PRVI sumarni popis sandaka Bosna

Prihvaanje islama Bosni

Prihvaanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost Autor: Edin akovi

 U popisu Bosanskog sandaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kue naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeu muslimani predstavljaju ve apsolutnu veinu stanovnitva Bosne. Tada intenzitet islamizacije poinje slabiti, a ve u XVIII stoljeu sluajevi konverzije su iznimni i pojedinani.

Vlasko pitanje medju Bosnjacima u sumarnom defteru 1604

Sumarni popis Bosanskog Sandzaka je jedan od najopsirnijih popisa, koja je Otomanska vlast radila na ovim prostorima.Trajao je pune 4 godine od 1600-1604.Bio je daleko opsezniji od svih prijasnjih popisa koji su Otomani radili, i Bosnjacki institut je prije 10 godina izdao knjigu Opsirni popis Sandzaka Bosna 1604 godine, koju su priredili Adem Handzic,Lejla Gazic, Amina Kupusovic i Snezana Buzov

No, krenimo redom

Na popisu 1604 bilo je 47 802 Muslimanska domacinstva ili 72,50% ukupnog stanovnistva Bosne tada.Ova analiza ce se baviti samo Muslimanima i Vlaskim pitanjem medju Muslimanima na popisu 1604, kroz razne nahije.Preteca danasnjih nahija, su bile skoro srednjovjekovne zupe, neke su i 100 i vise godina nakon dolaska Otomanske vlasti imale i nosile stari naziv kao i za vrijeme Srednjovjekovne Bosne:Usora,Kukanj,Brod,Lasva,Vrhbosna,Bobovac..itd.Kao sto sam rekao, Otomani su ove krajeve dijelili na Nahije, a tadasnji Bosanski sandzak 1604 je biljezio vise od 40 nahija, i neke nahije su danas bile sastavni dio Srbije, ali i Hrvatske

Muslimani i vlasko pitanje.Posljedice i polozaj, te kretanje Vlaskih Muslimana na popisu 1604

Kao sto sam prije rekao.Na popisu 1604 godine evidentirano je 47 802 Muslimanska domacinstva.Oni su uglavnom bili locirani u nekoliko vecih nahija, ali ova analiza ce se baviti Islamizacijom, i pitanjem ratarskog starosjediockog i vlaskostocarsko i posebno doseljenickog populusa

Nahija Bobolj .Ukupno 166 Domacinstava.Bez Muslimana.Vlasi Nahija Trebna.Ukupno 164 Domacinstava.11 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Moravica.Ukupno 308 Domacinstava.9 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Barce.Ukupno 479 Domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Banja.Ukupno 799 Domacinstava.89 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Birce.Ukupno 1077 Domacinstava.208 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dobrun.Ukupno 420 Domacinstava.294 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Visegrad .Ukupno 1578 Domacinstava.1182 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Hrtar.Ukupno 754 Domacinstva.698 Muslimanskih domacinstava.Nisu Vlasi Nahija Brodar.Ukupno 868 Domacinstava.852 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Vratar.Ukupno 1373 Domacinstva.1363 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Osat.Ukupno 1401 Domacinstvo.776 Muslimanskih domacinstava.Pretezno Nevlasko stanovnistvo.Kod Muslimana veoma malo Vlaha, kod Krscana broj Vlaha je daleko veci

Nahija Borac.Ukupno 4563 domacinstva.4544 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi Nahija Studena.Ukupno 293 domacinstva.293 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Olovo.Ukupno 2861 domacinstva.2673 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi Nahija Trebetin.Ukupno 106 domacinstava.57 Muslimanskih domacinstava.Pretezno vlasi Nahija Tesanj.Ukupno 1479 domacinstava.904 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo Vlasko.Veoma malo vlaskog stanovnistva kod Muslimana Nahija Kotor.Ukupno 580 domacinstava.222 Muslimanska domacinstva.Svi vlasi Nahija Banja Luka.Ukupno 1349 domacinstava..1113 Muslimanskih domacinstava.Krscani vecinom vlasi, kao i seosko stanovnistvo nahije.Urbano stanovnistvo Banjaluke Nevlasko kod Muslimana Nahija Vrhovine.Ukupno 377 domacinstava.101 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo vlasko kao i dobar dio Muslimanskog Nahija Kobas.Ukupno 1938 domacinstava.Muslimanskih 859.Krscansko stanovnistvo vlasko.Muslimansko stanovnistvo podijeljeno izmedju Vlaha i starosjedioca Nahija Lijevce.Ukupno 1163 domacinstva.Muslimanskih 557 .Krscansko stanovnistvo vlasko.Muslimansko stanovnistvo uglavnom nevlasko, veoma malo Vlaha

Nahija Arzane.Ukupno 129 domacinstava.12 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Zvecan.Ukupno 1105 domacinstava.238 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Jelec.Ukupno 1509 domacinstva.109 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu vlasi Nahija Ras.Ukupno 2124 domacinstva.902 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo vlasko, kao i dobar dio Muslimanskog

Nahija Vrace.Ukupno 1062 domacinstva.231 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo vlasko.Vise od pola Muslimana vlasi Nahija Sjenica.Ukupno 752 Domacinstva.Muslimanskih 102.Krscansko stanovnistvo vlasko, kao i dobar dio Muslimana Nahija Ostatija.Ukupno 105 domacinstava.Muslimanskih 3.Vlasi

