeriti, te ponudio grofu odgovarajuu teinu u zlatu. Gerard de Ridefort nije nikada oprostio svom gospodaru tu teku uvredu. Pristupio je templarima, gdje se istaknuo svojim vojnim sposobnostima i ubrzo je stigao do Glavnog stoera reda s naslovom siniskalka. Do njegova izbora u vrh Hrama dolo je krajem 1184. i poetkom 1185. g. Nakon smrti velikog metra, panjolca Arnauta de Torroja, kranska vojska bila je usred islamskog napada pod vodstvom Saladina koji je napredovao, dok je u Jeruzalemu kralj gubavac bio na samrti, ostavljajui kao nasljednika sinia tako krhkog da su velikai ve odluili to e uiniti ako dijete za kratko vrijeme umre. S obzirom na situaciju, mogue je da je Glavni kapitul Hrama, inae vrlo skrupulozan u biranju na elo reda osobe bez ljage, vodio rauna nadasve o vojnim vrlinama novog velikog metra, pa je stoga izabrao Rideforta koji je bio hrabar vitez, ali koji je jo u svjetovnom ivotu priskrbio ogovaranja i neprijatelje. ini se da se on za vrijeme vojnih operacija pokazivao drskim i nepromiljenim,

razmeui se onim temperamentom tipinim za vojnu aristokraciju koji je sv. Bernard mrzio i elio ukloniti, obiljeivi etiku reda pokorom i poniznou. Ridefort je bio, mogli bismo rei, neka vrsta antitemplarskog" lika. Moda izvori tog vremena pojaavaju njegove mane da bi mu pripisali odgovornost za poraz, ali upornost tog negativnog prikaza kakav nije karakteristian za sjeanje na druge velike metre pobuuje sumnju da postoji podloga istine. Genijalan, ali i spletkar, Ridefort iskoritava prijateljstvo s kraljem Jeruzalema kako bi bacio loe svjetlo na biveg gospodara Rajmunda od Tripolisa, podvrgnuvi dobra i interese Hrama svojoj elji da se osveti za propali brak. U vezi s time spominje se da je engleski kralj, kako bi okajao grijeh ubojstva Thomasa Becketa, darovao templarima veliku svotu za kriarski rat, a da je veliki metar odluio upotrijebiti dio tog novca kako bi pomogao kralju Jeruzalema unovaiti etiri ili pet tisua pjeaka da se suprotstavi napredovanju islamskih trupa. Kad je doao pogodan trenutak, Ridefort je naveo kralja da izgubi povjerenje u Rajmunda od Tripolisa optuivi ga za izdaju, a vladar mu se nije mogao protiviti; kako iz straha koji mu je ulijevao, tako i zbog novca koji mu je dao. Dana 1. svibnja 1187. g. kranske su jedinice otkrile dio islamske vojske koji je napajao konje blizu izvora Kreson. Veliki metar hospitalaca i maral Hrama Jacques de Mailly savjetovali su povlaenje budui da su neprijatelji bili vrlo brojni, ali Ridefort je arogantno okrenuo lea velikom metru hospitalaca, a njegovu se maralu obratio optuivi ga da je brbljavac: Previe volite svoju plavu glavu da biste je eljeli izgubiti!" Jacques de Mailly je reagirao ponosno, moda ne uspijevajui zadrati vie gnjev koji je osjeao prema pretpostavljenome: Ja u poginuti borei se kao hrabar ovjek! Vi ete naprotiv pobjei kao izdajnik!" ini se da maralove rijei nisu bile bez osnove budui da su samo tri templara izbjegla pokolj, meu kojima je bio i veliki metar. Ta jedinstvena okolnost ini se da se ponovila i nekoliko mjeseci kasnije kada je, nakon zauzea Jeruzalema, Saladin naredio ubojstvo svih templara izuzev Rideforta. Bilo je poznato da su muslimani muili kranske zarobljenike kako bi ih naveli da se odreknu Krista, pljuju na kri i obrate se na islam, a znalo se takoer da su templari i hospitalci koji su se opirali bili dekapitirani. injenica da je upravo taj ovjek, kojeg su mnogi smatrali oportunistom i spletkarom, izbjegao takvoj sudbini bacila je sjenu na ast reda, a sjeanje na te sumnje ivjelo je dugo, tako da ga je, ak u vrijeme procesa, netko iskopao kako bi objasnio udni i zastraujui obred koji se nametao redovnicima za vrijeme ceremonije prijema. Zahvaljujui djelovanju jednog genijalnog ovjeka Hram se mogao polagano oporaviti od svoje krize, voen u pronalaenju drugog izvora uzdravanja i ugleda koji bi ga mogao na neki nain rehabilitirati u oima kranstva. Godine 1179. odranje III. koncil u Lateranu, a bavio se promjenama s kojima se drutvo suoavalo u tom kratkom razdoblju XII. stoljea, brinui se naroito za sve razvijeniju pojavu lihvarstva koje se razvijalo porastom trgovakih aktivnosti na velike udaljenosti. Koncil je potvrdio osudu posuivanja uz kamate, naglaavajui da pozajmljeni novac ne trpi za vrijeme posudbe nikakvo umanjenje koje bi opravdavalo takav oblik naknade. Tko je posuivao uz kamate bio je lopov i zasluivao je vjenu kaznu; to se, meutim, nije moglo primijeniti na sluaj templara, koji su osobno mogli posjedovati samo smijean iznos od etiri denara i svaki su svoj prihod namjenjivali obrani Svete Zemlje. Inocent III. obilato se sluio templarskim redom kao bankom za slubu kriarskom ratu, i zbog znaajnih financijskih sposobnosti redovnika i zbog eline reputacije koju je red uivao. Time je izvrio in propagande, koji su zatim oponaali vladari i mnogi monici

Europe. Papa je osim toga nastojao uiniti sve mogue da bi ulazak u red postao manje ekskluzivan: dramatina situacija u kojoj se nalazila Sveta Zemlja zahtijevala je masovno novaenje na Zapadu, ali templarski je ideal bio tako elitistiki, a disciplina tako kruta da je samo odabrana manjina plemia mogla posjedovati osobine prikladne za ulazak u red. Inocent III., radei u dodiru s ostalim sveenstvom u Outremeru koje je neposrednije poznavalo situaciju, poeo je otvarati redove Hrama ljudima koji ranije ne bi bili prihvaeni, samo ako se nisu okaljali tekim grijesima, te je objavio opratanja nekih grijeha kako bi vrlo kruti disciplinski kodeks postao pristupaniji, ne izdavi ipak svoju idealnost. I upravo za vrijeme njegova papinstva nainjen je francuski prijevod izvornog latinskog pravila, a nova je verzija osuvremenila onu staru u jednoj vanoj toki: izopeni vitezovi, koji se ranije nisu mogli ni pribliiti redovnicima Hrama, sada su bili prihvaeni u red pod uvjetom da su izvrili pokoru i dobili odrjeenje. Moda je ta novina predstavljala napor da se prilagode novom duhu vremena, dok su u Europi nestajala kruta duhovna pravila iz doba sv. Bernarda i Guiberta de Nogenta kako bi ustupila mjesto mentalitetu otvorenom prema samilosti i oprostu; ili se raala iz pragmatinog rauna koji nije bio nimalo drukiji od onog koji je naveo papu Urbana II. da blagoslovi Prvi kriarski rat prije vie od sto godina. Ti marginalni vitezovi skloni nasilju i pljakama moi e se spasiti" za vjeru i sigurno e biti mnogo korisniji interesima cijelog drutva. Takvi nas zakljuci dovode u napast da povjerujemo kako je postupno opadanje kojem je Hram iao u susret tijekom XIII. stoljea posljedica tog poputanja discipline koje je Inocent III. bio prisiljen dopustiti. Promjena u templarskoj etici, koju prema izvorima moemo susresti u posljednjim desetljeima ivota reda, potjee od teih i novijih problema koje hijerarhije nisu htjele ili nisu znale obuzdati. Povlastice Inocenta III. zapravo su spasile Hram od opasnosti brzog odumiranja, vrativi mu ekonomsku snagu, a naroito davi redovnicima-ratnicima novi etiki horizont u kojem se njihova vojna ideologija mogla utjeloviti. Papa je znao uspostaviti odnos izmeu apostolske Stolice i reda mnogo bolje nego to su to inili njegovi prethodnici, uinivi ga, zajedno s hospitalcima, nekom vrstom birane papinske vojske vezane uz papu apsolutnom vjernou. Obrana vjere znait e i podrku pravovjernosti koju je branilo papinstvo, simbol kranstva nakon to se Sveti grad vratio u islamske ruke, ali i institucija kojoj je prijetilo irenje hereze i napad politikih neprijatelja. Otada su templari definirali rimskog papu kao Naeg Oca Apostola, gospodina i gospodara Hrama nakon naeg Gospodina Isusa Krista" i neposredno ga poistovjeivali s osobom svetog Petra. Nakon gubitka Jeruzalema, ekajui da povrati Sveti grob, Hram se ponovno dao na posao i hrabro se suoio sa svojom obnovom potkrijepljen milju na grob svetog Petra.

Dramatini poraz kod Hattina ostavio je snaan odjek u zapadnom drutvu, osjeaj vjerske, ali i politike nemoi s kojom se dinastije vladara i velikih feudalaca nisu mogle pomiriti. Trei kriarski rat, koji je zapoeo na poticaj te elje za odmazdom malo nakon kranskog poraza, bio je prava parada knezova. Sudjelovali su engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski Filip II. August, njemaki car Fridrik Barbarossa i, bar eljom, njegov nasljednik Henrik VI., koji je umro prije nego to se ukrcao za Svetu Zemlju. Samo dvije godine kasnije jedan revnosni propovjednik zvani Foulques de Neuilly pojavio se u dvorcu Ecrysur-Aisne gdje su se neki veliki francuski feudalci zabavljali turnirom pod gostoprimstvom grofa Thibauda de Champagnea. Njegovi arki govori znali su ganuti aristokratsku gospodu prizivajui jo jedanput nostalginu viziju Svetog groba, kao i iluziju da e osvojiti bogati i tajanstveni Istok. Godinu dana kasnije, u veljai 1200. g., pokret je osvojio i flandrijske grofove pa su neki delegati krenuli prema Italiji da bi se sporazumjeli s Venecijom, koja e morat osigurati potrebni prijevoz kriara morskim putem. Inocent III., koji je od poetka svog pontifikata poeo aktivno raditi na ponovnom zauzimanju Jeruzalema, blagoslivlja inicijativu i podupire je priskrbivi duhovne usluge i porezne olakice. U srpnju i kolovozu 1202. godine kriari su se napokon okupili u Veneciji, ali je njihov broj bio i odvie malen u odnosu na onaj potreban za razbijanje islamskog fronta, a tome se pridruuje i jo jedna oteavajua okolnost: novac koji su skupili, 50.000 maraka, nedovoljan je u odnosu na iznos ugovoren za prijevoz morem. Mjesecima i mjesecima venecijanska su brodogradilita radila da bi izgradila brodove prikladne za prijevoz; bila je pripremljena golema koliina materijalnih dobara i specijalizirane radne snage po narudbi francuskih velikaa, koji sada tvrde da ne mogu platiti. Krivnja se prebacuje na neku gospodu koja su izostala iz pothvata, pa je kontingent izgubio njihov doprinos. Pomutnja je neizdriva. S jedne strane postoji vrlo visoki cilj ponovnog osvajanja Groba, za kojim se poveo cvijet francuskog plemstva, frustriran i ponien situacijom koja je sada ostavljala ovu veliku gospodu okupljenu na Lidu, u oekivanju nekog nenadanog dogaaja koji bi ih spasio od sramote povratka kui. S druge su strane postojala praktinija promiljanja, kao i injenica da su ti feudalci osobno pretrpjeli (a i svojim vazalima nametnuli) goleme trokove za organiziranje mobilizacije s perspektivom da osvoje nova dobra na Istoku, a sada su se morali vratiti i suoiti s kritikama onih koji su vjerovali da je mudrije ne otputovati. Izuzetna situacija uvukla je kriarske voe u sredite velike spletke koju su Venecijanci vjerojatno ve prije bili smislili. Dinastija koja je vladala bizantskim carstvom proivljavala je trenutke velike slabosti nakon stabilnosti koju je postigla vladavinom Komnena kroz vei dio XII. stoljea; cara Izaka II., iz obitelji Angela, svrgnuo je 1195. g. brat, kojega su opet ugroavali lanovi njegove obitelji. Godine 1201. mladi Aleksije, sin svrgnutog vladara, stigao je na Zapad i stupio u kontakt s voama kriara potiui ih da prolazei kroz Carigrad prema Svetoj Zemlji pridodaju svojim vojnim planovima i ruenje uzurpatora i vraanje prijestolja zakonitom nasljedniku. Aleksije je prethodno posjetio papu, ali Inocent III. je na budui kriarski rat gledao oima Crkve i stoga je smatrao da je temeljni interes ponovno osvajanje Jeruzalema, bez nepotrebnih skretanja koja bi mogla stvoriti nepotrebne nezgode. No, postojali su i vaniji zahtjevi; Aleksije Angel obeao je papi da e sjediniti obje Crkve, grku i latinsku, koje su se odvojile izmom 1054. g., a papa je, naravno, bio zainteresiran da postigne taj cilj. Papinstvo je ve stoljeima bolje od francuskih feudalaca

poznavalo uestale spletke i viestruke sukobe koji su se dogaali na bizantskom carskom dvoru, pa nije smatrao uputnim dopustiti da ga umijeaju u taj dinastiki spor. Nerijeena situacija kriara kod Lida uinila je da se raznorodni interesi usredotoe na jedan projekt, vrlo razliit od onog poetnog: Venecija, koja je teila za sve veom prisutnou na Jadranu, prihvatila je da kriari plate svoje putovanje samo ako pohod skrene prema Zadru kako bi dobila taj grad i ponovno uspostavila prevlast Serenissime (Naziv za Mletaku Republiku; prema Serenissima Repubblica di Venezia - Presvijetla Mletaka Republika, nap. ur. ), koju su njegovi stanovnici prekinuli predavi se ugarskom kralju. Vrlo je brzo izbio na povrinu ekonomski interes koji je na kraju potpuno nadvladao nad idealistikim poticajem prema Jeruzalemu, tako da je etvrti kriarski rat postao ista operacija osvajanja nautrb vrlo bogatog Bizantskog Carstva. Latini su opsjedali prijestolnicu Istoka i, nakon strane pljake, postavili na prijestolje novu carsku dinastiju francuske krvi koja e drati vlast vie od pedeset godina (1204. - 1261.). Nakon krvoprolia u Zadru i bratoubilakog napada na druge krane koji nije imao nikakve veze s ponovnim osvajanjem Svete Zemlje, Inocent III. je izopio kriare, a zatim je odluio oprostiti francuskim vitezovima budui da su bili prisiljeni na ta nasilja ucjenom Venecijanaca, koje je ostavio bez oprosta smatrajui ih pravim krivcima. Budui da je morao pasivno prisustvovati naglom razvoju dogaaja, jer je pohod odmah krenuo potpuno drugim smjerom od onoga radi kojeg je papa propovijedao kriarski rat, nakon osvajanja Carigrada Inocent III. se povjerio principu mudrosti da je bolje spasiti ono to se spasiti da, te je priznao vlast novog latinskog cara pod uvjetom da se, budui da nije mogao izbjei dramatino pljakanje grada, postigne bar okonanje izme. Papa je nametnuo novim poglavarima obvezu da se latinski obred ukorijeni na teritorijima carstva, cilj kojemu je on teio podravajui uvoenje triju redova u koje se najvie pouzdavao: templara, hospitalaca i cistercita. Dva vojna reda dobila su u posjed razne feude na grkom podruju; ta je povlastica bila vrlo nemila caru i njegovim vazalima jer iz njihova kuta gledanja, templari i hospitalci, budui da nisu vojno sudjelovali u zauzimanju Carigrada, nisu imali nikakvog prava na osvojene zemlje. Ako je na posve politikom planu etvrti kriarski rat uvelike zadovoljio elje sudionika, u svemu ostalome bio je veliki promaaj. Za Inocenta III., koji je s mukom progutao neoekivani ishod pohoda ne samo jer se tjeio ujedinjenjem Crkava, ve jer se i dalje, do samog kraja, obmanjivao da je zapadnjako osvajanje Bizanta uvod u ponovno osvajanje Jeruzalema. Bio je promaaj i za sam ideal kriarskog rata, budui da je uspjeno pokazao da je nadvladavanje mnogo konkretnijih interesa moglo odjednom raspriti i najbolje namjere.

Godinu dana prije svoje smrti, 1215. g., Inocent III. objavio je novi kriarski rat, nagovorivi tienika Fridrika II., sina cara Henrika IV. i Barbarossina unuka, da u Aachenu ispred papinskih legata uzme kri. Novi papa, Honorije III., nastavio je zadau svog prethodnika i skupio golemu vojsku kojoj se pridruio i ugarski kralj. Ali mladi njemaki car je i u Njemakoj i u Italiji bio zauzet suoavanjem sa svojim politikim neprijateljima tako da je pohod, nakon to ga je uzalud ekao, napustio Zapad bez njega. Budui da je prolo ve deset godina od polaganja zavjeta, Fridrik II. se jo jednom obvezao poi na Istok; ali i onda je razoarao papu ograniivi se na slanje flote sicilijanskih mornara u Akru da mu dovedu mladenku Mariju de Brienne. Pourivanja novog pape Grgura IX. natjerala su cara da 1227. g. konano krene na put, ali ukrcavi se kod Otranta odluio je odmah sii na kopno zbog epidemije koja je izbila na brodu. Taj novi potez povlaenja, do kojeg je dolo ak dvanaest godina nakon polaganja zavjeta, razljutio je Grgura IX. koji ga je protumaio kao stoti dokaz potpune nezainteresiranosti za kriarski rat, pa je kaznio cara ekskomunikacijom. Kada je u lipnju 1228. g., konano otputovao s pedeset laa, nastala je doista paradoksalna situacija jer je jedan izopenik vodio oekivano osloboenje Svetog groba. U Svetoj Zemlji Fridrik II. je stvarno postigao mnogo vie negoli operacije koje su se vodile posljednjih etrdeset godina, jer je u deset godina uspio postii da krani zaposjednu Jeruzalem, Betlehem i Nazaret, ostavivi muslimanima slobodan pristup Omarovoj damiji i preuzevi obvezu da nijedan zapadnjaki princ ne vri napade dolinom Nila. Ipak ti rezultati nisu proizali iz vojnog angamana ve su bili klauzule ugovora sklopljenog sa sultanom alKamilom s kojim je car, eklektik i veliki ljubitelj islamske kulture, uspostavio dobre odnose. Kad je u oujku 1229. g. Fridrik II. slobodno uao u Jeruzalem u baziliku Svetog groba i tamo uzeo krunu kralja Jeruzalema, izgledalo je da je taj miroljubivi ugovor o desetogodinjem unajmljivanju" Svetog grada samo carev raun s jedinim ciljem da dobije krunu kraljevstva. Crkvene vlasti u Svetoj Zemlji nisu shvatile beskrupuloznu genijalnost Fridrika II., pa su odbile prihvatiti njegovo krunjenje. Meu njima su bili i templari, u sukobu s carem zbog slobode misli i obiaja kojima se stalno razmetao, a i zbog njegova prekida s papinstvom. Uostalom, Fridrik II. je prezirao templare jer ih je smatrao nekom vrstom fanatika. Godine 1239., nakon isteka desetogodinjeg primirja, krenuo je iz Europe novi kriarski kontingent s namjerom da ponovno vojno zadobije u posjed Jeruzalem koji je Fridrik II., iako toliko osporavan, ipak priveo u kranske ruke. Arapska drava u Damasku zaposjela je grad, ali idue godine (1240.), kralj Navarre, koji je u pohodu igrao glavnu ulogu, postao je svjestan da je politika izopenog cara imala prednosti i poeo je raditi na tome da diplomatskim putem dobije starateljstvo nad Jeruzalemom. Njegovi napori, za kojima se povodio Rikard od Cornwalla, brat engleskog kralja (Autorica misli na Henrika III. (1207. - 1272.), nap. ur. ), budili su nade, kad je iznenada, 1244. g. kolona Turaka u egipatskoj slubi nanijela straan poraz kranima kod La Forbie. Otada, unato pobonim eljama, Sveti e grad biti sve udaljeniji od njihovih obzora. Godine 1245. okupio se u Lyonu veliki ekumenski koncil na kojem je papa Inocent IV. potvrdio apsolutnu potrebu novog angairanja na Istoku. Poruku je prihvatio naroito mladi francuski kralj Luj IX. Asketske naravi, zadojen dubokom duhovnou i sklon misticizmu, vladar je postao protagonist dvaju iduih kriarskih ratova, obaju bezuspjenih.

Dok je ostatak Europe ostao u biti hladan prema situaciji u Svetoj Zemlji, uvjeren da je gotovo nemogue razbiti kompaktnost koju je postigao islamski blok Sirije, Palestine i Egipta, mladi se kralj 1248. g. ukrcao i, nakon to se zaustavio na Cipru kako bi napravio plan osvajanja, napao je Egipat u Damietti, uspjevi osvojiti grad. Strateki dobar potez bio bi zatim napad na impozantni grad Aleksandriju, koji bi jamio kriarima posjedovanje vanog branika s kojeg bi krenuli u napad za osvajanje unutranjosti. S obzirom na to da je bio loe savjetovan ili moda nedovoljno iskusan, vladar je, naprotiv, dopustio da ga nagovore da krene prema Kairu. U prosincu je stigao blizu al-Mansure, ali tu se kriarski rat zaustavio, a kranske su jedinice bile prisiljene na iscrpljujui rat meu kanalima Nila, sve do poraza u kojem je vladar zajedno sa svojom braom pao u islamsko zarobljenitvo. Osloboen nakon plaanja goleme otkupnine, 1254. g. Luj IX. se vratio u domovinu: Zapad je postao nezainteresiran za pothvat, a smrt njegove majke Blanche de Castille, regentice u ime dalekog sina, dovela je do izbijanja pobune u kraljevstvu. Tijekom ezdesetih godina trinaestog stoljea uspon jednog drugog karizmatinog islamskog vojnog poglavara, sultana Baibarsa, nanio je ostacima kranskog kraljevstva u Svetoj Zemlji smrtni udarac. Rukn al-Din Baibars bio je Turin kumanskog plemena, goleme tjelesne grae, ija je tamna koa tvorila neobinu suprotnost s plavom bojom njegovih oiju. Stigao je u Siriju kao mladi rob i ponuen je na prodaju emiru u Hami, kojem se inio odvie nezgrapan za dvor, ali opazivi njegovu fiziku snagu i inteligenciju, kupio ga je da bi ga ponudio sultanovoj mamelukoj strai. Tamo je imao prilike iskazati svoje kvalitete i, nakon pobjede nad kranima 1244. g., stekao je znatnu slavu. Osvojivi vlast u Egiptu, a zatim i u Damasku, izmeu 1265. i 1272. godine, s praktiki nezaustavljivim napredovanjem zauzeo je sva kranska uporita i sveo Outremer na maleni komad zemlje oko Akre. Cezareja i Haifa ubrzo su pale, a za njima su slijedili bogati grad Jaffa i templarski dvorac Beaufort. U proljee 1266. g. pala je i Kneevina Antiohija, prva od latinskih drava osnovanih u Svetoj Zemlji, koja je uspjela ak 171 godinu odolijevati munoj agoniji Outremera. Baibarsov bi idui potez neizbjeno bio napad na Akru. Pojava novog kriarskog pokreta u Europi koji je, potaknut traginim vijestima to su stizale s Istoka, naveo na odlazak Jakova I. Aragonskog i Luja IX., rodila je izvjesnu nadu u prekid nezaustavljivog islamskog napredovanja. Aragonski vladar krenuo je iz Barcelone s monom flotom, koju je oluja teko otetila, prisilivi ga na povratak, dok su njegova dva nezakonita sina uspjela dovriti ostatak putovanja i pridruiti se ostatku kranskog kontingenta. Luj IX. krenuo je iz Aigues Mortesa u srpnju 1270. g., dogovorivi putovanje s bratom Karlom I. Anuvinskim, kraljem Sicilije, koji je, meutim, bio vie zainteresiran za skretanje pohoda prema Carigradu, da bi za sebe povratio bizantsko prijestolje koje je bizantski car Mihajlo VIII. Paleolog 1261. godine bio ponovno osvojio. Luj IX. se iskrcao u Kartagi i krenuo prema Tunisu, obmanjujui se varljivim raunom da bi preobraenje tuniskog kneza ili barem savez s njime mogao jamiti kranima valjanu podrku protiv Egipta. Ali kuga, koja je izbila u logoru, dovela je do kraljeve smrti 25. kolovoza, a njegov brat Karlo Anuvinski, preuzevi zapovjednitvo, iskoristio je postignute slabe rezultate da nametne sultanu Tunisa plaanje danka kao kralju Sicilije. Zatim se vratio u Europu, a za njim i kranski kontingent koji se rasprio im su stigli do obala Sicilije.

