Borislav Mikuli

Trg
izgubljene
Republike
i druge uzorite
prie 90ih

Nakon to se sama liberalna

stranka bez zazora i stida odrekla
Trga Republike u ime restauracije
bana, HDZ se s jo manje zazora,
s jo vie uzurpatorskog ponosa
i jo glasnije moe odricati
republikanizma tih lanih liberala
u ime vrhovnitva.
Tako se ideologija hrvatske
politike i kulture moe sa svih
strana, i liberalne i dravotvorne,
do pretilosti zasiivati novim
fantazijama o starom hrvatskom
militarizmu. Hrvatski povratak
u Evropu ne izgleda samo kao
ratna stvarnost jedne ideoloki
dezorijentirane zemlje nego
kao kazalini komad s pucanjem
i pjevanjem, reality-teatar, u
kojem nasnimljeni gromki
smijeh pokriva uasne sadraje.

Trg izgubljene
Republike

 Naslov

Autor

Izdava

Mjesto i vrijeme izdanja

Trg izgubljene
Republike
i druge uzorite prie 90ih
Borislav Mikuli

Arkzin biblioteka bastard

Zagreb lipanj 2015.

Priznanja
Karakter i namjena
zbirke Ironina itanka
koja ne uvodi u prolost ve
daje optiko pomagalo za
itanje ideopatologije svako
dnevnog ivota u sadanjosti.
Obraa se razliitoj publici.
Hipomnematsko sredstvo za
aktere i svjedoke 90-ih, repe
titorska vjeba za one koji su
izostajali sa ivog ideolokog
teaja svog doba u realnom
vremenu. Za dananje inter
netske generacije mlaeg
i starijeg kolskog uzrasta
itanka sadri didaktika
sredstva za izradu lektire:
kljune rijei od imena, poj
mova i frazema te mjestimi
nih didaskalija, napomena i
produenih objanjenja.

Sastav itanke Zbirka

obuhvaa publicistike
radove (lanke, komentare,
eseje), nastale u konkretnim
povodima politikih,
kulturnih i ratnih dogaaja
90-ih na pretpostavkama
pragmatike teorije
diskursa, komunikacije i
jezika. Tri rada iz 2000. i
2015. retrospektivne su
naravi. Za svrhu knjinog
izdanja tekstovi su tehniki
popravljeni, mjestimice
dopunjeni didaskalijama
o osobama i dogaajima
ili znatno proireni, bez
revizije izvornih teza i
stavova.

Razlog publikacije
Recidiv ideolokog i poli
tikog rastrojstva drutva
iz prve hrvatske tranzicije
1990/01., prvi put zabiljeen
2000/01. nakon prvog dola
ska na vlast SDP-a i koalicije
lijevog centra, u puistikim
tendencijama HDZ-a i uz po
drku vojske i crkve. Ponov
ni recidiv, poznat pod opim
nazivom povratak 90ih,
ustanovljen je nakon dru
gog dolaska koalicije SDP-a
na vlast 2012. u razliitim
oblicima: kroz irenje desnih
konzervativnih graanskih
inicijativa, ubrzanu rekonso
lidaciju HDZ-a, mobilizaciju
ratnih veterana za atora
ku blokadu Zagreba te kroz
prve akcije novoizabrane
predsjednice drave usmje
rene na ruenje koalicijske
vlade i izazivanje prijevre
menih izbora.
Povod i cilj Sjeanje na 70. godinjicu kraja
II.svjetskog rata i osloboenja Zagreba 8. maja 1945.,
na 20. godinjicu kraja Domovinskog rata 1995.
i na 400. godinjicu od sloma literarnih iluzija.

Exergum

Dokoni itaoe!
[...] dosta me je truda stalo, dok sam napisao ovu knjigu, ali sam
se najvie namuio piui ovaj predgovor, koji evo sada ita [...]
jer nisam znao, to bih napisao. Ta ljudi Boji, kako moete i
pomisliti, da me ne e zbuniti, to li e rei onaj stari strogi sudac,
kojega nazivaju publikom, kad razabere, da ja nakon tolikih
godina, koje sam prespavao u tiini zaborava, izlazim sada, gdje
su mi tolike godine na grbai, s piskaranjem, suhim kao rogoina,
slabe domiljatosti, mrava stila, siromanih misli, bez ikakve
uenosti i poznavanja literature, bez popratnih opazaka i bez
biljeaka na kraju knjige, a pri tom vidim, da druge knjige, i
one na glasu i one prostije, vrve umnim izrekama Aristotelovim,
Platonovim i cijelog roja filozofa, kojima se itaoci dive i smatraju
te pisce naitanima, uenim i rjeitim ljudima? A tek kad uzmu
citirati Sveto pismo! [...]
Kad je moj prijatelj to uo, pljesne se po elu, prasne u glasan
smijeh i ree mi: [...] Tomu je lako doskoiti, jer za to ima vrlo
zgodno sredstvo: treba samo da potrai jednu od onih knjiga,
gdje su svi oni pokupljeni od A do Z, onda prenesi tu istu abecedu
u svoju knjigu. Pa ako to i nije niemu, ono e bar odmah poskoiti
vrijednost knjizi, pogotovu, jer se nitko ne e laati posla, da
istrauje, jesi li se onih drao ili nisi, jer je za samu stvar to
svejedno. ta vie, u tvojoj knjizi, ako inae ja zapravo razabiram,
i ne treba nita od svega onoga [...] Udesi stvar tako da se pri
itanju tvoje knjige melankolik nasmije, da smjeljivac puca od
smijeha, priprosti da se naslauje, razborit ovjek da ti se divi
domiljatosti, ozbiljniji neka je ne odvrgnu, a umnici neka je
vazda hvale.
Miguel de Cervantes Saavedra, ivot i djela bistroga
viteza don Quijota od Manche, Zagreb: Izdanje Hrvatskog
izdavakog bibliografskog zavoda, 1942. (Svjetski klasici,
knj. 1), prijevod Ise Velikanovia (prir. Franjo Jelai);
slike Gustava Dora, I. sv., str. VIIXIII.

Sadraj

PROLOGRETROSPEKT 2000.

14
01 Zabranjena mjesta miljenja:
mit o tabuima 90-ih [2000]

32
HRVATSKAIDEOLOKA BAJKA

34
02 Obiteljska srea i reality-teatar:
hrvatski ki demokracije [1991]

44
03 Jugonostalgija:
o politikoj retro-utopiji razoaranih patriota [1992]

66
04 Desno od raja:
hrvatski neofaizam i demokratske procedure [1992]

76
MRANI SUBJEKT ELJE

78
05 Rat i performativ:
taj svijetli predmet Predsjednikove elje [1992]

88
06 Slobodan/ov izbor:
iskrene lai, divlja semiotika i blef panslavizma [1993]

112
07 Bordel historiara:
Kant i balkanski snuff-video [1993]

132
FILOZOFIJA U PRETILO DOBA

134
08 Kritika kritike filozofije:
Napoleon i katastrofa praxisa 90-ih [1992]

154
09 Hrvatska ideologija:
grupna slika s autoportretom [1993]

174


174
10 Pulp fiction filozofije:
isprika, denuncijacija i ideoloki homoporno [1993]

196
TRI BOJE NESLOBODE

198
11 Bijelo Otvorena kultura i njezini prijatelji:
pourice politike kulture [1995]

210
12 Plavo Missing the Sublime:
Vlado Gotovac i Bad Blue Boys [1997]

226
13 Crveno Trg izgubljene Republike:
esej iz kroatonostalgije [1998]

240
DVA POGREBA I JEDNO RAZVJENANJE

240
14 Oaloena obitelj:
ekajui drugu posljednju poast [1998]

256
15 Razvod Vijenca i Matice:
nadpolitika u hramu kulture [1998]

268
16 Grobar bolje Hrvatske:
11 teza o nelagodi u hrvatskoj kulturi [2000]

278
POVRATAK

280
17 Teatar Exit Croatia:
kraj demokratske komedije i jarji pjev desnice [2015]

300
Izvori/prethodne publikacije

306
Indeks pojmova i naziva

308

Prolog
retrospekt
2000.

01/

Zabranjena mjesta
miljenja
mit o tabuima 90ih

Kljune rijei/natuknice za kolsku lektiru:

Jacques Derrida Karl Marx praxis filozofija
intelektualni oportunizam Arkzin Manifest
komunistike partije (152. godinjica Manifesta)
lijevi akademski konzervativizam hrvatski tabui
peticija za ostavku ministra kulture Antuna Vujia
Vesna Pusi zapiavanje spomenika NOB-a i desni
civilni aktivizam selo Veljun Biserka Legradi,
zelotkinja neoustatva demokratsko legitimiranje
faistike desnice Matica hrvatska Odsjek za
filozofiju Branko Despot Milan Kangrga Institut
za filozofiju Jure Zovko analitika filozofija
indijska filozofija hermeneutika filozofija
neostrukturalizam Rada Ivekovi edomil Veljai
Karl R. Popper Draen Vukov-Coli Slobodan P.
Novak Vlado Gotovac Marko Aurelije vjeronauk
Didaskalija o historijskoj neautentinosti: Interview
sadri dijelove koji su u prvoj publikaciji bili izostavljeni
zbog preopsenosti. Takoer, tekst je mjestimice
dopunjen podacima ili produenim komentarima, bez
izmjene tvrdnji, stavova i orijentacije. Svi revidirani
ili dodani dijelovi istaknuti su drugim pismom.

S. Pulig:Kad je Jacques Derrida 1993. objavio knjigu Duhovi

Marxa, u svijetu je to bio prvorazredni filozofski dogaaj, a kod
nas ni tada ni poslije. to bi se dogodilo da netko talentiran sad,
kad navodno vlada ljevica, kod nas objavi slinu knjigu?
B. Mikuli:Prvo, to je posve malo vjerojatno. Marksisti koji su
uglavnom odustali od marksizma samo bi se snebivali i pitali se
emu to. Jo rijetki aktivni ute o knjizi. Za deklarirane i ostra
ene protivnike bilo ega to mirie na lijevo i na marksizam,
to bi bilo kao prst u oko, lijeva poast, komunistiki revan
izam, jugonostalgija i to sve ne. To znai da je intelektual
ni kapacitet drutva tako nizak da ovdje nakon civilizacijskog
oka s politikom i ratovima iz 90-ih sve moe iznova postati
predmet diskusije, ak i vjeni famozni dignitet domovinskog
rata, osim jedne jedine stvari: to da bi netko u Hrvatskoj danas
napisao knjigu o Marxu. O Titu je jedna novija strana knjiga ak
prevedena, ali o Marxu?! I ne samo o njemu. Da bi netko doao
na ideju da napie pristojnu knjigu o praxis filozofiji, bez hagio
grafskih glorifikacija ili ideolokog ressentimenta, nego tako da
filozofsko-teorijski vrednuje praxis, to znai: da podvrgne filo
zofiju praxis njezinim vlastitim kriterijima? Ja sam to pokuao
u jesen 1991., u interviewu s Milanom Kangrgom za 3. program
Hrvatskog radija, i to kroz pitanje o odnosu filozofske teorije
praxisa i politike katastrofe grupe u Beogradu. Kako je ideoloki i politiki pogrom na praxis upravo bio poeo u Hrvatskoj
s dolaskom novih ideolokih komesara na vlast, svoj predmet
interesa i kritike premjestio sam na aktualne ideoloke procese,
na novu identifikaciju hrvatskih filozofa s politikom moi, na
ideoloku kontrolnu funkciju nove filozofije.
Danas kad se hrvatski intelektualni oportunizam zadnje
dekade definitivno smatra potvrenim i mjerodavnim za sve
budue, takva analiza teko da bi ikojem izdavau bila intere
santna. Izdavai svoj posao mahom shvaaju kao uzvieno kul
turno poslanje, a praxis, to je kao neka notorna lijeva ideologija.

15

S druge strane, za prosjenu hrvatsku svijest, s kojom oni ra

unaju, posljednji hrvatski ljeviar umro je s Tumanom. To je
hrvatska verzija druge smrti Josipa Broza Tita, i to je taj na
kolac koji je smirio duha.
S. Pulig:Kako tumaiti reakcije na ljetonji umjetniki happening u damiji, u organizaciji HDLU-a i Arkzina povodom
150-godinjice Komunistikog manifesta, koji je Arkzin izdao u
biblioteci Bastard jo 1998. Prvo je sama ta publikacija po novin
skim recenzijama tretirana kao postmodernistika zabava. No
kritika reakcija na to uslijedila je tek s ovim happeningom i to
iz lijevih intelektualnih i akademskih krugova, dok je ostatak
kulturnih aktera uglavnom utio.
B. Mikuli:Pa one prve reakcije su bile dakako izraz teorijskog
nesnalaenja novijih generacija. Postmodernizam je spasonosna
formula za sve, nita nije esencijalno, nita nije obavezujue,
hajde da se zabavljamo. No moda je to prevoenje Manifesta
na postmodernu izmiljeno zato da ga ovdanja mlaa publika
provari a da se ne zarazi ozbiljno ljevicom ili teorijom. Druga
intervencija bila je potpuno retro, tipian primjer akademskog
konzervativizma filozofije bez pokria, iako dolazi s ljevice i
iako je na prvi pogled istinit. No on je samo trivijalno istinit.
Prvo, autor [arko Puhovski] je primijetio kako je manifesta
cija zakanjela jer je 150. godinjica Manifesta bila 1998., a ne
2000. Drugo, navodno svoenje Manifesta na umjetniarski i
teoretiarski happening po njemu je ono najgore to se moglo
desiti Marxu i Engelsu, jer Manifest je, zaboga, bio poziv na re
voluciju itd. itd. Prigovori su viestruko promaeni, ali ovdje
nije mjesto za njihovu detaljnu dekonstrukciju. Najprije, hap
pening nosi naslov povodom 152. godinjice Manifesta, a ne
150. godinjice. Arkzinovo izdanje Manifesta bilo je 1998. Dakle,
kod happeninga se radi o drugaijoj aluziji s godinjicama nego
to to misli kritiar. Ali vanije je ono drugo, kao da intencija

16

jednog umjetnikog i teorijskog happeninga moe biti to da

ponovi historijski autentinu intenciju Marxa i Engelsa!? 01 Tu
je rije o temeljnom nerazumijevanju i nemoi komunikacije
akademskog diskursa filozofije s umjetnikim i umjetniko-te
orijskim, to nije ni novo ni neuveno. Ali pozitivno povezivanje
umjetnosti s filozofskim teorijama posve je tipino i oekivano,
i to osobito u lijevoj intelektualnoj tradiciji. No, upravo kod ovog
lijevo-konzervativnog cenzora lijevih praksa izlazi na vidjelo akt
kontrole i tabuizacije, neizreena zabrana samog pristupa temama, cenzuriranje alternativnih mogunosti miljenja o stvarima,
uz puko nerazumijevanje stilizacije drutvene prakse u oblike
umjetnikog happeninga.
Grupa oko Arkzina, nije bila nikakva vrsta grupa, nego
slijed grupacija, publicistikih praks i shvaanja medija, od
aktivista-mirotvoraca, novinara, teoretiara do dizajnera, sad
i kustosa. U tom smjenjivanju profila imala je sasvim sigurno
jednu prepoznatljivu i vrstu zajedniku crtu: rad na emancipa
ciji kritikog pogona drutva ne samo od nacionalistikih, ve
prije svega iz konformistikih modela drutvenog ili ideolokog
mainstreama. U tome je oigledno prepoznat drugaiji kritiki
potencijal koji osobno iritira ovog kritiara, ali toga sada vie
nema u starom obliku. Arkzin kao projekt meandrira, postaje dio
normalne kulturne proizvodnje, kao na spomenutom happeningu u damiji i kroz izdavatvo. Ili se, preko drugih aktera,
konformira sa Zarezom ili ostaje u NGO-aktivizmu.
S. Pulig:Moemo li zakljuiti da mi zapravo tek dolazimo do
01 Didaskalija o umjetnikom dogaaju: Radi se o umjetnikom
projektu pod naslovom to, kako i za koga povodom 152. godinjice
Komunistikog manifesta u domu Hrvatskog drutva likovnih
umjetnika 16/610/7/2000. Katalog i zbornik tekstova izlobe
pod istovjetnim naslovom u zajednikom izdanju Arkzin, HDLU &
WHW, Zagreb 2003.

17

tabua i iskljuivosti, da se tek moraju uobliiti i prepoznati neki

pravci miljenja i djelovanja, neke grupe, koje e meusobno
konkurirati, jedna drugoj nametati ili obarati ogranienja?
B. Mikuli:To izgleda idealno postavljeno. Zamislimo da dr
ava ili neka opskurna domovinska zaklada postavi filozofima
pitanja i zadatke za razmiljanje, na primjer: Kako bi filozofi
izvukli zemlju iz ovog uasa a da sami ne postanu politiari, sa
borski zastupnici, pomonici ministara itd.?! Pretpostavka za
takvo neto bila bi da svi filozofski pogoni u Hrvatskoj, koji su
ili sudjelovali u ideolokoj devastaciji drutva 90-ih ili su teo
rijski konzervirani u svoje domene i intelektualno zaputeni,
artikuliraju neke ozbiljne teme. Toga nema, a to nije sluajno.
Zato se filozofima kod nas moe postaviti samo jedno pitanje:
to su oni kao filozofi do sada, tokom 90-ih, pojedinano ili gru
pno, producirali? Tabui nastaju i djeluju tu, u primarnoj selekciji
tema i u produkciji, odnosno u ne-produkciji.
to se tie ireg ideolokog konteksta, tabu koji sada ge
neralno vlada jest tabu lijeve intelektualnosti, iako nitko nije
zabranio ljevicu. Ne radi se dakle o eksplicitnoj zabrani, ve o
bauku i opem zazoru od ljevice, kao o bauku droge. Da je taj
bauk na djelu, pokazalo se odmah nakon izbora u sluaju peticije
protiv tek postavljenog ministra kulture [Antun Vuji]. Zato je
ta peticija, koju je potpisalo samo estoro ljudi, izazvala toliki
odium liberalne kulturnjake javnosti, pokazalo se ubrzo: to je
bila peticija koja je nepogreivo prokazala desniarsko naciona
listiko meso ispod kore navodne lijeve liberalne vlasti, i zato
je sama bila prokazana kao ultralijeva. Sav kasniji slijed do
gaaja pokazao je da onakve reakcije na peticiju nisu bile samo
simptom zazora od lijevog, ve da je taj zazor poprimio status
hrvatskog sindroma u tzv. lijevom centru.
S. Pulig:Znai li to da ti famozni hrvatski tabui, na koje se vje
no alimo, nisu samo neto nametnuto izvana, poput navodne

18

zabrane svega hrvatskog pod komunistikom strahovladom,

nego da se oni zapravo identificiraju tek po efektima koje even
tualno uspiju proizvesti neke teorijske ili druge artikulacije na
drutvenoj sceni?
B. Mikuli:Da, utnja je obino znak oportunizma, to ne mora
imati veze s tabuom. Tabui se pokazuju tamo gdje stvari nema
ju konkretne i dostupne sadraje. U Hrvatskoj gdje svi puu na
lijevo, pojam lijevo nema takorei nikakvog sadraja, ovdje
se nitko sm ne naziva ljeviarem, osim stranke Stipe uvara,
koji je ostao dosljedan i politiki malen kao vrabac. Tvrdnje poli
tiki poraene desnice na zadnjim izborima kako je treejanu
arska vlast lijeva, lijevi teror i revanizam, toliko su priglupe
da dezavuiraju same sebe. Prosjean hrvatski graanin zna da
je koalicija predvoena SDP-om stub politike prosjenosti i
civilne malograantine i da je sasvim pouzdan reprezentant
hrvatskog drutva.
To je odluno i eksplicitno formulirala trenutno najpopu
larnija politiarka u zemlji, Vesna Pusi, rekavi za svoju i druge
koalicijske stranke Ne, mi nismo radikalni! HDZ ne zna da je
izgubila izbore zato to je prethodno izgubila samokontrolu nad
statusom subjekta-koji-zna i postala objekt o kojemu se sve zna.
Ali i sad, nakon izbora, areal politike u Hrvatskoj i dalje je takav
da se (sve) zna, zato se moe i utjeti i brbljati prema potrebi.
utnja Raanove vlade i brbljanje Mesievog predsjednikog
ureda logian su izraz te borbe oko ne-radikalne reprezentacije.
S. Pulig:T fantaziranje o ljevici nije zahvatilo samo politike
gubitnike, ve i sme pobjednike. Tako je kolumnist Novog lista
[Draen Vukov Coli] na jednoj tribini u organizaciji Zareza
odmah nakon izbora tvrdio da je poslije pobjede koalicije za
zdravlje hrvatske demokracije nuno potrebna desnica, radi
ravnovjesja. Lijeva vlast ga je za to nagradila odgovarajuim
mjestom u diplomaciji.

19

B. Mikuli:Da, to je moda najznaajniji dogaaj koji se odvio

sa izborima. Pokazalo se naime da ti navodno ni-lijevi-ni-de
sni demokrati, navodno isti od ideologije a zapravo prazni od
svih ideja osim kako da ostanu u mainstreamu, uvijek spremni
za promjene vlasti, nisu svih onih deset godina, dok je Hrvat
skom nesmetano harao HDZ i kuga ustatva, prizivali nikakvu,
a kamoli radikalnu ljevicu, dakako radi tog istog navodnog rav
novjesja. Onda nije nikakvo udo da se sada, na poziv tih libe
ralnih bezidejnih demokrata protiv zaostataka lijeve kritike,
odmah i spremno odazvala ustaka hrvatska baza i stala pono
vo pohrvaivati rashrvaeni teren dobrim narodnim obiajem
zapiavanja terena.
To je ovaj sluaj gdje se neka zelotkinja neoustatva [Biser
ka Legradi], lana majka lanog hrvatskog borca, kako se ispo
stavilo, u ime svih nas popiala na spomenik NOB-a, spomenik
srpskim rtvama ustakog terora u selu Veljun, na dignitet
NOB-a, na novu lijevu vlast. U javnosti je preuen upravo taj
moment da smo svi bili reprezentirani u tom njezinom inu
pianja na NOB i srpske rtve ustakog terora. Dok su reprezen
tanti nove vlasti, ti demokrati bez ideologije, ideja i svojstava,
sada raspreni kao diplomati po Londonima, Parizima i gdje sve
ne, zabezeknuto utjeli, mediji su se zgraavali nad nekultur
nom scenom Hrvatice sa sputenim gaama do koljena koja se
upravo javno popiala. Na to se spomenuta vodea graanska
politiarka jako stidjela kao Hrvatica. Radije se trebala, kao
biva feministkinja, zabrinuti zbog zloupotrebe enske tehnike
mokrenja za desniarski civilni aktivizam!
S. Pulig: O emu se tu radi? to je tu zapravo izalo na vidjelo?
B. Mikuli:Pa to da se to mokrenje po spomeniku srpskim
rtvama ustakog terora u kordunskom selu Veljun tretiralo u
medijima kao uvreda neke srpske svetinje, kao da je rije na pri
mjer o pravoslavnoj crkvi negdje u nekoj hrvatskoj provinciji,

20

a ne o doslovnom i metaforikom, simbolikom pianju na dignitet NOB-a i pobijene Srbe. Ta pobjenjela ena nije ni znala da
joj je trud aranja uzaludan, jer efekt njezinog aranja ve je bio
tu: ona je inom svoje ideoloke histerije samo izrazila injeni
cu da je civilizacijsko i politiko znaenje NOB-a ve mrtvo u
ideoloki oienim glavama hrvatske kulturnjake, medijske
i politiarske elite tzv. lijevog centra. Iako je forma odnoenja
prema objektu razliita, za njih je ta devastacija spomenika
NOB-a isto to i za tu ustaku zelotkinju, to je samo skrnavljenje
srpskog groblja, ali naravno, za njih je to jako nekulturan in, in
politike nekorektnosti, nekulturne netolerancije.
Zato sada bolje vidimo zato nitko od autoriteta nije pozvao
na red sve one demokratske egzorciste ultraljevice, poput
opinion makera u liku novinara Vukova-Colia ili sveuilinog
profesora Slobodana P. Novaka, za poar koji su podmetnuli. Oni
su samo trbuhozborci opeg duha hrvatske konzervativne re
stauracije koja vriti na lijevu kritiku intelektualnost a uti o
neoustakim diverzijama u javnosti. Ali opet nita novo, taj smo
trend vidjeli jo poetkom 90-ih, kad je u demokratskom legiti
miranju hrvatske ultradesnice u liku HSP-a, Dobroslava Parage i
njegove paravojske HOS-a, sudjelovala i politika i intelektualna
ljevica, SDP i aktivisti poput arka Puhovskog.
S. Pulig:Ali to je s tabuima i zabranama miljenja u filozofiji u
vrijeme Jugoslavije? Mislim prije svega na zadnja dva desetljea,
osamdesete i devedesete godine. Ideoloki prevrat u Hrvatskoj
je poeo s velikom i dobro pripremljenom eksploatacijom prie
o zabranama hrvatskih tema i sl.?
B. Mikuli:Pria o tabuima je strukturirana kao mit; to ne zna
i da su to naprosto lane prie, izmiljotine itd. Mit producira
vie od samih sadraja, on producira ujedno stav, intrinzino
vjerovanje u njihovu istinitost bez obzira na sadraje, makar oni
bili posve prazni ili posve nevjerojatni. Mit rauna na primaoce

21

koji vjeruju, koji su dionici iste slike svijeta. Reeno pomodno,

novim argonom, mit djeluje po naelu zna se koje regulira
procese cenzure i osobito autocenzure.
Ako pak govorimo o tabuima u hrvatskoj filozofiji, mislim
da treba razlikovati najmanje dvije razine, jednu akademsku
ili unutarfilozofsku, i drugu koja je nad- ili izvanakademska,
tj. iri drutveni kontekst. Ja ne vidim da je u onom prvom
smislu, u unutarakademskom pogonu bilo zabranjenih tema
u striktnom smislu rijei. Ni jedna od filozofskih kultura nije
kontrolirala politiki prostor sve do 90-ih, ali ni tu se nije radilo
o filozofskoj teoriji, nego o nacionalistikom zelotizmu u polju
filozofije i njezinih institucija.
Najmanje su bile zabranjene teme takozvane nacionalne
filozofije. Pa nacionalna filozofska batina je bila, ako ne is
kljuivi, onda svakako glavni predmet bavljenja pri Institutu
za filozofiju. Praxis filozofi, kod kojih sam studirao i filozofski
usvojio to god sam mogao, dominirali su svakako u instituci
onalnom smislu na Odsjeku i bili intelektualno prisutni. Ali
nisu vladali u filozofiji u ideolokom smislu i nisu bili filozofski
jednoobrazni. Posve suprotno, koliko meu pojedincima postoje teorijske i svjetonazorske bliskosti, toliko su velike i razlike
u osobnom intelektualnom i filozofskom profilu. Treba samo
pogledati njihove pojedinane opuse kao i profile njihovih institucionalnih nasljednika.
Nekome e se uiniti paradoksalnim da je vei ideoloki
utjecaj od praxisa u hrvatskoj filozofiji imala, makar neizreen,
takozvana hermeneutika filozofija, koja se s praxisom djelomi
ce preklapa kroz zajedniki interes za Heideggera ili Nietzschea.
To je ona navodno filozofski ista i nevina filozofija, ona na koju
od 90-ih misle da imaju iskljuivo pravo upravo hrvatski nacio
nalisti u filozofiji. To se najbolje vidi upravo danas: nakon to je
grupacija praxis izgubila institucionalnu dominaciju, na irem
planu filozofske scene pokazala se ideoloka, nacionalistika
supstanca meu tzv. hermeneutikim filozofima, okupljenim

22

uglavnom oko Instituta za filozofiju i Hrvatskih studija, a s njo

me i sva intelektualna bijeda hrvatske filozofije. Ona se dodatno
jo institucionalizirala pri Matici hrvatskoj, pokuala je afirmirati
ideologiju nacionalne filozofije pod vidom teoretizacije nacionalne biti u filozofiji, ali je taj teorijski rad ubrzo malaksao, na
sreu, da bi utoliko brutalniji postao pohod na institucionalnu
dominaciju preko Hrvatskih studija. No i tamo su se svi ti kumovi i prijatelji raspali ve sredinom 90-ih na meusobno zaraene klanove i podgrupe, dakako zbog podjele plijena i utjecaja,
a nipoto iz teorijskih razloga.
S. Pulig:Nije li paradoksalna ta tvrdnja o dominaciji deprivi
legiranih i ne-dominaciji institucionalno privilegiranih?
B. Mikuli:Tu nema nikakvog paradoksa. Za razliku od nacio
nalno-duhovnog zelotizma i udarnitva hrvatskih filozofa koji
su, poput Pave Bariia i Jure Zovka, stvaranje hrvatske drave
eksplicitno proglasili novom zadaom hrvatske filozofije, da bi
se domogli dravnog aparata i pripadnog novca, praksisovci nisu
u svoje doba bili dio vladajue nomenklature nego konceptual
na kritika i, osobito kasnije, politika disidencija apsolutistiki
prosvijetljenog Titovog socijalizma. Nakon krize 1974. mogli
su, barem u Hrvatskoj, filozofirati na Sveuilitu do mile volje
pod uvjetom da se okanu politike. U Beogradu su praksisovci
bili ak posve izbaeni sa Sveuilita u razdoblju 19751981. sa
zabranom javnog djelovanja. U akademskom okruenju gleda
no, praksisovci su bili sekularni, a ne kleriki dravotvorni ili
partijski filozofi: bavili su se raznim filozofskim disciplinama,
a najsofisticiraniji u tom smislu i najiri u interesima bio je Gajo
Petrovi. Sa multidisciplinarnim radom u filozofiji u rasponu
od marksizma, analitike filozofije, logike sve do ranog Heideg
gera, osobito on je, iako ne jedini, bio spona preko koje je praxis
filozofija najintenzivnije reflektirala meta i interfilozofski.
To se ne moe rei ni za jednu drugu filozofsku grupaciju kod

23

nas. Dakako, oni su bili filozofi s posve odreenom ideologijom,

mladomarksovci, ali to nije samo jednako legitimno kao i gra
diti na Nietzscheu ili kasnom Wittgensteinu i baviti se politi
kom filozofijom, nego je i poeljno. Filozofija ne moe, kao ni
druge znanosti, bez vrijednosnog stava, pitanje je kako dolazi
do njega, to je njegov sadraj, kako je konstituiran i reflektiran.
S. Pulig:to se promijenilo s uspostavom nacionalne drave
na samoj akademskoj sceni, a to u iroj drutvenoj percepciji
filozofije? Nije li za ovih deset godina postojao tabu praxisa i
nije li to u filozofiji bila zapravo glavna tabu-tema?
B. Mikuli:To nije toliko gotov tabu koliko rad na stvaranju
tabua kroz otvoreni sveti rat protiv praxisa, dakle rad na tome
da se neto pretvori u tabu. Tokom desetogodinjeg zatiranja
imena i djela praxisa pod bojim revnosnikom Jurom Zovkom,
umjerenjaci ili centar iz redova hermeneutiara, traili su na
godbe i diobu prostora s tim zelotima nacionalizma pod ime
nom filozofije na Institutu i tzv. Hrvatskim studijima. Osim
jedne iznimke, Branka Despota, koji je kasnije odbacio tu na
karadnu ovinizaciju filozofije, svi su ili veinom utjeli ili
aktivno sudjelovali u tome. Jedino je Milan Kangrga ustrajno i
javno pruao otpor kroz cijelo desetljee. Danas, oni isti hipo
kritski kvaziumjerenjaci, nakon svih onih duhovnih obnova
i stvaranja hrvatske drave, nazivaju Zovka elementarnom
nepogodom i konvertitski priaju novu provincijalnu priu: eto,
praxis je ipak bila dosta poznata filozofija u svijetu, pa sad kad
smo bankrotirali s duhovnom obnovom u filozofiji, priznajmo i
mi to to svijet priznaje, makar i prisilno.
Pri tome, praxis je po opem slaganju bila jedina naa pro
duktivna filozofija u striktnom smislu rijei, tj. konceptualno
inovativna u svome polju. Ona zavreuje i zahtijeva da se sma
tra modelom filoziranja, ne receptom ili normom, nego mode
lom. Praksisovci nisu bili samo profesori filozofije, oni su bili

24

majstori-mislioci i tvorili su teorijski solidarnu grupu. Tek ako to

priznamo, moemo govoriti o praxisu kao modelu filozofiranja,
bilo pozitivno bilo kritiki.
Pravi tabu se ticao i tie se neeg drugog, jer zabrane i po
gromi su izriiti, a tabui djeluju implicitno: tabu se tie duha ili
zloduha praxisa, kulture radikalne kritike. On poiva na impli
citnoj i samorazumljivoj pretpostavci o tome to za Hrvate kao
kulturan mitteleuropski narod, jelte, jest i ima biti filozofija:
Ne radikalna kritika svega postojeeg, to je zaboga trivijalno i
efemerno! Filozofijato su filozofski perennizam, katoliki
horizont univerzalizma, bogotraganje, otkrivenje, i sline pourice teologizirane pseudofilozofije s Kaptola.
S. Pulig:Je li institucionalna i intelektualna vladavina praxisa ipak donosila neka disciplinarna ogranienja, neke slabosti,
ideoloku selekciju, kao to se danas openito vjeruje. ini se
da je teko porei da postoje slabosti?
B. Mikuli:To se ne moe paualno iskljuiti, kao to se paual
no i vjeruje. Po mome miljenju, nije rije o aktivnim discipli
narnim ograniavanjima, nego o nekim sadrajnim deficitima
koje moemo nai u svakoj filozofiji. Sigurno je da institucio
nalna dominacija jedne grupacije ili ideoloki bliskih ljudi do
nosi neka ogranienja, selekcije prema vani, ali to uope nije
specifino ni negativno za djelovanje praxis grupe. Tako se formiraju paradigme i teorijske kulture, a sektaenje i grupaenje
opa je bolest i u filozofiji.
No, za prosuivanje o tome treba uvaiti neke provjerljive
injenice: pod institucionalnom dominacijom praxisa, a ona je,
ponavljam, vrijedila po mome znanju samo za Filozofski fakul
tet, pokrenute su razne filozofske orijentacije i discipline, pored
marksistike ili hermeneutike. Na primjer, indijska filozofija
nije se etablirala samo kao posebno podruje istraivanja kao
za vrijeme edomila Veljaia nego i kao drugaija metoda u fi-

25

lozofiji; prvo kao fenomenoloka, a kroz rad Rade Ivekovi, kao

neostrukturalistika kultura u filozofiji. Studij filozofije u Zadru
bio je dominantno analitiki profiliran i, koliko znam, potpuno
izvan utjecaja Zagreba. Ne moe se rei da je njih 80-ih godina
na institucionalnoj razini netko spreavao da se razvijaju, ali
jest od poetka 90-ih, i to se sada ponavlja kroz pokuaje da se
sprijei razvoj studija analitike filozofije u Rijeci.
S. Pulig:A na iroj drutvenoj percepciji filozofije ili, openi
tije, drutvene kritike?
B. Mikuli:Totalitarna narav Tumanovog kapitalistikog
nacional-komunizma sa staliima oitovala se u jasno prove
denom planu da ideologija vladajue grupacije, preuzeta iz na
cionalne ideologije hrvatske kulturne elite, postane apsolutna,
bez ostataka i pukotina. Taj plan se drao ovih deset godina uz
svesrdnu podrku gotovo cijelog hrvatskog drutva, i inio je
podvodni dio ledenog brijega. Sad je napukao onaj gornji dio jer
se promijenila klima. Hrvatska elita zna to eli od politikog
aparata vlasti, koji se moe mijenjati, ali ne eli dirati u ideoloku
supstancu. uli smo Saborsku deklaraciju o ratu: Domovinski
rat je najvea svetinja hrvatskog naroda u novijoj povijesti. to
je tu novija povijest? Ovih zadnjih deset godina?
To za mene znai da je obrambeni i ujedno osvajaki rat, koji
je dravni aparat Republike Hrvatske pod Franjom Tumanom
vodio s drugim lanicama bive Jugoslavije, potpuno prebrisao
mjesto jedne druge svetinje koje zapravo nikad nije bilo: demo
kratske preobrazbe drutva radi spreavanja rata. To znai da sa
stupanjem Tumana na vlast, prije deset godina, pravi i najvei
politiki, ideoloki i egzistencijalni poraz nije doivjela biva
dravno-partijska nomenklatura, koja je samo izgubila poloaje
i funkcije. Pravi poraz doivio je onaj tobonji pravi predstavnik
hrvatskog naroda, proljeari sa svim svojim ideolokim i poli
tikim neodreenostima i dezorijentacijom u vremenu. Kao to

26

su onda, kad se svijet lomio oko pitanja univerzalizma ili glo

balistike dominacije, samo pjevali Lijepu nau, isto to rade i
danas. Tu hrvatsku politiku i ideoloku la neki danas, poput
spomenutog Antuna Vujia, pokuavaju prikazati kao srednju
poziciju izmeu metafizikog i utopijskog fundamentalizama.
Ona je za njega ve onda bila historijski u pravu.
Iz te retu-autohistorizacije jednog yuppiea u teoriji, sada na
mjestu ministra za kulturu, danas se ipak moe dovoljno dobro
raspoznati da se za hrvatsko drutvo jedini relevantan idejni i
teorijski sukob odvijao unutar lijeve scene, izmeu ortodoksne
partijske ljevice i lijeve kritike disidencije, a ne izmeu lijevih
utopijskih fundamentalista i liberalnih filozofa. Ovih goto
vo da nije ni bilo. Od tzv. liberalne filozofije u recentnije doba
imamo, koliko je meni poznato, ciglih dva akademska rada o
Popperu, skupa s Vujievim.
Ono to mi od liberalizma zapravo imamo, to su samo mu
drosti nacionalnog pjesnika-filozofa i danas narodnog tribuna
Vlade Gotovca, iji je politiki uzor rimski car i stoik Marko Au
relije! Ni manje ni vie. Nasuprot toj liberalnoj hrvatskoj bajci o
republikanskoj vlasti nad Hrvatskom u liku cara-filozofa, koja
govori jedino o tome da se Gotovac vidi na mjestu Tumana, da
je njegova fantazija zapravo autoritativnost s humanim licem,
prava istina recentne intelektualne historije jest po meni to da
se u odnosu na nomenklaturu, ideologiju i birokratski aparat
samoupravnog socijalizma, istinskim liberalima u civilno-gra
anskom, sublimiranom smislu libertarijanizma, pokazuju
praksisovci a ne nacionalni liberali. Nekadanji anacionalizam
praksisovaca, koji se danas optuuje kao obeskorjenjenost,
univerzalizam, projugoslavenstvo, pa ak i kao kripto-srpstvo,
predstavlja dosljedniji graansko-humanistiki, individualistiki
liberalizam s ideologijom subjekta kao reflektirane individue
od liberalnog programa hrvatskih nacionalnih intelektualaca.
Upravo ta lijeva filozofska teorija radikalne individualnosti
danas doivljava ostvarenje u civilnom postindustrijskom dru

27

tvu koje se ne moe svesti na klasini poredak parlamentarnih

demokracija. Novi civilno-graanski individualizam podrazu
mijeva individue koje vie nemaju ekonomskih problema i ije
se partikularnosti, poput nacionalne pripadnosti ili kultur
nog rasizma, mogu apstrahirati jer su ukinute, konzervirane
na viem nivou civilnih kulturnih identiteta i ivotnih stilova,
neka vrsta lijevih yuppiea.
S. Pulig:Gdje treba danas oekivati nastanak neke nove scene?
Da li u akademskom pogonu, institutima, izdavakim kuama,
neformalnim grupama?
B. Mikuli:Na revitalizaciju se ne moe raunati, ako se
oslanjamo samo na institucije, bilo dravne bilo tzv. alternativne.
I ove druge mogu biti vrlo problematine, civilno drutvo je
konglomerat raznih pa i suprotstavljenih individualnih interesa.
Civilno drutvo nije naprosto lijevo, dobro i moralno, kako
to misle neki ovdje i na Zapadu. Civilno drutvo ima i desne
impulse. Postoje, vidimo, i desniarski borci na ljudska prava,
poput Dobroslava Parage ili Ivana Zvonimira ika, i osim toga,
posvuda vidimo da bujaju desniarske organizacije, stoeri za ovo
ili ono koji se sad redom pozivaju na ovakva ili onakva ljudska
prava. Eto, reklo bi se, hvala Bogu, i ustae se demokratiziraju,
pa mi smo kulturni, zar ne? Ja se tu ne bih zavaravao formom:
nije svejedno kome ili emu su civilno-drutvene grupacije
lojalne, to je sadraj traenja i organizacijska ideja.
Ali, da odgovorim na pitanje: Da bi se neto dogodilo, mora
se postii preutni ili izriiti konsenzus o tome to se hoe, a
to se nee. Dananje ideoloko raspoloenje vladajuih, i soci
jal-demokracije i tzv. graanskih liberala, posve je oportunisti
ko. Osim notornih nacionalista poput Budie meu liberalima
i Tomca meu socijaldemokratima, oni se ne usuuju rei to
zastupaju, ako uope neto zastupaju, iz straha da se ne zamjere
desniarskom raspoloenju centra, a jo vie katolikoj crkvi.

28

Pogledajmo samo kako lako prolaze crkveni ispadi, od pedofi

lije na vjeronauku do bezbonog aranja nad vojskom, a kako
se sad slono progoni droga u mladei ili homoseksualnost u
vojsci, dok se vie-manje utjelo o nasilju starjeinskog kadra
u vojsci nad vojnicima.
Hrvatsko drutvo kao da se definitivno ne eli suoiti s isti
nom da je u potpunosti u raljama crkve, to je nakon politikog
pada HDZ-a postalo agresivno vidljivo. Pogledajmo samo s kojom
drskou se biskupska konferencija uzdie iznad drutva, tko
zapravo odreuje kakav e vjeronauk biti zastupljen u kolama?
To nisu ni drutvo preko civilnih udruga ni drava preko svo
jih tijela, ve kler koji poruuje cijeloj naciji da za njih u obzir
dolazi samo katoliki katehetski vjeronauk, nikakav sekular
ni predmet o religijama. Katolika crkva dakle uope ne skriva
svoju opaku posjedniku narav! I svejedno, ispitivanja javnog
mnijenja iskazuju iroko prihvaanje crkvene ideologije o drutvu, kao da je drutvo progutalo crkvu, a ne obrnuto.
Drugim rijeima, hrvatsko drutvo je u doba internetiza
cije palo na predmarksovska i predcivilna vremena: dok Sabor
i javnost istjeruju avla droge iz hrvatske mladei, droga hrvat
skog svekatolikog puka tek sad postaje ideologija crkve, mo
ralna hipokrizija i militantno osvajanje institucija. Borba protiv
toga je najtea, civilno drutvo se tek iznova mora izboriti za
autonomne, sekularne, republikanske vrijednosti. Taj gubitak
je za mene najvei uas ovih deset godina.
S. Pulig:Kakva bi filozofija mogla ponovo zadobiti znaenje i
funkciju kakvu je imala prije?
B. Mikuli:Filozofija u smislu filozofiranja rijetko je stanovala
na sveuilitima, tu su se vie ili manje dobro studirale filozofske
discipline, a filozof se postajalo takorei iz sebe. Studij filozof
skih disciplina je temelj koji se neprestano mora jaati, ako ne
elimo zavriti u idiosinkrazijama i arlataneriji. Ja danas vie

29

ne smatram kao u mladosti da je studij filozofije samosvrha.

Samosvrha jest princip slobode, subjekta i filozofije, ali studij
filozofije treba nas osposobljavati za studij drugih stvari izvan
polja filozofije i osobito za filozofsko djelovanje. To je auto
nomna politika filozofije.
Danas se vidi odlino da je originalna konceptualna produk
cija u filozofiji splasnula sredinom 80-ih, desetak godina nakon
ukidanja asopisa Praxis. No stari praksisovci su i dalje ostali
produktivni 90-ih. Filozofi srednje generacije, a meu njima
su danas generacijski nasljednici praksisovaca, pokazuju pre
vie akademske samodovoljnosti, i zato su po mome miljenju
odgovorni za neodgajanje studenata za politiku filozofije. Ne
samo za analitinost i kritiko razumijevanje, to se naravno
radi u seminarima, nego za intelektualnu samostalnost. To se
posve preputa privatnim sudbinama ili je ve uniteno kroz
stvaranje sljedbi.
Moda e netko pitati to je to odgoj za samostalnost, netko
e to moda smatrati zastarjelom idejom nakon postmoderni
stike dekonstrukcije i rasprenja univerzuma znanja; trei e
odgovoriti da je uvijek bilo i bit e pravih uitelja koji djeluju
svojim stilom, osobnou, habitusom, i da studenti ue na ta
kvim paradigmama. Ja ne poriem da postoji vana interakcija
izmeu osobe uitelja i uenika, netko vas moe poticati i odu
eviti, netko vam moe ogaditi studij i mnogo toga drugog. Ali
kod nas se deavalo esto ono to je meni najgore: profesori su
bili ili flegmatini prema studentima ili su poput propovjednika
stvarali sljedbe, dok su se i studenti takoer rado davali zavesti
time, sve do grotesknog oponaanja. Kako je bilo 70-ih, tako
je naalost i danas, matrice ponaanja ponavljaju se. Jednako
lo je bio i ostao voluntarizam i nepromiljenost u izboru na
sljednika, najee po nekim privatnim sklonostima. No naj
gore od svega su posljedice takvih akademskih obiaja: osjeaj
neobaveznosti i osjeaj vika moi, intelektualna pasivizacija,
ljenarenje ili surogatne aktivnosti. l

30

Hrvatska
ideoloka
bajka

02/

Obiteljska srea
& reality-teatar:
hrvatski ki
demokracije
Natuknice za saetak: Lav N. Tolstoj obiteljska
srea Roseanne Barr sitcom tjednik Danas rat
rijei sretno drutvo jedinstvo antagonizama
demokracija mit o Atlantidi politiki ki
Deklaracija o hrvatskom jeziku staleki ton
znakovita znaenja vrhovnitvo Ivan Aralica
proizvodnja zaborava reality-teatar Trg Republike
Didaskalija o poetku pisanja i mediju: Ovaj prvi tekst iz 90-ih
objavljen je u informativno-politikom tjedniku Novi Danas
koji je kratkotrajno naslijedio tjednik Danas nakon njegova
gaenja u lipnju 1992. Obiljeivi cijelo desetljee od 1982. do
1992. Danas je nasilno ukinut, najprije spreavanjem privatizacije,
potom zabranom tiskanja u Zagrebu i konano kolektivnim
otputanjem redakcije u lipnju 1992. godine. Novi Danas je
doivio slinu sudbinu. Za prikaz povijesti tjednika v. Gojko
Marinkovi, Sjeate li se Danasa? Uz 30. obljetnicu politikog
tjednika, tportal, od 23. 2. 2012. (http://www.tportal.hr/
komentari/komentatori/178196/Sjecate-li-se-Danasa.html)

Sve su sretne obitelji iste, samo su nesretne svaka na svoj

nain.
U Tolstojevoj formuli o jednoobraznosti sree i razliitosti
nesree u obiteljima iz prvih redaka romana Ana Karenjina
nije izreeno tek neko ope moralno pravilo ljudskog ivota
koliko naelo samog pripovijedanja koje u literarnom mediju
funkcionira kao naelo postanja i naelo bivanja svog knjievnog
djela ili pak literature u cjelini. Za priu o neemu, odnosno za
povijest, potrebne su uzgibanost i razlika; u sluaju knjievnosti,
to su zgode i nezgode koje ine literarnu nesreu. O sretnim
obiteljima, sretnim stvarima i sretnim ljudima prie ne postoje,
osim tako da iza svakog ugla, u svakom grmu, u svakoj obinosti
slutimo prevrat. Srea je uvijek izvan pripovijedanja, kako to
lijepo kazuju bajke. ak ni vesele prie, poput djejih bajki i
narodnih vragolija, nisu vesele i sretne u svom temeljnom ele
mentu: vedrina pripovijedanja kompenzira muninu sadraja i
tvori temelj naslijeenog znanja ili svijesti ovjeanstva o jeziku,
naime znanja da bi jezik uvijek bio opasan, kad bi se primijenio.
Na tome naelu poiva nova hiperprodukcija situacijskih
komedija u kojima je nasnimljeni smijeh u obrnuto razmjer
nom odnosu s gorinom humora u dijalozima. Tako bi i Roseanne
Barr, glavni lik iz najgledanije amerike obiteljske sitcom serije
Roseanne o radnikoj obitelji Connors iz Illinoisa, koja se na
amerikom kanalu ABC prikazivala deset godina 19881997. i
koja se aktualno prikazuje na 2. programu HTV-a, bila zapravo
vjetica koja jede vlastitu djecu kad ne bi bila samo veselo sar
kastina anti-majka-debeljuca koja sma tamani nezdrav ips
i jo gore kuha.
Ali jezik jest opasan, kad se primjeni. Zato svakom ratu
oruja prethodi posebna jezina praksa zvana eufemistiki rat
rijei. U njega spadaju i prejake rei knjievnik to postaju
zlotvorne onda kad protivno svom intrinzinom pravilu o ne
srei, kao uvjetu knjievne stvarnosti, tee tome da uspostave

35

sretnu zbilju. Tako knjievnici, prelazei iz fiktivne nesree u

sretnu stvarnost, postaju nacionalnim ideolozima.
Otud se ini da je veza izmeu nesree kao naela pripovi
jedanja svijeta i sree kao naela svijeta pripovjedaa obrnuta
i nesumjerljiva. Kako bi naime netko mogao nai demokratsko
i ujedno sretno drutvo, kad se demokratski poredak stvari u
modernim drutvima smatra samo uvjetom podnoljivosti
konstitutivnog nejedinstva u samom naelu drutva izmeu
opeg i individualnog, a ne tek izvanjske nejednakosti poput
nejednakosti imovine i ansi u drutvu? Kako bi netko mogao
nai sretno drutvo koje bi istovremeno bilo i demokratsko,
kad se kolektivna srea zajednice svodi na reprodukciju mitske
jednote, s onu stranu drutvene stvarnosti, bila ona spontana
ili dirigirana?
Demokracija je notorno jedini podnoljiv vid nesretnog,
naime ne-jedinstvenog drutva; ona je diskurzivna i ne-mitska;
njezini apologetski narativni vidovi su TV-reklame i sapunske
serije. Narativne forme kojima se reproducira sretno i jedin
stveno drutvo, jesu mit i rat, herojski govor i, dakako, njegov
uasni bitak. Demokracija je pripovjedno neinventivna, ona
je uvaljena u provaliju sarkazma, autoironije i smijeha, a sama
invencija demokratske povijesti nastala je na ranograanskim
utopijama. One su opet, poput legende o Atlantidi koja im je
idejna i narativna paradigma, primjerci iste nemogunosti
pripovijedanja, komadi ahistorinosti. tovie, kao knjievna
apologetska djela, one su primjerci narativnog kia nastalog na
manihejskoj ideologiji dobra i zla, svjetla i tame. Ako se to tie
demokratskog drutva poput amerikog, ono protivno svom
unutranjem naelu, prikazuje svoje latentno nejedinstvo i
ireducibilnost drutvenih interesa u emotivnoj privrenosti
Vrhovnom Objediniteljukojeg nema nigdje osim na novanici
(dolar). Ali, to se jo vie tie etniki shvaene nacije, poput
evropskih, kad sebe pokuaju prikazati demokratskom i tako
ogole svoj temeljni i pogubni nesporazum s demokracijom.

