Politika, identitet, kultura...

Zlatko Kramari

...u optici Blaa Koneskog olemika kao nain komunikacije nije svojstvena totalitarnim dru{tvima. To su dru{tva u kojima prevladava monolo{ki diskurs, dru{tva u kojima su misli vladajuih ujedno i vladajue misli, a sve ono {to ostaje izvan toga diskursa, {to predstavlja razliku u odnosu na dopu{teno mi{ljenje nasilno se delegitimira. Za razliku od totalitarnih dru{tava u pluralistikim je mogue govoriti slobodno, mogue je bez straha osporavati tua mi{ljenja. U pluralistinim dru{tvima pravo na razliku promovira se kao poeljni modus mi{ljenja i djelovanja. Praksa osporavanja odreenih dru{tvenih vrijednosti i autoriteta, pa i onih najsvetijih, ne predstavlja nikakvu herezu i ne smatra se dru{tveno subverzivnim inom. Pluralistika se dru{tva od totalitarnih razlikuju i po tome {to u njima egzistira jedan itav spektar demokratskih identiteta s kojima se pojedinci mogu slobodno identificirati. U totalitarnim dru{tvima tako {to nije mogue, pa e svaki pojedinani poku{aj identifikacije izvan propisanih, naje{e, partijskih/esencijalistikih kanona, nuno zavr{iti na dru{tvenim marginama. A ivot na marginama svim tim markiranim/neposlu{nim pojedincima osigurava status vjeitih dru{tvenih autsajdera sa svom onom prtljagom koja uz taj status ide. Praksa polemiziranja nije bila strana u socijalistikoj Jugoslaviji. Polemizirali su i politiari, i knjievnici, i profesori, i historiari, i lingvisti, i publicisti I te polemike uope nisu bile naivne. Dapae! Nije bila nikakva rijetkost da se suele
240

Zenike sveske

razliita, ak i vrlo oprena mi{ljenja, pa i o onim najdelikatnijim politikim temama, kao {to je to npr. bila ideja jugoslavenstva!1 Ali, to jo{ uvijek ne znai da je jugoslavensko dru{tvo uistinu i bilo pluralistino. Sama injenica da su se i u jugoslavenskom/makedonskom dru{tvu vodile ozbiljne i ustre polemike jo{ uvijek nije dovoljni dokaz da ta dru{tva moemo smatrati oglednim primjerima pluralistinih dru{tava.2 Polemike su bile dopu{tene, ali ta sloboda polemiziranja bila je strogo kontrolirana. Jer kako drugaije objasniti da se, u tim vunenim vremenima, o nekim autoritetima, u politici (J. Brozu, E. Kardelju, V. Bakariu, L. Koli{evskom), u znanosti (B. Koneskom, P. Saviu), u povijesti (V. S. Karadiu, lanovima Mlade Bosne), u knjievnosti (M. Krlei, I. Andriu, I. Cankaru) moglo govoriti iskljuivo apologetski. Stavovi tih autoriteta u javnosti nisu bili ozbiljnije osporavani, jer su ti stavovi dugo vremena bili institucionalno
1

Poetkom 60-tih godina pro{loga stoljea D. osi i D. Pirjevec/Ahac vode prvu javnu i krajnje otvorenu polemiku o smislu jugoslavenstva. Nema nikakvih dvojbi da je rije o induciranoj polemici i da su, i jedan i drugi protagonist te polemike, samo eksponenti svojih nacionalnih komunistikih partija. Temeljna toka polemike sastojala se u razliitom poimanju smisla jugoslavenstva: da li se taj smisao realizira kroz univerzalnu/unitarnu ili partikularnu/(kon)federativnu koncepciju ureenja jugoslavenske drave! I ta kvadratura (jugoslavenskog) kruga stalno e nam se vraati, pa emo sredinom 80-tih imati svojevrsnu reprizu te polemike: s jedne strane, Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a s druge strane, Prilozi slovenskih neovisnih intelektualaca, okupljenih oko asopisa Nova Revija. I tako e se u famoznom Memorandumu, manje-vi{e, ponoviti i dodatno radikalizirati teze (posebice onu o ugroenosti srpske nacije u Jugoslaviji zbog politike i ekonomske dominacije Hrvatske i Slovenije) koje je prije dvadesetak godina iznosio D. osi, a slovenski Prilozi uvelike e ponavljati stavove D. Pirjevca o nepodno{ljivim limitima sintetikog jugoslavenstva, koji onemoguavaju punu realizaciju slovenskih nacionalnih interesa.
2

I polemike izmeu makedonskih modernista i tradicionalista nisu ni{ta drugo nego teorijskopolitika neslaganja unutar iste ideolo{ke matrice, unutar iste komunistike partije. Budui da je polje politike bilo unaprijed rezervirano za neke druge aktere, i kao takvo nedostupno ostalim smrtnicima, onda je teoretiarima knjievnosti, knjievnicima, knjievnim kritiarima preostalo da na polje kulture demonstriraju svoje razliite interpretacije iste teorijske doktrine, a te interpretacije nisu niti u jednom trenutku dovodile u pitanje (politiku) stvarnost na koju su tako rado referirali u svojim opreznim teorijskim argumentacijama. Biti za estetski pluralizam a protiv monistike teorije odraza tek je jedna od pretpostavki radikalnije dru{tvene kritike, koja se, naalost, u njihovim teorijsko-kritikim laboratorijima nikada nije dogodila! Budimo iskreni i recimo: tako {to se i nije moglo dogoditi, jer su i makedonski modernisti, u konanici, bili limitirani postojeom monistikom/totalitarnom politikom, koja ih je, bez prevelikih teorijskih napora, uspjela natjerati da i one nedogmatske teorijske doktrine u svojim interpretacijama pretvore u neke nove dogme: kao {to su to bila dogma o socijalizmu s ljudskim licem, ili narativ o prednostima samoupravljanja, koji je trebao potvrditi (neo)humanistiki karakter novoga dru{tva...! 241

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

za{tieni. Tek poslije sloma totalitarizma u dru{tvu su stvorene elementarne pretpostavke da se, konano, kritiki valoriziraju i djelovanja onih autoriteta, koji su donedavno bili institucionalno za{tieni. No, to jo{ uvijek ne znai da e mogunost slobode govora rije{iti sve dru{tvene probleme. Tako i mogunost da se o svemu slobodno, bez straha, moe govoriti jo{ uvijek ne mora znaiti da se ta sloboda automatski odnosi i na sam predmet govora. Detabuizacija odreenih/nezgodnih tema, dogaaja, povijesnih linosti nije ni u kakvoj korelaciji s transformacijom dru{tvene svijesti. 80-te godine pro{loga stoljea to nam nedvojbeno potvruju: gotovo da nije bilo teme koja tih godina nije bila detabuizirana, ali ta pozitivna injenica nije, samo po sebi, dovela i do transformacije dru{tvene svijesti. Moglo bi se rei da smo u, to vrijeme, zapravo, bili suoeni s mno{tvom retrogradnih procesa! To samo znai da zabranjivanje ili dopu{tanje nekih tema nije neposredno vezano za (ne) mogunost dru{tvenoga samotematizovanja. Uslovi mogunosti komunikativnog funkcionisanja govora su, dakle, sabrani negde drugde, a ne u tehnikama internogovorne cenzure (Z. \ini, 1987, 8). Nadalje, nije mogue o nekom dru{tvu govoriti da li je ono pluralistino ili ne, ako prije toga ne znamo ni{ta o protagonistima javnog djelovanja. Nisu svi u socijalistikoj Jugoslaviji imali pravo javno istupati, pisati, govoriti, djelovati...To iznimno pravo pripadalo je gotovo cijelo vrijeme postojanja te drave iskljuivo istaknutim lanovima partije i onim nepartijcima koji nikada nisu dovodili u pitanje temeljne vrijednosti reima, njegov legitimitet, pa im je bilo dopu{teno da, tu i tamo, u strogo propisanim granicama, kritiki upozore na odreene anomalije u dru{tvu, kulturi, znanosti... A o iznimnoj vanosti prava na govor svjedoi nam i nevieni cinizam nositelja vlasti, koji su se, u 80-tim godinama pro{loga stoljea, usudili etatizirati, ni manje ni vi{e, nego i pravo na sumnju, i to tako {to su sebi prisvojili ak i pravo na radikalnu kritiku svega postojeeg, pravo koje inae po definiciji pripada, prije svega, oponentima reima, neovisnim intelektualcima, novinarima...A svi oni drugi koji nisu pripadali tom odabranom krugu nisu mogli konzumirati pravo na kritiku. Niti jednoj drugoj, osim marksistike ideologije, nije bio dopu{ten neometan pristup javnosti. Dodu{e, vremenom su se tolerirali i oni pojedinci koji su se usudili javno deklarirati kao ne-marksisti i u javni ivot (knjievnost, film, glazbu, znanost, periodiku) uvoditi i neke druge, graanske diskurse,
242

