BANKETI MEDIOKRITETSTVA

Nermin Sarajli

i elitistiki bankroti
Kada bi talasi poeli da razmi{ljaju, povjerovali bi da napreduju, da imaju cilj, da uspjevaju, da rade za dobro mora, i ne bi propustili da stvore filozofiju isto tako glupu kao {to je i njihova revnost. Emile M. Cioran, Skice o vrtoglavici

mrzovolji upori{no priseban duh, rortijevski erazmovac ili fukoovski areheolog znanja, veli kako je zapravo uvena Pawsnerova izreka: Ako trai{ pakao, pitaj umjetnika. Ako nema njega ve si posve izvjesno u paklu. razmetljiva i citatno samodopadljiva jer se, po{teno gledano, oni artisti jedino i vrte oko pakla, polagao taj toponim puno pravo na to veliko i otmjeno ime ili ga, pak, kroz pretjeran naziv samo hinio, zazivao i prieljkivao. I odjedanput dograbimo tipski karikaturalne odljevke iz dva, ne u{anena, nego izrazito prevrtljiva saveza: vjeru i umijee mogueg zastupaju figure bogomoljca i parazita, dok umjetnost, skupa s navedenim egzaktnim sumnjalom u nju, predstavlja jo{ danguba. Neobini kvartet karta i blefira na nevjerovatan ulog ivot. U toj beskonanoj partiji, povijest biljei sve pratee gubitke i hirove sree, ostra{ena ponienja i sulude ushite, naprasno prekidanoj i neoekivano nastavljanoj, njeni neumorni igrai, ovisno o, oduvijek prisutnima, lamentima i masturbiranjima o vlastitoj ulozi, protraenim {ansama i sjajnim uspjesima, uredno su se odazivali i na
64

Zenike sveske

drugaija imena duhu koji hramlje za svojim hramom tijelom. Gordi i uvrijeeni, naizmejnice, na sva potezana i isukana ne/pravedna de/nominiranja koja su dopirala iz cininih zaliha kibicerski vrlo kvarna publikuma, a koji se tako svetio za svoju fino ukalkuliranu mazohistiku naivnost, uznemireni neistom savje{u, slovili su, mada pozlatom koncentrirane moi i znanja privilegirani i za{tieni, i kao bagra, {arlatani, lopovi, piskarala, prznice, bogogamad, krpelji, satrapi, prokletinje, kopilad Opake razorne kavlifikative, gadne gravire i podmukle etikecije jedino su, i bi, nadma{ila i posramila, uglavnom oajem, tu i tamo propulzivnom nemoi po/gonjena, meusobna demistificirajua razraunavanja i optube za sva bahata prevladavajua i iskljuujua djelovanja i stvaranja, te iz njih proistekle manire i svjetonazore. Konkurentni ovcama po krvolonosti prigovora instrumentaliziranoj i intrumentalizirajuoj religiji 1 oni se istorijskim teturanjem svode na onaj hajneovski artikuliran: potajice lou vino dok javno propovjedaju vodu, na {ta pastiri, estradno istananog sluha i neizmjerne surevnjivosti, odmahuju lakonski uzvraajui: vi{e i e{e strpljenja, smjernosti i pokore ta sve e se, oekivanja i grijesi, dugovi i potraivanja ve onostrano nezamislivom pravinom providno{u sravniti i namiriti. U meuvremenu, stoiki se valja rvati i nositi, ba{tiniti ih, pre/poruuju duhovnjaci s amanetima poput onog Sloterdijkovog testamenta aristokrate: Nemam ni{ta, dugujem mnogo. Sve {to je preostalo poklanjam siromasima., a koje boji namjesnici ne trepnuv{i blagoslove i pomazuju od kad je svijeta i vijeka. Zato i navodi u svojoj Kritici uma ogrezlog u cinizam Schlegelovu kiniku opasku iz Atenskih fragmenata: Ako se bit cinizma sastoji u tome da se prirodi daje prednost pred umjetno{u, vrlini pred ljepotom i naukom: da se bez obzira na slova kojih se strogo dri stoiar panja poklanja samo duhu, da
1

Vi{e no duhovito Kolakowski, oivljavajui jedan zaboravljeni dvoboj, onaj izmeu jezuita i jansenista, apropo Pascalovih Pisama provincijalcu slika cjelokupni monoteizam, istovremeno besmrtan i smije{an, kad navodi sr tog sukoba, odnosno provaliju izmeu prirode i duha koja ljude razapinje u iskrenoj elji da je premoste: U ontolo{kim kategorijama Bog je apsolutni vladar univerzuma, a ne partner niti ugovorna strana ili trgovac koji trguje nebeskim robama; Njegova volja je neopoziva i konana.Malo prije filozof je, u {etnji i ne bez simpatija, zastao na putu za pakao popoloanim dobrim namjerama:nijedan in nije gre{an ukoliko Bog poinioca nije nadahnuo svije{u o njegovoj slabosti, eljom da se od nje izlijei i preklinjuoj molitvi za Njegovu pomo, tako da ljudi koji jednostavno zvide Bogu ne mogu poiniti grijeh. I sad, ako Bog dospijeva na rulet da odskakue u siguran gubitak, za{to ne bi autoriteti koji su Ga odgurali u mit, preobratili u alegoriju, iscrpljenog odmijenili ili urotniki zbacili s trona. T, kod novoponuenih istina ne da se ni prezimiti. 65

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se bezuslovno prezire svaka ekonomska vrijednost i svaki politiki sjaj, a da se smjelo utvruju prava samostalne proizvoljnosti: onda hri{anstvo odista ne bi bilo ni{ta drugo do univerzalni cinizam. A {to vrijedi za jedan abrahamovski krak vrijedi i za druga dva. I {to tomu nije tako jasno je kad se od progonjenih zvijeri monoteizam obr/l/atio u grabeljivca na du{e bez premca te silaskom sa scene, odvajanjem crkve od drave, interiorizirao goli politiki interes i mo kompanjonski njegujui prisne veze s nieanski prokazanim monstrumom dravom. Carstvu nebeskom dopala su moralistika cjepidlaenja, a zemaljskom neogranieno blaenstvo vladanja. I ideologije su pukle na dvoje, svjetovnu i duhovnu, mada su rupice za demago{ko diplanje ostale dvostruke. Tiranskim reimima radi glaanja neprikosnovenosti, s vremena na vrijeme, iznajmljuje se i ustupa autoritet bogomdanog, zauzvrat religije mogu makijavelistiki suditi i zatvarati, obogaljiti i smaknuti podanike danonone smutljive isku{enike da prekorae, povrijede, naru{e i oglu{e o, izigraju i zanemare svete zabrane, dunosti i obaveze, ulove li ih, p.e. kako se bune ili izdaju vi{e ciljeve i zajednika dobra, kradu ili analno garairaju pohotu, kako se rugaju ili ne odazivaju vlastima.2
2

Simptomatine ra{omonske inscenacije okr{aja, okupljanja i razmimoilaenja religije i politike, donekle i struke, prljavim alibijem neutralnosti upletene, autorski dramatino transponirane, oba djela bazirana na grozomornim faktima, i{itavamo na fenomenu abortusa u rumunskom filmu 4 mjeseca, tri sedmice i dva dana i Mike Leighovom Vera Drake. Tijelo, posebno ene, nije manje od du{e podlono nezajaljivom, arogantnom i tvrdokornom dru{tvenom de/konstruiranju. U prvom sluaju, kod Mungiua, usput reeno, u pravoslavnom slijepom, nijemom i gluhom okruenju, tanije, cirkuzanerskom socijalistikom limbu, socijalistikom tunelu strave i uasa, u suton Ceaucescuove despotije, kad su harale tzv. menstrualne milicije, sutendica Gabita (Laura Vasiliu) e, zajedno s pratiljom-cimericom Otilijom (Anamaria Marinca), ilegalni muni postupak u sobi treerazrednog hotela doplatiti pretrpljenim silovanjem, Kvarni aku{er iz podzemlja, sumanutom politikom prizvan na scenu, provui e se netaknut, dok u drugom, kod britanskog majstora, vidi vraga, ne katolikom, nego evangelistikom miljeu, gdje je i sama takva mogunost bila 50-tih proteklog stoljea pobaena, teret kriminalnog igosanja e ponijeti opet ena koja se usudila preuzeti stvar u svoje ruke priskaui u pomo na as neoprezno posrnulim i na cjedilu ostavljenim djevojkama. Ba{ kao i mnogo puta ranije u istoriji, kad god umjetnost poturi kritiko-subverzivno ogledalo dru{tvu ne moe umai udesu zaka{njele rehabilitacije rtava, katarzi i ganutosti kasnijih nara{taja, manje vi{e nezainteresiranih, i nemoi pred aktualnim srodnim monstruoznim praksama. Dru{tveno tijelo zapravo je siva ideolo{ka - teokratska, konzervativna ili liberalna apstrakcija, a na stvari - rupa koja ledi krv u ilama i hladnokrvno guta vi{ak lanova koji ga ine. ak i radikalno mimikrijskim rebelizmom repolitizirana umjetnost kad nas suoava sa savremenim autoritarnim torturama i diskriminacijom, naroito ene, ne moe, a moda i ne treba, dalje od toga. Ne samo iranski filmski stvaraoci, gotovo u ready made demontai fundamentalistikih poredaka, nenadma{ne suludosti, nego i slobodni strijelci Crnog i Zelenog kontinenta, kineskog ekonomsko-politikog uda, nepotkupljivo svjedoe o tom usudu. Od abonomana na priznanja za odvanost na prestinim festivalima, dobrovoljna izgnanstva, zabrane snimanja i kunih pritvora kod kue, druge satisfakcije sloboda darovitosti i darovitost slobode i ne zanovijeta. 66

