Professional Documents
Culture Documents
Pastir u najmu
NI danas ne raspolažemo sigurnim podacima o vremenu kada je rođen Đorđe Petrović, iako se
o ovom problemu raspravljalo više puta.
U jednoj od poznatijih seoba srpskog naroda, pod predvodništvom patrijarha Arsenija IV
Jovanovića Šakabente, doselili su se Karađorđevi preci, najverovatnije, sa hercegovačko-
crnogrskih brda u Šumadiju. Ova seoba, kao što je i dotad bivalo, usledila je kao posledica
austrijsko-turskog rata 1737-1739, u kojem su učestvovali Srbi. Pred naletom Turaka sklanjao
se i Karađorđev deda Jovan, sa mnogobrojnom porodicom. On se, iz nepoznatih razloga,
zadržao na području Srbije koju je između prethodnog i ovog rata, držala Austrija odvojivši se
tako od matice izbeglica koja se uputila preko Save i Dunava. Ako se može verovati ovoj priči o
preseljenju Karđorđevih predaka u vreme pomenute seobe, onda je ona obavljena s izvesnim
zakašnjenjem, prouzrokovanim određenim teškoćama, koje su im onemogućile da se na vreme
prebace na sever, preko reka, pre nego što je tu dospela turska vojska. Objasniti njihovo
doseljavanje u Šumadiju posle ove seobe, kad se ni državna teritorija ni gospodar nisu menjali,
ne bi bilo uverljivo.
Prema ustaljenom pravilu serhata, raja je najbolje živela u pograničnim pojasima. Zna se da je
deo pobunjenika i učesnika Druge velike seobe ostao na području Beogradskog pašaluka, tek
povraćenog od Turaka. Bilo je to poznato i Jovanu Rajiću, koji je zapisao: **Od naroda žele
vesmi mnogii da siju stranu preiti hoteli, no il v Belgrade, ili po okrestnih predeleh
osanovilisja**.
Kao i sve prethodne seobe, i ovu je pratila neizbežna kuga, koja je kod unezverenog naroda
pojačavala već urođeni strah od prokletih Agarjana. NJu je uvećala Božja srdžba, jer se krajem
te godine, kao naredne, osetilo **tresenie zemlji**: **Togda bist meždu narodom velika skorb,
i tuga, i plač neutešna, i mnogi domovi opusteše od kuge**. Možda bi se i u ovim pojavama
mogao naći uzrok seobi Karađorđevih predaka.
DATUM ROĐENJA
KARAĐORĐEV deda Jovan doselio se u Šumadiju sa sinovima Petrom i Mirkom i nastanio u
Viševcu (Smederevska Jasenica). Petar se oženio Maricom, ćerkom Petra Živkovića iz
Masloševa. Usled siromaštva, porodica je živela loše. Petar je zarađivao baveći se oko pčela u
turskim kovanlucima, dok je Marica brinula o kući i radila teške poslove. Primorana da obavlja
zemljodelske i druge radnje s konjima, ona se toliko izveštila u jahanju da su je prozvali Marica
katana (konjanik).
Svi izvori se slažu da je Karađorđe rođen u Viševcu. Vukićević je utvrdio da je to bilo na Sv.
Georgija (Đurđic) 3/14. novembra.
Lazar Arsenijević Batalaka, koji se svojski starao da sakupi što više činjenica o Karađorđu, nije
zabeležio godinu njegova rođenja. U biografiji voždovoj on je izneo da je krajem 1814. mogao
da ima šezdeset pet godina. Tako, dakle, saznajemo da je Karađorđe rođen krajem 1749, što bi
bila najranija godina njegovog dolaska na svet.
Dugo se uzimalo da je najverovatnija godina njegovog rođenja ona koju je saopštio Janićije
Đurić (Dimitrijević), 21. decembar 1752, odn. 1. januar 1753. NJu su prihvatili i Milan Đ.
Milićević i Milenko Vukićević, koji je izmenio samo dan i mesec. Anta Protić je kazivao da je
Crni Đorđe 1805. imao pedeset godina, da bi, prema tome, bio rođen 1755. Promenu je uneo
Konstantin Nenadović, koji je tvrdio da je Karađorđe rođen 21. decembra 1762, odn. 1. januara
1763. godine. Kara Pavle Sretenović procenjivao je vožda 1814. kao osobu u dobi od pedeset
godina, iz čega proističe da je ugledao svet 1764. Prema kazivanju Gaje Pantelića, voždovo
rođenje trebalo bi smestiti u 1766. godinu. Karađorđevi savremenici navodili su još 1756, 1760,
1761. i 1767. kao godinu njegova rođenja. Prilično uverljiv podatak izneo je Dušan Pantelić,
koji je u jednom frajkorskom spisku pronašao Georgija Petrovića, oženjenog
devetnaestogodišnjaka. Na osnovu toga izračunao je da je rođen 1768. godine. Ovaj podatak
potvrđuje D. N. Bantiš-Kamenski, koji je zabeležio da vožd 1808. nije imao više od četrdeset
godina.
Istoričari su, u zavisnosti od novih istraživanja, i odbacivali i potvrđivali ponuđena rešenja.
Tako je Vladimir Ćorović u početku usvojio 1752, a potom 1768. godinu. Drugu godinu usvojili
su Gojko Desnica i Vladimir Stojančević. Oprezni Vuk i Ranke naveli su da je Đorđe Petrović
rođen između 1760. i 1770. Posle svih polemika i prepirki, i tako različitih podataka, Dragoslav
Stranjaković je, kao Vuk i Ranke, izneo da je vožda rođen šezdesetih godina 18. veka. Ondašnji
nemački i ruski časopisi navodili su 1770. kao godinu voždova rođenja. Ovo je najkasnija
godina koju nalazimo u izvorima o rođenju Đorđa Petrovića.
Istoričar se i danas nalazi pred teškoćama izazvanim pomanjkanjem pisanih dokumenata prvog
reda o godini Karađorđeva rođenja. Nije bez značaja i to kako je njegova pojava, pre svega
spoljašnji izgled, mogla kod savremenika da izazove drastične razlike u proceni njegove
starosti, odnosno da se godina rođenja proteže od 1749. do 1770, punu dvadeset jednu godinu!
Batalaka je, videli smo, tvrdio da je on krajem 1814. imao šezdeset pet; Svinjin, koji se s njim
sreo naredne godine, pisao je da je upoznao pedesetpetogodišnjaka, a Kara Pavle Sretenović
pedesetogodišnjaka! Tada je vožd bio **sav sed** i tek od 1817. godine, od boravka u
Petrogradu, dao je **ovraniti** kosu i brkove. Dakle, farbanje nije moglo da utiče na
savremenike pri određivanju njegovih godina. Po svemu sudeći, na odmeravanje njegove
starosti bitan utisak ostavljalo je njegovo raspoloženje, koje se kretalo od duboke depresije do
duševnog spokojstva, od patnje do radosti.
MESEC NA GRUDIMA
ZANIMLJIVO je da je u očima bliskih savremenika, Batalake i Đurića, izgledao kao starija, u
porodičnoj tradiciji srednje dobi, a kod beležnika jedinog pouzdanog pisanog izvora kao mlađa
osoba.
Ne zna se tačno ni kada je rođena njegova supruga Jelena. Austrijske vlasti izdale su joj pasoš
1813. i navele da joj je tada bilo četrdeset osam, iz čega proizlazi da je rođena 1765. godine.
**Novine srbske** zabeležile su da je umrla 28. januara/9. februara 1842, u sedamdesetoj
godini. Prema ovom izvoru, ona je rođena 1771. godine.
Kad bismo poklonili poverenje austrijskim pisanim izvorima, ispalo bi da je Jelena (1765) bila
starija od Karađorđa (1768), što je malo verovatno. U ovom slučaju, kad nijedan podatak nije
sasvim pouzdan, prednost dajemo porodičnoj tradiciji: Đorđe Petrović je, najverovatnije - rođen
3/14. novembra 1762. godine.
Ime svetitelja po kome je dete dobilo ime, kao da je nagoveštavalo da će Đorđev život biti
mučenički. To je, nesumnjivo, uticalo, još tokom ustanka, a pogotovu posle ubistva, da nastane
nekoliko legendi sa nebeskim i ljudskim znamenjima pri njegovom rođenju. Zabeleženo je,
tako, da se neobična svetlost pojavila na nebu u trenutku njegovog rođenja, da je imao krilca
pod pazuhom i da je majka ugledala na njegovim grudima mesec. Pomenuto islamsko znamenje
i prisustvo Turčina seoskog spahije, njegovom dolasku na svet, što beleže svi memoaristi,
trebalo je da nagovesti buduće znamenite događaje. Zapisane su reči Turčinove upućene
njegovoj majci posle rođenja i darivanja deteta: **Vala, mlada, taj tvoj sin biće veliki junak i
veliki čovek!**
Da sve ovo nije legenda, teško bi bilo dati objašnjenje kako se to seoski spahija našao na
konačištu baš u Petrovoj kući, jednoj od najsiromašnijih u Viševcu. Ondašnje kuće, čak i
imućnijih domaćina, nisu bile ništa drugo od proste drvene kolibe s jednom prostorijom, uz
nekoliko dvorišnih objekata - vajat, mlekara, koš i ambar. Na jednom od viševačkih proplanaka,
obraslih šumom, bili su smešteni pomenuti objekti Petrove inokosne porodice, ukoliko ih je sve
imala, zbog svog tankog stanja. Potonje seljakanje po obližnjim mestima uverava istoričare da
im je baština bila slaba, ili nikakva.
TALIR ZA SRNU
TURSKI feudalni sistem nije nikakvim strogim normama privezivao seljaka za baštinu.
Pokretljivost raje, koja se ogleda u čestim promenama spahija, može se pratiti i na primeru
Karađorđevog oca Petra. On se iz Viševca, sa ženom i decom, Đorđem i Maricom, preselio u
Mramorac, potom u Žabare i Zagoricu. Tu su toliko teško živeli da nisu bili u stanju ni porez da
plaćaju, pa je ovu obavezu preuzelo selo. Petar je, potom, odlučio da služi Mula Huseina iz
Palanke, pa se starao oko njegovih pčela na konavluku u Zagoricu. Đorđe je tada već dovoljno
odrastao pa je mogao da ide u najam. On je kao pastir čuvao stoku gazde Novaka iz Žabara, a
zatim Fazli-baše, palanačkog kesadžije, i Boška iz Vrbice. Ovo se zbivalo neko leto pre i tokom
1780. godine. Mada se ne mogu isključiti nesporazumi i sukobi Petra i Đorđa sa spahijama ili
drugim turcima, osnovni razlog njihovog seljenja bio je ekonomske prirode. Uboga, a već
mnogobrojna Petrova porodica kao da je na konavluku u Zagorici našla pristojnije boravište. U
međuvremenu Petar i Marica dobili su još Marka, Marinka, Milicu i Milovana.
Kratka priča, koju je zapisao marljivi Milan Milićević, o poslušnosti Đorđa prema Turcima,
mogla bi se udenuti u ovo vreme. Tada je to bila sasvim uobičajena pojava. Naš svet, pa i Đorđe
Petrović, više su služili Turke nego što su ispoljavali nepokornost. Stoga su priče o tome kako
je Crni Đorđe lako ubijao Turke, nastale u toku i posle ustanka, kad je već očišćen iz srpskih
duša podanički talog. Priča Milićevićeva je prosta i nimalo neobična. Topolski spahija, koji je
živeo u Kragujevcu, poručio je da mu naš junak odnese ubijenu srnu. Đorđe je sakupio društvo,
ulovio srnu i odneo spahiji u Kragujevac. Za uslugu dobio je talir, i, nesumnjivo, kao i svaki
maldić, bio je zadovoljan. Priča nimalo viteška za potonjeg najvećeg heroja srpskog.
