NEKOLIKO PRIA DELALUDDINA RUMIJA IZ MESNEVIJE (I) ("MUALLIM", asopis za odgoj i obrazovanje, God. V, br. 17, mart 2004.

god., Izdava: Udruenje ilmijje Islamske zajednice u BiH) Uvodna napomena Najbolji nain predstavljanja autora publici su, nesumnjivo, njegova pisana djela. Kad je rije o autorima koji naginju sufizmu, dakle onima koji su svoju inspiraciju crpili iz ivoga srca islamskoga mistikog uenja, ini se da broj strunih studija napisanih o temeljnim zasadama njihovog ezoterijskog nauka uveliko premauje broj prevedenih izvornika koje su nam veliki mistici ostavili u naslijee. Stoga je i ovaj izbor nekolicine pria, hikaja i basni iz Mesnevije, klasinog djela islamske mistike knjievnosti, tek pokuaj da se prui to izvorniji okus mistikog uenja i vizije uvenog duhovnog ejha Mevlane Delaluddina Rumija (1207.-1273.). Ovog zanesenog sufijskog mudraca, sada ve planetarno popularnog kao najveeg mistikog pjesnika svih vremena, i ne treba posebno predstavljati. Roen poetkom XIII stoljea u gradu Balhu (sjevero-zapad dananjeg Afganistana), pripada krugu horasanskih mistika, nasljeujui uenje sufijskih velikana poput Sanaija i Atara. Ve ga je rani odgoj u okrilju islamskoga uenja uputio u tajne sufijske gnoze, koja de svoj puni i zreli izraz zadobiti tek nakon duhovnog preobraenja uslijed susreta s tajanstvenim derviem emsuddinom iz Tabriza. Dvije godine nerazdvojnog druenja, prijateljstva i zajednikog traganja do samih vrhunaca mistikog doivljaja Jedinstva, ostavile su neizbrisivi trag u ivotu mladog uitelja iz Konye. Nasilni prekid ovog duhovnog prijateljstva postat e mu paradigmom sveukupne ovjekove enje, udnje i patnje zbog rastanka s voljenim Biem te razdvojenosti od svog praizvora. Glavnina njegovog pjesnikog opusa napisanog na perzijskom jeziku, kao to su Divan-i ams-i Tabrizi, zbirka ekstatinih stihova posveenih emsuddinu, Rumijevom suncu iz Tabriza i Masnavi-i ma'anavi, duhovna mesnevija, teodiseja ispjevana u oko 25.000 distiha, nosi snaan peat sufijskoga uenja o rastanku i mistinome traganju za boanskim Biem. Njegovim najuticajnijim djelom, onim koje je na potonje narataje nesumnjivo ostavilo najvie uticaja, smatra se Mesnevija, skup sufijskih pria, alegorija, parabola, basni, hikaja, pa i stihova, koja se, svojim vrsnim tumaenjem osnova mistikog poimanja ivota, ubraja u ponajbolje prirunike uvoenja u tajne sufijskoga uenja. Takvi su joj daleki dometi i priskrbili naziv kojim se ova poema esto atributira - Kur'an na perzijskom. I, zaista je slinost kur'anskog naina kazivanja sa pripovjednim tkanjem pria iz Mesnevije katkad i vie nego upeatljiva. Uzvienost stila, postignuta ogoljelim i istim jezikom, lienim suvinih ukrasa, jasnoa i jednostavnost pjevanja, te postupci analognog izvoenja, samo su neke od spomenutih karakteristika. Bolje je da se tajne zaljubljenih kazuju kroz prie drugih (Mesnevija, 1, 136), jedan je od onih bejtova (distiha) u kojima bi se mogao pronai klju razumijevanja svih Mevlaninih pjevanja. Jer, tek nam pripovjedna stuktura prie omoguava da samemo mnotvenost ivotnih pojava, da razgranatost sagledamo kao cjelinu u zrcalu, nastojei je razjasniti i pojmiti. Tekst ove poune poeme, sastavljene u est knjiga, izatkan je, tako, nizom meusobno isprepletenih pria, ije se kazivanje esto prekida, a da bi se otpoelo s uvoenjem novih pria,
1 | Page

koje se tematski ne nastavljaju nuno na prekinutu nit teksta. Usprkos takvoj nedosljednosti u toku kazivanja, svjesnom odbijanju jasno izgraenih kompozicija, zanemarivanju logike povezanosti i svake vrste usustavljivanja uope, teko da bi se djelu mogla osporiti jedinstvena struktura. Tematska potka koja ih sve povezuje u cjelinu upisana je u gotovo svakom stihu Mesnevije - to je jedna od najljepe ispisanih knjiga o umiranju, o samoponitenju svoga jastva, o nadilaenju svih tvarnih prepreka koje su se isprijeile izmeu ovjeka i Stvoritelja, o povratku iskonskome zaviaju, o duhovnome zrenju i strpljivosti koja je nuna na putu duhovne metamorfoze i, na kraju, jedna od najljepe ispjevanih knjiga koja govori o ponovnom roenju pojedinca, o ivotu opijenom boanskom ljubavlju, o iskustvu vjenosti i dodiru nebeskih divota. To razdragano osjeanje irine i slobode prilikom itanja postignuto je, izmeu ostalog, i svjesnim insistiranjem na polifonom suzvuju pria: izvanjski oblik prie tek je ljuska koja u podtekstu prikriva tajnu poruku. ivost opisanih realija, lahka dostupnost moralnih pouka, humoristiki ton koji se provlai u nekim od anegdota, samo su ljutura prisutna da podstakne pojedinca na osvjeivanje mnogo ivljeg, unutarnjeg svijeta skrivenih tajni. Obraajui se vie srcu nego glavi, Mesnevija je pravi izazov svakome ko je ita: ona je i tekst i svoje tumaenje, i izvornik i tefsir samoj sebi, to samo potvruje Rumijevo majstorstvo u mirenju suprotnosti izmeu izvanjskog i unutarnjeg uenja. Svojim konceptom moguega duhovnog prosvjetljenja u ovome svjetovnom ivotu i nadilaenjem prolaznosti svega tvarnoga, Rumi je i danas, moda vie nego ranije, nadahnue mnogima i podstrek na preispitivanje svojih ivotnih uvjerenja. Primjedba prevoditeijice Prilikom prevoenja izabranih pria s perzijskog izvornika Sharh-e jame' Mathnavi-e ma'anavi, Karim Zamani, Entesharat Ettela'at, Tehran, 1381., u nastojanju da se pokua slijediti osnovna nit kazivanja zapoete hikaje, svjesno su isputani neki stihovi koji u bitnom ne naruavaju pripovjednu strukturu. S obzirom da je cilj ovoga kratkog izbora bio prikazati to veu tematsku raznolikost pria iz Mesnevije, ovakav mi se ustupak uinio nunim. Stoga, unaprijed dugujem ispriku svim ljubiteljima Mevlaninog izvornika

OVJEK KOJI JE HTIO POBJEI OD AZRAILA (I, 956)

