to smo primili od Sv.

Brae
irila i Metoda
III. 0 PORIJETLU GLAGOLJICE i IRILICE

Hrvati su se od najstarijih vremena pa gotovo sve do

naih dana sluili s tri vrste pisma: latinskim, glagolskim i
t. zv. bukvicom ili bosanicom, t. j, posebnom vrstom irilice, koja je nastala u Bosni. Jasno je, da latinsko pismo
nema nikakove veze sa sv. Braom. Ali to je s glagoljicom
i s irilicom? Mnogima jo ni danas nije jasno, otkuda Slavenima dva pisma. Koje od njih je irilovo? Oba valjda nisu.
A nije li moda glagoljica starija i od irila i od irilice? 1
Na ta pitanja odgovaralo se i odgovara se razliito. Kod
nas je na pr. kroz nekoliko stoljea vladala tradicija, da je
glagoljicu izumio sv, Jeronim. Jo i u najnovije doba brani
tu tako simpatinu glagoljaku predaju prof. Kerubin egvi.2
Druga je takova narodna tradicija pripisivala hrvatsko pismo
sv. Konstantinu-irilu: I tako sveti mu Konstanc naredi
popove i knjigu hrvaku, veli se u hrvatskoj redakciji
Dukljaninova Ljetopisa.8 A ta knjiga hrvaka bila je po
svjedoanstvu Jagia, Crnia i iia bosanska irilica, koju
su Poljiani u svom statutu jo g. 1665. nazivali rvackim
pismom.4 Neprealjeni Dr. ufflay divio se ustrajnosti, kojom
1 Jedan ugledni na povjesniar pisao mi je n, pr. 10. IV. o. g.
ovo: Glagolsko pismo je starije od sv. Brae. Pripisivati iznaae toga
pisma njima zahtijeva istovremeni dokaz, da su oni smatrali shodnim i
potrebitim prirediti za iste Slavene dvostruku teku abecedu. Taj dokaz
ne e nikomu uspjeti. Ima pak dokaza, da je glagolsko pismo starije od
njih te se ouvalo meu Hrvatima, koji su dugo prije njihova dolaska
prihvatili kat. vjeru!
2 egvi Kerubin, Jeronimska tradicija u djelu Hrabana Maura
(Nastavni vjesnik XXXIX. Zagreb 1931.) Cfr, Tentor dr. Mate, Latinsko i slavensko pismo. Sa 100 obrazaca i 1 tablom. Zagreb, Matica
Hrvatska, 1932; str. 111.
3 Ljetopis popa Dukljanina,
gl. 9. (Izdanje dra Ivana Crnia,
Kraljevica 1874; str. 12).
4 F. ii, Letopis popa Dukljanina. Srpska kralj. Akad. Posebna
izdanja, knj. LXVII. Filos. i filol. spisi, knj. 18, Beograd-Zagreb 1928;
str. 159160,

259

su Hrvati uvali tragove iranske dualistike religije i prastare svoje umjetnosti (Peisker, Strzygowski) i onda napisao:
Ovakvi momenti ustrajnosti upuuju i na to, da je praslavenska vis a tergo suraivala i u zdravim nastojanjima za
slavenskom slubom Bojom i preko rovaa, pa osobnih i
graninih znakova sluila kao aperceptivan faktor u formama
za glagolsko pismo.'' ini se dakle, da glagoljicu smatra
hrvatskim narodnim pismom. No rezultati kritinog istraivanja ne daju pravo ni glagoljakim Jeronimovcima ni
Dukijaninu ni istraivaima prastarog hrv. pisma. Ako je
sv. Jeronim izumio kakovo pismo, to pismo nije bilo glagoljica. Ako su Hrvati prije irilo-metodskog doba imali kakovo svoje pismo, i to pismo nije bilo ni glagoljica ni irilica."
Iz najpouzdanijih povjesnih izvora znamo, da je Konstantin
Filozof, t. j. sv. iril Solunski priredio posebno pismo za Slavene, a ponajbolji strunjaci tvrde i solidno dokazuju, da je
to njegovo pismo bila glagoljica; irilica pak nastala je kasnije u Bugarskoj. Ogledajmo te izvore i ta znanstvena dokazivanja, da vidimo, kakova im je vrijednost.
I. Najstariju vijest o iznaau slavenskog pisma nalazimo u staroslovenskom iu blaenoga uitelja naega
Konstantina Filozofa, prvoga nastavnika slovenskog naroda.
To je ie pisano brzo nakon smrti sv. irila (f 869.) i to po
svoj prilici od njegova uenika Klimenta uz sudjelovanje sv.
Metoda. U glavi XIV. pripovijeda se, kako Moravci zamolie bizantskog cara, da im poalje uitelja, a taj odabra Solunjane Konstantina Filozofa i brata mu Metoda, premda je
Konstantin jo bio umoran od nedavne vjersko-diplomatske
misije kod Hazara. Konstantin, koji se obinije naziva iril
po svom redovnikom imenu, izumi za Slavene pismo i onda
pooe. Evo tog izvjetaja u prijevodu:

Rastislav, moravski knez, uini po Bojem nadahnuu savjet s

knezovima svojim i s Moravcima, te poalje k caru Mihajlu govorei:
Ljudi nai odrekoe se poganstva i dre se kranskog zakona, ali nemamo takova uitelja, koji bi nam tumaio pravu vjeru naim jezikom,
da bi i drugi krajevi to vidjeli i u nas se ugledali. Poalji nam dakle,
gospodaru, biskupa i takova uitelja. Ta od vas ishodi vazda na sve
strane dobar zakon. Sabravi pak car vijee prizva Konstantina Filo5 ufflay, Hrv. Pravo od 31. VIII. 1929. Cit. dr. Tentor, Latinsko i slav, pismo, str. 111.
0 Dr. A. Mrakovi, upnik i biskupski provikar
u gradu Rabu,
naao je u bivoj katedrali sv. Kristofora kamenu plou s nepoznatim
pismenima. Trebalo bi, da strunjaci istrae, kakovo je to pismo; nije
li moda jeronimovsko ili trag staroga hrv, pisma,

