SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Marko Cmrenjak
Vlado Mihojevi
Josip Soldo

Hrvoje Vuki Hrvatini

Seminar

Mentor: dr. sc. Dijana Kora

Mostar, 2014.
SADRAJ
Uvod .........................................................................................................

1. Obitelj Hrvatini....................................................................................

2. Politiko djelovanje...............................................................................

3. Kulturno djelovanje pod Hrvojem Vukiem Hrvatiniem..................

10
3.1. Hvalov zbornik........................................................................

10

3.2. Misal Hrvoja Vukia Hrvatinia............................................

12

Zakljuak .................................................................................................

15

Literatura .................................................................................................

16

UVOD

U ovom seminaru emo obraditi jednu od najveih linosti bosanske povijesti,

Hrvoja Vukia Hrvatinia. Za to bolje razumijevanje njegove persone i podruja
djelovanja, prvo emo pribliiti povijest same obitelji Hrvatini i bitnijih dogaaja u
kojama su sudjelovali, da bi se bolje vidjele vrijednosti koje nastavlja Hrvoje Vuki u
svom politikom djelovanju. Koristei preteito djelo Ferde iia kao osnovu, od koje
polazimo u razrjenjavanje ove linosti, koriteni su jo mnogi drugi izvori zbog
njegovog irokog obujma, to ukljuuje i kulturno djelovanje. Rad je podjeljen u 3
osnovna dijela.

1. OBITELJ HRVATINI

Porijeklo Hrvoja Vukia Hrvatinia poinje sa praocem obitelji Stjepanom

prema kojemu su se oni u starije doba nazivali Stjepanii. Stjepanii ili Hrvatinii
(ubudue emo koristiti ovaj naziv) su obitavali na podruju Donjih kraja (kojima emo
se jo vratiti kasnije) koji su prvi puta spomenuti 20. 6. 1244. godine uz Usoru i Soli
kao sastavni dio banovine Bosne, koja je u to doba za vrijeme bana Matije Ninoslava
bila podreena vrhovnom ugaskom vlasti. Kralj Bela IV je toga datuma odredio da
dominikanac Ponsa - bosanski biskup ima pravo u njegovo ime tamo pobrati desetinu.
Mogue je i vrlo vjerojatno, da je Stjepan ve tada vladao tim prostorima, poto se
1301. godine spominje kao pokojnik, dok je mu je u to vrijeme sin Hrvatin ve bio u
zrelim godinama i imao odrasle sinove. Po svemu ovome Stjepan je u to doba priznavao
pored bana Matije Ninoslava, kralja Belu IV kao vrhovnog gospodara.1
U jednoj ispravi iz 1299. se spominje da je Stjepanov sin Hrvatin, zajedno sa
njegovom braom i sinovima srodnik hrvatskoga bana Pavla ubia Bribirca, te njegove
brae Mladena i Gjure, to nasluuje na naku enidbenu vezu izmeu ove dvije obitelji
koja nam nije poznata, a jasno nam govori o njihovoj veliini i moi ve u to vrijeme.
Tako su krajem 13. stoljea zajedno sa knezovima Bribirskim stekli priznanje i kod
napuljskih Anuvinaca, tonije kralja Karla II. koji im 1299. godine potvruje njihove
posjede u Donjim krajima, zbog njihove korisne i obavljene slube. No to im nije
donjelo garantirani mir. to s provalama pristaa kralja Andrije III. Mleanina dolazi na
vidjelo. Naime dolo je do slabljenja obitelji te su oni pribjegli u zatitu bana Pavla, koji
obeaje knezu Hrvatinu 2.2.1301. godine da e ga zbog njegovih zasluga vazda tititi i
njega i njegove posjede, od bilo koga. Nedugo nakon toga Hrvatin dolazi u sukobom sa
bosanskim banom i Pavlovim bratom Mladenom I. koji se kao odluni katolik odluio
se uhvatiti u kotac sa bogumilstvom koje se proirilo u toj zemlji, emu je Hrvatin bio
priklonjen, te mu Mladen krene otimati neke posjede u Donjim krajevima, na to se
Hrvatin obraa njegovom bratu Pavlu. Tada dolazi 30.3.1304. godine do izmirenja u
Splitskom franjevakom samostanu, prilikom ega je izdana i isprava gdje Pavao
1 FERDO II, Vojvoda Vuki Hrvatini i njegovo vrijeme, Matica Hrvatska, Zagreb, 1902.,
str. 6, 7.
4

navodi da se on i itava njegova obitelj, obvezuju pod prijetnjom prokletstva da e