2 | Page

Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemi u naprasnoj urbi na vrata Sulejmanove palae. Lice ovog nesretnika je sablasno poutjelo, a usne mu od jada pomodrile. to te titi, ovjee, da ovako pati?, zapita ga Sulejman. Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdbu i bijes na mene je sasuo, zajeca nesretnik. Kai sad to mi valja initi, obrati mu se Sulejman, to god eli, zatrai! Ti, to budnim okom nae ivote uva, otpone ovjek, zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese: tamo u, moda, smrti utei i duu svoju spasiti. Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe. Strah od siromatva i odricanja nalik je strahu to proganja ovoga smrtnika; pohlepa i astohleplje to to je tvoja Indija. I, Sulejman naredi vjetru da urno ovoga ovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese. Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: to si tako gnjevno na onog Boijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio? Kad sam ga ja to ljutito pogledao?, u udu e Azrail. Samo sam se zaudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da duu tog ovjeka, ba istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u udu snebio i u sebi pomislio: 'Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne moe stii. Sve to se u svijetu dogaa ti ovako poredi, irom oi otvori i razmisli. Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica! Od koga da se uvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo! PRIA O GRAMATIARU I LAARU (I, 2.835) Jednog se dana neki umiljeni gramatiar na lau ukrca; smjestivi se udobno nasuprot laara, pun sebe, oholo ga zapita:Jesi l' ti ikad gramatiku uio?. Ne, laar mu ree. A ovaj e na to uznosito: Pola tvog ivota, tad, uludo protee! Slomljena srca, laar se suzdri, al' odgovor ne dade, ve uuti. Malo utom, oluja se dignu, vjetar lau u vrtlog zavitla, a laar uenjaka gromko upita:

3 | Page

Zna li ti plivati? Sad mi kai! Ne, zavapi gramatiar, o, ti, umilnoga lica to lijepo zbori! itav tvoj ivot, gramatiaru, nestaje, dobaci mu laar, jer laa sad, evo, u vrtlogu tone! Ovdje je potrebno mahv (1) poznavati, a ne nahv (2); jer, ako si u sebi umro, bez straha u vodu zaroni. Voda e mrtvog na povrinu izbaciti, al' ivog iz bujice ko e spasiti? Kad uspije u sebi ljudsku narav usmrtiti, more boanskih tajni do visina e te vinuti. O, ti, koji stvorove ljudske magarcima zove: sada i sam k'o magare na ledu posre. Da si i najvei uenjak svih vremena, giedaj sad nestanak ovoga svijeta i vremena. Mi smo gramatiara tako skrojiii da bi vas gramatici nestajanja poduili.

JUNAK IZ KAZVINA (3) (I, 2.981) Pouj sad ovu priu o ljudima iz Kazvina, o njihovim obiajima i nainu ivota. Po svome su tijelu, rukama i ramenima, a da se ne povrijede, vrkom igle iscrtavali modre crtee. Poe, tako, neki ovjek kod brijaa, pa ga zamoli: Napravi mi tetovau, jedno remek-djelo hou! Kakvu sliku eli da ti nacrtam, junaino?, zapita ga brija. Razjarenog lava, odgovori mu ovaj. Roen sam u znaku lava. Hajde, samo hrabro zabodi I potrudi se da bude u tamnomodroj boji. Na kojem dijeiu tijela hoe tetovau? Na ramenu, fino, crtu po crtu, odvrati mladi neustraivo. Kad je brija stao iglom probadati, otra mubol itavim ramenom prostruji. Ajoj, majstore, zamalo si me ubio! to ti to crta?, vrisnu jadnik od boli. Pa, lava, gospodine, kao to ste i naruili. A s kojim si to dijelom zapoeo?, upita junak. S repom, odgovori brija. Ma, ostavi se repa, prijatelju mili! Njegov me rep i trtica nasmrt gue i dah mi oduzimaju. Nego, napravi ti meni lava bez repa, jer mi je srce prepuklo od siline ovih uboda. I, prihvati se brija iscrtavati neki drugi dio, pa ga grubo i bez milosti opet ubode iglom. Mladi bolno jauknu, pa ga zapita: Jaoj, koji mu je sad, pak, to dio? Ovo mu je uho, dobri ovjee, objasni mu brija.
4 | Page

Pusti mu i uho, doktore. De, vie, skrati posao! A kad je brija otpoeo neki drugi dio crtati, na je junak iz Kazvina nastavio stenjati: Oh, a ovaj trei ubod, koji mu je, pak, to dio tijela? E, dragi moj, odvrati mu brija, doli smo do trbuha! Nek' nema ni trbuha!, na to e na junak. Pa, to e trbuh sitome lavu? A brija se smete i zinu od uda, te dugo osta zbunjen stavivi prst u usta. I bacivi ljutito iglu o zemiju, povika: Je l' se ikad na svijetu takvo to zbilo? Vidje li iko ikad lava bez repa, glave i trbuha? Pa, ni sam Bog nije stvorio takvoga lava! Izdri, brate, bolne ubode da se izbavi od ujeda svoje Onima, osloboenim samopostojanja, i Sunce i Mjesec niice se klanjaju. niske sobosti.

Ko uzmogne usmrtiti sitnu slabost u svom tijelu, vladat e nebesima i svim stvorenim na svijetu. Jer, onaj ko u srcu naui ljubavni plam raspaliti, ni suneva svjetlost ne moe ga sagati. Trn e poput cvijeta divnim i umilnim postati i, premda je djeli, Cjelini e pohrliti. to to znai Boga veliati? To znai sebe poput praha uniziti. to to znai Boiju jednotu spoznati? To znai sebe u prisustvu Jednoga ponititi. eli li stalno sjati kao svjetlost danja, tad spali tamu svoga postojanja. Rastopi svoje bivanje u Svemoguem Biu kao to se bakar tali u alkemiji zlata. vrsto si se uhvatio za ja i mi, i sva duhovna propast proizlazi iz te dvojnosti.

KAKO SU VUK I LISICA POLI S LAVOM U LOV (I, 3.014) Jednoga su dana lav, vuk i lija poli u gore i planine radi ulova. Zajedno su krenuli kako bi se potpomogli i to bolje zamke za lovinu privrstili. Svoj se trojici posrei te su u golemoj stepi iznenaujue mnogo plijena pohvatali. Premda ono dvoje nije lavu na ast sluilo, ipak se kralj ivotinja prema njima velikoduno ponio i prijateljski odnosio. Zbog ovakvog e se kralja svaka vojska rtvovati, jer tek je zajednica ljudi izvor spasa i milosti.(4) Kad se, dakle, druina ova na planinu uzverala, hitajui za lavom puna udivljenja, smjesta se doepala obilatog plijena: planinskoga goveda, koze i oveeg zeca. Jer, svakome ko slijedi neustraivoga lava, nikada nee nedostajati mesa i izobilja. Dovukavi s mukom ranjene zvijeri, krvlju oblivene, do prve gutare, vuk i lija se polahkome da e plijen meu njima kraljevskom pravdom biti razdijeljen.
5 | Page

