NOVI ATEIZAM I STARE TEOLOGIJE

eljko kuljevi

i zbog toga je dana{nja pobonost samo daleki odjek pro{losti, koji se ponekad pretvara u zaglu{ujuu vrisku kojom nastoje odagnati strahovitu prazninu. Ch. Hitchens Bog nije velik

Novo Novog ateizma ije (naj)jasnije za{to jedan od korifeja Novog ateizma kao moto svoje, od starih teologija proskribirane, 1 knjige Trait datheologie uzima fragment posljednjeg odjeljka Za{to sam sudbina, 8, iz Nietzschove knjige Ecce homo. Ne u smislu da on, pogotovu njegov poetak, ne odgovara osnovnoj intenciji knjige, naprotiv. Naime, autor daje Nietzscheu za pravo kada kae da je pojam Boga smi{ljen kao antiteza ivotu u njemu je svedeno u strahotnom jedinstvu sve {to je {tetno, otrovno, klevetniko, sva mrnja prema ivotu. Pojam onostranog, istinskog sveta, smi{ljen je samo zato da bi se omalovaio jedini svet koji postoji2 Mogla je to biti i jedna druga Nietzscheova knjiga u kojoj on hri{anstvo naziva velikim prokletstvom. Od humanitas napraviti vje{tinu skrnavljenja, volju za la, mrnju, prezir prema svim dobrim i
1

Bez obzira {to bi bolje odgovarao termin dogmatske teologije, iz razloga antitetinosti prema novom ateizmu odluio sam se za termin stare. U tom smislu, vidjeti C. Geffr Profession thologien (Malaise de la thologie dogmatique, VIII), Albin Michel, 1999., 115 134.
2

U ne{to drugaijem prevodu F. Nietzsche Ecce homo (Za{to sam ja udes), Grafos, Beograd, 1980., 110 (prema V. oroviu). 136

Zenike sveske

estitim instinktima! Za to osuuje Crkvu i parazitizam njezine prakse; s njenim bledunjavim idealom i svetosti svake krvi, svetosti koja ispija svaku ljubav, svaku nadu u ivot; onostranost kao volja za poricanje svake realnosti; krst kao znak raspoznavanja za najpodzemniju zaveru koja je ikad postojala protiv zdravlja, lepote, uspeha, sranosti, duha, dobrote du{e, protiv ivota samog3 I na kraju vehementno, nieanski neuvijeno konstatuje da se i vrijeme rauna prema tom sramotnom danu (dies nefastus) s kojim je zapoeo ovaj zao udes: prema prvom danu hri{anstva!4 Za{to ne prema njegovom posljednjem, pita se Nietzsche? Proglasiv{i hri{anstvo poronim, odnosno rat do smrti protiv poroka, zagovara dono{enje Zakona protiv hri{anstva.5 I u Genealogiji morala i u Antihristu, razotkriva neprijateljstvo crkve prema farisejima i knjievnicima, prema nauci koja je imala trezveno poimanje stvarnosti. Jer kada ovek postaje nauan, upuen u tajne prirode, svr{eno je sa sve{tenicima i bogovima! Ipak, Isus je za Nietzschea (da li i on?) jedini hri{anin, ali mrtav. On je bio uitelj novog ivota, a ne nove vjere i, bez obzira na ovakva i slina progovaranja, nije mogu isusoliki Nietzsche.6 Ako je Krist/Hrist nijekao sve {to se danas zove kr{anskim/hri{anskim, onda Nietzsche nije antihrist nego, prije, antihri{anin. Ako ovo i ne pogaa pravi razlog Onfrayovog posezanja za motom iz Ecce homo onda e njega, zajedno s (jo{) etvoricom predstavnika novog ateizma, jedan autor nazvati antihristima XXI stolea.7 {ta je to novi ateizam, u emu

F. Nietzsche Antihrist, Grafos, Beograd, 1980., 87 (prev. J. Ain). Usp. Friedrich Nietzsche: Werke III (Herausgegeben von Karl Schlechta), im Verlag Ullstein GmbH, Frankfurt/M Berlin Wien, 1976., 509 (II)1063, 607 (II)1161.
4 5

Ibid, 88.

Pi{e da je donesen na dan Spasa, prvog dana Prve godine, 30. septembra 1888. prema lanom kalendaru i ukupno ima sedam lanova. U {estom veli da e se sveta istorija nazvati imenom koji joj odgovara, to jest prokletom istorijom; rijei bog, spasitelj, iskupitelj, svetac, koristie se da bi se osudili, da bi se obiljeili zloinci. Prethodno e, u drugom lanu, ustvrditi da {to smo blie nauci, vei je zloin biti hri{anin. Zloinac nad zloincima je stoga filozof (Ibid, 89 90).
6

V. Jelki Nietzsche: povratak vlastitosti, Hrvatsko filozofsko dru{tvo, Zagreb., 2001., 99 100. Bez obzira {to autor primjeuje da Nietzscheov opis Isusove osobe zapanjujue slii njegovoj analitikoj samodeskripciji u Ecce homo, nijee mogunost njihovog identifikovanja. Nietzsche, naime, ne eli biti novi prorok, utemeljitelj nove religije, niti sebe na bilo koji nain eli poistovjetiti s Isusom. ini se zanimljivom Nietzscheova usporedba Krista s Don Quijotom, koju Jelki nije temeljnije razraivao u knjizi.
7

S. Jovanovi Antihristi XXI stolea kratak prikaz najznaajnijih dostignua kritike religije na poetku novog veka, Humanicus, issue 1. 137