Zenike sveske

Naravno, da ne bi ukoraili u zaglu{ujue {uplje odzvanjanje de/ klasifikatorskog manihejstva ili se, pak, zarazili demontirajuom i de/kon/ stuirajuom snagom generalizirajueg liberalizma, istini za volju, treba istai da postoji itava jedna rafinirana civilizacija - klub prosvijeenih, s onu stranu njenih tvrdokornih i ilavih negacija, gdje su do gnjilosti smek{ane brutalne i arogantne strategije i konvencije kentaurskih srastanja politike i religije. U tim zonama svjetla i emancipacije, do zla boga tehnificirana, medijatizirana i estetizirana dru{tva su progonjena i zaokupljena utivo{u do vje{ala da razrije{e tragikomina pitanja sitnosloenih mehanizama sree i blagostanja svojih dokonih i razmaenih graana. Slobode i prava su podjednako dekoltirane za sve. Vi{e no ikad u svom interventnom pohodu scijentistiko-artistike sile uinie ih zanosnim, bujnim i kipuim, a jedini legitimni korektiv dostupnosti i raspoloivosti bie kapital. Izuzev solventnosti ni{ta ne stoji na putu jednima da budu sudionici i konzumenti drugima statisti i voajeri nezapamene avanture trijumfirajueg spektakla. Tek povremeno promoljeni slamovi, imigrantski kvartovi i beskunici remete i prljaju idilini pejza vrlog najnovijeg svijeta. Inae spokojstvom zasiujui cvate cash and carry logika poput farse, karnevalski raspojasana. Slino stoji i s izborima koji poput modnih revijalnih {etnji ritualno jesen/zima, proljee/ljeto jame kostimografsku nepredvidivost cirkuliranja jednog te istog, slavljenog i samopotvrujueg i/racionalnog poretka i zdanja iskrivljeno relaksiranih balasta i konflikata.U kontroverzama bremenite i zamr{ene, slojevite procese i procedure biosa i zoe odavna su, od sama poetka posthistorijskog doba gotovo, integrirane nauka i umjetnost, usput su se bez oklijevanja otarasile mistificirane zadae i poziva oplemenjivanja dru{tva i pojedinca, u stopu slijedei fluidni kapital koji ih prisiljava, upravo kao i religiju i politiku, da napuste svoje ve uveliko desublimirane misije i temelje posrednikog servisiranja ciljane populacije nevoljnika i klijenata te senso proprio travestiraju i trivijaliziraju svoju kvintesenciju usklaujui simboliki i kulturni kapital s njegovim golim svrhama. Jer, ovdje je nuno radikalizirati Kureishieve opservacije: religije, pa na njih oslonjene i zadovoljene ili frustrirane petingom, politike, ne samo kulturne, nipo{to nisu samo vane i duboke iluzije, nego opstojive, gadne i olovne, pa stoga i pi{ev apel za revitaliziranje slobodnih tri{nih razmjena ideja, a koje ne bi podlijegale napasti robnog pervertiranja niti bile reducirane na hirovitosti i egzotiku lokalnih kuhinja i folklora, gle oprezne budala{tine, valja okruiti koridorima uvara. Dotle, u zapu{tenom heroizmu kulturnog pesimizma koji uhodi mefistofelevski pouzdan kapital, bio on u posjeti vojnoj ili farmaceutskoj
67

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

industriji, pumpao kibernetika ili mamuzao genetika istraivanja, zabavljao se gala- svemirskim ili hodoasnikim turizmom, od {arenlaa Lourdesa do placebo-asortimana tele-evangelista, jata golubova pismono{a podiu se da prenesu poprilino ubajatile gorke poruke i bolne dijagnoze, mrana predvianja i licencirane sarkastinosti, raspr{enoj djeci - sociopatolozima iste porodice unutarnjeg disidenstva o korporacijskim besramnim poduhvatima i bezdu{nim nagodbama. Bjelodano, zastra{ujue globalizirajuem trendu kapital ulanavanja i ujednaavanja potreba i zadovoljenja Sjevernoj Americi, Evropi i Australiji komplementarni su, uprkos ornamentalnim zidovima majestetinih razlika, azijski divovi Kina, Japan i Indija, ba{ kao {to su im pridrueni islamski naftni prijatelji, afriki sateliti i latinoamerike kolaboracije svi redom izrovarenih, ali saniranih utroba. Tako u gustim komunikacionim mreama za one slabije imune strpljenjem, dotrajalih zdravorazumskih filtera, nekultivirane selektivnosti pitanja gdje, kad, kako, ko, a naroito za{to, istanjena su do iglica akupunkturne indiksrecije. U intimni cockpit prizemljenih s istom lakoom doletjee egzekucija Saddama Husseina kao i home video porno uradak kakva celebrity-a. Replika torinskog platna s Kristovim likom s posteljine ili stolnjaka kakve bakice bogu iza lea kao i unakaeno lice iz fundamentalistikih enodernica. Bilo kakav, tragian ili bizaran, dogaaj u skoro pa realnom vremenu preobraen je u instant doivljaj koji, po{to je razjeden vulgarnom znatieljom, tone u mulj zaborava. Onako kako sugerira Adorno, onamo gdje i kad zavlada relativizacija istine toliko da je Sizifov napor razluiti la, svaka grozota u prosvijeenom svijetu obre se u bajku o njoj. Fantazmagorijski momenat kodiranja i neutoljive recepcije {okantnog razgrauje ga do kraja. Sve, skandalozno i sablanjivo, opsceno i opskurno, s eksponencijalnim rastom isporueno ma kako halapljivim strojevima udnje, ipak ogranienim spuvama koje{tarija, upravo preko njih, degradiranih i pretvorenih u mu{tikle javnog, neprijatno i traumatino likvidira od glave do pete, oekivano ne akumulira niti sublimira bijes, nego naprosto izdimi. Ali uvucimo barem jednu glavu hidre namorastog prosuivanja pred nama razjapljenog virtualnog demokratskog prostora cyber-spacea, nasuprot i/s/l/uenog stvarnog, jer nije inaica Pandorine kutije iz koje je otperjalo sve dobro osim nade. Najzad on prua uzmak od zatoeni{tva u idoitizmu porodice i svakom drugom obliku kolektivnog autizma. Moe - i uspjeva da gata i lijei
68

Zenike sveske

na daljinu, olak{ati shopping-opstipaciju, in/formirati i p/oduavati, kliknuti do nebesa i babiiti raanju supernove, razveseliti kad zabrazdi u naum da od pokvarena miksera i napu{tena poljskog zahoda napravi paklenu ma{inu makar za ve{, cyber-seksati, moe - i de{avalo se - organizirati grupno samoubistvo, raskrinkati nasilje i pozvati na njega, umlatiti dosadu raspu{tenim askanjem, pristupiti kakvoj sekti, rastrubiti ili pokupiti kakvu pikanteriju, skoknuti kod prekookeanske rodbine, do Cannesa, na Venecijansko bijenale, lajati {ta i na koga hoe, is/kolaiti oi, na/uliti u{i, buncati o svojim i terapetutski ispovjedati tue probleme, {to{ta nepristupano zdipiti, kovati zavjere i prdecati se u graanskoj neposlu{nosti, suzbijati nesanicu zurei u snove3 Eto kako se, hegelovski prorokovano, vrti u mjestu ovjek oko slobode kao posljednje osovine. Prije mu prilii druga filozofova dosjetka kao vjerna sjena Sfingine zagonetke: kad god zakae unutra{nji gospodar, preostaje se osloniti na batinu vanjskog. ovjek unezvijeren svjedoi kako se u samovaspitanju razuma njegov neophodni ne/prijatelj, i unutra{nji i vanjski, odmetnuo u klauneriju {to samo potcrtava njegovu letargiju: ista muzikalnost jami mu bijedu blagostanja kao i sjetu demokracije. Izlazi da je sasma svejedno jesu li pri tome manini posesivci na ni{tavilo i ispraznost surfanja okomoenom komprimiranom hipererealno{u kao kompenzacijom za zaglibljenost u emer, otunost i apsurd u realnom ili su pak, opinjeno kolonizirani surogatima obadva svijeta, jedanput tragino iskorijenjeni, drugi put farsino bezaviajni. Iznova e etiri sfere ljudskog djelovanja i mi{ljenja ukr{tati stavove i poglede u postliberalnoj protenosti centra i periferije nastojei pronai izlaz
3