Porodično stanje delimično se popravilo pošto je i Đorđe, privređivao služeći kod bogatijih
Srba i sumnjivih Turaka. On se već nalazio u godinama za ženidbu. O njegovoj ženidbi sa
Jelenom Jovanović iz Masloševa u predanju ima dosta neistina. Čini se da je najbliža istini, i
ovaj put, porodična tradicija, koju je Isidor Stojanović zabeležio od kneza Aleksandra
Karađorđevića. Petar je prosio Jelenu za Đorđa, ali je bio odbijen, a razlog tome moglo je biti
samo njihovo porodično siromaštvo. Jelenini roditelji bili su imućniji od Đorđevih, mada je
priča o njenom ocu kao jaseničkom obor-knezu malo verovatna. Ono što nije mogao da dobije
načinom koji su određivali običaji, Đorđe je ostvario otmicom. Zapažena je već tada njegova
pokretljivost - pomalo je i hajdukovo - pa je ugrabio priliku te Jelenu **iz Jagnjila oteo i odveo
doma, kad je jednom došla s kotlovima na vodu**. To se moglo desiti u jesen 1785, a najkasnije
1786. godine
Bekstvo iz Srbije
ĐORĐE posle ženidbe nije dugo ostao u Srbiji. Najčešće se kao razlog za porodično preseljenje
u Austriju navodi Đorđevo ubistvo Turčina pod Visom, na kragujevačkom drumu. Kada su
Turci saznali da je to moglo učiniti samo **ono Vlaše koje služi kod Fazli baše**, njemu nije
preostalo ništa drugo nego da beži u Austriju. Austrijska agitacija, čiji je cilj bio pridobijanje
Srba za rat protiv Turske, nije čvrst motiv za seobu cele porodice.
Pouzdanije je kazivanje Topolca Đurđa Milojevića o Karađorđevoj porodici i zagoričkom
čitluk-sahibiji, koje je zabeležio Vuk Karadžić. Turčin je jednog dana došao na svoj čitluk i tek
oženjenog Đorđa poslao da mu kupuje jarčeve. Udaljivši budućeg vožda od kuće, ovim rečima
obratio se Karađorđevoj majci:
- E, Marice! I ti se sačuva od mene i kćeri sačuva; ali snaju nećeš sačuvati - pa joj pruži dukat. -
Na, uzmi to, pa Jelena doveče da spava sa mnom.
Karađorđe se u međuvremenu vratio i kad je čuo čitluk sahibijine reči, hteo je odmah puškom
da ga ubije, ali ga je u tome sprečila majka. Kad je Turčin posvršavao svoje poslove ona mu je
rekla, ispraćajući ga svom domu: **Dok mlada omiriše svoje cveće, pa će onda i tuđe.**
Ovim umirujućim rečima majka je privremeno spasavala sina i snaju. Da bi sprečio Turčina da
ostvari **pravo prve bračne noći**, Đorđe se odlučio na bekstvo iz Srbije s celom porodicom i
grupom seljana.
Prelazak u Srem dogodio se neposredno posle ženidbe.
PUCANJ U - LEĐA
PETAR, već u godinama, sputan podaničkim životom, uobičajenom posledicom vekovnog
robovanja, u strahu od turske potere i neizvesnosti koja ih je očekivala u susednoj državi,
predomislio se u putu i predložio povratak u zavičaj. Moguće je da u početku nije znao pravu
nameru zbegovođe i da je za nju saznao tek u putu. Odluka koju je doneo nije bila nimalo
neobična. On je pripadao onom krugu ljudi koji su rajinski život na baštini pretpostavljali
neizvesnosti seobe. Odgovornost za porodicu, s jedne, i neizvesnost, s druge strane, činili su da,
kad su begunci zastali da se za trenutak odmore, Petrov unutrašnji nemir, koji je on dotad vešto
skrivao, dosegne vrhunac. On tada ne samo da je otkazao poslušnost, već je pripretio da će ih
odati Turcima. Strah od Turaka, još uvek dominantan u životu ondašnjeg srpskog sveta, unosio
je nespokojstvo u Petrovu rajetinsku dušu.
NJegovim stavom, a posebno pretnjom da će ih odati, svi su bili zbunjeni, ponajviše predvodnik
zbega. Prisebnost i odvažnost iskazala je, odmah samo Marica, kojoj nisu slučajno pridodali
nadimak **katana**. Kad Đorđe nije uspeo da ubedi oca da ne napušta zbeg, Marica je stala
pred njega i zaklela ga: **Đorđe, aram ti mleko moje koje si ti podojio iz ove sise, ako onoga
psa ne ubiješ. Ubite ga da ne javlja Turcima za nas. Bolje da on jedan pogine, no 30 duša da
padne u robstvo**. Odgovornost za ubistvo prihvatila je na sebe. Đorđe i Marica su dva puta
molili i preklinjali Petra da ih ne napušta. Zanemeli članovi zbega netremice su gledali i slušali
mučnu raspravu oca i sina podržavanog od majke:
**Povrati se, Gospodom me kumim,
Ne meraj me na zlo iskušenje.**
Ubeđivanje nije pomoglo, Petar im je okrenuo leđa. Dok se udaljavao od zbega, pogodilo ga je
tane iz Đorđeve puške **toska**. Potom ga je dotukao jedan od momaka iz pratnje. Oceubistvo
se desilo uvrh pustog Stojnika. Petar je sahranjen u obližnjoj Crvenoj jaruzi. Zbeg se, posle
neuobičajene sahrane, bez sveštenika i opela, uputio prema Savi prolazeći kroz **Klještevicu,
veliku planinu kao more**. Između Paleža i Umke prešli su Savu, uvereni da su se oslobodili
ropstva.
Oceubistvo (1786/6), bratoubistvo (1806) i bekstvo iz Srbije (1813), tri su najteža momenta u
Karađorđevom životu. Nemoguće je saznati koje su misli opsele njegov um od trenutka
majčinog zaklinjanja do povlačenja oroza. Osim kletve, straha od Turaka, koji su im bili za
petama, odgovornosti za sudbinu zbega, bitno je još Đorđevo uverenje da se bekstvom iz
Turske sticala sloboda. To je bilo opšte uverenje Srba tokom tog i prethodnih vekova. Austrijska
agitacija, vrlo aktivna, koja je Đorđu bila dobro poznata uoči izbijanja poslednjeg austrijsko-
turskog rata, uticala je na nemirnog mladića da ostane postojan u sprovođenju odluke o bekstvu.
U ovom tragičnom sukobu oseća se raskid između dva pokolenja, Petrovog, još uvek
podaničkog, nespremnog za veća pregnuća, i Đorđevog, tek brušenog za kidanje ropskih
odnosa. Zato verujemo da je u pravu Đorđev savremenik i memoarista Lazar Arsenijević
Batalaka, koji je isticao da je **i samog oca žertvovao otečestvu**.
DALEKO OD ISTINE
TIME je Batalaka razrešio dilemu oko oceubistva. Ono je učinjeno radi viših ciljeva, a ne iz
bilo kakvih niskih pobuda. Svi potonji pokušaji da se prikrije čin oceubistva ne samo da nisu
uspevali da opravdaju Đorđa, već su ga **više sramotili**, primetio je Vuk. O tom činu u
izvorima nalazimo sledeće podatke. Rodofinikin je pisao Prozorovskom 1808. godine da
Karađorđe **ne krije da je svoga oca ubio iz puške svojom rukom**. Bantiš-Kamenski, koji je
iste godine boravio u Srbiji, zabeležio je: **Starac uporno odbi molbu i sin beše prinuđen ubiti
oca svoga**. Isto tvrdi i baron Dibič. Najviše možemo verovati arhimandritu manastira
Blagoveštenja, Gligoriju Radojičiću, dobrom Karađorđevom prijatelju. On je odmah posle
propasti Prvog ustanka pisao mitropolitu Stratimiroviću i beogradskom veziru i molio ih da
ukažu milost srpskom narodu. Svu krivicu za protekle događaje bacio je na vožda, optuživši ga
da je **svoga oca ubio, brata obesio**. Zašto je arhimandritov iskaz najpouzdaniji, videće se
kasnije.
Oceubistvo beleže još Vuk i Ranke, Gaja Pantelić, Dimitrije Tirol, Lazar Arsenijević Batalaka,
baron Dibič, Nikolaj P. Nadeždin. Blažu varijantu ovog čina - da je Đorđe naredio jednom od
momaka da ubiju njegovog oca - ostavili su Janićije Đurić, Petar Jokić i Jovan Hadžić. Potom
se otišlo korak dalje, tvrdnjom da je Petronije bio Đorđev očuh, čime se čin oceubistva
isključivao i ovo preteško breme skidalo s osnivača dinastije. I očuhoubistvo ima dve varijante:
da je izvršilac bio Đorđe i da je taj čin obavio njegov momak iz pratnje (u izvorima se pominje
više imena toga lica). Blaži prekršaj očuhoubistva usvojio je Milenko Vukićević, a oštriji
Vladimir Ćorović i Dragoslav Stanjaković.
Motiv Đorđevog oceubistva opevan je samo u crnogorskoj varijanti **Početka bune na
dahije**. Ovde je motiv oceubistva drugačiji i daleko je od istine. Selim-muselim oteo je
Đorđevu sestru, ali je on uspeo da je vrati od Turaka. Tom prilikom poginuo mu je brat Jovan,
kojeg je uspeo da osveti. Selim se, bežeći pred Đorđem, sklonio u njegov dom, gde ga je
domaćin Petar uzeo u zaštitu. Tri puta je Đorđe molio oca Petra da se ukloni s vrata, ali je
domaćin ostajao uporan u nameri da u svojoj kući pruži zaštitu i osobi koja mu je otela ćerku.
Uzaludno je bilo očevo ubeđivanje sina da mu Turci neće oprostiti Selimovo smaknuće.
**Nogom mahnu ter salomi vrata; / Svome babu odsiječe glavu**, ali Selim, ipak, uspeva da
umakne u Beograd. Dva naredna stiha, bolje nego išta drugo, oslikavaju osobine Turaka i Srba,
tačnije Srba islamske i pravoslavne ispovesti:
**Turčin neće ako me ne može,
Srbin veli: **Da ako me neće!**
U kidanju ove tradicije narodni pevač s crnogorskih brda nalazio je opravdanje za Đorđevo
oceubistvo.
VUKOVO TUMAČENJE
NAJBLIŽE je istini Vukovo tumačenje oceubistva. On je pravdao Petra, Đorđa i Maricu
okolnostima u kojima se dogodila tragedija. Ubistvo je učinjeno bez predumišljaja, **u ljutini i
iz ljubavi**, jer su tim činom spaseni stradanja od Turaka svi članovi zbega, uključujući tu i
Petra. Sima Milutinović Sarajlija (**Jeste gnusno, ali neobhodno**), Dimitrije Bantiš-
Kamenski i Gligorije Radojičić pravdali su ovaj čin nuždom. Time što se pokolebao, Petar je
sam sebi presudio. Da li je uopšte bilo moguće sačuvati mu život? Potkazivanjem Turcima
donosio je smrt sebi, porodici i celom zbegu; ili, u blažem slučaju, smrt predvodniku zbega i
svim muškarcima, a ropstvo ženama i deci. Napuštanjem zbega dozvao je smrt. Đorđe je svojim
postupkom sprečio Petra da postane izdajnik, poštedeo ga mučenja i ubistva od Turaka, a zbegu
i porodici omogućio ostvarenje namere. Kolebljivost i strah vodili su Petra u smrt. Sinovljev
pucanj u očeva leđa jeste punjac protiv straha i kolebljivosti. **Ovaj pucanj nagovestio je
veliku promenu od podaničkih u buntovničke duše.**
ĐORĐEV povratak u Srbiju razrešio je sve dileme oko oceubistva. On se posle izvesnog
vremena pojavio u manastiru Blagoveštenja, u kom je starešina bio arhimandrit Gligorije
Radojičić. Pošto se ispovedio, zamolio je arhimandrita za oproštaj. On je obavljen na
Blagovesti 1796. godine, na manastirskoj slavi. Tradicionalno okupljanje naroda na slavi nije
slučajno odabrano. Čin oproštaja izveden je u prisustvu velikog broja ljudi iz zavičaja, kojima
je događaj bio dobro poznat i pred kojima se nije mogla sakriti nijedna pojedinost. Đorđe je
doneo po dvesta oka rakije, vina i hleba, da ih razdeli narodu, ocu za dušu. Narod je prihvatio
oproštaj koji je očitao arhimandrit.
Đorđe je potom pisao pet dukata arhimandritu za trud, a manastiru je poklonio vola. Pojevši
hleb i popivši piće, okupljeni su pojedinačno izgovarali: **Bog da mu oprosti čto je oca u nuždi
zapovedio ubiti**. Janićije Đurić, koji je sačuvao od zaborava ovaj događaj, bio je očevidac.
Zato što se pred arhimandritom Gligorijem ispovedio, mi poklanjamo poverenje njegovom
iskazu da Đorđe jeste ubio svog oca.