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se on to ili, bolje, po emu razlikuje od starog, {ta u njemu toliko konsternira i sablanjava teologe i teologije? Moda prefix novi iz rakursa starog poimanja ili, pak, ne{to tree U, zaista, velikom broju natpisa (klasine knjige, {tampa, internet), bez obzira da li su apologetski ili fanatino napadajui, nekako se za predstavnike odomaio musketirski naziv etiri jahaa Novog ateizma ili, pak, Apokalipse (The Four Horsemen of the Apocalypse). Postoje pisci kojima broj, jednostavno, nije presudan, pa se odluuju za nazive Antihristi XXI stolea (vijeka) ili, naprosto, Pokret novog ateizma. Dakle, glavni predstavnici novog ateizma8 su biolog Richard Dawkins, neuroznanstvenik Sam Harris, filozof Daniel Dennet i britanski novinar Christopher Hitchens. Kao peti predstavnik, u zadnje vrijeme sve e{e, angaovan i izuzetno plodan francuski filozof Michel Onfray. Teolozi im uglavnom zamjeraju da, svojim argumentima i spoznajama, ne donose ni{ta novo. Kako su njihovi iskazi samo mje{avina lai i mrnje, tako bar tvrde, oni su po svojoj naravi i fundamentalistiki.9 U oi (u)padaju dva hirovita, internetska teksta ija naslovika vi{e govori o autorima, nego o onima o kojima pi{u. Naime, utvrdiv{i da se iznova podie glas protiv religije, poglavito protiv kr{anstva, autor konstatuje da se tu ne radi o povratku klasinog ateizma.10 U tom tekstu, dakle, promie se teza da novi ateizam gaji patolo{ku mrnju prema kr{anstvu {to, najblae reeno, ne odgovara istini. Samo letimino pregledavanje novoateistike literature otkriva kritike natpise o idovstvu, islamu, a nije po{teen ni dobar dio paganistikog religijskog nasljea. Upravo u odjeljku koji slijedi to se nedvosmisleno tvrdi. Za Onfrayovo bavljenje znaenjem religije u evropskom dru{tvu, pomenuti teolog kae da toliko mrnje prema
8

Pokret osnovan, prije nekoliko godina, od strane svjetski priznatih intelektualaca. Termin Novi ateizam prvi put se spominje u amerikom magazine Wired 2006. godine. Iako neki autori signiraju i druge, za oko zapinju imena poput Noam Chomsky, Andr Comte Sponville i td.
9

Drugaije misli eljko Tadi u svom tekstu {to je fundamentalistiki ateizam? Kako ateizam nema pravila, obiaje, ritual, zakone i sl., ne posjeduje, takoe, nikakve striktne odrednice koje treba slijediti, praktiki ateizam ne moe biti fundamentalizam. Nema ni{ta militantno, fundamentalistino, kae autor, u nastojanju da vjera i religija ne budu vi{e predmeti u koje se ne smije dirnuti. Usp. http:/ateizam.org/index. php/ateizam/97 (27. januar 2011, 20 : 44).
10

I. Koprek Novi ateizam hir, prezir i mrnja, Obnovljeni ivot, 2/ 2009. Za njega kae da je kulminirao u prosvjetiteljstvu, u komunistikoj ideologiji ili u idejama nekih od filozofa pro{log stoljea (od B. Russella, preko J.P. Sartrea, pa do J.L. Mackiea ili R. LePoidevina). Ovo, gotovo beningno govorenje o tzv. klasinom ateizmu prelazi u svoju suprotnost kada je rije o ovom dana{njem: Dana{nji je ateizam mje{avina lai i mrnje koje {ire i potiu mediji od ozbiljne {tampe do interneta. Religija se sustavno i smi{ljeno, ali nadasve agresivno i prezirno stigmatizira, iskljuuje i izruguje. 138

Zenike sveske

kr{anstvu, a i prema drugim religijama, nije koncentrisano kao u njegovim djelima. Iako ovaj francuski ateolog imperativno zahtijeva od Evrope rje{avanje religijske, tj. kr{anske po{asti koja uni{tava ovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za uicima, uspjehom i erosom, ostaje ono i prema drugim religijama (ako se ve favorizuje kr{anstvo u odnosu na druge religije, malo paljivije i korektnije i{itavanje Onfrayovog Ogleda o ateologiji ne bi bilo na odmet). Prije nego {to minucioznije prelistamo agresivne i uznemirujue novoateistike pisanije, osluhnimo jednog anonimnog branitelja vjere u lanku Za{to su ateisti tako gnjevni, arogantni i fanatini?11 Kao dobar ita Marxova Manifesta komunistike partije, moda i biv{eg marksiste, autor frenetino (za)poinje: Hrvatskom ponovo krui bauk bauk tzv. novog ateizma. Osim uspanienosti i straha pred takozvanim ateizmom, fakat da se njime bavi govori upravo obrnuto, ono {to je zapisano u poku{aju opovrgavanja istog, nema presedana. Pitajui se, dakle, za{to su u svom pohodu novi ateisti zapravo tako gnjevni, drski, buni i fanatini?, nudi psihologistiku, odnosno psihoanalitiku dijagnostiku. Ciljajui na Freuda i njegovo vienje religije, rei e da ako psihologija moe objasniti religiju kao neurozu, onda bi ona mogla da iznae i neurotine korijene ateizma. Otkriv{i Paula C. Vitza, te njegovu knjigu Fait of the Fatherless: The Psychology of Atheism, za anonimnog autora to je bila aqua regia koja, dodu{e, ne otapa zlato, ali novi ateizam da. Vitz, naime, smatra ne samo da psihologija moe dati odgovore na psiholo{ke korijene ateizma, ve stovi{e i da je ono {to motivira ljude da postanu ateisti u pravilu i samo po sebi povr{no, iracionalno i u najveoj mjeri ne{to bez vrstog intelektualnog i moralnog integriteta. Time se, umuje ovaj psihoreligijski du{ebrinik, argument koje koriste novoateisti u napadu na religioznog ovjeka vraaju poput bumeranga. Kako je za Freuda Edipov kompleks izvori{te svih na{ih neuroza, Vitz u ateizmu vidi izraavanje nesvjesne edipovske motivacije za smru oca. Postulirajui tri tipa oinske figure: 1) otac koji je prisutan ali oigledno slab, nezanimljiv, kukavian i nevrijedan po{tovanja, 2) otac koji je, takoe, prisutan ali je fiziki, seksualni ili psiholo{ki zlostavlja i 3) otac koji je potpuno odsutan, tako {to je mrtav ili je napustio porodicu.