Templarski red je uvijek imao neprijatelja podmuklijih od samih islamskih pljakaa zbog kojih je stvoren; radilo se o politikim klevetnicima - openito uglednim osobama u krugu kranskog drutva - koji su, iz razliitih pobuda, imali razloga za neprijateljstvo prema redu. Izvanredne povlastice koje su ve od Inocenta II. zajamene privilegijom Omne datum optimum, kojoj su proirenja pridodali kasniji pape, osigurale su Hramu politiku i sudsku autonomiju. Ne treba se uditi to je visoko sveenstvo iz pokrajina gdje su se nalazile najvanije prebende, razoarano nemogunou da trai posebne usluge od tih monih uvara novca i naoruanih ljudi, smatralo neprilinom potpunu neovisnost redovnika-ratnika, ak i u odnosu na nadbiskupa. Porezne olakice koje su dane redu same po sebi nisu bile prave olakice; zapadno drutvo plaalo je povremeno Crkvi desetinu svojih prihoda koja je u doba kriarskih ratova bila namijenjena papinstvu upravo u korist ratnog angamana na Istoku. Sami templari nisu posjedovali nita, budui da, kao to smo vidjeli, njihovo vlasnitvo nije moglo nadii vrijednost od 4 denara po statutu i svi su se prihodi morali namijeniti vojnom nastojanju za Svetu Zemlju. Darivati Hram, uz mogunost da se ne plaaju porezi, znailo je, dakle, financirati kriarski rat. Tijekom XII. stoljea zapadnom je ekonomijom jo uvijek prevladavala zemljoradnja, a razvijao se i trgovaki sektor, ali jo uvijek vrlo daleko od razine koju e dosegnuti potkraj srednjeg vijeka. Sustav templarskih prebendi, zasnovan na poljoprivrednom zakupu koji je nalikovao modelu cistercitskih zajednica (grange), izgledao je kao mrea farmi s visokim prinosom od kojih je svaka proizvodila razliitu robu ovisno o prirodi podruja; naravno, za rat na Istoku bili su potrebni oruje i konji, a potrona roba, osim malog broja plodova, nije mogla podnositi dugotrajno putovanje morskim putem, pa su stoga templari bili prisiljeni zamijeniti ta dobra za novac, koji je njihov glas ratnika obino titio od gusarske opasnosti. Stigavi u Svetu Zemlju, prevezeni kapitali su se mijenjali u ivene namirnice, stoku i druga potrebna dobra na trnicama Bliskog istoka. U interesu reda i samog kriarskog rata bilo je neophodno da sve te operacije ne zavre gubitkom ve da se vodi rauna o mogunosti teta (na primjer brodolom) i predvidi adekvatni viak zarade kako bi se pokrili mogui rizici. Proizvodi porijeklom iz grangea na raznim europskim tritima bili su vrlo povoljni upravo stoga to je red uivao olakice koje obino drugi proizvoai, naroito svjetovni, ali i samostani, opatije, biskupije i ostali crkveni centri nisu imali: cijene koje je nametnuo Hram, da se izrazimo modernim izrazima, bile su vrlo konkurentne. Tome se pridruivala naklonost puka, nebeska slava koju su zasluili redovnici-ratnici poginuli za obranu Svetog groba, koju su prema teolokom principu zajednice svetih mogli uivati i obini plemii, zanatlije i svjetovni seljaci koji su se eljeli duhom pridruiti redu. Velika obitelj Hrama sastojala se ne samo od zareenih redovnika, ve i od mnotva svijeta koji je traio i dobio pridruivanje, podravao ga svojim milodarima i obino pohaao templarske crkve primajui sakramente, a, kad je bilo mogue, i sahranu. Proirio se i jedan naroiti tip vokacije in extremis, uinjen za one koji su u svjetovnom ivotu imali takve dunosti da nisu mogli ui u red, ali su ipak eljeli barem umrijeti kao templari. Ti svjetovnjaci su polagali zavjet na samrti, postajali su redovnici Hrama, iako za kratko vrijeme, i primali su nakon smrti sve poasti i molitve namijenjene subrai. Donacije pridruenih i templara in extremis stoga su izazivale zavist i negodovanje redovnika drugih vjerskih redova i svjetovne Crkve. Treba uzeti u obzir da je i samo pohaanje crkava Hrama od strane vjernika donosilo redu onaj prilog koji se prije slijevao u katedrale, upe i u samostanske crkve. Te znaajne povlastice ve su izazvale negodovanje u

sredinjim desetljeima XII. stoljea, odnosno kad je Hram bio na svom vrhuncu: ali onda je zapadno drutvo vrlo strastveno podravalo red, a slava njegova imena inila je da klevetnici izgledaju kao neznatna manjina puna neopravdane zavisti. Vilim, nadbiskup Tira, bio je prvi ugledan glas u neskladu s tim zborom pohvala templarima u drugoj polovici XII. stoljea. Roen u Siriji oko 1130. g., putovao je po Italiji, nauivi latinski, grki i arapski, zaredio se postavi ambasador pri dvoru u Carigradu, a zatim kancelar Jeruzalemskog Kraljevstva. Po zapovjedi kralja Balduina sastavio je oko 1173. g. vano djelo pod naslovom Povijest Outremera, a tek dvije godine kasnije povjerena mu je vana biskupska katedra grada Tira. Iako je bio korektan povjesniar koji se sluio dokumentima arhiva kako bi dao tonu verziju injenica, Vilim zacijelo nije volio templare i predbacivao im je, kao lan visokog sveenstva Svete Zemlje, potpunu neovisnost u odnosu na crkvenu hijerarhiju Outremera. Vrlo vaan izvor za rekonstruiranje povijesti reda na njegovim poecima, ali ne uvijek objektivna, Povijest Outremera Vilima iz Tira daje junaku sliku ranih templara, siromanih, poniznih i pokajnikih, da bi zatim zakljuio kako su ih prevelike povlastice i novac koji su nagomilali njihovi nasljednici uinili oholima i tromima. Iz potpuno razliitog podruja, odnosno iz Walesa, potjecao je drugi klevetnik" Hrama, koji je u svakom sluaju stekao svoje mjesto u povijesti polemika protiv vojnih redova. Zvao se Walter Map i bio je klerik koji je pripadao pratnji engleskog kralja; roen oko 1140. g., nije dobro poznavao stvari na Istoku, ali je u svojoj irokoj pjesnikoj i satirikoj produkciji, vie puta napao poroke vojnih redova, posebno kritizirajui nadutost i bogatstvo vitezova, koje je bilo neprimjereno, uzevi u obzir izvorni duh reda. Walter Map je napisao djelo s vrlo rjeitim naslovom koji je odmah davao ideju o cilju kojem se morao pokoravati: De nugis curialium, odnosno ogovaranja dvorana". Ta zbirka portreta, obiljeena satirom i proeta izriito zajedljivim duhom, ironizirala je cijelo drutvo, inzistirajui posebno na porocima cjelokupnog sveenstva, od seoskih popova do pape; dakle, njezina se kritika uope nije namjeravala usmjeriti izriito protiv templara. Ipak, udarila je peat kulturi vremena jer su njezine otrovne opaske bile otroumne i bar djelomino zasluene. Nakon Hattina i prvih desetljea trinaestog stoljea, dok su nade u ponovno osvajanje Jeruzalema sve vie splanjavale, polemike protiv vojnih redova postavljenih na elo obrane Svete Zemlje postajale su sve intenzivnije, a naroito su prestale biti samo ljutita ogovaranja koja su potjecala iz dvorskih sredina. Najtei ideoloki napad na Hram u prvoj polovici trinaestog stoljea doao je iz djela redovnika opatije St. Albans, Matthewa Parisa. Ugledna linost u svojoj sredini, vjet ne samo u knjievnosti, ve i u slikarstvu i u zlatarstvu, uivao je naklonost engleskog kralja Henrika III., koji je esto traio od njega savjet u vanim politikim i crkvenim pitanjima, a uivao je potovanje i pape Inocenta IV. koji mu je (1248.) povjerio zadatak da ode u Norveku kako bi reformirao opatiju St. Benet Holme. Skupio je nasljedstvo svojih prethodnika u pisanju kronike svetog Albana, nastavivi rad posljednjega koji je na njoj radio, Rogera od Wendovera, ali se istaknuo hrabrou i ivou kojima je znao raspravljati o temama svog vremena, zahvaljujui i svom zrelom politikom iskustvu. Chronica maior Matthewa Parisa, koju jo danas mnogi smatraju najboljom meu engleskim kronikama tog razdoblja, takoer je globalna polemika o cijelom drutvu, a naroito o sveenstvu, s otrim opaskama ak i o kralju i njegovim miljenicima. Ipak su kritike kojima se okomio na templare bile najee, tako da su znanstvenika Alaina Demurgera navele na pomisao da su se okaljali sa svih sedam smrtnih grijeha. Vrhunac reda, slavno razdoblje u kojem je cijelo kransko drutvo poistovjeivalo templare s junacima

vjere, uvarima mjesta i najsvetijih ostataka kranstva, bilo je na zalasku.

Kljune godine Baibarsova uspona izazvale su teke optube koje su dolazile ak iz samoga reda, demoraliziranog ponovljenim vojnim promaajima, i sve vie uvjerenog da Jeruzalem vie nikada nee biti povraen. Nakon jednog poraza, templarski pjesnik Ricaut Bonomel napisao je svoju pjesmu pod naslovom Ir'e dolors, iji otri akcenti jasno doaravaju razinu koju su dosegli bijes i razoaranje redovnika-ratnika: .. .jer ni kri ni kranska vjera ne pomau mi niti me tite od zlih Turaka, nek su prokleti od Boga! Stoga, ini se, po onome to svatko moe vidjeti, da im Bog eli pomoi, na nau tetu. Papa je velikoduan u dijeljenju oprosta danih Karlu i Francuzima, da se bore protiv Lombarda, ali pokazuje veliku krtost prema nama ovdje, jer im on oprata uzimanje kria, u zamjenu za plaanje u livres tournois. I tko god eli zamijeniti hodoae za rat u Lombardiji, dobit e doputenje naeg legata, jer oni prodaju Boga i oprost za novac. Nakon to je Baibars sveo Outremer na malenu dravicu sa samo etiri tvrave, kritika vojnih redova napustila je satiriki anr i postala zabrinjavajua tema vanjske politike o kojoj se raspravljalo na svim dvorovima Europe: zapadno drutvo koje je trpjelo privilegije, a ponekad ak i uobraenost redova u ime slube u zatiti Svete Zemlje, nije vie bilo raspoloeno podnositi njihove promaaje. Na vie se mjesta razmiljalo na koji nain vratiti na najviu razinu djelatne sposobnosti dvaju najjaih redova, templara i hospitalaca, argumentirajui da bi njihovo spajanje u jedno jedino tijelo smanjilo trokove, poboljalo efikasnost, a naroito izbjeglo nezgodni problem za koji su, naalost, oba reda bila odgovorna: njihovo stalno suparnitvo koje je, iako esto preuveliavano od klevetnika, u svakom sluaju doprinosilo kompliciranju ve ionako teke situacije Latina na Istoku. U Jeruzalemskom Kraljevstvu dva su reda uivala vie ili manje ravnopravan ugled i mo, budui da je jedan bio zaduen da bude avangarda kranske vojske, a drugi odstupnica; najviu ast da u procesiji prate najsvetiju relikviju, fragment drveta Pravog kria, imali su - kao to smo vidjeli - zajedno jedan templar i jedan hospitalac, a visoki krugovi obaju redova imali su pravo glasa u najvanijim pitanjima kraljevstva. Sve to stvorilo je natjecateljski duh, ali i navelo dostojanstvenike da se upuste u razne politike sporove na suprotnim stranama. Hijerarhija Hrama, ba kao i ona Bolnikog reda, nisu ostajale izvan velikog broja napetosti, zavjera i spletki koje su muile povijest Outremera: lokalni dinastiki ratovi esto su se odvijali uz sudjelovanje tih dvaju redova koji su, naravno, bili zainteresirani da prevlada neki njima povoljni vladar. Daleko od toga da su ostale stvar Istoka. Odjek tih spletki stizao je do uha papinstva i raznih vladara Europe, to je kodilo etikoj slici i jednoga i drugog reda. Najprihvaenije miljenje, u skladu s idejom da je dokolica majka svih poroka, bilo je da dva reda svoj moralni pad duguju ratnoj neaktivnosti: dakle, postajala je hitna potreba za

reformom koja bi im u novom institucionalnom svojstvu vratila snagu i slavu kojom su se nekad odlikovali. Najpovoljnija situacija za raspravljanje o tim planovima bio je veliki koncil odran u Lyonu 1274. g., koji je trebao raspravljati o drugim vanim istonim problemima kao to je ujedinjenje grke i katolike Crkve, a koji je organizirao papa Grgur X. (Tebaldo Visconti, 1272. - 1277.), osobno jako zainteresiran za rjeavanje krize Outremera. Tebaldo je sudjelovao u Drugom kriarskom ratu Luja Svetog, a zatim je, budui da se taj kriarski pohod nakon vladareve smrti izjalovio, odluio otii u Palestinu s prvoroencem engleskog kralja koji je sam nastavljao pohod. U kasno proljee 1271. g. mogao se iskrcati u Akri, odakle je ve tri mjeseca kasnije morao isploviti jer mu je Kolegij kardinala javio da je izabran na papinsko prijestolje. U Lyonu se o ujedinjavanju vojnih redova raspravljalo kao o meunarodnom pitanju. Otvorile su se rasprave, iznosili su se prijedlozi, bila su pozvana i dva elnika templara i hospitalaca: obojica su se pokazala apsolutno protivna stapanju, a templarski veliki metar Thomas Berard dao je napisati efikasni memorijal odgovora u kojem je, iako naglaavajui da Hram pripada papi, pa e, dakle, njegovi ljudi u svakom sluaju biti podloni njegovoj volji, izjavljivao da je stapanje samo smicalica europskih kruna kako bi osigurale sebi kontrolu nad redovima u svojim kraljevstvima. Na istoj valnoj duljini nalazio se i aragonski kralj Jakov I.; prisiljen braniti svoje kraljevstvo od borbenih susjeda Saracena koji su i dalje drali pod kontrolom juni dio Iberskog poluotoka, kralj je uvijek podravao rast dvaju vojnih redova do te mjere da bi, slijedei pretpostavku o stapanju, novi red postao ekonomski i vojno tako jak da bi predstavljao ozbiljnu politiku prijetnju i samoj kruni. Zbog protivljenja kralja i dvojice elnika, koje je uslijedilo kratko vrijeme nakon smrti pape kriara, projekt nije uspio; godine 1291. pad Akre, posljednjeg branika kranske prisutnosti u Svetoj Zemlji, znaio je kraj Outremera i zadao smrtni udarac asti vojnih redova. Veliki metar Hrama, Gillaume de Beaujeu, pripadnik najvieg francuskog plemstva i velianstveni primjer vitekih vrednota i kranskih vrlina, umro je u pokuaju da spasi grad i drugovi su ga sahranili u crkvi reda, malo prije nego to su templari, posljednji napustili grad u plamenu. Ali ni slavna reputacija Gillaumea de Beaujeua, poznatog po junatvu i velikom broju milodara koje je davao, ni asno ponaanje templara nisu mogli izbrisati gorku istinu: kriarski rat je potpuno propao. Templari i hospitalci su se povukli na Cipar, otok koji je po svom poloaju predstavljao izvrsnu predstrau odakle su mogli prouavati situaciju u Siriji i Palestini te planirati vojne intervencije; teutonski vitezovi, naprotiv, posvetili su se koloniziranju istone Europe. U meuvremenu na Zapadu se stari plan o stapanju templara i hospitalaca neizbjeno vraao na snagu. Ovaj se put nije radilo o jednostavnim pretpostavkama, ve o stvarnim planovima koje su, u nekim osnovnim crtama, podravali mnogi pobornici: naroito je projekt koji je izradio krug Karla II. Anuvinca uvjeravao da bi zajedniki elnik morao biti sin neke od kranskih kraljevskih obitelji koji bi zatim postao kralj Jeruzalema. To se u sutini slae s idejom velikog katalonskog pisca rasprava Ramona Lulla, koji je predlagao da se imenuje novo tijelo Reda Duha Svetoga i preporuivao je, potujui zavjet istoe kojeg su se drali redovnici templari i hospitalci, da budui elnik bude neki obudovjeli ili neoenjeni kralj. Na koncilu u Arlesu 1292. godine papa Nikola IV. ak je naredio da se dva reda ujedine, ali su velik broj materijalnih tekoa i smrt pape sprijeili da se ta odluka ostvari; dva neposredna nasljednika Nikole IV., Celestin V. i Bonifacije VIII., nali su se u takvim okolnostima, da su nuno morali zanemariti problem stapanja, a on e se dramatino vratiti na scenu nekoliko godina kasnije, jo uvijek nerijeen, ali ovaj put kao glasnik dramatinih

posljedica.

Do smrti pape Nikole IV. dolo je 4. travnja 1292., samo godinu dana nakon to je pad Akre potpuno osujetio sve njegove napore da rijei krizu na Istoku i pomiri grku Crkvu s rimskom. Apostolsko nasljeivanje pokazalo se vrlo tekim: papa je uvelike podravao aristokratsku obitelj Colonna koja se nije libila sluiti papinskom naklonou za svaki svoj interes, izazivajui skandale i openito tjerajui u oaj visoke redove crkvene hijerarhije. Okupivi se da izaberu novog papu, kardinali su bili sloni o potrebi odabira izrazito duhovne linosti, pa i nautrb politikih i vladalakih vrlina, linosti koja e obuzdati zla koja su posljednjih desetljea sve jae pogaala papinstvo: posebno prodavanje oprosta (simonija), te nepotizam, odnosno protuzakonito proteiranje roaka, neovisno o njihovim sposobnostima. U kolektivnom su pamenju tog vremena odjekivala proroanstva franjevakog redovnika s poetka XIII. stoljea, Gioacchina da Fiore: dolazak novog doba, obiljeenog prevladavanjem Duha, zapoet e izborom aneoskog pape", potpuno svetog ovjeka koji e izvesti Crkvu iz krize. Potaknuti konkretnim potrebama i zavedeni joakimovskim (Prema Joachimu da Fioreu, nazivu po kojem je Gioacchino da Fiore bio poznat u Europi, nap. ur. ) mistinim utjecajima, kardinali Svetog kolegija izabrali su za papu franjevakog pustinjaka Pietra dal Morronea, koji je ivio u stalnoj duhovnoj osami kod brda Fumone. Njega je potivao i osobno posjeivao i napuljski kralj Karlo II. Anuvinski, a mnogi su ga ve smatrali svecem. Novoizabrani papa, koji je uzeo ime Celestin V., primio je tijaru samo zbog jakih pritisaka Kolegija i svog omiljelog duhovnog sina, napuljskog kralja. Ali pustinjak, silom otrgnut iz svoje pilje i postavljen da vodi sloene politiko-administrativne mehanizme ivota u kuriji, ubrzo se naao kao riba na suhome. Crkva je u to vrijeme bila golemi nadnacionalni organizam koji je iziskivao velike napore usklaivanja, ali i znaajnu diplomatsku sposobnost. Vie od bilo ega Pietro dal Morrone se nalazio u nedoumici zbog politikih inicijativa koje su ga prisiljavale da vri odabire i preuzima odgovornosti koje su duboko poniavale njegovu asketsku narav. Osjeajui se potpuno neprikladnim za takvo neto, Celestin V. se potpuno pouzdavao u sposobnosti suradnika koji su mu ulijevali povjerenje, a njegovo veliko neiskustvo navelo ga je da unapreuje osobe vrlo sumnjive reputacije, tako da je, kratko vrijeme nakon njegova stupanja na papinsko prijestolje, ak i Karlo II. Anuvinski, koji je zagovarao njegovo imenovanje, morao popustiti pred oevidnou da je dobri pustinjak postao teret za Crkvu. Briljivo se prouavalo predvia li kanonsko pravo mogunost da papa odustane od svog poloaja, pa su s tim ciljem konzultirani najbolji pravnici tog vremena koji su bili ili linosti iz Kurije, protagonisti papinske politike, kao to su kardinal Benedetto Caetani i Jean Lemoine, ili izvanjski, kao to je pravnik Pietro Giovanni Olivi koji je pripadao spiritualcima, radikalnoj kongregaciji franjevake obitelji koja je zagovarala povratak na nevinost i na strogost pravila svetog Franje. Iako su imali dijametralno oprenu viziju svijeta i Crkve, ta tri ugledna pravnika na kraju su se sloila da je papino odustajanje bilo mogue; postojala je, naime, razlika izmeu apostolske karizme koja e u svakom sluaju ostati u

ovjeku, i funkcije, koje e se zapravo odrei. Pritisnuti potrebom da se nastavi papinsko upravljanje, gotovo paralizirano tijekom pet mjeseci papinstva Celestina V., a moda i kao reakcija na njegovu politiku i diplomatsku nesposobnost, kardinali su ratificirali dekret o abdikaciji i pristupili biranju nasljednika, najspretnijeg, najpripremljenijeg i najambicioznijeg meu njima - Benedetta Caetanija, koji je uzeo ime Bonifacije VIII. (1294. - 1303.). Novoizabrani papa bio je vrlo iskusan ovjek u svjetskim" stvarima, ako shvatimo taj izraz u njegovu najboljem smislu i odbacimo pretjerivanja nesklone kritike, koja je tijekom stoljea prokrila sebi put, budui da su je prihvatili ljudi poput Jacoponea da Todija i Dantea Alighierija. Suvremena je historiografija pokazala da ta dva slavna pjesnika, iako u dobroj vjeri, nisu bila nimalo objektivna prema Bonifaciju VIII., koji je za obojicu predstavljao pravog politikog neprijatelja. im se uspeo na papinsko prijestolje, Bonifacije VIII. je opozvao povlasticu koju je Celestin V. udijelio spiritualcima, kojima je pripadao Jacopone, da ive odvojeni od ostatka franjevake obitelji. Taj je zahtjev za autonomijom izraavao otvorenu moralnu osudu manjine prema samom redu. to se pak tie Danteove mrnje, Bonifacije ju je izazvao podravajui povratak crnih gvelfa (Nakon to su gvelfi 1289. g. porazili gibeline, sami su se podijelili na crne i bijele; crni su i dalje podravali papu, a bijeli su bili protiv papinskog utjecaja, nap. ur. ) u Firenzu: papa je razmiljao kao elnik rimske Crkve, pa je zbog toga u borbi izmeu firentinskih politikih frakcija izabrao stranku korisniju za ustanovu iju je dunost obnaao, a taj je izbor kasnije izazvao osvetu crnih gvelfa nad njihovim suparnicima, pa je tako i Dante Alighieri bio poslan u progonstvo. Benedetto Caetani je pripadao jednoj od najmonijih obitelji rimske aristokracije, bio je jedan od najboljih pravnika svog vremena i dugo je sluio u diplomaciji Svete Stolice postavi cijenjen zbog svojih posrednikih sposobnosti. Do njegova izbora dolo je u vrlo kratko vrijeme jer je gotovo odmah postignuta suglasnost o njegovu imenu, a zatim ju je prihvatio i ratificirao cijeli Kolegij, ukljuujui i kardinale Pietra i Giacoma Colonnu koji su pripadali drugoj monoj rimskoj enklavi, suprotstavljenoj Caetanima vrlo estokim suparnitvom. Prve dvije godine vladanja nije bilo problema, a i dvojica Colonna su aktivno suraivala s novim papom u voenju Kurije. Ali, 1297. godine, dolo je do neugodnog incidenta koji je duboko poremetio njihove odnose, a koji se vrlo nepovoljno razvio i zbog povezanosti sa zamrenim pitanjima meunarodne politike. Kad se Bonifacije VIII. popeo na papinsko prijestolje, papinske su blagajne bile prazne, stoga je on dao podignuti novac iz glavnog sjedita svoje obitelji u Anagniju, s nalogom da se dopremi u Rim. Za vrijeme prijevoza banda, na ijem je elu bio lan obitelji Colonna, napala je konvoj, odnijevi i zlato i mazge koje su ga prevozile. Bonifacije VIII. odmah je pozvao dvojicu kardinala Colonna na ispitivanje da odgovaraju o onome to se dogodilo, ali oni su, umjesto da se pojave, pobjegli u Lunghezzu, odakle su napisali i razaslali spis optube. Taj dokument, poznat kao proglas iz Lunghezze", otkrivao je neke nedoputene zakulisne spletke do kojih je dolo pri izboru Bonifacija VIII. i koje su zapravo osporavale njegovu valjanost.

Godine 1294. francuski kralj Filip IV. Lijepi napao je feud Gascogne, na jugozapadnom sektoru francuske pokrajine, s namjerom da ga de facto, a ne samo de iure pripoji svom kraljevstvu. Uinivi to izazvao je spor s engleskim kraljem, vlasnikom tog feuda, to je neposredno dovelo do ozbiljnog sukoba, a dugorono bacilo Francusku u tragediju Stogodinjeg rata. Filip Lijepi je na taj nain prekinuo politiku tradiciju koja je sezala do njegova djeda Luja IX., koji je naao put za rjeavanje problema tog prostranog i bogatog teritorija tako da ga je prepustio engleskom vladaru, ali se formalno i dalje nalazio unutar Francuskog Kraljevstva. Rjeenje, koje su povjesniari nazvali feudalni kompromis", temeljilo se na spretnom dogovoru vrlo srodnom idealistikom karakteru Luja Svetog za kojeg je osobna ast predstavljala mnogo vie od politikog jamstva. On je nametnuo prisegu vjernosti engleskom kralju, koji je, dakle, i dalje ostao vlasnik Gascogne, ali i vazal francuskog kralja. Meutim, krajem trinaestog stoljea, s dubokim promjenama u drutvu i u politikoj misli francuskog dvora, taj je drevni pakt koji je sklopio Sveti kralj poeo izgledati neprikladno. Vremena su se brzo usmjeravala prema posvjetovljenju vlasti i definitivnoj afirmaciji nacionalnih drava, pa su stoga mnoge temeljne toke starog srednjovjekovnog politikog poretka dovedene u pitanje. Kratko vrijeme nakon poetka sukoba vrlo skupi rat izazvao je krizu financijskog sustava zemalja u sukobu, pa su i Filip Lijepi i engleski vladar bili prisiljeni donijeti hitnu odluku, odnosno oporezovati sveenstvo svog kraljevstva, iako je ono bilo osloboeno poreza na osnovi vrlo starih povlastica koje su se uvijek potivale. Otri protesti sveenstva doprli su do pape Bonifacija VIII. koji je odmah zagrmio dvojici vladara da crkvena dobra ne mogu sluiti zadovoljavanju interesa svjetovnih vlasti te im je zaprijetio izopenjem. Francuska strana je vrlo loe primila papinsku reakciju shvativi je kao prepreku doputenom i potrebnom manevru u interesu kraljevstva; ukratko papa je izazvao vrlo otru raspravu o pravima krune i papinstva koja je nadilazila jednostavno fiskalno pitanje. Ako je Bonifacije VIII. potvrdio tradicionalno poimanje teokratskog tipa koje je onemoguavalo papi, budui da je Kristov vikar na zemlji, pravo i dunost da ispravlja vladare u njihovim prekoraenjima, Filip Lijepi je odgovarao iznosei novu ideoloku orijentaciju koja je vladara smatrala suverenim vladarom u njegovu kraljevstvu, odnosno autoritetom potpuno lienim obaveza i nezavisnim od bilo koje druge vlasti: superiorem non recognoscens. Nakon vrlo otrih poetnih tonova, vezanih uz razliito poimanje principa odnosa meu vlastima, pitanje se postupno usmjerilo prema traenju rjeenja za konkretni sluaj. Jedno izaslanstvo francuskog sveenstva otilo je u Rim poaliti se papi zbog kritinog stanja zemlje i traiti od njega da izae u susret vladarevim potrebama, pa je Bonifacije VIII. ublaio svoj stav tvrdei da svjetovni vladari ne mogu povrijediti prava Crkve, ali ipak dopustivi nametanje poreza sveenstvu kraljevstva ako se radilo o spaavanju zemlje iz tekog poloaja. Kao potvrdu mira koji su svi eljeli, papa je dopustio kanonizaciju Luja IX., to je unuk Filip tako arko elio. Premda se obzor vanjske politike razvedravao, papa se morao suoiti s tekim problemom unutranjeg osporavanja. Godine 1298. Bonifacije VIII. naao se u financijskim tekoama zbog rata protiv kardinala Colonne, koji je izbio u okviru starog sukoba u kojem se njihova obitelj nala nasuprot papinoj. Papa je tada odluio zatraiti potporu od 12.000 zlatnih forinti od templara i hospitalaca, obrazlaui da takva gesta spada u njihove obaveze.