36

Jedinstvo antagonizama
Sindrom kia u politici, sadran u spajanju dviju nespojivih lje
pot poput zajedniarski rasploene nacije i demokratskog
drutva, ini se privilegiranim momentom koji bi mogao pruiti
primjeren pristup onom stanju koje danas u Hrvatskoj politiki i
egzistencijalno iskuavamo kao nepodnoljivu lakou politike
sree u etniki definiranoj dravi, i to zbog svoje udvostruenosti.
On je tu na vrhuncu zbog krianja i meusobnog oploivanja
dviju antipovijesnih perspektiva u jednoj toki: jedne koja
polazi od pretpostavljenog sretnog jedinstva neke etno-nacije
i odatle obeava demokraciju i druge koja od pretpostavljene
demokracije tei sretnom i jedinstvenom drutvu. Te dvije
nasuprotne, antagonistike perspektive, objedinjene u onoj
toki korpusa hrvatskih politikih stranaka koje se deklarativno
smatraju dovoljnim i nezamjenjivim za drutvo kao nacionalnu
zajednicu, zalog su statikoj kompoziciji hrvatskog drutve
nog tijela u kojem se spaja inkompatibilno, gdje se ideoloki
poistovjeuje neidentino i izmiruje meusobno nesvodivo.
Optiki, to je ki hrvatskog dravnog samoslavlja; nara
tivno, to je dominantni diskurs etno-nacionalnog jedinstva,
zapravo prazan politiki govor iz kojega se ne mogu iskobeljati
niti stranke dosadanje opozicije poput (bive) socijalistike
partije. Ustavno-pravno, to je kolizija legaliteta i legitimnosti,
kompenzirana vladavinom pogubnog obnoviteljskog volunta
rizma nove vladajue stranke HDZ, koja je etniko zajednitvo
umjesto civilnog stranatva upisala u svoje ime, ali takoer
kolizija podrana strahom gotovo itave stranake opozicije
kako e ona, ako opstruira ili odlae izbore, produbiti tu koliziju.
Umjesto toga, opozicijske stranke izlaze na izbore, prihvaaju
izazov koji su same proglasile neregularnim, neustavnim i ak
nemoralnim. Dospjevi tako u teku konfuziju, opozicija kao
navodno zdravi i civilizacijski prisebni dio tako mlade, a ve
tako bolesne hrvatske demokracije, preuzima igru s prividom
demokracije za koji optuuje njezina velikog metra.

37

Znaajni izvori tog privida u hrvatskom politikom pro

storu bila su sva ona znakovita znaenja (cit. s HTV-a) to su
razotkrila razne korisne semantike malverzacije u hrvatskom
politikom jeziku poput one s terminom vrhovnitvo. Ta je
hrvatska prevedenica za suverenitet, dakle za apstraktni sadraj,
preusmjerena na izvrno tijelo politike vlasti i odreena da
najavi koliko advent hrvatske suverene vlasti, toliko moda i
vie samog suverena u jednoj osobi. Svo politiko dogaanje
u navodno novoj Hrvatskoj najavljeno je, i uvelike izvreno,
prethodnom intervencijom u politikom jeziku. Tako je sluaj s
rijeju vrhovnitvo krunski dokaz da pseudoarhaizacija hrvat
skog politikog, ali i obinog dnevnog govora, dakle emfatina
re-kroatizacija hrvatskog jezika, kao ponovno krtenje ve kr
tenog, nije tek glamur nove vlasti koja voli stilski namjetaj
bivih graanskih i plemenitakih vila, nego da odnekud ima
prirodni instinkt i njuh za performativnost politikog govora
naravno, ak i po cijenu falsifikata, ak i uz asistenciju jezi
ne znanosti, s potpisom sve samih eminencija od nacionalnih
jezikoslovaca.
Novouzdignuti staleki ton u aktualnom hrvatskom jezi
kuu koji spada zvonka i bezazorna podjela graanstva na
vrhovnitvo i puanstvo i s kojim predsjednik drave naziva
novinarsko udruenje staleompokazuje da je prava cijena
novostarog jezinog stila zapravo tek slabo zakrabuljeni po
duhvat restauracije staleke svijesti. Taj uinak je moda nov,
ali njegova povijest je stara. U njemu se jasno pokazuje da se sve
to se sada smatra konstitutivnim za novo hrvatsko drutvo,
osloboeno babilonskog ropstva u Jugoslaviji, ve dogodilo u
hrvatskom jeziku te da se u poznatom ratu za hrvatski jezik
od vremena Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog jezika iz
1967. nikako nije vodila samo znanstvenika ili kulturna borba
za politiko pravo na hrvatski jezini identitet i kulturnu poseb
nost nacije u bivoj Jugoslaviji. Sada izlazi na vidjelo komina
ili ironina strana te borbe za kulturni identitet: restauracija

38

malograanskog poretka i sustava vrijednosti u cjelini koja se

uvodi i reklamira u smijenom pseudofeudalnom ruhu i gui u
kiu politikih sveanosti. U tome je groteskni anakronistiki
znaaj pretencioznog hrvatskog veledravlja i isprazna brbljavost
obnoviteljskog govora, koji prisilno nudi nemoguu branu sreu:
demokratsko, ali jedinstveno drutvo kao organski objedinjena
i sretna zajednica stale.
Zaborav sadanjosti
To kiersko ujedinjenje drave i etniki folkloriziranog drutva,
u kojem sama rije drutvo nestaje iz obinog vokabulara sva
kodnevice i ustupa mjesto dravi, dobilo je svoju pravu formu u
svim onim poznatim, nebrojenim i naizgled sitnim skandalima
koji su u nezamislivo kratkom roku napunili u Hrvatskoj sve u
politici, dravnim institucijama, ali i u medijima, kulturi i znano
sti. Tu koncentraciju skandala neukusa moemo ve, s obzirom
na svoju pojavnu stranu, zvati kritinom masom negativne
estetike ili kia javnog. Svi su ti sluajevi koji zasiuju ikoni
ku sferu nacije-u-obnovi, kakva je hrvatska, uinci politikih
intervencija u ve danom materijalu, ad hoc malverzacije teh
nikom okretanja stvari naopako, puke voluntaristike zamjene
staroga jo starijim, ili pak krpljenjem i slaganjem nespojivog.
Nasilje zajedniarskog ideolokog diskursa nad dru
tvom u ime dravotvorstva, koje ustrajno provodi nacionalna
televizija kao glavno i najgluplje politiko priopavalo za
puk, pokazuje da je njegov glavni subjekt dospio ne samo
simboliki nego i zbiljski onkraj demokracije, da se upravo
proizvoenje zaborava porijekla tzv. vrhovnitva iz drutva,
pokazuje najuspjenijim sredstvom politike moi nad dru
tvom, ali isto tako i najuspjenijom politikom malverzacijom
koja notornu negativnost pretvara u pozitivno. Tim zaboravom
drutvene naravi i porijekla svog politikog mandata, odnosno
vlasti, nosilac hrvatskog veledravlja daje na znanje da svoju le
gitimnost zapravo uope ne crpi iz mandata dobivenog legalnom

39

procedurom od drutva, nego iz nekakvog drugog i mistinog

positivuma koji on sam imaginarno konstruira negdje u magli
povijesti i retoriki predstavlja kao poziv to iz mitskog vreme
na hrvatske nacionalne ideologije odabire sada upravo njega.
Notorno je ve da se performativna narav politiarskog
govora spretnom pretvorbom u dobar as koristi za stvarno
uspostavljanje imaginarne ideoloke tvorbe hrvatstva. Kraljevski
primjer toga trika je metamorfoza ili udvostruenje Franje
Tumana, glavne politike linosti drave, iz figure stvarne i
banalne instance vlasti (izabrani predsjednik) u fantazmatskog
misionara i proroka povijesnog usuda, i drugog procesa kojim
imaginarna figura, sazdana od povijesniarske magle, postaje
nadpolitikom stvarnouVrhovnik. Otuda i pitanje legiti
mnosti takve uzurpacije i nije nita drugo do pitanje namicanja
sredstva za uspjeno plebiscitarno brisanja javnog pamenja
kroz politike reklame i slogane, medijski rad na postizanju
kolektivne amnezije za najneposredniju prolost koja se tie
upravo izvora njegova politikog mandata. Vrh te krize sastoji
se u koliziji izmeu otuenja predstavnikog tijela i opeg dru
tvenog tijela, u produbljenju jaza izmeu legaliteta i legitim
nosti koji e jednom i sm institut legalnosti uiniti bagatelnim.
Rije je svakako o krizi koja ponovno sadri i odrava sindrom
prevratnitva u drutvu, a time i zao izbor: nesretno demo
kratsko stanje u nesvodivim razlikama ili pak nepodnoljivu
sreu ovinistikog zajedniarskog jedinstva pod vrhovnikom.
U tome se u vrenju sada uoi drugih parlamentarnih izbora
najavljuje zbiljska napetost hrvatske politike situacije, moda
bezizlazno stanje politikih grupa na strani opozicije, meu
kojom osobito one nacionalno osjeajne stranke s pridjevom
na h na prvom mjestu u svome imenu (HSLS, HNS, HSS...)
kao da se doista nalaze u poloaju da ne mogu artikulirati svoju
razliku od vladajue stranke (HDZ), a da pri tome ne doive dra
stinu politiku tetu. One, osobito one liberalne, ne usuuju
se napasti perverznu identifikaciju drave i nacije, pa zato, i

40

same uhvaene u asni ideologem sluenja naciji, jedino us

pijevaju prokazivati ionako oite skandale vladajue garniture.
One sebi ne osvjeuju situaciju u koju su zajedno s HDZ-om
uvalile itavo drutvo, naime da je pseudomitski impregnirana,
medijski nametnuta opa hrvatska opsesija domovinom, taj
tobonji ideal nacionalne drave, sada bankrotirao pri suoenju
sa svojim proizvodom u obliju idola ili kumira. Njezin efekt je
nuno pervertirano ostvarenje etniki definirane nacionalne
drave, ija se dubinska nacionalnost ne bi dovoljno izrazila ni
kad bi joj ime glasilo Hrvatska Republika Hrvatska. Takva se
nezadovoljena nacionalnost ne uspijeva konstituirati druga
ije osim u nad- i nadripolitikom postavu, dakle ideolokim,
drutvenim i geo-politikim prevratom ili revolucijom drave
nasuprot i nad samim narodom!
Da se upravo u tome sastoji svijetli povijesni smisao izlaska
Hrvatske iz mranog raspada Jugoslavije, pretvorene u Hrvatima
najmru od svih bivih i buduih zajednikih drava, ukljuu
jui i vii smisao pretune, subhistorijske sudbine stotina
tisua njezinih graana, kao i nesporazum izmeu hrvatskih
opozicijskih stranaka i hrvatske vlasti oko pitanje legaliteta i
legitimitetasve to saznali smo najkasnije iz aktualnog govora
o visokom standardu hrvatskog revolucionarnog naciona
lizma od zlatoustog apologeta uzviene hrvatske dravnosti,
knjievnika Ivana Aralice!
Paradoksalna smrt hrvatske nacionalne ideologije, koja se
najavljuje u tehnikama podravljenja ukupnog nacionalnog
politikog i kulturnog nasljea, mogla bi se pokazati pravim
fenomenom u uvjetima velikog politikog prevrata u Evropi.
Nove nacionalne drave, od kojih tako zazire sva uljuena
Europa, nisu samo i toliko eskalacija nacionalizma koliko moda
njegov paradoksalni kraj. Tradicionalni kulturni nacionalizmi,
supstancijalne ideologije prelaze konano u ono to je njihova
politika istinau tehnike vladanja nad vlastitim narodom. to
znai, zemlje istone Evrope postaju zapadnimsa stogodin
jim

41

zakanjenjem koje im daje ar evropske autentinosti i ujedno

zadah historijskih leina ideoloke hegemonije nacionalizma i
politike autoritarnosti drava.
No, situacijsko-komina strana nove serije nacionalizama
u jugoistonoj i istonoj Evropi najavljuje se sada, u sluaju
Hrvatske, u tome to njegovi nosioci, stari urbani dekadenti i
malograantina s patinom, s jedne strane, i nova ruralna avan
garda, jednostrano i pogreno identificirana s Hercegovcima, ne
mogu pristati ni na radikalno meusobno neprijateljstvo ni na
meusobnu snoljivost. Oni prije nalikuju na zavaenu obitelj
sastavljenu od sirove, ali bogate i tankoutne, ali siromane,
polovice iste svojte od kojih se ova druga stidi dotepenakih ro
aka, a prva simboliki i materijalno prisvaja graanske kulturne
dosege ove druge, kupuje njezine slike i stanove, dok su zapravo
obje samo smjena starih i novih pod kapom istih ideologema.
Pri tome onaj najstariji, ideologem hrvatske kulture, oso
bito politike kulture, nestaje naoigled pod naletom nove
militantne dravnosti. Nakon to se sama liberalna stranka bez
zazora i stida odrekla Trga Republike u ime restauracije bana,
HDZ se s jo manje zazora, s jo vie uzurpatorskog ponosa i
jo glasnije i masovnije moe odricati republikanizma lanih
liberala u ime vrhovnitva i nametati ga cijelom drutvu. Tako
se ideologija hrvatske politike i kulture moe sa svih strana, i
liberalne i dravotvorne, do pretilosti zasiivati novim fantazi
jama o starom hrvatskom militarizmu (kult Bana, kult Hrva
tin, nov asopis Polemos) i hraniti pseudo-racionalizatorskim
apologijama dravotvorne knjievnosti. Hrvatski povratak u
Evropu ne izgleda samo kao ratna stvarnost jedne ideoloki
dezorijentirane zemlje nego kao kazalini komad s pucanjem
i pjevanjem, reality-teatar, u kojem nasnimljeni gromki smijeh
pokriva uasne sadraje. l

42

03/

Jugonostalgija:
o politikoj retroutopiji
razoaranih patriota

Osobe, pojmovi i figure, pomo za izradu

saetka: Dubravka Ugrei mislei pisac hrvatski
pisci hrvatska stvar Ivan Aralica Maja Freundlich
Ivo ani Hrvoje Turkovi Sandro Pogutz Vlado
Gotovac Die Zeit (tjednik) Antun oljan Viktor
mega Branko egec larpurlartizam tuni trp
Ante Kovai Janko Poli Kamov August Cesarec
Miroslav Krlea Ivica Kimanovi Stipanii
Filip Latinovicz Leon Glembay Melkior tefica
Cvek Mile Budak Dobrica osi Vuk Drakovi
Vlatko Pavleti Dalibor Brozovi lijeva disidencija
socijalizma vs desna disidencija nacionalizma praxis
filozofija klerik apstinent kritike priznanje
Hrvatske CocaCola Josip Broz Tito pravo na
knjievnost melankolini diskurs

ivot hrvatskog pisca u ovim tekim vremenima nije lak.

U vremenima gdje su temeljne koordinate svakidanje
zbilje ostati iv i preivjetisituacija naeg pisca neto
je sloenija. On bi, naime, i pisao. A pisati znai misliti.
Zato je to nekim piscima, napose ovom naem danas,
tako teko? (cit. Dubravka Ugrei)01
Izriui ope pravilo o odnosu pisca i ivotnih uvjeta hrvatska
knjievnica Dubravka Ugrei prvo zauzima stav naivne do
broteivot je teak za sve u tekim vremenima, a osobito za
pisce kao senzibilna bia koja ne mogu bez pisanjada bi se
do kraja njezinog meditativnog iskaza o spisateljima pokazalo
da je njezina naivna dobrota zapravo zloesto lukava naivnost:
ona naime tvrdi da htjeti pisati nuno znai da pisac mora i
misliti, i pita se, zato je to nekim piscima tako teko. No,
tim opakim bremenom nunosti miljenja-u-pisanju ona nije
opteretila svoje kolege i kolegice, hrvatske pisce, ve samu sebe,
i zato se zloa lukavosti sastoji samo u njezinoj naivnosti. Ona
melankolinim diskursom tumai teke uvjete spisateljske
egzistencije u epohalnim poremeajima i pri tome kao da ne
vidi jednu posve banalnu injenicu hrvatske knjievne kulture,
danas, u ovim tekim vremenima, koja govori protiv njezine
zabrinutosti: hrvatski pisci ne rade nita drugo do upravo to za
to Dubravka Ugrei naivno misli da im posebno teko pada:
naime, oni upravo i jo samo misle, i zato ne piu kao pisci. Na
protiv, oni piu kao mislioci nacionalnog usuda ili jednostavnije
reeno, kao ideolozi.
Zato je ivot hrvatskog pisca, izvanredno lak i nimalo slo
en: naime, ono to bi on navodno htio, knjievno pisati, to je u
sadanjim hrvatskim politikim, socijalnim prilikama, tovie
01 Dubravka Ugrei, Laku no, hrvatski pisci, ma gdje bili!, Profil.
Magazin za predcivilno doba, br. 61, Nedjeljna Dalmacija, 25. stud.
1992.

45

u hrvatskoj kulturno-politikoj povijesti, posve nepotrebno i,

zapravo, nemogue. Od knjievnog pisanja odvraaju ga upravo
suvremene drutvene prilike u kojima se on javlja kao su-mi
slitelj, a ne kao pisac. Ako uope pie, hrvatski pisac pie tako
da ispisuje samo ono to u njemu, u njegovu senzibilnom biu,
neposredno misli njegova hrvatska bit. Hrvatska knjievna
produkcija, od poezije preko romana do eseja, nije nita drugo
do dokument jednog jedinog knjievnog anra koji se skriva
u klasinim formamaanra pamfletizma, ije vrhunce nisu
ostvarili samo spisatelji poput Ivana Aralice ili nevjerojatne
Maje Freundlich, ve i mnogi humanistiki znanstvenik. U
Hrvatskoj, od koje se sa sjetom u dui, s gorinom u grlu i sa su
zom u oku oprata Dubravka Ugrei, postoje jo samo hrvatski
mislei hrvatski pisci, dapae njih na stotine, ali ne i knjievnici.
Da to nije nikakvo izvanredno, nego redovno hrvatsko stanje,
o tome svjedoi isto tako hrvatski mislei glumci, dapae ete
i regimente glumaca i glumiica, koji misle umjesto da glume i
koji nam mislei masovno i drsko pljuju u lice svoje bljezgarije o
hrvatskom domoljublju. Knjievnost i kazalite, kao i sva visoka
kultura u Hrvatskoj, ili ono to se shvaa neim takvim, dosegla
je u tome jo nesluene visove pretencioznosti i ispraznosti.
Dakle, sasvim protivno egzistencijalistikom pesimizmu
koji nepatriotski i tako subverzivno defetistiki iri Dubravka
Ugrei, istina hrvatske knjievnosti je vedra i laka: iz hrvatske
kulture knjievnitva nestao je danas, u ovim tekim vreme
nima sm uvjet koji knjievnost ini knjievnou, a pisca
piscemlarpurlartizam ili djelovanje iz naela spisateljstva
u autonomnom knjievnom polju. Utoliko je teza knjievnice
i knjievne teoretiarke Dubravke Ugrei o tome da su teki
epohalnidrutveni, politiki, kulturno-povijesni, egzisten
cijalniuvjeti ivota ono to prijei hrvatskog pisca da misli i
da mislei savladava Scile i Haribde svog spisateljskog ivotnog
poziva, vie tuni trp njezine metaknjievne drutvene kritike
i nesvjesni izdanak hrvatske knjievno-povijesne ideologije

46

osujeenosti nego ispravna dijagnoza stanja javne svijesti u

njezinom knjievnikom ili elitnom drutvenom sektoru.
Umjesto manjka miljenja u knjievnom pisanju, hrvatska
knjievnost upravo boluje od misaone hipertrofije i ideoloke
pretilosti. Otud je tuni trp kritike paradigmatski sluaj aljenja,
otkazivanja, samoiskljuenja i samoukidanja. Pismo ostavke
kao akt ivljene kritike.
Zato je aktualni sukob na hrvatskoj knjievnikoj sceni
koji je izbio na vidjelo povodom eseja Dubravke Ugrei o jednom
navodno minornom fenomenu hrvatskog nacionalizma na nivou
pop-kulture, o limenci istog hrvatskog zraka, objavljenog u
utjecajnom evropskom tjedniku kao to je njemaki Die Zeit
samo sramotni pogrom knjievnog ceha protiv lanice koja
ne eli sudjelovati u novoj srei nego, da bi ostala knjievnica,
ona bira nesreu samoe02. To je takoer vie dobra hrvatska
kulturna tradicija nego njezin krizni moment. Pri tome lov na
vjeticu suvremene hrvatske knjievnostiu koji se izravno
ukljuila ne samo glavnina aparata hrvatskog knjievnog ceha
poput Hrvatskog drutva knjievnika i Hrvatskog PEN-a ve i
mnoga nezaobilazna imena knjievne, kritiarske i akademske
scene poput Antuna oljana, Viktora megaa i na koncu Bran
ka egecakao da nije pokrenut da se spali vjetica koja zna
neto drugo i vie od svojih progonitelja. Naprotiv, Dubravka
Ugrei je odabrana da s njome bude spaljen svaki trag njezina
postojanja u zajednici pisaca i svaki trag nesporazuma hrvatske
knjievne zajednice sa samom sobom. O istini uope nije rije.
Apel Dubravke Ugrei da bi hrvatski pisci, ako hoe pisati,
morali misliti, otkriva da u hrvatskom knjievnom univerzumu
02 O tzv. sluaju Ugrei v. npr. priloge Ive ania, Nema vie
polunaeg i Hrvoja Turkovia, Druga meta, ista metoda, Profil.
Nedjeljna Dalmacija, 18.studenog 1992., str.1617, s biljekom
urednika, Sandra Pogutza, o povodu, razmjerima i karakteru
polemike protiv D. Ugrei (str. 16).

47

ponovo nedostaje uvjet knjievnog pisanja, knjievnike prak

se, koji se ve poslovino a ne samo struno zove spisateljskim
larpurlartizmom, istim poietikim interesom. U hrvatskoj
knjievnosti i intelektualnoj kulturi uope kao da uvijek iznova
izostaje onaj raskid s drutvenim vrijednostima graanske epohe
s kojim je knjievnost u modernom smislu uope poela: to je
raskid umjetnika s okruenjem vladarske moi i drutvenim
novcem iz ruku mecene; taj raskid je civilizacijski postao mogu
s ustanovljenjem izdavatva na osnovi kapitala, i tek time je oslo
boena umjetnika i knjievna praksa kao poseban vid evropske
kulture i civilizacije. Motiv raskida s novcem koji odluuje o
tome to je korisno, dobro, lijepo i uzvieno u umjetnosti, i koji
se na unutarknjievnom planu pojavio kao motiv u realizmu,
postao je eksplicitno metaknjievno naelo od simbolizma, i to
kao raskid knjievnosti sa svim izvanknjievnim drutvenim
vrijednostima. Raskid s novcem mecene postao je tako i raskid
ne samo sa svakim filozofskim idealizmom u poeziji, ve i sa sva
kom mogunou da knjievnost kao diskurs ili knjievnik kao
njegov historijski nositelj bude reprezentant drutva. Nikakve
drutvene vrijednostiistina, moral ili pravdanemaju vie
svoje apriorno pravo u poietikoj praksi. Nita osim poietike
funkcije jezike i prava ulagaa da je eksploatira.
Zato je nesretni poloaj hrvatskog pisca, koji piui hoe i
drutveno misliti, koji hoe biti intelektualac, i obrnuto, nesretni
poloaj hrvatskog intelektualca koji mislei hoe i knjievno
pisati, hrvatski esejist, konstanta moderne hrvatske kulturne
povijesti, znak njezine vjene knjievno-teorijske zaostalosti,
slijepo kruenje u samome sebi na periferiji famoznog evrop
skog konteksta. Svoj uzvieni dramatiki prikaz dobio je taj
nesretni lik hrvatskog duha, lik koji iz epohalno-politikih, so
cijalnih, obiteljskih ili privatno-psiholokih razloga ne uspijeva
realizirati svoje vie drutveno pozvanje, u Hrvatskom Faustu
Slobodana najdera. najderova dramatika na kraju dvadesetog
stoljea tragiki prikazuje lik koji je historijski postao odavno

48

komian, hrvatski kulturno-povijesni ideologem osujeenosti:

u njemu ive svi oni unutranji i vanjski likovi hrvatske proze i
poezije 19. i 20. stoljea: Kovaiev zgubidan Ivica Kimanovi,
Stipanii, to je osobno sam Janko Poli Kamov, August Cesarec
i njegovi likovi, to su napose Krleini Filipi Latinoviczi i Leoni
Glembayi, to je na koncu i njihov najmoderniji lik, Marinkoviev
Melkior, novinar koji nikako ne uspijeva postati knjievnikom.
To su konano figure raznih umjetnika na dananjoj drutvenoj
sceni, to se pod samoprisilom angamana za konano svoju,
za autentino hrvatsku politiku stvar, s talentom ili bez talen
ta, suoavaju s nesporazumom o vlastitoj drutvenoj poziciji: s
nepostojanjem apriornog autoriteta umjetnika.
Svim antijunacima moderne hrvatske knjievnosti, uk
ljuujui i teficu Cvek Dubravke Ugrei, zajednika je fru
stracija nemogunou da drutveno realiziraju neko idealno
osobno svojstvo: bila to prirodna nadarenost seljakog djeteta
za kolu u neprijateljskom polufeudalnom-polugraanskom
svijetu, bio to izvorni umjetniki talent u granicama graanskog
pragmatizma, bilo to ideoloko uvjerenje o drutvenoj pravdi
i istini, ili pak naivni pogled na hipokriziju socijalizma kao
najpravednijeg od nepravednih drutvenih ureenja. Svim
tim nesretnicima hrvatske knjievnosti zajedniko je osjeanje
osujeenosti u ostvarenju prava na reprezentaciju neke vie,
idealne drutvene vrijednosti. Na toj pozadini i iskreni apel
Dubravke Ugrei da knjievnici trebaju misliti u knjievnosti
odzvanja kao vjetiji zov, vabljenje hrvatskih pisaca na tanak
led. Ona kao da ne shvaa da su se oni izvanliterarno ve odavno
nagodili s tom kobi intraliterarnih nesretnih i osujeenih likova
hrvatske knjievnosti. Dananji hrvatski pisci radije misle kroz
ve ostvareni hrvatski ideal dravnosti nego to piui knjievno
ele odati koliko su loi dravni pisci.
Otud, onaj tko za razliku od hrvatskog knjievnikog ceha
ne uvia opaku narav poziva knjievnice Ugrei hrvatskim
piscima da ponu misliti, jest sma hrvatska spisateljica, Dub

49

ravka Ugrei. Naivni pogled tefice Cvek u njoj ne vidi da ono

to nedostaje hrvatskom cehu ispravnih pisaca nije miljenje ve
upravo ono to pisca ini piscemautonomno knjievno pisanje.
Antiknjievniki i antibaudelairovski oni ne odustaju od toga da
kao knjievnici budu reprezentanti temeljne i ne-umjetnike
drutvene vrijednosti poput nacije, slobode i kulture, dakle
onoga to se u baudelaireovskoj poietici pokazuje surogatom za
graanski novac. Umjesto novca profesije, nakladnika, trita,
njih hrani dravni novac, o kojem se dakako ne govori: to je
dravotvorna vrijednost njihove neposredne ideoloke funkcije.
Knjievno-historijski kuriozum suvremene nacionalne
knjievnosti, to god da se pod time mislilo, pokazuje se u tome
da baudelaireovski uvjet umjetnosti, pa tako i angairane, njezin
larpurlartizam i naddrutveni poloaj, nalazi svoje ostvarenje
u paradoksalnom vidu: on danas donosi novac spisateljskoj
praksi najprimitivnijeg narativnog tipa, kakva je Budakova i
Araliina, na hrvatskoj strani, ili osieva i Drakovieva, na
srpskoj. Rije je o naraciji koja nije samo najnia forma lite
rarne sublimacije nacionalistikih ideologija, ve i triumfalni,
dravno subvencionirani povratak figure auktorijalnog autora,
mudraca osamostaljenog od uvjeta vremena i prostora. Zato je
problem predstavljanja ostavljen na muku onim piscima koji,
poput same Dubravke Ugrei, nisu odustali od uloge kritikog
drutvenog reprezentanta, od zavjeta da misle kroz pisanje. Jer
misliti, za nju ne znai misliti naciju i njezinu sudbinu, nego
misliti izmeu redaka. Ali to nije problem dananjih pravih
hrvatskih pisaca. Oni ne moraju ni pisati ni misliti, pa ak ni
apologetski. Ono to ih drutveno konstituira kao pisce nije
pisanje, ponajmanje dobro, ve lanstvo u knjievnom cehu.
Za to je dovoljno sklepati jedno idiotsko domoljubno ili vjersko
tivo i ve si u kolskoj itanci za prvi razred.
Zato ogavna hajka na izdajnicu nacije povodom objavlji
vanja teksta Dubravke Ugrei ist hrvatski zrak, u jednom
od najuglednijih evropskih tjednika za politiku i kulturu, nije

50

nita drugo do sluaj spora unutar kulturne elite oko prava

na drutvenu reprezentaciju, spora koji se odvija u uvjetima
politikog i ideolokog prevrata u drutvu i koji ve zbog toga
i za same uesnike-pisce i za kulturne konzumente ne sadri
mogunost odluke, ponajmanje pravedne. U tom sporu nisu
toliko odluujue evidentne sadrajne razlike meu pozicijama
i akterima koliko pomicanje i zamjena stajalita, do te mjere
apsurdno da se nigdje drugdje kao u tom sporu nisu tako jasno
i iskljuivo postavljala pitanja ideoloke, nacionalne, cehovske
i ine pripadnosti.
O autentino hrvatskoj, hipokritinoj naravi tog spora
govori okolnost da je polazni motiv inkriminiranog teksta D.
Ugrei iz tjednika Die Zeitarena limenka sa ahovnicom i
natpisom isti hrvatski zrak, koja se prodavala na glavnom
gradskom trgu kao ostali ki-suverniridavno prije njezinog
teksta postala predmetom sprdnje, napis i dosjetki u publicistici.
No, ta idiotska forma postmodernistike geste replike na dizajn
CocaCole, simbola pop-kulturnog konzuma, postala je unutar
politikim sluajem tek nakon objave jedne rasprave o njemu
u inozemnim novinama, dakle nakon upotrebe toga predmeta
u kritike svrhe u feljtonu utjecajnog stranog lista. Kao da je ta
hrvatska limenka, komad navodno benigne hrvatske normal
nosti, obian folklor u pop-kulturnoj formi, postala vidljivom tek
kad je na nju baen pogled iz dvorita boljeg, evropskog susjeda!
Zlo koje se u hrvatskoj publicistici prije eseja Dubravke Ugrei
bilo prekrilo podnoljivou trivijalnog, uobiajenog kia, nae
gluposti, izazvalo je bijes na uznemirivaa tek kad je u toj svojoj
navodno obinoj, domaoj i normalnoj naravi prokazan vani.
Banalni hrvatski kompleks inferiornosti, tako duboko usaen
kulturnoj eliti nacije, progovorio je onda kad je jednu lanicu
ceha, koja se drznula priati vani o naem prljavom veu,
trebalo pretvoriti u denuncijanta drave i nacije. Jeri u tome
je sav hrvatski zapletto vani, to je upravo onaj svijet koji
ta ista elita nacije dri za krunskog svjedoka svoje pripadnosti

51

Europi, za jamca bolje strane svoga novog ideolokog licemjerja.

No kako se hrvatski nacionalistiki image u meuvremenu nije
mogao popraviti ni objektivno ni subjektivnonaprotiv, tek s
istim hrvatskim zrakom u hrvatskoj limenci kao autentinim
proizvodom novog hrvatskog ideolokog idiotizma izbilo je to
hrvatsko okuenje evropskog politikog prostora u istom i
kondenziranom oblikui drutvena i osobna pozicija kritiki
mislee knjievnice Ugrei morala se subvertirati iznutra: ona
se svojom melankolinom sumnjom u civilizacijsko znaenje no
vohrvatskog ideolokog kia prokazala kao zao recidiv hrvatskog
jugoslavenstva i osudila samu sebe na izgon iz novohrvatske
zajednice s kamenovanjem.
Osuda koju je doivjela Dubravka Ugrei nije samo nepraved
na, i ona ne pokazuje samo primitivan karakter vladajue dru
tvene svijesti meu hrvatskom kulturnom elitom. Taj drastini
sluaj drutvenog atavizma skriva samo jedan duboki ideoloki
nesporazum drutva sa samim sobom. Lijevi hrvatski intelektu
alac nije recidivist navodnog jugonostalgiarskog ressentimenta
prema novoj hrvatskoj stvarnosti. Ono to progovara u javnom
angamanu spisateljice Dubravke Ugrei samo je beskonano
aljenje za poginulim rtvama i politika melankolija, recidiv
Weltschmerza nakon propasti humanistikog projekta univer
zalnog. Poasno mjesto jugonostalgije danas zauzima i moe
zauzimati samo jedan posve drugi tip hrvatskog intelektualca.
Jugonostalgiar, taj slobodno plutajui oznaitelj u no
vohrvatskom ideolokom rjeniku od poetka 90-ih, predstavlja
valjda najdjelotvorniji, iako najkominiji oblik magijske klevete
koja se u Hrvatskoj koristi netedimice i koja uvijek pogaa cilj:
ona se izrie po potrebi u sukobima i obraunima na politikoj
sceni na raun ak i najnotornijih hrvatskih nacionalista meu
disidentima-kritiarima politikog i opeg drutvenog stanja
Hrvatske, koji su se regrutirali od dojueranjih zvijezda vanjske
i unutranje hrvatske emigracije, a kamoli ne na raun bive
lijeve inteligencije. Pri tome nije toliko rije o pukoj kontra

52

dikciji iz afekta, o arbitrarnom pridijevanju imena omraenog,

arhetipskog neprijatelja bilo kome tko naiekao kad antiko
munistiki srpski protivnici Miloevia njega i njegov reim
nazivaju ustakim, ili kad stari heroji hrvatstva usmjeravaju
svoj ideoloki ressentiment prema Jugoslaviji na dravotvorce
nove Hrvatske, unovaene iz otpadnika komunistike nomen
klature stare Jugoslavije, poput smog sadanjeg predsjednika
drave, Franje Tumana, i mnotva konvertita iz biveg partij
skog i dravnog aparata.
Ta kaotina i nediskriminativna upotreba kletve za jugo
nostalgiju u Hrvatskoj moe se racionalizirati paradoksalnom
eliminacijom kandidata: jugonostalgiarima se ne mogu
nazivati upravo oni za koje se pretpostavlja da su izgubili dru
tvene privilegije, dakle bive lijeve intelektualce. Gubitak tih
mahom vulgarno-materijalistiki zamiljenih privilegija poput
profesionalnih sinekura, uivanja luksuznih nacionaliziranih
graanskih stanova iz 1945. vie je nego neznatan, a da bi mogao
imati ikakvu eksplikativnu vrijednost za dananje tektonske
pomake meu nacionalnom elitom. Gubitak o kojemu je rije
s nestankom Jugoslavije jest, naprotiv, gubitak simbolikog
znaenja heroja dravnog neprijatelja, koje je paualno pripi
sivano jednom posve odreenom sloju i tipu akademske elite u
vrijeme socijalizma. To znaenja nikad nije imala lijeva, kritika
hrvatska inteligencija, koja je djelimice participirala u vlasti
socijalistikog reima. Nju je obiljeavao paradoks disidentske
inteligencije koja je istovremeno i kritika i lojalistika. Ono
posebno simboliko znaenje, o kojemu je ovdje rije, pripadalo
je herojima hrvatske nacionalno-ideoloke (tzv. malograan
sko-buroaske) opozicije socijalistikom reimu u Hrvatskoj,
upravo onoj koja je bila najmanje definirana i koja je najjae
dominirala glavnim nacionalnim akademskim institucijama od
sveuilita, Akademije znanosti i umjetnosti i humanistikih
i prirodno-znanstvenih instituta, poznata jedino iz kasnijeg
doba socijalizma pod skupnim imenom sedamdesetprvaa,

53

proljeara ili maspokovaca. Samo ti intelektualni nosio

ci ideologije hrvatskog nacionalnog dravotvorstva, nosioci
famozne hrvatske utnje osamdesetih godina, mogu danas,
u uvjetima ostvarenja hrvatskog dravotvornog projekta iz
kojeg su uglavnom iskljueni, sublimirati svoju nekada realno
proivljenu drutvenu i osobnu traumu progona iz 1971. u
nostalgiju najljepih godina svoga ivotagodina koje su
(neki krae, neki due, neki nikako) proveli po zatvorima ili
kunim pritvorima pod privremenom zabranom profesionalne
djelatnosti, ispatajui za svoje hrvatstvo ili, kako se to danas
kae, za hrvatsku stvar.
Njihova najee visoko stilizirana osobna tragedija i
osujeenost iz 1971. sastoji se danas, nakon demokratskih
promjena i ostvarenja hrvatskog dravotvornog sna, u tome
da ta hrvatska stvarnavodno u autentinom vidu u kojem
su je oni vidjelijo uvijek nije tu. Tajna te stvari, ak i kad je
ostvarena, lei u tome da ona nikad nije i ne moe biti autenti
no tu. Utopijska narav njihove ideoloke i politike investicije,
koju su tako revnosno odbijali kao ljeviarsku tlapnju, jest
ono to ih tek sada, u realnim razmjerima ostvarene hrvatske
ideologije dravnosti u novoj hrvatskoj dravi, dovodi u sukob
s aparatom drave, koja je ovoga puta njihova vlastita. Zato
je samo dananji, ponovni sukob stare hrvatske nacionalne i
kulturne elite s dravnim aparatom, ono to tek sad hrani osjeaj
osobnog tragizma i sjeanje na nekadanje drutveno znaenje.
Stara trauma je danas pretvorena u nostalgiju najboljih
upravo jugoslavenskihgodina njihovog ivota kad je njihova
ideoloka enja imala perspektivu otvorene budunosti. Otud
ne udi da se taj paradoks jugonostalgije dananjim hrvatskim
politikim gubitnicima meu nacionalistikom akademskom
inteligencijom odvija kao vraanje Matici, onoj instituciji i in
strumentu borbe protiv otuenja od hrvatstva (protiv maarona
i germanizacije), koja je stvorila kulturoloku i idejno-historijsku
pretpostavku otvaranja za junoslavensku politiku zajednicu.

54

Groteskni nesporazum s optubama za jugonostalgiju ne

iscrpljuje se dakle u tome da svaki kritiar sadanjih politi
kih prilika u Hrvatskoj, makar i po vlastitom razumijevanju i
profesionalnoj povijesti bio meu najveim ili najuvjerenijim
Hrvatima, poput akademika Vlatka Pavletia na funkciji ministra
za kulturu, po dinamici sukoba na hrvatskoj ideolokoj desnici
zaradi epitet jugonostalgiara. Nesporazum se ne zavrava ni
u tome to takva kletva poprima opasne razmjere agitpropovske
klevete ili denuncijacije ija je posljedica upravo ogranizirani
progon vjetica na Dubravku Ugrei od strane hrvatske in
kvizicije meu knjievnicima, teoretiarima i kritiarima (A.
oljan, S. Novak, S. Prosperov Novak, V. mega, B. egec i ini).
Nesporazum je relevantan i po tome to lijevu hrvatsku inteli
genciju ne karakterizira nostalgija kao neartikulirana elja za
povratkom u politiku prolost, ve melankolija zbog izgubljenog
jugoslavenskog socijalizma kao predmeta svoje kritike. Taj lano
optueni nostalgiar jugoslavenstva postao je sada apsolutni
drutveni gubitnik zato to u dananjem ideolokom poretku za
njega vie nema mjesta ak ni kao kritiara biveg poretka, ak
ni u muzeju. Njegov stvarni gubitak je dananje ne-priznavanje
bilo kakve kritike uloge naprama bivem politikom ureenju.
Ako jo postoji, on je samo recidiv. Umjesto toga, njegova se
melankolija tumai kao nostalgija za privilegiranim mjestom
drutvenog ideologa i klerika socijalizma.
Zato autoartikulacija lijeve kritike danas nije samo dru
tvena melankolija, ve posvemanja argumentacijska regre
sija. Dubravka Ugrei se u svojoj obrani poziva na truizme
o spisateljstvu i ono to se za pisca kao pisca podrazumijeva:
na naelo slobode pisanja (Odluila sam da se neu obazirati
na markacijske oznake), depotenciranjem i trivijalizacijom
svoje javne uloge na stupanj privatnosti (Ne tuim se. Svatko
izabire svoj put) i konano, na horizont javne reprezentacije i
autolegitimacije iju smislenost je prethodno dovela u pitanje
(I ja sam hrvatska spisateljica). Drugim rijeima, lijevi pisac,

55

navodni reprezentant biveg reima, na svoje izbacivanje iz

novohrvatske knjievnike ekumene odgovara pozivanjem
na ono to joj je upravo oduzeto. No upravo to otkriva novost i
izvanliterarni tragizam dananjeg hrvatskog pisca: Dubravka
Ugrei ne proglaava pravo i slobodu pisanja od reima drave
koji tlai pisca, nego od same knjievne zajednice. Zato je nes
porazum izmeu pomirljivog tona njezinoga samoiskljuenja i
nakaradnosti njihovoga akta demokratskog mobbinga neiscrpan.
Oni hrvatski intelektualci, kojima se danas u Hrvatskoj usta
lijepe etiketom jugonostalgiari i oduzima uope pravo na rije
(od njih se trai samo bezuvjetna kapitulacija, cit. Dalibor
Brozovi), kritiari su biveg prosvijeenog socijalistikog re
ima; oni su njegovi lijevi disidenti, nestranaka lijeva opozicija.
Jedan od nakaradnih paradoksa dananje hrvatske situacije vidi
se u tome to je desna opozicija tadanjeg politikog reima, za
razliku od lijeve, sjedila u samim partijskim redovima, poput
citiranog akademika Brozovia. Oni su radili, prema svojim
dananjim retu-autobiografijama, riskantno i dugorono za
hrvatsku stvar, podrivali protuhrvatski socijalistiki reim
iznutrauivajui pri tome sve njegove privilegije poput moi
odluivanja o politici kulture, znanosti i o sudbinama ljudi.
Zato je poloaj lijeve, kritike disidencije obiljeen kobnom
dvojnou ije socijalne posljedice tek sada izlaze na vidjelo:
oni predstavljaju tip kritiara koji je ujedno distanciran i fas
ciniran predmetom svoje kritike. Njihova kritika generacija,
stasala openito kasnih ezdesetih godina na temelju lijeve
intelektualne tradicije u rasponu od predratnog krleijanskog
nasljea i avangardne umjetnosti do svjetske afirmacije u praxis
filozofiji, i proizala mahom iz intelektualne i upravljake elite
jugoslavenskog drutva, dala je u pravilu zapadnjaki obrazova
ne akademske i lojalne graane socijalizma, koji ni politiki ni
drutveno nikad nisu doli u iskuenje da prekorae onu granicu
angamana koja bi ih preko granice liberalnog svjetonazora otje
rala u radikalnu politiku disidenciju ili ak u lijevu emigraciju

56

socijalizma. (Takvi, posve rijetki akteri na kulturnoj sceni bili

su vie stilske figure te scene, njezino civilno lice i popravljai
nepravdi reima.)
Inherentni ciniki karakter te prosvijetljene jugoslavenske
disidencije, generirane bioloki iz redova drutvene elite, kom
penziran je iz lijevog utopizma ideologije svojih obiteljskih na
sljea. Test iskrenosti tog intelektualnog opredjeljenja nastupio
je tek danas: za razliku od tzv. hrvatskih jugounitarista, kojih
je bilo podjednako i u bivoj partiji i u kulturnoj infrastrukturi,
kritika distanca prema politikom karakteru socijalistikog
reima danas je ono to lijevim disidentima ne dozvoljava da
neposredno zamijene stari objekt svoje kritike fascinacije,
dravno i drutveno ureenje bive Jugoslavije od kojeg su se
mogli distancirati u samoj Jugoslaviji i ostati na njezinu vrhu,
za novohrvatsko. Forme njihove dananje bezuvjetne kapi
tulacije su intelektualna melankolija, plaeni angaman u
civilnim organizacijama ili utnja. Ako se konvertitstvo bivih
hrvatskih jugounitarista, opsluitelja bive nedemokratske
vlasti, u opsluitelje dananjeg nacionalistikog i pseudodemo
kratskog reima u Hrvatskoj pokazuje empirijski moguim bez
posredovanja, nikakvo neposredno konvertitstvo bive lijeve
kritike disidencije socijalizma u apologete dananjeg reima
nije mogue: ni jedan afirmirni lijevi hrvatski intelektualac,
u znaenju javne osobe koju ne konstituira puki akademski
poloaj ve vlastiti intelektualni rad, nije postao ono to se u
Hrvatskoj sada popularno zove Tumanovim savjetnikom.
(Takav pokuaj doivljava samo posthumno Miroslav Krlea.)
Lijeva intelektualna disidencija razliitih usmjerenja i profila
izgubila je s Jugoslavijom neto to je istovremeno bilo predmet
njezine kritike i neto to je htjela odrati; s novim politikim
dobom konvertiti mogu postati samo oni primjerci socijalistike
akademske inteligencije koji su karijeru i reputaciju prosvijet
ljene graansko-humanistike inteligencije socijalizma stvorili
upisivanjem u postojei horizont lijeve intelektualne tradicije

57

(krleijanstvo, frankfurtska kola). Njima su, kao akademskoj

eliti iz zemlje komunizma s humanim licem, na Zapadu irom
otvarana vrata.
Zato je za intelektualno nasljee autonomne kritike so
cijalizma, poput metaknjievnosti Dubravke Ugrei, danas
nemogu bilo koji oblik prijelaza u apologiju novog nacionalnog
raja koji ne bi zavrio apsolutno sramno. Ona je za razliku od ne
posrednog konvertitstva klerikalne humanistike inteligencije
socijalizma, danas jednako neplauzibilna kao to je bila nekad.
Ta drutvena neplauzibilnost kritike pozicije nije nikakvo
novo stanje: lijeva disidentska kritika je naprama lijevoj socija
listikoj vlasti, pred svojim socijalistikim narodom, bila isto
onoliko nevjerodostojna koliko je danas desno-liberalna kritika
dananje nacionalistike vlasti nevjerodostojna, apstraktna
i nepoeljna pred svojim, dravotvornim narodom (koji
se, dakako, promijenio i populacijski-kvantitativno i ideolo
ki-kvalitativno, ali je u odnosu prema kritiarima reima ostao
vie-manje isti). Nevjerodostojnost je oito usud svake ideoloki
vjerne kritike usmjerene na reim ija se masovna legitimaci
ja crpi iz ideologema uzvienosti. U takvim uvjetima kritika
reima pada u zamku koju je sama postavila: ona prva postaje
rtvom vlastite dihotomije, one o neautentinosti reima i
autentinosti ideologije.
Zato se istinski paradoks konstruktivne kritike sastoji u
tome da ne moe biti predstavljena unutar politike i ideoloke
sfere kojoj pripada, a da ne padne u paradoks lojalnosti, odnosno
da sama odrava predmet svoje kritike. Unutar te sfere kritika
nema drugog izbora nego da bude samo destruktivna, ili mora
napustiti drutveni okvir kojemu pripada. Da bi uope bila dru
tveno itljiva kritika, ona mora transgredirati prostor, prijei u
emigraciju, bilo vanjsku ili unutranju, i to u formi radikalno
ne-prikladnog diskursa. Neprijateljstvo mu je sueno. Kritika
moe uspijevati kao itljiv, analitiki diskurs samo u liku pot
puno osamostaljene (otuene) teorije, koja nije niija, koja ne

58

reprezentira nikakvu politiku, kulturnu ili moralnu vrijednost

danog drutva na koje se odnosi. Ona, naime, postavlja upravo
ona pitanja na koje drutvo unaprijed odbija odgovoriti.
S druge strane, paradoks takvog drutva, kakvo je danas
upravo hrvatsko, lei u tome da ono moe biti prikazano i
uinjeno itljivim kao drutvo koje hoe sebe jedino preko
svoje radikalne kritike. Izdaja je jedini mogui oblik lojalnosti
prema drutvu koje je izdalo one vrijednosti koje uope ine
drutvenost. Drugim rijeima, jedino je kritiki tekst poput
Limenke istog hrvatskog zraka, i nikakva apologija osujeenog
hrvatstva, mogao postati reprezentativan za Hrvatsku u ulozi
svjedoenja pred javnou svjetsko-graanske povijesti, kao to
je i socijalistiki reim s humanim licem i cijeli vrijednosni sustav
bive Jugoslavije takoer bio prikaziv samo sa svoje negativne,
kritike strane koju je tematizirala lijeva disidencija socijaliz
ma. No, kao to je lijeva disidencija lijevog reima koristila to
mjesto kritiara vie tedljivo i ambivalentno, nego radikalno,
fiksirajui glavninu svoje kritike energije na autokratsku fi
guru socijalistikog voe naroda u osobi Josipa Broza Tita, tako
i dananji desni disidenti desnog reima iz redova graanske
inteligencije (poput Vlade Gotovca) ponavljaju figuru ideoloki
lojalne kritike, ali u specifino izvrnutoj formi i sa specifino
izmijenjenom ideolokom supstancom.
Dok je primjerice praxis-filozofija ezdesetih i sedamdesetih
godina otvorila prostor za kritiki govor prema vani, kroz in
ternacionalno izdanje asopisa i na internacionalnom forumu
poput Korulanske ljetne kole, kritiki stav dananje desne
disidencije prema desnom nacionalistikom reimu Franje
Tumana posve je oportunistiki: govoriti samo prema unutra
da se ne ukalja domovina. To u danim okolnostima znai samo
govoriti hrvatskije od hrvatskog. U tome je sadrana lakoa
egzistencije srekovia zvanog nepatriotski kritiar: on nema
izbora. Ako hoe smisleno govoriti, on moe govoriti samo prema
vani i postati izdajnik. Naprotiv, za prosvijetljenog nacionalnog

59

intelektualca iz doba socijalizma, istinskog gubitnika novog

doba, govoriti danas znai postati sluaj nesretne egzistencije
koja hoe biti ujedno klerik i kritik, vjernik i disident, odbacivati
nacionalistiku formu i spaavati njezinu supstancu.
Zato se, ponovo, pravi sadraj spora oko limenke hrvatskog
zraka tie prava na reprezentaciju Hrvatske, odnosno u jasnoj
poruci klerikalnog korpusa hrvatske nacionalne inteligencije
da nijedan skeptik i defetist novog hrvatskog doba, napose ne
onaj nehrvatskog etnikog porijekla, ne smije predstavljati
Hrvatsku. Hrvatski masovni i pogubni idiotizam sastoji se
upravo u tome to apologetski diskurs klerike inteligencije
uope ne moe artikulirati takvo uzvieno samorazumijevanje
drutva i drave, kakvo je dananje hrvatsko, a da se ne obrne u
svoju suprotnostu nakaradu i tragikomian govor. Apologija
nuno proizvodi ili tautologije ili trivijalne, oekivane iskaze, a
njezini perlokutivni uinci su masovna paranoja. Ona se ni ne
obraa vjernicima, naprotiv, njezin adresat je uvijek pretpo
stavljeni neprijatelj. Ali ni desni hrvatski disident takoer ne
moe predstavljati Hrvatsku jer se dragovoljno, iz istinskog i
najdubljeg patriotizma, pretvorio u prisilnog apstinenta kritike
neautentinosti autentinog; on zapravo ne moe, i to s pravom,
povui razliku izmeu svog uzvienog patriotizma i groteskne
zbilje patriotizma. Zato funkcija smislenog govornika prelazi
na kritiara-izdajnika: on je jedini predstavnik nacije. Moda u
tome paradoksu lei i djelomino objanjenje za viak agresivne
energije koja je uloena u aktualni pogrom lijevih intelektualaca
u Hrvatskoj, mahom feministkinja.
Na toj pozadini, aktualni obraun hrvatske klerikalne inte
ligencije s intelektualcima lijeve prolosti, oznaenim stigmom
jugonostalgije, najdublji je nesporazum slubene Hrvatske sa
svojom vlastitom slikom, ije posljedice trebaju nositi pojedinci
ostavljeni reimskim medijima za slobodan odstrel. Okolnost
da bilo kakav kritiki osvrt u stranim medijima o politikom,
socijalnom i opem kulturnom stanju Hrvatske nakon prvih