260
zofa, uini, da tu rije uje, i onda mu ree: Znam, da si umoran, Filozofe, no treba da ide tamo; te bo rijei ne moe nitko izvesti tako kao
ti. A Filozof odgovori: Premda sam umoran i bolna tijela, ipak u
rado poi onamo, ako imadu pismena u svom jeziku. Ree mu car;
Djed moj i otac i mnogi ini iskae ih i ne obretoe; kako da ih dakle
ja obretem? Ree Filozof: Ali tko moe napisati besjedu na vodu i
zadobiti ime heretika? Odgovori mu opet car zajedno s Bardom ujakom
svojim: Ako ti hoe, moe to tebi dati Bog, koji daje svima, to ga
zazivaju s pouzdanjem i otvara onima, koji kucaju. Na to se Filozof
po prvanjem obiaju dade na molitvu zajedno s drugarima. Zamalo ga
rasvijetli Bog, koji slua molitvu svojih slugu, i odmah sloi pismena,
te poe pisati rijei evaneoske: U poetku bje Slovo i Slovo bje u
Boga i Bog bje Slovo, itd. Car se pak razveseli i Bogu zahvali sa savjetnicima svojima.7

ice Metodovo, pisano takoer odmah poslije njegove

smrti (f 885) po svoj prilici od istoga Klimenta, pripovijeda
to isto, ali s nekim novim potankostima:
Sluilo se u te dane, da Rastislav, knez slovenski, sa Svetopukom, poslae iz Moravske caru Mihajlu govorei tako: S Bojom smo
milou zdravi! Meu nas uoe mnogi kranski uitelji Vlasi (Latini),
Grci i Nijemci i ue nas razliito. A mi Sloveni prosta smo eljad i
nemamo tko bi nas pouio istinito i razumljivo. Tada car Mihajlo ree
Filozofu Konstantinu: uje li, Filozofe, te rijei? Drugi toga ne moe
izvesti osim tebe. Evo ti na mnogo darova; uzmi i brata svoga igumena
Metodija i poi. Vi ste bo Solunjani, a Solunjani svi isto slovenski
besjede. Tada se ne usudie usprotiviti Bogu i cesaru po rijeima
sv. apostola Petra, koji kae: Boga se bojte, cara potujte. uvi dakle
veliku rije, dadoe se na molitvu zajedno s drugima, koji su bili istog
duha kao i oni. 1 tu objavi Bog filozofu slovensko pismo i odmah, ustrojivi pismena i sastavivi besjedu, zaputi se u Moravsku. (gl. V) 8

Ta svjedoanstva staroslovenskih Zia sv. Brae, potvruje papa Ivan VIII., kad u listu, to ga je g. 880. pisao Svetopuku, i on pripisuje Konstantinu Filozofu iznaae onoga
pisma, kojim su bile pisane slavenske liturgijske knjige, to
ih je upravo tim listom odobrio.
Ve smo vidjeli, kako je i u Ljetopisu popa Dukljanina
izraeno uvjerenje, da je sveti mu Konstanc dao Hrvatima
pismo.9
Kod Bugara govori o sv. irilu kao obretniku slavenskoga pisma Crnorizac Hrabar, suvremenik uenika sv. Brae,
7 Fr. Grivec, itja Konstantina in Metodija. Druba sv. Mohorja
v Celju 1936; str. 80.
8 Grivec, itja; str. 103.
9 U latinskom originalu kae se
openitije i tonije: > . . . et
litteram lingua s c l a v o n i c a componens commutavit evangelium . . ..
rnievo izd., str. 12; iievo, str. 301.

261

u svojoj raspravi 0 pismenima. Njegovo svjedoanstvo zadobilo je vanrednu vanost, otkako je N. V. Zlatarski, Nestor
bugarskih historika, g. 1927. dokazao, da se pod hm imenom
ne krije nitko drugi ve monah Simeon, trei sin kneza Borisa, koji se g. 887. vratio iz Carigrada u Bugarsku i zrno; kao
kaluder u Preslavskom manastiru, gdje je uz Metodijeve
uenike izuavao slavensko-bugarski jezik, te nemalo pomogao, da su se uspjeno i brzo prevodile bogoslune knjige i
sv. Pismo. Ostao je ondje do konca g. 893., kad bi osloboen
od monakog zvanja i na preslavskom saboru proglaen bugarskim knezom. 10 Kneevi dakle Simeon ovako govori o
postanku slavenskog pisma:
Isprva Sloveni ne imadahu knjiga, ve crtama i rezama brojahu
i gatahu, dok su bili pogani. Kad se pak pokrstie, bie primorani rimskim i grkim pismenima pisati slovensku rije bez ustrojstva (bez stalnih pravila). Zatim navodi primjere, kako je teko izraziti grkim alfabetom, koji nema ni b ni ni itd. na pr. rije Bog, ivot, i druge.
Onda nastavlja: I tako bje mnogo ljeta. Ali ovjekoljubac Bog, koji
sve ureduje i roda ljudskoga ne ostavlja bez razuma nego sve privodi
k znanju i spasenju, pomilova rod slovenski i posla im svetoga Konstantina Filozofa, te im, stvori 38 pismena, jedna prema nainu grkih slova,
a druga prema slovenskoj rijei . . .." To se pak zbilo, kazuje on dalje,
u doba Mihajla, cara grkoga i Borisa, kneza bugarskoga, i Rastica,
kneza moravskoga i Kocelja, kneza blatanskoga v ljeto od sazdanja svega svijeta 6373. Zlatarski je ustanovio, da je ba ta godina bila
u prvotnom rukopisu, i da je brojenje uinjeno po bugarskoj eri, te
prema tome oznauje vrijeme od 23. maja 862. do 12. maja 863. januarske godine ili sastavljanje slavenske azbuke po Konstantinu-Kirilu
stavlja se u g. 862., koja potpuno odgovara historijskim faktima.12