Nahija Bihac.Ukupno 338 domacinstava.Muslimanskih 68 domacinstava.Vlasi Nahija Cazin.Ukupno 2 domacinstva.Napusteno Nahija Buzin.Ukupno 4 domacinstva.4 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Gvozdanski.Ukupno 2 domacinstva.2 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Krupa.Ukupno 45 domacinstava.6 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Ostrozac.Ukupno 16 domacinstava.16 Muslimanskih domacinstva.Vecina Muslimana nisu vlasi Nahija Kostajnica.Ukupno 261 domacinstvo.220 Muslimanskih domacinstava.oko 90 od 220 Muslimanskih domacinstava nisu vlasi Nahija Sana.Ukupno 462 domacinstva.78 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Novi.Ukupno 413 domacinstava.71 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vrbaski.Ukupno 65 domacinstva.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dubica.Ukupno 85 domacinstava.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Ozren.Ukupno 338 domacinstava.48 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Usora.Ukupno 243 domacinstava.29 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Trebava.Ukupno 197 domacinstava.95 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vincac.Bez Muslimana Nahija Zmijanje.Ukupno 546 domacinstava.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dobor.Ukupno 1026 domacinstava.495 Muslimanskih domacinstava.Vlasi nahija Dubica.Ukupno 34 domacinstva.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vrbaski.Ukupno 298 domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Kamengrad.Ukupno 753 domacinstva.340 Muslimanskih domacinstava.Vecinom vlasi.Dobar dio Muslimana Vlasi Nahija Jajce.Ukupno 1009 domacinstava.890 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu vlasi.Muslimani Nahija Brod(Zenica) Ukupno 4257 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 4037.Nisu vlasi Nahija Lasva.Ukupno 3003 domacinstva.Muslimanskih domacinstava 2869.Nisu vlasi Nahija Bobovac.Ukupno 768 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 546.Nisu vlasi Nahija Visoko.Ukupno 5774 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 5198.Nisu vlasi Nahija Dubrovnik.Ukupno 1870 domacinstava.1835 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Nahija Kladanj.Ukupno 882 domacinstva.822 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Sarajevo.Ukupno 10 871 domacinstvo.10 674 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Zakljucak.Nakon zbrajanja vlaskog stanovnistva medju Bosnjacima, kroz sve nabrojane nahije.Dodje se do priblizne slike novonastanjenog, uglavnom iz Vlaske pokrajine Vlaha,koji su primili i prihvatili Islam, i starosjedioca, koji preovladavaju u svim zupama Bosne Srednjovjekovne, sem Usore, Ozrena i nekih dijelova danasnje Bosanske Krajine, poput Novog i Dubice, gdje je svo stanovnistvo vlasko.Posebno se vidi iz nahije Kostajnica, gdje su svi seoski Muslimani vlaskog porijekla, dok u samoj Kostajnici medju Muslimanima, vecina nisu vlasi.Naravno, posljedica doseljavanja pravih Turaka medju Bosnjacima nije za zanemariti, posebno u nekim dijelovima tada novonastale Otomanske drzave, posebno u regiji Bosanske Krajine.No, cak i urbano vecinski stanovnistvo Bosne je bilo i ostalo starosjedickog karaktera.Naravno, da je ovdje i bilo doseljenih Turaka, koji su iskoristili sansu ili dobili berate ili mezre(Posjede) na opustjelim zemljama, ili dobili velka bogatstva u novim gradovima.Dok ruralno vlasko stanovnistvo kod Muslimana uglavnom preovladava u nekim nahijama.Posebno je vazno pogledati razliku izmedju Nahije Tesanj gdje vecina Muslimana nisu vlaskog porijekla, s Muslimanima nahije Ozren, gdje su svi Muslimani Vlaskog porijekla.U Ovim svim nahijama, gdje vlasko stanovnistvo kod Muslimana najbrojnije, mora se spomenuti nahija Dobor s oko 500 Muslimanskih vlaskih domacinstava, kao i jos neke zupe

Izolovane, ali nevlaske nahije.Posebno se vidi na primjeru nahije Vratar,koja je danas moze se reci sinonim za jedno malo i herojsko Bosnjacko mjesto.A, to je Zepa.Gdje nema nikako vlaha, pa cak i u Dobrunu, koji se nalazi moze se reci tik uz granicu s Srbijom, dok u unutrasnjosti Bosne nastaju cijela vlaska sela, primjer Ozrena, Vrbaskog, i ostalih nahija.Vecina vlaha i nije prelazila na Islam, iako ima izuzetaka, posebno u regiji Dobora, gdje zemlja daleko plodnija i ravnicarska, ako se racunaju neke nahije, posebno Ozren

Nakon racunanja Vlaskih s starosjediocima dodje se do cifre

Oko 44 000 Muslimanskih domacinstava, koji su nevlaska.Ovdje treba uracunati i do 1000 Turaka, Tatara.Cerkeza, i Madjara, koji su presli na Islam, i kasnije se slavizirali.I jos neka sela, gdje su porodice zivjele konstantno u tim krajevima, bez migracija, tipa Vratar.S, novonastalim Vlaskim stanovnistvom, koji se dijelom mjesa s Ilirsko-Gotskim, i donekle Slavenskom haplogrupom, koja tada dominira u Bosni

Oko 3700+ Domacinstava je nedvojbeno vlasko, medju Muslimanima.Ponajvise u nekim nahijama, tipa Ozren..itd

Share this:

Podijeli

Like this: Volim Be the first to like this.

Islamizacija u sjeveroistonoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVI by Bonjo Osvrt Nedima Filipovia na pravoslavlje u Bosni by Bosnjo
Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Islamizacija u sjeveroistonoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVI by Bonjo - Osvrt Nedima Filipovia na pravoslavlje u Bosni

0
Islamizacija u sjeveroistonoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVI by Bonjo

Share this:

Podijeli

Like this: Volim Be the first to like this.

NEDIM FILIPOVI Islamizacija u BiH i islamizacija Vlakog stanovnitva u Bosni Islamizacija Vlaha izmeu 15 i 16 vijeka
Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: NEDIM FILIPOVI Islamizacija u BiH i islamizacija Vlakog stanovnitva u Bosni Islamizacija Vlaha izmeu 15 i 16 vijeka

// <![CDATA[//

Share this:

Podijeli

Like this: Volim Be the first to like this.

Etnika struktura stanovnitva i brojano stanje u Bosni prije i poslje Turaka by Bosnjo
Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Etnika struktura stanovnitva i brojano stanje u Bosni prije i poslje Turaka

0
O broju stanovnika Bosne pri dolasku turske vlasti, najvie govore defteri koji su turci skoro odmah po osvajanju Bosne napravila o tome govori i Noel Malkolm

svaki historiar se poziva na podatke Petera Maserachija

evo ta o tome kae Enver Imamovi

na njega se poziva i Ivan Mui

o broju stanovnika pie i Ivan Frano Juki

Share this:

Podijeli

Like this: Volim Be the first to like this.

Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam by Bosnjo

Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam

0
T.W.Arnold: Povijest islama prelazak bogumila na Islam

Prihvaanje islama Bosni Prihvaanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost Autor: Edin akovi

Jedan od najvanijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaanja islama od strane domaeg stanovnitva, to je vremenom dovelo do stvaranja specifinog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konanom, do profiliranja bonjake nacije. Nekoliko generacija historiara pokuavalo je manje ili vie uspjeno objasniti uzroke

islamizacije u Bosni. Kod pristupa prouavanju uzroka masovnog prihvaanja islama nerijetko su ukljuene brojne mitske predstave koje optereuju historiare.

