Farmaka*

Peter Sloterdijk

koliko se s ove take na{ih razmatranja osvrnemo na poziv za uzbunu s poetka koji nam je uputila Derridina neoekivana teza (Rat za prisvojenje Jerusalima je danas svjetski rat. On se de{ava posvuda ...), pokazae se da se ne slau znak upozorenja i kritina taka. Izraz svjetski rat izaziva zbunjujue asocijacije, kao da tri monoteistike religije mar{iraju ka Jerusalimu, svaka odluna da grad osvoji samo za svoju zastavu, objavu, kredo. Protiv ovoga govori ve i injenica da je nestao hri{anski interes za posjedovanje Jerusalima na Hegelovoj strani su danas i katolici kada konstatuje da hri{ani, osim neminovnog razoarenja, nemaju {ta da trae na jednom praznom grobu. Kvantitativno najjaa religijska sila biva time gurnuta u stranu u tobonjoj borbi za Jerusalim (prisutnost nekolicine hri{anskih cionista u svetom gradu monoteizama, koji bi pri Hristovom povratku htjeli zauzeti prva mjesta, ima samo anegdotski znaaj), a upitno je da li svjetski rat bez hri{ana i zasluuje da ponese tako bombastian naziv. U stvarnosti se vodi borba izmeu, profano gledano, Izraelaca i Palestinaca za glavni grad jedne realne i jedne virtualne drave, religijski gledano, izmeu pripadnika jevrejske vjere i muslimana za kontrolu nad nekoliko svetih mjesta: oko pet i po miliona ljudi na jednoj strani, skoro isto toliko na drugoj, sveukupno jedva ne{to vi{e od polovine stanovnika Tokija ili Meksiko Sitija. Samo uz mnogo metaforine slobode moglo bi se govoriti
*
Ekskluzivno, poa{eni i s iznimnim zadovoljstvom, donosimo {esto poglavlje knjige Gottes Eifer. Vom Kampf der drei Monotheismen Petera Sloterdijka koja e se prijevodu zagrebake filozofkinje Nadede ainovi u ediciji Missing Link Zenikih sveski pojaviti tokom slijedee godine po prvi put na bh-prostoru prije svega zahvaljujui velikodu{noj predusretljivosti i razumijevanju velikog filozofa i njemakog izdavaa Suhrkamp Verlag. 7

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

o svjetskom ratu ili ako se eli zastupati teza da je izraelsko-palestinski sukob paravan iza kojeg se skriva krvavi unutra{njoarapski i unutra{njoislamski graanski rat, koji je, u znatnoj mjeri ignorisan od ostatka svijeta, do sada odnio oko deset miliona rtava i vjerovatno e taj broj uveliko biti i nadma{en, ispune li se mrana proroanstva vojnih eksperata i demografa za Bliski istok. To, meutim, nije tema ovih razmatranja. Stoga je umjesna pretpostavka da se Derrida ili zabunio, ili je pak govorio o neemu drugom. Ova druga pretpostavka bi trebala odvesti do pravog traga. Kada je osniva dekonstrukcije, koja u tekstovima iznosi kritiku opsjednutosti nasiljem, ukazao na mno{tvo borbenih prisvojenja Jerusalima, nije imao toliko u vidu fiziku opsadu istoimenog teritorija, koliko pristup egzemplarnom oda{iljau za univerzalistike misije.Prisvojiti Jerusalim u kasno-monoteistikim uslovima moe znaiti samo to da se ele prisvojiti izvjesni potencijali znaenja koji njihovim nosiocima daju za pravo da povedu krsta{ke ratove gore razmatrane globalne vrste. Izabere li se grad Zida plaa, Crkve svetog groba i Kupole na stijeni za istorijski glavni grad mesijanskih kompleksa, postaje odmah jasno za{to ima vi{e od jednog kandidata koji bi pod {ifrom Jerusalim htjeli za sebe prigrabiti privilegiju da ovjeanstvo podijele na one koji su za nas i one koji su protiv nas. Svijet je bio i ostao pun manjina koje ele predstavljati ovjeanstvo i prigrabiti carstvo. Svijet je pun odabranih naroda, meu njima je nemali broj onih koji deklarisanom odabranom narodu osporavaju njegov prius. Takoe nikada ne nedostaje ni mesijanstava koje Boga vide kako dolazi iz ovog ili onog nebeskog pravca. To {to je Derrida ad hoc najprije pomislio na liberalno mesijanstvo izvjesnih amerikih ideologija, koje zbog nedavne implozije Sovjetskog Saveza zakljuuju da je to konana pobjeda zapadnog way of life, pridaje njegovom kritiko-eksplozivnom sanjarenju konkretan geopolitiki sadraj. Ono {to mu se inilo opasnim i ogavnim bilo je konfiskovanje mesijanske retorike od strane predstavnika zasiene imperije, kao da politiari i njihovi sastavljai govora daju sada sebi za pravo da poput pripitih adventista nemu{to govore o carstvu koje je do{lo. Pored pozitivnih filozofa i istaknutih novinara koji su s liberalnim postrojbama verbalno i fiziki umar{irali u zemlje ukinutog Drugog svijeta, Derrida je naravno imao u vidu i bliskoistonu scenu, u kojoj su antiizraelske i antijevrejske konfesije meu arapskim zelotima, stare i nove, postale epidemijska pojava kod njih se prisvojenje Jerusalima ne bi odvijalo bez odgovarajueg oduzimanja. Ne treba iskljuiti da je Derrida ciljao i na hri{anske desniare u
8