60

demokratskih izbora za parlament, bilo koji skeptiki napis

o domovinskom ratu ili o sudjelovanju hrvatske vojske u
ratu na tlu Bosne i Hercegovine s neasnim namjerama prema
toj dravi pod krinkom ratnog saveza i obrane Hrvata, uvijek
izaziva samo agresivno odbijanje i protureakciju u slubenoj
hrvatskoj javnosti, sindrom je nametnutog nacionalnog sa
morazumijevanja koje ne moe prihvatiti ne samo bilo kakvu
kritiku sliku o sebi, nego ni bilo kakvu pomisao da postoji bilo
kakav realistiki prikaz svog stanja osim idealizirajue slike o
sebi. Ono to od kritikog i realnog ini nesnoljive suprotnosti
jest samo uzvieno samopoimanje slubene hrvatske drave i
njezinih organa, od najviih instanci politike vlasti do najniih
kulturnih institucija poput seoske biblioteke.
Najgrotesknije o toj derealizaciji javne svijesti u Hrvatskoj
svjedoe sluajevi zahtjeva hrvatskih institucija upuenih na
razna mjesta tzv. svjetske i evropske javnosti, za koju se pret
postavlja da je isto tako idiotski konzervativna kao hrvatska, da
zbog same injenice srpske vojne agresije na Hrvatsku odbije
svaki kritiki prikaz hrvatskog stanja kao denuncijaciju istinite
i pravedne stvari i da sudjeluje u reprodukciji masovne hrvatske
nacionalne mitomanije. Isto tako, sluajevi fingiranih prikaza
politikih, kulturnih i intelektualnih nastupa Hrvatske na
europskoj sceni rjeito govore o gubitku realnosti to kon
stituira masovno hrvatsko osjeanje uzvienosti. Nasuprot
tome, recepcija i odjeci na koje u evropskom okruenju nailaze
upravo kulturna i politika kritika hrvatskog stanja, poput eseja
Dubravke Ugrei, samo je znak potrage za realnim oekivanjima
evropske javnosti, kulturne kao i prosjene medijske; oni su po
kazatelj da je horizont oekivanja zapadno-evropske uljudbe,
kojoj se nova hrvatska tako besramno ulaguje da bi na svakom
koraku izdavala vaee vrijednosti same Evrope, konstituiran
na principu realnosti, na tome da je evropska solidarnost sa
Hrvatskom iz doba ratnih akcija bive savezne armije i para
vojnih srpskih jedinica Arkana i eelja mobilizirana za ideju

61

spaavanja drutva, ugroenog ljudstva i kulture ovjenosti,

a ne za uzvieno dravotvorno i nacionalno-povijesno samo
poimanje Hrvata. Mobilizacija svjetske javnosti smjerala je na
spaavanje dosegnutih razina drutvenog i politikog razvoja
u bivoj Jugoslaviji. Hrvatsko Danke Deutschland! vratilo
se kao njemako Danke nein, Kroatien! Ako je Hrvatska za
sluila meunarodno priznanje dok je JNA tenkovima gazila
ustav Jugoslavije, poruka koju Hrvatska sad zaslueno dobiva
iz svijeta daje zakljuiti samo jedno, da se skandal priznanja ne
sastoji u inu priznanja samostalne Hrvatske nego u tome da je
Hrvatska jo uvijek priznata zemlja.
Zato bi to, da parafraziramo pitanje Dubravke Ugrei iz
citata na poetku, bilo tako teko shvatiti hrvatskim piscima?
Razlika izmeu misleih i nemisleih pisaca, koju u svom
melankolinom esejistikom diskursu uvodi Dubravka Ugrei
da bi racionalizirala to neopisivo antiintelektualno stanje u
Hrvatskoj, skriva razlikovanje kritikih i klerikih ideologa, ali
ona je sekundarna u odnosu na njihovu dananju zajedniku
karakteristiku: naime na to da se hrvatski pisci shvaaju piscima
i prije akta literarnog pisanja, literatima kao naddrutvenim
predstavnicima hrvatske ideologije ostvarene kroz samostalnu
dravu, literatima kao likovima iz reality showa dravotvorne
ideologije, likovima iz prie koju pie neki drugi veliki pisac.
No zabuna nacionalnog pisca poput dananjeg hrvatskog jest
u tome da ne pie iako je pisac, on ne pie upravo kad emfatino,
kao deklarirani nacionalni pisac, reprezentira ideal nacije. On
upravo tada ne pie i ne moe postati piscem nego samo statira
kao pisac u velikoj ideolokoj prii drave koja (se) pie sama
sobom. Zato pisac sad politiki umjesto u knjievnoj praksi
ponovno proivljava onu ve tradicionalnu hrvatsku knjievnu
traumu, sadranu u motivu osujeenog genija, reprezentanta
visoke osobne ili kolektivne kvalitete koju ne dovodi do reali
zacije. Danas je ono to ga osujeuje ve ostvareno, osujeenost
je sada njegov politiki spiritus movens, radosno zadovoljenje

62

kroz vinje ideoloko pozvanje, pravu nacionalnu stvar. To je

stanje vie od same literature.
Zato dananji hrvatski pisci nisu, za razliku od Dubravke
Ugrei, nesretni, tuni ili melankolini. Tradicionalni, intra
literarni organizator hrvatskog knjievnog diskursa, motiv
osujeenosti, nastupa ekstraliterarno, i to kao blagovijest spa
senja koje dolazi iz hrvatske politike zbilje i koja ih oslobaa
od svakog ropskog rada za ideale u literaturi: visoki ideal nacije,
nacionalne kulture i nacionalne drave, ne trai od nacionalnih
pisaca ni inventivnost ni dosege nego samo radosnu apologiju,
i povremeno, radi ouvanja naela stvarnosti, paranoiku sliku
svijeta. Njihovo bivanje piscem uvjetuje se samo prihvaanjem
te politike zamjene za unutranji literarni motiv osujeenosti.
Hrvatstvo je osloboeno iz tisugodinjeg ropstva tako da je i
samo postalo svojim zatvorom: Hrvatska inteligencija mora
objasniti hrvatskom narodu, koji je zbog dugotrajnog tuinskog
ropstva tradicionalno nepovjerljiv prema svakoj vlasti, da je
konano dobio svoju, hrvatsku vlast, rekao je novi predsjednik
Hrvatske i doktor povijesnih znanosti, Franjo Tuman, u govoru
hrvatskim intelektualcima o njihovoj novoj drutvenoj zadai.
Napustivi u svome samopoimanju autonomno polje knjiev
nosti, idealni hrvatski knjievnici oituju zlatno pravilo svoje
tradicije: hrvatskom se piscu moe oduzeti sve, ak i dravu,
naciju i ideologiju autentine kulture, ali da bi bio piscem, ne
smije mu se oduzeti ideologem osujeenosti. S izbavljenjem iz
robovanja tom literarno najproduktivnijem motivu, on u novoj
hrvatskoj dravi masovno vie ne zna pisati. Pravi hrvatski
pisac ne pie jer se njegova najsvetija stvar, do koje mu je stalo,
pie sama.
Paradoksalno, taj sindrom regresije kao da se ponavlja i kod
jo kritiki misleih hrvatskih pisaca, poput same Dubravke
Ugrei, koji padaju u krizu knjievnikog identiteta i samole
gitimacije. Da ponovimo: Pravo na knjievno stvaralatvo oni
pokuavaju utemeljiti u apstraktnom naelu ljudskih prava koja

63

su bila predmetom obrane od represije i u socijalizmuu pravu

na individualnu slobodu, na slobodu govora, na individualnom
putu! Iako se ini opsoletnim, to jest i moe biti legitimno, smi
sleno i logino samo u zemlji totalnog drutvenog, politikog i
kulturnog debakla poput nove Hrvatske.
Tako u trenutku kad joj je oduzeto pravo na hrvatsku knji
evniku legitimaciju, kad je izbaena i iz prirodno-jezine
pripadnosti hrvatskom knjievnikom korpusu, Dubravka
Ugrei ponovo evocira ono jedino i posljednje to konstituira
pisca kao pisca, posljednji nedjeljivi ostatak spisateljstvaau
tonomno knjievno polje (radije u proetati branikom lijepe
knjievnosti). Ali ona, ve smo vidjeli, svoje drutveno pravo
na knjievnu praksu legitimira regresijom na isti politiki ar
gument koji ju je uinio drutvenim parijom: I ja sam hrvatska
spisateljica. Nije rije o pukom apelu na pravo hrvatstva po
krvi; ona se, poput onih to na nju odapinju svoja pera-strelice
da je izagnaju iz svoga svijeta, vidi osujeenom u pravu da bude
reprezentantom nadknjievnog drutvenog idealareprezen
tant prava na pravo govora. Tragikomedija tog novog traenja
kritikog pisca kao i tragedija njegove publike, lei u tome
to je to pravo ve oduzeto Dubravki Ugrei, i to autonomno
knjievniki, aktima knjievne zajednice koja se pretvorila u
zajednicu nacionalnih ideologa. Ona je ta koja sada, u navodno
demokratskom politikom poretku, preuzima ingerencije
totalitarnog reima.
Granica melankolinog diskursa Dubravke Ugrei lei u
tome to njezin legitimni apel na slobodu knjievnog govora, na
pravo da ostane anacionalna, apatridna knjievnica kao pravo
na individualni izbor i razliku, ponavlja poziv na pravo koje
pripada piscu u trivijalnom smislu oduvijek ve kao graaninu.
Knjievnika gesta je politika utoliko to je graanska i ona
svakako indicira civilno-drutveni pad hrvatske kulture. Otud
spisateljica poinje u izvjesnom smislu ispoetka, njezina me
lankolina gesta povlaenja u sebe, na branik knjievnosti,

64

postoji za druge, ona je znak za poetak rekonkviste civilno-dru

tvenog miljenja nakon nacionalistike restauracije politike
autoritarnosti u Hrvatskoj. No za kulturu, taj apel spisateljice
samo potvruje da je u itavom sukobu na hrvatskoj knjievnoj
i intelektualnoj sceni 90-ih neprimjetno naputeno autonomno
polje miljenja uope i knjievnosti napose, da je nestala ona
sfera odakle piscu-misliocu pridolazi jedina praktika sloboda
da govori ili pie.
Dok je u svijetu socijalizma, impregniranom lijevom ideolo
gijom, svojom metafikcionalnom literarnom praksom Dubravka
Ugrei primjenjivala postmoderni ironiki model odnosa lite
rature i stvarnosti, sada u nacionalistiki izmijenjenim politi
kim i ideolokim okolnostima svijet stvarnog i trivijalnog zla u
knjievnom cehu vratio je i nju u modernistiki klie ideologije
hrvatskog intelektualca izvan i unutar literature: na tradicio
nalni lik hrvatske literarne moderne, osujeenog reprezentanta
izvanliterarnih ideala. Da bi postalo praktikom slobodom,
literarno pisanje nema drugog izbora nego da se oslobodi tog
tradicionalnog hrvatskog kompleksa. Da bi mislila drutveno,
literatura mora pisati larpurlartistiki. Pozicija Dubravke Ugrei
u tom je smislu jo ambivalentna; ono to je obeavajue i to
nju ini izvornom knjievnicom, jest specifina pronicljivost
njezinog metaliterarnog analitikog diskursa, skrivena ispod
melankolinog hrvatskog tona i osobnih tegoba pojedinca. l

65

04/

Desno od raja:
hrvatski neofaizam i
demokratske procedure

Pojmovnik za izradu lektire: Slobodan Miloevi

definitna deskripcija lijevi hrvatski polit-analitiar
Mi-govornik iskaza Dobroslav Paraga JNA i
demokratska argumentacija HSP HOS UNPROFOR
demokratski proceduralist deliberativna
demokracija profaistiki organizirane snage
Omladinski radio 101 HRT katedrala hrvatskog duha
Antun Vrdoljak Bog i Hrvati Romano Bolkovi

Ova zemlja je meu prvima u svetu ustala protiv faizma

pa je zato potpuno neobjanjiva njegova pojava u ovim
predelima. Nama zato sada, kao ni tada, pre pedeset godina,
ne preostaje nita drugo nego da tome stanemo na put.
(cit. Slobodan Miloevi, govor za Dan Armije, 22.10.1991.)
Ta Armija ne samo da unitava Hrvatsku i njezine dravlja
ne, ona gura Hrvatsku u desniarsko, profaistiko, i dapae
dovodi nas u situaciju da nemamo moralnih argumenata
protiv profaistiki organiziranih politikih snaga. To su
politike injenice... Kad se sve to uzme u obzir (...), onda
postaje jasno to nam je problem, to su nedemokratske mjere
koje nas navode da u ime demokratske procedure moramo
zastupati Paragu protiv Tumana.
(Cit. Lijevi hrvatski polit-analitiar, 1991.)01
Ako je ikada, makar samo i u jednom asu izgledalo kao da e
stvarni krvavi rat nadmaiti nepodnoljivi uas rijei koje su
jo i prije dogaanja na entilju u lipnju, i ranije u Borovu selu
u svibnju 1991., i redom dalje, bile ne samo prolog za rat, nego
upravo rat u mediju jezika, komunikacije, sporazumijevanja,
mediju ije je unitenje neizostavni uvjet svakog stvarnog
rata, ako se dakle inilo moguim da e sm rat nadmaiti
uas hukanja laima i uas praznine od analitike racionali
zacije injenica, sme rijei zorno pokazuju da je uas od rije
01 Didaskalija o citiranju: Citirana izjava potjee iz istog razdoblja
kao i prva (jesen 1991.). Zbog nemogunosti jednoznane
identifikacije izvora autor se ovdje navodi, kao i u prvotnoj
novinskoj publikaciji teksta, pod frazom Mi-govornik ili
definitnom deskripcijom lijevi hrvatski polit-analitiar.
Jedan je od osnivaa tada ve raspadnutog UJDI-a (Udruenje
za jugoslavensku demokratsku inicijativu) osnovanog
1988. te potom lan HHO-a (Hrvatski Helsinki Odbor).

67

i stariji i dublji od uasa rata. Ako mu nije otac, onda mu je

brat.
Ovi ve ostarjeli primjerci politikog i analitikog govora
o nemiloj pojavi faizma na ovim prostorima i situacijama
odavno bi izgubili na relevanciji i informativnosti, usprkos
aktualnosti rata i komplementarnosti situacije u kojoj su
izreeni. Prvi neposredno povodom djelovanja JNA u Sloveniji
i Hrvatskoj, kao najava i apologija intervencije JNA pod vidom
nove borbe faizma na ovim prostorima koja u istom aktu
ujedno kamuflira svoju vlastitu ulogu proizvoaa i pokrovitelja
novog faizma; drugi kao naknadna racionalizirajua analiza
profaistikih uinaka one prve akcije i apologija procedura
njihove demokratske legitimacije.
Obadva iskaza nestala bi u naplavinama ratne propagan
de i kakofonije ekspertnih miljenja da ih ovih dana iz mraka
zaborava na svoj nain ne izvlai krugovalna postaja HOS-a.
Njoj svakog dana na po ezdesetak sekundi izbornog spota svo
je medijsko tijelo ustupa, dakako za svrhe izborne promocije,
zagrebaki Omladinski radio 101. Radikalizirajui obiaj OTV-a
da na jednog autentinog, ili samo objeenog komunjaru,
mora doi barem jedan ako ne i vie ustaa od zuba do nokata
na nogama, Radio 101 redovito prije vijesti puta jedini izborni
spot HSP-a, tu ljutu travu ustatva, pod ijim djelovanjem tre
im ritmom i treom rimom svi dobivaju svoje pravo mjesto.
Vjerujui da je kratki izborni spot HSP-a uredno plaen Radiju
101, za razliku od dugih, spektakularnih i besplatnih misa koje
HDZ dobiva od slubujueg kardinala u liku Antuna Vrdoljaka
u katedrali hrvatskog duha pod imenom HRT, ostaje jedino pi
tanje ne bi li u tom spotu ak i za radio koji ga emitira trebao ili
ak morao biti zazoran pomak smisla do kojega emo, ideoloki
neutralni kakvi ve jesmo kao medij, doi ako apstrahiramo od
svakog sadraja: naime do momenta forme! Mogu li doista sve
stvari biti na svome mjestu ako je podmiren samo financijski
raun za neto to bi ve sa stanovita medija kao servisa, mje

68

sta drutvenosti drutva prije moglo biti uznemiravajue nego

smirijue? Naime, za neto to u demokratski areal drutva
ulazi treim militarizmom. HSP se na Radiju 101 reklamira za
demokratske izbore i preporuuje kao HOS. Taj skandal u iz
bornoj taktici jedne politike stranke, ma kako bio znakovit
za sadraj i formu izbora, nije zaintrigirao ni najpoznatijeg off
tv-gostoprimca u metropoli s OTV-a, Romana Bolkovia, iako
mu se ef reene stranke, Dobroslav Paraga, nudio kao na plad
nju. Na uporno, zajapureno i uvrijeeno ponavljanje kako mu
je dravni radio skinuo taj spot, ef HSP-a nije dobio nijedno
pitanje glede i svezi samog spota. Tako, iako medijski neza
biljeen dogaaj, tj. skinut s dravnog radija, neprokomentiran
na OTV-u, itsl., spot i dalje ipak postoji, on se dogaa.
Tim preutnim dogaanjem izbornog spota HSP-HOS-a,
kojim se zagrebaka mlade budi iz drijemea prividnog mira
metropole, dozira se svakodnevno i estim porcijama kao veseo
odgovor na neveselo pitanje politikih injenica o kojima zbori
hrvatski polit-analitiar, autor gore citiranog iskaza o ulozi JNA
u unitavanju moralnih argumenata protiv hrvatske desnice i
o prisili da Paragu brani od Tumana. Sad vidimo da mu taj isti
Paraga odgovara na sljedei nain: Krugovalne ice bruje, Dobroslav nam poruuje: UNPROFOR za HDZ, za Hrvata HSP!
Da je Dobroslav Paraga obranjen, saznali smo najkasni
je po njegovu izlasku iz (bive) Palae pravde, tj. Okrunog
suda u Zagrebu, kojom prilikom, dajui priopenje za zaintere
siranu javnost, nije opovrgao niti je to smatrao zanimljivim, ni
jednu stavku iz optubi nego je izrekao krajnji sud o samome
sebi. Njime se dakako ustoliio u sveca. Njemu je, naime, samo
na umu dobrobit hrvatskog naroda i zato ne moe biti kriv ni
pred kime ni za to, osim pred Hrvatima i pred Bogom. Drugim
rijeima, on ne priznaje ovaj hrvatski dravni sud, milosti ne
trai niti bi im je dao!
Proglasiti se odgovornim jedino pred Bogom i Hrvatima
ne znai samo preutno nego i izriito smatrati se neodgovor

69

nim pred zakonom. Paragina krugovalna postaja obznanila

je to narodu i vlastima dovoljno jasno tretirajui svojedobno
likovne umjetnike u sjeditu njihovog drutva na nain kojim
je odaslana vie nego jednoznana politika poruka. Sve to se
dogaalo poslije te mrane zgodbe sa zauzimanjem zgrade na
Starevievom trgu, bile su od HSP-a alias HOS-a sve sma ra
dosna izvjea s ratita i vesele poskoice-koranice. Mogao bi
se sada netko od vienijih lanova hrvatske demokracije, poput
citiranog polit-analitiara, smatrati zaslunim za obranu i ne
zaustavljivi uspon Artura Uia u liku Parage, kad bi taj smatrao
ikoga drugoga vrijednim za Hrvate i Boga osim samoga sebe.
Obrana Parage od strane hrvatskog polit-analitiara bijae, sa
stanovita Paraginih potreba, dakako, nepotrebna i neumjesna,
on sam nepotrebit svake politike, a to znai argumentativne
obrane. I to je ono stanje, tj. politike injenice, koje napri
jed citiranom iskazu vraa intrigirajuu aktualnost, iako je u
vladajuem politikom diskursu Hrvatske okonana ne samo
svaka mogunost Jugoslavije nego i agresija JNA na Hrvatsku,
a raspisani su ve i drugi parlamentarni izbori.
Relevantan je naprijed navedeni citat bez obzira na svoju
starost, ali ne po tome to uzrok hrvatskog ultradesniarskog
i profaistikog skretanja vidi u agresiji JNA. To bi bio samo jo
jedan primjerak masovno-psiholokog i politikog konformiz
ma koji u agresiji JNA trai izvanjski razlog i alibi za unutranje
politike i ideoloke procese Hrvatske, ali se za razliku od otvo
renosti tih procesa kamuflira u analitiki, neutralni i formalni
diskurs. On je doista relevantan samo po tome to za problem
drutva, u ije ime govori pod zamjenicama minamnaime
profaistiki organizirane snage koje odreuju stanje u Hrvat
skojr jeenje trai u legitimiranju neofaizma kroz demo
kratske procedure. One su razlog zbog kojih, prema hrvatskom
polit-analitiaru, moramo zastupati Paragu protiv Tumana.
Tek na toj pozadini postaje transparentna konstrukcija iskaza
o tome zato se profaistiki organizirane politike snage, za

70

koje ime Parage ovdje oito slui samo kao metonimijska za

mjena i koje su navodno stvorene kroz i uslijed agresije JNA na
Hrvatsku, promoviraju u instancu pred kojom se vie ne moe
argumentirati o mogunosti bilo kakve Jugoslavije, dakako
nakon agresije JNA na Hrvatsku.
Argument hrvatskog demokratskog proceduralista iz princi
pa, izvrava se dakle na sljedei nain: Budui da nas je agresija
JNA na Hrvatsku gurnula u desniarsko, profaistiko, unitila je
svaku mogunost argumentacije o mogunosti Jugoslavije pred
profaistiki organiziranim snagama u Hrvatskoj, ali ba zato,
zbog demokratskih argumentativnih procedura, mi moramo
braniti Paragu, tj. integrirati profaistiki organizirane snage u
demokraciju, jer su proizvod nedemokratskih mjera JNA.
Ako se bez otpora moe pristati na prve dvije politike i
njenice hrvatskog polit-analitiara lijeve provenijencije, naime
da je JNA svojim ratnim djelovanjem u Hrvatskoj pruila alibi za
jaanje desniarskih i profaistikih tendencija te time unitila
sve demokratske uvjete za mogunost demokratske rasprave o
mogunosti Jugoslavije, posve je zaudna logika forma tree
tvrdnje u kojoj argumentator pod pojmom i u mediju argumen
tacije i razumskog politikog govora hoe povezati nespojivo
ratno djelovanje JNA, hrvatski neofaizam i nas, tj. drutvo
za koje navodno stoji taj govornik mi.
U toj konstelaciji, u kojoj je predmet rasprave unaprijed
ve lien svake topike vrijednosti, jer u svakoj ustavnoj save
znoj dravi svaka agresija savezne armije protiv jedne savezne
jedinice po sebi ve znai kraj savezne drave, postaje jasno da
informativna vrijednost samog iskaza ne lei u onome to hoe
rei o objektivnom problemu govornika (to da navodno tek agre
sija JNA objektivno gura njega i cijelo hrvatsko drutvo prema
strani hrvatskih profaistiki organiziranih politikih snaga)
koliko u njegovu osobnom i subjektivnom stanju, naime da se
mora voljno odluiti za izbor unutar hrvatske desnice, naime
da mora braniti Paragu pred Tumanom.

71

Pravi spektakl na tome privatno-psiholokom, subjektiv

nom problemu subjekta iskazivanja sastoji se meutim upra
vo i samo u tome to on sebe predstavlja kao mi, dakle u tome
to on samoga sebe ispostavlja kao reprezentanta hrvatskog
drutva stijenjenog i prisiljenog kao kupus u loncu izmeu
dviju agresijskih sila: one izvanjske koju ini ta Armija, i one
unutranje koju ine profaistiki organizirane politike sna
ge. Rije je o srazu dviju sila od kojih je ona prva ujedno i uzrok
ove druge: armija je ta koja Hrvatsku, ali sada zajedno s njime,
gura u savez s profaistikim i prua alibi koji mu za to treba.
Na toj pozadini, budui da je pribliavanje izmeu hrvatske
intelektualne ljevice u ulozi politikog analitiara i Parage kao
metonimije za profaistiku desnicu obavila ve Armija, nije
jasno zato bi lijevi hrvatski polit-analitiar uope jo trebao
braniti Paragu od Tumana, osim dakako upravo iz ljubavi za
demokratske procedure, za ist princip deliberativne demo
kracije koji mu omoguuje da se sm iz stigmatizirane pozicije
lijevog intelektualca biveg svrgnutog reima transformira u
vrhovnog arbitra, da u samom suditu iste i neutralne demo
kratinosti, koje on svojim analitikim govorom performativno
uspostavlja isto kao to JNA s pretpostavkom o faistoidnosti
hrvatskog drutva proizvodi faizam u stvarnosti, integrira
profaistike politike snage u demokratski poredak.
Ne ulazei u generativni odnos uzrokovanja i proizvoe
nja izmeu onih dviju zlih prisila za drutvo poput hrvatskog
u uvjetima raspada savezne drave, svih njezinih institucija te
onog to se zvalo jugoslavensko drutvo, ostaje problematina
shema u kojoj nam citirani iskaz sugerira tzv. politike injeni
ce. Ta shema je antagonistiki postav dviju nesnoljivih sila na
pozadini idela argumentacije. On jednu svoju karikaturalnu
stranu dobiva time to u argumentativnu instancu izrijekom
promie jedan notorno antiargumentacijski nastrojen politi
ko-ontoloki entitet, naime profaistiki organizirane politike
snage, a drugu time to se istom takvom argumentacijskom

72

silom moe prikazati armija koja tenkovima unitava Hrvatsku

i njezine dravljane i koja upravo tim perverznim postupkom
prema Hrvatskoj dokazuje njezinu faistoidnu narav. Naime,
na iskaz sam posjeduje onoliko argumentacijske vrijednosti,
kad profaistike snage povezuje s bilo kakvom argumentaci
jom, koliko argumentacijske vrijednosti posjeduje postupak
bilo koje vojne sile koja agresijom istjeruje eljeni dokaz. Za
uzvrat, dijametralno suprotan stupanj konfuzije sa samim so
bom pokazuje autor iskaza kad se, zastupajui cijelo drutvo
kao govornik mi, zaplie u fantazmi argumentacije izmeu
dviju neargumentacijski ustrojenih sila. Njima je bilo nuno i
dovoljno samo da se meusobno pretpostave pa da se svaka od
njih materijalizira bilo u profaistiki bilo armijski organi
zirane snage tako da stijenjeni subjekt iskazivanja ostane bez
argumenata i da se nae na strani profaistiki organiziranih
snaga, iz proceduralnih razloga, dakako.
Na takvoj pozadini krivo postavljenih adresa politike argu
mentacije uvodni citat govori o zloj konstelaciji prisile za dru
tvo poput hrvatskog koja ga ucjenjuju izvana i iznutra, i to ba
u trenutku kad se nalazi u situaciji nemogueg izbora izmeu
rata s JNA i Tumanove demokracije. Ali isto tako citat govori
o zlom stanju svoga autora u privatnom i u opem smislu. On
je to to ovaj politiki govor artikulira iz perspektive tih istih
sila koje unitavaju hrvatsko drutvo, ali pervertiraju i njegovu
argumentacijsku dispoziciju. On priziva argumentaciju pred
notorno antiargumentacijski nastrojenim silama, i to o neemu
to je samom injenicom svoga postojanja izvan svake dobre
volje za argumentacijom. To suvino, ali zato simptomatino
povezivanje dvaju momenata antiargumentacijske dispozici
jeinstance pred kojom se po definiciji nikada ne moe argu
mentirati (profaistika ultradesnica) te predmeta o kojem
se vie ne moe argumentirati (JNA)pokazuje da autor
iskaza nekontrolirano subvertira faktiko nepostojanje stvar
nog ili jo mogueg sadraja svog politikog diskursa (mogu

73

nost Jugoslavije) u prisilu da sm postane medij interpelacije i

preuzme prisilu od strane JNA da dokae zlu, profaistiku ud
hrvatskog drutva.
To efektivno znai da subjekt mi, tj. hrvatsko drutvo u
cjelini koje sada mora vriti nemogui izbor izmeu rata i de
mokracije, postaje nosiocem pogubne poruke, naime nosaem i
sadrajem komunikacije antikomunikacijski ustrojenih sila. Na
sreu, rije je samo o lijevom hrvatskom polit-analitiaru koji
je, iako se predstavlja kao mi hrvatskog drutva, ve izvrio
izbor izmeu ratne mainerije JNA i Tumanove demokracije
tako da je odabrao Dobroslava Paragu. To meutim samo zna
i da je autor iskaza zapravo izvrio izbor izmeu Tumanove
demokracije i Dobroslava Parage, tj. ono to on metonimijski
reprezentira.
Ipak, vrijedno je zapamtiti da njegovo mi stoji za hrvat
sko drutvo pod onom prisilom koja izvana interpelira njegovu
zlu, faistoidnu ud, a iznutra, pod prisilom obrane, navodno
proizvodi taj traeni zloudni odgovorprofaistiki orga
nizirane politike snage. Iz perspektive izvanjske prisile, to
mi je poput glasnika ija poruka sadri nalog za pogubljenje
donosioca ili da, po klieu orijentalnih pria, na putu do svoje
katastrofe pronae zamjenika. Iz perspektive unutranje pri
sile, skretanje u desniarsko, to mi lijevog polit-analitiara
zaplie se u fantaziranje argumentacijskih dispozitiva tamo
gdje im nije mjesto i postaje diskurzivni mehanizam za pranje
prljavog ideolokog porijekla i prljavih politikih radnji jedne
pjevno-marevski nastrojene, pseudopolitike stranke, koju
on, autor iskaza, misli da mora braniti protiv Tumana iz
proceduralnih razloga.
Ako slijedom logike citiranog iskaza poveemo meusobno
nespojive stvari, kao to su ultradesniarska pseudostranka i ar
gumentacijske procedure demokracije, onda se ini da je obrana
Parage od Tumana iz formalno-demokratskih razloga bila ne
samo nepotrebna apologetska usluga pro bono iz lijevo-liberal

74

nog odvjetnikog ureda jednom svecu pred njegovim Bogom

i njegovim narodom, nego i mjesto budue smrti svake pa tako
i deliberativne demokracije. Ili je to samo bizarna potvrda ve
uvrijeene prakse da hrvatska ultradesnica svoju potvrdu o
demokratskom pranju i svoju drutvenu apsolvenciju dobije
kroz analitiki diskurs jednog jugoslavenskog intelektualca
lijeve provenijencije koji se za mjesto mi-subjekta u novim
hrvatskim gibanjima u desno, desnije i desniarsko tek bori s
aporijama liberalne tolerancije za koju po svojoj naravi nema
argumentacijske dispozitive. l

75

Mrani
subjekt
elje

05/

Rat i performativ:
taj svijetli predmet
Predsjednikove elje

Popis osoba, pojmova i figura za saetak: rat je

zavren Franjo Tuman uzvieni Mi-govornik
hilijastiki hrvatski san konstativ vs. perfomativ
rtva za Europu Ivan Zvonimir iak arko
Domljan Struga (selo na Baniji) prahfeler
Predsjednika rat u Bosni i Hercegovini diskurs
luaka.

Ne, mi se nismo zabunili kad smo nedavno rekli da je rat u

Hrvatskoj zavren. To moemo rei i danas: rat u Hrvatskoj
je zavren. (cit. Predsjednik Republike Hrvatske, dr.
Franjo Tuman)
Vie od zaudnosti proizvela je ova Predsjednikova tvrdnja izre
ena pred novinarskim kolegijem u najizvanrednijoj od svih
redovitih tiskovnih konferencija kojima svearska dravna te
levizija prati sva pojavljivanja hrvatske drave a napose nastupe
Predsjednika. No ova nije bila najizvanrednija samo po sadraju,
zbog obznane zavretka rata u Hrvatskoj u proljee godine 1992.,
dakle ne po sadraju koji tako eklatantno proturjei stvarnosti
ispunjenoj ratom. Ona je jo izvanrednija po svojem izriitom,
naglaenom i uznositom ponavljanju sadraja, dakle po formi
prezentacije koja emfatino proturjei svakodnevnom iskustvu
i zdravom razumu.
Zar je mogue da se stubokom izokrenula pria o carevom
novom ruhu i da samo car ima ono to nitko drugi nemanaime,
uvid da rata u Hrvatskoj, u njegovom punom jeku, zapravo vie
nema, premda ga svi jo uvijek osjeaju, i to na svojoj goloj koi?
Ne, pria o carevom novom ruhu ovdje stvarno ne funkcionira,
ali kao da netko u prii ima prahfeler. Jer, to bi moglo biti na
stvari, ako sam Predsjednik RepublikeMi-govornik naprijed
citiranog iskaza, onaj isti koji samoga sebe u tv nastupu uivo
oslovljava s pluralis maiestatis Mikontrafaktiki izjavljuje,
dapae ustvruje, ili ako vie volimo, priopuje javnosti ili
puanstvu, da rata vie nema, da je zavren, okonan. I sve to
iako jo uvijek ne traju samo bitke na frontama, nego i ideoloki
i psiholoki rat protiv protivnika rata u Hrvatskoj, iako su sva ta
ratna dogaanja jednako intenzivna sada u Hrvatskoj kakva su
bila nekoliko mjeseci ranije, od izbijanja rata u ljeto 1991., iako
je rat, u meuvremenu, s istim motivima, akterima, takorei
ispoetka i u svome izvornom obliku, odavno ve prenesen na
tlo Bosne i Hercegovine.

79

Ipak nitko, pa ni nosilac onog uzvienog Mi, nije tvrdio da

se pogubne bitke ne vode i dalje, da ljudi ne bivaju ubijeni, da
se i dalje ne razaraju materijalna i nematerijalna dobra po Hr
vatskoj. Ako je tome tako, ne bi li onda smisao Predsjednikova
iskaza o zavrenom ratu trebalo traiti prije u sugestiji kako
treba razlikovati rat od bitaka, pa bi vaenje te njegove kon
trafaktine i paradoksalne tvrdnje, kojom se ustvruje posto
janje neeg nepostojeeg, bilo samo pitanje vremena? Drugim
rijeima, moda Predsjednikova izjava znai sljedee: rat je
zavren, a bitke koje jo traju samo su njegovi posljednji odjeci.
Ali upravo to Predsjednik Republike nije rekao, iako je po
oekivanju najverojatnije. Ope je iskustvo da zahuktala rat
na mainerija treba vremena da se zaustavi i ispue kao parna
lokomotiva. Bitke na terenu jo su samo ispuni ventili ratnog
stroja. Meutim, da je to smisao stava u iskazu s posve izriitim
i jasnim znaenjem rat je zavren, ponavljam: rat je zavren,
onda bi Predsjednikov odrjeiti konstativ sadravao elemente
jezinog uvjetovanja, doputenja, koncesije poput veznika
premda, iako, ali... No upravo oni bi prijetili da suspendiraju, ili
tovie, potpuno unite njegovo vaenje kao konstativa, koliko
god on izgledao nerealno uzvien.
Zato je konstativ Predsjednika ipak samo prividan, kao i ca
revo novo ruho. Ono to on zaodijeva ili predsjedniki ustvruje,
predstavlja uistinu samo predmet njegove elje. S obzirom na
predsjedniki poloaj govornika Mi, taj svijetli Wunschobjekt
nosi u sebi znaaj pravog prevrata u stvarnosti koju nazivamo
Hrvatskom. Jer, namjera Tumanove tvrdnje nije bila da kon
trafaktiki, a jo manje ishitreno i neobavjeteno, promai stvar
nost, nego da je proizvede, dakako kontrafaktiki.
U tome, u namjeri da obznani zavretak rata, lei latentna
dobrota manifestne lai ovog evanelja, znak bujne nesebi
nosti Predsjednika u namjeri majestetine utjehe puanstva,
njegova oinska dalekovidnost u pogledu dogaanja, a s njo
me, dakako, i oinska tvrdoa u nalogu da se jo malo izdri, do

80

dogaaja ispunjenja onoga to se zove hrvatskim hilijastikim

snom. Dakle, rat je gotov ali ove bitke koje jo traju neka izdr
i tko moe. Tko ne moe, ve je iskupljen kroz novi za novi
dravni avion predsjednika-i-proroka.
Sve to, naravno, ne bi moglo biti namjera iskaza kad bi se on
temeljio na tankoj osnovici jedne nesigurne i banalne kategori
jalne razlike izmeu rata i bitaka ili na pretpostavci kako su
pravi objektivni uvjeti vaenja Tumanove izjave zapravo sadr
ani u jamstvu i volji neke tree sile, famozne vjene Amerike,
koja navodno hoe da se rat na Zapadnom Balkanu okona,
samo to za njezinu volju treba jo malo vremena da se ispuni,
s obzirom na specifino balkanske uvjete inercije. Ali upravo ta
pretpostavka o pretpostavljenom treem agentu i njegovoj volji
ne objanjava razliku izmeu rata i bitaka niti kontrafaktinost
iskaza nego potvruje da je nepodudarnost izmeu Predsjedni
kove izjave o kraju rata i stvarnosti, u kojoj rat i dalje traje, ispu
njen simbolikim surogatom, zamjenom stvarnog stanja stvari
njegovom eljom da bude tvorac stvarnosti. Ona nije isisana iz
njegovog malog prsta, nego se crpi iz najopipljivije tvari, krvi i
mesa ljudi koji stradavaju u ratu, i oslanja na najvru toku u
hijerarhijskom poloaju izricatelja tvrdnje o kraju rata. Jer, to
je to drugo to bi adresatima poruke o kraju rata, Hrvatima
i ostalim lojalnim graanima (cit.), koji vie ne vjeruju da u
ovom ratu ginu za slobodan ili sretan ivot nego jo samo za
svoje grobove u svetom domovinskom tlu svete drave, moglo
jamiti stvarnu valjanost nestvarne izjave o ratu osim pozicije
njezinog izricatelja oliene u Predsjedniku, najvioj funkciji
same drave? Tko bi drugi u oima nacijom opijenog, ratom na
paenog i kriminalom razoaranog Hrvata smislio ita drugo
stvarno i efikasno nego da kontrafaktiki obeava stvarnosti i
jo za njih daje jamstva: Ja znam da e tako biti ili Ja mogu
uiniti da tako bude.
Dakle, pitanje o onome to naoj fantastinoj tvrdnji pridaje
auru stvarnosti koncentrira se oko elje njezinog izricatelja, a

81

ne oko pojmovne razlike izmeu rata i bitaka ili oko volje taj
nog agenta povijesti. Rije je o stvarnosti koju njegova elja eli
proizvesti i koja koincidira s onim to zapravo jest jedina objek
tivna pretpostavka njezinog vaenja, naime s intersubjektivnim
predmetom nae, individualne i kolektivne elje za okonanjem
rata. Tek iz toga se vidi manipulacija Tumanove izjave o kraju
rata, kao i rizik takve manipulacije. To je rizik objektivnog pro
maaja, rizik od iritacije ljudstva koje e kad-tad ponovo doi u
poziciju da na izborima igra ulogu izvornog suverena. Upravo
zato se sadanja stvarnost toga ljudstva kontrafaktiki sastoji u
medijski proizvedenom prividu da Predsjednik, barem po svojoj
funkciji, ipak najbolje zna i jedini moe jamiti ono to mi
elimo, i to zato to je birako ljudstvo ve najbolje investiralo
svoje politike uloge u predsjednika-koji-zna, za kojeg se zna
da zna i da ima pristup odluujuim silama povijesti. Otud, ono
to je tek naa elja, za njega ve jest stvarnost i samo on je moe
proizvesti za nas, koliko god ona bila nestvarna.
Na toj pozadini, ona doista intrigantna okolnost u vezi s
Tumanovim kontrafaktikim i paradoksalnim iskazom lei
u njegovom karakteru garanta iskaza. Svojedobno, u vrijeme
izbijanja svih jednoznanih karakteristika rata u Sloveniji i
stvaranja ratne psihoze u Hrvatskoj, upravo je Franjo Tuman,
Predsjednik Hrvatske, nasuprot svima, nasuprot opem i po
sebnim mnijenjima, emfatiki i opetovano tvrdio kako rata
u Hrvatskoj nee biti, jer, kako se govorkalo, on je s tajnim
agentom povijesti u liku Slobodana Miloevia postigao do
govor o srpsko-hrvatskoj nagodbi i podjeli Bosne. Nije intri
gantno u tome to da je Predsjednik Hrvatske tada promaio
stvarnost, nego to to je iskaz o budunosti izricao iz poloaja
privatne osobe s privilegiranim znanjem, predsjednika koji
zna zato to su mu istinske sile povijesti tajno i privilegira
no davale vrsta jamstva u tome pogledu. Danas kad rata jo
uvijek ima u svim njegovim reprezentativnim oblicima na
fizikoj i moralnoj, individualnoj i kolektivnoj razini, ta ista

82

osoba-koja-zna, izmanipulirana svojim politikim sljepilom i

simulacijom suverena, ponovo je izmanipulirana svojim novim
dosluhom s istinskim silama povijesti koje joj kau da rata vie
nema, da je zavren.
Na ovome mjestu, gdje se rizik od promaaja stvarnosti
javlja kao realni moment predsjednikog govora o stvarnosti,
i intriga o hipersujetnom, i o samome sebi loe informiranom
predsjedniku Hrvatske, preobraa se u zanimljiv sluaj pred
sjednika bez performativnih moi koje mu po definiciji pripa
daju. U sluaj povjesniara kao samozaluenog suverena, koji
pokuava kontrafaktiki uspostaviti stvarnost nasuprot onoj
koja se faktiki jedino dade ustanoviti, poloaj suverena iji
svi performativni mehanizmi vlasti uporno produciraju isto
takvu fantastinu, nadstvarnu, meta-fiziku sliku drutva i
drave s najstarijim narodom, najstarijom i najautentinijom
evropskom kulturom, najistinskijim katolianstvom, najsta
rijom dravnou, najdemokratskijom vlasti, najveom r
tvom za Europu itd. itd. Ako dakle izvorni promaaj njegovog
obeanja kako rata u Hrvatskoj nee biti svjedoi o njegovoj
stvarnoj nemoi da predvia, nemoi da vlada i da bude odgo
voran, onda se iskaz o zavretku rata ne moe vie shvatiti kao
(samo) jo jedan primjer predsjednike inkompetencije Franje
Tumana, i osnova za traenje njegove demisije, nego upravo
kao nuna narav samog iskaza. Predsjednik bez performativ
nih prerogativa ne moe producirati drugaije tvrdnje osim
onih koje promauju stvarnost jer su izraz njegove fantazije
o performativnim prerogativima. Ali nita utoliko manje, u
medijski prepariranoj stvarnosti njegove faktiki neuspjene
tvrdnje pojavljuju se kao politiki stvarne i istinite za naciju
kroz akt ponavljanja na redovitim i neredovitim tiskovnim
konferencijama uz prijenos dravne televizije. Da ta stvarnost
nacije, koja ne samo da nije identina sebi u vremenu budu
nosnog iskaza (Rata u Hrvatskoj nee biti) i vremenu nared
be koja konstatira (Rata vie nema), predstavlja fantazmu

83

predsjednika, o tome govore upravo i jedino njegovi fantastini

konstativi, svi njegovi politiki metaperformansi, iji je jedi
ni uinak to da rata, u bitnom i svakako viem smislu od puke
stvarnosti, u Hrvatskoj nije ni bilo.
To ne sugeriraju samo prizori njegovog predsjednikog, ve
ledravnog glamura i trokovi odravanja njegove vrhovnike
nadrealnosti za koju novi ima namaknuti zakoniti utjeriva
poreza i cijena. O tome vie i prije svega govori brisanje svakog
diskontinuiteta izmeu onog imperativno postavljenog futu
ra rata nee biti, koji iz prolosti djeluje do danas, i prezenta
konstatacije rata nema vie, koji od sada djeluje u vjenu
budunost. To to sadrajno obadva iskaza djeluju sumanuto
kontrafaktiki, ne naruava formalnu vrstou njihove je
zine strukture. Ona kao takva ima svjetotvornu mo, ali ne
po tome to izricatelj po svojoj poziciji moe jamiti ostvare
nje sadraja. On je ve dokazano promaio stvarnost. Ona je
svjetotvorna zato to izrie samo i jedino ono to ve sadri,
naime, prazno obeanje iz prolosti za sadanjost i praznu
odredbu iz sadanjosti za budunost, dakle, hrvatski tisu
ljetni san i hrvatsko-bivanje-za-uskrsnue. Zato su svi iskazi
trenutanog hrvatskog predsjednika (I.Z. iak), upravo
kao promaene tvrdnje o stvarnosti, najistiji performativi.
Oni doistauhvativi pravi trenutak da jadnu hrvatsku rat
nu stvarnost iz povijesti rtve preobraze u blagovijest pobje
destvaraju tu hrvatsku stvarnost samo onda i samo zato to
su kontrafaktike i samo zato to je upravo kontrafaktinost
ono jedino to hrvatski predsjednik drave moe jamiti u
sadraju svojih iskaza.
Otuda i tvrdnja da u Hrvatskoj vie nema rata, iako on
i dalje bjesni, iako je zemlja i dalje u komadima, ima i mora
imati neko znaenje za Hrvatsku dok se gola koa hrvatskog
puka, i sama razapeta izmeu martirija svjedoenja, sumnje
i dobre vjere, ne moe dovoljno iuditi udu te blagovijesti i
hilijastikog otkrivenja baenog na njega.

