to je Europa?

Refleksije o Derridi i Habermasu

Toni Valenti

uropa se danas nalazi u nevienoj ekonomskoj, politikoj i dru{tvenoj krizi. Iako se o ideji Europe opseno raspravljalo stoljeima, ini se kao da smo danas kao nikad dosad suoeni s ponovnim propitivanjem ciljeva europskog projekta onkraj svih historijskih, kulturnih, politikih i dakako ekonomskih granica. Jedna od glavnih okosnica ovog teksta jest ponovno se osvrnuti na raspravu o smislu pojma Europe unutar njegovog filozofijskog konteksta, u sada{njem periodu razorne ekonomske krize deficita politikog, o budunosti Europske unije kao nadnacionalnog ekonomskog projekta, kao i o mogunostima oblikovanja radikalno novog politikog identiteta te okreta kojim bi se taj projekt mogao obnoviti u epohi globalne post-demokracije i medijske plutokracije. Jedan od glavnih problema jest da ideal Europe kao politike zajednice i stvaranja univerzalnih kulturnocivilizacijskih vrednota ostaje i nadalje utopijski ideal, te da je veliki problem upravo u nepostojanju Europe kao univerzalne politike zajednice (odnosno, politiki ujedinjenih naroda Europe prema naelu stvorili smo Europu, sada jo{ trebamo stvoriti i Europljane). Drugim rijeima, kontinent o kojem je ovdje rije danas se nalazi u post-imperijalnoj konstelaciji u kojoj narodi nemaju istinsku mo odluivanja. Potrebna je hitna strukturalna promjena. Suvremeni kapitalizam danas je utemeljen na tehno-znanosti, dominaciji novih medija u sprezi s neoliberalnom ekonomijom; politika nije ni{ta drugo doli podruje djelovanja menaderskih elita, a kultura je ionako svedena na medijski spektakl. Masovni mediji bodrijarovski odaju semiotiko ni{tavilo, zastra{ujuu ispranjenost bilo kakvog smisla. Kako bi se ovi problemi teorijski artikulirali i ponovno promislili u zadanom kontekstu, ini mi se nuno osvrnuti se na promi{ljanja dvojice filozofa koji se nisu uvijek slagali u stavovima, ali su oduvijek bili snani zagovornici i nezaobilazni mislioci europskog projekta. Rije je o Jacquesu Derridi i Jrgenu Habermasu.
203

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Prije osvrta na njihove glavne teze, nuno je postaviti tri temeljne pretpostavke, odnosno argumenta bez kojih je svaka daljnja rasprava u tom smjeru pogre{na. Prvo, mogunost i nada u ostvarenje europskog projekta u osnovi je pitanje o mogunostima djelovanja unutar okvira liberalne demokracije koja je ponajprije projekt nedovr{ene moderne. Temelj Europe se nalazi u prosvjetiteljskom shvaanju slobode, razuma i tolerancije. Stoga, kao {to ispravno kae Derrida, pitanje {to je Europa? nije tek jedno meu ostalim pitanjima, jer je to propitivanje odrivosti ideje koje odreuju univerzalnost shvaanja svijeta, {to ukratko znai da budunost projekta Europa postaje globalno pitanje o budunosti politikog djelovanja uope. S time se slae i Habermas, za kojeg nema promjene politike paradigme prije nego {to se izgrade institucionalne pravno-politike pretpostavke i preduvjeti za drukiju vrstu djelovanja. Drugo, nuno je teorijski odijeliti pojmove Europa i Europska unija. Ve spomenuta kriza Europe kao univerzalnog, utopijskog ideala posve je drukija od temelja na kojima je nastala trenutna ekonomska kriza u Europskoj uniji. Ovdje se ne radi samo o radikalnom manevru, okretu unutar politike sfere, nego o korjenitoj promjeni ili dokinuu politike neoliberalnog kapitalizma koji je u sluaju EU preuzeo oblik generatora i glavnog poticatelja strukturne krize pri emu su politiari u EU postali menaderi i birokrati, a Europska unija kao takva zapravo ne slui interesima graana zasebnih nacija-drava, nego ponajvi{e brutalnim interesima meunarodnih, transnacionalnih korporacija. Tree, kao {to je to ve artikulirano kod drugih autora, nuna je promjena od identiteta bez moi prema moi identiteta. Stoga je posve utemeljen postojei argument da je temeljna prednost Amerike nad Europom u tome {to se uspjeh prve nalazi u tome jer poiva na politikoj moi bez kulturnog identiteta, doim u Europi nailazimo na kulturni identitet bez politike moi. Ovo su tri glavna argumentacijska polazi{ta s kojima je mogue poku{ati ui u dijalog s Derridinim i Habermasovim stavovima. Europa nije samo geografski (ili pak geopolitiki prostor) u kojem ive ljudi koji se genuino smatraju (ili pak ne smatraju) Europljanima, nego barem naelno ideal-tipska univerzalna politika zajednica utemeljena na duhovnim vrijednostima historijske izgradnje kantovskog ideala vjenog mira. Ponimo stoga analizu s Derridom. Kao {to je Derrida napisao u knjizi Drugi smjer: Refleksije o dana{njoj Europi, pitanje Europe nije jedno meu ostalima, to je pitanje koje e uvijek biti od trajnog interesa. Pitanje Europe istodobno je mogunost i prijetnja, ono svoju
204