Zenike sveske

koji su predstavljali izvjesni odmak od marksistikog diskursa. I ti odmaci kretali su se, u poetku, od blage reinterpretacije marksizma, a da bi tijekom vremena, u 80-tim godinama, ti odmaci zavr{ili u ozbiljnom osporavanju marksistikog svjetonazora.3 No, ti pojedinci nisu predstavljali neku ozbiljniju prijetnju reimu, njihovo javno djelovanje bilo je diskretno kontrolirano, dravni ideolo{ki aparati svjesno su ga marginalizirali, budno su pazili da njihovo djelovanje nikada ne prema{i okvire institucija u kojima su po kazni radili (instituti, zavodi, fakulteti...). Dodu{e, bilo im je omogueno publiciranje, ali te publikacije/asopisi imali su i vi{e nego skromnu nakladu, pa je i to bio jedan od suptilnih naina da se njihov eventualni politiki utjecaj na javno mnijenje maksimalno minimalizira. U javnosti su se, u meuvremenu, pojavili i neki dokumenti ija vjerodostojnost nije sporna (nismo od onih koji bez ostatka vjeruju arhivima tajnih slubi, selektivnim ispovijedima zaka{njelih memoarista, nepouzdanim svjedoenjima malicioznih i razoaranih historiografa, ali neobja{njiva pona{anja nekih poznatih disidenata u 80-tim i 90-tim godinama pro{loga stoljea, njihovo sramotno javno djelovanje, otvoreno svrstavanje uz nositelje totalitarnih ideologija, otvara mnoga neugodna pitanja glede njihovog angamana u tim vremenima i, nema sumnje, uvelike diskreditira njihov disidentski kredibilitet), pa je i ta neugodna injenica itekako utjecala da se, danas, u javnosti, o iznimnom demokratskom potencijalu, politikoj dosljednosti i, uope, o ulozi jugoslavenskih disidenata u procesima demokratizacije socijalistikoga dru{tva moe slobodnije i kritinije, bez nepotrebnih mistifikacija, pisati i govoriti. I ti kritiki govori pokazali su da je i taj njihov demokratski potencijal, i navodna dosljednost, i politika korektnost, u mnogim sluajevima bila obina demokratska farsa, lo{a i neuvjerljiva predstava za zapadnu publiku, koja je totalitarnom reimu sluila kao jeftini alibi, tipa als ob i u biv{oj dravi, ne samo {to postoje zapadno-europski demokratski standardi/vrijednosti, ve da se ti standardi/vrijednosti (pravo na razliku, pravo
3

Prije svega, upuujemo na tekstove zagrebakog filozofa N. Sesardia, koji je meu prvima ukazao na prilinu teorijsku insuficijentnost i politiku nekorektnost/selektivnost praxis-filozofije i njenih korifeja: G. Petrovia, M. Kangrge, jednog od uspje{nijih {vercera vlastite sudbine u biv{oj jugofilozofiji i politici, a o dosljednosti filozofskog mi{ljenja jednoga Lj. Tadia, M. Markovia, M. \uria, S. Stojanovia, koji je jedno vrijeme glumio srpskog Eckermanna, ni manje ni vi{e, nego jednom D. osiu, koji je, pak, elio biti i otac nacije, i ozbiljan pisac, i radikalni kritiar dru{tva, i predsjednik drave, i duboki mislilac, nepotrebno je govoriti. Praxis-filozfija, zapravo, predstavlja hibrid svega i svaega: od kavanske politike, {ovinizma, svemirskog neznanja, teorijske povr{nosti, pa sve do unosne prakse denunciranja neistomi{ljenika (dovoljno je vidjeti samo sluaj V. Gotovac), a u tekstovima praxis-filozofa najmanje je prisutna ozbiljna filozofija! 243

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

na slobodu govora...) slobodno i prakticiraju. U mnogim detaljima te predstave za stranu javnost nisu bile vrijedne neke vee pozornosti, pa su s vremenom te predstave izgubile svaki smisao, bile su i neuvjerljive, i naivne, i tragikomine... No, i pored toga mnogi disidenti i dalje su neumorno ustrajavali u stvaranju (samo)privida o iznimnoj vanosti vlastitih uloga u relevantnim dru{tvenim procesima.4 Stoga se uope ne moramo previ{e uditi {to su se poslije politikih promjena, poetkom 90-tih godina pro{loga stoljea, i u makedonskoj akademskoj i politikoj javnosti, isprva stidljivo, a poslije i ne{to glasnije, pojavili pojedinci koji su smatrali da su tim promjenama stvorene realne pretpostavke za objektivnu (re)valorizaciju djela B. Koneskog. Nadam se da neemo zvuati previ{e heretino, ako kaemo da ovu reakciju moralista (umjesto bilo koje druge politike kvalifikacije drimo da ovaj termin, na najmanje diskvalificirajui nain, odreuje sve i politike i teorijske oponente B. Koneskog, koji su, dodu{e, ne ba{ u svim detaljima najspretnije, poku{ali koncipirati strategiju suoavanja s pro{lo{u kroz moralnu refleksiju, svjesni da novi poetak nije mogu bez refleksivnog odnosa spram naslijea koji su nam ostavile prakse i ideologije

O nekim od tih sumnji u lane uloge nekih disidenata vidjeti vi{e kod P. Matvejevia, Requiem za jednu ljevicu, Sarajevske sveske, br.35-36/2011. S jedne pristojne vremenske distance i Predragu se Matvejeviu danas ini da pona{anje i djelovanje nekih od tih disidenata i nije bilo ba{ za pohvalu. Moralo je proi i vi{e od dvadeset godina da bi P. Matvejevi, s prilino sjete, konstatirao da su mnogi od tih ljeviara otvoreno koketirali s najgorim derivatima nacionalizma - fa{izmom, da su neki od njih (M. Markovi, Lj. Tadi...) javno podrali politiku S. Milo{evia, da se ti gorljivi antinacionalisti nisu na jednaki nain odnosili spram svih jugoslavenskih nacionalizama, pa su tako poetkom 70-tih godina zdu{no branili nacionalistike istupe srpskog profesora M. \uria, ali kada je trebalo braniti pjesnika i filozofa V. Gotovca, onda su se zadovoljili pilatovskim pranjem ruku: obrana prava na slobodu izraavanja nije njihov posao! Kao i obino, i u ovome tekstu, P. Matvejevi ostaje iskljuivo na povr{nom opisu (na momente vrlo {armantnom i autoironinom) nekih njegovih privatnih relacija s (biv{im) prijateljima, praxis-filozofima. Ako ve ima namjeru govoriti o povijesnom (ne)uspjehu lijeve misli na ovim prostorima, onda taj govor nikako ne bi smio ostati na razini {armantne dosjetke. Imamo dojam da P. Matvejevi nema niti teorijske snage niti politike volje upustiti se u jednu neizvjesnu avanturu, koja bi od njega zahtijevala da, bez ikakvih ideolo{kih i inih sentimenata, dubinski i kritiki/dekonstrukcionalistiki analizira tekstove glavnih protagonista (G. Petrovia, R. Supeka, Lj. Tadia, M. Kangrge, M. Markovia, M. ivotia...) te misli. Tek jedna takva analiza mogla bi pomoi u boljem razumijevanju jedne nadasve zanimljive i burne teorijsko-politike epizode u razvoju mi{ljenja na ovim prostorima! I tek poslije jedne takve analize njihovih tekstova mogli bismo vidjeti sve bitne razlike izmeu njih u teorijskim i praktinim stavovima, koje nisu bile samo nijanse. I tek poslije te analize uvjerili bismo se da bez obzira {to su djelovali u vremenima ideolo{ke tame/noi - sve krave ipak nisu bile crne! 244

Zenike sveske

starog reima)5 ne samo {to imamo duboko razumijevanje, ve smatramo da se radi o jednoj posvema loginoj i oekivanoj reakciji. Naime, svaka promjena politikih paradigmi predmnijeva i odreene promjene unutar do tada vladajuih i obvezujuih teorijskih paradigmi: tako je teoriju odraza bila mogue napustiti tek poslije politikog sukoba sa Staljinom! Preko noi danov i T. Pavlov vi{e nisu bili neupitni politiko-teorijski autoriteti, pa je o knjievnosti/umjetnosti bilo mogue misliti i izvan soc-realistikog kanona.6 Isto tako, poslije 90-tih godina
5