kneza Hrvatina i njegove sinove vazda paziti i nee se dirati u njihove posjede. Nedugo
nakon Mladen I. umire, ubijen te povodom tog ina Pavao provaljuje u Bosnu, tamo
uspostavlja mir, te postavlja svoga sina prvoroenca Mladena II. za bana. Godine 1312.
u 6. mjesecu umiren ban Pavao, a negdje u isto vrijeme i knez Hrvatin Stjepani, te se
dulje vrijeme obitelj Hrvatinia ne spominje.2
Knez Hrvatin je iza sebe ostavio tri sina Hrvatinia: Vukoslava koji je vladao
Mrenskom upom iz grada Kljua, Pavla gospodara Zemljike upe te Vukca,
Hrvojevog oca, koji je vladao Vrbanjskom upom sa gradom Kotorom. Imena sinova
brae kneza Hrvatina nisu nam poznata, kao to nam nije poznato pod sigurno gdje su
stolovali. Moemo pretpostaviti da je to bilo u jednom dijelu Zavrja, u krajevima
jugozapadno od Donjih kraja oko Duvna, Livna i Glamoa jer nam se tamo, poetkom
druge polovice 14. stoljea Hrvatinii pojavljuju. Zbog veeg naglaska na obitelj
Hrvatini i njihovo daljnje nam poznato ire grananje, osvrnuti emo se uz njihov
spomen sam na vanije dogaaje koji su okruivali obitelj Hrvatini. Tako nam je
poznato da su Hrvatinii sudjelovali u zavjeri za svrgavanje bana Mladena II. nakon
ega je na banovanje u Bosnu stupio Stjepan Kotromani neovisno od hrvatskog bana
pod ugarskim vrhovnitvom. to se tie sinova kneza Hrvatina. Prvi se spominje knez
Vukoslav, prvo 1315. godine u posjeti Sanici u Mrenskoj, gdje se miri sa Vukom
Obradiem i njegovim sanikim plemenom, te 1325. godine kada ga braa Ceprena,
Gjuro i Budec mole da dodjeli slobodu Gjurinom sinu, koju je ovaj imao s kneevom
kmeticom Maricom Hranievom, nakon ega mu se gubi svaki spomen. Znamo da je
imao 3 sina Vlatka, Vuka i Pavla, od kojih nam je najpoznatiji Vlatko Vukoslavi, a
spomminje se osim 1325. godine jo i 1354. i 1357. zajedno sa svojim sinom
Vukoslavom Vlatkoviem. Knez Pavao, drugi Hrvatinov sin koji se spominje prvi puta
1323. godine kada je pred njim izdana jedna povelja; drugi i posljednji puta 23.9.1332.
gdje se navodi u ugovoru koji ban Stjepan Kotromani sklapa s dubrovanima gdje se
ovaj navodi kao zastupnik i svjedok od Zavrja, to mu uz Zemljiku upu dodaje jo
jedno zemljie koje je u njegovom posjedu. Pavao je imao sinove Grgura i Vladislava. 3
Trei brat, knez Vukac otac Hrvoja se javlja dosta kasno u odnosu na njegovu
2 FERDO II, Vojvoda Vuki Hrvatini i njegovo vrijeme, str. 8, 9.
3 FERDO II, Vojvoda Vuki Hrvatini i njegovo vrijeme, str. 9-11.
5

brau, tek izmeu 1357. i 1380. kada se sinovi Vladislava i Pavla javljaju kao ve
odrasli ljudi, to nam nesumljivo govori da je on bio najmlai od brae, a o njemu
imamo i najvie izvora. Prvi njegov spomen nam dolazi u ponovljenoj prisezi bana
Tvrtka knezu Vlatku Vukoslaviu i njegovome sinu Vukoslavu Vlatkoviu 1357.
godine. U kojoj mu ban potvruje posjede, bez obzira na to to se Vukoslavov brat
Grgur Pavlovi pokorio ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu, tadanjoj prijetnji prema
Bosni. Nakon toga se spominje u obrani upe Plivske i grada Sokola od Ljudevita
1366., u povelji bana Tvrtka gdje se ovaj zahvaljuje na obrani grada. S tim inom je
nagraen itavom upom koju je upravo obranio. Vojvoda Vukac Hrvatini se posljednji
puta spominje 10.4. 1378. u povelji Tvrtka gdje potvruje dubrovanima posjede u
rnovnici. Umire nedugo nakon toga, te iza njega ostaju etvorica sinova: Hrvoje, Vuk,
Dragia i Vojislav. Od njih Hrvoje je sigurno najstariji, roen oko 1350. godine. S smru
vojvode Vukca, kralj Stjepan Tvrtko daje Hrvoju Vukiu titulu velikog vojvode 1380. i
time mu potvruje naslov koji je nosio njegov otac, uz to mu dodjeljuje tri sela Trbeuu,
Lupnicu i Bilu, to je pokazalo koliko je obitelj Hrvatini bila cijenjena.4