To je Simeonovo svjedoanstvo, kako rekosmo, vrlo vano, jer je on radio zajedno s uenicima sv. Brae; sam naime
kae, da su jo ivi oni, to su ih vidjeli. A bio je k tome
vrlo uena glava. Kad mu je bilo 13 ili 14 godina, poslao ga
otac Boris u Carigrad, povjerio ga brizi patrijarha Focija,
koji se g. 878. bio ponovno uspeo na patrijarijsku stolicu i
s papom se Ivanom VIII. izmirio. Simeon je u Carigradu pohaao predavanja na dvorskoj Magnaurskoj univerzi i ostao
ondje sve do smrti cara Bazilija. Grku je kulturu kroz devet
godina u tolikoj mjeri prisvojio, da su ga sami Grci zvali
polugrkom. G. 887. vratio se u Bugarsku i poveo sa sobom
1 0 Prof. dr. V. N. Zlatarski, Istorija na blgarskata drava prez
srednite vekove I, . 2: ot slavenizacijata na dravata do padaneto na
prvoto carstvo. Sofija 1927 (Blgarska Akad. na naukite); str. 860.
11 Tentor, Latinsko i slav. pismo, str. 168.
1 2 Zlatarski, Istorija I, 2; str. 859,

262

ono nekoliko ponajmlaih uenika sv. Brae, to su ih idovi

bili kupili od njihovih neprijatelja u Moravskoj i doveli na
trite robova u Veneciju, odakle ih je oslobodio car Bazilije i dao dopremiti u Carigrad. Medu njima je bio najdarovitiji prezbiter Konstantin, kasnije Simeonova desna ruka i
biskup u Preslavi. U Bugarskoj su ve bili i radili najstariji
uenici sv. Brae Kliment i Naum, to su g. 886. preko Beograda doli na dvor kneza Borisa u Plisku (Aboba). Knez
Boris bio je za njih osnovao dvije slavenske kole, jednu u
macedonskom Devolu (u dananjoj junoj Albaniji) i tamo
postavio za uitelja Klimenta, a drugu u manastiru sv. Pantelejmona, na uu rijeke Tia kod Preslave u sjeveroistonoj
Bugarskoj i nju je povjerio Naumu. Onamo je otiao i Simeon i ondje se zaodjeo crnom kaluerskom rizom. Kad je
poela reakcija Grka i grkom kulturom zadojenih Bugara
proti slavenskom pismu i knjigama, to su ih uenici sv. Brae
donijeli u Bugarsku, napisa mladi crnorizac Simeon onaj
svoj traktat o pismenima. Ve je Jagi bio s nekim zaudenjem opazio, da je sastavlja toga spisa poznavao i upotrijebio ba ponajbolja tadanja grka gramatika djela. Sad,
kad znademo, tko je zapravo taj crnorizac Hrabar ne trebamo se tome uditi! Radi svog dostojanstva, uzeo je kaluer Simeon pseudonim i to Hrabar. A to mu. je, kae
Zlatarski, i pristojalo, jer je smion doista i bio za cijelog svog
ivota i u svemu.
Iz pripovijedanja tog hrabrog crnorisca slijedi ne samo
to, da je Konstantin-iril iznaao za Slavene pismo, ve vjerojatno i to, da posebno hrvatsko pismo tada nije postojalo.
Simeon naime veli, da Slaveni prije sv. irila nisu imali svog
pisma. Da je dakle kod Hrvata bilo kakovo drugo pismo
osim rimskog i grkog, bio bi on to sigurno znao i rekao.
Hrvati su graniili s Bugarima u istonoj Slavoniji i Bosni,
a osim toga ba u doba Borisovo bili su u tako velikim prijateljskim vezama s njima, da je n. pr. papa Ivan VIII. svoja
pisma Borisu slao preko hrvatskih vladara Domagoja, Zdeslava i Branimira. God. 880. poslao je to vie ninskog biskupa Teodozija na bugarski dvor, da Borisa odvrati od Grka.
Prema tome, kad Simeon nita ne zna o posebnom hrvatskom
pismu, znak je, da ga po svoj prilici nije ni bilo,
II. Nema dakle sumnje, da je sv. iril obreo jedno
posebno pismo za Slavene. Ali koje? Da li irilicu ili glagoljicu? I na to nam pitanje dadoe povijest, slavistika i paleografija ve definitivni odgovor. irilov je obret glagoljica, a

263

irilica je nastala poslije nje, te se tovie moe oznaiti i

vrijeme i mjesto, kada, gdje i zato je bila iznaena.
Dr. Mate Tentor ovako je saeo dokaze slavista za prvenstvo glagoljice pred irilicom:

1) Iz krajeva, gdje su nauavali lril i Metodije, ima samo

glagolskih spomenika. I u zemljama, kamo su poli prvi njihovi uenici
i njihove knjige (Hrvatska, Macedonija), vlada glagolica. A onda: najstariji irilski spomenici prepisani su iz glagolice (n. pr. Savina knjiga).
2) I u Rusa ima (u 11. v.) irilska knjiga, za koju se kae, da je prepisana iz drugoga slavenskoga pisma t. j. glagolice; nadalje ima svuda
dosta glagolskih palimpsesta (t. j. najprije je bila glagolica, pa se to
izbrisalo, a onda napisalo irilicom), a onda ima u irilskim rukopisima
pojedinih glagolskih slova, to znai, da je irilica u upotrebi, a starija
glagolica da je (u tim krajevima) ve na umoru. Konano imamo u Novgorodu iz 11. 12. v. glagolskih natpisa. 3) U glagolice je vea samostalnost (samoniklost), a i jezik je u njoj stariji nego u irilskim najstarijim spomenicima. 4) U slavenskim pismima (kao i u grkom)
brojevi se oznauju slovima (nad kojima ima crta). I tu je glagolica samostalnija . . . ; u irilici b (buky) nema brojane vrijednosti (jer u
grkom nema b, budui da je u srednjem vijeku beta jednako v),
dok je u glagolici naravan red: a, b, v, g . . .
1, 2, 3, 4 . . . Istotako
kod ; premda su b, za slav. jezike vani glasovi, irilica im ne poznaje brojane vrijednosti, jer se ropski dri grkog alfabeta.
Glagolica je svijesna, samostalna, dok je irilica bojaljiva, ropska
prema grkom alfabetu: ona umee slova, koja slavenskom jeziku ne
trebaju, a to zato, jer se sluajno' nalaze u grkom alfabetu, a nema
brojane vrijednosti za prava slavenska slova i glasove, jer ih u grkom
alfabetu nema.13

Crnorizac Simeon tvrdi, da je Konstantin-iril g r k o

pismo udesio za porabu Slavena, a posebna slova stvorio za
one slavenske zvukove, kojih u grkom jeziku nema: . . . stvori 38 pismena . . . jedna prema nainu grkih slova, a druga
prema slavenskoj rijei. To moe svakako vrijediti za irilicu, jer je ona svojim vanjskim vidom tako slina grkom
uncijalnom pismu (grkim velikim slovima), da se na prvi
pogled jedva razlikuje od grke majuskule. No iz te slinosti
irilice s grkim pismom nita se ne moe zakljuivati proti
irilovskom porijetlu glagoljice, jer se i ona temelji na grkom pismu i to na minuskuli, na obinom kurzivnom ili pisanom grkom pismu IX. stoljea. To su dodue uenjaci otkrili
istom u novije doba, ali za Simeona to nije bila nikakova
tajna. On je dobro poznavao sve nijanse tadanjeg grkog
brzopisa, a osim toga opio je s neposrednim uenicima i suradnicima sv. Brae, od kojih je lako mogao doznati istinu.
18

Tentor, Latinsko i slav. pismo, str. 115116.

264

O sporu glede porijetla glagoljice, ovako referira srpski slavista A. Beli u Stanojevievoj Enciklopediji:

. . . I tu se dugo lutalo . . . , dok nije Isaac Taylor ispitiva

porijetla azbuka uope 1880 iznio miljenje da je Glagoljica nainjena
prema grkom brzopisu 9 vijeka. On je smatrao, da su se Sloveni ve
prije irila i Metodija sluili grkim pismenima, kombinirajui ih po
23 kada je trebalo predstaviti neki naroiti zvuk, koji nije poznavala
grka azbuka. Na taj nain dobivene su njegove kombinacije o postanku
razlinih glagoljskih slova, koje je dopunio kasnije Jagi, i nema
sumnje da su te kombinacije bile tone za veliki broj slova. Ali je, naravno, Sv. iril izveo i stilizaciju cijele azbuke. Veliki broj slova mogao
je biti na taj nain lako i prirodno objanjen. Kod drugih su bila potrebna ili velika natezanja ili se pretpostavljalo, da je are za ta slova
Sv. iril mogao uzeti iz kakve istonjake azbuke, jer je on dobro poznavao razline istone jezike. Tako su nastale teorije o pozajmici izvjesnih slova iz avestiskog (Vs. Milera), jermenskog i gruzinskog (M.
Gastera, Abihta), jevrejskog i samaritanskog (afarika, Vondraka),
koptijskog (Fortunatova, Lamanskog). Neki su mislili, kao Fortunatov,
da se u samom stiliziranju G. Sv. iril ugledao na istonjake azbuke
(na koptijsku), koje su i same predstavljale u izvjesnom pravcu stiliziranu grku azbuku. Ali je ipak i dalje ostajao dovoljan broj onih (Leskin, Dalman, Taylor, Amlilohije, Fr. Miler, Jagi, Beljajev), koji su
smatrali, da se samo iz grke azbuke mogu izvesti (ili iz prostih ara ili
iz kombinacije veeg broja ara) sva glagolska pismena.14

III. Slavistika je s uspjehom ustanovila, da je sv.

iril autor ne irilice ve glagoljice. Ali otkuda onda irilica?
Nejasnosti u tom pitanju znatno su umanjivale vrijednost dokaza o irilovu autorstvu glagoljice, a doputale
mogunost, da je glagoljica ipak starija od sv. irila. Nedavno je priznatom ruskom slavisti G. Iljinskomu (Moskva),
jednome od predratne ruske uenjake garde, polo za rukom odrediti: gdje, kada, od koga i s kakovim je ciljem
glagoljica bila zamijenjena irilicom. Rezultat svog istraivanja formulirao je ovim rijeima: Glagoljica je bila zamijenjena takozvanom irilicom na Preslavskom saboru g. 893.
prezviterom Konstantinom na prijedlog kneza Simeona, koji
je nastojao da s pomou nove, mnogo jednostavnije i laglje
prihvatljivije azbuke olaka i ubrza proces slavenizacije bugarske crkve i drave. 15 Iljinskij time ispravlja i popunjuje
istraivanja bugarskog povjesniara V. N. Zlatarskog o dje1 4 Prof. St. Stanojevi, Narodna Enciklopedija s.h.s., 7 (12. I.
1926): Glagoljica; str, 724.
1 5 G. Iljinskij:
Gde, kogda, kem i s kakoju celju glagolica byla
zamenena kirillicej? (Byzantinoslavica. Sbornik pro studium byzantsko-slovanskych vztachu, III. V Praze 1931; str. 87.)

