SADRAJ

UVOD ............................................................................................................................................. 3 PRIRODNO STANJE ..................................................................................................................... 5 PRIRODNO PRAVO I PRIRODNI ZAKONI ............................................................................... 6 DRAVA PO THOMASU HOBBESU .......................................................................................... 8 PRIRODNA PRAVA I DUNOSTI DRAVE ........................................................................... 11 ZAKLJUAK ............................................................................................................................... 12 LITERATURA .............................................................................................................................. 14

UVOD

Doktrina prirodnog prava polazi od tvrdnje da postoji ureenje drutvenih odnosa razliito od pozitivnog prava, koje je vie u hijerarhiji, ima apsolutno vaenje i apsolutno je pravedno, a proizilazi iz prirode, boje volje ili ljudskog razuma. Ideja prirodnog prava je u tijesnoj vezi sa idejom pravde, ije vrijednosti drava svojim pozitivnim pravom treba da izraava. Jedno od kljunih pitanja uenja o prirodnom pravu jeste sama sutina prava, a jedan od glavnih problema je odreivanje odnosa izmeu prava i morala. Osnovna odrednica je zahtjev da sadra prava mora biti moralan. Teoretiari prirodnog prava ne prihvataju da je pravo samo izraz volje i standarda neke grupe ili drutva. Naprotiv oni vjeruju u apsolutne vrijednosti i pravo shvataju kao sredstvo za ostvarenje tih vrijednosti. Svi oblici teorije prirodnog prava u veoj ili manjoj mjeri poivaju na tezi da postoji znaajna veza i preklapanja izmeu prava i morala. Shodno tome pravo se ne moe u potpunosti sagledati bez njegovog odreenja prema moralu. Kao kljune razlike izmeu prava i morala kao drutvenih sistema normi uobiajeno se navode: Pravo ima drutveni (objektivni) karakter, a moral individualni (subjektivni); pravo pretpostavlja drutvo ( Ubi societes ibi ius), a moral ne Pravni propisi imaju prinudni karakter, u smislu mogunosti drave da prinudnim sredstvima iznudi ponaanje zahtjevano pravnom normom, nasuprot autonomnom karakteru moralnih normi. Posebno mjesto u razvoju ideje prirodnog prava imali su filozofi prosvjetitelji antike Grkesofisti koji su pravili distinkciju izmeu prirode (phisis) i zakona (nomos). Aristotel naglaava da pravo politike zajednice moe biti ili prirodno, sa svuda jednakom vanou bez obzira da li je usvojeno li nije, ili pozitivno . Za odreivanje sutine prirodnog prava, odnosno njegove svrhe i cilja od neprocjenjivog znaaja su Aristotelova razmatranja o pravdi (dikaion). Neke ljudske radnje su u skladu sa prirodom i stoga su prirodno dobre, dok druge nisu u skladu sa prirodom i stoga su prirodno loe. Drava i pravo treba da tite i izraavaju pravdu. Stoika filozofija je izuzetno zasluna za razvoj prirodno pravne doktrine, prvenstveno zbog utemeljenja principa univerzalnosti prirodnog prava. Stoici su prirodno pravo proglasili mjerilom valjanosti svih zakona i svih pojedinanoh drava. Od naroitog znaaja je uticaj koji je ovo stanovite imalo na rimsko prirodno pravo. Tu treba spomenuti Cicerona koji je zakone drava podredio univerzalnim moralnim principima, postavljajui zahtjev pred dravu i pozitivno pravo da obezbjede potovanje i privatne svojine i ivota graana. Jedno od velikih dostignua prirodnog prava jeste zasnivanja sistema prava univerzalne vrijednosti. Rije je o Justijanovom kodeksu
2