Zenike sveske

SAD, meu kojima sve vi{e prednjae sekte koje u svoje programe kraja svijeta obavezno ukljuuju i delirije bitke za Jerusalim 1 U aktuelnoj tri{noj utakmici maninih pogonskih sistema naziv Jerusalim ima smisla citirati samo utoliko, ukoliko on oznaava kvantum suprematskog potencijala koji svijet preobraa u popri{te religijskih i etikih krsta{kih pohoda. Pominjanjem samo jedne simboline adrese to na ovom polju nije uinjeno, po{to su trenutno uveliko na djelu mnogi entuzijastini projekti i uzleti za iznuivanjem smisla. Njihov broj, globalno, iznosi vi{e stotina, moda i hiljada (veliki dio od toga hri{anskoevangelistikih, neognostikih, para-hinduistikih, apokaliptino-islamistikih, neokomunistikih i sinkretistikih sekti, koje sve skupa imaju visok manini zamah), iako samo mali broj njih dostie nivo spiritualnih brendova. Jerusalim je s Rimom, s Mekom, s Vitenbergom i ostalim zvunim imenima pojam za kvintesenciju personalnog suprematizma. Iz takvih centara izlaze u svijet ekstaze uslune spremnosti. Pozitivno gledano, neka od ovih mjesta ukazuju da se {ire krugovi empatije: ona svjedoe o porastu spremnosti religijski i idealistiki motivisanih ljudi da se zainteresuju za sudbine nepoznatih ljudi, kao da su im srodnici. U narednom tekstu bih elio pokazati za{to bitka za prisvojenje Jerusalima nee poprimiti oblik intermonoteistikog rata. Nesporno je dodu{e da smo svjedoci i u izvjesnoj mjeri saborci jednog konflikta na duhovnom frontu, ali ozbiljnost i neminovnost aktuelnih kolizija ne proizilaze iz onoga {to se u debatama posljednjih godina naziva clash of monotheisms. Borba se vi{e vodi oko toga, kako da se u svakoj od religija, disponiranih za estinu kao i gorljivih ideologija koje se pozivaju na univerzalistike religije osigura kontrola ekstremistikih potencijala. Kaem kontrola, a ne iskljuenje, po{to se takve napetosti ne mogu odstraniti, ve samo preusmjeriti u manje zloudne oblike ispoljavanja. Sve dok navedeni ekstremizmi po pravilu proizilaze iz primjena personalnog suprematizma na ivot fanatika i njihove okoline, preusmjeriti u konkretnom sluaju znai: raditi u centru strujanja koja hoe da se obru{e u najekstremnije, na slabljenju fanatinog ekstremizma. Ovo zahtijeva odvajanje afekta i religijskog koda. U ovo spada i rizik da se postane fanatik protiv fanatizma. Ko se desuprematizacijom suprematizama bavi s profesionalno{u, mora se pribliiti ari{tu.
1

Viktor i Viktoria Trimondi, Krieg der Religionen. Politik, Glaube und Terror im Zeichen der Apokalypse (Rat religija. Politika, vjera i teror u znaku apokalipse), Mnchen 2006. 9