11

http://tertiusgaudens.blog.hr/2011/02/1628922902 139

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Vitzovo navoenje slavnih javnih osoba ateista u povijesti, vrhunac je njegovog parapsiholo{kog i paralogijskog argumentovanja. Dakle, meu onima iji je otac prerano umro bili su Friedrich Nietzsche, David Hume, Bertrand Russel, Jean-Paul Sartre, Albert Camus i Arthur Schopenhauer; slabe i zlostavljake oeve imali su Thomas Hobbes, Jean Meslier, Voltaire, Jean DAlembert, Baron dHolbach, Ludwig Feuerbach, Samuel Butler, Sigmund Freud i H.G. Wells. Kod svih ovih trinaest osoba koji su poricali postojanje osobnog boga, navodno nailazimo na figure slabog, umrlog ili oca zlostavljaa. Za tzv. kontrolnu grupu slavnih teista u istom povijesnom periodu (Blaise Pascal, Bishop Butler, Thomas Reid, Moses Mendelsson, Francois Chateaubriand, Friedrich Schleiermacher, Alexis de Tocqueville, Soren Kierkegaard, Martin Buber, Karl Barth, Dietrich Bonhoeffer i dr.), moemo, bez puno premi{ljanja, zakljuiti da su imali pozitivne, afirmativne oinske figure Iz svega kazanog proizlazi da je postojanje afirmativnog i pozitivnog oca neka vrst antidota za ateizam. Dopu{tajui da meu oevima ovih bude i ateista, sem {to je licemjerno, predstavlja nenauan poku{aj psihologistiko-eugenikog apologiranja teista i teistike pozicije. I tako, na kraju ovog nevjerovatnog teksta, moemo proitati i nauiti da je odbrana vlastitog ateizma,12 zapravo odbrana vlastite kompenzacije. Die Stimme der Vernunft ist leise Da li je, uistinu, religiji ponestalo argumenata, pita se Christopher Hitchens na kraju svoje proskribirane knjige God is not Great.13 Bez namjere da s autorom prohodimo cijelu knjigu, uostalom, toliko toga je napisano {to apologetski, {to osporavajui, ukazat emo samo na ona mjesta koja je, u najbitnijem, odreuju kao takvu. U tom smislu, ne priklanjajui se ni jednima ni drugima, paradigmatinom i dijalektinom nam se ini prva i druga glava ove neobine i kontroverzne knjige. Dakle, u Blago reeno i u Religija ubija sadrano je na mikro planu sve ono {to i cijeli rukopis, sasvim dovoljno (za)pisanog materijala da se
12

A da je pokret novog ateizma po svojoj naravi istovjetan s pokretom novog religijskog fundamentalizma, da je netolerantan, fanatian, netrpeljiv, {ovinistiki, anti-intelektualan, samodopadljiv i narcistian, te da je u konanici on sekularna verzija religijskog fundamentalizma, moemo se obavijestiti u knjizi Chrisa Hedgesa I Dont Believe in Atheists (2008).
13

Ch. Hitchens God is not Great: How Religion Poisons Everything, Twelve, New York, 2007; pr. Ch. Hitchens Bog nije velik: Kako religija zatruje sve {to dotakne, V.B.Z., Zagreb, 2008., 235. 140

Zenike sveske

hvali i kudi u isto vrijeme. Ako se prihvati ona Pascalova, kada je Hitchens u pitanju, da mu je ateizam uroen i da mu kao nevjerniku ne treba ni{ta {to e ga podupirati, preostaje da procijenimo kvalitet prigovora onima koji ne vjeruju. Nominalno izvodi etiri prigovora religijskom opredjeljenju an generale i to: prvo, da ono u potpunosti krivo tumai postanak ovjeka i svemira, drugo, da zbog ove temeljne neloginosti uspijeva spojiti beskrajnu podlonost s bezgraninim solipsizmom, tree, da je istodobno uzrok i posljedica opasnog seksualnog nasilja i, etvrto, da je potpuno utemeljeno s neobjektivnim nainom razmi{ljanja. Iz gore pobrojanog slijedi da se na{i (novoateistiki, op.) principi ne mogu poistovjetiti s vjerom: Mi se ne oslanjamo samo na znanost i razum, jer ti prijeko potrebni imbenici unato svemu nisu dovoljni, ali ne vjerujemo niemu {to proturjei znanosti i {to vrijea zdrav razum.14 Za razliku od vjernika, ateisti ne trebaju svoje sve{tenike, kao ni hijerarhijski ustroj koji bi oblikovao njihova shvatanja. Mrska su nam rtvovanja i ceremonije, kae Hitchens, ba{ kao i relikvije i oboavanje bilo kakve slike ili predmeta. Govorei o istro{enosti religijskog materijala, rei e da je ona davno rekla svoju posljednju suvislu rije: bie da se radi o tome da ona nema vi{e {ta rei ili ponuditi. Bez obzira {to i njegovi apologeti govore da on nikoga ne {tedi, da je brutalan i nemilosrdan, (pri)pominje i sluajeve kad je religijska poruka mutirala u krasan ali i neodreeni humanizam (ilustruje to primjerom humanizma hrabrog luteranskog pastora Dietricha Bonhoeffera koga su nacisti objesili zbog nepristajanja na kolaboraciju). ini se kao da ostarjele teologije ne mogu vi{e odgovoriti zahtjevima novog vremena. Nema vi{e proroka i mudraca poput onih iz davnina, itamo u poglavlju Blago reeno, i zbog toga je dana{nja pobonost samo daleki odjek pro{losti, koji se ponekad pretvara u zaglu{ujuu vrisku kojom nastoje odagnati strahovitu prazninu.15 Kao protestantski ateista, kako sam za sebe kae, poziva se na onu Lukrecijevu (De rerum natura) da religija tjera ljude da ine neshvatljiva zla (Tantum religio potuit suadere malorum). Rabi i onu fojerbahovsku da je religija u potpunosti ljudska tvorevina: propovijedajui blaenstvo ivota na drugom svijetu, ona prieljkuje svjetovnu mo.16 Bez obzira
14 15 16

Ch. Hitchens Bog nije velik, cit. izd., 12. Ibid, 14. Ibid, 21. 141

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

na formalna zalaganja, ne dopu{ta suivot razliitih vjera zato {to ni sama, u dovoljnoj mjeri, ne vjeruje u ideale za koje se zalae. Nazivajui je otrovnom knjigom, jedan ateistiki dobro obavije{ten teolog, kae da je ona rezultat intelektualnog prostituizma i mentalnog ekshibicionizma li{enog bilo kakvog argumenta vrijednog panje. To je razlog, kae autor, da je sasvim neumjesno donositi bilo kakve protuargumente neemu {to kronino boluje od nedostatka argumenata. Radi se o mahnitom juri{u protiv religije17 Protuargumentacija u ne{to redukovanom obimu, ipak, postoji, iako njen nivo i kvalitet ne odgovaraju ambicijama ponuenog teksta. Termini poput superotrov, intelektualni prostituizam, mentalni ekshibicionizam, mahnitost, jeftini senzacionalizam18 i sl., daleko su od teolo{ke odmjerenosti i nekako zvue, odve, hiensovski. Jo{ je za Paula Holbacha religija skup najveih ljudskih zabluda, neka vrst praznovjerja i iluzije, ali i za Marxa: Religija je samo iluzorno sunce koje se okree oko ovjeka Tim vi{e zauuje konsterniranost dobrog dijela teologa knjigom Iluzija o Bogu Richarda Dawkinsa,19 britanskog zoologa i profesora javnog razumijevanja na Univerzitetu u Oxfordu. Moda je to, upravo, mogunost sretnog ateiste, kako pi{e u Predgovoru pomenute knjige, uravnoteenog, moralnog i intelektualno ispunjenog. Ili je to, pak, navoenje Juliana Bagginia i njegove knjige Atheism: A Very Short Introduction, te njegove ateistike odanosti prirodnja{tvu. Upravo taj pasus nedostaje u tvrdnji, gore pomenutog teologa, da se Dawkinsova predrasuda temelji na nedokazivoj materijalistikoj tezi da je materija krajnja osnova stvarnosti i, posljedino, da onkraj materije ne postoji niti moe postojati