Ne{to od crnosumornih viceva koji deru i gule gulag-pedagogiju pogaa i online-sjene i networkaplikacije, na{epurene marionete virtualnog neba, dok se uobraeno razmeu i trampe svoje ljutnje i gnjev, osude i proteste protiv korporacijskog Moloha. Naime, naci i staljinistiki kapoi, zabrinuti za kondiciju i zdravlje logora{a, po{to bi ih nasumino podijelili u sportske ekipe na turnirima humanog preseljenja na drugi svijet, ispraali su ih ovim rijeima: Evo vam lopta i {iroko vam minsko polje ili Vi ete nositi bijele kapice, krokodili crvene. Dodu{e, ni izdaleka nalik pandemonijumskom fudbalu i vaterpolu s ljudskim sudbinama, igre na Mrei ipak se odvijaju, takoer karikaturalno blasfemino, samo s kudikamo sofisticiranijom suspenzijom potencijala njenih igraa (ulozi su psihike naravi), ija podatnost i uronjenost opet granii s udom. Slinu analogiju iek fenomenalno povlai izmeu staljinistikih istki i karnevala kad u momentima paroksizma revolucionarni teror dosee karnevalske dimenzije i kad je po ivot najopasnije mjesto u blizini centara Moi. Usljed ovakvog, do nepominosti otealog povijesnim sazrijevanjem, ethosa, jasno se uakzuje za{to Cioran ne dopu{ta dana{njem dvono{cu, zavedenom tehnoblagodetima i munjevitim epistemolo{kim uzletom, da prezire i likuje nad ovjekom, recimo, doba kad se Sunce jo{ nepromi{ljeno blagonaklono okretalo oko Zemlje. 69

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

iz lavirinta dograujui ga tako {to se identitetno-kulturno prevode preciznim falsificiranjem skonavajui izgubljeni u prijevodu unutar jednog jedinog golemog kaveza: babilonske ludare. A sve se dade mobilizirati i svako vrbovati za gordijevske fenomene-vorove: dunike krize, kloniranje, terorizam, umjetno zaee, ksenofobija, genetski modificirana hrana, atomska energija, seksualna orijentacija, istospolni brakovi, pedofilija, ekolo{ke kataklizme, eutanazija, huliganstvo, siroma{tvo, globalno zagrijavanjeUzalud su adepti hibridnosti burdijeovski razgalamljeni kako ljudi ne mogu vi{e trpiti teatar politike kao {to neko luterani nisu podnosili teatar religije. Hibridnost jeste u vjeitom nastajanju, vjeni neprevazilazivi prijelaz, gaz prijeko, u bolje sutra, ali zagledana jo{ uvijek u matice nabujale istoe (rasne, vjerske, nacionalne, klasne, rodne) i prestravljena tom atavistikom silinom, ne manje no {to je sleeno fascinirana vje{tinama kamuflae vlastitih mogunosti. Kontinuirano implodiranje kompromisa, inervacija antagonizama, u duhu i ruhu znatno lagodnijeg resentimana, neustavljivo narasta, ne obazirui se na agonalno nepropusne re{etke meridijana i paralela, u vrlo efikasno diferencirajue kastinsko mediokritetstvo. Koloristiki sugestivno plijeni Bruckner kad, pozivajui se na, koliko nasljeenu, toliko i njegovanu, historijsku kontradikciju, do pucanja dovedenu, i na Tocquevillea, konstatira da se danas ljudi daleko vi{e pla{e bijede no ropstva, utjeu i biraju radije nepravine reime od onih podlonih materijalnim neuravnoteenostima, strepe od sunovrata u skromnost slijepi za manijakalan nadzor kom su izrueni na milost i nemilost. Kraju svijeta kakvog smo poznavali ili za kojim smo eznuli francuski juera{nji novi filozof tek domee upitnik. Jer, u asu kad su barem sve teoretske zapreke spoRazumijevanju meu ljudima otklonjene ili ukinute, oni, naoko zaudo, okreu glavu jedni od drugih. Oito nema hormona ovjenosti koji bi se farmakopatentima potakli na luenje. Nailazimo tek na kobne ugru{ke. Decidan je sepuko Brucknera, a krunska svjedokinja je Hannah Arendt sa svojim predvianjem kulta privatnog: nakon propasti vjere na Zapadu i usmrivanja transcendencije, parelelno praene paradoksalnim pomanjkanjem strasti za svjetovnu interakciju, skloniji smo unaprijed crninom oaliti Drugog, nego se odrei uobiajene zakazane nedjeljne partije tenisa. Privatno se ovdje pojavljuje i domi{ljeno je kao makro zajednikih dobara i na svako uskraivanje ili utaju koristi na koju polae morbidno samoivo pravo ono se sveti maltretirajui i unakazujui bilo kog drugog ko je predan toj tenji i
70

Zenike sveske

perspektivi univerzalnih vrijednosti. Zaludu se smijuljiti oholosti svijeta povedeni fukoovskim autoizoliranjem od antropolo{kih snova iz Rijei i stvari i mantrati: Svima onima koji jo{ ele da govore o ovjeku, o njegovoj vladavini ili njegovom oslobaanju, svima onima koji jo{ postavljaju pitanje o tomu {to je ovjek u svojoj su{tini, svima onima koji hoe da pou od njega da bi dospjeli do istine, svima onima koji, naprotiv, svode svako saznanje na ovjekove istine, i onima koji ne ele formaliziranja bez antropologiziranja, koji ne vole mitologizirati bez demistificiranja, koji nee da misle a da odmah ne pomisle da to misli sam ovjek, svim tim krivim i krivotvorenim oblicima misli, moemo jedino suprotstaviti jedan filozofski, dakle, djelimice neujan, osmjeh. Budui su sva etiri polja ponajvi{e investirala u savjest njome i operiraju, na nju se pozivaju, nju oslovljavaju kao instancu koja kako god trga maske tako ih i nabacuje, filuje neurozama i psihozama inei njen volumen elastinijim ili, pak, vrtlono zahvata, nepogre{ivo ispraajui i prepu{tajui svoj plijen spiralnim auto/destrukcijama. Religija to provodi izigravajui i zaklanjajui se iz autoriteta Boga, politika razuma, umjetnost imaginacije, nauka uma.4 Prva, izmeu ostalog, igra na krivicu, grijeh, kaznu, patnju, iskupljenje, blaenstvo onostranog, druga se kladi na zakon, prestup, zabranu, moral, povjerenje, komfor ovostranog, druge dvije, u lo{oj varijanti parazitiraju i, u sretnijoj, profitiraju na njihovim neuspjesima i proma{ajima, bockajui i gurkajui svijet korak naprijed u neizvjesnost. Zato {to znaju odvajkada ono {to Cioran neuvijeno izgovara: Sloboda jeste etiko naelo ali demonske prirode. Krote li je i u{kopljuju, gaze po temelju i smislu, bri{u sopstvenu svrhu i misiju, nepovratno gube vjerodostojnost. Ispuste li je iz vida, ugroavaju cijelo zdanje na kome poivaju.

Uostalom, kako e primijetiti Sloterdijk u Bijesu i vremenu, kapital spa{avajui sebe izbavlja i Crkvu, vlast, nauku i umjetnost, bez obzira je su li ga prigrlili, bili kooptirani njime, ujarmljeni njegovim nepredvidivim kretanjem ili unajmljeni, i to postie velikodu{nim dijeljenjem nagomilanog bogatstva: humanitarnim kampanjama, novim kreditima i odgodama vraanja starih, doniranjima u javne sfere, istraivake projekte, ekolo{ke akcije, artistike smotre ime prekida circulos vitiosus beskrupulozna zgrtanja blaga, ini velianstven zaokret od nemilosrdna erosa ka blagotvornom thymosu, kako poentira iek takoer, od pervertirane i hipertrofirane logike akumuliranja do javnog priznanja i ugleda. O tome da ovi perfidni manevri ispiranja savjesti i pameti plutaju u zasluenoj panji, du{ebrie, posveenije no {to bi kapital prieljkivao, njegove muze-saveznice. Duh vremena cereka se kroz ljude i dogaaje, pogotovo nedodirljive i atraktivne, ime je budunost, skupa sa zalihama nadanja, koncesionirana, kako suflira Cioran vlastitim rijeima i zbirom nesanica potpuno ispod nihilizma, jer je to, za boga miloga, jo{ uvijek neki program i kao takav neprihvatljiv. 71

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

II
Gotovo sva su djela sastavljena od otrcanih ideja, od naunih trzaja i ukradenih ekstaza. Emile M. Ciran, Vom Nachteil geboren zu sein

