Dvije glose*

Nadeda ainovi

Vjerovanje edno od pitanja {to ga se upuuje nama ateistima jest: pa zar se namjeravate odrei svega onoga u kulturi {to je nastalo u vjeri i po nalogu vjernika? Oni obrazovani (i stariji) vjernici pozvat e se na T.S.Eliota i njegov stav da ne moe biti kulture bez religije. Oito je i nema potrebe nijekati da su religije isprepletene s kulturom odnosno kulturama. William James u svojoj je Raznolikosti religioznoga iskustva 1902.predloio sljedei pristup: fenomene vjerskih iskustava valja promatrati kao dio cijeloga ljudskoga iskustva. Ono {to je presudno je uinak njihovog specifinoga sadraja u sklopu konkretnoga ivota. Religiozno iskustvo moe se uklapati u osjeaje i razmi{ljanja, a moe doi i do oitoga neuklapanja. Charles Taylor, koji stotinjak godina kasnije komentira Jamesa smatra da je danas procjena vjere sa stajali{ta osobnoga iskustva jo{ istaknutija. Razlikovanje izmeu prihvaanja pripadnosti nekoj organiziranoj religiji i osobnoga doivljaja odavno je zapaeno. Kao i razlikovanje takozvanoga oceanskoga osjeaja povezanosti s transcendentnim i povjerenja u pripadnost nekoj zajednici oslonjenog na ponavljanje rituala. Neka vjerska uvjerenja, npr. katoliko, istiu vi{e-manje da izvan Crkve, po{tovanja njezinih propisa i pravila
*
1

Ovi su ulomci preraena varijanta razmi{ljanja iz moje upravo objavljene knjige Kultura i civilizacija, kolska knjiga, Zagreb 2012 Charles Taylor, Varieties of Religion Today,Harvard UP, Camdridge Ma.,2002

60

Zenike sveske

zajednice, nema spasa, a u nekima je jae istaknut vjernikov izravan odnos s Bogom. To {to danas veina vjernika pripada nekoj monoteistikoj religiji oito ne znai veliki stupanj suglasnosti: iako to ne znai valjanost zloglasne Huntingtonove teze o neizbjenom sukobu civilizacija koje su kod njega bitno odreene vjerskom pripadno{u. No da vjere imaju simboliku uinkovitost koju je mogue mobilizirati ne moe se previdjeti. Argument da se u vjerskim sukobima uvijek zapravo radi o neem drugome, naime o sukobima interesa, previ{e je jednostavan. A nije se dokazalo ni oekivanje Adama Smitha da e upravo trgovina dokinuti vjerske sukobe svojim pozitivnim uinkom zajednikog interesa zbog kojih nestaje nesno{ljivost. Najbolja razja{njenja dobivamo iz kombinacije znanja o davnim iskustvima i onim nama suvremenima. Podnaslov knjige Paula Veynea Jesu li Grci vjerovali 2 svojim mitovima glasi da je rije o eseju o konstitutivnoj imaginaciji , a odgovor na naslovno pitanje ukratko glasi: i jesu i nisu. Mitovi su ulazili u grku predodbu o istinitosti na najrazliitije naine, pa su postajali i predmet korekcije i kritike, a da ih se nije odbacilo. Pitanje pak kako se vjeruje umjesto pitanja {to se postavlja 3 Robert Pfaller u svojoj knjizi Iluzije onih drugih. Strukturu vjerovanja istrauje na primjerima diskretne magije svakida{njeg ivota, praznovjerja. Pokazuje primjere podno{enja proturjenih ili barem ambivalentnih stavova u razradi tehnika sree. ini se da je strategija kombiniranja istinosnih kriterija uvijek prisutna, dapae, da se ona osnauje prisutno{u znanosti u nekom dru{tvu. Vjerovanje ili nevjerovanje ne ovisi o prihvaanju znanstvenih shvaanja nego o mogunosti integriranja razliitih kriterija u iskustvenoj dimenziji: patnja u svijetu moe postati predmet teodiceje, ali u pravilu se s time izlazi na kraj osobno. Kolektivna pripadnost i kolektivni identitet zasnovan na vjeri unose nevjerske elemente i iskustvene kriterije. U uem smislu kulturnih iskustava djelatna je i opreka svetoga i profanoga: profani kult ljepote koji spominje Benjamin samo je jedan od poznatijih aspekata. Osnovni mehanizmi funkcioniranja svetoga i vjerskoga se razlikuju: osnovno u
2 3

