SIGMUND FREUD Nelagodnost u kulturi I

- Poslao prijatelju rukopis o kojemu RELIGIJU proglaava iluzijom. Prijatelj mu zamjera to nije poklonio panju pravom izvoru religioznih osjeanja. Prijatelja to osjeanje nikada nije napustilo, a mnogi su mu potvrdili njegovo postojanje. Zato mora pretpostaviti da postoji i u milijuna ljudi. Religiozno je osjeanje osjeaj vjenosti, to je osjeanje o neemu bezgraninom. Ljudi se mogu nazvati religioznim ak i ako se odriu svake vjere i svake iluzije. Religiozno je osjeanje osjeanje neraskidive povezanosti i pripadanja cjelini. Freud i dalje ne vjeruje da je takvo osjeanje primarno, ali ne eli poricati njegovo postojanje kod drugih. Spoznaja o svojoj povezanosti s okolnim svijetom putem neposrednog osjeanja zvui strano. Ni u to nismo sigurniji kao u osjeanje samoga sebe. Ovo JA nam izgleda samostalno, jedinstveno i dobro ogranieno od svega drugoga. Ali psihoanaliza je pokazala da je to varka te da Ja prelazi u Ono. Ja je ipak prema vani jasno i otro ogranieno. Iznimka od toga je zaljubljenost kada se ini da granica izmeu Ja i objekta iezava pa zaljubljenik smatra da su Ja i Ti jedno. Patologija je pokazala vie stanja u kojima granica izmeu Ja i vanjskoga svijeta postaje neodreena ili se granice pogreno utvruju. U takvim nam sluajevima dijelovi vlastitog tijela izgledaju strani, a dijelovi vlastitog duevnog ivota kao da ne pripadaju naem Ja. I osjeanje svoga Ja je, dakle, podlono poremeajima, granice toga Ja nisu stalne. Osjeanje svoga Ja u odraslog ovjeka nije moglo biti takvo od poetka. Dojene jo ne razlikuje svoje Ja od vanjskog svijeta kao izvora osjeanja koji na njega nadiru. To naui postepeno, odgovarajui na razne podraaje. Ja se prvi puta suoava s objektom koji dolazi izvana kada plaom natrag trai majinu dojku. Nakon toga se suoava i s neizbjenim osjeajima boli i neprijatnosti. Tada nastaje tenja da se od Ja odvoji sve to moe postati izvorom neprijatnog. Namjernim upravljanjem osjetilne djelatnosti i odgovarajuom miinom aktivnou moe se nauiti razlikovati unutranje (ono to pripada svome Ja) od vanjskog (ono to dolazi iz vanjskog svijeta). Ja se, dakle, odvaja od vanjskog svijeta; u poetku sadri sve, a kasnije odvaja od sebe jedan vanjski svijet. Nae dananje osjeanje svoga Ja samo je zakrljali ostatak jednog mnogo ireg osjeanja. Je li se primarno osjeanje svoga Ja odralo u duevnom ivotu ljudi? ivi li ono prvobitno i dalje pored kasnijih oblika koji su postali od njega? U duevnom je ivotu to esta pojava (npr. jedan dio nekog nagona moe ostati nepromijenjen, dok se drugi dio dalje razvija). U duevnom ivotu ne moe propasti nita to je jednom nastalo. Na neki nain sve ostaje sauvano, a u povoljnim uvjetima opet moe izai na vidjelo. Zato je zabluda da zaboravljanje znai unitenje upamenog! U duevnom biu, pored posljednje faze razvoja, jo i dalje postoje i sve prethodne. U fizikom ivotu, za razliku od psihikoga, nije mogue ouvanje svih prethodnih stupnjeva pored krajnjeg (npr. nestajanje embriona, djejih kostiju). Dakle, u duevnom ivotu prolost moe biti ouvana, tj. ne mora biti bezuslovno unitena. Moda je i mogue da neto staro u psihi bude toliko izbrisano ili istroeno da se vie nikakvim postupkom ne moe oivjeti, ali o tome ne znamo nita. S kojim se pravom osjeanje smatra izvorom potrebe za religijom? Potreba za religijom potjee od djetinjaste bespomonosti koja je pobudila enju za ocem. Zajedniko je osjeanje vjerojatno naknadno dospjelo u vezu s religijom.

