O zaboravu Rijei*

Draen Zeti

Nije tek sluajno {to poetak svakoga dana ogla{ava kukurikanje pijetla. Time se od davnine najavljuje izdaja. Bertolt Brecht, U zoru

U kruenju vlastitih zaborava / izdaja Rijei a poetku da se razumijemo: Kritika moe postojati samo ako se promatra ili istraiva, kao pogoeni, sami unesu u stvar. (J. Grondin) Da se ne osjeam pogoenim, vjerojatno ne bih razbijao glavu o sljedee retke. Moderni ovjek je napu{tajui Druge zaboravio samoga sebe. Drugi je (za njega samoga) postao stranac bez lica... ovjek bez imena. Tragedija na{ega vremena raskriva se u nastajuoj tragediji mitskog svijeta ljudi bez lica... svijeta bez ljepote. Kako preivjeti svijet dana{njice... ljude vremena? Prestajemo se nadilaziti. to nam je initi? Rijei postaju sunjevi chronsa (vremena). Sam ovjek u tuini zaboravlja lica Drugih. Postaje klevetnik. Tko biva osumnjien...? Oni
*
Ovaj tekst je prvotno napisan zbog zaborava Rijei (kao jedan pokret otpora). Rije se u dru{tvenome brlogu doivljava kao osuena preljubnica iz svojega zaboravljenog polisa (to izgnanstvo traje jo{ od Platonovih vremena)... 176

Zenike sveske

koji ne vraaju lica Drugih iz zaborava... Tko bi se usudio stati vratiti Druge iz zaborava svijet bi ga silinom zgnjeio. Strah nas stati, da nam svijet ne zamjeri. Uhvatiti predah... Koga kriviti... zaborave? Otrgnuti se njima, mimoii ih. Kakav bi svijet bio: drugaiji? Dani postaju teret ovjeku... Otueno{u imenujemo na{ svijet, na{e nemire. Moderni ovjek postaje siroe svoga vremena. Ne prepoznaje Druge u svijetu, zaboravljajui da zapravo prepoznati Drugoga u svijetu znai rei Drugome: Ti, nee{ umrijeti. (G. Marcel) Kakva tragedija... dati zaboravu da nas odmetne od trenutaka koji nam pripadaju, svjetla koje nam je dano da se obasjamo. U izdaji vlastitih ivota krivotvorimo se. Posljednje iskre svjetlosti razgonimo namrgoenim licem svojega svijeta. U smiraju propadanja, udimo se mraku svojih oiju... pitamo se gdje su prijatelji (izgubljene polovice na{ih du{a). emu se uditi... emu se pitati: Kad i sami znamo, da nam je vi{e stalo do okvira starih naoala, interijera restorana... nego li do onog izdanog ovjeka... to stoji i godinama eka... zaboravljen. Danas nismo ljudi, danas smo samo suze svijeta prolivene u jadu vlastitih izdaja, vlastitog vremena. to li e samo od nas takvih ostati u predveerjima ivota...? Strah suvremenoga ovjeka biva prepoznat u strahu od primanja lica Drugih u vlastitu unutra{njost samih sebe. Strah za starim kaputima biva vei od straha za ivotom iznevjerenog ovjeka...? Kuda smo to krenuli... ostavljajui Druge na trnovitim svrati{tima ivota... Izdahnula lica Drugih napu{tamo na najteim putima... Jedno bi nam moglo biti ao... Za{to to danas nitko ne govori? U zaboravu rijei postaju strane. Ostaju prisjeanja, tihi glasi u masi stranaca. Rijei okrnjene... umanjuju ljepotu svijeta. Raspr{ene ekaju, da ih neko dijete izusti, dodirne sa zemljom. Al ni rijei s djejih usana ne uju se vi{e... Tko e nas vratiti u ivot(e)...? Rijei se trgaju od ovjeka. Dogaa se najzlokobnija izdaja u povijesti ljudskoga roda... Nekome je po{lo za rukom, da raskine ono {to smo neko mislili da je neraskidivo, i da nikada nee biti raskinuto: Odnos ovjeka i rijei. Raskinut je Odnos. Rijei je uzeta sudbina. Iznutra rijei vi{e ne povezuju ljude ovjeka s ovjekom. Pribliava se vrijeme i{eznua, predaje i brisanja slova. Mijenjanje
177