Bljesak te gramzivosti oinu lava, kojemu smjesta postade jasno odakle izvire ova pohlepa. Jer, onaj ko je lav i vladar skrivenih tajni, poznaje sve misli koje um tek moe naslutiti. Ej, srce mislima zanijeto, vladaru se uteci od zlih i pokvarenih namisli. Jer, on znade, al' ne odaje, sve tvoje najskrovitije primisli i, ne bi li te zavarao, jo ti se u lice smijei. Premda je lav znao za njihove napasti i iskuenja, tog im trena nita ne ree, ve ih obazrivo poslua. Ali, u sebi pomisli: E, bijednici jedni podli, ve u vas ja dostojno nagraditi! Zar vam nije dostatan moj obzir prema vama? Sva mudrost i razboritost od mene vam pristie, i sve vam je to zbog moje milosti iznimne. to li jedna slika i moe svome slikaru prigovoriti? Kad ju je on sam stvorio i mislima obdario. Izbavit u ovaj svijet od sramotnih ina, pa nek u njem preostane samo ova pria! Sve je ovako lav mislio i sa irokim smijekom na ono dvoje pogledavao; ne vjeruj, stoga previe ovakvim osmijesima!(5) Sva dobra i bogatstvo ovoga svijeta su varljivi osmijesi Stvoritelja; to nas je izobilje opilo, kvarnim i oholim uinilo. Hej, vjernie, od odricanja i trpljenja za tebe nema boljega, jer ovi de se prijetvorni osmijesi prokazati kao zamka. Kako je lav iskuao vuka rekavi mu da razdijeli plijen. Hej, stari vue!, obrati se vuku lav. De, podijeli ovu lovinu meu nama i pokai nam koliko si pravedan. Budi moj zastupnik u ovoj razdiobi, pa da vidimo kakav si u biti! Presvijetli care, otpone vuk, divlje govedo nek tebi pripadne, jer je snano i krupno, i samo tebi pristaje. Ona je koza srednjeg stasa i meni, nekako, najbolje odgovara; a ti, lijo, zeca uzmi i zasigurno nee pogrijeiti. Ma, to si to rekao, vue?, rasrdi se lav. Jo jednom ponovi! Kako si se samo drznuo preda mnom ti i mi izgovoriti? Takav je vuk i od pseta gori kad se u prisutnosti jednog ovakvog lava usuuje svoju nisku sobost isticati! Prii blie, budalo umiljena!, povika lav na vuka, a kad mu se ovaj pribliio, lav ga je bijesno razderao i usmrtio. Uvidjevi brzo nisku i nedoraslu vuiju prirodu, za kaznu mu odere s glave svu kou. Budui te ni moja nadmo nije izbavila od privida samopostojanja, obrati mu se lav, dua poput tvoje treba sebe ponititi i s tajnom Istine umrijeti. Jer, nisi usmrtio svoju sobost u mojoj prisutnosti, to me je ljubav nagnala da ti iju stegnem i oslobodim od opsjene postojanja. Sve propada i nestaje osim Njegove biti (6): ne tragaj, stoga, za vjenosti sve dok se ne utopi u Boijoj biti. Svi koji ieznu u Mome biu, bez straha su od propasti i nestajanja. Jer, onaj ko je proao kroz smrt svoga bia, dopro je do vjenosti i utrnua.(7) Ko god pred Njegovim dverima izusti ja ili mi, bit e odbijen i vraen, prestat e postojati. PRIA O OVJEKU KOJI JE REKAO JA (I, 3.056)
6 | Page

Pokucao neki ovjek na vrata svoga prijateija. Ko je?, zapita prijatelj. Ja sam, odgovori ovjek. Odlazi, povika onaj iz kue, jo je prerano da ue: za sirovog i prijesnog poput tebe, nema mjesta za mojim stolom. Moe li sirovog bilo ta skuhati osim plama samoe i vatre razdvojenosti? to bi ga drugo i moglo osloboditi od dvolinosti i podvojenosti? Jadnik se s tugom okrenu i ode, te itavu godinu provede na putu izgarajui u vatri razdvojenosti. Od silnog se plama naposlijetku i skuhao i, vrativi se s puta, stade hodati uokolo prijateljeve kue. Bojaljiv i pun strepnje da mu se kakva neuljudna rije s usana ne omakne, pokuca na vrata. Ko je iza vrata?, oglasi se prijatelj iz kue. Ti si, duo!, odgovori doljak. Budui da si sada ja, ui, prijatelj e na to, jer nema mjesta dvojici ja u ovoj kui. TAKMIENJE KINESKIH I BIZANTSKIH SLIKARA (I, 3.467) Jednoga su dana Kinezi izjavili: Mi smo od vas bolji slikari, na to su Grci stali tvrditi: Nai su slikari jo vjetiji majstori i vrhunski umjetnici. Obje emo grupe iskuati, umijea se sultan, da vidimo ko je upravu i ko je odista bolji. I, stali se Kinezi s Grcima prepirati, ali Grci prvi zautjee i svau prekinue. Kinezi su predloiii da se jedna soba namijeni njima, a druga da se dodijeli Grcima. Sultan prihvati i dade im dvije prostorije, jednu nasuprot druge:jednu uzee Kinezi, a u drugu se smjestie Grci. Kinezi su od cara na stotine boja zatraili, i car otvori riznice da uzmu togod zatrebali. Svakog su jutra iz carske blagajne Kinezima darivani pribor i boje. Ali, Grci su otpoetka ponavljaii: Ni boje, ni are nee koristiti, ve hru treba skinuti i zid do sjaja oistiti. Zatvorili su vrata i nastavili glaati, sve dok se zidovi nisu poput bistrog neba usjajili. Od mnotva boja (8) do bezbojnosti (9) - to je put pravi: boja je poput oblaka, a bezbojnost mjesec sjajni. Svaki odsjaj i svjetlost to na oblaku zablista, znaj da je od zvijezda, Sunca i Mjeseca. im su Kinezi svoj posao dovrili, od silnog su veselja u bubnjeve zasvirali. Doe i car da slikarije razgleda i umalo da izgubi svijest od silnog divijenja. Potom se zaputi Grcima. A kad su Grci uklonili pregradu koja ih je odvajala od Kineza, odraz svih onih ara i kineskih slikarija zablista kao u zrcalu na uglaanoj plohi njihova zida.
7 | Page

Sve to je car kod Kineza vidio, ovdje se zrcalilo jo ljepe i blistavije, i dah mu oduzimalo od silne ljepote. Grci su poput sufija: bez umijea, znanja i uenja. Pa ipak su svoja prsa do sjaja oistili od pohlepe, krtosti, mrnje i zavisti. istoa ovoga zrcala je, nesumnjivo, srce koje moe u sebi primiti nebrojene odraze. Beskrajni oblik Nevidljivog se odrazio u Musau (10) iz ogledala njegova srca.(11) Nijedna se slika ne zrcali do beskonanosti: osim u srcu koje uzvienu Svjetlost beskrajno odraava. Do vjenosti ono moe nove siike primati i bez ikakve zapreke u sebi ih odraziti. Oni to su srca od hre oistili, osloboeni su boja i mirisa: svaki se tren Dobro, njihovom pogledu prua. OVJEK KOJI SI JE UMISLIO DA JE VIDIO MLAAK (II,112) Jednom davno, u vrijeme halife Omera (12), stigao mjesec posta i ljudi pohitali na planinu ne bi li im se srea nasmijeila da ugledaju mlaak (13) na nebu. Jedan meu njima povika: Hej, Omere, pogledaj, eno se pojavio mladi mjesec! Uprijevi pogled prema zvijezdama i ne ugledavi ba nita na nebu, Omer se okrenu prema onom ovjeku, pa mu ree: Mora da se onaj mjesec u tvojoj mati ukazao. Jer, u protivnom, kako to da ja, mnogo viniji od tebe u itanju nebeskih znakova, ne vidim ak ni sjajni polumjesec? Nego, de ti navlai dlan i zalii sebi obrvu, pa se onda ponovno u mlaak zagledaj. Kad je ovjek vlanom rukom zalizao obrve, vie na nebu ne vidje mjeseca; Vladaru, povika u nevjerici, nema mjeseca, eno ga nesta! Da, odgovori mu Omer, tvoja se obrva poput luka svinula i pogodila te strijeiom pogrenog nagaanja. im se je dlaka savila, na pogrean put ga je zavela; i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi. Kad samo jedna svinuta dlaka moe zastrijeti nebo, kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu? Ispravi zato svoje bie uz pomo krijeposnih i potenih: ni sluajno ne okrei glavu od njih. SUFIJA I NEVJERNI SLUGA (II,156) Neki je sufija svijetom uokolo lutao, sve dok jedne veeri u dervikom hanikahu nije prenoite potraio. Svog je magarca u tali privezao, a potom se prijateljima prikljuio na poasnom mjestu trijema,te u duhovnu molitvu i tiho bdijenje uronio: jer, blizak je prijatelj bolji od bilo kakve
8 | Page

