Professional Documents
Culture Documents
Europska direktiva o
strateškoj procjeni utjecaja
na okoliš (SPUO) i hrvatska
iskustva
La direttiva europea sulla valutazione ambien-
3.2.
tale strategica (VAS) e le esperienze croate
Seminar na otoku Iloviku omogućio je primjenu određenih modela ocjenjivanja okoliša s Ključne riječi:
namjerom osmišljavanja izrade projekata održivog razvoja. Zemljopisne, društvene i ekonomske
osobitosti otoka predstavljaju značajan razvojni uzorak za buduću primjenu na malim hrvatskim strateška procjena
utjecaja na okoliš, područja
otocima. Teorijski i metodološki koncept za ocjenjivanje razvojne politike dobiva u Europskoj
od značaja za EU,
direktivi 2001/42/CE iz 2001. godine jedan značajan normativni okvir o kojem je potrebno dati Europska direktiva, razine
jednu kratku analizu. ocjenjivanja, indikatori
Donošenjem Europske direktive 2001/42/CE iz 2001. godine zatvara se jedna duža normativna
faza u kojoj su se Europska unija te države članice založile u primjeni procedura, metodologije
i tehnike ocjenjivanje projekata, programa i planova s aspekta okoliša. Naime, nakon Direktive
85/337/CEE o procjeni utjecaja na okoliš iz 1985. godine, slijedila je 1992. godine Direktiva
92/43/CEE o procjeni utjecaja na okoliš, čiji je osnovni cilj zaštita biološke raznolikosti na
područjima od značaja za EU.
Istovremena prisutnost triju ocjenjivačkih procedura – Procjena utjecaja na okoliš (1985.), Procjena
utjecaja na okoliš (1992.), te SPUO (2001.) prema datumu donošenja – djeluje prilično zbunjujuće
s proceduralnog i metodološkog aspekta. Moguća su dva pristupa u primjeni triju gore navedenih
ocjenjivačkih procedura. Prvim se pristupom tri ocjenjivačke procedure smatraju samostalnim i
odvojenim aktima, čime se stvaraju prilične birokratske komplikacije predimenzioniranjem obrade
ocjenjivanja. Glavni je cilj drugog pristupa metodološka i proceduralna integracija, slijedeći
principe analize i ocjenjivanja stanja okoliša koji iziskuju integrativni pristup ocjenjivačkih
modela.
Primjenom procedura i metodologija koje će biti u stanju integrirati više ocjenjivačkih razina
postigla bi se najmanje dva bitna cilja: administrativno pojednostavljenje i snažna integracija
ocjenjivačkih pristupa, čime bi se postigla visoka sposobnost interpretiranja složene dinamike
okoliša.
U Direktivi 2001/42/CE Europskog parlamenta i Vijeća od 27. lipnja 2001. godine o procjeni
utjecaja određenih planova i programa na životnu sredinu, tvrdi se da “(1) […] politika Europske
unije na području okoliša pridonosi, između ostaloga, ostvarivanju ciljeva održavanja, zaštite
i poboljšanja kvalitete okoliša, zaštiti ljudskog zdravlja te razboritom i racionalnom korištenju
prirodnih resursa, i mora biti temeljena na načelu opreza. Na temelju Članka 6 ovog akta, sve
potrebe vezane uz zaštitu okoliša moraju biti ugrađene u postavljanje politike i radnje Europske
1
Direktiva 2001/42/CE unije, pogotovo gledajući na perspektivu promicanja održivog razvoja1.”
od 27. lipnja 2001. objavljena
u službenom listu EU Zatim, da “(2) Peti program Europske unije o politici i radnjama u korist okoliša i održivog
br. L 197 od 21. srpnja 2001.
razvoja ‘Za trajni i održivi razvoj’ […] potvrđuje važnost ocjenjivanja mogućeg utjecaja planova
i programa na okoliš.”