Kada govorimo o odreenoj nespretnosti aktera te strategije, onda u prvome redu mislimo da se ta nespretnost oituje, prije svega, u pogre{nom izboru predmeta osporavanja, to svakako ne bi trebalo biti djelovanje B. Koneskog u javnom ivotu socijalistike Makedonije, jer oni bi morali znati da je krajnji rezultat njihovog osporavanja nedvojbeno definiranje vrijednosnog diskontinuiteta s pro{lo{u. Mogu prihvatiti poetnu premisu njihove strategije: demokracija nije mogua bez novog vrijednosnog utemeljenja politike; a to novo vrijednosno utemeljenje politike ostvarit e se jedino ako smo u stanju da se nefunkcionalistiki suoimo s vlastitom pro{lo{u; a jedno takvo suoavanje s pro{lo{u znai usmjerenje ka prevladavanju moralno i politiki kompromitiranih elemenata te iste pro{losti. No, nikako se ne mogu sloiti da upravo javno djelovanje B. Koneskog predstavlja taj moralno i politiki kompromitirani element makedonske pro{losti. Odnositi se na taj nain spram javnog djelovanja B. Koneskoga ne predstavlja niti politiku niti graansku korektnost! To samo znai da su protagonisti ove demokratske strategije ostali trajni zarobljenici pojmovnog para prijatelj vs. neprijatelj, koji navodno toliko ele nadvladati!
6

Treba biti iskren i rei da je u biv{oj dravi ve poetkom 60-tih godina pro{loga stoljea do{lo do odreenih promjena teorijskih paradigmi, tih godina modernizam je, sa svojim sintetikim sklonostima, bio na izmaku, a zamjenjivali su ga postmodernistiki trendovi (na tom tragu napisan je i moj tekst O mogunosti/nemogunosti komunikacije izmeu jugoslavenskih knjievnosti, u knjizi, Diskurs razlike, Dometi, Rijeka, 1994., str.13-20, u kojem branim tezu da izmeu jugoslavenskih knjievnosti ne postoji neka ozbiljnija komunikacija i da one usprkos toj injenici mogu sasvim normalno funkcionirati.) ... evolucija (je) pokazala da na{e knjievnosti mogu funkcionirati iskljuivo kao nacionalne institucije, pa stoga danas i Srbi i Hrvati i Slovenci uglavnom svoje knjievnosti vide kao zasebne sustave, s vlastitim tradicijama i s vlastitim knjievnim potencijalima. Tekst je bio napisan 1987. godine, a kao referat proitan je na posljednjem kongresu (jugo)slavista u Novom Sadu, odranog poetkom listopada te iste godine. Sudionici kongresa bili su neposredni svjedoci sramnog pada vojvoanskih komunista. Ulicama Novoga Sada kretala se pijana i manipulirana rulja, koju su ribari ljudskih du{a/ideolozi novog poretka doveli sa svih strana i vje{to ih uputili na zgradu Skup{tine Vojvodine, uvjeravajui ih da je ta zgrada kriva za sve njihove frustracije, da ljudi koje sjede u toj zgradi ne prepoznaju prave interese Srbije i da zato moraju ponieni i poraeni napustiti tu zgradu i zauvijek otii na smetli{te povijesti. A da stvar bude jo{ apsurdnija upravo je jedan knjievnik tu pijanu i revolucionarnu energiju rulje euforino okarakterizirao kao dogaanje naroda. Nepovjerljivi prema sinteti{uim metanaracijama, skloni relativistikom razmi{ljanju i posebnostima, neprijateljski raspoloeni prema svakom obliku sinteze. U toj kulturnoj atmosferi Jugoslavija je prvi puta po{la za neim {to bi se moglo nazvati vi{enacionalnom politikom koja je garantovala odvojena, ali jednaka prava svim nacionalnim kulturama, dozvoljavajui svakoj od njih da se razvija po sopstvenoj volji. Da je to uspelo, Jugoslavija bi se razvila u vi{enacionalnu zemlju poput Indije. Za razliku od Indije, meutim, Jugoslavija je stvorena na kolektivistikoj osnovi. Po{to nije bilo nikakvog kulturnog lepka koji bi ih ujedinjavao, sve vi{e homogenih kolektiva je lako upuivalo izazove ideji jugoslovenstva, koja je bila izgubila svoj raison d etre (A.B. Wachtel, 2001, 18). Nema dvojbe da je autoritet B. Koneskoga, u 60-tim godinama, bio takav da je bilo iluzorno oekivati da bi se netko usudio na kritiki nain itati njegovo 245

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pro{loga stoljea stvorene su realne pretpostavke i u makedonskom dru{tvu da se na jedan drugaiji nain poku{a ovladati vlastitom pro{lo{u, gdje bi jedan od naina ovladavanja tom pro{lo{u predstavljalo i aktivno traganje za alternativnim (potisnutim, tabuiziranim, pre{uenim...) vrijednostima, dogaajima, osobama u makedonskoj historiji. No, pri tome moramo biti svjesni da pro{lo{u neemo ovladati ako je jednostavno storniramo i zakljuimo da je (u ovome sluaju, makedonska) pro{lost iskljuivo lanac pogre{nih definicija problema (M.Schmid). To jednostavno nije i ne moe biti tono! Po svemu sudei makedonski moralisti smatrali su da se stari reim moe delegitimirati jedino tako {to e se pored njegovih politikih tradicija osporavati i njegove kulturne tradicije, jer su, prema njihovom mi{ljenju, upravo kulturne tradicije predstavljale jedno od najvanijih (ideolo{kih) upori{ta staroga reima. Mi taj postupak radikalnog odbacivanja politikih i kulturnih tradicija, bilo gdje, pa tako i u Makedoniji, ne odobravamo i skloniji smo onim mirnijim pristupima, koji su svjesni da je uvanje izvjesnog kontinuiteta i jednih drugih tradicija, u svakome dru{tvu, temeljna pretpostavka za izgledniju budunost toga dru{tva. Jer, ako se sve tradicije dovedu u pitanje, {to nam onda osim praznine preostaje? A praznina nikako ne moe predstavljati neko ozbiljnije jamstvo da e taj novi poetak, u svakome pogledu, biti bolji od onog pro{loga. A nema nikakvih dvojbi da su u jednom duem vremenskom periodu teorijski stavovi B. Koneskog u odnosu na pojedina pravopisna, gramatika, leksika rje{enja u makedonskom jeziku, o karakteru makedonske kulture/kulturne politike, bili i vladajui i obvezujui! I politike promjene poetkom 90-tih godina pro{loga stoljea, izmeu ostaloga, omoguile su stvaranje relativno pozitivne i demokratske atmosfere u kojoj su se onda mogla postavljati i ona, ne{to manje
djelo i eventualno dovesti u pitanje njegove vrijednosti. Naalost, niti ova zaka{njela reakcija makedonskih moralista/idealista, u 90-tim godinama, nije oti{la dalje od povr{nih politikih (dis)kvalifikacija, koje nisu uspjeli prevladati limite pojmovnog para prijatelj vs. neprijatelj! Nitko u Makedoniji nije B. Koneskog osporavao na nain na koji su osporavani M. Heidegger, P. de Man, J. P. Sartre, europska lijeva misao. Nitko u Makedoniji nije se usudio izravnije povezati njegove teorijske postavke s njegovim mladenakim politikim angamanom. Nitko nije elio vidjeti, a jo{ manje analizirati, vezu izmeu njegovih teorijskih iskaza i njegovog povijesnoga/politikog ja. No, jednako su proma{eni i oni poku{aji koji nas danas ele uvjeriti da je B. Koneski oduvijek bio antistaljinist. Dodu{e, ti nekritiki apologeti imaju problema kako ovu, najblae reeno, diskutabilnu konstataciju dokazati, kada je upravo jedan Staljinov tekst bio i prvi tekst koji je B. Koneski s ruskog preveo na standardni makedonski jezik, koji je on, by the way, uspostavio! 246