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Prvi korak se de{ava dokazom da Vrhunaravno bie ima smisla samo kao granini pojam tako da ne moe pripadati nikome i da ga na ekskluzivan nain ne moe prisvojiti nikakav zastupnik, sljedbenik, nikakav uvar vjere. Moglo bi se pomisliti da se ova prepreka moe olako uzeti, jer jedva da se moe i pojmiti kako bi se neko usudio i pomisliti da Vrhunaravnom biu da vlastito obiljeje. Na ovom oprezu mora se insistirati i tamo gdje se najvi{e dobro postavlja kao otjelovljenje Boije rijei. Slino, ini se, spada u osnovu svake teologije i trebalo bi da vai posvuda. Meutim, i povr{an pogled po svijetu pokazuje kako malo duhovni ustroj aktera na aktuelnim pozornicama fanatika potvruje ovu pretpostavku. Iz ranije navedenih razmatranja o preplitanju logike i ontologije u monoteizmima proizilazi da za zadatak, kojeg nazivam desuprematizacija, nisu kompetentni psiholozi. Ona se prije treba odrediti jednim logikim razja{njenjem barem u prvom krugu. Iz nje same se mogu dobiti farmaka koja pomae kod suprematistikog bjesnila. Dugoroni cilj bi svakako bio zahtjevniji: napustiti klasinu matricu u kojoj je jednovalentno koncipirani bitak nuno i prisilno spojen s pozitivnom vrijedno{u tvrdnje koja treba da se koncipira kao dvovalentna. Iz ovog pravila nastaju, kao {to smo vidjeli, brojni istorijski osvjedoeni poku{aji da se pomou ukidanja negativne vrijednosti izvana i odozgo iznudi jednovalentna informacija. Gotovo da je nepotrebno navesti da i savremeni teror funkcioni{e po ovoj {emi. Poznati postupci koji su nastali u visokim kulturama s ciljem da se dospije do autoritativnih jednovalentnih teza bilo proroi{tem, matematikom ili idejom, bilo proricanjem, prosvjetljenjem, informativnim transom, konano i uenjem o otjelovljenju rijei ili oknjienju2 Boga sve je to bez izuzetka bilo u znaku nastojanja da se pobjegne iz sfere krivog znanja, ne bi li se ljudska egzistencija ekscentrino utemeljila u apsolutnom. Njihov cilj je uvijek bio Inconcussum koji se ne bi postigao introspektivnom samouvjereno{u subjekta, ve njegovim ekstatikim svladavanjem. Utemeljenje koje se probije do apsolutnog oslonca vai za nepokolebljivo. Da bi stigli do njega, apsolutisti se slue vje{tinom, koja, mada formalno uvijek ista, dopu{ta materijalne izvedbe u mnogim pravcima: njihov izbor je preuveliavanje pasivnosti kao kraljevskog puta ka bitku. Izraz
Svojevrsna igra rijei u njem. jeziku i Sloterdijkove vlastite jezike kreacije: Fleischwerdung des Wortes oder der Buchwerdung des Gottes (s.154) (nap.prev.) 10
2

Zenike sveske

bitak ovdje podrazumijeva ukupan odnos koji nas, smrtnike, obuhvata, proima i obja{njava. Da bi se dobio oslonac izvana, prijeko je potrebna pasivna ekstaza. Kako drugaije dospjeti u ovo stanje nego pomou pretpostavke da u igri s Bogom ili btkom ima hitaca kojima ovjek ne prima ono {to je sam zabacio ak niti odbijanja vlastitih hitaca? U odluujuem trenutku ovjek koji preuzima loptu treba biti isti primalac i ni{ta drugo sem primalac. Ako to pravilno postavi, u trenutku primanja on nije on sam, ve je medijum transcendentnog po{iljaoca. Ono {to tada preuzme treba da odredi sve ostalo, ak i profana stanja nakon ushienja, u kojima je on sam ponovo na potezu. Moe se konstatovati, najblae reeno, da su navedene figure za postizanje istog prijema postale bez izuzetka problematine. Nigdje to ne biva oitije nego pri poku{aju njihove restauracije. Za njih se trai ili zamjenska plauzibilnost koja se po pravilu nalazi kod antropologije, sociologije ili psihoanalize, ili se pri njihovoj odbrani oslanja na sredstva koja subverzivno izlaze izvan horizonta za{tienog. Ali ako konzervativno mi{ljenje odvajkada odabire rafiniranost da bi potvrdilo ono {to je jednostavno, jednostavnost trpi {tete zbog svog konzerviranja. To vai i za ustrajavanje na mitu o pasivnosti. Ako se eli cijeniti uloga radikalnih monoteizama u moralnoj i kognitivnoj evoluciji, po{teno je suoiti se s njima na polju njihovih snaga meutim, njihova najjaa strana, prividno poivanje na temeljima religijskog i ontolo{kog autoriteta, opstaje, kao {to je zapaeno, u te{kim postupcima za postizanje transcendentne informacije. Slijede li se te procedure do njihovih pojmljivih izvora, snage se preokreu u slabosti. Autoriteti se redovito pokazuju kao korisnici kredita koji ne pomi{ljaju na njegovo vraanje, sve dok su dovoljno moni da zapla{e vjerujue davaoce. Nema nikakve sumnje u rezultat jednog tako blagonaklonog ispita. Nakon kompleksnog uvaavanja svih dokaza, ukljuujui i strpljivo saslu{anje svjedoka i odvjetnika, namee se presuda: iscrpljena je matrica klasinih religijskih i filozofskih metafizika. Iscrpljena znai s jedne strane: potpuno razvijena i ostvarena, a sa druge: sasvim potro{ena i prozreta u svojoj principijelnoj ogranienosti i proma{enosti. U toj poziciji otvoren je jo{ samo put za polivalentno razmi{ljanje. Ono {to se podrazumijeva pod polivalentno{u ne treba eventualno zainteresovanima proglasiti kao svjetsku novinu. Svaka ne-sitniava inteligencija praktikuje je na implicitan nain od malih nogu, kako u pogledu stvari, tako i ideja. Dok klasina logika zastupa naelo tertium non datur (izmeu da i ne nema treega),
11

