Istorije (bh) budunosti

Autori:Larisa Kurtovi

Kako misliti postjugoslovenski postsocijalizam u Bosni i Hercegovini?*

http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id=1979

17.08.2010

Autorica ukazuje na znaaj konstruktivnijeg i sistematinijeg promiljanja drutvenog i politikog nasljea jugoslovenskog socijalistikog perioda u BiH, koje moe doprinijeti rigoroznijoj analizi savremenih drutvenih transformacija i definiranju novih, humanijih politika.

Uvod Opta javnost u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim bivim jugoslovenskim republikama, gaji dugogodinje interesovanje za drutvene pojave i dogaaje koji svjedoe o postojanju preivjelih veza izmeu stanovnika, privrednih i politikih subjekata, medijskih zvijezda, kao i raznih drugih aktera na prostoru nekadanje SFRJ. Ipak, u regionu, a posebno u samoj BiH, nedostaje vie sistematske i kritiki orijentisane rasprave o ulozi jugoslovenskog socijalistikog perioda i njegovih arolikih "ostataka" u poslijeratnom vremenu. Povod za ovaj tekst je pojava jo jedne u nizu brojnih sloenica sa predznakom jugo "jugosfere", koju je smislio Tim Judah a koja naglaava novi val ekonomskog i institucionalnog povezivanja u postjugoslovenskim dravama, pritom uopte i ne pominjui da, osim geografskog, kulturnog i jezikog zajednitva, ove zemlje dijele specifinu i esto zapostavljenu socijalistiku istoriju. Esej koji slijedi potencira njenu vanost i postavlja pitanja upravo o toj marginalizovanoj dimenziji postjugoslovenskog iskustva, nesimpatino nazvanoj postsocijalizam. Argument je sljedei: ostaci tog prijanjeg "sistema" dio su ivog tkiva bh. drutva, i nisu vani samo za pisanje istorije nego su i dio formirajuih iskustava, znanja i senzibiliteta generacija iji pripadnici i dalje dominiraju u ekonomskom, politikom i drutvenom ivotu ove zemlje. Neke socijalistike vrijednosti, kao i stare predstave o etici, politici i zajednitvu, esto su sastavni dio poslijeratnih oekivanja, nada i strahova, koji se nerijetko sukobljavaju sa iskustvima iz ratnog i poslijeratnog perioda. Sudar tih preostalih vrijednosti sa tek nastajuim praksama i pojavama plodno je tlo za budua drutvena istraivanja, kao i za promiljanje politikog potencijala datog istorijskog momenta. Ovaj esej postavlja pitanje moemo li, dvadeset godina nakon kraja Jugoslavije, poslije rata koji ga je pratio i deprimirajuih poslijeratnih iskustava, konano poeti ozbiljnije razmiljati o naem drutvu kao postsocijalistikom? Ne samo zarad razumijevanja bliske prolosti i linih biografija, nego zato da bismo istovremeno sagradili manje ideologizovan odnos prema toj istorijskoj epohi, ali i omoguili rekuperaciju nekih njenih pozitivnijih aspekata u budunosti. Tekst kombinira neka etnografska zapaanja sa analizom medijskog diskursa, istovremeno nudei pregled jednog dijela antropoloke literature koja se bavi rigoroznijim promiljanjem postsocijalistikih transformacija. Vaan dio ovog pregleda je kritika koncepta tranzicije, koji uzima kao zadanu pretpostavku da nekadanje socijalistike zemlje imaju zadatak postati upravo poput svojih zapadnoevropskih susjeda (da bi u sluaju loe realizacije tog plana bile proglaene neuspjenim). Umjesto "tranziciologije kako doi do alternativne metodologije za sagledavanje, promiljanje i analizu uloge jugoslovenske socijalistike ostavtine u bosanskohercegovakom drutvu danas? Od jugonostalgije do jugosfere Nekoliko sedmica prije nego to je uticajni magazin The Economist u avgustu prole godine objavio lanak

Stranica 1/15

o tihoj restauraciji profesionalnih i kulturnih veza izmeu bivih jugoslovenskih republika2, regionalni portal Balkan Insight ponudio je prostor njegovom autoru, britanskom novinaru Timu Judahu, da po prvi put predstavi ideju jugosfere, te, prema autorovim rijeima, stare-nove "ljubavi ije se ime ne smije izgovoriti"3 . Ovaj britanski reporter, sa viegodinjim izvjetakim iskustvom u naoj regiji, posvetio je svoj prvi osvrt prvenstveno uestalom povezivanju meu bivim jugoslovenskim firmama, poduzetnicima i proizvoaima, te kooperaciji izmeu bivih republikih a danas dravnih institucija, time pokuavajui uvjeriti iru javnost da, i pored nerazjanjenih politikih pitanja, prostor nekadanje Jugoslavije ponovo postoji kao ekonomska, drutvena i kulturna cjelina4. Ubrzo nakon objavljavanja ovih lanaka strani i domai mediji su sa jednakim entuzijazmom nastavili razmatrati novoprimijeene trendove ponovnog uvezivanja na tlu bive Jugoslavije i njihove mogue budue politike konotacije. Jugosfera kao koncept i kao konkretna pojava bila je ak javno osvjedoena izjavama Borisa Tadia i Stipe Mesia o gotovo prirodnoj povezanosti "naih zemalja" ni manje ni vie nego na ljetnom samitu Pokreta nesvrstanih5! U narednih nekoliko mjeseci pojam jugosfere je zaivio i poeo se pojavljivati gotovo rutinski u regionalnim medijima, dajui poticaj, na primjer, spekulacijama o moguem udruivanju srbijanskih, slovenakih i hrvatskih firmi kao sto su Podravka, Droga Kolinska i Centroproizvod6. Iako jugosfera nije prva vjeto skovana i domiljata sloenica sa predznakom jugo (sjetimo se drugih slinih kao to su jugonostalgija, jugoskepticizam, jugofuturizam itd.), njeno pravovremeno pojavljivanje i utisak koji je ostavila na itav region nude vaan povod da se otvori ozbiljna i kritika diskusija o temi oko koje se, posebno u Bosni i Hecegovini, tek srameljivo plee od kraja rata naovamo. Otvaranje te teme bila bi dobrodola gesta u momentu obiljeenom primjetnim interesovanjem javnosti za konkretne dokaze (ne)iznenaujue opstojnosti veza izmeu bivih jugoslovenskih drava, kao i materijalnih i nematerijalnih ostataka nekadanjeg zajednikog ivota. To interesovanje esto se odraava i u stranim i domaim medijima, koji podjednako dijele ukus za spektakularne, arolike prie o jugoslovenskoj zaostavtini i dovitljivosti njenih savremenih interpretatora7, ukljuujui otvaranje zabavnog parka Jugolend u blizini Subotice8, pokuaje ponovnog organizovanja radnih akcija u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH9, te spekulacije o budunosti ostrva Brioni, nekadanje Titove rezidencije10. Poneki ozbiljniji povod vodi do pojavljivanja dirljivih reportaa o ljudima koje je pregazila istorija, o starim dobrim vremenima, o novim nudama i nedaama koje nam je donio kapitalizam. Oba diskurzivna anra govore mnogo vie o sadanjosti nego o prolosti: spektakl jugonostalgije odaje sklonost novoprivatiziranih lokalnih i povrno upuenih globalnih medija ka pojednostavljenim, uzbudljivim naracijama koje lako pronalaze svoju publiku, dok melanholine prie o socijalnoj nepravdi ujedno romantiziraju prolost i produbljuju osjeanje sveopte rezigniranosti. U poreenju sa jugonostalgijom, koja je i sama mnogo kompleksnija od njenih prikaza u medijima11, koncept jugosfere primjetno je manje sentimentalan, i istovremeno odzvanja neobinim optimizmom koji odaje njegovo strano porijeklo. Podvlaei primjere institucionalnog i trinog povezivanja, termin jugosfera (barem na nain na koji ga objanjava The Economist) prikriva sve nepraktine, nematerijalne, neprofitabilne, duhovne i intelektualne oblike povezanosti koji, ak, vjerovatno nemaju mnogo smisla za vanjske posmatrae i jedan dio nacionalno ili ideoloki optereenih stanovnika bive Jugoslavije. Tako koncipiran pojam obnovljenog zajednitva reducira emotivno, senzualno i duhovno iskustvo posjetilaca koncerta Rambo Amadeusa na koncept niche trita, i ne nudi mjesto za strastvenog oboavatelja vaterpola koji za vrijeme Olimpijade jo navija za sve nae reprezentacije. Jugosfera je, prema Economistu, racionalna solucija za regionalne nedae, praktino rjeenje za nacionalistike i nacionalne konflikte i dio arsenala za prevazilaenje neugodnih elemenata tranzicije. Sam Tim Judah jasno govori da jugosfera postoji "uprkos ideologiji", te da ona nema nikakve veze sa jugonostalgijom12. Pretpostavlja se da je ona odraz ekonomskih interesa i praktinih potreba, dok se njen afektivni i utjelovljeni sadraj oprezno zanemaruje. Dublja analiza specifinih pojava novog povezivanja vjerovatno bi dokazala da stvari zaista nisu tako jednostavne, te da ovaj trijumfalni narativ u kojem logika profita pobjeuje sve ideologije,