Razorno oevidan, a naknadno pastozno tuan, Pascalov fragment 210. iz Misli glasi: Posljednji in je krvav, ma koliko inae komedija bila lijepa u svemu ostalom: na kraju ti na glavu bace zemlju, i to je to, zauvijek. Iako, reklo bi se, naprosto ive sahranjuje i potkopava sve nade kao umjetniki jedak epigram Kunderina jeka Bojeg smijeha sjatie u zahvalnom tumaenju oko sebe i duhovnjaka, i politiara, i znanstvenika, i pisca, najzad svakog prostodu{na smrtnika odlutala u malodu{nost i priu{titi im surovo kockanje. Bez bojazni, samo naizgled je poguban, po{to svako iz njega, i ne poznajui ga ak, moe izvui legitiman, argumentirano potkovan, izlaz, naje{e u zavidnoj lepezi aristotelovskih sredina, umjereno banalnih opredjeljenja, dakle, od krajnjeg odavanja razvratu do ponizna odbacivanja svih zanosnih privida ivljenja seven up - strasti i naslada: gramzivosti, pohote, lijenosti, prodrljivosti, zavisti, oholosti, ta{tine i, mutatis mutandis Jedan moral podloan linjanju koji otkriva impresivno rasprostranjenu {ugavost vrste. Iz ubitanog zapisa kao svijesti o iru na stranjici cijedi se as grohot as malodu{nost. Nije ga Voltaire daba, iz ista mira, proskribirao kao nepristojan. I izvjesno jedna je od neprobojnih barijera pred nasrtajima superega koju izbjegava i u koju nerado zariva onjake. Ali je zato dobrodo{ao dovoljan razlog i pokrie, prevaga i briljantan izgovor {arolikim ivotnim neodluivostima. Otud sva etiri polja ljudske rasutosti - religija, politika, nauka i umjetnost obigravaju oko njega, po potrebi i nahoenju amortiziraju i friziraju mu moi i slabosti, znaenje i teinu, adaptiraju ga za dnevnu i nonu upotrebu, privatnu i javnu, ukr{etne ili ne, i jo{, za seciranje drugog i penetraciju u njega kao adresata, a za odmor, predah i ovisnost o licemjerju u adresantu. Odvajkada, svi su se mislioci hvatali s tim u ko{tac, zagonetni blizanci porok i vrlina duguju mu mnogo,
72

Zenike sveske

iskamilo se navaljivanjem priznanje ili ono izostalo, i jednako, s nesmanjenim uspjehom, zbunjuju autoritete i dezorijentiraju dunosti, prava i slobode. Sroen kako je sroen, Pascalov uvid u biti neotuivi je ezoterini zain svake samosvijesti i, premda nije stremio otrovnom zastra{ivanju verui jezu uz kimu, niti zaigrao na ulogu racionalnog talismana, njegova zlo/upotreba, na zasadima ideologiziranih ili institucionaliziranih vjerovanja (vrstih, krhkih), pogleda na svijet (utilitarstikih, uzvi{enih), praksi (represivnih, olabavljenih) i elja (ostvarivih, nemoguih), munjevito se iz omnipotentne {aljivosti okree u smrtno ozbiljnu, katkad s kratkoronim posljedicama, nerijetko s dalekosenim.Takoer bi bilo maliciozno njegove misli uope tumaiti kao preicu do rastrojstva, itinerer u propast i blamau, a jo{ gore kao lakonski kroki, porazni sie do jeftinog izbavljenja od neumitnosti. Njegovom hiperrefleksivnom i vibrantno osjetljivom traganju moda e Kolakowski uputiti zavrijeeni blagi hommage agonalnim stihovima Georga Herberta, u kojima stoji kako je filozofima, u kojima je to doba sjedinilo ulogu mudraca i knjievnika, pa djelomice i magova, po{lo za rukom da gotovo sve odmjere: planine gore visoko, dubine mora, drava i kraljeva. I hodei s nebesnicima izna{li su izvore, no dvije su velike, prostrane stvari {to treba ih premjeriti. / Ipak, rijetki ih izmjeri{e: grijeh i ljubav. Filozof je nedvojbeno, dotiui dvije krajnosti istodobno kao znak veliine, i vlastitom sentencom oznaen, u obe neustra{ivo ponirao. Kad god da nahrupi, uvijek u nezgodan sat, samospoznaja konanosti ivjet e u ovjeku kao svojevrsna minnece grise i sjeniti njegovo dranje spram drugih, u i do dru{tva izbijajui preko banalnih ili metaforinih razmjena vrijednosti. Pogotovo poslije raspuknua, po Blumenbergu, na Doba Vjere i Doba Uma poslije vrtoglavog prosvjetiteljskog5 apostrofiranja razlika i slinosti koje, podignuv{i je, uvr{uju, ali, s vremena na vrijeme, i relativiziraju, neprekoraivost izmeu ta dva svijeta. U dediviniziranom krajoliku, kad je ve jedanput prepoznao hybrise, idole i kultove kao lakoisparljive i tro{ne ustrajat e, i od same tro{nosti sainiti
5

Beskompromisni kritiari Aufklrunga Adorno i Horkheimer ovako to saimaju: Poloaj pojmova u odnosu na prosvjetiteljstvo nalikuje poloaju rentijera u odnosu na trustove: niko se ne moe smatrati sigurnim. Habermas e ih u Diskursu moderne nadopuniti: Od svr{etka 18. stoljea diskurs o modernitetu imao je samo jednu temu stalno pod novim nazivima: slabljenje sila dru{tvenih veza, privatiziranje i izbavljenje ukratko, deformiranja jednostrano racionalizirane svakodnevice koja prizivaju potrebu za neim ekvivalentnim obuhvatajuoj snazi religije. 73

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

novi kult, kult konzumeristikog raja gdje nema prisile da se kinji zbog trivijalnih uitaka, osim izjedajueg bremena ispraznosti ivljenja. Frojdovski razvagano, ovjek i njegova zajednica, manje vi{e sretno de/sublimirana nagonskog podzemlja, eskiviraju da se vide prvi kao eksperiment prirode, druga kao izvedeni konstrukt, jer konstantno poturaju dijametralno suprotne slike, gdje se ovjek doivljava kao njena kulminacija, a dru{tvo kao optimalno rje{enje, pronaeni kraj povijesti. Blokiran, internaliziran ili melange tog dvoga, evo zgodne sintagme po naslovu Bloomove knjige, taj - Anxiety of Influence - od Pascalovog prodornog glasa ini da ovjekov ivot postaje komentar uz nerazumljivu i nedovr{enu pjesmu, kako e zabiljeiti Nabokov u Blijedoj vatri. Ni{ta se vi{e ne kae o valjanosti tog recenziranja niti o neprohodnosti stihova. Ni{ta ga ne prijei znai, da apologetski prione uz ilahiju ili kasidu. Ili utone u puzzle nepotpunosti hermetine i neprozirne poeme. Zapne nepovratno kao grafem grimase na refren kakvog bagatelnog {lagera. Prokrijumari kroz iglene u{ice uskome{ane povijesti u kompost njene anonimnosti. Ili, opet da se propne i prodere, ali bez novovalnog autoironijskog naboja: Ja sam teak ko konj, potom cijelom stazom, bulji naprijed, prav ko Lenjin, see levo i desno, gord {to je, mada sipljiv, ipak neosedlan. Privlanost i idiosinkratinost, naje{e u paketu, spram liberalne pozornice lei u totalnoj razvezanosti rijei i djela, zbilje i slika te zbilje, kao i krajnje neobavezujuim implikacijama njihovih povr{nih i vulgarnih, blistavih i neobinih, izvje{taenih i spontanih susreta. Preovlaujua, mesoderska hermeneutika podozrenja, koju je namrla postmoderna civilizacija, nije odnijela, nego odnosi pobjedu, u detalju i cjelini, pa gdje god da vrag drijemao, dok religija, politika, nauka i umjetnost, u svojim najboljim izdanjima, samo pothranjuju bezbrino haluciniranje kako je posrijedi Pirova. Hijerarhija korumpiranosti tano zna koliko {ta ko{ta: kad i u kojoj mjeri i za koga da lobira kod Boga, iznudi i privoli vlast da zamuri, da plasira kompenzacijske robe ili utjehu katarzinog za bilo kojeg zloestog i nesta{nog subjekta. iek e, u Tihim sugovornicima Lacana, evocirajui poglavlje o srazmjeri ovjekovih spoznajnih moi koje su mudro saobraene njegovom praktinom odreenju iz Kantove Kritike praktinog uma ovako rezimirati: Marionete simboliziraju bia nevine, drevne naravi: ona prirodno i graciozno odgovaraju na boansko navoenje, nasuprot obinim ljudima koji se stalno
74