Još neki momenti su bitni za donošenje suda o Đorđevom ubistvu. Česti ratovi, zarazne bolesti,
turska nasilja, učinili su čovečji život manje vrednim. Kad se tome doda drevni običaj lišavanja
života ostarelih roditelja, ako se time rešavao problem gladi ili prekraćivale samrtne muke, onda
je još lakše razumeti Đorđev postupak. NJegova mladost i plahovitost, brzina donošenja odluke
i majčina podrška pomogli su mu da digne ruku na oca. Od trenutka kada je preuzeo
odgovornost za porodicu i zbeg, on je oceubistvom pokazao da je osoba odlučna, spremna na
rizik, nepokolebljiva u nameri da ostvari cilj, tragično odvažna.
SO KAO ZLATO
**JESEN ta bjaše lepa kad se u podlužje svi izselismo. Šume velike, derva na sve strane
izobilno: poprave seljani sebi, gde je koji hoteo, kolibe, u koje se sklonimo, da tu samo
prezimimo, a na proletije, da se u kosmajske planine, više budući, za bolju ot Turaka
bezopasnost, preselimo. Prispe nam i zima, pade veliki sneg, pod kojim otešćane grane na dervi
klonu k zemlji, smerznuti potoci počnu sad pod ledom uzdisati. (...) Po kolibah svuda vatra,
kako danju, tako i po celu noć neprestano gore, a ljudi svi ot dima počađili a i glađu i strahom
iztomleni da ih je žalost bila pogledati.(...) No na posledak nesta nam i soli, niti smo je mogli
otkud dobiti: mesta bo i gradovi svud pozatvarani, ni za koje novce dostati je nismo mogli. U
koga se zastalo jošć sira, tii su meso sa sirom jeli, i tako su se po malo solili, a koi nisu imali ni
sira, tii su morali meso onako neslano jesti, no kako nam je to padalo, svaki sebi može
predstaviti. Jedući neprestano meso bez hleba i bez soli dobiju mnogi proliv, i tako izslabe, da je
svako kao bolesno jedva iti moglo. Mnogi su u nuždi tukli od kukuruza čokove, i takove su u
žervni mleli, i ot njih hleb sebi mesili, da bi so tim gladnu utrobu svoju malo zavarali.** Kad su
im kukuruzni čokovi nestali, jeli su rese sa leskovih drva. Nejaki su umirali od gladi.
Kad je granulo proleće, zbeg je živnuo, kao u jesenje dane. Tad bi se našao otresitiji pojedinac
koji je budio nacionalni duh pesmom uz gusle i pričom **o naši kraljevi i despoti, o junaci
srbski i hrabri vitezovi..., o boju na polju Kosovu i padeniju našeg Carstva**.
Zbeg koji je opisao Vidaković čuvali su sami žitelji. Većinu zbegova, naročito pored drumova,
štitile su hajdučke družine. Bilo je slučajeva kada se raja sklanjala na ona mesta gde su bila
hajdučka boravišta. Zbeg-raja i hajdučka družina bili su najčešće žitelji tek nastalog naselja, što
je njihove odnose stavljalo u poseban odbrambeni položaj. Ovakve hajdučke družine, bar za
izvesno vreme, štitile su svoje najbliže sugrađane. Baš zato što je ovim hajducima to bio
osnovni cilj, izrečen je u istoriografiji sledeći sud: **Time se bezizglednoj borbi ovih
zatočenika prkosa sili vraćaju njene stvarne pobude**. Ovo bi bila samo jedna strana hajdučije
u vreme srpsko-turskih ratova, i to ona koja će 1804. godine odigrati važnu ulogu u podizanju
Revolucije.
Memoaristi tvrde da je Karađorđe proveo sa porodicom dve godine u Sremu (1786-1787). Zna
se sigurno da je bio šumar manastira Krušedola, a da mu je porodica živela u Kamenici.
Stasitom junoši nije godio fruškogorski mir pa se odlučio da stupi u austrijsku vojsku, koja se
spremala za rat protiv Francuske. To uverenje držalo ga je kratko, onoliko koliko mu je trebalo
da stigne do Sombora. U njemu se Đorđe predomislio: **Što bi ja išao da ginem na drugoj
strani tuđeg carstva, kad može vreme doći da ja i u Srbiji vojevati mogu**, kazivao je kasnije
Janićiju Đuriću. Razlog ovom preokretu moglo je biti saznanje, od obaveštenijih vojnika ili
nižih oficira, da se sprema rat protiv Turske. Zar je lepšu vest mogao da čuje u bačkim
ravnicama?
LUKAVI VEZIR
UGARSKE vlasti su još krajem 18. veka uočile da Srbi i od dobrih i od zlih hajduka stvaraju
velike heroje. U vreme vezirovanja Hadži Mustafa-paše, kad Karađorđe nije hajdukovao, ili
nam to nije poznato na osnovu izvora, hajdučija u Beogradskom pašaluku nije prestajala, ali je
bila slabija nego u vreme prethodnog rata i dahijske strahovlade.
Borbe protiv janičara i Pazvan Oglua, prolazak turskih trupa kroz Srbiju i nasilja koja su pri
tome činili, bili su dovoljan podstrek za porast hajdučije. Ona je bila rasprostranjena s obe
strane Save i Dunava. Hajdučke družine iz Srema i Banata prelazile su u Srbiju pred austrijskim
poterama, a iz Pašaluka odlazile su na sever gonjene turskim teftišima. Obe vlasti nastojale su
da hajdučiju iskorene, pa su pohvatane hajduke predavale drugoj strani. Zarobljeni hajduci,
posebno harambaše, ubijani su. Beogradski vezir davao je oproštaj onim hajducima koji bi
pristupali srpskoj vojsci i borili se protiv sultanovih odmetnika. A kada su 1801. godine život
pašin ugrozile dahije, on je, u dogovoru sa Petrom Ičkom i uz pomoć hajdučkih četa, odlučio da
se obračuna s janičarima.
DUKAT PO DUKAT
REČI Mladena Milovanovića o pristajanju na saradnju, verno odražavaju položaj trgovačkog
sloja u vreme kad su dahije uzurpirale vlast, pa ih zato i navodimo: ”Meni, dušo, nije nužda kao
što je Đorđu, ali mi je nužde od vašeg Ibraima, andžije u Topoli. Ja imam buruntiju od vezira i
od aga, al’ moram kad prođem sa svinjama u Topoli dati Ibraimu jedan dukat na džikmedže.
Kad udarim Ibraimu na Orašac, i tu mi valja dati jedan dukat ; kad dođem na Rogaču, i tu jedan
dukat, na Barajevo, i tu jedan dukat, na Guberevac, opet jedan dukat. na Moštanicu, opet jedan
dukat, i de god dođem na an, moram dati po dukat. To je meni teško. Oću i ja poslušati Đorđa i
s njim u to pristati. Pozdravi ga, ja ću mu veran biti. Po vilajetu dosta braće znam i oće me
poslušati, i oću poslušati”.
Ove podatke ne možemo da proverimo u drugim izvorima, pa im moramo pokloniti poverenje,
uz blagu rezervu. Lako je zapaziti da se Karađorđe obraćao knezovima i trgovcima, a da je
hajduke već imao uza se. Sve što je do tada radio ne daje nam, međutim, još za pravo da
tvrdimo da je naš junak imao predvodničku ulogu u pripremi ustanka.
MOĆNE DAHIJE
GODINE 1802. pokušale su spahije, uz pomoć Srba, da se oslobode dahija, ali u tome nisu
uspele. Zanimljivo je da su obe sukobljene strane primale u svoje jedinice srpsku narodnu
vojsku, čak i hajdučke čete. Ovaj neuspeh prinudio je srpske obor-knezove da ipak zanemare
gorka iskustva iz poslednjeg rata i obrate se Austriji s predlogom da uz njenu pomoć otrgnu
Srbiju ispod vlasti Porte i potčine je austrijskom dvoru. Pošto su bili odbijeni, ništa im drugo
nije preostalo nego da sami povedu rat protiv dahija. Ideja o sopstvenoj borbi za slobodu
probijala se sporo, da bi se konačno uobličila u vreme priprema za podizanje ustanka, 1803. i
početkom prve ustaničke godine.
Ilija Bircanin
PRVO POSEČEN BIRČANIN
SEM Aganlije, sve ostale dahije pošle su u seču, istovremeno naredivši kabadahijama i
handžijama da pogube knezove svaki u svojoj oblasti. Mehmed-aga Fočić pošao je u Valjevsku
nahiju, gde je pogubio Iliju Birčanina i Aleksu Nenadovića, a njegovi momci kneza Stanoja
Mihailovića iz Zeoka. Kučuk Alija sekao je knezove u Pomoravlju, među kojima je bio
najpoznatiji Petar iz Gložana. Mula Jusuf donosio je smrt u Gročanskoj nahiji, gde su
pogubljeni knezovi Stevan Palalija i Marko Čarapić. Poslednja žrtva bio je Hadži Ruvim, koji je
stradao u Beogradu. Seča je trajala kratko, nekoliko dana, između 4. i 10. februara. Prvog dana
bila je najintenzivnija. Tačan broj nastradalih Srba ne može se utvrditi, ali se pretpostavlja da ih
je bilo blizu stotinu.
Tih dana su tatari iz svih krajeva Beogradskog pašaluka, a naročito onih koji su bili bliži
upravnom centru, hitali u Beograd s odsečenim glavama viđenih Srba. U njemu je samo Hadži
Ruvim, pošto su mu prethodno dozvolili da se pomoli Bogu, za sebe i sugrađane, **večnoe
usečenie primio**. Tolike srpske glave i sveopšti dahijski teftiš izazvali su veliki strah kod
Srba. Beograd je ostavljao utisak avetinjskog grada.
Andra Gavrilović sastavio je spisak onih lica čija su imena poznata, a njih je 25. Najviše je bilo
knezova (13), zatim sveštenika (5), buljubaša (3) i po jedan trgovac i skeledžija, dok za dvojicu
nema podataka o poslu kojim su se bavili. Bilo je i onih koji su uhapšeni i strpani u zatvor, kao
Mladen Milovanović. Dahije su, kao što se vidi, izvele obračun sa samoupravnim organima,
uvereni da im glavna opasnost preti od njihove zavere.
Oni su posao obavili skoro bez žrtava na svojoj strani i bez većih poblema. Pazvan Ogluu su
pisali, sredinom februara, možda baš onog dana kada je održan zbor u Orašcu, da su **s
lakoćom pohvatali i zarobili pet do deset knezova koji su bili pokretači bune. Mi smo ih za
primer drugima pobili. Dvojica od njih, međutim, nisu uhvaćeni, nego su pobegli i pokrenuli na
ustanak neke stanovnike Rudničke, Beogradske i Kragujevačke nahije. Usto su prikupili i nešto
hajduka te počeli da stalno, i danju i noću, idu po nahijama pa dižu i bune raju na ustanak**.
Pomen samo knezova, do deset, pošto nisu bili obavešteni o onima koje su kabadahije i
handžije pobile, rečit je dokaz o tome prema kome je seča bila usmerena. Ona dvojica što su
umakla mogli su biti Janko Katić i Sima Marković, a ne bi trebalo isključiti ni Karađorđa iz ove
pretpostavke
KNEŽINSKA autonomija bila je proširena 1796. godine potvrdom prava izbora obor-knezova
za dvanaest nahija Beogradskog pašaluka. Na skupštini narodnih predstavnika, aprila iste
godine, izabrano je dvanaest obor-knezova i vrhovni knez, koji je imao da nadzire potčinjene
nahijske starešine u pogledu ubiranja poreza. Za vrhovnog kneza bio je postavljen ćuprijski
knez Petar Đurović (Đurković). Turska nije pristala da uvede ustanovu vrhovnog kneza, u šta
nas uverava jedna molba srpskih knezova Porti, na kojoj se knez Petar potpisao kao i ostali
knezovi - Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Milenko Stojković i drugi. Mada o tome nemamo
podataka, može se pretpostaviti da je Porta zazirala od uvođenja ovakve samoupravne ustanove
poučena lošim iskustvom sa vladarima Vlaške i Moldavije i muslimanskim predvodnicima i
odmetnicima kao što je Ali-paša Janjinski. Dakle, u ustanak se ušlo bez vrhovnog predvodnika,
njega je tek trebalo izabrati.
Sakupiti ljude na zbor tih dna, kad ih je užas straha unezverio, nije bilo lako. Ne može se sa
sigurnošću tvrditi kad je održan Orašački zbor. Najčešće se pominje Sretenje Gospodnje, 2/14.
februar 1804. godine, ali ne treba isključiti mogućnost da je do toga došlo dan-dva ranije ili
kasnije.