265

lovanju onih uenika sv. irila i Metoda, to su nakon izgnanja iz Moravske nali utoite kod kneza Borisa u Bugarskoj,
te o odredbama bug. narodnog sabora u Preslavi g. 89J. A
budui da je to zadnja rije znanosti o problemu, koji nas
se i te kako tie, pogledajmo, kako je Iljinskij doao do tog
rezultata.
. . .

Profesor sofijskog sveuilita Zlatarski unio je dugotrajnim istraivanjem i zamjernom obrazovanou mnogo svijetla u bugarsku povijest. Medu ostalim je dokazao, da je g. 893. stari knez Boris (852889)
sazvao narodni sabor u Preslavu i na njem mjesto otpadnika Vladimira,
na iju se korist bio g. 889. odrekao prijestolja i zakaluderio, proglasio
carem mlaeg sina Simeona (893927). Tom je zgodom bilo takoer
odreeno, da mjesto starobugarskog odnosno grkog jezika postaje slubenim u dravnoj upravi, crkvi i koli slavenski, a mjesto grkog bogosluja uvodi se slavensko.
Da ovo posljednje ustanovi, poziva se Zlatarski na rusku Povjest
vremennih ljet i na Skraeni Ljetopis patrij. Nicefora, to ga je oko
g. 894. preveo u Bugarskoj prezbiter Konstantin, a Rusi ga neto preraena unijeli u svoje ljetopise. U oba se ta ljetopisa kae, da je od
krtenja Bugara (g. 865.) do preloenia knig proteklo 30 godina, a od
sedmog sabora 77, od Adama pak 6406. Zlatarski je razjasnio i utvrdio,
da se tu godine broje po bugarskoj kronologiji prezv. Konstantina, te
je prema tome preloenie knig bilo izmeu 27. V. 893. i 15. V. 894,,
i. j. ba u razmaku vremena, kad se negdje u jesen g. 893. odravao preslavski sabor. U toj vijesti uzima on rije knigi u obinom
znaenju za knjige, a preloenie i za prevoenje i za zamjenjivanje, koja dva znaenja doista ima, te onda iz svega izvodi: 1) da je
do preslavskog sabora bio dovren novi prijevod sv. Pisma i crkvenih
knjiga, jer su uenici za progonstva u Moravskoj izgubili irilo-metodske prijevode; 2) da su tada grke crkvene knjige, koje su se od g.
870. upotrebljavale u Bugarskoj, bile zamijenjene slavenskima.16

Zlatarski je kod tumaenja rijei preloenie knig

glavnu panju svratio na rije preloenie i dobro iscrpio
njezin sadraj. Ali proti njegovu tumaenju rijei knig
iznosi Iljinskij vie razloga.
1.) U Bugarskoj se nije prevodilo sv. Pismo na novo.
O tom veli:
Nauka slav. filologije nita ne zna o takovu prijevodu en grand.
Moe se drati definitivno utvrenim, da su Bugari od uenika sv. Brae
primili prijevod sv. Pisma gotov i to u dvostrukom obliku: sveti tekst
udeen za bogosluje (nedjeljna evanelja, nedj, poslanice t. zv.
apostol , itd) i sveti tekst za itanje, t. j. odreen za upotrebu izvan
crkve (etiri evanelja, djela i poslanice apostola u sistematskom poretku i dr.). Prijevod prvoga teksta bio je nainjen od Konstantina Filozofa, a prijevod drugog od njegova brata Metodija i to tako savreno,
16

Zlatarski, Istorija I, 2; str. 253260.

266
da caru Simeonu doista nije trebalo stvarati treeg prijevoda. Jedino,
to si je mogao dopustiti, bilo je to, da s jedne strane ispravi irilometodski tekst sv. Pisma od nekih razmjerno malobrojnih netonosti i
pogrjeaka, a s druge strane da zamijeni neke zastarjele rijei i ehomoravske dijalektizme terminima, to su bili Bugarima razumljiviji. No
samo se sobom razumije, da ta generalna revizija slav. prijevoda sv.
Pisma nije mogla biti provedena u jednoj godini ve je potrajala, vjerojatno, za cijela carevanja Simeonova. Uostalom ni on sam ni njegovi
mnogobrojni pomagai ni jesu vidjeli u takovu redigiranju sv. teksta
nita osobito, nikakova tako izvanredna podviga, da bi trebalo s njim
poimati ili zavravati bugarsko brojenje godina.17

Na tvrdnju Zlatarskoga, da uenici sv. Brae uope nijesu donijeli sa sobom u Bugarsku prijanjih irilo-metodskih
prijevoda, Iljinskij se i ne obazire. A ima i pravo, jer da ih
i ni jesu mogli uzeti sa sobom odmah kod izgnan ja, mogli su
ih dobiti naknadno, n. pr. od onog sveenika, to ga je zajedno s akonom g. 882. na elju cara Bazilija ostavio u Carigradu sv. Metodije 18 ili diplomatskim posredovanjem Borisovim iz Moravske, gdje nijesu bile unitene sve staroslavenske
knjige.
2.) Iljinskij takoer uvjerljivo pobija tvrdnju Zlatarskoga, da su g. 893. bile zamijenjene grke crkvene knjige
slavenskima.
Da takav dekret ne ostane samo na papiru, veli on drava
bi bila morala raspolagati ne samo sveenstvom odgojenim u nacionalnom duhu, ve i dovoljnim mnotvom bogoslunih knjiga, pisanih na
slav. jeziku. A ni jednog ni drugog g. 893. u Bugarskoj jo nije moglo
biti. Imali mi naime ne znam kako visoko mnijenje o literarnim sposobnostima neznatne aice moravskih izagnanika, to su nali utoite
u Bugarskoj poslije razorenja moravske crkve, oni ipak nijesu mogli za
sedam godina (886893) ni uz maksimalno naprezanje sila i energije
niti stvoriti u potrebnom broju kadre sveenstva, koje bi slobodno vladalo crkveno-slavenskim jezikom, niti snabdjeti bugarske crkve nunom
koliinom slav. liturgijskih knjiga.19