Direktiva time priznaje potrebu ocjenjivanja mogućeg utjecaja planova i programa na okoliš
kako bi bili uzeti u obzir pri izradi istih. Naime, “(17) Izvješće o stanju okoliša te mišljenja
zainteresiranih dužnosnika i javnog mnijenja, kao i rezultati međugraničnih savjetovanja, morali
bi biti uzeti u obzir već kod pripreme određenog plana ili programa prije njegovog prihvaćanja ili
prije pokretanja zakonodavne procedure.”
Stavlja se naglasak na jedan drugi problem koji se nerijetko pojavljuje kod zaštite okoliša, odnosno
radionica seminario
na prostornu dimenziju utjecaja određenog programa na okoliš, koji je gotovo nemoguće svesti na
neke administrativne granice. Radi se, naime, o problematici čiji utjecaj, zbog specifične strukture
prostornog sustava, mora biti proučavan na prikladan način radi korektnog ocjenjivanja stanja i
upravljanja prostorom.
Zatim, “(7) […] sustavi za ocjenjivanje utjecaja na okoliš raznih planova i programa primijenjenih
unutar Zajednice, trebali bi potaknuti međudržavne konzultacije ukoliko postoje naznake da bi
primjena određenog plana ili programa u pripremi u jednoj od država članica mogla utjecati na
30 stanje okoliša neke druge države članice.”
Analiza razvojnih potencijala otoka Il Piano paesaggistico dell’isola
Nadalje, “(8) Stoga je potrebno intervenirati na razini Zajednice kako bi se postavili minimalni
okviri za ocjenjivanje stanja okoliša kao temelj za postavljanje općih principa sustava za
ocjenjivanje utjecaja na okoliš, prepuštajući pri tome državama članicama odabir proceduralnih
detalja i uvažavajući princip supsidijarnosti.”
Postoji u Direktivi još jedna činjenica koja potvrđuje potrebu za takvim ocjenjivanjem planova
i programa koji bi garantirali uspješnije upravljanje prostorom i korištenje resursa. Stavlja se
poseban naglasak na važnost uspostave tijesne suradnje s gospodarskim subjektima, odnosno s
proizvodnim svijetom, i mogućnost primjene operativnih principa koji će omogućiti suradnju s
onim čimbenicima razvoja koji su neposredno involvirani u problematiku okoliša2. 2
Po tom pitanju donesene
su druge direktive koje se
temelje na tom principu, kao
Osobine modela strateške procjene utjecaja na okoliš (SPUO)
npr. Pravilnik o spontanom
sudjelovanju u sustavima
Obrada ocjenjivačkih modela ekološke održivosti procesa prenamjene prostora neophodna je upravljanja prostorom
stoga što u postojećoj literaturi nedostaju već konsolidirani ocjenjivački modeli za planove, bez (br. 761/2001 od 19. ožujka
kojih bi, doduše, bilo nemoguće aplicirati postojeća teoretska saznanja. 2001. na “Dobrovoljno
pristupanje organizacija
sustavu EU eko-upravljanja
Takvi bi modeli u biti trebali vratiti u znanstvene okvire stanje prostornog sustava i upravljanje i audit (EMAS)”, objavljen
resursima koji su potrebni za razvoj, trebali bi omogućiti mjerenje razine korištenja resursa te u Službenom listu Republike
ustanoviti granice sustava kod pružanja i regeneriranja resursa. Italije L. 114 od 24. travnja
2001.).
Ovi bi modeli trebali, između ostaloga, simulirati buduće alternativne scenarije pri odabiru
efikasnijih procesa planiranja s ekološkog, gospodarskog i društvenog aspekta, koji bi bili
usmjereni prema održivosti razvoja i procjenjivani na temelju prethodnih prenamjena prostora.
U biti održivost, bez obzira na široku paletu teorijskih definicija kojima je opisivana, nije još
doživjela opis s aspekta praktične primjene, pa se stoga nameće potreba za ponovnom obradom
pojma.