Zenike sveske

ugodna pitanja: nije li razvoj macedonistike moda mogao biti i ne{to drugaiji nego {to je to bio? Jesu li u pro{losti izabrana ba{ najbolja rje{enja, ili su, moda, postojala i neka druga rje{enja, koja bi razvoj macedonistike usmjerila u nekom drugom smjeru? Rije je, naravno, o krajnje hipotetikim, a nikako heretikim, pitanjima, koja imaju smisla samo onda kada o delikatnim temama raspravljamo bez ikakvih ideolo{kih predrasuda. Bilo bi korektno kada bismo o tim neugodnim temama govorili, prije svega, iz perspektive vremena u kojem su se te teme javljale. I ako elimo biti politiki korektni, odnosno graanski pristojni, onda nam ta korektnost i pristojnost, izmeu inih stvari, nalae da se sva, pa i ona neugodna, pitanja nuno moraju kontekstualizirati! Ahistorijski pristup bilo kojoj, pa tako i ovoj najdelikatnijoj temi makedonske kauze, jednako je legitiman kao i bilo koji drugi teorijski pristup. No, legitimnost razliitih teorijskih pristupa i njihovi krajnji rezultati nisu ni u kakvoj korelaciji: metodolo{ka legitimnost nekog teorijskog pristupa ne znai da moramo, bez ostatka, i povjerovati rezultatima do kojih smo na taj, ahistorijski, nain do{li. Svakako da je razvoj makedonskog jezika (i svega onoga {to se uz jezik vee: njegova gramatika, njegov pravopis, naela standardizacije...), uostalom kao i mnogih drugih jezika, mogao biti i ne{to drugaiji. No, uvjereni smo da su u tom momentu, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, upravo rje{enja koja je ponudio B. Koneski, i na planu lingvistike, i na planu politike, bila najbolja mogua rje{enja. I ne samo to upravo su ta rje{enja (ovdje prije svega mislimo na ona rje{enja koja se odnose na standardizaciju makedonskog jezika) poetkom 90-tih godina pro{log stoljea predstavljala ona legitimna upori{ta, na koja su se mogli pozvati makedonski politiari kada su sukladno pozitivnom meunarodnom pravu proglasili neovisnost makedonske drave.7
7

E. Kedouire smatra da je vlastiti standard temeljni uvjet koji neka nacija mora ispuniti da bi mogla stvoriti vlastitu dravu: Jezik je vanjska i vidljiva oznaka tih razlika koje razluuju jednu naciju od drugih; najvaniji kriterij prema kojem se prepoznaje njezina opstojnost, i ima pravo oblikovati vlastitu dravu (1993, 58). Ovo mi{ljenje, nasuprot nekih drugih mi{ljenja, samo jo{ jednom ukazuje da su i knjievni, i kulturni, i jezini problemi, uvijek i problemi o kojima, u konanici, odluuje politika! Pa je tako politika odluila da meunarodno priznanje Republike Makedonije bude tek djelomino, jer jo{ treba rije{iti neke nesporazume oko imena drave. O tome vi{e vidjeti u na{em predavanju o imenu, odranom 26. svibnja 2009. godine na Filolo{kom fakultetu u Skopju, Godi{nji zbornik, knjiga 35, Skopje 2009., str.483495. Istraujui grki sluaj, isto {to i E. Kedouire, tvrdi i G. Jusdanis! On e tako u studiji Belated 247

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Iako su ta njegova lingvistiko-politika rje{enja proizvod jednoga vremena, do kojih se do{lo u jednom revolucionarnom (nesigurnom) dobu, ta rje{enja ne samo {to su bila iznimno precizno formulirana, ve su se i temeljila na jedinoj realnoj i moguoj makedonskoj nacionalnoj viziji u trenutku zavr{etka Drugog svjetskog rata. U to vrijeme u igri su bile i neke druge politike vizije, koje su jednako tako imale svoje vatrene pristalice i nisu bile ni{ta manje legitimne od realistike vizije, koju je zastupao B. Koneski. Naime, i te vizije imale su teorijsko pokrie u onda{njim teorijama jezika, ali, i pored svoje teorijske utemeljenosti, one su ipak imale jedan mali nedostatak: bile su nerealne i kao takve posvema su zanemarile postojei politiki kontekst, tajne dogovore velikih sila na mirovnim konferencijama, nisu uope bile svjesne novih podjela sfera politikih utjecaja u svijetu, od kojih niti jedna nije predviala teritorijalno (a samim time i jezino) ujedinjenje makedonskog nacionalnog korpusa. Relevantnim politikim akterima, koji su iz Drugog svjetskog rata iza{li i kao politiki i kao vojni pobjednici, nedostajalo je elementarne politike volje da se upuste u neizvjesnu avanturu revizije mirovnog sporazuma iz 1913. godine, kojim bi se poni{tili nepravedni uinci balkanskih ratova. Za razliku od utopista/idealista, realisti su, usprkos i svojih manjih lutanja, 8 itekako bili svjesni svih tih surovih injenica i bilo im je jasno da se u pogledu (nepravednih) odluka iz Bukure{ta ni{ta dramatino nee dogoditi: makedonski nacionalni korpus i dalje e ostati podijeljen izmeu tri drave, odvojen granicama, koje umiru i vaskrsavaju, preme{taju se, bri{u se i neoekivano vraaju. Oznaavaju iskustvo, jezik, ivotni prostor,

Modernity and Astetics Culture, Inventing National Literature ustvrditi da je: Najvanije sredstvo za kreiranje nacionalne svijesti (...) vernakular. Inteligencija mora prizvati mase na borbu za revoluciju jezika koji one razumiju. Nacije su se pojavile u Europi nakon {to su vernakulari stali uz bok klasinim jezicima, osobito latinskom. Kodifikacija vernakulara, dijelom olak{ana tiskom, stvorila je unificirana podruja izmjene i komunikacije koja su ljudima omoguila da o sebi misle na nove naine: kao o meusobno povezanim sraslim skupinama ne nuno svojom lojalno{u kralju ili duno{u prema Crkvi nego dubokim horizontalnim drugarstvom (B. Anderson, 1983, 47, 15) i osjeajem jezinog zajedni{tva. Promiui prikupljanje uzajamnih iskustava, vernakulari su pomogli da se skupine razlue jedna od drugih. Svaka se nacionalna zajednica sastojala od individualaca koji su govorili, itali i pisali na standardnom jeziku i radili na podruju (izmi{ljenog) kulturalnog konsenzusa(1991, 41).
8

Uvid u neke od dokumenata iz toga perioda svjedoi o posvema{njoj nesigurnosti mnogih aktera tih povijesnih dogaaja, odnosno iz tih dokumenata vidljivo je da nitko nije bio savr{en i da su ljudska i politika kolebanja u povijesno zgusnutim vremenima posvema razumljive pojave. 248

Zenike sveske

telo s njegovim zdravljem i bolestima, psihu s njenim poremeajima i vraanjem u normalu, politiku s njenim esto apsurdnim kartografijama, ego s pluralitetom fragmenata i njihovim munim ponovnim spajanjima, dru{tvo s njegovim podelama, ekonomiju s napredovanjem i povlaenjem, misao s njenim mapama o ureenju (C. Magris, citirano prema P. Zanini, 2002, 10); a sve to zajedno duboko e utjecati na prirodu identiteta pojedinca, jer uope nije svejedno s koje se strane granice taj pojedinac nalazi! Konano, identitet nije ne{to {to je prirodno jednom zauvijek steeno i kao takvo nepromjenjivo. (...), on je stalno izloen procesu preformulisanja i na njega utiu kontakti, razmene, odnosi u koje se ulazi s drugim identitetima. To se dogaa upravo zato {to etnike razlike ne zavise od odsustva interakcije i socijalnog konsenzusa, ve, naprotiv, esto predstavljaju same temelje na kojima su izgraeni sloeni dru{tveni sistemi. Interakcije u jednom takvom dru{tvenom sistemu ne dovode do njegovog ukidanja kroz promenu i akulturaciju; kulturne razlike mogu da postoje i pored interetnikih kontakata i meusobne zavisnosti. Granica opstaje ba{ zato {to identitet uvek nastaje unutar jednog suprotnog i suprotstavljajueg konteksta, dakle u onom specifinom ambijentu gde se razliite grupe nalaze u esto konkurentskoj interakciji(isto, 104). Ali, jednako tako, treba biti iskren i rei da je do podjele Makedonije, izmeu ostaloga, do{lo i zbog toga {to politiki lideri Ilindenskog ustanka nisu razumjeli krajnji smisao reformi, koje su se poetkom 20. stoljea, pod pritiskom velikih europskih sila, otpoele provoditi u Otomanskoj Imperiji, oni su svojim nepotrebnim srljanjem ignorirali znaaj tih reformi i naivno su mislili da mogu nadma{iti/prestii objektivnu logiku povijesnog razvoja. Reforme su, s jedne strane, trebale sauvati teritorijalni integritet Imperije, {to e rei da nisu dovodile u pitanje administrativnu cjelovitost Makedonije, a s druge, pak, strane, one su trebale temeljito modernizirati/europeizirati tursko dru{tvo, omoguiti mu da na kompleksnost svijeta/okoline odgovori vlastitom unutarnjom kompleksno{u. Nemamo potrebu komentirati ovu politiku iluziju velikih europskih sila, ali temeljna ideja reformi sastojala se u stvaranju nunih pretpostavki unutar turskog dru{tva, koje bi onda, u konanici, dovele do toga da Turska vlastitom unutarnjom kompleksno{u odgovori na kompleksnost okoline, {to bi, u konanici, trebalo da se od potencijalnoga neprijatelja velikim europskim silama postane pouzdani i respektabilni partner, koji e zajedno s
249