S tim u vezi, u dosadanjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila drutvena elita u cilju ouvanja privilegija, islam primaju iskljuivo ili uglavnom bosanski heretici (pri emu je relevantna injenica slinost uenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodbi o procesu islamizacije u Bosni izgraenih na osnovu ovakvih mitova osjeaju se i u dananjim meuvjerskim i meunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalistike) euforije, ak su i neki eminentni historiari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne moe izdrati kritiku analizu, zbog dnevno-politikih ciljeva oni se jo uvijek provlae kroz historijsku literaturu i kolske udbenike.

Krajem XIV stoljea, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska drava pod kraljem Tvrtkom I Kotromaniem bila na vrhuncu svoje vojno-politike i ekonomske moi, bosanski su prostori po prvi put ugroeni od nadirue sile Osmanske drave, koja je predstavljala kljuni faktor u irenju islama na teritorij jugoistone Evrope. Istina, neki autori istiu da su prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno prije, pa ak i da su neki pripadnici islama ivjeli na bosanskim prostorima stoljeima prije dolaska Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave prihvaanja islama od strane domaeg slavenskog etnosa na teritoriju srednjovjekovne Bosne (Bonjana) potjeu tek iz XV stoljea, u vrijeme slabljenja bosanske drave i sve jaeg utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Ve iz polovine XV stoljea potjeu vijesti o stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Politikim slomom srednjovjekovne bosanske drave Osmanlije su zagospodarile najveim dijelom njezinog teritorija. Ali, cjelokupan teritorij dananje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio tek krajem XVI stoljea (padom Bihaa 1592). Proces prihvaanja islama moe se pratiti na osnovu osmanskih popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore za ovo pitanje.[2] U popisu Bosanskog sandaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kue naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeu muslimani predstavljaju ve apsolutnu veinu stanovnitva Bosne. Tada intenzitet islamizacije poinje slabiti, a ve u XVIII stoljeu sluajevi konverzije su iznimni i pojedinani.

Kod svakog pokuaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni treba imati na umu injenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija trebala znaiti neto sasvim drugaije nego to bi to danas znaila. Rijeima Sime irkovia, shvatanje o oveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju jednoj ili drugoj religijskoj zajednici, samostalno odluuje i bira ne bi bilo ispravno. U srednjem vijeku realnost je sasvim drugojaija, ovek biva roen, donet na svet koji je strukturiran, proet religijom, koju zastupa jedna

jedinospasavajua crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora.[3] Meutim, prouavajui primarne historijske izvore za prouavanje procesa islamizacije, dakle osmanske katastarske popise, moe se zakljuiti da se konvertiti u Bosni ponaaju upravo kao autonomne jedinke. Ima vrlo mnogo sluajeva da muslimani i nemuslimani, blii srodnici, ive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadanjoj vjeri. Srednjovjekovna Bosna je, oito, bila neto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih drutava jugoistone Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale specifine vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje su djelomino uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika historije Bosne i Hercegovine, pored masovne islamizacije, takoer je i fenomen srednjovjekovne hereze i heretike Crkve bosanske. Posmatrajui pokuaje objanjenja uzroka masovnog prelaska na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do dananjih dana moe se zakljuiti da se fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za proimanje mitskog i stvarnog.

Historiari koji su prouavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili optereeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike, to je dovelo do pojave svojevrsnih kompleksa u historiografiji. Stariji katoliki i pravoslavni historiari, kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog porijekla i da s Turcima u rasno-etnikom pogledu nemaju nikakve veze, doivljavali su islamizaciju uglavnom kao izdaju vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumaili na razne naine: po nekima je to bila prisila, po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i lahkovjerni elementi. Neki historiari su, opet, lansirali tezu da islam prihvaaju iskljuivo ili gotovo iskljuivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna ta, koji su i prije konverzije bili u krivovjerju, ime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz vjerske zajednice (milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buenja, gdje je religijska pripadnost igrala dominantnu ulogu, ovo se pitanje jo vie zaotrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno katolikoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, koje su potraile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj.

Bosanskohercegovako muslimansko stanovnitvo se tu nalo izmeu dvije vatre. Pripadnost islamskoj vjeri uvjetovala je specifine obiaje, nain ivota i mentalitet, to je sve zajedno inilo poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaao nacionalnu identifikaciju ni sa Srbima ni sa Hrvatima, kao to su to inili neki predstavnici njegove inteligencije. Pojedini srpski/hrvatski historiari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu bosansko-hercegovakog muslimanskog etnosa koi svaki pokuaj njegove identifikacije sa Srbima ili Hrvatima, koji su teili da muslimane kao jeziak na vagi privuku na svoju stranu. Uz optube da je islam anacionalna vjera, u srpskim i hrvatskim historiografskim i uope intelektualnim krugovima formirana je svijest o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji stanovnitva koje je prije vie stoljea prihvatilo islam.

Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, veinom predstavnici uleme, kao reakciju na takve stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego trae dublje razloge i uzroke prihvaanja islama. Tada naroito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj je uzrok masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretike Crkve bosanske, odnosno bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno reeno, kranski historiari. U biti, bogumilska teorija potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je politiki bogumili usljed sistematskog pritiska zapadne i istone crkve bjee pod okrilje Osmanlija, iji dolazak u Bosnu pozdravljaju, te prihvaaju islam iz inata, prkosa ili pak elje za osvetom svojim dojueranjim protivnicima, kako bi se na taj nain mogli osvetiti. Najkarakteristinija epizoda u ovome mitu je prihvaanje islama odjednom (bir ugurden) pred sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog (na kome su posebno insistirali muslimanski historiari), opet, slinost vjerskog uenja bogumila i muslimana. Sve u svemu, mitomanski pristup prouavanju fenomena masovnog prihvaanja islama ukljuuje nekoliko historijskih mitova:

Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija); Islam prihvaa drutvena elita iz elje za ouvanjem privilegija (kontinuitet bosanska srednjovjekovna vlastela bonjaki begovi i age); Islam prihvaaju iskljuivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni poturi), iz politikih ili dogmatskih razloga. Islam u Bosni je prihvaen odjednom (bir ugurden).