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

svakodnevno mi{ljenje je odvajkada prona{lo puteve do tertium datur 3. Univerzalni postupak na tom polju postoji u deradikalizaciji alternativa: nekoga se konfrotira sa (solucijom) ili-ili, koja mu je neugodna, i vidjee se kako on to prije ili kasnije pretvara u i jedno i drugo. Uklone li se boje iz svijeta pretpostavka koja, kako je Oliver Sachs pokazao, na ostrvu daltonista ve postoji za jedan dio populacije4 - dobije se vizuelno trovalentni univerzum u kome se, izmeu ekstrema bijelog i crnog, pojavljuje jedan sredi{nji sloj sivog. Ovo bi se moglo initi trivijalnim, pa ipak je u datom kontekstu informativno. Sivo ovdje znai rastereenje od prisile da se mora birati izmeu crnog i bijelog. Ono otjelovljuje realno postojeu treu stranu. Inae, u jednom svijetu u kome dominiraju tonovi sivog, stvara se mogunost za dominaciju ekstremista koji se zbog prezasienosti srednjim vrijednostima bore za dominaciju istog crnog ili pak bijelog svijeta. Doe li na vlast stranka radikalnih snaga, opcija za sivo se progla{ava za kontrarevolucionarnu propagandu. Mogu proi generacije dok se ponovo ne stvori povoljna klima da se javno priznaju prednosti sivog svijeta. I na terenu fanatinih monoteizama nalaze se povodi za prelaz u polivalentno mi{ljenje. Upravo je islam, inae vi{e poznat po patetici striktne jednovalentnosti, uinio prodor ka stvaranju tree vrijednosti. To se desilo kada je za pripadnike religija svetih knjiga uklonio prisilu da se bira izmeu Kurana i smrti. Uvoenjem dhimmi statusa koji de facto predstavlja pokoravanje bez konverzije, uveo je u muslimansko vjerovanje ono tree izmeu da i ne. Ponekada se to pogre{no shvatalo kao oblik tolerancije {to je prilino neislamski koncept, kao i prilino nekatoliki -, dok ga prije treba po{tovati kao primitivnu manifestaciju polivalentnog mi{ljenja. Za potlaene je to bilo jednako preivljavanju, za tlaitelje otkriu mogunosti da se umakne dunosti masovnih ubijanja. Da su islamske voe primijenile alternativu koja je za politeiste bukvalno bila propisana: obraanje ili likvidacija na milione hri{ana i jevrejske manjine koji su u 7. i 8. vijeku postali podanici arapskih vladara (kao {to je poznato, istonorimsko
3

Uporedi Klaus Heinrich, Tertium datur: eine religionsphilosophische Einfhrung in die Logik, Basel 1981. Pored ovdje naznaaneh netehnikih argumenata u korist polivalentnosti, potrebno je ukazati na tehniku izvedbu polivalentnih logika kod Lukasiewicsa i poljske {kole, kao i u novijoj informatici. Gotthard Gnther, ije djelo su ve prihvatili sistemski teoretiari vi{e nego filozofi, je zacrtao nezavisan put za utemeljenje nearistotelovske logike. Oliver Sachs, Die Insel der Farbenblinden. Die Insel der Palmfarne, Reinbek 1997.