knjige. Sufijska se knjiga ne sastoji od crnila tinte i slova: nita drugo nije, ve srce bijelo kao snijeg. Hrana uenjaka su perom pisana djela; a to je hrana sufija - povratak u svijet vjenog bivanja. Kad su sufije naposlijetku, obuzeti veseljem i mistikim zanosom, duhovni skup priveli kraju, Priredie gozbu za pridoioga gosta, koji se ba u tom trenu prisjeti svog magarca. Okrenu se smjesta prema slugi te ga zamoli: "De se malo do tale navrati, pa magarcu sijena i jema dadni:" "Boe blagi, budi na pomoi!"(14) sluga e na to. "emu ove suvine rijei? Odvajkada su to moji poslovi." A sufija mu stade savjete dijeliti:"Prije neg' mu dadne, jeam navlai, jer to je jedno staro magare klimavih zuba". "Boe blagi, budi na pomoi!, ree ovaj. "to mi to govori? Pa, ove su naputke drugi od mene uili" "A kad mu sedlo skine, stavi mu mehlem na ranjena lea", nastavi onaj sufija, ne dajui se smesti. "Boe, budi na pomoi!, povika sluga, pa mu kaza: "Hej, ti to mudruje! Imao sam ja na hiljade gostiju poput tebe, i svi su oni sretni i zadovoljni od nas otili, jer nama je gost svetinja, i od vlastite due nam je miliji" "Daj mu i vode, al' pazi da je mlaka, opet e sufija. "Boe, budi na pomoi! Stid me je i sluati to to govori! , sluga se uzruja. "I, malo mu sijena dodaj u jeam", sufija nastavi, a ovaj de na to:"Svevinji Boe, budi na pomoi! De, skrati vie, ne govori!" "Pa mu leaj od kamenja i balege poisti, a bude li vlano, tamo gdje e lei malo mu suhe zemlje naspi." "Svevinji Boe, budi na pomoi!, zavapi sluga."Nego, i ti se, sufijo, Bogu uteci i od Njega zaii pomoi! Ne troi rijei na poslenika koji zna to mu je initi. A sufija mu na to jo dobaci: "Uzmi onda etku, pa mu dlaku dobro oeljaj!" "Boe blagi, budi na pomoi! Neka te je stid kako zbori!, obrecnu se sluga. Zatim ustro zasuka rukave, pa izusti: "Idem prvo sijena i jema donijeti'. Kako je sluga iziao, tako je talu i magarca s uma smetnuo i na njih potpuno zaboravio, a onog je sufiju obmanuo i na lagahni se san zaveo. Svrativi potom do svojih prijatelja, skupine nitkova i lupea, ismija poteno onoga sufiju s njegovim savjetima i uputama.

9 | Page

Iscrpljen od puta, sufija legne i, sklopivi oi, stade sanjati svakojake snove. Usnio je svog magarca u kandama vuka, kako ga trga i razdire sa svih strana. Od silne se muke trgne izasna i povika:"Svevinji Boe, budi na pomoi! Kakva li su ovo suluda privienja? Gdje je onaj susretijivi sluga?" A onda ga opet san svlada, pa vidje magarca kako putem koraa i sve propada, sad u jamu, a sad u kakav jarak. Sve je, tako, sanjao neugodne snove. Ne bi li ih odagnao, sure Fatiha (15) i Kari'a (16) uiti stade "ta da se radi?, pitao se sufija u nevjerici, pa nastavi: "Svi su prijatelji ve otili i sva vrata su zakljuali. Jao, sve razmiljam - onaj nesretni sluga, pa nije li s nama zajedno kruha i soli podijelio? Ja sam se s njim sve ljubazno i fino ophodio, pa to bi mi on sad bezobrazlukom vratio? Potreban je razlog svakoj mrnji, jer i naa plemenitost potie odanost" : I opet bi se zamislio i sve tako nastavljao: "Je l' ikad Adem, plemenit i pun blagosti, onome Iblisu (17) naudio? to se to ovjek zmiji i korpiji zamjerio da mu stalno ele nauditi i smrtni udarac zadati? U vuijoj je prirodi da sve trga i razdire, a ljude, pak, ljubomora meusobno razdire. Ne valja zlo pomiljati!", tjeio se sufija. "Pa, zato sebi uope i doputam o svome bratu tako nagaati?" A onda bi svejednako sa sobom govorio kako je razborito i promiljeno crne slutnje imati. Jer, kako e neko ko nikad zla ne sluti ostati nepovrijeen? Tako je sufija na sto muka bio, ba kao i njegov magarac - da Bog d da takva kazna dumane snae! Nakrivljenog sedla i pokidanih ulara, jadno se magare valjalo posred zemlje i kamenja. Iznureno i iscrpljeno od mnoga puta i, uz to, itavu veer bez i trunke sijena, sad je ve bilo na izdisaju, guei se u samrtnom hroptanju. itavu no nije prestajao ponavljati i preklinjati: "Jao, jao, Boe mili! Ma, neu, evo, ni jema, samo mi aku sijena udijeli! Hej, ejhovi, milosti! Izgaram od patnje zbog ovih bezonika okrutnih!" Muka i nevolja to je ono magare snala, ravna je patnjama peradi koja se u bujici poplave utapa. Jadno se magare sve do zore u mukama previjalo i, stenjui od gladi, po podu se valjalo. Pred jutro, kad je svitalo, u talu stie sluga da osedla magarca. Podbovi ga potom dva-tri puta, poput kakvog strunog trgovca magarcima, ne bi li ga podstrekao i nagnao u trk, postupio je s njim kao s najgorim psetom. Od otrine podbadanja, ivotinja pone poskakivati - gdje li mu je samo jezik da opie to ga titi?