Zenike sveske

moraju boriti sa svojom neiskorjenjivom sklono{u ka Zlu, {to je cijena koju moraju platiti za sloboduSvjesno mora nastojati da postigne gracilnost, i stoga je efekt njegova plesa afektacija prije nego gracioznost. Tu lei ovjekov paradoks: on niti je ivotinja potpuno uronjena u zemaljsko okruenje, niti aneoska marioneta koja graciozno lebdi zrakom, nego slobodno bie koje, upravo zbog te slobode, osjea nepodno{ljiv pritisak Da bi ouvale kvintesenciju privlanosti i ubjedljivosti religija, politika, znanost i umjetnost meusobno e se potkradati tepajui da je posrijedi pozajmljivanje, pogotovu kad sebi dobave opravdavajue cinino nadmene prefikse pseudo i quasi. Umjetnost tako njeguje neku vrst eshatolo{kog i teleolo{kog momenta, nauka depari sonost i atraktivnost, vjera zavodljivost i zanos ma{te dok se politika utjee mitskom, pa iako je, odavna jo{, Kolakowski upozorio na diletantsku pogubnost takvih poduhvata, sve etiri raunaju da rafinirano upredaju mree poput Barthesova la plaisir du texte, li{ena turobne hladnokrvnosti naunog i puritanizma ideolo{ke analitinosti, suhoparne funkcionalnosti i nedokuivosti te da ne zapadaju pri tom u opsjenarstvo dokoliarenja. Nijednoj navodno nije cilj da se zavr{i nego ispuni, radije vrhunac no kraj, natezanje napetosti a ne popu{tanje, bez zasienja u naslaivanju, ba{ onako kako je Jean Duvignaud vidio erotiku. Meutim, svi ti susreti obino svr{e u pornografski doslovnoj izmrcvarenosti strana koje razmjenjuju.6 Stoga je moda Bauman u pravu kad govori o dvije sorte korifeja intelektualnog djelovanja. U moderni je njihov in stremio univerzalno zakonodavnom, a u postmoderni partikularno eksplikativnointerpretativnom pri/inu. Pai ih opet utaboruje u disentologe i mandarine i to bez manihejskih neprekoraivih razdjelnica, a veoma muzikalnih inae za sve tonalitete konvertistva. Time je zajameno svakom trash incidentu ili ekscesu unutar komunikacijskog metea s lakoom da se doivi, zadobije i svetkuje kao religiozno iskustvo u vascijeloj ekumeni dezorijentiranosti. Navire sila pasti{a, bujica ludila makulature, erupcije ki-pobonosti, orgije new age pedagogije, mahnitanja tehno-protezama

Izuzev onda kad, makar i anonimna, subverzivnost ni po koju cijenu ne klone duhom kao u sluaju mostarskog grafita, s onu stranu benignih liskaluka, gdje stoji fasadno upeatljivo ispisano protiv sumanutosti etno-konfesionalnih podjela: kUraC, i gdje slovo U stilizirano kao potkova da namjesto zeje {ape usrei usta{tvom ozarene kaprice, dok je C stanjeno u obliku polumjeseca kojem je namaknuta pride zvjezdica da namiri fundamentalne budale, o istom tro{ku. 75

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Uistinu nije bez razloga Schmittova sentenca iz njegova djela Neutralite et neutralisation potegnuta u Uvodu u graanski rat. Jeste povijest stvaranja evropskih drava u stvari povijest neutralizacije konfesionalnih, dru{tvenih i inih kontrasta unutar drave. Istorija je to politikog pretvaranja takoer religije, nauke i umjetnosti u slu{kinje vladajue ideologije, svejedno koja bila na sceni i kolikog vijeka, prosvijeena, autoritarna ili zagovarala bijedu blagostanja. Domee se, ujedno, u Tiqqunu, kako neumorno teku nastojanja da se fikcionalno nametne kao oigledno. A taj pazar fikcije i fakcije koji razba{tinjuje ovjeka ljudskog, graanina graanskog, naveo je Nietzschea na blasfemini komentar kako je najvei postignuti napredak masa vjerski rat jer su rulje i gomile napokon navedene, poele s idejama postupati s po{tovanjem. Cinini sud izreen je 1882. godine. Na pomolu jo{ nema velikih klanica i manijaklnih ideja uvodnog odvikavanja od ivota i epilo{kog spitomljavanja na smrt koje e vitlati itavim populacijama upravo na tom evropskom tlu, kolijevci svakojakih nedono{adi, kao i pojedincima otpravljenim u agonalno necivilizacijsko tumaranje, da plutaju na pojasima amotinje naduvani vakumom jezivosti, poput Brochovih mjeseara u svijetu racionalno iracionalnog, gdje se kadro ne razlikovati dobro i zlo i gdje nema gre{nika, da najvi{e ako ima, ima {tetoina. Sloterdijkove tehnognostike, poglavare dogmi, tako revno zgaene nad kanibalskim obiajima drevnih zajednica, nije uope smetalo sudjelovanje u gomilanju le{eva niti su pak zarezivali mandate autentinih humanistikih znanosti sve dok (su) se barbarski pohodi isplate (isplatili) i toj perverziji licemjerje, izviralo ono iz religioznog ili artistikog zdenca, priskae u pomo omoguujui joj da se vi{e ne skriva i olak{avajui joj amortiziranje nemorala. Carl Schmittova neutralizacija barijera i njihovo okretanje u saveznice, pogotovo kad je po njihovu obrazovanju prekoraila granice drava kroz transnacionalne korporacije poivala je i narastala na famoznu kvascu kapitalu, toj Arihimedovoj taki oko koje se vrti svijet, a iji je centar svugdje a krunica nigdje. Pred njim su padali i padaju svi bedemi ljudskog i boanskog prava a nekmoli nee potkopati dijanoetske vrline i ismijati statino blje{tavilo zvijezda kategorikog imperativa. Superbia ili kraljica poroka oboava luksuz a spram ethosa se odnosi kao Jean Paulovi raspu{teni kafanski gosti gdje svako svakog nagovara da porui a ne tro{i se niti prebijena para. Zato je za konzumeristiki maraton nadlean interes, goli interes koji moe i rauna na svoje robustno debilne fanove kao i na njihove miljenike iste korpulencije. I moda je Sloterdijk
76

Zenike sveske

u pravu apropo gospodarenja i neprijateljstva: Ko zna za vraga u sebi, taj vi{e ne treba vanjskih partnera po pakosti. A odatle je korak do egzistencijalistike oklevetane parole: Pakao, to su drugi! Drugim rijeima za poroke, vi{e i prije no za vrline, jedni su licencirani dok za druge oni znae tabu i prokletstvo na svim frontovima interpersonalnog. Nije onda ni udo {to je jo{ Hlderlin u Hyperionu viao samo zanatlije ali ne i ljude, mislioce ali ne i ljude, sve{tenike ali ne i ljude, gospodare, sluge, mlade i starije ali ne i ljude Oznake i svojstva bez ovjeka.7 A danas, bolnije no ikad, proima proroanski iskaz Ortege y Gasseta: Biti lijevo ili desno, to znai izabrati jedan od nebrojenih naina koji se pruaju ovjeku da bude imbecil, odista, oba su naina oblici moralne paraplegije. A ko bi uope bio po{teen ili imun ak na najezdu kentaurskog variranja cirkuzanerstva preko bogomoljca i fanatika, mistiara i virtuoza, scijentologa i egzibicioniste, pajaca i futurologa. Mistino jedinstvo pomije{anih oaranosti i straha pred prirodnim fenomenima kao {to su lavina, erupcija vulkana, tornado, u Kantovoj Kritici moi suenja, preciznije u poglavlju Analitike sublimnog, prevedenim na polje etinog kroz osjeanja bespomonosti i poriva za zaklonom, a govorei o dijalektikom vertigu bojazni i utoi{ta i rizicima i kodeksima upravljanja u nestalnom svijetu, Paolo Virno e izvesti gorko istanan zakljuak: Dok relativne opasnosti imaju ime i prezime, apsolutna opasnost nema niti jasno lice niti jednoznaan sadraj. Totalitarni reimi unaprijedili su tu razliku dotle da su svoje podanike, a {to je najvi{i stepen perfidnosti, dotjerali u stanje da interioriziraju

Sve one o{inute travestiranim dosegom Musilova romana, sve one koji nikad ne napuste poslovinu nevolju golu najbolju {kolu ili, prije e to biti, ona njih nipo{to ne ostavi na cjedilu, smije{i se mogunost skakutanja kroz ivot na Tertulijanovoj opruzi likovanja na Stra{nom sudu kad svijet posijedi od starosti i sve se sravni uivae, kako je nesumnjivo obeano, u stra{nim prizorima sa slavnim crkvenjakom, gdje okupljene sluge grijeha - vladari, filozofi, pjesnici, bigoti stenju i zapomau u nezamislivim mukama, potap{ani, okuraeni i utje{eni drugim uiteljem, Tomom Akvinskim, kako im je ta prilika i pruena da bi im blaenstvo bilo slae. Une promesse de bonheur - Bolje i{ta nego ni{ta! - afrodizijak sve etiri demagogije, a ne iskljuivi posjed religijskog uenja, taj bole{ljivi refren najdugovjenije lai, u asovima kad Iksionov toak miruje, odmetnuo se u {lager svakodnevice. Nije sve ipak u domenu ludih mamaca tipa ne lip{i magare dok trava ne naraste. Nije sve svedeno na obeanja po smaku svijeta ne{to se ve obistinilo. Tako e pajac konformizma kudikamo slasnije uivati u zakusci pred LCD-ekranom ako zuri u ugandskog siromaha, osakaenog ribara na Nilu koji se, da bi prehranio porodicu stavio na jelovnik krokodilima. A tek ne{to nizvodno, u Etiopiji, ostanimo na raftingu po brzacima apsurda koji oduzimaju dah, mantra tehnoRipley registrujui kako je posljednji model Nokiina mobitela lokalnom mje{taninu, koga je na spavanju dopola progutao piton, omoguio spasonosni poziv. 77