Stranica 2/15

ukljuujui i one nacionalistike, esto ima ogranien domet. Ipak, formiranje izvjesne javnosti13 na regionalnom i lokalnom nivou zaineresovane za pitanje obnove veza izmeu bivih jugoslovenskih republika, svjedoi ne o elji za rekonstrukcijom Jugoslavije nego o injenici da ljudi ije su ivote njen uspon i raspad obiljeili jo uvijek trae naine da toj velikoj kataklizmi daju smisao, te da barem djelimino pomire proturjenosti izmeu svojih proivljenih iskustava iz predratnog, ratnog i poslijeratnog perioda. Vjeto skrojena rije jugosfera zapravo priziva mnoga druga pitanja nastala raspadom bive Jugoslavije koja su djelimino maskirana upeatljivim ideolokim sadrajem Judahove rasprave. Dapae, promiljanja i rasprave o nainima na koje se jugoslovenska socijalistika zaostavtvina interpretira, ali i nastavlja da djeluje u savremenim drutvima nastalim raspadom zajednike drave, i sama su predmet dugogodinjeg potiskivanja, izbjegavanja, reduciranja i politiziranja u svom izvornom kontekstu. A u samoj Bosni i Hercegovini, toj nekadanjoj Jugoslaviji u malom, ovakve su rasprave istovremeno najmalobrojnije ali i najpotrebnije. Postavljanje ovakvih pitanja o talozima tog sahranjenog politikog projekta zvanog SFRJ u dananjoj Bosni i Hercegovini ini se posebno vanim kada se skrene panja na esto marginalizovanu injenicu da je nae drutvo istovremeno i poslijeratno ipostsocijalistiko, i da je nastalo iz raspada jedne partikularne socijalistike federacije14, koja je stvorila posebne uslove ivota i rada koji to savremeno drutvo nastavljaju oblikovati kroz sjeanja i steene navike i vrijednosti ivuih generacija15. Iako se u dananjoj BiH osvrti na Jugoslaviju i, naroito, na Tita pojavljuju dosta esto, ne samo u medijima i popularnoj kulturi nego i u svakodnevnom govoru samih graana, direktne i studiozne rasprave o ovim pitanjima nedovoljno su prisutne u javnom, ali i u akademskom diskursu16. Te esto zanemarene dodatne komplikacije ivota u savremenom bh. drutvu okupljene su ovdje pod nezgrapnom frazom postjugoslovenski postsocijalizam koja, mada mnogo manje simpatina od termina jugosfera, pokuava oznaiti jedan iri i sadrajniji kontekst u kojem se ta rasprava prvobitno i pojavila. Kao predmet diskusije i analize, taj neelegantni retoriki spoj proizlazi upravo iz potrebe da se pronau obrisi analitikog, ali i vrlo praktinog problema na koji srameljivo ukazuju mnogobrojni termini sa predznakom jugo. Ipak, ni dan danas, dvadeset godina poslije pada Berlinskog zida, postjugoslovenski postsocijalizam nije u potpunosti artikulisan u naoj javnosti. Taj problem, koji je istovremeno i metodoloki, i etiki i politiki, ovdje poinje pitanjem: Kako u Bosni i Hercegovini, pa i u iroj regiji, kritiki i konstruktivno razmiljati o jugo-zaostavtini ne samo kao o sporednoj prolosti nego kao o materijalu koji aktivno utie na dinamike savremenog drutva? Poslijeratni viak ili imenovanje zaboravljenog Od poetka 1990-ih Bosna i Hercegovina na globalnoj politikoj i medijskoj sceni predstavlja sinonim za ratno stradanje, koncentracione logore, izbjeglice i masovna silovanja. U skorije vrijeme ratne su prikaze djelimino zamijenile metafore beznaa, greaka, loma i fijaska, koje stiu iznutra i izvana, a govore o gotovo vjenom sukobu vizija i interesa, te o nemogunosti izgradnje zajednike politike agende. Iako jednim dijelom istiniti, ovakvi prikazi ne mogu i ne treba da unaprijed odrede svaku analizu ili raspravu o bh. drutvu, jer u podvlaenju rata i mnogobrojnih poslijeratnih problema gotovo u potpunosti zanemaruju bitna formirajua i nerijetko pozitivna iskustva ivuih generacija iz jugoslovenskog socijalistikog perioda. Iako ta iskustva dobijaju nova znaenja u kontekstu masovnih ratnih stradanja i poslijeratnih promjena, gdje nekad iskreno prihvaene vrijednosti i oblici zajednitva postaju primjeri kolektivnih lai i obmana, prisutnost tih neurednih odnosa izmeu prolosti i sadanjosti i samo je drutvena injenica sa vanim posljedicama u dananjem drutvu. Dramatine promjene u drutvenoj, politikoj i ekonomskoj organizaciji

Stranica 3/15

zemlje, oznaene pojmovima kao to su demokratija i kapitalizam, takoer se tumae i preivljavaju sa osloncom na lekcije nauene iz socijalistikog perioda. I ostaci socijalistikog ureenja danas doivljavaju svoju reinkarnaciju unutar konkretnih institucionalnih okvira, kao npr. kroz iroko rasprostranjenu praksu prepisivanja starih zakona iz socijalistikog perioda, ili kroz kontinuiranu upotrebu danas ve nepotrebnih birokratskih obrazaca o kojima se u argonu ponekad govori kao o socijalistikim atavizmima. Osim zakona i prakse, postoji isto tako i kadrovski kontinuitet pojednici koji su obavljali odreene funkcije i za vrijeme Jugoslavije i poslije njenog raspada ukljuuju iroku lepezu aktera, od radnika javnog zdravstva pa do nekadanjih komunistikih funkcionera koji su doivjeli svoj preporod u nacionalnim strankama poslije 1990. Zatim, jedan dio simbolikog naslijea SFRJ ugraen je u ideoloke narative same postsocijalistike drave, kao to su naprimjer formalno ili neformalno obiljeavanje 1. maja, praznika rada, ili 25. i 29. novembra (iako se neki od ovih praznika obiljeavaju jedino na teritoriji Federacije, to samo po sebi moe sluiti kao povod za nova istraivanja i analize). Mogue je pronai konzistentnost i u idejama koje su postale kritian dio politike debate u poslijeratnoj BiH, kao to su ideje konstitutivnih naroda, prava radnika, pa ak i ustavnih reformi. Ali, i pored postojanja ovih nabrojanih i mnogih drugih, esto nerazjanjenih veza izmeu jugoslovenskog perioda i ovog poslijeratnog, socijalistiko naslijee Bosne i Hercegovine nedovoljno promiljaju i meunarodna zajednica, vladajue politike partije (ukljuujui i opozicioni SDP), nevladina udruenja i nove graanske inicijative, vladini slubenici i ostatak javnih aktera zainteresovanih za napredne reforme. To kompleksno naslijee se esto reducira na teme antinacionalizma, socijalne drave i, u skorije vrijeme, ironije sadanjeg viznog reima, dok mnogobrojni drugi elementi poput vrijednosti rada i radnika, solidarnosti, koncepta ovjeka kao tvorca istorije, proizvodnje, samoupravljanja, nesvrstanosti i line moralne odgovornosti (partizanskog morala) ostaju u drugom planu. Nadalje, krvavi raspad Jugoslavije je doveo do toga da se sadraj i vanost njenog kulturnog, vrijednosnog, ideolokog i drugog naslijea danas vide na drugaiji nain u svih sedam zemalja koje su nastale njenim raspadom. Nove-stare drave su, pored svojih zajednikih taaka, u posljednje dvije decenije izgradile razliite normativne predstave o jugoslovenskom projektu, koje su njihovi stanovnici prihvatili, adaptirali ili odbacili na sebi svojstvene naine. Ono to je moda vano ili aktuelno u susjednoj Hrvatskoj ili Srbiji, preesto ne vrijedi za nau zemlju. Bosna i Hercegovina, zbog svoje socijalistike, ratne i novije istorije, ostaje drava sa najsloenijim odnosom prema toj zajednikoj prolosti17. Teritorijalno i institucionalno podijeljena, vidajui svoje duboke ratne rane, ona prua najheterogeniji prikaz svih problematika sa predznakom jugo, ukljuujui jugosferu, jugonostalgiju, jugoutopizam i jugoskepticizam. Kao geografsko, istorijsko, demografsko, pa i ideoloko sredite jugoslovenskog socijalistikog projekta, Socijalistika republika BiH bila je prostor na kojem se taj projekat izgradio, i na kojem je poetkom devedesetih konano i uniten. Danas, poetkom nove decenije, potpuno je jasno da su Bosna i Heregovina i njeno stanovnitvo platili, i nastavljaju da plaaju krvavi ceh stvoren njegovim raspadom. Poslijeratna BiH naslijedila je od bive Jugoslavije nekoliko vanih karakteristika kao to su multinacionalni sastav stanovnitva, federalno ureenje, ustavnu nestabilnost i sklonost politizaciji i institucionalizaciji lingvistikih razlika. Meutim, i pored tih paralela, i relativne naklonosti stanovnitva Bosne i Hercegovine prema jugoslovenskom periodu, uloga i status nae zemlje u jugosferi ostaju nerazjanjeni. Unutar Judahove rasprave, pria o jugosferi poinje komunikacijom izmeu tadanjih predsjednika Hrvatske i Srbije. Da li je BiH nevidljiva u ovoj prii zato to se ideja Jugoslavije nastavlja reducirati na pitanje srpsko-hrvatskog saveznitva, ili se stare hrvatsko-srbijanske politike vraaju na teritorij tzv. Zapadnog Balkana u vidu sablasti? Da li je, pak, Bosna i Hercegovina odsutna zato to njena trenutna politika kriza ne svjedoi u korist teze o jugosferi i nestanku nacionalizma? Ili zato to je malo onih koji shvataju ili ele priznati krucijalnu vanost te jedine nacionalno nedefinisane socijalistike republike za jugoslovensku priu i sve njene preostale tragove18?