II
Za obinog je ovjeka religija sistem uenja i obeanja koji mu, s jedne strane, objanjava zagonetku ovoga svijeta, a s druge ga strane uvjerava da e odricanje u ovom svijetu biti nadoknaeno na drugom svijetu. No to je sve toliko djetinjasto i daleko od istine! ivot kakav nam je dosuen previe je teak za nas i donosi nam previe bola i razoaranja. Kako bismo ga podnijeli, koristimo ublaavajua sredstva: a) velika odricanja, koja nam omoguuju da potcijenimo svoju blijedu, b) zamjene za zadovoljenje, koja umanjuju blijedu; c) opojna sredstva, koja nas ine neosjetljivim za blijedu. U tom redu nije lako odrediti mjesto religiji, ali opet, samo religija zna dati odgovor o smislu ivota. Ljudi tee za SREOM, a ta tenja ima dvije strane: pozitivan cilj (doivljavanje snanih zadovoljstava) i negativan cilj (odsustvo boli i nezadovoljstva). Srea se u uem smislu rijei odnosi samo na ovo prvo. Ono to se naziva sreom potjee obino od iznenadnog zadovoljenja jako nagomilanih potreba, a po svojoj je prirodi mogua samo kao epizodian fenomen. Budui da mi u jednom stanju moemo uivati vrlo malo, nae su mogunosti sree ograniene ve samom naom konstitucijom. PATNJA prijeti s tri strane: a) iz vlastitog tijela, predodreenog za raspadanje i nestajanje; b) iz vanjskog svijeta; c) iz odnosa s drugim ljudima. Patnju esto smatramo nepotrebnim dodatkom te pod njezinim pritiskom postajemo umjereniji u svojim zahtjevima za sreom. Ljudi se esto smatraju sretnim ako su izbjegli nesreu i prebrodili nevolju. Tako je zadatak izbjegavanja patnje potisnuo u pozadinu postizanje zadovoljstva. Najneposrednija zatita od patnje je osamljenje, udavaljavanje od drugih. Srea koja se postie tim putem je srea spokojstva. Drugi i bolji nain zatite od patnje je taj da se krene u napad na prirodu i potini je ljudskoj volji. Tada ovjek surauje sa svima na postizanju sree svih. Najinteresantnije su one metode zatite od patnje koje pokuavaju da utjeu na vlastiti organizam. Najuspjenije u tom smislu djeluje kemijska metoda intoksikacija. Ona podrazumijeva materije koje tijelo ne sadri, a svojim prisustvom u krvi stvaraju osjeanje zadovoljstva te spreavaju pojavu nezadovoljstva. Zahvaljujui njima, ne postie se samo zadovoljstvo, ve i nezavisnost od vanjskog svijeta, jer ovjek u svako doba moe izbjei pritisak realnosti i nai utoite u nekom vlastitom svijetu. Jednog dijela patnje moe se osloboditi UTJECAJEM NA NAGONE. Taj nain obrane od patnje nije usmjeren na aparat osjeanja, ve pokuava zagospodariti unutranjim izvorima potreba. Eksterno se to dogaa kada se nagoni umrtve (orijentalna filozofija joga). Kada se UPRAVLJA NAGONIMA, ne odustaje se od nagona da se postigne zadovoljenje, a postie se i odreena zatita od patnji, jer se nezadovoljenje zauzdanih nagona ne doivljava s toliko bola kao nezadovoljenje slobodnih. U zamjenu za to, opadaju mogunosti uivanja. Osjeanje sree zadovoljenjem divljeg nagona neusporedivo je intenzivnije nego zadovoljenjem obuzdanog nagona. Obrana od patnje PREMJETANJEM LIBIDA sastoji se u premjetanju nagonskih ciljeva tako da ih ne moe pogoditi odbijanje iz vanjskog svijeta. Pritom najvie postie onaj koji moe dovoljno povisiti udio zadovoljstva iz izvora psihikog i intelektualnog rada. Slabost je ove metode nemounost iroke primjene. Ona je pristupana samo malobrojnima koji imaju naoitu podlogu i obdarenost, ali ni njima nije u stanju obezbijediti potpunu zatitu od patnji i obino otkae kada vlastito tijelo postane izvor patnji. Premjetanje je libida pribavljanje zadovoljstva iz unutranjih, psihikih zbivanja kako bi se postigla nezavisnost od vanjskoga svijeta. Tu se labavi veza s realnou, jer se zadovoljenje postie pomou iluzija. Oblast iz koje potjeu iluzije je svijet fantazija, a fantazija zadovoljava elje koje je teko ispuniti. Vrrhunac zadovoljstava postignutih putem fantazije jest uivanje u umjetnikim djelima. Ipak, umjetnost moe biti samo privremeno utoite od ivotnih nedaa.

Jo jedan postupak je PREKIDANJE svih veza S REALNOU. Po njemu je realnost izvor svih patnji i jedini neprijatelj pa uz nju nije mogue ivjeti. On tko eli biti sretan mora prekinuti sve veze s realnou. ovjek moe okrenuti lea svijetu ili preinaiti svijet i umjesto njega izgraditi drugi, bolji svijet. Tko iz oaja poe tim putem prema srei, nee nita postii. I vei broj ljudi moe pokuati zajedniki sebi obezbijediti sreu i zatitu od patnji sumanutim iskrivljavanjem stvarnosti. Ludilo mase takve vrste su i ljudske religije! Tehnika zatite od patnje je i LJUBAV, koja tei za nezavisnou od sudbine i radi toga prenosi zadovoljenje u unutranje duevne procese. Pri tome se koristi premjetanjem libida, ali se ne odvraa od svijeta, ve prijanja uz njegove objekte i postie sreu iz osjeajnog odnosa prema njima. Ljubav se ne zadovoljava izbjegavanjem neprijatnosti, ve se radije vrsto dri strasnog stremljenja pozitivnom postizanju sree. Ljubav koja prua najsnaniji doivljaj osjeanja zadovoljstva je spolna ljubav. Ova je tehnika vrlo slaba jer nikada nismo slabije zatieni od patnje nego kada volimo, nikad nesretniji nego kad izgubimo voljeni objekt ili njegovu ljubav. UIVANJE U LIJEPOME (estetski stav u odnosu na ivotni cilj) prua slabu zatitu od patnji kojima smo izloeni, ali nam ipak moe mnogo toga nadoknaditi. Uivanje u lijepom ima obiljeje jednog posebnog, blagog opojnog osjeanja. Nije jasna nikakva korist od ljepote, niti se uvia da je ona nuna za kulturu, ali se kultura bez nje ipak ne moe zamisliti. Nauka o estetici prouava uslove pod kojima se doivljava lijepo, ali nije mogla objasniti prirodu i porijeklo ljepote. Izgleda da je njezin zaetak u oblasti seksualnih osjeaja. Program koji nam namee princip zadovoljstva da postignemo sreu ne moe se ispuniti, pa ipak ne smijemo napustiti napore da se ispunjenju pribliimo na ovaj ili onaj nain. Moemo ii veoma razliitim putovima, odabrati pozitivan cilj: postizanje zadovoljstva, ili negativan cilj: izbjegavanje nezadovoljstva. Nijednim od naina ne moemo postii sve to elimo. Za sreu ne postoji savjet koji odgovara svima. Svatko mora pronai vlastiti nain kako da postane sretan. Radi se o tome koliko realnog zadovoljenja od svijeta netko moe oekivati i u kolikoj je mjeri spreman postati nezavisan od njega ili ga izmijeniti prema svojim eljama. U tome e vanu ulogu, osim vanjskih okolnosti, odigrati psihika konstitucija pojedinca. Npr. ovjek koji je preteito erotian uspostavit e osjeajne veze s drugim ljudima. Narcistian je ovjek sam sebi dovoljan pa e osnovna zadovoljenja traiti u vlastitim unutranjim duevnim zbivanjima. Uspjeh nikada nije siguran te zavisi od mnogih momenata, ali najvie od sposobnosti psihike konstitucije da prilagodi svoje funkcije okolini i da nju iskoristi za pribavljanje zadovoljstva. ovjek s naroito nepovoljnom nagonskom konstitucijom koji nije kako treba prerasporedio svoje libidinozne komponente imat e potekoa u postizanju sree, naroito ako je suoen s tekim zadacima. RELIGIJA suava igru izbora i prilagoavanja, jer namee svima na isti nain svoj put za postizanje sree i zatitu od patnji. Njezina se tehnika sastoji u potcjenjivanju vrijednosti ivota i sumanutom izopaavanju slike realnog svijeta. Uvlaenjem u jedno masovno ludilo, religija uspjeva mnoge ljude potediti individualne neuroze! Ali nita vie.