Modeli tumačenja prostornih sustava moraju svakako biti interdisciplinarni, tj. takvi da budu
u stanju povratiti sve međusobne odnose i utjecaje koji upravljaju kako ekološkim, tako i
gospodarskim i društvenim procesima.
U evoluciji prostornih studija postao je neophodan jedan sveobuhvatni pristup prostoru, u smislu
da instrumenti planiranja utječu, posredno ili neposredno, na promjene kod biotičkih, abiotičkih
i ljudskih čimbenika.
U trenutku kada se želi shvatiti složenost odnosa u prostornom organizmu, pojavljuje se osnovni
problem, odnosno složenost analize i procjene istih u cjelini. Ovakvu bismo situaciju mogli riješiti
raščlanjivanjem prostorne složenosti u više čimbenika koji bi bili promatrani kroz jednostavne i
pouzdane pokazatelje i koji bi, umjetnim putem, povratili prostorni organizam.
primjenjuju gore navedena načela, čime se omogućila izrada urbanističkih projekata u skladu s
filozofijom održivog razvoja.
Kao što smo već rekli, jedna od tehnika koja omogućuje shvaćanje složenosti je svakako ona koja
nam omogućuje njeno rastavljanje pronalaženjem manjeg broja osnovnih elemenata koji nam
moraju pružiti strateške informacije potrebne za shematiziranje cijelog procesa.
Kako bismo efikasno pristupili pojednostavljivanju prostorne složenosti (ne izlažući se pritom
riziku redukcionističkog pristupa), sintetizirani pokazatelji moraju posjedovati čitav niz osnovnih
rekvizita, odnosno moraju biti:
Pokazatelji moraju biti tumačeni i postavljeni hijerarhijski na temelju izravne korelacije s općim
zdravljem.
Naime, opće je mišljenje da se tumačenje prostora odvija kroz interdisciplinarno čitanje koje će
biti u mogućnosti usporediti tri velika čimbenika ekosfere, odnosno biotičke, abiotičke i ljudske.
Jasno je pri tome da se ljudska komponenta (i svi zdravstveni aspekti) predstavlja na razini
osjetljivosti (funkcija unutarnje krhkosti i potencijalne ranjivosti, odnosno mogućnost da čovjek
postane ekološki cilj), svakako većoj nego kod ostalih prostornih čimbenika.
Ne smijemo smetnuti s uma da propale biotičke ili abiotičke resurse možemo, u određenim
okvirima, zamijeniti nekim drugim resursima, dok je narušeni ljudski resurs (bolest ili smrt)
nezamjenjiv zbog svoje jedinstvenosti.
Stoga možemo tvrditi da ljudska komponenta predstavlja element koji se nalazi na prvoj
hijerarhijskoj razini svih prostornih čimbenika, s neizmjerno većom specifičnom težinom.
radionica seminario
Parole chiave: Il seminario nell’isola di Ilovik ha consentito l’applicazione di modelli valutativi ambientali
al fine di predisporre interventi progettuali per uno sviluppo sostenibile. La particolare realtà
Valutazione Ambientale geografica, sociale ed economica dell’isola si presenta come un campione molto significativo per
Strategica, Siti di Importanza
Comunitaria, direttiva
definire scenari di sviluppo (politiche) da adottare nelle piccole isole croate.
europea, livelli valutativi,
indicatori Il riferimento teorico e metodologico per valutare le politiche di sviluppo, trova nella Direttiva
europea 2001/42/CE, del 2001) un significativo quadro normativo, del quale è importante
effettuare una breve disamina.
Con l’emanazione della Direttiva europea 2001/42/CE, del 2001, identificata impropriamente in
Italia come direttiva VAS (Valutazione Ambientale Strategica), si chiude una lunga fase normativa
che ha visto l’Unione europea e gli Stati membri impegnati nella applicazione di procedure,
32 metodologie e tecniche per valutare dal punto di vista ambientale progetti, programmi e piani.