Stranica 4/15

Ovi propusti, elim sugerirati, povezani su upravo sa ve pomenutim sistematskim privilegiranjem narativa i analiza u kojima se na BiH gleda kao na iskljuivo poslijeratni kontekst, kao izniman prostor u kojem nita nije kao drugdje (posebno ne kao u normalnom svijetu), dok se istovremeno skoro sasvim negira postsocijalistiki karakter njenog politikog, ekonomskog i drutvenog ivota. Samim tim se blokira i mogunost ponovne interpretacije i mobilizacije kreativnih i produktivnih kapaciteta, ideja, sjeanja i vrijednosti koje su karakterisale taj period. Opisati neto kao (post)socijalistiko u BiH danas znai definisati ga kao umalo, retrogradno, antimoderno, ishlapilo, sivo, nefunkcionalno, ak i runo i nemoralno. Istovremeno, lamentirajui o jugoslovenskom pasou, standardu ivota, zagarantovanim pravima radnika i nekadanjem osjeaju svakodnevne sigurnosti, govoriemo o Jugi u najboljim moguim, ak naivno romatiarskim terminima. Kako je mogue pomiriti takva kontradiktorna i nelogina stajalita? Jesu li ona tek odraz opte poslijeratne konfuzije, ili su dokaz neeg mnogo ozbiljnijeg? I emu zapravo teiti u ozbiljnijoj raspravi o njima? Prevazilaenje tranziciologije Pojam postsocijalizma, poput svojih roaka postmodernizma ili postfordizma, istovremeno je iznuen i stvaran19 utoliko to predstavlja artificijelni jezik za interpretaciju vrlo konkretnih pojava u drutvima nastalim padom socijalistikih vlada u Istonoj Evropi, i ire. I pored specifinosti skorije bosanskohercegovake istorije, i pored posebnosti njenog dananjeg politikog ureenja i drutva, ova zemlja pripada dijelu svijeta o kojem se gotovo dvadeset godina govori kao o postsocijalistikom. Mada je danas taj termin u irokoj upotrebi u raznim sferama, njegova genealogija djelimino je utemeljena u pokuajima analitiara da spoznaju, dokumentuju i objasne sudbine zemalja i stanovnika nekadanjeg Drugog svijeta poslije pada Berlinskog zida. Ti eksperti krenuli su od pretpostavke da e sve ono to dolazi, ma kako novo i razliito od ivota u svim znanim socijalistikim sistemima, biti na neki nain oblikovano onim to je bilo prije20. Takva analitika orijentacija teila je prouavanju drutvenih praksi i fenomena u njihovom izvornom geografsko-istorijskom kontekstu. Iako su studije koje su ovi analitiari proizveli mahom akademske, one skreu panju na probleme koji su politike i ideoloke prirode, a istovremeno se tiu ireg javnog diskursa o postsocijalistikoj transformaciji u ovim zemljama i prateim javnim politikama. Danas se ve moe govoriti o novom naunom polju pod nazivom postsocijalistike studije, koje objedinjuje istraivake interese razliitih teoretiara drutvenih nauka, politologa i istraivaa istonoevropskih drutava. Vremenom su se postsocijalistike studije iselile iz svojih definisanih geografskih granica, te se danas mogu uoiti sline rasprave u vezi s afrikim postsocijalizmima, te onim istonoazijskim. Ono to objedinjuje ove radove je nakana da se o socijalizmu toj navodnoj stranputici na putu ka modernom napretku, u momentu koji dolazi poslije njegovog skorog nestanka sa globalne politike scene razmilja na kritiki, empirijski utemeljen nain. Zahvaljujui novim mogunostima za terensko istraivanje u zremljama koje su bile zatvorene za tu vrstu nauke, nemali broj studija postsocijalizma zasniva svoju argumentaciju na sociolokoj i antropolokoj metodologiji i dugogodinjim terenskim istraivanjima, to omoguava blii uvid u teme koje su prethodno bile promatrane sa makro-nivoa21. Studije postsocijalizma nerijetko razmatraju i period kasnog socijalizma i njegovih reformi, obuhvatajui iroku lepezu tema, ukljuujui transformaciju privatnog vlasnitva, industrijske proizvodnje i proizvodnih standarda, rodnih prava, potroake kulture ili uloge simbola22. Bez obzira na njihovu tematsku arolikost, sve ove studije spaja nastojanje da se socijalizmi promatraju kao sloene istorijske formacije u kojima su ljudi ivjeli mnogostruko ispunjene ivote, a ne kao rigidni, statini reimi koji su mehaniki proizvodili totalitarne umove i jednodimenzionalne subjekte. Kroz detaljne studije svakodnevnog ivota i obinih

Stranica 5/15

praksi, ovi radovi ukazuju na neravnomjernost i promjenljivost pojava i politika tih socijalizama kroz razliite decenije i regije, istovremeno osvjetljavajui naine na koje su one bile sposobne stvoriti neobine veze, prakse i vrijednosti koje su ti ljudi cijenili (ponekad uprkos oficijelnim politikama i njihovim traginim efektima). Moe se rei da su postsocijalistike studije ozbiljan pokuaj iscrtavanja onog to je Dipesh Chakrabarty, autor djelaProvincijalizovanje Evrope (Provincializing Europe, 2007) nazvao Istorijom 2, koja postoji pored, unutar i nasuprot Istorije 1, ili duge povijesti kapitalistike ekspanzije23. Istiui razliitosti socijalistikog naspram novonormativnog neoliberalnog svijeta, postsocijalistike studije insistiraju na razmatranju praksi i diskursa na osnovu istorijskog konteksta njihovog nastajanja i cirkulacije. Ovakav metodoloki pomak zasniva se na uvjerenju da su definiue epistemoloke kategorije preuzete iz kapitalistikih, liberalno-demokratskih diskurzivnih okvira, jednostavno neadekvatne za kritiko razumijevanje drutava koja su gotovo pola stoljea (u sluaju Sovjetskog Saveza i due) bila oblikovana drugaijom filozofijom vladanja. Treba ukazati i na to da su tendencije kritikovanja drugog kroz vlastite ideoloke obrasce bile vaan dio hladnoratovske borbe za legitimizaciju. Stoga je bitno shvatiti da ovakva vrsta epistemoloke kritike posjeduje i vanu politiku dimenziju, posebno u vrijeme pada stvarnopostojeeg24 socijalizma, kada je jedna strana proglaena gubitnikom, a potom bila primorana postati slinija svom ideolokom drugom kroz za stanovnitvo nerijetko nagle i traumatine reforme. Ovakav metodoloki pristup ne vodi samo nunoj problematizaciji prikaza i istorijskih analiza stvarnopostojeih socijalizama nego i evoluciji javnog razmatranja socijalistike ostavtine u pravcu manje ideologizovanog i vie kritikog miljenja25. Takva tendencija se moe uoiti na primjeru kritike pojma tranzicije, koji je nakon 1989. godine postao dijelom svakodnevnog, kao i medijskog argona u istonoevropskim zemljama. U uvodu u Nesigurnu tranziciju26 Katherine Verdery i Michael Burawoy skreu panju na ogranienost linearnog poimanja vremena i teleolokog prikaza istorije na kojem se ideja tranzicije zasniva. Prema ovom modelu, bive socijalistike drave nakon raspada jednopartijskog sistema prolaze kroz period politike i ekonomske liberalizacije, u kojem se postepeno ali sigurno vraaju na pravu istorijsku putanju na kojoj se ve nalaze ostale sjevernoamerike i zapadnoevropske zemlje. Predstavljajui ovaj nuni scenario, tranzicioloki diskurs, u stvari, pretpostavlja i samim tim zahtijeva jednu posebnu, ve zamiljenu budunost, koja ukljuuje trinu ekonomiju i demokratsko politiko ustrojstvo. Naprotiv, kako tvrde ovi autori, takva budunost nije niim zagarantovana, a promiljanje postsocijalistikih transformacija na ovaj nain preesto vodi ka nepravednim i licemjernim prikazima zemalja nekadanjeg evropskog Istoka. Vizija ovakve istorijske neminovnosti esto je i razlog zbog kojeg studije tranzicije uobiajeno govore o postsocijalistikim drutvenim, politikim i ekonomskim obrascima i fenomenima kroz jezik neuspjeha, inverzije, perverzije, nedoraslosti itd., rijetko postavljajui pitanje kako te loe prakse djeluju u njihovom domaem kontekstu, emu slue i koji su im rezultati. Istovremeno, politika i ideoloka komponenta tog diskursa o neuspjehu zanemaruje nedostatke i proturjenosti stvarnopostojeih demokratija. U svom eseju objavljenom u The New York Timesu povodom dvadesete godinjice pada Berlinskog zida27 Slavoj iek primjeuje da je pitanje dananjice meu novom generacijom liberala i antikomunista u Istonoj Evropi upravo usredotoeno na navodni neuspjeh tranzicije: Ako je kapitalizam zaista bolji od socijalizma, zato su nai ivoti jo uvijek jadni? U oima tih istih kritiara, tvrdi iek, razlog za trenutne (i navodno privremene) tranzicijske tucavice nalazi se u injenici da bive socijalistike zemlje nisu jo kapitalistike niti demokratske, nego da su rukovoene zamaskiranim oblikom tih paradigmi u kojima konce jo uvijek dre zatvoreni krugovi probranih pojedinaca. Ali, kao to iek s pravom tvrdi, upravo ti kritiari ne prihvataju injenicu da taj krnji kapitalizam, u kojem formalna demokratija skriva i opravdava vlast bogate