Ovome se moe dodati i teza o preteno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna rasistika teorija karakteristina ponajvie za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija ako uope zasluuje da se tako nazove toliko nevjerovatna da ne zasluuje ak da ju se osporava, ipak je ona nalazila svoje protagoniste.[4]

Teko je hronoloki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod razliitih pisaca javljali priblino istovremeno. Kod kranskih historiara, u hronikama, ljetopisima i drugim djelima, Osmanlijama se pripisuje teror nad (kranskim) narodom osvojenih podruja, pa tako i u Bosni. O tome su pisali i neki savremenici politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave, poput Eneja Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II (1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole Modrukog, a prenose to i kasniji pisci kao to je Pavao Ritter Vitezovi. Zanimljivo je, meutim, da papa Pio II prvi donosi podatke o izdajnikom dranju maniheja u Bosni, navodei sluaj kneza Radaka na Bobovcu, dok Nikola Modruki izriito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne nahukali prvaci sekte manihejaca.[5] Ovi podaci predstavljaju zaetak mita o kolaboraciji bosanskih heretika s Osmanlijama, to je u konanom dovelo do njihovog masovnog preobraenja na islam. Meutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat e se tek u XX stoljeu. Sve do tada susreu se drugaija objanjenja, od kojih je najee ono o preobraenju pod prisilom ili pak iz elje za materijalnom koristi.

O islamizaciji i historiji Bosne uope pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano Juki, franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovakih historiara, osim to od starijih hroniara prenosi podatak da je sultan Mehmed II Osvaja iz Bosne odveo 30.000 mladia u jeniere, ne potencira prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su mislili drugaije. Iz nekih citata vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca, Georgije Magaraevi, osniva Letopisa Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na islam preli u krajnjoj nudi i nevolji, orujem tiranstva prinueni, a slino miljenje je imao i Simo Milutinovi Sarajlija.[6] Jovan Cviji, antropogeograf i jedan od vodeih srpskih naunika s poetka XX stoljea zastupao je u svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. Meutim, on je smatrao da pritiske na kransko stanovnitvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domai muslimani, odnosno sami konvertiti, koji su iz nekakvog osjeaja krivice nastojali u islam prevesti svoje srodnike i saplemenike.[7] Veina njegovih uenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadi Vasiljevi i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktinim ciljem koji je trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske tradicije kao tobonji dokaz svijesti o pravoj vjeri potomaka konvertita.

Historijski mit o prisilnoj islamizaciji irokih slojeva stanovnitva odrao se do dananjih dana. Jedan od vodeih historiara odgovornih za promidbu ovog mita je fra Dominik Mandi, koji je napisao vie znaajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandi je autor poznatog djela Etnika povjest Bosne i Hercegovine, u kojem odreenu panju poklanja i procesu islamizacije. Prema Mandiu, uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih vlasti prvenstveno na katoliko stanovnitvo, koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su, prema Mandiu, bili naroito intenzivni u prvoj polovini XVI stoljea, poevi od uprave bosanskog sandakbega Mustafa-bega Jurievia, pa sve do iza Gazi Husrev-bega, a bilo ih je i kasnije. Mandievo pisanje je oigledno imalo utjecaja na neke druge historiare, posebno one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katolikog sveenstva. U pojedinim radovima, prilozima i lancima objavljivanim po raznim listovima i asopisima jo uvijek je iva teza o represalijama i pritiscima Turaka nad katolikim stanovnitvom.[9]

Valja naglasiti da su Mandiu bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u prvom redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju upravo te izvore i tragaju za pojedinanim sluajevima konverzije pod prisilom, odnosno u prouavanju prihvaanja islama slue se, kako kae Ahmed S. Alii, metodom ekscesa, a ne metodom procesa. Takve mitske projekcije javljale su se i u kolskim udbenicima.[10] Jedan od posebnih elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim u damije.[11] Koliko neki povjesniari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz primjera Ante kegre, koji, kritizirajui brojne mitomanske stavove Envera Imamovia o porijeklu i pripadnosti stanovnitva Bosne, i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba historijske znanosti u podruje mitova o hrvatskoj naciji u Bosni i navodnim katolikim/hrvatskim korijenima Bosne. kegro zavrava rijeima: Imamovi i grupacija kojoj je glasnogovornikom oito nisu svjesni da je emalua izrasla iz temelja katedrale sv. Petra Apostola, te u

prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale naenog u temeljima damije emalue.[12] kegro, dakle, osim to svjesno podrava historijski mit o katolikom karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je kri najei simbol/ornament na stecima, zaboravljajui injenicu da je od preko 60.000 steaka na tlu Bosne i Hercegovine samo neznatan broj njih uope ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare graevine (ko zna odakle donesenom!) tvrdi kako je damija emalua izgraena na mjestu katolike bogomolje. Toga Imamovi i nekakva grupacija koja stoji iza njega nisu svjesni, iz ega opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katolikog/hrvatskog porijekla.[13] kegro ne navodi kako je i taj oltar nainjen od antikog paganskog rtvenika, a zanimljivo je da asopis u kome je objavljen pretisak kegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom razdoblju podruja Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: Bez obzira to je taj veoma vrijedan arheoloko-povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra E..) naen u ruevinama spomenute damije, ne moemo to podruje smatrati nalazitem srednjovjekovne katedrale.[14]

Od savremenih srpskih historiara najzasluniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji svakako je akademik Radovan Samardi, pisac eseja Prodor islama u jugoistonu Evropu (objavljen u ediciji Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim predstavama o prihvaanju islama pod prisilom Samardi daje novu boju. U najkraem, njegovo miljenje o islamizaciji se moe svesti na sljedee: islamizacija se u biti ipak dogaala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je ak i onda kada to sam konvertit ne osjea, jer inae ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje, Samardiev golemi ugled utjecao je i na druge historiare. Osmanista Milan Vasi isto tako tvrdi da u glavne faktore islamizacije spada podjela stanovnitva po religijskoj pripadnosti, iz ega se raa vjerska neravnopravnost i u konanom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16]

Ranije spomenuti Ivan Frano Juki objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub Bonjak djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotie i pitanja stanovnitva Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovnitvo Bosne dijeli na pripadnike zapadne crkve (katolike), hriane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje pojanjava da su oni nasljednici laljivog proroka Muhameda koji su u Bosni postali od zloestih krana, koji ne znajui svoje gospodstvo drukije uzdrati, poturie se, iznevjerie se Bogu .[17] Juki takoer pie da je na nau veliku nesreu islam primio gotovo vei dio naroda, jer im je to osiguralo imanja, bogatstva i oslobodilo ih haraa i svakog danka, te su konvertiti bez truda i radnje mogli svoje gospodstvo provoditi.[18] Ivan Frano Juki je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao tenju za materijalnom koriu ukljuujui raniju vjersku labilnost (zloesti krani).