Ponovo je sve izvedeno pod okriljem jedne svadbe, nešto zakasnele. Ženio se Luka Marković,
baš u sebičnu nedelju, pričao je veselnik Proti Mateji Nenadoviću neku godinu kasnije.
POŠTO su razaslali pisma na sve strane Šumadije i Pomoravlja, doneli su odluku da naprave
manevar u pravcu Beograda. Bio je to prvi smišljeni ratni plan, koji je imao za cilj proterivanje
Turaka iz sela, paljenje hanova i dizanje naroda na masovni ustanak. Orašac su napustili i pri
zalasku sunca bili su u Ranilovićima. Potom su udarili na Drlupu, Rogaču, Dučinu i stigli u
Stojnik (15. februar). Turci su bežali, a oni su za njima palili hanove. U Drlupi su poklali
Aganlijinu stoku i snabdeli se hranom.
U Stojniku im se pridružio Arsenije Lomo **sa 80 vojnika**. Memoaristi su zabeležili da je za
dvadeset četiri časa pukao glas po celom Beogradskom pašaluku o ustanku, i **tako poče se
gomilama narod oružani skupljati i tražiti Karađorđa**. Saznavši da je jedna turska četa
pohitala Rudniku u pomoć, Crni ju je dočekao istog dana u Sibnici i razbio. Sa zarobljenih
Turaka skinuo je bogata odela i dao ih svojim momcima, a njih odenuo prostim srpskim
haljinama. Tog dana spaljen je sibnički han. Tu ga je zatekao Radoje Marinković Trnavac i
obavestio da nije uspeo da pobuni sela Venčane, Strmovo i Tulež. Tamošnji puškar ubedio je
seljane da ne idu sa hajducima. Razjaren, vožd je sutradan stigao u Venčane, sa svim
ustanicima. Usput je prošao kroz Mirosalce, Tulež i Strmovo, uzimajući iz svake kuće, milom
ili silom, po jednog naoružanog čoveka.
Orašac
**CRNA TI TRGOVINA...**
U VENČANIMA je imao već tri hiljade vojnika. Tomaga puškar uspeo je da pobegne, a vožd
je, za primer ostalima, obesio jednog Turčina na pragu njegove kuće, a sina mu priključio
vojsci. Uveče je bio u Darosavi, gde je zatekao trgovca koji je kupio svinje radi prodaje u
Austriji, i kaluđera što je skupljao milostinju. Reči prekora njima upućene oslikavaju stanje
duha među ustanicima i voždovu rešenost da gazi u sukob: **Cerna ti tergovina, tergovče, a
tebe, kaluđere, crna prošnja i milostinja! Zar ne vidite šta mi radimo i ne čujete da mi Turke
bijemo po anovi i anove turske palimo? No i vi ovako da radite i da ne čekate da ja vas silom
teram, zašto koga ja silom poteram, ne prolazi dobro.** Brzo se pročula ova korisna pretnja.
Četvrtog dana od Orašačkog zbora, 17. februara, uputio je vožd drugi paket pisama. NJih su
pomenuti trgovac i kaluđer odneli u Valjevsku i Šabačku nahiju Jakovu Nenadoviću, Nikoli
Grboviću, Miliću Kediću, Luki Lazareviću, Ostoji Spužu i Iliji Markoviću. Bila su iste sadržine
kao i prethodna pisma, možda nešto odlučnija. Iz Darosave vožd se uputio u Bukovik, pa u
Veliku Vrbicu, da bi prenoćio u Orašcu. Svuda gde je prolazio goreli su hanovi, a svaka kuća
davala je vojnika sa oružjem, prisilom ako se drukčije nije moglo. Kara Petar izvestio ga je 18.
februara da je u Rudniku prispela pomoć Sali-agi. Na rudničkim padinama, prema Topoli, Kara
Petar je već imao oko četiri stotine vojnika. NJih je, potom, Karađorđe rasporedio oko Rudnika.
U Topolu, u svoj dom, stigao je noću 18. februara i tu ostao naredna tri dana. Do tada je
zarobljene Turke razmenio za utamničenog Mladena Milovanovića, koji je Đorđu ostao večno
zahvalan i ostao mu jedan od najbližih saradnika.
Dahijama je bilo jasno, čim su se sakupili u Beogradu, da je reakcija na seču knezova jaka i da
se narod masovno sklanja u šume paleći turske hanove i goneći Turke iz sela. Nije im bilo teško
da saznaju gde je ustaničko jezgro. Tamo su poslali svoju prvu mirotvornu misiju od nekoliko
starih Turaka sedih brada, i Matu kaluđera. Karađorđu su dahije nudile petsto kesa novaca da
primiri narod. Pristajao je on na mir pod uslovom da hanova i subaša ne bude više u selima, da
se prestane sa svakim vidom zuluma i da za sve to jemči austrijski dvor.
Kad je ugrabio priliku, kaluđer Mata je preneo voždu reči beogradskog mitropolita da ne treba
da veruje Turcima i da ga zadrži pri sebi. Karađorđe i onako nije verovao dahijama, pa je
kaluđera hrabrio: **Idi ti slobodno s Turcima u Beograd, ja ću tebe lako izvaditi od Turaka. Ja
oću za neko vreme varati daije i vreme provlačiti dok lepo dođe i šuma ozeleni** (podv. R.
LJ.). Ove reči su navedene ne samo zbog toga što otkrivaju voždovo lukavstvo i taktičko
odmeravanje snaga s dahijama, već i stoga što su se u isto vreme i istim potezom poslužili
Nenadovići, o čemu će biti reči.
RAJA - ODLUČNA
USTANAK je primorao Turke da se povuku u veća naselja sa utvrđenjima. Rudnik je bio
najbliži ustaničkom žarištu, pa je Sali-aga okupio u njemu mnogo jabanaca, sa poznatim
zlikovcima, karanovačkim muselimom Pljakićem i užičkim DŽavićem. Radilo se na tome da se
uspostavi čvršća veza između Rudnika i Beograda. Još u vreme sukoba na Drlupi vožd je
strepeo od turskog ispada sa Rudnika. Zato se odlučio da prvi ozbiljniji napad izvrši na jedno
tursko naselje sa utvrđenjem. Pored već pominjanih ustanika oko Rudnika, tamo se tih dana
našao Arsenije Lomo, a vožd je pozvao u pomoć i Milana Obrenovića.
Prvi ustanički dani u istočnoj Srbiji, Požarevačkoj i Ćuprijskoj nahiji, nisu opisani. Mogu se
pretpostaviti pojedinačne akcije, poneka paljevina hana, ali organizovanijeg rada nije bilo pre
marta, i on je u neposrednoj vezi s akcijom Stojka Krivokuće. Krivokuća je poginuo dižući
Resavu, u vreme kada su Milenko Stojković i Petar Dobrnjac opkoljavali Turke u Požarevcu.
Buna se osetila i u nekim krajevima Jagodinske nahije, a na severu zatvorio je Đuša Vulićević
Turke u Smederevu. U zapadnoj Srbiji događaji su tekli, posle kraćeg zatišja, kao i u Šumadiji.
Ubistvo Alekse Nenadovića, Ilije Mihailovića Birčanina i Hadži Ruvima nateralo je narod u
zbegove.
Prota Mateja je zabeležio u memoarima da zbeg-raja nije više imala razloga za premišljanje -
**mi smo od onog časa kako smo u šumu pobegli gotovi bili da se s Turcima tučemo**.
Međutim, nisu bili sigurni da će ih preostali narod slediti. Smetala im je i podanička uloga
novog obor-kneza Peje. Više od dvadeset dana mirovali su Valjevci. Pokrenuli su ih na akciju
Posavci i vest da je Crni Đorđe podigao Šumadiju. Prota Mateja je 27. februara pobo trobojni
barjak sa tri krsta na Brankovačkom visu, znamenje oko kog su se počeli okupljati retki junaci.
Bilo je teško i ovde pokrenuti narod. Mnogi su i dalje nosili u Valjevo zairu Poreč Aliji. Protina
ubeđivanja (**vidiš Posavci kakvi su kao lavovi**) nisu bila plodonosna kao voždove preke
mere, ali su hajduci pripomogli da se narod ustalasa i ohrabri. Prota nam je saopštio jedan od
pokretačkih motiva, koji nije bio bez značaja za dalji razvoj ustanka, a lepo je svedočanstvo o
mentalitetu ondašnjeg našeg naraštaja: **Ta moja politika, da ne kažem laž sa Del-ametom
uzrok je što ćete u mlogim istorijama naći: da je Sultan poslao ferman Kara-Đorđu da bije
janičare; ali nije istina, niti je car poslao pređe, niti je posle odobravao, no mi smo docnije svi,
da bi narod lakše podigli, i da bi ga slobodili, govorili: da car nije protiv nas, nego da je car s
nama protivu dahija, tako smo i ljudma s one strane kazivali, tako su oni i verovali, i otud se to
uvuklo u istoriju.** Posavci su oslobodili Palež 21. februara, Valjevo je palo u isti dan kad i
Rudnik. Pošto je Jakov Nenadović razbio Turke na Svileuvi, buna je otišla Šabačkoj nahiji,
zabeležio je Vuk.
SUROVA KAZNA
IZ Palanke, Karađorđe je, preko Goroviča, Masloševa i Stragara, stigao na Rudnik negde 12.
marta. NJegova već mnogobrojna vojska kretala se sa zastavom i dobošima. Pregovori i borbe
oko Rudnika trajali su jednu sedmicu. Sneg i poledica bili su dodatna prepreka koju su ustanici
savlađivali jurišajući na bedeme utvrđenja. Grad je bio oslobođen 18. marta. Ubijeno je više
Turaka, među njima DŽavić i Pljakić, a Sali-aga je uspeo da se izvuče. NJegovi dvori i neke
turske kuće spaljeni su, a plamen koji se izvio iznad rudničkih gora video se čak iz Valjeva.
Kao što je ovaj plamen sa turskih domova ushićivao ustaničke duše, tako je blagotvorno
delovao voždov postupak sa Srbinom trgovcem, uhvaćenim u borbi s Turcima.
Vožd mu je sasuo sačmu iz pištolja u prsa čim je saznao da zarađuje novac otkupom stoke koju
su Turci oduzimali narodu. Voždova surova deoba pravde brzo se pročula, doprinoseći u velikoj
meri učvršćivanju njegove vlasti.
Vožd je tada, ako ne postavio, a ono potvrdio Milana Obrenovića za rudničkog vojvodu. Bio je
to, posle ovog prvog značajnijeg vojničkog uspeha, još jedan vid učvršćivanja njegove
voždovske vlasti.
PREDOSEĆAJ dahija da će voditi rat s rajom, obistnio se. U Drlupi i kod Vrbice oni su
pokazali više vojne veštine od ustanika. Prednost pobunjenika bila je u tome što ih je bivalo sve
više, a veština ratovanja im postajala sve pouzdanija. Osloboditi se dahija, koje su i turski izvori
okarakterisali kao **zlotvore**, a austrijski kao **šljam krvožednih tirana**, osnovni je cilj
ustanika. Borbe s dahijama, glavarima beogradskih jamaka, ispunjavaju prvu polovinu 1804.
godine.
Čim je osvojio Rudnik, vožd je otpustio ratnike na nekoliko dana. Okupili su se 25. marta, u
Velikoj Vrbici, gde im se pridružio Janko Katić.
Odmetanje Srba posle seče zbunilo je dahije, pa se brzo osetilo da ih je obuzeo strah. Obratili su
se za pomoć svim okolnim pašama i muselimima, a posebno Pazvan Ogluu. Neka pisma sami
su potpisali, a na neka su primorali beogradskog vezira Hasan-agu da stavi potpis. Istovremeno
su organizovali odbranu Beograda, pri čemu je svaki dahija dobio posebna zaduženja. U
unutrašnjost tvrđave sklonili su hareme i sav imetak.
Pokušaj dahija da u Beograd dovedu čak i najlojalnije knezove i kmetove nije uspeo. **To su
sve okolnosti koje pamet ne može da shvati**, obaveštavao je Mehmed Fočić-aga svog brata
Mus-agu u Šapcu, o neposlušnosti srpske raje (15. mart).
Ovaj poraz ukazuje da su ustanici još bili slabi. Pored nedovoljnog naoružanja, nedostajala im
je municija, što je primoralo Karađorđa da se uputi u Pećane i Jakovo (Srem) da nabavi barut.
Zatim je otišao u Beograd i kod Topčiderskog brda uspeo da razbije jedan veći turski odred.