Stranica 6/15

manjine, jeste kapitalizam u svom punom sjaju. Postsocijalistika pseudodemokratija (i navodna nezavrena tranzicija) nije odstupanje od normativnog modela nego njegov najiskreniji primjer. Zagrobni ivot jugoslovenskog socijalistikog iskustva Povran osvrt na naslove novinskih lanaka koje svakodnevno objavljuju bosanskohercegovaki tampani mediji nudi pregrt dokaza da ni u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje teza o neuspjehu reformi i prelaska na model liberalno-demokratske trine ekonomije. esto opisana kao propala ili zombi drava, gledano iz tranzicioloke perspektive, BiH nudi razoaravajue dokaze da ni pored volje i novca meunarodne zajednice proces socijalnog inenjeringa nije urodio odgovarajuim plodom. Ipak, svakodnevna iskustva ivota i rada govore da BiH funkcionie kao jedna nesavrena politika, ekonomska i drutvena zajednica, naseljena graanima sa slobodno moemo rei zadivljujuim kapacitetima za adaptaciju i snalaenje. esto prepriavana ala o Bosancu koji mjeseno zarauje 400, a troi 700 KM samo je jedan humoristini izraz neobinog jaza izmeu statistika i stvarnog ivota ljudi. Iako je veina graana ove zemlje proces preivljavanja (ponekad dobrog preivljavanja stvaranjem ispunjenih ivota, uprkos ogranienim sredstvima, a uz pomo kredita, doznaka iz inostranstva, udruivanja snaga, razmjene kojekakvih usluga i nematerijalnog kapitala itd.) dovela do nivoa umjetnosti, opta saglasnost je da ovdje nema budunosti. Kako objasniti ovaj tranzicijski paradoks? U kontekstu kritike tranziciologije, BiH se nalazi u posebno interesantnoj poziciji, iz vie razloga. Prvo, veliki dogaaj u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku bive Jugoslavije, nije nuno pad socijalizma nego sam rat koji ga je pratio. Drugo, u BiH se period tzv. tranzicije gotovo u potpunosti preklopio sa poslijeratnim naporima obnove i izgradnje regulatornih i institucija vlasti u kojima je meunarodna zajednica igrala odluujuu ulogu. Stef Jansen primjeuje da su ekonomske i sustavne reforme koje su provedene u tom periodu (npr. ukidanje Zavoda za platni promet, reforma izbornih zakona, privatizacija drutvenih firmi i kapitala) na udan nain uvijek bile predstavljane kao neutralne, nune, prirodne i deideologizirane, te kao dio dobronamjernog projekta poslijeratne rekonstrukcije28. One su ak rijetko nosile pridjev postsocijalistike, tranzicijske ili neoliberalne. S druge strane, kako tvrdi Elissa Helms, poslijeratna intervencija meunarodne zajednice i njenih mnogobrojnih aktera zasnivala se na pretpostavci da se ovdje radi o izgradnji jednog novog drutva29. Samim tim zagovarai i implementatori programa reforme nisu, generalno govorei, bili zainteresovani za ono to je bilo prije (moda je upravo ovo razlog za njihova i naa mnogobrojna razoarenja razvojem drutvenih odnosa u poslijeratnom periodu). Ne treba zanemariti ni injenicu da su vladajue etnopolitike elite godinama gradile svoju politiku legitimnost pod parolom prije nas potop, te da je sam rat uspio ubijediti veliki broj graana da je socijalistika Jugoslavija bila kolektivna obmana i neodriv sistem (koji su nacionalisti mukotrpno ruili itave etiri godine rata). Problematizovanje ovakvih tranziciolokih prikaza stoga bi nuno trebalo nositi i novi val kritinog preispitivanja samog socijalistikog perioda, kako je on doivljen u tadanjoj saveznoj republici i kakvim ga se ljudi na ovim prostorima danas sjeaju30. Takav zadatak, mada neophodan, nee biti jednostavan. Sloenost drugog kruga politikog udruivanja junih Slavena, razliitost ambicija pojedinih politikih struja, transformacije prakse u jugoslovenskom socijalizmu s ljudskim likom, i netipina svakodnevna iskustva jugoslovenskih naroda boje tu istoriju raznim nijansama, koje se nee lako uklopiti u veinu sadanjih i buduih ideoloko-politikih projekata. Dodatna pluralnost subjekata i tema koje su vrijedne promiljanja, od iskustava domaica, studenata, mladih regruta, homoseksualaca, afrikih studenata u gostima itd., trebala bi da obogate predstave o tome ta je taj jugoslovenski socijalizam uopte bio i ta realno moe doi poslije

Stranica 7/15

njega. Posebnu panju treba posvetiti geografskim i generacijskim razlikama, te transformaciji ideologije i prakse kroz razliite decenije. U ovom kontekstu posebno su vane 1980-te godine, koje na ovim prostorima jo uvijek imaju veliko simboliko znaenje. Samim tim, budua promiljanja i javne debate ne mogu se vrtiti samo oko trojstva Jugoslavija-komunistika ideologija-Tito, budui da su iskustvo svakodnevnog ivota i proturjenosti izmeu vizija i njihovih realizacija uinile mnogo sloenijim kolektivna i individualna sjeanja na taj period . Ta sjeanja i njihove posebne interpretacije, koje su oblikovane ne samo nacionalnom ve i generacijskom, rodnom, profesionalnom, regionalnom i biografskom posebnou, ujedno tvore i stavove o sadanjosti. One su tkivo iz kojeg su roena oekivanja koja oblikuju nade i strahove bh. graana danas. Recentne rasprave o pravima boraca, ili o percepcijama nesigurnog ivota na sarajevskim ulicama (sjetimo se samo uzvika jedne graanke Sarajeva nakon gnusnog ubistva Amara Mistria: "Lijepi Titin pendrek!"), jasno ukazuju na postojanje specifinih uvjerenja, naracija i drutvenih praksi ija je istorija transformacija u velikoj mjeri povezana s iskustvima i oekivanjima izgraenim za vrijeme socijalistike Jugoslavije. Te fraze, prije svega, govore o generalnoj predstavi o optimalnom odnosu izmeu vlasti i graanstva, te idejama o pravima i odgovornostima koje drava ima prema svojim politikim subjektima. Predstave o tome kako biti graanin ili funkcioner vlasti nisu samo odraz poslijeratnih upoznavanja sa demokratskom praksom nego i navika i vrijednosti naslijeenih iz biveg sistema, od kojih mnoge imaju svoje mjesto i u postsocijalizmu. Ovi, ali i drugi aspekti svakodnevne politike prakse nude vaan uvid u preivjele ili nanovo afirmisane dispozicije i etika stajalita iz biveg sistema koje su i danas vane za bolje razumijevanje drutvenih transformacija. Ta preivjela odreenja ne moraju nuno sadravati socijalistiku retoriku niti se u potpunosti preklapati sa reimskom ideologijom, kao u sluaju trajne i multigeneracijske popularnosti pop-kulture, muzike i filmova toga vremena, koji su i sami nudili prilino heterogene interpretacije jugoslovenstva i socijalizma. Ona takoer mogu postojati uprkos svijesti da su devedesete iznevjerile principe koji su vodili jugoslovenski socijalistiki projekt (Vjerujem jo i u to bratstvo i jedinstvo, ma koliko se ono otrcanim danas inilo), ili kao dio naknadnog priznavanja da je jedino danas mogue cijeniti ono to je prolo (Prije sam mrzio taj sistem iz dna due, a danas ga ljubim jer tek sad vidim koja nam je bila alternativa)31. Shvatiti ozbiljno drutvene pojave koje se direktno ili indirektno pozivaju na nekadanja vremena ne znai samo afirmisati znaaj tih etrdeset i pet godina jugoslovenskog socijalizma pod parolama o oevidnoj vanosti istorije (ili, jo gore, kroz tezu o istoriji kao uiteljici ivota). S jedne strane, obratiti panju na recentnu, preivljenu istoriju i na formativna iskustva steena u tom periodu, znai udaljiti se od mitskog, tj. vjekovnog poimanja vremena32 koje predstavlja jednu od glavnih komponenata nacionalistikih ideologija. S druge strane, ta gesta zahtijeva da prepoznamo sam kvalitet ivueg vremena, sa svim njegovim nepotpunostima, nedosljednostima i kontradiktornostima, i da takvu vrstu otvorenosti pokaemo i u analizama sadanjice. Te sive dimenzije ivotnog iskustva, koje je teko uredno upakovati u ideoloke kategorije, a koje ine dio ivota i procesa stvaranja sjeanja, mogu nam rei neto vie o preivjelim artefaktima biveg vremena, ali i odrediti pravac u kojem vrijedi usmjeriti budue rasprave. U protivnom, diskusije o bosanskohercegovakom postsocijalizmu e ostati na razini anegdotskih prepriavanja i sluajnih, popratnih osvrta. ak i najbolji politiki analitiari, najvredniji novinari i najbistriji studenti politologije danas lake mogu govoriti o tome ta BiH nije nego ta ona jeste. Posebna tragedija ovdje je nedostatak objavljenih ili iroko dostupnih lokalnih studija o mikroprocesima koji su se izrodili iz raspada nekadanjeg drutvenog, politikog i ekonomskog ureenja, a koji svjedoe o kontinuitetu i adaptaciji nekih socijalistikih praksi. Terensko motrenje specifinih lokalnih odgovora na sva ogranienja