(Corpus iuris Civilis). Uspostavljena je distinkcija prava koje stvara i sprovodi drava izraavajui interes jedne odreene drutvene zajednice i opteg prava naroda koji su ljudi stvorili radi meusobnog saobraanja. Konano postoji pravo koje uvijek vai i koje odgovara onome to je uvijek dobro i pravino, a rije je o prirodnom pravu. Prirodno pravo, prema miljenju srednjovjekovnih crkvenih pravnika, kakonista vodi do Boga. Najjasnije vienje ideje prirodnog prava je ponudio sveti Toma Akvinski koji polazi od pretpostavke da itavim univerzumom vlada boanski um, a to racionalno boansko upravljanje stvorenim stvarima naziva Vjenim zakonom. Zaetnikom modernog racionalnog prava smatra se Hugo Grotijus koji svoju teoriju meunarodnog prava upravo bazira na prirodnom pravu. On razdvaja boansko pravo (ius divinum) i ljudsko (ius humanum), u koje ubraja i ius nature. Svojom uvenom hipotezom da ak ni volja svemonog ne bi mogla da promjeni ili poniti prirodno pravo, Grotijus raskida teoloke spone koje su dominirala filozofijom prirodnog prava u srednjovjekovnom periodu. Thomas Hobbes otkriva prirodno pravo kao razrijeenje problema rata omnium contra omnes. Ljudi u prirodnom stanju moraju da nadvladaju instinkte a prirodno pravo je opte pravilo koje e se u tom sluaju pridravati. Ovdje trebamo spomenuti i prirodno pravna shvatanja Johna Locka koje je prvenstveno izraeno u njegovom djelu Dvije rasprave o vladi. Prirodno pravo treba razlikovati od teorije prirodnih prava koja se usko vezuje za Ameriku i Francusku revoluciju i akte koji su iz njih proizali, mada je svakako inspirisana prirodnim pravom i politikom misli stoika, djelom Huga Grotiusa, Hobbesa, Locka i drugih velikih mislilaca. U ovom seminarskom radu emo objasniti pojam prirodnog prava, prirodnog stanja po Thomasu Hobbesu, kao i njegovo poimanje drave i prava unutar nje.

PRIRODNO STANJE

Smatra se da je Thomas Hobbes uveo u politiku teoriju nauk o prirodnom stanju koje prethodi stvaranju drave. Prema Hobbesu prirodno stanje je rat svih protiv svih pri emu koristi izreku ovjek je ovjeku vuk1. Prirodno stanje je stanje u kojem bi se nalazili ljudi kada ne bi bilo drave, vlasti i zakona. U takvom stanju svatko se bori za vlastiti ivot te vlada stalni rat meu ljudima. Problem je u tome to su ljudi prirodno jednaki, a u takvom stanju svatko moe ubiti svakoga. Od prirodne jednakosti dolazi nepovjerenje tj. jednakost u nadi da emo postii svoje ciljeve, pa ako dva ovjeka ele istu stvar oni postaju neprijatelji i ele jedan drugoga unititi. Od nepovjerenja nastaje rat jer u strahu od ugnjetavanja tj. nasilne smrti od neprijatelja ovjek udara prvi na drugoga silom i lukavstvom. U prirodnom stanju nema vlasnitva, prava i pravde jer svakome u naelu pripada sve. ovjek je ovjeku neprijatelj, a jedini element je vlastita mo. ovjek je egoist, bie interesa osnovna tenja je samoodranje na raun tue tete. U prirodnom stanju vlada apsolutna sloboda, prirodna jednakost te rat i neprijateljstvo. To je vladavina prirodnog prava u kojem nema vlasnitva. U takvom stanju nema drutva. ovjek mora nai izlaz iz tog stanja. Prema Hobbesu, mogunost izlaska iz prirodnog stanja temelji se na ovjekovu umu i strastima: strast koja ga upuuje zove se tenja za mirom, a glavni ovjekov poriv je strah od smrti um sugerira mirovne odredbe s kojima se ljudi mogu usuglasiti. Ta pravila zovu se prirodni zakoni.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Thomas_Hobbes