10 | P a g e

Kad ga je sufija uzjahao i na put krenuo, magare stade posrtati i sve glavom o zemlju padati, I, svaki put kad bi se po zemlji prostro, ljudi bi ga podizali, sve mislei da je od neeg obolio. Jedan mu je uho grubo savijao, a drugi se u usta navirivao, nee li pronai kakve rane pod jezikom. Onaj mu je, pak, potkovice pregledao, ne bi li kakav zalutali kamen iz njih izvadio, a drugi mu je, opet, u oima trunke i mrije traio. "Hej, ejh", zapitae ga ljudi, "zbog ega ova slabost? Nisi li juer Bogu zahvaljivao to ti je magare snano, ustro i ilo?" A sufija im na to odgovori: "Magarac to se cijelu veer s 'Boe blagi, budi na pomoi!' hranio i Boga veliao, drukije nit' moe, nit' zna hodati! Kako je magarcu jedina hrana uveer bila 'Boe biagi, budi na pomoi!, cijelu se no Bogu molio, a danju se, evo, na zemlju prostire i sve Bogu na seddu pada" Veina ljudi su, ustvari, ljudoderi: u njihovu se slatkorjeivost nemoj mnogo uzdati. O podlim se ljudima, poput onog sluge, brini. Jer, bolje je i sam biti negoli udvaranja besramnika podnositi. Uvodna biljeka i prijevod s perzijskog Azra Abadi Navaey Biljeke: 1. Mahv (arap.): nestajanje, ieznue; prema sufijskoj gnozi, toje izraz koji oznaava prestanak ljudskog bivanja, utrnue ljudskog samopostojanja 2. Nahv (arap.): gramatika, sintaksa 3. Grad na sjeveru Irana 4. Aluzija na hadis (predaju) u kome se navodi da je u zajednici vjernika (jama'at) spas, a u odvajanju - nevolja" 5. Pod varavim osmijesima ovdje se misli na lagodu i ari ovozemaljskih uitaka 6. Preuzeto iz Kur'ana, (sura XXVIII, 88.) 7. U izvorniku se u ovome stihu navodi arapska rije la, u znaenju negacije: ne, nema; nepostojanje. To je ujedno, i prva rije ehadeta - La illahe illalah (Nema boga osim Boga), izjave kojom svi muslimani svjedoe izraziti monoteizam, vjerovanje u jednog Boga. U doslovnom prijevodu, ovaj bi stih, dakle, glasio:"Ko god je proao kroz la, sada se nalazi u illa", to se, onda, tumai da vjeno, istinsko postojanje mogu postii samo oni pojedinci koji su
11 | P a g e

zanijekali sve (la), pa ak i vlastito postojanje, osim Boga, te tako dospjeli do konanog stepena mistine spoznaje Jedinstva Bia - samoponitenja u uzvienom Biu (fana fi'llah) 8. Simol izobilja materijalnog svijeta 9. Simbol Boijeg jedinstva i jednosti bivanja 10. U ovom se stihu aludira na udo koje je poslanik Musa izveo na planini Sinaj, primivi boansku naredbu (Kur'an, XXVII, 12.; XXVIII, 32.): "Uvuci svoju ruku u njedra - izii e bijela bez mahane" 11. Srce je povlateno mjesto mistine spoznaje Jedinstva. Poslanik Musa primjer je savrenog ovjeka (insan-i kamil) - mikrokozmosa, proienog od svih ljudskih mahana i nedostataka, u ijem se srcu, kao u zrcalu, ogledaju boanski atributi. 12. Drugi muslimanski halifa, koji je iza Poslanikove i Ebu Bekrove smrti preuzeo vostvo nad muslimanima 13. "Veer uoi poetka ramazana (9. mjesec prema muslimanskom kalendaru), mjeseca posta i odricanja, naziva se laylatar-ruye, odnosno 'no iekivanja (mladog mjeseca)'. Obino se u poslijepodnevnim satima toga dana nekoliko osoba alje u pustinju, gdjeje izrazito ist zrak, kako bi ugledali prve znakove pojavljivanja mlaaka na nebu: jer, mjesec posta otpoinje slijedeeg dana nakon to se pojavio mladi mjesec" (Lane, The Modern Egyptians, navedeno prema Tales of Mystic Meaning, R.A. Nicholson, str. 27.) 14. U izvorniku se ponavljaju rijei La havl, to je skraeno od La havl va la kuvva illa bi'llahi, (Nema sile niti moi osim Boga Uzvienog), izraz kojim se iskazuje uenje i kojim se zaziva Boga u pomo. 15. Prva sura (pogiavlje) u Kur'anu 16.Sto i prva sura u Kur'anu 17. Ovdje se aludira na trenutak kad je Bog, stvorivi Adema, naredio svim melecima da se poklone prvome ovjeku, Boijem namjesniku na zemlji. Svi su se meleci pokorili toj zapovjedi, osim Iblisa, kojega Bog tada prokune i osudi ga kaznom dehenema.

12 | P a g e

NEKOLIKO PRIA DELALUDDINA RUMIJA IZ MESNEVIJE (II) ("MUALLIM", asopis za odgoj i obrazovanje, God. V, br. 18, juni 2004. god., Izdava: Udruenje ilmijje Islamske zajednice u BiH)

KAKO SU SUFIJE PRODALI MAGARCA (II, 514)

13 | P a g e

Pristigao jedan sufija sa daleka puta u derviki hanikah (1) i odveo svog magarca u talu da ga privee. Sam ga je napojio i sijenom nahranio; nije on bio poput onoga sufije o kojem se ranije govorilo. Oprezno ga je namirio, sve pazei da togod ne previdi. Ali, kad sudbina neto naumi, emu tada koristi oprez? Sufije u hanikahu bijahu siromani i u bijedi ogrezli, a bijeda za sobom povlai nevjerstvo. O, ti bogati koji ivi u izobilju, pazi da se ne izruguje zalutalom nevoljniku! I, ovi se sufije meu sobom slono dogovore da zbog neimatine prodaju magare ovoga pridolice. Pod izgovorom ako je u nudi dozvoljeno i leinu pojesti (2), onda e nuda dobrim djelom uiniti i podlost, sufije prodadoe ono magare, donesoe hrane i zapalie svijee da tekiju osvijetle. Uzbuena vreva ponese hanikah, a dervii se obvesele to de se veeras do sita najesti i plesa nauivati. Dosta je bilo prosjaenja i isposniog ivota! Dosta vie gladovanja i trodnevnoga posta! I mi smo stvorovi i duu imamo, a noas nam se posreilo da gosta primimo! Sufije su loe sjeme posijali i ono to nije dua, pogreno su duom smatrali. Kad je onaj putnik, sav iznuren od daleka puta, uniao u hanikah da se pridrui sufijama, osta zapanjen pred silnim izobiljem. Jedan po jedan, sufije su ga dvorili, sve ga redom sluili i raskono ugostili. A gost, vidjevi kako su ga doekali, pomisli u sebi: Ako se neu veeras proveseliti, ta kad e mi se opet takva prilika ukazati? Kad su se sufije do sita najeli, ustali su na noge i sema (3) zaplesali. Uslijed vrtoglavog plesa, itav su hanikah naas obavili dim i praina. Od enje i zanosa, dua se ushitila, a plesna praina poput mirisa uzvitlala. Katkad su pljeskali i nogama topotali, a gdjekad na seddu zaneseno padali. Teko je nai sufiju osloboenog pohlepe za ovozemaljskim i zato svi oni samo na svoj trbuh misle. Jedino se od svih pouda i bijede oslobodio onaj sufija to se Boanskim Svjetlom napojio. Od hiljade sufija, malo je takvih, dok svi drugi ive na ime pravog, istinskog sufije. Ba kad se sema svome kraju bliila, jedan od sufija to je pjevao, promijeni ritam i otpoe novi napjev. Ode magare, ode magare!, pjevati stade, a ostali mu se slono u pjevanju pridruie. U ovom su raspoloenju zoru doekali, nogama toptali, pljeskali i sa sve veim arom ponavljali: Ode magare! A onaj se sufija sve za njima povodio i isti je napjev razdragano izvodio. U osvit zore stade vrtlog seme i veselje se stia, a sufije se jedni od drugih oprostie i svako na svoju stranu razie. Hanikah se isprazni i sufija osta sam te stade sa sebe otresati pranjavi trag. Iznio je svoje stvari iz prostorije kako bi krenuo na put i osedlao magare. urno je pohitao da sustigne drugove, ali kad ode do tale da magarca dovede, nikoga u njoj ne zatee. I smjesta pomisli u sebi: Mora da ga je sluga odveo na pojilo, jer sino nije dovoljno ugasio ed. Kad je sluga naiao, ovaj ga upita: Pa gdje mi je magare?, a sluga mu odvrati: Kakva su to djetinjasta pitanja, bar tebi to ne prilii!, nato se meu njima zapodjene otra svaa. Ali, ja sam ti sino magarca povjerio i tebe zaduio ne bi li na njega pripazio!, povika sufija, pa
14 | P a g e