P.Veyne, Les Grecs ont-ils cru a leurs mythes, Seuil, Pariz 1983 R.Pfaller, Die Illusionen der Anderen, Suhrkamp , Frankfurt a.M.,2001 61

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vezi sa svetim je da ga valja obraniti od transgresije. Sveto se danas naje{e i spominje u vidu pitanja Zar ni{ta nije sveto. To je i naslov zbornika {to ga je 4 uredio Ben Rogers , a okuplja niz stavova o stvarima koje smatramo izuzetnima, neusporedivima, jedinstvenima, takvima da izlaze iz podruja kalkulacija, a o mnogima se ateisti, agnostici i vjernici bez daljnjega slau. Razlike, dakako ostaju. Svi dijele uvjerenje da je ljudski ivot svet: ali kada dolazi do krajnje instancije opravdavanja razliitih aspekata moe se pojaviti i vi{e dobro. Zapravo kao zajedniko ostaje da je npr. uni{tavanje kulturnih dostignua istinsko svetogre Rad na mitu Iako se ne moe rei da je rad Hansa Blumenberga u na{oj regiji posve nepoznat opet ne predstavlja svima poznatog filozofa i povjesniara ideja. Uostalom, svi ga poznaju samo na njemakom govornom podruju gdje je nedavno postao ak i junakom neobinoga romana. No to i nije predmet ove 5 glose u kojoj smo posudili naslov jedne od njegovih najpoznatijih knjiga i njezinu osnovnu pretpostavku o kontinuitetu u ljudskom osmi{ljavanju svijeta. Blumenberg govori o takozvanom apsolutizmu zbilje s kojim moramo izai na kraj. Mit je funkcionalno shvaen kao pria koja povezuje iskustvo u svijetu, zajednici, ivotu. Opet se jednom istie kako nema jednostavnoga prijelaza od mita prema logosu, prema logikom, znanstvenom mi{ljenju. Claude Levi-Strauss istie kako je i mit teorijski model svijeta kojemu je uloga uvesti red. Tom opem stavu valja dodati i onaj suvremeni prema kojemu su mitovi ideolo{ka stajali{ta koja uspijevaju prikriti svoje porijeklo. Danas rijetko tko zastupa jednostavnu shemu razlikovanja znanstvenih i predznanstvenih slika svijeta u kojoj znanost stavlja izvan snage sve {to joj proturjei. Pritom ne zagovaram protumoderno {tovanje mitova, traenje oslonca u mitolikim svjetonazorskim tvorbama. Time se nimalo ne pomae u kritici onoga {to bismo mogli nazvati dogmatskim racionalizmom. Ima mitolikosti u teorijskoj djelatnosti koja donekle nastaje iz kritike namjere. Postoji, npr.,
4 5

Is Nothing Sacred, Routledge, London 2004 Hans Blumenberg, Arbeit am Mythos, Suhrkamp, Frankfurt a.M.,1979

62

Zenike sveske

feministiko oslanjanje na mitske arhetipove sasvim oito poduzeto u svrhu 6 samoosnaivanja, rasta samosvjesnosti. Sociologinja Silvia Gherardi tako se vrlo trezveno koristi mitolo{kim enskim likovima kako bi dala imena nekim suvremenim obrascima pona{anja, na primjer u radnoj sredini: Atena koja trai legitimitet kao oeva ki, Hera u oitoj ulozi, Demetra, brina majka, pa i uredske vestalkeTo je zapravo prije svega primjer trajnih konfiguracija motiva, odnosa i zapleta i svima bi nam morali stalno biti pri ruci prirunici poput onih Elisabeth Frenzel, ali i mnogi drugih, da ne govorimo o nedovr{enim likovnim istraivanjima Aby Warburga i njegovih uenika, kako bismo mogli pratiti genealogiju motiva i grae koji nas jo{ i danas zaokupljaju. A {to se tie razlike mitskoga i knjievnosti, u zavr{etku citiram Franka Kermodea: mitovi su agenti stabilnosti, fikcija pokree promjene. Moda bi i suprotna tvrdnja zvuala uvjerljivo: upravo zato imamo {to prosuivati.

S. Gherardi, Gender, Symbolism and Organizational Cultures, Sage, London 1995 63