Doista, vojni redovi su se zavjetovali da e braniti vjeru, a sada je vjera traila da bude spaena od dvojice kardinala koje je papa proglasio otpadnicima koji napadaju Crkvu dovodei u pitanje legitimnost njezina poglavara. Hram je platio odmah i bez previe raspravljanja, vjeran svom pravilu prema kojem je papa gospodar reda odmah iza Isusa Krista. Hospitalci su dali manje, ali papa im nije zamjerio, niti je odvie navaljivao. Hospitalcima je doista prvenstveni poziv bio pomaganje bolesnim hodoasnicima, a tek kasnije su preuzeli vojnu zadau u obrani Svete Zemlje. Dakle, osjeali su se vie obavezni pruiti doprinos negoli pobrinuti se za troak, pa Bonifacije VIII. nije nita prigovorio, ograniivi se komentirati da su iznos uplatili prvenstveno templari. Takvom gestom templarski je red ostao vjeran svom kodeksu asti, pokazujui da mu je i dalje vana njegova prisutnost u okviru kranstva kao branik papinstva u krizi, iako mu meunarodna situacija vie nije doputala da bude koristan u vojnoj obrani Svete Zemlje kao nekad. Ta je uloga mogla dati redu novo mjesto u zapadnom drutvu usmjerenom prema modernom dobu, ali burni dogaaji do kojih je dolo kratko vrijeme nakon toga dramatino su prekinuli njegov daljnji razvoj.

Godine 1301. dolo je do vanog dogaaja koji je znatno pogorao ve nesigurne odnose izmeu Bonifacija VIII. i Filipa Lijepog. Bernard Saisset, biskup francuskog grada Pamiersa, podigao je glas protiv niza kraljevih zlouporaba na raun francuskog sveenstva pa si je ak dopustio i ne ba ljubazne komentare na raun samog kralja, koji je po njegovu sudu bio velianstvena marioneta u rukama ministara: Kralj nalikuje kraljevskoj sovi, najljepoj od svih ptica, ali nita ne vrijedi. Sposoban je samo buljiti u ljude, a da nita ne govori." utljiv, zatvoren u sebe i tuan nakon smrti supruge, religiozan na krut i gotovo fanatian nain, kralj je prepustio javne poslove onima koje je izabrao, pa je vjerojatno ostavljao dojam velike moralne strogosti i politike nesposobnosti. Biskupova razmatranja moda nisu bila neosnovana, tako da su danas u nekim historiografskim krugovima skloni ak i vjerovati da je Filip Lijepi postupno abdicirao od stvarne vlasti prepustivi vladanje zemljom pravnicima iz svog Vijea. Ali ona uvredljiva miljenja biskupa iz Pamiersa bila su potpuno neumjesna i stoga to su ih pratile polemike i arke na samom dvoru. Ukratko, Bernard Saisset je bio optuen za uvredu velianstva i osuen na smrt po kraljevskoj zapovjedi, a da se pritom uope nije konzultiralo papu, koji je, prema zakonu, bio jedini koji je mogao suditi sveeniku. Neizbjena papinska reakcija izazvala je sukob s francuskom krunom i osporavanje od strane kardinala Colonna, emu treba pridodati ve postojei sukob s francuskim Vijeem. Bonifacije VIII. bio je vrlo nezgodan iz dva razloga. U prvom redu posjedovao je nedvojbeno neke ljudske mane koje su, osobito nakon iskustva s aneoskim papom" Celestinom V., bile vrlo uoljive. Ambicija, elja za vlau i raskoi, velianstvena vizija uloge poglavara Crkve koja ga je navodila da daje prednost nekim, pa ak teatralnim vidovima; poput zapanjujue revolucije tijare koju je papa nosio kao simbol primata, a koju je iz dragocjenog, ali jednostavnog pokrivala za glavu Bonifacije VIII. preobrazio u pravu zlatarsku riznicu, vrlo teku i ukraenu rubinom dojmljive veliine i vrijednosti. Ali nisu papine raskoi, pa ni njegove ljudske slabosti uznemiravale francusko Vijee: drugi razlog, onaj pravi, bio je puno ozbiljniji. I Francuska i Colonne su shvatili da je u nekim pitanjima papa bio nepopustljiv, stoga bi bilo potrebno ukloniti ga kako bi se postiglo ono to su eljeli: a izbor do kojeg je dolo nakon velikog odbijanja", dakle, u potpuno izvanrednim okolnostima u povijesti Crkve, davao je priliku za dokazivanje da se ne radi o zakonitom pontifikatu. Sr problema bio je da je Bonifacije VIII., u logici eljezne teokracije, imao vrlo visok pojam o Rimskoj crkvi, kao dominantnoj ustanovi u duhovnom i svjetovnom smislu, pa je hrabro branio povlastice njezine vrhovne vlasti. Francusko Vijee razradilo je sasvim oprenu politiku viziju koja je u sredite stavljala dravu i teila joj je dati primat unutar kranskog drutva. Francuski vladar potjecao je od blagoslovljene dinastije Klodviga, koji je prema tradiciji bio posveen udesnom krizmom koju je sam Duh Sveti u liku golubice donio s neba. Dakle, francuski kraljevi izvodili su svoj suverenitet direktno iz Boje volje i njihovo dostojanstvo je u duhovnom smislu bilo vie od onoga svih ostalih vladara, stoga je, prema ideolozima Filipa Lijepoga, bilo pravedno da vladar postigne i politiko prvenstvo nad kranstvom, budui da ga je on, kao najkranskiji kralj, mogao spasiti izlijeivi ga od njegovih zala. Papa Bonifacije VIII. protivio se politikoj konstrukciji ije su prevladavanje podupirali francuski pravnici, a k tome jo imao je dva vrlo ljuta neprijatelja koji su tvrdili da

je on zaposjeo papinsko prijestolje prijevarom, pa stoga njegov izbor nije bio valjan. U odreenom trenutku tvrdnja Colonna" postala je, dakle, vrlo korisna za francusko Vijee koje je uspjelo privui na svoju stranu francusko sveenstvo te je sazvalo koncil za svrgavanje Bonifacija VIII. i izbor drugog, popustljivijeg, pape. Iz tog jedinstvenog ukrtavanja vrlo drevnih politikih ideja, iskrenih religioznih uvjerenja i politiko-financijskih interesa, pravnici Filipa Lijepog izveli su teoriju koja je vladara pretvorila u pastira Kristova stada, spasitelja kranskog drutva, u suparnitvu s uzurpatorom Petrove Stolice. Budui da sam pravni tijek optube nije bio dovoljan da pokae da je Caetanijev pontifikat bio neugodna greka Crkve koju treba to prije ukloniti, kraljevi pravnici su joj pridruili jo jednu mnogo teu: neke pretjerane ideje koje je papa izrazio u neslubenim trenucima, ili kletve koje su mu se omakle pred drugim osobama, uzdignute su do pravih teorija koje e Benedikt pragmatiki podrati. Tako je dogma o nepogreivosti Petrova namjesnika koju je Bonifacije VIII. ukinuo u buli Unam sanctam preokrenuta tvrdnjom da je papa vezan uz nekog posebnog demona, kojeg je prizivao kako bi ga ispitivao i od kojeg je primao upravo vrhovno znanje i sposobnost nepogreivosti. Dakle, od jednostavnog korisnika kanoniki sumnjivog izbora, Benedetto Caetani je malopomalo pretvoren u papu-vjeca. U tom kontekstu Bonifacije VIII. dao je redigirati bulu za izopenje francuskog kralja pod naslovom Super Petri solio koja je trebala biti objavljena 8. rujna 1303. godine. No, pohod francuskih vojnika pod vodstvom Guillaumea Nogareta, najvienijeg meu pravnicima Vijea, pridruio se bandi Colonninih ljudi pod gradom Anagnijem gdje se Bonifacije nalazio. U noi 7. rujna napali su papu i pokuali ga zarobiti kako bi ga odveli u zatvor u Pariz gdje bi bio svrgnut i proglaen heretikom. Spontana pobuna stanovnitva Anagnija, izmuenog pljakama Colonninih vojnika, oslobodila je papu, koji je spaen od zasjede i odveden u Rim. Ipak Bonifacije VIII. je umro malo kasnije, iscrpljen stranom noi u Anagniju. Bula izopenja koja je liavala Filipa Lijepog sve njegove vlasti nije objavljena zbog brzog slijeda dogaaja, ali ona je ostala visjeti kao straan Damoklov ma nad sudbinom iduih dogaaja.

Dok je zbog islamskog napredovanja u Svetoj Zemlji nada u ponovno osvajanje Jeruzalema bila sve udaljenija, a sukobi su postajali sve rjei i, zapravo, ve nekorisni pred nadiranjem neprijatelja, Hram se polagano prilagodio izmijenjenim povijesnim prilikama nastojei valorizirati onaj financijski sektor koji je jo tijekom trinaestog stoljea predstavljao njegovu najuspjeniju djelatnost. Papa i razni vladari sluili su se redom kao bankom; templarska etvrt u Parizu postala je blagajna kraljevstva te je obogaena impozantnim tornjem ne bi li mogla primiti njegove trezore. Napredak na financijskom planu znatno je izmijenio unutarnju ravnoteu ustanove: nekada su pravi templari bili samo milites, odnosno vojni profesionalci koji su pripadali vitekom staleu, a oni koji su obavljali uslunu djelatnost svrstavali su se na niu stepenicu. Ako su u to vrijeme uloge moi bile vezane iskljuivo uz ratnu funkciju, evolucija druge polovice trinaestog stoljea dovela je do jakog revaloriziranja jednog posebnog tipa djelatnosti, onog trgovako-financijskog. Kako bi uspijevali u obvezama koje su vremena nuno nametala, odnosno u skladitenju i investiranju novca skupljenog za kriarski rat, Hramu su bili potrebni raunovoe, administratori, biljenici. Ta vrsta sposobnosti zahtijevala je posebnu tehnikopraktiku obuenost koja je bila naslijee graanskih obitelji, predanih trgovini, djelatnosti koju je prezimio plemstvo kojem su pripadali milites, a koji su i dalje svoj drutveni primat zasnivali na umijeu ratovanja. Takvo stanje stvari dovelo je do toga da su se u drugoj polovici trinaestog stoljea neke slube rukovodeeg tipa, koje nekad nisu postojale ili su bile podcijenjene, preobrazile u vrlo mone poloaje koji nisu bili dostupni vitezovima jer nisu bili za njih sposobni. Takav je bio, na primjer, poloaj glavnog rizniara, administratora ije je sjedite bilo u tvravi Tornja Hrama u Parizu i koji je igrao sredinju ulogu u financijama cijelog Francuskog Kraljevstva, ili poloaj receptora Champagne, koji je ubirao kraljevske namete i brinuo se da donose prihode koje je davala ta vrlo bogata grofovija gdje su se odravali najvaniji sajmovi Zapada. Kako receptor, tako i glavni rizniar, morali su se nuno truditi da budu sporazumni s francuskom krunom, s obzirom na odnose izmeu tih dviju ustanova. A i preceptor Ile-deFrancea i vizitator Zapada, koji su boravili u Parizu, takoer su bili dvostrukom niti uvijek povezani s krunom. Sline su dinamike bile ve na djelu i jako utjecajne u vrijeme svetog Luja IX. koji je upravo iz tih razloga uinio sve da za preceptora Francuske nametne ovjeka koji je njemu drag - viteza Amauryja de La Rochea. Templarski veliki metar Thomas Berard protestirao je podsjeajui da Hram uiva punu autonomiju i da njegovi poloaji ne ovise o milosti vladara, ali kralj je na kraju uspio nagovorivi papu Klementa IV. da osobno intervenira, budui da je zajednitvo interesa Hrama i Francuskog Kraljevstva bilo vrijedno poneke rtve. Sada, posljednjih godina trinaestog stoljea, formirala su se dva pola moi u templarskom redu: ciparski, sastavljen preteno od vojnika uvijek angairanih u diplomatskom dijalogu s kranskim vladama Istoka u pronalaenju novih planova za ponovno zadobivanje Svete Zemlje, i onaj zapadni, koji su vodili financijski pobonici i vitezovi s administrativnim zadaama za koje je sporazum s europskim krunama predstavljao prioritet. Odmah nakon smrti Guillaumea de Beaujeua, velikog metra koji je junaki pao u pokuaju obrane Akre, templari koji su se sklonili na Cipar odrali su glavni kapitul

redovnika u tekim uvjetima krize, prije nego to su pristupili biranju nasljednika. Tamo je jedan vitez iz franake grofovije zvani Jacques de Molay, koji se probio u Hramu dobivi vane zadatke odmah nakon ulaska u red, potaknuo ostale elnike da poduzmu mjere kako bi iskorijenili neke pojave razvrata koji su se uvrijeili meu templarima, prije nego to takve nedostojnosti izazovu ozbiljne probleme. Molay je bio vrlo istaknut ovjek koji je proveo mnogo godina na frontu u Svetoj Zemlji, gdje su ga templarski veterani pouili u ratnim taktikama i gdje se proslavio zasluivi potovanje visokih dunosnika i samog Beaujeua. Nakon smrti njegova nasljednika, velikog metra Thibauda Gaudina koji je vladao malo vie od godine dana, Molay je predloen za nasljednika. Izvor koji prenosi priu o burnom izboru Jacquesa de Molaya na vrh Hrama svjedoanstvo je jednog subrata zvanog Hugues de Faure koji je prisustvovao zboru i opisao te dogaaje. Iako ga neki ne smatraju pouzdanim, de Faure je ivio na Istoku i bio je oevidac isprianih dogaaja. Moemo uostalom iskljuiti mogunost da je pria o Molayevu usponu izmiljena pod mukama, budui da su neprijatelje Hrama zanimale pojedinosti heretikog ukusa, a ne izborne igre u krugu njegovih rukovodilaca. Na glavnom zboru za Gaudinovo nasljedstvo izbile su, dakle, na povrinu dvije suprotstavljene frakcije od kojih je jedna izvikivala Molayevo ime, a druga ime viteza jako vienog u redu, Huguesa de Perrauda, koji je bio neak vrlo monog vikara vizitatora Hrama u Francuskoj, Huberta de Perrauda. Hugues je proveo skoro trideset godina asne karijere pri Hramu Zapada upravljajui vanim kuama, a zatim preuzimajui diplomatske zadatke i pri papinstvu. Zbog njegovih osobnih vrlina i zbog podrke ugledne rodbine, Perrauda su podravali templarski elnici provincija Alvemije i Limousina. Izvor ne pojanjava koja je skupina podravala Molaya, ali ugledna vojnika karijera tog dostojanstvenika navodi na sumnju da ga je na izvjestan nain podravao Hram Istoka, odnosno krug veterana koji su bili vezani uz Beaujeua, kao to su se dostojanstvenici sa zaduenjima administrativno-diplomatskog tipa vezali uz ovjeka koji ih je predstavljao. I doista, Hugues de Perraud, prema onome to izvori pokazuju, nikad nije otiao na Istok, iako je pripadao vitekom staleu. Moda nikada nije ni sudjelovao u nekoj bitci s islamskim neprijateljem. Nakon smrti Thibauda Gaudina, Jacques de Molay je preuzeo privremeno zapovjednitvo, kao neku vrstu regentstva nad Hramom s poloajem velikog zapovjednika, to je u oima mnogih trebala biti predigra imenovanju za elnika reda. S obzirom na njegovu blistavu karijeru, taj uspon ne iznenauje, ali nedavni poraz u Akri i gubitak kranskog kraljevstva u Svetoj Zemlji oito su poremetili odnose snaga u Hramu. Molay je bio najugledniji i najmoniji, ali francuski su dostojanstvenici odabrali ovjeka koji ih je bolje predstavljao, a njihovi glasovi, sada kad je Istok bio izgubljen, osiguravali su im veinu. Hugues de Faure naglaava da su rasprave bile mune: doista, ako moemo vjerovati onome to svjedoi, zapadna stranka htjela je kao elnika vojnog reda nametnuti diplomata i birokrata postavljenog na elo spaavanja Svete Zemlje. Kako bi on mogao voditi ete templara u buduim operacijama kriarskog rata? Templarima koji su sudjelovali na zboru situacija je morala izgledati vrlo jasno: dovesti na elo Hrama ovjeka iz diplomacije znailo je da e prije ili kasnije vojnika funkcija reda neizbjeno slabiti. Pregovori su se nastavili bez zakljuka dok Jacques de Molay nije dao na znanje da namjerava odustati od poloaja metra u korist konkurenta Perrauda, ako u zamjenu postigne da mu opi zbor potvrdi poloaj velikog komandanta, koji je zapravo ve drao nakon smrti

Gaudina. Postavi legalno ef Hrama, iako samo privremeno u svojstvu regenta, prema istom izvoru, Molay se posluio svojim poloajem za ponovno pregovaranje o nasljedstvu, ali ovaj put je igrao iz nadmonijeg poloaja. Tako je uspio postati veliki metar, ostavivi Perraudu poloaj odmah ispod tog, odnosno vizitatora Zapada. Iako je opravdano ne uzeti zdravo za gotovo sve to pria Hugues de Fauare, koji uostalom daje naslutiti da ne voli pretjerano Molaya, treba priznati da je bit zbivanja potpuno vjerojatna u okviru dogaaja koji su obiljeili Hram tih godina. Drugo pitanje koje treba objasniti jest razlog koji je uvjerio opi sabor Hrama da potvrdi uspon Molaya, koji je, unato znatnoj osobnoj moi, morao ipak proi kroz izbore. Moda se razlog moe pronai u neizbjenom izboru koji e veliki metar uskoro izvriti. Prisiljen vratiti se na Istok kako bi prouio skoru vojnu operaciju, dok je papa Bonifacije VIII. ve osjeao znakove protivljenja Colonna, Molay e dati Perraudu ovlasti u okviru kojih e se vizitator ponaati kao opunomoenik, kako bi pomogao papi u sluaju potrebe, ne gubei vrijeme na komunikaciju s Ciprom. Zahvaljujui tim ovlastima, koje su moda bile ograniene na izvravanje dogovora koji je Molay predloio ve u trenutku svog izbora, podravao je strukturu koju je Hram preuzeo posljednjih godina i dao mu je modernije ustrojstvo, olakavajui rukovoenje njime. Ako je veliki metar, koji je bio vojni i politiki starjeina reda, morao boraviti naroito na Istoku kako bi nadzirao meunarodnu situaciju i prouavao nove planove za ponovno osvajanje Svete Zemlje, bilo je potrebno da Zapadom upravlja administrativni rukovoditelj odgovoran i za diplomatske odnose s europskim kraljevima. Hugues de Perraud, koji je trideset godina asne i blistave karijere obnaao upravo tu dunost, zadobivi ak i uvaavanje papa, bio je svakako pravi ovjek. Nova dijarhina" struktura reda bila je oito privremena eksperimentalna injenica, diktirana povijesnim prilikama za koje je postojala nada da e uskoro biti prevladane ponovnim osvajanjem Sirije i Palestine. Prilagodba je dobro odolijevala dok dogaaji nisu nametnuli da se izvri jasan izbor o sudbini templarskog reda. U tom trenutku dvojica voa, koja su po temperamentu i kulturi imala dijametralno suprotnu viziju o tome kakva bi trebala biti budunost reda, neizbjeno su dola u sukob. Perraud je nekoliko godina vjeto vodio poslove Hrama u Europi i nastavio bi to i dalje initi da ga situacija nije uvukla u neku vrstu zamke iz koje se vie nije mogao izvui. Izvori ga opisuju kao sposobnu i umjerenu osobu, opreznog diplomata, pa je povjesniaru teko razumjeti kako je takav ovjek, naviknut na spletke meunarodne politike, mogao dopustiti da ga Vijee Francuske natjera u kripac i da postane procjep kroz koji su Guillaume de Nogaret i njegovi kolege mogli prodrijeti u Hram i unititi ga.

Za vrijeme najtee faze sukoba s papinstvom Filip Lijepi je uivao podrku sveenstva u svom kraljevstvu, s namjerom da stvori platformu za promicanje francuske crkve", po potrebi ak i u opreci prema onoj u Rimu, koja je bila utjelovljena u Bonifaciju VIII. Kad je kralj u Louvreu okupio predstavnike Crkve iz kraljevstva i sastavio proces optube protiv pape okrivljenog za herezu i nedostojnost, meu njima je bio i vizitator Hrama u Francuskoj, redovnik Hugues de Perraud. Treba precizirati da opunomoenik nije sudjelovao u pokretanju optube protiv pape, ve se ograniio na potpisivanje cedulje, kao i mnogi drugi, vjerojatno pod vladarevom prisilom. Ipak se radilo o vrlo tekom inu. Do tako radikalnog izbora strane u sukobu vlasti dolo je, u prvom redu, bez znanja velikog metra, koji se u to vrijeme nalazio na Cipru. Osim toga, izgledalo je uistinu paradoksalno proglasiti nezakonitim onog istog Bonifacija VIII. za kojeg su tek nekoliko godina ranije templari isplatili veliki iznos, u vrijednosti od 12.000 zlatnih forinti, upravo s ciljem obrane njegove legitimnosti. Napokon, to je najgore od svega, to je pristajanje izdalo templarski kodeks asti u jednoj od njegovih temeljnih toaka, a to je vjernost papinstvu koje ga je izdiglo iznad drugih vjerskih redova, obdarivi ga izuzetnim povlasticama. Taj je dogaaj prikazao francusku templarsku hijerarhiju kao sklop nezavisan od vrha reda, a sam Hram je ispao neka vrsta plaenikog korpusa spremnog promijeniti miljenje ovisno o prilikama. Neke vane injenice pomau pri rasvjetljavanju stvarnih razmjera problema: iako je, u svakom sluaju, potpisivanje vizitatora Perrauda predstavljalo izdaju templarske etike i pravilnika, ipak je taj dostojanstvenik djelovao u dobroj vjeri i moda nije imao izbora. I doista, Perraud je uspio isposlovati od vladara vrlo vaan dokument, pismo osiguranja koje je jamilo dostojanstveniku i njegovoj obitelji kraljevsku zatitu. Incident do kojeg je dolo u Louvreu proao je prividno bez tete za Hram, bar prema onome to nam izvori omoguavaju provjeriti. Iznenadna smrt Bonifacija VIII., a naroito oprezna politika njegova nasljednika, Benedikta XI., usmjerena na obnavljanje, to je mogue prije, dijaloga s Francuskim Kraljevstvom, ublaili su sukob, a Perraudovo potpisivanje optube protiv Bonifacija VIII. arhivirano je kao dogaaj koji treba zaboraviti, gotovo razumljiv u nesreenoj i zbrkanoj politikoj klimi Francuske u posljednjem razdoblju Caetanijeva pontifikata. Ali 1306. godine dolo je do drugog neugodnog dogaaja koji e neizbrisivo obiljeiti sudbinu Hrama, istaknuvi, ili moda samo podsjetivi, da je zapadna frakcija imala vlastite ideje o politikom rukovoenju redom i da, ako bude potrebno, nee oklijevati da ih provede, pa i u opreci s hijerarhijskim vrhom. Iscrpljena trokovima rata protiv engleskog vladara i budui da nije mogla raunati na stabilni sustav oporezivanja koji bi joj omoguio povremene prinose, francuska je kruna pokuala rizian potez, promijenivi zlatni sadraj monete i svevi ga na ak dvije treine. Ali taj se manevar ubrzo pokazao promaenim. U Parizu je izbila pobuna i Filip Lijepi je bio prisiljen skloniti se s dvorom u utvrdu Tornja Hrama. Neki smatraju da je kralj, vidjevi kako templari uvaju riznicu, obuzela velika pohlepa, pa je poeo smiljati kako bi je mogao prisvojiti. U svjetlu povijesnih izvora ta pretpostavka izgleda malo pojednostavnjeno i teatralno, jer je Filip Lijepi jako dobro znao koliinu te imovine, a uostalom kruna je ve godinama lukavo radila na preuzimanju Hrama. Ali je, naprotiv, vrlo vjerojatno da je vladar tih dana, pritisnut gomilom koja ga je htjela linovati i financijskim tekoama, postao svjestan da je jedan dio templarskog kapitala potjecao od ulaganja novca koji je pripadao

kruni, te da red posjeduje veliku imovinu, dok se zemlja istodobno nalazi na rubu bankrota, pa da je stoga pravedno prisiliti Hram da pridonese rjeenju te krize. Filip Lijepi je zahtijevao od glavnog rizniara redovnika Jeana de la Toura da isplati ak 300.000 zlatnih forinti, golem iznos koji se moe usporediti s godinjim budetom jedne od najsnanijih talijanskih pomorskih republika i koji je, vrlo vjerojatno, praktiki ispraznio riznice kapetanske kue u Parizu. Iako vladarev zahtjev u oima modernog promatraa moe izgledati razumljivo, treba uzeti u obzir da je dobar dio novca koji je uvao Hram pripadao privatnim vjerovnicima koji su ga povjerili na uvanje redu zbog njegova izvrsnog ugleda, i da je velik dio bio vlasnitvo Crkve, uloeno u financiranje kriarskog rata. U svakom sluaju, ne samo da je rizniar dodijelio vladaru golemu posudbu bez znanja velikog metra koji se jo nalazio na Cipru ve, koliko znamo, nije dobio nikakvo jamstvo o davanju tih sredstava. Prema prianju kroniara poznatog kao Templar iz Tira, poetkom 1307. godine Jacques de Molay se vratio s Istoka i, kao to mu je prema templarskom statutu bila dunost, provjerio je raunovodstvene knjige. Tada je primijetio golem manjak isplaen u korist francuskog kralja i odmah je neopozivom disciplinskom mjerom izbacio Jeana de la Toura iz Hrama. Reakcija moda izgleda vrlo otro, ali bila je apsolutno potrebna na temelju templarske discipline koja je predviala izbacivanje iz Hrama ak i za uzimanje ili skrivanje i najmanjih iznosa, odnosno i za vrijednost veu od etiri denara. Pa ipak Jean de la Tour nije bio obian templar. Neak istoimenog strica koji je u drugoj polovici trinaestog stoljea upravljao radovima na gradnji impozantne tvrave unutar zidina u Parizu, onog tornja po kojem je njegova obitelj trgovakog porijekla na kraju dobila ime, glavni rizniar je rukovao savreno financijama Hrama i imao je tijesne veze sa svojim ekonomskim partnerima, odnosno s vladama gotovo cijelog mediteranskog bazena. Neplemi, ali u svakom sluaju vana linost u hijerarhiji templarske uprave, Jean de la Tour bio je simbol onog graanstva koje je nekad bilo na rubovima hijerarhije, a koje je u posljednjim desetljeima, djelominom demilitarizacijom i financijskom reformom zbog gubitka kriarskog kraljevstva, dobilo veliku mo. Rizniar je osim toga mogao raunati na drugu prednost: zatitu vizitatora Huguesa de Perrauda, uz iju je dozvolu vjerojatno djelovao pri odluci da dodijeli Filipu Lijepom golemu, nepravilnu posudbu. Strogost templarskih pravila prema krai bila je poznata svima, pa i u svjetovnom ivotu, te je predstavljala glavni temelj povjerenja koje je svijet polagao u potenje te ustanove. Jean de la Tour sigurno je morao znati takve propise koji su bili opepoznati, kao to je sigurno poznavao i norme koje su pridravale za pravo velikog metra mogunost da daje na posudbu velike iznose, kao i dunost da povremeno kontrolira raunovodstvene knjige Hrama. Kad je izbila pobuna parikog stanovnitva, u Hramu se nalazio i vizitator Zapada Hugues de Perraud, koji je u tom trenutku, zajedno s velikim metrom na Istoku, predstavljao vrhovnu vlast reda. Osim toga, prema onome to znamo, ono posebno opunomoenje koje je Molay gotovo usmeno dao svom bliskom suradniku 1298. godine, kako bi pomogao Bonifaciju VIII. kojeg su napali Colonne, nije nikad opozvano zbog njegova izvanrednog karaktera, vezanog uz hitnu potrebu trenutka. Rizniar je, pod pritiskom zahtjeva francuskog kralja, traio i dobio suglasnost svog najvieg dostupnog nadreenoga, Perrauda, onoga koji je snosio odgovornost za Hram Zapada i koji je, vjerojatno, do povratka velikog metra s Cipra vrio dunost opunomoenika. Ako nije bilo tako, pa se Jean de la Tour samoinicijativno postavio iznad templarske normative, onda je to znak da su problemi udaljavanja od izvorne discipline bili mnogo vie uznapredovali nego