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

njima jamiti zadravanje postojeih politikih i inih odnosa u Europi/svijetu.9 No, ova nesretna epizoda (historijski preuranjenog) ustanka samo jo{ jednom daje za pravo Hegelovoj teoriji o ulozi ponavljanja u povijesti: politika je revolucija openito potvrena u mi{ljenju naroda samo kada je ponovljena - odnosno, ona moe uspjeti samo kao ponavljanje prvog neuspje{nog poku{aja. Makedonski sluaj to potvruje: ono {to, 1903. godine, u prvome poku{aju, nije uspjelo, uspjet e u drugome, ponovljenom poku{aju, 1941. godine. Dodu{e, i to oslobaanje bilo je tek djelomino: uspjeli su se oslobodili jarma tuih nacija, ali do potpunoga osloboenja u odnosu na srodne narode moralo se jo{ malo priekati i do njega je do{lo tek poetkom 90-tih godina pro{loga stoljea!10 Mislimo da je svima jasno {to bi se sve, na ovim prostorima, dogodilo u sluaju da su makedonski/jugoslavenski politiari prihvatili kao podlogu za rje{avanje politiko-teritorijalnih problema idealistiku imaginaciju/ viziju makedonskog jezinog identiteta, koja ne samo {to nije bila ograniena postojeim dravnim granicama, ve ih i nadilazi, tako {to prostorno obuhvaa cjelokupni makedonski nacionalni korpus. Jedno takvo iracionalno otvaranje kompleksnog teritorijalnog pitanja moe se rije{iti jedino nekim novim oruanim sukobom! I nema sumnje da su se kartografi svijeta izmeu neizvjesne ratne opcije i zateenih teritorijalnih odnosa svjesno opredijelili za ovu potonju soluciju:
9

Zanimljivo da je K.P. Misirkov cjelovitost Turske/Otomanske Imperije povezivao s cjelovito{u Makedonije. Pla{ile su ga sve one politike/revolucionarne aktivnosti koje su dovodile u pitanje teritorijalni integritet Turske. Bio je protiv teritorijalnog dekomponiranja Turske/Otomanske Imperije, jer nagli i nekontrolirani procesi nikako ne idu na ruku makedonskom narodu. Makedonskom narodu treba jedan miran period u kojem bi poduzeo sve potrebne mjere da se i on konano konstituira kao nacionalni subjekt, koji vi{e nee dopustiti da mu netko drugi/susjedi kroji/kroje sudbinu. Njegova osnovna preokupacija je uvanje jedinstva makedonskog naroda. On apeluje na makedonsku inteligenciju, () da se otrgne od onih koji je razjedinjuju i da zauzme platformu udruenog rada na izgradnji nacionalnog jedinstva makedonskog naroda (B. Koneski, 1978, 101). U ovome suprotstavljanju K.P. Misirkova i lidera Ilindenskog ustanka prepoznaje se, zapravo, suprotnost izmeu opsesivnog (mu{kog) i histerikog (enskog) principa: opsesivac odlae, odgaa in, ekajui na pravi trenutak, dok histerika, takoreku, prestie samu sebe u svom djelovanju, svojoj urbi i tako raskrinkava lanost pozicije opsesivca!
10

Na ovome mjestu mi slijedimo Hegelovu teoriju o ulozi ponavljanja u povijesti: politika je revolucija openito potvrena u mi{ljenju naroda samo kada je ponovljena - tonije, ona moe uspjeti samo kao ponavljanje (narodnooslobodilaka borba, 1941-1945.) prvog (Ilindenski ustanak, 1903.) neuspje{nog poku{aja! Dodu{e, u makedonskom, i ne samo makedonskom, sluaju, i ponavljanje se moralo ponoviti! 250

Zenike sveske

bolje ne dirati u postojee ne ba{ idealne granice, nego se upustiti u ratnu avanturu s neizvjesnim krajnjim ishodom. Isto tako, oito je da su zastupnici idealistike imaginacije makedonskog jezinog identiteta smetnuli s uma jedan mali detalj, a on glasi: svako povlaenje granice ujedno je i nain da se jednome mjestu dadne i vrijeme. A svako vrijeme uvijek ima namjeru pustiti korijene u tlo, te da na taj nain uvrsti, ovjekovjei (F. Braudel) granice prostora koje ga je stvorilo. Granica e tako postati mjesto na kojem se utiskuje, usauje sjeanje na neku civilizaciju, njenu historiju. I budui da granica postaje granini prostor, nju jednostavno vi{e nije mogue misliti kao homogenu stvarnost. A, ako se tako {to dogodi, a idealistika imaginacija ima upravo takve pretenzije, elju da ona postane homogena, onda sukobe nikako nije mogue izbjei.11 Nadalje, treba imati na umu da pozicija B. Koneskoga, neposredno poslije Drugoga svjetskoga rata, nije bila uope jednostavna, jer on je aktivno morao sudjelovati: a) i u stvaranju, odnosno dovr{enju stvaranja makedonske nacije (mislimo da bi bilo krajnje pretenciozno kada bismo tvrdili da je B. Koneski u to vrijeme bio konstrukcionist i da je ve tada mislio da je nacija ne{to {to je napravljeno; njegovo je poimanje nacije bilo i ostalo esencijalistiko: on je u naciju doivljavao izrazom nekog ve ranije postignutog jedinstva, koje se oituje kroz kontinuitet, izvornost i vjenost, nacija je i njemu bila sinonim za kontinuitet i sudbinu jedinstvene zajednice);12 b) i u stvaranju jugoslavenske nacije, tonije
11

Sa slinim problemima, kao i makedonski idealisti, u Hrvatskoj, 19. stoljeu, suoili su se i pripadnici ilirskog pokreta (...) realan domet politikog i kulturnog djelovanja pripadnika ilirskog pokreta, nasuprot zami{ljenu dometu njihova projekta koji se protezao preko itava junoslavenskog teritorija, praktiki je dosezao samo do granica Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, na kojima se zaustavljala ne samo standardizacija vernakulara nego a fortiori, budui da se u sluaju Srbije (u makedonskom sluaju radi se o Bugarskoj i Grkoj - op. Z.K.) radilo i o dravnim granicama, njegova teritorijalizacija. Zbog toga su ilirci svojim aktivnostima izravno pridonijeli oblikovanju specifinog hrvatskog jezinog prostora i povezivanju jezika i jezinog identiteta s hrvatskim etnikim identitetom i politikim teritorijem (upravo to ini B. Koneski u makedonskom sluaju - op. Z.K.), {to je bilo u neskladu s njihovim proklamiranim (utopijskoidealistikim - op. Z.K.) ciljevima (...) (D. kiljan, 2002, 269-270).
12

U tom smislu nacija takoer funkcionira kao mit iji je zadatak da jednoj u povijesti utemeljenoj namjeri osigura prirodno opravdanje, da kontigentnosti dadne privid vjenosti... Prelazei iz historije u prirodu, mit se pona{a ekonomino: on ukida sloenost ljudskih inova, daje im su{tinsku jednostavnost, ukida bilo kakvu dijalektiku ili zavirivanje s druge strane onoga {to je neposredno vidljivo, on organizira svijet koji u sebi ne sadri proturjenosti zato {to je osloboen dubine, svijet koji je {irom otvoren i valja se u onome {to je oigledno, on uspostavlja rajsku prozirnost: stvari izgledaju kao da same po sebi imaju neko znaenje (R.Barthes, 1972, 142-143). Stoga se i nacionalnim tradicijama lak{e vjeruje nego tamo nekim apstraktnim teorijama. Nacionalna je zajednica definirana pretpolitikim objektivnim prirodnim 251