Stranica 8/15

ivota u naoj nemoguoj dravi stvorit e uslove za upueniju kritiku i ustanoviti kvalitetnije temelje za budue praktine intervencije u vidu regulative, zakona i novih institucija. Verdery i Burawoy33 posebnu panju pridaju ovakvim vrstama transformacija jer one ukazuju na kreativno koritenje novih mogunosti i na sloene reakcije na nove vrste neizvjesnosti i ranjivosti. Moda upravo u tim novim-starim praksama, oblicima solidarnosti, udruivanja i etikim vrijednostima, kao i u svim njihovim iznenaujuim reinterpretacijama, treba traiti temelje za postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Iz srca bh. tranzicije: nekoliko primjera I pored sveprisutnih rasprava o nedostatku napretka i poslijeratnoj inerciji bh. drutva, bitno je naglasiti da su mnoge transformacije koje bi se mogle nazvati postsocijalistikim ve uveliko u toku. Masovni trend otvaranja hipermarketa i trnih centara u posljednjih pet godina zajedniko je iskustvo graana ove zemlje i stanovnika drava kao to su Poljska, Rumunija i Ruska Federacija. Budui da je, za razliku od socijalistikih reima u nabrojanim zemljama, SFRJ tolerisala, ak i ohrabrivala postojanje i razvoj jedne posebne vrste potroakog drutva sa otvorenim granicama34, gdje su friopovi i esta putovanja u Trst po farmerke bili dio ivotne norme, ostaje da se vidi u kojoj mjeri i na koji nain e se ovaj trend u BiH razlikovati ili podudarati sa praksama konzumacije u ostatku postsocijalistikog svijeta. Nedavna vijest da graani Hrvatske putuju u bosanskohercegovake hipermarkete u blizini dravne granice da bi vegetu, dorinu i ostale hrvatske proizvode kupili po nioj cijeni, jedan je o detalja koji ukazuje na specifine, lokalne prakse prilagoavanja, snalaenja i preivljavanja. U odnosu na raspravu o jugosferi, ovaj primjer dokazuje da posebni odnosi izmeu bivih jugoslovenskih zemalja stvaraju ne samo nove oblike povezanosti nego i nove, ponekad prilino ironine vrste konkurencije35. On takoer nagovjetava da se postsocijalistiki subjekti ponekad navikavaju na kapitalizam jako brzo djelimino, ako ne i u potpunosti zbog toga to su u socijalizmu nauili drugaiji odnos prema vrijednosti, konzumaciji i potroakoj disciplini36. Potroake prakse i druge sline, vidljive, postsocijalistike pojave, nisu samo odraz kontinuiteta u razmiljanju i djelovanju (bez obzira na slikoviti naslov novinskog lanka o oivljavanju prekogranine kupovine), nego su i direktna reakcija na transformaciju trita. One ne moraju imati ni nuno regionalni karakter da bi nam rekle neto o tome kako aspekti preivljenih iskustava iz socijalizma djeluju unutar savremenih transformacija. Nedavno otvaranje luksuznog BBI centra na mjestu nekadanje Robne kue Sarajka nije samo prikazalo, u najkonkretnijem smislu, kraj jedne epohe nego je i otkrilo postojanje neispitanih drutvenih konflikata oko javnog mjesta religije u drutvu, prava na koritenje gradskog prostora i dramatinog materijalnog raslojavanja u bosanskohercegovakom drutvu. Vano je prepoznati da sve te teme, zapravo, imaju svoju dugu i kompleksnu socijalistiku istoriju37. Takoer, debate oko BBI centra istovremeno ukazuju na ogranienost potroakog utopizma koji je dio prikrivene mitologije savremenog kapitalizma: konzumacija nije samo oblik depolitizacije nego i mjesto sukoba razliitih grupa i politika. Pored ovih najvidljivijih promjena, bosanskohercegovako drutvo prolazi kroz brojne druge postsocijalistike transformacije ije su specifinosti uvjetovane rjeenjima proizvedenim za vrijeme SFRJ, ali i mnogim drugim kulturalnim, tradicijskim, ak i vjerskim praksama i uvjerenjima. Propadanje sistema socijalne zatite u kombinaciji sa porastom nezaposlenosti i siromatva dovelo je do formiranja alternativnih mrea brige i podrke, koje se esto sastoje od pojedinaca i neformalnih grupa od kojih veliki broj radi na prikupljanju novca za lijeenje teko bolesne djece ili graana kojima je potrebna operacija izvan BiH. S druge strane, u posljednje dvije godine mrea Udruenja altruista Dobro kroz inicijativu privatnih graana preuzela je na sebe odgovornost za pomo jednom dijelu socijalno ugroenih porodica u Sarajevu, Zenici, Kaknju i drugim gradovima kroz donacije hrane, odjee i kolskog pribora. Njihov angaman predstavlja jednu vrstu privatizacije drutvene odgovornosti, koja je prije pripadala dravnim institucijama, i kao takva

Stranica 9/15

svjedoi o transformaciji ka neoliberalnom modelu ureenja. Ipak, filozofija ovog udruenja ne zasniva se na uvjerenju o poeljnosti privatizacije sistema socijalne zatite ve na moralnim stanovitima o solidarnosti i odgovornosti za druge, ija je genealogija kompleksna i multidimenzionalna i ukljuuje socijalistike etike principe, ali i one iji su izvori kulturoloki hrianski ili islamski. Stoga je vano naglasiti da bosanski postsocijalizam nije samo produkt pola stoljea Titove vlasti nad nekadanjom Jugoslavijom, nego i zbira drutvenih, politikih i ekonomskih konstelacija formiranih u sudaru njegovih praksi, dispozicija i vrijednosti sa drugim postojeim fenomenima (tradicijom, religijom, regionalnim specifinostima) kao i sa novim tendencijama i aparatima uvezenim u BiH poslije rata, ukljuujui parlamentarnu demokratiju, slobodno trite i civilno drutvo. Ti viestruki uticaji dakako oteavaju i na esto nepredvidive naine komplikuju implementaciju paradigmi i modela koji su ovdje doneseni u posljednjih 20 godina. Ali oni su takoer jedna vrsta resursa za zamiljanje novih pokuaja i politika koje su graanima ove zemlje toliko prijeko potrebne. Nepodnoljiva teina onog to preostaje Ameriki antropolog Andrew Gilbert, koji je istraivanje za svoju doktorsku disertaciju vrio u poslijeratnom Prijedoru, svojevremeno je pisao o nedostatku postsocijalistikog dijaloga u Bosni i Hercegovini kroz metaforu zagrada (parentheses)38. Posveujui vrijeme i energiju savladavanju linih i kolektivnih ratnih trauma, bh. drutvo nikad nije imalo priliku postaviti pitanje ta je zapravo bio taj jugoslovenski socijalizam i ta realno moe i treba doi poslije njega. U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini ovo pitanje (posebno njegov drugi dio) nije jednostavno postaviti. Pokuaji kritike interpretacije socijalistike prolosti osjetljivi su na napade nacionalista, antikomunista i svih vrsta reakcionarnih i liberalnih ideologa za koje je SFRJ bila najvee zlo sa kojim su se juni Slaveni u svojoj istoriji morali suoiti. S druge strane, sentimentalna privrenost nekim boljim vremenima i humanijim idealima kod onih koje nazivaju jugonostalgiarima nerijetko sabotira pokuaje da se o tom vremenu govori na rigorozniji i upueniji nain. Ono to ujedinjuje jugoskeptike i jugonostaliare je tendencija da jugoslovensku socijalistiku ideologiju shvataju i interpretiraju bukvalno, kao odraz stvarnih relacija, a ne kao materiju podlonu transformaciji kroz prakse koje su ljudi svakodnevno upranjavali. Takva stajalita imaju malo tolerancije za otvorenost, nepredvidljivost i kontradikcije koje su bile konstitutivni dio jugoslovenskog svijeta i koje i danas transformiu pogled na sadanjost i budunost. Jugosfera kakvom je boji Tim Judah takoer nije adekvatan okvir u kojem treba postaviti pitanje o postjugoslovenskom postsocijalizmu, jer ona svaki oblik udruivanja vidi prevashodno kao dokaz pobjede logike kapitalizma i pragmatine racionalnosti. Istina jeste da se, i pored njihove sveprisutnosti, ekonomija ne gradi na proizvodnji majica Josip Broz Dobar Skroz, te da regionalizacija zapadnobalkanskih ekonomija nije nuno drugaija od uvezanih privreda skandinavskih zemalja. U krajnjoj mjeri, jugosfera postoji takoer i za mnoge druge, manje poeljne aktere, ukljuujui profesionalne kriminalce, vercere, ratne profitere i neofaiste, koji su ideoloki, ali i stvarni nosioci tranzicijskog momenta u regionu. Sam Tim Judah priznaje da su takve vrste udruivanja meu ovdje pomenutim sudionicima postojale ak i za vrijeme samog rata, kada su vojne i politike granice bile prilino porozne za vercere i razne druge ratne profitere 39. Mada je rije kojom je ovo udruivanje opisano nova, jugosfera postoji onoliko dugo koliko i ideja politikog udruivanja junih Slavena. Napokon, ak i za vrijeme devedesetih postojali su ljudi i djelovale organizacije koje su tamo, preko novih granica vidjele ne neto drugaije i vrijedno istrebljenja ve neto poznato, blisko i svoje. Antiratni pokret, ene u crnom, Arkzin, Jugoslovenska mirovna inicijativa, Rambo Amadeus, zagrebake feministkinje i srbijanski dezerteri, oznaili su taj period koliko i paravojne formacije i