PRIRODNO PRAVO I PRIRODNI ZAKONI

Hobbes jasno razlikuje prirodno pravo od prirodnog zakona. Prirodno pravo je sloboda koju svaki ovjek ima da se vlastitim moima slui kako eli radi odranja vlastitog ivota. U tom smislu, sloboda je odsustvo vanjskih prepreka ovjekovoj moi da ini ono to hoe. Budui da u prirodnom stanju svaki ovjek ima prirodno pravo na sve, tim se pravom moe izgraditi samo ratno stanje. Prirodno pravo i prirodni zakon su suprotni, dok prirodno pravo podrazumijeva slobodu da se neto ini ili ne, prirodni zakoni predstavljaju zapovijed i obavezuje da se neto ini ili ne. Prirodno pravo je prirodna ovjekova sloboda za upotrebljavanje vlastite moi i razuma kako bi se zatitio i unaprijedio vlastiti ivot. Prirodni zakoni ograniavaju prirodno pravo, apsolutnu slobodnu i slue odranju ivota i mira. Propisi (postulati) razuma koji brane ovjeku da ini ono to bi unitilo njegov ivot odnosno obavezuju po savjesti. To su boanski, moralni zakoni koji vrijede oduvijek. Osnovni je prirodni zakon teiti miru, a drugi je zakon spremnost na naputanje prava na sve zbog mira te pristajanje na onoliko slobode koliko smo i drugima spremni priznati. Prirodno pravo odnosno ius naturale je sloboda svakog ovjeka da koristi svoju snagu radi ouvanja svoje vlastite naravi, to jest, svojeg vlastitog ivota, te dosljedno tome da ini sve to po svom vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to. 2 Pod slobodom se podrazumjeva, u skladu sa pravim znaenjem te rijei, odsustvo vanjskih zapreka jer te vanjske zapreke esto mogu oduzeti dio ovjekovih moi da ini ono to bi elio ali ga ne mogu odvratiti od koritenja preostale moi onako kako mu to budu nalagali njegova vlastia prosudba i razum. Prirodni zakon (lex naturalis) je propis ili ope pravilo, iznaeno pomou razuma po kojeme je nekome zabranjeno da ini ono to je tetno po njegov ivot ili to mu oduzima sredstva za ouvanje ivota ili da odustaje od injenja onoga to smatra najboljim sredstvom za ouvanje ivota. Premda oni koji govore o tom predmetu esto brkaju ius i lex, pravo i zakon. To treba razlikovati. Pravo se sastoji u slobodi injenja ili uzdravanja, dok zakon odreuje i obavezuje na jedno od toga. Moemo rei da se zakon i pravo razlikuju kao obaveza i sloboda. Budui da je ljudsko stanje, stanje rata svakog ovjeka protiv svakog drugog, pri emu svakim ovjekom vlada njegov vlastiti razum i sve to moe upotrijebiti slui kao pomo samom sebi u ouvanju ivota protiv neprijatelja, odatle slijedi da svako ima pravo na sve, niko ne moe biti siguran da e proivjeti vrijeme koje priroda daje ljudima. Dosljedno tome propis ili ope pravilo razuma je da svaki ovjek treba teiti miru tako dugo da se nada da ga moe postii. Ako ga ne

Thomas Hobbes: Levijatan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004, str. 94