to moemo pretpostaviti, te da se uprava templara Zapada smatrala autonomnom u odnosu na Glavni stoer reda. Doista, rizniar se nakon tog incidenta ponaao tako sigurno, moemo rei vrlo drsko, tipino za nekoga tko je nepravedno kanjen i eli se poaliti najvioj vlasti kako bi iznio svoje razloge. Francuski kralj se umijeao pa je de la Tour ponovno primljen u red, a zatim je, nakon Molayeva odbijanja, Filip Lijepi zatraio od pape da osobno posreduje kod velikog metra Hrama, posluivi se apostolskim povlasticama nad redom, da rizniaru bude vraen njegov poloaj. Prema templarskim propisima, jedini koji je mogao traiti opoziv disciplinske mjere bio je papa - gospodar i vladar Hrama nakon Isusa Krista. Taj je propis bio uveden u statute XIII. stoljea iz diplomatskih razloga, kako pokazuje i samo popratno tumaenje prema kojem bi papa primijenio takvu mo samo ako ja neophodna za dobrobit reda. I upravo zato da ublai incident do kojeg je dolo, novi papa Klement V. (Bertrand de Got, 1305. - 1314.) pozvao se na normu o papinskom uplitanju i traio je ponovno ukljuenje de la Toura, koji se usudio osobno predati Jacquesu de Molayu papinsko pismo u kojem se traila njegova rehabilitacija, kao da je neka vrsta imuniteta kojim se treba ponosno razmetati. Reakcija velikog metra bila je vrlo otra, tako da je, prema izvorima, ovaj dobio nezadrivi napad bijesa koji ga je naveo da baci pismo Klementa V, u kamin. Iz potovanja prema papi, rizniar je ipak bio ponovno ukljuen u red. Papinska zatita se protegnula i na Perrauda, kojega se na izvjestan nain smatralo suodgovornim za taj dogaaj. I doista, Klement V. je izdao naroitu zatitnu povlasticu kojom je nareivao da Hugues de Perraud zadrava svoj poloaj vizitatora, gotovo kao da je htio ve u zaetku otkloniti opasnost nekog unutarnjeg smjenjivanja. Val sablazni" u koje se uplelo templarsko vodstvo u Parizu u tri godine, izmeu 1303. i 1306., znait e vaan trenutak u strategiji Vijea Francuske u odnosu na red. U meuvremenu su kraljevski odvjetnici mogli konkretno vidjeti, ako su sluajno i sumnjali, sukobe do kojih je dolo unutar templarske hijerarhije. Uz to, sada su Nogaret i drugi imali dokaz popustljivosti" Perrauda i drugih francuskih rukovoditelja, nasuprot nepopustljivosti koju je pokazao veliki metar. Dakle, Molay je odluno odbijao stapanje s hospitalcima, to bi omoguilo francuskoj kruni da proiri kontrolu na novi ujedinjeni red. Ali sada je bilo jasno da Hram nije bio tako nepristupaan, pod uvjetom, naravno, da se koriste prava uporita.

Uskoro nakon junake smrti velikog metra Beaujeua, koji je poginuo u oajnikom pokuaju da obrani Akru, templari su u tekim uvjetima odrali opi sabor u svom utoitu u Nikoziji na Cipru. U tom je sjeditu Jacques de Molay, koji jo nije bio na elu reda, ali je ipak vrio jak utjecaj na sabor, ukazao na irenje nekih ne posve odreenih inova nemorala" i pozvao je upravu da ih brzo suzbije, prije nego to se iz njih izrodi velika nevolja. U jednom takvom trenutku, uz nesreu gubitka Akre zbog kojeg je cijeli kriarski pokuaj doivio brodolom, kakav je drugi teak dogaaj mogao toliko zabrinjavati Glavni stoer Hrama? U graanskom se ivotu ve odavno govorkalo o nekim udnim obiajima koje je navodno taj red, pritisnut krutom dvostrukom vjerskom i vojnom tajnom, odravao u svojoj unutranjosti; oblicima podinjavanja, poniavanja novaka od strane starijih, koji su nametali novom redovniku Hrama obvezu da iskazuje potovanje nadreenima do mjere da im ljubi stranjicu. To se ogovaranje proirilo i ini se da je sluilo ismijavanju mladih vitezova koji su dobili povlasticu da budu primljeni u Hram. Ali toj su se legendi, kako izgleda, pridruili zatim jo zlokobniji prizvuci. U Lyonu je, u prisutnosti francuskog kralja, Klement V. 1305. g. bio okrunjen za papu. Tom prilikom vladar mu je prenio glasine prema kojima su meu templarima bila uobiajena ponaanja koja se ne mogu imenovati i, naravno, potaknuo ga da se pozabavi tim pitanjem. Novi je papa bio izabran uz tisue nesloga nakon konklave koja je trajala gotovo godinu dana. Zatim, da bi se slubeno proglasio papom, morao je ekati da umre njegov najljui protivnik, stari kardinal Matteo Rosso Orsini, koji je odbio potpisati izborni dekret pa je mogao izazvati opasno odmetnitvo. Napokon je morao podnijeti diplomatski dvoboj sa samim Filipom Lijepim koji mu je htio nametnuti mjesto gdje e se odrati posveenje kako bi zadrao novog papu pod kontrolom krune. U kasnu jesen 1305. godine, nakon gotovo est mjeseci munih pregovora, Klement je mogao napokon u cijelosti preuzeti svoje papinske ovlasti, ali ne bez ponekog gorkog zalogaja, kao to je grad Lyon koji bi papa, porijeklom iz Gascogne, radije zamijenio Toulouseom. Ne udi stoga to je papa odbio sluati ogovaranja na raun templara, koji su u toj povijesnoj zavjeri sigurno predstavljali za njega posve sporedan problem. Izmeu 1306. i poetka 1307. godine zbilo se mnogo dogaaja: pobuna protiv kralja u Parizu, skandal i diplomatski incident vezani uz rizniara Jeana de la Toura, razoaravajui odgovor papi templarskog velikog metra koji je iskljuivao pretpostavku o ujedinjavanju vojnih redova... Tih se mjeseci protutemplarski pamflet koji su uvali kraljevski odvjetnici upotpunio novim pojavama koje vladar nije propustio dojaviti papi. Kada se, u oujku 1307. godine, Jacques de Molay vratio na Zapad, prema prianju anonimnog templara iz Tira, morao je podnijeti sasluanje od strane Klementa V., koji je s njim ivo raspravljao i napokon mu naredio da Kuriji dostavi pismenu kopiju pravila svog reda. To traenje, koje, ini se, nema smisla, budui da je templarski pravilnik ve dva stoljea imao papinsko odobrenje, navodi na pomisao da je papa gajio ozbiljne sumnje u vezi s pravilnikom reda te da ga je namjeravao podvrgnuti provjeri. Tom istom prilikom, kako navodi jedan visoki dostojanstvenik koji je pratio Molaya za vrijeme razgovora s papom, Klement V. je ostavio po strani uobiajene utivosti i zahtijevao objanjenje o onoj sramotnoj prii o idolu za kojeg se govorilo da se tajno oboava u Hramu. Papa je potekao iz obitelji vojne aristokracije i dobro je poznavao tradiciju vitetva u vezi sa starim i novim lanovima, zato nije dao nikakvu vanost prostakim obiajima vojarni za koje se smatralo

da vladaju meu templarima. Sada su meutim kraljeve insinuacije dirale finije ice potkopavajui bitna mjesta religije, pa se papa poeo zabrinjavati. Hram je bio vjerski red i, kao takav, bio je ravan drugim redovima Rimske crkve, kao to su benediktinski, franjevaki i dominikanski. to ako se uistinu kuga hereze tajno irila meu njegovim lanovima? U kasno proljee 1307. godine kraljevska strategija protiv templara grozniavo je napredovala; dok se kralj trudio ocrniti neke istaknute predstavnike na raznim europskim dvorovima, odvjetnici koji su sainjavali Vijee ubirali su plodove operacije pokrenute u najveoj tajnosti prije vie godina, kad je ak dvanaest uhoda zadueno da ue u red i ivi meu templarima, s ciljem da sakupi bilo kakvu obavijest koja bi se mogla upotrijebiti protiv njih. Dana 24. srpnja to potkopavanje dobrog glasa templara u visokim krugovima stiglo je do te toke da ga papa vie nije mogao zanemariti, kao to je dotad inio, pa je odluio pisati kralju. Filip Lijepi mogao je smiriti svoju uznemirenu vjersku gorljivost budui da je veliki metar Hrama, ozlojeen zbog govorkanja koja je kralj irio posvuda, izriito traio da rimski papa otvori istragu o stanju Hrama kako bi se razjasnila neosnovanost takvih kleveta. Rimski papa, jedini autoritet na zemlji pozvan da sudi templarima koje je sama Crkva obdarila povlasticom sudskog imuniteta, planirao je provesti tu istragu super statu Templi u to kraem roku, to je, u usporedbi sa sloenou procedura u tijeku pri Rimskoj kuriji, znailo ipak razdoblje od nekoliko mjeseci. Papa bi uostalom morao imenovati povjerenike zaduene za provoenje istrage, obilaenje kua reda, te ispitivanje dostojanstvenika i redovnika nieg reda. Tada je Klement V., koji je ipak bio oprezan ovjek, uinio prividno logian korak, ali za koji e budui dogaaji pokazati da je bio velika taktika greka; javio je vladaru da su mu lijenici prepisali terapiju proiavanja na bazi termalnih i purgativnih voda, te ga je upozorio da mu ne alje izaslanike prije sredine listopada, kada e se, nakon zavretka terapije, ponovno dati na posao. Odvjetnici Vijea su postali svjesni da e papa ostati neaktivan vie od dva mjeseca, budui da e ga taksativna terapija oslabiti, onemoguivi mu da dri audijencije, pa su iskoristili trenutak da postave redu zamku. Sav materijal koji su uhode sakupile na brzinu je obraen u sloeni tuiteljski teorem koji je, iako je bio oito ishitren, imao tako razoran uinak da ok koji je izazvao nije dao priliku da se jasno razmisli. Silogizmom, uopavanjem i dobrom dozom spletkarenja, kraljevski su odvjetnici znali svaku nepravilnost u djelovanju, svaki pojedinani sluaj zlouporabe ili krivnje templara dovesti u vezu sa zloinima protiv vjere, tako da su povezali zajedno sve sakupljene rezultate kako bi sloili slikovitu, ali suvislu predodbu, koja je pogaala neranjivost reda upravo tamo gdje je bila njegova jedina slaba toka.

Kad je Inocent II. potpuno prihvatio templarski red koji se raao, bilo zbog usrdne molbe svog duhovnog uitelja Bernarda de Clairvauxa ili na osnovi svog osobnog miljenja, izdao je jedinstvenu povlasticu kojom je izuzimao Hram iz jurisdikcije biskupa, nadbiskupa, pa ak i samog Kardinalskog kolegija; samo je rimski papa mogao vriti nadzor nad redom. Teke okolnosti u poetku trinaestog stoljea, sa irenjem katarske hereze koja je osvojila i velik dio Crkve, otvorile su procijep u toj vrsti zatitnog oklopa koji je prekrivao Hram: pod papinstvom Honorija III. (1216. - 1227.) dodijeljena je inkvizitoru Tuscije ovlast da proiri istragu i na lanove triju redova koje je papa oslobodio zbog njihove vjernosti: na templare, hospitalce i cistercite. Poetkom XIII. stoljea Hram je jo na svom vrhuncu i nitko ne bi mogao ni zamisliti neku propagandnu operaciju usmjerenu protiv njega, ali kasnije, kada se povijesne prilike radikalno promijene, taj e se presedan pokazati nekom vrstom pukotine kroz koju e biti mogue razbiti izvanrednu auru zatite koja je okruivala red. Posebna povlastica inkvizitoru nije nikada bila opozvana i pravnici Filipa Lijepog znali su je spretno iskoristiti da bi stavili papu pred straan gotov in. Inkvizitor Francuske, dominikanac Guillaume de Paris, 22. rujna 1307. godine napisao je u tajnosti pismo svojim podreenima, inkvizitorima Toulousea i Carcassonea, u kojem je najavljivao skoro uhienje lanova templarskog reda i preporuivao im je da se pripreme za postupak presluavanja. Dominikanac je specificirao da se operacija nee odnositi na cijeli red, ve samo na neke osobe na koje su padale estoke sumnje za herezu. Guillaume de Paris bio je obavijeten o kraljevskoj strategiji, koja je 14. rujna u potpunoj tajnosti izglasala uhienje templara, ali vladar mu je dao dotjeranu verziju injenica. Inkvizitor je opisivao operaciju kao da je Filip Lijepi dobio zadatak od pape i, potvrdivi da se radilo o postupku usmjerenom iskljuivo protiv nekih linosti, zadravao se u okviru vlastitih ovlasti koje su se, prema naelima povlastice Honorija III., mogle primijeniti samo na odreene osobe. Inkvizicija je nastala u prvom dijelu prethodnog stoljea s ciljem da brani pravovjerje religije od napada hereza i funkcionirala je neumoljivim postupkom; bila je dovoljna obina prijava da doe do uhienja, a osumnjienik je odmah bio podvrgnut presluavanju i, ako se pretpostavljalo da lae, torturi kako bi ga se navelo na priznanje. Neasnost tog nedjela ila je tako daleko da su ak i osobe samo osumnjiene da prihvaaju krivovjerna ponaanja bile ipak prisiljene zakletvom ih se odrei, iako njihova krivnja nije bila dokazana. Kad bi inkvizitor jednom posumnjao u nekoga, traio je posredovanje svjetovne grane", odnosno svjetovne vlasti, da bi se izvrilo uhienje i muenje. Vladari su bili prisiljeni pokoriti se, a odbiti, ili samo pokazati se mlakima u udovoljavanju Sudu, znailo je opasnost da budu smatrani sudionikom u herezi. Ni potkazivai nisu bili potpuno sigurni, jer u sluaju da bi se optube koje su podnijeli pokazale liene osnove, riskirali su vrlo teke sankcije. Iako nastalo iz posve obrambenih namjera, funkcioniranje inkvizicije s vremenom je izmaknulo iz ruku Crkve te je postalo do te mjere zamreno i samostalno da je taj mehanizam bio sposoban progutati sve koji su imali nesreu da se o njega spotaknu, poput ivog pijeska iz kojeg je praktiki nemogue izai. Odvjetnici Vijea Francuske dobro su poznavali podmukle sisteme tog sloenog stroja smrti, a uostalom, bio im je apsolutno potreban budui da je samo inkvizicija posjedovala iznimnu sposobnost, staru gotovo jedno stoljee, koja nikada nije zastarjela, da protegnu istragu preko zapreke templarskog imuniteta. Nakon godina strpljivog rada dosje optubi na raun templara pokazat e se nepogreivom zamkom.

Potkraj ljeta 1307. godine, dok je Klement provodio svoju terapiju, ljudi Filipa Lijepog organizirali su tajni susret izmeu pape i vizitatora Huguesa de Perrauda, ovjeka kojeg je Klement V. cijenio i koristio za diplomatske zadatke: Perraud je u prisutnosti pape izjavio da je u redu Hrama doista bio na snazi obiaj koji je nametao novim lanovima da se odreknu Krista i da pljuju na kri za vrijeme ceremonije pristupanja. To je otkrie moralo zadati smrtni udarac asti Hrama koju je Filip Lijepi ve ranije kompromitirao po europskim dvorovima, i u koju je ve i papa posumnjao, pogotovo jer je vizitator, zaduen za nadzor cijelog Zapada, bio templar koji je imao vee iskustvo u pitanju ceremonije pristupanja, budui da joj je esto prisustvovao, to e kasnije i izjaviti na suenju. Vjerojatno su odvjetnici krune vjerovali da e taj dogaaj izvriti pritisak na papu i navesti ga da se odlui za brzu osudu Hrama, ili ga prisiliti da skrati vrijeme svoje istrage. Ali su pogrijeili. Bertrand de Got (Svjetovno ime pape Klementa V., nap. ur. ), poznavalac kanonskog prava s ak dvije diplome, koji je radio vie od dvadeset godina u diplomaciji Svete Stolice, nije stupio na apostolsko prijestolje u jednom od najteih trenutaka njezine tisuljetne povijesti lien sposobnosti da izbjegne zamke. Flegmatian i promiljen, ali i vrlo lukav, Klement V. je oito bio upuen u unutarnje probleme templarskog reda i naslutio je da su namjere vizitatora nadilazile puku elju da slui istini. Iz jednog drukijeg svjedoanstva doznajemo da je za vrijeme tajnog razgovora do kojeg je dolo u kraljevskom dvorcu Loches, u prisutnosti Filipa Lijepog i priora hospitalaca u Francuskoj, jedan drugi veliki templarski dostojanstvenik skoro priznao vladaru tajne ceremonije, da bi zatim zatraio da ga uzme pod svoju zatitu. Te injenice, povezane s dogaajima koji su pogodili templarsku upravu u Parizu poevi od procesa protiv Bonifacija VIII., navode na pomisao da je poetkom etrnaestog stoljea Glavni stoer Hrama bio rascijepljen dubokim sukobom izmeu dviju dominantnih skupina; ona zapadna bila je mnogo blia orijentacijama francuske krune. Slika tih indicija poklapa se savreno s reakcijom inkvizitora Guillaumea de Parisa koji se, u poetku uvjeren da otvara proces protiv samo nekih pojedinaca, to je bilo u okviru njegovih ovlasti, naao umijean u manevar na raun cijelog reda i ivo je protestirao vladaru nijeui da je on pokrenuo proces protiv templarskog reda. Sve navodi na pomisao da se prijava trebala u poetku odnositi samo na Jacquesa de Molaya i krug njegovih najbliih suradnika, s ciljem uklanjanja te nepokolebljive linosti i usmjeravanja prema jednom diplomatskijem i popustljivijem kandidatu, upravo onakvom kakav se inio vizitator Perraud. Kasnije, kad je manevar francuske krune otkrio svoju pravu prirodu, vizitator e shvatiti teinu svog poteza i postati svjestan da je bio iskoriten kako bi se zadao smrtni udarac Hramu. Pokajavi se, nastojat e upozoriti subrau da ih potakne da pobjegnu, ali ga oni nee posluati zbog nepovjerenja prema njemu. Bez obzira na to je li papa povjerovao ili nije, igra optube ve je bila uinjena: vizitator Hrama, ovjek koji je sudjelovao u tisuama ceremonija pristupanja, svjedoio je pred papom da su templari odravali obred koji je prisiljavao novake da se odreknu Krista i pljuju na kri. Odrei se Krista i vrijeati kri bili su inovi odbacivanja vjere, tipini za neprijatelje pravovjerja, upravo kakvi su heretici. Inkvizicija je, na temelju drevne povlastice koju joj je dao Honorije III., imala ovlast proiriti istragu i na lanove Hrama ako su postojale sumnje na herezu. Tako je bilo dovoljno uvjeriti redovnika Guillaumea de Parisa da e postupak pogoditi iskljuivo pojedine linosti reda i podnijeti prijavu. Tek kasnije, kad su u zoru 13. listopada svi templari kraljevstva, bez razlike, bili uhieni i podvrgnuti ispitivanju,

papa, Hugues de Perraud, pa ak i sam inkvizitor Francuske, postali su svjesni da su bili majstorski izigrani.

Kakvi su to bili tajanstveni sluajevi razvrata" koje je Jacques de Molay prijavio upravi na glavnom kapitulu u Nikoziji 1291. g. i kakvu bi tetu oni uzrokovali Hramu ako se ne bi pobrinuo da ih brzo iskorijeni? Istraga o tajnom" ivotu templarskih redovnika, odnosno o njihovim internim obiajima koje je prikrivala kruta tajanstvenost vojnog reda jedno je od najteih podruja istraivanja za povjesniara. Izvori su naime velikim dijelom povezani s okolnostima procesa, koji je, kao to je poznato, obilovao krivotvorenim dokumentima i svjedoenjima dobivenim pod mukama. Na tom se podruju mora postupati krajnje oprezno. Ipak, ako se potuju neki bitni kriteriji, otkriva se da je to vrlo plodno i praktiki neistraeno tlo. U etiri godine istraivanja stvoren je katalog koji sadri sve iskaze koje su dali templari tijekom procesa; na taj je nain mogue usporediti ponaanje razliitih redovnika u istim situacijama i provjeriti ponavljaju li se neke pojave sustavno ili su neki velikodostojnici obiavali postupati razliito od drugih. Pojednostavnjeno, postojale su tisue i tisue razliitih informacija koje su otkrivale da su u Hramu postojali neki tajni obiaji koji su se prenosili usmeno, i o kojima je u slubenom normativu postojala jedva zamjetna naznaka. S jedne dakle strane imamo itav niz podataka koji proizlaze iz katalogiziranih iskaza na suenju, i koji vrlo jasno utvruju neke pojave koje se ponavljaju, a s druge strane korpus templarskog normativa, ouvan u izvornim rukopisima prije 1291. godine. On nam omoguava zanimljive usporedbe, a ne podlijee sumnji da je prepravljan radi procesa, jer potjee iz vremena kad je taj red uivao veliki utjecaj na cijeli kranski svijet. Kad je sveti Bernard uredio vrlo strogi etiki i disciplinski templarski kodeks, bio je potpuno svjestan da takav uzor ivota nije svima dostupan, posebno uzevi u obzir svjetovne obiaje, esto i nasilnike, onog vitekog stalea iz kojeg e se popunjavati templarski red. Zato se osigurao uvoenjem u tekst Pravila klauzule koja potie voe reda da olako ne prihvaaju iskazane vokacije nego da kandidate podvrgavaju kunji" kako bi utvrdili njihovu narav i namjere. Experimentum na koji se poziva opat nije jasan, naprotiv, svetac se zaklanja iza elegantne aluzije koja zaziva rijei svetog Pavla: ,,podvrgnite ih kunji da vidite dolaze li od Boga". Ta se kunja odnosila na razdoblje novicijata, za vrijeme kojega e kandidat za templara stanovati zajedno sa subraom i u svemu dijeliti njihov ivot, iskusiti borbu s islamskim neprijateljem, ali i strogost reda, da bi provjerio je li na visini njegova vrlo zahtjevnog kodeksa asti. Iz istog je razloga opat zabranio primanje u red djeaka ili mladia, koji su pravi teret, ali i nepoznanica za red dok ne dosegnu odraslu dob; ne samo da nisu bili u stanju boriti se, nego je postajala opasnost da, kad dosegnu umnu zrelost, ne uzmognu podnijeti ivot u Hramu i da se dadu u bijeg. Glavno pitanje etike Hrama bila je potpuna" pokornost nadreenima, potrebna za uspjeh vojnih operacija, ali koju je sam sveti Bernard vrednovao i u vjerskom pogledu, i savjetovao je ak i svojoj subrai u samostanu. Potpunom pokornou podrazumijeva se sposobnost ovjeka da se odrekne vlastite slobodne volje da bi se potpuno predao u ruke nadreenoga, povjeravajui se njegovu prosvijetljenom duhu i Bojoj ruci koja ga vodi. Korpus Templarskih hijerarhijskih statuta, dio koji je ureivao norme kojih se treba pridravati u bitci, predviao je da vitezovi Hrama ne mogu napustiti bojno polje ak ni ako