Stranica 10/15

etniko ienje. Jugosfera, ta stara-nova ljubav, jedino je glasnik nade ukoliko se unutar nje realiziraju progresivne i za drutvo konstruktivnije i pravednije ideje. Economistova vizija jugosfere zanemarila je moda najvaniji aspekt prie o ostacima nekadanje drave: zbir senzibiliteta koje dijeli jedan vaan segment dravljana zemalja u regionu, a koji su istovremeno politiki, etiki i estetski. Oni nisu nuno ni antinacionalistiki ni antikapitalistiki, niti imaju jasnu praktinu svrhu. Ali oni su osnova za stvaranje buduih odnosa koji e podrivati i potkopavati temelje svijeta koji su nam u amanet ostavile 1990-te godine, nudei praktine dokaze da svi Srbi, svi Hrvati, svi Muslimani, svi Albanci, nisu isti (onakvi kakvima su oslikani mitovima i nacionalistikom propagandom); da je nemoralno da neko ima sve a drugi nita; da ugroenima treba osigurati minimum socijalne zatite; da drutvo snosi odgovornost za osobe sa invaliditetom; da antifaizam mora biti sastavni dio svake politike, ili da propast jedne utopije ne mora znaiti da je budunost u cijelosti izgubljena. Ti senzibiliteti, formirani na raskrsnici predratnih, ratnih i poslijeratnih iskustava, vezivno su tkivo linih biografija, ali i svakog prolog i budueg zajednitva. Unutar javnog prostora, posebno u dananjoj Bosni i Hercegovini, ti senzibiliteti moraju doivjeti svoju politiku artikulaciju kroz konkretno pitanje: kako jugoslovensku socijalistiku zaostavtinu uiniti realnim dijelom bitke za bolju budunost? To znai preusmjeriti fokus diskusije sa trivijalnih oblika zajednitva, pa ak i sa emotivno vane kontinuirane popularnosti starih bendova kao to su Azra, Zabranjeno Puenje, ili novih kao TBF i Letu tuke, i postaviti drugaiji niz pitanja. Moemo li, kao to je jednom prilikom u emisiji Poteno povodom godinjice smrti Hamdije Pozderca, upitao politiki teoretiar Nerzuk urak (politiku) nostalgiju ugraditi u budunost politikog poretka Bosne i Hercegovine? Prije nego to ovo pitanje bude pogreno protumaeno kao poziv na obnovu Jugoslavije, ili kao jedna u nizu bonjakih unitaristikih zabluda, treba rei da se ovdje ne radi o enji za ideoloki istim formulacijama nego za egzistencijalnom i zajednikom potrebom da se izgradi drutvo i drava sa sigurnijim, podnoljivijim pravilima igre. To pitanje ukljuuje i nerado prisjeanje da je ovaj prostor ne tako davno bio dio zemlje koja je izgradila najnapredniji socijalistiki sistem u itavom Drugom svijetu, a da smo danas, kako je izvijestio jedan prologodinji lanak, ubjedljivo najnerazvijenija, nejneperspektivnija, najnepismenija...40 zemlja u Evropi. Sveprisutnost jugonostalgije, sa gledita trenutne situacije u kojoj se nalazi veina bh. graana, nije iznenaujua, ali ona nam ne nudi nita ukoliko ostaje, da iskoristim urkov prikaz, ibanje mrtvog konja. Dio problema lei i u pogrenoj interpretaciji fenomena jugonostalgije kao problema paralizovanosti (nekih) u idealizovanoj prolosti. Meutim, vaan dio jugonostalgije je, u stvari, al za onim odnosom prema budunosti koji smo nekada imali, tj. vjerom da svijet koji stvaramo mora biti bolji, sjajniji i pravedniji od onog u kojem ivimo. Iako je ova vjera u progres dio mnogih modernistikih narativa, kljuan dio socijalistike mitologije, koji je i stub njene osobenosti, bilo je upravo isticanje pitanja drutvene pravde i vjere u mogunost ljudske emancipacije. Bosni i Hercegovini i njenim graanima ponajvie nedostaje nada da je bolja budunost mogua, a njenim politikim, ekonomskim i ostalim elitama, pored nedostatka volje i svih opravdanja, najvie nedostaje vizija (a esto i znanje) za njeno ostvarenje. Umjesto pitanja kako smo doli dovde (pitanja na koje postoji vie odgovora, u zavisnosti od toga na ijoj smo strani), smislenije je postaviti pitanje: zar zaista ne moemo bolje? Vie od etrnaest godina poslije zavretka rata, u jeku produbljene politike i ekonomske krize i buenja ve poznatih demona, moemo li sebi priutiti da to pitanje ne postavimo?

Stranica 11/15

*1 elim se zahvaliti timu urednika Pulsa demokratije, na elu sa Aidom Kalender i Edinom Hodiem, na njihovoj predanosti, strpljenju i nadasve sjajnim, konstrutivnim komentarima. Zahvalnost dugujem i Larisi Jaarevi, Tanji Petrovi, Elissi Helms, Validi Repovac-Pai, Seadu Turalu i Zoranu Ivaniu, koji su proitali i dali svoj doprinos ovom tekstu u njegovim razliitim stadijima i verzijama. 2 Tim Judah, Entering the Yugosphere, The Economist, 20. avgust 2009. 3 Tim Judah, Yugosphere, Balkan Insight, 2. jun 2009., na stranici http://www.balkaninsight.com/en/main/ comment/19764/. 4 Judah je objavio dva druga teksta na temu jugosfere: Tim Judah, Yugoslavia Is Dead: Long Live the Yugosphere", European Institute of the LSE, novembar 2009., na stranici www2.lse.ac.uk/europeanInstitute/Research/LSEE/PDF%20Files/Publications/Yugosphere.pdf.; te Tim Judah, At Last, Good News from the Balkans, New York Review of Books 57.4, 11. mart 2010., na stranici http://www.nybooks.com/articles/23708. 5 Prevod, kratke saetke i komentare o ovom lanku objavili su brojni domai i regionalni mediji, ukljuujui: Jugoslavija je umrla, pozdravite Jugosferu, Osloboenje, 22. avgust 2009.; Muharem Bazdulj, Jugosfera u mom oku, Osloboenje, 15. septembar 2009.; Dejan Koul, Umjesto Jugoslavije nastaje jugosfera, e-novine, 21. avgust 2009., na stranici http://www.e-novine.com/mobile/drustvo/29180-Umjesto-Jugoslavije-nastaje-jugosfera.html; Ines Sabali, Raanje Jugosfere iz pepela Jugoslavije, Globus, 4. septembar 2009., na stranici http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/radanje-jugosfere-iz-pepela-jugoslavije; Jugosfera naa sudbina!?, Start br. 280., 8. septembar 2009. 6 U Jugosferi mora se spojiti ak 10-15 kompanija: intervju sa Slobodanom Vuieviem, Jutarnji list, 1. novembar 2009. 7 Treba naglasiti i nedovoljno problematiziranu injenicu da je pokreta najnovije rasprave o zagrobnom ivotu Jugoslavije u vidu Jugosfere jedan zapadni medij, a ne TV Nova ili TV Pink, koje inae entuzijastino izvjetavaju o dreavim proslavama nekadanjeg Dana Republike u Jajcu ili Dana Mladosti u Kumrovcu, i koje i same funkcioniu unutar prostora koji je Judah nazvao Jugosfera. 8 Matt Prodger, Nostalgic Yugoslav re-creates land of Tito, BBC News, 10. maj 2004., na stranici http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3693853.stm. 9 Nove omladinske radne akcije u Sloveniji, Radio Sarajevo/DW, 14. avgust 2009., na stranici: http://www.radiosarajevo.ba/content/view/9066/203/; i Lopatom i uz pjesmu Titu - u bolju budunost, DW, 15. oktobar 2009., na stranici http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4786550,00.html. 10 Ove spekulacije poele su u italijanskim i slovenakim medijima, da bi ih ubrzo prenio britanski list The Independent (Michael Day, Croatia puts Tito's holiday islands up for sale, The Independent, 8. avgust 2009., na stranici http://www.independent.co.uk/news/world/europe/croatia-puts-titos-holiday-islands-up-for-sale-price-euro25bn-1769206.html). BBC je takoer objavio slinu priu (Inside Tito's luxury playground, BBC, 8. avgust 2009., na stranici http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/programmes/from_our_own_correspondent/8189530.stm), iji su autori bili podjednako zainteresovani za spekulacije o prodaji Briona kao i za prie o jugoslovenskom plejboj predsjedniku i slonovima koje je na poklon dobio od Indire Gandhi. 11 Ove spekulacije poele su u italijanskim i slovenakim medijima, da bi ih ubrzo prenio britanski list The Independent (Michael Day, Croatia puts Tito's holiday islands up for sale, The Independent, 8. avgust 2009., na stranici http://www.independent.co.uk/news/world/europe/croatia-puts-titos-holiday-islands-up-for-sale-price-euro25bn-1769206.html). BBC je takoer objavio slinu priu (Inside Tito's luxury playground, BBC, 8. avgust 2009., na stranici http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/programmes/from_our_own_correspondent/8189530.stm), iji su autori bili podjednako zainteresovani za spekulacije o prodaji Briona kao i za prie o jugoslovenskom plejboj predsjedniku i slonovima koje je na poklon dobio od Indire Gandhi. 12 Fenomen jugonostalgije treba posmatrati u irem okviru tzv. postsocijalistikih nostalgija koje su se poele pojavljivati diljem Istone Evrope nakon pada socijalizma. Postsocijalistika nostalgija obuhvata irok izbor tema, pojava, i praksi, ukljuujui komodifikaciju socijalistikih simbola, objavljivanje memoara ili romana o ivotu ili dogaajima iz socijalizma, kao i ponovnu popularnost filmova, muzike, televizijskih emisija i potoakih proizvoda iz tog vremena. Osim ovih konkretnih reinkarnacija prolosti, ova vrsta nostalgije nekad oznaava i povratak vrijednosti i ideala iz socijalistikog perioda, ija je uloga proizvesti kritiku ili alternativu novoj kapitalistikoj realnosti. Za dodatne rasprave vidjeti: Svetlana Boym, Future of Nostalgia, Basic Books, 2001.; Daphne Berdahl, (N)Ostalgie for the Present: Memory, Longing and East German Things, Ethnos 64, 1999. str. 192-211. Maya Nadkarni i Olga Shevchenko, The Politics of Nostalgia: A Case for Comparative Analysis of Postsocialist Practices, Ab imperio 2, 2004. Na prostoru bive Jugoslavije o jugonostalgiji se poelo govoriti prije svega u knjievnosti, kroz tekstove Dubravke Ugrei, Kultura lai - antipolitiki eseji, Kondor i Samizdat B92, 2002 (1995), i Leksikon jugoslovenske mitologije (Iris Andri, ore Mati, Vladimir Arsenijevi, ur., Rende, 2005) ije je pojavljivanje bilo inspirisano njenim radom. Ono to jugonostalgiju ini posebnom u poreenju s njenim regionalnim roacima, npr. istononjemakom Ostalgie, je injenica da njen bitan, ali ne i jedini aspekt jeste al za gubitkom zajednike drave. Ova enja je za neke jo neobinija u kontekstu raspada Jugoslavije i ratova koji su ovdje voeni 1990-ih, s obzirom da vodi ka preispitivanju antikomunistikog revizionizma i pojednostavljenih teza o vjekovnim nacionalnim mrnjama na ovim prostorima (Vidjeti posebno Mitja Velikonja, "Titostalgija", Media Watch, 2009., na stranici http://mediawatch.mirovni-institut.si/edicija/seznam/20/mediawatch20.pdf). Meutim, postsocijalistika nostalgija, pa i ova postjugoslovenska, postoji esto unutar zamrenih ideolokih kombinacija koje ponekad podrazumijevaju nacionalistike i ovinistike prikaze i predstave o drugima i sebi. Samim tim jugonostalgiari su od poetka na meti raznih kritiara, koji im zamjeraju na relativizaciji zloina i idealizovanju problematine komunistike prolosti. Pojavom slubenih organizacija koje okupljaju jugonostalgiare, te proslava komunistikih praznika, kao i raznih komercijalnih artefakata, donekle se umanjuje politiki aspekt ovog fenomena (za empirijski utemeljenu perspektivu o proslavi Dana mladosti vidjeti sjajnu kolekciju eseja urednica Kirsti Matheisen Hjemdahl i Nevene