84

Zato samo otajstvo rtve garantira neki smisao protustvar

nosnog iskaza predsjednike osobe Mi. Ono to ga realno pri
bliava sumanutom diskursu luaka, ta pretencioznost znanja
i moi da obea zbilju i jami za obeanje, istovremeno ga ini
mesijanskim otkrivenjem tajnog smisla koji lei u uasima
faktinostihrvatski narod je u blagorjeku svoga predsjedni
ka-i-proroka, poput Bojeg sina, roen da bi uskrsnuo u mukama.
Povijest njegova muenitva, tu nultu toku vremena izmeu
prolog futura Nee biti i budueg prezenta Vie nema, toke
iz koje e poeti historija novih hrvatskih ljudi, sadanji hrvat
ski narod snosi koliko krvavo toliko radosno. Uskrnja estitka
predsjednika drave ne ustruava se da to otkrije cinino i bez
zazora. Taj krug se sada zatvorio otkako je predsjednik Sabora,
arko Domljan, u rano ljeto 1991., na press konferenciji u Saboru,
objasnio okiranim stranim novinarima radosni znaaj pokolja
Hrvata u banijskom selu Strugi: oni dovoljno predstavljaju po
vijest sadanjeg muenitva Hrvatske da drava ne treba vie
nita poduzimati za istragu njihove sudbine.
Kao to kranstvo otpoinje svoju povijesti s preobraenjem
rtve u pobjednitvo, iako dodue tek uz masivnu podrku dr
ave i cara, tako sad i Hrvatska, kroz usta svoga novoga proroka,
retorikim aktom svoga suverena, anulira vrijeme svoga mu
enitva kroz pobjedu sveopeg novog poetka. Tko je preivio,
taj e svjedoiti. Tko nije, taj svjedoi sada. Zato predsjednikov
iskaz kako u Hrvatskoj vie nema rata moe oznaavati kraj
rata jedino ukoliko je rat znaio dovrenje povijesti rtvovanja
Hrvata za neiskupljivo hrvatstvo. Dakle, rat kojeg nema, isti
je onaj simboliki rat za koji znamo iz isto takvih sumanutih
obznana iste politike osobe preko dravnih priopavala za
puanstvo u kojima je hrvatstvo pobjednik svakog realnog
poraza i rtvovanja Hrvata.
Kako rata za puanstvo ne samo da jo ima u Hrvatskoj,
nego se on, povezano s Hrvatskom i uz aktivno sudjelovanje
Hrvatske, iri na Bosnu i Hercegovinu, mjesto stvarne rtve od

85

Hrvata preuzima i mora preuzeti netko drugi. Hrvatu pripa

da jo samo mjesto pobjednika. U tome i jest ogoljela la svih
prahfelera aktualnog predsjednika hrvatske drave. Tvrdnja
o kraju rata znai samo i jedino da predsjednik drave eli
sebe vidjeti kao pobjednika meu kreatorima rata, bez obzira
na faktike tete po hrvatsko drutvo i dravu. To moe samo
s prijenosom rata na teritorij Bosne i Hercegovine. To je, daka
ko, drugi smisao njegove izjave da je rat zavren u Hrvatskoj.
Ako se u njoj jo odvijaju zavrne, ispune bitke, rat je prene
sen u Bosnu i Hercegovinu. Upravo to je i jedini moment na
tvrdnji Franje Tumana o svretku rata u Hrvatskoj za koji
on kao predsjednik drave i Mi-izricatelj iskaza moe jamiti:
njegovom odlukom Hrvatska je svoj rat preselila na teritorij
Bosne i Hercegovine.
Ako je notorno da nitko ni u jednom ratu ne eli biti faktika
rtva, onda nije nita manje logino da nitko ni u jednom ratu
ne eli biti simboliki agresor. Utoliko je razumljiva inherentna
elja predsjednika drave da prenese blagovijest o okonanju
rata u Hrvatskoj, u kojem je Hrvatska rtva napada, o prijenosu
rata u Bosnu i Hercegovinu, u kojem je Hrvatska osloboditelj i
u kojem e biti pobjednik.
Ali upravo u toj toki najvie dobrote hrvatske dravnosti u
sadanjem trenutku njezine povijesti susreu se dva sumanu
ta fantazmatska diskursa geopolitike, hrvatski i srpski, koji su
stalnom i ujednaenom i vjerovatno usklaenom produkcijom
kontrafaktikih iskaza (Rata nee biti, Mi nismo u ratu, Mi
smo ovdje radi mira i dogovora, Rat je zavren), moderirali
onaj osnovni simboliki sloj stvarnosti na kojem se odvijao i
jo se uvijek odvija ovaj fantastini rat hiper-realnih razmjera,
s biblijskim unitavanjima i pljakanjima gradova, masovnim
zarobljavanjima i ubijanjima, sakaenjima i silovanjima. To je
sloj rata koji jedino omoguuje stalnu zamjenu simbolike rtve
za stvarnu, od srpskih anticipacija i projekcija krajem 80-ih do
faktikih u Hrvatskoj i Bosni 90-ih, zamjenu koja se sada po

86

kazuje kao simbolika ekonomika rata, iako je do juer prika

zivana kao njegov iracionalni pokreta, neshvatljiv za strance.
On se sad stacionira u treoj rundi zamjene rtava, na Bo
sni i Hercegovini, na tom mranom, upravo srpsko-hrvatskom
predmetu najintimnije elje geopolitikih diskursa srpskih i
hrvatskih politikih fantazija, bilo da ga prisilno priznaju kao
neto objektivno tree (Bonjaci, trei nacionalni entitet),
bilo da ga negiraju inficiranjem svojih identiteta (islamizirani
Hrvati, islamizirani Srbi).
Otud rat u Hrvatskoj nije niti e biti zavren, kako navje
uje predsjednik drave, zato to u Hrvatsku dolaze mirovne
snage onih sila koje hoe da se rat zavri i uspostavi mir. Rat u
Hrvatskoj je zavren zato i samo zato to joj je on svojim suma
nuto vidovitim diskursom promaenih obeanja i nestvarnih
konstatacijane uinivi nita na njezinu duhu osim teta na
njezinu tijeluotvorio put obeanja da e od rtve rata iz tue
osvajake ambicije i vlastite mitomanije postati pobjednik rata
na tuem teritoriju iz vlastite osvajake avanture. Fantazija je
toliko sumanuta da ne obeaje samo ono to ne moe jamiti niti
samo tvrdi ono ega nema, ve navjeuje restauraciju prolog
ega nikad nije bilo. l

87

06/

Slobodan/ov izbor:
iskrene lai,
divlja semiotika &
panslavizam

Pojmovnik za pomo u izradi saetka: povijest

povijesnost dogaaja historija hipertrofija
historicizma nacionalizam semiotika
panslavizam Roman Jakobson irilo-metodska
revolucija Pravda (novine) raspad Jugoslavije
Rusija Slobodan Miloevi Franjo Tuman
SANU JAZU HAZU naelo iskrenosti istinita
la subjekti-koji-vjeruju Rastko Monik naelo
milosra Hitler nacizam ruska ideologija
funkcionalno vs supstancijalno jedinstvo ruskosrpski pakt pseudoracionalizacija misticizam
Zapada

U kratkoj historiji ubrzanog raspada jugoslavenske drave

i drutva osobito pada u oi moment koji te dogaaje ini
povijesnim u oima samih njihovih aktera a da u tome ne
sudjeluje nikakav vremenski odmak, distanca i refleksija.
Dakle, u pitanju je onaj faktor koji uope ini tzv. historijsku
perspektivu i omoguuje objektivnu spoznaju i vrednovanje
dogaaja kao neeg povijesnog, novog i prevratnikog to
mijenja tok zbivanja za historijski pogled. Ono to nadomjeta taj
nedostajui moment vremena i refleksivne distance jest upravo
pogled samih aktera kao apriorna historiarska autopercepcija
sudionika, njihovo nadsubjektivno i transhistorijsko vienje
same stvari koje unaprijed ve postavlja aktualna zbivanja u
povijesno znaenje.
Hipertrofija historicizma i istinita la
U tome viku povijesnosti ili osjeanja znaajnosti neposred
nih aktualnih zbivanja zadani su naravno i oni nuni hermene
utiki uvjeti za sve (kasnije) historijske, odnosno historiarske
analize, koji u normalnim okolnostima uvijek nedostaju, osobito
u vremenu aktualnog zbivanja i za kojima historiari u pravilu
moraju tragati po arhivima ili zakljuivati o njima iz drugih izvo
ra. Otud, problem u naoj sadanjoj dogaajnoj povijesti koja
vie nalikuje na neku reality tv history nije nipoto manjak
ili ogranienost historijskih izvora i perspektiva, ve obrnuto,
potpuna hipertrofija historiarske, povijesno-znanstveno satu
rirane percepcije zbivanja i autopercepcije aktera koja svemu
to oni rade daje auru povijesnosti i znaajnosti. Nepreglednost
intencij sudionika u aktualnim zbivanjima, dakle ono to ini
uobiajenu situaciju za historijsku znanost, nadomjetena je
ovdje unaprijed prezasienou ciljeva, namjera i motiva, i na
pose svijeu o povijesnosti u njima.
Notorno je dodue da akteri i vinovnici nove geopoliti
ko-nacionalne arhitektonike evropskog Istoka nisu stupili na
politiku scenu samo s uvjerenjem o vlastitom pozvanju za

89

nacionalno-povijesnu misiju, ve upravo s enormnim histo

ricistikim aparatom. Njihovo politiko pozvanje temelji se u
njihovom profesionalnom pozivu: oni su sami historiari, la
novi nacionalnih akademija ili efovi instituta za ove ili one
historije. Tako se od samog poetka novih gibanja, koja inae
po sebi spadaju u interes historiara kao dogaaji koji se biljee,
novost sadanje situacije sastoji u tome to se akteri i sudionici
zbivanja ujedno pojavljuju i kao smi historiari, odnosno kao
nosioci vieg teorijskog znanja o novom, prevratnom, upravo
povijesnom znaenju zbivanja, o njegovim motivima i svr
hama, koje ga ine izvan-rednim, u doslovnom znaenju, i koji
mu za historijski opis daju funkciju organizacijskog momenta
epohe, razdoblja, duha vremena.
Takav prethodni hermeneutiki okvir za dogaanja koja
su prethodila formalnom i stvarnom raspadu Jugoslavije, dala
je najprije Srpska akademija nauka i umetnosti, slavna SANU,
koja je za izvrenje svoje historijske teorije iz 80-ih godina o
poloaju srpskog naroda na Kosovu i u Jugoslaviji tek tragala za
subjektom koji e izvriti tu teoriju u povijesnoj zbilji, za onim
tko e historiarskoj teoriji priskrbiti snagu povijesnog prevra
ta. Bio je to, kao to znamo, bankar Slobodan Miloevi. Da bi
postao subjekt izvrenja povijesti u historiji, morao je najprije
doi na mjestu puista u CK Srbije. Nasuprot tome, puno sretniji
i uspjeniji spoj historijske teorije o znaajnosti i povijesnosti
dogaanja i politiarske izvedbene prakse zbio se na hrvatskoj
strani, u osobi Franje Tumana koji je, kako teorijski tako i
praktiki, preduhitrio i nadomjestio rad hrvatske nacionalne
akademije, tada uglavnom utonule u historijski drijeme i za
okupljene tek promjenom imena iz JAZU u HAZU, i objedinio
u sebi obje uloge: funkciju historijske teorije velikog zamaha i
provedbu povijesne, prevratnike prakse u politici.
No, bez obzira na realizaciju tog spoja, na pozadini te po
vijesno-znaenjski hipertrofirane historije s nesumnjivom
autolegitimacijskom pretenzijom na znanje o povijesnoj kvali

90

teti dogaanja u politikoj praksi i historiarske prakse na teoriji

povijesnosti, zaudnost tog vika povijesnog-i-ujedno-historij
skog znanja o aktualnim dogaajima, paradoks na tome viku
teorijske prozirnosti samog aktualnog vremena, pokazuje se
u njegovu suprotnom efektu. Naime u tome da, iako se produ
centi teorije o povijesnosti teorije i subjekti historijske znan
stvene praksepoput SANU ili Franje Tumanapojavljuju
kao potpuno prozirni politiki laovi, a da adresati njihovih
poruka ne vjeruju samo u objektivnu, povijesnu istinitost nji
hova historiarskog pozvanja nego jednako tako, ako ne i vie,
u njihovu subjektivnu istinitost. Obinim rjenikom, radi se o
blefu iskrenosti.
Taj semioloki pragmatiki efekt neu ovdje ispitivati na
fenomenu masovne nacionalistike mobilizacije Srba u tzv.
antibirokratskoj revoluciji krajem 80-ih ili novog maspoka
Hrvata pod nacionalistikom ideologijom pokreta kakav je
proizveo Franjo Tuman preko HDZ-a poetkom 90-ih. Na tim
primjerima razlika izmeu udnovatih fenomena istinskog vje
rovanja u oiglednu la na temelju iskrenosti laljivca, s jedne
strane, i lai ideoloke istine, s druge strane, moe se objasniti
posezanjem za obinim pojmom ideologije kao lane svijesti.
Ono to je ovdje interesantnije jest sluaj da takozvana lana,
ideoloka svijest postaje autentinom i da najbolje funkcionira
upravo onda kad se ne skriva, nego kad sama ispostavlja i ini
transparentnima uvjete svog vaenja. Takav sluaj vidi se naj
bolje na primjeru spoja izmeu transparentne lai faktikog
politikog diskursa Slobodana Miloevia, koji se s vremenom
afirmirao kao prava zvijezda laljivosti da od njega vie nitko
nije oekivao nikakvu materijalnu istinu, i oekivanja lai kod
njegovih partnera, osobito zapadnih medija koji, usprkos estoj
i eksplicitnoj pretpostavci o njegovoj laljivosti, redovito izlaze
u susret njegovoj intenciji da komunicira. Budui da je po svome
poloaju nezaobilazan igra u igri, oni neuhvatljivi sadraj nje
gove komunikacije trampe za sm in komunikacije gledajui

91

u inu jo jedino preostalo, materijalno uporite normalnosti

djelovanjamoment iskrenosti govornika.
Naelo iskrenosti i kolaps milosra
Subjekt politike, koji je postao notoran politiki laov, komu
nicira tako da uvijek neprikriveno lae. Umjesto provjerljivih
i obavezujuih sadraja on nudi metadiskurzivne indikatore
o neistinitom karakteru svog diskursa koji se mogu prikazati
iskazima tipa: Vi znate da ja sada laem i Da, ja laem. Pra
gmatika veritativna vrijednost takvih paradoksalnih iskaza
ne moe se prevesti u iskaze tipa Ja ne govorim istinu (ili Ja
govorim neistinu), jer uvjet lanosti nekog govora nije mate
rijalna neistinitost propozicije. Ona je nuna, ali ne i dovoljna,
jer moe biti rezultat pogreke iz neznanja. Uvjet lanosti je
samo prethodno znanje subjekta iskazivanja o neistinitosti
iskazanog sadraja, ili tonije: paradiskurzivni moment su
bjektivne namjere govornika da lae ili ne lae. Stoga se pravi
paradoks iskrene lai sastoji u tome da tek onda kad namjera
laganja postane eksplicitna, tj. kad nestane obini uvjet za nje
zino uspijevanje zbog neobavijetenosti primalaca, la postaje
transparentna, savrena i istinita. Naime, ve puko izricanje
subjektivne namjere (Ja laem da...) postaje materijalni pre
duvjet iskrenosti, i zato je upravo akt i forma izricanja mjesto
gdje se podudaraju istinitost sadraja iskaza (ono slagano) i
iskrenost kao izvansadrajni, subjektivni moment iskazivanja:
Ja laem da laem.
Paradoks iskrene lai sluaj je savrenog uspijevanja teorije
istine kao korespondencije. U njemu se bez ostatka podudaraju
injenice o stvarima, ili sadraji misli, i jezini izraz. U situaciji
stvarne politike moi govornika, poput S. Miloevia o kome je
ovdje rije, koju ne ini toliko njegova formalna politika funk
cija koliko upravo masovno-psiholoka mobilizacija i interpe
lacija prethodnih socijalistikih graana za nov, nacionalni
politiki cilj, primjerci njegove metakomunikacije, tj. iskazi o

92

iskazivanjupoput onog slavnog obraanja masi na mitingu

ispred Savezne Skuptine SFRJ u jesen 1989. Ne ujem dobro...
ali elim da odgovorim na ovo to traite da e svi oni koji su se
posluili ljudima da manipuliu...ine posljednji orijentir u
moru semantikih nesigurnosti njegovog politikog diskursa, od
dogaanja u Kosovu Polju preko govora na Gazimestanu. Ujed
no s time, on stvara i iluziju i oekivanje o postojanju sadraja
poruka na temelju kojih bi se konano moglo dospjeti do toliko
oekivanih politikih rjeenjasporazuma, ugovora, primirja.
Nesretni uinak tog spoja iskreno lanih poruka poiljaoca
i oekivanja istinitih sadraja na strani adresatato predstav
lja ist kolski sluaj naela milosra ili elje adresata za vje
rovanjem da je subjekt iskazivanja iskren barem u namjeri da
odrava komunikacijusastoji se u tome to primaoci govora
politiara gube bilo kakvu mogunost da uhvate sadraj upravo
onog trenutka kad kao adresati ispune komunikacijsko naelo
uviavnosti prema njemu, dakle dok oekuju da je iskren i time
ispunjavaju minimalan i neizostavan preduvjet svake komuni
kacije. U tome se ve pokazuje naivnost opeg naela intersu
bjektivne korektnosti u komunikaciji. Ono praktiki nije nita
drugo do trik tzv. dobre volje za demokraciju ili predanosti de
mokraciji, odnosno trik samog pravila o demokratinosti: samim
apstraktnim naelom da sudionici komunikacije, ako uope ele
komunicirati, moraju vjerovati u iskrenost govornika (u teoriji
govornih akata to je naelo zapravo formulirano kao maksima),
sudionici komunikacije a priori su pristali jedino na to da oni
sami budu ti koji ispunjavaju subjektivnu elju govornika da
im on umjesto sadraja iskaza daje paradiskurzivne momente
komunikacije poput svoje (njegove) subjektivne dobre volje za
komunikacijom, da im umjesto sadraja upuuje apele za pri
hvaanjem samog akta komunikacije ili predanosti naelu iste
komunikacije kao eljenog sadraja. Drugim rijeima, umjesto
oekivanog sadraja iskaza oni pristaju na to da budu obmanu
ti iskrenou elje za odranjem odnosa kroz komunikaciju.

93

Otud se inherentni paradoks samog naela milosra, uvi

avnosti ili korektnosti kod primaoca u odnosu na poiljaoca,
pojavljuje u najjasnijem vidu onda kad notorno previjan go
vornikpoput Slobodana Miloevia na funkciji ratobornog
predsjednika jedne ratniki mobilizirane dravezauzme
propozicionalni stav performativne naravi poput izraza elim
da vam kaem..., koji s jedne strane prethodi komunikaciji, a s
druge strane osujeuje ili dokonava svaku komunikaciju. On
naime sadri ucjenjivako samosaaljenje govornika, moralnu
ucjenu adresata svojom navodno (prirodnom) eljom za komu
nikacijom koja zbog navodnog otpora adresata prema sadrajima
njegove iskrenosti nema izgleda za uspjeh. Govornik koji eli da
komunicira daje na znanje, upravo prenaglaenom autoreferen
cijom na akt i uvjete iskazivanja, da se osjea neshvaenim, jer
adresati koji na osnovi prethodnog iskustva odbacuju sadraj
njegova govora kao notorno laan postaju nepravedni prema
njegovoj iskrenoj subjektivnoj intenciji da stalno komunicira.
Oni su nepravedni prema samom naelu iskrenosti, uslijed ega
on jo jednom postaje njihova rtva, jer je prisiljen na stalno po
navljanje akata iskazivanja svoje iskrenosti i tako, zbog njihove
nevjerice, nikada ne moe dospjeti do komunikacije sadrajima.
Diskurzivni profit za govornika od tog trika s moralnim
ucjenjivanjem primatelja poruke upravo je u tome da govor
nik kroz apele na uvjete komunikacije optuuje adresate za
neiskrenost sadraja: polazei od toga da on, notorni laljivac,
uvijek lae, recipijenti ne mogu izbjei da povrijede samo naelo
predanosti iskazanom sadraju, koju je on investirao ve u sm
in komunikacije, i oni time ine krivdu i njemu kao sudioniku
komunikacije i stvari koju on zastupa. Tako se fundamentalni
poremeaj komunikacije na intersubjektivnim vezama prenosi
na objektivno neshvaanje stvari, upravo nemogunost govor
nika da bude shvaen u stvari koju zastupa.
Ta perverzna diskurzivna igra laljivca koji prenosi neistini
tost svoga vlastitog govora na optubu za politiku nekorektnost

94

samih adresata nije tek dovitljiva strategija pukog zavoenje,

tenja za uvlaenjem pripadnika drugih diskurzivnih svjeto
va u svoj univerzum. Naprotiv, ona poiva na pretpostavci da
oni ve jesu dio njegovog diskurzivnog svijeta. Taj je postupak
moda usporediv s fenomenom genijalnih krivotvorina, na
koje gledamo s blagonaklonom simpatijom, jer ih prepoznajemo
kao krivotvorine i jer u njima ne postoji nita inherentno to
bi sugeriralo pretenziju na izvornost. Tako, ono to Miloevia
ini genijalnim laljivcem, kako ga se esto i rado naziva, nije
nikakva unutranja odlika njegova govora, ve samo izvanjski
momenti, istine za koje znamo nezavisno od njegovih igara re
torikom: to su materijalni dokazi o masovno-zloinakoj naravi
njegove retorike, materijalizirane u srpskoj vojnoj i paravojnoj
maineriji nad hrvatskim civilima u Vukovaru i Muslimanima
u Bosni i Hercegovini. Notorno je da je Miloeviev transpa
rentno lani diskurs o obrani Jugoslavije postao istinitom i
odvratnom lai za svjetsku javnost tek kad se ova probudila od
ratnog uasa u Bosni.
Subjekti-koji-vjeruju
Dakako, takvi ekscesivni momenti koji izvana denunciraju neki
politiki diskurs kao laan, a radnje za koje on stoji kao zloi
nake, prisiljavaju govornika da ih iznova amortizira upravo
diskurzivnim sredstvima, odnosno da ih porekne i derealizira
u njihovu nezavisnom znaenju i da ih ponovo uini zavisnim
o diskursu kojim kontrolira tok komunikacije i njih pretvara
u subjekte-koji-vjeruju (R. Monik).
Zato, dok sadrajno zastupa neto to je u grotesknom ne
srazmjeru s vrijednosnim predodbama adresata (demokratske
tekovine, graanska prava, mir, napredak itd.), on u svojim po
kuajima diskurzivnog ovladavanja stvarnou moe raunati
samo na metadiskurzivne trikove kojima postie perlokutivne
uinke poput apela na adresate da ispune njegovu elju da bude
shvaen ili autoimuniziranja od neosjetljivosti adresata za nje

95

gova oekivanju, koju on apriorno pretpostavlja. Da takav stav

pragmatike i moralne ucjene recipijenata metadiskurzivnim
sredstvima nije nipoto lien uspjeha, pokazuje se jasno na
ponaanju utjecajnih svjetskih medija koji iz profesionalnog
opreza, ako ne drugih razloga, pokuavaju doskoiti govoru koji
ih paralizira javnim potkupljivanjem i prisvajanjem.
Sredstva takve korupcije komunikacije sve su one brojne
figure apela govornika na prethodno znanje i upuenost adre
sata u njegove brige i nastojanja, u razumljivost ili legitimnost
njegovih postupaka, i osobito u njegov osjeaj moralne obaveze
prema njima. Koncentrirano i eklatantno to se moglo vidjeti
u dvije konstantno ponavljane reenice prije poetka i poslije
zavretka sjednica na konferenciji o Jugoslaviji u enevi (1992).
Jedna je glasila: Kao to sami znate, mi smo ovde zbog mira.
Mi elimo pre svega mir. Druga je glasila: Kao to sam Vam
prethodno rekao, mi smo se zalagali pre svega za mir
Ucjenjivaki uinak ovakvog nastupa za adresata vidi se po
tome to i analitiki najhladniji i najnemilosrdniji predstavni
ci medija ne dovode u pitanje premisu samorazumljivosti koja
prethodi aktu komunikacije, koja ih diskurzivno interpelira
i moralno ucjenjuje, nego ostaju fascinirani tom otvorenom i
ustrajnom eksploatacijom naela iskrenosti. Nakon to su jed
nom preutno prihvatili zloudnu narav njegove iskrenosti, oni
jo samo slijede njezino perverzno regeneriranje kroz ponav
ljanje racionalizacij kojim govornik otvara uvijek nova polja
uinaka u stvarnosti, ne obavezujui se ni na kakve sadraje.
Jedan od uinaka te igre jest upravo nesigurnost o sadrajima,
osobito u sluajevima kad njegov govor prelazi iz defanzivnog
u ofanzivni stav. Jedan takav sluaj predstavlja mobiliziranje
adresata iz drugaijeg diskurzivnog konteksta nego to su to
mediji i javnost Zapada, ali posve istim sredstvima. U nedavno
objavljenom intervjuu u Pravdi, bivem najveem dnevniku
u Sovjetskom Savezu, nad kojim su jednako ostali zblanuti
mnogobrojni zapadni promatrai kao i ruski, na govornik po

96

novio je svoju strategiju interpelacije adresata pomou figure

prethodnog znanja. Pri tome, radi se o znanju do kojeg samo
on ima privilegirani pristup. Ali zato za ono ega se to tie, on
pretpostavlja kako je najintimnije i najsamorazumljivije za njih,
za sve domae ruske primaoce njegove poruke:
Svi graani vae drave ne znaju kako stvarno stoje stvari,
jer kada bi znali, ne bi nikada dopustili da Rusija uestvuje
u sankcijama protiv Srbije; uestvovanje u sankcijama sra
motno je za vau zemlju.
Ovaj kolski primjerak interpelacije cirkularnim govorom in
teresantan je po tome to je skoro potpuno lien sadraja (osim
to se kontekstualno referira na sankcije prema Srbiji). Ono to
ga diskurzivno odrava jest cirkularnost i prividna motiviranost
teze i argumenta. Njegovi jedini sadrajni momenti su izrazito
metadiskurzivne i metakomunikacijske naravi (pozadinsko zna
nje i neznanje, stvarno stanje, doputanje, sramota); oni izriu
brigu za istinu i, jo naglaenije, za subjektivno stanje ruskih
recipijenata, za intersubjektivnu istinu ili iskrenost. Najkarak
teristiniji je ipak skok koji je u meuvremenu postao zatitni
znak Slobodana Miloevia kao govornika, nazvan u meuvre
menu u javnosti kao poarevaki trik (prema rodnom gradu S.
Miloevia): predoivi adresatima manjak objektivnog znanja
o pravom stanju stvari, govornik taj manjak znanja ne nadomi
jeta sada, na novom mitingu istine kroz interview u novinama
koje sme nose ime istine, Pravda, nikakvom pravom informa
cijom o pravom stanju stvari. Naprotiv, na mjestu nepostavlje
nog pitanja o tome to je to zapravo i kakvo je to pravo stanje
stvari, on im takorei zauzvrat, oduujui se za nepostavljeno
pitanje, uzvraa brigom za njihovo duevno raspoloenje. Iako
posve neodreeno i hipotetino, to pravo stanje stvari za koje
graani Rusije ne znaju, u njegovom govoru postaje stvarno
samim time to je njegova diskurzivna ucjena unaprijed ve
uspjelajer nikakvo se protupitanje o pravom stanju stvari
ne postavljai to pomou paradiskurzivne, iracionalne inter

97

pelacije. Na mjesto provjerljivih i racionalnih momenata, kao

to bi bila informacija ili pruanje znanja o stanjima stvari, ili
nastavak diskursa kroz pitanja i odgovore, stupila je manipula
cija mutnim duevnim raspoloenjima u obliku pretpostavki o
solidarnosti narod i bliskosti du.
Taj efekt je mogu samo uz pretpostavku da govornici pre
poznaju i prihvaaju upravo onu poruku koju govornik fakti
ki ne izrie. Otud jedino znanje za koje moemo pretpostaviti
da ga govornik posjeduje, iako ga ne posreduje, nije znanje o
pravom stanju stvari, ve metadiskurzivno znanje o tome da je
samo neizricanje stvari nuan uvjet za faktiko vaenje njegove
pretpostavke da recipijenti vjeruju. Upravo izostajanje pitanja
o pravom stanju stvari prua dokaz o tome da graani Rusi
je, tj. itatelji Pravde, nisu ovdje samo predmet pokuaja jedne
drske diskurzivne manipulacije, nego da sukroz akt samog
medijapostali objektom ve uspjele interpelacije u subjekte
koji vjeruju. Izostanak pitanja, koje bi diskurzivno rasprilo tu
nagaznu minu zatvorenog horizonta oekivanja, predstavlja
onaj moment koji od samog intervjua stvara kontekst takvog
zatvorenog oekivanja. Bilo kakav odgovor na nepostavljeno
pitanje, koji bi trebao popuniti neznanje adresata o stvari i do
vesti ih do nekog ispravnog stava u pogledu dogaaja u bivoj
Jugoslaviji, postaje suvian. Umjesto toga, govornik je otvorio
prostor u kojem moe izrei jo samo krajnji moralni sud o dravi
koja nije pod njegovom kontrolom (To je sramota!). Rije je
dakako o Rusiji i njezinoj politici, ije rtve su njezini graani,
lieni znanja o tome, koji sada postaju predmet njegove brige.
Tako se govornik, dravnik u slubenoj posjeti jednoj drugoj
dravi, pojavljuje kao najvei intimus i duebrinik njezinih
graana, moralni skrbnik koji u njihovoj dui stupa na mjesto
njihove vlade.
Iako je potpuno prozirno da ovaj primjerak Miloevievog
poarevakog trika nije nita drugo do diplomatski skandal,
hukanje ruskih graana protiv aktualne politike njihove vlade

98

prema Jugoslaviji, pokuaj da profitira od aktualnog sukoba iz

meu ruskog parlamenta, vlade i predsjednika, dakle neka vrsta
otvaranja politikog trita za izvoz antibirokratske revolucije
u Rusiju, taj diskurzivni trik je daleko veu i pravu zbrku i po
mutnju izazvao u informativnoj i medijskoj maineriji Zapada,
a ne Rusije. Miloevieva prividno zakuasta i dovitljiva igra
traenja i zbliavanja politikih i stratekih partnera otvorila je
svoje mjesto u svijesti zapadnih promatraa u formi aha-efekta:
Da, pa oni su Slaveni, i to pravoslavni!
Poput jabuke koja u padu otkriva ono to smo oduvijek ve
znali, injenicu koja sadri algoritamsko pravilo za sve nepozna
nice u problemu, neizreena zajednika stvar izmeu Miloe
via i graana Rusije postala je jednim aha-efektom na Zapadu
slavensko bratstvo, duhovna i crkvena tradicija i spontana po
litika solidarnost tek kad je pala na plodno intelektualno tlo
u pogledu Zapada. Tek tu ono neizreeno moe doivjeti svoju
diskurzivnu razradu i pseudoracionalizaciju.
Slavenska braa
Meutim, ta pretpostavka nije promijenila svoj status preut
nog razumijevanja slavenskog Istoka da bi na Zapadu postala
predmet analize i provjere, da bi kao problem zadobila neki nov
politiki sadraj (srpsko-ruski geostrateki i politiki savez),
ve je nastupila kao samorazumljiva teza o prirodnoj slaven
skoj solidarnosti. Drugim rijeima, promjena u diskurzivnom
statusu pretpostavke od preutnosti na evropskom Istoku do
eksplicitnosti na Zapadu nije donijela nikakvu promjenu u sa
draju koji bi mogao pokrenuti problemsku analizu, neto to
bi trebalo biti interpretirano. Naprotiv, preutna pretpostavka
postala je svojim izricanjem aksiom koji nudi sav potreban in
strumentarijformu i kriterij spoznaje i sredstvo interpretaci
je. U hermeneutikom stroju zapadnih medija ona nije postala
predmetom koji treba analizirati, interpretandum, ve bogom
dani interpretament.

99

Na mistifikaciji te rusko-srpske veze ne mijenja nita inje

nica da se rijetki zapadni mediji bave usporednim prikazima
opeg politikog i ekonomskog stanja u Srbiji i Rusiji. Naprotiv,
dokumentaristiki prikazi paralelnih drutvenih stanja ostavlja
ju najee dojam da su samo naknadna empirijska potvrda neke
dublje mistine veze koja svemu prethodi. Empirijske eviden
cije o paralelnim stanjima stvari u Srbiji i Rusiji kao da trebaju
samo jo jae sugerirati da su istinske srodnosti transempirijske,
da tradicija predstavlja ono dublje tree koje omoguuje uspo
redbu i koje joj uope daje smisao. Ono to je zamah leptirovih
krila na Istoku, kroz Miloevievu aluziju na neznano znanje
Rusa o pravom stanju politike njihove vlade, donio na Zapadu,
ispostavilo se kao otvorena i eksplicitna tematizacija ideologije
rasnog i religijskog panslavenskog srodstva, i to na onoj razini,
u onom obliku i u onom kontekstu u kojem ona nikad nije po
stojala: iz virtualnog kulturno-povijesnog dobra sa literarnim
i muzejskim statusom ona je odjednom i neoekivano postala
operativnom interpretacijskim naelom rusko-srpske politike
u pogledu zapadnih medija.
Teza o spontanoj, prirodnoj i duhovnoj, rasnoj i religijskoj
solidarnosti Rusa i Srba, pojavila se na Zapadu kao traena per
spektiva interpretacije koja svojim pseudodubinskim pogledom
pervertira posve povrinsku prozirnost predmeta i zapravo tim
dubinskim obratom banalizira njegovu pravu politiku vanost.
Umjesto da se suoe s politikom istinom na povrini o Milo
evievom traenju politikog i vojnog saveznitva u Rusiji
za otpor prema Zapadu, zapadni mediji saturiraju prosjeno
zapadno italatvo i gledateljstvo dubinskom perspektivom
rasnih i religijskih veza na Istoku, kako bi odloili ili sprijeili
susret sa spoznajom da suvremeni politiki procesi samog Za
pada, oznaeni padom Berlinskog zida, nisu dovreni.
Pitanje je li ta pseudoracionalizatorska mistifikacija srp
sko-ruskih odnosa kroz panslavizam svjesna hermeneutika
strategija zapadnog promatraa i ime bi ona bila motivirana,

100

spada u domenu politolokih analiza, i zato emo ga ostaviti

po strani. Ono to nas ovdje zanima jesu ideoloke pretpostav
ke takve diskurzivne deracionalizacije posve pragmatikih
racionalnih interesa, odnosno uvjeti uspjene koincidencije
aha-efekta zapadnih medija s neizreenom pretpostavkom iz
navodno spontanog, latentnog razumijevanja koje se odvilo
izmeu aluzije govornika naprijed citiranog iskaza i njegovih
adresata na Istoku.
Rije je dakle o naoko potpunoj koincidenciji historicistike
pretpostavke u javnosti Zapada o postojanju i djelotvornosti
panslavistike ideologije, s jedne strane, i namjere govornika
da diskurzivnom strategijom aluzije interpelira rusku javnost
pomou te iste, ali neizreene pretpostavke, za svoje neposredne
politike potrebe. U trenutku koincidencije izmeu eksplicitnog
sadraja pretpostavke, koji nam ispostavlja samo interpretacija
na Zapadu, i implicitnog sadraja Miloevieve aluzije, za koji
pretpostavljamo da ini paradiskurzivni temelj uspijevanja ko
munikacije na Istoku, postavlja se pitanje o istovjetnosti same
pretpostavke. Ono to dovodi u sumnju mogunost da dva dis
kurzivna procesa na Istoku i na Zapadu koincidiraju na osnovi
istovjetnosti sadraja implicitne i eksplicitne pretpostavke o
panslavizmu jest jedna gotovo zanemariva okolnost.
Teza o rusko-srpskom srodstvu po krvi i vjeri ne samo da
nije sadraj koji govornik nije izrekao, dapae, mi nemamo ni
jednog pouzdanog indikatora za vjerovanje da upravo to, rasni
i kulturno-historijski sadraj srodnosti u pretpostavci o pansla
vizmu, uope ini tvrdu jezgru u preutnoj pretpostavci samog
Miloevia. Naprotiv, ono oko ega krui njegov (pretpostavlje
ni) panslavistiki diskurs, ukoliko on to uope jest, ima jedno
posve drugo uporite. Naime, njegova neizreena pretpostav
ka o zajednikoj, rusko-srpskoj stvari poiva na pretpostavci
meusobne pripadnosti politikog tipa, upravo one strateke
svrstanosti protiv Zapada koja vai sada a koju je izdala ru
ska vlada. Dakle, ono to spomenuti citat sadri nije ni nuno

101

ni vjerovatno Miloevievo pozivanje na ve gotovu, povijesno

naslijeenu rasnu (ili rasistiku) i crkveno-kulturno-historijsku
legitimaciju njegove politike u panslavizmu, nego pokuaj po
litikog djelovanja prema mobilizaciji novih sljedbenika kroz
gestu moralne indignacije nad izdajom stvari od ruske vlade.
Rije je o apelu na politiko-ideoloke vrijednosti socijaliz
ma kao istinske suprotnosti samom Zapadu, za koje Miloevi
vjeruje da stoji, ili eli da drugi vjeruju u to. Nacionalno-rasna
formulacija te politike indignacije, zaodjenute u retoriku iz
daje svoga, dovrava se tek u interpretaciji zapadnih medija.
Zato je teza o oivljavanju rasne i vjerske slavenske solidarnosti
izmeu Srba i Rusa novootkriveni interpretacijski klju Zapada
koji vjeruje da konano pronalazi klju kako za neuhvatljivi go
vor iskrenog laljivca tako i za navodno nerazmrsivi vor iraci
onalnosti svih tih nacionalizama na istoku i jugoistoku Evrope.
Ujedno, ta hermeneutika redukcija, koja lui nacionalizam ali
ne vidi njegov politiki sadraj, originalni je doprinos Zapada
rjeavanju amfibolinog diskursa ideolokih, drutvenih i dr
avnih sistema u raspadu.
Iako je iz citiranog mjesta intervjua dovoljno vidljivo da se
Miloevi, kao subjekt tog pretpostavljenog govora panslaviz
ma, tek bori za to da putem aluzije, dakle diskurzivnim okre
tima i preskocima, pridobije ruske graane protiv njihove
vlade a za svoju pravednu i istinitu stvar, samo je pseudodu
binska perspektiva, u koju su te pokuaje stavili akteri zapad
nih informativnih medija, poduprtih mnotvom strunjaka iz
mnotva centara za strateke studije Rusije i Balkana, ta koja
pretpostavlja kako ruski graani ve jesu na strani Miloevia,
i to iz razloga tvrde rasne, kulturne i religijske ideologije. No,
rasistiki ili nacionalistiki argument panslavizma nije ni izriit,
ali ni jednoznano ustvrdiv element Miloevievog citiranog
govora. Njegova interpelacija ruskih graana u panslavisti
ke oviniste, koji mu se navodno spontano i bez razmiljanja
stavljaju na raspolaganje, dovrava se pouzdano samo u virtu

102

alnom obliku kroz pogled Zapada koji prepoznaje, ili vjeruje

da prepoznaje, procese identifikacije koji se upravo dogaaju
izmeu aktualnih zbivanja i historijskog pogleda. Tako nasta
je apsurd da na svjetsku scenu tvrdih politikih zbivanja stupa
imaginarni panslavistiki nacionalizam, slavensko bratstvo u
rasistiko-genetskom smislu, kao onaj mistini oblik u kojem
se Miloeviev pokuaj politiko-stratekog pribliavanja Rusiji
nasuprot Zapadu prikazuje zapadnim medijima, dok se njegov
racionalni sadraj, naime upravo pokuani funkcionalno-stra
teki pakt, pokazuje kao nepodnoljiv iz zapadnog pogleda, i
upravo zato biva derealiziran kroz mistifikaciju.
Intencija govornika da kroz meta- i paradiskurzivna sredstva
poput aluzije navede adresate da vjeruju u sadraj njegovog iskaza
tako da u njega upiu ono to oni sami oekuju da kae, potpuno
je uspjela, ali na suprotnoj strani od oekivane. Miloevievo
aluzivno obraanje ruskim graanima protiv njihove vlade
uspjelo je samo kao obraanje zapadnoj medijskoj maineriji,
iroj nekvalificiranoj i ekspertnoj javnosti: Istina je da te sada
varam tvojim oekivanjima. Tvoje supstancijalno vjerovanje o
prolosti funkcija je moje igre u sadanjosti.
Ruska ideologija: antihistoricizam i semiotika
Sveslavenstvo je u kategorijama funkcionalnog jedinstva, a
nasuprot supstancijalnom i genetsko-historijskom, istraivao
Roman Jakobson tridesetih godina 20. stoljea, u ranoj fazi
izgradnje svog semiotikog sistema. Osobitost njegove izrazito
politiki zainteresirane teorije programatski je razloena u
najpoznatijem metateorijskom tekstu iz tog doba, objavljenom
na njemakom jeziku u prakom listu Slavische Rundschau
1929. godine pod naslovom O dananjim pretpostavkama ruske
slavistike.01
01 Usp. R. Jakobson, Semiotik. Ausgewhlte Texte 19191982, ur. E.
Holenstein, Frankfurt a. M.: Suhrkamp (stw 1107), 1991., str. 5070.

103

Pod tim nepretencioznim naslovom krije se daleko vie od

razmatranja jedne sektoralne filoloke struke. Rije je o ispiti
vanjima razvojnih pretpostavki i mogunosti ruske slavistike
u smislu nacionalnog znanstveno-metodolokog pogona, za
pravo o kritici zaostalog znanstvenog aparata ruskih slavista,
optereenih historicizmom i genetskim modelom jezinog
razvoja koji se Jakobsonu ni izdaleka nije inio u stanju pratiti
epohalna dostignua i revolucioniranje ruske znanosti na pri
jelazu iz 19. u 20. stoljee, osobito na podruju fizike, kemije
i biologije, te botanike, geografije, etnografije, folkloristike i
specijalnih filologija. Ono to je u tim znanostima po Jakobsonu
omoguilo nezamislive proboje, bilo je naputanje tradicional
ne paradigme kauzalistike eksplikacije u smjeru teorije kore
lativnosti izmeu pojedinih nizova pojava. Umjesto dedukcije
jednog niza iz drugih, ruske pozitivne znanosti od prirodnih
preko lingvistikih do humanistikih (poput antropologije,
folkloristike, usporedne knjievnosti, orijentalistike) razvijaju
sisteme korelativnih nizova, odnosno imanentnih struktura s
inherentnim zakonitostima; one poivaju na naelu imanen
tno-zakonite evolucije koja se ne podnosi s historicistikim
naelom heterogenog uvjetovanja izvan sistema.
Za razliku od tih modernih znanosti slavistika je po Jakobso
nu zaostajala kako u tematskom tako jo vie u metodolokom ra
zvoju, to se pokazivalo im se htjela baviti ne-ruskim slavenskim
temama, drugim suvremenim slavenskim jezicima, knjievno
stima i oblicima socijalnog i politikog ivota. Ona se, zatvorena
u svoj historicizam, imunizirala protiv temeljnog prevrata u
znanostima, osobito dobro vidljivog u literarno-znanstvenim
postupcima formalistike kole. Drugim rijeima, upravo je
slavistika izostajala iz opeg strukturalistikog trenda ruske
znanosti koji se po Jakobsonovu shvaanju razvio iz teleolo
kog karaktera ruskog duha, nasuprot kauzalistikom modelu
zapadnog, i prije svega iz povijesno i geopolitiki uvjetovane
ruske slike svijeta ili ruske ideologije, kako je on sam naziva.

104

U tom izostajanju iz opeg metodolokog trenda lei i unu

tranji razlog metodoloke samoopstrukcije slavistike: ona za
Jakobsona ne moe nai pristup svom predmetu zato to se
historijsko-genetski model istraivanja moe primijeniti samo
na najue tematsko polje slavistike, a to je ono to u historijskoj
filologiji vrijedi kao slavenski prajezik, i na uspostavu genet
skih veza pojedinih slavenskih jezika prema njemu. Upravo u
tome Jakobson vidi poetak i kraj tako koncipirane slavistike.
Ona ne istrajava samo u robovanju primatu historijske meto
de koja nuno poiva na dijakronom lingvistikom modelu, a
to znai slijepa i nezainteresirana za suvremenu slavistiku
problematiku, nego, tovie, njezin interpretacijski model ge
nerira potpuno pogrenu sliku svoga predmeta. Jeri u tome
je sadran stvarni obrat Jakobsonovih empirijskih i teorijskih
istraivanjaosim prastarog slavenskog jezika ne postoji nita
to bi se meu slavenskim narodima jo moglo nazvati zajed
nikim rasnim dobrom, patrimonium commune, zajednikom
slavenskom predajom kulturnih, socijalnih i politikih dobara.
Na mjesto romantikih termina poput slavenstva, slavenske
ideje, slavenske uzajamnosti, slavenskih odnosa te ak
slavenskog osjeanja, dakle na mjesto genetske historije stupa
model ije se analitiko naelo vie ne oslanja na porijeklo, ve
istrauje stupnjeve razvojnih konvergencija i, odatle, osobito
stupnjeve divergencija koje vrijede kao pravilo za moderne sla
venske jezike, narode, njihova drutva i kulture.
Dakle, umjesto od modela identiteta, slavistika je po Ja
kobsonu morala polaziti od naela divergencija, jer samo tako
uope moe udovoljiti racionalnom metodskom zahtjevu da
prepozna i uspostavi svoj stvarni predmet. Za Jakobsona, jezi
nu, kulturnu i socijalno-politiku povijest slavenskih naroda
obiljeava vie utjecaj neslavenskih kultura nego meusobna
slavenska proimanja, i ve taj faktor proturjei genetskom
historicizmu tradicionalnih slavistikih studija. Umjesto kon
statiranja utjecaja, bilo slavenskih ili neslavenskih, znaajnije

105

je pitanje o modusu recepcije pojedinanog utjecaja i konver

gentnih momenata, odnosno takozvanih identiteta, unutar
pojedinog sistema.
Da je za Jakobsona promjena genetske u strukturnu para
digmu u slavistici ujedno i praktiki, tovie i politiki interes,
to je stav koji on u spomenutom lanku iz 1929. godine zastupa
izriito. Naglaeni politiki ton toga samo prividno metalin
gvistikog teksta razlog je to ga vie nije objavio u izvornom
obliku nakon emigracije iz Praga na Zapad sredinom etrdese
tih godina. Taj tekst skromnog disciplinarnog naslova zapravo
je politiki manifest jedne teorije u nastajanju, teorije ruskog
strukturalizma, ali istovremeno i izriiti apel, fundiran upravo
u samorazumijevanju te teorije, za unutranjom solidarnou
kulturnog, socijalnog i politikog svijeta iz ijih se konfigura
cija i potreba smatra proizalim. Tonije, kod Jakobsona je rije
o ideji slavenske solidarnosti na pretpostavkama koje jedino
mogu zadovoljiti realno kulturno-povijesno i politiko stanje
divergencije slavenskih naroda, na onima koje ih, protivno
ideologiji genetsko-historicistikog panslavizma, ne svode na
identitet nego ih ostavljaju imanentnoj zakonitosti vlastite
evolucije i vide u dimenziji funkcionalne i pragmatike, tj.
voljne solidarnosti.
Politika teina toga Jakobsonovog metadisciplinarnog
teksta iz ranih tridesetih godina 20. stoljea ne sastoji se samo
u izriitoj intenciji da se teorijski model poput lingvistikog
strukturalizma legitimira iz etnografskih, geopolitikih i
kulturnopovijesnih uvjeta stvaranja slike svijeta ili ideo
logije jedne velike nacije poput ruske, ili u namjeri da pomiri
rusko-emigrantsku znanstvenu zajednicu sa tadanjom sovje
tskom. To je ujedno pokuaj da se izvri racionalni ideoloki izbor
izmeu znanstvenih metoda i modela, da se nae racionalan i
pragmatiki odgovor na narastajue rasno-vitalistike ideologije
kakvim se ve u vrijeme nastanka Jakobsonova teksta otvore
no prikazivao njemaki nacional-socijalizam. Upravo nasuprot

106

takvoj rasistiki radikaliziranoj verziji genetikog historizma,

Jakobson trai odgovor u modelima racionalnosti koji polaze od
naela ouvanja pojedinanih i specifinih, autonomnih zakoni
tosti to iz ivotnog interesa stupaju u funkcionalna jedinstva;
racionalni vid tog odgovora Jakobson nalaziimajui savezni
ka meu ruskim formalistima i umjetnikom avangardom, ne
marksistike teoretiare u zemlji i marksistike autore meu
emigracijomtakoer i u ranoj fazi ruskog politikog sustava
sovjeta, osobito u deklariranim nacionalnim politikim pravi
ma i kulturnoj emancipaciji neslavenskih naroda.
tovie, u jednom svom antinacistikom prosvjetiteljskom
pamfletu iz 1935., objavljenom u Prager Presse, prakim dnev
nim novinama na njemakom jeziku 6. srpnja 1935., Jakobson
ak citira zakljuno i jednu povijesnu opservaciju Josifa Visa
rionovia Staljina o odnosu Rima prema germanskim plemeni
ma. No, autonomnost svoga teorijsko-politikog polazita od
ideolokih pretpostavki sovjetskog sistema Jakobson e pot
crtati u drugom tekstu (iz 1945.), pod naslovom Odvajanje za
identifikaciju: Poetak nacionalnog samoodreenja u Evropi
na primjeru irilo-metodske revolucije u dvojnom, latinskom
i grkom kranskom jezinom poretku02.
Jakobsonovo antihistoricistiko shvaanje panslavizma,
izraslog iz romantike ideologije sveslavenske rasne, jezine
i kulturne srodnosti, nudi zanimljivo polazite za suoavanje
kako s romantikim i kasnoromantikim ishoditima teorije o
rasnom i duhovnom srodstvu nacija, od Herdera do Strossmayera,
tako i s hipertrofijom historicizma na kraju 20. stoljea, barem u
onom obliku u kakvom smo je apostrofirali na poetku. Njegova
analiza stare teze o slavenskoj uzajamnosti pokazuje da pansla
02 Usp. Absonderung zur Identifikation: Der Anfang der nationalen
Selbstbestimmung in Europa, nav. mjesto, str. 460480;
takoer i kasniji dodatak o gramatiaru Kyrillu Mehr ber den
Aufklrer, isto, 544548.

107

venstvo moe, suprotno tradicionalnom genetskom shvaanju,

imati smisla samo kao funkcionalistiko jedinstvo iz racional
nih svrha, i moe se zastupati samo u vidu voljnog i slobodnog
kulturnog, socijalnog, ekonomskog i politikog izbora. Dakle,
ideja panslavizma kao jezine, etnike i duhovne srodnosti Sla
vena poiva zapravo na paradoksu da je u rasno-nacionalnom
smislu nemogua, jer su slavenski narodi vie obiljeeni povi
jesnim i kulturolokim divergencijama nego jezino-etnikim
konvergencijama. Ona je, naprotiv, smislena i opravdana samo u
sintetikom smislu, kao pristajanje na funkcionalno jedinstvo
pluralnih osobitosti i partikularizama. Povijesna kataklizma
do sada poznatih, regionalno i politiko-historijski razliitih i
heterogenih slavenskih zajednica (poput Ruskog carstva i So
vjetskog Saveza te svih dosadanjih oblika junoslavenske dr
ave pod imenom Jugoslavije) ne govori nita protiv teorijske
i praktike itljivosti Jakobsonova modela. Naprotiv, on sm
daje klju za njihovo tumaenje otkrivajui amfibolinu narav
ideje sveslavenske srodnosti i solidarnosti: shvaena u jakom
smislu rasne, jezine i crkveno-duhovne solidarnosti, ona je au
todestruktivna. Solidarnost i zajednitvo mogui su samo kao
slobodna pripadnitva po izboru razliitih, nesrodnih veliina,
kao slobodna izborna srodstva.
Slobodan/ov izbor
Taj semiotiki strukturalni, negenetski koncept sveslavenstva
nalazimo danas samo u perverznom obliku tamo gdje bismo ga
najmanje oekivali. Upravo u Miloevievom pokuaju da izve
de restauraciju nadnacionalnog socijalistiko-dravnog impe
rija perlokutivnim efektima neizreene politike interpelacije
ruskih Slavena za svoje vlastodrake ciljeve u Srbiji, odnosno
krnjoj Jugoslaviji. Tu, gdje je stvarno na djelu funkcionalna, pra
gmatiki uvjetovana solidarnost, kao u pokuaju rusko-srpskog
stratekog zbliavanja, reaktualizira se na Zapadu imaginarna
genetska solidarnost kroz reaktualizaciju ideologije rase. Zato

108

se sma pretpostavka o rasnoj solidarnosti kroz rusko-srpsko

bratstvo, javlja samo kao korisna la, kao obina tralja od jednog
isluenog ideologema: ideja o rasnoj i jezinoj pripadnosti sla
venskih naroda, ukoliko je trebala pruati osnovu njihova po
litiko-dravnog objedinjavanja, izgubila je kulturnopovijesno
i politiki svaku privlanost jo pred kraj 19. stoljea. Njezine
posljednje privatnopsiholoke izdanke evocirao je Lav Tolstoj
kroz sudbinu Vronskog u romanu Ana Karenjina, a posljednje
objektivno-duhovne mistik i filozof Nikolaj Berdjajev.
Na njezino mjesto stupilo je transnacionalno jedinstvo
ranog sistema sovjeta, kao oblik nadnacionalne, univerzalne i
funkcionalne emancipacije. U svom kulturno-rasistikom vidu
krvi-jezika-i-duha, ideja slavenskog bratstva doivjela je politi
ko ostvarenje, nakon kasno-romantike kulturno-preporodne
faze u Ilirizmu, jo samo u politikoj projekciji i dravotvornoj
ideologiji trojednog naroda kraljevine Jugoslavije. Upravo ona
predstavlja moda kolski, kabinetski primjerak neposredne
primjene historiarske filoloke metode, koju Jakobson nazi
va ruskom ideologijom, na stvarnost s fatalnim povijesnim
posljedicama. U odnosu na to, politika teorija semiotiara i lin
gvista Romana Jakobsona prvorazredni je prosvjetiteljski izazov.
Na toj pozadini Miloevi se sm pokazuje ili kao nesvje
sni politiki aplikator strukturalistike semiotike ili kao pro
muurni divlji semiotiar. Primjerak njegovog govora ostavlja
dojam kao da zn da aluzija na slavensku solidarnost po krvi u
kontekstu politike agitacije protiv aktualne ruske vlade moe
postojati samo kao posve transparentna, ali zato korisna la:
dok praktiko-politiki, dakle stvarno zastupa funkcionalnu
teoriju slavenske solidarnosti, kao da je sljedbenik Jakobsono
vog projekta usmjerenog protiv nastupanja nacistikog rasizma
i uspona Hitlera, dotle retoriki iri iluziju o njegovoj supstan
cijalnoj naravi, kao da spas nacionalnog supstancijalizma ini
sadraj obnavljanja politikog pakta s Rusijom. No, na mjestu
imaginarnog supstancijalnog identiteta Slavena stoji skup po

109

vijesnih divergencija i zato je jedini identitet na koji Miloevi

stvarno apelira i moe apelirati u interviewu Pravdi anacional
ni, ideoloki identitet njegovog politikog projekta pod lanim
imenom socijalizam. Upravo zato je kritina masa adresata, za
koje on pretpostavlja da vjeruju kako je meuslavenska solidar
nost supstancijalna, nije vie kompleksna i razjedinjena ruska
javnost. To je samo onaj dio ruske javnosti za koji on vjeruje da
interpretacijski stroj Zapada, posebno ekspertni dio regrutiran
u centrima za geostrateke studije Istoka, smatra sposobnom
za politiki prevrat i povratak monolitnom ideolokom jedin
stvu. Koji god da on bio.
Upravo zato se Miloevievo aluzivno evociranje pansla
vizma doima i kao koketiranje sa svrgnutim ruskim komuni
stima i s ruskim nacionalistima i ujedno kao poruka Zapadu,
kao treem, preinformiranom promatrau komunikacije, i ne
odnosi se uope na ruske graane kao neposredno imenovane
adresate. Rascjep na manifestni i aluzivni sadraj govora ovdje
se javlja kao forma u kojoj istina ne lei na uobiajenom i oe
kivanom mjestu za aluzije: ne u dubljem sloju znaenja na koji
se navodno aludira, ve upravo u manifestnom sloju same alu
zije, na povrini njezina govora. Ono to na toj formi zbunjuje
promatraa jeste samo to da govornik ne lae o tome da lae,
nego pokuava doi do prave ciljne skupine svoje diskurzivne
manipulacije, do subjekata za koje pretpostavlja da vjeruju u
ono to nije potrebno izrei.
Samo se tako moe objasniti nevjerojatna okolnost da je
la Miloevievog govora manifestna, a da njegovi zapadni
adresati i dalje odravaju iluziju kako e on u jednom trenutku
kapitulirati tako da pokae dublju istinu. Nesporazum je u
njihovu supstancijalnom oekivanju, u pretpostavci da istina
njegovog govora lei u dubinskom sadraju za koji pretpostav
ljaju da je iracionalan, a ne u samoj formi njegove diskurzivne
igre i njezinim paradiskurzivnim efektima. Nasuprot tome,
dalekosenost i performativna mo njegovog govora sastoji

110

se samo u iluzionistikoj igri s oekivanjima adresata: jedini

tko ne vjeruje u panslavizam, jest samo on koji ga aluzivno
priziva. Jedini kojima je panslavizam neupitan i samorazumljiv,
kvalificirani zapadni promatrai, plaaju za naivnost svoga
vjerovanja u iskrenost vlastitih komunikativnih oekivanja.
Samo u njima lei rasna i kulturna la panslavenstva, i to je
njihov jedini oekivani sadraj. l

111

07/

Bordel historiara:
Kant & balkanski
snuff-video

Kljune rijei, pomo u lektiri: povijest

vs. historija autohistoricizam apercepcija
spekulativna namjera distanca vs. entuzijazam
promatraa Francuska revolucija uee po
elji moralno nastrojenje uzvieno patoloko
Humanitt Immanuel Kant Spor fakulteta
Friedrich Schiller Gotthold E. Lessing teatar kao
moralna ustanova Franjo Tuman snuff-porno
Patricia Crawford Rodney King James Bond
Branko Despot nacionalizam ideologija pogled
Zapada silovanje je poruka

Za rat meu lanicama bive jugoslavenske dravne zajednice

znaajno je da junaci kratke povijesti njezinog raspada nisu
stupili na scenu samo kao izravni akteri dogaanja nego i kao
njegovi najizravniji promatrai, ovlateni tumai, tj. histori
ari ili povjesniari i, dakako, ideolozi. Ta specifina uloga
akademskog ili univerzitetskog diskursa u prevratu neposred
ne zgodovinske stvarnosti baca posve novo svjetlo na pitanje
o terminolokoj podjeli na historiju, povijest i historiografiju
kao i o poloaju i ulozi klasinog teorema moderne filozofije
povijesti, na figuru izvornog promatraa zbivanja koji ne spada
u dimenziju empirijske dogaajnosti. Historiarski pogled od
samog je poetka ugraen u povijesnost aktualnih zbivanja.
Distancirani svjedok povijesti i njegova elja
To je figura gledaoca ili promatraa, instanca svjetsko-povi
jesne javnosti u figuri teoretiara, koja se javila u Kantovim
opservacijama u drugom odjeljku spisa Spor fakulteta iz 1798.
posveenog pitanju napretka ovjeanstva i povijesnom zna
aju Francuske revolucije koja se zbila samo devet godina prije,
1789.01 Rije je o tome da, kako se najopenitije razumijeva ta
Kantova opservacija o moguim rizicima i propasti revolucije
iz 1789., njezinoj bijedi i zloinstvima, znaaj ili svjetsko-povi
jesna vanost tog historijskog dogaaja ne lei u samoj stvari, u
sadraju radnji, u namjerama aktera ili sudbini samog dogaaja,
ve u oduevljenom pogledu nepristrasnog i dogaajem nezahva
enog promatraa, u njegovu moralnom stavu koji proizlazi iz
njegove umno-spekulativne namjere bez patolokih natruha
empirijske zbilje.
No, ako bolje pogledamo u Kantovo obnavljanje pitanja je
li ljudski rod u stalnom napredovanju k boljem, onda vidimo da
01 Za prijevod na hrvatski usp. Kant, Schelling, Nietzche. Ideja
univerziteta, izbor, prijevod i predgovor Branko Despot, Zagreb:
Globus, 1991.

