Professional Documents
Culture Documents
(barok, 17. st., Dubrovnik, religiozna poema, protureformacija ili katolička obnova)
U doba baroka dolazi do pojave novoga žanra, religiozne poeme, a to je u svezi i s novim
svjetonazorom. Hrvatsku je književnost baroka u 17. stoljeću, osobito onu dubrovačko-
dalmatinskoga kruga, obilježila velika promjena: povratak religioznim (katoličkim) temama i
velik zaokret u formi i tematici. Geslo „Memento mori“ označava prolaznost
ovozemaljskoga života kojemu je suprotstavljena briga za vječni život.
Poema je hibridna (miješana) lirsko-epska vrsta što znači da u sebi sadrži lirsku osjećajnost ,
slikovitost i pjesničku subjektivnost, a istovremeno i epsku širinu, objektivnost, fabulu (likove
i događaje).
Religiozna poema (ponekad nazvana i „duhovnim plačem“) bila je nova i uskoro tipična
vrsta u doba katoličke obnove u dubrovačkoj književnosti poslije 1600. godine.
Gundulićeve „Suze“ prvo su takvo djelo, a slijede i ostale takve poeme: (dubrovačke)
„Mandalijena pokornica“ Ivana Bunića Vučića i „Uzdasi Mandalijene pokornice“ Ignjata
Đurđevića te nešto kasnija (slavonska) poema „Sveta Rožalija“ Antuna Kanižlića. Čak se
pojavila i parodija toga žanra, „Suze Marunkove“ onog istog Đurđevića čiji lik, mljetski pastir
Marunko, „plače“ za pastiricom Pavicom iz vrlo ovozemaljskih pobuda.
U poemi se pojavljuje samo nekoliko likova, bez osobnih imena: sin, otac, bludnica.
Djelo ima epska, lirska i dramska obilježja: epsku fabulu (likove i događaje), naraciju
(pripovijedanje), deskripciju (opise), lirsku osjećajnost, slikovitost i subjektivnost te dramske
dijaloge i monologe, psihološku dramsku napetost pa i katarzu na kraju.
Kao književna vrsta, „Suze“ su religiozna, kršćanska i moralizatorska poema. Postoji i
domoljubno obilježje: „razmetni“ su oni sinovi koji svojim ponašanjem slabe Dubrovačku
Republiku.
1
puno ljubavi. Njegov neporočni brat pomalo je zavidan, ali mu otac objašnjava da je taj oprost
nešto najljepše što mu se dogodilo u životu.
Struktura je poeme trodijelna (tri pjevanja ili „plača“): Prvi plač („Sagrješenje“ – 444
stiha), Drugi plač („Spoznanje“ – 336 stihova) i Treći plač („Skrušenje“ – 552 stiha).
Uočljiva je usporednica s crkvenim obredom ispovijedi (grijeh – ispovijed – pokajanje =>
oprost). Takva trodijelna kompozicija je simbolična: aluzija na Sveto Trojstvo, tri pjevanja, tri
vremena, tri lica (razmetni sin, pjesnik i čitatelj; sin, otac i bludnica.
2
Najčešće stilske figure u djelu jesu: alegorija, metafore (najviše za život), simboli, hiperbole,
poredbe, gomilanje riječi, gradacije, retorički efekti, nabrajanja, paradoksi, oksimoroni,
eufemizmi, antiteze i perifraze. Sve te bujne i bogate figure stvaraju najpoznatiji barokni oblik
izražavanja: končeto (concetto). Još od Gongore, to su igre domišljatosti, duhovitih i
udaljenih asocijacija u kojima se iskazuje genijalnost baroknoga stvaraoca. Sve je prožeto
snažnom patetikom.
3
Tri su osnovna grijeha koja je počinio razmetni (rasipni) sin, a to su i njegove negativne crte:
oholost, nerazumnost i bezočnost.