Stranica 12/15

krbi Alempijevi, O Titu kao mitu: proslava Dana mladosti u Kumrovcu, Srednja Evropa, Zagreb, 2006). Ipak, neki posmatrai ak gaje sumnje da jugonostalgiari tee ponovnom ujedinjenju jugoslovenskih republika, neemu to se 2010. godine ini apsolutno nemoguim. Meutim, ti isti kritiari zanemaruju injenicu da nostalgija nije ni sjeanje, ni istorija, ni istina. Ona je poseban nain ophoenja prema prolom iskustvu koje ostaje zauvijek izgubljeno: sam gubitak te prolosti i nemogunost povratka uslovljava i postojanje nostalgije. Radikalne transformacije poslije pada socijalizma stavile su iskustva iz tog perioda u novi kontekst, ponekad otkrivajui prednosti socijalistikog ureenja i njegovih pravila naspram novoponuenih demokratsko-kapitalistikih. Samim tim, prolost nije jedini predmet nostalgije; nostalgija postoji unutar tekuih drutvenih odnosa i aktuelnog politikog konteksta, koji joj daju savremeni karakter i relevantnost. Neki od autora koji su pisali o postsocijalistikoj nostalgiji (Dominic Boyer, "Ostalgie and the Politics of the Future in Eastern Germany", Public Culture. 18.2, 2006, str. 361-381; Alexei Yurchak, "Post-Post-Communist Sincerity: Pioneers, Cosmonauts, and Other Soviet Heroes Born Today", u What Is Soviet Now?: Identities, Legacies, Memories, Thomas Lahusen and Peter H. Solomon, ur., LIT Verlag Berlin-Hamburg-Mnster, 2008.) takoer tvrde da su prakse i retorike koje se esto odbacuju kao nostalgiarske i atavistike, u stvari, pokuaji artikulacije novih politika budunosti, iji je cilj dalja transformacija drutva na osnovu proivljenih iskustava i njihovih novih interpretacija. Ovaj tekst se slui slinom formulacijom nostalgije kao procesa preispitivanja prolosti zarad zamiljanja nove budunosti. 13 Tim Judah, Yugosphere, Balkan Insight, 2. jun 2009., na stranici http://www.balkaninsight.com/en/main/ comment/19764/. 14 U ovom dijelu sluim se definicijom javnosti koju je iznio John Dewey; nasuprot Habermasu i njegovim sljedbenicima, Dewey definira javnost ne kao uvijek postojeu sferu u jednom (demokratskom) drutvu ve kao kolektivitet koji se raa kao rezultat potrebe da se odgovori na neki problem ili pitanje. Vidjeti John Dewey, The Public and its Problems, Swallow Press, 1927. 15 Niti jedan od tekstova Tima Judaha ne pominje karakter bive zajednike drave niti injenicu da je nova jugosfera postsocijalistiki fenomen. 16 Koritenjem fraze ivue generacije elim staviti naglasak na injenicu da je za veinu graana BiH iskustvo ivota u socijalistikoj Jugoslaviji sastavni dio linih i porodinih biografija. Ta iskustva formiraju ne samo sjeanja (koja su i sama dosta plastina i nerijetko problematina) nego neto mnogo vee od toga, to bismo mogli zvati nainom bivanja u svijetu. Iako su rat i poslijeratni period donijeli velike promjene u ivotima ove generacije, vaan dio tog habitusa nastavlja da utie na dananje prakse i vrijednosti. Ovo je vano zbog toga to generacije roene poslije Drugog svjetskog rata i dalje dominiraju javnim, politikim i ekonomskim ivotom ove zemlje, pa su samim tim njihova znanja, vrijednosti i iskustva iz tog perioda u velikoj mjeri prisutni u svakodnevnoj drutvenoj dinamici. Njihovi potomci, roeni u kasnom socijalizmu ili poslije njega, esto nemaju takav odnos prema toj prolosti, ali su pod njenim uticajem zbog iskustava svojih roditelja i mnogobrojnih naina na koje su se ta iskustva odrazila u njihovim odgojnim filozofijama. Sukob ove dvije generacije istraivaki je i politiki problem u nastajanju, posebno u kontekstu novih javnih debata o mladima kao kriznoj ekonomskoj, drutvenoj pa i politikoj kategoriji, od kojih se dvije najupeatljivije tiu nacionalne segregacije i vjeronauke u kolama i maloljetnike delinkvencije. 17 U susjednim dravama Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji ovakve rasprave su neto prisutnije nego u BiH. One su istovremeno praene veim brojem publikacija iz polja politologije, drutvene teorije i etnologije koje jasno definiu regionalni kontekst kao postsocijalistiki. Kao najrecentnije i najvidljivije primjere, istekla bih zbirku eseja objavljenu 2006. na zagrebakom Institutu za etnologiju i folkloristiku (Lada ale Feldman i Ines Prica, ur., Devijacije i promaaji: etnografija domaeg postsocijalizma), te novu zbirku tekstova objavljenu prole godine u Beogradu (Ivan olovi, ur., Zid je mrtav, iveli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, Biblioteka XX vek, 2009.). Bitno je naglasiti da pored ovih postoji veliki broj lanaka, polemika i manjih etnografskih i istoriografskih studija koje je nemogue pojedinano navesti, a koje se bave prouavanjem socijalistikih praksi, vrijednosti i fenomena, kao i njihovih ponovnih pojavljivanja u postsocijalistikom periodu. Ipak, i pored vrijednog rada pojedinanih istraivaa, ira i sistematska javna rasprava o socijalistikom naslijeu kakva se desila u drugim zemljama kao to su Maarska ili Poljska, u bivoj Jugoslaviji se jo nije odigrala. No, treba rei da su realizovani, ili su jo u toku neki vani pokuaji da se ove teme ispitaju i u postjugoslovenskom kontekstu, kao npr. regionalni seminar organizovan u decembru 2008. u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu pod naslovom Mapiranje seanja: politike seanja u bivoj Jugoslaviji, te trogodinji projekat HESP ReSET pod nazivom "Cultures of memory and emancipatory politics: Past and Communality in the post-Yugoslav spaces u okviru kojeg se izmeu 2007. i 2010. odigrala serija radionica i seminara na osnovu kojih e biti objavljena publikacija pod istim naslovom. 18 Primjera radi, u BiH postoje dva razliita saveza boraca NOB-a, sa sreditem u Sarajevu i Banjaluci. Oficijelne politike nude razliite interpretacije za raspad SFRJ, uz to definiui razliite politike aktere kao potovaoce i zatitnike jugoslovenske ideje. Sam Slobodan Miloevi propagirao je Srbiju i JNA kao uvare jugoslovenstva, prikrivajui tako stvarne razloge za etniko ienje i genocid, za koje je prije svoje smrti bio optuen od strane Hakog tribunala. 19 U duoj verziji Judahove rasprave o jugosferi (citiranoj pod br. 1), nekadanji novinski dopisnik definie hrvatske, srbijanske i bonjake sfere interesa, koje se preklapaju sa veom (i valjda ujedinjujuom) jugosferom. Bonjaka sfera ukljuuje prije svega Muslimane iz Sandaka: time se vjerska i kvazinacionalna pripadnost istie nasuprot bosanskohercegovake dravnosti. 20 Ovu zgodnu formulaciju preuzela sam od Lade ale Feldman i Ines Price iz uvoda u knjigu Devijacije i promaaji: etnologija domaeg socijalizma, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2006. 21 Iako termin postsocijalizam prije svega treba da podvue vanost istorijskog iskustva naspram tekuih transformacija, on i sam donekle implicira neko prolazno, nenormalno stanje, koje se to je mogue prije treba preobraziti u neto drugo. Samim tim stvara se predstava da sadanjost postsocijalistikih