Analiza razvojnih potencijala otoka Il Piano paesaggistico dell’isola
Infatti, alla direttiva 85/337/CEE sulla Valutazione di Impatto Ambientale (VIA), del 1985, è
seguita, nel 1992, la direttiva 92/43/CEE sulla Valutazione di Incidenza Ambientale (VIncA),
finalizzata alla tutela della biodiversità sui Siti di Importanza Comunitaria (SIC).
Due possono essere gli approcci nell’applicazione delle tre sopra indicate procedure valutative.
Il primo approccio intende considerare i tre corpi valutativi come atti autonomi e separati, con
una consistente complicazione burocratica, ingigantendo le elaborazioni valutative. Il secondo
approccio, invece, intende ricercare un’integrazione metodologica e procedurale tra gli stessi,
in coerenza con i principi di analisi e valutazione ambientale, che richiedono momenti di
integrazione tra apparati valutativi. Se, quindi, si andrà verso procedure e metodologie capaci
di integrare diversi livelli valutativi, si potrebbero ottenere almeno due obiettivi importanti, quali
una semplificazione amministrativa e una forte integrazione delle valutazioni, con conseguente
elevata capacità di interpretazione delle complesse dinamiche ambientali.
La Direttiva 2001/42/CE del Parlamento Europeo e del Consiglio del 27 giugno 2001,
concernente la valutazione degli effetti di determinati piani e programmi sull’ambiente afferma in
proposito che “(1) […]la politica della Comunità in materia ambientale contribuisce, tra l’altro,
a perseguire gli obiettivi della salvaguardia, tutela e miglioramento della qualità dell’ambiente,
della protezione della salute umana e dell’utilizzazione accorta e razionale delle risorse naturali
e che essa deve essere fondata sul principio della precauzione.
L’articolo 6 del trattato stabilisce che le esigenze connesse con la tutela dell’ambiente devono 1
Direttiva 2001/42/CE
essere integrate nella definizione delle politiche e delle azioni comunitarie, in particolare nella del 27 giugno 2001,
prospettiva di promuovere lo sviluppo sostenibile” 1. Pubblicata nella G.U.C.E.
n° L 197 del 21 luglio 2001.
E ancora, che “(2) Il quinto programma comunitario di politica e azione a favore dell’ambiente
e dello sviluppo sostenibile ‘Per uno sviluppo durevole e sostenibile’ […] ribadisce l’importanza
di valutare i probabili effetti di piani e programmi sull’ambiente”
La Direttiva riconosce, quindi, la necessità di valutare gli effetti di piani e programmi per poterne
tenere conto nella redazione degli stessi. Infatti “(17) Il rapporto ambientale e i pareri espressi
dalle autorità interessate e dal pubblico, nonché i risultati delle consultazioni transfrontaliere
dovrebbero essere presi in considerazione durante la preparazione del piano o del programma e
prima della sua adozione o prima di avviare l’iter legislativo”
Viene posto l’accento anche su un altro problema spesso emergente nella tutela ambientale,
ovvero la dimensione spaziale degli effetti ambientali di un programma, non identificabili nella
maggior parte dei casi con i confini amministrativi. Si tratta, cioè, di problematiche i cui effetti,
per la specifica struttura del sistema ambientale, devono essere studiati rispetto un opportuno
ambito per una loro corretta valutazione e gestione.
“(6) I diversi sistemi di valutazione ambientale operanti nei diversi Stati membri dovrebbero
prevedere una serie di norme procedurali comuni necessarie a contribuire ad un elevato livello
di protezione dell’ambiente”
Inoltre, “(7) […] i sistemi di valutazione ambientale di piani e programmi applicati nella
Comunità dovrebbero garantire adeguate consultazioni transfrontaliere quando l’attuazione di
un piano o programma in preparazione in uno Stato membro potrebbe avere effetti significativi
sull’ambiente di un altro Stato membro.”