Dalje od Vračara nisu zalazili. **Neka nas vide Turci da i mi smemo na Vračar**, govorio je
vožd. U Kumodražu je poverio opsadne trupe oko Beograda Vasi Čarapiću, Đorđu
Milovanoviću, Miloju Petroviću i Ranku Marinkoviću. Karađorđe se potom dao u poteru za
Kučuk Alijom, pošto mu je stigao poziv od ustanika koji su opsedali Kragujevac.
U isto vreme stigao je do Morave Halil-aga Gušanac, poslat od Pazvan Oglua iz Vidina
dahijama u pomoć. Posle nekoliko pokušaja prodora i žestokih otpora ustanika, uspeo je da uđe
u Jagodinu. Vožd se iz Kragujevca uputio prema Batočini, uveren da se tamo nalazi Kučuk
Alija. Ustanici su u prvom sukobu doživeli manji poraz, usled nesmotrenosti Teodosija
Marićevića. Pre nego što je došlo do drugog sukoba, Karađorđe je uparadio ustaničku vojsku na
jednoj livadi i održao im kraći govor:
**Nemojte nipošto da se usudite pre pucati dok moja puška ne pukne. Pri tom, budite odvažni i
nesutrašivi. Turaka je ovde manje nego nas. Oni se bore za gospodstvo, a mi za slobodu našu,
za naše žene, decu i naše kuće.**
Kad su Turci započeli proboj, ustanici su ih dočekali kod Kijevskog potoka i razbili ih, a
zloglasni Tosun-aga, sa nešto konjanika, spasao se bekstvom u Jagodinu.
Ustanici su potom opkolili ovaj grad. Voždu je u pomoć pristigao Milan Obrenović s rudničkom
vojskom. U međuvremenu je Karađorđe prošao kroz Donji Levač, sabirajući nove borce. U
Štiplju je razrađen plan napada na Jagodinu. Trupe su bile raspoređene tako da se napad mogao
izvršiti istovremeno sa više strana. Karađorđe je napadao sa Đurđevog brda, a Obrenović i
Milovanović sa Crnog brega. Vožd je uspeo da prodre u varoš, dok su ostali bili sprečeni
izlivanjem reke Belice. Ubrzo su turski odredi primorali vožda na povlačenje. Potom su napali
na Obrenovića, pa su i njega razbili.
Uvereni da im druga pomoć, osim vidinske, neće doći, dahije su se zatvorile u Beogradu, gde su
organizovale odbranu, a lično su retko učestvovale u vojničkim ispadima i čarkama sa
ustanicima. Oni su još jednom prinudili beogradskog vezira da se obrati generalu Ženejnu da
posreduje u srpsko-turskim mirovnim pregovorima. Nemamo pouzdanih podataka da je to bio
uzrok sazivanju Ostružničke skupštine, ali se može baš to pretpostaviti prema voždovom pismu
upućenom Miteseru i onome što je potom sledilo. Karađorđe je otišao Vasi Čarapiću, pod
Avalom, odakle je pozvao starešine iz oslobođenih krajeva Srbije na Skupštinu u Ostružnicu.
Prota Mateja zapisao je u svojim sećanjima da je dobio pismo od vožda s pozivom **da dođem
u ovaj i ovaj dan u Ostružnicu**. Osim pregovora s Turcima tu je trebalo raspravljati o vojnim
problemima i pitanjima unutrašnjeg uređenja.
Pre odlaska na Skupštinu, Karađorđe se sastao sa kapetanom Šajtinskim i učinio mu jednu
ponudu, o čemu će na drugom mestu biti više reči. Skupština se okupila na Usrks (5. maj). Tu
su se prvi put sabrali skoro svi znatniji ustanički prvaci, njih oko šezdeset. Onima koji su pratili
rad Skupštine s one strane reke, činilo se da zaseda ratni savet. Prvog dana trebalo je sakupiti
novac i isplatiti municiju i džebanu onostranim trgovcima. Tim povodom izbio je sukob između
Karađorđa i Teodosija, koji je okončan tako što se vožd ubistvom oslobodio svog prvog
suparnika. Potom su ustanici sastavili zahteve koje je trebalo izložiti na pregovorima u Zemunu.
PUCNJI U OSTRUŽNICI
TEODOSIJE je, naime, brzo shvatio da je na Orašačkom zboru propustio jedinstvenu priliku da
postane najistaknutija ličnost u ustanku. U tome treba tražiti razloge njegovog nezadovoljstva
Karađorđem, a oni su se brzo zapazili. Kad je Prota Mateja dolazio Karađorđu, početkom
aprila, da se dogovore o zajedničkom ratovanju s Turcima, sreo se sa Simom Markovićem i
Teodosijem Marićevićem u Orašcu. Teodosije je ubedio Protu da ne ide Karađorđu, već da mu
posredstvom njih pošalje prepise pisama Petrovaradinske generalne komande. Ovim činom i
rečima koje je izrekao pred Protom: **Popo, kako si ti pisao, a ti piši opet i odgovori na to
pismo, a Crnij Đorđe ne zna pisati a nema ni pisara, on samo zna Turke tući, no ti se vrati**, on
je iskazao svoj opozicioni stav prema voždu, neposlušnost i što je bitnije, onemogućavao ga u
vršenju dužnosti. Iz ovoga se, istovremeno, može izvući zaključak da se u izboru vožda na
Orašačkom zboru nije pridavao veći značaj.
Teodosije Marićević, o kome izvori govore da je bio trgovac i knez orašački (i jasenički), drugi
kandidat za vožda na Zboru u Orašcu i jedan od istaknutijih ustanika, nezadovoljan ispuštanjem
predvodništva ustanka i Karađorđevim potiskivanjem iz starešinstva u Kragujevačkoj nahiji,
usudio se da na Ostružničkoj skupštini izgovori voždu: **Ti si starešina sada i ovoj pobuni
uzrok, pa zato i taj uzeti barut da platiš**. Karađorđu je Teodosijevo opiranje dobrodošlo da ga
uzme na odgovor zbog sumnje da je bio u dosluhu sa dahijom Kučuk Alijom. Vožd je na njega
bio kivan i zato što se loše držao u bitkama za Batočinu i Jagodinu: tada je Tosun-aga uspeo da
se probije prema Beogradu drumom koji je zasekao Teodosije, i to bez ijednog pucnja, bez boja.
Teodosija tada nigde nije bilo, a Karađorđe nije imao vremena da ga traži, **koji bi ga kao
izdajnika oma pogubio**, kazuje Đurić. Obračun je bio neminovan posle ovih pomenutih
događaja iz prvih ustaničkih dana. Svi izvori se slažu u tome da je Teodosije prvi potegao pušku
na vožda, ali nije imao sreće, pao je pogođen od šešane koju je Đorđe zgrabio od Glavaša.
Simbolika ovog obračuna ne ogleda se samo u rečima koje je tada izgovorio Karađorđe, već i u
tome što su u ovom sukobu učestvovala sva tri kandidata za vožda na Orašačkom zboru. Glavaš
je uvek bio voždu pri ruci i dovoljno mudar da ne izaziva sudbinu, već da je prati. Karađorđe se
oprostio od najvećeg i najopasnijeg pretendenta rečima: **Kojekude, po duši te! Kad si ti znao
bolje od mene uređivati i zapovedati, zašto si mene nagonio, da se ovoga posla primam**.
Teodosija su, još živa, odneli u Orašac, gde je umro.
Van svake sumnje jeste činjenica da je Karađorđe ovim činom znatno učvrstio svoju vlast.
Batalaka je preterivao kada je tvrdio da je **vlast Karađorđeva oživela životom prave
vladalačke snage**, ali da je krenula tim putem - sasvim je izvesno. On i Vuk tačno su zapazili
da je ovim ubistvom stavio svim starešinama na znanje, otvoreno i brutalno, **da u njega nema
šale**, već je ** počevši odma gospodarski suditi i zapovijedati, i mjesto prijetnje iz pištolja
gađati oglasi(o) stariješinstvo svoje po svoj Srbiji**.
Nije bilo više dileme o tome ko predvodi ustanike. Karađorđe je rukovodio radom Ostružničke
skupštine i zastupao ustanike u pregovorima sa dahijskim izaslanicima. U ime ustanika on
će pregovarati sa Austrijom, a potom i sa sultanovim mirotvorcem, Bećir-pašom.
MISIJA BEĆIR-PAŠE
POMOĆ koju su spahije pružale ustanicima u prvim ustaničkim danima nije bila velika ni
materijalno ni vojnički, ali je bila izuzetno korisna. Jedan dobro obavešteni savremenik iz
Vlaške zapazio je ovu pojavu: ”Spahije iako nisu imale aktivnog učešća u ustanku Srba, ipak su
u početku ustanka bile dragocen naslon Srbima, jer je njihovo držanje prema dahijama
opravdalo ustanik u očima Porte.” Ova srpsko-turska, odnosno rajinsko-spahijska saradnja
prestala je u vreme Bećir-pašine misije, jer je tada već svima bilo jasno da je ustanak poprimio
obeležje borbe protiv Turaka uopšte. Dok se u to nije uverila, Porta je u ustanicima gledala
saradnike koji su se borili protiv njenih odmetnika. Strani predstavnici u Carigradu stekli su
utisak da se Porta radovala ustanku i da ga je ispod ruke pomagala.
Bećir-paša nije slučajno odabran za mirotvorca - on se već odlikovao u smirivanju janičara u
Bosni. Pre nego što se uputio u Srbiju, obavestio je sve kadije o svojoj misiji i zatvorio granicu
između Bosanskog i Beogradskog pašaluka. U fermanu dobijenom od Porte zahtevalo se od
njega da oslobodi beogradsku tvrđavu otimanjem od nasilnika, da pogubi dahije i umiri
ustanike. U pismu Jakovu Nenadoviću obećavao je da će urediti odnose u Beogradskom
pašaluku tako da će raji ”mnogo lepše i bolje biti nego za Hadži Mustafa-pašina vremena”.
Ustaničko poverenje nije lako zadobio. To potiče otuda što se, posredstvom pisama i širenjem
glasina, pročulo da je pašin cilj mirenje ustanika sa dahijama. A to je bilo nemoguće.
Karađorđe se susreo sa Bećir-pašom sutradan po njegovom prispeću. Stratimirović je zabeležio
da su ustanici imali muke dok su ga doveli pred pašu. Katić mu je bio tumač. Pašina obećanja
primljena su s rezervom, sve dok se pitanje dahija ne reši. Pregovori su potom vođeni u
Zemunu, a ustanici nisu odustajali od zahteva da im se predaju dahije.
Događaji iz vemena Bećir-pašine misije izbacili su u prvi plan Gušanac Aliju, predvodnika
krdžalija. Oko njega obigravali su Bećir-paša, Karađorđe i dahije. A on je odigrao pravu ulogu -
šurovao sa svima a radio samo za sebe. Prema dobro osmišljenom planu, nameravao je da se
istovremeno liši i dahija i ustanika i mirotvorca. Kad su dahije u jednom od ispada iz grada
napustile utvrđenje, on im je zauvek podigao pokretne mostove. Ustanici su, prema dogovoru,
pošli u varoš, ali su, ne znamo kako, doznali za prevaru, pa su se na vreme povukli na prvobitne
položaje. Kad su se dahije uverile da im nema povratka u tvrđavu, ukrcale su se u tri šajke i
otplovile niz Dunav, u neizvesnost (29. jul). Gušanac je zatim oplenio njihove dvore. NJegov
trijumf pomračio je radost koja se osetila kod ustanika zbog odlaska dahija.
**Dobro, braćo! Ja sam ajduk, i mene ajduci slušaju, i slušaće me; ali sav narod nijesu ajduci,
pak će ljudi sjutra reći: kuda ćemo mi za ajdukom? U ajduka niti ima kuće ni kućišta: sjutra kad
Turci navale on će u šumu, a mi ćemo ostati na mejdanu, da nas Turci robe i araju. Nego vi
postavite starješinu koga čoveka između vas, koji je i do sad bio s narodom; a ja ću činiti, što
mogu, kao i do sad**.
Knez Teodosije nije hteo da bude **starješina ajdučki četa**, odnosno **poglavica ajdučki**.
On je potom dao predlog, koji se može uzeti kao srednje rešenje, da vožd bude bivši hajduk,
koji je u tom trenutku uživao ugled manje poznatog domaćina, borbenog duha. Pri razmatranju
ove pojave za nas su bitne Teodosijeve reči kojima je istakao da je Karađorđe poznat kod
Turaka kao hajduk. Ako bi Turci ugušili ustanak, krivica bi se prebacila na njega i na ostale
ajduke**. Poraz ustanika bio bi poguban po hajdučiju, ali i pobeda, ukoliko se hajdučija ne bi
utopila u Revoluciju. Već se u radu Orašačkog zbora nazirala hajdučka tragedija.