3. Zato Iljinskij misli, da ono preloenie knig zapravo znai zamjenu glagolskog pisma s novim, vie grkim,
to su ga iznali prezviter Konstantin zajedno sa Simeonom.
Rije naime knigi znai u jeziku irilo-metodske dobe takoer pismo, kako se moe vidjeti iz mnogobrojnih primjera, to ih donose Miklosich i Sreznjevski u svojim rjenicima.
Tako se n. pr. u Ostromirovu Evanelju kae, da je na kriu
bilo napisanie napisano k n i g a m i jelinskami i rimskami i
jevrejskami, U izvjetaju 2ia Metodova o iznaau slav.
17
18

Byzantinoslavica, III; str. 80.

Grivec, itja; str. 109.

19

Byzantinoslavica, III; str, 81.

267

pisma knigi i pismena upotrebljavaju se kao sinonimi:

Javi Bog Filozofu slovenske k n i g i i abije ustroiv pismena
i besjedu sstavlj, puti se jat moravskago. Osim toga da se
uistinu radilo o knjigama bilo o prijevodu sv. Pisma bilo
0 zamjeni liturgijskih grkih sa slavenskima bio bi se Ijetopisac bez sumnje jasnije izrazio te dodao ili svetih ih
grkih Ta od jedne jednostavne rijei knigi do bogosluja i to jo grkog distancija je silna razmjera. 20
Na promjenu p i s m a silila je Simeona reakcija pristaa grke kulture, a valjada i njegov lini ukus. Iljinskij to
osvjetljuje ovim rijeima:

Kako se znade, uenici Metodijevi donijee u Bugarsku glagolske rukopise. No bilo bi pogreno misliti, da su oni svuda izazivali samo
zanos. Proti glagolskoj knjievnosti mora da je prije svega ustao grki
kler, u kojega se rukama tada nalazila ne samo uprava mlade bugarske
crkve, ve i najvei dio bugarskih hramova. Grki svetenosluitelji, koji
su se tijekom 30 godina priuili vriti bogosluje na svom rodnom jeziku,
nijesu imali, razumije se, pa ni u sluaju, da su uspjeli u to vrijeme
nauiti jezik pretene veine slav. puanstva te zemlje , nikakve volje
da ue takovo teko i komplicirano pismo, kakova je bila glagolica.21
A kako u to vrijeme, jo nije bilo a ni moglo biti gotovih kadera slav.
sveenstva, koje bi moglo zamijeniti grko, to Simeonu nije preostalo
nita drugo nego da sabranome saboru predloi kompromis: slav. jezik
proglaava se slubenim i za dravu i za Crkvu, ali pismo ima ostati u
svojoj osnovi isto grko. Uostalom ta odredba nije bila samo poputanje
neslavenskom dijelu podanika novog bugarskoga kneza: Simen, oduevljeni poklonik grke literature, polugrk (semigraecus) po odgoju
1 obrazovanju, sam je svom duom bio odan grkom pismu, osobito
uncijalnom; on je vidio u njem jedan od glavnih kanala, po kojem je
mogla mlada slav. knjievnost crpsti hranive sokove iz neiscrpivog rezervoara grke mudrosti. No sve to nije smetalo Simeona, da jasno
shvati, da je grko pismo moglo uspjeno ispuniti svoju zadau na slav.
zemljitu jedino u sluaju, bude li prilagoeno slav. zvukovima i uope
slav. jeziku, t. j. bude li preraeno u s l a v e n s k u azbuku. Imajui
pred oima takovo remek-djelo, kakovo je glagoljica, nije bilo teko
to postii. Jedino je trebalo nai ovjeka, koji bi, vladajui jednako savreno i grkim i glagolskim pismom, htio uzeti na se trud takove
reforme.22

Najodliniji uenici sv. Brae, Kliment i Naum, ne htjedoe napustiti pismo, to ga primie od svojih velikih i sveByzantinoslavica, III; str. 82.
Obino se uzima, da je irilica laka, glagolica tea, to bi se
moglo ispraviti ovako: irilica odgovara tampanom, a glagolica pisanom
pismu. Kako je za praktinu upotrebu pisano pismo lake, bre i udobnije, takva je po prilici i glagolica. Glagolica je dakle za pisanje laka,
a irilica je laka za oko, za itanje. Tentor, Lat. i slav. pismo, str. 116.
20