2. POLITIKO DJELOVANJE

Svoje politike manire Hrvoje je poeo uiti ve u ranoj mladosti od oca

Vukovca Horvatinia, no razvitak ove sposobnosti moe zahvaliti sposobnim voama
koje je u svoje vrijeme vjerno pratio. Na elu tih velikaa bio je i sam kralj Ludovik I.
Anuvinac kojem je kako isprave govore Hrvoje bio ...knez i vjerni vitez... Nakon
smrti kralja, Hrvoje prelazi na stranu bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania, koji mu
za svoju vjernost daje naslov velikog vojvode i posjede u Lavi. Hrvoje i brat mu Vukac
vjerno su pratili kralja, za to ih je ovaj bogato nagraivao, tako su Hrvoje i Vukac do
kraja Tvrtkove vladavine imali najvee posjede u dravi pored kalja, zahvaljujui tome
4 FERDO II, Vojvoda Vuki Hrvatini i njegovo vrijeme, str. 11-20.
6

njegova e politika odigrati najvaniju ulogu u srednjovjekovnoj Bosni od smrti kralja

Stjepana Tvrtka I. Kotromania.
Smru dvaju kraljeva za obitelj Horvatini poinju problemi s kojima e se oni u
manjoj ili veoj mjeri dobro nositi dok je na elu te obitelji Hrvoje. Dolaskom Karla III.
na hrvatsko-ugarsko prijestolje Hrvoje e sebi ugrabiti mnoge titule meu kojima je i
titula hercega. Zbog stavljanja sebe na stranu Anuvinaca, Hrvoje e sebe staviti u
nepogodan poloaj kod Sigismunda Luksemburkog, mua kraljice Marije, keri
Ludovika I. Velikog. Ne samo da su problemi nastali u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu,
nego i u bosanskom, naglom smru kralja nije bilo rijeeno nasljedstvo, pa je Tvrtka
naslijedio njegov, najvjerojatnije brat Stjepan Dabia, koji je ve tada bio star, on je
odmah po dolasku postavio Hrvoja za svoga bana i vritelja kraljevskih dunosti u
krajevima koji su pod njegovom vlau. Zahvaljujui Hrvoju pod bosansku krunu pale
su utvrde Ostrvica i Vrana, koje su drali sinovi Ivana od Paline, Ivan i Nikola5.
Nakon Karla III, na to prijestolje sjede Ladislav kojemu se snano suprotstavi
igmund, mu keri kralja Ludovika I., Marije. Na Ladislovu sreu, herceg Hrvoje je
ostao na strani Anuvinaca, a ovaj ga je zbog njegove lojalnosti 5. listopada 1393.
opunemoi Hrvoju za Hrvatsku i Dalmaciju. Prije tih asti Hrvoje je i od Dabie dobio
za vojne zasluge protiv Turaka, etiri sela na podruju Sutjeske i Kaknja. 6
igmund da bi pronaao to vie pristaa, sije strah po dravi, to rezultira
veinu hrvatsko-ugarskih velmoa na njegovoj strani u borbi za prijestolje, no tim
strahom nije mogao odvojiti Hrvoju od Anuvinaca. igmund je znao da na bosanskog
kralja ne smije tako utjecati, jer mu moe pomoi u sluaju Horvatinia, iako je i sam
znao da Dabia nema toliku mo, stoga poetkom 1393.godnie igmund u akovu
sklopi ugovor u kojemu igmund priznaje Dabiu za bosanskog kralja, te mu jo prizna
samouzeti naslov rex Croatie et Dalmatie, a Dabia prizna njemu krunu hrvatskougarske kraljevine, te mu obea da e njegovom smru bosanska kruna prepasti njemu.

5 MILKO BRKOVI Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu,

Mostar, 2010., str. 62.
6 FERDO II, Vojvoda Hrvoje Vuki Horvatini i njegovo vrijeme, Matica hrvatska, Zagreb,
1902., str. 91.
7