113

se teorija svjetsko-povijesnog znaaja nekog dogaaja zapravo

temelji na stavu entuzijazma kao emotivnom, upravo patolo
kom stanju, iako Kant eksplicitno evocira moralno nastrojenje
promatraa. Njegovo evociranje oduevljenja koje karakterizira
duhove promatraa, inae neupletenih u tu igru, odnosi se na
sudionitvo po elji (Teilnehmung dem Wunsche nach), dakle
na elji za sudjelovanjem kao duevnom nastrojenju dalekih
promatraa. Oni su u odnosu na zbivanja na pozornici poput
gladalaca u teatru. Kantova opservacija o tome glasi:
Revolucija jednog duhovitog naroda ije smo odvijanje vi
djeli u nae dane, moe uspjeti ili propasti; ona moe u toj
mjeri biti ispunjena bijedom i zloinstvima da se promiljen
ovjek, kad bi se i mogao nadati da e je, ako je poduzme
drugi puta, sretno izvesti, nikada ne bi odluio da provede
taj eksperiment uz toliku cijenuta revolucija, velim, ipak
nalazi u duama svih gledalaca (koji smi nisu upleteni u tu
igru) uee po elji, koje usko granii s entuzijazmom a ije
je smo izraavanje povezano s opasnou; ono, dakle, ne
moe imati za uzrok nita drugo do moralno nastrojenje u
ljudskom rodu.
Dakle, onaj sublimni entuzijazam, nepristrasni interes koji
proizlazi iz neupletenosti u igru, dakle to to ini smo naelo
modernizma evropskog filozofskog diskursa i rodno mjesto
moderne filozofije morala i povijesti, pa i same povijesne
znanosti, ukoliko ona sebe smatra ideoloki neutralnom, za
Kanta zapravo pripada elji za ueem, patolokom a ne isto
umnom momentu. Zato ga Kant objanjava i kao entuzijazam
ili nastrojenje individualnih duhova (in den Gemtern), ali
i kao neto to se oituje prema van i to je zato povezano s
opasnou te konano kao moralno nastrojenje ljudi. Tome
u prilog govori paraleliziranje i ujedno kontrastiranje istog
izraza uee po elji na strani gledalaca tj. onih koji
sami nisu upleteni u tu igru, kod kojih je dakle presudno

114

samo miljenje, te nesebino uee igraa u dogaajima,

na drugoj strani.
Iz toga je jasno vidljivo ono poznato i uvrijeeno u ovoj
Kantovoj opservaciji. Naime da Kant zbiljske politike doga
aje objanjava s jedne strane eksplicitno kao igru velikih
preobraavanja koja samo u miljenju onih neupletenih, da
kle gledalaca, daje da se od ono ope na posebnim dogaajima
i na nesebinom ueu igraa u njima, te da je, bez obzira
na slabosti i opasnosti samih dogaaja, ve u samom miljenju
gedalaca sadran ljudski napredak ka boljem, barem u nastro
jenju. Oni su ti koji u tome ueu radi oposti vide karakter
ljudskog roda a u ueu radi nesebinosti moralni karakter
djelovanja.02
Meutim, ono to u interpretacijama gotovo posve osta
je izvan vidokruga, jest moment na odredbi gledaoca, dakle
onoga koji sam nije upleten u igru a o ijem miljenju ovisi
svjetsko-povijesni, rodno-ljudski i moralni znaaj onog nepo
srednog i nesebinog uea u igri. To je odredba uea po
elji (dem Wunsche nach), dakle afektivna odredba elje za
sudjelovanjem na gledaocu-svjedoku povijesti. elja ili afekt
je ono to puko promatranje ini duevno stvarnim za subjekt,
kao duevno nastrojenje koje usko granii s entuzijazmom.
Tek u tome se vidi neto jo vanije od postavljanja neupletenog
02 Prvi, uvodni pasus teksta glasi: To je samo nain miljenja
gledalaca to se javno odaje pri ovoj igri velikih preobraaja, pa
ipak daje da se oglasi jedno toliko ope i pri svemu tome nesebino uee igraa na jednoj strani, protiv onih na drugoj strani,
ak uz opasnost da bi im ova partijnost mogla jako nakoditi, ali
ovako (s obzirom na opost) dokazuje karakter ljudskoga roda
u cijelosti, i ujedno (s obzirom na nesebinost), njegov moralni
karakter, barem u nastrojenju, koji ne samo da doputa nadanje
u napredak ka boljemu, nego sam ve jest takovo napredovanje,
koliko njegova monost za sada dostaje (isto, 94).

115

gledaoca za subjekta svjetsko-povijesnog karaktera dogaanja,

naime da je elja svjedoka za sudjelovanjem ta koja ono umno
moralno nastrojenje u duama ljudi, to ih Kant izrie kao uzrok
entuzijastikog sudjelovanja, povezuje s afektivnim, emotiv
nim i voljnim u ljudskoj dui, upravo patolokim u Kantovoj
upotrebi termina, i prevodi u estetsku kategoriju uzvienog.03
Naime, premda Kant tog distanciranog, neupletenog ali
oduevljenog gledaoca prikazuje kao istinskog uesnika ve
time to se upravo i samo u njegovom miljenju kao gledaoca
(Denkungsart des Zuschauers) odvija ono veliko preobraa
vanje malih dogaaja u velike i velikih u male, sama retori
ka sredstva, termini promatra, igra, igra, koji ujedno navode
i na gledalac, glumac, gluma,04 ukazuju dovoljno jasno da Kant
implicitno usporeuje promatraa povijesnih dogaanja s gle
daocem u teatru i da evocira ranije, ali ve poznate Lessingove
refleksije o kazalitu kao mjestu za vjebu i odgoj praktike
humanosti graanina u ijem sreditu ne stoji (aristotelovska)
kategorija strasti (Leidenschaft, Affekt) nego samilost
(Mitleid). Ona za Lessinga, suprotno iskrivljavanjima aristo
telijanskih naela u starijoj baroknoj poetici kod Gottscheda
ili u francuskoj poetici regula 17. i 18. stoljea, ne oznaava
vie samo reakciju na nezasluenu nesreu dramskih junaka.
Ona sada, to je osobito vano s obzirom na Kanta, oznaava
posebnu moralnu dispoziciju gledaoca koji kroz svoje afektivno
uee u zbivanju na pozornici iskazuje samu mo osjeajno
sti, moralno-odgojno nastrojenje ili predispoziciju graanina
za altruizam, filantropiju, ideju ovjetva i ovjeanstva (Humanitt)05. Isto tako, Kantova metafora igre evocira tada ak
03 Usp. Immanuel Kant, Beobachtungen ber das Gefhl des
Schnen und Erhabenen, Akad.-Ausg. Bd. II. S. 205256
04 Usp. njem. izraze za predstavu, glumca, tragediju,
komediju: Schauspiel, Schauspieler, Trauerspiel, Lustspiel.
05 Za relevanciju te promjene u tumaenju kategorije samilosti
i Lessingov pozitivni odnos prema antikoj Aristotelovoj

116

tualno i javno poznato Schillerovo nastupno predavanje pred

Kneevskim njemakim drutvom u Mannheimu iz 1784. i
spis O estetikom odgoju ovjeanstva iz 1794., raspravu u formi
pisama o naelima Kantove estetike, Francuske revolucije i
figure uzvienosti.06
No, kao to je sam dogaaj revolucije naao, kako veli Kant,
svoje uee po elji kod gledalaca koji nisu upleteni u igru, tako
je, ponovo, i sam koncept uea po elji ili entuzijastikog na
strojenja u subjektu-promatrau igre povijesti naao svoju novu
praktiku istinu u ekonomici sublimnog uivanja historije u
hipertrofiranom historicizmu igraa historijskih zbivanja na
istoku Evrope od 1989. naovamo. Nakon dvjesto godina svoje
sublimne egzistencije u spekulativnoj filozofiji povijesti Kantov
entuzijastiki subjekt, obino shvaen kao uzvien i neupleten
u igru, iako je eljan sudjelovanja u uzvienoj stvari, ulazi sad u
patoloku alijansu s neposrednim akterima evropske historije:
sve postkomunistike restauracije nacionalnih drava pripre
mljene su ili su bile praene spajanjem neposrednih izvritelja
s tumaima svjetsko-povijesnog znaenja tih restauracijskih
procesa. Dogaaji u istonoj i jugoistonoj Evropi odvijali su
se kao praktiki oblici institucionaliziranog auto-historizma,
kao puke primjene jednog povijesno-epistemikog diskursa
na empiriju.
Najparadoksalniji efekt te provale patolokog historijskog
momenta u konstituciju povijesno-filozofskog subjekta proi
zveo je hrvatski sluaj nacionalno-dravotvornog historicizma,
poetici, usprkos njegovom oduevljenju za Shakespeareovu
dramsku umjetnost kao mjerilu za njegovu kritiku Corneillea
ili Voltairea, usp. G.E.Lessing, Werke 17671769, ur. K. Bohnen,
Frankfurt a. Main, 1985. s komentarima prireivaa.
06 Friedrich Schiller, Die Schaubhne als moralische Anstalt
betrachtet u: Smtliche Werke, ur. G. Fricke i H. Gpfert,
sv. V, Mnchen, 4. izd. 1967, str. 818831 i 1200.

117

koji s jedne strane nastupa antiprosvjetiteljski u kategorijama

etniki i eklezijastiki shvaane nacije, a s druge strane, pre
tendira da modernistiki utemelji pravo tzv. malih naroda na
ope civilizacijsko naelo slobode i samoodreenja. No puno
sumornija strana tog hrvatskog puta u pseudofilozofsko mi
ljenje povijesti ne lei toliko u anakronistikom shvaanju
povijesti i povijesnog prava kod glavnog dravnog poviestnika
na poloaju predsjednika drave Franje Tumana, ili u posve
neprosvijeenom poimanju tradicije i, nadasve, u posvema
njoj metateorijskoj nepismenosti svoga autora. Ona lei vie u
nesporazumu koji se pokazao u izravnom susretu takvog aka
demskog diskursa sa svojim adresatimazapadnom javnou
u ulozi navodno neupletenog, ali entuzijastikog promatraa
dogaaja na evropskom Istoku. Nesporazum oko toga pokazu
je se u injenici da najreprezentativniji spis novije visokoaka
demske hrvatske historiografijenaime predavanje Franje
Tumana iz 1990. u Bekoj palai Liechtensteinsa svojom
spekulativnom namjerom da proizvede svjetsko-povijesno
znaenje restauracije hrvatske nacionalistike drave, nije
proizveo nikakav spomena vrijedan recepcijski uinakosim
diskusije o navodno netonom prijevodu na engleski jezik i, u
vezi s time, reakcije Svjetske idovske organizacije na antise
mitske eskapade autora o rasnoj nepomuenosti njegovih hr
vatskih obiteljskih odnosa. Hipertrofirani autohistoricizam
u povijesno-filozofskom samorazumijevanju ideologa malih
naroda u ulozi velikih, proizvodi na strani primaoca dezinte
res ili, u najboljem sluaju, zazorne efekte, a sam in njihove
povijesno-filozofske artikulacije poprima oblik i vrijednost
autistike komunikacije sa samima sobom.
Bespua fantazijske povijesti i sline knjige prevedene su
na strane jezike ali ne radi obavjetavanja strane i neupuene
publike, nego da bi se jo jednom, izvana, obratile onima koji
znaju iznutra, i osobito za akcijske potrebe raznih predstojnik
raznih resora novohrvatskog nacionalnog Agitpropa. Tako ve

118

like povjesniarske poruke stiu natrag svome poiljaocu neo

tvorene. Njegovo autosvjedoanstvo, oblikovano u fantazmu
neposrednog sudionitva-i-znanja o dogaaju, nema nikakvu
stvarnu komunikacijsku vrijednost, a prevoenje na strane
jezike nema (ili u svakom sluaju ne ispunjava) namjeru da
proizvede bilo kakvu razumljivu internacionalnu komuni
kaciju. Drugaije nije ni moglo biti, jer ono se uvijek obraalo
samome sebi.
U tom hrvatskom sluaju diskomunikacije sa Zapadom
samo je na najdrastiniji nain izaao na vidjelo opi efekt da
povijesno i politiko samorazumijevanje aktera politikog
prevrata u zemljama biveg evropskog socijalistikog bloka
na strani adresata izaziva um, smetnje i nerazumijevanje, od
bijanje ili vraanje informacije poput isporuke loe robe koja
ne odgovara oekivanim i ugovorenim standardima. Drugim
rijeima, ono to su akteri politikog prevrata na evropskom
Istoku doivljavali kao neizostavni uvjet svoje politike eman
cipacijedemokratsku revoluciju kao povratak nacionalnom
identitetui za to su mislili da tek ini univerzalno prepo
znatljivim njihovu historijsku egzistencije, to je izazvalo po
remeaj i nelagodu na strani adresata. Zapad je u tome, nakon
poetnog entuzijazma, odjednom prepoznao samo povijesnu
regresiju, skandal povratka u nemile oblike evropskih nacio
nalizama, ve vienu lou prolost Evrope u novoj stvarnosti
istonoevropskih zemalja. Dakle, ono to je na jednom kraju
Evrope doivljeno kao teko izborena sadanjica, kao temeljni
uvjet politike i civilizacijske budunosti, u svjetsko-povije
snom pogledu Evrope vailo je kao put u prolost. Evropa se
ponijela poput dobrostojeeg susjeda koji je okrenuo glavu od
nemilih dogaaja u bunom susjedstvu s obiteljskim nasiljem,
odakle su svi nahrupili da tue jedni druge i odakle nitko nije
dobar svjedok.

119

Prevrat svjedoenja
Ali poremeaj u konfiguracijama i vjerodostojnosti svjedoe
nja neposrednih historijskih dogaaja, o kojemu je ovdje rije,
pokazuje se isto tako dobro ili jo bolje na razinama obine sva
kodnevice samog Zapada, kao to pokazuju dva sudska procesa
u SAD-u koji su iz temelja potresli sam pojam svjedoenja i in
stituciju porote. Rije je o dvama novijim procesima u kojima
izravni materijalni dokazi protiv poinitelja zloina, u obliku
dokumentarnih video-zapisa inkriminiranog dogaaja, ne po
stiu znaenje evidentnog svjedoanstva u korist rtve, nego
je pretvaraju u partnera poinitelja.07
Jedan od tih procesa je poznati sluaj premlaivanja taksista,
crnca Rodneya Kinga, od strane bijelih policajaca u Los Angelesu;
osobitost tog procesa koji je prenerazio svjetsku javnost sastoji
se u tome da je jedan anonimni snimatelj-amater posredstvom
video-snimke koja dokumentaristiki ponavlja dogaajscenu
neopravdanog pretjeranog nasilja dravnih organa nad pojedin
cemnaknadno, ali najizravnije uveo javnost u sm dogaaj.
Postupak dokazivanja zamijenjen je evidencijom u najizrav
nijem vidu. Meutim, u toku procesa (i u konanom ishodu)
pokazalo se da je upravo izravni dokumentarni video-materijal,
odnosno medijski najdoslovnije mogue ponavljanje stvarne
scene nasilja, poluio gubitak vjerodostojnosti same evidencije;
najjai dokazni materijal protiv poinitelja okrenuo se protiv
rtve. Obrat nije nastupio otud to je porota kao predstavnik
bjelake javnosti kriminalno krivotvorila dokaze ili raspolaga
07 Za ranu diskusiju kod nas o problemu svjedoenja preivjelih
rtava i pripisivanja dijela krivnje rtvama za ulogu rtve v.
Renata Jambrei, Kriza svjedoenja ili istina izvan povijesti,
u: Bastard. Prilog Arkzina za kritiku publicistiku, No. 3, 1995. [str.
8]. Prikaz i diskusija o Testimony. Crisis of Witnessing in Literature,
Psychoanalysis, and History (Shoshana Felman and Dori Laub,
M.D., 1992.)

120

la tehniki nejasnim video-zapisom, nego otud to je javnost

re-prezentirana u samom video-zapisu, u njegovoj navodnoj
izravnosti i neutralnosti: porota je tumaila video-zapis onako
kako takvu scenu nasilja dravnog aparata nad pojedincem tu
mai prosjena graanska svijest bijelaca dok joj prisustvuje na
ulici. Naime tako da joj unaprijed pridaje drugo, i to suprotno
znaenje: crnac, voza taksija, je taj koji napada (bijele) policaj
ce. rtva je pravi poinitelj.
Drugi sluaj predstavlja tuba Amerikanke Patricie Crawford
protiv vlastitog mua za silovanje, i to u trostrukoj ulozi silova
telja, reisera i snimatelja u pornografskom inu pred video-ka
merom. Iako je sam snimljeni materijal pruao oigledan dokaz
o tome da se radilo o najteoj vrsti snuff-porno-videa s ritualnim
ubijanjem objekta, pri emu je ena jedva preivjela nasilje, sud
je donio oslobaajuu odluku za poinitelja na temelju stava
porote da se u predmetnom sluaju radilo o privatnom nainu
seksualnog uivanja unutar braka i to na obostrano zadovolj
stvo suprunika; rtva privatnog nasilja se u pogledu javnosti
pokazala kao izvorni su-uivatelj.
Ponovo se pokazalo da pred javnosti, koja porno-konzu
maciju smatra normalnim oblikom uivanja, tuba za nasilje
gubi svaku vjerodostojnost upravo na temelju oblika i stupnja
neposrednosti dogaaja u njegovoj medijskoj reprezentaciji.
Dakle, ono to unitava vrijednost svjedoanstva jest upravo
oblik njegove medijske neposrednosti, neka vrsta reality tv-a,
samo s malim vremenskim pomakom, kao kod transkontinen
talnih sportskih prijenosa. Ono to je zapravo u igri, jest medij
kao forma koincidencije dogaaja u pogledu promatraa s ide
ologijom pogleda koja ga je unaprijed uinila itljivim. rtva je
naime samo objekt spekulativne namjere subjekta.
Ta gesta ponavljanja koja oduzima izvornost i neposrednost
dogaaju upravo time to ga simulira, sadri paradoksalan efekt
da u aktu reprezentacije neposrednosti dogaaja, dakle u uvje
tima totalne medijske transparencije, postaje regenerator nove

121

drutvene nepreglednosti. Sve je prozirno poput staklenika, a

nita nije neposredno itljivo.
Taj efekt neprozirne transparencije zbilje moe se obja
sniti, barem djelomice, kao uinak procesa desubjektivacije
i pervertiranja entuzijastikog subjekta-svjedoka povijesti,
odnosno kao efekt naputanja mjesta promatraa i ulaenje
u objektiv vlastitog pogleda. U sluaju Rodneya Kinga, pogled
video-kamere koji je trebao svjedoiti o nemotiviranosti nasi
lja bjelakih policajaca nad crnim taksistom isti je onaj pogled
javnosti u kojem je optuujua namjera subvertirana u obrnuti,
ali normalan stav prosjene veine koji oduvijek prua pogled
amerikog drutva na iskustvo ulice, naime, da (bijela) policija
titi od crnih kriminalaca. U sluaju silovane supruge Patricie
Crawford, okrivljeni silovatelj je viestruko pouzdan svjedok
na suenju: on je mu koji najbolje poznaje seksualne potrebe
i nain uivanja svoje ene; to to je on konceptor i snimatelj
uivanja, samo je njegova oekivana drutvena uloga.
Ovi modeli difuznih odnosa privatnog i javnog iz ameri
ke svakidanjice kao da naknadno pruaju objanjenje za ud
novatu promjenu odnosa Zapada prema zbivanjima u istonoj
Evropi nakon pada Berlinskog zida, odnosa u kojemu se poli
tika previranja nakon raspada komunistikih reima vide kao
obiteljska drama nacionalistikih drutava, kao krvavo klanje
u susjedstvu. Ta promjena u pogledu Zapada na komunistiki
Istok pomak je u vizuri koja je prethodno bila podijeljena pre
ma unutranjem ideolokom rascjepu Zapada na ljeviarsko
mirenje jednim okom, odbijanje punog uvida u dogaanja
iza eline zavjese, i desniarsko poudno upijanje svih tajni
komunizma s onu stranu zida. No, u oba sluaja pogled Zapada
je prije pada Berlinskog zida u svim svojim divergentnim ka
rakteristikama bio uvjetovan distancom koju je s jedne strane
simboliki i materijalno predstavljao upravo sam zid, ali koja je
sama, s druge strane, podravala poudni, osvajaki ideoloki
karakter tog pogleda.

122

James Bond, muka lutka na koncima zapadnih pijunskih

logistiara, uvijek je imao rezervno sredstvo za postizanje
ciljeva svoje agentske slubepovaljivanje pijunki u kr
znenim ubarama. No, sublimirani, entuzijastiki zapadno
evropski svjedok kao da je ubrzo nakon pada Berlinskog zida
izgubio distancu koja je odreivala ideoloki rascjep, a time i
mo kritike u njegovom pogledu: politika previranja u isto
noevropskim dravama, osobito multinacionalnim zajednica
ma, koja su eskalirala u raspadu bive Jugoslavije, prelila su se
u valu izbjeglica i njihovih meusobnih nesnoljivosti preko
granica zapadnoevropskih drava, i donijela jednu istinu o sebi
kao jedinu: poplavu nacionalizma i etnikih nesnoljivosti.
Ako je u poetku, u vrijeme barunaste revolucije u Pragu
i pada Berlinskog zida, pogled sa Zapada u tim previranjima
na evropskom Istoku vidio proces politike emancipacije od
komunizma, on je ve nakon pojave prvih naznaka naciona
lizma istonih Nijemaca i meunacionalnih napetosti izmeu
eha, Slovaka i Maara, a najkasnije s raspadom Jugoslavije,
izgubio svoj distancirani, entuzijastiko-povijesni karakter,
da bi, poput Jamesa Bonda, seks-maine Zapada koji i sam
biva seksualno zaveden od pijunki s Istoka, nestao u moru
istog ideolokog uivanja Zapada. Na mjestu distanciranog,
entuzijastikog pogleda, subjekt Zapada kao da je ostavio vi
deo-kameru, da bi preko sruenog zabrana ponio jo samo i
stu ideoloku poudu za svojim vlastitim skrivenim tenjama.
Kritiki promatra je postao neogranieni sudionik dogaanja
po elji, su-uivatelj.
Na samom Balkanu, taj odnos Zapada prema politikim
promjenama na istonoj strani zida pretvorio se u opskurni
model poput sluaja Crawford. Perverzni akter-snimatelj, da
bi mogao ideoloki uivati, ne snima vie soft-porno-film sa
pijunkom koju treba erotski osvojiti da bi je otrgnuo iz ideo
lokog zagrljaja komunistikog neprijatelja. On sad sam stupa
u vidokrug kamere, u bordel balkanskog ratnika u kojem vidi

123

prirodni, oduvijek ve oekivani, nacionalistiki oblik ideolo

kog uivanja: etniko silovanje s ubijanjem i porukom.08
Zlo u pogledu drugog?
No je li pogled Zapada ono to tek konstruira nacionalizam na
Istoku? Ovo pitanje nema taj smisao da optui Zapad za ne
razumijevanje Istoka, da pretvori stvarne forme iivljavanja
nacionalizma na Balkanu u privid i konstrukt zapadnog pogleda
na Balkan, ve da ukae na momente ideoloke kolaboracije Isto
ka i Zapada u uvjetima navodnog kraja ideologija, koji je samo
uinak nestajanja dosadanjih kriterija ideologije. Ono to legi
timira tu normalizaciju nacionalizma kao navodno prirodnog
svojstva evropskog Istoka, to uitavanje normalnosti nacionali
stikog iivljavanja ideologija za balkanski rezervat naroda, jest
s jedne strane obostrano i masovno slaganje Istoka i Zapada u
stavu da je nacionalizam bio navodno samo privremeno prekri
ven neprirodnim komunistikim terorom univerzalizma i pri
silne apstinencije od zapadne demokracije. Ali ono to zapravo
legitimira taj uitavajui pogled Zapada na nacionalizam Istoka
jest nestajanje entuzijastikog povijesno-subjektivnog pogleda
iznutra, nestajanje dosadanjeg ideolokog rascjepa unutar Za
pada, stapanje ideolokih horizonata u posthistoricizmu. Ono
se na Istoku javlja u izvrnutom obliku hipertrofije kolektivnih
i pojedinanih svijesti historicizmom, one iste koja aktere teku
ih politikih zbivanja ini ujedno tumaima vlastite povijesti i
privilegiranim uivateljima njezinog ideolokog vika.
08 Za ranu tematizaciju tzv. etnikih silovanja u ratu na iroj
platformi rodnih odnosa, tijela kao bojinice v. Vesna Kesi.
Silovanje je poruka u: Profil. Magazin za predcivilno doba,
Nedjeljna Dalmacija, br. 67, 6. 1. 1993, str. 1617. Za figuru
bordela ratnika, nacionalno-mitski, simboliki i folkloristiki
kontekst rata v. Ivan olovi, Bordel ratnika. Folklor, politika,
rat, Beograd: Knjiara krug, Bibl. XX vek, 1993. (4. izd. 2007.)

124

To je ista hipertrofija perverzne historicistike apercepcije,

koja u svakom trenutku prati pojedinano empirijsko Ja, a
da istovremeno (postmodernistiki) ni u jednom trenutku
ne doputa unutranje razlikovanje, kritiku, razdvajanje i
cijepanje izmeu nacionalistikog dravotvornog projekta
i civilno-socijalne supstance. Akteri civilno-socijalnih
gibanjanajvei dio disidentske kulture znanstvenika,
pjesnika, sveuiline inteligencije, umjetnika, svih onih tajnih
aktivista to u pijunskoj literaturi i filmovima bjee pred
agentima KGB-a kako bi, prije nego to padnu od metka, jo
posljednjim snagama predali zapadnim pijunima tajne svoga
omraenog komunistikog reima, dakle oni u koje je jednako
tako investiran poudni ideoloki pogled sa zapadne strane
zida kao to je njihov poudno uprt u taj isti zid sa istone
stranenisu s padom eljezne zavjese ostali toliko akteri
civilno-drutvenog pluralizma koliko nosioci dravotvornih
nacionalnih pokreta.
Drugim rijeima, ono to legitimira perverzni pogled Zapada
na forme ideoloke rekonstitucije istonoevropskih drutava
jest nestanak rascjepa u samom konceptualnom prostoru
ideologije nakon uruavanja granice meu blokovima. Otud
za razliku od privatne osobe Patricie Crawford, koja svoju
ljudsku rehabilitaciju iz statusa objekta-rtve i (ponovno)
postajanje subjektom pokuava postii zahtjevom za juridikim
sankcioniranjem mua-silovatelja, u kulturno-ideolokom
univerzumu novih nacionalnih drava figura rtvovane nacijemuenice komunizma odrava se u istom fetiistikom
obliku: pseudo-disidentsko civilno drutvo poput hrvatskog
iz 1971., koje je 1991. postalo topovsko meso za dravotvorni
projekt povijesniarski hipertrofiranog uma, kao da se ne
moe emancipirati od fetia rtve, jer mu samo taj ideologem
daje jedino povijesno i civilizacijsko vaenje. Na kraju
stoljea nacionalistika svijest je dovreno stanje ideologije,
nacionalistika ideologija kao hrvatski kulturni sindrom.

125

Tako meu svim zemljama i drutvima biveg socijalisti

kog svijeta hrvatski novodravni ki i prividni demokratski
karakter politikog ustrojstva, dakle kozmetika institucional
nog politikog tijela, izaziva na Zapadu nepodijeljeno najvii
stupanj gnuanja. Na mjesto prvotne fascinacije demokratskim
trendovima i svjetsko-povijesnim namjerama zemalja poput
bive istone Njemake, i osobito Litve, eke, Slovake i Slo
venije, od prvotnog entuzijazma meu zapadnoevropskom in
teligencijom i politiki prosvjetljenim prosjenim graanima,
stupila je na Zapadu sumnja o neem nelagodnom i zazornom u
tim procesima, zadah nacionalizma, koji se potom proirio kao
dominantno osjeanje munine. Rije je o obratu u moralnom
raspoloenju zapadnog recipijenta u rasponu od pozitivnih
estetskih stavova Ah, kako zanosno! Ah, kako uzvieno! do
gnuanja i negativnog estetskog suda: Ah, to je odvratno! To
se vie ne moe gledati!
To negativno estetsko izraavanje moralnog nastrojenja
prosjenog zapadnoevropskog medijskog recipijenta, u kojoj je
svakako sadran psiholoki i socijalni mehanizam obrane od
osjeaja ugroenosti vlastitog svakodnevnog svijeta kroz na
valu izbjeglica i njihovih podjela i mrnji, ini se simptomom
prevrata koji se morao desiti na drugoj razini dogaaja, prevra
ta koji je takoer u osnovi estetski. Taj prevrat je uzrokovan
preklapanjem dvaju interpretacijskih procesa, zapadnoevrop
skog i istonoevropskog. Rije o promjeni u unutranjoj struk
turi jednog i drugog interpretacijskog procesa, o premjetanju
teita koje je odreivalo kantovsko mjesto povijesnog pro
matraa, promjena u oitovanju moralnog nastrojenja kroz
pozitivnu estetsku kategoriju entuzijazma u kategoriju od
vratnosti i zazora.
No prava istina promjene entuzijazma u zazor sastoji se u
suoenju zapadnoevropskog politikog i civilizacijskog samopo
imanja s ponovljenom slikom vlastite historije na Istoku, upravo
s ponavljanjem povijesti koja samopoimanju Zapada oduzima

126

nevinost entuzijazma: prizori politikog previranja na Istoku

Evrope samo su runa paslika raanja suvremenog evropskog
demokratskog poretka iz avetinjske prolosti evropskih nacio
nalizama s kraja 18. i 19. stoljea, u trenutku kad konstruktivi
stiki proces Evrope, ispod kore povrinskih lutanja otpoinje
finale dovrenja moderne. Provala brutalnih nacionalistikih
ratova u istonoj Evropi doima se pred ureenim domom Evro
pe kao povratak davno odbaenog vlastitog izmeta natrag kroz
kanalizaciju.
Dok se za zapadnoevropski svijet moe rei da se sad, na
kraju 20. stoljea kao vrhuncu svog modernistikog zamaha s
poetka stoljea, odrie ekstremnih politikih konzekvencija
modernizmanaime, supstancijalistikih oblika kolektivnih
identiteta u koje spada i nacionalno biei da ih nadomje
ta ideologijom multikulturalnosti svakodnevnog ivljenja,
ogranienog vie-manje na kulturu stanovanja, putovanja i
kulturnog konzuma plateno sposobnih klasa objedinjenih u
klasu potroaa, radikalni modernizam kao da nastavlja svoj
hod u istim formama na evropskom Istoku, koje mu pridaju
opsceni karakter.
Po dovrenju dvaju stoljea evropskog modernizma, od
Francuske revolucije 1789. do (vie ili manje) mirne demonta
e komunistikih reima evropskog Istoka 1989., isti dogaaj
koji je u samorazumijevanju svojih aktera na Istoku znaio
povratak na isti onaj pravi put na kojem se konstituirala
zapadnoevropska demokratska politika civilizacija, ne zna
i na suprotnoj strani, u interpretaciji zapadnoevropskih pro
matraa, nita drugo do prizivanje aveti predmodernog stanja
Evrope, pad u prolost evropskih ratova. No tim zapadnjakim
zazorom od Istoka na simbolikoj razini uvedena je u progresi
stiki vrijednosni poredak Evrope zapravo postmodernistika
relacija istovremenih, paralelno opstojeih, heterogenih stvar
nosti koje su navodno politiki i civilizacijski nesumjerljive.
Naelo nove, multikulturne tolerancije sadri u sebi paradok

127

salni moment zazornog priznavanja koje istovremeno prisil

no prihvaa i voljno odbacuje: istonoevropski nacionalizmi
su razumljiva, takorei zakonita posljedica dugogodinje
komunistike represije, ali su atavistike, iracionalne forme
politikog i drutvenog ophoenja ljudi, s ime mi na Zapadu
zapravo nemamo vie nita. Meutim, da resurekcija nacio
nalizma na evropskom Istoku nije nuna, ve kontingentna
historijska pojava, a da je nunom ini onaj navodno neuple
teni, nezainteresirani, teorijski pogled Zapada, ija tajna lei
u elji za sudjelovanjem, o tome ne svjedoi nita tako dobro
kao njegov postmodernistiki karakter ponavljanja, njegovo
vraanje s Istoka Evrope na Zapad.
Nacionalizam je ivo svjedoanstvo svjesnog politikog iz
bora povijesne regresije. Gesla i krilatice na istoku i jugoistoku
Evrope poput Evropa sada ili I mi smo Evropa! ne pokazu
ju tu regresivnost samo po tome to sadre u pravilu trivijalni,
historijski smisao pozivanja na puku geopolitiku pripadnost
Evropi u prolosti (pripadnost austro-ugarskoj carevini ili odre
enom nainu peenja kolaa ili kuhanja juhe), ve time to taj
historijski smisao pripadnosti preutno sadri izbor odreenih
politikih i civilizacijskih (mahom konzervativnih) aspekata
same Evrope. Pri tome, pozivanje na ljeviarsku tradiciju rijet
ko je i opasno ve i kroz puko iskazivanje, isto onako kako je
ve u vezi s izraavanjem entuzijazma za Francusku revoluciju
primijetio sm Kant.
U tome se pokazuje i potcijenjena koincidencija izmeu
zapadnoevropskog neonacizma, navodno ekscesnog oblika
provale prolosti Zapada u njegovu sadanjost, i istonoevrop
skih nacionalizama kao masovnog i zakonitog oblika ideolo
ke hegemonije. Nacionalizam na istoku Evrope javlja se kao
mehanizam ideolokog aparata drave, kao nosei moment
formativnog mehanizma samog drutva, dakle u formi svoje
najvie institucionalizacije. Otud je njegova funkcija u pogledu
Zapada poput ogledala u kojem se politika i kulturna prolost

128

Evrope vraa kao uveana slika ugroene budunosti. Nova

nacija, ta Snjeguljica s Istoka, kako o sebi misle konzervativne
kulturne elite novoprobuenih starih nacija poput hrvatske,
u ogledalu Evrope izgleda kao potisnuta i poreena slika svoje
rune maehe.
S te toke se i odricanje Zapada od dodue nunog, ali zlog
pada biveg komunistikog Istoka u nacionalizam moe sa
gledati u drugom svjetlu. Nacionalizam je paradoksalna forma
partikularne oposti koja je, kao i svaka takva forma, stvarna,
iako logiki nemogua: ona ivi od toga da ponitava i negira
individualnosti od kojih ivi, da dere ljude. Otud u politikim
procesima koji su na istoku Evrope doveli do obrata iz komu
nizma u nacionalizam nisu na djelu nacionalni politiki pro
jekti koji bi se kao sveti i uzvieni ciljevi dosadanje povijesti
rtvovali nekoj ideji ili formi oposti koja ih nadilazi. Vai samo
obrnuto: sama ideja oposti reducirana je na formu drave koja
slui kao stroj za stvaranje nacije u tijelo, u zatvoren organizam.
Zato greka u pogledu Zapada na Istok ne lei toliko ni u
projiciranju nacionalizma ni u licemjernom gnuanju od nje
ga, ve u njegovu apstraktnom odbijanju, odbijanju koje ui
tava iracionalnost i spreava kritiku. To gnuanje nad divljim
nacionalizmom, samo je izvrnuta forma odricanja prava na
nacionalizam drugima, da bi se ouvala tajna povrinski stabi
liziranih, pripitomljenih nacionalizama samog Zapada: naime,
da opost drave kao nadpartikularne institucije slui strogo
kontroliranoj segregaciji nepripadnih, bilo na granicama bilo
unutar granica, ukljuujui kontrolu nad ispadima rasistiki i
ekonomski motivirane ksenofobije.
Stoga, paualno zapadnjako odbacivanje nacionalizma na
Istoku ujedno je i izbjegavanje pogleda u njegove konkretne sa
draje, mistifikacija nacionalizma, ali i strategija kontroliranog
araniranje s njegovim uivanjem ili sudionitvom po naelu
elje. Zapad se tako, kao civilizacijski cenzor, doveo u situaciju
prisilnog izbora: ili e preuzeti na sebe instituciju stida za po

129

injene zloine u susjedstvu, i tako kompenzirati propast svoje

civilizacijske i moralne odgovornosti, ili sam preuzeti mjesto
sudionika u ratu i konzumirati zabranjene forme atavistikog
uivanja. Da ta mogunost nije naprosto hipotetina niti stvar
straha i zazora, o tome govore neki karakteristini sluajevi
rata u Bosni u rasponu od voajerizma nad ubijanjima do su
djelovanja UN-ovih vojnika i oficira u vercu i silovanju. Zato
se evropski promatra i dalje ponaa kao gledalac neupleten
u komad na pozornici, i dalje ustrajava na izboru onog prvog
stava moralnog nastrojenja, u stavu stida zbog nerealizirane
odgovornosti, dok sudjeluje u zbivanju po principu elje koje
porie, skriva ga kao zazorno ili tek nevoljko priznaje.
No time se izgubljena sublimna dimenzija istog spekula
tivnog subjekta-promatraa dogaanja ne pokazuje vie kao
izraz moralnog nastrojenja ovjeanstva nego kao moralisti
ko zatakavanje sramote koja se ne d iskupiti nikakvom ra
cionalizacijom. Evropski Zapad je postao dio Balkana, njegovi
vojnici mrze zemlje u koje su doli, oni siluju i ubijaju, kao to
su i sami predmet mrnje i prezira i smi bivaju ubijeni. S ratom
na Balkanu slika postindustrijskog naina potronje i uivanja
postala je krvavo stvarna. Etniki ili vjerski rat na Balkanu,
meu bivim jugoslavenskim zemljama, unio je rascjep u mo
ralni stav iz distance prema dogaaju i uinio ga onim to je
oduvijek bio, estetskim u pervertiranom obliku atavistikog
seksizma, usporedivog sa seks-turizmom za pedofile sa Zapada
u Tajlandu ili s lovom na morske pse u Crvenom moru.
To su modeli zbilje u kojima je Kantov entuzijastiki su
bjekt napustio svoju spekulativnu namjeru, stav umne dis
pozicije i moralnog nastrojenja, i na njegovom mjestu ostavio
video-kameru kao svjedoka pornografske namjere svoje elje
za ueem. Zato je i njegov pogled postavljen obrnuto: elja
za sudjelovanjem vraa se kao pouda za samim sobom. Ona je
ta koja ga motivira da iz te igre, iz tog komada na pozorni
ci, u kojem sudjeluje po elji, gleda u kameru i probije iluziju

130

neupletenosti. Zato ni film o ratu na Balkanu, koji reprezentira

uivanje tako da ga izraava medijski neposredno, vie nema
vrijednost svjedoanstva jer je lien i spekulativne namjere
i moralnog nastrojenja koji jedini omoguuju etiki sud. l

131

Hrvatska
ideologija

08/

Kritika kritike
filozofije:
Napoleon & katastrofa
praxisa 90ih

Kljune rijei za lektiru: Josip Vrhovec Milan

Kangrga dogaanje naroda narod-na-ulici
entuzijazam Kant grupacija praxis Katarina
II. Velika Friedrich II. Veliki Konrad Adenauer
Charles de Gaulle Josip Broz Tito apstraktni
humanizam Napoleon Buonaparte prijevara
vladara bonapartistiki argument tehnomenaderi
socijalizma privatizacija Aleksandar Rankovi
Milovan ilas ekonomistika elita socijalizma
lukavstvo filozofije francuska ideoloka kola
Louis Althusser ideologem autentinosti Heinrich
Heine Vormrz njemaka ideologija Karl Marx
gospoa Hlvetius Maximilien Robespierre Marko
Aurelije Aleksandar Makedonski politiko mjesto
iskazivanja

U prevratno vrijeme poetkom 90-ih stara emancipatorska

filozofija praxis vie nema u Hrvatskoj, za razliku od 60ih i
70-ih godina i tadanjoj Jugoslaviji, nikakvog udjela u dru
tvenim zbivanjima, osim kao zakanjeli statist. U javnosti se
to simptomatino pokazalo jo krajem 80-ih, u vrijeme inten
zivnog politikog i moralnog raspadanja institucija savezne
drave, u naoko sluajnoj, ekscesivnoj polemici izmeu jed
nog partijskog funkcionera Hrvatske iz posljednje kadrov
ske garniture (Josip Vrhovec) i jednog od istaknutih praxis
filozofa (Milan Kangrga) povodom tzv. dogaanja naroda,
politike na ulici i antibirokratske revolucije na elu sa Slo
bodanom Miloeviem.
Za razliku od partijskog funkcionera koji je svoju birokrat
sku funkciju u Hrvatskoj politiki osvijestio tek kad se uplaio
posezanja jednog puista iz vlastitih partijskih redova, samo
iz druge republike, za narodom kako bi institucionalnim i
vaninstitucionalnim sredstvima ostvario posve nove, naci
onalne politike ciljeve, koji su takorei do juer bili strana
ideologija svim republikim savezima komunist dojueranje
Jugoslavije, filozof se pokazao u neoekivanoj ulozi entuzijasta
izvornog politikog impulsa mase protiv birokratstkog aparata
i njegovog funkcionera. On se, naime, oduevio, u Kantovom
znaenju izraza, apstraktnom fantazmom revolucionarnog
naroda-na-ulici doivjevi ga kao moguu reminiscenciju fran
cuskog revolucionarnog naroda iz 1789. Panika birokratskog
politiara pred antibirokratskom revolucijom bila je umjesna,
ali se udnovati entuzijazam kritikog filozofa u pogledu revo
lucionarne politike autentinosti konkretnog oblika antibi
rokratske revolucije, jo jedne u novijoj povijesti Jugoslavije
nakon 68. i 71., i naroda-na-ulici pokazala kao teka zabuna.
Ona je postala razmjerna njegovoj potonjoj filozofskoj utnji
o daljnjem toku tog istog dogaanja naroda. Filozof s doka
zano velikim iskustvom lanih antibirokratskih revolucija u
bivoj Jugoslaviji kao da nije prepoznao ideoloku supstancu

135

te nove politike interpelacije naroda za nacionalizam iako

se ona, ta nacionalistika interpelacija, doslovno kotrljala
ulicom pod geslom nove, izvorne i autentine politinosti
naroda-na-ulici, i to sve za spas Jugoslavije i protiv novih fa
izama na njezinom tlu.
Praxis 90-ih i debakl autentinosti
Notorno je da se nasuprot zagrebakoj grupaciji filozofije praxis
najreprezentativnija glavnina beogradske grupacije, koju su
inili Mihailo Markovi, Ljubomir Tadi i Svetozar Stojanovi,
inae zvanih od milja nadimcima Pilja, Ljuba i Sveta, jo krajem
80-ih bezrezervno stavila na raspolaganje novoj politikoj
frakciji unutar biveg Saveza komunista Srbije. Ova je najprije
unitila samu republiku, a potom i saveznu partijsku strukturu,
razrovala okotale institucije savezne drave i na koncu, kroz
te procese, do te mjere histerizirala srpski narod da ga je mogla
gurnuti u nezamisliv rat protiv svih drugih u Jugoslaviji.
Rije je, dakako, o spomenutoj, sad ve davno protutnjaloj
antibirokratskoj revoluciji ija je ideoloka mobilizacijska
snaga bila srpska nacionalistika dravotvorna ideologija, ali
su eksplicitne politiko-sistemske ambicije bile viestruke: od
restauracije klasinog dravno-partijskog reima, preko eko
nomske kontrole svih drutvenih resursa do svjetsko-povijesne
restauracije socijalistikog bloka i vraanja Berlinskog zida
na svoje mjesto. Njezina stvarna posljedica postale su samo
zloin, najprije nad svim drugima u Jugoslaviji, a u konanici i
nad srpskim narodom.
No, doprinos spomenute filozofske elite Srbije tome procesu
krajem 80-ih godina vie je ekscesivan nego regularan iako se
moe pratiti unatrag u radu kulturnihknjievnikih i filozof
skihsrpskih institucija kao to su Filozofsko drutvo Srbije i
njemu pripadna glasila od 19811989. Usprkos dugotrajnosti i
postupnosti tog procesa, on se ne moe naprosto objasniti kao
regularan i kontinuiran gledajui sa stanovita njihove ranije

136

teorijske prakse iz 60-ih i 70-ih, koju openito podrazumije

vamo pod klasinim znaenjem izraza grupacija praxis. Iako
se upravo to danas obino paualno tvrdi, on se ne moe, bez
interpretacijskih prisiljavanja, izvesti izravno i neposredno iz
politiko-filozofskih i socijalno-teorijskih radova iz zlatnog
razdoblja djelovanja grupacije praxis i istoimenog asopisa od
19641974., kao da se radilo o ideologiji univerzalizma skrive
noj iza srpskog nacionalizma, samo pod politikim diskursom
o odravanju Jugoslavije i srpskog nacionalnog interesa. Mani
festno odustajanje grupe beogradskih praksisovaca od ranijeg
emancipatorskog politiko-filozofskog projekta i izriito pri
klanjanje promociji srpskih nacionalnih interesa u Jugoslaviji
putem filozofije, koje se moe pratiti od polovice 80-ih, znai
priklanjanje upravo onome za to su ranije bili optuivani. Ono
je danas samo uinak kontingentne, cinine autointerpretaci
je u novim politikim okolnostima. Njome se njihova kritika
intelektualna uloga iz 60-ih i kasnija disidentska uloga iz 70-ih,
dakle poloaj grupacije iz razliitih faza antistaljinistiki prosvi
jetljenog jugoslavenskog projekta od socijalistikog samouprav
ljanja do restauracije apsolutnog partijskog monopola s kultom
linosti Josipa Broza Tita, sada bez zazora i moralnih skrupula
pretvara u primjerak javne i transparentne autobiografske
lai, manipulacije vlastitom intelektualnom biografijom. Ona
je toliko karakteristina i rairena na cijelom bivem jugosla
venskom prostoru da nipoto ne predstavlja nikakav presedan,
nego samo jo jedan otuni kuriozum u slici bive Jugoslavije,
kao soap opera o njezinom moralnom raspadu.
Sa svojim ranim shvaanjem i praksom filozofije u smislu
teorijske kritike drutva, grupacija praxis je u uvjetima i u kon
tekstu socijalizma openito dijelila pretenziju svake politike
filozofije koja je reflektirala o uvjetima svoje suvremenosti,
od Platona i Aristotela, preko ranog i novovjekovnog utopizma
do prosvjetiteljstva i Frankfurtske kole, da izravno utjee na
drutveno stanje kao svoj teorijski predmet. No, za razliku od

137

sudbine filozofije na Zapadu, koja je u dugom vremenu nakon

detronizacije vladara u obliku velikih historijskih linosti, od
Friedricha II i Katarine II Velike do Charlesa de Gaullea i Konrada
Adenauera, ostala izruena demokratskim uvjetima drutvene
nepreglednosti bez privilegiranog poloaja izvan akademske
okoline, filozofija praxis se u politikim i drutvenim uvjetima
kasne moderne u formi jugoslavenskog socijalizma na putu u
komunizam, u uvjetima resurekcije dobrog i prosvjeenog
vladara u liku svjetski priznatog autokrata, nala u izravnoj
konkurenciji s njime oko revizije i rekonceptualizacije auten
tine socijalne i politike zbilje.
U toj situaciji, kao to je poznato, grupacija praxis je uspjela
u cjelinii osobito naglaeno u zagrebakom krugurazviti
refleksivni pogon, zasnovan na poietikom pojmu prakse i na
ideji razotuene ljudske djelatnosti. Izradila je kritiku neau
tentinog, otuenog socijalistikog stanja i isto tako kritiku
partijske birokracije i demokratskog centralizma, tih otuenih
oblika vladavine kao reima preko kojeg je partijska nomenkla
tura upravljala, poput svakog reima, ne samo dravom, nego
drutvom i ljudima. Poloaj Jugoslavije izmeu Istoka i Za
pada dodatno je doprinosio tome na svoj nain. Dakako, kritika
otuenja i neautentinosti socijalizma kroz reimsku praksu
priskrbila je filozofiji praxis onu poznatu kvalifikaciju apstrak
tnog humanizma. Ta kritika, koliko god i sama apstraktna, nije
sadravala samo politiki i, opepoznato, efikasniji oblik pro
tukritike filozofije, naime realnu silu, nego je donijela i daleko
manje prepoznatu imanentnu kritiku filozofije kao filozofije,
naime da ona kao filozofija, iz svoje iste kritike i apstraktnih
naela, ne moe zahvatiti stvarnu zbilju ili zbiljsku stvarnost.
Time je filozofija praxis, u tome politikom protuudaru, su
srela neto to ve poznajemo iz tradicije kao bonapartistiki
argument kojeg nije bila svjesna. Naime, argument politike
sile izraen kao metafilozofski, teorijski argument da je filo
zofija upravo kao filozofija i sma otuena, zarobljena u svo

138

me mediju apstraktnog miljenja. Tom argumentu u se ovdje

obratiti kasnije.
Istovremeno, ak i kao takav apstraktni humanizam fi
lozofskih naela, filozofska kritika na raun socijalistikog re
ima upravljanja nad ljudima, uspjela je, ne raunajui ovdje
socioloki udio u praxisu, ve samo pomou misaonih figura i
apstraktnog pojmovnog aparata poput utopije, autentinosti,
emancipacije, slobode, samoostvarenja i dr., posve tono iden
tificirati onaj danas svakako najdramatiniji i najzanimljiviji
moment samoupravne socijalistike ekonomije. To je pretvorba
dijelova bive partijske i upravljake nomenklature (tzv. tehno
menaderi) u budue, tj. dananje, postsocijalistike vlasnike
tvornica. Rije je o onim istim akterima ekonomistike elite u
aparatu socijalizma koji se sada, nakon demontae socijalizma
kroz politike promjene 90-ih i bez maski socijalistikih direk
tora i menadera, pojavljuju na sceni kao nosioci privatizacije
u tranzicijskim uvjetima. Ona je, kako u Hrvatskoj tako i u
svim zemljama bive Jugoslavije, postala sinonim za notornu
pljaku stoljea. Artikulacija nacionalnog ekonomskog intere
sa s kojom je krajem 70-tih godina, nakon moralnih napuklina
iz 50-ih s Rankoviem i Golim Otokom te kritikama disidenta
Milovana ilasa, poela ekonomska i politika dezintegracija
socijalistikog modela vladavine, okonala se u jugoslavenskim
republikama-dravama kao provala antagonistikih nacionalsocijalizama.
Na toj pozadini, razlog zato se humanistiko-filozofska
kritika socijalizma pokazala stvarno apstraktnom ne lei u
njezinoj kategorijalnoj oskudnosti ili u tome da se poietiki
pojam prakse kao stvaralake i slobodne ljudske djelatnosti
pokazao diskurzivno nedovoljan da bi teorijski mogao biti ope
rativan, kako je Jrgen Habermas 80-tih godina lakonski for
mulirao drugarsku kritiku na raun ideoloki srodne filozofije
praksisovaca. Njezina stvarna apstraktnost pokazala se u spo
sobnosti da apstrahira od obeanog horizonta slobode i da ga

139

dri otvorenim. No, manjak diskurzivno-kritike slabosti pojma

prakse ini se da lei u neemu izvanjskom, u tome to se lijeva
filozofska kritika neautentine, birokratizirane zbilje odvijala u
politikim uvjetima koji su ponitavali svaki stvarni efekt koji
bi kritika strategija teorije uope mogla proizvesti. To su uvjeti
gotovo neokrnjene i ustrajno proizvoene politike legitimno
sti vlasti Saveza komunista u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih godina na
elu s Titom. Nju nisu naruavali trajkovi radnika nego tek gla
sni studentski protesti 1968. Tek tu se lijeva filozofska kritika
lijevog politikog reima nala, to je osobito karakteristino
za beogradsku grupaciju, u izravnoj politikoj konkurenciji sa
subjektom vlasti (najuim partijskim vodstvom olienom u ka
rizmatskom voi) nad drutvom kao predmetom vlasti.
Tek tu se stara prosvjetiteljska figura filozofije na mjestu
savjetnika i saveznika apsolutnog vladara rascijepila i promi
jenila smjer. Dok su filozofi 60-ih i 70-ih na jednom krilu jo
samo djelomice i nedoreeno (poput zagrebake grupe) traili
pristup drutvenoj kritici preko prosvjeivanja vladara i njego
ve birokracije, a njihova kritika uva drutvo i ostaje teorijska i
apstraktna, dotle su filozofi na drugom krilu (beogradska grupa),
osobito 70-ih godina traili taj pristup preko izravne kritike sa
mog vladara, ciljajui na radikalnu, decentralizirajuu reformu
drutva prema ureenju bez personalnog vladara i kulta linosti,
a njihova je kritika time postala autentino i neprikriveno pra
gmatiko-politika. U odnosu na to, rad na kritici vlasti 60-ih
godina i stvaranje demokratskih uvjeta za drutvenu funkci
ju filozofije odvijali su se jo samo u recidivima kao lukavstvo
filozofije. Naime, kao ponovni pokuaji prijevare vladara kroz
odravanje iluzije u njemu da je na dobrom putu ako prihvati
umniji projekt drutvenosti od onog puko politikog. Od 70-ih
se ta borba na beogradskoj strani odvijala kao prelazak u otvo
reno neprijateljstvo, kao izravna politika ambicija za detroni
zaciju vladaru i reviziju politikog koncepta drutva u smjeru
liberalno-demokratskih zapadnih reima.