nastavi: Ne traim ja tvrdnje, ve tvoje opravdanje; smjesta mi vrati ono to sam ti predao! I Poslanik je rekao:Sve to se uzme, treba i vratiti' A ako i dalje uporno odbija na to pristati, tada nam valja do kadije poi, pa nek ti on presudi! Nemoan sam bio kad su me napali!, zavapi sluga. Sino su sufije na mene nasrnuli i na smrt me isprepadali! Ti si meso meu zvijeri bacio i sad jo trai to je od toga ostalo. Kao kad baci komad kruha medu gladnu svjetinu ili izmuenu maku izgladnjelom psu. Dobro, prekinu ga sufija. Uzmimo da je istina da su ti ga oteli i moju nevolju prouzrokovali. Ali, nisi li trebao doi i mene upozoriti: 'Odvode ti magare, hej jadnie'? Onda bih ja mogao magare otkupiti ili bi oni ve novac meu sobom razdijelili. Bilo je stotinu naina da se ovaj problem razrijei, ali kakva sad korist kad su se uokolo razili! Koga da uhvatim i predam kadiji? Zbog tebe sam i zaglibio u ovoj nevolji! A to ti ne doe do mene, pa mi ne ree: 'Nevolja te zadesila, hej ovjee!'? Tako mi Boga, uzvrati mu sluga. Vie sam puta do tebe navraao ne bih li te o svemu obavijestio. Ali, i ti si s njima zajedno pjevao i, sav zanesen, pun ara, jo glasnije od svih ponavljao: 'Ode magare!' I ja sam se, eto, sve vraao mislei u sebi: 'Mora da zna ta se dogodilo i, poput pravog isposnika, sa svojom se sudbinom pomirio'. A sufija mu odgovori: U pravu si. Tako su zvonko i zaneseno onaj napjev izvodili, da sam i ja uivao s njima pjevajui. Mene je to oponaanje unitilo: neka je prokleto to sam se za njima poveo! Njihov se zanos u meni odrazio i cijelo moje bie uitkom ispunio. Od iskrenih prijatelja treba odraz traiti sve dok iz mora Istine sam ne pone vodu crpiti. Nek te ne zavara prvi odraz uitka - to je tek puko oponaanje; istinski uvid spoznaje nastupa kasnije. Sve dok sam do Istine ne stigne, od prijatelja se nemoj rastajati: jer se ni kap vode ne razdvaja od koljke sve dok u biser ne poloi.(4) Ako eli istog razuma i ula biti, valja ti zastor nagona razderati. Onaj je sufija nagon i pohlepu oponaao i zato mu se um nije prosvijetlio.

KUA IZGRAENA NA PRETPOSTAVKAMA (II, 739) Neki je beskunik urno tragao za jednom kuom. Jedan od njegovih prijatelja odvede ga do neke ruevne zgrade i primjeti: Kad bi ova kua imala krov, ti bi se mogao u nju smjestiti i u mom susjedstvu nastaniti. I tvojoj bi obitelji bilo ugodnije stanovati kad bi u njoj postojala jo jedna prostorija E, da, odvrati mu beskunik. Lijepo je kraj svojih prijatelja biti, ali, dragi moj, ne moe se ivjeti od 'kad bi' i `ako'. MUSA I PASTIR (II, 1.720) Ugledao Musa pastira kako putem hodi i bez prestanka ponavlja: O Boe, Koji izabire koga hoe, pa gdje si, da Ti mogu sluga postati, opanke ivati i kosu Tvoju oeljati, da Ti odjeu operem, od uiju otrijebim i mlijeka Ti donesem, o Velianstveni, da Ti ruice cjelivam,
15 | P a g e

noice istrljam i sobiak Tvoj pred poinak ometem, sve svoje koze Tebi rtvujem, o Boe, to Te uz lelek i jadikovku spominjem! Zauvi ga ta i kako zbori, Musa mu se obrati: Hej, a s kim se ti to tako razgovara? S onime Koji nas je stvorio i Zemlji i nebesima oblik dao, odvrati mu pastir. Ma, uj ti njega, ree Musa. Zaista si zle sree, jer jo nisi ni pravi vjernik postao, a ve si u nevjeri ogrezao. Kakvo je to bogohuljenje i klevetanje? Zapui sebi usta vatom da vie ovako ne lupeta! Smrad tvoga huljenja zasmrdio je cijeli svijet i svileni plat vjere pretvorio u dronjke. Tebi pristaju opanci i arape, ali kako mogu takve stvari Svevinjega biti dostojne? Ako smjesta ne prestane, plamen Boijega gnjeva e nas snai i cijeli narod do pepela spaliti. Ako se vatra srdbe jo nije rasplamsala, pa emu, onda, ovaj crni dim?(5) Zato ti se dua tako pomraila i od Istine odrodila? Ako Gospodara i smatra pravednim sudijom, zato takve prostote zbori? Zaista je prijateljstvo sa budalom nalik neprijateljstvu i Uzvienome ne trebaju takve dove. Kome se ti to obraa? Zar sa amidom ili daidom pria? Pa, zar moe Stvoritelj zemaljske potrebe imati? Mlijeko se daje onima u razvoju, a opanke nazuvaju oni to noge imaju. Njemu pristaju rijei: `Nije rodio, niti je roen' (6); svemu to se raa, On Je Stvoritelj. Hej, Musa, usta si mi zaepio i duu moju vatrom pokajanja raspalio, obrati mu se pastir kad ga je sasluao. I, razderavi od oaja svoje haljinke, bolno uzdahnu i izgubi se u ravnici. KAKO JE BOG UKORIO MUSAA RADI PASTIRA Stigne Musau od Boga objava: Mog si podanika od Mene odvojio. Jesi li Poslanik zato postao da ljude sa Mnom spaja i povezuje ili, pak, da ih od Mene udaljuje? Koliko god je u tvojoj moi, ne uplii se u razdvajanja, jer `meni je rastava od svih stvari ponajmanje mila'.(7) Ja sam svakoga posebnom prirodom obdario i svakome osobit nain izraavanja dodijelio. Za njega su te rijei hvalospjev, dok su tebi kleveta: to je njemu slatki med, tebi je poput otrova. Ja sam lien vrlina i mahana; osloboen starake tromosti i mladenakih uzleta. Ako sam i togod naredio ljudima, nije to bilo iz koristoljublja, ve iz plemenitih pobuda. Indijcima je ponajbolje hindsko narjeje, a narodu Sinda - sindsko narjeje. Njihove dove nee Mene proistiti, ve e oni sami u istoi zablistati i biserje prosipati. Ne gledam ja na jezik i na govor, ve posmatram duu i ljudsku nutrinu. Ja posmatram srce ako je ponizno, pa makar i govor ne odavao skromnost. Zato to je srce skriveni bitak, a kazivanje i govor - tek izvanjski vid; stoga je vanjtina poput uljeza - ona je u sri svih pakosti i zala. Dosta je vie tih rijei, pojmova i metafora! elim izgorjeti i stopiti se sa arom plamena. Potpali vatru ljubavi u svojoj dui i pusti neka izgore sve fraze i misli. Hej, Musa, jedno su oni ljudi ueni i uglaeni, a drugo su oni ije due izgaraju. Zaljubljeni svakog trena u ljubavnom plamenu izgaraju: oni ne podlijeu pravilima - kao to se od sela opustoenog ne ubire porez ni desetina.