III
Tri su IZVORA naih PATNJI: a) premo prirode, b) tronost naeg tijela, c) nesavrenstvo ustanova koje upravljaju vezama meu ljudima u porodici, dravi i drutvu. Prva dva izvora moramo priznati i prepustiti se neizbjenom. Prirodu neemo nikada potpuno savladati, a na organizam, koji je i sam dio te prirode, uvijek e ostati prolazan i ogranien u mogunostima i prilagoavanju. U tom smislu moemo djelovati samo tako da se oslobodimo nekih patnji, a druge da ublaimo. Prema treem izvoru patnje trebamo se postaviti sasvim drugaije, tj. nikad ga ne trebamo prihvatiti. Ustanove koje smo stvorili trebaju biti za zatitu i dobrobit svih nas. Veliki dio krivice za nau bijedu nosi naa KULTURA. Bili bismo sretniji kada bismo ju napustili i nali se u primitivnim uslovima. ovjek postaje neurotian jer ne moe podnijeti odricanja koje mu je nametnulo drutvo radi postizanja svojih kulturnih ideala. Neprijateljski aspekt kulture pojavio se ve u vrijeme kada je kranstvo pobijedilo nad poganstvom i obezvrijedilo zemaljski ivot. Negativno djelovanje kulture oituje se i u uspjesima istraivakih putovanja i dodirima s primitivnim narodima i plemenima. Pored toga, postoji i drugi moment razoaranja. Posljednje generacije ljudi ostvarile su ogroman napredak prirodnih nauka i uvrstile svoju vlast nad prirodom, ali to nije povealo obujam zadovoljstava oekivanih od ivota niti ih uinilo sretnijim. Iz toga se moe izvesti zakljuak da vlast nad prirodom nije jedini preduslov ljudske sree i jedini cilj kulture. Mi se ne osjeamo dobro u naoj dananjoj kulturi, iako je vrlo teko prosuditi jesu li se ljudi u prolosti osjeali sretnijima i kakav su udio u tome imali uslovi njihove kulture. Kultura oznaava cjelokupni zbir postignua i ustanova u kojima se na ivot razlikuje od ivota naih ivotnih predaka i koje slue dvjema svrhama: zatiti ovjeka od prirode i ureenju odnosa meu ljudima. Kulturnim smatramo sve radnje i vrijednosti koje slue ovjeku. Prva djela kulture bila su upotreba alata, zauzdavanje vatre, izgradnja naselja. Ovim je ovjek utro putove kojima od tada stalno ide sve dalje. Na poetku je ovjek bogovima pripisivao sve to je izgledalo nedostino eljama ili mu je bilo zabranjeno pa su bogovi bili ideali kulture. Sada se i sam pribliio ispunjenju tih ideala, tako rei i sam je postao bog, ali se ne osjea sretnim. Budua e vremena donijeti novi veliki napredak u kulturi i poveati jo vie slinost bogu. Glavni zahtjev prema kulturi jest i sprovoenje svega onoga to je ovjeku KORISNO. No imamo i neke druge zahtjeve. Tako kulturnim nazivamo i kada vidimo da je ovjekova panja posveena stvarima koje ba ni po emu nisu korisne, ali su lijepe (npr. ukraenost prozora cvijeem). Mi, dakle, zahtjevamo da kulturan ovjek bude potovatelj LJEPOTE kada na nju naie u prirodi i da ju ostvaruje na predmetima. Takoer zahtijevamo da vidi znakove ISTOE i REDA, koji se tiu i ljudskog roda. Dok istou ne moemo oekivati u prirodi, red predstavlja oponaanje prirode. Red je neka vrsta prisile ponavljanja, koja na temelju jednom uspostavljenog poretka odreuje kada, gdje i kako neto treba uiniti. On ljudima omoguava da koriste prostor i vrijeme, a pritom im tedi fiziku snagu. Zahtjev je kulture i POTOVANJE te njegovanje viih psihikih djelatnosti, intelektualnih, naunih i umjetnikih postignua kao i ideja (religiozni sistemi, filozofske spekulacije, ljudski ideali). Tu su kao zahtjev kulture i ureeni ODNOSI meu ljudima te drutveni odnosi. Kultura se javlja u trenutku prvog pokuaja da se urede drutveni odnosi. Kada ne bi bilo toga pokuaja, odnosi bi bili podreeni samo volji pojedinca. Zajedniki ivot ljudi mogu je tek kada se sakupi veina koja je jaa od bilo kojeg pojedinca i koja je ujedinjena protiv svakog pojedinca. Zato je zamjena moi pojedinca zajednicom i ograniavanje mogunosti zadovoljenja lanova zajednice odluan korak za kulturu. Sljedei zahtjev kulture je PRAVDA, tj. osiguranje da jednom stvoreni poredak nee biti skren u korist pojedinca. Krajnji ishod treba biti ZAKON kome su svi doprinijeli.