ostanu potpuno razoruani; ast reda zahtijeva rtvovanje ivota. Iz jednog islamskog izvora saznajemo da su templari, kad su branili neki grad, inili bedem vlastitim tijelima ako bi neprijatelj otvorio proboj u zidinama; im bi pao jedan od njih, odmah je stizao drugi da ga zamijeni. Takva sposobnost samoodricanja oito je zahtijevala vrlo snano ideoloko pristajanje uz etike pobude koje su nadahnjivale taj red, ali i odgovarajuu psiholoku pripremu da bi se ti ratnici osposobili za takve rtve, a odgoj u smislu posvemanje poslunosti bio je oito klju problema. Ostajui u okviru slubenog normativa, odnosno templarskog pisanog zakona, to su ga uvali stariji lanovi toga reda, moramo primijetiti da statuti koji potjeu iz druge polovine XIII. stoljea donose integralni tekst sveanosti pristupanja redu; u dva stoljea ivota templarskog reda bio je vrsto kodificiran trenutak u kojemu ovjek naputa svjetovni ivot i polae vjerski zavjet da bi postao templar, pa su kako dostojanstvenici koji su sluili obred, tako i postulant morali slijediti strogi scenarij. Preceptor prebivalita u kojemu se odvijao taj dogaaj ili dostojanstvenik vieg ranga koji bi tom prigodom bio u prolasku i bio pozvan da mu prisustvuje morao je tri puta ispitati pristupnika da bi se uvjerio da je podoban za Hram; ostavljen u nekoj prostoriji, ovaj bi bio doveden pred voditelja obreda koji bi mu izloio templarska pravila i upozoravao na njihovu strogost: Gospodine, vidite da smo dobro odjeveni i da imamo najbolje konje, ali malo tko zna koliko trpimo u dui. Ako postanete templar, morat ete se suoiti s velikim tekoama, sluati strane rijei i strpljivo ih prihvaati, a svoje nadreene sluati, bez obzira to vam naredili." Zatim bi dodao: Hoete li moi podnositi nepodnoljivo?" a pristupnik bi odgovarao: Gospodine, uz Boju pomo sve u podnositi!" Pisani normativ ne donosi potankosti o tome koji su naini bili na raspolaganju preceptoru kako bi obeshrabrio ne ba uvjerene pristupnike, nego lakonski preputa stvar svakome na volju da to napravi kako najbolje zna i umije". Zatim je kandidat izricao tri redovnika zavjeta na siromatvo, istou i poslunost, skidao je svjetovno odijelo i navlaio sveenike halje, a kad bi mu preceptor privrstio na vrat kopu plata templarskog reda, on bi i formalno postao lan toga reda. Tu zavrava izvjetaj o sveanosti opisanoj u propisima, ali ne i sama sveanost, koja je ukljuivala jo i dodatak, a moe se rekonstruirati samo iz svjedoanstava u procesu. Svi redovnici koji su svjedoili na procesu ispriali su poetak svog pristupa tono onako kako on glasi u normativu, s bogoslujem, presluavanjem, obeanjima i svime ostalim. Zatim je, nakon to bi dobio plat, novi templar odvoen na osamljeno mjesto (u sakristiju, iza oltara ili u neku drugu prostoriju) i tu bi mu preceptor rekao: Gospodine, sva obeanja koja ste nam dali prazne su rijei. Sada se morate dokazati djelima", i bez ikakvog objanjenja naredio bi mu da zanijee Krista i da pljune na kri, pokazujui ga nacrtanog na misalu ili koristei kri za bogosluje. Naravno, novozareeni templar ostao bi zaprepaten, a kad bi doao k sebi, odbijao bi posluati. Tada bi mu preceptor rekao reenicu ovog tipa: Zakleo si se da e se pokoriti svakoj zapovijedi nadreenih, a sad se usuuje otkazati poslunost?" Ovdje sustavna analiza iskaza pokazuje da se veina redovnika mirila sa sudbinom i inila to im je zapovjeeno, makar i nastojei pljunuti prema kriu, ali tako da ga ne pogode, dok su drugi to apsolutno odbijali: oni su se zavjetovali da e braniti vjeru i nikad se ne bi okaljali takvim oskvrnuem. Preceptori su razliito reagirali: ponekad se potovao vrsti stav kandidata i nije se od njega trailo nita drugo, ali najee su mu prisutna subraa prijetila zatvorom, smru, tukla ga nemilice golim rukama ili bi mu uperila ma u grlo. Zatim bi mu preceptor dao u usta poljubac samostanskog bratstva, a taj je poljubac, uobiajen u

svim vjerskim redovima, esto bio popraen s jo dva poljupca, u pupak i u stranji dio tijela; obino preko tunike, ali ponekad bi tko pretjerao u toj radnji i otkrio stranjicu, a, po kazivanju nekih svjedoka, ponetko bi besramno predlagao poljupce in virga virili. Opa je tendencija redovnika pri nametanju takvih postupaka bila bespogovorno pokoravanje, kad je zahtjev bio umjereno poniavajui, kao poljubac preko hlaa, a odbijanje u ostalim sluajevima. Preceptori su pak bili jako uporni u zahtjevu da se ispuni bar jedan od dva navedena akta, odnosno odricanja od Krista i pljuvanja raspela; poljupci su se odgaali, a tvrdoglave se obino nije prisiljavalo. Na kraju bi preceptor opominjao novog redovnika da ne smije imati odnose sa enama, i pozivao ga, ako ba ne moe ivjeti edno, da se zdrui sa svojom subraom i da im ne uskrati ako zatrae spolne usluge. Naravno, novak bi reagirao bijesno, ali nije bilo posljedica jer se u tom odjeljku nije predviala nikakva konkretna primjena tog propisa homoseksualnosti"; moralo se samo podnijeti te rijei u tiini ne pokazujui buntovnitvo, to je bila neka vrsta kunje pokornosti. Katalogizirana svjedoenja na suenju otkrivaju da od oko tisuu izjava koje su dole do nas, samo njih est potvruje homoseksualne odnose, a i ti su odnosi opisani vie kao dugotrajne veze koje su gotovo uvijek ukljuivale emocionalnu pozadinu. Te su se dakle veze u Hramu ticale ponekih pojedinaca, i nije se uope radilo o rairenom obiaju, ve zbog same injenice da je normativ za sve to predviao kaznu doivotnog zatvora. Na zavretku obreda rtvu" svih tih nametnutih radnji pozvali bi da otie templarskom kapelanu i ispovjedi se za grijehe koje je upravo poinila i zatrai oprost. Jo jednom klasifikacija nam otkriva zanimljivu injenicu; da su templarski sveenici tjeili te pokajnike govorei im da to nije teak grijeh i da e ih odrijeiti od grijeha, ako zbog njega osjeaju grinju savjesti i sram. Meutim, oni su esto odlazili na ispovijed sveenicima izvan Hrama, obino franjevcima ili dominikancima, koji su, naravno, bivali zapanjeni i poveavali njihovu moralnu nelagodu govorei im da su u stanju smrtnog grijeha, a ponekad su ih poticali da napuste red. Brbljavost tih dobronamjernih sveenika, koji su, meutim, bili potpuno neupueni u pravu funkciju tajnog obreda Hrama, sigurno je pothranjivala glas o mranom" licu toga reda.

Kad je papa konano uspio osobno ispitati templare, postavio im je niz ciljanih pitanja kojima je namjeravao razjasniti neke mehanizme o kojima je ve neto uo prethodne godine, kad su ga njegove sumnje navele da prisili Jacquesa de Molaya da mu preda pisani primjerak templarskog Pravila. Problem je, po papi, bio upravo u normativu, koji je dran u tajnosti, a redovnici su o njemu obavjetavani samo kroz usta svojih nadreenih. Vrlo ogranien optjecaj pravog templarskog normativa dovodio je do brkanja pisanog, slubenog zakona i nepisanih obiaja, poluslubenih, ali u svakom sluaju ograniavajuih, jer su nadreeni nametali njihovo potivanje. Klement V. je mogao utvrditi da nitko od redovnika koji su izali pred njega nikada nije mogao ak ni proitati neki odlomak iz neke knjige statuta Hrama, a i sami preceptori odgovorni za odreeno podruje imali su iz normativnog korpusa samo odlomke koji su se odnosili na njihove posebne slube, dok je integralni tekst uvao veliki metar i Vijee mudraca. Svi ostali tako su vjerovali onome to im je reeno. Za vrijeme istrage papa je uspio saznati da je ta tradicija bila uobiajena ve najmanje sto godina: ali koje je bilo njezino znaenje? I nadasve, kojem je cilju sluila? Najdomiljatije tumaenje uloge tog udnog rituala oznaavalo ga je unutar reda kao kunju hrabrosti i ratnikog karaktera. Znamo da su Saraceni obiavali zlostavljati i muiti zarobljene krane, prisiljavajui ih da se odreknu Krista i pljunu na kri prije nego to bi im nametnuli prihvaanje islamskog vjerovanja. Vjerojatno je cilj te ceremonije bio proizvesti straan ok na novaka da bi se provjerila njegova reakcija. Na navoenje prisilom, ak i batinama, da se odree Krista samo par minuta nakon to je prigrlio redovniki ivot, novozareeni templar reagirao bi vrlo spontano, i vjerojatno su preceptore zanimale upravo te nagle reakcije. Napetost, iznenaenje, pa i strah ogoljeli bi pravi karakter ovjeka, i u tom trenutku pojavljivali su se hrabrost, ponos, odlunost, pa ak i sposobnost samokontrole, sve te vrline bitne za templara kojemu je namijenjena uloga operativca i zapovjednika karijera. Naprotiv, ako je dranje bilo plaljivo, ili je iskazana prebrza poslunost, ili pretjerana drskost, odluivalo se dodijeliti toj osobi drugaije zadatke. Analiziramo li karijere templara zadnje generacije, primijetit emo da su neki od njih poslani u prve redove u Svetu Zemlju odmah po primanju u red, kao primjerice Jacques de Molay, a da su drugi napravili lijepu karijeru na Zapadu, kao Hugues de Perraud, koji se oito isticao svojim diplomatskim i administrativnim osobinama. Preceptori su prezirali izvoenje pristupnog rituala, ali su ga istodobno smatrali nekom vrstom obaveze koju se mora odravati, kao da ima neku odgojnu vrijednost: moda zato to je takva inscenacija izravno suoavala templara s nasiljem koje e trpjeti ako padne u ruke Saracena, i onaj tko se olako zavjetovao odmah bi saznao kako je teak nain ivota koji vlada u tom redu. Osim toga, nuda odricanja od vlastite slobodne volje da bi se izvrile naredbe nadreenih trebala ga je nauiti potpunoj poslunosti, to je bio pravi temelj discipline tog reda. Ipak su velikodostojnici koje bi pozvali da slue na tim ceremonijama gotovo uvijek odbijali potovati taj ritual; im bi zavrila slubena ceremonija, predviena u pisanom normativu, oni su nastojali otii ostavljajui nekom od podinjenih tu vrlo neugodnu dunost. To je, dakle, bila neugodna obaveza koju su hijerarhijski nadreeni nastojali prebaciti na templare nieg ranga. Ponekad je bilo bezonog protekcionizma, pa kad se u templarski red primao neki roak preceptora, na njega se primjenjivao reducirani" ceremonijal. Jedinstven je i rjeit primjer Geoffrova ee Gonnevillea, koji je uao u red sa samo 11 godina na zahtjev jedne mone aristokratske obitelji povezane s engleskom krunom. Nakon to su ga ispratili njegovi

plemeniti roaci i povjerili brizi preceptora, Geoffroy je morao podnijeti dodatni'' dio, ba kao templari koji su se zareivali u odrasloj dobi, a na traenje odricanja i pljuvanja, zastraen, ali ne klonuvi duhom, zadao je mnogo muke londonskom preceptoru, koji se, izmeu obaveze da zahtijeva ritual i strahopotovanja koje mu je ulijevala ta obitelj, tako bliska kralju, konano ograniio na to da s odvanim djeakom dogovori popust" meu obaveznim postupcima: Tada je djeai odbio i stao zapitkivati, gdje su mu stric i druge vane osobe koje su ga onamo dopratile. Preceptor mu ree: Otili su. A sad me mora sluati." Ali kako je ovaj odluno odbijao, preceptor mu zbog tolikog opiranja ponudi: Oslobodit u te ovih stvari ako mi se zakune na Evanelje da e svakom templaru koji te to bude pitao rei da si ih izvrio!" Ovaj mu se sveano zakune i tada ga preceptor potedi svega, osim to mu je, pokrivi kri svojom rukom, zapovjedio da pljune na njegovu ruku. Kad su ga zapitali zato je prema njemu postupio tako blago, odgovori da mu je on sam, a posebno njegov stric, koji je blizak s engleskim kraljem, u prolosti napravio mnogo usluga i da su ga vie puta uveli u kraljeve odaje. Ta je epizoda zanimljiva jer s jedne strane pokazuje zabrinutost londonskog preceptora koji se osjea obaveznim potovati ritual, zahtijevajui bar jednu kunju, a s druge strane lakou kakvom se taj ritual mogao skratiti. Razliito je bilo i dranje preceptora u prisiljavanju na poslunost, od obinog nagovaranja do pravih prijetnji, ponekad ak i do udaraca ili bacanja u zatvor na kruh i vodu. Ritual je sliio pantomimi koja se odvija po uigranom scenariju, proizalom iz gorkog iskustva templara koji su utekli iz islamskih zatvora, a u njegovu radnju su se s vremenom upleli strani elementi; tako je poljubac u stranjicu bio izraziti primjer bahatog ponaanja prema slabijima s namjerom da ponizi novaka pred starijima, a verbalno poticanje na homoseksualnost vjerojatno je nastalo kao parodija pravila koje je nalagalo templarima da daju cijelog sebe redu i subrai. Vjerojatno je izvorni ritual, sastavljen samo od onih pokreta koji su oponaali nasilje koje su templari pretrpjeli u islamskim zatvorima, potjecao od vrlo stare faze povijesti toga reda, i ne bi bilo udno da se, bar u bitnim crtama, jedan oblik sline inicijacije krije u lakonskim rijeima Pravila koje potie preceptore da se osvjedoe o iskrenosti kandidata. Vulgarni i podrugljivi dodaci, tipini primjerci proste vojnike tradicije, kasniji su, i vjerojatno su uvedeni meu obiaje toga reda kad je tradicionalna disciplina poela opadati; prema jednom izvoru unutar Hrama, to se dogodilo za vodstva velikog metra Thomasa Berarda, koji je upravljao redom u kljunih dvadeset godina ponovnog osvajanja sultana Baibarsa. Ipak, prema informacijama kojima raspolae papa, te pojave ve su se provodile desetljeima ranije. Osnovno pitanje, vrlo tetno za ugled reda, jest sasvim aluzivna narav cijele te manifestacije; templar je morao sam shvatiti to treba nauiti, a ni preceptori ni subraa obino nisu pruali objanjenja jedinstvenog prizora koji ih je zatekao odmah nakon ulaska. Samo u rijetkim sluajevima prisutni bi, ne mogavi se suzdrati, prasnuli u smijeh pred prestravljenim novakom i objasnili mu da je rije o ali. Ali izvorna priroda obreda nije bila nimalo komina; bila je sirova inicijacijska kunja za teki vojniki ivot s kojim se novak odsada morao suoavati, tako da brzo naui, bez mnogo rijei, to znai biti templar. Mnogo je tee ui u trag obiljejima zadnje toke na koju se odnosila optunica, a to je uvanje i tajno klanjanje idolu u obliku muke bradate glave. Istraivanje je (kao to e se vidjeti kasnije) do sada iznijelo jasne tragove postojanja posebne Kristove slike u vjerskom

ivotu toga reda, zajedno s tajanstvenim kultom Svete krvi koji su templari slavili liturgijskim slavljem, jedinstvenim na svijetu, na godinjicu Posljednje veere, slavljem koje moda potjee upravo iz narodne tradicije Jeruzalema iz prvih stoljea kranske ere. Privatni duhovni ivot templara, oien od komercijalnih" naslaga pseudoznanstvene literature koja prodaje ezoteriju i matu, jedno je od najzanimljivijih predmeta istraivanja.

Vijest o zatvaranju templara Klementu V. je donio glasnik dok je bio na lijeenju, te se odmah odluio vratiti u kuriju u Poitiers, gdje je sazvao sve kardinale na skuptinu u izvanrednim okolnostima da bi ublaio krizu. Taj upravo izvreni in bio je bez presedana: francuski kralj, nositelj svjetovne vlasti, prisvajao je sebi pravo da odluuje o pitanjima koja se odnose na pravovjerje, i jo je pri tome protegnuo svoju mo nad vjerski red, to znai nad dio Rimske crkve, kojoj je mogla suditi samo papinska vlast. Templari podvrgnuti istrazi koju je pokretala Rimska kurija ve su bili uhieni i ispitivani, a njihov je dobar glas teko oteen djelovanjem inkvizicije i kralja. im su uhieni, Guillaume de Nogaret skupio je gomilu ljudi u vrtovima Kraljevskog dvorca u Parizu i javno razglasio predmet istrage protiv toga reda: u trenutku pristupne ceremonije novi je redovnik morao zanijekati Krista, pljunuti na kri, poljubiti preceptora u usta, pupak i stranjicu, zatim bi mu naredili da ne uskrauje svoju putenost subrai koja bi se eventualno poeljela sjediniti s njim. I na kraju, otkriveno je postojanje idola u obliku bradate muke glave, kojega su templari tajno oboavali, opasujui se uzicom posveenom dodirom s tim idolom. Razlog koji je potaknuo kralja da ubrza dogaaje bio je isti onaj zbog kojeg je veliki metar Jacques de Molay nekoliko mjeseci ranije traio od pape da otvori istragu nad Hramom, a to je elja da se odredi sadraj postupka. Papinska istraga bila bi legitimna, odnosno odvijala bi se prema kanonskom pravu, potpuno unutar Crkve i potpuno diskretna, a cilj bi joj bio ispraviti nedostatke reda kako bi se zatim pokrenula njegova reforma. Ali kralj je htio po svaku cijenu sprijeiti upravo tu obnovu. Uhieni iznenada i svi odmah i bez razlike podvrgnuti torturama da bi se iznudilo priznanje grijeha, templari su ponueni kao na pladnju onome to pomalo anakrono moemo nazvati onovremenim javnim mnijenjem. Ratnici za vjeru, koji su se zavjetovali da e dati ivot za obranu vjere, pokvareni su do te mjere da nijeu Isusa, pljuju kri, izopaeni su, oboavaju idola i vre jo tko zna kakve sramotne radnje. Kralj je 25. listopada organizirao javno sasluanje na kojem je voa templara priznao da se svojevremeno morao odrei Krista i pljunuti prema kriu za vrijeme svoje pristupne ceremonije, to je izazvalo zgraanje prisutnih, koji oito nisu nita znali o pozadini cijele stvari. Kraljeva strategija bila je uplesti teologe sa Sorbonne i iskoristiti njihovu vjersku mo da bi ojaao svjetovnu vlast monarhije i stvorio neku vrstu protuoltara papinskoj vlasti i Rimskoj crkvi. Za vrijeme procesa templarima kraljevi odvjetnici nastojali su vie puta instrumentalizirati Sorbonnu, ali su u sljedeih nekoliko mjeseci teolozi shvatili igru i zauzeli oprezan stav u skladu s papinskom orijentacijom. Ispovijed pred teolozima bila je vaan korak u strategiji optube; tom je prilikom Guillaume de Nogaret najavio postojanje pisanog priznanja Jacquesa de Molaya, kojim je veliki metar naredio da sva subraa, obvezana na svetu poslunost, priznaju tajno izvedene geste pri njihovoj pristupnoj ceremoniji. Pismo koje je kruilo svim francuskim prebendama uvelike je odgovorno, jednako kao i torture, za priznanja koja su padala u jesen 1307. godine. Vjerojatno je krivotvoreno za vrijeme neregularnog svjedoenja, a zatim zapeaeno srebrnim peatom velikog metra Hrama da bi dobilo slubeni izgled. I doista, iako je nueno kao neoborivi dokaz, nije predoeno papi, jer su biljenici Apostolskog ureda imali veliko iskustvo u prepoznavanju sumnjivih dokumenata. Dakle, budui da je od njega sve i poteklo, jedini koji je s time imao direktne veze bio je Guillaume de Nogaret. Kada je vijest o uhienju iznenadila Kuriju, proizvela je pravi kaos: ve dvije godine sluao je Klement V. glasine o tajanstvenim udnim obiajima meu templarima, a sad je to naglo uhienje s objavama i klevetama koje su uslijedile strano djelovalo na papu. Ako se

prije nije osvrtao na kraljeve insinuacije, a kasnije je htio vjerovati izjavama velikog metra o nevinosti, i ako se jo u kasno ljeto mogao praviti da ne uje ispovijedi" vizitatora nasluujui unutar Hrama igre moi za osvajanje ina velikog metra, sad se papa uistinu jako zabrinuo. Ipak, kao dobar poznavatelj procesnih mehanizama, shvatio je da ak i kad bi Filip Lijepi bio u pravu, ne bi mu se tolerirao njegov brzopleti i oigledno ilegalni nain postupanja. Papa je bio prisiljen reagirati oprezno, jer je dobar dio kardinala koji su sainjavali Kardinalski zbor bio vrlo sklon politici francuskog kralja; ime Klementa V. izalo je iz beskrajno duge kardinalske skuptine u kojoj su se vidno suprotstavile struja vjerna Bonifaciju VIII. i struja sklona Filipu Lijepom, a izbor Gaskonjca Bertranda de Gota bio je plod vjetog manevra filofrancuskog voe, kardinala Napoleonea Orsinija, koji je podravao izbor kandidata koji e biti donekle po volji jednoj i drugoj grupi. Ipak je voa bonifacijevske struje, ostarjeli kardinal Matteo Rosso Orsini odbio prihvatiti taj izbor i napustio je skuptinu. U prvo vrijeme svoje papinske vlasti Klement V. morao je upravljati gotovo prikriveno, jer su sasvim iznimne okolnosti njegova stanja dovodile Crkvu u opasnost od raskola; izabran na francuskom tlu, Klement V. morao je ostati u Francuskoj zbog pritiska krune i voditi opreznu politiku dovoenja u prijanje stanje diplomatskih odnosa izmeu Filipa Lijepog i Svete Stolice, koji su doivjeli drastian prekid pod Bonifacijem VIII. Poslije kratke vladavine pape Benedikta XI., provedene u nastojanju da rijei krizu, Klement V. jo je pojaao tu politiku liniju poputanja napetosti i konano je uspio popraviti odnose s najmonijom europskom monarhijom, ne bez pokojeg gorkog zalogaja. A sada je iznenada dolo do tog uhienja, izvedenog na tetu jednog reda Rimske crkve i stavilo na kocku godine rtvovanja i strpljivog rada. Klement V. je odmah pripremio protestno pismo za Filipa Lijepog, znalaki odmjereno u izrazima osude da ne bi uznemirio kardinale sklone kralju, te tako pruio kralju mogunost povlaenja svojih poteza, a da ne mora pribjei sveanim gestama isprike pred papom. Neuobiajeno blagi ton bule Ad preclaras, kojom je naredio Filipu Lijepom da odmah preda templare na uvanje Crkvi, gotovo je prikazivao cijeli incident kao greku poinjenu u dobroj vjeri od strane nekoga tko ne poznaje neke norme kanonskog prava. Papa je iz opreza izabrao dva pouzdana ovjeka koje je i kralj cijenio: prvi je bio kardinal Berenger Fredol, neak Klementa V. i vrstan poznavatelj kanonskog prava, a drugi je bio kardinal Etienne de Suisy, koji je u prolosti obnaao dunost kraljeva vicekancelara. Kao spretni diplomati, obojica su posjedovala i iskustvo potrebno za utvrivanje istine o kakljivim pitanjima koja je postavljao taj nezgodni sluaj: Fredol je dobro poznavao mehanizme Inkvizicije jer je nekoliko godina ranije izvrio za papu briljiva ispitivanja o zlouporabama Suda na jugu Francuske, dok je Etienne de Suisy u svojoj karijeri u slubi kralja imao prilike izravno upoznati ljude i ambijent francuskog Vijea. Kad su stigli u Pariz, dva su se izaslanika nala pred pravim zidom: umjesto da ih odvedu templarima, ljudi iz Kraljevskog vijea predstavili su im samo uitelje teologije sa Sorbonne, koji su svojim uima uli iskaz velikog metra i o njemu su iznijeli svoje svjedoenje. Dva su kardinala bila prisiljena vratiti se u Rimsku kuriju poetkom studenoga a da nisu uspjeli ni vidjeti zatvorenike. Vijest o bezuspjenom izaslanstvu izazvala je pravu pobunu unutar Kardinalskog zbora: jedan dio kardinala ini se da je predao papi ostavke, opravdavajui tu gestu drskom izlikom da se Klement V. ne ponaa kao pravi papa nego vie kao marioneta u kraljevim rukama. Ako emo vjerovati toj vijesti, rije je o vrlo ozbiljnom inu, jer su kardinali ,,u ostavci" bili upravo oni koje je Klement V. uzdigao na tu ast kad je

odluio provesti prvo unapreenje kardinala. Dakle, bili su to njegovi ljudi od povjerenja, meu kojima neki neaci, koje je papa odredio za uu suradnju s njim, a koji su mu sada pokazivali otvoreno neslaganje. Rastrgan izmeu jednih, koji su traili izriit ukor upuen kralju, koji je, ne obazirui se na nauk bule, uskratio poslunost papinim zapovijedima, i drugih, koji ne bi podnosili in osude vladara, Klement V. naao se pred apostolskim senatom nepovratno rascijepljenim kao onaj koji je naslijedio u trenutku svog izbora; svaka bi odluka izazvala osporavanje jedne ili druge skupine, uz opasnost da nezadovoljna strana dovede do razdora imenovanjem drugog pape. Hladnokrvan, ali domiljat, papa je shvatio da je to izaslanstvo prava Pandorina kutija i da najbolje to moe napraviti jest da ga potpuno zanemari. Moda uz izliku da kralj nije bio u Parizu, i da su dva kardinala pregovarala samo s ljudima iz Vijea, Klement V. pravio se kao da te misije nikada nije ni bilo, te ponovno alje na put izaslanike s potpuno istim ciljem: ali ovaj put su Berenger Fredol i Etienne de Suisy dobili ovlatenje da ekskomuniciraju Filipa Lijepog i da bace na Francusko Kraljevstvo interdikt (Izopenje vladara i drave iz Rimske crkve, nap. ur. ) ako susret s templarima opet bude sprijeen.