17

T. Matuli Pojava i znaenje novog ateizma (Je li posrijedi stvarna provokacija vjeri i teologiji?), Crkva u svijetu, 45 (2010), br. 4, 447.
18

Neuspio poku{aj da se Hitchensov (supra)kritiki duktus, kada je u pitanju religija, rastumai bijednim zadovoljenjem danas popularnoga jeftinog senzacionalizma u svrhu stjecanja slave te lake i brze zarade. Naalost, i sve to uspijeva uz svesrdnu i otvorenu pomo najprije gomile iznesenih obmana i budala{tina, a zatim i sredstava za masovno priopavanje koja kao da su i sama pristala na ulogu protureligijske kampanje (Ibidem).
19

R. Dawkins The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston, 2006.; pr. R. Dawkins Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb, 2007 (preveo . Vodineli). 142

Zenike sveske

ne{to nematerijalno.20 To su tvrdnje tzv. vulgarnog materijalizma koji se namjerno podmee onom naunom i njegovoj dopustivosti nematerijalnih entiteta koje nije nuno puniti teolo{kom sadrajno{u. Dakle, u svom Vrlo kratkom uvodu u ateizam Baggini, izmeu ostalog, pi{e: Veina ateista vjeruje da u svijetu postoji samo jedna vrsta tvari u svemiru, ona je materijalne prirode, ali da iz nje proizlaze umovi, ljepota, osjeaji, moralne vrijednosti ukratko cijeli raspon pojava koje daju bogatstvo ljudskom ivotu (podc. ..).21 Koristei, najvjerovatnije, nerazmjerno povla{teni poloaj religije u na{im inae svjetovnim dru{tvima (Dawkins), zamjera mu se odsustvo solidne filozofske argumentacije, ali i one teolo{ke u smislu poimanja i iskustva boga. Iskustveni bog kao legitimno teolo{ko dohvatanje istog, s jedne strane, i Dawkinsova prirodoznanstvenost kao predrasuda par excellence, s druge (da je kojim sluajem traeno od teologa zoolo{ko znanje kao pretpostavka razgovora s ovim znanstvenikom svjetskog glasa, ne vjerujem da bi njihove poku{aje, an sich, nazivao neozbiljnim, amaterskim, bruco{kim i tome slino). Meutim, bez obzira na izvjesnu sekularnu zabrinutost za kr{anstvo, u jednom filozofskom prikazu ove knjige nalazimo i neka afirmativna vienja: Koristei svoje znanstveno podruje o evoluciji kao upori{te za tezu da, gotovo sigurno nema Boga, upeatljivo je da osim sjanih prikaza tog podruja, vrlo instruktivnih i lijepo pisanih od briljantnog esejiste (upravo te stranice zaista vrijedi proitati!)22 Ne znam za{to kao krunskog svjedoka Matuli uvodi Keitha Warda, ako se izuzme fakat da je profesor teologije, odnosno njegovu knjigu23 ija je naslovika, iz najmanje dva razloga, problematina i zahtijeva dodatno razmatranje. To da
20 21

T. Matuli Pojava i znaenje novog ateizma, cit. izd., 445.

R. Dawkins Iluzija o Bogu, cit. izd., 22. Paradoksalno i pomalo cinino nasloviv{i ovaj odjeljak (ne bez referisanja na Einsteinovo religijsko osjeanje) Duboko religiozan nevjernik zapisat e da ljudske misli i osjeaji proizlaze iz krajnje sloenih meupovezanosti materijalnih entiteta u mozgu. Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ni{ta mimo prirodnoga, fizikog svijeta, nikakav nadnaravni kreativni um koji se skriva iza uoljivog svemira, nikako du{a koja nadivljuje tijelo i nikakva uda osim u smislu prirodnih pojava koje jo{ uvijek ne razumijemo. Ako postoji ne{to za {to se ini da se nalazi izvan prirodnog svijeta, onakav kakav je danas nepotpuno shvaen, nadamo se da emo to naposljetku razumjeti i ukljuiti u ono {to je prirodno. Kao i uvijek kad ra{lanimo dugu, ona nee postati manje udesnom.
22 23

. Senkovi R. Dawkins Iluzija o Bogu, Filozofska istraivanja, God. 28 (sv. 1), Zagreb, 2008., 246.

K. Ward Za{to gotovo sigurno ima Boga. Sumnja u Dawkinsa, Kr{anska sada{njost, Zagreb, 2010 (u pomenutom Matulievom tekstu fus-nota 11, 444). 143