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jugoslavenske nacije kao okvira u koji e se onda udobno smjestiti/uklopiti i makedonska nacija sa svim svojim posebnostima, a makedonski je jezik, nema dvojbe, predstavljao jednu od najvanijih posebnosti (treba imati na umu, da neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ideja zajednike jugoslavenske kulture ponovno postaje poeljnim modelom kulturnog djelovanja, koji bi se trebao realizirati tako {to e se potiskivati, a ne kombinirati razliite nacionalne kulture. No, i usprkos takvoj homogenizirajuoj praksi, vladajua politika vi{e nije bila u mogunosti ignorirati postojanje makedonskog jezika, jezika ije je postojanje tijekom rata i nekim svojim prija{njim (avnojevskim) odlukama nedvosmisleno potvrdila. I upravo je taj in priznanja makedonskog jezika omoguio makedonskoj naciji da se jasno i nedvojbeno odredi kao zaseban etnicitet unutar jugoslavenske zajednice u kojoj legitimno supostoji s ostalim nacijama).13 I Blae je Koneski pripadao onoj plejadi knjievnika, politiara, filologa, znanstvenika, koje je trajno (za)vodila romantiarska ideja da Juni Slaveni mogu prevladati razlike koje proizlaze iz njihovih odvojenih (komunikativnih) pro{losti, gdje bi onda krajnji rezultat tih (dobrovoljnih) prevladavanja bio stvaranje zajednike jugoslavenske nacije. Prema tome, i njegov jugoslavenski
poretkom. I na ovome mjestu uspostavit emo distinkciju izmeu nacije i etniciteta: za razliku od nacije etnicitet nije konstruiran moderno{u, ve on postoji kao stvar-u-svijetu! Pa e na tragu ove distinkcije W.Connor ustvrditi da ...osjeaj zajednikog podrijetla, naravno, nije, a u najveem dijelu sluajeva i nee biti sukladan s faktikom historijom (ali i usprkos toj injenici - op. Z.K.) gotovo sve nacije predstavljaju raznolike nasljednike brojnih etnikih linija (1994, 197); pa bismo onda mogli rei da etniki identitet, zahvaljujui svojoj pretpostavljenoj kulturnoj izvornosti, predstavlja esencijalni (ne-konstruirani) rezultat ovjekove dru{tvenosti kao takve, onaj koji kontinuiran egzistira ispod moderno konstituirane nacionalne zajednice.
13

To je jedinstven sluaj u istoriji Jugoslavije da je Vlada bila najvaniji uesnik u stvaranju kulturne politike; u prvih petnaest poratnih godina partijski funkcionari su imali najvaniju ulogu u odreivanju nove jugoslovenske kulture. Posebnim nacionalnim kulturama bilo je dozvoljeno da nastave da postoje na bezazlenom nivou narodne kulture, nagla{avala se nepregledna {arolikost tih kultura meu jugoslovenskim nacijama, verovatno zato da istim tim nacijama na pamet ne bi palo da zahtjevaju i{ta vi{e od folklora, na primer sopstvenu dravu, ili geografski identitet (A. B. Wachtel, 2001, 17). Upravo iz tih razloga i tvrdimo da su rje{enja/vizije B. Koneskog u tom trenutku bila optimalna, ali jednako tako mora se rei da je, u meuvremenu, do{lo do kompromitacije nekih njegovih rje{enja. Prije svega, tu mislimo na ono politiko rje{enje, koje je iskljuivo u jugoslavenskoj naciji vidjelo optimalan okvir unutar kojeg e se sauvati/ obraniti makedonski nacionalni identitet. To rje{enje nije uspjelo poloiti ispit vremena, jer se pokazalo da organski makedonski identitet ima prednost pred jugoslavenskim, koji je, zapravo, predstavljao tek jednu od nunih epizoda u procesu makedonske nacionalne emancipacije. Pojam jugoslavenske nacije nije se uspio odrati, odnosno razlike izmeu pojedinih jugoslavenskih nacija postale su nepremostive i svako inzistiranje na nekom lanom jedinstvu postalo je besmisleno i kontraproduktivno. 252

Zenike sveske

nacionalizam temelji se iskljuivo na sintetikom karakteru. No, treba znati da ni taj romantizam, pa ni taj sintetiki karakter jugoslavenskog nacionalizma (o opasnostima toga umjetnog/sintetikog nacionalnog jugoslavenstva krajem 80-tih godina, pisao je slovenski filozof I. Urbani) uope nisu tako benigni, kao {to to, moda, na prvi pogled, izgledaju: Romantiari nisu imali ni razumijevanje niti sklonosti za slobodu pojedinca - odnosno za osobnu neovisnost i slobodu od prisile i proizvoljne vladavine... Istinska sloboda... koja je nemilosrdno inila da svi drugi pojmovi slobode izgledaju trivijalni i nevani, bila je sloboda da se ispuni namjera prirode, da ovjek postane cjelina, odnosno vjeran svojoj individualnosti i posvema svjestan nje... Ostvarivanje takve pune svijesti o individualnosti ljudima je bilo mogue jedino kroz sjedinjavanje s dravom, pa je stoga sloboda proizlazila iz bezuvjetnog podreivanja pojedinca kolektivnom autoritetu, zapravo iz utapanja pojedinane linosti u dravi, i bila je mogua jedino na taj nain(L. Greenfeld, 1992, 348-349). Budui da su se, manje-vi{e, svi na{i romantizmi uvelike oslanjali na njemaki romantizam, onda je posvema razumljivo da su ovakva stanovi{ta generirala kolektivistiko-autoritarni, a ne individualistiko-liberalni model nacije. Stoga nema nikakvih razloga za bilo kakvu vrstu uenja {to je u poslijeratnoj socijalistikoj Jugoslaviji, pa prema tome, i u Makedoniji, prevladao kolektivistiko-autoritarni model nacije, koji e presudno utjecati na budui politiki/demokratski razvoj jugoslavenske zajednice, gdje smo taj utjecaj prepoznavali u kroninom nedostatku elementarne demokratske svijesti, sustavnom nepo{tivanju slobode govora, (o)lakom stavljanju znaka jednakosti izmeu drave i dru{tva, i to uvijek na {tetu dru{tva, pa se sukladno takvoj politikoj filozofiji svaki poku{aj stvaranja makar i simbolinih nukleusa civilnoga dru{tva unaprijed progla{avao neprijateljskim inom, a proklamirana univerzalnost onemoguavala je slobodnije artikulacije partikularnih inicijativa, jer u savr{enoj univerzalnoj graevini nema mjesta za takve sitnice kao {to su to graanska i manjinska prava, a one ideje koje su se usudile zagovarati neovisnost institucija (sudova, fakulteta...) u odnosu na (sredi{nju i republiku) vlast bile su, u samom zaetku, na najgrublji nain stigmatizirane, (...) pojedinci i grupe se shvataju kao vlasni{tvo drave. Celina dru{tvenog ivota, (...) apsorbovana je u kristalnu strukturu drave. Mit kolektivne harmonije zami{ljen je kao apsolutno vaei. Bilo ko da u ovakvim prilikama brani civilno dru{tvo, podvrgava se op{te poznatim metodama: praenja, ispitivanja,
253

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kori{enja bajoneta, dugotrajna pritvaranja, prisilnog emigriranja ili nasilja neidentifikovanih napadaa(J. Keane, 1987, 47).14 Ishodi{te politiko-jezine filozofije B. Koneskoga moemo nai, izmeu ostaloga, i u tekstovima K. P. Misirkova. I jedan i drugi, smatrali su da svako javno djelovanje ima smisla, ako u njemu prevladavaju principi racionalnosti i evolutivnosti. Svako drugaije javno djelovanje moe se pretvoriti u neodgovornu avanturu s traginim posljedicama. Tako e i B.Koneski u jednom politiki turbulentnom vremenu izmeu racionalnog/Misirkova/evolucije, s jedne strane, i emocionalnog/ilindenskih ustanika/revolucije, s druge strane, s punom svije{u izabrati racionalno/Misirkova/evoluciju.15 I u tom, za B. Koneskog, loginom izboru, prema na{em mi{ljenju, ideolo{ki moment uope nije bio odluujui: Politiar u svome nastupu treba da bude veoma motivisan, ali ne i voen privatnim interesima; on treba da pokae oseaj za odgovornost u uslovima kada se dugorono posledice (nema dvojbe da su i K.P. Misirkov i Blae Koneski smatrali
14

Do slinih zakljuaka do{li su i neki drugi teoretiari (J. Kristeva, P. Ricouer, J. Derrida...), jer nema sumnje da kolektivistiko-autoritarni model nacije sustavno blokira stvaranje demokratskih politikih identiteta (...). Tako se priprema teren za razne oblike populistikih i antiliberalnih pokreta iji cilj su nacionalne, vjerske i etnike podjele (zvui paradoksalno ali sama praksa jugoslavenske komunistike partije predstavlja rodno mjesto veine svojih neprijatelja, a politika zbivanja s kraja 80-tih i poetkom 90-tih godina pro{loga stoljea to nam i potvruju - op. Z.K.). Kada polemiki dinamizam pluralistikog sistema nije se u stanju razviti zbog manjka demokratskih identiteta s kojima ovjek moe da se identificira, postoji rizik da e doi do umnoavanja konfrontacija oko esencijalistikih identiteta (i upravo se to i dogodilo u socijalistikoj Jugoslaviji na njenom kraju - op. Z.K.) i danih moralnih vrijednosti (C. Mouffe, 1994, 109). U nekim drugim tekstovima u ovoj knjizi ukazali smo da su i socijalistike tradicije bitno konzervativne po svome usmjerenju, jer su njeni (...) obrasci praksi, vrednosti, institucija, normi bili (...) definisani etikim, supstancijalno odreenim konceptom grupnog delovanja. Taj koncept bio je (...) bitno kolektivistiki, po{to je dobro grupe (nacija, radnika klasa) bilo predstavljeno kao izvor i granica mogunosti individualnog identiteta. Takve tradicije nisu dozvoljavale pluralizam ivotnih formi ili orijentacija (N.Dimitrijevi, 2007, 322).
15