Zanimljivo je da su slina stajalita imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeu posjetili Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i Hercegovine pie da bosanski muslimani potjeu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali Turke u Bosnu i koji su osjeali malo odvratnosti prema damiji. Pri tome istie

da je naziv potur vjerovatno slavizirani oblik rijei pataren. Obiaji i nain ivota bonjake drutvene elite, begova, njihovo posjedovanje starih srednjovjekovnih gradova, riterski lov sa sokolovima i slino, Evansa su neodoljivo podsjeali na ivot srednjovjekovnih feudalaca, stoga on dri da su begovi upravo potomci islamiziranih bosanskih vlastelina. Slino je bilo miljenje i drugih putopisaca. arl Irijart, naprimjer, dri da je jedan od uzroka islamizacije u Bosni nejednakopravan status muslimana i krana, ovi drugi ukoliko ne bi prihvatili islam morali su plaati danak i nametalo bi im se nekakvo relativno ropstvo, ali ipak izraava sumnje u prie o nasilju muslimana nad kranima, te citira uvenu ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa je muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obiljeja.[19] I Evansa i Irijarta, kao uostalom i veinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena, zavodila je injenica da bosanski begovi i age ive ivotom srednjovjekovne feudalne gospode, pa su bili skloni vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da bi zadrali svoje posjede. Ovakva mitska predstava se zadrala sve do dananjih dana, iako historijski izvori govore neto sasvim drugo. Sultan Fatih je veinu krupnih feudalaca odmah pogubio, zajedno sa bosanskim kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokuaj eventualnog pokretanja otpora. Osmanski timarski sistem, s druge strane, bio je sasvim drugaiji od dotadanjeg bosanskog feudalnog sistema. U redovima osmanskih spahija u Bosni, istina, naao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog plemstva, uglavnom onog sitnijeg (vlasteliia), ali takoer i vlakih starjeina, pa i doseljenika iz drugih krajeva. Nezanemarljiv broj njih bili su krani, koji su kasnije veinom zaista prelazili na islam. Ako se kasnije u Bosni, kroz proces ifluenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i razvio takav oblik zemljinih odnosa koji je podsjeao na srednji vijek, on nema nikakvog kontinuiteta sa srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadrale mitske predstave o vlasteli koja se prevjerila kako bi sauvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski historiar Dragoljub R. ivojinovi, u sintetikom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: u Bosni plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri.[20]

Jedan od pionira bonjake historigrafije, Safvet-beg Baagi, u svojoj Kratkoj uputi u prolost Bosne u duhu tadanjeg vremena iznosi niz predstava o procesu irenja islama koje se sa dananje take gledita moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije injenice: bosanski muslimani potjeu od nekadanjih bogumila, dok bonjako plemstvo vue korijene od nekadanje srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Baagi posebno ukazuje na ovu drugu injenicu, napominjui da su Osmanlije zadrale stari feudalni sloj koji je prihvatio islam, ostavivi mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Baagi je jedan od prvih historiara koji je pokuao na naune osnove postaviti teoriju o prihvaanju islama goleme skupine bogumila pred samim sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv. Jenierskog zakona, jedne rasprave s poetka 17. stoljea u kojoj autor objanjava obiaj da se djeca muslimanskih Bonjaka regrutuju putem devirme. Po tom izvoru, rije je o posebnoj povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario Bonjacima koji su mu po osvojenju Bosne prili u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom (bir ugurden) primili islam.[21] Tezu o masovnom prihvaanju

islama odjednom razraivali su i drugi historiari, od kojih naroito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bonjakih alima hadi Mehmed ef. Handia.[22]

Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23] Adem Handi, uz Nedima Filipovia jedan od rijetkih historiara koji su zaista temeljito i objektivno prili prouavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da se spomenuti dogaaj (bir ugurden) zaista desio, istiui da injenica to se nita poput toga ne moe naslutiti u popisnim defterima ne mora znaiti da masovnog prihvaanja islama u Bosni u vrijeme sultana Mehmeda nije bilo. Pri tome se slui komparativnom metodom, citirajui izvore i navodei sluajeve iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima ivio vei broj muslimana koje popisni defteri ne spominju.[25] O islamizaciji Bonjaka u jednom veem obimu prilikom samog osvojenja Bosne pie i Muhamed Hadijahi, iznosei neke argumente koji idu u prilog navodima Jenierskog zakona. Adem Handi je, inae, 1996. predstavio bosanskohercegovakoj naunoj javnosti informaciju da postoji jo nekoliko primjeraka Jenierskog zakona, osim onog Baagievog, te je objavio njegov tekst in extenso i u prijevodu, ali nije dao nikakvu kritiku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam tvrdi da se Jenierski zakonik smatra glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvren masovan prijelaz bogomila na islam.[27]

injenica je, meutim, da i Handi i Jalimam olahko prihvaaju podatke o bir ugurden konverziji iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljee i po nakon dogaaja koji opisuje, to je sa stajalita historijske kritike vrlo problematino. Hadijahi je ve bio oprezniji i potraio je potvrde i u drugim izvorima. Ali pisac popularne Historije Bonjaka Mustafa Imamovi vrlo uspjeno pobija mit o bir ugurden islamizaciji.[28] Ne iskljuujui mogunost da je neka vea ili manja skupina Bonjana zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati da nijedan od bonjakih autora nije pokuao detaljnije i podrobnije analizirati motive i uzroke nastanka Jenierskog zakona, odnosno podataka o prelasku Bonjaka na islam. To je, uostalom, do sada uinio jedino hrvatski osmanist Nenad Moaanin, iji se zakljuci o navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29]

Starije generacije historiara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objanjavali su masovni prelazak bogumila na islam injenicom da su to ovi uinili zbog viedecenijskog sistematskog pritiska pravoslavne i katolike propagande (naroito ove druge, iji su nosioci bili Maari). Bogumili se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaaju islam, gotovo iz nekakavog inata. S druge strane, javila su se miljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog prihvaanja islama slinost izmeu vjerskog uenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je zastupao uveni britanski historiar Thomas W. Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h. Mehmed Handi,[31] a detaljno razradio Aleksandar Solovjev.[32] Neto u tom smislu navodi i Truhelka.[33] Uvaavajui ova imena, treba naglasiti da su njihova stajalita spadala u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su

novija istraivanja i interpretacije uveliko derogirale. Insistiranje na stajalitima Arnolda, M. Handia i Solovjeva danas ve ulazi u podruje mitomanije, a takvih sluajeva zaista ima. Enver Imamovi je, naprimjer, u nekoliko svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu bogumili/Bonjani muslimani/Bonjaci, ukljuujui tu i podatke o bir ugurden prihvaanju islama.[34] U udbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovia (izdat 1994., u nekom kolama jo uvijek u upotrebi) proces prihvaanja islama se, izmeu ostalog, dovodi u vezu s vjerskim uenjem bogumila koje je u sluajevima bilo slino islamskom, a ponavlja se i injenica koju je istaknuo Arnold, da su se bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome esto padali na koljena, to bi trebalo predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori jo navode da je na islam preao i vei broj lanova feudalnih porodica, istiui primjer sina hercega Stjepana Vukia Kosae (koji je kao Ahmed-paa Hercegovi obavljao niz najviih dunosti u Carstvu, izmeu ostalog i velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaevia igmund i Katarina.