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gotovo sigurno ima Boga govori o (ne)mogunosti njegove egzistencije ili, pak, o nedokazivosti jedne takve teze (ipak, nije sigurno da ga ima, premda je gotovo sigurno da ga ima ???). Ako ve sumnja u Dawkinsa, {to je drugi dio naslova njegove knjige, onda bi morao znati za onu skeptiku: za{to bi se govorilo da ne{to jest, kad se isto moe rei i da nije. Sem protagorovske dileme da se o bog(ovima) ne moe rei ni da jesu, ni da nisu, ovo predstavlja i prolagomenu za jedan siroma{ni agnosticizam o kojem Dawkins progovara izravno i bez uvijanja. Razlikuje dvije vrste agnosticizama (navodi, takoe, mi{ljenje jednog propovjednika koji je za agnostike govorio da su prazni, neukusni, razvodnjeni, zakrljali, bledunjavi zihera{i) i to privremeni praktini agnosticizam (PPA) i trajni naelni agnosticizam (TNA). Za prvi kae da je opravdana suzdranost od opredjeljenja kad uistinu ne postoji definitivan odgovor ni za jednu ni za drugu mogunost U okviru TNA kao kao neizbjene vrste neopredjeljenosti, nailazimo na pitanja na koja je te{ko odgovoriti, koliko god dokaza prikupili, jer sama koncepcija dokazivanja nije primjenljiva.24 Koliko god neki filozofi, naunici i teolozi smatrali da za takvo pitanje ne moe biti odgovora, esto se provlai jedan nelogian zakljuak kako su potpuno vjerovatne i istinite hipoteze o postojanju i nepostojanju Boga. Dawkins to gledi{te odbacuje i njegov agnosticizam u vezi s postojanjem boga spada sasvim jasno u privremenu ili PPA kategoriju: Bog ili postoji ili ne postoji.25 Za njega je to nauno pitanje; jednog dana moda emo znati odgovor, a u meuvremenu moemo izraavati vrlo vrsto mi{ljenje o tome {to je vjerojatno. Ako bismo se i sloili s jednim teologom koji kae da Harrisova knjiga Pismo kr{anskoj naciji26 ne odgovara u potpunosti njezinom sadraju, onda svakako ne bismo rekli da je to samo knjiica koju, gledano s aspekta kvalitete, sklon pisanju pojedinac mogao napisati za dva, ne vi{e od tri, poslijepodneva (kada bi se to, na primjer, reklo za Lockeovo Pismo o toleranciji, o njegovim netolerantnim reprekusijama smo ve pripominjali, bio bi to skandal prvoga reda). No, bilo kako bilo, Sam Harris, sam samcat protiv kr{anstva kao takvog, ne libi se da
24 25 26

R. Dawkins Iluzija o Bogu, 49 50. Ibid, 50.

S. Harris Letter to a Christian Nation, Alfred A. Knopt, New York, 2006; pr. S. Harris Pismo kr{anskoj naciji, Izvori, Zagreb, 2007. 144

Zenike sveske

pi{e i ovo: Krist je ili bio boanski ili nije bio. Ako je Biblija obina knjiga, a Krist obian ovjek, povijest kr{anske teologije je pria knji{kih ljudi koji razrauju kolektivnu obmanu. U odjeljku Mudrost Biblije kae da i sama pomisao da je ona besprijekoran moralni vodi jednostavno zaprepa{uje s obzirom na sadraj. Kao {to je svima poznato, Boji savjet roditeljima je jednostavan: kad god djeca pogrije{e, trebamo ih tui {ibom (Izreke 13:24, 20:30 i 23:13-14). Ako su, pak, toliko bezobrazna da nam prigovaraju, trba ih ubiti (Knjiga Izlaska 21:15, Levitski Zakonik 20:9, Ponovljeni Zakoni 21:18-21, Marko 7:9-13 i Matej 15:4-7). Takoe, moramo kamenovati ljude do smrti za herezu, preljub, homoseksualnost, rad na Sabat, oboavanje idola, bavljenje arobnja{tvom i za mnoge druge izmi{ljene zloine. 27 Kada Harris kae da je religija u pro{losti mogla posluiti nekom potrebnom djelovanju, to ne iskljuuje mogunost da je sada najvea zapreka u daljnjoj izgradnji na{e civilizacije. Ovi i slini stavovi ne predstavljaju zloupotrebu prirodnih nauka protiv kr{anske/hri{anske vjere, a pogotovo nisu u istoj ravni spoitavanju prirodnoj nauci u ime vjere od strane amerikih kr{anskih fundamentalista. Teologije koje u istraivakim postignuima prirodnih nauka, i ne samo prirodnih, vide (samo) ostrakizaciju boga, (pra)stare su, dogmatske i nedijalo{ke. Bez obzira {to u Novom ateizmu ima malo toga novog i {to im je jezik, nerijetko, strastven i neudvarajui u izno{enju (na)vlastitih filozofskonaunih uvida, vjerujem u mogunost dijaloga. U mogunost tog bezazlenog dia-legein, kada je u pitanju razgovor izmeu starog ateizma i novih teologija. Ako i predstavlja neku vrst(u) digresije, ne moemo a da ne spomenemo Otvoreno pismo Bogu Roberta Escarpita. 28 On napada ubojitim orujem znanja i pamenja, kae pisac Predgovora, hvata boje saveznike u njihovim nedosljednostima i vjekovnim zlodjelima, ali, kao i dobar sudija, pomae Bogu da se brani i ak mu prua sasvim nove izglede na spasenje.29 U svaama vjernika s ateistima, on bi se najradije sloio s formulom Merleau-Pontya: {teta {to Bog ne postoji. Kae na jednom mjestu u svom Otvorenom pismu: Da vam otvoreno kaem,
27

Usp. Desiderio Valacco Kontroverze svetih spisa, ali i knjigu Lee Strobela The Case for Faith; pr. Zloin hri{anstva (Da li je religija opijum za narod?), Izd. Metaphysika, Copyright za BiH: Pri Press, 2006 (prevod S. Balovi). Zanimljivo je da ovaj drugi autor (Lee Strobel) svoj put od ateizma do religije zapisuje u bestseleru Isusov zloin.
28 29

R. Eskarpit Otvoreno pismo Bogu, Zodijak, Beograd, 1968., P. Milosavljevi Re pre knjige, 6 (u R. Eskarpi Otvoreno pismo Bogu). 145