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

morbidnost. Svi sve uhode i svako je potencijalni uljez i izdajnik sistema, a policije i sigurnosne slube su tu tek da nadziru besprijekorno funkcionalan haos. Slinu operaciju, s manje ili vi{e uspjeha, otvorenije ili prikrivenije, kako u tzv. slobodnom svijetu tako i na njegovim periferijama - zonama tame, provodi i kapital kad dojuera{njeg pouzdanika preobrazi preko noi u bankrotiranog oajnika ili beskunika, bolesnika u mrtvaca, siromaha u kostur, imigranta u kriminalca, dioniara u samoubicu, serijskog ubicu u filmskog scenarista, enu u porno-glumicu ili prostitutku, javno nevidljivu rekvizitu kuhinje i stroj za reprodukciju, djecu u seksualno roblje, stranca i drugaijeg u nepoeljnog i neprijatelja Postkapitalistika epoha, prosto, {to ne unajmi ona podjarmi, {to ne mobilizira, otpi{e. Dru{tvo spektakla na udovi{an i nepredvidiv nain fuzionira mo i znanje i u tim rekonfiguracijama vladanja i vaenja sve etiri kodificirane, strogo ili blago, intelektualnosti ( religija, poltika, nauka, umjetnost) vide svoje {anse, ne uvijek i blamae i fijaska. Banketi mediokritetstva zazivaju a/loginom neumitno{u etike bankrote. Hibridizacija ideja i slui tomu uglavnom da se tako zadobijeni surogati lak{e probave. Relaksiranje krui plitkom dekadencijom ili izbija kroz cinizam i sjetu. Cinizam ubrizgava dozirani otrov i homeopatski, reklo bi se, prokrvljuje pobunu bez smisla, naiskap osiguravajui imunitet na sve naplavine perfektnog svijeta razdrobljenih i razgraenih vrijednosti, galgen-humorom bilda razoarenja dvostruko odbijajui i ekstatinost ethosa i depresivno ti{tee nepravinosti. Strujanje melanholinog eskapizma ini slinu stvar hladei neuralgina vori{ta i izvori{ta tjeskobe, smanjuje obrtaje strepnje takorei na podno{ljivo otklizavanje u ni{tavilo nastojei da na licu bergmanovskog kosca smrti zatitra blagi smije{ak kao na faci dobronamjerna inkasatora koji odgaa naplatu. I svi srodni manevri i eskivae sapletene subverzije zao{trenih dihotomija jednako napajaju raspusnost dolce vitae kao i uzvi{enost vita active. Uaurena, ukroena, okrnjena ili u{kopljena institucionalnim okvirima podruja mi{ljenja i djelovanja kalemljenjem nalaze svoju perspektivu: religija sekularizacijom, nauka sakralizacijom, politika pak na svoje dolazi unosnom zabavom, dok se umjetnost ne trepnuv{i lano zaklinje i obeava. Crkva, do sri zahvaena i zaraena tri{nim mehanizmima, poprilino paklenim, hodoasnikim turizmom, medijima i tehnologijom, za koje su privatno i javno spojene none posude, servisno, reaktualizirajui i rehabilitirajui jezuitsku benevolentnost, se vje{to sna{la na brisanom prostoru izmeu onog
78

Zenike sveske

uobraeno nepopustljivog Ja i ilavo konvencionaliziranog Se, kartezijanskog cogita i hajdegerijanskog Man, pa, znajui jako dobro, da smrtni grijesi nisu izljeivi progla{ava ih politikim nekorektnostima, oprostivim prestupima i sitnim ispadima, djetinjim bolestima, a same boije zapovjedi8 okree u preporuke. Skoro da stare zabrane u divljem konzumeristikom pejzau nimalo dobrodo{le ne suzbija, ne prokazuje, a kamoli da ih iskorjenjuje, nego, naprotiv, zatiui preusmjerava ublaavajui im ionako sumnjive uinke. Tu nataloenu povijesnu diskreditiranost poznavao je Kraus nakon prve po{asti svjetskih razmjera te e u Fackelu na zimu 1920. ovako zaludu zazvanim imenom prokleti: Neka nas Bog uvada ovaj olo{, koji se u drskosti jo{ koleba, ne postane jo{ drskiji; da dru{tvo iskljuivo ovla{tenih za uivanje, koje vjeruje da njemu potinjeno ovjeanstvo ima dovoljno ljubavi ako od njega dobije sifilis, bar na poinak ode s morom! Da ga makar proe volja da svojim rtvama propovjeda moral i da na njihov raun zbija viceve! U meuvremenu, u brojnim, od kojih neki jo{ tinjaju, okr{ajima i sno{ajima svetog i profanog, izranjavana i zavedena interdiskurzivnost dozvala se pameti i totalno prilagodila oekivanjima drugaije dru{tvene akustike i rezonancije. I bilo bi vi{e no krasno da Bog, ako je ve medijske arobnjake, a s njima skupa i itav soj posrednika izmeu istine i lai, stvarnog i proklamiranog, izuzeo od patnje o kojoj su tako ponosno razgalamljeni da ih je istim nedvosmislenim potezom i obe{tetio zavi{u prema zadovoljstvima koje propagiraju. Time bi se nakaze promolile i ukazale u punom sjaju okraalih kostima ta{tine. Nesretno razdvojenim sijamcima, moralu i kriminalu, politika je, uz blagoslov i nerijetku asistenciju vjere, taj impresario koji upriliuje nove eznutljive susrete i tajne spojeve. Motivirana uvijek onim s im se pravnika struka odvratno luksuzno autoreferentno sprda: ovjek je nevin sve dok se ne dokae da nema para. U tom klubu, zatvorena tipa, laboratoriju bezonosti, nauka i umjetnost poa{ene su statusom promatraa. Aficirane dopalim ulogama prionule su na zadau eterina premo{avanja raspukla ambisa izmeu sklonosti i obaveza,
8

Vrlo putokazno dijalektiko poniranje, bez opasnosti od baro bolesti, u Zakon i njegovo kr{enje daje iek u petom dijelu Brunhildin in pomenutih Tihih sugovornika Lacana oivljavajui humoresku Weekly World Newsa iz 2006. o tobonjem arheolo{kom otkriu dodadatnih deset zapovjesti i sedam upozorenja, a koje je vjerski establi{ment bio zata{kao jer je, gle vraga, Bog izabrao stranu u politikim obraunima. iek raskrinkava povrh ironine zadovolj{tine hermeneutiku ideologema dvostrukih standarda krivotvorenja autoriteta i slobode odakle god ona bila reaktualizirano kanalizirana i dotjecala obinom smrtniku kao adut, alibi, ili corpus delicti. 79

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

prava i izopaenja, navada i dunosti. Hiperprodukcija ponienja, zastranjenja, kvarnosti, posrtanja, bijede ovjeka podvrgnuta globalizacijskim trendovima, nudi izobilje materijala kako istraivakom nervu jedne, tako i otkupljujuem sondiranju druge istog tog dvono{ca. I moda dana{njeg homo sacera u poodmaklom stadiju racionalizacije egoizma daleko vi{e podilaze srsi od runo podmetnuta izbora da ne zna i sumnja {to da vi{e ali: ispravnu ili krivu primjenu zakona, nego {to je ta identina nedoumica mazohistiki grizla Krausova bekog savremenika. Naravno da naizgled skladnu i uhodanu procesiju zapuenu kapijama vjene radosti mue krvolona gloenja o nadlenosti, kompenzaciji, brizi, odgovornosti prema adeptima i epigonima nestabilnih saveza i idiosinkratinih razlaza vjere, znanja, upravljanja i razbibrige. Po Nabokovu, p.e., po cijenu i da bude strijeljan svaki i najbezazleniji flert umjetnosti s politikom dezavuira je na razinu bljutavog ideolo{kog bofla, dok Orwell misli dijametralno suprotno, za njega sve li{eno poltike motiviranosti truli u interioriziranju povijesti be{a{a, u blaziranom blefiranju hermetinosti. Ono {to je Octavio Paz prorekao za kaleidoskop otpadni{tva, etnonacionalnim kultovima forsiranog treeg svijeta, naime, da tamo hara/i Kaligula s hiljadu lica i pod razliitim atributima i egidama vrijedi i za, mutnim i raspojasanim progresom, izvje{taeno upristojene sfere tranzicionih zemalja, na ekanju, u sjeni, da preu kapitalistiki Rubikon9, a posebno to stoji za nadimajue balkanske mjehure etnokonfesionalnog koje ciljano vrbuju antikvarno9