Dabiu tada priznae velikai na elu sa vojvodom Hrvojem, koji potvruje akovaki
sporazum svojom potvrdnicom7.
Smru kralja Stjepana Dabie, na prijestolje dolazi izabirem velmoa, njegova
ena Jelena iz roda Nelipia, koja je za svoga kratkog vladanja dobila i pridjev gruba.
No zahvaljujui njenom izabiru iz konteksta bosanskog kralja izaao je igmund, iako
mu je to bilo obeano akovakim ugovorom, no velikai za to nisu htjeli ni uti, osim
Vuka Hrvatinia koji je bio na igmundovoj strani. Za vrijeme spomenute kraljice
velikai su toliko ojaali da su praktiki vladali sami, u toj velikoj moi javljaju se i
veliki sukobi velikaa koji ne znajui da tete sami sebi, ne rijetko u svoje sukobe
ukljuuju i same Turke. No kraljiina vladavina ne bi duga jer je ve nakon tri godine
Hrvoje na prijestolje Bosne doveo mladog i perspektivnog mladia, kraljevske krvi,
odnosno nezakonitog sina kralja Stjepana Tvrtka I., Stjepana Ostoju. Tim inom sam
Hrvoje je htio pokazati igmundu tko ima pravu vlast u Bosni. Na to igmund odgovori
vojskom, provali u Hrvojeve Donje Krajeve no nije napravio znaajnije tete samom
Hrvoji, nego vie sebi poto je Hrvoje odmah po izlasku igmunda iz drave zauzeo
upu Dubicu koja je bila u igmundovoj vlasti, oduze mu je i pridrui je Donjim
Krajevima. Tim inom Hrvoje je pokazao kako se moe nametati igmundu i pokazati
njegovu slabost, nedugo nakon toga Ladislav Napuljski dolazi u Zadar gdje se kruni kao
hrvatsko-ugarski kralj, taj dogaaj je dobro doao velmoama u Bosni, ali e se kasnije
pokazati da je bio potpuni promaaj8.
inom krunjenja Ladislava u Zadru Hrvoje se jo vie obogatio i osamostalio,
jer mu ovaj za sva njegova djela da Dalmaciju i titulu hercega Splita, sa otocima
Braem, Hvarem i Korulom. To je bila moe se rei i mala nagrada za Hrvojeva
mnogobrojna djela i nastojanja da Ladislava uini kraljem. Krunjenje Ladislava za
kralja nikako nije ilo u prilog republici svetog Marka, jer bi spajanjem Napuljskog
kraljevstva i Dalmacije put za Mediteran bio potpuno presjeen, Dubrovnik tim
ujedinjenjem bi profitirao najvie, no mudra diplomacija ove republike nije se tako brzo
zalijetala, nego je sasvim neopaeno, poslavi jednog sveenika estitala Ladislavu na
kruni, te mu u istome alila se na kralja Ostoju koji je u par navrata bio pred njihovim
vratima sa vojskom. Hrvojevu mo uoili su mnogi, meu njima bila je i Venecija koja
7MILKO BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, str. 63.
8 MILKO BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, str. 64-65.
8

poinje kititi i slati skupe darove slavnom hercegu, neki izvori navode da su meu tim
darovima nerijetko se nalazile i krinje sa novcem9.
Neosporivo je to da je Hrvoje za vrijeme Ladislava Napuljskog na vrhuncu svoje
moi, to dokazuju mnogi spisu upueni njemu, ali i samome kralju. On i njegov brat
Vuk vode najvanije funkcije u Hrvatskoj kraljevini, a sukobi sa ostalim velmoama
nisu bili veliki jer se nitko nije u to vrijeme zamjeriti neokrunjenom kralju. Moe se rei
da je Hrvoje bio produena linost kralja Stjepana Tvrtka I. jer je vladao onim svime to
je Tvrtko imao pod sobom. U svojoj ljubomori na Hrvoju, Ostoja se okrenu igmundu,
te mu se zakle u vjernost. elio je Ostoja napasti zajedno sa igmundom Hrvoju i ostale
pristae kralja Ladislava, no preduhitri ga Hrvoje i svrgnu ga s vlasti i na to mjesto
1409. stavi zakonitog Tvrtkovog sina Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovia. igmund je
vojnim operacijama pokuao na vlast vratiti svoga vazala Ostoju, to mu je krenuo za
rukom tek u treoj poznatoj Doborskoj bitci, u kojoj igmund zarobi oko 170 velmoa
koje dade smaknuti, to je oznailo kraj Ladislavove stranke u Hrvatskom kraljevstvu.
Tim inom Hrvoje Uini ono to je najprirodnije bilo, prikloni se igmundu, te
postadoe prijatelji, ak mu je Hrvoje bio i kum, i kralju igmundu je to odgovaralo jer
je znao kolika je Hrvojeva mo. Svojim vojnim djelovanjem igmund je postigao da
povrati svoga vazala na bosansko prijestolje, te on nastavi vladati sve do 1421. Nedugo
nakon tih dogaanja igmund je sam htio preuzeti bosansku krunu pa krenu u novi
pohod na Bosnu, ali rezultat toga pohoda bio je priznanje Ostoje za bosanskog kralja, a
Ostoja igmunda za svog vazala, a u tome svemu Ostoja dade igmundu Usoru i Soli
to znatno smanji dravu. Hrvojevo i igmundovo prijateljstvo poremeti nepromiljeni
Hrvojev napad na Sandalja Hranjskog dok je ovaj ratovao u Srbiji protiv Turaka, na to
igmund 1415. krenu na pohod protiv Hrvoja, u svom meteu Hrvoje u pomo zovnu
Turke koji mu pomogoe potui Kraljevu vojsku u blizini Doboja, na tu Hrvojevu
reakciju, zvanja Turaka u pomo, mnogi su mu zamjerili, no moramo vidjeti kako je on
bio vrstan politiar i vojvoda kojega igmund nikada nije pobijedio na bojnom polju10.