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gospodine, ja mislim da ste vi ljeviarski intelektualac.30 Da ne bi izgledalo kao puko prebacivanje, obja{njava mu da je ljeviar u neku ruku avo bez rogova. Vatreno prieljkuje revoluciju, ali od nje zahtijeva da ima lijepe manire i da menja samo ono {to on, na osnovu svoje svesti i savesti, smatra da treba da bude izmenjeno. Takoe se istie i lepotom du{e Escarpitovo poreenje boga s ljeviarskim intelektualcem, ne bez ironije, obja{njava se time {to on sjedi na dvije stolice. Vi hoete istovremeno da budete borac i sudija, kae se dalje, da zajedno s ljudima vodite bitku za opstanak i da im, s druge strane, kazujete {ta je dobro a {ta zlo. Nije mi jasno kako e te se iz toga izvui, a nisam siguran ni da je vama samome to jasno.31 Mislim i da ste itali Marxa, ali ga niste dobro svarili. U tom smislu (s)liite na mog prijatelja Luciena Goldmanna, koji sebe smatra marksistikim sociologom, {to mu ne smeta da u izvesnim trenucima vidovitosti prizna da je teolog.32 Na jednom drugom mjestu naziva ga i antikomunistom iz razloga {to je komunizam prva borbena snaga istorije koja je prenebregla boga. Otkako je ovjeka, ne pamte se rat ili revolucija koji nisu izbili u jedno od va{ih imena,33 ali samo do 1917. godine. ak i da je tada revolucija bila podignuta protiv vas, moda biste u tome vidjeli neku vrstu po{tovanja prema vama. Ali ona je izbila mimo vas, epistolarno primjeuje Escarpit, i to je ono s ime se vi ne moete pomiritiOvaj svojevrsni predah od predstavljanja i teolo{kog akceptiranja novoateista ima za cilj da, samo (pri)pominjui jo{ neka imena, nekako privedemo kraju s najmlaim od njih, francuskim ateistikim filozofom Michelom Onfrayom. Samo je jedan razlog {to mu neemo vi{e prostora posvetiti, premda spada u elitnu skupinu novih ateista, a to dugujemo amerikom evolucionistikom filozofu Danielu Dennettu i njegovoj knjizi Kraj arolije: religija kao prirodna pojava.34 Ne po{teujui ni njega teolo{kog prokletstva, naime, prirodoznanstvenog istraivanja religije kao pukog
30 31 32 33

Ibid, 23. Ibid, 26. Ibid, 25.

Jehova protiv Belijala, Zevs protiv Posejdona, Teutobohus (vrhovno galsko boanstvo) protiv Jupitera Kapitolskog, Alah protiv Isusa, Devica Marija protiv Tekskalipoka (bog rata i mrnje kod starih Asteka), Vrhunsko Bie protiv Klotildinog (misli se na svetu Klotildu (475 545)), franaku kraljicu, koja je doprinela da se njen mu Klovis I obrati u hri{ansku veru) Boga; uvek, i s jedne i s druge strane, uo se uzvik: Got mit uns! (Ibid, 37). D. Dennet Breaking the Spell: Religion as a Natural Fenomenon, Viking Penguin, New York, 2006. U prijevodu D. Dennett Kraj arolije: religija kao prirodna pojava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009. 146
34

Zenike sveske

proizvoda evolucije, govor o njemu kao da dobiva obrise brinosti za ono o emu i kako pi{e. Sudei da istraivanje religije prekorauje granice prirodoznanstvene metode, to prisiljava prirodnu znanost na govor koji ne poznaje.35 Opet teolo{ka oholost da o svemu brine i sve poznaje, za razliku od svih drugih nauka, ukljuujui tu i filozofiju, koje o teolo{kom sasvim malo ili skoro ni{ta ne znaju. Razumijevajui rije arolija, iz naslova pomenute knjige, kao za{tienost religije od kritikog i znanstvenog istraivanja (religijska samodopadljivost i samodovoljnost bez potrebe interpretiranja i razumijevanja drugih i drugaijih), itamo pomalo benignu tezu da Dennett, istina, slijedi miroljubivu metodu ra{aravanja religije Pripominjui i oblik postmodernog ateizma, 36 Michel Onfray se zalae za autentini ateistiki ateizam, s tim da ne bude redundantno tako ga okvalifikovati. Realizovati principe ateolo{kog plana, o kojima je bilo rijei ne{to ranije, te stvoriti uslove za jedan istinski posthri{anski moral. Dajui prednost filozofu, naspram teologa, zalae se za odbranu prosvjetiteljskih vrijednosti protiv magijskih stavova; drugim rijeima, treba unapreivati posthri{anski laicitet, {to treba razumjeti kao ateistiki: Od svih tih hokus-pokus teologija, radije se pozivam na mi{ljenja koja predstavljaju alternative u dominantnoj filozofskoj istoriografiji: mi{ljenja podsmevala, materijalista, radikalnih cinika, hedonista, ateista, senzualista, sladostrasnika. Oni znaju da postoji samo jedan svet i da nas svako pozivanje na neki drugi navodi da izgubimo uivanje i dobit od ovog jedinog koji postoji. A to je stvarno smrtni greh37 Iz gorenavedenog lako se uoava Onfrayov osnovni prigovor religiji, a to je njena imanentna mrnja prema ivotu na zemlji. Upravo konsekvence prihvatanja onostranog su mrnja i omalovaavanje ovog svijeta, da ne govorimo o preziru prema tijelu i tjelesnom i, konano, prema razumu i skepticizmu
35

T. Matuli Pojava i znaenje novog ateizma, 447. Za Dennetta je religija iskljuivo prirodna injenica ne i prirodna injenica, umuje na{ teolog, {to je navodno pokazano i dokazano u njegovoj knjizi Kraj arolije.
36

Ova vrsta ateizma ukida pozivanje na teologiju, ali i na nauku, da bi se izgradio moral: Ni Bog ni Nauka, ni inteligentno Nebo, ni matematiki stavovi, ni Toma Akvinski, ni Auguste Comte, niti Marx. Nego Filozofija, Razum, Korisnost, Pragmatizam, individualni i dru{tveni Hedonizam, sve pozivi da se kreemo na tlu iste imanentnosti, starajui se za ljude, pomou njih, za njih, a ne pomou Boga, za Boga. M. Onfray Ateolo{ka rasprava, 89.
37