moe postii onda ne smije traiti i koristiti svu pomo i prednosti rata3. Prvi lanak toga pravila sadri prvi i temeljni zakon prirode, a to je: traiti mir i slijediti ga, a drugi sadri najvie prirodno pravo a to je: braniti se svim sredstvima kojim moemo. Iz tog temeljnog prirodnog zakona kojim ljudima nalae da tee miru izveden je drugi zakon, naime da ovjek bude voljan, ako to jesu i drugi i koliko to smatra nunim za mir i svoju samoodbranu, odloiti to svoje pravo na sve i zadovoljiti se s onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samome sebi4. Jer sve dok svako zadrava pravo da ini sve to mu se svia, toliko dugo svi ljudi ostaju u stanju rata. Meutim ako drugi ljudi ne ele odloiti to svoje pravo kao to on eli, onda nema ni jednog razloga da iko sam sebe lii svog prava, jer to bi znailo izloiti se kao plijen (a niko nije obavezan na to) nego uiniti se spremnim za mir. To je onaj zakon Evanelja: to god trai da drugi ini tebi, ini ti njima ili opteljudski zakon: quod tibi fieri non vis, alteri ne feceris.5 Odloiti svoje pravo na neto znai liiti sebe slobode da sprijeimo nekog drugog u koritenju vlastitog prava na to isto. Jer onaj tko odustane ili napusti svoje pravo, ne daje time nikome drugom nikakvo pravo koje taj nije imao prije toga, jer ne postoji nita na to svako ne bi imao pravo po prirodi. On mu se samo uklanja da moe uivati svoje izvorno pravo bez njegovo smetnje, ali ne bez smetnje od nekog drugog. Zato uinak koji koristi jednome zbog nepotpunosti prava drugog samo je malo umanjenje prepreka za koritenje neijeg vlastitog izvornog prava. Pravo se naputa bilo jednostavnim odustajanjem ili prenoenjem na nekog drugog. Odustajanjem kada se ne brinemo kome e pripasti korist od toga. Prenoenjem onda kad korist od toga namjenjujemo odreenoj osobi ii osobama. Ako je netkona bilo koji nain napustio i predao svoje pravo, za toga se kae da je obavezan ili vezan da ne sprijeava one kojima je to pravo preneseno ili ostavljeno da izvlae korist od toga. Takoer se kae da taj treba odnosno da je njegova dunost ne ponitavati taj in svoje vlastite volje, a to sprijeavanje je nepravda i povreda budui da je sine iure, jer to je pravo bilo prethodno naputeno ili prenoseno. Kad god neko prenosi svoje pravo ili odustaje od njega onda to ini s obzirom na neko izvratno pravo, koje mu je preneseno, ili s obzirom na neko drugo dobro kojemu se nada odatle. Naime,

3 4

Thomas Hobbes: Levijatan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004, str. 94 Thomas Hobbes: Levijatan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004, str. 95 5 Za zlatno pravilo, usp. Matej 7. 12 ili Luka 6. 31: Kako elite da vama ine ljudi, tako inite i vi njima (Luka 6. 31). Hobbes to stavlja u kontekst u kojemu drugi prihvaaju isto pravilo prema meni. Evanelja ne oekuju, ini se, takvu recipronost, premda se okretanje i drugog obraza svakako moe povezati s veom koristi nego s pukim izbjegavanjem stanja rata sada i ovdje. Zakon svih ljudi, koji Hobbes citira na latinskom, primjena je Zlatnog pravila. Ono glasi: Ne ini drugima ono to ne eli da se ini tebi.

to je voljni in6, a predmet voljnog ina svakoga ovjeka jeste neko dobro za njega samog. Ovdje moemo rei da postoje neka prava s kojima se ni za koga ne moe pretpostavljati da ih je napustio ili prenio bilo kakvim rijeima ili bilo kakvim drugim znakovima. Kao prvo nitko ne moe napustiti pravo da se odupire onima koji ga napadaju da bi mu oduzeli ivot, jer to se ne moe razumjeti kao da time cilja na nekakvo dobro za sebe. To isto vai za neije ranjavanje, zarobljavanje ili utamnjienje; s jedne strane zato to iz takvog vlastitog trpljenja ne slijedi nikakva korist kao kad netko drugi trpi ranjavanje ili zatvaranje; s druge strane zato to niko ne moe sa sigurnou rei, kad vidi da drugi nastupaju prema njemu silom, imaju li oni namjeru ubiti ga lil ne.Zadnji pak motiv i cilj radi kojeg naputamo ili prenosimo pravo na nekoga jeste to da sigurnost osobe u ivotu i sredstava za ouvanje ivota na kraju postaje teretom.Otuda, ako izgleda da se neko rijeima ili drugim znakovima sam liava cilja kojem su ti znakovi namjenjeni, ne moe ga se razumjeti kao da je to doista i mislio ili da je to bila njegova volja, nego da nije znao kako e se tumaiti te rijei i radnje. Uzajamno prenoenje prava nazivamo ugovor. Ako se stvar predaje istovremeno s prenoenjem prava, onda je to ugovor. U sluaju da se prvo predaje stvar, a od drugog se kasnije oekuje neto za uzvrat, onda je to sporazum, ako se obje strane dogovore da e sve ispuniti kasnije, radi se o obeanjima. Kada nema uzajamnog prenoenja prava, onda je to poklon.