Dijalektiku uma Blae je Koneski uvijek suprotstavljao dijalektici srca, jer je iz iskustva znao do ega sve moe dovesti pretjerana sentimentalizacija stvarnosti, koja se iz privatne sfere protee u javnost i deluje umrtvljujue na politiku; u njoj dolazi do izraaja dijalektika srca koja moe lako poeti da deluje na mase i zato je daleko opasnija nego dijalektika uma koja po prirodi stvari moe biti samo stvar elita (W. Lepenies, 2009, 294). Upravo na tragu dijalektike uma i sam e napisati da Misirkovljeva knjiga, () dobrim delom predstavlja kritiku delovanja, pogleda i metoda makedonske revolucionarne organizacije u vreme kada se ova na{la u te{koj krizi posle neuspeha oruanog ustanka. Misirkov je pre svega osudio revolucionarnu akciju, smatrajui da Makedonija moe da rauna samo na evoluciju, na prosvetnokulturni preobraaj, za koji se otvara mogunost uvoenjem reformi pod kontrolom velikih sila. Misirkov je kritikovao revolucionarnu organizaciju kao centralistiki rukovoenu politiku partiju, u kojoj nema mesta slobodnom izno{enju mi{ljenja(1978, 122). 254

Zenike sveske

da politiki lideri Ilindenskog ustanka16 nisu vodili dovoljno rauna o dugoronim posljedicama svoga ina - ustanak je bio ne samo ishitren, ve i nedovoljno politiki promi{ljen, i umjesto da ustanici svoje djelovanje usklade s planovima i inicijativama velikih sila, oni su posvema zanemarili tada{nje meunarodne politike odnose, i onda nema mjesta uenju {to je ta avantura tako neslavno zavr{ila: zaka{njele romantiarske, neodgovorne geste uvijek su osuene na totalni politiki neuspjeh, a u konanici najveu cijenu jedne takve nepromi{ljene politike avanture platio je makedonski narod - op. Z.K.) onoga {to ini jedva mogu i naslutiti; konano, njegovo razmi{ljanje i postupanje treba da pokae kako je u stanju da dobro proceni situaciju, da se upravlja prema okolnostima, ali da nije oportunista (V. Heins, 2011, 91). Svjesni smo da ove zahtjeve nije jednostavno ispuniti, jer ih, prije svega nije jednostavno usuglasiti, a prava drama nastupa onoga momenta kada su ti zahtjevi toliko meusobno suprotstavljeni da smo prisiljeni odluiti se elimo li djelovati sukladno etici odgovornosti ili, pak, slijediti principe etike uvjerenja. U najveoj mjeri svoje politiko i ino djelovanje B. Koneski usmjerio je prema naelima etike odgovornosti,17 uspijevajui pri tome suspendirati svoja subjektivna uvjerenja, dok se, za razliku od njega, jedan V. Markovski (i ne samo on!) pona{ao posvema drugaije - u njegovom politiko-kulturnom djelovanju gotovo iskljuivo prevladava etika uvjerenja. To znai da je V. Markovski nastojao postupati prema mjerilima vlastitih uvjerenja, a posljedice jednog takvog
16

No, to nikako ne znai da Ilindenski ustanak nije jedan od najznaajnijih datuma u povijesti makedonske nacije. U nekim drugim, promijenjenim politikim okolnostima upravo je taj povijesni dogaaj postao kultnim datumom te povijesti, jer se izdvojio iz svog istorijskog konteksta i u vidu mita (tako se u makedonskoj nacionalnoj himni iskljuivo slavi upravo taj, a ne neki drugi, podjednako znaajni dogaaji iz makedonske povijesti, poimence se veliaju akteri toga, a ne nekoga drugoga povijesnoga dogaaja op. Z.K.) stavlja u slubu odreenog politikog cilja. Kao mit, historijski dogaaj ima karakter magine formule; on obezbeuje bespogovornu identifikaciju s politikim ciljem i ini od njega vrednost koja se ne osporava (A. Assemann, 2002, 57). I upravo e nam ovaj primjer potvrditi da nain na koji se raspolae vlastitom pro{lo{u odreena, u ovome sluaju, makedonska politika zajednica, ujedno odreuje i formu vlastitog identiteta.
17

Nije nam poznato je li B. Koneski itao tekstove E. Levinasa i je li uope svoje stavove o etici odgovornosti temeljio na nekom sustavnijem itanju relevantnijih filozofskih tekstova o toj temi. No, u svakome sluaju bilo bi nadasve zanimljivo imati uvid i u njegovu privatnu biblioteku i u njegovu lektiru. O iznimnom znaaju biblioteke pisali smo u na{oj knjizi Identitet. Tekst. Nacija, interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Zagreb, 2009., u tekstu Nacija: tekst ili san, str.133-185., jer nema sumnje da proitane knjige i knjige koje uvamo u na{im bibliotekama itekako utjeu na formiranje na{ih identiteta. 255

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

djelovanja, punog strasti, prepustio je (zloj) sudbini. I uope ne treba dvojiti u iskrenost i plemenitost njegovih strasti, u istou njegovih ideala, u ljepotu njegovih politikih zabluda! No, ivot, prema mi{ljenju H. Plessnera ne samo da nije mogue neprestano voditi savjesno, prema uvjerenju, nego i ne treba tako da se vodi! Jer zahtjevi te vrste ne samo {to ne udovoljavaju politici oni {tovi{e proma{uju bit politike! U politici je potrebna smelost, pamet i neumoljivost ne iskrenost, razumnost i blagost. Zbog toga se privatni i slubeni moral potpuno razilaze. Onaj ko hoe da ih spoji kr{i prvu zapovest politike (W. Lepenies, 2009, 295). Nema dvojbe da je B. Koneski bio uvjeren da se temeljni interesi makedonske nacije,18 poslije Drugoga svjetskog rata, mogu realizirati iskljuivo u sklopu jugoslavenske zajednice, jer samo unutar te zajednice makedonskoj naciji bit e omoguen pristup krugu tzv. normalnih nacija.19 Prihvaanje te nulte pretpostavke budueg normalnog razvoja makedonske nacije nuno e izazvati itav niz negativnih, traumatizirajuih posljedica u ivotu te nacije, jer posljedice prihvaanja te nulte premise ogledat e se u slijedeem: a) ubudue e se makedonski nacionalni program realizirati iskljuivo na prostorima Vardarske Makedonije; b) svjesno se odustaje od realizacije ideje o organskom jedinstvu makedonske nacije; c) definitivno se priznaju i oni meunarodni ugovori (Bukure{tanski mir), koji su doveli do oito trajne podjele makedonskog etnikog korpusa. I u onim burnim godinama poslije Drugog svjetskog rata u makedonskoj

18

B. Koneski bio je lojalni graanin, podanik u najljep{em smislu te kategorije graanina. On svojim djelovanjem nije dovodio u pitanje konstrukciju reima. Dapae. Njegovo javno djelovanje bilo je u funkciji toga reima. Ne treba zaboraviti da se jugoslavenski socijalizam (samo)opravdavao predstavom harmonine komunistike zajednice. U toj optimistikoj slici, nacije imaju biti podvrgnute onom temeljnom konsenzusu koji im pripisuje partija kao nosilac znanja istorije (Z.\ini, 1988, 140). I protiv te slike B. Koneski nema ni{ta protiv! On je pristao da partija bude ta koja e odreivati ega se treba sjeati, a {to, pak, treba zaboraviti.
19

U ovome tekstu nismo se upu{tali u detaljniju problematizaciju ovih pojmova. Jedino {to bismo eljeli upozoriti da smo ih rabili vrijednosno neutralno i ne elimo da se pomisli da uz npr. pojam normalno nuno treba vezati pozitivne konotacije. Vrijedi i obrnuto - nije sve patolo{ko a priori negativno. 256