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

polica na kojima su negda stajale knjige. Zaboravni svijet etiketa, kodova... blje{tavih slika... iskorjenjuje rijei koje ostaju samo rijei (gubei svoj prvi smisao), da se ispunjavaju jedne u drugima... Hoe li ostati i{ta za one koji tek otvaraju oi? Ima li u nama jo{ svjetlosti da osvijetlimo i njihove tek roene du{e? Zatajili smo u panici, protrnuli. Ustajui protiv Drugih... ustali smo protiv samih sebe. Preko noi izgnali smo rijei... poru{ili odnose. to je ostalo... ? Samo svjetovi {to tutnje pokraj nas... Zgremo, kao da se i najsitnija trunka praha moe zgrnuti... nekamo ponijeti!? Sve tu ostaje. Zatvoriv{i oba oka... Trgujemo, kao da su rijei roba. Oporezujemo. Prodajemo. Iznajmljujemo. Razmjenjujemo. O tome su prokletstvu stoljeima govorili proroci, slikari, pjesnici... I kako ne bi svjetovi protutnjili pokraj nas... kad smo i previ{e zavaeni da bismo se popeli i do najmanjega vrha svijeta... Ostaje da se pitamo: Gdje nai rijei? Gdje nai menore {to su neko sjale u ljudskim srcima? Hoe li se Rijei ikada vratiti... Tko e zapoeti govor... pridignuti nas... zasuti Nas svjetlo{u Lica Drugih...? Izgubljeni Eden Dana{nji ovjek treba zanijemjeti (myein) da bi progovorio. Oglu{iti da bi se uo... Izgubiti da bi se iznova susreo. Oslijepjeti da bi nanovo progledao. Izmaknuti od prolaznosti, da bi se oteo vlastitoj zaboravljenosti. Pogrbljeni ovjek (otrgnuv{i se od samoga sebe) Rijei ostavlja na vje{alici smrzavajui se, namjesto njima zaodijevajui se. Bez skrbi za Druge (sebe same) ostajemo samo odjeci krikova onoga {to smo neko bili. Rijei su oti{le u ti{inu. Tiho prebivaju kao napu{tene ru{evine samostana. Poivaju skrivene u nekim brdima... kojih nema vi{e u kartama prljavih gradova. Dogodila se utaja po ko zna koji put u povijesti. ovjek je oduvijek bio sumnjiv uvar. Sve {to je uvao negdje se gubilo, lomilo... u toj gomili ru{evina. U toj neobuzdanoj silini (samo sebi svojstvenoj), otpravio je svoja nadanja u snenost. Ali, uitci kratko traju. Najzad smo pregladnjeli... u meuvremenu, kadionici su presu{ili... savez je razvrgnut. Rije vi{e nije (kao ni ovjek ovjeku) prijatelj... Ne uju se kao neko, ko da su preko noi poru{eni svi trgovi. (Nad)vremene
178