DRAVA PREMA HOBBESU

Mnotvo ujedinjeno u jednoj osobi zove se drava odnosno civitas. To je roenje onog velikog LEVIJATANA ili, bolje reeno (govorei s veim potovanjem), roenje onoga smrtnog Boga kojemu dugujemo mir i zatitu pod besmrtnim Bogom. Jer, preko te ovlasti, koju mu je dao svaki pojedinani ovjek u dravi, on ima na raspolaganju toliko moi i snage da tim zastraivanjem bude u stanju uskladiti volje svih njih prema miru kod kue i prema uzajamnom pomaganju protiv neprijatelja izvana. U njemu se sastoji bit drave. Drava se definira kao osoba, a tvorac njenih radnji postao je veliki broj pojedinaca, i to posredstvom uzajamnih sporazuma, s ciljem da koriste snagu i sredstva svih, onako kako tu budu smatrali prikladnim za mir i zajedniku
6

Iz svoga objanjenja ljudske fiziologije Hobbes postavlja opu tvrdnju da, zapravo, to god ovjek ini voljno (ili slobodno) imat e za predmet neko dobro za njega samog. Jer, po prirodnoj nunosti, svaki ovjek u svim svojim voljnim radnjama smjera na neko dobro za sebe samoga. I opet u De Cive, I. 7: (Luka 6. 31): Svaki ovjek eli ono to je dobro za njega, i izbjegava zlo... a to ini po odreenoj prirodnoj sklonosti jednakoj kao onoj po kojoj se kamen kree na dolje. To stanovite se ponekad naziva psiholoki egoizam.

odbranu7. Onaj tko je nositelj te osobe naziva se vrhovnim vladarem, za kojeg se kae da ima vrhovnu vlast, a svako drugi njegovim podanikom. Vrhovna vlast se stjee na dva naina. Jedan nain je pomou prirodne sile, kao kad netko svoju vlastitu djecu sili da podine sebe i svoju djecu pod njegovu vlast, jer je sposoban unititi ih ako odbiju, ili pak, kad kroz rat podinjava neprijatelje svojoj volji, poteujui im ivot pod uvjetom pokoravanja. Drugi nain je kad se ljudi meusobno sloe da se svojevoljno podrede nekom ovjeku ili skupini ljudi, s povjerenjem da e ih on zatititi protiv svih drugih. Ovaj posljednji nain moe nazvati politikom dravom ili dravom po uspostavi, a ona prva steenom dravom. Za dravu se kae da je uspostavljena onda kad se u nekom mnotvu ljudi svatko sa svakim sloi i dogovori da e, bez obzira kojem ovjeku ili skupini ljudi, bude veinskim dijelom dano pravo da predstavlja osobu svih njih (to jest, da bude njihov predstavnik), i onaj tko je glasao za i onaj tko je glasao protiv, odobriti sve radnje i prosudbe toga jednoga ovjeka ili te skupine kao da su njegove vlastite, s ciljem da ive u miru meu sobom i da budu zatieni od drugih. Iz takve uspostave drave izvode se sva prava ili ovlasti onoga ili onih na koje vrhovna vlast bude prenesena putem dogovora udruenih pojedinaca. Nastanak drave Hobbes je opisao u De cive. Njegova je glavna ideja: prije nego to se neko drutvo podvrgne nekom pojedincu ili grupi, dakle sklopi ugovor o vladavini, ono se samo tek mora pravno konstituirati, to znai da na poetku mora biti akt sjedinjenja iskonski izoliranih pojedinaca, a tek potom moe na drugom stupnju slijediti ugovor o podvrgavanju ili vladavini. Prema tome, treba razlikovati tri stupnja: Prirodno stanje ili prirodno pravo Graansko drutvo ili privatno pravo Politiki sklop vladavina ili dravno pravo