Zenike sveske

aktualnost i suvremenost crpi iz stvarne prijetnje da vi{e ne znamo {to je to {to podrazumijevamo pod pojmom Europe. U tom je kontekstu Europa uvijek bila u krizi; to je njeno permanentno stanje. Dana{nja suvremenost tog pitanja nije samo u mogunosti ostvarenja tog projekta ili koncepta, nego u samom shvaanju Europe istovremeno kao mogunosti i prijetnje. Preuzimajui Husserlovu definiciju Europe kao ideje, Derrida podjednako propituje eidetiko jedinstvo Europe i genezu kojom je ona roena iz ideje filozofije. Iako Husserl smatra da je kriza koju je u moderni pogodila teleolo{ka ideja Europe rezultat naivne vjere znanosti u objektivni formalizam, Derrida misli da ne postoje teleolo{ki razlozi za takvu krizu i da nam ona sama po sebi ne moe otkriti ni{ta novo. Ideja Europe je stoga neraskidivo povezana s idejom filozofije kao nedovr{ene zadae, i stoga Derrida nije samo europski mislilac nego i mislilac Europe. Iz takve pozicije nuno proizlazi kritiko propitivanje europskog identiteta u cjelini kao neke vrste duhovnog jedinstva, a ne politiki oblikovan eurocentrizam ili pak antieurocentrizam. Ovdje se moramo podsjetiti da je ta ideja neraskidivo povezana s raanjem filozofije, te da je kasnije obogaena mnogostrukim izvorima i identitetima koji ispresijecaju europsko kulturno i civilizacijsko naslijee. Europa je dakle upravo ta otvorenost, sloboda spram svih proturjenih stanovi{ta ili pozicija Drugog. Upravo je to sama sr univerzalnosti Europe, a ne njen teritorij ili nacije-drave koje ju tvore. Nazivnik Europa ovdje se dakle namee kao koncept, ali istovremeno i kao zadatak univerzalnosti. Posljedica toga jest da Europa kao figura prijelaza unaprijed ne pretpostavlja neki zadani identitet koji bi trebalo prevladati, niti neki novi koji bi trebalo postii. Umjesto toga, ona je otvorenost spram drugosti, transformaciji i neprekidnoj tranziciji, i ba{ zbog toga ona ima univerzalni znaaj. To je i jedan od razloga za{to Derrida koristi francuski termin mondijalizacija umjesto uvrijeenog angloamerikog pojma globalizacija. Derrida nastavlja: Uvjeren sam da bez eurocentrikih iluzija i pretenzija, bez i trunke europskog nacionalizma, ak i bez mnogo povjerenja u Europu kakva danas jest ili kakav smjer uzima, da se moramo boriti za ono {to to ime predstavlja i znai, dakako, imajui na umu tradiciju prosvjetiteljstva, ali isto tako i svijest o krivnji i odgovornosti za totalitarne, genocidne i kolonijalne zloine iz pro{losti. Jacques Derrida zapoinje svoj intrigantni esej o suvremenoj svjetskoj politici s pitanjem europskog identiteta, postavljajui ve spomenuto pitanje: {to jest Europa? Kako je ona bila tradicionalno definirana i kako trenutna
205