Ancora “(8) Occorre pertanto intervenire a livello comunitario in modo da fissare un quadro
minimo per la valutazione ambientale che sancisca i principi generali del sistema di valutazione
ambientale e lascia agli stati membri il compito di definire i dettagli procedurali tenendo conto
del principio di sussidiarietà.”
Essi devono, inoltre, simulare per il futuro scenari quantitativi alternativi, per la scelta dei
processi pianificatori più efficienti dal punto di vista ambientale, economico e sociale, indirizzati,
cioè, verso la sostenibilità dello sviluppo, valutandoli alla luce delle trasformazioni territoriali
passate. Di fatto la sostenibilità, nonostante l’ampia gamma di definizioni teoriche con cui è stata
descritta, non è ancora stata definita dal punto vista pratico, da cui la necessità di ridefinirne il
concetto stesso.
radionica seminario
Non potendo esistere, infatti, un esempio concreto di “sistema sostenibile” tout-court, si è partiti
dal presupposto che la sostenibilità sia un processo evolutivo che può essere negativo o positivo,
a seconda che migliori o peggiori gli indicatori ambientali, economici e sociali, il quale deve
trovare opportune modalità di contabilizzazione.
34 L’applicazione di questo approccio organico è reso possibile dalle tecniche più avanzate di
Analiza razvojnih potencijala otoka Il Piano paesaggistico dell’isola
pianificazione urbanistica, in quanto attraverso esse si possono attivare tutte le leve per rendere
coordinati “disegni urbanistici” con “disegni ecologici”.
Il problema principale che si presenta nel momento in cui si vuole comprendere la complessità
delle relazioni di un organismo territoriale, è quello legato alla difficoltà di analizzare e valutare
la stessa nel suo insieme. Questa situazione può, però, essere superata destrutturando la
complessità ambientale in diverse componenti, lette attraverso indicatori semplici ed affidabili,
capaci di restituire sinteticamente l’organismo ambientale.
Nel caso studio di Ilovik si sono adottate metodologie e tecniche di valutazione ambientale che
applicano questi principi, e che hanno consentito di elaborare progetti urbanistici coerenti con la
filosofia dello sviluppo sostenibile.
Come già detto, una tecnica che consente di comprendere la complessità è quella che permette di
scomporla attraverso l’individuazione di un numero ridotto di elementi fondamentali, che devono
fornire informazioni strategiche in grado di schematizzare tutto il processo.
Per essere efficaci nel processo di semplificazione della complessità ambientale (evitando
al contempo il rischio di riduzionismo), gli indicatori sintetici devono possedere una serie di
requisiti fondamentali, ovvero essere:
Gli indicatori, inoltre, devono essere interpretati e gerarchizzati sulla base della loro correlazione
diretta con la salute pubblica.
È visione comune, infatti, che l’interpretazione dell’ambiente debba avvenire attraverso una
lettura interdisciplinare che sappia confrontare le tre grandi componenti dell’ecosfera, ovvero
quelle biotiche, abiotiche e umane. È, tuttavia, altrettanto evidente che la componente umana (e i
suoi aspetti sanitari) si rappresenta su un livello di sensibilità (funzione della fragilità intrinseca e
della vulnerabilità potenziale, ovvero la probabilità di divenire bersaglio ambientale) decisamente
superiore ad ogni altra componente ambientale.
Va ricordato, infatti, che una risorsa biotica o abiotica, degradata per effetto di un danno
ambientale, può essere, entro certi limiti, anche sostituita con un’altra risorsa mentre la risorsa
umana, una volta deteriorata (malattia o morte) risulta essere insostituibile per la sua unicità.
Si può, quindi, affermare che la componente umana sia l’elemento che sta al primo livello della
gerarchia di tutte le componenti ambientali, con un peso ponderale nettamente superiore.
35