16 | P a g e

Vjera ljubavi je iznad svih drugih: onima koji su zaljubljeni, Bog je jedina vjera. PRIA O MIU I DEVI (II, 3.436) Jednoga dana zgrabi mi devine uzde i nadmeno je stade za sobom voditi. Vidjevi kako je deva hitro za njim krenula, miija se pamet u svoju vanost umislila. Bljesak te misli oinu devu i ona u sebi pomisli: Samo naprijed, uivaj! Poslije u ti ve ja pokazati! Hodali su tako sve dok ne stigoe do obale velike rijeke, koju bi s mukom svladale i snanije zvjerke. Mi se zaustavi i stade kao ukopan, a deva se podsmjeljivo na njeg obrecnu: Hej, prijatelju, zato smo stali? emu uenje? Zakorai smjelo u ovu rijeku! Ti si moj vodi i jedini predvodnik, ne zastajkuj nasred puta, pa nemoj sad posustati! Ma, ova je rijeka iroka i duboka, a ja ti se, prijatelju, silno bojim utapanja, odgovori mi preplaeno. Pusti da vidim dokle voda see, ree mu deva i ustro zagazi u vodu. Do koljena je voda, mie slijepi!, povika deva. to si se tako zbunio i dao smesti? A mi e na to posramljeno: to je tebi mrav, meni je zmaj, jer se moje koljeno od tvoga razlikuje. Ako je tebi, mudra devo, voda do koljena, meni tada mjeri sto lakata iznad tjemena, Sljedei put nemoj biti ovako drzak, nastavi deva, da ti plamena vatra duu i tijelo ne bi sagorjela. Ti se sa sebi ravnima prepiri i spori; nema se ta jedan mi devi nametati! Kajem se, posrami se mi. Tako ti Boga, prevedi me preko ove strane vode. A deva se saali, pa mu rekne: Uzjai na mene i na grbu mi sjedni. Bez straha mi povjeri ovaj dio puta. Mogla bih prenijeti na hiljade takvih. Kad ve nisi poslanik, tragom poslanika kreni, da se iz bunara sebinosti vine do duhovnosti. Podanik budi, jer vladar nisi; ne upravljaj sam brodom, jer kapetan nisi. Kad ve nisi umjean, kloni se trgovanja; podatan budi da se u tijesto pretvori. Ni rijei vie, utihni! Budui da ne moe biti Boija rije, budi uho za nju. Ako i progovori, svoje rijei u pitanja pretoi i s Boijim ljudima ponizno zbori. Tvoja mrnja i oholost iz pohote izvire, a navika jo vie uvruje pohotu. Zato to se zla ud u dui ukotvila, mrava pohote u zmiju je preobrazila. Na samom poetku zmiju pohote uniti: u protivnom, u zmaja e se pretvoriti. SVAA IZMEU ETVERICE PROSJAKA KOJI SU HTJELI KUPITI GROE (II, 3.681) Darovao neki ovjek jedan dirhem etverici prosjaka. Jedan meu njima, koji je perzijski govorio, predloi: Ovim u novcem kupiti groda. Drugi, koji je bio Arapin, ljutito na njega povika: Ne, ja hou `inab (8), a ne grode, pokvarenjae jedan! Trei meu njima, koji je bio Turin, tada prozbori: Novac je moj, a ja neu `inab, ve samo uzum (9) elim! A onda se oglasi i etvrti prosjak, Grk porijeklom, pa im ree: Proite se, prijatelji, pustih pria: ja elim istafil (10). I sva etverica svau zapodjenue, jer tajnu ovih imena ne znadoe.
17 | P a g e

Pesnicama se udarali, nasrtali od neznanja; u neukosti ogrezli, lieni svakog znanja. Da se onaj mudrac koji tajnu pozna i govori stotine jezika ovdje sluajno obreo, sigurno bi ih sada izmirio i ovako im rekao: Ovim u jednim dirhemom sve vae elje ispuniti redom. Ako mi srca neiskvarena povjerite, ovaj e vam novi podariti sve elje. Jedan e dirhem postati etiri i etvericu dumana ujediniti. Vae vas rijei u svai razdvajaju, a moj vas govor miri u sjedinjenju. Stoga, bolje je da utihnete, i ni rijei vie! Ja u va jezik postati i kroz moja ete usta progovoriti. Jer, premda vae rijei pomirljivo zvue, opet su razlog nesloge i svae. ZAZIVANJE BOGA JE BOIJI ODGOVOR (III, 189) Neki ovjek je jedne noi Boga dozivao sve dok mu usne ne postadoe slatke od spominjanja Njegova. Hej, ti brbljave jedan!, ree mu ejtaN. (11) Gdje li je odgovor na sve tvoje povike: 'Tu sam'? Nijedan ti odgovor s prijestolja ne stie. Dokle e Bogu tako ustrajno slati pozive? Slomljena srca, ovjek se oprui i legne da spava, a u snu ugleda Hidra (12) posred bujnog zelenila. to si posustao od molitve Bogu?, zapita ga Hidr. to si se pokajao radi pobonih zazivanja? Zato to do mene ne dopire odgovor: 'Tu sam', uzvrati mu ovjek. Zato sam se pobojao da sam odbijen sa Vrata milosti. Tvoj uzvik: 'O Boe!, to je Moj odaziv: 'Tu sam!', prenese mu Hidr Boije rijei, a tvoje molbe, patnje i gorljivost, Moj su glasnik tebi. Sva tvoja stremljenja i napori da Me dosegne, bijahu Moje ari da te Sebi namamim. Tvoj strah i ljubav su oma Mojoj milosti: na svaki tvoj povik: 'Moj Gospodaru!', Ja uzvraam mnogo puta: 'Tu sam, evo Me!'