Boj na Čokešini, koji se odigrao na Lazarevu subotu, 28. aprila, 1804. godine, otkriva nam
jedan od prelomnih momenata u odnosu hajdučije i ustaničke vojske. Junaci ovog boja, braća
Nedić priključili su se sa svojom hajdučkom družinom ustanicima koje su predvodili Jakov i
Mateja Nenadović. Pre bitke na Svileuvi i osvajanja Valjeva, oni i harambaše Damnjan
Kutišanac i Panta Damnjanović logorovali su na Gomilici i sprečavali Šapčane i Zvorničane da
pomognu Poreč Aliji. Ovaj deo Jakovljeve vojske razbio je Turke na Svileuvi 11. marta. U toj
bici ranjen je Mijailo Nedić, pa je pred bitku na Čokešini vidao rane kod kuće u Osečini. Posle
Svileuve Jakov se uputio Šapcu i opseo ga. Kad je saznao da su zvornički paša Vidajić i Mula
Nožina prešli Drinu kod Lešnice, s namerom da pomognu opsednutim Šapčanima, on je sa
odredom od četiri stotine ustanika krenuo manastiru Čokešini, vodeći sa sobom pomenute
hajdučke harambaše.
KARAĐORĐE je 30. jula uputio Protu Mateju Nenadovića od Karanovca prema Užicu, a sam
je otišao u Jagodinu radi pripreme vojske za odbranu od Hafis-pašina napada iz pravca Niša.
Srpskim ustanicima pred Užicem vožd je poručio, posredstvom Prote, da nastoje da sa
Užičanima održe mir sve dok se on ne obračuna sa novim vezirom, a ukoliko u tome ne bi
uspeli, da ih na bilo koji način onemoguće da ga napadnu s leđa.
Iznenađeni uspesima raje, potišteni u svojoj nemoći, Užičani su uputili ustanicima reči prekora:
**Vala, rajo, oteli ste Karanovac, uzmite jošt Užice, pak onda idite uprav u Stambul**.
Mnogobrojna srpska vojska spalila je tursku varoš i primorala muslimane iz utvrđenja da sklope
mir. Užice je dobilo dvojnu upravu, srspko-tursku, pošto su iz njega proterani svi zulumćari
predvođeni Omer-agom, Begom Novljaninom i Omer-agom Fočićem. Prota Mateja je u
**Memoarima** zabeležio da su užički Turci rukama pipali srpske topove i, kad su se uverili
da nisu drveni, pustili poneku suzu, a jedan od njih primetio: **E, odista oće da se mijenja
carstvo**. Užička nahija našla se u rukama Srba, za vojvodu postavljen je Aleksa Popović.
Karađorđe je užurbano pripremao Šumadiju i Pomoravlje za sukob sa Hafis-pašom. Nemajući
dovoljno strpljenja da sačeka rezultate borbi oko Užica, krenuo je sam, sa jednim delom vojske,
ovima u pomoć. Kod Rudnika susreo je pismonošu s vešću da se grad predao, pa se vožd vratio
u okolinu Jagodine da nastavi pripreme za odlučan obračun sa Hafis-pašom.
GODINA 1805. donela je Srbiji potpunu političku, sudsku, finansijsku i vojnu organizaciju. Do
osnivanja Sovjeta (Upravnog ili Narodnog), vrhovna vlast bila je u rukama vožda i Skupštine.
Tek nastala opozicija pokušala je da ograniči voždovu vlast ovom ustanovom i njenim
ovlašćenjima. Prvi pokušaj te vrste, međutim, na Skupštini u Bogovađi, odnosno Borku, završio
se bez uspeha. Karađorđe je, pored vojne, i dalje vršio i civilnu vlast. Najbolju potvrdu pruža
jedan akt koji je vožd izdao u Topoli 2. septembra 1805. godine. Atestatom (ukazom) potvrdio
je Mihaila Radivojevića iz Milićeva Sela za obor-kneza **po užičke nahije** (knežina Rujno).
Da je vrhovnu civilnu vlast vršio do kraja godine, kazuje njegovo otpuštanje savetnika. Sastav
Saveta kakav nalazimo na molbi sultanu od 12. decembra 1805. godine kao da je njegova
zamisao, jer se tu Savet pojavljuje kao ustanova sa dvostruko manje članova nego što ih je
želela opozicija, i propisivala uredba.
Savet se, ipak, sve više nametao kao bitan činilac u deobi vrhovne vlasti. Starešine su uzdrmale
voždovu vlast i dobro je potkopale, ne uspevši još da je ograniče. **Ali pri svemu ovome
Sovjet se nije smeo Kara-Đorđiju suprotiti ni u čemu, a Kara-Đorđije mogao je Sovjetu
zapovijedati**, tvrdio je s pravom Vuk Karadžić. Dakle, vožd se u vršenju civilnih i vojnih
dužnosti održao iznad Saveta, u starom zvanju. Nesporna je činjenica da je, uz vožda, sva akta
potpisao i predsednik Saveta, a još značajnija da su to učinili i članovi Skupštine. U tom trouglu
- vožd, Skupština, Savet - očigledno je Karađorđevo prvenstvo, kao i namera starešina da
ograniče njegovu vlast. Započelo je **otimanje ondašnjijeh velikaša oko vlasti**, kaže Vuk u
naslovu svog poznatog dela o Savetu.
BLOKADA SA SEVERA
SRPSKA deputacija predala je molbu austrijskim vlastima a potom vodila razgovore sa
sekretarom carske kancelarije Valenburgom. Izaslanici su tražili od Austrije: 1) da utiče na
sultana da pristane na mirovne pregovore i odustane od upućivanja vojske na Srbiju, 2) da im
dozvoli nabavku oružja i municije i potpomogne im veštim vojnim starešinama, 3) da im
dopusti traženje utočišta na njenom tlu u slučaju turske vojne premoći. Austrija je bila spremna
da im izađe u susret samo u prvom zahtevu, pod uslovom da ustanici traže ono na šta Turska
može da pristane. Već 12. marta 1806. obratio se pismom austrijski car sultanu predlažući mu
da se spor izravna mirnim putem.
Carev brat, nadvojvoda Karlo, vojni ministar, zamolio je beogradskog, vidinskog, zvorničkog,
travničkog i skadarskog pašu da obustave svako nasilje i krvoproliće dok se ne obave mirovni
pregovori. On je o tome obavestio vožda Karađorđa i od njega zatražio miroljubivo ponašanje.
Bečki dvor uputio je instrukcije slične sadržine i svom internuncijusu. Vožd i Savet odmah su
odgovorili nadvojvodi Karlu obećavši mu da će se truditi da uspostave mir, ukoliko ga bude
htela druga strana.
Usled izmenjenih političkih prilika, pre svega Napoleonovog uticaja na Portu, Selim Treći
odbio je austrijsko posredovanje u korist Srba, rešen da pokori pobunjene podanike. Neuspelo
posredovanje donelo je još i zatvaranje austrijske granice za ustanike, radi otklanjanja sumnje
kod Porte da pružaju pomoć Srbima, što je, u vreme turskog napada, Srbe dovelo u težak
položaj.
Austrijanci su savetovali deputate da ne putuju u Petrograd. Molbu za ruskog cara oni su
preuzeli, s namerom da mu je dostave. S obzirom na to da su deputati, pošto predaju molbu,
imali da obave i usmene razgovore, odlučili su da doture caru novu molbu posredstvom ruskog
poslanika Razumovskog. Od cara su tražili pomoć u novcu, oružju, municiji, i nekoliko ruskih
pukova. Pošto su očekivali da svi Srbi ustanu i ujedine se, zatražili su da na čelo te vojske od
dvesta hiljada ljudi stane veliki knez Konstantin Pavlovič.
ITALINSKI je u vreme putovanja delegacije u Beč izvestio cara da je ”Porta rešila da razori svu
Srbiju mačem i ognjem”. Rusija ne sme ravnodušno da gleda njihovo stradanje, niti pak da
dopusti da se okrenu Francuzima. Predložio je da se utiče na Portu da obustavi vojne pripreme
protiv Srbije. Ustanike su savetovali po ko zna koji put, da ne prestaju da uveravaju sultana da
će ostati njegovi podanici.
Italinski je očekivao instrukcije kako bi mogao da posreduje na Porti za spas srpskog naroda.
Ruska diplomatija, uz carevu saglasnost, založila se za ispunjenje srpskih zahteva, koji bi se
potvrdili posebnim hatišerifom. Srbi će, zauzvrat, sultanu pomagati svojom vojskom i
isplaćivati danak. Rusi su pismeno obavestili ustanike o svojim koracima na Porti, poslali im
deset hiljada dukata i naglasili da su Francuzi njihov zajednički neprijatelj.
U međuvremenu je Italinski predao ustaničku molbu od 12. decemra 1805. godine reis-efendiji,
koji je tačno ocenio držanje ustanika prema Porti. On je tvrdio da se srpske starešine pretvaraju:
s jedne strane mole za milost a s druge tuku muslimane. Ustanički zahtevi za mir učestali su
otkad su saznali da Porta ozbiljno namerava da krene i oružjem uguši ustanak. U međuvremenu
su stigla nova uputstva Italinskom, a razmenjena su i pisma između ruskog cara i sultana, i
austrijskog cara i sultana. Usled ojačalog Napoleonovog uticaja u Carigradu, Porta je ostala
uporna da preduzme odlučne mere prema Srbima. Zalaganje Rusije i Austrije stoga je primila
veoma hladno.
Spomenik Karadjordju
PRVI ZNACI UJEDINJENJA
FRANCUSKI oficiri koji su učestvovali u pripremi turske vojske za napad na Srbiju, računali
su na to da se Srbi bore na svom ognjištu, za život i slobodu. ”Ta nužnost da se pobedi ili umre
pruža Srbima znatnu prednost u odnosu na turske vojnike, koji nemaju neposrednih
stimulativnih interesa.”
Sistem odbrane Srbi su izradili na Smederevskoj skupštini. Na osnovu brojnih izvornih
podataka, Milenko Vukićević je rekonstruisao ustanički ratni plan. Milenko Stojković imao je
da pođe niz Dunav i zauzme Poreč i Kladovo, Petar Dobrnjac uz Moravu na Paraćin, Ražanj i
Sokobanju, Stanoje Glavaš, Mladen Milovanović i Vule Kolarac u pravcu Kruševca, Radič
Petrović uz Ibar ka Raškoj i Novom Pazaru, Milan Obrenović ka Višegradu i Novoj Varoši,
Jakov Nenadović i Luka Lazarević da opkole Šabac. Oko Beograda su bile opsadne čete pod
zapovedništvom Miloja Petrovića i Vase Čarapića. Duž cele granice, u šančevima, bile su
smeštene odbrambene jedinice. Maretić tvrdi da je ustanička vojska brojala trideset tri hiljade
ljudi, od toga konjanika oko tri hiljade, sa svega četrdeset osam topova i četiri merzera. U
Smederevu je bilo glavno skladište oružja i municije.
Na osnovu posrednih podataka može se zaključiti da su ustanici na Smederevskoj skupštini
(1805) razmatrali i mogućnost spajanja s Crnogorcima i zajedničkog ratovanja protiv Turske.
Uvereni da je za ovako demonstrativno istupanje potrebna ruska saglasnost, ustanici su pokušali
da je i dobiju posredstvom izaslanika Čardaklije. Oni su ozbiljno razmotrili kakve su im
mogućnosti da izađu izvan granica Beogradskog pašaluka, i kakve mogu biti posledice tog
agresivnog čina. Učestali izveštaji o Portinim pripremama za rat bitno su uticali na donošenje
odluke da se ratna dejstva prenesu i na Bosnu, Crnu Goru, Kosovo, Niš i Vidin. Saglasnost
Crnogoraca o zajedničkom ratovanju ustanici, međutim, nisu imali.
BURNA SKUPŠTINA
VESTI o upućivanju turskih jedinica bosanskog i ostalih vezira na Srbiju, a posebno netačan
glas da su deputati ubijeni u Carigradu, delovale su šokantno na Karađorđa i ustanike. NJih je
obuzeo veliki strah, ”jerbo ovo sad nije šala, već se je ovo car razsrdio - a vi sami znate, da mi
protiv cara i nismo, i ne možemo po slabosti sile raditi”, pisao je Grujović izbeglim deputatima.