OSOBNA SLOBODA nije proizvod kulture. Ona je najira bila prije pojave bilo kakve kulture, iako je onda bila bez vrijednosti jer je ovjek jedva bio u stanju da ju brani. Razvojem kulture osobna sloboda doivljava ogranienja, a pravda zahtijeva da nitko ne bude poteen tih ogranienja. Tenja za slobodom moe znaiti pobunu protiv neke postojee nepravde i tako biti korisna za daljnji razvoj kulture. Ali isto tako moe poticati iz ostataka prvobitne linosti nezauzdane kulturom i tako postati osnova neprijateljstva prema kulturi, pobuna protiv odreenih oblika i zahtjeva kulture ili protiv kulture uope. ovjek e uvijek braniti svoje zahtjeve za osobnom slobodom pred voljom mase. Zato je borba ovjeanstva esto usredotoena na pronalaenje sretnog poravnanja izmeu individualnih i kulturnih zahtjeva mase. Pitanje je samo moe li se to poravnanje postii kroz neki oblik kulture ili se sukob ne moe rijeiti. Kultura prouzrokuje promjene na nagonskim sklonostima ije je zadovoljenje zadatak naeg ivota. Ponekad je to djelovanje toliko jako da se umjesto nagona pojavljuje ono to nazivamo karakternim svojstvima pojedinaca. SUBLIMACIJA NAGONA vana je za kulturni razvitak jer omoguuje da vie psihike, naune, umjetnike i ideoloke aktivnosti postignu znaajnu ulogu u kulturnom ivotu. Moe se ak rei da je sublimacija nagona sudbina nagona iznuena kulturom. No nemogue je uvidjeti u kolikoj je mjeri kultura izgraena na odricanju od nagona i njihovom nezadovoljenju.

IV
Kako je nastala KULTURA i ime je odreen njezin razvojni put? Kako bi radom poboljao svoju sudbinu na zemlji, praovjek je stekao naviku osnivanja PORODICE. lanovi porodice bili su njegovi prvi pomagai i suradnici s kojima je korisno ivjeti. Osnivanje porodice bilo je u vezi i s zadovoljenjem spolne potrebe. Mujak je uz sebe elio zadrati enku kao seksualni objekt, a ona je morala ostati uz njega ako nije htjela da se odvoji od mladunaca. Volja oca je, dakle, bila neograniena. (Sljedei je stupanj zajednikog ivljenja bilo bratstvo savladavi oca, sinovi su otkrili da ujedinjeni mogu biti jai od pojedinca). ivot ljudi u zajednici bio je, dakle, dvojako utemeljen: a) prisilom na rad, to je nametala vanjska nuda i b) silom ljubavi, zbog koje se ovjek nije htio liiti ene, a ena djeteta. Prvi uspjeh kulture bio je to to vei broj ljudi mogao ostati u zajednici. Veoma malom broju ljudi njihova konstitucija omoguava da nau sreu putem LJUBAVI. Te osobe postaju nezavisne od sudjelovanja objekta, jer cilj da budu voljeni premjetaju na vlastito voljenje. Oni se zatiuju od gubitka ljubavi time to svoju ljubav ne usmjeravaju na pojedinane objekte, ve podjednako na sve ljude. Oni izbjegavaju razoaranja genitalne ljubavi time to je odvrate od njezinog seksualnog cilja, a nagon pretvore u stremljenje sa zaprenim ciljem. Na taj nain postiu jedno stanje ujednaenog osjeanja njenosti koje nema mnogo slinosti s genitalnom ljubavi. Ljubav koja je izgradila porodicu ostaje u svome prvobitnom vidu, u kojem se ne odrie seksualnog zadovoljstva, ali i u svojoj modifikaciji, tj. njenosti sa zaprenim ciljem. Ljubav je veza izmeu mukarca i ene koji su na temelju svojih seksualnih potreba zasnovali porodicu, ali i pozitivna osjeanja izmeu roditelja i djece, brae i sestara. Tu ljubav opisujemo kao ljubav sa zaprenim ciljem, kao NJENOST. Ljubav sa zaprenim ciljem prvobitno je takoer bila potpuno osjetilna ljubav i jo je uvijek takva u nesvijesti. Obje te ljubavi, potpuno osjetilna i ona sa zaprenim ciljem, djeluju i izvan porodice. Osjetilna ljubav vodi osnivanju novih porodica, a ona sa zaprenim ciljem uspostavljanju prijateljstava. Tijekom razvoja odnos ljubavi prema kulturi gubi svoju jednosmislenost. S jedne se strane ljubav suprotstavlja interesima kulture, a s druge strane kultura ugroava ljubav osjetnim ogranienjima. To se npr. vidi u sukobu koji nastaje izmeu porodice i vee zajednice. Kultura ima zadatak da ljude udruuje u nove velike zajednice, ali porodica ponekad ne eli ispustiti pojedinca (pogotovo ako je prisnija povezanost lanova porodice). Sukob nastaje i kada se ena zbog zahtjeva kulture osjea potisnutom u pozadinu pa prema kulturi zauzima neprijateljski stav. Naime, kultura mukarcima namee sve tee zadatke i primorava ih da rasporeuju svoj libido i sublimiraju nagone, to ih otuuje od dunosti mua i oca. Kultura ograniava SEKSUALNI ivot na vie naina: 1) zabrana incestuoznog izbora objekta, to je moda najvee sakaenje koje je ikad pretrpio ljudski ljubavni ivot; 2) osuena pojava djejeg seksualnog ivota, jer je obuzdavanje seksualnih nagona odraslih bezizgledno ako nije pripremljeno u djetinjstvu; 3) spolno zreloj osobi izbor objekta ogranien je na suprotan spol, a veina ekstragenitalnih naina zadovoljenja zabranjena je kao perverzija; 4) zahtjev da seksualni ivot ne moe za biti jednoobrazan za sve ne vodi rauna o neujednaenostima uroene i steene seksualne konstitucije ljudi i prilinom broju oduzima seksualno uivanje pa tako postaje izvor teke nepravde; 5) i heteroseksualna ljubav, koju je mimoila zabrana, okrnjena je ogranienjima legitimnosti i monogamije; 6) seksualni su odnosi dozvoljeni samo na osnovu jedne jedanput uspostavljene i neraskidive veze mukarca i ene, a seksualnost ne smije biti izvor zadovoljenja, ve razmnoavanja. To se sve nije moglo sprovesti. Samo su se slabii priklanjali tolikom potkresivanju svoje seksualne slobode. Kulturno drutvo bilo je primorano da utei prelazi preko mnogih ogranienja koje bi moralo progoniti. U svakom sluaju, seksualni je ivot ovjeka teko oteen, a znaaj seksualnog ivota kao izvora osjeanja sree je znatno umanjen!