9 FERDO II, Vojvoda Hrvoje Vuki Horvatini i njegovo vrijeme, str. 160-167.
10 MILKO BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, str. 69-71.
9

10

3. Kulturno djelovanje pod Hrvojem Vukiem Hrvatiniem

3.1. Hvalov zbornik
Hvalov zbornik je iluminirani rukopis s poetka 15. stoljea,
napisan bosanicom na 353 lista pergamenta 1404. godine, sa
starijega glagoljakog predloka. Napisao ga je "Hval krstjanin",
odnosno pisar Hval koji je ivio i djelovao s 14. na 15. stoljee, i to "u
ast slavnom gospodinu Hrvoju, hercegu splitskom i knezu Donjih
Krajeva i drugih mnogih zemalja". Zbornik je jedan od najpoznatijih
rukopisa Crkve bosanske u kojemu ima ikonografskih elemenata koji i
dananjoj historiografiji postavljaju pitanje jesu li ili nisu u skladu s
uenjem bosanskih krstjana, a to su Blagovijest, Raspee i Uzaae.
Zbornik je bogato ureen minijaturama, ornamentima, inicijalima
izraenim intenzivnim bojama i zlatom, pojedinanim figurama i
kompozicijama.
Dakle, djelo je napisano na bosanskom irilicom, odnosno
arvackim pismom, i to na pergameni veliine 17x11 cm na 359
folija (prva tri su prazna), a autor ga je zavrio opirnim kolofonom, u
kojem je uz svoje ime naveo i vjersku pripadnost, te ime i titule osobe
za koju je pisao, godinu pisanja i svretka pisanja kao i ime
tadanjega biskupa Crkve bosanske: Va ime o(t)ca i s(i)na i
s(ve)toga d(u)ha. A sie se knige napisae ot ruki hvala krstinina na
potenie slavnomu g(ospo)d(i)nu hrvoju hercegu spltskomu i
knezu ot dolnih krai (i) inim mnogim zemlam tim e molu vi
bratie kto budu proitati sie pismo ae eso ne umil budu svrit
v siem pisani prostite a tue pominaite toga komu se pisae a
pisara toliko koliko e vam razumiti ot toga metarstva a a pisae se
i dosvrie v lto rodstva h(rsto)va . u. i. d. (=1404) lto v dni
episkupstva

nastavnika

g(ospo)d(i)na dda radomra.

svritela

crkvi

bosanskoi

11

11 http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8199 , Hval, (21. 11. 2014.).

11

Sam sadraj Hvalova zbornika ine biblijski i apokrifni tekstovi, u

njemu imamo itav Novi zavjet (etiri evanelja, Djela apostolska,
Pavlove i katolike poslanice, Otkrivenje) i Psaltir, osam biblijskih
pjesama iz Staroga i Novoga zavjeta, Deset zapovijedi Bojih

te

nekoliko, veinom apokrifnih lanaka o novozavjetnim knjigama.

Hvalov zbornik, najvaniji rukopis Crkve bosanske negira tvrdnje
latinskih vrela o tome kako bosanski heretici preziru Stari zavjet i da
preklinju patrijarhe i proroke. Tako krstjanin Hval nabraja 18 osoba iz
Starog zavjeta, meu njima i Ivana Krstitelja. 12 Zbornik je napisan, kao
i ostali rukopisi Crkve bosanske, na crkvenoslavenskome jeziku kojega
obiljeavaju pomlaeni glasovi (ikavizacija glasa jata), arhaian
leksik i sintaksa. Hvalov je crkvenoslavenski jezik proet s elementima
zapadne tokavtine. Hvale je imao predloak iz kojega je uzimao
tekstove, a on bio je glagoljski velike starine (na dvama se
mjestima

zborniku

pojavljuju

glagoljska

slova).