Kod ustanika se osetila užurbanost u pripremi odbrane, naročito posle upozorenja ruske
diplomatije da ih očekuje silan napad. Užurbano je opravljena smederevska tvrđava i u nju
dovlačene rezerve hrane i municije.
U takvim uslovima održana je Smederevska skupština, u prvoj polovini decembra 1805. godine.
Skupština je bila burna, čak je u jednom trenutku postojala opasnost da se završi skandalom. Po
odlukama koje je donela bila je jedna od najdalekosežnijih. Nije bez značaja ni to što je radila u
poslednjoj srpskoj srednjovekovnoj prestonici. U njoj je već radio Praviteljstvujušči sovjet, koji
je s voždom obavio pripreme za zasedanje Skupštine. U prostorijama Saveta, na vidnom mestu,
našla se slika cara Dušana. Sve je bilo spremno za donošenje značajnih odluka, za uspešno
okončanje druge ustaničke godine.
NIJE jednostavno dovesti u sklad ustaničko intimno uverenje o nadmoći nad turskom vojskom i
zahteve da se turska agresija na Srbiju zaustavi posredstvom Rusije i Austrije. Tako u
pomenutom pismu Čardakliji Telemah uverava da su ustanici spremni da se izbore za slobodu
svih Srba u Turskoj, ukoliko im Rusija to dopusti i pomogne im. Zatim je dodao: ”A vrlo bi
dobro bilo da nam se dopusti da se sastanemo s Crnogorcima, a i njima da se piše da pristanu na
to”.
Prepiska crnogorskog mitropolita, u narodu poznatijeg kao vladika, Petra Prvog i vožda i Saveta
(27. februar 1806) govori da je crnogorski stav bio u suprotnosti s ustaničkim namerama.
Naime, crnogorski mitropolit je hvalio njihov ”neustrašivi duh viteške hrabrosti”, kojim su
proterali careve neposlušnike, a svoje tlačitelje. Osudio je Francuze, najveće neprijatelje
njihovog pokrovitelja i njihove slobode. Iz pisma saznajemo i to da je posredstvom posebnih
izaslanika bila uspostavljena veza između Srbije i Crne Gore. Tu vezu održavale su jedinice s
južnog fronta. Vladika je s nestrpljenjem očekivao odgovor ”kako o Vašem biću i sostojaniju,
tako i o Vašim delam i namerenijam”.
ODGOVOR vožda i Saveta crnogorskom mitropolitu (16. april 1806) višestruko je značajan.
Između Crnogoraca i Srbijanaca ne postoji nikakva razlika nacionalne prirode, više puta se
isticala zajednička srpska narodnost (”vaše slavne Serblje, cernogorske vitezove”) i prošlost.
Naredna rečenica potvrđuje dobro shvaćeno nacionalno jedinstvo: ”To mi dobro znamo i sav
svijet s nama zna i govori da su Cernogorci oni Serblji koji ćedu u obščemu izbavljeniju pervu
pomoć rodu svome učiniti”. Uvereni da im predstoji zajednička borba za slobodu i nezavisnost,
oni su predlagali Crnogorcima savez - ”nerazrješimi sojuz graždanstva, sladčajši i vječni”. Iz te
borbe i saveza proisteklo bi ujedinjenje.
Tome su, tvrdili su vožd i Savet, najodlučniji protivnici Bosna i izbegli muslimani iz
Beogradskog pašaluka. Stoga su nudili mitropolitu da bude posrednik u izmirenju ustaničke
Srbije sa Bosnom. Ukoliko ne bi bilo uspeha u pregovorima, preklinjali su mitropolita srpskom
krvlju, da učestvuje u zajedničkoj borbi protiv Bošnjaka. Vožd i Savet bili su uvereni da bi ratni
uspeh doneo ujedinjenje sve tri zemlje - Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Deo tih reči
prenosimo, zbog njihovog značaja: ”Da nam se s vojskom čto se skorije može na pomoć nađete
i da takija s leđa otuda na Bosnu udarite, da dižemo sve što se čestitim krstom krsti, da ustane i
Bosna i Hercegovina na obščeje sviju Serbalja izbavlenije, i da pobjedimo nevjernu nama i caru
našemu Bosnu i da živimo zajedno i ujedno kako što nam Bog zapovjeda, koji je u nas jednu
istu serbsku krv ulio i jednim nas blagočestijem prosvjetio, tako da živimo i da budemo jedna
braća, jedno tjelo, jedno serdce i jedna duša i ljubezni sograždani”, ali pod ruskim
pokroviteljstvom.”
Ovo je prvi pisani ustanički program ujedinjenja Srba, u kojem, osim govora o objedinjenju
triju zemalja, nema nikakvog nagoveštaja u pogledu uređenja i oblika vladavine. Može biti od
interesa titulisanje mitropolita, koje je inače bilo neuobičajeno - ”Vaše visokopreosvješčenjejše
knjažeskoe svjetlosti”. Karađorđevo prvenstvo sluti se samo na osnovu njegove titule, inače do
ovog vremena retko korišćene - ”vožd Serbov”.
NEKI dan kasnije Boža Grujović je obaveštavao Čardakliju o uspesima ustaničke vojske i dva
puta istakao želju da se sastanu s Crnogorcima. Ustaničke težnje su očigledne, i skoro da su bile
iste kao i one iz 1809. godine.
Mitropolit crnogorski, posle zaposedanja Boke, zajedno s ruskom flotom borio se protiv
francuza na dubrovačkom primorju. Pod jakim ruskim uticajem, on je Francuze smatrao
glavnim protivnikom, a ratovanje u Dalmaciji oslobodilačkom akcijom koja je njene žitelje
spasavala ”ljutog ropstva i nevolje”. To je bio razlog što je on maltene s nevericom primao vesti
da se hercegovački i albanski Turci spremaju da napadnu Crnu Goru, a rumelijski i bosanski
Srbiju - a na snazi je tvrdi mir i savez između Rusije i Turske. Petar Prvi se stoga usudio da
upozori Karađorđa, u odgovoru od 19. maja, da ostane s vojskom u granicama Pašaluka, sasvim
suprotno od onog što su Srbi hteli. Držeći se ruskih saveta i dajući prednost ratu u Dalmaciji, on
je, dakle, privremeno odbio voždov plan o zajedničkom ratovanju i ujedinjenju.
Kod vožda i Saveta osetila se užurbanost posle značajnih vojnih uspeha postignutih s početka
1806. godine. Oni nisu imali strpljenja da dočekaju mitropolitov odgovor, već su mu se obratili
novim pismom (10. jun). U njemu nema novih predloga, već se samo jače ističe potreba
stupanja u ”položitelni sojuz koji je meždu starima i praotcima našima, dok su slavni bili, bio,
sirječ u družestvo oružija i u meždusobni obranitelni i napadatelni savez”. Petru Prvom nuđene
su sve privilegije koje poznaju prirodni, građanski i politički zakoni. Vožd i Savet zamolili su ga
da razglasi njihove ideje u Dalmaciji i Hercegovini, i zajedno sa Gavrilom Šibalijom učini što
pre ”jednu jaku i silnu diversiju”.
Mitropolit nije bio spreman za takvu akciju. NJegovi odgovori voždu i Savetu bili su kratki i
suvoparni. On se, doduše, na kraju pisma Karađorđu (1. avgust) radovao obnovi srpske slave,
ali nije bio oran da u tome učestvuje. Zauzet sukobom s Francuzima, mitropolit je savetovao
ustanicima da izvlače korist iz dobrih rusko-turskih odnosa i ostanu verni sultanu.
Ovakvo držanje Petra Prvog nije oduševilo ustaničko vođstvo. Crnogorci neće preduzeti
nijednu ozbiljniju akciju protiv onih koji su bili u ratu s ustaničkom Srbijom, a događaji koji će
uskoro uslediti pokazaće da mitropolitova procena nije bila dobra i da je propuštena jedna od
retkih prilika za zajednički i obostrano koristan posao.
RATNI sukobi nisu prestajali cele zime 1805/6. godine. Ratovalo se kao da zime nije bilo.
Ustanici su pošli u ofanzivu odmah posle svršetka Ostružničke skupštine. Milenko Stojković je
zauzeo, krajem januara, Poreč, preko Miroč-planine spustio se u Timočku krajinu, osvojio
Negotin, a potom i Kladovo. Petar Dobrnjac je zaposeo Paraćin, Ražanj i Aleksinac. Turci su
mu pružili žestok otpor u Ražnju, koji nisu uspeli odbraniti, ali jesu Sokobanju. Mladen
Milanović i Stanoje Glavaš uspešno su suzbili vojsku leskovačkog paše i osvojili su Kruševac,
takođe, krajem januara. Potom su se približili Nišu i kod Kuršumlije razbili jedan arnautski
odred. Radič Petrović, koji se jedini potpisivao kao ”kordun komendant”, mada je očigledno da
su i ostale starešine na granici bile u tom svojstvu, prodro je uz Ibar i pripomagao Pazarskoj
nahiji, koja se prethodno pobunila, da se oslobodi. Milan Obrenović je dopro do Višegrada i
Nove Varoši.
Pazvan Oglu krenuo je prema ustaničkim ofanzivnim četama i sukobio se s njima na
DŽivdžibarama, nedaleko od planine Rtanj. Petar Dobrnjac, Paulj Matejić, Milija Zdrvković
Resavac i Milisav Đorđević razbili su ga u februaru i prinudili da pristane na mir. Na južnom
frontu ustanici su, posle prvih uspeha, doživeli poraz na Deževi. Sulejman-paša Skopljak razbio
je još jednom Radiča Petrovića, na Cveti (6. april), pa je oplenio i upalio manastir Studenicu.
Karađorđe je, prema dogovorenom planu, trebalo da pripomogne opsadi Beograda, Šapca i
severnog dela drinskog fronta. Vožd je te zime dosta vremena provodio među beogradskim
opsadnim trupama. Na Sv. Jovana napali su Turci ustaničke čete na Kamalju, gde se on nalazio.
Ustanici su uspeli da suzbiju Turke, pošto je prethodno Janko Katić podelio megdan s turskim
junakom Demom. U Železniku je Karađorđe zatekao sedam srpskih leševa bez glava, pa je
ljutito prekoreo zapovednike što nisu dobro čuvali stražu. On je redovno opominjao starešine i
vojnike na oprez prema Turcima. Austrijska uhoda Maretić zapazio je lakovernost i naivnost
Srba, a lukavstvo i podmuklost Turaka.
Čini se da je na Ostružničkoj skupštini preovladalo mišljenje, protivno voždovoj volji, da se
glavnina srpskih trupa oko Beograda uputi prema Šapcu i zauzme ga pre ulaska bosanske
vojske u Mačvu. Vožd je, uoči sastanka Skupštine, naložio Jakovu Nenadoviću da jurišem
osvoji Šabac. Ako ne uspe, on će doći i zauzeti ga za dva dana. Opsada Šapca bila je i razlog što
Jakov nije prisustvovao Skupštini. Tih dana su ustanici zauzeli Krupanj i kod Lešnice porazili
Turke.
Crkva na Oplencu Karadjordjeva zadužbina
Beograd po opsadom
HRABRI BRANIOCI
VOJVODA Jovan Stefanović bio je **junak gori od Živka Kladovskog**, zapisao je Vuk. Kad
su se turski ratni brodovi neopaženo primakli Poreču, zahvaljujući magli, njegovi branioci su
još deset dana pružali otpor. U noći između 20. i 21. septembra pao je poslednji šanac na
Porečkom ostrvu. Tad je deo posade, prebegao na banatsku stranu, a preostali su isečeni, među
njima i hrabri branilac Hadži Nikola.
Turci su ovim pobedama otvorili put ka Smederevu i Moravi. Ratujući protiv ustanika i oni su
ispoljavali izvesne slabosti. Veliki uspesi izazvali su surevnjivost, pa su se njihove starešine
pozavadile. Umesto Redžep-age za zapovednika prethodnice postavljen je silistrijski serasker
Ahmed-paša, koji je poveo čete uz Dunav stigavši krajem septembra do ušća Morave.
Najuspešnije branili su se ustanici na jugoistočnom ratištu. Mladen Milovanović držao je
komandu čvrsto u svojim rukama, pružajući dugo otpor Turcima. U početku su Srbi imali
uspeha, ali do veće bitke nije došlo. Jedan izvor beleži da je u više manjih okršaja poginulo pet
ajana, četiri hiljade turskih vojnika, dok je hiljadu zarobljeno. Karađorđe je bio zadovoljan
uspesima vojnog ministra.