Ibid, 267 268. 147

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

(unato tome, poricanje boga za njega nije svrha, ve sredstvo pristupanja posthri{anskom moralu). U najkraem, radi se o mrnji prema tijelu, eljama, nagonima, seksualnosti, te sklonosti prema smrti, mueni{tvu, odricanju, poniznosti i pokornosti. Ciljajui Raj, proma{uje se zemlja. Ateizam je drugo ime za ivot.38 U tekstu Ratnika pjesma jednog bezbonog upnika, iznova se vraa Jeanu Meslieru, tom revolucionaru, komunalisti, anarhisti, gotovo prudonovcu i, {to je svojevrsni anahronizam, antiklerikalcu, internacionalisti, materijalisti, hedonisti.39 Kao svojevrstan Onfrayov credo slijedi fragment koji otpoinje i zavr{ava, upravo, s Jeanom Meslierom: Taj u historiji zapadne misli neuveni ratni pokli nudi jedan od prvih pravih ateistikih trenutaka, ako ne i prvi. Nalazimo se izmeu 1719. i 1729. godine, godine upnikove smrti. Prije njega ateista nazivaju agnostikom koji, kao Protagora, zakljuuje da se, {to se tie Boga, ni{ta ne moe zakljuiti; panteistom koji, kao Spinoza, tvrdi da je njegovo postojanje konsupstancijalno s prirodom; politeistom, Epikurove vrste, koji pouava o mno{tvu bogova; deistom, na Voltaireov nain, za kojeg Bog svijet stvara uture, ali se ne brine za pojedinosti; ili bilo kojim iji idol ne odgovara kriterijima koje strogo utvruje Crkva. No ateist jasno kae da Bog ne postoji: {to Meslier jasno pi{e: Boga nema (II 150) eto to je jasno i nedvosmisleno, odre{ito, odluno40 ini se da je novi ateizam mnogo stariji nego {to se misli. A da nee tako brzo zavr{iti govori i Dobra knjiga Biblija za ateiste britanskog filozofa Anthonya Clifforda Graylinga koji sebe opisuje kao ateistu, humanistu i sekularistu. Pi{e da, izmeu ostalog, postoje dva naina gledanja na ivot. Jedan je onaj koji nalau religije i koji moe biti obja{njen u desetak minuta. To je lijepa pria, ali je bajka. S druge strane imamo filozofiju (nijedan znanstvenik se ne trudi da sve zna): Za razliku od religijskih vjerovanja da nikad ne treba sumnjati u vjeru, filozofija slavi sumnju. Sumnja je dobra, jer potie na razmi{ljanje. Svrha je imati otvoren um i nikad ne prestati razmi{ljati.41 U Graylingovoj knjizi, koja
38 39

http://elmundosefard.wikidot.com/10/20/2011 (12:25 PM).

M. Onfray Magnetizam sunevih prekretnica (Dnevnik hedoniste), Zenike sveske / Missing Link, prijevod: Petar Stefanovi, BNP, Zenica, 2010., 250.
40 41

Ibid, 253. Usp. Globus, br. 1051, sijeanj 2011., 65.

148

Zenike sveske

rabi biblijsku formu, ne postoji ni jedna reenica o Bogu, du{i ili ivotu nakon smrti. Nije protiv religije, kae, dok je ovo {to je napisao knjiga mudrosti, poticaja i komentara razliitih ljudskih doivljaja. Smatra da ljudi trebaju teiti ispunjenju, a ne konstantnoj srei: Osjeaj sree ne moe donijeti ni jedna religija, niti filozofija. Cilj je ispunjenje, kreacija Smisao ivota je u onome {to sami stvaramo. Teisti o ateistima Osim lapidarne tvrdnje da je ateizam nijekanje teizma, Crkva, odnosno Koncil, smatra(ju) da se pod nazivom ateizam oznaavaju meusobno veoma razliite pojave. Da je ateizam jo{ uvijek iv, te da se moe ubrojiti meu najtee pojave na{eg vremena, poluuje i neku vrst interaktivnosti s teizmom. Paradoksalno je, ali istinito, kae ve navoeni teolog, da ponovno buenje religije u postmodernom dru{tvu uzrokuje ponovno buenje ateizma. Novobuenje vjere izaziva novo buenje nevjere. Ispada da emo odsad stanje vjere morati vrednovati i stanjem nevjere u suvremenom dru{tvu. 42 Sagledavajui conciliumski tada{nje stanje savremenog ateizma, Mijo kvorc e u odjeljku Saborski oci na trgu svjetskog ateizma zapisati i ovo: Svijet je u posljednjih etiri vijeka postao pravi sajam bezbonosti. U raskr{anjenoj sredini koju presijecamo, lak{e je kudikad susresti nevjernika nego vjernika.43 Takoe je istina da se, jo{ nikad, nisu nevjernici bavili toliko Bogom, a vjernici nevjerom kao danas. Dakle, bavei se, itekako, ateizmom koji nije znak iznemoglosti i starosti (kako je to, u poruci mladima, svojevremeno proitao kardinal Agagiani), po crkvenom shvatanju te pojave mogu biti: a) izriito nijekanje Boga ili borbeni ateizam; b) zastupanje stava da se o Bogu ne moe uop{te ni{ta tvrditi ili agnosticizam; c) zastupanje naunog istraivanja koje pitanje o Bogu progla{ava besmislenim ili prirodoznanstveni redukcionizam odn. redukcionistiki materijalizam; d) velianje ovjeka do granica da Bog gubi svaki smisao i znaenje ili ekskluzivni humanizam; e) odbacivanje predodbe o Bogu koja nema nikakve veze s Bogom evanelja ili antivjerska i anticrkvena propaganda; f) nezainteresovanost i ravnodu{nost prema vjerskim pitanjima
42 43

T. Matuli Pojava i znaenje novog ateizma, 453.

Usp. http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:ylpain0 i 2LYJ (11/16/2011 12:16 PM). 149

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ili vjerski indiferentizam; g) siloviti protest protiv zla u svijetu ili radikalna teodicejska sumnja i h) apsolutizacija nekog vremenitog ljudskog dobra ili ateistiki liberalizam.44 Neredigovani Saborski jezik i njegovo priop{tenje o ateizmu, ateizmima, a koji kvorc usrdno citira u tekstu Koncil i suvremeni ateizam, osim sporadine arhaizirane prispodobinosti, ne eli da dijalogizira. On bi da sudi onima {to pripadaju, kako sam kae, borbenim i tenkovskim odredima militantnog ateizma i koji kau da je Bog izmi{ljotina. To nije Bog evanelja, apodeiktiki (uz)tvruje Koncil. Takvog su Boga progonili toliki ljudi koji su jadno poueni krivo shvatili ili jo{ vi{e iskrivili pojam Boga.45 Pripominjui ateistu revolta koji je protiv ovako ureenog svijeta, Sabor potcrtava injenicu da se radi o bezbocu. To i samo to podstie bunt Ivana Karamazova koji vraa ulaznicu za nebo mislei na nepravdu na zemlji. Ili, pak, protest pisca Duhomela koji kao i dr Rieux, lijenik u Camusovom romanu Kuga pred patnjama nevine djece i pred {utnjom hladnog neba. Kako i za{to njegovog Pobunjenog ovjeka (LHomme revolt), kao oblik svjesnog i odvanog protesta protiv svake nepravde, pribrojiti ateistiki u onaj misaoni sustav mraka i dosljednje negacije, kakvom nas obdari{e egzistencijalisti. Ne {tedei ni ateizam tehniko suvremenog humanizma (Rostand, Haldane, Joliot-Curie), Sabor istie da oni koji svojevoljno nastoje istrgnuti Boga iz svog srca te izbjei religiozna pitanja, nisu dakako bez krivnje. Ambicije Uredbe Gaudium et spes da ukratko opi{e stravinu pojavu bezbo{tva i ukae na neke njene razloge, ni izdaleka nije ovim zaokruena. Usredotoujui se na tzv. sistematski ateizam (Sabor je duhovnom kamerom, kae kvorc, suziv{i dogled i prodirui dublje u dana{nju nevjeru), markirat e kao opasnost dvojaku nevjeru koja je pouila savremeni svijet u nijekanju i Bogu oduzela svaki kredit u povijesti. Sem egzistencijalizma rije je, pretpostavljate, o marksizmu. Otkidajui zemlju od starih sunaca, kazano
44