Vrlo slino pie i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, istiui da u istraivakom pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati jo jednu bitnu karakteristiku. To su dovita ili molitvita, gdje su se obavljali odreeni obredni postupci, prije svih molitve za kiu na grobljima bogomila. Nakon to je nabrojao petnaestak dovita, dalje pie: Najpoznatije dovite u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je utvreno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogomila.[35] Autor uope ne navodi izvor na osnovu kojeg je historijski utvreno da je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je objasniti o kakvoj se to asocijaciji na relaciji dedo-did uope radi, ovako itatelj moe shvatiti kako je naslov dedo koji se susree u imenima mnogobrojnih dobrih i dervia koji su pokopani po turbetima i ehitlucima irom Bosne i Hercegovine nekakav bonjaki specifikum nastao ni manje ni vie nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo je rije o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prolosti bio rasprostranjen meu sljedbenicima raznih tarikata irom islamskog svijeta. Jalimam takoer pie da historijski izvori iz tog vremena spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam, ali ne navodi nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaeve djece, Katarine i igmunda (Sigismunda). I u gore spomenutom udbeniku i kod Jalimama prepoznaje se tendencija da se prikae kontinuitet izmeu srednjovjekovne bosanske drave i osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana (veinom bogumila) i muslimanskih Bonjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide injenica da su lanovi kraljevske porodice, kao i porodice najmonijeg ovjeka u dravi, hercega Stjepana, preli na islam. Kako su to uinili, spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je hercegov sin na sultanov dvor dospio kao talac, dok su Tomaeva djeca zarobljena. Iako je Ahmed-paa Hercegovi u vie navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu namjesnik u jednom anadolskom sandaku, injenica je da oni s Bosnom vie nisu imali ba nikakve neposredne veze. Bez ikakve ograde, moe se rei da iznoenje ovog primjera islamizacije na nain kako to ine Pelidija-Isakovi i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na podruje mitskog.

Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima uope vrlo esto prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi pogreno miljenje. Kod prouavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski heretici onaj dio stanovnitva Bosne koji nije pripadao ni katolianstvu ni pravoslavlju bili podijeljeni u dvije skupine: pripadnike Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste, koji su predstavljali izabrani, relativno malobrojan sloj (elitnu sektu, rijeima Nade Klai), te mnogobrojne iroke mase naroda koje su slijedile tu crkvu ne prihvaajui ni katoliko ni pravoslavno pravovjerje. Pripadnici Crkve bosanske, njezino sveenstvo bez obzira na to jesu li uope i koliko su njihova uenja bila dualistika nisu pridavali veliku panju obinom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na puka shvaanja i obiaje i oni, zapravo, nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva.[36] To s pravom istie i Ahmed S. Alii, naglaavajui da su specifine prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja gotovo potpune ateizacije masa, te da drutvo srednjevjekovne bosanske drave nije uopte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti, to vrijedi za sve dijelove bosanske drave.[37] To je ujedno i kljuna injenica u procesu islamizacije, a ne nekakva slinost islamskog i bogumilskog uenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ak i oko sredita katolike akcije (franjevakih samostana). Tu zaputenost u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripei koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoe i katoliki izvjetaji itavo stoljee kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska zaputenost nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima eljom za materijalnom dobiti, boljim drutvenim statusom, pripadnou dravnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaanje islama tih prvih konvertita bilo vie deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve vie i vie shvaali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konanom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifinosti dovele su do formiranja onoga to se moe definirati kao bosansko iskustvo u islamu, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Ceri.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraiti u specifinim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiar ovom pitanju mora prii osloboen ideolokog i dnevnopolitikog balasta, bez religijske pristrasnosti, kreui se kolosijekom realnosti i imajui uvijek na umu opasnost skretanja u podruje historijskih mitova kojima je junoslavenska historiografija naprosto proeta.

Napomene:

[1] Na osnovu toponomastike grae, K. Draganovi iznosi pretpostavku da su u sjevernim dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etnikih skupina Kalisija i Peeneza, koji su u XII i XIII stoljeu ivjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganovi, Katolika crkva u sredovjenoj Bosni, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., str. 717). To preuzimaju i dalje razrauju i drugi autori (npr. Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed Hadijahi, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u knjizi Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, izd. El-Kalem, Sarajevo 1991, str. 19-28).

[2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura v. npr. Predgovor Ahmeda S. Aliia u Opirni popis bosanskog sandaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II defteri, knj. II, svezak I/2 (obradio dr. Adem Handi), Bonjaki institut Zrich odjel u Sarajevu i Orijentalni institut, Sarajevo 2000. Konvertite je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom imenu oca, nekad prikrivenom eufemizmom Abdullah (=Boiji rob), ili pak po prezimenu, ukoliko je navedeno.

[3] Sima M. irkovi, Srbi u hrianskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str. 385; up. Nedim Filipovi, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH, Godinjak, VII, Centar za balkanoloka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156.

[4] Na primjer, Vasa Gluac, Milan Karanovi, Svetislav Davidovi, Petar Gakovi i drugi. Neki od njih su tavie pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajikih Bonjaka, te navodili raznorazna predanja toboe zabiljeena od muslimana koja su ila u prilog njihovim tezama, kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija provjera takvih predanja, meutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima gdje su navodno zabiljeena (Muhamed Hadijahi, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990, str. 9-14).

[5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske drave, priredio Salih Jalimam, Historijski arhiv Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turina: Srpski istoriari o verskim preobraenjima, u knjizi Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad vrlo dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih historiografa i pisaca uope.

[7] Isto, str. 238.

[8] Isto, str. 240.