140

Stoga nije sluajno da je filozofska grupacija praxis na oba

svoja kraja, kao i sva alternativna kultura prosvjetljenog jugo
slavenskog socijalizma, vie ili manje odravala kult vladara u
njegovu negativnom obliku, hranei se iluzijom da je upravo on,
monokrator sa svojim politikim replikantima u republikim
gubernatorima, jedina zapreka filozofiji na putu do upravljakog
mjesta nad drutvom. U toj fascinaciji vladarem ona je ujedno
odravala, kao to danas bolje znamo, i iluziju o ispravnosti i
dovoljnosti svoje teorije. Umjesto temeljitijeg razvoja anali
ze drutvenih i kulturnih procesa, filozofija je, uz malobrojne
iznimke u sociologiji, istrajavala na rascjepu izmeu reima i
drutva odravajui njegovu nevinost.
Zato nije sluajno ni to da radikalna kritika socijalistikog
vladara tek sad, nakon etvrt stoljea, pokazuje svoj nereflekti
rani vid, ali u potpuno pervertiranoj formi. U unatranoj auto
interpretaciji najistaknutijeg dijela beogradskih praksisovaca
ona se vie ne prikazuje kao projekt radikalne kritike i reforme
drutva, ve kao pokuaj supstitucije ranijeg, sada navodno ne
autentinog vladara, s njegovom ideoloki univerzalistikom
i politiki integralistikom jugoslavenskom idejom, za novu,
navodno autentinu, partikularistiku nacional-socijalisti
ku verziju koju simbolizira Miloevi. Filozofija praxis se tako,
na jednom od svojih dvaju glavnih krila, iako iz zajednikih
konceptualnih izvora, prikazuje unatrag kao teorija adven
ta autentinijeg samodrca umjesto da u njegovoj pojavi vidi
sudar s granicom svoje vlastite koncepcije kritike. Time je na
mjesto starog politiko-filozofskog projekta filozofije u liku
kritike neautentine vlasti stupila korupcija same filozofije
kroz privatnu ili grupnu autobiografsku la njezinih nosilaca.
Otud jedino nije jasno da li moralna korupcija proistjee vie
iz neposrednog zbliavanja s lanom i pogubnom politikom ili
iz naputanja kritikog posla filozofije da bi se bavili jo samo
retuom vlastite historije i omalovaavanjem svoga rada iz
60-ih i 70-ih.

141

No, neovisno o tom kasnom i kontingentnom raspletu u

odnosu kritike filozofije i prosvijetljene socijalistike vlasti,
vidljivo je da je apstraktna humanistika kritika vladara iz
razdoblja titoizma sada postala stvarno apstraktna zato to je,
poput Hegelove piljarice, posegnula za zamjenom predmeta.
Ona je i dalje ostala fascinirana svijetom birokratskog aparata
nad drutvom, a da zapravo nije dospjela do drutva. Uz izuze
tak praksisovske kritike nacionalizma u Hrvatskoj, ona se danas
pokazuje kao daleko sloenije i obuhvatnije za filozofski anali
tiki rad nego to dosee njezina stara kritika. Ona ne dospijeva
do prepoznavanja ideolokog diskursa autentinosti u politici
jer on sm nije nita drugo do izvanjski lik njezinog vlastitog
diskursa o autentinosti, ideoloki proizvod sme filozofije ko
jemu je praxis nesvjesno kumovala.
Drugim rijeima, praxis filozofija je, radei na filozofskom
projektu boljeg socijalistikog drutva, gotovo posve zanema
rila kritiku onih drutvenih i politikih mehanizama koji svaki
diskurs autentinosti ine sposobnim za drutvenu legitimnost
i univerzalizaciju. ak i, ili upravo onda, kad se on pojavi kao
argon autentinosti jedne puistike, potpuno antidemo
kratski nastrojene grupacije protiv okotalih odnosa moi, s
diskursom o izvaninstitucionalnim sredstvima djelovanja
i agitacijom naroda-na-ulici. Otud je fenomen autentinosti u
svojoj negativnosti, u ideologemu autentinosti, ostao neprepo
znatljiv filozofiji praxis kao i obuhvatnija rasprava sa struktura
listikom analizom ideologije kakvu je ranije razvio Althusser.
etvrt stoljea poslije, posljedica takvoga neodgajanja teorije
postao je pad u prisilnu utnju i nijemost naspram ideolokog
jezika i naravi one autentinosti s kojom je nastupila antibi
rokratska revolucija, taj posljednji u nizu uvijek novih trikova
birokratskog uma.
Ponovno revolucioniranje birokratsko-socijalistikog re
ima istkom krajem 80-ih najavilo je i donijelo samo ono to
je jedino mogla donijeti: advent novog samodrca i superbiro

142

krata. Ovaj put ne u liku Titanajveeg sina jugoslavenskih

naroda i narodnosti, doivotnog predsjednika Jugoslavije, voe
svjetskog pokreta nesvrstanosti, humanista, revolucionara i
osloboditeljave u liku bankovnog inovnika na poziciji no
vog ambicioznog partajika. Onog koji je navodno bio posve
nezainteresiran za bilo koju ideologiju osim za pravdu, da bi
rad na ideologiji prepustio zdunim filozofskim kolaboraterima,
akademicima i iroj inteligenciji, kao to je i sm rat povjerio
profesionalnim i dobro izdresiranim koljaima, od Arkana do
kapetana Dragana.
Na toj pozadini, prava korupcija kritikog nasljea filozofi
je praxis oituje se kod onih njezinih predstavnika koji su svoj
intelektualni i drutveni kreditsteen u ulozi humanisti
ko-teorijskog disidenta socijalizma-s ljudskim-licem i ostacima
birokratizma i partijske autoritarnosticiniki investirali u
novu partiju prosvjetiteljske igre s prijevarom vladara. Umjesto
na reformu drutva, koju je trebalo ponovo teorijski artikulirati,
oni su iz nedovrene teorije preli neposredno u praksu, zaigravi
na nacional-socijalistikog vou, i to upravu u liku historijskog
grobara svog vlastitog projekta, samoupravnog socijalizma.
Zato, iako su filozofi s iskustvom 1968. posve sigurno bili
opskrbljeni znanjem o tome da antibirokratska revolucija s
kraja 80-ih nije donijela niti je mogla donijeti ita drugo osim
nove regeneracije birokratskog aparata vlasti, oni su svoju sta
ru ulogu kritiara otuene vlasti mogli odrati samo cininom
eksploatacijom paradoksa kritike, tj. refleksije koja pretendira
da bude ujedno radikalna i da ostane naddrutvena. Samo tako
je kritika, koja poiva na konceptu autentine ideje naspram
njezinog izoblienja u empirijskoj stvarnosti, mogla raditi na
odranju i perfekcioniranju samog predmeta kritike, tj. vlasti,
i na svome sudjelovanju u njoj, a ne na njegovoj dekonstrukciji.
S takvim ulogom ona mu je mogla ponuditi samo nov ideoloki
sadraj kamufliran pod pojmom autentinosti, samouspostave i
slobode, koji je sad primjeren njemu: to je nacionalni, navodno

143

puni i konkretni karakter autentinosti umjesto univerzalnog,

koji je navodno apstraktan i prazan.
Otud nacionalistiki konvertiti filozofije praxis u beograd
skom krugu mogu samo naknadno, s krajnjim cinizmom, koji
odaje tek njihovu osobnu moralnu dezintegraciju, ali ne i nov
refleksivni kritiki rad, prikazivati svoju nekadanju kritiku otu
enog socijalizma kao navodnu anticipaciju dananje nacionalne
revolucije unutar birokratskog socijalistikog aparata. Samo pod
tim se uvjetom njihova nekadanja kritika ambicija reforme
drutva iz lane partijske demokracije, zarobljene kultom li
nosti, u parlamentarni pluralizam moe tumaiti kao njihova
trajna i tajna ambicija regicida nad socijalistikim suverenom,
da bi se stvorilo mjesto za vlast naroda. Naroda u liku novog
diktatora, dakako, s gotovo totalnom plebiscitarnom podrkom.
Zato novog vladara sada jednako obmanjuju laskom o njegovu
novom autentinom karakteru nacionalnog osloboditelja kao
to su starog autokrata obmanjivali dokazima o filozofskoj au
tentinosti njegove kritike staljinistikog pseudosocijalizma.
Cijena toga je da akteri korupcije praxis filozofije u srpskom
nacionalizmu 90-ih prikazuju svoju nekadanju politiku teoriju
samo kao krau maske kritiara, a sebe kao nove dvorske lude.
Zato bi njihov nekadanji vladar, Tito, mogao retroaktivno biti u
pravu u pogledu apstraktnog habitusa i otuene, ideoloke nara
vi sme njihove filozofije, poput Napoleonove kritike u pogledu
ideoloke naravi francuske Ideoloke kole.
Ekskurs o ideologiji
Kulturno-historijska injenica da je Napoleon Buonaparte klju
na figura u stvaranju filozofskog pojma ideologije u njegovu su
vremenom i negativnom znaenju pojavljuje se na prikazanoj
pozadini u poneto drugaijem svjetlu. Iako se termin ideologija
izvorno odnosio na pozitivno akademsko uenje tzv. ideologa,
kole koja je djelovala u Parizu u razdoblju od Revolucije do u
prvo Napoleonovo doba, u smislu znanosti o idejama, pri emu

144

su ideje imale lockeovski smisao i doslovno etimoloko zna

enje osjetilnih dojmova (vidovi stvari), utisaka, percepcija,
to znaenje ne daje moderni smisao termina ideologija. On je
stvoren kroz Napoleonovu kritiku kole ideologa i preuzet je u
filozofsku terminologiju kroz intelektualni argon njemake
emigracije u Parizu, iz tzv. njemakog Vormrza (30-tih godina
19. stoljea), tonije od Heinricha Heinea.01 Otud se izraz nje
maka ideologija, koji sm Marx nije skovao nego ga naao u
upotrebi, odnosi na tadanji njemaki svijet ideja, knjievnost,
religiju i filozofiju idealizma, iako izravno evocira Napoleonovu
kritiku materijalistike francuske ideologije i nov, negativan
smisao izraza ideologija u odnosu na tehniki naziv kole. On
je nastao iz prevrednovanja uvrijeenog znaenja tehnikog
termina za teorijski nauk i pedagoke nazore kole ideologa.
Subjekt tog prevrata u znaenju bio je, kao to je poznato, na
dobudni filozof Napoleon Buonaparte.02
Po modi i stilu svoga doba, ideolozi su se okupljali u salonu
gospoe Hlvetius u Auteuilu, ijem krugu je pripadao jo mladi
general Buonaparte. Vrhunac njegova angamana za stvar ide
ologije predstavljaju svakako pokuaji da na vojnim pohodima,
poput onog u Egiptu, osnuje podrune institute ideoloke kole.
No raskid tih zaruka nove koncepcije znanosti i svjetske politike
doao je u asu kad se Napoleon poeo uspinjati do samodrca,
od funkcije prvog konzula do proglaenja carem. Ideolozi su
osudili taj razvoj kao izdaju politikih i humanistikih ideala
Revolucije, da bi s tom kritikom i smi postali predmetom kri
01 Heinrich Heine, Zur Geschichte der Religion und Philosophie
in Deutschland, iz 1834., izvorno objavljeno u Francuskoj, pod
naslovom LAllemagne depuis Luther, u: Revue de deux mondes,
Paris 1834. Prvo njemako izdanje u: Der Salon, Bd. 2, Hamburg:
Hoffmann und Campe, 1835.
02 Usp. Raymond Boudon, Lidologie ou Lorigine des ides reues.
Paris, Fayard, 1986.

145

tike i konano zabrane: kola ideologa formalno je ukinuta, a

oznaka njihovog nauka, ideologija, postala je slobodno-leb
deim oznaiteljem koji e svoje novo znaenje pronai tek s
negativnim obratom, i to osobito na drugoj obali Rajne.
Meutim, ono to je omoguilo taj prijelaz jest negativna
konotacija izraza ideologija koju je stvorio sm Napoleon. Ona
se proirila Evropom, napose u Njemakoj, i to upravo zahva
ljujui njegovim osvajakim pohodima. Time prvo znaenje
izraza ideologija, u funkciji imena jedne francuske filozof
ske kole, odlazi u historiju pojmova, ali stvarni semantiki
prevrat termina u svome idejno-povijesnom aspektu ostao je
za dugo vremena nepoznat. Promjenu znaenja iz tehnikog
naziva epistemoloke i pedagoko-filozofske kole u jedan od
najvanijih filozofskih i metafilozofskih pojmova modernog
doba termin ideologija zahvaljuje, dakle, instanci politike
moi najvieg ranga, i to jednom metajezinom aktu samog
Napoleona koji se u polemikom aru izraava tautoloki, da su
ideolozi zaista samo ideolozi. Taj metajezini i tautoloki akt
dobit e performativnu snagu tek kad Napoleon postane car i
pone zatvarati institute ideoloke kole kao puko ideoloke.
U svakom sluaju, kasnije, na intelektualnoj i kulturnoj sceni
Evrope postnapoleonovskog doba, vrijedilo je sljedee: zabra
nivi francuske ideologe da bi bez otpora filozofije i grinje
savjesti postao samodrcem, Napoleon je u Njemakoj izazvao
obrnuti efekt, spasio je njemake ideologe unitivi njihove
kneeve (H. Heine).
Jetka Heineova ironija iz doba Vormrza ukazuje izravno
na sam unutranji prevrat znaenja ideologije. U Napoleono
vom sukobu s ideolozima kojima se prethodno divio, zabilje
enom uglavnom neizravno posredstvom memoarist toga
doba, izlazi jasno na vidjelo da je povod spora dodue sadran
u nesvodivosti njihovih politikih i pedagokih shvaanja s
njegovom ambicijom, praksom i ciljevima osvajanja carskih
ovlasti. Dakle, ljubav filozofije i politike-u-nadolasku prestala

146

je s njihovim i njegovim izlaskom iz salona, s konkurentskom

pretenzijom navodno podudarnih filozofskih i drutvenih
shvaanja na politiko polje. Meutim, iako motiviran politi
kom pretenzijom filozofije, sukob izmeu francuskih ideologa
i Napoleona, koji se u meuvremenu stvarno proglasio carem,
jo uvijek je suvie apstraktan da bi Napoleonova zabrana
kole mogla uslijediti iz istih politikih razloga, jer nijedan
ideolog nije praktiki preao u politiko polje da bi politikim
sredstvima doveo u pitanje Napoleona. Njihova kritika Napo
leonova prevrata ostala je u politikom smislu apstraktna ili
slaba; sukob se i nadalje odvijao u svojoj teorijskoj dimenziji,
jer sporna politika, socijalna i pedagoka shvaanja francu
skih ideologa bila su tek dio, i to derivirani dio, njihove ope
teorije, pod imenom zoologije.
Stoga, da bi moglo doi do politikog sukoba u jakom smi
slu rijei kao to je zabrana kole, moralo je doi do sukoba na
jednom drugom, upravo ideolokom polju. Ono je polje te
orije. Drugim rijeima, novo znaenje izraza ideologija bilo
je tu prije nego to je terminoloki nastupilo, ono je nastalo iz
pragmatikog konteksta, odnosno iz ideolokog znaaja teorij
ske kole pod istim imenom ideologije ali s posve drugaijim
tehnikim znaenjem termina. No, da bi se stvorio taj kontekst,
koji nije naprosto zadan izvanfilozofskim drutvenim poljem,
bio je potreban paradoks: da bi sukob oko praktiko-filozofskih
izvedenica jedne filozofske teorije kao to je zoologija francuskih
ideologa mogao zadobiti politike posljedice, bilo je potrebno
da Napoleon postane teorijski relevantnim subjektom. To znai,
za efikasnu kritiku filozofije bilo je potrebno da prestane biti
ambiciozni mladi general, koji u intelektualnom salonu laska
filozofiji, i da postane stvarni vladar, politika osoba u jakom
smislu rijei. Naime samo kao vladar mogao jeparadoksalno
izvriti kritiku filozofije, koja je ujedno i filozofska kritika, a
ne puka zabrana i izraz njegove neograniene monokratorske
samovolje.

147

Paradoks da teoretiar-amater, kakav je bio mladi general

Napoleon u filozofskom salonu, mora postati politiarem u ja
kom smislu da bi mogao izvriti filozofski relevantnu, a ne samo
politiku kritiku filozofije, nuan je zato to bi puka politika
kritika tzv. francuske ideologije ostala bez ikakvog stvarnog idej
nog uinka. Ona bi ostala samo izraz gole, neumne sile koja sudi
filozofiji izvana. Jer svaka je teorijska filozofija, a napose takva
kao epistemoloko-kritiki fundirana francuska ideologija, una
prijed prikraena za izravnu politiku ili bilo kakvu pragmatiku
mo. No ipak, filozofski zaplet oko politikog sukoba Napoleona
s ideolozima dolazi otud to je ideoloka kola filozofije i sma
prethodno ve bila u politikom savezu. Francuski ideolozi su
se, u tradiciji prosvjetiteljske prijevare kralja, radije vidjeli
u starom paktu s Robespierreovim revolucionarnim reimom
nego s novim imperatorskim tenjama Napoleona.
Taj pakt ideologa s republikanizmom razvrgnuo je upravo
Napoleon optuivi ih, dodue najprije politiki, za kolaboraciju
s terorom, ali je s tom anatemom ujedno izrekao i kritiku njiho
ve ope filozofske pozicije s imanentnog filozofskog stanovita:
naime da njihov epistemoloki naturalizam, pretpostavka da
teorijska konstrukcija svijeta izravno odraava prirodno stanje
stvari, pokazuje svu svoju la u shvaanjima ideologa o politici i
pedagogiji. Tu naime vladaju zakoni srca, a ne razuma. Istinska
ljudska narav ostaje nepoznata i nedostupna razumskom meha
nicizmu ideologa, a oni sureeno argonom kasnije kritike
samo apstraktni mislioci, puki metafiziari, ali ne i stvarni
humanisti. Drugim rijeima, oni ne samo da jesu ideolozi nego
ostaju samo ideolozi. Napoleonova kritika se time, dakle, ne
odnosi spoznajno-teorijski na svijet i znanje o svijetu, nego na
konstituciju samog znanja ideologa kao ideologa. Ona je kritika
znanja i u svome je karakteru metaepistemoloka.
Premda je sadraj Napoleonove politike kritike francuske
ideoloke kole njezinim vlastitim sredstvima interesantan
svakako i sa stanov ita kasnije historijsko-materijalistike

148

kritike prirodnog materijalizma kasnog 18. i poetka 19. stolje

a, odnosno za kasniji nastanak scijentistikih i socijalistikih
materijalistikih teorija u filozofiji i znanostima, ono to joj
kao filozofskoj kritici daje poseban status politikog akta jest
njezin meta-epistemoloki karakter na unutranjem paradok
su njegove kritike. Da bi imala ikakvu relevanciju kao kritika
filozofije, ona je morala napustiti mjesto politikog diskur
sa, odnosno pribliiti se diskursu imanentne kritike tako da
preuzme filozofsku argumentaciju (ili njezine elemente). No,
paradoks kritike time nije rijeen na razini sadraja, naprotiv.
Da bi upravo kao imanentna kritika imala stvarnu relevanciju
i uinak na status svog predmeta u izvanfilozofskoj stvarnosti,
morala je biti iskazana iz heterogene, neimanentne pozicije,
a to znai s mjesta nefilozofske instance najvieg politikog
ranga. Kritiku ideologije sainjavaju time filozofski sadraj
iskazanog i politiko mjesto iskazivanja. Ako joj ono prvo daje
intelektualni dignitet i oduzima karakter golog politikog
terora nad filozofijom, ovo drugo je jedino to joj daje perfor
mativnu snagu za uinak kritike. Ili drugim rijeima: stvarnu
kritiku filozofije moe imanentno vriti samo vladar.
Za razliku od heterogene kritike sa stanovita sile, obina
imanentna pogaa apstraktni predmet spora, ali ne poluuje
uinak po njegov status u stvarnosti. Naime, znanje, barem
ono teorijsko, nije mo ili nije dio moi. Da bi to bilo, u njega
se tek mora investirati mo koja nije izvorno i neposredno dio
tog istog znanja, nego mu je izvorno heterogena; njezin subjekt
nije izvorno i samo subjekt znanja, nego u najboljem sluaju
simpatizer i adept znanja. Da bi znanje bilo mo, subjekt stvarne
politike moi mora interiorizirati diskurs znanja, proglasiti
se autentinim adeptom znanja i postati subjektom filozofije.
Dakako, nije u pitanju obrazovanost za specijalna, podruna
znanja kao struke, znanosti, pa ak ni filozofiju u tehnikom
smislu rijei. Rije je o aktu adopcije znanja u politiku kojim
znanje o svijetu postaje znanjem subjekta politike moi o sebi.

149

Ljudska historija poznaje dovoljno takvih sluaja: od indijskog

cara Aoke, iritelja buddhizma, preko Aleksandra Makedon
skog do Marka Aurelija i konano Napoleona. Posljednji u nizu
trebao je postati historiar i teoretiar historije dr. Franjo
Tuman, prvi predsjednik osamostaljene Republike Hrvatske,
ali njegov pokuaj upravo neslavno propada.
Time se anegdota o filozofiji kao savjetniku vlasti zatvara
u krug. Vladar nije filozof, znanstvenik ili umjetnik time to
iskazuje sadraje koji pripadaju nekoj znanstvenoj ili filozof
skoj teoriji ili umjetnosti. To ga ini u najboljem sluaju kva
zi-filozofom, kvazi-znanstvenikom, kvazi-umjetnikom, ak i
onda ako je po obrazovanju ili profesionalnom porijeklu znan
stvenik, filozof ili umjetnik. Istinu vladareve pripadnosti filo
zofiji, znanosti ili umjetnosti odreuje samo njegov vladarski
poloaj, karakter subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna,
onoga kojem filozofija, znanost ili umjetnost pripadaju intrin
zino kao to su pripadale prosvjetiteljskom vladaru.
Ono to Napoleonu, novom liku apsolutnog vladara, pri
daje vladarsku auru, nije uzurpirano carsko ezlo ranijih
apsolutista kojima je dosadilo laskanje prosvjetitelja. Auru
znalca pridaje mu personalizacija poloaja znanja o znanju,
dakle ono isto to je prosvjetiteljska filozofija pripisivala
vladaru, iako je sma bila subjekt-producent toga metazna
nja. Drugim rijeima: ono to konstituira Napoleona kao fi
lozofskog vladara jest njegova praktika kritika filozofije za
koju je postao osposobljen ne samo kroz zauzimanje mjesta
moi i znanja upravljanja nego kroz pretvaranje mjesta moi
u mjesto znanja o znanju. Nije rije o ambicioznom genera
lu i politikom karijeristu koji je umislio da je filozof, ve o
vladaru koji je ispunio prosvjetiteljsko oekivanje od vladara
da bude subjekt-koji-zna. Napoleon nije samo nov kralj i im
perator, nego posljednji agent aspolutizma politike episteme
koji je okonao vladavinu prosvjetiteljske filozofije nad poli
tikom vladavinom.

150

Budui da je filozofska vladavina nad politikim vlada

rem zapravo filozofska konstrukcija umne vlasti, vlast je fi
lozofska fantazma performativnog filozofskog znanja, koje
sena Platonovu najdublju alostne stjee disciplinarnim
radom, ma kako dug i naporan on bio. Platon je to uostalom i
sam iskusio sa svojom politikom avanturom na Siciliji. Na
poleon je preuzeo to vrhunsko znanje, koje je prosvjetiteljska
filozofija investirala u izvorno nefilozofsku instancu apso
lutnog monarha, proglasivi racionalnu filozofiju francuskih
ideologa, tih nasljednik prosvjetiteljstva i lockeovskog em
pirizma, filozofski neautentinom, loom metafizikom, ideo
loginom i neistinitom, i time doveo u pitanju smu poziciju
filozofskog nadzora nad vlau. U tome se pokazuje neto
upravo fantastino.
Napoleon nije tek jedan od vladara ili uzurpatora vlasti,
nego upravo onaj koji definitivno dokrajuje prosvjetiteljsku
igru filozofije s vlau da bi bio pobjednik te igre. Ono fanta
stino sastoji se u tome da Napoleon svoju igru s filozofijom
ne vodi toliko protiv ideologa u starom, tehnikom znaenju
racionalistike i empiristike kole u podruju pedagogije i
politike, koliko u novom znaenju krive i neistinite filozof
ske svijesti. Napoleon ne nudi bolju filozofsku teoriju koja e
zamijeniti staru, ne mijenja racionalizam za empirizam, ili
obrnuto, teoriju razuma teorijom osjeanja. Njegova kritika
ideologije uperena je protiv same uloge filozofije u politici. Ona
cilja, ante litteram, prema najveem od filozofskih ideologa u
novom znaenju izraza kako ga je on sam stvorio i kako ga je
Marx preuzeo iz ope upotrebenaime protiv Hegela.
Napoleonovo ukidanje ideoloke filozofije francuskih
racionalista zapravo se pokazuje kao praktika anticipacija
odgovora jednog vladara-i-kritiara filozofije na nestvarnu,
prividnu poziciju kralja u Hegelovu sistemu prava. Ta je pozi
cija motivirana revolucionarnom idejom o smrti kralja: mjesto
kralja je zapravo kontingentno, ono je nasljedno po roenju, i

151

predstavlja zaostatak prirode nepreraene povijeu ideje ili

hodom znanja na putu k duhu. Zato kralj, kao individua i pri
vatna osoba na prijestolju, moe po svojim umnim sposobnosti
ma biti takorei i zadnja budala. Kralj je uvijek ve mrtav. Ono
to ga ini kraljem u umnom sistemu, smo je neto neumno
i nesistemsko, prirodni moment, pravo po genealokoj lozi.
Dotle pravo znanje pripada filozofu; on je subjekt istinskog
(apsolutnog) znanja i nosilac duha sistema. Od kralja se u siste
mu ne oekuje da bude i filozof, medijator apsolutnog znanja.
Ako je do komike zabune dolazilo onda kad bi prosvijeeni
apsolutni vladar 18. stoljea umislio da doista jest filozof ili skla
datelj, kao Friedrich II, tragiki zaplet za filozofiju nastupio je
konano s Napoleonom: on sam, koga Hegel u njegovu usponu
iz doba pohoda na Njemaku i Evropu ne naziva sluajno apso
lutnim duhom na konju, jest praktika kritika filozofije kroz
njezino specifino ali izokrenuto ostvarenje. On se mogao po
svetiti unitavanju njemakih kneeva, kraljeva i inih vladara,
a potedjeti njemake ideologe zato to je kritiku filozofije kao
ideologije izvrio prethodno u Francuskoj, prije vojnih pohoda
za oslobaanje Evrope.
Otkako je Napoleon preokrenuo prosvjetiteljsku igru va
ranja vladara radi vie, dravne svrhe u varanje filozofije radi
vie, istinske, ne-ideoloke svrhe same politike, promijenila se
iz temelja ne samo topologija imanentne kritike filozofije, nego
i komika zabune u samorazumijevanju filozofije i njezinom
odnosu prema politici. Kako nam to pokazuje sluaj beograd
skih praksisovaca, filozofi su odnekud umislili da smi trebaju
napustiti mjesto kritike i neposredno preuzeti mjesto vladara,
dodue u diobi uloga s knjievnicima. No takve idile nije bilo
ak ni u Platonovoj dravi. l

152

09/

Hrvatska ideologija:
grupna slika s
autoportretom

Kljune rijei i osobe, pomo za izradu lektire:

hrvatska duhovna obnova najurgentniji zadatak
filozofije Matica hrvatska Hrvatsko filozofsko
drutvo kritiki kritiar kritiar kritikog
kritiara Anto Kneevi Borislav Mikuli Mao
Ce Tung Vladimir Ilji Lenjin Pavo Barii
Parmenidove kobile trukle i makovnjae Marxov
pouak ostvarenje filozofije samoukidanje
filozofije hrvatski Sturm und Drang praksisovtina
Gvozden Flego arko Puhovski Ante ovi
Filozofska istraivanja Alain Finkielkraut Martin
Heidegger Bitak i vrijeme Fhrer bezlino Se
autentinost naroda

U novijim polemikama na hrvatskoj filozofskoj sceni povodom

proglasa Hrvatskog filozofskog drutva i Odjela za filozofiju Ma
tice hrvatske o promptnom ukljuivanju hrvatske filozofije u
iroko i temeljito postavljen pokret za ideoloku lustraciju dru
tva, drave, kulture, napose sveuilita, pod imenom duhovne
obnove i u ime razvoja trine ekonomije,01 kao da je izaao
na vidjelo poznati pouak o paradoksu filozofije da se ne moe
ostvariti, a da se ne ukine, i obrnuto. U ovom sluaju ukidanje
filozofije je doslovno a ostvarenje fantastino. Zato se navedeni
sluaj, barem za ovu priliku i tentativno, moe nazvati figurom
otunog trpa samoukidanja filozofije.
Deklarativno proglaenje duhovne obnove nacije i stva
ranja hrvatske drave kao najurgentnijeg zadatka filozofije
danas02 zabuna je novoprobuene hrvatske politike svijesti o
funkciji filozofije kakva se rijetko sree u historiji metafilozofije
raunajui od Platonovog VII. pisma ili Protreptika mladog Aristo
tela. Takav proglas znai samo i jedino da filozofija odustaje od
same sebe i preuzima eksplicitno ili neskriveno onaj ideoloki
karakter koji je navodno oduvijek ve imala, barem za filozofe
novohrvatstva, implicitno i samo ga stidljivo pokazivala u svo
jim filozofskim produktima. Jo gore, ta novoprobuena poli
tika svijest o filozofiji meu Hrvatima doista je samo u loem
smislu naknadna. Jer nova hrvatska drava, koju je filozofija
sada nakanila stvarati, ve je stvorena bez pomoi filozofije, i
to, kao to znaju i vrapci na grani, u kanadskim pizzerijama
meu hrvatskom emigracijom i u Jarunskim barakama, na
utemeljiteljskim sastancima HDZ-a.

01 O trino-ekonomskoj motivaciji poziva na politiku, ideoloku

i kadrovsku obnovu sveuilita i mjerama za njezinu hitnu
provedbu odozgo v. Ivo Banac, Ante Paen, Tefko Saraevi,
Obnova hrvatskog sveuilita, Danas, 12.3.1991., str. 4647.
02 Pavo Barii, HTV, emisija Znanstveni razgovori, rujan 1992.

155

Dravotvorna zadaa filozofije i perverzija ostvarenja

Istina proglasa lei dakako u onom drugom zadatku. Da bi
hrvatska filozofija u vodeim glavama svojih nosilaca mogla
makar i naknadno fantazijski sudjelovati u stvaranju hrvatske
drave, mora proi kroz kupku ope nacionalne obnove odozgo s
opisanim trino-ekonomskim motivima i ciljevima te, osobito,
kadrovsko-lustracijskim metodama. U tome je sadrana i sva
bt hrvatske filozofije kao takve, njezina heideggerijanska
alethetina bt ili neskrivena narav ideoloke denuncijacije.
Ona sad iz nutrine hrvatskog razumijevanja filozofije izbija u
sm bitak hrvatskog duhovno-obnoviteljskog i dravotvornog
projekta koji premauje i domet proglasa Matice. Kad ne bi
bilo tako, onda bi i stari i novi mistiari hrvatske filozofije
uzalud zajahali Parmenidove kobile filozofskog zanosa na
novom zadatku stvaranja drave i kadrovske lustracije na
institucijama. Bez toga, sve bi to bilo samo za puki vaar,
filozofija uz tamburice, sir i vrhnje, trukle i makovnjae, kako
to ve ide na vaarima, protenjima i festama u podrunicama
Matice hrvatske.
Je li ta glupavo neskriveno uprezanje filozofije u ideologiju
dravotvorstva kroz opi pokret ideoloke revizije i lustracije
pod imenom obnovei to u zemlji u kojoj je filozofija postigla
ugled upravo na temelju kulture kritinostisamo ekscesan
primjer opeg drutvenog vrenja ili je upravo sindrom gotovog
bolesnog stanja, odgovor na tu dilemu nije trebalo dugo ekati.
Spomenuta polemika samo je bizaran, ali zato u novohrvatskom
ideolokom kontekstu jedino mogu vid reaktualizacije
Marxovog metafilozofskog pouka o tome da ostv arenje
filozofije nije mogue bez njezina ukidanja, i obrnuto. To
ovdje vai premda sm Marx nipoto nije bio ni na kraj pameti
novohrvatskim teoretiarima odnosa filozofije, ideologije
i drave. Taj se pouak u naem sluaju oituje u jednom
formalnom vidu koji je pozitivan, i u drugom sadrajnom
vidu koji predstavlja njegovu perverziju.

156

Prvo, ostvarivanje filozofije u novohrvatskom politikom

kontekstu odvija se kao uinak unutranjeg, autonomnog proce
sa filozofskog miljenja, kao dobrovoljni in filozofskih svijesti
koje sav svoj profesionalni trud ulau u nove misaone zadatke,
to se osobito vidi iz namjera navodnog programa Odjela za
filozofiju pri Matici hrvatskoj. U tom obliku hrvatska inaica
ostvarenja filozofije odvija se zapravo kao neka vrsta preutne
subverzije marxovskog pouka o ukidanju u heideggerijanski
kraj filozofije i zadau miljenjakroz naputanje metafizike
i visoke filozofije za pribliavanje filozofskog miljenja pukim
oblicima autentine ideoloke svijesti po mjesnim domovima
Matice hrvatske. Drugo, upravo to i takvo horizontalno ire
nje filozofije kroz pribliavanje hrvatskom puku, u to svaka
ko spada i sada s ponosom isticana nova demokratinost sme
akademske filozofije, a sve u duhu hrvatske bratske zajednice,
znai upravo djelatno ukidanje svake filozofske refleksije u pu
kim formama i, osobito, pukim sadrajima miljenja. Izravnije
reeno: horizontalno, nacionalno-demokratsko irenje visoke
filozofije iz njezinih akademskih visina zadobiva u samom zale
tu onaj komini lik diktature kulturne revolucije kakav jedino i
moe poluiti vraanje filozofije, navodno otuene u nebesima
apstrakcije, u narodnu kulturu.
Tako se sma hrvatska ideja o ostvarenju hrvatske filozo
fije u svojoj zamisli pokazuje kao neto drugo od filozofskog
posla, naime kao privatno-psiholoka idiosinkrazija i poriv
za direktnim politikim angamanom u neposrednoj vlasti
istih onih njezinih empirijskih nosilaca, filozofskih Hrvata s
diplomama i doktoratima, koji su prije politikih promjena, tj.
dolaska najhrvatskije vlasti na vlast, zazirali od bilo kakvog
oblika politinosti filozofije i u filozofiji i koji nisu prakticirali
niti preporuivali prakticiranje ikakvog, pa ni najneutralnijeg
drutvenog aktivizma osim iste filozofije za lijepe duhove.
Sad se meutim vidi da je hrvatski zazor od tzv. angamana
filozofije, pa makar to bilo i od obine popularizacije filozofi

157

je, bio motiviran zazorom od samog angamana kao ideoloke

forme ivota filozofije per se, dakako sve dok na vlast nije dola
prava ideologija.
No, s ostvarenjem hrvatske Drave stubokom se i posve
udnovato sve to promijenilo za hrvatske filozofe. Oni sad ne
propagiraju samo politiki angaman filozofije u obliku popu
larizacije kroz Maticu nego proglaavaju zadaom za filozofiju
da sma stvara dravu, iako je ve stvorena. To to je upravo
stvaranje te i takve hrvatske drave bilo uvjet za pojavu te i ta
kve hrvatske filozofije, za novohrvatske filozofe ne predstavlja
nikakav problem ni temu.
Da tu nije na djelu samo neko novo shvaanje filozofije u
nekoj novoj i do sada nepoznatoj drutvenoj funkciji, a ponaj
manje neka metateorija filozofije, ve pravi Sturm und Drang
hrvatskih filozofa na politiku, o tome rjeito svjedoe oni naoko
ekscesni i karikaturalni vidovi ve izvrenog ostvarenja filozo
fije u novoj hrvatskoj zbilji. Oni upozoravaju na stvarne oblike
ve izvrenog samoukidanja filozofije u najuem znaenju tog
termina. Naime, ukidanja kao korupcije akademske struke: tamo
gdje bi ona trebala prebivati kao specifian i institucionaliziran
vid sveuilinog obrazovanja i kritikog odgoja, ona opstoji jo
samo ili u vidu rutinske nastave na starim institucijama ili pak
u vidu korupcije i drutvene prijevare na novim, parasveui
linim institucijama, kao to su novopokrenuti Hrvatski stu
diji. Potpomognute petom kolonom HDZ-ovskog reima na
sveuilitu, novi institucionalni monici filozofije ni ne kriju
da se sav njihov akademski zadatak sastoji u potiskivanju i ko
nanoj eliminaciji starih, navodno ljeviarsko-komunistikih
i protuhrvatskih disciplina, na prvom mjestu filozofije, socio
logija i povijesti.03
03 Didaskalija o motivacijama: Uspostavljanju Hrvatskih
studija logistiki je prethodilo pokretanje jednogodinjeg
Komparativnog studija hrvatske filozofije i drutva u zim. sem.

158

Ali da se ta stvarna i opa bijeda filozofije u Hrvatskoj jo

uvijek, usprkos svim oiglednostima, ne doivljava i kao goto
vo stanje, ve vie kao privremen uinak ovog ili onog, ili tamo
nekog, ekscesnog dotepenca u filozofiji pod okriljem HDZ-a,
razlog tome ne lei u neshvaanju onih od kojih se oekuje da
znaju to se zapravo dogaa u tako kraljevskoj humanistikoj
disciplini poput filozofije. Razlog takve neinformiranosti lei
prije u zasljepljenju od bljeska zbliavanja drave i filozofije
na hrvatskom filozofskom nebu, dakle u tome da je filozofija,
kao navodno posebno njegovano nacionalno blago, konano
ostvarena na globalnom nacionalnom planu. Tek su politike
promjene u Hrvatskoj omoguile da se konano vidi ono drugo,
istinsko i navodno zatomljeno, ne-praksisovsko, oduhovljeno
stanje hrvatske filozofije. Njezino zaee po svetom duhu teo
logije s Kaptola nisu mogla sprijeiti nikakva kontracepcijska
sredstva niti refleksivne zalihe nakupljene kroz desetljea
praksisovske kritike nacionalizma. Naprotiv, i veina bivih
karijerista marksizma odrekla se svoga ivotopisa.
1992. u zgradi Prirodno-matematikog fakulteta i uz sudjelovanje
novoosnovanog Instituta za primijenjena drutvena istraivanja.
Ono je takoer bilo dvostruko motivirano, kao i cijeli pokret
obnove: kulturno-ideoloki kao popunjavanje praznine koju je
komunistiki reim stvorio zanemarivanjem hrvatske nacionalne
batine i kulturnog identiteta, te politiko-ekonomski kao
pokuaj pluralizacije znanstveno-nastavnih programa pri
Zagrebakom sveuilitu (v. Afirmacija nacionalnih vrednota,
Vjesnik 26.2.1993. sugovornici Pavo Barii, Jure Zovko). Obje
motivacije usmjerene su na razbijanje monopolistike svijesti
institucij poput Odsjeka za filozofiju, koji uope nema
struni legitimitet (v. Dogaanje studija, Veernji list, 23.1.
1993., str. 14, sugovornik Ante ovi, tada ve bivi ministar
znanosti, voditelj jednogodinjeg Komparativnog studija i
ujedno lan navedene institucije bez strunog legitimiteta).

159

Zato nasljednici profesionalne hrvatske filozofije, bili oni

iz linije praxisa ili ne, s novim politikim dobom mogu i dalje
uivati sveuiline sinekure, ali ne moraju zauzvrat raditi ni
ta, ak ni pretendirati na to da rade. Ili pak, kao to to rade au
tentini hrvatski povratnici iz hrvatske dijaspore, od kojih
su se regrutirali novohrvatski filozofi, mogu glumiti statiste
u velikoj dravnoj predstavi filozofije, dok se u profesionalnoj
svakodnevici bave politikim denuncijacijama onih prvih ili
jo profitabilnijim oblicima akumulacije novca crpei dravni
proraun za nove, nacionalno senzibilne istraivake projekte
ili obine plitkosti pod imenom projekata. Posve je svejedno
kakav projekt prijave, jer svaki projekt zavrit e u ostvarenju
filozofije u dravi, a stvarna hrvatska filozofija, kao i pravo na
filozofiju, ionako ne stanuje vie u znanstvenim istraivanjima
na akademskim institucijama. Ona je u meuvremenu prela
u viu nadlenost sme Drave.
Stupanje filozofije na viu, dravotvornu dunost, o kojemu
profesionalna filozofija pretendira da nita ne zna, nije obilje
eno toliko deklaracijama novog, nacionalno svjesnog vodstva
Hrvatskog filozofskog drutva. Pravo znaenje onog epohalnog
dogaaja filozofije, stupanja na novu dravnu dunost, pokazalo
se na jednom naoko bizarnom detalju ve spomenute polemike.
Kritiki kritiar i njegova tajna
U jednom novinskom tekstu koji je izazvao niz polemikih re
akcija, autor se (inae autor ovih redaka) izrugao pompoznosti
novog samorazumijevanja i samopredstavljanja hrvatske filo
zofije nalazei u tome izraz kulturnog provincijalizma, dovevi
ironino u pitanje i smu filozofsku vrijednost navodnih pro
grama i oblika hrvatske duhovne obnove u filozofiji.04 Tekst je
04 Usp. Borislav Mikuli, Filozofija hilandarskog tiha u: Profil.
Magazin za predcivilno doba, Nedjeljna Dalmacija, 9. rujna 1992.,
str. 1617.

160

nastao u nizu drugih publicistikih napisa istog autora koje je

hrvatski inspirirana kritika prepoznala u dvostrukoj negativ
noj ulozi: eksplicitno kao pristalicu kritike tradicije u filozofiji,
koju ovdje predstavlja praxis filozofija, i preutno kao protuhr
vatski nastrojenog kritiara svega postojeeg hrvatskog. Iako je
u navedenoj polemici apostrofiran i po bavljenju Heideggerom,
grkom i indijskom filozofijom, ve je i jedan publicistiki la
nak bio dovoljan da ga novohrvatski cenzori u filozofiji listom
identificiraju kao praksisaa05. Tog autora u, poriui svoj
autobiografski moment kao sveti Petar svoje pripadnitvo, na
dalje zvati kritikim kritiarem u treem licu jednine.
U jednoj od niza reakcija na publicistiki napis toga kriti
kog kritiara o novohrvatskom stanju hrvatske filozofije, jedan
drugi autor je nastupio u ulozi koja po sloenosti i zanimljivosti
daleko nadmauje opisani poloaj onog prvog06. Naime, drugi
autor, po struci filozof i rusist, specijalno staroslavistiki filo
log u filozofiji, nastupio je kao dubinski kritiar diskursa onog
prvog, prepoznavajui i njegovo implicitno samorazumijevanje
kao praksisovca a ujedno i stvarni domet kritike svega postoje
eg hrvatskog kod onog kritikog kritiara. Konano, ovaj drugi
autor vri i sm kritiku postupaka i kritikih namjera prvog fi
lozofskog kritiara, tako da stvara metadimenziju koju u ovdje
ad hoc nazvati kritikom kritike kritike a njega kritiarem
kritikog kritiara.
05 Usp. Zvonimir uljak, Parodini Goebbelsov replikant, Profil.
Nedjeljna Dalmacija, 30.rujna 1992. (moj odgovor: HaDeZofija,
Profil. Nedjeljna Dalmacija, 14. listopada 1992., str. 19.) Takoer,
Ivan Bekavac eevaki, Novo jugofilozofiranje praksisovaca,
Veernji list: Hrvatski rukopis, 1992.
06 Usp. Anto Kneevi, Tuman meu hrvatskim filozofima, Profil.
Nedjeljna Dalmacija, 14. listopada 1992., str. 18. (Moj odgovor Taj
visoki predmet hvale, Profil. Nedjeljna Dalmacija, 28. listopada
1992., str. 1819.)

161

No taj pir kritike, kakav se odavno nije dogodio u hrvatskoj

filozofiji, sadri zanimljivu inverziju drutvenih uloga dvaju kri
tiara, ime se otvara polje za analizu ideoloke funkcije filozo
fije gotovo fantastinih razmjera. Svoju motivaciju da sudjeluje
u pokrenutoj polemici drugi autor, tj. kritiar kritikog kritia
ra (nadalje KKK), opravdava potrebom da hrvatskim filozofima,
koji su se na prvog autora sruili s argumentom ad hominem jer
su pomislili da su oni, kao novi hrvatski filozofi, predmet iro
nije i kritike iz pera onog prvog, tj. kritikog kritiara (nadalje
KK), obrazloi njihovu zabunu o vlastitoj poziciji i vrijednosti
u toj polemici. Naime, ovaj drugi autor ili KKK prikazuje posve
razgovjetno i s puno vie pronicljivosti nego ideolokog ressentimenta, da pravi predmet napisa onog KK o duhovnoj obnovi
hrvatske filozofije i prava meta njegove kritike zapravo uope
nisu profesionalni filozofi i novohrvatska filozofija, negoi
u tome je sad sasvim novo stanovite diskusijesma najvia
instanca hrvatske politike vlasti, koju ini predsjednik drave,
povjesniar dr. Franjo Tuman.
To otkrivanje pravog predmeta kritike KK-a nasuprot la
nom ili prividnom predmetu ne treba tumaiti niti kao pogrenu
zamjenu predmeta niti svjesnu politiku denuncijaciju KKK-a
na raun KK. Intervencija ovog drugog nije ak niti pomica
nje teita publicistikih radova KK-a iz manifestnog sadraja
u neki drugi, latentni i istinski sadraj u psihoanalitikom
smislu. Intervencija KKK-a nema karakter ak ni tumaenja
alegorije, jer on napise KK-a ne shvaa niti izlae kao alegore
zu, kao podmetanje filozofije umjesto politike. Naprotiv, on
ih potpuno ispravno vidi kao kritiku kontinuiteta i prirodnog
meusobnog izrastanja hrvatske politike iz filozofije i hrvatske
filozofije iz politike.
Drugim rijeima, KKK ne samo to ne raskrinkava pisanje
KK-a protiv novohrvatske filozofije kao alegoriju za kritiku po
litike, on naprotiv sm stvara nov predmet sporaupravo sliku
o prirodnom srastanju filozofije i politike, a nju upotpunjava i

162

sm KK kao unutranji neprijatelj toga prirodnog procesa. KK

je u tome dobio svoje puno priznanje i uvaavanje u sistemu
hrvatske ideologije.
Iako je KKK po vlastitom svjedoanstvu paljivo pratio
publicistike istupe onog kritikog kritiara KK-a, u kojima
se ovaj izravno bavio kritikom novog politikog i ideolokog
stanja Hrvatske i osobito analizom politikog govora predsjed
nika drave kao najvie instance hrvatske vlasti o kraju rata u
Hrvatskoj,07 KKKkoji je i sm stavio sve svoje umne snage
na raspolaganje novoj hrvatskoj dravi i dogurao do fantomske
funkcije predstojnika nekakvog Ureda za filozofiju kod Predsjed
nika Republikeosjetio se potaknutim na polemiki odgovor
KK-u tek kad se ovaj poduhvatio stanja sme hrvatske filozofije.
Dakle, i po izriitom priznanju samog KKK-a, inverzija se sa
stoji u sljedeem: kritiki kritiar KK nije vrio kritiku najvie
instance hrvatske vlasti onda dok je predmet njegovih napisa
bila sama vrhovna politika vlast, ili neke politike pojave u
hrvatskom drutvu, nego on tu kritiku vri zapravo i upravo
onda kad mijenja politiki predmet svojih kritika za filozofski.
Drugim rijeima, tek kad KK uzima na nian novohrvatske filo
zofe, onom drugom, kritiaru kritikog kritiara KKK, postala
je jasna prava namjera onog prvog KK-a i njegovih prethodnih
kritika hrvatske drutvene, politike i kulturne zbilje.
KKK je u njima prepoznao kritiku filozofije iako su se te
esejistike analize o irim temama politike, drutva i kulture
ak i nekim filozofima uinile pomalo zakuastima, nejasnima
ili ak posve konfuznima. Otud se usluga koju je KKK uinio
svome protivniku, autoru KK, ne sastoji samo u priznanju sta
tusa filozofskog neprijatelja, nego zapravo najprije u tome to
je unio reda u proces javne recepcije polemikih napisa ovog
07 Ova se primjedba odnosi primarno na B. Mikuli, Taj svijetli
predmet elje, Profil. Nedjeljna Dalmacija, br.37, od 10.6.1992.,
str. 3 (v. ovdje pod 05 Rat i performativ).