V
Kultura i ljubav razlikuju se u tome to je ljubav odnos izmeu dviju osoba gdje je trea suvina ili smeta, a kultura poiva na vezama izmeu veeg broja ljudi. Ljubavnom paru nije potreban okolni svijet (pa ak ni zajedniko dijete) da bi se osjeali sretnim, taj je par dovoljan samom sebi. Ne postoji savrena kulturna zajednica, koju bi sainjavale libidinozno zasiene linosti meusobno povezane zajednikim radom i interesima. Kultura namee libido sa zaprenim ciljem da bi prijateljstvom ojaala drutvene veze. Da bi se ostvarila ova nastojanja, potrebno je ogranienje seksualnog ivota. Jedan od tzv. zahtjeva ideala kulturnog ivota je: VOLI BLINJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE. Zato bismo to inili? to e nam to pomoi? Kako emo to uope uspjeti? Ako volim drugoga, on to neim mora zasluiti. On zasluuje ljubav ako mi je po svojim osobinama toliko slian da u njemu mogu voljeti sebe, ako je mnogo savreniji od mene pa u njemu mogu voljeti ideal vlastite linosti ili ako je sin moga prijatelja. Ali ako mi je tu, ako me nije uspio privui nekom svojom vrijednou ili znaajem, teko u ga moi voljeti. Stranac uope nije vrijedan ljubavi, ak prije zasluuje moje neprijateljstvo pa ak i mrnju. On e mi uiniti tetu ako mu to donosi korist ili ini zadovoljstvo. No ako stranac prema meni pokae obzir i prui mi zatitu, vratit u mu na isti nain. Dakle, zapovijed treba glasiti: Ljubi blinjega svoga koliko tvoj blinji ljubi tebe! Jo smijenija zapovijed od one prve je: LJUBI SVOGA NEPRIJATELJA! ovjek nije krotko bie kome je potrebna ljubav, a zna se i braniti ako ga netko napadne. On je zbog svojih nagonskih svojstava sklon AGRESIJI. Blinji mu ne predstavlja samo mogueg pomagaa i seksualni objekt, ve i iskuenje da na njemu zadovolji svoju agresiju, da bez naknade iskoristi njegov rad, da prisvoji njegovu imovinu, da ga ponizi, da mu priini bol, da ga mui i ubije. Homo homini lupus! Postojanje te sklonosti agresiji remeti nae odnose s blinjima, a kulturnu zajednicu stavlja u opasnost od raspada. Zajedniki radni interesi ne bi je odrali, jer su strasti pristekle iz nagona jae od interesa koje nalae razum. Kultura stoga mora uiniti sve kako bi ograniila agresivni nagon. Zato namee metode koje e ljude nagnati identifikaciji i ograniiti njihov seksualni ivot. Takvim nastojanjima kultura do sada nije mnogo postigla usprkos svim naporima. Komunisti smatraju da su otkrili put otklanjanja zla. Oni tvrde da je ovjek nedvosmisleno dobar prema drugima. Ustanova je PRIVATNE SVOJINE pokvarila njegovu prirodu, jer posjedovanje osobne svojine jednima daje mo i iskuenje da zloupotrebe druge. S ukidanjem osobne svojine i proglaavanjem svih dobara zajednikim nestat e zlonamjernost i neprijateljstvo meu ljudima. No postavke su toga sistema neodrive iluzije. Oduzimanjem privatne svojine ljudskoj se tenji za agresijom oduzima jedno orue, ali to nimalo ne mijenja razlike u moi i utjecaju agresije. Nju nije stvorila svojina. Ona je vladala ve u pradavnim vremenima kada je imovina bila jo veoma oskudna, a moe se vidjeti ve u djejoj sobi. Ljudima se nije lako odrei zadovoljenja svojih agresivnih sklonosti jer se pri tom ne osjeaju dobro. Ako kultura zahtijeva tolike rtve od agresivnih sklonosti ljudi, jasno je da se ovjek u njoj ne moe osjeati sretnim. Praovjeku je bilo lake jer nije znao za OGRANIENJA nagona, ali je njegova sigurnost da uiva u takvoj srei bila vrlo mala (u praporodici je takvu slobodu nagona imao jedino poglavar, dok su svi ostali bili ropski potinjeni). Primitivnim narodima ne treba zavidjeti na slobodi nagonskog ivota. Oni su bili podreeni nekim drugim ogranienjima, koja su moda jo stroija nego u suvremenog kulturnog ovjeka. S pravom prigovaramo dananjem stanju kulture da premalo ispunjava naa oekivanja da izgradi ivot u kojemu emo biti sretni te da dozvoljava mnogo patnje koja bi se vjerojatno mogla izbjei. Ali to ne znai da smo neprijatelji kulture! Smijemo oekivati da emo postepeno izvriti odreene PROMJENE u naoj kulturi. Ali moda emo se pomiriti i s idejom nerjeivih tekoa vezanih uz kulturu.