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

svjetsko-povijesna konstelacija mijenja tu definiciju? Je li mogunost Nove Europe zahtjev ne samo za novim definiranjem europskog identiteta, nego i nov nain promi{ljanja identiteta kao takvog? On nas upozorava da, elimo li izbjei zamke eurocentrizma i prestati ih ponavljati, pitanje o Europi mora se oblikovati na nov nain: ono se mora postaviti imajui u vidu drugi smjer. Ne samo da je za Europu nuno da bude odgovorna spram drugih/Drugog, ve je i sam njen identitet zapravo oblikovan takvim Drugim. Odbacujui simplificiranu opreku eurocentrizam/anti-eurocentrizam, kao i posvema{nju unifikaciju ili pak disperziju, Derrida zagovara ponovno promi{ljanje i implementaciju prosvjetiteljskih vrednota liberalne demokracije pri emu ima na umu da takve vrednote same po sebi nisu nikakva garancija za druge. Oslanjajui se na razne Marxove tekstove, potom Husserla, pa i Valeryja, Derrida nastoji ponovno definirati europski identitet koji bi podjednako ukljuivao po{tovanje i uvaavanje drugog/drugih, kao i univerzalne vrijednosti. Drugi smjer stoga se zapravo elokventno zalae za trajan napor promi{ljanja takve kompleksne konstelacije, zajedno s mnogobrojnim opasnostima, ali i {ansama i mogunostima suvremenog svijeta u kojem se naje{e olako pribjegava najjednostavnijim rje{enjima. U ovom kontekstu Europa oznaava promi{ljanje jednog izvorno filozofijskog koncepta. Derrida svoje argumente za obnavljanje europskog identiteta temelji na mogunosti (samo) razumijevanja Europe kao otvaranja u povijest u kojoj je promjena smjera uvijek poeljna. Taj smjer o kojem Derrida govori jest smjer Europe kao ideala, ali istovremeno i rt, mali geografski dodatak golemom tijelu azijskog kontinenta, smjer koji je po svojoj drugosti takoer konstitutivan za europski identitet. Drugim rijeima, Derrida redefinira europski identitet kao radikalnu odgovornost za sebe samog, odnosno, nunost da se Europljani podsjete na kretanje u drugom smjeru koji je smjer drugosti: onaj na iji poziv treba odgovoriti, koji treba zapamtiti, na koji se sami trebamo podsjetiti. Ta nunost na{eg/njihovog podsjeanja na drugost od presudnog je znaaja za novu Europu kakvu Derrida zami{lja, onu koja nadilazi tradicionalne opreke eurocentrizma i anti-eurocentrizma. Napravimo sad obrat i krenimo u drugom smjeru, ali prema Habermasu, filozofu kojeg se esto naziva i posljednjim Europljaninom zbog misije spa{avanja Europske unije od njene samo-proizvedene i samo-nametnute propasti, kao i zbog odbijanja da se Europu smjesti u ropotarnicu povijesti. Habermas je nedvosmislen: Osuujem politike elite. Na{i politiari ve su dugo vremena posve nesposobni smjerati bilo emu drugom osim tome da budu
206