Rukopis

su

ukraavala dva umjetnika, koje razlikujemo i po tome to pojedine

iluminacije imaju zlatnu pozadinu, a ostale plavu. Od dvojice
iluminatora jedan bi mogao biti sam Hval, to bi potkrijepljivala dva
njegova zapisa na marginama stranica u kojemu pie kako si pisah
zlatom kako i rnilom (f. 48) i: pisah zlatom kako i rnilom (f.
188). Drugi je umjetnik, vjerojatno domai dalmatinski minijaturist,
onaj koji je za Hrvoja Vukia Hrvatinia oko 1404. godine ukrasio
glagoljski misal. S dotiim umjetnikom povezuju se dvije minijature u
primjerku kronike Tome Arhiakona u Budimpeti. Pretpostavlja se
kako je minijaturist bio pod utjecajem anonimnoga dalmatinskog
slikara poznatoga kao Majstor tkonskoga raspela i kako je Hval svoj
zbornik pisao negdje u Dalmaciji ili u neposrednome zaleu,
moebitno u Hrvojevoj rezidenciji kod Omia (J. Hamm). Svoj likovni
sud na probleme glede dvojice iluminatora dala je i Jovanka
Maksimovi u Iluminaciju Hvalovog zbornika. Tako ona za prvoga
12 IVAN MUI, Vjera Crkve bosanske, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2008.,
str. 80.
12

iluminatora, koji je oslikao Hrvojev misal, veli kako je spojio osobine

bolonjskog

venecijanskog

slikarstva

kasnog

14.

stoljea

sa

specifinim tokovima u Dalmaciji, dok za drugoga minijaturista,

pretpostavlja kako je to Hval, kae kako je kod njega zanimljiv spoj
dalmatinske gotike i tradicija bosanske iluminacije i ire irilskih
rukopisa.13
Dakle, sve novije analize stila i tehnike slikanja ukazuju na dva
minijaturista. Prvi majstor, moebitno Hval, slika na modroj pozadini,
figure su mu izrazito plastine s crnim konturama, smjetene u
pravokutne okvire, a guste namaze boje mjestimice oivljava zlatom.
Navedeni majstor je pod izrazitim utjecajem gotikoga slikarstva na
dasci. Pripisuju mu se sljedee minijature: Povorka apostola s Kristom,
Raspee,

Blaena

Djevica

Marija

na

prijestolju,

Uzaae,

Kamenovanje arhiakona Stjepana, Kralj David i Mojsije.

Drugi majstor slika na zlatnoj pozadini, a svoje minijature
smjeta u veoma bogato izraen arhitektonski okvir. Crtei su mu
finiji, boje pastelnije, a kvalitata rada via nego kod njegova suradnika
u

zborniku.

Ovome

majstoru

su

pripisani

sljedee

minijature:

Navjetenje, evanelisti (osim Ivana), Krist blagoslivlje apostole,

inicijali s ljudskim likovima i veci dio ostalih uresa. Ove minijature
umjetniki i ikonografski pripadaju gotikoj umjetnosti iz kruga
dalmatinskih slikara 15. stoljea, stoga je vrlo vjerojatno kako su ih
izveli domai slikari. Navedeno potkrepljuje injenica kako se neki
uresi i ilikovi nalaze i u misalu Hrvoja Vukia Hrvatinia.14
Danas se Hvalov zbornik nalazi u Italiji, u Sveuilinoj knjinici u
Bologni (MS 3575, B). Dotinoj biblioteci zbornik je darovao papa
Benedikt XIV., a on ga jes sam dobio od poznatoga talijanskoga
latinista i filologa Giacoma Facciolatija (1682.-1769). Pitanje kako je
kodeks dospio u Italiju, nije nam poznato (moda su ga prenijele
13 JASNA VINCE-MARINAC, Codex "Christiani" nomine Hval. Potpuno faksimilirano izdanje
originala iz Univerzitetske biblioteke u Bolonji, u: Slovo, 38, Zagreb, 1988., str. 119.
14 http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/hvalov.html, Hvalov zbornik, (21. 11. 2014.).
13

izbjeglice iz Bosne u Italiju) te ostaje otvoreno. Potrebno je spomenuti

kako je i godine 1986. u Sarajevu izdana faksimil ovoga znamenitog
kodeksa kao i samokritiko izdanje teksta, odnosno transkripcija i
komentar cjelokupnoga kodeksa.