Zenike sveske

politici, kulturi, lingvistici suprotstavljaju se upravo te dvije vizije/ narativa jedan koji je spreman na bolno reduciranje/rtvovanje interesa makedonske nacije unutar jugoslavenske zajednice/nacije, i ona druga koja i dalje, politikim odnosima usprkos, inzistira na jedinstvu te nacije, koja prkosno ignorira postojee dravne granice, koja uope ne vodi rauna o {irem politikom kontekstu. Za razliku od onih koji politiku doivljavaju kao prostor u kojem prevladavaju ideali i moral, Blai je Koneskom bilo posvema jasno da je politika uvijek i iskljuivo politika interesa, a nikada politika ideala, bez obzira na njihovu plemenitost i uzvi{enost! I, prema tome, nije dobro kada se dopusti sentimentalizacija politike, odnosno ulazak nekontroliranih detalja u politiku. I ako bismo eljeli biti nekorektni u ocjeni javnoga djelovanja B. Koneskog, i (pre)brzi u dono{enju zakljuaka, onda bismo mogli rei da se radi o intelektualcu20 iznimno vje{tom u prilagodbi vladajuim politikim zahtjevima vremena. On ne samo {to je znao itati dominantne znakove vremena, ve ih je jednako tako umio i anticipirati. On sigurno nije pripadao havelovskom tipu intelektualaca, koji e svakodnevno govoriti neugodne stvari politiarima, monima, koji e ih provocirati svojim javnim djelovanjem, koji e im, iz dana u dan, postavljati neugodna pitanja, koji e biti savjest dru{tva, koji e svojim javnim istupima upozoravati na neprihvatljive politike odluke, koji e pisati otvorena pisma monicima, prosvjedovati protiv kr{enja graanskih prava, koji e od vlasti traiti da se puste na slobodu politiki zatvorenici, koji e {trajkati glau ako se njegovi

20

Intelektualni profil B. Koneskog uope nije jednostavno definirati. U zanimljivoj, i u na{im literaturama rijetkim knjigama na tu temu, knjizi emu intelektualci u postmoderno doba C. Milanja ponudio je slijedeu tipologiju intelektualaca: a) specijalisti-znanstveni intelektualci; b) opsluitelji civilnih udruga i vladinih resora (to su . Puhovski u Hrvatskoj, odnosno V. Milin u Makedoniji!) - korisni praktiari; c) intelektualci uronjeni u moderni polis, koji rado koketiraju s ponienim i uvrijeenim; d) plivajui intelektualci skloni eklekticizmu; e) romantini donkihoti - sanjari s pozicijom poeta vatesa, koji lako gube odnos sa stvarno{u; f) teorijski larpurlartisi/tekstualisti, koji su zaronjeni u diskurzivnu praksu, gdje stvarnost svijeta korespondira sa stvarno{u teksta; g) ekstemponirani intelektualci koji ne pokazuju nikakav interes za dru{tvenu stvarnost; h) intelektualci solipsistike ontologije poznati po te{koj naravi i mrzovolji spram puanstva {to ih i ne slijedi i ne razumije; i) anarhistiki intelektualci; j) postmodernistiki intelektualci. I prema na{em mi{ljenju, intelektualno djelovanje B. Koneskog, ne uklapa se niti u jedan od ovdje ponuenih tipova intelektualaca. On je od svega toga pomalo: i specijalist, i koristan praktiar, i eklektik, i tekstualist, u njegovoj poeziji mogue je pronai itav niz stihova u kojima se prakticira iskustvo solipsistike ontologije, isto tako, u njegovim tekstovima ima i elemenata postmodernizma, ali B. Koneski je uvijek i ne{to povrh svega ovdje navedenoga! 257

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

zahtjevi ignoriraju... B. Koneski nije takav tip intelektualca, u takvim aktivnostima on se jednostavno ne snalazi i takav nain sudjelovanja u javnom ivotu nije dio njegovog intelektualnog habitusa. Nema dvojbe da je B. Koneski bio itekako svjestan injenice da su u vremenima konstituiranja makedonske nacije neke druge stvari (ovdje prije svega mislimo da su te druge stvari rad na nacionalnom pamenju) kudikamo vanije od demonstriranja intelektualne hrabrosti i politike dosljednosti, u svakoj prilici, i vremenu usprkos! I u mogunosti da bira izmeu uzaludne demonstracije intelektualne korektnosti i rada na ouvanju nacionalnoga pamenja on je izabrao ovo potonje. Naime, njemu je bilo jasno da nema ouvanja (ujedno i popunjavanja ogromnih praznina u kulturalnom pamenju!) nacionalnog pamenja bez vlastitih, nacionalnih institucija (akademije, univerziteta, instituta, muzeja, arhiva, galerija). Institucije su, zapravo, one forme koje osiguravaju trajanje i bez kojih nema mogunosti ponavljanja. Dodu{e, i bez tih nacionalnih institucija narod moe egzistirati. I svako pristajanje nekoga naroda da egzistira i bez tih institucija znai da taj narod nema namjeru ostvariti onaj stupanj egzistencije u kojem narod postaje nacija (ein Volk als Nation). Naime, jedino na tom stupnju egzistencije naroda kao nacije mogue je rei da imamo posla s ujedinjenim i politiki organiziranim tijelom.21 Svaki drugi stupanj egzistencije, egzistencije koja je ispod razine ujedinjenog i politiki organiziranog tijela nije nimalo obeavajua za makedonski narod. I Blae je Koneski bio svjestan te injenice: pripadati zajednici normalnih nacija mogue je jedino u sluaju realizacije onoga stupnja egzistencije u kojem narod postaje nacijom, kada se postojei kulturni identitet/narodne tradicije transformira u svjesnu i organiziranu politiku strategiju. A u Makedoniji tu transformaciju omoguila je komunistika partija. I u toj injenici kriju se razlozi zbog kojih je B. Koneski pristao da u odreenom periodu svoga ivota pripada partiji i da figurira kao jedan od vodeih partijskih intelektualaca u Makedoniji. U njegovom sluaju ne vrijedi ona uvena formula
21

Ovu tezu preuzeli smo od C. Schmitta, koji tvrdi da ustav definiran kao politika odluka nacije o nainu i obliku njene politike egzistencije moe biti usvojen od strane naroda kao nacije, dakle od strane ve ujedinjenog i politiki organiziranog tijela. Nadalje, narod kao nacija ostaje ultimativni izvor svih politikih procesa, izvor sveukupne snage koja se artikulira uvijek na nove nain, ali ija politika egzistencija nikada ne moe biti podreena nekom trajnom poretku. Vi{e o tome kod C. Schmitta, Verfassungslehre, Berlin, 1928. I mogli bismo rei da su ove teze trajno i opsesivno (za)vodile B. Koneskog u njegovom radu na nacionalnom pamenju. 258

Zenike sveske

J. Bende da istinski intelektualac nikako ne smije dopustiti da ga hvali politika/ politiari. Izbor izmeu sustavnoga i mukotrpnoga rada na nacionalnom pamenju i prakticiranju istoga intelektualizma njemu nije predstavljao nikakvu prete{ku dvojbu: slobodno i, ni od koga ometano, prakticiranje intelektualizma mogue je tek poslije obavljanja odreenih radnji stvaranja nacionalnih institucija, koji su u funkciji afirmacije/uvr{ivanja makedonskog identiteta. Skloni smo izmeu nacionalnih institucija i spomenika vidjeti odreene slinosti, jer spomenici su, prema mi{ljenju A. Assemann, (...) ulni i afektivno markirani simboliki medijum u kom se istorija i politika, narod i pojedinac, spajaju u jednu celinu. Pri tome se ne sme prevideti nain na koji je u Nemakoj (a nema neke velike razlike ni u odnosu na Makedoniju op. Z.K.) sakralizacija istorije i politike zauzela mesto ustava, politikog vaspitanja i demokratizacije. U sekularizovanoj epohi nacija postaje konana i najvi{a vrednost; ona se nalazi u sredi{tu jedne profane religije. Nebrojeni spomenici treba da pretoe ideju nacije u ulni oblik i da joj pridaju auru numenalnog.. Nacionalni spomenici (i nacionalne institucije - op. Z.K.) su svetili{ta, mesta na kojima pojedinac moe da uestvuje u kultu nacije i da oseti jezu od najsvetijeg. Propovedi (predavanja, promocije, izlobe... - op. Z.K.) koje se dre na takvim mestima (u institutima, fakultetima, galerijama... - op. Z.K.) u slubi su politikog vaspitanja. One pridobijaju karakter sveane narodne pedagogije. Njihov je cilj da jednu amorfnu masu pretvore u vrstu formaciju jasnih kontura - naciju(2002, 51). I nema sumnje da je B. Koneski ostvario svoj cilj, ne{to {to je u 40-tim godinama pro{loga stoljea predstavljalo, ne do kraja definiranu masu, on je, naravno, uz pomo i drugih makedonskih intelektualaca, u rekordnom roku, uspio pretvoriti u vrstu formaciju jasnih kontura - u makedonsku naciju. Dodu{e, posao mu je uvelike bio olak{an, jer su veinu temeljnih predradnji odluujuih za ovu vrstu transformacije odradili makedonski prosvjetitelji u 19. stoljeu i njihovi vrijedni nastavljai na poetku 20. stoljea.

259