163

potonjeg. Naime, KKK im je pripisao kontinuitet, povezanost

i jasnou, i jo vie, unio je u njih i teleoloku kategoriju vie
namjere ili cilja. Tako su tematski razliiti napisi KK-a tek i upra
vo kroz intervenciju KKK-a postali epizodama jedne sloene i
dobro povezane cjeline filozofskog karaktera, ali s hostilnom
politikom namjerom, dakako.
Slijedei logiku obrata po kojem publicistika djelatnost jed
nog obinog profesionalnog filozofa poput KK postaje stvarno
politikom tek kad on politiki predmet svojih napisa zamije
ni filozofskim, moglo bi se zakljuiti, mutatis mutandis, da e
ta kritika ispasti filozofskom u oima svoga promatraa onda
kad se on bavi politikim predmetom. Vidjet emo ubrzo ne
samo da je taj zakljuak o filozofskom karakteru politike pu
blicistike KK-a iz premisa autora KKK opravdan, ve i na kojoj
specifinoj ideolokoj pretpostavci poivaju te premise. No za
sad je zanimljivija ona prva perspektiva po kojoj publicistiki
napisi KK-a o politici nisu bili politiki dok su se bavili politi
kim predmetom, nego su postali politikima onda kad se KK
poduhvatio hrvatske filozofije.
Taj paradoks je utoliko veseliji to cijenu ovakvog obrata u
stajalitima i predmetu spomenute polemike plaaju novohr
vatski filozofi, oni naivni udarnici hrvatske duhovne obnove
koji su se, to javno to privatno, obruili u polemici na autora
KK, vjerujui da se on bavi njima i pokuavajui ga denuncirati
uobiajenim sredstvima lova na vjetice u Hrvatskoj: od imena
i prezimena, regionalnog porijekla i nacionalnosti, obrazova
nja, profesionalnog puta itd. Naime, navedenom inverzijom
u tezama KKK o odnosu politikog i filozofskog predmeta u
napisima KK-a itav zdrug novohrvatskih filozofa postao je
filozofski suvian, bespredmetan. U njegovu prikazu teza i na
mjere KK-a prava instanca filozofije nije institutska filozofija,
pa ak ni ona na tzv. Hrvatskim studijima, gdje redom sjede
sve predani i zduni istjerivai neastivog duha kritike lijeve
misli u hrvatskoj filozofiji. Prava instanca filozofije najvia je

164

instanca hrvatske politike vlastisam predsjednik drave,

dr. Franjo Tuman.
Da ne bi bilo nikakve zabune u tom pogledu, predsjednik
Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuman, po obrazovanju i profe
siji povjesniar, privia se KKK-u izrijekom ne samo kao filozof
povijesti ve i kao filozofski vladar. Zato nam, budui da smo
poteeni napora da dokazujemo opstojnost toga privienja
kod KKK i da njegovu pravu tezu izvlaimo iz petnih ila, ne
preostaje nita drugo nego da je itamo u njezinu pravom filo
zofskom kljuu: institutska filozofija u Hrvatskoj ne postoji kao
relevantna filozofija; relevantna filozofija u Hrvatskoj ostvarena
je u najvioj instituciji drave, njezinom Predsjedniku.
Ono to tu zamjenu teza kod KKK-a ini stanjem dovre
nog ideolokog ludila u psihoanalitikom smislu jest njegovo
manifestno samouvjetovanje, odnosno spontano zgunjavanje
ideolokog oboljenja drutva u jednu privatnu profesionalnu
fantazmu. Naime, to uobraavanje KKK-a o hrvatskom pred
sjedniku drave kao najvioj filozofskoj instanci u dravi skup
je simptoma koji ne upuuje ni na kakav izvanjski, heterogeni
uzrok, na neto to bi ih izvana uvjetovalo ili prisiljavalo. Dru
gim rijeima, nitko nije natjerao KKK-a na takva priznanja. Hr
vatska dravna vlast ili njezina najvia instanca nije se nigdje
i nije se moralanametnuti silom ili uspostaviti dekretom
kao najvia instanca filozofije u dravi. Tu snagu nema ak niti
famozna poslanica Predsjednika drave upuena odmah po
stupanju na vlast hrvatskoj inteligenciji iz redova egzaktnih,
drutvenih i humanistikih znanosti, postrojenoj na elu s
ministrom znanosti Antom oviem, o njezinoj ulozi u ideo
lokom prosvjeivanju hrvatskog puka: treba ga, navodno tra
dicionalno nepovjerljiva prema svakoj vlasti, pouiti o dobroj,
tj. istinski hrvatskoj naravi nove hrvatske vlasti u Hrvatskoj
(cit. F. Tuman).
No, ta poslanica, koja je ve po sebi pseudo-eklezijastika
i neprilina forma obraanja predsjednika vladajue stranke na

165

funkciji predsjednika drave pred auditorijem hrvatskih in

telektualaca, pokazala se posve budalastim pothvatom. Upu
ena je adresatu, nacionalnoj inteligenciji, koja se, takorei
iz same sebe, ve proglasila spremnom za tu najurgentniju
nacionalnu zadau u stvaranju drave, na izgadnji povjerenja
kod hrvatskog naroda u novu hrvatsku vlast kao istinski svo
ju. Zato se predsjednik drave, kao najvia instanca politike
vlasti, uope nije ni morao dekretom proglasiti filozofskom
instancom u dravi da bi u poludjeloj fantaziji nekog filozof
skog podanika poput KKK-a stvarno ili u uobrazilji vaio kao
vrhovna filozofska instanca. Osim ambicije da (konano) po
stane redovni lan nacionalne Akademije znanosti i umjetnosti,
aktualni predsjednik nije nigdje izriito oitovao pretenziju
da postane najveim i posljednjim filozofom povijesti nacije.
Izrazio ju je dovoljno implicitno u bespuima svoga nadripo
vjesniarenja.
Ipak, da bi najvii politiar po rangu mogao i vaiti kao
najvei filozof, posve je nepotreban neukus da se sam proglasi
takvim. Naprotiv, potrebna je samo ideoloka fantazma vlasti
kod struno kvalificiranih predstavnika filozofije, da bi u vla
dara investirali pojam najvieg filozofskog znanja i tako histo
rijskog nosioca vlasti vidjeli u njegovu najsublimnijem vidu
subjekta-koji-zn. Drugim rijeima, kreator najvieg, ultima
tivnog hrvatskog filozofa povijesti, sm je KKK. Sve stvarne
geste i nestvarne manifestacije velike samoglorifikacije Fra
nje Tumana, hrvatskog povjesnika-oivotvoritelja filozofije
hrvatske drave i nacije, u odnosu na snagu uobrazilje KKK-a
samo su skromni, usputni i minorni umiljaji. Upravo zbog
toga, ono to moe omesti tu identifikaciju subjekta vlasti sa
subjektom najvieg znanja uope, nisu ove ili one sumnje o
filozofskoj umnosti vladara kod ovih ili onih dvorskih pisaca,
novinara i filozofa. To moe biti samo neto ime se dovodi
u pitanje vladarevo politiko djelo koje je po pretpostavci fi
lozofino. To moda objanjava udnovatu injenicu one ve

166

opisane zakanjele i paradoksalne reakcije kod KKK-a, naime

da napise KK-a o politici Franje Tumana tumai kao napad
na filozofiju, a napise tog istog KK o novohrvatskoj filozofiji i
filozofima predstavi kao napad na predsjednika drave.
Zato se istup KKK-a ne moe tumaiti samo kao kontingen
tan, privatni sluaj jednog nadobudnog profesionalnog filozofa
filoloko-historijske orijentacije. Iako je samo zasjeo na lukra
tivno plaeno mjesto nadritajnika ili nadrisavjetnika u uredu
predsjednika drave za nadrifilozofska pitanja i njegov osobni
entuzijazam za najviu politiku figuru u dravi sadri viak u
obliku opscene zamjene dravotvorne hrvatske ideologije svo
jom ljubavi prema filozofskoj osobi predsjednika drave. No po
tome na KKK nije ni jedini ni originalan, on ak znaajno zao
staje na repu dugakog niza predanih oboavatelja i oboavate
ljica lika i djela predsjednika, poput pisaca, novinskih urednika,
te osobito notorne urednice sredinjeg TV-dnevnika nacionalne
televizije, koja javno ispovijeda svoje nadahnjivanje prizorima
predsjednikova znojenja i mijenjanja koulja.
Bijeg od nepreglednosti
Istu takvu fantazmu o najviem subjektu vlasti kao najviem
subjektu znanja moemo nai i na lijevoj strani hrvatske filo
zofske inteligencije, okupljene oko Instituta Otvoreno drutvo.
Ona see od pohvala HDZ-a skrivenih iza packi na raun ve po
slovino nesposobne hrvatske politiki opozicije koja ne zna,
ali se pravi pametna, za razliku od HDZ-a koji zna i ne pravi se
pametan (arko Puhovski) do pripisivanja elemenata provid
nosti predsjedniku te stranke, pobjedniku prvih izbora: Tu
man je znao to radi, iza otcjepljenja Hrvatske i rata stajali su
Amerikanci (Gvozden Flego). Takvo fantaziranje, koje neto
to je javno dostupna i pojmljiva stvar (politiki prevrat, akteri,
interesne grupe, politiki ciljevi itd.) predstavlja kao predmet
posebno upuenog znanja, dostupnog samo kroz posveeni i
privilegirani pristup pravom subjektu historijskog procesa, na

167

jo zaudniji nain karakterizira fantazmatsku svijest filozof o

odnosu filozofije s politikom nego glorificirajui doprinosi KKK-a.
Tako je u osobi predsjednika hrvatske drave izalo jasno
na vidjelo kao nigdje drugdje u prevratima poslije 1989. godine,
i u tome je sva originalnost hrvatskog ideolokog ludila, ono
to je samo implicitno karakteriziralo apsolutne komunisti
ke vladare ovog doba: izravno i eksplicitno posezanje za mje
stom najvieg znanja kao potvrda neograniene akumulacije
politike moi. Izmeu vladara s jedne strane i svijeta ivota s
druge strane, dakle tamo gdje bi se tek trebao otvoriti prostor
za kritiki odmak kroz pitanje o opem dobru, ne postoji vie
nikakav prazan prostor koji bi doputao postavljanje pitanja.
To je prostor dovrenog znanja u formi Zna se.
Ali, za postavljanje pitanja nije zaduen vladar, ve filozofi
ja. Hrvatska filozofija je promaila trenutak da postavi bilo ka
kva pitanja o demokraciji, iz uvjerenja da je demokracija ula
u nju sa svetim duhom hrvatske ideoloke obnove. Zato ni ono
to karakterizira suvremenu hrvatsku filozofiju, ukoliko ona
jo uope postoji, nije nadziranje vladara radi umnije politike.
To je jo bio sluaj s praxis filozofijom na vrhuncu Jugoslavije
i osobne moi Tita. Sada je to komina teatralizacija filozofije
kroz funkcije svih onih rdova i ordonansa, zaduenihkako
tipino za provincijsku svijestza gostovanja stranih heroja
laskanja, poput Alaina Finkielkrauta, na dvoru novog mitteleu
ropskog potentata s lentom preko ramena.
U istovjetnoj situaciji lienosti praznog prostora izmeu
vladara i svijeta ivota u uvjetima dugotrajne i gotovo potpune
plebiscitarne legitimacije bive partijske vlasti i njezinog voe
u liku Tita, grupacija praxis je svojedobno, usprkos lojalnosti
ideji socijalizma, iz filozofske motivacije stvorila pukotinu u
holistikom prostoru realne ideologije i dovela u pitanje samo
vaenje autokratskog vladara. On ju je zato proglasio apstrak
tno-humanistikom tlapnjom i otuenom, ukinuo je kao dru
tveno suvinu formu filozofske disidencije i ograniio njezin

168

naddrutveni status na redovni akademski pogon. Na onaj vid

filozofije kakav karakterizira zapadni demokratski svijet, i oda
kle se tek iznova morala boriti za drutvenu relevanciju.
No danas se ini da novohrvatski filozofi nemaju pojma o
takvom normalizirajuem usudu filozofije, naime da joj ne
pripada nikakva apriorna vrijednost ili naddrutveni poloaj.
Filozofija u Hrvatskoj kao da tek danas, u uvjetima hrvatske
dravnosti, u potpunosti ne shvaa da samo autonomnim fi
lozofskim sredstvima kritike, polazei od drutvene nepre
glednosti onoga totalizirajueg Zna se, moe izboriti svoje
drutveno znaenje. Otud akademsku filozofiju u Hrvatskoj
nita nije moglo toliko unititi, ni jedan dravni dekret, koliko
ona sama s fantazijom o ostvarenju u dominaciji nad instituci
jama novohrvatske dravotvorne ideologije.08
Otud Marxov pouak da se filozofija ne moe ukinuti, a da se
ne ostvari, odnosno da se ne moe ostvariti, a da se ne ukine, ne
08 O brzom kraju ove i drugih fantazija nakon jedva tri godine
dominacije v. slovo glavnog urednika Filozofskih istraivanja
o orijentacijskoj otvorenosti asopisa kao foruma za
sve sudionike i o normalnosti ratnog stanja u filozofiji:
Otvorenost, u pasivnom aspektu, podrazumijeva i
zajamenu dostupnost svim sudionicima. asopis je u tom
pogledu uspostavljen kao forum gdje se mogla izloiti svaka
primjereno artikulirana ideja, ali ne i sprijeiti iznoenje
drukijih gledita. Na tim se pretpostavkama odvijao i
delikatni generacijski rasplet u naoj filozofiji, dok su u
isto vrijeme izbjegnuti orijentacijski i interesni razdori.
Unutranje napetosti, animoziteti pa i neprijateljstvato
oduvijek prate a poesto i pokreu filozofski ivotnisu na
takvoj podlozi mogli poprimiti one razmjere koji bi naruili
postignutu ravnoteu duhovnih sitnica te ugrozili otvorenost
filozofske scene. Usp. Ante ovi, Rije urednika. Uz 50. broj
asopisa, Filozofska istraivanja br. 50 (3/1993), str. 500.

169

doivljava u opisanom sluaju fantaziranja o filozofskoj naravi

samog subjekta politike moi tek svoje pervertirano povijesno
ozbiljenje. Ona predstavlja, tovie, nereflektiranu istinu samog
ozbiljenja filozofije: da bi filozofija postala drutveno stvarna u
novoj Hrvatskoj, mora suspendirati refleksiju i kritiku, dakle
unutranji moment i minimalni uvjet filozofinosti miljenja
uope. Budui pak da je taj nivo kritikog miljenja u hrvatskim
politikim, drutvenim i povijesnim uvjetima postignut 70-tih
godina s filozofijom praxis, sadanji novohrvatski filozofi naci
onalne inspiracije praktiki iivljavaju, s jedne strane, iluziju
da u svome vulgarnom ideolokom i medijsko-propagandnom
pogromu protiv lijevog intelektualnog nasljea, ne samo filo
zofije praxis nego i Krlee i konceptualne umjetnosti, mogu
nekanjeno i samorazumljivo trampiti minimum filozofskog
miljenja za insignije satrapske vlasti u filozofiji.
Zato se, s druge, obrnute strane ozbiljenja, za filozofiju na
daje kao nuan zahtjev da se, ukoliko se jo hoe izlijeiti od
samoostvarenja, mora vratiti upravo u svoje otueno stanje.
Filozofija mora ponovo postati apstraktna, puka kritika, ona
koja svijet samo tumai. Filozofija se u Hrvatskoj, da ne bi
ostala ludilo dnevnog snivanja tisugodinjeg nacionalnog
bunila, odnosno, da bi sauvala sm pojam zbilje od hrvatskog
ideolokog ludila, mora ponovo vratiti natrag u otueno stanje
obine, apstraktne filozofske egzistencije. Drugim rijeima,
filozofija se do sada uvijek samo htjela ostvariti ukidanjem svi
jeta. Sada se radi o tome, barem u Hrvatskoj i slinim zemljama
proizalim iz raspada Jugoslavije, da mora sauvati zdrav razum
i radikalno se onezbiljiti.
Na toj pozadini doprinos KKK-a fantaziranju o politikom
vladara kao najvioj instanci ostvarenja filozofije odaje neto
relevantnije od svoje fantastine zablude. Ona daje prepoznati
da se odnos filozofije-i-vlasti ne temelji u agresivnom prodoru
politike vlasti kao izvanjskog momenta moi u hermetini svi
jet filozofske misli. Naprotiv, taj se odnos odvija u gesti same

170

filozofije da se otvori za totalnost susreta s onime o emu fan

tazira da je monije i istinitije od nje same. U tome se sastoji
latentni totalitarizam filozofije, alethetika narav one prividno
ekscesivne geste jednog filologa-filozofa kao i njegova ekonomi
ka osobne koristi na paradravnoj funkciji s ekstratrokovima
iz dravnog budeta.
Filozofsko-povijesnu paradigmu takve geste otvaranja filo
zofije prema mjestu politike moi kao izvanfilozofskog mjesta
istine ne prua totalitarizam staljinistike kolonizacije marksiz
ma. Taj obrazac nudi Heideggerovo samopremaivanje iz pozicije
rane fundamentalne ontologije, koja je njemu samome ostala
kritina i neautentina, u govor nove autentinosti miljenja
dogaaja. Njegova revizija i prenamjena kritikog filozofema
bezlinog neautentinog Se za potrebe novog filozofskog
otpoinjanja 1932/33. s idejom naroda kao figurom autenti
nosti, tumai se u njegovoj osobnoj povijesti kao prethodnica
famoznog obrata iz (neautentinosti) mislioca egzistencije u
mislioca bitka, koji je nastupio navodno tek s Pismom o huma
nizmu iz 1949. Ali, na pozadini te revizije diskurzivnog pojma
javnosti iz rane faze u holistiki, arhaizirajui model politikog
kao etvorine, taj zaokret od profane misli bivanja-u-svijetu ka
svetosti etvorine ujedno je i politiki zaokret filozofije ka obo
avanju filozofskog Fhrera. Pravi Fhrer se tim oboavanjem
filozofa dao impresionirati manje nego igrama sa svojim psom.
U novohrvatskom politikom carstvu sav politiki inte
res i politika narav filozofije stala je, premda samo u uobra
zilji jednog filozofa na poetku dvorske karijere, u isto takvo
samoizruivanje filozofije za slubu politici a da ova potonja to
zapravo nije ni registrirala. Politika i teorijska praksa Franje
Tumana na mjestu predsjednika drave predstavlja djelatno
dovrenje hrvatske filozofije povijesti i prava samo po sebi, bez
usluge filozofije. Utoliko vie se autonomno filozofsko polje, da
bi uope jo bilo vidljivo kao posebno polje filozofije, moralo
udaljiti od toga svoga ostvarenja i ponovo se deformirati u puki

171

apstraktni akademizam. No isto to vrijedi kao pouka za samu

politiku, koliko god bila zaudna: hrvatska nacionalna politika,
da bi postala autentino politikom, najprije se treba emanci
pirati od hrvatske nacionalne filozofije, ili barem, rijeiti se
politikih usluga hrvatskih nacionalnih filozofa. Tek tada e
filozofski lano pitanje o bti nacionalnog zamijeniti pitanjem
o istinskoj bti politikog. l

172

10/

Pulp fiction filozofije:

isprika, denuncijacija &
ideoloki homoporno

Pojmovi i osobe, pomo za lektiru: proglas

isprike HFD-a politiki progoni 71 Hrvatsko
proljee Lino Veljak Gajo Petrovi neinjenje
filozofije rehabilitacija Ivan Zvonimir iak
Jure Zovko arko Puhovski Mihailo uri
Vojislav eelj performativ kontiguitet doslovna
metafora filozofija vs. mjesto vlasti protuhrvatsko
vs. prohrvatsko Coca Cola Jelai-plac Kaptol
Gregoriana istilo ideologije homoporno-trokut
Martin Heidegger raskrivenost diskurs hrvatstva
istina bitka denuncijacija blefologija Veliki
Inkvizitor bijela magija filozofije

Prolog: Odbijena isprika

Presudan doprinos hrvatske filozofije duhovnoj i napose mo
ralnoj obnovi hrvatske nacije, predstavlja, ili je barem tako
trebalo biti, proglas Hrvatskog filozofskog drutva (HFD) ko
jim se to strukovno udruenje javno isprialo svim svojim la
novima koji su za postojanja toga drutva kroz socijalistiko
doba Hrvatske, dakle do novog doba koje je sada nastupilo sa
stvaranjem hrvatske drave, pretrpjeli osobnu ili profesionalnu
tetu od progona iz politikih i ideolokih razloga, a da se smo
Drutvo pri tome nije zauzelo za njih ili je, tovie, sudjelovalo
u njihovu progonu.01
Iako je navedeni proglas HFD-a moda tek refleks masov
nopsiholokog trenda da se u vremenu politikog i ideolokog
prevrata u opem drutvu, kakav predstavlja uvoenje viestra
nakog politikog sustava i provedba parlamentarnih izbora s
dolaskom deklarirano nacionalistike stranke HDZ-a na vlast, ne
propusti pravi as priea jednog strukovnog udruenja poput
HFD-a za dionitvo u sveopem i fundirajuem nacionalnom
dogaanju, i to bilo naknadnim isticanjem pravovjerne pro
losti, bilo njenim retuiranjem, bilo javnim pokajanjem, spo
menuti proglas HFD-a odaje posve zaudnu narav. Ona je izala
na vidjelo najkasnije s paradoksalnim efektom proglasa: od te
01 Didaskalija o isprici: Rije je o deklaraciji godinje skuptine
HFD-a 1992. kojom se izrie osuda politikih suenja Draenu
Budii, Ivanu Z. iku, Anti Paradiku i Goranu Dodiku iz 1972.
Prema mome znanju, deklaracija nije objavljena integralno, tim
proglasom, reference o njoj ili javni izvjetaji o godinjoj skuptini iz 1992. ne nalaze se u glavnoj publikacji drutva, asopisu
Filozofska istraivanja, za god. 1992., ni kasnije. Usp. prikaz na URL
http://www.hrfd.hr/o-hfd-u/ te poseban temat u povodu 50. godinjice osnivanja HFD-a u Filozofska istraivanja br. 111 (3/2008),
osobito uvodni, pregledni lanak Pedeset godina Hrvatskog
filozofskog drutva kao istraivaki izazov, str. 521537

175

poruke solidarnosti novog vodstva HFD-a javno se distancirao

upravo onaj njegov bivi lan kome je proglas isprike trebao biti
upuen. Rije je o Ivanu Zvonimiru iku, bivem studentskom
aktivistu hrvatskog proljea iz 71.
udnovat karakter proglasa proizlazi otuda to, iako smjera
na politike i moralne motive isprike odreenoj kategoriji lan
stva koju ine rtve politikog progona u Hrvatskoj poslije 1971.,
proglas koristi uopeni i apstraktni ton obraanja koji nadma
uje i ogranieni opseg stvarnih adresata i uopenu kategoriju
moralno oteenog lanstva. Ono ime se HFD obraa lanovima,
nije isprika za neinjenje ili nesolidarnost u situacijama kad su
njegovi lanovi doivljavali progon. Isprika se u proglasu ne izrie
samo potpuno impersonalno, iako je broj lanova kojima moe
biti upuena posve ogranien, ve su i razlozi, povodi i situacije
u kojima se pretpostavlja da su oni pretrpjeli tete ostali posve
nespecifini. Odatle postaje jasno da je svrha i smisao proglasa
neto drugo od deklarativne namjere da se ispravi konkretna
nepravda nanesena konkretnim ljudima.
Naime, profesionalno i moralno oteeni lanovi drutva u
bivem politikom sistemu, osobe na koje se isprika jedino moe
odnositi, nestaju u apstrakciji kojoj neke konture moe dati samo
mitem hrvatske nacionalne rtve kroz desetljea socijalistike
strahovlade. Tako navodna isprika zbog neinjenja, odnosno
zbog nezauzimanja HFD-a kao profesionalnog udruenja za
svoje lanstvo nije nita drugo do indirektni performativni je
zini in povratnog, refleksivnog karaktera sa sasvim drugim
smislom nego to ve podrazumijeva ono povratno se u ispriavati se. Taj performativ, koji koristi anr alegorije, u formi
isprike za svoje neinjenje u prolosti, izrie suprotno nego
to kazuje. On izrie optubu za injenja, kao da je progon Hr
vata lanova HFD-a poinilo smo filozofsko drutvo. Isprika
kao forma aljenja zbog (pretpostavljenog) propusta neinjenja
samo je naknadna konstrukcija optube novog vodstva HFD-a
protiv HFD-a pod starim vodstvom.

176

Prevrat performativa
Ta samo prividno komplicirana struktura iskaza u proglasu
potpuno je prozirna ve na njegovoj eksplicitnoj razini. Ono
to HFD manifestno eli postii na razini eksplicitne namjere,
jest politika rehabilitacija rtava progona hrvatskih lanova
HFD-a od strane biveg politikog reima. No, simptom ideo
loke lai te iskrene elje lei u jednoj tehnikoj pogreci: HFD
ne izrie svoj proglas kao apel na nadlene instance drave po
put sudova, vlade, predsjednika itsl., koje su jedino ovlatene
za politiku, drutvenu i moralnu rehabilitaciju pojedinaca ili
grupa. Umjesto njima, HFD se izravno i uopeno obraa pretpo
stavljenim rtvama i izrie ispriku kao da se ono smo nalazi
na mjestu nositelja moi koji jedino moe poiniti nepravdu u
jednom vremenu, i kao da se smo nalazi na mjestu ovlatenog
izricatelja isprike i jamca za vjerodostojnost ina isprike u dru
gom vremenu. Proglas HFD-a izgleda kao akt samoproglaenja
organom drave koji se po poloaju moe smatrati ovlatenim
za proglaenje politike i moralne rehabilitacije graana. Tu
fantaziju HFD-a ne podupire sadraj proglasa, isprika ili apel,
nego smo zauzimanje mjesta iskazivanja.
Uinak toga trika je koliko ideoloki proziran toliko i po
litiki smijean. No, usprkos tome, u njemu je sadrana dublja
osnova performativnog karaktera iskaza, koja se ne vidi na
njegovoj manifestnoj razini. Ono to ini krajnju osnovu obrata
iz performativnog iskaza isprike za neinjenje u performativ
samooptube za injenje, jest pretpostavka koja ini podlogu
svakog ina rehabilitacije. Ona sma nije dio eksplicitnog dis
kursa, ve njegov pragmatiki preduvjet: performativni in
rehabilitacije moe izvriti samo onaj subjekt-govornik koji
moe jamiti za izvrenje svoga akta, odnosno koji po poloaju
smije opravdano pretpostaviti da je on jamac za izvrenje sa
draja iskaza, tj. da je on smili neki drugi subjekt kojeg on
zastupa ili predstavljavrilac jezine radnje i jamac njezine
provedbe.

177

Na toj osnovi postaje vidljiv zapravo primarni performa

tivni smisao lane isprike, iako se on ini kao sekundaran. To
nije iskazivanje isprike HFD-a kao krivca u smislu poinitelja
neinjenja, ve performativ samooptube kojim HFD proizvo
di samog sebe u subjekt injenja nepravde. Taj je obrat mogu
samo na implicitnoj, fantazmatskoj pretpostavci da se HFD u
prolom vremenu nalazilo na istoj poziciji prema dravi kao
subjektu moi na kojem se, po isto takvoj pretpostavci o svo
me sadanjem poloaju, nalazi u sadanjem vremenu. O tome
dovoljno govori samo struktura performativa.
Naime, ono to navodi HFD na pretpostavku da je ono smo
u prolosti bilo poinitelj nepravde prema hrvatskim lanovima
HFD-a, a ne drava, nisu stvarni akti nepravde ve jedino i samo
fantazija vodstva HFD-a o svome sadanjem odnosu prema dr
avi kao subjektu moi. Samo fantazija o sudjelovanju u moi
putem dodirne bliskosti HFD-a s aparatom moi u HDZ-u, dakle
o odnosu kontiguiteta izmeu cehovske filozofske udruge i no
vog partijskog aparata drave, tvori osnovu za doivljaj metafo
rikog statusa HFD-a kao stvarne moi. Upravo taj fantazijski
odnos na osnovi kontiguiteta predstavlja razlog iz kojeg se javni
proglas HFD-a iskazuje kao doslovna metafora za diskurs moi
drave kroz diskurs filozofije. On je figura prijenosa koja izrie
ambiciju filozofije da bude mjesto stvarne moi. Nezgodna stra
na toga prijenosa sastoji se u tome da se filozofija pojavljuje kao
metafora drave ili moi, u prenesenom, nestvarnom smislu.
No, iako je performativni in rehabilitacije upravo samo
prenesen, tj. metaforiki, budui da poiva na viestrukim me
tonimijskim relacijamanaime, osim to se pretpostavlja da je
HFD pod bivim vodstvom bilo u istom odnosu bliskosti s dra
vom u kojem sadanje vodstvo pretpostavlja da se nalazi sada,
sadanje vodstvo je u odnosu kontiguiteta i s bivim vodstvom,
jer je rije o istom drutvu, samo u bivem sustavuu tome
je odluujui trei efekt performativne naravi iskaza isprike.
Proglas sadanjeg HFD-a projicira u povijest kao opainu ili

178

grijeh prolosti ono to sada, posredstvom fantazijskog zauzi

manja mjesta jamca dravnog diskursa rehabilitacije, pokua
va proizvesti kao svoju sadanju vrlinu: naime, to da je HFD u
sadanjosti ono to je bio u prolostiparadravna institucija
vlastisamo na suprotnom pozicijama naspram jednog i jedi
nog istinskog pitanja, pitanja hrvatstva.
Da li je taj implicitni konstativ u performativu HFD-ana
ime da je HFD u prolosti bilo ista takva paradravna institucija
moi, kakvom sebe fantazira sadaistinit ili ne, to je dakako,
zasebno pitanje. Pitanje o istinosnoj vrijednosti implicitne
tvrdnje o paradravnom statusu HFD-a u prolosti, nije osobi
to interesantan predmet spora jer se moe jednostavno zado
voljiti uvidom u historijske dokumente samog drutva ili one
koji govore o drutvu.
Naime, ne moe biti sporno pitanje da li HFD skriva leeve
u svojim ormarima ili popise grijeha iz neinjenja, tj. nezauzi
manja u javnosti i kod dravnog aparata za one lanove drutva
koji su bili rtve progona od strane dravnog aparata za svoje
politike ili ideoloke stavove i djela. U tom smislu naknadna
reakcija HFD-a neizostavno je nuna, osobito s obzirom na op
tube za selektivno postupanje u svome injenju i neinjenju,
za navodno ignoriranje sudbine hrvatskih lanova drutva,
poput citiranog Ivana Z. ika, dok je protestima reagiralo na
politike procese protiv filozofa u Beogradu ili Sarajevu, kao u
sluaju Mihaila uria ili Vojislava eelja. Pitanje o injenju u
nekim sluajevima i/ili neinjenju u drugim sluajevima posve
je legitimno kao to je i razrjeivo, bilo pozitivno ili negativno.
No, pitanje o performativnoj naravi isprike HFD-a u sa
danjosti nije pitanje o historijskoj istini o neinjenju HFD-a
u prolosti. Ono to spreava da se razumijeva primarno na taj
nain, jest upravo njegov preneseni, metaforiki karakter, nje
govo oponaanje geste dravne vlasti. Predmet rehabilitacije
stvoren je i definiran smim iskazom isprike HFD-a, i zato ono
historijsko pitanje o ulozi HFD-a u prolosti postaje tek refleks

179

i izraz samorazumijevanja HFD-a u sadanjosti. Ono daje klju

historijske istine. Namjera rehabilitacije za prolost postoji samo
kao fantazijski akt u sadanjosti kojim subjekt izricanja isprike
zauzima mjesto u poretku moi. Stoga je sva historijska isti
na proglasa samo ono to njegov poiljatelj, dananje vodstvo
HFD-a, proizvodi samim aktom isprike: to je identifikacija sa
subjektom koji je jedino ovlaten da izrie politiku, ideolo
ku, moralnu i profesionalnu rehabilitaciju. To je ujedno i jedini
subjekt koji je mogao poiniti krivdu. Sva tajna HFD-ova pro
glasa sastoji se tako jedino u markiranju svoga novog poloaja
s ove strane vlasti i u projekciji poloaja biveg vodstva HFD-a
u jedinstvu s nehrvatskim reimom, s onu stranu vlasti, ali da
kako ove sadanje. Reeno argonom nove ispravnosti, rije je
samo o dvije perverzne varijante jedne te iste mogunosti, o
protuhrvatskoj i prohrvatskoj orijentaciji sme filozofije.02
Meutim, ono to vidimo na samom proglasu HFD-a nije
puko preuzimanje argona hrvatskog nacionalizma na vlasti ili
vladajue ideologije. U strogom smislu, to se iz samog proglasa
ni ne vidi. Ono to se jedino vidi i to jedino daje za pravo o tome
da je HFD u svom proglasu doista preuzeo i govor vladajue hr
vatske ideologije, jest opisani perlokutivni viak performativa
isprike: fantazmagorijsko zauzimanje samog mjesta diskursa
02 Didaskalija o iluziji politike moi filozofije: Za ilustraciju
ovog konflikta v. nekrolog Lina Veljaka u povodu smrti Gaje
Petrovia, 13. lipnja 1993.: Danas kada se u sklopu tenji
za povratkom u prirodno stanje [sc. stanje provincijalne
ogranienosti i skromnih duhovnih dosega koji su prirodni
i normalni za male sredine] nastoje afirmirati sasvim
izopaena tumaenja uloge i djela Gaje Petrovia, esto se
zaboravlja da je i u prijanjem jednostranakom poretku taj
rijedak mislilac svjetskog ranga sustavno bio marginaliziran
i potiskivan s javne scene. v. In memoriam: Gajo
Petrovi, Filozofska istraivanja br. 49 (2/1993), str. 269.

180

vlasti, odnosno preuzimanje funkcije njegova subjekta. Upra

vo to je presedan u povijesti HFD-a, koji je usporediv po svojim
implikacijama jo samo sa sluajevima kulturne revolucije ili
doba glajaltunga akademskih institucija u nacistiko doba
Njemake. No, da ne bude zabune o politikoj moi tog kolek
tivnog dobrovoljca moi: akt izricanja rehabilitacije pokazuje
da je rije samo o imaginarnom, upravo fantazmatskom za
posjedanju mjesta vlasti iz pretpostavljene bliskosti. Njegov
istinski poloaj pripada ulozi lude koja se tek natjee za mjesto
na dvoru i zato je autentino smijean.
Stvarni efekt proglasa HFD-a samo je markiranje ambicije
jednog strukovnog i cehovskog udruenja da se sada, nakon
strukturnih politikih i ideolokih promjena u zemlji, nametne
kao izvorni i ovlateni producent ideologije, dakle kao subjekt
filozofije koji fantazira da je on mjesto same biti vlasti, ako ne
i njezinog aparata. Ipak, u stvarnosti ona jedino pokuava za
krpati pukotinu izmeu kritike filozofije i drave koju je jo
60-ih i 70-ih godina unijela grupacija praxis u svoj odnos prema
socijalistikom reimu vlasti, mijenjajui poloaj od lojalne te
orijske kritike iz 60-ih do otvorene politike disidencije 70-ih.
Ambicija novog vodstva HFD-a, koje se razumijeva kao filozofski
vjesnik novog doba, posve je obrnuta: to nije samo pomirenje
filozofije s dravom nego poistovjeenje posla filozofije s pro
dukcijom dravne i nacionalne ideologije.
Zato se istinski paradoksalan efekt indirektnog performativa
lane isprike HFD-a, s ciljem rehabilitacije rtava reima, sastoji
u samo naoko udnovatoj okolnosti da je tu gestu isprike odbio
upravo onaj lan HFD-a na koga se prvenstveno, iako paualno,
odnosila. Naime, upravo za Ivana Zvonimira ika, jednu od
medijski najistaknutijih figur hrvatskog nacionalizma iz
doba 70-ih, smjelo se oekivati da sad, u uvjetima ostvarene
hrvatske dravnosti i osloboenja hrvatstva iz svih tisuljetnih
babilonskih ropstava, prihvati gestu HFD-a kao onaj drugi
najsjajniji kamiak u mozaiku svoje moralne, ideoloke i osobne

181

satisfakcije, naravno drugi iza dragulja sme dravnosti. No

upravo kroz njegovo odbijanje te asti rehabilitacije u proglasu
HFD-a, ovaj je dogaaj jo vie nadmaio mjeru sloenosti.
Bez toga on bi iroj javnosti izgledao kao jo samo jedno
prepucavanje dosadnih filozofa bez nacionalne ili dravne
vanosti, budui da termin drutvena vanost vie gotovo
ni ne postoji.
Interludij: bijela magija filozofije
Akt impersonalne uopene isprike s ciljem rehabilitacije, koja
se treba ticati pojedinaca, izreen posredstvom poruke liene
konkretnih adresata, moe dospjeti do primatelja samo ako na
njegovom mjestu stoji sam poiljalac ili njegov projicirani lik,
onako kako se pismo bez adresata vraa poiljaocu. Sada, u dru
gom politikom vremenu, to znai da je adresat pisma HFD-a
upravo sm HFD. Ta gotovo magijska pojava poiljaoca kao pri
maoca poruke, mogua je samo na temelju prethodno opisane
fantazmatske pretpostavke o mjestu HFD-a naspram aparata
vlasti: ono to u oima sadanjeg HFD-a ini odgovornim bivi
HFD za antihrvatsku djelatnost reima, isto je ono to dana
nji HFD konstituira u njegovoj fantazmatskoj ulozi izricatelja
rehabilitacije. To je implicitna sumanuta pretpostavka filozo
fa da je mjesto govora filozofije ujedno i mjesto odakle dolazi i
pravo na vlast. Ali to za filozofiju kao takvu nije nita novo, iako
joj je gotovo posve nesvjesno. Predmet elje, koja je upisana u
ime filozofije, nije neko znanje koje se nikad ne dovrava i koje
filozofima uvijek ostaje nedostupno. Upravo obrnuto, predmet
filozofske ljubavi jest ono smo mudro koje nikome drugom
nije dostupno do upravo filozofima. Predmet filozofske elje
nije znanje, nego stvar znanja.
Tek ta druga poruka u poruci HFD-a o pravom pravu filozo
fije na vlast pokazuje da je ona prva poruka (tobonja isprika)
zapravo tek medij ili nosa druge poruke. Ona je ta koja ini
proglas HFD-a aktom unatranog samo-postavljanja filozofije, u

182

liku strukovnog drutva, za subjekt neposredne politike moi.

Fingirana rehabilitacija oteenog lanstva gesta je kojom se
HFD odrie svoje navodno protuhrvatske, fantazmatski pret
postavljene i historijski neistinite prolosti kao neautentine,
da bi sada imaginarno uspostavljalo pravu istinu svoje poruke:
istinu filozofije kao neposredne funkcije ideolokog aparata
vlasti. Otud je gesta isprike HFD-a samo zvono za nov poetak
filozofije, pomirenje filozofije sa sadanjom dravom kao apa
ratom moi i odricanje od svoje kritike prolosti obiljeene
povijeu praxisa.
Takva ambicija mogua je samo na pretpostavci zatvorenog
ideolokog sistema vjerovanja. Performativni iskaz HFD-a sa
svojim perlokutivnim i ilokutivnim uincima ponaa se kao
pseudoarhaina basma ili aranje. Iako je nespojiva s narav
lju i pozicijom jednog strukovnog udruenja, posve dobro je
spojiva s ideolokom sinkrazijom novog elnitva HFD-a o
odnosu filozofije, nacionalnog duha i nacionalne drave. Samo
zamjenom konkretnih adresata za ope i neodreene rtve
proglas moe poluiti ne samo to da se poruka vrati izricatelju
samog proglasa, da bi ga s jedne strane optuio za prolost i da
bi, s druge strane, na mjestu izricanja stvorio novo astralno, i
sto hrvatsko nacionalno tijelo HFD-a, koje nad lanstvom i u
njegovo ime izrie blagorjek ope rehabilitacije, nov poetak i
nov ivot, umjesto starog HFD-a koje je nehrvatsko, prokleto,
prolo i mrtvo. Proglas HFD-a je otud in naknadnog samokr
tenja, rebaptizacija hrvatskog filozofskog drutva u hrvatsko
hrvatsko filozofsko drutvo, posve u trendu irenja svetog duha
hrvatstva i ponovnog pohrvaenja svega to stoji, lei, hoda i
gmie a nije dovoljno hrvatsko: od cesta i polja, zauzetih srpskih
kua, naziva duana, preko amaterskih drutava za ovo i ono,
do politikih stranaka i same akademije znanosti i umjetnosti.
Iako taj sluaj jezinog injenja u uvjetima suvremenosti
nije nita manje nego crna magija djelovanja rijeju, ona nije ni
manje ni vie banalno zla od prodaje ustakih relikvija poput

183

istog hrvatskog zraka u reklamnim formama Coca Cole na Je

lai-placu. On je uostalom i sam prekrten iz Trga Republike
u ime heroja krvavog kakanijskog antirepublikanizma. No to
je ipak ne ini nita manje metastazom retardirane upotrebe
uma. Njezin manifestni cilj moda jest samo obino prestroja
vanje ili priee za sudjelovanje u ideolokom aparatu vlasti,
ali njezin stvarni efekt je politiki somnambulizam same inte
lektualne djelatnosti pod imenom filozofije i ponovna klerika
lizacija drutvene svijesti. Od nje se drava i hrvatsko drutvo
ne pretvaraju samo iz sekularne kategorije u crkvenu, ve po
novo postaju materijalno vlasnitvo crkve, i to u doslovnom i
u spiritualnom smislu. Nov duh hrvatske filozofije posve ne
skriveno i radosno izranja okupan svetom vodicom i osmuen
svetim parama teologije s Kaptola i Gregoriane. Pri tome njihov
meusobni konkurentski odnos nita ne smeta, naprotiv, on
je izraz iste one ideologije trine kompetitivnosti u domeni
klerikalnog obrazovanja koja je prethodno ve zahvatila mno
enje i pluralizaciju sekularnih institucija nove ideologije u
ratu protiv starih i njihove monopolistike svijesti.
Teatralna autoreferencija HFD-a sadri stav da su u bivem
ideolokom poretku svi, ne samo pojedinci, morali biti oteeni
politiki i moralno, upravo zato to HFD nije smio biti ono to
je oduvijek imao biti, naime ne samo hrvatsko, nego istinski
hrvatsko drutvo. Meutim, okolnost da se nastavak drutva iz
biveg ideolokog tijela u njegovu sadanjem ideolokom tijelu
neporecivo prepoznaje, s malim iznimkama, gotovo u istim
prenosnim figurama, istim kadrovima, posve je zanemariva
pored stvari ideoloke fantazme novog poetka. Naprotiv, ta
nezgodna empirijska okolnost da su hrvatski kadrovi vladali
drutvom i prije novohrvatskog doba, ni izdaleka ne prijeti da
provali lani duh novog utemeljenja, ve samo uvruje fan
tazmu u njezinoj pragmatikoj dimenziji: ona pokazuje da je
novo astralno hrvatsko tijelo dananjeg elnitva autenti
ni nosilac ideoloke supstance drutva, jamac njezine vjene

184

hrvatske bti, pa otud i izvor moi da izrie apsolvenciju od

prolosti i posveenje za nov ideoloki poetak.
Tako nova spremnost HFD-a, to sad otpoinje ceremoni
jalnim ienjem od prolosti i proglaenjem duhovne obnove
za budunost u najrazliitijim formama (novi program stare
povijesti, stari oblik novog jezika, glasilo starog imena u jo
starijoj formi, stare odredbe novog statuta, staro lanstvo no
vog tipa), pseudomitski uprizoruje svoje shvaanje novog po
litikog vremena. Otud je i smjena svih starih protuhrvatskih
demona novim hrvatskim bogovima u HFD-u samo nakaradno
primitivan prikaz mehanizama reprodukcije ideoloke hege
monije u pojedinim segmentima drutva. Time konano izlazi
na vidjelo pravi grijeh HFD-a u njegovu prolom protuhrvat
skom tijelu: bilo je samo nepotpuno i nesavreno ideologino,
ne znajui kome pripada lutalo je u svojim odlukama izmeu
kritike, autonomnih politikih razloga i hermetizma struke itsl.
Dakle, ono to ini preduvjet da neka specijalna akademska
struka, poput filozofije, teatralno preuzme mandat hegemo
nijalne vlasti, nije politiki angaman ovih ili onih pojedinaca,
ve potpuna (ili gotovo potpuna) saturacija svijeu o njezinom
viem nacionalnom pozvanju. Da takvo neto doista ponovo
postane mogue u filozofiji, potreban je, ini se, samo jedan, i
to nefilozofski uvjet. Naime to da se najintimnije osobno raspo
loenje nosilaca filozofije podudari sa zbiljom koja objektivno
izvanjski izraava njihovo filozofsko neinjenje, izostanak kri
tike filozofske refleksijeempirijsko ostvarenje nacionalne
drave. Drugim rijeima, potrebno je da filozofija bez ikakvog
pojma o sebi, osim mutne mistike nacionalnog identiteta fi
lozofije, dobije drutveni okvir koji izvana odgovara njezinu
unutranjem nastrojenju ili obrnuto, da tako dospije do temelj
ne konverzije izmeu navodno autonomnog polja filozofije i
javnog politikog polja.
U tome tako rijetkom povijesnom dogaaju hrvatski fi
lozof-bez-pojma uinit e ono to su navodno radili samo an

185

tihrvatski partizanski fal-filozofi: tako e dananji hrvatski

platonoljubac otrgnuti svoju inae neodljepivu masku zami
ljenosti, obui maskirnu uniformu i prodefilirati u njoj do svog
Instituta na koji je ranije, po vlastitim rijeima, odlazio samo po
plau. Ako je jo hrabriji, proi e i ranjavanje na bojinici, da bi
svoju raniju marksistiku estetiku zamijenio teorijom hrvat
ske vojne strategije. Ili e pak, osloboen tog herojstva prazne
parade ili slave ranjavanja, zasjesti u dravni ured za filozofiju
i javno fantazirati o vrhovnoj vlasti drave u liku Franje Tu
mana kao najvioj instanci filozofije naprosto.
Ako dakle za novohrvatske ideologe u filozofiji uope postoji
konflikt s politikom, oni e ga razrijeiti, kao to to pokazuje
upravo proglas HFD-a, tako da filozofska institucija izvri akt
autoapsolvencije za svoju vlastitu prolost, poput katolike
crkve za svoje masovne zloine u povijesti, i pokrsti se jo jed
nom za uee u ideolokoj hegemoniji. Drugim rijeima, stara
hrvatska filozofija, ojaana dodatnim snagama iz dijaspore,
postala je dravnim istilom od svih prethodnih ideologija u
filozofiji kao nesavreno i nedovoljno autentino ideologinih.
to je neposredna posljedica toga za neautentinu filozo
fiju kao znanstvenu struku, to nije nepoznato. Ona je progla
ena bezvrijednom, i trenutno je ili obustavljena ili se ugasila
sama od sebe. Njezin autentiniji vid prenesen je u nadlenost
visokog dravnog uficija za filozofiju pri kabinetu samog
Predsjednika drave. No, nije nepoznato ni to je neposredna
posljedica ienja od nesavrenih ideologija za samu dravu:
ona naoigled postaje okvir totalne ideoloke prozirnosti, u
kojoj vie ne moe biti nikakvih posebnih, a ponajmanje ne
savrenih ideologija. U tome je, dakako, dra onog totalnijeg
od totalnog za vanjski pogled teoretiara. Ali u tome je nita
manje i istinski uitak vlasnika totalne drave iznutrabilo u
obliku profita u gotovom novcu za pekulantske filozofske us
luge dravi, bilo u vidu sublimnog uivanja u moi nadzora nad
prostorom ne-skrivenosti, dakako u svojstvu doslovnog voajera.

186

Ideoloki homo-porno studio

Apostrofirani proglas Hrvatskog filozofskog drutva izazvao
je iri interes i polemiku tek nakon to je Ivan Z. iak, jedna
od najpoznatijih ili barem medijski najeksponiranijih figura
hrvatskog proljea i rtva politikog ostracizma, javno odba
cio tu navodnu ispriku. tovie, iak nije samo odbio tu na
knadnu gestu navodne solidarnosti HFD-a, nego se izriito
suprotstavio javnom progonu svog nekadanjeg ideolokog
neprijatelja. No, osobitost ovog zapleta ne prestaje na tome.
Kako se pokazalo, navedeni neprijatelj nije samo sudjelovao
kao svjedok optube u procesu protiv ika, nego je, jo kuri
oznije, iak tada bio u osobnom prijateljskom odnosu s njime
kao to je i sada.03
Osobita dra te javne zavrzlame oko isprike HFD-a, iko
vog odbijanja te zatite svoga nekadanjeg protivnika od novih
progona, ne lei dakako u tome to su te dvije navodno tako
inkompatibilne osobe, po vlastitim rijeima, privatno bliske i
03 Didaskalija o svjedoenju: Rije je o medijski jednako
eksponiranom aktivistu, publicistu i sveuilinom nastavniku,
arku Puhovskom, koji je zbog svoje uloge svjedoka i, osobito
zbog naina svjedoenja u procesima 71., postao pojmom
negativca hrvatskog proljea i antipodom ika. Za izvjetaje
o tome u vodeim dnevnim novinama onoga doba (Vjesnik,
Borba, Politika i Nin), v. npr. Svedoenje dugo sedam asova.
Suenje bivim voama studentske organizacije Hrvatske u
Zagrebu, u: Politika, 17.8.1972., str. 12 (novinar Mladen Maloa):
Puhovski je zakljuio da su nacionalistiki orijentisani pa
mi se inilo da je ta grupa opasna. O egzotinim oblicima
potkrepe svjedoenja usp.: (...) kad me poeo citirati po
sjeanju, prekinuo sam ga rijeima: Nee biti da sam to rekao!
Tada se svjedok Puhovski okrenuo prema menimeni kome
se sudilo!i ispruio ruku: Da se kladimo?, Duko izmiMarovi, http://www.moljac.hr/biografije/puhovski.htm.

187

to danas kao i nekad igraju skupa koarku. Pravi zaplet u toj

transideolokoj, posve foucaultovskoj filiji i politikom protiv
nitvu izaao je na vidjelo tek s pojavom treeg aktera. U svome
ve poslovino poznatom stilu neogranienog i neiivljenog
novoustakog ressentimenta protiv svega lijevog i komunisti
kog u povijesti i suvremenosti Hrvatske, nastupio je kao sveti
Juraj koji esasvim protivno slovu proklamirane pomirbe
svih hrvatskih kostiju i ideologija, od desniarskih, preko gra
ansko-seljako centrumakih do komunistikihzatoriti
tu neman od neprirodne i zazorne veze izmeu hrvatske rtve
i krvnika hrvatstva iz 70-ih godina.04 Tako se u opoj polemici
oko isprike HFD-a stvorio posve zanimljiv odnos izmeu krv
nika i rtve, stvoren tek pojavom treeg u poziciji voajera koji
daje ideoloki smisao nepomuenoj idili u igri koarke izme
u hrvatske desnice i ljevice. Svjedok se ne bavi momentima
i detaljima koji onog drugog ine krvnikom u sudbini rtve, a
kamoli obrazlaganjima to onog prvog zapravo ini rtvom.
Najmanje se bavi pitanjima o njihovu sadanjem politikom
odnosu na javnoj sceni izmeu propalog stranakog i novog
udrugakog aktivizma. Od voajera ne saznajemo nita o tome
to se dogaa iza prozirne zavjese na pozornici novog suivo
ta i liberalne tolerancije izmeu bive intelektualne desnice i
ljevice socijalistikog reima. Naprotiv, na voajer zajednitva
rtve i muitelja u novom liberalnom zajednitvu-za-koarku
daje samo prizor svoje strasne patnje nad gubitkom istoe i
nepomirljivosti hrvatskih ideolokih i politikih razlika. to
vie, njegovo ostraeno vienje scena sa sveticom hrvatskog
proljearstva u zagrljaju s jugokomunistikim krvnikom, nije
samo implicitno. Ono se iskazuje posve eksplicitno u izrazima
04 Didaskalija o identitetu lika: Zbog nemogunosti
jednoznane identifikacije izvora napisa, ovaj akter javne
scene, nita manje poznat od prethodne dvojice, ovdje se
navodi impersonalno u funkciji voajera ili treeg lana odnosa.

188

patnikog uivanja mrnje koju u njemu izaziva taj izdajnik 71.

Voajer je bijesan i neutjean, ne tedi strasti, moralnog i estet
skog gaenja nad bivom rtvom hrvatstva koja se sad podaje
svome ondanjem muitelju pa to jo uzdie do zasluga naci
onalnog junatva i histerizira da bi je cijela Hrvatska trebala
slijediti u tim perverzijama!
U novohrvatskom univerzumu ona zabranjena, negativna i
perverzna strana svijeta je Istok, onaj najblii svijet Srb i nji
hovog jugoslavenstva, s kojima je u fantaziji novo-starog Hrvata
bilo kakav pozitivni dodir tabuiziran. Zapravo je rije o Srbinu
kao atavistikom zaostatku vlastitog etnikog, povijesnog i
kulturolokog prijekla Hrvata. Otud ono istinski perverzno u
pogledu novohrvatskog zelota filozofije i voajera te nedopustive
ljubavi-u-koarci izmeu jednog hrvatskog i jednog jugoslaven
skog Hrvata nije samo slika ideoloki neprirodnog bluda iz
meu dvojice istaknutih mueva hrvatske javne scene,05 jednog
junaka hrvatskog nacionalistikog pokreta i drugog izdajice i
krvnika, ve osebujna diskrecija u samom voajerizmu voajera:
za tog novog nadglednika ideolokog prostora, hrvatska desna
nacionalna inteligencija smije opiti s lijevom samo privat
no, ali ne tako da je itava Hrvatska mora slijediti u njezinim
perverzijama. Na javnoj sceni pravo na upravljanje bordelom
05 Didaskalija o novim analogijama: Ovaj dvojac protuhrvatskog
ideolokog bluda iz 90-ih pojavljuje se i u novijim
kronikama o njihovim mranim protuhrvatskim rabotama.
Usp. iak uporno sa svojim kolegom Puhovskim nastoji
po svaku cijenu prezentirati Hrvatsku Europi u jednom
drugom, crnom ruhu dok jo ima vremena prije nego je RH
postala punopravna lanica EU-a (...) Moral za gospodu ika
i Puhovskog oito nema univerzalno znaenje. J. Zovko, Za
dom spremni no, ica, Srebrenica, Dnevno.hr, 18.9.2011.,
http://www.dnevno.hr/kolumne/jure-zovko/35131- zadom-spremni-noz-zica-srebrenica.html?print=1.