Veliki metar templara Jacques de Molay konano je 27. prosinca 1307. mogao dati iskaz pred dvojicom papinih izaslanika. Povukao je svoje priznanje optuujui da mu je ono iznueno pod mukama. Prema jednom onovremenom svjedoenju zatraio je da javno dade iskaz pred gomilom okupljenom u katedrali Notre-Dame i da tamo skine odjeu i pokae znakove muenja koje su mu nanijeli po cijelom tijelu. Prema jednom drugom svjedoanstvu, Molay je organizirao neku vrstu otpora protiv spletki optube tako to je po sobama u kojima su bili zatvoreni redovnici poslao ploice prelivene voskom, na kojima je pisalo da e doi kardinali i da svi templari moraju povui svoje izjave. I doista, znamo da je papa zabranio svojim izaslanicima ispitivanje templara dok god ostanu pod pritiskom kraljevske strae, i da se sve mora odvijati tek kad budu sigurni da mogu raditi bez uplitanja sa strane. Ne moemo sa sigurnou tvrditi da je bilo kontakata izmeu kardinala i zatvorenika prije njihova povlaenja iskaza, ali po svemu se ini da je templarski ustanak" tih dana na neki nain bio usklaen. Neki povjesniari sumnjaju da je Molayevo svjedoenje u NotreDameu izmiljeno. Ipak, iako moemo opravdano sumnjati u neke pojedinosti, moramo se naprotiv sloiti o njegovim uincima; o tome da je ono uzrokovalo papino oduzimanje moi Inkviziciji, opravdano zlouporabom ovlasti nad onima koje je ispitivala. Krajem sijenja, odnosno im su se vratila na dvor dvojica papinskih izaslanika koja su donijela vijesti o onome to se dogodilo, papa je suspendirao pravo Suda u Francuskoj, da bi zaprijeio sve postupke protiv templara koji su se odvijali na temelju naredbe koju je Guillaume de Paris izdao nekoliko mjeseci ranije. Papin stav bio je vrlo jasan: sad kad je bio siguran u zlu namjeru kojom se vodio proces, htio je osobno ispitati templare i nije htio vratiti mo Inkviziciji dok kralj ne odlui predati zatvorenike u ruke Crkvi. Papinsko uvanje ljudi i dobara templarskog reda bilo je neophodno. Naime, ubrzo poslije uhienja u Francuskoj i aragonski kralj Jakov II. poeo je razmiljati to da uini s templarskim dobrima koja se nalaze u njegovu kraljevstvu, i ak je zatraio od pape milost da moe sebi odobriti koji poklon iz zaplijenjene batine ako se utvrdi krivnja. Zato je 22. studenog papa Klement V. morao izdati bulu kojom je zapovjedio da svi templarski posjedi u kranskom svijetu moraju biti predani na uvanje apostolskoj vlasti, te tako sprijeio pljaku koja se ve odvijala. Papa, jedina iva vlast koja ima pravo suditi templarima, nije jo uspio ni vidjeti optuenike. Kroz cijelo proljee 1308. vodila se otra politika borba izmeu pape, odlunog da ne vrati ovlasti Inkviziciji dok ne uzmogne osobno ispitati templare, i pravnika francuskog kralja, koji su zatrovali klimu na papinskom dvoru drei vatrene javne govore u kojima se prijetilo ponavljanjem dogaaja iz Anagnija i optuivalo samoga Klementa V. da eli pogodovati krivovjerju templara. Zatim su doli na red optuujui pamfleti, meu kojima je najzanimljiviji bio onaj koji je osporavao apostolsku odluku da prekine proces zbog toga to je priznanje velikog metra iznueno muenjem. To dokazuje da je kralj bio prisiljen opravdavati se za neto u vezi sa svjedoenjem u Notre-Dameu. Kraljevi odvjetnici pozvali su na suenje teologe sa Sorbonne i traili da izraze svoje miljenje o djelovanju vladara, to je zapravo bio zahtjev da nau argumente kojima bi utvrdili njegove dobre namjere. Svjesni o emu je rije, teolozi su se ipak ograniili na slaganje o tome da kralj radi u dobroj vjeri, ali su potvrdili papino iskljuivo pravo da sudi templarima. Uslijedio je niz prijeteih napisa u kojima je papa optuivan za nepotizam, pa ak i da

je u vezi s barunicom Brunissendom de Perigord, to, meutim, nije poluilo eljeni uinak, budui da prelijepa dama nije stanovala na papinskom dvoru. Na koncu su Bertrandu de Gotu zaprijetili smru njegovih neaka. U lipnju 1308. godine, poslije vie mjeseci borbe, francuski je kralj morao ustuknuti pred papinom odlunou, shvativi da bi taj ovjek mogao zadravati proces u beskonanost. Odlueno je, dakle, da se poalje grupa zarobljenih templara, briljivo izabranih tako da su meu njima bili ak i izopenici koje je traio sud templarskog reda, kako bi se pred papom izazvalo najgori mogui dojam. U povorci koja se sastojala od sedamdesetak zatvorenika koje su prevozili na teretnim kolima, vezane rukama i nogama jedne za druge, bili su i glavni lanovi Glavnog stoera, a to su veliki metar, vizitatori Istoka i Zapada, prefekti Normandije i provincija Akvitanije i Poitoua. Ali kad su stigli na tri etvrtine puta, blizu kraljevske utvrde Chinon na Loari, karavana je iznenada smanjena i kola s najviim dostojanstvenicima su tu zavrila putovanje, umjesto da stignu papi u Poitiers. Navodei papi kao izliku da su templari vieg reda bolesni i da ne mogu jahati, kralj i njegovi stratezi slijedili su isti put kao i prethodne jeseni, kad su htjeli po svaku cijenu sprijeiti susret templarskih voa i papinske vlasti, koje su se jako bojali i koja je doista dovela u pitanje cijeli skup prikupljenih svjedoenja. Sada je kralj, na ijoj je strani bila vojna sila - dok je papa mogao raunati samo na pravne razloge - naumio ometati papinski postupak. Ako se Klement V. opredijeli za pravorijek u korist templara, kao to se oito mislilo, taj e pravorijek imati malo vanosti, jer nee uzimati u obzir iskaze voa, koji jedini znaju kako stvari stoje. Isti je cilj vodio izbor templara poslanih papi, uglavnom pobonika i osoba nieg reda, koje nisu davale pravu moralnu i materijalnu sliku Hrama. Kraljev plan, tonije plan pravnika kojima je Filip Lijepi gotovo prepustio voenje procesa, oslanjao se na niz lukavih postupaka smiljenih da sprijee svaki papin potez, a da se pritom nikad ne doe u otvoreni sukob s njim. Svjestan svega toga, Klement V. usvojio je istu strategiju. Poslije godinu dana ikaniranja, nedoputenih postupaka, diplomatskih borbi i obmana, papa je konano uspio vidjeti templare, iako je skupina bila obezglavljena izuzimanjem najreprezentativnijih dostojanstvenika. Odluio je ipak odrati istragu koja ga je stajala godinu dana borbe, i rijeiti na svoj nain pitanje odsutnosti voa. Izmeu 28. lipnja i 2. srpnja 1308. g. Klement V. predsjeda Odborom kardinala koji konano moe provesti istragu Rimske kurije nad templarima. Izvorni dokumenti, od kojih su gotovo svi sauvani, potvruju da se radilo o potenom" postupku, odnosno da se odvijao u punom potovanju prava, bez ikakvog pritiska na optuene, koji su, naprotiv, pozvani da prijave nasilje koje su prethodno pretrpjeli s kraljevske strane, da bi se razjasnilo koji je dio njihovih izjava iznuen muenjem. Na istrazi su radili samo papinski biljenici koji su svoje spise sastavili kontrolirajui ih meusobno, kako bi se izbjeglo da pogreke u prepisivanju iskrive vienje injenica. I sam izbor kardinala suradnika nadahnut je naelom ravnotee; papa je htio da tu budu njegova dva veterana" templarskog problema, a to su neak Berenger Fredol i kardinal Etienne de Suisy, koji su bili ukljueni u prve redove ve od prethodne jeseni, zatim dva ovjeka iz filofrancuske struje, ali u svakom sluaju asna i vjerna Crkvi, a to su Landolfo Brancacci iz Napulja i Francuz Pierre de La Chapelle-Taillefer, i konano ovjek javno kompromitiran, Pietro Colonna, jedan od onih koji su optuili Bonifacija VIII., izopen pa ponovo pozvan u politiku uspostavljanja odnosa izmeu Francuske i Svete Stolice, koji je vjerojatno pozvan samo zato da Odbor bude odraz svih struja Kardinalskog zbora. Prisustvujui osobno presluavanjima, Klement V. dobio je uvid kako su funkcionirali obredi primanja u templarski red i postupno, u nastavku svjedoenja, nizom ciljanih pitanja

istraio rairenost tih zlouporaba. Na kraju istrage papa je shvatio da je postojao udan obiaj koji je templarski red provodio kao obaveznu kunju, neizbjenu zbog neke vrste nepisanog zakona, koji je novom lanu nalagao da se odrekne Krista i da pljune na kri. Ta nedostojna tradicija ukljuivala je prostake i nasilne pojave, ali se ona nije mogla potpuno pobrkati s krivovjerstvom koje predvia osobno prihvaanje nekih prevratnikih doktrina i dugotrajno ustrajanje na njima. Krivnja templara bila je, dakle, u tome to su tolerirali razvoj tog sramotnog rituala, a da ga nisu odluno iskorijenili ili prijavili papinskim vlastima. Tijekom procesa iznesena su na vidjelo manje teka djela kao to su zlouporaba vlasti, grabe, svagdanje niskosti koje se zasigurno nisu odnosile na optubu za krivovjerje, ali su ipak doprinijele da bude nepovratno oblaena ast toga reda, koji je gotovo dva stoljea bio smatran dijamantnom iglom kranstva. Iako se estoko borio da bi mogao provesti svoju istragu, Klement V. nije nipoto namjeravao opratati pogreke reda Hrama, jer je o tome razmiljao na isti nain kao i njegovi prethodnici, koji su ve od vremena Lionskog koncila (1274.) smatrali da vojniki redovi stagniraju u nerazrjeivoj krizi i da im je potrebna korjenita reforma. Papin cilj bio je prisiliti templare, koji su se protivili stapanju s hospitalcima (maltekim redom), da prime na znanje svoje nedostatke i svoje odgovornosti, te da ujedno shvate da njihov red ne moe preivjeti bez preobrazbe; i da je za to potrebno ublaiti negativne uinke klevetanja od strane francuskog kralja i stvoriti idealne i konkretne pretpostavke za ostvarenje novog reda. Na kraju svoje istrage papa je naloio templarima da zatrae oprost, zatim ih je razrijeio od izopenja koje su sami sebi odredili kao kaznu i pomirio ih u katolikom zajednitvu. Izvori izriito navode da je Klement V. radio na reformi templarskog reda koja bi se zasnivala na novom normativu. To se savreno podudara s papinim zanimanjem za tekst templarskog Pravila, to se razabire kako iz nekih svjedoenja, tako iz pitanja koja je on sam postavljao templarima podvrgnutim njegovoj istrazi; a ponovno pravno i moralno ukljuenje toga reda, zajameno odrjeenjem, bilo je neophodna pretpostavka.

Papa je 10. srpnja dopustio da se ponovi zajedniko odrjeenje templara pokajnika u kui kardinala Pierrea de La Chapelle, kojega je pet dana ranije imenovao njihovim slubenim uvarom. Filip Lijepi nalazio se uz papinski dvor u Poitiersu i tu je ostao jo deset dana da bi nadzirao dogaaje, a zatim je 20. srpnja krenuo za Pariz, ostavivi kod pape odanog advokata Guillaumea de Plaisiansa da bi kontrolirao situaciju i brinuo se o interesima krune. Sve je izgledalo mirno; Klement V. dao je oprost izabranim templarima sasluanim u njegovoj istrazi, a oni su, meutim, i dalje bili u zatvoru, pod paskom kraljevih vojnika, i inilo se da se pomirio s odsutnou dostojanstvenika jo uvijek zatvorenih u tvravici Chinon. Shvativi da mu nerazmjer snaga nee omoguiti da pobijedi i da osobno sudi voama templarskog reda, papa se ponaa gotovo fatalistiki, kao netko tko eka da neki znak odozgo posreduje i izvue ga iz tekoa koje nadilaze njegove mogunosti. Klement V. 12. kolovoza odrava skuptinu kardinala, na kojoj je javno proitana bula pod naslovom Faciens misericordiam, sastavljena etiri dana ranije. Dogovoren je veliki ekumenski koncil, koji e se odrati u roku od dvije godine, da bi se razmatrali najhitniji problemi koji se tiu kranstva, meu kojima organiziranje novog kriarskog pohoda, do ega je njemu jako stalo, ali i diskusija o problemu templara. U cijelom kranskom svijetu odrat e se istrage na kojima e se prikupiti svjedoanstva optuenih i prenijeti ih papinskoj vlasti, koja e odluiti o sudbini toga reda. Tom istom prigodom papa e izrei pravorijek nad voama templarskog reda, koji e u meuvremenu ostati pod njegovom iskljuivom vlau i nitko se nee smjeti usuditi da ih ispituje. Sutradan, 13. kolovoza 1308. g., Klement V. odreuje poetak ljetnih praznika koji e prekinuti politiku i pravnu djelatnost papinskog dvora, te se povlai na ladanje u okolici. Velika je vjerojatnost da su i agenti koje je na papinskom dvoru ostavio Filip Lijepi napustili Poitiers i vratili se u Pariz. Ope je raspoloenje blagdansko, sve je stalo, papa je otiao uivati u svjeini prirode, a templarsko pitanje odgoeno je do koncila koji e poeti tek za dvije godine. Bez obzira na svetkovinu Uznesenja Marijina, jednu od najveih svetkovina liturgijske godine, u rano svitanje zore kardinali Berenger Fredol, Etienne de Suisy i Landolfo Brancacci kreu iz grada i putuju ravno za Chinon. Papa ih je potajno imenovao svojim punopravnim zastupnicima za istragu nad velikim metrom i ostalim dostojanstvenicima templara, s obzirom na to da on ne moe napraviti ni koraka a da to odmah ne saznaju kraljevi promatrai. Kardinal La Chapelle, slubeni uvar i pravni skrbnik templara od strane Crkve, zaudo nije lan Komisije. I tako, dok papa i njegov zastupnik za templarsko pitanje ostaju na mjestu, sigurno pod strogim nadzorom, Berenger Fredol i druga dvojica mogu potajno krenuti. Revni i ueni Jean Bourgogne, kojega je aragonski kralj postavio u Rimsku kuriju upravo zato da bi primao obavijesti iz prve ruke o onome to se dogaa, uspio je neto saznati tek est dana nakon polaska kardinala, odnosno kad je misija koju im je povjerio papa ve praktiki bila izvrena. U Chinonu su se tri kardinala susrela s lanovima Glavnog stoera i iznijela im situaciju, ukljuujui i papinu namjeru da ukloni sramotne posljedice procesa putem moralne obnove, i da zatim pristupi onom ujedinjavanju vojnikih redova koje vidi kao neophodni preduvjet za kriarski pohod, na emu kani poraditi to prije. Sudski poloaj templara bio je vrlo nepovoljan. Iako je sada ve jasno da nisu heretici, jer su geste navodnog odbacivanja vjere poinili pokoravajui se tradicionalnom obiaju (vrsti odvratne komedije koju su nametnuli nadreeni), doktrina Crkve bila je jasna i ona ih je smatrala krivima, iako za

mnogo lake djelo od onoga koje se do tada pretpostavljalo. Prema kanonskom pravu, onaj tko izvri in odbacivanja svoje vjere, pa ak i ako to ini bez uvjerenja, sam sebe iskljuuje iz zajednitva katolike vjere i tako postaje izopenik kojemu se moe oprostiti grijeh, ali ne moe dobiti odrjeenje. Ta situacija uvjerljivo je usporediva sa sluajem odmetnika od vjere, onih koji su se za vrijeme progona od strane pogana odrekli kranstva i prinosili rtve idolima da bi izbjegli muenje. Iako je u pitanju bila samoobrana i nisu nimalo vjerovali u poganske bogove, ti krani ipak su smatrani krivima i bili su odvojeni od zajednitva vjernika. Crkveni oci izrekli su strogu presudu: onima koji su se okaljali odmetnitvom od vjere mogao je biti oproten grijeh, ali samo ako su sveano zatraili oprost i prihvatili naloenu pokoru. inom tajnog pristupnog obreda templari su se dakle sami izopili; sada je papu vezivala situacija javnog sramoenja, a naroito tisugodinja doktrina Crkve, kojoj se ni on, iako papa, nije mogao suprotstaviti. Dakle, templarski red mogao je preivjeti samo kroz sveano ponienje, traenje oprosta i prihvaanje pokore, a to se vjerojatno trebalo izvriti stapanjem s hospitalcima, to je Klement V. uostalom smatrao politiki i historijski nunim. Izvorni akt istrage koja se odvijala iza zatvorenih vrata u zatvorima tvrave Chinon, koji je nedavno pronaen poslije sedamsto godina zaborava u dnu Tajnog vatikanskog arhiva, prenosi ishod postupka koji je zavren odrjeenjem voa od grijeha i njihovim punim ukljuivanjem u zajednicu sakramenata. Mnoge pojedinosti pokazuju da je Jacques de Molay bio u dubokom sukobu s Huguesom de Perraudom, da se otro pregovaralo i da je templarski voa na kraju popustio pred papinim prijedlozima. Istraga u Chinonu zavrena je 20. kolovoza 1308. g. odrjeenjem Glavnog stoera templarskog reda od optube za herezu i njegovim ponovnim ukljuivanjem u zajednitvo otajstava. Po povratku lanova Odbora u Kuriju, papa je dao prirediti drugu, auriranu" verziju svoje bule Faciens misericordiam, koja je potvrivala misli izraene u prvoj, ali uz dodatak obavijesti da su voe templarskog reda razrijeeni krivnje i sad se nalaze zatieni pravosudnim imunitetom tako da ih nitko, uz izuzetak rimskog pape, ne bi mogao ak ni ispitivati. Vjet potez s dvostrukom bulom dao je kraljevim agentima utisak da papa namjerava prepustiti voe njihovoj sudbini, pa dok su oni tako oekivali rjeenje u roku od dvije godine, tri opunomoenika ve su se pobrinula da odrijee uznike od grijeha, a bula koja je o tome izvjetavala antedatirana je osam dana, tako da bi svaki kraljev potez stigao poslije svrenog ina.

Istragom u Chinonu Klement V. je moda htio uzvratiti Filipu Lijepom za podmukao potez koji je ovaj odigrao prethodne godine, kad je papa, koji se spremao vratiti s odmora i pokrenuti istragu Crkve nad templarima, uo od jednog glasnika da su njegovi optuenici ve uhieni, ispitani i proglaeni krivima. Ipak, sve to bio je tek privremeni uspjeh, to je papa ubrzo i osjetio. Nekadanji kraljev plan da Bonifacija VIII. podvrgne procesu nije pao u zaborav ni poslije papine smrti, jer fiziki nestanak Benedetta Caetanija nije ponitio sankcije koje je izrekao protiv Filipa Lijepog, meu ostalim i opasno izopenje napisano u buli Super Petri solio. Da se sprijei slubena objava tog izopenja, izveden je atentat u Anagniju: znalo se da je tu bulu papa izdao na vrhuncu svojih sposobnosti, i taj je tekst, iako nikada nije obznanjen, bio opasan Damoklov ma koji je mogao osporiti legitimitet francuske krune. Bilo je i drugih dokumenata protiv Filipa Lijepog koje je papa izdao u najeim asovima njihova sukoba, kao to je bula Ausculta filii, a posebno Unam sanetarn, koja je potvrivala nemogunost vjenog spasa za one koji su izvan Rimske crkve, to je poloaj kojemu se Filip Lijepi, u dubokom sukobu s papom, opasno pribliavao. Klement V. naao je u svom dugom pravnom i diplomatskom iskustvu zgodnu smicalicu za smanjenje napetosti i dao je izbrisati iz bogatih registara Bonifacija VIII. odlomke koji su zvuali najotrije protiv kralja, tako da, kad je uklonjen predmet spora, Filipa Lijepog ne bi vie zanimalo proglaenje cijelog Caetanijeva pontifikata nezakonitim. Afera s templarskim redom, a posebno papin potez u vezi s dogaajem u Chinonu, naveli su kraljeve stratege da skinu prainu sa kakljivog pitanja procesa protiv Bonifacija VIII. i da ga iskoriste za trgovinu u pregovaranju. Kralj je formalno zatraio da se pokrene sudski postupak protiv sjeanja na pokojnog Benedetta Caetanija, koji bi slijedio trag stranog presedana iz najmranijeg doba u povijesti papinstva, kad je apostolsko prijestolje bilo izloeno sukobima meu strankama rimskog plemstva. Godine 891. na apostolsko prijestolje popeo se Formoz, klerik koji je za sobom imao sloenu i vrlo osporavanu duhovniku karijeru. Dok je vrio biskupsku slubu u Portu (Misli se na dijacezu Porto, prema antikom gradu koji se nalazio juno od Rima, nap. ur. ), bio je poznat po izrazitim diplomatskim i politikim sposobnostima, ali mu je jedna protivnika struja zaprijeila karijeru bojkotirajui njegovu kandidaturu za patrijarha Bugarske, pod izlikom da kanoni zabranjuju biskupu prelazak iz jednog biskupskog sjedita u drugo. Kad je bio umijean u spletke jednog visokog funkcionara apostolskog dvora, Formoz je poinio greku to je pobjegao, ime je postao kriv u svaijim oima, pa je izopen zajedno s pravim urotnicima. Nakon toga, kau da se na koncilu u Troyesu bacio pred noge papi Ivanu VIII. koji ga je razrijeio grijeha, a zauzvrat se zakleo da se nee vratiti u Rim i da nee pokuati opet dobiti svoje nekadanje biskupsko sjedite u Portu. U narednim godinama za papu je izabran Marin I. koji je, budui da je neko bio biskup Caere, samim svojim izborom ponitio ono pozivanje na kanone kojim je ranije Formoz lien bugarske patrijarije. Uostalom, Marin I. je izdao neku vrstu naknadne odluke u odnosu na istke koje su stranke rimske aristokracije provodile jedna protiv druge, i na toj politikoj liniji Formoz je ponovo dobio biskupsku stolicu u Portu, unato zakletvi koju je dao Ivanu VIII. Poslije smrti Stjepana V., 891. godine, nametnulo se ime Formoza zbog njegova iskustva, ali i nesumnjivih kvaliteta koje mu priznaju i povjesniari. Kao papa poinio je moda jedinu greku stavi na stranu njemakog kralja Arnulfa, koji je teio osvajanju carske

krune protiv kue vojvoda od Spoletta, koja je udjela za istim naslovom. Godine 895. Amulf Koruki stigao je u Rim, gdje ga je Formoz u sveanoj ceremoniji okrunio za cara. ini se da je vladar ubrzo umro, a za njim i Formoz, koji je pokopan u bazilici Svetog Petra, uz svoje prethodnike. Izbor Stjepana VI., eksponenta stranke protivne Formozu i njemakoj struji, bio je pretpostavka epizode koja je prela u povijest kao koncil mrtvaca". Novi papa imao je tada mogunost proglasiti Formoza nezakonitim papom, i prema tome ponititi krunidbu koju je on izveo: papin le, koji je ve mjesecima leao u grobu, ekshumiran je i posjednut na prijestolje sa svim papinskim uresom i iskoriten za jezovitu predstavu u kojoj je pokojni Formoz priznao svoje grijehe na usta nekog prestravljenog akona. Osuen kao nezakoniti papa jer je pogazio one kanonske propise koje je papa Marin I. zapravo ukinuo, njegov je le osakaen odsijecanjem jezika i tri prsta desne ruke kojima je zareivao, te konano baen u Tiber na ijim ga je obalama potajno izvukao jedan milostivi redovnik. Filip Lijepi htio je izvesti isti scenarij protiv pokojnog Benedetta Caetanija ponavljajui tono sve najjezovitije dijelove koncila mrtvaca", uz jedinu razliku to se pretpostavljalo da je le, koji je ve pet godina leao u grobu, sveden na same kosti. Tumaenjem tog groznog presedana u svjetlu stila noir, u kojem su stratezi Filipa Lijepog pokretali sve politike procese njegove vladavine, Klementa V. ucijenili su prijetnjom da e ekshumirati kosti lanog pape Bonifacija VIII. u procesu koji e ga proglasiti heretikom, bogohulnikom, bezbonikom, odanim vraanju, i da e na kraju spaliti ostatke kako su spaljivani neprijatelje vjere. Razornost dosega te operacije protiv apostolske vlasti daleko je nadmaivala doseg presedana: Formoz je suen jer je pogazio kanonsku zabranu prelaska iz jednog biskupskog sjedita u drugo, bez osvrtanja na moralni aspekt, dok u ovom sluaju papu optuuje nosilac laike vlasti za izrazito vjerske zloine, kao to je hereza i vraanje, kao da se eli poruiti da je francuski kralj bolji jamac vjere nego zabludjeli papa. Lomaa za pokojnog Bonifacija VIII. posluila bi samo tome da svojom spektakularnou zapeati potpuni preokret sustava institucija, da utisne u kolektivno nesvjesno pomisao da se otvara nova era u kojoj e karizmatska laika vlast Francuskog Kraljevstva voditi kransko drutvo, ako treba i kao alternativa papinskoj vlasti za koju se sada smatra da je dosegla stanje takve dekadencije da vie ne moe igrati svoju tradicionalnu ulogu. Dok se organiziralo paljenje lomae na trgu, u kraljevskoj palai lanovi Vijea sastavljali su program potpune reforme strukture Crkve, a oko vladara okupljali su se vjerni biskupi kraljevstva, za sluaj da se stvori samostalna francuska crkva, odvojena od Rima. U listopadu 1308., tek to je Klement V. postigao sudsku pobjedu u Chinonu, povuen je prvi potez kraljeva plana: Guichard, biskup Troyesa, optuen je za vraanje i spaljen na lomai, unato tome to ga je sam papa prije toga odrijeio grijeha. Tom gestom Filip Lijepi htio je pokazati da je cijela Rimska crkva potpuno zaraena krivovjerjem, budui da je jedan papa, jedan biskup, pa ak i cijeli jedan religiozni red ogrezao u korupciji. Nakon nekoliko mjeseci kardinal Napoleon Orsini pisao je kralju da je u Italiji naao vrlo ugledne svjedoke koji e dokazati krivnju Bonifacija VIII. i da je spreman dovesti ih u Francusku da svjedoe na procesu. U takvoj tekoj situaciji papa je, iscrpljen boleu koja ga je muila ve godinama, stjeran pred zid te je odustao od borbe i prepustio Hram njegovoj sudbini. Kao poglavar Rimske crkve, on je prije svega bio odgovoran za sigurnost te institucije, koju bi ucjena Filipa Lijepog rascijepila na dvoje. Ali papu je, pri izboru na koji je bio prisiljen, u prvom redu vodio praktini raun: lanovi reda koji nisu umrli u zatvoru ili pod muenjem kraljevskih vojnika sad su bili klonuli, demotivirani, skreni od ljage koja je na njih bila

baena. ak i da se uspjelo spasiti red, malo njih htjelo bi i dalje biti njegov dio. Crkva bi se morala upustiti u jo jedan otvoreni sukob kakav je u svoje vrijeme vodio Bonifacije VIII., s perspektivom kretanja prema sigurnoj propasti s obzirom na nerazmjer snaga, a sve to da bi postigla pravno preivljavanje reda koji se vie ne bi mogao osloboditi sjena ljage, i koji je moda postojao samo jo u volji nekih njegovih najnepokolebljivijih lanova. U kolovozu 1309. g., kad je kraljevo djelovanje ve dalo uvjerljivi dokaz snage, Klement V. napisao je pismo svim kranskim biskupima koji, iako su ve pred godinu dana bili zadueni da pokrenu istrage nad templarima svojih dijeceza, jo nisu pokrenuli nikakav postupak. Pismo je objanjavalo onima koji bi oekivali da papa sastavi novi Propis za templare da se to nee dogoditi, te ih je poticalo da ne odgaaju sasluanja. Onaj dio biskupa koji se nije suprotstavljao templarima bio je, dakle, uvjeren da Klement V. namjerava spasiti i reformirati taj red, to je vrlo razumljivo, ako se uzme u obzir da je bula koja je bila poslana biskupima, s naredbom o provoenju istrage po dijecezama, zapoinjala reenicom Udjeljujui oprost. Nijedan dokument s takvom premisom nije mogao sadravati naredbu osude. Cijeli niz pisanih izvora koji potjeu od osoba s papinskog dvora izraava isto uvjerenje da papa radi na tome da na neki nain zajami preivljavanje Hrama. U svjetlu tog uvjerenja mogue je objasniti dranje nekih visokih prelata kao to je Rinaldo da Concorezzo, nadbiskup Ravenne, koji je templare svoje dijeceze odrijeio od grijeha zbog nedostatka dokaza, ili kao to je Peter iz Mainza, koji se pobrinuo potanko sastaviti inventar dobara koja na njegovu teritoriju posjeduje red, tako da bi mu se moglo sve vratiti kad bude rehabilitiran. U kolovozu 1309. g. Klement V. je shvatio da je stjeran pred zid i izabire ono to mu se prema savjesti ini manjim zlom: rtvovati postojanje templarskog reda da bi spasio jedinstvo Crkve. Odluka o kraju reda bila je donesena, a sada je na redu bilo spaavanje bivih templara.