Hobbes preskae jedan stupanj u dvojnom ugovoru. Kod njega dravni ugovor postaje jedino ugovorom o podvrgavanju, a nakon zakljuenja tog ugovora u kojem je sadran drutveni ugovor narod vie ne ivi kao pravna osoba, ve umire sa zakljuenjem. Dakle, kod Hobbesa narod ne postoji prije zakljuivanja ugovora o vladavini i ne ivi dalje u konstituiranoj dravi, to znai da ne moe obavezivati vladara pravnim granicama. Zakljuenjem ugovora vrijedi samo ugovor o vladavini i svako krenje tog ugovora od podanika, jer ne postoji krenje od vladara, odmah vraa pojedince u prirodno stanje. Ne postoji meustanje izmeu apsolutne anarhije i apsolutne vladavine. Priroda drave odreena je prirodom odnosa izmeu suverena i podanika koju

Thomas Hobbes: Levijatan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004, str. 122.

definira dijalektika zatite neposlunosti, tj.ako suveren izgubi mo zatite podanici prestaju biti posluni, nema lojalnosti prema nemonom suverenu, odnosno veza izmeu suverena i podanika je ledeno unilitarna. Prema Hobbesu postoje tri oblika drave, ovisno o nositelju suverenosti: monarhija demokracija aristokracija Razlika meu dravama sastoji se u razlici vrhovnog vladara ili osobe koja predstavlja sve i svakog lana mnotva. Budui da je vrhovna vlast ili u jednom ovjeku ili u skupini sastavljenoj iz vie od jednog, a u tu skupinu ima pravo ui ili svatko ili ne svatko ve samo neki ljudi koji se razlikuju od ostalih, oigledno je da mogu postojati samo tri vrste drava. Jer, predstavnik mora biti nuno jedan ovjek ili vie ljudi; ako vie, onda je to ili skupina sastavljena od svih ili samo od dijela. Ako je predstavnik jedan ovjek, onda je drava MONARHIJA. Ako je to skupina svih zajedno, onda je to DEMOKRACIJA ili narodna drava. Ako je pak skupina samo jednog dijela mnotva, onda se naziva ARISTOKRACIJA. Nema mjeovitih oblika drave, jer je suverena nedjeljiva. Mjeoviti oblici ne bi bili legitimni jer ne bi bili efikasni. Hobbes zagovara apsolutnu monarhiju jer je i ona najbolja zato to se osobni interesi suverena i njegova volja podudaraju s javnim interesima i javnom polju. To je tako jer nijedan suverenitet nije bogat i slavan dok i njegovi podanici nisu takvi. Demokracija je najgori oblik vladavine jer vlavina svih podrazumjeva skup onih koji svoje inrerese pretpostavljaju interesima svih. Suverena vlast donosi pozitivne zakone: treba ih potovati ako nisu u suprotnosti s moralnim zakonima. Pozitivni zakoni dio su graanskog prava i izraeni su pismeno. Mogu biti ljudski (distributivni i kazneni) i boanski. Osnovni zakon u drutvu obavezuje podanike da se pokoravaju suverenovoj vlasti. Cilj je donoenja zakona ograniavanje prirodne slobode odnosno prirodnog prava.

PRIRODNA PRAVA I DUNOSTI DRAVE

Pojedinac je stariji od graanskog drutva. Iz preddravnog miljenog prirodnog stanja pojedinac sa sobom donosi prirodna prava koja se moraju uzeti u obzir pri stvaranju drutva i drave. Time Hobbes prevladava stari aksiom o prednosti ovjeka u graanskom smislu pred pojedincem i dunosti pred pravom. Od svojeg nauka o ovjeku Hobbes dolazi do teorije prava koja iskljuivo naglaava pozitivnu funkciju prava da stvara poredak. Hobbes prenosi boije kvalitete na vladara i time slijedi namjeru da vladarsko pravo kao esencijalno dobro odvoji od svake samovolje. Meutim u tom je ogranienju problematino to to vladar to moe, ali i ne mora prihvatiti. Hobbes i odozdo ograniava mo drave i vladara i to ovjekovim prirodnim pravima koja imaju korijen u individualnoj prirodi. Drava je izmiljena da bi titila ta prava. Ona gubi svoje pravo na pokornost im vie ne zadovoljava tu osnovu obavezu, tj. kad ne titi prirodna prava svojih podanika. Kod Hobbesa postoji pravo na otpor, meutim po Hobbesu je drava slobodna od svake obaveze u odnosu na ranija prava, dakle, prava koja prethode ugovoru o vladavini. Budui da je volja najvieg nosioca vlasti ujedno i volja drave, slijedi da onaj kome je preneena najvia vlast nije vezan ni zakonima drave, ni obavezan prema nekom graaninu. Niko nema neko vlasnitvo na koje posjednik najvie vlasti ne bi imao neko pravo, jer zakoni su njegovi zakoni, u njegovoj je volji sadrana i volja pojedinanih graana uope. itav je pravni poredak tvorevina drave.