PLAČ DRUGI ili SPOZNANJE također započinje rečenicom iz Lukina evanđelja: „I kad
dođe k sebi…“ U tom se dijelu nalaze najpoznatiji i najljepši stihovi kao npr.:
„Ah, sad imam pamet hitru:/ Sve je što svijet gleda i dvori/ Na ognju vosak, dim na vitru,/
Snijeg na suncu, san o zori,/ trenutak oka…/strila iz luka…“, dakle, metafore za kratkotrajnost
i prolaznost čovjekova života. Čovjek je samo „malo praha u dno groba“, „u zemlji zemlje
malo“. Ili stihovi: „Ah, nije život ljucki drugo/ neg smućeno jedno more“, „I sred ovijeh
netom tmina/ čo'ek se rodi, mrijet počima“ (paradoks). Parafrazirajući (prepričavajući,
približno citirajući): možeš pobjeći najdalje, činiti što hoćeš, smrt te svuda slijedi; i nema te
stvari koja može pobjeći tome sudu, možeš spokojno i rastrošno živjeti bez briga, nećeš joj se
othrvati (oduprijeti). Citat: „Smrt ne gleda ničije lice“, nastavak parafraze: sve se jednako
pred njom ruši, stari i mladi, robovi i kraljevi, „krune i rala“. Citat: „Na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti.“
Preostaje samo (moto čitavoga baroka u posljednjem stihu): „Ufaj, kaj se, moli, prosi.“
PLAČ TREĆI ili SKRUŠENJE – na početku također moto iz Luke: „Oče sagriješih, nisam
dostojan.“ Slavi Božju veličinu, nabraja čuda, ističe ideju katoličke teologije da je
čovjekovo djelovanje slobodno, a Božje čudo navesti čovjeka da promijeni svoje
djelovanje i ponašanje.
Ružan, hladan i odbojan pejsaž postaje pravi rajski vrt, pjesnik pripovijeda o ljepoti i slobodi.
Na kraju, vrhunac je religiozne patetike: skrušeni sin grješnik leti prema ocu, otac (Bog) ga
prima, pun dobrote, daje mu svoju ljubav, smiruje ga, daruje mu prsten pozivajući ga da slavi
Božju milost.
BAROK
4
Španjolski barok zlatno je doba španjolske književnosti: Luis de Gongora, Lope de Vega,
Calderon de la Barca i Tirso de Molina.
Hrvatski književni barok traje od prvih desetljeća 17. st. do druge polovice 18. st., a
glavno mu je obilježje mnogocentričnost književnog života. Književnost se odvijala u
manjim regionalnim krugovima. Čvrsto je vezana za protureformaciju (katoličku
obnovu) kojom se nastoji suzbiti protestantizam.
Protestantizam (ili reformacija) je ionako u Hrvatskoj imao slab odjek, tek ponešto
u Istri, Kvarneru, zadarskom otočju i Poljičkoj Republici. Duhovni začetnik hrvatske
reformacije bio je Petar Pavao Vergerije. On je utemeljitelj hrvatske tiskare u Urachu
kod Tubingena (u kojoj je tiskano oko 25 hrvatskih knjiga). Važnu ulogu u protestantskom
pokretu imao je Matija Vlačić Ilirik koji nije djelovao u hrvatskim okvirima. Protestantizam
je zanimljiv zato što je nakratko oživio hrvatsku glagoljašku tradiciju te stoga što je
glagoljaš Stjepan Konzul Istranin jedan od prvih boraca za ujedinjenje hrvatskoga
književnog jezika.
Kao otpor protestantima (reformatorima) osnovan je protureformacijski isusovački
red koji u školama koje otvara širi duh katoličke obnove. Prve isusovačke škole osnovane
su u Dubrovniku (1604.),Varaždinu, Požegi, Zagrebu (1607.).