Zenike sveske

kupole misli se ne cakle kao u prija{njim vremenima. Sve se pougljenilo... zatravnilo. Podjarmili smo misli, prognali rijei. to je ostalo? Nema se vi{e {to za kazati! Vremenom stojimo zasramljeni Jedni pored Drugih. Ojaeni... oskudijevamo mirom. Po{asti slike su zavladale posvuda (oko nas i u nama samima). Odne{eni bivamo unepovrat. Bez Rijei ostaje samo pusta zemlja. ovjek je primamljen. Juri{i su poeli. Portret Ljudi je oskrvnavljen ovjek pogiba, smaknuv{i samoga sebe. Otimajui, postaje sve vei dunik vremenu. Kao sija prestao je sijati, jedino se danas vidi u ratniku koji (svom silinom) razara svijet misli Naspram negda{njega zdu{noga prijateljstva Rijei i Slike, danas Mi opredijeljeni (u pokretu otpora, ilegali... izgnani disidenti iz svojih obezemljenih polisa) s rijeju ivimo: ... u stanju oruana izvianja. (A. Chouraqui). Na putu prema rajskim vrtovima Nema uzmicanja... ovjek nije cvijet rue. On se mora brinuti za sutra... Skoiti na noge. Poprijeiti drumom. Izbjei egzodus... odmetnue... presudu. Nai se u sebi. No, kako bi bilo mogue samome sebi utei? Moe li se zaborav uope izbjei ukoliko uteknemo sami sebi? Bijeg... spa{avanje sebe od samoga (samih) sebe. Izdii se iz samoga (samih) sebe. Ostati s i u Drugima znai iskoraiti iz samoga sebe. Izgleda da je na{a misija u hodu treega tisuljea: sve e{e ovladavati (samima op. D. Z.) sobom , poradi Drugih i sebe samih. Rijei suoavaju. Ne pre{uuju nas. Ostaju prisutne u zvuku koji iza njih ostaje... (nad)vremeno traju. Rijei nisu sitniave... ne skuuje nas da provirimo izvan nas samih. Vode u Druge. One su ruah (duh). Neiscrpni dah koji nas ne napu{ta ni u starosti. Ne omeuju, ne uzmiu, ne sahnu. Izbavljaju. Zaposjedaju prazna mjesta u nama. Popunjavaju presahla srca otocima ljudskosti (H. U. von Balthasar). One su oikos (kue) Drugih u nama samima, kripte (kraljevske grobnice) u kojima prebivaju neotkriveni dijelovi nas samih. Epoch gdje se Jedni ponovno prisjeaju Drugih. Rijei su tajne. Neodgodive amor fati. Zaueni vijenci, neispjevani psalmi. U njima utimo Druge. Slutimo sami sebe. Neuklonjiva su prisua diakonie u nama samima... Drugima. Rijetko nas prepu{taju mijenama vremenitosti. Zahvaaju. Zauzdavaju. U njima uranjamo u sami sebe. Opstajemo. Kao kraljevstva na{ih
179

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

misli: pripitomljuju... zbratimljuju. ine nas! Naizgled gubei sami sebe (prividno uskraujui si danosti ovoga svijeta), Mi postajemo susreti{ta samih sebe i Drugih... Blinjih. Ti, Drugi kroz Rije, postaje na{a najblia blizina i naposljetku i Mi sami Revolt zaboravu / Rijei vode u Druge U ovo vrijeme pjesnikove samoe (F. Hlderlin), ne prepu{tam se snu zatvorenih oiju... nego budan sanjam. Uskraujem zaboravu da posrne da se igrom sluaja zatekne izmeu mene samoga i Drugih. U mravljem meteu svaki je ovjek pozvan prestajati biti ovjek bez vremena. Iz Rijei izrasta svijet. S njome se kao i sa slobodom, mi{lju, srcem ne trguje. Bez obzira gdje bile upeaene: na nekome gordome kamenu, olinjaloj koi, zahraloj bronci, popljesnavljenom papirusu, pohabanom svitku... Ne daju se ve tisuama godina likvidirati, odupiru se kao izmueni sveci pred apokalipsom lomae. Usaene u Nas opiru se da postanu samo tek znameni na mramornim spomenicima velikih muzeja, akademija, parkova, {kola... U njima ipak stanuju ljudi i njihova vremena... Treba se prignuti da bi na{li Odsjaje Rijei u kapi prljave vode. Dolaze kao jutarnja magla. Pozivaju. Ne na-daju se pri prvom tapkanju. Uvijek su u izmiuem neimanju. Prisiljavaju u neizvjesnosti, kad stavljamo ruke u mutno, nepoznato... Otimaju od chronsa (vremena). Hrvaju, ne dajui da nas svijet satre. S rijeima, urastamo u ne{to Drugo... postajui djelom Drugih. Nad (rijeima) treba bdjeti. Pribliiti ih svojemu srcu. Sporije ii ulicama, na prijevojima osvrtati se. Dobro isprati Lice ujutro. Da nam ne bi promakle, da nas ne bi zadesile. Pustiti vjetar da nas malo ponese. Nisu svi vjetrovi stvoreni da nas razbijaju... ima i onih koji su dani da nas smiruju... Rijei ine da Drugi kroz nas Sam govori: Uiniti da Drugi kroz mene samoga govori to je i essentia same umjetnosti rijei kao (zaetka) ljudske kulture i civilizacije... Ne odustaju od ovjeka, nagovje{ujui pojavu Svakoga (bia) kao jedan nedogotovljeni put, tek naeto obeanje... neugasivu svjetlost. Ne ostaju izvan
180