Zenike sveske

ponovno izabrani. Oni nemaju nikakve politike supstance, nikakvih uvjerenja. Ovdje je neizbjeno referirati se na dva recentna naslova, tekst objavljen u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i na njegovu knjigu O europskom ustavu koja je u osnovi dugaak esej u kojem detaljno opisuje kako se bit na{e demokracije drastino promijenio u ovoj ekonomskoj krizi i tri{nom kaosu. Adresati njegovih tekstova inicijalno su (ili bi trebali biti) EU politiari koje optuuje za cinizam i okretanje lea europskim idealima. No, donosi li Habermas jasno artikuliran odgovor na trenutnu krizu; nudi li nam rje{enje kojim putem bi demokracija i kapitalizam trebali krenuti? U osnovi temelj njegove kritike je teza da je mo pre{la iz ruku naroda u tijela dvojbene demokratske legitimacije, poput Europskog vijea. On smatra da su tehnokrati izvr{ili svojevrsni tihi dravni udar. Prema takvom stavu, pro{logodi{nji neformalni sporazum dvije najutjecajnije zemlje u EU i njihovih elnika (Merkozy je akronim za suradnju Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja) dvojbeni je sporazum, svakako podloan razliitim interpretacijama, izmeu njemakog ekonomskog liberalizma i francuskog etatizma, a svi znakovi upuuju na to da oboje nastoje preobraziti izvr{nu federalistiku mo upisanu u Lisabonskom sporazumu u nad-vladinu nadmo Europskog vijea {to je posve protivno duhu tog sporazuma. U ovoj toki Habermas se referira na sustav koji je u Merkozy koaliciji nastao kao nuspojava krize unutar tzv. post-demokracije. injenica je da danas Europski parlament nema gotovo nikakav utjecaj, a da se Europska komisija nalazi u neobinoj poziciji u kojoj nije odgovorna za odluke koje donosi. No, najvanije od svega, problem je u Europskom vijeu kojem je prema Lisabonskom sporazumu dodijeljena znatno vea, zapravo sredi{nja uloga. Habermas Vijee smatra vladinim tijelom koje se ukljuuje u politiku bez ikakvih ovlasti za takav potez. Za njega je Europa postala prije svega tri{ni mehanizam u kojem drave pokreu samo ekonomski interesi, u kojoj EU ima znatan utjecaj nad formiranjem nacionalnih vlada (kao {to je to bio recentni primjer u Grkoj i Italiji), dakle rije je o situaciji u kojoj je naglavake izokrenuto sve ono za {to se Habermas desetljeima gorljivo zalagao. Naravno, treba imati na umu da je on ponajprije socijalni filozof koji doista vjeruje u racionalnost ljudi i njihovih postupaka. On zaista vjeruje u staru (ili pak: staromodnu) reprezentativnu i urednu demokraciju, kao i u funkcionalnost javne sfere koja ini stvari boljima. To je istodobno i vjera u mo rijei i racionalnost diskursa. Iako se na prvi pogled doima da prosvjednici iz pokreta Occupy Wall Street nisu mogli jasno artikulirati svoje dru{tveno-politike zahtjeve, posve je evidentno protiv koga su
207

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

njihove kritike bile upuene. Za Habermasa, Europa je civilizacijski projekt kojem se ne smije dopustiti da propadne, a globalna zajednica nije samo poeljan, nego i nuan oblik pomirbe demokracije i kapitalizma. U suprotnom, smatra on, postoji velik rizik od izvanrednog stanja (prisjetimo se ovdje refleksija Carla Schmitta i Giorgia Agambena), i tada e nacijama-dravama rukovoditi iskljuivo zakoni tri{ta. Po prvi put u povijesti Europske unije, svjedoimo rasapu demokracije. Postoji oiti manjak politikog jedinstva i dominacija onog {to Habermas naziva ukorijenjeni kapitalizam, ime opisuje tri{nu ekonomiju koju nadziru politike elite. Kao {to je prethodno kazano, odluke Europskog vijea (koje bi u praksi trebale uvelike odluivati o raznim aspektima ivota graana EU) zapravo nemaju legalne ili legitimne temelje. Nacija-drava i dalje je shvaena kao mjesto na kojem se najbolje {tite prava graana i dravljana. EU nije konfederacija, nije Commonwealth niti federacija, ve ne{to sasvim drugo. Ona je oznaitelj propasti europskog projekta. No, ini se da unato jasno usmjerenoj kritici Habermas ne nudi jasna rje{enja, izlaz iz ove slijepe ulice, nikakav konkretan odgovor kojim putem bi (obnovljena?) demokracija trebala krenuti. U osnovi, on nudi tek viziju koju je u stanju oblikovati kao konstitucionalni teoretiar. U samom sredi{tu krize on i dalje smatra da je koncept konstitucionalne kooperacije izmeu graana i drave/drava najbolji nain izgradnje globalne zajednice graana. Jednostavan zakljuak glasi da je Habermas (kao {to su to ve istaknuli neki teoretiari) ponajprije pragmatini optimist on nam ne nudi rje{enje kako iz lo{eg krenuti ka boljem. Prema njegovim rijeima, ako europski projekt propadne, postavlja se pitanje koliko e dugo trebati da se doe do statusa quo. Sjetite se samo njemake revolucije iz 1848. godine: nakon njena neuspjeha trebalo nam je stotinu godina da dosegnemo isti stupanj demokracije. Dakle, ivimo u post-politikoj i post-demokratskoj epohi. Monopolizacija Europske unije koju poduzimaju politike elite ru{i same temelje graanske solidarnosti koja je neraskidivo povezana s europskim projektom. Postavlja se pitanje kada e graani EU koji izabiru politiare koji sjede u Strasbourgu doista moi sudjelovati u demokratskom procesu odluivanja na supra-nacionalnoj razini. Ovdje se, kao {to misli Habermas, razvila opasna disproporcionalnost upravo zato jer su politike elite monopolizirale EU; rije je o asimetriji izmeu demokratske participacije graana u procesima koji se odvijaju u Bruxellesu i ravnodu{nosti (ili pak posvema{nje apatije) graana Unije s obzirom na odluke koje se donose u Strasbourgu. Ovdje je rije o svojevrsnom transferu zahtjeva
208