Po tresku Berlinskog zida Herald Tribune objavio je satirinu radosnu vijest karikaturu koja prikazuje dvojicu debelju{kastih bankara kako likuju viui nad ulinim beskunikom: Pobijedili smo! Po koju cijenu, poentira Bruckner: Pomuu igrica na internetu lako je doznati koliko bi stoljea trebao ivjeti radnik na minimalcu da bi dosegao jednogodi{nje prihode najimunijih. Jo{ e taj umjetnik mogueg, osioni prevrtljivac par excellence, odaniji klauneriji nego kozeriji, koji je u stanju apsorbirati i kooptirati najmraniju ostav{tinu i kome je obnovljena registracija agnostika za drmusanje po vrletima neizvjesnosti, slavodobitno ovako rezonirati: Nema toga na kugli zemaljskoj ko nee poeljeti komad Lenjinova uha s oborena spomenika ili kamen Berlinskog zida, dok bi se te{ko prona{ao kreten kome bi se prohtjelo za suvenir dograbiti pare betona ernobilskog ili Fuku{imina reaktora. No, ni, u dlaku istih karakternih gabarita, prozvana pristalica usreivaa svijeta nee ostati duna: Tano, nema spora, meutim, niti jedan sidom naoruan dentlmen, bez obzira kojom putnikom klasom letio, nee oteti avion i zabiti se u trgovaki centar, ali, nema mjesta naivi, hoe zato, bez oklijevanja, neki va{ dojuera{nji saveznik, lud ko struja, taliban.. Vulgarna przniarenja, pod/voena pomodnim mu{iavostima, bila male ili velike nude, zadrijemaju, prije ili kasnije, u potro{nim etiketama kao kod one dvije narogu{ene cjepidlake iz vica koje se sretnu u klancu i zaspu uvredama: Fa{isto! - Staljinisto!; Fundamentalisto! - Kapitalisto!; Teroristo! - Rasisto! dok ih ne nadjaa egalitarni eho: isto, isto, istoTo {to se laserom ne skida niti uklanja te{ka dioptrija zatucanosti nimalo ne uzbuuje ovisnike o njoj, isto onako kao {to ni nagovori i apeli ne odvraaju razvratne siledije uiteljice ivota - historije od njihovih bahatih i brutalnih nakana. 80

Zenike sveske

monumentalnu historiografiju i mitovima hipnotiziranu umjetnost.10 Ki{ e, izmeu ostalih, ovako gorko u autopoetikim zapisima, silom ili milom ventrilok, svejedno, pozajmiti glas snishodljivosti evropocentrinom esteti da se narcizmom malih razlika estito samoskrivljeno ogledamo: I ko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalistikim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako razliitim (kau), u svim tim religijama i regijama!Jer mi sami nismo odoleli isku{enju da eksportujemo u svet na{e male (ili velike, ba{ me briga) probleme nacionalizma i {ovinizma, da objavljujemo na sva zvona celom svetu panja, to je vrlo vano, gospoe i gospodo, to se ne sme nikako pobrkati, ima nas katolika i ima nas pravoslavnih, i muslimana, a naravno i poneki Jevrej (nikako zaboraviti!) i eto nas u srcu na{ih porodinih kavgi Savjest moda jeste nabijena naponom, ali samo za samosvijest koja jeguljasto zadaje udare kad se nastoji uhvatiti za rije, za in jo{ prije. Zato je i posveena koreografiranju plesa po jajima, i ivcima takoer, nerijetko zanijemjelo smrzla, skoena na o{trici svog egoistina izbora. Iako ne trpi i nerado igra odavna podvaljenu ulogu Buridanova magareta, neodluno zbunjena izmeu blagodeti svijeta vrlo relativiziranih bipolarnosti, svijeta u kojem su se raspale trajnije vjerodostojnosti velikih narativa, neista savjest, ukoliko je takvo {to jo{ uop{te u opticaju, onda je u postmodernoj svijesti prona{la praonicu sumnjivih steevina. Odatle bizarne potjere za pragmatinim kompasima, otud i nagodbe sa i vr{ljanja po adaptiranim disciplinama znanja kao moi, kao aproksimativnog oslonca. Poperikanci, vi{e no zgodno vremenom stasali i vokacijski urasli u termin poperi cani, denuncirali su kroz povijest spekulativnu filozofijsku struju kao urotniku protiv slobode, meutim, decizionistika simplifikacija aneminog common sense i, paradoksalno, povjerenja u njega, u zadanim proceduralnim granicama, zapetljala se u sopstvenim rje{enjima. Baron Minhauzen je promijenio stranu i argumentacione igre bez granica ukoraie u igrarije nagaanja i pobijanja. Nietzscheova prosudba kako istini ne prijeti toliko la koliko uvjerenje, i ija opasnost proporcionalno raste s njegovom nepokolebljivo{u, spokojno uvire u drugu, uvenu apoteozu umjetnosti tvorca Zarathustre: imamo umjetnost da ne bismo pocrkali od uasavajue istine. Sapienti sat, rijeima samog rodonaelnika
10

Da ne bi skapao od pusta gnjeva koje su prouzroili bestijalni vjersko-politiki bastardi bosanski anonimni kinik se iv zazidao u muni sarkazam koji zbori: Kad ljudi priaju kao ivotinje imamo basnu, ali kad ivotinje priaju kao ljudi imamo Bosnu. 81

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kritikog racionalizma iz Objective Knowledge, po{to rezolutno odbije da se razumijevanje proglasi odlikom samo dru{tvenih znanosti: Uostalom, nauka je grana knjievnosti; a baviti se znano{u je ljudska djelatnost poput gradnje katedrale.11 Kako se nerje{ivo moe biti zarobljen izmeu jeste i treba, teorije i prakse, impetusa normirane humanosti i granitno neposlu{ne zbilje, kao da daje rehabilitirajui {arm investiranjima religije, poltike, znanosti i umjetnosti u taj meuprostor. Ponajprije zbog ljudske slabosti/sklonosti, kako se uzme, herostratskog poriva da se na licu drugog i razliitog, a koje bi, ne samo po Levinasu, valjalo da omeuju na{u slobodu, osvetoljubivo trae i nanose crte Doriana Graya. Ako se prema djeci odnosi onako kako e u replici filma Monsieur Lazhar Phillipea Falardeaua izrei jedan od rezigniranih protagonista kao prema radioaktivnom otpadu, {to onda oekivati od infantilizirano okrutnog svijeta odraslih kojem su ova povjerena, no ne, nipo{to za odgoj, nego iskljuivo za pouku. Stoga je poprilino neuputno, prenaivna predaja ak, religiju i nauku gurati u gornje spratove civilizacijskog zdanja, dok bi suteren bio prepu{ten politici i umjetnosti. Po ne{to preinaenom Bubneru, apropo Apela i Habermasa, pred prvim dvjema pucali bi horizonti saznavanja i razumijevanja koji nimalo ne bi vodili rauna o nosivosti itave graevine, dok bi druge dvije frustrirano zapele i zapinjale, iznova zaglibljene u bezizlazno zamr{enim konkretnim sadrajima hermeneutiki vrlo skuenog boravi{ta. Iako ga je u Vom Nachteil geboren zu sein (O neprilici da se bude roen) Cioran rezervirao za pisca, dranje, koje se vodi time kako je sasvim zatupljujue prihvatiti doktrinu, vjeru ili sustav (bilo koje, dodajmo), te kako pri tome ivjeti u opreci s idejama na koje se poziva, zapravo donosi tek niz neugodnosti i posramljenosti. Ali, naoko paradoksalno, uprkos svemu, kao jedine autentine
11

Svim smjernim patuljcima u Kantovoj sjeni koji su prionuli uljati koljena u Hramu nauke ugodno e biti poslu{ati Georga Steinera: {to je u ovom trenutku ono {to na Cambridgeu, pod imenom Graal neobina posudba za znastvenike definira tri obzora znanosti? Na prvom mjestu, teorija Svega, od poetka vremena i svijetaDrugo, stvaranje organskog ivota u laboratoriji, in vitro. I tree, ono {to me najvi{e pla{i, neurokemija jastva, svijesti... U Edinbourghu, u laboratoriju za prouavanje pamenja, ve se pria o implantiranju nekoga gotovoga sjeanja oboljelima od Alzheimera ili senilnosti. ovjek tu ne zna bi li se razveselio ili zgrozio. Nema aspekta na{e egzistencije kojeg se ne dotiu te domene istraivanja. 82