Književni jezik također je nejedinstven i prilagođen govorima regija. Djela se
razlikuju po temama, vrstama, pa čak i po namjeni: u Dubrovniku npr. nastaju djela s
naglašenim umjetničkim karakterom, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u Slavoniji uglavnom
nastaju tekstovi namijenjeni vjerskoj pouci ili kršćanskom obredu. Premda se regije razlikuju
po stupnju civilizacijskoga razvoja, po posebnosti političkoga stanja i društvenoga života,
ipak, dolazi do određene razmjene književnih utjecaja.
Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga:
1. Dubrovnik je glavni i najplodonosniji. Književnost se naslanja na bogatu
renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi naraštaj pisaca plemićkoga podrijetla na
čijem je čelu Ivan Gundulić. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim općim duhom
katoličke obnove.
2. Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu, ali
dubrovački pisci kao Gundulić i Đurđević bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik
dubrovačkih pisaca – štokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom «jata» - počeo
je utjecati na čakavske pisce u Dalmaciji.
3. Književnost habsburške ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje: jedna,
pretežno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog književnog kruga oko Petra
Zrinskoga, s osobitim jezičnim hibridom čakavice i kajkavice, a druga, na istom prostoru,
pripada isključivo nabožnoj književnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u kurijama i
samostanima.
4. Četvrtu sredinu predstavlja Slavonija koja je nakon 1700. g., kad je napokon
oslobođena od Turaka, doživjela i mali kulturni procvat.
Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić,
Vučić, Đurđević), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec),
kajkavski krug (Habdelić) i slavonski krug (Kanižlić).
5
idejama (domoljubljem i slavizmom), temama i stilom snažno djelovao na pjesnike
hrvatskoga preporoda u 19. st. U mladosti je pisao ljubavne pjesme i prerađivao talijanske
mitološke drame. Od deset, sačuvane su četiri: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana,
Armida. Njegovo prvo tiskano djelo su prepjevi sedam pokorničkih psalama Pjesni pokorne
kralja Davida, Rim, 1621.
Suze sina razmetnoga, religioznu poemu u kojoj je progovorio o problemu ljudskoga
grijeha i Božjeg oprosta, objavio je u Veneciji 1622. g. Temelji se na priči o izgubljenu sinu iz
Evanđelja po Luki. Poema ima tri dijela (plača): Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje.
Dubravka je pastoralna igra s elementima melodrame iz 1628. (Melodrama je
sentimentalna drama u kojoj glazba neprekidno, ili na važnijim mjestima, prati govor
glumaca.) Radnjom je smještena u Dubravu, idealnu državu, koja svake godine slavi dan
slobode i vjenčanje najljepšega para. Te su godine to trebali biti Dubravka i Miljenko. No,
stari, ružni ali bogati Grdan potkupio je suce koji su Dubravku dosudili njemu. Nakon opće
uzbune i intervencije boga Lera, sve sretno završava. Važan lik je starac Ljubdrag koji
predstavlja savjest Dubrave i nositelj je piščevih pogleda na državu, društvo i slobodu (ideja
slobodne države u kojoj vladaju plemeniti – vlastela, a ne bogato građanstvo i korupcija). Na
kraju zbor pastira pjeva himnu slobodi: O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva
blaga Višnji nam Bog je do…
Osman je povijesni ep koji se sastoji od 20 pjevanja (nedostaje 14. i 15. koje je 1844.
nadopisao Ivan Mažuranić) pisanih u osmercima. Radnja je vezana uz lik mladog turskog
sultana Osmana II. i njegov nasilni dolazak na vlast, te poraz u sukobu s poljskom vojskom
kraljevića Vladislava kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće godinu dana poslije. Gundulić u
tome vidi početak pada turske moći: Kolo sriće uokoli/ vrteći se ne pristaje,/ Tko bi gori,/ sad
je doli,/ a tko doli,/ gori ustaje. Slika svijeta temelji se na antitezi (kršćanstvo – islam, sloboda
– ropstvo, veliki osvajači nekad i sad, dobro i zlo, uspon i pad…). Utjecaj T. Tassa i narodne
lirike.