10

ZAKLJUAK Prema Hobbesu prirodno stanje je stanje u kojem bi se ljudi nalazili kada ne bi bilo drave, vlasti i zakona. Ljudi su po prirodi jednaki. "Priroda je ljude stvorila jednakima u pogledu tjelesnih i duhovnih sposobnosti pa nitko nije toliko slab da ne moe ubiti najjaeg i svako moe imati mudrosti ako odvoji dovoljno vremena i truda" Od jednakosti dolazi nepovjerenje. Od prve jednakosti slijedi jednakost u nadi da emo postii svoje ciljeve. Stoga, ako dvoje ele istu stvar obojica postaju neprijatelji i nastoje jedan drugog unititi ili potiniti, oekujui da e i drugi to eljeti njima kad jednom postignu svoj cilj. Od nepovjerenja nastaje rat. Da bi se osigurao od zaziranja drugih, ovjek nema drugi izbor nego prvi udariti silom. U ovjekovoj su prirodi tri uzroka svae: natjecanje, nepovjerenje i slava. Prvi navodi ljude da udaraju na druge radi dobiti, drugi radi sigurnosti, a trei radi stjecanja ugleda. Izvan ureenih drava uvijek postoji rat sviju protiv svih. Stanje rata nije samo u borbi, ve i u spremnosti na borbu, a ljudi dok ive bez zajednike vlasti koja ih je sposobna drati u strahu, ive u stanju rata. Nezgode od takvog rata. U takvom stanju nema kulture i drutva. ovjekov je ivot usamljeniki, siromaan, opasan i kratak. Dok nema zakona ne zna se ta je zabranjeno, tj. ovjek ima pravo na sve. U takvom ratu nita nije nepravo. Gdje nema zajednike vlasti, tu nema prava, gdje nema prava tu nema nepravde. To su svojstva koja se veu za ovjeka u drutvu, ne u samoi. Strasti koje ovjeka navode na mir su strah od smrti, elja za stvarima koje ivot ine udobnim i nada da ih se radom moe dobiti. Razum sugerira mirovne klauzule s kojima se ljudi mogu suglasiti, a one se nazivaju prirodnim zakonima. Prirodno pravo, ius naturale, je sloboda to je svaki ovjek ima da se vlastitim moima slui onako kako sam eli za odranje vlastite prirode tj. vlastita ivota, pa stoga i sloboda da ini sve ono to po svom rasuivanju i razumu smatra najpogodnijim sredstvom za tu svrhu. Pod slobodom se razumije odsustvo vanjskih prepreka koje ovjeka mogu ograniiti u injenju onog to bi htio, ali koje ga ne mogu sprijeiti da mo koja mu ostaje upotrijebi onako kako mu njegovo rasuivanje i razum nalau. Prirodni zakon, lex naturalis, je propis ili ope pravilo do kojeg se dolo razumom, a po kojem je ovjeku zabranjeno initi ono ime se unitava ivot ili se oduzimaju sredstva za odranje ivota i da proputa ono ime bi se, po njegovu miljenju, ivot najbolje mogao odrati. Pravo i zakon, ius i lex , treba razlikovati, zato to se pravo sastoji u slobodi da se to ini ili ne, dok zakon nareuje i obavezuje na jedno od toga, tako da se zakon i pravo razlikuju kao to se razlikuju obaveza isloboda, to u istoj stvari ne moe istovremeno postojati. Od prirode, svaki ovjek ima pravo na sve . Zbog toga ope pravilo razuma tj. osnovni prirodni zakon govori da svaki ovjek treba teiti za mirom sve dok se nada da ega postii, a kad ga ne moe dobiti, da moe traiti i upotrijebiti sva sredstva i sve koristi rata. Prvi dio je osnovni zakon prirode: teiti miru i odravati mir, a drugi dio je
11