Krajem 1309. i poetkom 1310. godine u cijelom su kranskom svijetu zapoele one dijecezanske istrage koje je u ljeto 1308. g. zapovjedio Klement V. Petog lipnja te godine papa je vratio Inkviziciji sudbenu vlast, ali uz ogranienje da istrage budu povjerene lokalnim biskupima, a da uloga Suda, ako bi ba htio sudjelovati, bude tek marginalna. Do tog bitnog iskljuenja organa koji je zaduen za istraivanje kaznenog djela krivovjerja dolazi ili zbog injenice da je sada papa shvatio da templari nisu heretici ili zbog zlouporabe kojom se ta institucija okaljala podupirui rabote francuskog kralja protiv slobode Crkve. Klement V. postii e da Koncil u Vienneu prihvati dva glasovita akta ija je svrha bila znatno ogranienje djelovanja Suda, a taj se izbor moe objasniti i iskustvom steenim u procesu protiv templarskog reda. Izvjetaji o razliitim istragama oblikovani su u biljenike akte i poslani Kuriji, gdje su inovnici Ureda sastavili opsean spis koji se praktiki odnosi na cijeli kranski svijet. Sadraj sudskih postupaka pokazuje politiku orijentaciju pojedinih biskupa: u Francuskoj i u predjelima izloenim francuskom utjecaju i dalje ima mnogo zlouporabe, groznih muenja i prijevara, dok u podrujima slobodnim od francuskih utjecaja, kao na primjer na Cipru ili u iberskoj zoni, dokumenti pokazuju vee potovanje zakonitosti. Kraljeva strana nastojala je na sve naine voditi skupljanje dokaza na tetu reda, kao u traginom sluaju 54 templara koji su se izjasnili nevinima i koji su 1310. g. spaljeni na lomai prema kraljevskoj zapovjedi, izdanoj na potpuno neoekivan nain i u potpunom nepotivanju papinske vlasti. ak su se i teolozi sa Sorbonne usprotivili toj odluci proglasivi je sasvim nelegalnom, ali se o njihovu miljenju nije nimalo vodilo rauna. Tamo gdje je vlast Inkvizicije bila jaa, kao na jugu Francuske, nalazimo svjedoenja o krivnji izrazito povezana s vraanjem, kao to su vjetije kolo" i kolektivne orgije", to je ak tee od optubi koje je iznosio Filip Lijepi u svojoj optunici, koja se uope nije odnosila na sotonizam i ograniavala se na spominjanje nepoznatog bradatog idola. Optuenike se napadalo ne birajui pritom sredstva, pribjegavajui esto svemu onome to je bilo najodvratnije u lokalnoj kolektivnoj svijesti. Na Cipru je, naprotiv, bilo vitezova koji su sudjelovali u oajnikoj obrani Akre 1291. g. i u ijim se svjedoenjima podsjea kako na vojna junatva, tako i na osobnu vjeru templara, posebno slavnog metra Guillaumea de Beaujeua, ija su dobroinstva bila nadaleko poznata. Bio je tu i vitez zaduen da uva zarobljene templare u njihovoj prebendi, i koji je tako prisustvovao euharistijskom udu koje se dogodilo za vrijeme mise koju je kapelan tog reda svakodnevno slavio: hostija koju je uzdigao za vrijeme euharistije postala je ogromna u rukama sveenika i blistala kao snijeg na suncu, tako da je zasljepljivala oi. Donoenje sve te dokumentacije u Kuriju krajem 1309. godine opet je postavilo Klementa V. pred bolnu dilemu: iako je u zadnje dvije godine odahnuo od procesa i ostavio da ga vode razni biskupi prema vlastitoj odgovornosti, opet se naao u neprilici i obnovio nadu da e u odreenom obliku omoguiti preivljavanje Hrama, nadu koju oito u svom srcu nikada nije napustio. Na velikom sasluanju blizu Pariza, izmeu 1310. i 1311. godine, mnogi su templari pokazali veliku hrabrost i posvjedoili da arko ele odrati svoje zavjete; njih petsto javilo se biskupima Komisije da svjedoe u obranu reda. Klement V. zatvorio se sa svojim suradnicima, koncilskim oima, u opatiju Maucene gdje se tjednima radilo istraujui golemi spis koji sadri isprave stigle u Kuriju sa svih sasluanja. Tu je papa dao sastaviti sintezu izvjetaja o dokazima prikupljenim na procesu i na njima je radio oznaavajui biljekama injenice koje su mu se inile najznaajnijima.

Rezultati te istrage doneseni su na Koncil u Vienneu, koji je otvoren pod vojnom zatitom francuskog kralja: papa, ak i fiziki stisnut izmeu Filipa Lijepog i prijestolonasljednika, pozvao je sve prisutne oce da preuzmu odgovornost za odluke koje e biti donesene, a veina nazonih sveenika nije mogla izbjei slaganje s injenicom da vii interes Crkve zahtijeva veliku rtvu. Iako u spisima sa suenja nije potvrena optuba za krivovjerje, templarski red je suspendiran zbog nedostojnosti kojom se okaljalo mnogo njegovih lanova; suspenzija, izreena presudom koja nije konana, donesena je zbog vie sile i potrebe da se izbjegne nanijeti Crkvi velika teta. Bivi templari moi e ui u druge redove i postati njihovi lanovi, ak i u malteki red, ako vjeruju, unato drevnoj zabrani koju nove odredbe ukidaju. Posjedi ovoga reda bit e dodijeljeni hospitalcima zato da se potuje volja donatora koji su ih dali kao milodare za kriarski rat. Voe Hrama, koje su kraljevi agenti jo uvijek nezakonito drali u zatvoru, pravno titi imunitet koji im je odredio papa, koji eka pravi trenutak da im zajami spaavanje ivota i reim kunog pritvora pri papinskom dvoru. Jacques de Molay vie je puta pokuao govoriti pred papom, ali taj su susret stalno spreavali kraljevi agenti, upravo onako kako se to stalno dogaalo od poetka procesa. Veliki metar, shvativi da je papa prepustio red njegovoj sudbini, vjerojatno se pokajao to je prihvatio onaj sporazum neko sklopljen s trojicom opunomoenika u Chinonu, kad je, da dobije odrjeenje potrebno za reformiranje reda, priznao neke optube na svoj raun i sveano zatraio oprost. Ni drugi templari nisu mogli doi u dodir s velikim metrom; neki od njih organizirali su hrabri otpor okupivi se oko kapelana Pietra da Bologne, vrsnog pravnika, koji je otvoreno ukazivao na mnogobrojne formalne greke procesa i uspio dovesti u veliku nepriliku kraljevu stranu. Pietro je netragom nestao u zatvoru, a ostali, uglavnom nepismeni, odustali su od borbe. Poetkom 1314. g. stanje je jo uvijek bilo nepromijenjeno, a kralj je pourivao da se odlui o sudbini velikodostojnika koji su za optubu predstavljali neku vrstu plutajue mine: budui da ih je Klement V. defacto oslobodio svake optube i oni su vraeni u katoliko zajednitvo vjere, tako da je Molay dobio osobnog kapelana da mu svaki dan slui misu i liturgijsku slubu u njegovoj eliji, i budui da im je samo papa mogao izrei definitivnu presudu, strahovalo se da bi iznenadna odluka da se potuje uinak razrjeenja iz Chinona vratila u igru Glavni stoer templarskog reda, koji je, utoliko to je bio sjedite vrhovne vlasti, izgledao kao korijen koji bi lako mogao obnoviti cijeli red. U meuvremenu je papina bolest dospjela do zavrnog stadija: ve godinama izazivala je jaka krvarenja koja su ga danima zadravala u krevetu, a vie puta se mislilo da mu vie nema spasa. Klement V. zna da se fiziki ne moe uhvatiti u kotac s tim pitanjem, pa imenuje Odbor biskupa koji e morati odrediti sudbinu voa. U stvari, igra je ve bila odigrana; sada se samo pokuavalo provesti odredbu o doivotnom pritvoru pod apostolskim nadzorom, to bi omoguilo spaavanje ivota templarskih velikodostojnika, a francuskom kralju jamilo da nee doi do ponovnog uspostavljanja templarskog reda, od ega je najvie strahovao. Povjesniari su donedavno smatrali da su prelati koje je izabrao papa bili u potpunom dosluhu s Filipom Lijepim, ali to miljenje bilo je pretjerano, to e pokazati i kasniji dogaaji. uvi presudu o doivotnom pritvoru, veliki metar i njegov najvjerniji drug, preceptor Normandije Geoffroy de Charny, pobune se i proglase potpunu nevinost templarskog reda u odnosu na sve krivnje koje su mu pripisane. To zbuni biskupe Odbora i oni odlue prekinuti sjednicu, jer tako neuven sluaj zahtijeva raspravu i konzultacije s

papom. Vidjevi da mu izmie iz ruku ono kompromisno rjeenje koje je vjerojatno predloio Klement V., a koje je kraljevska strana prihvatila, kralj se pobojao da nestanak templarskog reda vie nije tako siguran, a pred oima mu se pojavila sablast razrjeenja ili nekog drugog nepredvienog ina koji bi doveo u pitanje cijeli ishod procesa. Na kraju se odluio na potez koji e zauvijek zatvoriti templarsko pitanje; dao je oteti Jacquesa de Molaya i Geoffroya de Charnya te ih tako izmaknuti zakonitom uvanju Odbora. Obojica su spaljena na lomai, na jednom otoiu rijeke Senne, malo poslije veernje mise. Izvori koji nam prenose priu o lomai slau se u dokazivanju velikog junatva dvojice dostojanstvenika koji su ili ususret smrti, koju su namjerno izabrali kao najvii in svjedoenja u korist vlastitog reda. Jacques de Molay zatraio je da mu krvnici odveu konopce koji su mu stezali zapea, a zatim je upravio oi prema katedrali Notre-Dame u kojoj je ve jedanput svjedoio o svojoj nevinosti, i pomolio se Djevici Mariji kojoj je sveti Bernard posvetio njihov red. Templari su smatrali da je poetak i kraj svega u imenu Bogorodice; tako je i ovom molitvom veliki metar htio u slavi potvrditi kraj templara i istodobno sveano iskazati puninu svoje kranske vjere. Prisutna se gomila uskomeala te se s paljenjem lomae moralo priekati. Prema svjedoenju pjesnika Geoffroya de Parisa, koji je vjerojatno bio i osobno nazoan pogubljenju, Jacques de Molay je pozivao pred Boji sud kako francuskog kralja, koji ih je prevarom napao, tako i papu koji ih je napustio. Klement V. izdahnuo je 20. travnja, malo vie od mjesec dana poslije lomae. ini se da u smrtnom asu nije mogao sebi oprostiti nesretan kraj templara, koji je od njega silom iznuen i kojemu se uvijek pokuavao oduprijeti. Filip Lijepi slijedio ga je nekoliko mjeseci kasnije. injenica da su obojica umrla tijekom iste godine, nakon to ih je metar na umoru pozvao da za svoje grijehe odgovaraju pred Bojim sudom, pogodovala je irenju legendi koje su se prenosile naratajima, pothranjivane tajnom izvanredne hrabrosti koju su dva ponosna dostojanstvenika pokazala pred krvnicima. Sedamsto godina poslije tog dogaaja mit o templarima, sazdan od istinite povijesti i od mnogo izmiljenoga, jo je nevjerojatno iv; istraivanje nam je podarilo nove spoznaje koje otvaraju daljnje putove istraivanja da bi se otkrilo ono to se jo mora razjasniti. Klement V. nikada nije izrekao osuujui pravorijek templarima, nego se, naprotiv, pobrinuo da ukine ekskomunikaciju u koju su templari, prema kanonskom pravu, sami sebe uvalili. Njegovo razrjeenje nije nikada povueno, i presuda o suspenziji donesena protiv toga reda na koncilu u Vienneu jo uvijek ostaje nepromijenjena, i poslije sedam stoljea, u obliku mjere koja nije konana. Veliki metar i preceptor Normandije, oteti i ubijeni od strane vladara, prije nego je Odbor, odreen da im sudi, uspio izrei pravorijek, umrli su u onom stanju u koje ih je dovela papinska vlast; kao krani kojima je oproteno i koji su ponovo primljeni u katoliko zajednitvo, onako kako su odredili apostolski opunomoenici prema naredbi Klementa V. u Chinonu.

U rujnu 2001. godine itala sam, po ne znam koji put, popis dokumenata o procesu protiv templara, sauvanih u Fundusu Castel Sant'Angela, Tajnog vatikanskog arhiva. Nije pretjerano rei da sam ga poznavala napamet, budui da sam ga prouavala jo od 1994. g., kad sam bila na specijalizaciji u Vatikanskoj koli paleografije, a zatim neodreeni broj puta za etverogodinjeg doktorskog studija na sveuilitu u Veneciji, ali sam tek toga dana primijetila neto neobino: na dijecezanskom ispitivanju u Toursu, jednom od mnogih lokalnih sasluanja templara koje je Klement V. naredio da se izvode po cijelom kranskom svijetu, ispitivanjima je upravljao kardinal Berenger Fedol. Shvatila sam da tu neto jako kripi: je li takav vrsni poznavalac kanonskog prava, papin poslanik za najosjetljivije diplomatske misije, istaknuti lan Kardinalskog zbora, a k tome i neak Klementa V., jedna takva osobnost, mogla napustiti papinski dvor i otii u provinciju da vodi jednu od mnogobrojnih istraga po biskupijama? Detaljnija provjera odmah je sve otkrila. Rije je o sasluanju to su ga provela tri opunomoenika Klementa V. u samicama dvorca Chinon nad velikim metrom i drugim dostojanstvenicima Hrama koje je francuski kralj tu zatoio da sprijei njihov susret s papom; za taj se postupak sumnjalo da se uope dogodio, zato to se o njemu znalo samo iz posrednih izvora, i utoliko to je potvrivao da je papa odrijeio od grijeha Jacquesa de Molaya i druge voe. Taj se dokument itavo vrijeme nalazio u papinskom arhivu, praktiki neprepoznat, zbog neodreene klasifikacije do koje je dolo grekom koja se dogodila poetkom 17. stoljea. itanje tog teksta ne ostavlja mjesta sumnji: veliki metar templara i drugi dostojanstvenici zatraili su oprost od Crkve, i poslije formalnog odricanja, obaveznog ak i za osobe za koje se samo sumnja da su okaljane herezom, udijeljen im je oprost od strane apostolske vlasti, te su ponovo primljeni u zajednitvo otajstava. Prema tome, jo mnogo toga ostaje otkriti o templarima. Jednako tako i posebni obred Muke Kristove, koji se slavio u veer Velikog etvrtka, u sjeanje na Posljednju veeru, u kojem su se templari vjerojatno prieivali samo vinom, shvaenim kao euharistijska krv, odnosno kao napitak vjenog ivota. Taj jedinstveni obredni obiaj podvrgnut je ispitivanju mnogih strunjaka za orijentalne liturgije i jo se uvijek prouava, zahvaljujui, meu ostalima, i doprinosu nekih poznavalaca Bizanta iz Papinskog orijentalnog zavoda u Rimu (Tal. Pontifido Istituto Orientalc di Roma, nap. ur. ): za sada se moe rei da taj obred nije zabiljeen nigdje drugdje, da je bio nepoznat latinskoj Crkvi, da je specifian za templare koji su ga, kako se ini, preuzeli iz drevnih vjerskih narodnih tradicija, svojstvenih gradu Jeruzalemu, moda ak iz starokranskih vremena. ini se da taj obred prua sugestivnu povezanost s legendom o Svetom Gralu, koji se tradicionalno tumai kao udotvorni kale kojim se Isus sluio za Posljednje veere da bi utemeljio euharistiju, ili kao posuda u koju je Josip iz Arimateje skupio krv pomijeanu s vodom to je istekla iz Kristova prsnog koa poslije razapinjanja na kri. To je mogua mentalna asocijacija, ali se povjesniar, u nedostatku sigurnih dokaza, mora zaustaviti na usporednom izlaganju sadraja. Isto se moe rei i za pretpostavku prema kojoj su templari uvari Kristova pokrova koji se danas uva u Torinu: tu su teoriju, iznesenu prije vie od dvadeset godina, povjesniari suzdrano doekali, jer postoji mnogo tragova koji joj govore u prilog, ali nedostaju presudni dokazi. Znamo da su suvremenici smatrali templare uvarima najsvetijih relikvija muke Kristove, a njemaki pjesnik Wolfram von Eschenbach pripisuje im uvanje Grala u svojoj verziji pjesme Parzival. Novi pravci istraivanja sigurno potvruju

da to uvjerenje moda skriva neku istinitu podlogu. Ipak, put spoznaje u tom pravcu jo je dug i postii e znaajne rezultate samo ako se bude drao na odstojanju od fantastine knjievnosti koja je, posebno ovih zadnjih desetljea, pridala redu templara pretjerano izvjetaeno ezoterino lice. Odlina knjiga Petera Partnera The Murdered Magicians: the Templars and Their Myth (Ubijeni magi: templari i mit o njima) ve je razotkrila sline konstrukcije, rekonstruirala njihovu genezu i otkrila da ponekad skrivaju ak i ekonomske interese. Jo jedna esta tema diskusije o povijesti templara odnosi se na kraj toga reda, koji je bula Klementa V. naslovljena Vox in excelso suspendirala 1312. godine. To se pitanje danas dosta istie: dok s jedne strane postoje neke neprofitne organizacije koje se naprosto nadahnjuju vrijednostima templara da bi promicale hvalevrijedne kulturne, folklorne ili dobrotvorne inicijative, neke druge skupine proglaavaju se naprotiv nasljednicama" tog reda, ba kao da se on nije nikada ugasio; kao da se nadivjevi proces i lomau zadnjeg velikog metra on odrao do danas. Templarski red bio je vjerski i vojniki, to znai da su njegovi lanovi bili vojnici u sastavu stalne vojske, neoenjeni ili udovci, u svakom sluaju obvezni ne imati enu i djecu, potivati zavjet pokornosti i ne posjedovati osobna dobra. Koja od tih dananjih skupina pokazuje te osnovne osobine ovoga reda? Osim tog injeninog stanja, tu je nepremostiva zapreka po kanonskom pravu koju je nametnuo sam Klement V., koji je u asu suspenzije ovog reda stavio van zakona svaki pokuaj njegove ponovne uspostave bez papinskog pristanka, proglaavajui ak ekskomunikaciju protiv svakoga tko bi se usudio koristiti imenom i oznakama Hrama. Istina je da je papa odbio osuditi red, a njegova suspenzija odreena presudom koja nije konana, ali ta je mjera na snazi ve sedamsto godina i samo bi vlast nekog drugog rimskog pape, slijednika Klementa V., mogla promijeniti te odredbe. Zakljuujui ovu digresiju, vjerujem da strastveni itatelj povijesti Hrama danas moe mnogo oekivati od buduih istraivanja, uzmemo li u obzir zanos koji ova tema pobuuje i u sveuilinim krugovima, gdje se do prije nekoliko godina smatrala nevanom. Moda je veliko bujanje pseudohistorijske literature o templarima doista pomoglo kulturi pobudivi panju iroke publike i pojaalo potranju za istraivanja na tom podruju. Ako je tako, dobrodoli su i romani o templarima i Svetom Gralu: posebno zato to tu problematiku danas prouava dosta mladih istraivaa koji strpljivo i profesionalno preispituju mnoge jo nepoznate stvari iz kratke, ali burne povijesti tog reda.

Veliki historiografski uspjeh na koji je naila ova tema, pogotovo zbog naglog i traginog kraja templarskog reda, razbuktao je pravi bum knjiga, kako istraivakih tako i pomodnih, uinivi gotovo nemoguim pruiti iscrpnu bibliografiju. Odredili smo, ipak, upozoriti samo na znanstveno pouzdane publikacije. Slian se problem postavlja i za druge teme, kao to je nastanak srednjovjekovnog vitetva, kriarske ratove, povijest papinstva izmeu XI. i XV. stoljea, koje usko zadiru u templarske dogaaje i koje se uvrtavaju meu radove cijelih historiografskih tradicija; u ovom sluaju odredili smo dati probranu bibliografsku panoramu koja daje prvenstvo najpoznatijim i jo aktualnim djelima zajedno s najnovijim naslovima. Polazite za svako openito istraivanje o templarskom redu predstavljaju sljedei radovi: A. Demurger, Vie et mort de l'ordre du Temple, Pariz, 1985., i M. Barber; The New Knighthood. A History ofthe Order ofthe Temple, Cambridge, 1994., koji pokrivaju cijeli raspon njegove povijesti. O pretpostavljenom usvajanju ezoterizma od strane Hrama najkorisnije je djelo Petera Partnera, The Murdered Magicians: The Templars and Their Myth, Oxford, 1987. Korisna lektira su takoer i: B. Bordonove, La vie quotidienne des Templiers au XIII. siecle, Pariz, 1975.; P. Dupuy, Histoire de l'Ordre Militaire de Templiers, Bruxelles, 1751.; J. Gmelin, Schuld und Unschuld des Templerordens, Stuttgart, 1893. i M. Melville, La vie des Templiers, Pariz, 1951.

Glavni izvori za povijest reda su rukopisni kodeksi koji sadre pravilo, propis i sljedea utemeljenja (retrats), dokumenti sadrani u mapama raznih prebendi, iskazi koje su dali templari za vrijeme procesa, koji se mogu nai u aktima presluavanja koji su stigli do nas. Najpotpunije kritiko izdanje latinskih i francuskih dokaza pravila prihvaenog na koncilu u Troyesu je: S. Cerrini, Une experience neuve au sein de la spiritualite medievale.l'Ordre du Temple, 1120. - 1314. Etude et edition des regles latine etfrangais, doktorska dizertacija prijavljena 1998., na Universite de Paris IV, Sorbonne, dok je za cjelokupni uvid u templarski statutarni korpus potrebno obratiti se ve datiranom izdanju H. De Curzona, La Regle du Temple, Societe de l'Histoire de France", Pariz, 1886., koje treba upotpuniti sadrajem prirunika koji je izdao J. Delaville Le Roulx, Un nouveau manuscript de la Regle du Temple, u Annuaire-Bulletin de la Societe de l'Histoire de France", 26,1889., br. 2. str. 185-214. Ono to je preivjelo u lokalnim mapama naznaeno je u G. D'Albon, Cartulaire general de l'Ordre du Temple, 2 sveska, Pariz, 1913. - 1922. (koji sadri irok repertoar drugih izdanja) koje treba integrirati s G. Leonard, lntroduction au cartulaire manuscrit du Temple (1150. - 1317.), Pariz, 1930. i noviji B. A. Lees, Records of the Templars in England in the Twelfth Century. The lnquest od 1185. with Illustratives Charts and Documents, Oxford, 1935.; F. Bramato, Lordine dei Templari in Italia, u Nicolaus", 12,1985. Papinski dokumenti koji se odnose na prvi dio templarske povijesti nalaze se u R. Hiestand, Papsturkunden fur Templer und Johanniter, 3 sveska, Abhandlungen der Akademie der Wissenschaften in Gottingen, Philologisch-historische Klasse 77 und 135, Gottingen, 1972. - 1983. Cijeli korpus iskaza koje su dali templari za vrijeme procesa nalazi se sakupljen i klasificiran u elektronikom arhivu (9,5 MB) opremljen od B. Frale, Guardiani del Santuario. Le radici orientali del processo contro l'ordine del Tempio (1129. -1314.), doktorska radnja iz povijesti europskog drutva obranjena na Dipartimento studi storici Sveuilita ,,Ca' Foscari u Veneciji, pod supervizijom S. Gasparrija i G. Ortallija, XI. ciklus, 2 sveska, Venecija, 1996. - 2000., dok su pojedini izvori naznaeni u dodatku B. Frale, L'Ultima battaglia dei Templari. Dal codice ombra" dobbedienza militare alla costruzione del processo per eresia, Rim, 2001., kojem treba dodati tekst sadran u F. Tommasi, Interrogatorio di Templari a Cesena (1310.), uvod u tekst Acra 1291. (dolje naveden meu djelima iz zbornika), str. 265-300., i tekst o ispitivanju u Chinonu koji je naen u novije vrijeme, u B. Frale, II Papato e il processo ai Templari. L'inedita assoluzione di Chinon alla luce della diplomatica pontificia, Rim, 2003., str 198-215. Ostali naroito vani izvori u prouavanju povijesti templarskog reda, iako pod utjecajem povijesne optike njihovih autora, kronika Vilima nadbiskupa Tira, Willermi Tyrensis, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum a tempore successorum Mahumet usque ad annum MCLXXXIV, u Recueil des Historiens des Crusades. Historiens Occidentaux. 5 svezaka, Pariz, 1872. 1895., i ona opaska kronika templara iz Tira", Chronique du Templier de Tyr, u Les Gestes de Chiprois, koju je uredio Ch. Raynaud, Societe de l'Orient Latin. Serie Historique", 5, eneva, 1877., str. 139-334. Velik dio papinskih dokumenata koji se odnose na red izdao je G. Lamattina, Regesta

Pontificum Romanorum erga Templarios (1139. - 1313.), Rim, 1984.