Zenike sveske

preduslove intelektualnog ivljenja i djelovanja, ta i takva dranja, ipak, u lebdeoj neizvjesnosti nedvojbena, kao istodobno, koliko nezavidna, toliko su i neotuiva, prava i mogunosti koja pri/padaju svima. Otuda se ni vjera ni nauka, kao ni politika niti umjetnost, ne daju pocijepati u nepomirljive tabore, ali ni ceremonijalnim skladom zakititi kao svati koji bi kumovali vjenanju znanja i vjere. O izjedenom ili, bar priznajmo, estito naetom, smokvinu listu izvjesnosti kojom se prikriva egzistencijalno-metafizika golotinja, laju sva ona silna groteskna uda u koja se vremenom odronio uveni Tertulijanov usklik credo quia absurdum. Nestalo je i ljupkosti s Niels Bohrove anegdotalne potkovice12 koju je slavni fiziar prikucao na svoja vrata kao nimalo {tetne iracionalne za{tite protiv uroka, jer i kad se ne vjeruje, vele da djeluje, i jer odavna Wienerov augustinovski avo, {lampavo nemaliciozno prisutan tu i tamo u svijetu, i dijametralno suprotan mefistofelevskom simboliziranju zla, skoro pa svakog ovjeka posthistorijskog doba premoi bio i cyber tehnologije, potkiva mizerno kompenzirajuim izumima. Po istranim maratonima za privienjima sree umjesto slavljenikog vijenca namie se oma uzaludnosti oko vrata. Historijski do tromosti ugojena odstranjivanjem sumnje religija je hvatajui korak s podivljalim scijentistikim racionalizmom dogurala do jeftine mistike i isprazne ritualnosti. S druge pak strane, znanost je uspjela demago{ki uveliko ba{tinei Pandorinu ostav{tinu nadu obeati, ni manje ni vi{e, raj na zemlji. Kako god, uglavnom tiho invazivno evoluirale u impotentne satire, religija i znanost jednako svojim otpadnicima kao i privrenicima nude raskala{ni peting s namrlim blagodetima, ali samo na ranju opojnog cinizma ala Cioran: roenjem se gubi tano onoliko koliko i smru, naime sve. Meutim, unutar ovog ezoterinog pasijansa nema ni{ta trajno, odrivo, jer mu spokojstvo kvari i naru{ava i najsiu{nija goropad obina muha, a nekmoli kakva druga primisao prijetnje koja bi se nadvila nad njim. Cijena tog lakonskog komfora oduvijek jest ekstraktiranje, progon slutnje nesree i naziranja bijede i za tu galantnost treba imati stomak, u stvarnosti nerijetko onobraz, koji vari opanke i duboki dep igola civilizacijskih rasipnica.
12

Patolo{koj konfuziji koja proima ljudski um u centru marketin{kog Babilona svjetonazora i vjerovanja Etienne Bariller u knjizi Protiv novog opskurantizma otvoreno se ruga: Zlu ne trebalo, suvremeni ovjek daje izgraditi svoju kuu u povoljnom magnetskom okruenju, te nastoji da mu krevet bude tako okrenutZlu ne trebalo, ako je dravnik, savjetuje se s astrolozima i medijima. Ako je naunik, rado meditira u Kordobi o tau fizike; vjeruje u astralna tijela i metempsihozu. Ako je golman, krianjem otklanja strepnju as pred izvoenje penala (kurzivi N. S.) 83

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Stazama tobonje i hinjene krljavosti refleksije i ekstaze, koja se klati proklinjui i slavei u isti as svoju ne/mo, zalazi se u polja eksperimentiranja fakcijom, ovjekom kao igrakom, {to krasi politiku i fikcijom, igrom kao takvom i kao njegovim najuzvi{enijim stadijem, a {to opet do/pada (na) umjetnost. Politika rauna na lakomislenost zdravog razuma, a umjetnost na bijeg od njega u sferu ulnog. Razba{tinjen digniteta i sveden na status biraa ovjek biva {iban da jezdi na liberalnim utvarama odluivanja izmeu dva mandata, dodu{e, u kojima, prdecajui se patosom u graanskoj neposlu{nosti, aktivizmu ili {trajku, katkad moe da iskami pokoji minoran opoziv, kakav mr{av ustupak ili Pirov trijumf. A kad je majdan povjerenja iscrpljen okree se konzumeristikim surogatima zadovoljstva koja liferuje do kraja tri{nim zakonitostima trivijalizirani i komercijalizirni artizam u kojem vi{e ne prebiva nikakva etina vjerodostojnost, i obratno vjerodostojna etinost. Da bi se uivalo bez grie savjesti iz stvari mora i{iliti svaka sadrajna primjesa nerelaksirajueg smisla ili barem one biti efektno upakovane tako da djeluju kao laksativne katarzinosti. Neprijatelji otvorenih dru{tava, bilo autoritarni poput sjevernokorejskog ili kubanskog, bilo teokratski kao iranski ili perverzno ideologijski kombinirani s kapitalom poput kineskog privrednog monstruma ili pak, avatari totalitarizma na dah poput avanturistikih i razbojnikih satrapsko-despotskih reimskih klika crnog kontinenta i Latinske Amerike, tu su nadohvat, medijskim voluntaristikim senzacionalizmom transponirane, tek da apostrofiraju ionako nadmoni i sugestivni mizanscen demokratskog vrlog novog svijeta. ak to isto neintendirano ine i tragino utemeljene disidentske politike i art-subverzije jednog svijeta akomodirane i amortizirane nju{kajuom znatieljom drugog. I vrhunska umjetnost i dobronamjerna politika, skupa s bezimenom masom koju reprezentira i koja se u njih uzda i ulijeva, snosi odgovornost, ali odbacuje krivicu za dominirajui karikaturalni hedonizam kome se ili bezrezervno pripada ili iz prikrajka zavidi i nedvosmisleno tei. Rijeima Hansa Jonasa, post-ovjek, do sri aficiran tehno-dostignuima, ili se lakovjerno omamljen i zaveden pridruio ili s potisnutom, ali lo{e prikrivenom, zavi{u vreba {ansu za to: frivolnoj i veseloj gozbi nekoliko posljednjih industrijskih stoljea. Sa zaprepa{tenjem ukazuje se neoliberalna eshatologija ili holistika, svejedno, u sarkazmu o demokraciji koji je izrekao kao smrtnu presudu bez mogunosti pomilovanja Robert Calasso: pro{iriti na svakoga povlasticu pristupa stvarima koje vi{e ne postoje.
84

Zenike sveske

Ukoliko je jo{ valjana Benjaminova sentenca kako je postojbina onih koji oklijevaju lavirint, onda je svakako valja i dopuniti, po{to je ovjeanstvo u meuvremenu sazrelo i likujui razdjevieno iza{lo iz samoskrivljene maloljetnosti, time da su i njihovi kontrahenti, svi oni neustra{ivi takoer po{teno nagraeni: ili umobolnicom ili grobnicom, a u sluajevima happy enda kunim pritvorom. I mada je opasno proizvoljno, pa samim time i nepravedno, po nagla{eno razliitim regijama i podnebljima savremenih civilizacija detektirati komplementarnosti ili interferencije pesimizma i optimizma, ipak se neishitreno daju potraiti op{te karakrakteristike. Tako svi oni, zakonita djeca ili kopilad prosvjetiteljstva, po{teeni, gore pomenute, lane brobe titana, ili oni, bordeliziranih glava, koji se pak vajkaju tim izuzeem, veinom se dre skuta ekspanzivno devalvirane religije ili su pervertiranom politikom vueni za nos do tog varljivo stabilnog statusa represivne tolerancije. Ili su, nasamareni derivatima i patentima nauke, znaajno priblieni sokratovskom pragu samospoznaje: znaju da ni{ta ne znaju. Naravno da pri tome ne treba smetnuti da i duhovne kuhinje poznaju nijanse prijesno i kuhano, otupjela i rafinirana nepca. Ili su opet, namagareni umjetnikim tvorevinama, inae fino obe{teenim jo{ finijom paricom, a koja se {egae, kako autoironijski s vlastitom, tako i s njihovom pozicijom marioneta sopstvenih elja i strasti, afiniteta i ovisnosti Izazovni put od Mamona ka Bogu velik je i privlaan kao i sijaset isku{enja u obrnutom smjeru, ba{ kao {to i zaklinjanja na razum, vrsta ili prijetvorna, ne li{avaju i ne istiskuju dobrovoljne predaje zadovoljstvima, bilo plitkim ili uzvi{enim.13

13

O tom saltu mortale post/modernog Cogita i koncesionarski za i po Njega nemislivog Foucault je decidan bez obzira o kojoj razini rijei i stvari se radilo: Za modernu misao nema mogunog morala, jer od XIX vijeka misao je iza{la iz same sebe i iz svog vlastitog bia, ona vi{e nije teorija. im ona misli, ona vrijea ili pomiruje, pribliava ili udaljuje, razbija, povezuje i ponovno vee; ona ne moe a da ne oslobaa ili podjarmljuje. I prije nego {to propi{e, prije nego {to skicira budunost i kae {to treba da se radi, prije ak nego {to i ohrabri ili pozove na uzbunu, misao u korjenu svog postojanja, od svoje najranije forme, jeste akcija akt izloen opasnostima. Sade, Nietzsche, Artaud i Bataille znali su to za sve one koji su htjeli da preu preko toga; sigurno je da su to znali i Hegel i Marx i Freud. Moe li se rei da to ne znaju, u svojoj ni{tavnosti, oni koji tvrde da nema filozofije bez politike opcije, da je svaka misao progresivna ili reakcionarna? 85