Haljina modra ** Haljina modra i plave oi, Lagao sam dragoj jedne noi. Draga me pitala:" Meava vije?

Spremit u postelju, pe da se grije." Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine. Postelju spremi, pe da se grije, bez tebe u srcu meava vije." 1925. (Golob)

Ispovijest mangupa ISPOVIJEST MANGUPA Ne moe sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuih nogu pada. Ovo je najvea ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaih mranih dua zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se srui ko estoka kia kamen poruge. Ja samo vre stisnem u toj tui mjehur kose, poput prsle voruge. I tada mi se u iv spomen vrati ibljikav prud i sipljiv umor jova, i da negdje ive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i ra u polju ko proljetni dad pod kojim livade zelene. I vilama bi poli na vas , da vas kolju za svaku runu rije i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo porunjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je va sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim noicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga lea bole. I kad na trgu koijae spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko lep vjenanice. Ja volim zaviaj.

LISICA A. M. Remizovu Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj jo kroz dim je pusti, ljuljo u oku umski joj se put. Iz dbunja vjetar razbaruen, pusti, raznosio je zvonku samu svud. Nad njom ko una kruila je magla. Vlano se vee arilo u krug. Uznemirena glava ve se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko baklja uti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloe obuze je svu. Inja i dima vonj se irit stao, a krv je tiho kapala po tlu. 1915. ( Krklec )

to sam ? Tko sam ... ** to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam mnoge ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i apem zaljubljene rijei. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit u", a u dui vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine, bez sumnje, nikad nee nai. Zato moja dua ne zna to je jeza odbijenih elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako trae neku srodnu duu. vezan protiv elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim, nikad neu tebe grditi ni kleti. to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. 1925. ( Geri )

Ti ne voli i ne ali mene ... ** Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smijeak ti je mio, ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamti? Koje zube? Proli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjedi na nogama mojim. Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o drugome nekom, ali ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua-i ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua. Ti e proi putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one to ne gore. I kad s drugim bude jedne noi u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi emo se sresti. Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako. "Dobro vee",tiho e mi rei. "Dobro vee, miss", i ja u tako. I nita nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema -tko izgori, taj ne moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema. 1925.

Sestri uri ** Sestri uri U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me titi. Opet u da ivim, da se smijem toj ljubavi koje nee biti. Tom je kriva ta naa ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna njenost neijega lica, i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit neu htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo smjeti zajedniki, a ne svaki za se. 1925. ( Prica )

PJESMA O KUJI Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod gredom, otenila sedmero malih, riih tenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih eljala njena; od trbuha njene topline voda se topila snjena A uvee, kao i vazda, kad koke na lijegala kreu, tmuran je stigao gazda i strpao tenad u vreu. Trati snijegom je stala slijede mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mrekala voda. A kad se od tranja vrua i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kua ko njeno priini tene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za baenim kamenom kree, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oi se psee. 1915. ( Krklec )

PISMO MAJCI Jesi l iva, stariice moja? Sin tvoj ivi i pozdrav ti alje. Nek uveer nad kolibom tvojom Ona udna svjetlost sja i dalje. Piu mi da viaju te esto zbog mene veoma zabrinutu i da ide svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te esto uvijek isto privienje mui: kako su u krmi finski no u srce mi zaboli u tui. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevi tebe. Kao nekad, i sada sam njean, i srce mi ivi samo snom, da to prije pobjegnem od jada i vratim se u na niski dom. Vratit u se kad u naem vrtu raire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budi me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono ega ne bi: odve rano zamoren ivotom, samo emer osjeam u sebi. I ne ui da se molim. Pusti! Nema vie vraanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo to mi sija istim arom. Umiri se! Nemoj da te esto viaju onako zabrinutu, i ne idi svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu. 1924. (Cesari)

ODGOVOR Starice mila, ivi ko i prije. Njeno me dira tvoja ljubav iva. No ne zna ti i tebi jasno nije zbog ega ivim i o emu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misli esto ko i prije da netko neznan vinju nau svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se uju udni glasi. Ti eli lei, no postelje nema i vidi grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka narie i pjeva -ta meava-tuga! I snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga. Najdrae od svega proljee je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljee ovo -moju ljubav sada -ja slavnom revolucijom

MAJINO PISMO to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla mati. Ona mi pie: "Ako ima volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi al, a ocu gae boljeu kui vlada oskudica sama. Nikako ne volim to si poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Ostarjela sam ve i nemam daha. Da nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unuia koga. no_lubva.gif (27938 bytes) No ti si djecu sijo na sve strane i enu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si ludo prokockao. to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni

O, probudi me ... ** O, probudi me rano sutra, strpljiva, brina moja mati! Poi u iza humke puta dragoga gosta doekati. Ja vidjeh danas kraj guaka irokih kola trag u lugu. Vjetar ispod atre oblaka vije njegovu zlatnu dugu. Proi e sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a kobila e da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano, mati, osvijetli na sobiak uski. Govore da u ja postati uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta u opjevati, nau pe, krov i pijevca, brava... Na pjesme e se prolijevati mlijeko tvojih riih krava. 1917. ( Vitez )