3.2. Misal Hrvoja Vukia Hrvatinia

Misal Hrvoja Vukia Hrvatinia, odnosno Hrvojev misal, hrvatski
je glagoljski kodeks, jedina glagoljska liturgijska knjiga za koju se zna
da se koristila istono od rijeka Krke i Vrbasa. Napisan je na 247
pergamentnih

folija

te

je

najbogatiji

najljepe

ureen

hrvatskoglagoljski rukopis (96 minijatura razliitih veliina i oblika i

380 inicijala). Ovaj rimski plenarni misal napisan je

ustavnim

glagoljskim pismom izmeu 1403. i 1404. godine, zacijelo u Dalmaciji,

i to u njezinom sjevernom dijelu, vjerojatno u zadarskom podruju.
Misal je napisan za bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia,
odnosno za crkvu sv. Mihovila u Splitu. Jezik u misalu ima izrazito jak
otklon od naslijeene staroslavenske norme, u njem dominira ikavski
odraz jata, ivo akavsko narjeje te velik broj hrvatskih leksema.
Neki sadrajni dijelovi, primjerice blagoslovi, svoje podrijetlo vuku od
samih poetaka staroslavenske knjievnosti.
Misal je ukraen raznim iluminacijama, od ureenih i oslikanih
inicijala do minijatura na cijelim stranicama (Vojvoda Hrvoje na konju,
Sv. Mihovil, Grb vojvode Hrvoja).15 Na alost, minijaturist nam je ostao
nepoznat. Uresi se sastoje od ivotinjskih, antropomorfnih i biljnih
motiva, alegorija mjeseci (sa sezonskim radovima u tim mjesecima) te
simbolinih motiva vezanih uz ivot i muku Isusa Krista, svetaca i
evanelista. Na trima minijaturama iz Kristova ivota prikazane su (u
samoj pozadini) zidine grada Splita, tonije Dioklecijanove palae i
toranj sv. Duje. Na kraju misala nalazi se slika, i to preko cijele
15 http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26530, Hrvojev misal, (21. 11. 2014.).
14

stranice, Hrvoja Vukia Hrvatinia na bijelom pobjednikom konju.

Isto tako cijelu stranicu zauzima njegov grb s latinskim natpisom:
Arma Hervoiae ducis Spalatensis. Uvez je bio optoen dragim
kamenjem koje je poslije posve nestalo. Izgleda kako je misal zbog tih
dragocjenosti i postao plijenom turskih osvajaa i dostojnim darom
sultanu, odnosno sultanskoj knjinici.16
Primjeuje

se

istoni

liturgijski

utjecaj

te

karakteristina

iluminacijska obrada, gdje je veina minijatura kombinacija bizantske i

rimske tradicije. Tonije, analiza pojedinanih likova u misalu pokazala
je kako njihova ikonografija ima vei udio bizantskih, a manji zapadnih
elemenata. Bizantski se elementi oituju vie na prikazima svetaca
koje asti i istona i zapadna liturgija, doim je zapadnih elemenata
vie na minijaturama franjevakih svetaca i svetaca koji su bili
omiljeni u srednjem vijeku na Zapadu. Takoer, bizantski elementi
naziru se i u nainu slikanja svetaca kao pojedinanih likova ili likova
u nizu na ikonama i freskama, a zapadni u slikanju deskriptivnih i
narativnih detalja tipinih za stil gotike. Sama konzervativnost
ikonografskih obrazaca izraenija je u bizantskom utjecaju, dok
zapadna ikonografija ovisi vie o razvoju umjetnikih stilova od
ranoga

kranstva

do

rane

renesanse

suvremenom

srednjovjekovnom ukusu.17
Glede identiteta autora, talijanski povjesniar iz Zadra Giuseppe
Praga pisca Hrvojeva misala identificira s pisarom Butkom Budonjiem
(Budogna) ili Budaiem (ocem prezbitera Petra Budonjia, kurijalnog
prelata Zadarske metropolije), iji spomen nalazimo u nekoliko
zadarskih dokumenata s kraja 15. stoljea. Neki povjesniari smatraju
kako tvrdnje Giuseppe Prage trebaju ostati u okvirima hipoteze.
Butko, koji je ivio u drugo polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljea,
16 MARICA UNI,'' 600 godina glagoljskog misala Hrvoja Vukia Hrvatinia (1404.-2004.)''
u: Baina glasilo Drutva prijatelja glagoljice, 8, Zagreb, 2004., str. 5.
17 LJILJANA MOKROVI, ''Bizantska i zapadna ikonografija pojedinanih prikaza svetaca na
minijaturama Hrvojeva misal'', u: Slovo, 61, Zagreb, 2011., str. 241.
15