VI
Dvije su vrste nagona: a) JA-NAGONI, koje tee da odre pojedinca (npr. glad) i b) OBJEKTALNI NAGONI, koje tee da odre vrstu (npr. ljubav). LIBIDO je energija objektalnih nagona, tj ljubavi, Erosa. U objektalne nagone spada i SADIZAM, koji odudara od drugih nagona te vrste jer mu cilj nije ljubav, iako oito pripada seksualnom ivotu. Po nekim je osobinama ak blizak Ja-nagonima i oito srodan s nagonom vladanja, jer nema libidinoznih tenji. U Ja-nagone spada NARCIZAM. To je zapravo stav da je i Ja proeto libidom koje ini njegov glavni dio. Taj se narcistiki libido upravlja k objektima i postaje tako objektalni libido, ali se opet moe ponovno preobratiti u narcistiki libido. Svi nagoni ne mogu biti istog porijekla. Osim EROSA (nagona odranja ive materije i stvaranja sve veih jedinki) postoji i njemu suprotan nagon, NAGON SMRTI (tei razgraditi jedinke i vratiti ih u prvobitni neorganski oblik). Dok Eros djeluje upadljivo i dosta jasno, nagon se smrti jednim dijelom buno usmjerava protiv vanjskog svijeta i pojavljuje kao nagon agresije i destrukcije, a drugim se dijelom javlja kao neujno razaranje u unutranjost ivog bia. Ako se ograniava agresija upravljena na vanjski svijet, istodobno se poveava samorazaranje. Iz toga se vidi kako se obje vrste nagona Eros i nagon smrti rijetko pojavljuju meusobno odvojene, ve se stapaju, ali u razliitim, veoma promjenjivim koliinskim odnosima. Primjer je tog stapanja SADIZAM kao legura ljubavne enje i nagona destrukcije. U MAZOHIZMU pak postoji veza destruktivnosti okrenute unutra i seksualnosti. Ako nije obojen erotski, nagon destrukcije okrenut unutra obine promakne opaanju. Nagon smrti shvaamo mnogo tee jer ga nasluujemo samo kao ostatak u pozadini Erosa. Ako ga ne izda legura s Erosom, on ostane nezapaen. Najjasniji uvid u njegovu bit i odnose s Erosom dobijemo kroz sadizam gdje on izopauje smisao erotskog cilja, a pri tome potpuno zadovoljava seksualne elje. ak kada se i pojavi bez ikakvog seksualnog stremljenja, u slijepom bijesu razaranja, nije mogue predvidjeti da je njegovo zadovoljenje povezano s velikim narcistikim uivanjem, jer svome Ja ispunjava stare elje svemoi. Dakle, ak i kad je umjeren, zauzdan i zaprijeen u postizanju cilja, nagon e razaranja omoguiti svome Ja da zadovolji ivotne potrebe i zavlada prirodom. Sklonost je AGRESIVNOSTI osnovni, samostalni nagon u ovjeka, ali i najvea prepreka kulturi. Kultura je proces u slubi Erosa koji tei sakupiti izdvojene pojedince, porodice, plemene i narode u velike cjeline. Ali tome se opire ljudski nagon agresije, neprijateljstvo jednoga prema svima i svih prema jednome. Nagon je agresije glavni predstavnik nagona smrti! Kultura pokazuje borbu izmeu Erosa i smrti, nagona ivota i nagona razaranja, koja se odigrava meu ljudima. Zato se razvoj kulture moe oznaiti kao borba ljudskog roda za ivot!

VII
Kakvim se SREDSTVIMA slui kultura da bi sputala, uinila bezopasnom ili moda otklonila agresiju koja joj se isprijeila? Agresiju introjiciramo i internaliziramo, vraamo ju onamo odakle je potekla i okreemo ju protiv vlastitoga Ja. Tu ju preuzima jedan dio toga Ja, tj. NAD-JA , koji se suprotstavlja preostalom dijelu Ja i kao SAVJEST na njega ustremljuje agresivnost. Napon koji se javlja izmeu strogog Nad-ja i pokorenog Ja osjeanje je krivice, koje se javlja kao potreba za kaznom. Kultura, dakle savladava pojedinevu elju za agresijom tako to ju oslabi, razorua i nadzire pomou pojedinevog Nad-ja. ovjek e rei da se osjea KRIVIM ako je uradio neto to se smatra ravim. No ovjek se moe osjeati krivim i ako je samo uvidio svoju namjeru da uini takvo neto. Treba odbaciti postojanje uroene sposobnosti razlikovanja dobrog od ravog. Naime, zlo esto ne samo to nije tetno ili opasno, ve moe biti i neto u emu se uiva. To znai da tek utjecaj sa strane odreuje to treba nazvati dobrim odnosno ravim. Ravo je ono zbog ega nam prijeti gubitak ljubavi pa se zato mora izbjegavati. Zbog toga i nije vano jesmo li tek uinili zlo ili emo ga tek uiniti, jer se u oba sluaja opasnost javlja tek kada autoritet to otkrije. Dakle, STRAH OD GUBITKA LJUBAVI odnosi se samo na otkrivanje. Velika promjena dogaa se kada se izgradi autoritet instance Nad-ja. Tek se sada moe govoriti o savjesti i osjeanju krivice. Sada se uklanja razlika izmeu ravog postupka i rave pomisli, jer se od Nad-ja nita ne moe sakriti. Nad-ja izlae greno Ja osjeaju straha i trai priliku da ga izloi kazni vanjskog svijeta. to je ovjek estitiji, savjest je stroa, a vrhunac dostie kod svetaca. Kada sveci sebe proglaavaju grenicima, oni se s pravom pozivaju na iskuenja da zadovolje nagone. Naime, stalnim odricanjem nagoni se samo pojaavaju, a kada se povremeno zadovolje, onda bar za kratko vrijeme oslabe. Ono to moe poveati mo savjesti je neki neuspjeh ili nesrea. Dok je ovjeku dobro, i savjest mu je blaga i svata doputa njegovom Ja. No kada mu se dogodi neka neprilika, povlai se u sebe, uvia svoju grenost i kanjava se ispatanjem. No tako reagira samo onaj koji svoju nesreu vidi kao sudbinu odreenu bojom voljom. Primitivac se ponaa drugaije. Svoju nesreu ne pripisuje sebi ve fetiu te kanjava njega. Dva su, dakle, izvora osjeanja krivice: strah od AUTORITETA i kasnije nastali strah od NAD-JA. Prvi prisiljava da se odustane od zadovoljenja nagona, a drugi, osim toga, trai i kanjavanje. Savjest je, prema tome, produenje strogosti vanjskog autoriteta kojeg je zamijenila. Odricanje je nagona posljedica straha od vanjskog autoriteta, tj. gubitka njegove ljubavi. Kada strah potie od Nad-ja, nije dovoljno odricanje nagona jer elja postoji i dalje, a ne moe se sakriti od Nad-ja. Sada je nevolja koja prijeti izvana gubitak ljubavi i kazna od strane vanjskog autoriteta zamijenjena trajnom unutarnjom nesreom i napetou zbog osjeanja krivice. Psihoanalitiari tvrde kako je savjest uzrok odricanju od nagona, ali i da svako odbijanje nagona postaje izvor savjesti. Dakle, odricanje od nagona stvara savjest, koja otada zahtjeva i dalje odbacivanje nagona. To se moe objasniti na primjeru odricanja od agresije. To odricanje od agresije djeluje na savjest tako da Nad-ja preuzima svaki dijeli agresije koju ne zadovoljimo te pojaava svoju agresivnost protiv Ja. Dijete razvija vrlo veliku agresivnost prema autoritetu koji mu ometa prve, ali najznaajnije nagone. Kako bi se odreklo zadovoljenja te svoje osvetnike agresije, dijete identifikacijom unosi u sebe taj autoritet, koji sada postaje Nad-ja i preuzima svu onu agresiju koju je kao dijete eljelo da upotrijebi protiv njega. Tako se Ja djeteta pomiruje sa autoritetom oca. Budui da prvobitna strogost naeg Nad-ja nije strogost koju smo preuzeli od autoriteta, ve odraava agresiju usmjerenu protiv njega, pokazuje se kako je savjest nastala potiskivanjem jedne agresije. Navedene teze o odnosu savjesti i nagona obje su ispravne i meusobno se ne sukobljavaju.