12

Zenike sveske

carstvo je tada zbog ekspanzije islama izgubilo polovinu stanovni{tva), imalo bi to za posljedicu najvee krvoprolie u istoriji ovjeanstva. Islamskim mudracima nije trebalo puno razmi{ljanja da uvide da to ne moe biti volja Boga, Milostivog, i da bi eliminisanje korisnih podanika ujedno oslabilo arapske interese moi. Tako su iskoristili klasino pomono sredstvo inteligencije koje je trebalo da rije{i neprijatnu dilemu: deradikalizirali su alternativu time {to su prona{li srednju opciju. Dosljedno su uveli glavarinu, (diziju) za pripadnike judaizma, hri{ane i zoroastrijance (koja je otprilike odgovarala desetini), ime su se ove grupe s jedne strane razlikovale od muslimana obavezanih na davanje milostinje (zekjat), a s druge strane bili su u istom poloaju kao i oni i dravna se blagajna brzo naui na polivalentnost. Vijekovima kasnije se u evropskom srednjem vijeku moglo zapaziti ne{to {to je formalno uporedivo s prethodnim, naime kada su se hri{anski teolozi morali suoiti sa zadatkom da ublae napetost alternative, prisutne jo{ od Avgustina, o blaenstvu ili vjenom prokletstvu. Postavljena je tema o izmijenjenom duhu vremana ako se ve smije koncept ranog 19. vijeka prenijeti na prilike 12. i 13.vijeka. Od ovog doba se moglo primijetiti da se stanovnici iznova oivjelih evropskih gradova nisu vi{e mirili s dotada neosporavanom psihopolitikom svetog zastra{ivanja. Promjena svijesti je najavila reformaciju u {irokom smislu tog pojma, ako se pod tim podrazumijeva pretvorba hri{anske crkve u skladu sa zahtjevima jedne opismenjene, samosvjesne i ne vi{e a priori pokorne i zastra{ivanju podlone gradske klijentele. Takvi ljudi mogu planirati, raunati i zapovijedati, oni imaju osjeaj za proporcije i istananu predodbu o poslovima na osnovu uzajamnosti. Ne bave se trgovinom s pola svijeta i ne vode umjeren, aktivan i portvovan ivot u ponosnoj skuenosti svojih cehovskih propisa, da bi ih potom, uprkos svim njihovim zaslugama i trudu, zastra{ivali mrani propovjednici, prijetei im strahotama vjenog paklenog ognja. Imajui u vidu nedovoljnu ujednaenost izmeu ponude i potranje, teolozi iz kasnog srednjeg vijeka su poeli obraati panju na nepodno{ljivu grubost njihove eshatolo{ke propovijedi. Konano su se poeli koristiti sredstvom koje se namee u takvim situacijama: deradikalizirali su alternativu i stvorili treu vrijednost tako {to su prostore onostranog dopunili istili{tem, znanim i kao purgatorij. Pronalaskom treeg mjesta u 12. i 13. vijeku, kreatorima hri{anskog uenja o posljednjim stvarima je po{lo za rukom da religijski sistem prijetnje promijene tako da je
13

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

preostalo dovoljno uasa za odravanje kontrole nad du{evnim ivotom vjernika, a da se potpuno ne odbiju poveani zahtjevi za mjerom, koherentno{u i uvaavanjem ivotnih postignua. Djelimino se mogla otkriti opasna tajna avgustinizma koja se skrivala u uenju o milosru iz 397. godine: bilo je mogue da se, bezmalo za svakoga, vjeni pakao zamijeni privremenim paklom istili{ta, otvorenim za sve grijehove izuzimajui beznadene sluajeve kandidata za Luciferovo carstvo. U novom reimu su od postmortalne kontrole torturama oi{enja bili u najboljem sluaju osloboeni oni koji su se za ivota preobrazili, kojima ni samo nebo nije moglo uskratiti reputaciju paradiso subito. Od odluujeeg znaaja ostaje to da se s istili{tem uvelo ono tree izmeu pakla i raja, poprimajui karakteristike oboga: od pakla jezivi dekor i muna ispa{tanja, a od raja uvjerenje i izvjesnost u dobar krajnji ishod. Istovremeno je, na osnovu ideje o istili{tu, na znaaju dobila ideja da se du{e nakon smrti nalaze u nekom prelaznom vremenu izmeu prvog i drugog ivota, pod pretpostavkom da pripadaju onoj veini prosjenih gre{nika koji na drugom svijetu imaju realnu {ansu. Ovo je premijera motiva second life u religijskom smislu. U neko doba su sazrele okolnosti da se postavi pitanje: za{to i prije smrti ne bi bilo neko takvo meuvrijeme? Moralo se samo dovoljno dugo vjerovati u purgatorij, da bi se jednog dana moglo povjerovati u istoriju onu drugu boginju posthri{anskog svijeta ideja koja je krajem 18. vijeka osvojila evropsku scenu (prva je nosila obeavajue ime Fortuna i od vremena renesanse prisutna je posvuda gdje su ljudi oekivali vi{e od ivota prije smrti). ivjeti u istoriji - to je moglo pasti na pamet samo ljudima koji su ubijeeni da ive u nekom treem vremenu: nekoj nuno neugodnoj fazi prelaza izmeu nasljeene bijede i obeanog doba srenih ispunjenja. Praksa desupremacije se moe pratiti do ranih faza ekspanzivnih monoteizama, kada je ekstremizam jo{ vaio za oholost, a kod svakog direktnog posezanja za Najvi{im inilo se da je umije{ana ruka avola. Interes za kontrolom nad religioznim ekscesima proizilazio je sam od sebe, iz prinudnih mjera pri uspostavljanju institucionalizacije ekskluzivnih monoteizama. Religije ove vrste su ve rano ostale svjesne zadatka da proroansku vatru iz koje su proistekle prigu{uju, a da je pritom ne ugase. Tajna njihovog opstanka nalazila se u sposobnosti da njima svojstvenu neumjerenost obuzdaju sopstvenim sredstvima. Morale su postati klasine, kako bi ritualno pohvatale romantiku iz koje su nastale pod pretpostavkom da se poetna apokaliptina previranja, bez kojih bi i hri{anstvo i islam bili nezamislivi, tipolo{ki pripi{u romantinom
14