Zenike sveske

tri{ta spram nacionalnih blagajni koji se zbiva bez prikladne demokratske legitimacije, {to nerijetko ukljuuje i prijetnje sankcijama kao i pritiske na oslabljene nacionalne parlamente kako bi se ojaali ne-transparentni i neformalni sporazumi i dogovori. Gdje se onda nalazi alternativa? Za Habermasa, tu nema dvojbe: potrebno je EU na demokratski nain pripitomiti; pan-europska graanska solidarnost ne moe se ostvariti ako nejednakosti izmeu lanica drava postanu trajne strukturalne odlike pri emu se jasno odjeljuju bogate od siroma{nih lanica, odnosno nacija-drava. Za komplementarno razumijevanje ove problematike potrebno je vratiti se deset godina unatrag kada su Derrida i Habermas zajedno potpisali i objavili manifest, tekst koji se istovremeno pojavio u Njemakoj u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i u Francuskoj u Liberationu. U tom se tekstu dvojica filozofa, izmeu ostalog, zalau za definiranje nove vrste europske odgovornosti koja nadilazi postojee eurocentrizme i za jaanje meunarodnog prava i meunarodnih institucija. I Habermas i Derrida eksplicitno nagla{avaju znaaj stvaranja novog europskog identiteta koji bi trebao imati svjetsko-povijesni horizont. Drugim rijeima, jedino u ujedinjenom kozmopolisu u kojem nema razlike izmeu vanjske i unutarnje politike globalna unutra{nja politika (Weltinnenpolitik) uope ima nekog smisla. Stav je ovdje precizno formuliran: Atraktivna, moemo rei ak i zarazna vizija budunosti Europe nee nam pasti s neba. Danas takva vizija moe nastati iz nelagodnog iskustva bespomonosti. No, ona moe biti i rezultat unutra{njeg nemira uzrokovanog sada{njom situacijom u kojoj smo mi, Europljani, ponovno prepu{teni sami sebi. Ona se mora artikulirati usred divlje kakofonije javnosti u kojoj postoji mnogo glasova. Ako se dosad ta tema nije na{la na dnevnom redu, onda smo mi intelektualci posve zakazali. Europska unija izvana se predstavlja kao oblik vladanja koji nadilazi nacionalne drave, oblik koji moe sluiti kao primjer post-nacionalne konstelacije. Dugo vremena europski model socijalne drave blagostanja bio je primjer mnogim drugima. Meutim, na razini nacionalne drave, stjeran je u kut i prisiljen zauzeti defanzivan poloaj. Bilo kako bilo, razina dru{tvene pravednosti koju je drava blagostanja dosegla, ne bi se nipo{to smjela zanemariti pri svakoj moguoj buduoj politici kojoj je za cilj kroenje kapitalizma. Kako to da Europa koja je mogla rije{iti tako velike probleme nakon Drugog svjetskog rata, ali i mnogo puta u svojoj povijesti, primjerice nije sposobna odgovoriti na izazov razvitka i obrane kozmopolitskog poretka na temeljima meunarodnog prava?
209