One ak imaju i jednu dodirnu toku jer osvetniku agresiju djeteta odreuje i veliina kaznene agresije koju ono oekuje od oca. Kada dijete na prva nagonska odricanja reagira pretjerano jakom agresijom i strogou svoga Nad-ja, moe se rei da ono slijedi neki uzor (npr. agresivnog oca). Iskustvo, meutim, pokazuje da ponekad strogost onog Nad-ja koje se razvilo u djeteta ne ovisi o strogosti postupaka koje je je dijete doivjelo od autoriteta. Ako je i imalo vrlo blagi odgoj, dijete moe imati veoma strogu savjest i obrnuto. No ipak se moe rei da pri izgradnji Nad-ja i nastajanju savjesti djeluju dva imbenika: UROENI konstitucionalni faktori i socijalni faktori, tj. OKOLINA. Osjeanje se krivice javlja: a) kada je agresija izraena ili b) kada je agresija potisnuta. KAJANJE je krivica koju osjeamo kada smo neto zgrijeili. Ono se odnosi samo na jedno djelo i pretpostavlja da je savjest postojala jo prije uinjenog djela. Zato ne moe pomoi da se otkrije porijeklo savjesti i osjeanje krivice uope. No kada su udrueni sinovi ubili oca (tzv. Edipov kompleks) prije uinjenog djela nisu postojali savjest i osjeanje krivnje. Otkuda onda tu kajanje kod sinova? Ono je ishod njihove prvobitne osjeajne ambivalencije prema ocu LJUBAVI. Sinovi su Edipa mrzili, ali i voljeli. Ljubav je njihovom identifikacijom s ocem izgradila Nad-ja i dala mu mo oca kao kao kaznu za poinjeno djelo agresije protiv njega. Dakle, nije bitno jeli netko ubio ili se uspio uzdrati od toga djela. U oba e se sluaja morati osjeati krivim, jer je osjeanje krivice izraz KONFLIKTA ambivalencije, vjene borbe izmeu Erosa i nagona smrti. Ovaj se konflikt javlja im je ovjek suoen s obavezom da ivi u zajednici. Sve dok je jedini oblik zajednice porodica, taj se konflikt moe pojaviti samo kao Edipov kompleks, tj. mora ustanoviti savjest i stvoriti prvo osjeanje krivice. Pri pokuaju proirenja zajednice, isti se konflikt nastavlja i pojaava, a posljedica je toga daljnji porast osjeanja krivice. Unutranji erotini nagon zahtjeva da kultura ujedini ljude u zajednicu, a ona to moa postii samo neprekidnim pojaavanjem osjeanja krivice. Ako kultura predstavlja nuni put razvoja od porodice ka ovjeanstvu, onda je s njom povezano i stalno jaanje osjeanja krivice, moda do razmjera koje e pojedinac teko moi podnijeti. To je posljedica uroenog konflikta ambivalencije, koji potjee iz vjenog sukoba ljubavi i tenje za smru!

10

VIII
OSJEANJE KRIVICE najvaniji je problem kulturnog razvoja. Cijena kulturnog napretka plaena je gubitkom uivanja sree zbog jaanja osjeanja krivice. Kada je u pitanju obian sluaj kajanja, to je kajanje SVJESNO (osim to kaemo osjeam se krivim, znamo i rei svjestan sam krivice). Ali u veini drugih sluaja kajanje je potpuno NESVJESNO, iako to ne znai da tada ima slabije djelovanje. Postoje bolesnici koji pate od prisilne neuroze i svoje osjeanje krivice ne zapaaju ili ga osjeaju u vidu neke nelagodnosti ili straha tek kada su sprijeeni da izvre neku odreenu radnju. To pokazuje kako je osjeanje krivice samo jedna podvrsta STRAHA, koja se u kasnijim fazama podudara sa strahom od Nad-ja. Strah se na neki nain nalazi u pozadini svih simptoma. On nekada osvaja svijest buno, a nekad se toliko uspjeno prikriva da smo primorani govoriti o nesvjesnom strahu ili mogunostima doivljavanja straha. I zato se moe rei da se ni osjeanje krivice ne doivljava svjesno, ve da dobrim dijelom ostaje nesvjesno ili se pojavljuje kao nelagodnost i nezadovoljstvo za koje traimo druge motivacije. Pojmovi Nad-ja, savjest, osjeanje krivice, potreba za kaznom i kajanje odnose se na istu stvar, ali imenuju njezine razliite strane. NAD-JA instanca je psihikog ivota koju su dokuili psihoanalitiari. SAVJEST je jedna od funkcija koje pripisujemo Nad-ja. Ona nadzire i ocjenjuje postupke i namjere naeg Ja. O savjesti se ne moe govoriti dok se ne ustanovi postojanje Nad-ja. OSJEANJE KRIVICE isto je to i strogost savjesti. Ono predstavlja zapaanje naeg Ja da je pod nadzorom Nad-ja te procjenu napona izmeu njegovih tenji i zahtjeva Nad-ja. Ono je izraz nagona naeg Ja, ali i strah od Nad-ja. Osjeanje krivice nastaje prije Nad-ja i savjesti. KAJANJE je opi naziv reakcije Ja u jednom sluaju osjeanja krivice i sadri malo izmijenjen osjeaj straha koji djeluje u pozadini svega toga. Kajanje i samo predstavlja kaznu, ali moe da ukljui i potrebu za kaznom. I kajanje moe biti starije od savjesti. Kajanje nije isto to i osjeanje krivice. Dok se kajanje javlja tek poslije stvarno izvrene agresije, osjeanje krivice moe biti prouzroeno i samom namjerom da se izvri neko nasilje. Ako se ravo djelo izvrilo, osjeanje bi krivice trebalo biti svjesno, a ako se samo namjeravalo izvriti, osjeanje bi krivice mogo ostati nesvjesno. No prisilna neuroza to porie. Proturjenost se javlja i kada je u pitanju AGRESIJA kojom raspolae Nad-ja. Prema jednom stajalitu, ona je samo produenje energije kanjavanja vanjskog autoriteta, a prema drugom stajalitu rije je o neupotrebljenoj vlastitoj agresiji protiv autoriteta. I kliniko zapaanje potvuje da se mogu razlikovati dva izvora agresije naeg Nad-ja. U pojedinanom sluaju jae djeluje jedan ili drugi, ali ope uzevi, oni djeluju zajedno. Kada neki od nagona ne mogu biti zadovoljeni, moe se pojaviti osjeanje krivice. Kako i zato se to dogaa? U tom se sluaju javlja agresija protiv onoga tko ometa zadovoljenje nagona. No ako agresija mora biti potisnuta, ona se pretvara u osjeanje krivice. Izmeu procesa kulture ovjeanstva i procesa razvoja pojedinca postoje slinosti. Iako je KULTURNI PROCES ovjeanstva vieg reda nego to je razvoj pojedinca, njihovi su ciljevi istovjetni ovdje uklapanje pojedinca u ljudsku masu, a ondje stvaranje od mnogih pojedinaca jedne masovne zajednice. Meutim, PROCES se RAZVOJA POJEDINCA razlikuje po tome to je tu glavni cilj postizanje zadovoljstva u osjeanju sree. No na tom putu postizanja sree mora se ispuniti jedan uslov bez kojeg bi moda bilo i bolje, a to je uklapanje u ljudsku zajednicu ili prilagoavanje njoj. Dakle, individualni je razvoj rezultat interferencije dviju tenji egoistine (tenja za sreom) i altruistine (tenja za ujedinjavanjem s drugima u zajednicu). Dok je u procesu individualnog razvoja najvanija tenja za sreom, u procesu je kulture najvaniji cilj stvaranje cjeline od ljudskih individua. Usreivanje kao cilj, dodue jo postoji, ali je potisnuto u pozadinu. Gotovo se ini da bi stvaranje velike ljudske zajednice najbolje