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, VII. Popravljeno i dopunjeno izdanje, Kr{anska sada{njost, Zagreb, 2008., br. 19.
45

To podjednako vai za Marxa i Engelsa, kao i za Simonu de Beauvoir i G. Bataillea. Bog {to ga opisuju, kae kvorc, ostaje karikatura Boga. U svojoj antireligioznoj tematici oni su, dijelom, nalik na don Quijotea i njegovo nasrtanje na vjetrenjae. 150

Zenike sveske

nieanski, Koncil im zamjera {to nauavaju da je ovjek sam sebi svrha, jedini graditelj svoje povijesti (propriae historiae suae artifex et demiurgus).46 Priznanjem Boga kao poetnika i svrhe svih stvari, ateisti smatraju takvu vjeru suvi{nom.47 I upravo taj ateizam koji se trznuo da osloboenje ovjeka trai u socijalnoj i ekonomskoj sferi, ne prestaje da provocira bogobojaljivog i ovjekoljubivog teologa. Stoga je Koncil odrje{it i (ne)dvosmislen: taj oblik ateizma tvrdi da religija po svojoj naravi smeta takvom osloboenju, ukoliko ovjekovu nadu usmjeruje buduem i varavom ivotu te ga time odvraa od izgradnje zemaljskog grada. Za Marxovu objavu o ovjeku, ali i onih bezbonih egzistencijalista (Heidegger, Merlau-Ponty, Camus, Sartre) kae se da je stra{na, a njihova obavijest o Bogu smrtonosna.48 (jer su izvikivali smrt Boga u nama, Sabor je iz ruku ovih, kako kae, misaonih ubojica uzeo u odbranu ovjeka???). I Heideggerova bezbonost (Gottlosigkeit), ne znai ni{ta drugo do razaranje teologije: Ne samo da su bogovi i Bog pobjegli, nego se je sjaj Boanstva u svjetskoj povijesti utrnuo. Preostaju, valjda, samo pjesnici da osvijetle ponore propasti i preostatak svetoga. Skoro je nezamislivo da je, sudei na Koncilskom vienju marksistikog ateizma, isusovaki profesor teologije i filozofije neoskolastike provenijencije, uop{te, pristao da na temu religije razgovara s jednim marksistom, praxisfilozofom. 49 Reflektujui na ovaj davna{nji dogaaj, tekstopisac s pomalo krleijanskom naslovikom, dopu{ta mogunost da se dijalog nastavi ne vi{e u marksistikom nego u kr{anskom prostoru {to god to znailo.50 Kako je to
46 47

Uredba, br. 20 (posveeno sistematskom ateizmu).

Ovaj stav podrava neopisiv progres, ri{e Mijo kvorc, koji ovjeku ubrizgava osjeaj nadmoi i opojni doivljaj napretka ne{to zapanjujue lijepo, prometejsko i herojsko!
48

ovjek je bie odreeno za smrt, za propast, veli Heidegger; ovjek je udovac Boji, drastino pi{e Bataille; ovjek je neuspjeli projekat koji se dere, strast i napon {to se poni{tava, neuspjeh i ludost koja se ubija, uvjerava Sartre; ovjek je besmisao prepun nemira i ne{to bi htio, govorio je Merlau-Ponty; ovjek je izvana buntovnik, a u sebi apsurd, tumaio je izmueni Camus. M. kvorc Koncil i suvremeni ateizam, 240.
49

Dijalog su 1969. vodili prof. Branko Bo{njak i prof. Mijo kvorc na Studentskoj tribini unutar ciklusa predavanja pod nazivom O religiji. Povod susreta bila je knjiga dr Branka Bo{njaka Filozofija i kr{anstvo, da bi poslije izuzetno posjeene tribine {tampana i knjiga Marksist i kr{anin.
50

B. Gunjevi Sukob na teolo{koj ljevici (ili marksist i kr{anin ponovo u dijalogu nakon etrdeset godina), Filozofska istraivanja, sv. 3, Zagreb, 2008., 654. Iako se dijalog odigravao u politikom prostoru 151

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

profetski naslutio Gunjevi to se, dvije godine poslije, i desilo u okviru teolo{kog etvrtka na temu Ateizam danas.51 Osim lapidarnih tvrdnji da je zajedniki nazivnik pozitivnom i negativnom ateizmu negiranje postojanja Boga (Gregori), te da je ateizam nijekanje teizma (Ragu), bilo je i onih ne{to drugaijih; na primjer, teza fundamentalnog teologa Ragua kako je ateizam dijete kr{anstva. S druge strane, govorei o ateizmu danas, Gregori je istaknuo da je on ivlji nego ikad prije; to se pogotovo odnosi na pozitivni ateizam,52 a razlozi lee u razvoju znanosti i visokog obrazovanja koji su danas jasniji nego ikad.

koji je bio uokviren referentnim poljem socijalistikog habitusa, Bo{njak je maksimalno uvaavao i respektovao svog sagovornika kao po{tovanog gosta a ne kao ideolo{kog uljeza. Unato svemu, kvorc se nije osjeao lagodno u tom marksistikom prostoru pa stoga nije bilo udno {to je isusovac svoje izlaganje zapoeo stihovima Paula Verlaina: Ko vuka u zboru svetih ut bi bilo mene.
51

Odrano 27.05. 2010. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Osim moderatora prof. Antuna uljia koji je iznio statistike podatke o pojedinim vjerskim zajednicama, agnosticima i ateistima, uestvovali su dr Pavel Gregori, docent na filozofiji Filozofskog fakulteta Sveuili{ta u Zagrebu i dr Ivica Ragu, docent fundamentalne teologije na KBF-u u \akovu Sveuili{ta u Osijeku.
52

Usp. http://www.ika.hr/indeks.php?prikaz=vijestID=122525 (11/17/2011 12:29 PM).

152