Zenike sveske

slikarskoga platna. Uzimaju kist i slikaju okom Drugoga ovjeka u nama samima. Unosei vlastiti duh, obraajui se ovjeku levinasovski kazano Licem u lice... Tko bi rekao da je krajiak oka (kao tree uho) toliko moan... da nas same od sebe sauva od zaborava... napu{tanja Drugih... Invocatio Muze: Poiesis Svaki ovjek ima svoj hairesis (izbor). Pjesnikov hairesis je da bude izgnanik svijeta. Poezija je poput prave ljubavi. Ne da se obezvrijediti. Pravedna je poput smrti: Svima u asu izbija slavu iz ruke... I tu se ne da prevariti: Ima li srebrene narukvice, skupocjene satove... opominje svaiju du{u na svjetlu dana. Kao umjetnost rijei prisiljava vazda da izabiremo stranu... Nas... ljude bez vremena, onglere bez misli... zar i nas!? Kako to razumjeti...? Moda kao pritajeno nadanje, da svijet ipak ne skonava sa smru. Stoga, treba znati odabrati stranu (... auru bitka). Poezija je i rizik (surova giljotina, ote{ali kamenolom, muno rudarenje). Treba poivjeti uz Nju. Epoha Rijei kao simbol (izriaja ljudskoga etosa i erosa) zamijenjena je djelatnom epohom Slike kao pustom prazninom... Simbolika Rijei raspada se u nebrojenim ovjekovim odmazdama. Osveuju se Oni koji su zaboravili Rije/i... Pjesnici kao zadnji rudari u svome kraju ostaju kopati, u mrklim noima podzemnih hodnika: Lijepa je miso skrita bolje no zelen dragulj, kako srie staroegipatski pjesnik Ptahotep Iz pouka mudrosti. Kao {to su se jedno poeli napu{tati rudnici, tako su se i danas poele napu{tati Rijei. Sve je manje Onih koji se odvauju na takve neizvjesne puteve. Rijei se danas uru{avaju kao rudarska okna bez ruda. Jeka se trgovima ne uje, rizici postaju preveliki... Kultura Rijei ustuknula je pred navalom imperija Slike: Invazijom slike izdane su Rijei... otueni Drugi. Koga za to prozivati: Aristotela... Platona... Descartesa... Malebranchea, dana{nji svijet... dana{nje zaboravljajue ljude? Iskopine su naglo poele slabjeti... al kako bi to rekao stari Nietzsche, ne treba zbog toga ... odbacivati heroje u du{i. Za ponadati se da e se jednoga dana razulareni glasovi (svijeta) sti{ati. Jednom e doi vrijeme da svijet sam sebe istrgne iz zaborava sebe samoga i Drugih... Pri kraju...Treba se prignuti i ponijeti svoj kamen u svijetPobratimv{i se s Tinovom kozmikom opomenom: Ne boj se, nisi sam!
181