11

uspjelo kada se ne bi moralo brinuti za sreu pojedinca. Iz toga proizlazi kako pojedinac sudjeluje u razvojnom putu ovjeanstva, ali istovremeno ide i svojim vlastitim putem. U svakoj se linosti moraju boriti obje tenje za osobnom sreom i za prikljuenje drugima. Ova borba izmeu pojedinca i drutva nije posljedica suprotnosti izmeu nepomirljivih pranagona Erosa i smrti, ve nesuglasice oko upravljanja libidom. I izmeu Nad-JA POJEDINCA i Nad-JA KULTURE postoje slinosti. Nad-ja kulture slinog je porijekla kao i Nad-ja pojedinca. Ono se temelji na utisku koji su iza sebe ostavile velike voe i ljudi velike snage duha. Neki su od njih bili ismijavani, zlostavljani i mueni tijekom ivota (npr. Isus Krist). Kulturno Nad-ja, isto kao i Nad-ja pojedinca, postavlja stroge idealne zahtjeve, a nepotovanje kanjava strahom od savjesti. Neka se svojstva Nad-ja ak lake mogu upoznati po njegovom ponaanju u kulturnoj zajednici nego u pojedinca. Nad-ja kulture izgradilo je svoje ideale i zatjeve. Oni koji se bave meuljudskim odnosima sastavljeni su ujedno kao ETIKA. Etika je usmjerena na najranjivije mjesto u bilo kojoj kulturi i predstavlja nastojanje da se pomou zapovijedi Nad-ja postigne ono to to dosad drugim kulturnim radom nije postignuto, a to je otklanjanje ljudske sklonosti agresiji. Nad-ja pojedinca moe se zamjeriti to to strogou svojih zapovijedi i zabrana vrlo malo vodi rauna o srei Ja, jer ne uzima dovoljno u obzir otpore poslunosti: jainu nagona ONOG i tekoe iz vanjskog svijeta. Nad-ja kultura takoer ne vodi rauna o duevnoj konstituciji ljudi i izdaje naredbu ne pitajui se je li ovjek u stanju da ju poslua. Ona, tovie, smatra da je ovjekovo Ja psiholoki sposobno za sve to se od njega zahtijeva i da je Ja sposobno da neogranieno vlada svojim Ono, a to je zabluda! ak i u najnormalnijeg ovjeka vladanje Onim ima granice koje se ne mogu prekoraiti. Zahtjevi preko toga kod pojedinaca prouzrokuju pobunu, neurozu ili nesreu. Zapovijed Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe najsnanija je obrana od ljudske agresije, ali istodobno i izvanredan primjer nepsiholokog postupanja kulturnog Nad-ja, jer tu se zapovijed ne moe sprovesti! Kultura ni za to ne mari i trai bespogovorno pokoravanje pravilima. Meutim, oni koji se u dananjoj kulturi pridravaju takvih pravila samo dovode sebe u loiji poloaj u odnosu na one koji su ga prekrili. Agresija prema kulturi opravdana je ukoliko obrana od nje moe unesreiti isto koliko i sama agresija. Tzv. prirodna etika moe ponuditi samo samo narcistiko zadovoljstvo, tj, mogunost da se smatramo boljima od drugih. A etika koja se oslanja na religiju djeluje obeanjima o ljepem zagrobnom ivotu. Ona moe samo uzalud propovijedati sve dok se vrline ne ponu nagraivati na zemlji! Budui da je razvoj kulture slian razvoju pojedinca, moemo postaviti dijagnozu kako su neke kulture, neke kulturne epohe, pa ak i cijeli ljudski rod, postali NEUROTINI! Utoite od bolesnog pojedinca je okolina, a utoite od bolesne okoline ne postoji! Pojedinca lijei okolina, a za nju samu nema autoriteta koji e ju prisiliti na lijeenje! ZAKLJUAK: Nadajmo se da e onaj drugi iz para "nebeskih sila", vjeni Eros, uiniti sve da izae kao pobjednik iz borbe sa svojim takoer besmrtnim protivnikom. Ali tko moe predvidjeti uspjeh i ishod?

12