Stranica 13/15

drutava i nije sadanjost nego neki privremeni status, te da postoji neki moment u budunosti u kojem na region vie nee biti postsocijalistiki. (Zahvaljujem Tanji Petrovi na ovoj intervenciji). 22 Katherine Verdery jedna je od prvih stranih terenskih istraivaa teritorija istono od tzv. eljezne zavjese. Nakon to je prethodno objavila radove o socijalistikoj Rumuniji, ukljuujui Nacionalna ideologija pod socijalizmom: Identitet i politika kulture u aueskuovoj Rumuniji (National Ideology Under Socialism: Identity and Cultural Politics in Ceausescu's Romania, University of California Press, 1995), 1996. objavila je vanu knjigu pod naslovom ta je bio socijalizam i ta dolazi poslije njega (Katherine Verdery, What Was Socialism and What Comes Next?, Princeton University Press, 1996), koja je u velikoj mjeri definisala prostor rada postsocijalistikih studija u Sjevernoj Americi, ali i ire. Ova knjiga prevedena je na nae jezike u beogradskom izdanju (Fabrika knjiga, Beograd, 2006). Feldman i Prica (op. cit) skreu panju na injenicu da su te iste kasnosocijalistike i postsocijalistike transformacije bile dokumentovane od strane istonoevropskih etnologa, iji doprinos nisu dovoljno uvaili njihovi zapadnoevropski i sjevernoameriki kolege. Sjajan primjer rada hrvatskih etnologa je i knjiga moda najpoznatije hrvatske etnologinje, Dunje Rihtman-Augutin, Ulice moga grada: antropologija domaeg terena, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000. 23 Nakon pionirskih radova Katherine Verdery pojavilo se mnotvo antropolokih i etnolokih studija o kasnosocijalistikim i postsocijalistikim transformacijama. Neki primjeri iz istonoevropskih zemalja su: simpatino nazvana nova verzija knjige Caroline Humphrey iz 1983. godine pod naslovom Marks je otiao, ali je Karl ostao (Caroline Humphrey, Marx Went Away, But Karl Stayed Behind, Revised version, University of Michigan Press, 1999), te nova knjiga iste autorice iz 2002. godine, nazvana Ruenje sovjetskog ivota; svakodnevne ekonomije poslije socijalizma (Caroline Humphrey, The Unmaking of Soviet Life: Everyday Economies After Socialism, Cornell University Press, 2002); knjiga pokojne Daphne Berdahl Tamo na kraju svijeta: Reunifikacija i identitet na njemakoj granici (Daphne Berdahl, Where the World Ended: Re-Unification and Identity in the German Borderland, University of California Press, 1999), rad Johna Bornamana Podmiriti raune: nasilje, pravda, i odgovornost u postsocijalistikoj Evropi (John Bornaman, Settling accounts: Violence, Justice and Accountability in Postsocialist Europe, Princeton University Press, 1997), knjiga Elizabeth Dunn Privatizacija Poljske: hrana za bebe, veliki biznis i preoblikovanje rada (Elizabeth Dunn, Privatizing Poland: Baby Food, Big Business and the Remaking of Labor, Cornel University Press, 2004.), te studija AlexeiaYurchaka Sve je bilo zauvijek dok vie nije bilo: posljednja sovjetska generacija (Alexei Yurchak, Everything Was Forever, Until It Was No More: the Last Soviet Generation, Princeton University Press, 2005). 24 Ova monografija, naalost, ostaje neprevedena na junoslovenske jezike. Dipesh Chakrabarty, Provincializing Europe, Princeton University Press, 2007. 25 Termin stvarnopostojei socijalizam nastao je sedamdesetih godina prolog vijeka da bi opisao zemlje biveg Istonog bloka koje su nominalno smatrane socijalistikim. Ova kovanica ukazuje na razlike izmeu utopijskih marksistikih vizija boljeg drutva i stvarnih politika SSSR-a i ostalih socijalistikih zemalja. Podjednako popularna meu disidentskim krugovima u Istonoj Evropi, amerikim konzervativcima i razoaranim evropskim liberalima, ideja stvarnopostojeeg socijalizma istovremeno je sluila za ukazivanje na poraze dosadanjih revolucionarnih napora i nunost daljih reformi, ali i na hipokriziju vladajuih struktura u socijalistikim zemljama i, u konanici, na samu navodnu nemogunost izgradnje socijalistikog drutva. Vidjeti: Rudolf Bahro, The Alternative In Eastern Europe, Verso, 1978; Raymond Williams, Beyond Actually Existing Socialism, New Left Review I-120, mart-april 1980.; i Alex Nove, Marxism and the Really Existing Socialism, Harwood Academic Publishers, 1986. 26 Takav proces evolucije javnih rasprava i akademskih i politikih analiza jednako je potreban i na Istoku i na Zapadu. U zapadnim zemljama, pad socijalizma u Istonoj Evropi doveo je do pojave trijumfalnih narativa o pobjedi i kraju istorije i ideologije (vidjeti npr. Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man, Maxwell Macmilian Publishers, 1992). Te narative pratile su teze o novoj eri sukoba, ovog puta civilizacija, u kojoj se ideoloke nesuglasice zamjenjuju rasnim i kulturnim (vidjeti Samuel Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon and Schuster, 1998). U bivem socijalistikom svijetu, nakon poetne euforije nastale obeanjima slobode, javile su se druge sloene politike reakcije, ukljuujui i jaanje desnice i politikog konzervativizma. 27 Katherine Verdery i Michael Burawoy, Introduction, Uncertain Transition: Etnographies of Change in the Postsocialist World, Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 1999. 28 Vidjeti Slavoj iek, Twenty years of collapse, New York Times, 9. novembar 2009. 29 Vidjeti Stef Jansen, The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign Intervention in Bosnia-Herzegovina, Dialectical Anthropology 30, 2006, str.177199. 30 Elissa Helms, Women as agents of ethnic reconciliation? Womens NGOs and international intervention in postwar Bosnia-Herzegovina, Womens Studies International Forum 26(1), 2003, str. 15-33. 31 Ovim ne elim zanemariti aroliku, informativnu i vanu istoriografsku, socioloku, politoloku i etnoloku literaturu koja je objavljena u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do devedesetih godina prolog stoljea, a koja je bila utemeljena na kvalitativnim istraivanjima i promiljanjima lokalnih strunjaka i istraivaa. Ta literature postoji i njena vanost za nove generacije istraivaa je neosporna. Meutim, posljednjih dvadeset godina istorijskih transformacija na ovim prostorima nuno stvaraju potrebu da se iz ove nove pozicije i na drugaiji nain razmatraju razliite etape socijalistikog perioda. 32 Ova dva citata proizala su iz razgovora sa mojim etnografskim sagovornicima u toku 2008. i 2009. u Sarajevu. 33 Nacionalistike ideologije u regionu, ali i ire, esto su obiljeene opsesijom davnom prolou, koja je nerijetko prikazana u blistavom sjaju, a s kojom nacionalisti tee uspostaviti direktan kontinuitet. Takvi prikazi esto sadre i pseudoistorijske idenfikacije sa davno nestalim narodima, mobiliziraju razliite vrste

Stranica 14/15

folklora i epa, te tee jednoj vrsti nacionalnog misticizma pomou kojeg se naciji pridaje uzviena, boanska vrijednost ili karakter. Ovakvo shvatanje vremena gotovo se uvijek sukobljava sa proivljenim iskustvimanjegovi propagatori, tavie, aktivno negiraju ta iskustva ukoliko ona ne idu u prilog njihovim ideolokim naelima. 34 Katherine Verdery i Michael Burawoy, Introduction, Uncertain Transition: Etnographies of Change in the Postsocialist World, Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 1999. 35 Jugoslovenski primjer stoji u direktnoj suprotnosti sa mnogim drugim istonoevropskim drutvima, koja su bila zatvorenija ne samo po pitanju individualne potronje nego i prelaska granica. Vidjeti, izmeu ostalog, Daphne Berdal op.cit, za sluaj Istone Njemake, i Melissa Caldwell, Not By Bread Alone: Social Support in the New Russia, University of California Press, 2004, za bivi SSSR. Za jugoslovenski kontekst, pogledati Igor Duda, U potrazi za blagostanjem: O povijesti dokolice i potroakog drutva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih, Srednja Europa, Zagreb, 2005. Vidjeti takoer projekat na Institutu za istoriju, Karl-Franzens University, Graz, o turizmu i odmoru u socijalistikoj Jugoslaviji (http://www-gewi.uni-graz.at/tourism/index.html), iz kojeg e proizai nova publikacija: Hannes Grandits i Karin Taylor, ur., Yugoslavia's Sunny Side: A History of Tourism in Socialism (1950s1980s), Central European University Press, 2010. 36 Slikovit primjer takmienja izmeu novih postjugoslovenskih ekonomija jeste i pokuaj slovenakih kompanija da patentiraju ajvar, tradicionalno makedonsko jelo. 37 Proizvodnja i potronja bitan su element studija o postsocijalistikim drutvima. Katherine Verdery nudi poune smjernice na ovu temu u svojoj raspravi o razmjeni deficitarnih dobara meu socijalistikim menaderima, kao i dovitljivosti rumunjskih seljaka u prevazilaenju ogranienja u proizvodnji i plasmanu dobara koja je zacrtala socijalistika drava. Krisztina Fehrvry (Krisztina Fehrvry, American Kitchens, Luxury Bathrooms, and the Search for a 'Normal' Life in Postsocialist Hungary, Ethnos 67, 2002, str. 369 400) u svojoj studiji postsocijalistikih konzumenata pokazuje kako su se njihova uvjerenja o potronji, normalnom ivotu i principima kroz koje razumiju ideju vrijednosti u velikoj mjeri formirala kroz predstave steene u socijalistikom periodu. O dobrim postsocijalistikim kapitalistima, vidjeti Alexei Yurchak, Post soviet entrepreneurial governmentality, u The New Entrepreneurs of Europe and Asia, Victoria Bonell i Thomas Gold, ur., M. E. Sharpe, 2002. 38 Najava otvaranja jo jednog trnog centra na mjestu Sarajke rezultirala je pobunom jednog dijela sarajevske javnosti, koja je predlagala da se na mjestu robne kue napravi javni trg. Prije poetka radova sainjena je i peticija koja je bila dio ove kampanje. Nakon otvaranja BBI centra mnogi su kritikovali zabranu prodaje alkohola i proizvoda od svinjskog mesa, dok su poneki mediji takoer izvjetavali o navodnoj erijatskoj policiji te o zabrani prodaje igrake u obliku malog praseta. Budui da je BBI izgraen fondovima prve islamske banke u BiH, investitori su zahtijevali da se alkohol i svinjski proizvodi zabrane; meutim, menadment BBI-a je demantovao sve glasine o navodnoj erijatskoj policiji te zabrani igraaka. Objekt ponosa meu novinarima Preporoda, koji su svojevremeno insistirali da i bh. muslimani treba da se BBIiziraju, tj. da postanu lijepi i novi kao i BBI centar i trn u oku sekularistima, BBI je postao presjecite razliitih poimanja javnog dobra te mjesta religije u drutvu. 39 Andrew Gilbert, The past in parenthesis: (Non)post-socialism in post-war Bosnia-Herzegovina, Anthropology Today 22.4, 2006, str. 14-18. Autor takoer skree panju na injenicu da u BiH, zbog rata, unutar javnog diskursa ne postoji isti odnos prema socijalizmu kao u drugim socijalistikim zemljama. 40 Vidjeti biljeku br. 2. 41 "BiH ubjedljivo najnerazvijenija, nejneperspektivnija, najnepismenija...", Radio Sarajevo, 09. septembar 2009., na stranici http://www.radiosarajevo.ba/content/view/10744/60/.

Stranica 15/15