Zenike sveske

polu. S tog gledi{ta dogmatski proete religije nude najbolje protuotrove protiv svojih endogenih ekscesa kao i protiv svojih sekularista i politikih parodija. To uostalom obja{njava nadu da e islam jednoga dana izai na kraj sa svojim bujajuim politikim metastazama, kao {to je dosada{nje hri{anstvo iza{lo na kraj sa svojim anabaptistikim i evangelikim ekscesima, s jakobinskim kultom Najvi{eg bia, konano i s ateistikom crkvom komunizma. U ono {to ovdje znai monoteistika klasika spadalo je uvijek pored sveprisutnog prisjeanja na obavezu vjernika na poniznost niz duhovnih vjebi koje su na implicitan nain doprinijele tome da se prevazie opasna rigidnost osnivake matrice. U pripremne discipline formalno plurivalentnog mi{ljenja treba prvenstveno navesti princip hijerarhijskih stupnjeva i negativnu teologiju, pored toga i hermeneutiku kao umjetnost vi{esmislenog itanja i last but not least nastanak monoteistikog humora. Stupnjevito razmi{ljanje koje je ve u klasino vrijeme povezivalo uenje o bitku s duhovno-metafizikim suprematizmom, svojom pozorno{u na ispite, rangove i {ikaniranja je uticalo na blagotvorno oteavanje uspona do Najvi{eg. Ono je pouavalo uvjerenju da stupanj na kom se neko nalazi ne moe, ve sam po sebi, biti najvi{i, a ne moe biti ni neki jako visok. Sem toga, boanske hijerarhije ostavljaju dosta prostora za rangove s one strane zemaljskog poimanja, zbog ega ovjek uvijek ima motiv da uputi pogled navi{e. On uspijeva samo kada je u neizvjesnosti zbog toga da li mu predstoji prijem u vi{e krugove. Ne zaboravimo da je jo{ i Nietzscheu bilo svojstveno ovo osjeanje kada je svojim prijateljima htio da pokae sve te stepenice nadovjeka5. I Rainer Maria Rilke je pokazao bliskost s tradicijama pogleda usmjerenog prema gore, kada je prizivao polene cvjetnog boanstva, zglobove svjetla, hodnike, stubi{ta, prijestolja.6 Tek kada su bande tragaa za Bogom u 19. i 20. vijeku prodrle u ovaj univerzum, satkan od diskrecija, izgubio se patos stupnjevite distance. Veini su od tada nerazumljivim postali napori svijeta koji se sastojao iz poredaka, skala i uspona. Deregulisana enja trai ravnu hijerarhiju ili upravo poravnatu razinu. Ona vi{e ne dopu{ta ni jedan razlog za{to sve i odmah ne bi bilo na njenom vlastitom stupnju. vrsto i ustaljeno i ovdje se pretvara u dim, ali ne da bi pojedince prisililo
5 6

Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra I, Zaratustrin predgovor 9. Rainer Maria Rilke, Devinske elegije, druga elegija 15