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Na tragu spomenute socijalne drave blagostanja i izostanka legitimacije europskih politika, Habermas je nekoliko godina nakon tog manifesta nastojao odgovoriti na pitanje za{to je Europi i dalje potreban ustav. On smatra da je Europa u procesu oblikovanja nove politike forme, neega {to je vi{e od konfederacije, ali manje od federacije to je udruenje suverenih drava koje svoju suverenost ujedinjuje u neki oblik zajedni{tva jedino u ogranienim aspektima i u ogranienom dosegu; rije je o uniji koja ne nastoji izvr{avati prisilnu mo nad pojedincima kao {to to ine nacije-drave. Stoga se izazov koji stoji pred nama ne sastoji u pronalasku neeg novog, nego u ouvanju velikih demokratskih postignua europske nacionalne drave koja sada prekorauje svoje uske granice u tom se stavu s Habermasom slau brojni filozofi, ali ga mnogi i osuuju. Ta postignua ne ukljuuju samo formalna jamstva graanskih prava, nego i odreenu razinu razvijenosti socijalne drave, obrazovanja i slobode {to su podjednako preduvjeti uinkovite autonomije pojedinca kao i demokratskog graanstva. Promatrano iz takve perspektive, Habermasu se ini da su, iako su izvorni politiki ciljevi europskih integracija izgubili mnogo od svojeg znaenja, sada zamijenjeni mnogo ambicioznijim politikim ciljevima. Dakako, snaan ekonomski rast bio je od poetka temelj socijalne drave koja je pruala okvir za regeneraciju poslijeratnih europskih dru{tava. Ali najvanija posljedica takve regeneracije bilo je proizvoenje naina ivota koji je omoguavao blagostanje i nacionalnu raznolikost multi-sekularne kulture koja je (kao atraktivno progla{en europski nain ivljenja) postala neizostavni sadraj svakog budueg politikog projekta. Ovdje nailazimo na slinosti s Derridom, jer se i Habermas zalae za europski projekt koji bi nadilazio puko stvaranje monetarne i ekonomske unije. Danas je potrebna mnogo {ira perspektiva ako ne elimo da se Europa svede na puko tri{te pogoeno pravilima globalizacije. Europa je mnogo vi{e od toga: ona je model dru{tva koji se historijski razvijao vi{e od dvije tisue godina. No, ekonomska globalizacija, tumaili je mi kao ni{ta vi{e doli intenzivniji oblik dugoronih trendova ili pak kao drastian zaokret prema novoj trans-nacionalnoj konfiguraciji kapitalizma, ipak sa svim procesima takve ubrzane modernizacije dijeli i neke obeshrabrujue odlike. Euroskeptici odbacuju takav zaokret iz legitimizacijskog horizonta EU i meunarodnih sporazuma s jednostavnim
210

Zenike sveske

argumentom: Europljani ne postoje kao narod. Nacija koja se sastoji od dravljana ne smije se poistovjetiti sa (sudbinski oblikovanom) zajednicom koju oblikuju naslijee, jezik i povijest. Ova zbrka u pojmovima, meutim, ne uspijeva dohvatiti u svoj punini voluntaristiki karakter graanske nacije, kolektivnog identiteta koji nije nezavisan niti postoji kao zaseban entitet prije demokratskog procesa unutar kojeg se pojavljuje. Nametnuti uvjeti u kojima se raa nacionalna svijest povezani su s empirijskim okolnostima koje su nune da bi se taj proces oblikovanja identiteta pro{irio izvan uskih nacionalnih granica. To su poimence nastanak europskog graanskog dru{tva, stvaranje europske javne sfere i oblikovanje politike kulture koju dijele (ili bi trebali dijeliti) svi europski graani. Ovakav stav izazvao je dosta polemika meu intelektualcima, jer je iz te perspektive te{ko razdvojiti pitanje {to je Europa? od injenice da su postignua europske kulture (koja zapravo i nisu bila tako shvaena i promi{ljena sve do osamnaestog i devetnaestog stoljea) sada ra{irena po cijeloj kugli zemaljskoj. Samo sredi{te europskog identiteta stoga je mukotrpan historijski put, proces koji je trebalo prijei da bi se do{lo do takvih rezultata. S obzirom da Habermas kao premisu uzima stav da je stvaranje Europskog ustava ne samo poeljan, nego i ostvariv in, prisjetimo se jo{ jednom ranije spomenutih razlika izmeu Amerike i Europe, jer Habermas uzima upravo ameriki model prema kojem bi se trebao izgraditi pan-europski konstitucionalni okvir, {to znai da bi EU kao zbir lanica nacija-drava morala usvojiti barem tri glavne karakteristike: parlament bi morao biti slian amerikom Kongresu kad je rije o distribuciji moi, a politike stranke biti manje snane; drugo, Vijee bi trebalo imati manje ovlasti od Bijele kue ime bi se klasine funkcije predsjednikih ovlasti srezale na pola; tree, Europski sud za ljudska prava morao bi biti jednako utjecajan i snaan kao ameriki Vrhovni sud. No, vratimo se sada jo{ jednom Derridi u nastojanju elaboriranja njegovog shvaanja razlike izmeu amerikog i europskog politikog projekta. ini se da je jednostavnije odgovoriti na pitanje {to je SAD? nego {to je Europa? (ili pak EU). Za Derridu, stvar je relativno jasna: Amerika je europsko Drugo. To proizlazi iz itavog teorijskog kompleksa Derridine misli koji je fokusiran na razliku, ponavljanje i drugost. Nasuprot Derridinoj ideji Amerike stoji Habermasova ideja Europe: to je Europa u kojoj identitet dominira nad razlikom i gdje je kantovski um i duh prosvjetiteljstva zaduen za slamanje
211