Jednak Ahilu i Obiliću, tako je o Hajduk-Veljku pisao V. Karadžić
Smrt legendarnog junaka Hajduk-Veljka
Zamukla srpska zvona
PRIPREME ZA ODLAZAK
VOŽDOVO pismo od 22. septembra, upućeno iz Zabrežja Janićiju Ćuriću, rešava mnoge
dileme. Karađorđe pominje svoj odlazak u Topčider, koji je u neposredoj vezi sa Vukovim
kazivanjem. On je očekivao Andriju Jokića iz Topole da mu dotera u Topčider nešto svinja, koje
je nameravao da proda u Austriji. Boraveći na Savi, on je gledao kako narod u sve većem broju
beži u susedno Carstvo. Sela su već opustela. Polovina beogradskog garnizona pobegla je iz
grada, pa je morao da odjuri u Beograd. Uveren u opasnost koja je pretila sa svih strana, vožd je
obavestio svog sekretara da će iz Beogada otići u Topolu **da uzmem moju familiju i tvoju i da
poručim za Savu i Saru, da i one dođu i da i svedem u Beograd da i Turci ne porobe**.
Obe porodice ostaće u Beogradu sve dotle dok ne zapreti velika opasnost, a **ako bude nužde,
kud sav narod onuda ćemo i mi**. Iako je pisano svega dvanaest dana pre pada Srbije i
njegovog prelaska u Austriju, Karađorđe još nije nameravao da prebaci porodicu preko granice,
već samo da je skloni da ne bi pala u tursko ropstvo, ne zaboravljajući Savu i Saru, supruge
Pljakića i Karamarkovića. On je tada planirao preseljenje u Beograd, a ne u Austriju, mada ni
ovu mogućnost nije isključivao. Za nas je bitna i njegova namera da organizuje odbranu
Beograda i potom ode na Moravu i prema Drini, u zavisnosti od toga gde će biti potrebniji.
Tri dana pre pada, Karađorđe je korio Pavla Popovića što je zakupio nekoliko lađa i s njima
preseljavao narod u Austriju. Radi ohrabrenja malodušnih i poplašenih žitelja, sam se pojavio u
Beogradu 30. septembra i tvrdio da nema **nikakve nužde da se selimo**. On je javno
nastupao tako samo još tog dana. Budući da je bio uveren da je seoba Srbalja neminovna, ništa
mu drugo nije preostalo osim da je sam organizuje. Istog dana obratio se austrijskom generalu
Červenki obaveštavjući ga da je izdao naredbu da se privremeno obustavi nekontrolisano
prelaženje reke. Narod je, u strahu i žurbi, ostavljao, bacao i na druge načine upropašćavao
imetak. Zato je izdao zapovest da svako sa svojom pokretnom imovinom dođe do obala reka i
tu sačeka, kako bi **spokojno i bezbedno prešli**. Za tako organizovani prelazak više nije bilo
vremena, a preplašeni narod niko više nije mogao zaustaviti.
Karađorđe nije mislio samo na preseljenje svoje porodice. Kad mu je bilo sasvim jasno da se
ustanici ne mogu odbraniti, on se iz logora kod Šapca obratio pismom caru Aleksandru (31.
agust), iznoseći mu da je pad Srbije neizbežan. Posle pada sledila je strašna osveta svirepih i
ogorčenih Turaka. Molio je cara da posreduje kod austrijskog vladara da se omogući ustanicima
preseljenje u Rusiju, ili da ih susedna monarhija primi pod svoje okrilje.
SRBIJA NA SAVI
SAVETOVAN od Nedobe, Karađorđe je zamolio velikog vezira za šestonedeljno primirje. Ako
se ne prestane sa razaranjem Srbije, sultan neće imati **nikakve fajde od puste zemlje**. Vožd
je uputio u Petrovaradin baronu Sigentalu sekretara Stevana Jevtića radi posredovanja kod
velikog vezira. Od svega toga nije bilo ništa, baron je odbio da interveniše, a gordi vezir nije ga
udostojio odgovora.
Ratne operacije dovele su austrijsko-srpske odnose u poseban položaj. Najjednostavnije
možemo ga iskazati navodeći reči dve odgovorne ličnosti obe države. Mladen Milovanović je u
martu, ljut zbog bekstva Ivana Jugovića, izjavio austrijskom tumaču, kojem je nameravao da
ograniči kretanje u Beogradu: **Ovo je naša zemlja, vaš car nema ovde ništa da zapoveda**. A
kad je svima bilo jasno da će Turci pobediti, grof Meternih je zapisao na jednom izveštaju:
**Još ne vidim Srbiju potpuno pokorenu, protiv čega uostalom nemam ništa**. U tim teškim
trenucima za ustanike, Austrija je dopustila snabdevanje hranom turske vojske sa svoje
teritorije.
U vreme sveopšte turske ofanzive, kad su neuspesi na ratištima i predomišljanje oko seobe
razdirali vožda, on je morao da rešava više sitnijih pograničnih sporova sa Austrijom. Pritisnuti
od Turaka, njih su izazvali ustanici, pa je Karađorđe bio prinuđen da se pravda pred smirenim
petrovaradinskim generalom. Vožd je dao zadovoljenje austrijskoj strani, ponajviše za to da bi
je umilostivio i odobrovoljio za prijem sve mnogobrojnijih izbeglica.
Karađorđe nije dobio odgovore ni od austrijskog ni od ruskog cara pre napuštanja Srbije.
Front na Moravi se stabilizovao i dobro držao. Tako nije bilo pored Save, pošto su Bošnjaci
prodirali do šabačkog polja. Tu su se ušančene vojske više merkale nego borile.
Nekontrolisano preseljavanje nije uopšte prekidano i pored voždovog nastojanja da se
organizuje. Stekao se utisak da se cela zemlja seli. Sve skele bile su prepune. Poslednja tri dana
septembra Nedoba i mitropolit Leontije preseljavali su svoje stvari u Zemun, a arhimandrit
Melentije Nikšić prebacio je u kontumac ćivot svetog Kralja. I Jakov Nenadović pripremao se
za seobu. Cela Srbija spustila se na obale Save i Dunava.
Vožd Karađorđe stigao je u Beograd, 29. septembra i odmah zaustavio preseljavanje
Beograđana. Čak je vratio neke stvari ruskog agenta i mitropolita. Tada se vožd, posle toliko
vremena, ponovo sreo sa mitropolitom Leontijem. On i Nedoba neprekidno su nagovarali vožda
da napusti Srbiju. Umesto u Zemun, on se sa mitropolitom, 2. oktobra, uputio ka Moravi, gde je
Milovanović pregovarao sa Redžep-agom. Očekivalo se da će mitropolit, pošto je bio u dobrim
odnosima sa adakalskim zapovednikom, potpomoći pregovore. Karađorđe i mitropolit boravili
su kratko u šančevima Mladena Milovanovića i Vula Ilića. Tu su saznali da su Truci probili
front na Moravi i odmah su se vratili u Beograd. Srpske trupe pod komandom Vula Ilića,
povlačeći se prema Beogradu, pobile su sve Turke u Smederevu. Turske trupe, hitajući prema
Beogradu, zaustavile su se u Grockoj, gde su, sveteći se za prethodni pokolj, poubijali sve
srpske žitelje (4. oktobar)
Spomenik Voždu ispred Hrama Sv.Save
TOPOVI NA BOSFORU
U RANO jutro 3. oktobra, vožd Karađorđe sa porodicom, Nedobom i Leontijem prebegao je u
Zemun. Bila je nedelja i kiša je padala ceo dan, a crkvena zvona nisu više pozivala Beograđane
na jutrenje. On se na preseljenje odlučio pod pretnjom turskog prodora sa Morave, a u
nemogućnosti da organizuje odbranu Beograda, u kojem više nije bilo ni vojske ni stanovnika.
Beograd je ostao prazan, pošto je prethodno Cincar Janko isekao beogradske Turke.
Pobedonosna sultanova vojska sa vezirom Behrem-pašom ušla je u grad 5. oktobra, ne verujući
da je grad ostao pust i nebranjen. Zastava sa polumesecom ponovo se vijorila na beogradskim
bedemima. Srbija je bila pokorena, iako se Deligrad držao još pet nedelja, a srpske trupe pored
Save još nekoliko dana. Veliki vezir Huršid-paša ušao je u Srbiju tek posle pada Deligrada.
U šabačkom gradu, na vest o voždovom bekstvu, sastali su se Sima Marković, Luka Lazarević,
Miloš Obrenović, Mateja Nenadović, Stojan Čupić i Petar Jokić. Voždov prelazak u Austriju
izenadio je i pokolebao hrabre branioce otadžbine - **vojska se upropasti od stra i od čuda**.
Obrenović je bio ljut na Simu Markovića, a svi skupa razočarani u Karađorđa. Odlučili su da
upute Petra Jokića i Miloša Obrenovića da **uvate Beograd** i organizuju njegovu odbranu.
Konjanici su stigli do Paleža, gde su saznali za ulazak sultanove vojske u Beograd. Čim je Sima
Marković prebegao u Austriju, za njim su krenule preostale starešine i vojska. Bošnjaci su ušli u
Šabac noću 5/6. oktobra.
Samo jedan među prethodno pomenutim braniocima Šapca imao je hrabrosti da ostane u
pokorenoj zemlji - Miloš Obrenović. Ni Jakov Nenadović nije uspeo da ga ubedi da napusti
Srbiju. **Ja, brate, u Nemačku ne ću, niti imam kuda, da ja s golim životom bežim u Nemačku,
a Turci za života moga da robe i prodaju moju staru majku i ženu i decu! Bože sačuvaj! Nego
idem u moju naiju, pa kud ostali onoliki narod, tuda ću i ja: dosta je naroda izginulo sa mnom,
ne će biti nikakava nepravda, ako i ja s narodom poginem i propadnem**.
Narod je upamtio i Karađorđevo kukavičko i Obrenovićevo junačko držanje. To je bitno uticalo
na svest potonjeg naraštaja u oblikovanju likova srpskih voždova. Zbog neodlučnog držanja i
napuštanja Srbije, Karađorđe je izgubio ulogu vođe - postao je politički mrtav. Zato što se
hrabro borio i što je odlučio da ostane sa narodom i sa njim deli sudbinu, koja je bila teža od
izbegličke, pred Milošem se otvorio put slave. Prvi je pao, drugi se uzdigao i preuzeo ulogu
vođe srpskog naroda.
Kad je posle nekoliko dana stigla vest u Carigrad o padu Srbije, tri dana su po tri puta pucali
topovi u gradu na Bosforu u slavu turske pobede. Srbi su privremeno izgubili državu i bili
pokoreni. U tom trenutku njihova budućnost bila je sasvim neizvesna.
ROPSTVO I SMRT
NIKADA Srbi sa područja ustaničke države nisu bili u težem i bezizlaznijem položaju nego u
drugoj polovini 1813. godine. U septembru i oktobru sva Srbija još jednom je gorela, kao i
početkom 1804. Umesto turskih hanova, sada je vatra gutala srpske domove. Oblaci dima na
nebu, potoci krvi na zemlji. Izbezumljen i zastrašen narod proklinjao je svoje starešine, koje su
se sklanjale od njega i bežale ispred Turaka. Iako su Turci brzo napredovali i zatvarali prelaze
na Savi i Dunavu, ogromna masa stanovnika uspela je da se prebaci na područje Austrijskog
carstva.
Razbijena vojska, popaljena sela, na sve strane leševi i odsečene glave, svirepi Turci željni
osvete, bekstvo starešina, a **glas topovski glasom glasu odgovara**. Ceo narod stavljen je
izvan zakona, ali Turci su se najokrutnije poneli prema Šumadiji, odnosno Beogradskoj,
Smederevskoj, Kragujevačkoj i Valjevskoj nahiji. Dvanaest dana bilo je dopušteno vojsci da
seče sve od reda. **U takvom krajnjem nedoumiju, pomislim, nebo visoko, zemlja tvrda, a od
Cesarije Turci vodu zatvorili, begati se nema kuda, a braniti se ne možemo. Neizbežimo robstvo
i smrt pred očima vidim**, zapisao je Prota Mateja. Stradali su oni koji su ostali u Srbiji, davili
su se oni koji su prelazili reke, a propadali oni koji su verovali da su srećni što su se dočepali
austrijskog zemljišta. Posle tolikih patnji, strah od Turaka ponovo se uselio u duše Srbijanaca.
Kraj