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da na svoje meusobne odnose pogledaju trezvenim oima7, ve da bi ih se ostavilo u jednoj do tada nepoznatoj bespomonosti. U njoj podlijeu najprije hu{kanjima ekstrema, potom onima ija vulgarnost ne poznaje granice. Uporediva zapaanja bi se mogla napraviti na negativnoj teologiji koju obavija oreol prestia. Njeni poeci kod grkih crkvenih otaca, pogotovo kod kapadokijaca i Dionizija Pseudo-Aeropagita, potvruju pretpostavku da je bila usmjerena ka tome da ublai voznesenjsko bjesnilo jednog duhovno-metafiziki nahu{kanog mona{tva helenistiko-hri{anskog tipa. Dok je danas obrazovani ljudi iz redova ljubitelja religije tretiraju kao posljednju intelektualnu {ansu Boga, u svojim najakutnijim vremenima fungirala je kao posljednja {ansa askete da sprijei raspaljenost manine mase. Njen postupak se sastojao u postepenom sastavljanju spiskova konkretnih negacija za predikate koji su pripisani Najvi{em, ijim stalnim ponavljanjem se meditant uio da svjesno dri vlastitu distancu prema vrhu. Negativna teologija je, s aspekta smisla, primjenjiva samo kao intelektualna litanija koja predoava da se neshvatljivi Bog nalazi na neizmjernom odstojanju od svojih shvatljivih osobina. Ona se ne moe prouavati, ve izmoliti kao logina brojanica. Vjeba se odvija s dvostrukom svrhom, da bi se osigurala transcendencija nadpredmetnog predmeta i da bi se meditant izmamio iz ciljnog podruja iluzije obogovljenja. Pritom se udovoljava interesu za polivalentno{u, po{to se poboni subjekt nalazi u treoj poziciji, izmeu potpunog iskljuenja iz Boga i potpunog ukljuenja u njega. to se tie moderne upotrebe ove forme mi{ljenja, zadovoljiu se tvrdnjom da su dana{nji sudionici kao obino usmjereni ka suprotnosti prvobitne vjebe, po{to im Najvi{i ne moe nikada postati dovoljno imanentan i blizak. Hermeneutike proiza{le iz bavljenja Svetim pismima mogu takoe vaiti za {kole polivalentnog mi{ljenja. Ovo proizilazi prvenstveno iz okolnosti da su profesionalni tumai Svetih pisama konfrontirani s opasnom alternativom. Posao tumaenja sam po sebi priziva trei put, jer, jedva {to je zapoet, a ve nailazi na neprihvatljivu odluku oko izbora: ili suvi{e dobro ili suvi{e lo{e shvatanje boije poruke. Obje opcije bi proizvele kobne posljedice. Razumije li se Sveto pismo tako dobro kako bi ga samo autor razumio, nastao bi utisak da se eli Boga potap{ati po ramenu
7

Sve {to je vrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve {to je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj ivotni poloaj, na svoje meusobne odnose pogledaju trezvenim oima. Karl Marks/ Fridrih Engels, Manifest Komunistike partije, 1. dio 16

Zenike sveske

i izjaviti mu istomi{ljenost {to jedva da bi se dopalo uvarima svetih tradicija. Shvati li se Sveto pismo protivno konsenzusu, smatra li ga se potpuno mranim ili besmislenim, mogao bi se prijaviti sluaj demonske hirovitosti. U oba sluaja recipijent ne postie ono {to je potrebno i izaziva reakciju pravovjernih, koji, kao {to je poznato, nikada nisu oklijevali kada je jereticima trebalo ukazati na granice. Religijska hermeneutika je stoga a priori pomjerena u meuprostor izmeu dvije blasfemije i tamo mora i da ostane. Ni u jednoj drugoj poziciji nema bolje motivacije za treim. Ako se s intencijama autora ne smije stopiti tako kao da bi ga se moglo bolje razumjeti nego {to je on samog sebe razumio u trenutku diktata, niti njegovu poruku tako osporavati kao da je stranac koji nema {ta da nam kae, onda jedino preostaje pomak ka sredi{njem podruju. U sredi{njem prostoru tumaenja se tenja za ispravnim razumijevanjem svetih znakova nalazi na svom terenu, a njegova principijelna nesavr{enost je njegova {ansa, njegov element. Ne treba op{irno obja{njavati kako se u tom radu, koji moe ii do granice na kojoj religijski spis prelazi u knjievnost - u sumraku smisla, uvijek samo parcijalno otkrivenog, postiu najjai kvaliteti koji slamaju ekstremizam.8 Paul Celan govori o odricanju rijei od opresivnog autoriteta, kada o poeziji kae da se ona ne namee, ona se izlae.9 Alexander Kluge primjeuje u razgovoru s Heinerom Mllerom, koji je jednom priznao da vi{e ne zna {ta bi trebao da znai stih pjesme koji je napisao: U{i izlae{ propuhu i objavljuje{ stihove.10 To svakako znai da u svijetu ima vi{e smisla nego {to sami autori mogu da razumiju. Tu mogunost da se apsolutni tekst pojavi u vi{estrukoj lektiri koristila je prije svega jevrejska kultura komentara, ije bogatstvo ivi od proliferacije perspektiva. Otuda i dubokoumna {aljiva izreka: dvojica talmudista, tri razliita mi{ljenja. Ove efekte dopunjava humor koji se razvija u sjeni monoteizama. On ima dosta zajednikog s humorom u diktaturama, po{to svi totalizirajui sistemi,
8