sigurno je bio ve afirmiran pisac glagoljskih kodeksa kada mu je bilo

povjereno pisanje glagoljskog misala za tada najmonijega bosanskog
feudalca Hrvoja Vukia Hrvatinia koji postao jo i herceg grada
Splita. Dakle, zbornik je Butko pisao izmeu 1403. i 1404. godine te se
sam se predstavio kao pisac Misala u Kanonu mise, i to na 139. listu u
samome spomenu ivih (Memento vivorum) kao Tu pomeni ive ke
hob. i Butka pisca.18
Nakon turskog osvojenja Bosne 1463. godine, rukopis Misala
nalazio se u Korvinovoj knjinici u Budimu, ali je potom dospio u
Istanbul, gdje se uva i danas u knjinici Topkapi Saraya. Prvi put je
znanstvena javnost bila upozorena na njega oko 1850. godine. Ve ga
ja prvi zabiljeio A. D. Mordtmann u popisu rukopisa sultanske
knjinice. Poslanstvo Maarske akademije, koja je 1862. godine u
Carigradu zatrailo knjige Korvinove knjinice, prvi put ovaj kodeks
naziv misalom, stoga u katalog Ernsta Dethiera ulazi pod nazivom
"misal". Nova delegacija Maarske Akademije pod vodstvom turkologa
Vambryja prenosi Hrvojev misal 1889. godine u Budim te alje ga u
Be na fotolitografsko snimanje i prouavanje subvencijom bosanske
vlade, a sami rezultati objavljeni su u jednoj studiji. V. Jagi, L.
Thallczy i F. Wickhoff objavili su 1891. u Beu kritiko izdanje, gdje je
misal bio donesen iz Carigrada na prouavanje. Od kada je T.
Uspenski napisao da je Hrvojev misal nestao, za njim su i ostali
poznati filolozi podravali to miljenje sve do 1960-ih godina 20.
stoljea, usprkos izjavama povjesniara V. Klaia, F. iia i Lj.
Karamana kako se misal nalazi u Istanbulu. 19 Nakon toga izgubio mu
se trag, da bi 1963. bio pronaen u knjinici Sarayi tako to je
ravnatelj iste Hayrullah rs upozorio Maru Harisijadis na Hrvojev misal koji se
nalaze u Carigradu, a ona je o tome objavila nekoliko lanaka. uva se u
sultanovoj riznici. Misal je doivio svoje kritiko i faksimilno izdanje u
18 http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3249, Butko, (21. 11. 2014.).
19 MARICA UNI, ''600 godina glagoljskog misala Hrvoja Vukia Hrvatinia (1404.2004.)'', str. 5-6.
16

boji s latinikom transliteracijom i usporedbom s jo tri glagoljska

misala izdano je 1973. u Zagrebu.

17

ZAKLJUAK

Od 13 do 14. stoljea u vrijeme dosta unutranjih nemira na prostoru

Bosne, izdiu se Hrvatinii, kao jedna od najmonijih plemikih obitelji. U stalnoj
slubi kralja istii se kao dobri vazali ime su znatno proirili svoje podruje djelovanja.
Takvim primjerom se vodi i Hrvoje Vuki, jedna od najznaajnijih linosti bosanske
povijesti, sposoban i moan vladar koji pokazuje da esto nije kralj ta osoba oko koje se
vrte dogaaji i koja odluuje o sudbini nekog podruja. Pokazao se kao lojalan vlazal
kralju, no osim irenja granica, i stjecanja priznanja, pokazuje interes i za kulturu, i
vjeru. Isitavanjem poteza koje je vukao Hrvoje Vukac u svojoj namjeri da odri sebe i
svoju obitelj na poloaju, vidi se da se nije uvijek gledalo s kime se sklapaju paktovi
nego da se postigne konani cilj, te mu je to i uspjelo. Iako nije imao velikih poraza i
odrao je svoju vladavinu ovaj vrstan vojskovoa i vladar, ipak nije predvidio najveu
prijetnju koju je na jedan nain sam pozvao u svoje dvorie.

18

IZVORI I LITERATURA

BRKOVI, MILKO, Srednjovjekovna Bosna i Hum, Identitet i kontinuitet, Crkva na

UNI, MARICA, 600 godina glagoljskog misala Hrvoja Vukia Hrvatinia
(1404.-2004.), u: Baina glasilo Drutva prijatelja glagoljice, 8, Zagreb,
2004., str. 5-6.
MOKROVI, LJILJANA, Bizantska i zapadna ikonografija pojedinanih prikaza
svetaca na minijaturama Hrvojeva misala, u: Slovo, 61, Zagreb, 2011., str.
241-297.
MUI, IVAN, Vjera Crkve bosanske, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika,
Split, 2008.

II, FERDO, Vojvoda Vuki Hrvatini i njegovo vrijeme, Matica Hrvatska, Zagreb,
1902.
VINCE-MARINAC, JASNA, Codex "Christiani" nomine Hval. Potpuno faksimilirano
izdanje originala iz Univerzitetske biblioteke u Bolonji, u: Slovo, 38, Zagreb,
1988., str. 117-124.
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3249, Butko, (21. 11. 2014.).
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8199 , Hval, (21. 11. 2014.)
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26530, Hrvojev misal, (21.
11. 2014.)
http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/hvalov.html, Hvalov zbornik, (21.
11. 2014.)

19