21

268

tih uitelja i zato se ne odazvae pozivu, da stvore i uvedu

novu azbuku. To zakljuuje Iljinskij iz zanimljive injenice,
da ih novi vladar nije htio imati u svojoj blizini; bili su poslani u medvjede zakutke daleke Macedonije. Za Klimenta,
koji je do onda s najveim uspjehom upravljao jugozapadnom kolom u Devolu, bila je stvorena nova biskupijica
beliko-debrika u najzaputenijem kraju tadanje Macedonije (blizu dananjeg Kieva). Naum, dotadanji rektor
sjeveroistone slav.-bugarske kole kod Preslave, bio je puten, kako kae njegovo ie, na Klimentovo mjesto u Devol,
a uprava dvorske kole u preslavskom manastiru povjerena
prezviteru Konstantinu. Iljinskij kae:
. . . Na sreu za Simeona naao se medu uenicima Metodijevim
ipak jedan, koji je pristao na izvoenje njegovih planova na podruju
reforme azbuke. Bio je to mlai suvremenik svete sedmorice,23 odlini
govornik, iroko naobraeni pisac i pjesnik, prezviter Konstantin. Po
naputcima kneza sastavio je on novi slav. alfabet na temelju grkog
ustavnog pisma, a slova za one slavenske zvukove, za koje u grkom nije
bilo znakova, pozajmio je iz glagolice, ili posve, kao znak za ili s
nekom stilizacijom, n. pr. tvrdi i mekani znak, jat i druge.24

Ne moe se zanijekati dokazna sila tim interesantnim

izvodima ruskog uenjaka. Jedino bi se mogli moda ispraviti toliko, da novo pismo nije nastalo tek n a k o n preslavskog sabora, ve p r i j e njega t. j. izmeu g. 887.893.,
kad su se za dugih dana i noi bez sanka u preslavskom manastiru pisale i prepisivale slav. knjige pod vodstvom Nauma,
a uz marljivo sudjelovanje crnorisca Hrabra, uenog kneevia Simeona. Grci su za pisanje sv. Pisma i obrednih knjiga upotrebljavali uncijalno pismo radi njegova sveanog oblika. Nije iskljueno, da je grkim ukusom zadojenog Simeona
smetalo, kad su se slavenske svete knjige pisale obinim
grkim kurzivnim pismom, kakovo je bila glagoljica, pa bilo
to pismo stilizacijom i dotjerano. Sigurno je smioni duh mladog polugrka u to doba esto pokuavao, da zajedno s darovitim Konstantinom prezviterom prilagodi i lijepu i lako itljivu grku uncijalu slav. jeziku. Pokuaj je uspio i im je
Simeon na poziv oev odloio crnu monaku rizu i dobio
vlast u ruke, proglasio je preloenie knig, t. j. dao je tom
novome pismu prednost pred irilovim. Glagoljica je bila
Byzantinoslavica, III, 83.
U istono-slav. obredu nazivaju se Sv. Sedmorica sv. iril i
Metod i petorica najboljih njihovih uenika: Kliment, Naum, Gorazd,
Angelarij i Lavrentij.
2 4 Byzantinoslavica, III; str. 85.
22

23

269

sniena do stupnja privatnog pisma. Nala je utoite tek u

Macedoniji, u devolskoj koli, barem dok su ivjeli Naum
(f 910) i Kliment (f 916). U dvorsku kolu preslavsku, koja
je po planu kneza Simeona imala postati bugarskom suparnicom carigradske Magnaurske univerze, uveo je novi njezin
rektor Konstantin prezviter svoje i Simeonovo pismo. No radi
praktinih razloga uila se dakako i ondje jo dugo vremena
i glagoljica, jer je njome bila napisana sva dragocjena knjievna batina sv. Brae, a ujedno je trebalo odrati veze
s Klimentovom macedonskom kolom, koja je i dalje njegovala irilovo pismo. Ipak je novije preslavsko pismo irilica postepeno potiskivalo starije macedonsko glagoljicu , kako se vidi iz novijih arheolokih i slavistikih istraivanja. Ba nekako u isto vrijeme, kad je Iljinskij u Moskvi
pisao svoju raspravu za praku reviju Byzantinoslavica, nali
su u ruevinama Simeonove Preslave najstarije irilske natpise, ali uz njih jo neto i glagoljice. Peati kneza Borisa,
to su ih nali zadnjih decenija (jedan je u sofijskom, drugi u
Varnenskom muzeju), jo su grki, s natpisima u lijepoj grkoj uncijali. No peat ili bolje model za peat Simeonova
sina cara Petra (927969), to su ga nali g. 1926., ve ima
irilski uncijalni natpis. Prvi tono datirani irilski natpis
jest nadgrobna ploa, to je naena u selu German kraj
Ohride. Postavio ju je g. 993. car Samuil na spomen svome ocu,
majci i bratu Davidu. Vidi se dakle, da je sto godina iza preslavskog preloenia knig irilica ve gospodovala i na podruju, gdje su nekad djelovali pristae i branitelji glagoljice
Kliment i Naum. U Rusiji se jo u XI. vijeku glagolsko pismo
nazivalo kurilovica; pop Upir je n. pr. 1044. na Knjizi
proroka s tumaenjem pribiljeio, da ju je prepisao is kurilovice, a kako je knjiga pisana dananjom irilicom znak
je, da je pop Upir prepisivao iz glagolskog predloka. Preslavsko je pismo istom negdje u XVI. vijeku, pod uticajem
kijevske pravoslavne kole, dobilo ime irilica. Otkako je
naime radi turskih provala prestao u Macedoniji glagolski
knjievni rad, a ujedno bile prekinute veze s hrv. glagoljaima, nestalo je pomalo kod pravoslavnih Slavena svakog
spomena na staru kurilovicu. No ostala je tradicija, da je
sv. iril dao Slavenima pismo. Nije dakle udo, da su njegovim imenom poeli zvati ono slav. pismo, koje im je ostalo,
premda, kako vidjesmo to pismo sa sv. irilom nema
apsolutno nikakove veze.
IV. I tako nam je napokon jasno, kako i od koga,
gdje i zato dobie Slaveni dvostruko pismo: glagoljicu i