Najodlunije izjednaavanje svetih spisa i poezije nalazimo u spisima amerikog knjievnog kritiara Harolda Bluma (Harold Bloom), koji boga Jahvea neustra{ivo poredi s kraljem Lirom, a Isusa s Hamletom. Up. i Odo Marquard, Abschied vom Prinzipiellen. Philosophische Studien (Odo Marquard, Rastanak od principijelnog, filozofske studije), Stuttgart 1981, s. 127-132 Der Meridian. Rede anllich der Verleihung des Bchner-Preises (Govor povodom dodjele Bihnerove nagrade), Darmstadt, 22.oktobar 1960., u: Gesammelte Werke (Sabrana djela), tom 3, (Frankfurt am Main)
10 9

Du stellst die Ohren auf Durchzug und gibst Verse bekannt. 17

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kako religijski, tako i politiki, izazivaju kod naroda revan{ nad onim {to je prinudno postalo uzvi{eno. Upravo humor moe vaiti za {kolu polivalentnosti, jer one koji ga praktikuju ui tome da se sve mogue ivotne situacije, pogotovu one neugodne, sagledaju iz tree perspektive.Trei pogled ponovo ne dolazi ni odozdo, iz konsternacije, niti odozgo, od onih koji nisu pogoeni, ve povezuje gornji i donji pogled tako da za posmatraa nastaje oslobaajui efekt. Time subjekt uestvuje u suverenom stavu naspram vlastite situacije. Dok su filozofi motiv bitka koji je nadmoan nad samim sobom traili prije svega kao priznanje za samosavlaivanje, kod humorista je akcent na samoterapiji. U kognitivnoteoretskom kontekstu bi se praksa treeg pogleda opisala kao davanje novog okvira nekoj koliini podataka, uz iju pomo se razrje{ava svladavanje svijesti usljed parali{ueg naina gledanja. Nije sluajnost da tipini fanatici instiktivno u humoru otkrivaju neprijatelja koji svakoj militantnoj jednostranosti kvari posao. Mudriji borci svoj nedostatak humora kompenziraju uvjeravanjem da smijeh prilii samo vremenu mira kao {to je Lenjin savjetovao da se slu{anje Beethovenove muzike odgodi do ostvarenja komunizma, jer nas ta muzika zavodi da zagrlimo svog blinjeg, makar to bio i kapitalista, umjesto da mu, sluei budunosti, razbijemo lubanju. Objedine li se posljedice koje potiu od ovih disciplina, moe se govoriti o civilizaciji nastaloj kroz institucionalizaciju. Uesnicima u zrelim religijskim kulturama dobri maniri neformalne polivalentnosti postaju u tolikoj mjeri druga priroda, da ih se mnoga mjesta iz vlastitih svetih knjiga, iz kojih progovara sveti bijes, doimaju kao neugodni arhaizmi. Suoeni s tom neugodno{u, poseu za diskretno jeretikim postupcima: citiraju jo{ samo ona mjesta koja su kompatibilna s uobiajenim senzibilitetima. Toliko izbirljivog postupanja s ukupim tekstom ima i kod savremenih katolika: ne bez razloga su nedavno iz molitvenika rimske crkve eliminisani sporni psalmi o osveti. Doi e vrijeme kada e se i muslimani odvaiti da zanemare mrana mjesta u Kuranu. Civilizacija monoteizama je zavr{ena im se ljudi ponu stidjeti za neka oitovanja njihovog Boga, na nesreu pismeno pribiljeena, kao i za istupe jednog, inae prijatnog, ali vrlo naprasitog starca, koga se ve due vrijeme ne pu{ta u javnost bez pratnje. Prevela s njemakog: Rada Staki

18