[9] Ta se teza, na primjer, jasno moe uoiti u radu Pave ivkovia, Povijesne dimenzije i povijesno utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u asopisu Hrvatska misao (br. 2, Sarajevo, sijeanj-oujak 1997). Katoliko stanovnitvo Bosne i Hercegovine po ivkoviu isto kao i Dominiku Mandiu bili su jo od srednjeg vijeka osvijeteni Hrvati. Gazi Husrev-beg kod ivkovia nosi epitet zloglasni. Cijeli spomenuti ivkoviev rad neodoljivo podsjea na (naknadno umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitikom pogledu, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i primjer je kako nacionalizam ovladava historiografijom. Slinih primjera se moe nai, naravno, i kod historiara iz reda druga dva naroda Bosne i Hercegovine.

[10] Primjer je udbenik Frane Sabalia, o emu pie Damir Agii, Bosna je naa!: Mitovi i stereotipi o dravnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151

[11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katolike crkve u Hercegovini estoko se protivio ponovnoj izgradnji Careve damije u Stocu (koju su tokom agresije sruili pripadnici Hrvatskog vijea obrane), navodei kako je ta damija navodno sagraena na mjestu nekadanje katolike bogomolje, a slian je sluaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik damije u Bijeljini. Pojedinih sluajeva pretvaranja crkvi u damije je svakako bilo (u Jajcu, Srebrenici, Bihau), ali postoji itav niz predanja i pretpostavki o takvom inu koje nemaju historijsku podlogu (npr. o Jeni damiji u Travniku). Moda bi autore koji neprestano lamentiraju za bivim crkvama pretvorenim u damije trebalo podsjetiti da je takva bila sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji koje nisu unitene, pa ak i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljea, po dolasku austro-ugarske vlasti, jezuiti su u Travniku sruili Tophane damiju i na njezinom mjestu podigli samostan i crkvu, a i u Zvorniku je jedna damija pretvorena u crkvu (Memorandum podneen Njegovom Carskom Velianstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beu i Memorandum podneen Njegovoj preuzvienosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad 1901., str. 51).

[12] Ante kegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven nain, Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno jo i u asopisu Hrvatska misao, br. 11.12, Sarajevo 1999.

[13] Prie o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamovi glasnogovornik spadaju u podruje teorija zavjere; da je Imamovi u svojim stajalitima usamljen svjedoi i injenica da je spornu knjigu Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao.

[14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljea, uvodni tekst urednitva, Hrvatska misao, 11-12, Sarajevo 1999, str. 11.

[15] Navodei Samardievo miljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doivela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta. (Poturica gori od Turina, str. 246).

[16] Milan Vasi, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41 (radovi sa naunog skupa irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo 1991, str. 426-427.

[17] Ivan Frano Juki, Zemljopis i Poviestnica Bosne citirano prema prireenim djelima Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica Turci kojom Juki naziva bosanske muslimane ne oznaava njihovu etniku pripadnost, ve samo vjersku. Po Jukiu, bosansko stanovnitvo ili Bonjaci pripadaju Slavjanima, odnosno njihovom ogranku Ilirima (tj. Junim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na pripadnike zapadne crkve, riane i Turke, dok pored njih u Bosni jo ive Cigani i ifuti (idovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se moe nai i kod drugih pisaca, poput fra Antuna Kneevia, na primjer.

[18] Isto, str. 295-296.

[19] arl Irijart, Bosna i Hercegovina putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin Maslea, Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119.

[20] Dragoljub R. ivojinovi, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989.

[21] Safvet-beg Baagi-Redepai, Kratka uputa u prolost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19. Taj tzv. Jeniarski zakon

[22] H. Mehmed Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovakih muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim djelima, knj. II, Teme iz ope i kulturne historije, izd. Ogledalo, Sarajevo 1999, str. 7-46).

[23] Osim toga, veina bonjakih historiara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija, smatrajui ga neadekvatnim i neispravnim, budui da navodno podrazumijeva nekakvu prisilu. Valja, meutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija isto kao, naprimjer, pojam urbanizacija a priori ne sadri momente prisile. Oba ta procesa mogu tei pod prisilom, mogu tei organizirano, a bez prisile, a takoer i neorganizirano i stihijski. Na primjer, urbanizacija u prvom razdoblju socijalistike Jugoslavije (1945.-1953.) sadrala je u sebi brojne elemente prisile, kojom je vlast nastojala primorati seljaku radnu snagu da prijee u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije, meutim, elementi prisile nestaju, a urbanizacija je sve jaa uslijed raznih stimulativnih elemenata.

[24] Handi je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u sjeveroistonoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije spomenutu studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke islamizacije, ve i objanjava neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji. Na osnovu prvorazredne grae, on ukazuje da je veina franjevakih samostana nestala ne zbog toga to su namjerno uniteni od strane muslimana, ve zbog toga to bi islamizacijom i razvojem islamsko-orijentalnog urbanog kompleksa samostani esto ostajali u sreditu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlaili. Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-bega Jurievia, tobonjeg progonitelja krana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakice laicima koji pomau fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

[25] Adem Handi, O irenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje.

[26] Adem Handi, O janiarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996, Sarajevo 1997, str. 141-150.

[27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Drutvo studenata DEMUS, Tuzla 2002., str. 187.

[28] Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141.

[29] Nenad Moaanin, Islamizacija seljatva u Bosni od 15. do 17. stoljea: demistifikacija, Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1999., str. 53-63.

[30] Thomas W. Arnold, Povijest islama historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo 1990., str. 235-238. Arnold je uoio neke dodirne take izmeu islama i nekih dualistikih heretikih pokreta, to generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, meutim, naglasiti da uprkos snanim argumentima i zagovornicima dualistikog karaktera Crkve bosanske (najdosljedniji

je ostao Sima irkovi) neki povjesniari smatraju da je ta vjerska institucija u dogmatskom pogledu imala malo zajednikog sa dualistikim herezama na istoku i zapadu. Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je tridesetih godina XX stoljea u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice.

[31] V. napomenu 22.

[32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godinjak istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79.

[33] iro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792.

[34] U lanku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (Osloboenje, 4. januar 1992.), referatu Odnos bosanskog i muslimanskog kontinuitet, na Prvom kongresu bosansko-muslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni Bosne i bosanstva izbor novinskih lanaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, u izdanju Meunarodnog centra za mir, Sarajevo 1997.), te u kontraverznoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne (Art 7 Sarajevo 1998.), str. 52-60.

[35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189.

[36] Sima irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Srpska knjievna zadruga, Beograd 1963, str. 108.

[37] Ahmed S. Alii, irenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 67.

[38] O tom bosanskom iskustvu u islamu, da se jo jednom posluimo Cerievim rijeima, govori i jedna vrlo dobra kulturno-antropoloka studija: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski nain, Dani, Sarajevo 1998.

Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo

Prelazak bogumila na islam BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III 1221. godine, Gregori IX 1238. godine, Innocent IV 1246. godine i Benedict XII 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom

krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo.

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo. Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)

Staroslavenski bogumilski spisi: - IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA - POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English: 1. John V. A. Fine, Jr.: The Early Medieval Balkans (The University of Michigan Press, 1991) 2. John V. A. Fine, Jr.: The Late Medieval Balkans (The University of Michigan Press, 1991) 3. E. H. Broadbent: The Pilgrim Church 4. Georges Serrus The Land of the Cathars (Editions Loubatieres, 1994) 5. Didier Poux: Cathare Country The Cathare Religion (Editions APA POUX Albi, 1995)

Croatian: 1. Dominik Mandic: Bogomilska crkva bosanskih krstjana (ZIRAL, Chicago Roma Zurich Toronto, 1979.) 2. Zvane Crnja: Kulturna povijest Hrvatske (Otokar Kersovani, 1978.) 3. Jaroslav Sidak: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu (Sveucilisna naklada Liber, 1975) 4. Franjo Sanjek: Krscanstvo na hrvatskom prostoru (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991) 5. Guy i Jean Testas: Inkvizicija (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982) 6. Grupa autora: Ilustrirana povijest Hrvata (Stvarnost, Zagreb, 1971) 7. Grupa autora: Enciklopedija Leksikografskog Zavoda 8. Ivo Pilar: BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu') 9. August Franzen: Pregled povijesti crkve (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993) 10. Nada Miletic: Stecci Umetnost na tlu Jugoslavije (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: Staroslavenska citanka (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bogumilstvo kao religiozni problem BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM Predavanja Dr.Ivana Pilara iz 1927 g. OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE SHS', KADA JE BILA JAKO IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.

Dva predavanja Dr.Ivana Pilara - Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.) - Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.) - PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi - Literatura

1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM (10. februara 1927.)

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj.

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i

reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra AhuraMazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu. Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke saoma. Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom Babel und Bibel, pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je

Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke ne samo simpatije nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za Savrsene strogo, a za slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima. Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku Euhite (od grckoga euhomai) znace molioci. Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci katolike i pravoslavne nazivali su, da su: jakoze pse i svinje. S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku

opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo Baptizma libri. Osim toga slijedilo je tzv. rukopolaganje impositio manuum.

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. svrsitelji su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je svrsitelje u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: oce blagoslovite, obicaj koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima Oce nas, ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti kruh nas svagdasnji, jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su molili za kruh nas nadzemaljski, panem nostrum supersubstantialem.

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil. Ideal je bio biti asarkos kai asoma mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci bougre, slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u laz, prevaru i krivorotstvo. usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su kako smo vec ustanovili odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio,

pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu

sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA - POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: The Early Medieval Balkans (The University of Michigan Press, 1991) 2. John V. A. Fine, Jr.: The Late Medieval Balkans (The University of Michigan Press, 1991) 3. E. H. Broadbent: The Pilgrim Church 4. Georges Serrus The Land of the Cathars (Editions Loubatieres, 1994) 5. Didier Poux: Cathare Country The Cathare Religion (Editions APA POUX Albi, 1995)

Croatian: 1. Dominik Mandic: Bogomilska crkva bosanskih krstjana (ZIRAL, Chicago Roma Zurich Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: Kulturna povijest Hrvatske (Otokar Kersovani, 1978.) 3. Jaroslav Sidak: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu (Sveucilisna naklada Liber, 1975) 4. Franjo Sanjek: Krscanstvo na hrvatskom prostoru (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991) 5. Guy i Jean Testas: Inkvizicija (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982) 6. Grupa autora: Ilustrirana povijest Hrvata (Stvarnost, Zagreb, 1971) 7. Grupa autora: Enciklopedija Leksikografskog Zavoda 8. Ivo Pilar: BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu') 9. August Franzen: Pregled povijesti crkve (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993) 10. Nada Miletic: Stecci Umetnost na tlu Jugoslavije (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: Staroslavenska citanka (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bonjani krstjani izloeni kriarskom ratu katolika kralja Tomaa odbijaju pokrtavanje te VIE VOLE TURCIMA nego hrianstvu.PLAE papi kralj Toma koji je poveo kriarski rat protiv svog naroda

bonjani krstjani u optem kriarskom ratu protiv njih, bjeei od katolikog proganjanja, postaju meta i rtve i proganjanja pravoslavnih svetenika, ali oni NE ELE ni pravoslavlje

a i mnogi koji su TEK NASILNO POKRTENI NA KATOLIANSTVO opet rae pomau turke

dakle, 1- svi krstjani koji vie vole turcima nego hrianstvu, 2-svi nasilno pokrteni koji odbacuju tu vjeru i pomau turcima,

3-te velika masa nekrtenih/pagana/infideles su OSNOVA BUDUIH BONJAKA ISLAMSKE VJERE

ovu tezu o ATEIZIRANOJ MASI-NARODU odnosno o slaboj religioznosti i vjerskoj zaputenosti zastupa i Edin akovi Prihvaanje islama Bosni

Prihvaanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Pripadnici Crkve bosanske, njezino sveenstvo bez obzira na to jesu li uope i koliko su njihova uenja bila dualistika nisu pridavali veliku panju obinom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na puka shvaanja i obiaje i oni, zapravo, nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva.[36] To s pravom istie i Ahmed S. Alii, naglaavajui da su specifine prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja gotovo potpune ateizacije masa, te da drutvo srednjevjekovne bosanske drave nije uopte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti, to vrijedi za sve dijelove bosanske drave.[37] To je ujedno i kljuna injenica u procesu islamizacije, a ne nekakva slinost islamskog i bogumilskog uenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ak i oko sredita katolike akcije (franjevakih samostana). Tu zaputenost u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripei koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoe i katoliki izvjetaji itavo stoljee kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska zaputenost nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima eljom za materijalnom dobiti, boljim drutvenim statusom, pripadnou dravnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaanje islama tih prvih konvertita bilo vie deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve vie i vie shvaali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konanom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifinosti dovele su do formiranja onoga to se moe definirati kao bosansko iskustvo u islamu, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Ceri.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraiti u specifinim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiar ovom pitanju mora prii osloboen ideolokog i dnevnopolitikog balasta, bez religijske pristrasnosti, kreui se kolosijekom realnosti i imajui uvijek na umu opasnost skretanja u podruje historijskih mitova kojima je junoslavenska historiografija naprosto proeta.