najvie prirodno pravo: braniti se svim moguim sredstvima. Iz osnovnog prirodnog zakona, koji nareuje ljudima da tee za mirom, izvodi se drugi zakon: da je ovjek spreman, ako su i drugi spremni, ukoliko to smatra potrebnim za mir i za svoju obranu, napustiti to pravo na sve stvari i zadovoljiti se s onoliko slobode koliko je i on voljan priznati drugima. Ljudi ive u stanju rata dok nisu spremni napustiti neka prava, ali dok svi nisu spremni napustiti prava pojedinac nema nikakvog razloga da sebe ograniava,to trai da drugi tebi ine, to i ti ini drugima. Napustiti jedno pravo da se neto ini, znai napustiti slobodu da drugog ometamo u koritenju njegova prava da to isto ini. Jer onaj tko je odstupio od svog prava time nije drugom dao nikakvo pravo koje ovaj ve nije imao po prirodi. Pravo je naputeno odricanjem od prava ili prenoenjem prava na nekog drugog. Odricanjem, kad se onaj koji pravo naputa ne brine tko e imati koristi od toga odricanja. Prenoenjem, kad je onaj koji pravo naputa imao namjeru da korist od toga pripadne odreenom licu ili licima. Za onoga koji se odrekao svog prava kae se da je vezan ili obavezan ne ometati drugog u koritenju tog prava. Njegova je dunost ne pogaziti taj svoj voljni akt. Kad ovjek svoje pravo prenosi ili se odrie prava, on to ini samo zato to u naknadu dobija pravo koje se na njega prenosi ili zato to se nada da e time dobiti neko drugo dobro. Budui da ovjek sve to radi teei svom dobru postoje prava koja ne moe napustiti npr. prava da se brani silom ako ga silom napadaju da bi ga ubili. Uzajamno prenoenje prava ono je to ljudi nazivaju ugovorom. Ako se stvar predaje istovremeno s prenoenjem prava, onda je to ugovor,ako se prvo predaje stvar, a od drugog se kasnije oekuje neto za uzvrat, onda je to sporazum, ako se obje strane dogovore da e sve ispuniti kasnije, radi se o obeanjima, kad nema uzajamnog prenoenja prava, onda je to poklon. Jedini je nain uspostave zajednike vlasti koja moe biti sposobna braniti ljude od vanjskih prijetnji, povreda koje jedni drugima nanose, osigurati ih tako da se mogu prehraniti marljivou i plodovima zemlje te osigurati zadovoljan ivot, da sve svoje moi i svu svoju snagu povjere jednom ovjeku ili jednom skupu ljudi koji e moi sve njihove volje putem veine glasova svesti na jednu volju. Kad mnotvo prenese svoja prava na jednu linost, onda i ono postaje jedna linost, drava. Drava se moe definirati kao jedna linost ije radnje veliko mnotvo ljudi, na osnovu uzajamnog sporazuma, prima kao autor i to svi pojedinci od kojih je mnotvo sastavljeno, a s ciljem da jedinstvena linost moe koristiti snagu i sredstva svih onako kako to smatra pogodnimza njihov mir i zajedniku obranu. Nosilac te linost je suveren i njemu pripada suverena vlast, a svi ostali njegovisu podanici. Prava koja ine suverenost su nedeljiva i ne mogu se nikako napustiti a da se time direktno ne napusti suverena vlast. Mo i ast podanika iezavaju u prisustvu suverene vlasti. Od suverene je vlasti manje zla nego od odsustva svake vlasti.

12

13