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

mranih strasti koje su pogodile kontinent dvaput u proteklom stoljeu, prouzroiv{i dva svjetska rata. Habermasova Europa stoga je transnacionalna zajednica, to je Europa konstitucionalnog patriotizma. tovi{e, on je u nekoliko navrata osuivao Derridin dekonstruktivistiki pristup kao oblik reteriranja ka pred-prosvjetiteljskoj mistici koja je suprotna projektu moderne. U emu bi se sastojala glavna razlika izmeu ova dva mislioca Europe? Za dekonstruktivista Derridu, u spomenutom manifestu iz 2003. godine pitanje glasi kako je mogua principijelna osuda terorizma ako smo odbacili prosvjetiteljski razum ili za{li onkraj njega, potirui vrijednosni sustav koji je s njime povezan? Za kantovskog modernista Habermasa, pitanje glasi kako prosvjetiteljski razum jo{ uvijek moemo smatrati relevantnim s obzirom na injenicu nastanka totalitarizama upravo u epohi moderne, kao i holokausta koji je nastavljen globalnim terorizmom? Ovdje je znaajno da se obojica bave odnosnom izmeu terorizma i prosvjetiteljstva, a iako pruaju drukije poglede na tu temu, obojica se svrstavaju na stranu prosvjetiteljstva. U tom kontekstu, i Ameriku i Europu bi trebalo shvatiti vi{e na simbolikoj nego na doslovnoj razini. Ideal kozmopolitizma koji razvija Derrida kantovske je provenijencije, i stoga duboko ukorijenjen u prosvjetiteljskoj ideologiji. Habermasova diskurzivna etika unutar komunikativno-dijalo{kog okvira postavlja komunikacijski ideal kao platformu na kojoj bi se svi sudionici trebali usmjeriti ka postizanju konsenzusa pri emu bi svatko trebao naelno imati jednake {anse i mogunosti da izloi svoje elje i zahtjeve. Jedino oni zahtjevi koji su univerzalni iz svih perspektiva postaju obvezujuima za sve sudionike i stoga zadobivaju status moralne obveze. Ali, nasuprot Derridi Habermas smatra da su patolo{ki nedostaci povezani s prosvjetiteljskim projektom njemu u osnovi strani i nametnuti, a ne inherentni, pa su prema njemu suprotni i moderni. Moderna i komunikativna etika iziskuju racionalnu potragu za slobodom i jednako{u za sve. Na temelju ove analize stanja posvema{nje moralne, ekonomske, politike, dru{tvene i mentalne konfuzije dana{nje Europe, te na osnovu komparativne analize dvaju znaajnih suvremenih filozofa mogue je donijeti neobvezujui, provizorni i stoga interpretacijama otvoren zakljuak. Konfuzno stanje u kojem se Europa danas nalazi rezultat je neuspjele potrage za vlastitim identitetom i zaboravom temeljnih postavki europskog projekta koji je ponajprije filozofijski
212

Zenike sveske

utemeljen projekt. Jedan od glavnih zadataka na globalnoj sceni svakako je stvaranje okvira za kozmopolitski poredak koji bi mogao jamiti kantovski vjeni mir u svijetu. Europa po svom najdubljem odreenju jest i ne moe biti ni{ta drugo doli takav projekt transnacionalne ideje slobode graanina kao pojedinca i ljudskog bia kao takvog. Ono {to danas meutim nedostaje upravo je subjekt transnacionalne politike kao metapolitike do{a{a onog {to bi se moglo (s teorijskom zadr{kom ili bez nje) nazvati nadolazeom zajednicom (Agamben). Jedino u tom smislu Europa e moi nadvladati pogubnu neoliberalnu tehnokratsku ideologiju globalitarizma i ostvariti se kao projekt s onu stranu svih nacionalnih i teritorijalnih ogranienja s poveanom participacijom europskih graana unutar politike Europske unije.

213