SLON U MRAKU (III, 1.259) Doveli Hindusi slona u mranu prostoriju da ga pokau ljudima. Mnotvo se svijeta sjatilo da vidi golemog stvora i nagrnulo u tamnu sobu. Kako ga oima ne mogoe vidjeti, stadoe ga u mraku dlanovima opipavati. Jedan poloi ruku na slonovu surlu, pa ree: Ovaj stvor nalikuje vodovodnoj cijevi. Drugi ga rukom za uho dodirnu i stvor mu se uini nalik lepezi. Trei, dotakavi slona za nogu, ree: Meni se slon poput stuba ini. A onaj to je ruku na slonova lea poloio, izjavi: Nema sumnje, ovaj slon slii prijestolju. Tako ga je svako sebi poimao prema onome to je dodirnuo ili od drugih uo. Po onome to su vidjeli, tvrdnje su im se razlikovale: jedan ga je zvao dal (13), a drugi ga nazivao elif (14). Da je svaki od njih svijeu u ruci drao, nestalo bi razlika u njihovim tvrdnjama.
18 | P a g e

Bit osjetila poput dlana je ograniena i cjelina slona je nedostupna dlanu. Bit mora je jedno, a morska pjena drugo; pusti sad pjenu i u more se zagledaj (15). Mjehurii pjene koji danonono kuljaju iz mora, svoj postanak duguju moru; ba je udno to, umjesto mora, uvijek vidi samo pjenu! Mi smo poput barki koje se morem sudaraju; oi su nam pomuene u bistroj vodi. O ti koji si zaspao u barci tijela: vodu si vidio, zagledaj se u Vodu nad vodama. Voda ima Vodu koja je pokree; duh ima Duha koji ga zaziva. ZLATAR KOJI JE GLEDAO UNAPRIJED (III, 1.624) Doao neki ovjek kod zlatara, pa ga zamolio:Daj mi vagu da izvagam neto zlata. Odlazi, ree mu zlatar, nemam ti ja sito. Ma, daj mi vagu, opet de ovjek, ne zbijaj alu sa mnom! Ali, u mom duanu nema metle, zlatar e na to. Sad je zaista dosta!, povika ovjek. Ostavi se tih poalica. Daj mi vagu koju sam te traio! Nemoj se praviti gluhim i nasumice svata blebetati. uo sam to si rekao, odgovori mu zlatar. Nisam gluh i nemoj sluajno i pomisliti da kazujem besmislice. Razumio sam ta trai. Samo, ti si jedan drhtavi stari kojemu se ruke tresu i noge klecaju. A osim toga, ovo tvoje zlato sadri sitnoga trunja i stugotina koje e se rasuti po zemlji iz tvojih drhtavih ruku. E, onda e mi rei: 'Majstore, donesi mi metlu da izmetem zlato iz ove praine. Pa kad omete prainu i sakupi zlato na jedno mjesto, onda e mi rei da ti treba sito da ga prosije od trunja. Ja sam ve na poetku naslutio kakav je kraj. Odlazi, idi drugdje i nek ti je sretno! Na poetku pothvata sagledaj mu kraj da se ne bi pokajao na Sudnjem danu. PRIA O LOPOVU KOJI JE REKAO DA JE BUBNJAR (III, 2.799) Posluaj ovu zgodu o tome kako je jedne noi neki nametljivi lopov pravio otvor u podnoju zida. Neki se ovjek to je patio od nesanice, zauvi lagahno kuckanje po zidu i udaranje, popne na krov, nage glavu, pa zapita lopova: Hej, ta to radi? Nadam se, samo, da je sve u redu. Pa, ta tu radi u pola noi? Ko si ti? Ja sam bubnjar, asni gospodine!, odgovori mu lopov A ta to radi? Udaram u bubanj, lopov e na to. A gdje je, onda svirka, bubnjeva, maistore?, zapita ponovo onaj ovjek. Svirku e sutra zauti, ree lopov, kao krikove i vrisku: `Jao:' i `Teko meni!'
19 | P a g e

TRGOVAC MIROIJAMA I OVJEK KOJI JEDE GLINU (16) (IV, 625) Neki ovjek obuzet navadom da jede glinu poao do trgovca zainima da kupi glavu eera. A kod toga apotekara, umjenog i spretnog, teg na vagi je, umjesto kameni, bio glineni. Ako si naumio kupiti eera, ree mu trgovac, znaj da je teg na mojoj vagi kameni, a ne glineni. Meni sad treba eer, uzvrati mu ovjek, pa nek ti je teg od ega ti volja! Ali, smjesta u sebi pomisli: ta je kamen onome ko glinu jede?! Meni je glina bolja i od zlata! Ako nema kamena i teg ti je glineni, nastavi glinojed. Tim bolje po mene, jer ja udim za glinom. I, apotekar, da izvaga eer, umjesto kamena spusti komad gline na tas vage, a potom rukom stade lomiti isto toliko eera, da se u jednakoj mjeri nae i na drugom tasu. Kako nije imao alatku za lomljenje, podosta se zadrao i muteriju ostavio da eka. Dok je on, tako, bio zauzet eerom, onaj se glinojed poudno i kradom poastio glinom, sve u silnom strahu da apotekar nenadano na njeg ne svrati pogled i njegovo potenje stavi na kunju. Apotekar ga vidje, ali se naini da je zauzet, pomislivi u sebi: De, uzmi jo malo, hej bljedoliki! Bude li krao i glinu mi uzimao, samo nastavi, jer od svoga dijela zapravo jede i sebi naao ini. Ti sve od mene strahuje i mene se boji, ali je tvoj strah posljedica niskosti; ja samo strahujem da se premalo ne zasiti. Ako sam i zauzet kako ti se ini, opet ja nisam takva budala da ti dadnem odnijeti odve svoga eera. Tek kad primi eer nakon vaganja, shvatit e ko je bio neznalica i budala. Prijevod s perzijskog: Azra Abadi-Navaey ------------------------------------Biljeke: 1. Dervika tekija s internatom 2. Odnosi se na zabranu jedenja mesa umrlih ivotinja koja je muslimanima Ku'ranom propisana (sura II.,173.) 3. Vrtei ples koji dervie dovodi do mistike ekstaze 4. Nekad se mislilo da biser nastaje iz kapljice vode u zatvorenoj koljci 5. Misli se na pastirove rijei upuene Bogu 6. Kur'an, CXII. 7. Odnosi se na hadis u kome se navodi Boiji stav u vezi s rastavljanjem i razdvajanjem 8. 'inab, groe, na arapskom 9. Uzum, groe, na turskom 10. Istafil, grode, na grkom 11. Vrag, sotona
20 | P a g e

12. Hidr, tajanstvena osoba koja se bez imenovanja spominje i u Kur'anu. Prema nekim predajama, nakon to se napio sa izvora Vode ivota (ab-i hajat), stekaoje besmrtnost i postao vjean. U prijevodu s arapskog, njegovo ime znai Zeleni. Jer, prema predaji, kamo god da kroi, zemlja se od njegovih koraka zazeleni.Opet prema nekim predajama, kao jedan od Boijih odabranika koji su u vjenoj milosti i nikad ne umiru, upuen je u Njegove skrivene tajne. Sufije vjeruju da ih Hidr presree u njihovim lutanjima, da im se javija za vrijeme mistinih vizija i upuuje u tajne ezoterijskog nauka 13. Dal, slovo arapske abecede, svinuto je, ima oblik ugla 14. Elif, prvo slovo arapske abecede, ima oblik uspravne crte 15. U sufijskim tekstovima se Boija bit esto poredi sa morem ili okeanom 16. Praksa geofagije (jedenja zemlje i gline) nekoliko se puta spominje u"Mesneviji': Prema starijim izvorima, ta je pojava nekad bila rairena naroito meu enama Srednje Azije. U ovoj je prii glina simbol zemaljskih uitaka, pa prema tome onaj koji jede glinu simbolizira osobu u stalnoj potrazi za ovozemaljskim, tjelesnim uicima. eer je, naprotiv, kao dragocjena namirnica, obojen snanom simbolikom duhovnosti i esto se koristi kao metafora duhovnih uitaka. Trgovac zainima ('attar), tanije, posebna vrsta apotekara i travara koji spravlja i prodaje lijekove i zaine biljnog porijekla, tako postaje alegorija mistika upuenog u boanske tajne ili ak samog Stvoritelja, Koji ljudima otkriva naslade konane spoznaje.

21 | P a g e