Djela iz zbornika, zbirke studija i akti posebno zanimljivih skupova za povijest reda: Acri 1291. La fine della presenza degli ordini militari in Terra Santa e i nuovi orientamenti nel XIV secolo, Biblioteca di Militia Sacra", 1, uredio F. Tommasi, Perugia 1996.; Autour de la premiere croisade, Actes du Colloque de la Society for the Study of the Crusades and the Latin East, priredio M.Malard, Clermont-Ferrand, 22. - 25. Lipnja 1995., Pariz, 1996.; Bernardo Cistercense, Atti del XXV convegno storico dell'Accademia Tudertina Centro di studi sulla spiritualita medievale, Todi 8. - 11. listopada 1989., Perugia, 1990.; De recuperatione Terre Sancte. Dalla Respublica Christiana" ai primi nazionalismi e alla politica anatimediterranea, priredio A. Diotti, Firenca, 1977.; Dei gesta per Francos. Etudes sur les croisades dediees a Jean Richard, priredili M. Balard, B. Z. Kedar i J. Riley-Smith, Aldershot, 2001.; Die geistlichen Ritterorden Europas, priredili J. Fleckenstein i M. Hellmann, Sigmaringen,1980.; Dizionario degli istituti di perfezione, I, Rim, 1974.; Dizionario storico del Papato, pod rukovodstvom Ph. Levillaina, tal. prijevod F. Saba Sardi, 2 sveska, Milano, 1996.; Enciclopedia cattolica, 12 svezaka, Rim, 1948. - 1954.; Enciclopedia dei papi, priredio Istituto dell'Enciclopedia Italiana, 3 sveska, Rim, 2000.; Le crociate. L'Oriente e l' Occidente da Urbano II a san Luigi (1096. - 1270.), katalog izlobe odrane u Rimu, Palazzo Venezia, uredio M. Rey-Delque, Rim, 1997.; Les Croisades, priredio R. Delort, Pariz, 1988.; Les Incfuisiteurs. Portraits de defenseur de lafoi en Languedoc (XIII-XIV siecles), pod ravnanjem L. Albareta, Toulouse Cedex 6, 2001.; I laici nella societas christiana" dei secoli XI e XII, Atti della III Settimana internazionale di studio, Mendola 21. - 27. kolovoza 1965., Milano, 1968.; I Templari in Piemonte dalla storia al mito, priredio R. Bordone, Torino, 1995.; I Templari, la guerra e la santita, priredila S. Cerrini, Rimini, 2000.; I Templari: mito e storia, Atti del convegno internazionale di studi alla Magione templare di Poggibonsi-Siena, 29. - 31. svibanj 1987., priredili G. Minucci e F. Sardi, Sinalunga 1989.; La Commanderie. Insitution des ordes militaires dans l'Occident medieval. Premier colloque international du Conservatoire Larzac Templier et Hospitalier, listopad 2000., Pariz, 2002.; Lettres des premiers chartreux, Sources chretie- nnes", 88, Pariz, 1962.; Materiali inediti per la storia dei Templari nel Regno di Sicilia, Atti del III covegno nazionale di Pavalon" - Laboratorio di studi templari per le Province meridionali, priredili G. Giordano i C. Guzzo, Manduria, 2002.; La Mditerranee au temps de Saint Louis, Actes du Colloque d'Aigues-Mortes, travanj 1997.; priredili g. Dedeyan i J. Le Goff, Aigues- Mortes,1998.; Militia Christi" e crociata nei secoli XI-XIII, Atti della XI settimana internazionale di studio del centro di studi medioevali, Mendola, 28. kolovoza - 1. rujna 1989., Milano, 1992.; The Horns of Hattin, priredio B. Z. Kedar, Jeruzalem, 1988.; The Militan/ Orders: I. Fighting for the Faith and Caring for the Sick, priredio M. Barber, Ashgate, 1994.; II. Vfelfare and Warfare, priredio H. Nicholson, Ashgate, 1998.; Militia sacra. Gli ordini militari tra Europa e Terrasanta, priredili E. Coli, M. de Marco i F. Tommasi, Perugia, 1994.; Storici arabi delle crociate, priredio F. Gabrieli, Torino, 1973.; Soria della Chiesa, priredio D. Quaglioni, svezak XI, La crisi del Trecento e ii Papato avignonese (1274. - 1378.), Torino, 1994. O kriarskim ratovima, razvoju srednjovjekovnog vitetva, drai koju je Istok vrio na zapadno drutvo i drugim pojavama povezanim s porijeklom Hrama moemo dobiti korisnu historiografsku panoramu iz: P. Alphandery i A. Dupront, La Chretiente e l'Idee de Croisade, 2 sveska, Pariz, 1954.; G. Althoff, Nuncfiarit Cristi milites, qui dudum extiterunt raptores. Zur Entstehung von Rittertum und Ritterethos, u Saeculum", 32,1981., str. 317- 333.; A.

Barbero, L'aristocrazia nella societa francese del medioevo. Analisi delle fonti letterarie (secoli XI-X1I1), Bologna, 1987.; U. R. Blumenthal, Papal and local Councils: The Evidenceofthe ,,pax" and tregua Dei", u La Riforma gregoria- na e VEuropa, u Stui Gregoriani", XIV, 1991str. 137-144.; M. Buli, Knighty Piety and the Lay Response to the First Crusade (The Limousin and Gascony, c. 970. - c. 1130.), Oxford, 1993.; O. Capitani, Sondaggio sulla terminologia militare in Urba?w II, u Militia Christi" e Crociata nei secoli XI-XUJ, nav., str. 167-192.; F. Carini, Alle radici della cavalleria mediavale, Firenca, 1981., F. Cardini, Bernarda e le Crociate, u Bernardo Cistercense, nav., str. 187-197.; F. CardinI, Le crociate trn ii mito e la stona, Roma, 1986.; F. Cardini, La guerra santa nella cristianita, u "Militia Christi" e Crociata nei secoli XTX1II, nav. str. 387-399.; F. Cardini, Gerusalemme d'oro, di rame, di lue: pellegrini, crociati, sognatori d'Orientefra XI e XV secolo, Milano, 1991.; F. Cardini, I Cristiani, la guerra e la santita, u I Templari la guerra e la santita , nav., str. 9-17.; H. E. J. Cowdrey, The Peace and the Truce ofGod in the Eleventh Century, u "Past and Present", 46-49,1970., str. 42-67.; Idem, Pope Gregorius VII (1073. 1085.), Oxford, 1988.; G. Duby, Les origines de la chevalerie, u Ordinamenti miliari in occideentte nell'alto medioevo, XV Settimana internazionale di studio del Centro di stui sull'alto medioevo di Spoleto, Spoleto, 1968., str. 739-761; L. Dupont-Lachenal, Canonici regolari di s. Agostino, u Enciclopedia cattolica, serija 553-565; J. Flori, L'ideologie du glaive. Prehistoire de la chevalerie, eneva, 1983.: J. Flori, Ld premiere croisade. L'Occident chretien contre 1Islam (aux origines des ideologies occidentales), Bruxelles, 1992.; K. M. Setton, A History of the Crusades, svezak I., The First Hundred Years, priredio M. W. Baldvvin, Madison, 1969.; svezak II.: The Later Crusades (1189 - 1311), priredili R. Lee Wolff i H. W. Hazard, Madison, 1969. Za glavna pitanja Starog i Novog zavjeta: K. M. Kenyon, Jerusalem: Excavating 3000 Years of Histon/, London, 1967.; F. Cardini, 11 pellegrinaggio. Una dimensione della vita medievale, Manziana, 1996.; A. Frolow, La relique de la vrai Croix. Recherches sur le developpement d'un culte, Pariz, 1961.; J. B. Segal, Edessa the Blessed City, Oxford, 1970.; E. Wilson, The Scrolls of the Dead Sea, London, 1955. O poecima templarskog reda, papinskom odobrenju, ulozi svetog Bernarda i o pitanjima u vezi s propisom: F. Cardini, l poveri cavalieri del Cristo. Bernardo di Clairvaux e la fondazione delTordine templare, Rimini, 1992.; Di Carpegna Falconieri, Innocenzo II, u Enciclopedia dei Papi, nav., str. 261-268.; S. Cerrini, Onorio II, u Enciclopedia dei Papi, nav., 255-258.; S. Cerrini, Celestino II, u Enciclopedia dei Papi, nav., str. 259-261.; S. Cerrini, I Templari: una vita da fratres, ma una regola antiascetica; una vita da cavalieri, ma una regola antieroica, u I Templari, la guerra e la santita, nav., str. 19-48.; S. Cerrini, A Neiu Edition of the Latin and French Rule of the Temple, u The Militury Orders, II Welfare and VJarfare, nav., str. 207-215.; S. Cerrini, Lordine del Tempio. Aggiornamento bibliografico, u I Templari, la guerra e la santita, nav., str. 153-163.; S. Cerrini, Le fondateur de V ordre du Temple a ses freres: Hugues de Payens et le "Sermo Christi Militibus", u Dei gesta per Francos. tudes sur les croisades dediees a jean Richard, nav., str. 9-110.; R. Hiestand, Kardinalbischof Matthaus von Albano, das Konzil von Troyes und die Entstehung des Templerordens, u "Zeitschrift fiir Kirchengeschichte", str. 99., 1980., str. 17-37.; K. Korner, Die Tempelregel. Aus dem Altfranzosischen iibersezt und mit erlauternden Anmerkungen verse- hen, Jena, 1904.; F. Tommasi, "Pauperes commilitones Christi. Aspetti e problemi delle origini gerosomilitane, u "Militia Christi"e Crociata nei secoli XI- XIII, nav. str. 443475.; F. Tommasi, Per i rapporti tra Templari e Cisterciensi. Orientamenti e indirizzi di ricerca, u I Templari. Una vita tra riti cavallereschi e fedelta alla Chiesa, Atti del I Convegno

"I Templari e san Bernardo di Chiaravalle", Certosa Firenze 23. - 24. ottobre 1992., str. 227274.; K. Elm, Kanoniker und Ritter vom Heiligen Grab. Ein Beitrag zur Entstehung und Frtigeschichte der Palistinischen Ritterorden, u Diegeistlichen Ritterorden Europas, nav., str. 141-169.; K. Elm, Canonici del Tempio, u Dizionario degli lstituti di Perfezione, serija, 884-886.; J. Leclerq, Un document sur les debuts des Templiers, u "Revue 'histoire ecclesiastique", 52, 1957., str. 81-91.; G. Ligato, Fra Ordini Cavallereschi e crociata:"milites ad terminum" e "confraternitates" armate, u "Militia Christi"e Crociaia nei secoli XI-XIII, nav., str. 645- 653.; D. Selvvood, "Quidam autem dubitaverunt": The Samt, the Sinner, the Temple and a Possibile Chronology, u Autour de la premijere croisade, nav., str. 221-230.; F. Tommasi, i 'Templari e ii culto delle reliquie, u I Templari: mito e storia, nav., str. 191-210.; J. M. Upton-Ward, The Rule of The Templars, u "Studies in the History of Medieval Religion", 4, 3997. Zanimljive novosti navedene u novoj studiji L. Pavanella, Da "fratemitas" a "ordo: ragioni per la fondazione di una "militia", i "Pauperes commilitones Christi" radnja prijavljena na Dipartimento studi storici delTUniversita "Ca' Foscari" di Venezia, Venecija, 2004. i u radnji C. Guzza, Templari in Sicilia. La storia e le sue fonti tra Federico II e Roberto d'Angid, Gen ova, 2003. Studije o metrima reda: M. Barber, James de Molay, the Last Crand MasteroftheTemple, u "Studia Monastica", 14,1972., str. 91-124.; M. L. Bulst- Thiele, Sacrae Dom us Militiae Hyerosolimitani Magistri. Untersuchungen zur Geschichte des Templerordens 1118/19. - 1314., Gottingen, 1974.; A. Demurger, Jaccjties de Molay. Le crepuscute des templiers, Pariz, 2002.; P. Duguyet, Essai sur Jaccjues de Molay, Pariz, 1906.; A. Q. Forev, Letters of the Tzvo Last Templar Masters, u "Nottingham Medieval Studies", 45, 2001.,str. 145-171; T. Lerov, Hugues de Payens, chevalier ehampenois, fon- dateur de VOrdre des Templiers, Troyes, 2001.; G. Lizeran, Les depositions du grand maitre Jaccjues de Molay au proces des templiers (1307. - 1314.), u "Moyen Age", 26, 1913.; str. 81-106.; J. Philips, Hugues ofPayens and the 1129 Damascus Crusade, u The Military Orders, svezak I, nav., str. 141-147.; W. Schwartz, Die Schuld des Jakob von Molay, des letzten Grossmeister des Templer, u "Welt als Geschichte", 17, 1957., str. 259-279.; V. Thomassin, Figures comtoises: ]acques de Molay, Pariz, 1912.; A. Trunz, Zur Geschichte des letzten Templermeister, Friburg, 1919. O vojnoj ulozi Hrama i obrambenim problemima Svete Zemlje: M. Barber, Supplying the Crusaders States. The Role of the Templars, in The Horns of Hattin, nav.; A. Demurger, Templiers et hospitaliers dans le combat de Terre sainte, u Le Combattant au Moi/en Age, uredio M. Balard, Pariz, 1995., str. 77- 96.; A. Demurger, Chevaliers du Christ. Les orders religieux-militaires au Moyen Age (XI -XVI siecle), Pariz, 2002.; C. Gaier, Armes et combats dans l'universe medieval, u "Bibliotheque du Moyen Age", 5,1995.; A. Forey, Novitiate and Instruction in the Military Orders During the Tzvelfth and Thirteenth Centuries, u Speculum", 61, 1986.; A. Forey, The Military Orders. From the Tzvelfth to the Early Fourteenth Centuries, London, 1992.; A. Forey, Gli ordini militari e la difesa degli stati crociati, u Le Crociate. L'Oriente e L'Occidente, nav., str. 253-258.; A. Luttrell, Templari e Ospitalieri: alcuni confronti, u 7 Templari, la guerra e la santita, nav., str. 133-152.; C. Marshall, \Narfare in the Latin East, 1192. - 1291., Cambridge, 1992.; H. Nicholson, Templars, Hospitaliers and Theutonic Knights. Images ofthe Militan/ Orders (1128. - 1291.), London, 1995.; C. Pravver, Histoire du royaume latin de Jerusalem, 2 sveska, Pariz, 1969. 1970.; D. Pringle, Templars Castles betioeen Jaffa and Jerusalem, u The Militan/ Orders,

nav. II, str. 89-109.; D. Pringle, Templar Castles on the Road ofthe Jordan, ibidem, I, str. 148-166.; J. Riley-Smith, The Templars and Teutonic Knight in Cilician Armenia, u The Cilician Kingdom of Armenia, uredio T. S. R. Boase, Edimburg, 1978., str. 92-117.; S. Runciman, Storia delie crociate, tal. prijevod E. Bianchi, A. Comba i F. Comba, 2 sveska, Torino, 1966. O financijskim djelatnostima reda: L. Delisle, Memoires sur les operations financiers des Templiers, u Memoires de l'Institut National de France, Academie des Inscription et Belles-lettres", XXXIII, Pariz, 1889.; A. Demurger, Tresor des templiers, tresor du roi. Mise au point sur les operations financiers des templiers, u Pouvoir et gestion", 5, 1997., str. 7385.; L. Di Fazio, Lombardi e Templari nella realta socioeconomica durante ii regno di Filippo ii Bello, 1285. - 1314.-, Milano, 1986.; D. M. Metcalf, The Templars as Bankers and Monetary Transfers betiveen West and East in the 12-th Century, u Coinage in the Latin East. The Fourtlr Oxford Symposium in Coinage and Monetary History, uredili P. W. Edbury i D. M. Metcalf, Oxford, 1980.; J. Piquet, Des banquiers au moyen age: les templiers, Pariz, 1939. O polemikama protiv vojnih redova u drugoj polovici trinaestog stol j e- a, planovi spajanja i kraj kriarskih kraljevstava: P. Amargier, La defense du Temple devant le conicle de Lyon eri 1274, u 1274, annee charniercmutations et continuite, Colloque international du Cnrs, Lyon-Pariz 1974., Pariz,1977., str. 495-501.; F. Cardini, U ruolo degli ordini militari nei progetto di recupera- tio" della Terrasanta secondo trattatistica della fine del XIII e XIV secolo, u Acri 1291.,nav., str. 137-142.; A. Demurger, Les templiers, Matthieu Pari et les sept peches capitaux, u I Templari. Mito e storia, nav., str. 153-169.; Idem Les ordres militaires et la croisade au debut du XIV siecle. Quelques remarques sur les traites de croisade de Jacc/ues de Molay er Foulques de Villaret u Dei gesta per Francos. Etudes sur les croisades dediees a jean Richard, nav.; M. L. Favreau-Lilie, The Military Orders and the Escape ofthe Christian Population from the Holy Land in 1291, u Journal of Medieval History", 19, 1993., br. 3, str. 201-227.; P. Edbury, The Templars in Cyprus, u The Military Orders, nav., str. 189-195.; P. Riant, Etudes sur les derniers temps de royaume de jerusalem, u Archives de l'Orient Latin", 14, 1878.; B. Z. Kedar i S. Schein, Un projet de passage particulier" propose par l'Ordre de lHopital, 1306 - 1307, u ,,Bibliotheque de l'Ecole des Chartes", 137,1979., str. 212-226. O duhovnosti i specifinim liturgijama templara: M. L. Bulst, Noch ei7wtal das Itinerarium peregrinorum, u Deutsches Archiv ftir Erforschung des Mittelalters", 20, 1964., str. 210-221.; C. Dondi, Manoscritti liturgici dei Templari e degli Ospitalieri: le nuove prospettive aperte dal sacramentario templare di Modena (Biblioteca capitolare O.ll. 13), u I Templari, la guerra e la santita, nav., str. 85-131.; L. Elm, Die Spiritualitat der geistlichen Ritterorden des Mittelalters. Forschungsstand und Forschungsprobleme, u Militia Christi" e Crociata, nav., str. 477-518.; B. Frale, Chevaliers d'Outremer. Note di ricerca sugli esordi dell'ordine templare fra Occidente e Terrasanta, u EVKOSMIA. Studi miscellanei per ii 75 di Vincenzo Poggi S.I., uredili V. Ruggieri i L. Pieralli, Catanzaro, 2003., str. 257-274.; J. Leclerq, Un document sur les debuts des Templiers, u Revue 'histoire ecclesiastique", 52,1957.; A. M. Legras i J. L. Lemaitre, La pratique liturgiijue des Templiers et des Hospitaliers de Saint-Jean de Jerusalem, u L'ecrit dans la societe medievale, napisano u ast Lude Fossier, Pariz, 1991., str. 77-137; H. E. Mayer, Zlim Itinerairum Peregrinorum. Eine Enviderung, u Deutsches Archiv flir Erforschung des Mittelalters", 21, 1965., str. 593-606.; H. E. Mayer, Zur Verfasserfrage des Itinerarium peregrinorum, u Classica et medievalia",

26, 1965., str. 279- 292.; F. Tommasi, I Templari e ii culto delle relicjuie, u 1 Templari: mito e storia, nav., str. 191-210. O sukobu izmeu papinstva i francuske krune, u koji se ukljuuje templarsko pitanje: R. H. Bautier, Diplomat ique et histoire politique. Ce que la critique, diplomatique nous apprend sur la personnalite de Philippe le Bel, u Revue Historique", 259, 1978.; M. Boutaric, Clement V, Philippe le Bel et les Templiers, Ier partie, u Revue des Questions Historiques", 10,1871.; J. Bernard, Le nepotisme de Clement V et ses complaisances pour la Gascogne, u Annales du Midi", LXI, 1949., str. 369-412.; M. D. Chenu, Dogme et theologie dans la bulle Unam sanctum", u Recherches de Science Religieuse", 40, 1952., str. 307-316.; J. Coste, Boniface VIII en proces, Articles d'accusation et de- positions des temoins (1303 -1311), Rim, 1995.; M. Delle Piane, La disputa tra Filippo ii Bello e Bonifacio Vili, u Storia delle idee politiche, economiche e sociali, predio L. Firpo, 2 sveska, Torino, 1983., str. 497-541.; M. C. De Matteis, La chiesa verso un modello teocratico: da Gregorio VII a Bonifacio VIII, u La storia. I grandi problemi dal Medioevo all'Eta contemporanea, uredili N. Tranfaglia i M. Firpo, svezak 1, II Medioevo. I quadri generali, Torino, 1988.. str. 425-452.; A. Demurger, Benedetto XI, u Dizionario storico del Papato, nav. str. 161-162.; I, Clemente V, ibidem, str. 325-327.; J. H. Denton, Pope Clement V's Early Career as a Royal Clerk, u The English Historical Revievv", 83,1968., str. 303-314.; Y. Dossat, Guillaume de Nogaret, petit-fils d'herelique, u Annales u Midi", 53, 1941., str. 391-402.; E. Dupre Theseier, Bonifacio VIII, u Enciclopedia dei papi, nav., str. 472-493.; J. Favier; Philippe le Bel, Pariz, 1978.; R. Fawtier, L'attentat dAnagni, u Mlanges d'Archeologie et d'Histoire, 60,1948., str. 153-179.; H. Finke, Acta Aragonensia. Quellen zur deutschen, italienischen, franzosischen, spanischen, zur Kirchen und KuHur-geschichte asus der diplorm- tischen Korrespondenz }ayme 11 (1291 1327), 3 sveska, Berlin-Ltipzig, 1908 - 1922.; B. Guillemain, La cour pontificale d'Avignon (1309 - 1376). tude d'unc societe, Pariz, 1962; Id., Bonifacio Vili e la teocrazia pontificia, u Storia della Chiesa, nav. str. 129-74.; Id .,11 papato sotto la pressiorte del re di Francia, ibidem, str. 177-232; P. Flerde, Celestino V, ibidem, str. 93-127.; Ch. V. Langlois, Documents rlatifs a Bertrand de Got (Clement V), u Revue Historique", 60, 1889., str. 48-54,; G. Lizerand, Clement V et Philippe le Bel, Pariz, 1910.; R. Manselli, Arnaldo da Villanova e i Papi del suo tempo, in Studi Romani", 7, 1959., str 146-161.; M. Melville, Guillaume de Nogaret et Philip le Bel, Revue d'Histoire de l'Eglise de France", 36,1950., str. 56-66.; S. Menache, Clement V et le nnjaume de France. Lln nouveau regard, u Revue d'Histoire de 1' Eglise de France", 74, 1988., str. 23-38.; A, Para vidni Bagliani, Clemente V, u Enciclopedia dei papi, nav str. 501-512.; P. Dubois, De recuperatione Terrae Sanctae, priredio Ch. V. Langlois, Pariz, 1891.; A. Rigault, Le proces de Guichard, eveque de Toyes (1308 - 1313), Memoires et documents publies par la Societe de l'Ecole des Chartes", 1, Pariz, 1986.; T. Schmidt, Pa pst Bonifaz Vili und die Idolatrie, u ,,Quellen und Forschungen a us italianischen Archiven und Bibliotheken", 66, 1986.; T. Schmidt, Der Bonifaz-Prozess. Verfahren der Papstanklage in derZeit Bonifaz VIII und Clemens V, Koln, 1989.; ). R. Strayer, The Reign of Philip the Fair, Princeton, 1980.; L. Thomas, La vie privee de Guillaume de Nogaret, u Annales du Midi", 16,1904., str. 161-207.; L. Viollet, Berenger Fredol, canoniste, u Histoire Litteraire de la France", 34.1915., str. 62-178; J. L. Villanueva, Viage literario a las Iglesias de Espana, Madrid, 1806., V, str. 207-221.; Vitae Paparum Avenionesium, priredio M. Mollat, 4 sveska, Pariz, 1914 - 1927.; I. VValter, Benedetto XI, u Enciclopedia dei papi, nav. str. 493-500. O dogaajima procesa, Inkvizicija, Koncil u Vienneu i lomaa posljednjeg velikog

metra: M. C. Barber, The Trial of the Templars, Cambridge, 1978.; Bernardi Guidonis, Practica inquisitionis heretice pravi- tatis, uredio C. Douais, Pariz, 1886.; M. L. Bulst-Thiele, Der Prozess gegen den Templerorden, u Die geistlichen Ritterorden Europas, nav.; R. Caravita, Rinaldo da Concorezzo, arcivescovo di Ravenna(1303 -1321) al tempo di Dante, Firenze, 1964.; C. R. Chenev, The Dozvnfall of the Templars and a Letter in Their Defence, u Medieval Miscellany Presented to E u gene Vinaver, predili F. Whitehead, A. M. Divernes i F. E. Sutcliffe, Manchester, 1965., str. 65-79; Chronique rimee attribuee a Geoffroy de Paris, u Revue Historique des Gaules et de la France", 22, 1865., str. 87-166; K. Elm, II processo dei Templari (1307 - 1312),u Acri 1291., nav. str. 213-225; H. Finke, Papsttum und Untergang des Templerordens, 2 sveska, Miinster, 1907.; Portraits de de- fenseur de lafoi en Languedoc (XU1-XIV siecle), priredio L. Albaret, Toulouse, 2001.; Ch. Lea, A Histon/ of the Inquisition of the Middle Ages, 3 sveska, New York, 1888 - 1889.; F. I.iuzzi, Apostasia, u Enciclopedia cattolica, nav., serija, 1674 - 1675.; G. Lizerand, Le Dossier de V affaire des Templiers, Pariz, 1923. (novo izdanje 1964.); G. G. Merlo, Eretici ed eresie medievali, Bologna, 1989.; E. Muller, Das Konzil von Vienne (1311 - 1312). Seine Quelle und se i ne Geschichte, Miinster, 1934.; H. Prutz, Entivicklung und Untergang des Templerherrenordens, Berlin, 1888.; M. Raynouard, Monuments historiques relatifs a la condamnation des chevaliers du Temple, Pariz, 1813.; S. Reinach, La Tete magique des Templiers, u Revue de l'Histoire des Religions", 63, 1911., str. 25-39.; J. M. Sansterre, Formoso, n Enciclopedia dei papi, nav. str. 41-47.; K. Schottmiiller, Der Untergang des Templerordens, 2 sveska, Berlin, 1887.; A. Sennis, Giovanni VIII, u Enciclopedia dei papi, nav, str. 28-34.; R. Seve i A. M. Chagny Seve, Le proces des Templiers d' Auvergne, Pariz, 1986.; H. D. Simonin, La notion d intentio" dans l'oeuvre de St. Thomas d'Aquin, u Revue des Sciences philosophiques et theologiques", 19, 1930., str. 455-463.; L. Van Leinvven, L'intention et son objed, u Melanges philosop- hiques", II, Amsterdam, 1948., str. 122-131.; I. E.Van Roey, Disquisitio de axiomate: Non sunt facienda mala ut eveniant bona", u La vie diocesaine, 2, 1980., str. 114-120.; G. Zannoni, Eresia, u Enciclopedia cattolica, nav. serija, 487-493. O tajnom ceremonijalu pristupanja: B. Frale, III tima battaglia dei Templari. Dal codice ombra" d'obbedienza militare alla costruzione del processo per eresia, nav. O papinskom odrjeenju udijeljenom elnicima reda: B. Frale, Un trnovo documento sul processo dei Templari, u Materiali inediti per una storia dei Templari, nav., str. 49-58.; B. Frale, The Chinon Chart. Papal Absolution to Last Templar Master Jacques de Molay, u The Journal of Meieval History", 30, 2004., str. 109-134.; B. Frale, U Papato e ii processo dei Templari. Linedita assoluzione di Chinon alla luce della diplomatica pontificia, u La corte dei papi, nav.

Barbara Frale (1970.) talijanska je povjesniarka koja ve vie od 15 godina radi u Tajnom vatikanskom arhivu (Archivum Secretum Vaticanum), a specijalist je za templarsku povijest, kriarske ratove, te povijest papa. Svjetski glas stekla je 2001. godine, kada je u fundusu Tajnog vatikanskog arhiva otkrila Pergament iz Chinona" - zapisnik sa suenja voama templara. Svoja je otkria 2004. g. pretoila u knjigu Templari (l Templari) koju objavljujemo na hrvatskom jeziku. Doktorirala je na Sveuilitu u Veneciji.

www.Crowarez.org

www.BosnaUnited.net