270

irilicu. Glagoljica je postala oko g. 863. u carskoj prijestolnici na Bosporu i to po svoj prilici u Polihronskom manastiru,
gdje je izmueni Konstantin Filozof stanovao kod brata igumena Metodija nakon povratka iz hazarske zemlje; irilica
pak obretena je 30 godina kasnije u bugarskom kneevskom
manastiru sv. Pantelejmona na uu rijeke Tia kod Preslave. Glagoljica je bila plod svetakih molitava, neobinog
filolokog znanja i apostolske revnosti prvog Uitelja slovenskog naroda Konstantina-irila, a irilica djelo Konstantina prezvitera, jednog od Metodovih uenika, odanog slubenika bug. prijestolonasljednika Simeona. Poticaj i doputenje
za stvaranje prvog slav. pisma, glagoljice dao je sv.
irilu bizantski car Mihajlo s ujakom cezarom Bardom, ovjekom nemoralnim, ali mecenatom znanosti i reorganizatorom carigradske univerze; poticaj pak za stvaranje drugog
slav. pisma irilice dao je sposobni, ueni i izvanredno
ambiciozni polugrk crnorizac kneevi Simeon. irilica se
moe smatrati bugarskim dvorskim i nacionalnim pismom i
irila se u jednakoj mjeri s bugarskim dravnim i kulturnim
utjecajem, a glagoljicu je iznaao macedonski Grk i prilagodio ju jeziku macedonskih Slovena, i zato su je ba slav.
Macedonci, s Klimentom na elu, branili i uvali, dok su
samo mogli. irilica je izraziti je grka od glagoljice, a u nekim svojim formama po vanjtini gotovo jednaka grkoj uncijali, i zato je uhvatila korijen kod Slavena zadojenih bizantskom kulturom; kad je prela na podruje latinske kulture
u Bosnu i junu Dalmaciju podlegla je znatnim promjenama. Osobit je tip, veli Dr. Tentor, bosanska irilica.
Ona odbacuje staroslovenska slova, kojih ne treba za hrvatski
jezik, a uvodi nove znakove za svoj jezik. U vezi je s glagoljicom, koja opet ima u Bosni i hrvatski i posebni bosanski karakter. 25 Glagoljica je bila namijenjena zapadnim Slavenima, te
se kod njih i sauvala najdulje. Grci je nisu trpjeli i unitavali
su je, gdjegod su mogli; u Moravskoj je pod pritiskom njemakog Dranga nach Osten uginula, a tek ju je jedan dio
Hrvata zavolio i, tono rije, ba je k srcu privinuo. Iznaae
je glagoljice bazileus Mihajlo zajedno sa savjetnicima s veseljem pozdravio, Rastislav je kao dar s neba primio, Kocelj
s oduevljenjem uio, ali Svetopuku se nikako nije svidjela,
polugrku Simeonu brzo je dodijala a ini se, da je ni hrvatski vladari nijesu prihvatili. irilica je bila proglaena slu2 5 Tentor, Latinsko i slav. pismo, str. 152. Na str. 118 (slika 63
i 64) vrlo zorni primjer slinosti irilice s grkom uncijalom.

271

benim bugarskim pismom na velikom narodnom saboru u Preslavi g. 893., a glagoljica je dobila najviu sankciju g. 868.
od pape Hadrijana II. u Rimu. Za svetog je Konstantinairila bio bez sumnje najradosniji onaj dan, kad je, kako
pripovijeda njegovo Zie, (gl. XVII.), papa primio slovenske
knjige, posvetio ih i poloio u crkvi sv. Marije, koja se zove
Fatne (Jaslice), te su nad njima pjevali svetu liturgiju; i
onda opet, kad je, kako pripovijeda ie Metodovo (gl. VI.),
potvrdio njihov nauk i poloio slovensko evanelje na oltar
svetoga apostola Petra. 26 Bilo je to najsveanije posveenje
pisma, to ga je on iznaao od elje za to uspjenijim irenjem kraljevstva Bojega meu Slavenima. Takove inauguracije nije imao nijedan drugi alfabet! A zanimljivo je, da
se glagoljica sauvala do danas jedino ba kod katolika u
rimsko-slavenskom obredu i da su iza otkria tampe gotovo
sve liturgijske glagolske knjige bile tiskane ili posve na
troak Rimskih Papa ili bar s pomou njihovom. Za djelo
svoga najodlinijeg sina bizantski Istok nije imao ni razumijevanja ni ljubavi.
Glagolsko dakle pismo, kojim su kroz punu hiljadu godina odavali, prenosili i uvali svoje ponajljepe misli i osjeaje nebrojeni Hrvati, djelo je i dar svete solunske Brae.
Svu veliinu toga dara shvatit emo, kad pomislimo, da bez
pisma nema kulture i da bi bez glagoljice nebrojene hrvatske
generacije bile ostale nepismene i nekulturne. Bez glagolskog
pisma ne bi bilo ni glagolskog bogosluja ni glagolske knjievnosti, tih nepresuivih tisuljetnih izvora pobonosti i znanja, od kojih su imali korist ne samo oni katoliki Hrvati, to
su direktno iz njih crpli, ve cijeli narodni organizam. Radi
iznaaa glagoljice i njezina irenja uao je sv. Konstantiniril zajedno sa svojim velikim bratom Metodom i u hrvatsku
povijest i obojica zasluuju u njoj najasnije mjesto. Oni
zasluuju razmjerno barem toliku panju, koliku je stekla
stara glagolska baanska ploa iz godine 1100., a s njom i
drugi dragocjeni glagolski spomenici, koji se brino uvaju i
prouavaju, o kojima se govori, pie i u kolama predaje; koji
se smatraju velikim narodnim blagom.
Stj. Krizin Saka D. /.

20

Grivec, itja; str. 88 i 102.