189

hrvatskog pomirenja pripada samo njemu, novom ideolokom

komesaru, dakako po njegovim pravilima.
Da nas pogled pobjednika doista voajeristiki uvodi u pravi
ideoloki porno s trojicom hrvatskih aktera, vidi se najbolje iz
njegove razlike u tjelesnom odnosu prema figuri krvnika hr
vatstva. Sve to je u odnosu prema rtvi bilo gnuanje i prezir,
postaje naspram poraenog krvnika privlanost i fascinacija.
U strategiji mimetikog prikazivanja, oponaanje krvnika je u
potpunoj, ali izokrenutoj simetriji s prikazivanjem rtve. Ko
liko god u fantaziji istinskog hrvatskog nacionalista dodir s tim
Istokom inio lanog hrvatskog nacionalista perverznim i
zazornim, toliko to isto hrvatskog krvnika hrvatstva ini fasci
nantnim. Dok se sa rtvom obraunava govorei o njoj u obi
nom treem licu, u krvnika se uivljava, tovie pre-eksponira,
fingirajui jezik i argon koji uope nije karakteristian za nje
ga kao konkretnu osobu, ve, dakako, za jugokomunistiku
armiju koja govori srpskim idiomom. U ta mimetika magijska
sredstva spadaju ponavljanja i intenziviranje ekavskih citata,
uitavanje-oponaanje i poantiranje njihova sadraja, apelira
nje na itateljevo uivljavanje, anegdotalni umetci biografske
naravi o demoniziranim figurama politike scene, o intervjui
ma i publicistikim prilozima u medijima ondanjeg i dananjeg
neprijatelja hrvatstva itd. itd. itd.
Takvom hiperbolizacijom stvarnih biografskih karakteristi
ka koje, objedinjene u jednoj konkretnoj osobi, tvore hrvat
skog izdajnika i krvnika hrvatstva u fantaziji jedne istinski
oteene ideoloke svijesti, stvorene su dakako pretpostavke za
poseban efekt u odnosu voajera i pravog predmeta njegove fas
cinacije. Ista ona perverzna ideoloka idiosinkrazija, koja jednu
osobu s reputacijom heroja nacionalnog politikog pokreta 70ih godina, pretvara danas, u uvjetima politikog osamostaljenja
Hrvatske, u politiki, ideoloki pa ak i moralno zazornu pojavu,
ta ista idiosinkrazija ini negativca te povijesti, izdajnika i krv
nika, poudno vrijednim predmetom duboke i trajne opsesije.

190

tovie, bez te figure negativca, ona biva pozitivna figura

hrvatskog idealnog nacionalizma nema za dananje posjednike
ostvarenog hrvatskog nacionalizmu apsolutno nikakvo znae
nje ni relevanciju. Supstancu dananjeg ideolokog uivanja
pobjednika novog doba ne moe odrati heroj prolosti, koji je
doivio dovrenje smisla svoje borbe da bi u njemu izgubio ci
jelo svoje znaenje, nego samo krvnik hrvatstva na mjestu gu
bitnika te borbe i objekta na raspolaganju novih pobjednika. U
komentarima o ikovom odbijanju isprike HFD-a, pobjednik
i voajer ne ostavlja sumnju u to da je figura krvnika hrvatstva
potrebna upravo u obliku u kojemu je sve ono zlo, strano i ne
prijateljsko iz hrvatskog nacionalnog univerzuma stavljeno na
raspolaganje: kao ideoloka zvijer u kavezu.
Da bi raereio poraenog protivnika na idealne sastavne
dijelove i totalno ga izloio, na novi krotitelj u hrvatskom
filozofskom bestijariju koristi, pored onih tjelesnih, jo dva
meusobno prepletena niza intelektualnih karakterizacija.
Prvi od dva niza formuliran je izrazom agent-provokator,
tj. eksponent i slubenik protuhrvatski nastrojene tajne
slube biveg jugoslavenskog reima. Drugi niz karakterizira
podrugljivi neologizam blefologija, koji cilja na strune
nekvalitete i profesionalnu niskost protivnika kao pripadnika
hrvatske akademske inteligencije. One su zanimljive po samom
kombinatornom postupku, potpuno neovisno o faktikim
istinama, neistinama ili udnovatim poluistinama.06 Tako se
objekt prikaza konano javlja u svojoj pravoj bitikao logini
06 Didaskalija o opsesivnom ponavljanju: Isti dvostruki motiv
i ista figura poriueg priznanja moe se nai u recentnim
napisima o istom predmetu: O Puhovskom kao prototipu
poluobrazovanoga intelektualca, strunjaku ope prakse za
sve teme, ne bih htio troiti rijei. Napomenuo bih samo da
je u vrijeme Hrvatskoga proljea bio agent provokator koji je
kasnije za svoju aktivnost nagraen katedrom za politiku

191

bastard protuhrvatske politike i fuerske struke, uslijed ega

se i samo polje njegova ueg profesionalnog bavljenja, filozofija
politike, u zaarenom pogledu voajera javlja samo kao isto
takva neprirodna, bastardna izmiljotina. Njegovo izvoenje
optubi je, dakako, obrnuto od vremenskog slijeda stvarnosti,
ali se zauzvrat njegovo samopozvanje javlja u pravom obliku
kao akcija filozofa na komesarskom zadatku: denuncijacija na
pozadini totalne ideoloke raskrivenosti.
U argonu filozofije autentinosti Martina Heideggera,
neskrivenost, koja iskazuje istinu smog bitka, objektivni
je pendant subjektivne istine kao nepreutljivosti. Tonije,
ona je pendant unutranje prisile filozofa da denuncira sve ono
to nije izraz te istine bitka i sve one koji ne dijele tu istinu
kao istinu bitka. Samo ta pretpostavka ontoloke prozirnosti
strukture svijeta kao bitka, ili izomorfije ideoloki zatvorenog
univerzuma, tjera treeg lana hrvatskog ljubavnog trokuta u
statusu voajera, na filozofsku denuncijaciju da kae sve, kraj
nju istinu o svome predmetu u horizontu bitka hrvatstva. Pri
tome, dakako, da bi odgovorio zadatku denuncijacije, on ne
mora odabrati ove ili one sitne tjelesne, intelektualne ili pro
fesionalne tajne iz osobne povijesti tog negativca koje ve ne
bi bile poznate. Naprotiv, da bi uope mogao uiniti vidljivima
sva poznata zla krvnika hrvatstva, on ih ne mora ni traiti ni
izmiljati. Treba ih samo iznijeti na istinu nove prozirnosti,
na podlozi diskursa novohrvatstva.
Drugim rijeima, nisu empirijska, privatno-subjektiv
na, ova ili ona konkretna nedjela ono to denuncira krvnika
hrvatstva. Denuncijacija je samo efekt nepreutljivosti koja
dolazi samo i jedino od neskrivenosti smisla bitka hrvatstva.
filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iako nikada
nije studirao filozofiju. J. Zovko, Metafora berlinskog zida,
portal Dnevno.hr, 9.11.2014., http://www.dnevno.hr/kolumne/
jure-zovko/136859-metafora-berlinskoga-zida.html)

192

Ona izlazi na vidjelo, dakako, na istini samog javnog diskur

sa u kojem obitava taj novi bitak. Da bi objekt bio denunciran,
nije ga potrebno ogovarati, iznositi ove ili one detalje o njemu,
padati u neautenini, propali oblik opeg i prosjenog brbljanja.
Naprotiv, objekt e autentino denuncirati sama sebe ako se
stavi na prozirnu podlogu neskrivenosti smisla novohrvatskog
bitka. Samo tako ogranieni individuum postaje beskonano
javan, raereen za samu javnost koja moe kanibalistiki
uivati bacajui se na ove ili one njegove dijeloveosobne,
profesionalne, moralne, politike.
Dakle, ono to povezuje dva niza optubi, strunih aka
demskih i javnih politikih, istovjetno je s onim to povezu
je moment objektivne istine predmeta i subjektivne istine
voajerahorizont javnosti kao instrument i kao kriterij de
nuncijacije. Preuzimanjem istine smisla bitka iz novohrvat
skog ideolokog diskursa filozofije upravo je politika javnost
Hrvatske, sada interpelirana kao gotov i prepariran svjedok
za potrebe svakog privatnog akta javne denuncijacije. Voajer
gradi i ujedno opravdava svoje svjedoenje uzimajui ista ona
poietika sredstva od kojih se sastoji aktualni javni hrvatski
diskurs. Nije rije samo o kongruenciji privatnog govora i op
eg diskursa novohrvatske ideologije, ve o potpunoj zamjeni
javnog privatnim pod preutnom pretpostavkom njihove isto
vjetnosti. Samo to svoenje opeg na privatno ini supstancu
individualnog uivanja javnog diskursa, privatizacije opeg i
osobnog koristoljublja od navodno zajednike stvari.
Sa tom javnom fetvom novog hrvatskog ideolokog
istaa na Ivana Z. ika zbog podavanja krvniku hrvatstva
i izdajnitva hrvatskog proljea figura hrvatske rtve
doekala je svoju konanu simboliku smrt tako to je iz javnog
diskursa konano protjerana sma ideja politikog i povijesnog
gubitnitva hrvatstva i proglaeno njegovo pobjednitvo.
Ali time dovrenje hrvatske povijesti nije posve iscrpljeno.
Kroz optimizam militantnog duha filozofije pod straom

193

hrvatskijeg Hrvata od smog Ivana Z. ika odzvonio je sada i

kraj mita o Hrvatskoj kao rtvi anacionalnog, komunistikog
univerzalizma. Zajedno s njime u legendu odlazi i sudbina
hrvatske filozofije kao rtve jugokomunistike grupacije
praxis. Njezin posljednji preostatak zbrisan je sada u fantaziji
Velikog Inkvizitora kroz oslobaanje hrvatske filozofije
od blefologije politike filozofije. Zato pria o ostvarenoj
filozofiji moe tek u pogledu voajera postati ono to nijednom
filozofu zapravo nije polo za rukom: elja za denuncijacijom u
fantazmi zatvorenog ideolokog univerzuma u kojem e blefer
strunjatva nastupiti kao samopostavljeni cenzor filozofske
ispravnosti. l

194

Tri boje
neslobode

11/

Bijelo
Otvorena kultura
& njezini prijatelji

Kljune rijei za izradu lektire: Transit

(asopis) Wespennest (asopis) Arkzin Beogradski
krug privilegij nacionalne reprezentacije kultura
kao legitimacija politike politika kao kulturnoformativni proces kritik vs. kleriki lojalist
hrvatski Kulturkampf metapolitiki sukob bt
hrvatstva Zna se ukus u politici hrvatska figa
u depu vs. hrvatski prst na obarau Vijenac
(asopis) vojna akcija Oluja novohrvatski uitak
militarizma priznanje kao pripoznavanje braa
Maurani duh naroda pourice politike kulture
DIDASKALIJA O POVODU: Izlaganje na 9. susretu evropskih kulturnih
asopisa u Beu, 14.17. rujna 1995: Kulturni asopisi na kraju
stoljea. Stajalita (Transit, IWM; Wespennest), pod naslovom
O samopredodbama kulturne elite u postkomunistikim
zemljama Evrope (hrvatski sluaj).

Namjera ovog priloga nije da prui iscrpan i objektivan pregled

kulturnih asopisa u postkomunistikim zemljama bive Jugo
slavije nego da problematizira aktualne politike procese u Hr
vatskoj koji djeluju kulturno-formativno i u kojima su tokom
90-ih sudjelovali (i jo sudjeluju) kulturni producenti zemlje.
Mogao bi netko primijetiti da takva tematska namjera po
drazumijeva da su politiki procesi u jednom drutvu u nepo
srednom smislu kulturno-formativni, dok se kultura shvaa u
klasinom smislu kao via forma umjetnike i intelektualne
produkcije, razliita ili ak suprotna kako smoj politici tako i
irokom spektru tzv. subkulturne proizvodnje. Upravo o tome
je rije. Najavljujui temu kulturno-formativnih procesa u
aktualnom hrvatskom drutvu, namjeravam govoriti u anali
tikim i diskriminativnim terminima o kulturi i politici, i to
nasuprot metaforikim terminima sintetiki pojmljene poli
tike kulture ili kulture politike, u iji repertoar spadaju izrazi
poput barunaste revolucije, demokratskog nacionalizma
na evropskom Istoku ili politike korektnosti na Zapadu itsl.
Hrvatsku ne uzimam za primjer samo zbog specifine si
tuacije rata. U tom se smislu Hrvatska, koliko god da to zvui
paradoksalno, ne razlikuje bitno od drugih istonih ili jugoisto
nih evropskih zemalja, osim po tome to je postala predmetom
fizikog napada iznutra i izvana, od JNA i paravojnih jedinica
s vlastitog teritorija i iz Srbije. Ali Hrvatska nije izuzetna, ve
tipina zemlja rata po tome to vodi rat koji joj je zajedniki s
drugim istonoevropskim, osobito jugoslavenskim zemljama.
To je unutranji ideoloki rat izmeu takozvanih autentinih
demokrata, proisteklih iz opozicione ili disidentske nacional
no-tradicionalistike inteligencije, i takozvanih demokratski
reformiranih komunista. Jedina specifina znaajka Hrvatske
u tom smislu sastoji se, po mome miljenju, u radikalnom ka
rakteru tog internog sukoba. On ovisi o razlikama u poloaju
naspram centara politike moi i odluivanja kao i o politikom
samorazumijevanju sukobljenih strana.

199

Moglo bi se odmah postaviti pitanje: Zato bi ta vrsta sukoba

ovdje formuliranog prije u metaforikom nego u doslovnom
smislu ratabila znaajna za svrhu ovog prikaza? Odgovor je
prilino jednostavan: sudionici tog internog sukoba nisu tek
politike stranke nego ona socijalna grupa koja se uopeno na
ziva intelektualcima, odnosno inteligencijom, a u koju spadaju
umjetnici i pisci najrazliitije anrovske pripadnosti, humani
stiki znanstvenici, sveuilini nastavnici raznih profila, poli
tiari s naslovima doktora znanosti ili doktori znanosti koji su
svoju konanu vokaciju nali u stranakoj politici. Svi oni su
sukobljeni meusobno na suprotnim stranama oko iskljui
vog prava na formuliranje i predstavljanje onoga to se smatra
istinskim vrijednostima nacije. Otuda je sukob na hrvatskoj
kulturnoj sceni zapravo sukob za privilegij nacionalne repre
zentacije u kulturi i politici.
Pa ipak, moglo bi se i dalje pitati, zato bi sukob na kulturnoj
sceni u jednoj zemlji bio neposredno i politiki sukob? Odgo
vor na ovo pitanje opet je onoliko jednostavan koliko je, ako ga
gledamo iz aktualnog politikog diskursa, zapravo beznaajan:
radi se o sukobu samo prividnih politikih subjekata jedne ze
mlje oko jedne te iste stvari na osnovi istih pretpostavki i istih
uloga. Najznaajnija karakteristika jednog i drugog tabora je
nerazlikovanje do poistovjeivanja izmeu sfere kulture i sfe
re politike koje i jednima i drugima daje osnovu za crpljenje i
legitimaciju prava na politiku iz svojatanja kulture.
Ta beznaajna znaajnost hrvatskog politikog sukoba na
kulturnoj sceni i kulturnog sukoba u sferi politike sastoji se u
tome to
prvo, procedure i dogaaji u tom sukobu nadomijetaju i po
tiskuju dostignua one autonomne kulturne produkcije
koju hrvatsko drutvo unutar Jugoslavije nije poznavalo
tek posljednjih desetak godina socijalistikog reima, od
80-ih, nego kroz cijelo razdoblje nove Jugoslavije, od ranih
50-ih godina;

200

drugo, po tome to se zamjena kulturne proizvodnje meta

kulturnim i politikim debatama odvija kao oivljavanje
ideolokog stroja drutva preko intelektualaca koji, nakon
politikih promjena iz doba 1989/90., ponovo zauzimaju
istu onu dvostruku poziciju klerikog lojalista i ujedno
kritiara spram vlasti kakvu je svojedobno zauzimala kri
tika kulturna, osobito knjievna, umjetnika i filozofska
inteligencija prosvijetljenog jugoslavenskog socijalizma iz
doba njegova uspona;
tree, otuda to su sudionici aktualnog unutarhrvatskog su
koba zapravo nositelji jedne te iste koncepcije kulture pod
vidom visoke kulture kojom se reprezentiraju drava i
nacija a ne primarno sma kulturna proizvodnja kao auto
nomna vrijednost koja jedno drutvo ini vrijednom civi
lizacijskom pojavom.
Problemi Hrvatske sa samom sobom ili slikom o sebi, na prvom
mjestu problem nesumjerljivosti hrvatskog nacionalizma u
kulturi i politici s kulturnim i politikim oekivanjima zapad
no-evropskog tipa demokracije, kojima hrvatska navodno toliko
tei, ne stoje ni u kakvoj izravnoj posljedinoj vezi sa stvarnim,
politikim i vojnim ratom koji jo uvijek traje. Naprotiv, ti pro
blemi stoje u izravnoj vezi s koncepcijom novohrvatske inteli
gencije o visokoj kulturi koja je, teei neogranienoj ideolokoj
hegemoniji u drutvu, dospjela s jedne strane, u slubenom ili
dravotvornom kontekstu, do stadija ahistorijske, autistine
i idiotske svijesti, u doslovnom smislu termina; ili je, s druge
strane, dospjela do toga da reproducira proturjene koncepcije
kulture i politike, voene ambicijom da se pomire liberalne i
prosvjetiteljske vrijednosti zapadne tradicije s lojalizmom na
cionalistiki, ekskluzivno etniki definiranoj dravi, u kontra
dikciji s naelom modernosti i liberalne tolerancije.
Dvije hrvatske politike koncepcije kulture, ona koja sebe
smatra liberalno-graanskom i ona dravotvorno-nacionalna,
u Hrvatskoj su u prividnom sukobu. Predmet spora je pravo

201

na reprezentaciju nacije i drave. Njihovi nositelji pripadaju

ili predstavnicima inteligencije koja se s jedne strane shvaa i
ponaa lojalno autoritarnom stilu vladanja prvom i aktualnom
predsjedniku drave i najveim je dijelom izravno ukljuena u
njegovu vladajuu stranku; ili pak pripadaju opozicijskim stran
kama i nestranakim organizacijama prema kojima gravitira
dio nacionalne inteligencije koja se definira u terminima libe
ralne koncepcije politike, drutva i kulture. No prava tekoa s
malom zemljom Hrvatskom lei u tome to shvaanja kulture
na obje strane fronte nisu samo meusobno konvertibilna po
sadraju, nego su meusobno kompatibilni i simetrini oblici
njihove stvarne kulturne i socijalne prakse.
Kulturne koncepcije obadviju grupa nacionalne inteligen
cije, dravotvorne i liberalne, izvedene su iz istog nediskurziv
nog pristupa kulturnoj praksi biveg socijalistikog drutva, i
obje se, zahvaene aktualnom meusobnom borbom za naci
onalnu premo, odnose opresivno spram bilo kojih vidova al
ternativnih, manjinskih, subkulturnih i kritikih koncepcija
umjetnike i teorijske produkcije, koje su kritine prema kul
turi dravno-nacionalnog velikog toka.
Uinak takve orijentacije prema ekskluzivnoj prevlasti
nacionalno-reprezentativnih kulturnih koncepcija vidi se
najbolje u tome to, u aktualnoj hrvatskoj kulturno-politikoj
konstelaciji, pripadanje ili nepripadanje dominantnom toku ne
znai zastupanje druge ili drugaije pozicije u teorijskoj i umjet
nikoj praksi, nego samo iskljuenost u nereprezentabilnoj, ne
prihvatljivoj ideolokoj opciji i praksi. Ta ekskluzivnost visoke
nacionalno reprezentivne kulture kao jedino reprezentabilnog
ini ono to suvremeno intelektualno stanje u Hrvatskoj smo
ini ireprezentabilnim u terminima i standardima oekivanja
suvremene kulturne produkcije u Evropi.
Na toj se pozadini aktualni sukob oko prava na vlast iz
meu dravotvornih i liberalno-demokratskih nacionalista u
hrvatskoj kulturi moe adekvatno opisati kao metakulturni i

202

metapolitiki sukob izmeu uzurpativnih pristupa jednom te

istom predmetu, pravu na ekskluzivnu, politiku i kulturnu
reprezentaciju nacije. Istovremeno i kao sukob u procesima
samolegitimacije kroz meusobno nepriznavanje razliitih gru
pacija politikih subjekata. Drugim rijeima, sukob oko kulture
u Hrvatskoj ponovo izgleda samo kao surogat za politiki sukob
unutar drutva. Utoliko, borba za pravo na kulturnu reprezen
taciju drave i nacije sadri ujedno istinu o svome prividnom
karakteru i historijskoj beznaajnosti.
Za ilustraciju ove teze, politike promjene 1989/90. u Hr
vatskoj objanjive su na podlozi performativnih uinaka u reto
rici nacionalne samodefinicije i samolegitimacije tautolokog
tipa Ja sam Hrvat, Hrvat je svoj na svome i sl. Takvim iska
zima, kojima je do krajnosti saturirana javna sfera, izraena je
i pretpostavljena vjena bit hrvatstva nasuprot i usprkos svim
stvarnim promjenama koje su se odvijale kroz historiju zemlje
i drutva. Putem onakvih slogana ujedno je stvorena okosnica
za vaenje totalizirajueg politikog diskursa koji polazi od ne
upitne pretpostavke kako su priznati politiki subjekti samo oni
koji ispovijedaju, vjeruju, znaju i hoe upravo to, upravo ono
to se, takorei meu nama, podrazumijeva da je nae, pravo,
autentino i jedino mogue u politikom i kulturnom obzoru
oznaenom hrvatskim nacionalnim imenom. Kako, meutim,
politiko polje drutva ni po definiciji ni empirijski nikada ne
postaje do kraja homogeno i totalno, eklatantna ahistorinost
ovakve ponovne i ekskluzivne samodefinicije nove vlasti i no
vog povijesnog poetka nacije osveuje se sada u tome to se
slijedom istovjetnih tautolokih iskaza, poput onih navedenih,
ujedno definiraju i iskljuuju sve druge mogue interpretacije
politike i kulturne historije nacije, s jedne strane, ali i svi oblici
rekonceptualizacije njezine politike i kulturne prakse u uvje
tima suvremenosti, s druge strane.
Drugim rijeima, ono to se unutar hrvatske politike, kul
turne i znanstvene elite, vidi kao rezultat politikih promjena

203

unutar Evrope iz 1989/90.a to je starije od fizikog unutar

jugoslavenskog rata i see unatrag do hrvatsko-srpske krize u
jezinoj kulturnoj politici iz kasnijih 60-ih godina, iskazane u
poznatoj Deklaraciji o poloaju hrvatskog jezikajest linija du
bokog politikog razdora na kulturnom polju, ali sada unutar
hrvatskog nacionalnog korpusa, izmeu dravotvorno-naci
onalne i liberalno-nacionalne inteligencije.
Odatle slijedi i daljnji nemili uinak spomenutog veledravnog
diskursa za ovu posljednju grupaciju. Naime to da se politi
ka samodefinicija tzv. liberalno-nacionalne inteligencije, iz
paradoksalnog poloaja onog iskljuenog iz aktualne dravne
vlasti, ne uspijeva osloboditi prisile da uvijek iznova redefinira
svoju nacionalno-kulturnu koncepciju i praksu, i da uvijek iznova
pada u tu prisilu. Vlasnik i iskoritava najpoznatijeg slogana
ispravnog politikog i kulturno-nacionalnog prepoznavanja
u Hrvatskoj, slogana Zna se kojim je HDZ nastupio kao
samorazumljivi i najprirodniji izdanak svih hrvatskih tenji
od stoljea sedmog, kako se kolokvijalno govori, osigurao je
apsolutnu nepovredivost svog vlasnitva, ali ne zabranama i
iskljuenjima, nego obrnutouinivi ga javno dostupnim
svakome tko znajno i voljno hoe participirati u njemu. Ono
to on sada nudi s pozicije osvojene vlasti jest ono to su oni
oduvijek eljeli s poloaja opozicije, osujeenih. Tako se
hrvatska politika samosvijest, upravo ukoliko je formulirana
u terminima nacionalnog kao vrhunaravnog cilja kulture i
politike, javlja kao zavrni stadij kulturno-historijskog sljepila
i samoliavanja svakog znaenja u kulturnom i politikom
kontekstu suvremenosti.
Proturjena pozicija nepriznatog hrvatskog patriota, koji
prihvaa hrvatsku ideologiju, ali ne i njezinu politiku formu
koju joj daje HDZ, izvor je svih tekoa koje hrvatska liberal
no-nacionalna inteligencija proivljava u vlastitim pokuajima
da artikulira ono to bi trebalo biti hrvatska nacionalno-liberal
na koncepcija kulture. Njezin se jedini evidentni uspjeh, sudei

204

po asopisnoj praksi u Hrvatskoj, sastoji u tome da ne poluuje

nikakvu artikulaciju istinski alternativne koncepcije kulture
naspram dravno-nacionalnoj, nego se jedino i zaista uspijeva
baviti vlastitom pozicijom kao iskljuenog politikog subjek
ta koji svoje pravo na politiku artikulira kao kulturno pravo ili
pravo po kulturi. Kako se radi o istovjetnoj koncepciji nacio
nalno i dravno reprezentativne visoke kulture, pitanje razlike
izmeu hadezeovske i liberalne kulture i politike postavlja se
jo samo kao pitanje pretpostavljenog dobrog i loeg ukusa u
politici, kao pitanje politike kulture.
Jedini istinski dobitak od toga sukoba oko politike kultu
re liberalne opozicije s boljim, graanskim pedigreom, i hade
zeovske, s pedigreom hercegovakih skorojevia, sastoji se u
ponovnoj potvdi spoznaje da nije mogue misliti i reprezen
tirati tzv. nacionalne vrijednosti u kulturi putem umjetni
ke ili intelektualne prakse bez pada u nacionalistiki diskurs
o kulturi i ideoloku korupciju sme kulturne proizvodnje.
Drugim rijeima, nacionalna koncepcija kulture nije u stanju
postati bilo to drugo osim nacionalistika kulturna praksa ili
nacionalizam u kulturnoj proizvodnji.
Taj postulat najbolje oprimjeruje sama hrvatska kultur
no-historijska samorefleksija. Kako to drastino posvjedouje
jedan recentni prilog u glavnom nacionalnom asopisu za kul
turu Vijenac u povodu vojnih operacija Bljesak i Oluja, hr
vatsko samorazumijevanje i hrvatski civilizacijski stav najbolje
reprezentiraju stara metafora hrvatske fige u depu i nova
metafora hrvatskog prsta na obarau. Dok prva figura izraava
historijat oportunistikih hrvatskih potencijala u metapoliti
koj refleksiji, druga ne simbolizira, kako bi se moglo pomisliti,
identifikaciju hrvatske kulturne inteligencije s obrambenim ka
rakterom rata koliko s novim uitkom u militarizmu, navodno
tako stranom hrvatskom kulturnom biu. On ne posustaje ni
pred plejadom heroja novohrvatskog uljudbenog barbarstva u
liku dokazanih koljaa, djecoubojica i palikua. Na kraju krajeva,

205

rat je domovinski, u njemu Hrvati ne mogu poiniti zloine,

ma kakva zlodjela bila.
Nekoliko simptoma-sluajeva te nemogunosti da se misli
i prakticira tzv. kultura nacionalnog i da se politika nadomjesti
kulturom iskazuje se u okolnosti da se gotovo jedina kulturna
produkcija u Hrvatskoj, zemlji koja se smatra pripadnicom su
vremene uljudbe Zapada, odvija u domenu takozvane visoke
kulture, sazdane od reprezentativnog kulturnog nasljea. Ona,
sa svim svojim primjercima kia, uiva iskljuivu financijsku
podrku od strane nadlenih dravnih ministarstava i fondova,
dok nositelji alternativnih vidova kulturne proizvodnje ostaju
minoritarni i reduciraju svoju djelatnost na elementarnu razinu,
radei u najboljem sluaju na niskobudetnim projektima, ili
su osobno prisiljeni na djelominu ili totalnu emigraciju.
Isto takvi dokazi nemogunosti nacionalno definirane
kulturne proizvodnje vide se na drugoj strani, izvan one dr
avno-oficijelne, u liberalnim niama koje se smatraju opo
zicijom vladajue politike klike. Dakle upravo tamo gdje
ih se ne bi trebalo oekivati ako slijedimo barem politiko
naelo opozicije, ako ve ne i naelo sadrajne, ideoloke ili
konceptualne razlike. Tako umjesto agresivnog posjedovanja
nacije, kakvo pripisuju HDZu, liberalna struja gaji ideju lju
bavi spram nacije.
Autoritarni nacionalizam HDZ-a, stranke koja vlada dravom,
liberalna opozicija se kvaziteorijski trudi zamijeniti narativom
o patriotskim osjeajima koje predstavlja kao prirodnu i pri
vatnu svojinu liberalne osobe; ona se trudi oko pretumaenja
dobro poznatih teorema politike filozofije, poput priznanja
i politike priznanja, dakle u terminima samoidentifikacije
pomou spekularnog prepoznavanja izmeu istih ili slinih
ljudi, koje formira kolektivni identitet pod vidom individual
nosti. Tako u liberalno-politikoj verziji Hrvatske kognitivne
procedure poput imaginarne identifikacije slinoga u slinome,
istoga u istome, dakle kroz imaginarno solidariziranje grup i

206

podgrup u stilovima ivota i pripadnosti statusnim slojevima,

tvore osnovu politike izgradnje drutva umjesto kroz procedure
simbolike identifikacije, procedure refleksivnog i deliberativ
nog pristajanja uz ope ili poopive vrijednosti i preuzimanja
politike odgovorosti za njih. Time kurentne kategorije suvre
mene politike filozofije definitivno postaju, u hrvatskoj obradi,
kategorijama nacionalno-estetske samodopadljivosti umjesto
naelima kritike samorefleksije.
Dosljedno tome, simptomi te nemogue i proturjene
politike liberalno-politikog miljenja u Hrvatskoj vide se i
u nekim autoritarnim znaajkama prakse moi unutar na
cionalno-liberalne inteligencije. Iako i sma uglavnom isklju
ena od dravno kontroliranih financijskih izvora kulture, ona
tendira ekskluzivnoj, upravljakoj i ideolokoj kontroli drugih
financijskih izvora dostupnih u zemlji, poput stranih fondacija,
bilo da su privatne, stranake ili dravno-ugovorne.
Konano, ti se simptomi vide podjednako dobro u politici
iskljuenja, potiskivanja ili efikasnog ignoriranja do preui
vanja nasmrt, manjinskih i alternativnih vidova kulturne pro
dukcije, u politici revizionistikih interpretacija modernizma
i tradicije, lijevog i desnog, u odbijanju bilo kakve refleksije i
samokritike unutar mainstreama, svejedno da li dolazi iz dr
avno-demokratskog ili liberalno-graanskog polja. Ono to
je zajedniko objema stranama jeste namjestiti ljepu sliku
nacionalne kulture, bolji graanski ukus, iligovorei hrvat
skim argonom politikog priznanjaafirmirati bolji, naime
graanski, kulturni i politiko-kulturni imid od onog koji
nudi onaj ruralni, nekulturni protivnik na vlasti. Pri tome se ne
mora ni postaviti, a kamoli dovesti u pitanje, primat nacional
no definirane kulture pred principom radikalno-demokratske
politike. Kulturno prepoznavanje i politiko priznanje u Hr
vatskoj nisu, ni nakon stoljea i pol prvih pokuaja, razluene
kategorije, one jo uvijek predstavljaju formu pri-poznavanja,
formuliranu u jeziku iz doba brae Maurani.

207

No, ono to posebno karakterizira navedeni sukob izmeu

dominantnih koncepcija nacionalne kulture, kao hrvatski slu
aj ideoloke regresije drutva iz politike u politiku kulturu
na kraja 20. stoljea, opet je zamjena politikog argumenta o
opem ustrojstvu drutva za kulturni, i otud ona nije toliko pad
u kulturnu i politiku psihologiju ranog 19. stoljea, koliko u
njegovo nalije. Ako su pojam i naelo duha i kulture naroda
taj romantiarski surogat kulturnog supstrata za prosvjeti
teljsku ideju naroda kao politikog suverenaodigrali ulogu u
projektu afirmacije kulturnog graanstva kao novog politikog
subjekta 19. stoljea, onda se u uvjetima suvremenog politikog
diskursa ta metafora nacionalnog duha na mjestu dravne
vlasti, u uvjetima ostvarene nacionalne vlasti, moe ponaati
samo kao izravno transportno sredstvo figurativnog prijenosa
u hiper-historicistiku, zapravo ahistorijsku svijest, u infanti
lizaciju politikog intelekta i debilizaciju politike.
Hrvatska koncepcija dravno i nacionalno reprezentativne
kulture glavnog dravnog toka, bila ona dravotvorno-demo
kratska poput hadezeovske ili nacionalno-liberalna na irokom
krilu opozicijskih stranaka, tom ahistorijskom zamjenom poli
tikog za kulturnoili tonije: zamjenom simbolikog, pravnog
ili zakonskog za imaginarno i grupno-identitetskospreava
strukturnu i konceptualnu diferencijaciju izmeu politike i
kulture. Ono na taj nain odrava ideoloki monolitizam naci
je falsificirajui cijeli korpus drutvenih razlika kao monolitan
i uvajui ga od istinske unutranje politike diferencijacije.
Novo poistovjeivanje kulture i politike u ideologemu politi
ke kulture, koji je pravo operativno naelo u politici hrvatske
liberalne opozicije, njezin instrument na putu ka osvajanju
vlasti, spreava na dui rok svaki izgled za priznavanje nesvo
divih socijalnih i ideolokih suprotnosti u hrvatskom drutvu
i brie njegov moderni karakter. Neprijatelj opozicije samo je
HDZ, aktualni konkurent na vlasti, ali ne i koncept nacionalne
drave, identiteta i neupitnost mjesta crkve u njemu.

208

Umjesto kritike drave, crkve i identiteta, nacionalnoliberalna koncepcija reprezentativne politike kulture ponovo
imaginira neprijatelja-stranca i u tome nije nita manje agilna
nego njezin dravotvorno-demokratski konkurent u liku HDZ-a.
Mjesto i image neprijatelja zaposjeda sada, nakon historijskog
poraza i svehistorijskog izgona Srba iz Hrvatske, opet samo
fantazma neprijatelja u liku hiperkritikih, ljeviarskih, aut
sajderskih, avantgardistikih, bastardnih kulturnih koncepcija
i prakse. U argonu svakodnevne politike denuncijacije, to su
ljeviarski teroristi ili, u blaoj verziji, zgodna, ali nereprezen
tativna, siromana i, meu nama reeno, zloesta djeca nacije.
Naime, ono to se u Hrvatskoj danas, 90-tih godina 20.
stoljea, treba smatrati fresh and smart, to nipoto nije slobod
no-mislee avangardno istraivanje granica u podruju umjet
nosti, teorije, kulture, drutva ili politike. Smart and fresh je
postmodernistiko otkrivanje provincijalne graanske prolosti,
melankolija individualizma, traenje priznanja od neokonzer
vativne evropske inteligencije, poezija dunja s bakinih ormara,
pravljenje kolaa i sline pourice novohrvatske osjeajnosti
u anru autobiografije, uz ekanje ili povremene glasne zahtje
ve da diktator loeg politikog stila i ukusa odstupi s vlasti. l

209

12/

plavo
Missing the Sublime:
Vlado Gotovac &
Bad Blue Boys

Pojmovnik za izradu lektire: Slavoj iek Vlado

Gotovac Radio 101 (Stojedinica) bukuretanski
dogaaj Nikolae Ceausescu Securitatea rupa u
zastavi mjesto praznine Lacan diskurs analitiara
Sokrat Alain Finkielkraut u Hrvatskoj Nacional
(tjednik) koincidencija historije i povijesti
apsolutni trenutak vs. trenutak apsoluta Dinamo
(nogometni klub) reminiscencija i kontinuitet 71.
tajna policija praktika mo apstrakcije hrvatski
disident hrvatstva prioritet dravnosti pred
demokracijom Draen Budia HSLS ukradena
drava subjekt iz niega bastardizacija kritikog
uma

Najuzvieniji prizor koji se izdie iz politikih previranja

posljednjih godinaizraz uzvien ovdje treba uzeti u
najstroem kantovskom smislubez svake sumnje je je
dinstvena slika iz vremena nasilnog ruenja Ceausescua u
Rumunjskoj: pobunjenici mau nacionalnom zastavom iz
koje je isjeena crvena zvijezda, simbol komunizma, tako
da na mjestu simbola to stoji za sam organizacijski princip
nacionalnog ivota nije bilo niega osim rupe u sreditu.
Teko je zamisliti izraajniji indeks otvorenosti karaktera
povijesne situacije u postajanju, kako bi to rekao Kierke
gaard, od te meufaze kad raniji oznaitelj-gospodar, iako je
ve izgubio svoju hegemonijalnu snagu, jo nije zamijenjen
novim. Uzvieno oduevljenje o kojemu svjedoi ta slika
nipoto ne gubi na snazi zato to mi sada znamo na koji su
nain ti dogaaji bili manipulirani (u krajnjoj liniji, oni su
imali veze s udarom tajne komunistike policije, Securitatea,
protiv same sebe, protiv svoga vlastitog oznaitelja; tj. stari
aparat je preivio mijenjajui svoju simboliku odjeu): za
nas kao i za najvei dio samih sudionika, sve je to postalo
vidljivim tek naknadno, ali ono doista vano u tome jest
da su mase na ulicama Bukureta doivljavale tu situaci
ju otvorenom, da su sudjelovale u jedinstvenom meusta
nju prijelaza iz jednog diskursa (drutvenih sveza) u drugi,
kad je za kratak, prolazan as, postala vidljivom praznina
u velikom Drugom, u simbolikom poretku. Oduevljenje
to ih je nosilo bilo je doslovno oduevljenje nad tom pra
zninom nad kojom ni jedan pozitivni ideoloki projekt jo
nije bio preuzeo hegemoniju. Sva ideoloka prisvajanja (od
nacionalistikog do liberalno-demokratskog) stupila su na
pozornicu naknadno i teila da otmu proces koji izvorno
nije bio njihov.
U toj se toki, moda, za kratko preklapaju entuzijazam
mase i stav kritikog intelektualca. A dunost kritikog inte
lektualcaako u dananjem postmodernom univerzumu

211

ta sintagma jo ima neko znaenjejest upravo u tome da,

ak kad se stabilizira novi poredak (nova harmonija) i kad
ponovo uini nevidljivom prazninu kao takvu, cijelo vrije
me zauzima mjesto te praznine, tj. da zadri distancu spram
bilo kojeg oznaitelja-gospodara. Upravo u tom smislu, Lacan
istie da se u prijelazu iz jednog diskursa (drutvene sveze)
u drugi, uvijek, za kratak as izdigne diskurs analitiara:
cilj toga diskursa jest tono da proizvede oznaitelja-gos
podara, a to znai, da uini vidljivim njegov proizvedeni,
umjetni, kontingentni karakter.
To odravanje distance s obzirom na oznaitelja-gospo
dara obiljeava temeljno dranje filozofije. Tad nipoto nije
sluajno da Lacan, u svom seminaru o transferu, paradigmu
analitiara vidi u Sokratu, prvom filozofu ().01
Masovni protestni skup od 21.11.1996., s preko sto tisua ljudi
na glavnom trgu u Zagrebu, s ciljem podrke Radiju 101, imao je,
da se podsjetimo, u naknadnom samotumaenju aktera i pro
matraa, dvostruko znaenje: on je s jedne strane predstavljao
izraz vie-manje spontane solidarnosti graana s Radijom 101,
kojemu je zbog nepoudnosti reimu prijetilo uskraivanje kon
cesije; bila je to podrka privatnom mediju, koji je poistovjeen
sa slobodom govora, herojem javnog otpora protiv hadezeov
skih monopolista politikih frekvencija. S druge strane, taj se
dogaaj spontano poklopio s 25-godinjicom politikih gibanja iz
1971., zvanih maspok ili Hrvatsko proljee, navodno u glavi
Ivana Zvonimira ika, predsjednika HHO-a, koji se navodno,
u trenutku kad je uo za gibanja u Zagrebu i kad mu je sinulo,
vozio autom od Budimpete, preko Bea prema Zagrebu (v. Nacional br. 54, 1996.). Tako je tome dogaaju na dan 21.11.1996.,
01 Usp. Slavoj iek, Tarrying with the Negative. Kant, Hegel, and
the Critique of Ideology, Duke University Press, Durham
1993, p. 12 (prijevod by Bastard Trans/Lation Studio).

212

izmeu 20 i 21h pripao dvostruk znaaj uzvienosti: on nije

bio tek obina prva masovna demonstracija politikog sukoba
nakon ostvarenja hrvatske drave, ve se ujedno dogodio kao
reminiscencija na prvo takvo dogaanje slobode iz 71. Istinsko
hrvatsko dogaanje, koincidencija svijesti o historiji i povije
snog karaktera aktualnog dogaanja.
Koliko god da masovno okupljanje radi popularne Stoje
dinice imalo za hrvatske prilike tu nesvakidanju konotaci
junaime, da kao reminiscencija na herojsko doba borbe za
hrvatsku stvar danas bude upravljeno protiv onoga to je tada,
1971., bilo eljeni i nedostini politiki cilj masovnog pokreta,
tj. sma hrvatska vlastzaplet s dogaajem na Jelai-placu od
21.11.1996. lei u jednom bizarnom detalju, u kojem ga upravo
jedan od najprominentnijih aktera hrvatskog proljea, Vlado
Gotovac, pjesniki zaneen svojim vlastitim doivljajem ap
solutnog trenutka, nesvjesno pokuava osloboditi karaktera
reminiscencije.
To stvarno dramatino mjesto famoznog skupa ije je svo
politiko znaenje prijetilo da nestane u ustruavanju samih
aktera i nekavo zainteresiranih politikih stranaka da ga defi
niraju i u oportunistikom svoenju dogaaja na dosadan javni
happening glasa naroda (miran i uljuen prosvjed graana
Zagreba za ouvanje njihovog radija, cit. Z. Tomac), predstavlja
trenutak u kojem se odvio simptomatian nesporazum izmeu
Vlade Gotovca, najvanijeg govornika, i okupljene mase (defini
rane kao istinski Zagrepani koji vole Radio 101): Na patetini
poklik kojim je s balkona Kluba arhitekata taj pjesnik, filozof i
politiar, polumitska figura novije hrvatske politike povijesti,
otpoeo svoj govor visokog daha Kako radosno ... kako rado
sno izgleda sloboda veeras!, nastala je kratka, ali mukla stan
ka zateenosti, neshvaanja, prekid iz kojeg se najvitalniji dio
anemine mase, Bad Blue Boys-i, povratio povicima: Dinamo!
Dinamo! Dinamo! Na pjesnikovo evociranje najsublimnijeg
politikog osjeanja, iste slobode ili trenutka samog apsoluta,

213

masafrustrirana neodreenou raspoloenja na dnu Jela

i-placa i nevoljka da hvata mlake slogane politike oporbe
u visokom preletu, odakle se valjda jedino i otvorio pogled za
uzvienostodgovorila je prvo diskordantno, potom gromo
glasno: Dinamo! Dinamo!
Na tom detalju neshvaanja i kasnog paljenja izmeu govor
nika na sceni i mase ispod scenepotpuno obrnutog od onog
famoznog Miloevievog pred Skuptinom Jugoslavije s pozna
tim Ne ujem dobro, ali elim da vam odgovorim...pokazu
je se da dogaaj na bivem zagrebakom Trgu Republike iskae
iz okvira reminiscencije na 25-godinjicu hrvatskog proljea.
Reminiscencijabila namjerna ili naknadni aha-efekt Ivana Z.
ika, jednog biveg proljeara, dok je navodno sluao Radio 101
na slubenom putuizvanjski je moment u organizaciji kon
stantnog hrvatskog kulturno-povijesnog ideolokog diskursa a
njezin stvarni status kao politikog i povijesnog orijentira ovdje
je barem upitan, ako ne i posve nesiguran. Nesporazum izmeu
Vlade Gotovca, koji je sm jedan od najprominentnijih lanova
hrvatske humanistike inteligencije iz doba 71., i radijskog
naroda kojemu je 71. vie mit nego stvarnost, pokazuje da ne
to drugo konstituira politiko znaenje sadanjeg masovnog
mitinga za Stojedinicu, ako ono uope postoji, a ne neposred
na reminiscencija. On sugerira da sam govor o reminiscenciji
sadri nesvjesne politike pretpostavke o sadanjem dogaaju.
Ako je 1971. u Zagrebu i Hrvatskoj postojala iluzija da e naci
onalni zahtjevi i ciljevi demonstracija protiv partijskog aparata
vlasti, shvaenog kao servisera ne-hrvatske drave, iako je pred
vodnik pokreta bio upravo hrvatski dravni i partijski vrh, moi
ispuniti i zadovoljiti uvjete politike emancipacije od jednopar
tijskog sistema vladanja, onda se nedavna mobilizacija naroda za
Radio 101 odvila u uvjetima ostvarene hrvatske samodravnosti,
to znai u uvjetima vlasti koju je narod trebao prepoznati i pri
hvatiti kao svoju, hrvatsku vlast (F. Tuman). Ondanji ciljevi
i zahtjevi ine temeljne organizacijske momente dananje hr

214

vatske politike zbilje. To znai da se i sama reminiscencija na

71., shvaena ak i u najapstraktnijem smislu kao ponavljanje
jednog politikog raspoloenja, kao drutveno gibanje, javlja
u izmijenjenim vanjskim historijskim okolnostima koje sa
svoje strane mijenjaju same uvjete interpretacije politikog i
povijesnog statusa dogaaja i njegovog znaenja. Zato govor o
reminiscenciji sadri nesvjesno paradoksalno proturjeje, koje
moda otkriva pravi politiki karakter suvremenog dogaaja.
Naime, ako protest za Radio 101 treba shvatiti kao remi
niscenciju na 71., a ne tek kao podrku za produenje radijske
koncesije jednom opozicijskom lokalnom gradskom radiju
drskog tona i nepoudne politike orijentacije, onda to nuno
implicira da ispod neposrednog povoda na povrini, kao stvar
ni sadraj tog dogaaja, lei borba protiv aparata vlasti koji se,
iako hrvatski, shvaa kao nenacionalan, tuinski. Drugim rije
ima, teza o reminiscentnom karakteru protesta za Radio 101
sadri dodue svjesnu implikaciju o kontinuitetu s maspokom
iz 71., ali upravo onu koja nesvjesno odaje regresivni, nacional
no-ideoloki karakter dogaaja umjesto politikog: u uvjetima
ostvarenja najhrvatskije hrvatske vlasti, masovno politiko
gibanje u Hrvatskoj iz 1971., pa opet 1991., sad ponovo iskazuje
karakter tenje za hrvatskijim od hrvatskog. Otud se teza o
reminiscenciji moe smisleno itati samo pod uvjetom da da
nanje politiko gibanje u Hrvatskoj ima posve paradoksalan,
nesuvremen status: ono kao da pretendira na novo politiko
znaenje, da bude drutveni i politiki sukob unutar ostvarene
nacionalne dravnosti, sa posve konzervativnim sadrajem, na
ime kritika nacionalno definirane vlasti kao premalo i neistin
ski nacionalne, a ne naprosto nedemokratske. Upravo o tome
je rije, o formuli zaaranog kruga hrvatskog nacionalizma koji
samome sebi nikada nije dostatno nacionalan.
Da jedno moderno, urbano politiko gibanje u uvjetima
ostvarene, realno egzistirajue nacionalne i dravne samostal
nosti, kakvim se prikazuje pokret za podrku Radiju 101, moe

215

imati konzervativniji nacionalni (i nacionalistiki) karakter

nego konzervativni nacionalistiki reim na vlasti, to dakako
uope nije nikakav ili je samo prividan paradoks. Razvoj dogaaja
u Hrvatskoj od politikog prevrata 1990. pokazuje eklatantno
da je hrvatska opsesija nacionalnom stvari ostala nezadovolje
na, da se konflikt nastavlja i u uvjetima ostvarene nacionalne
dravnosti ili svoje vlasti. On se ne nastavlja samo kao me
uregionalni sukob (metropolitanska Hrvatska naspram juga,
osobito Hercegovine), ve jo relevantnije, kao sukob unutar
samog nacionalizma, kao unutardrutveni rascjep izmeu ci
vilno-graanske ideologije i njezine dravne i institucionalne
reprezentacije.
Upravo to otvara mogunost da paradoksalna teza o remi
niscentnom, sedamdesetprvakom karakteru protesta od
21.11.1996., umjesto posve suvremenog znaenja borbe za opsta
nak jednog opozicijskog medija (ili, ujedno, za povratak imena
Dinamo glavnom dravnom nogometnom klubu), bude isti
nita u strogom smislu. To je mogue samo onda ako je politiki
sadraj tog dananjeg protesta laan, ako nije to to jest, tj.
manifestacija urbano, civilno i demokratski emancipirane
politike svijesti, ve nastavak nacionalno-ideolokog konflikta
na novim osnovama. Ta nemilu implikaciju teze o protestu za
Stojedinicu kao reminiscenciji 71. potvruje danas ve opisani
nesporazum na sceni. Tonije, nju otkriva ono nedefinirano i
apstraktno politiko znaenje dogaaja koje je tako emfatino
dolo do izraaja u Gotovevom pjesnikom evociranju ocean
skog osjeaja slobode. Drugim rijeima, ono zajedniko izmeu
dananjeg, suvremenog dogaaja i hrvatskog politikog pokre
ta iz 1971. nije toliko svjesna volja bivih (i sadanjih) igraa na
hrvatskoj politikoj sceni za stvaranjem reminiscencije, koli
ko jedna prividno sluajna anomalija u samom dananjem po
litikom dogaaju, nesporazum izmeu govornika i slualaca.
Nosei moment reminiscencije i ono zajedniko izmeu dvaju
politikih dogaaja jest njihov zajedniki manjak: prazni dis

216

kurs evociranja slobode kao istog, neodreenog politikog

raspoloenja.
Koliko god znaenje samog protesta za Radio 101 bilo poli
tiki nedefinirano, pozivanje na proljee 1971. danas, tj. nakon
pada pseudo-komunistikih reima i raspada druge Jugoslavije,
dakle u uvjetima hrvatske dravne samostalnosti, moe se javiti
u politikoj svijesti samo kao jamstvo ideolokog kontinuiteta,
kao preventiva od politikog rascjepa unutar drutvenog tijela.
Samo tako jedan nacionalistiki raspoloen narod poput hrvat
skog, predvoen danas fanovima nacionalnog nogometnog kluba
kao to je nekad bila voena kulturnom elitom, moe postaviti
pitanje o funkcioniranju i karakteru otuene vlasti, iako je
ona ovog puta njegova, a da ni u jednom trenutku ne doe
u sukob sa svojim politikim samorazumijevanjem. Utoliko
masovni protest zbog Stojedinice 1996. nije citat 71., ve jedini
mogui oblik hrvatskog susreta s dananjom politikom stvar
nou, oblik objektiviranja nelagode od aktualnih politikih
razdor u fantazmatski kontinuitet koji krpa tragove loma na
nacionalnom korpusu.
To je onaj strukturni razlog koji spreava da se znaenje i
politiki domet dogaanja s Radiom 101 nadovee neposredno
na doba borbe za nacionalno samodravlje iz 71., kao dovre
nje hrvatskog puta od nacionalne emancipacije ispod tlaitelj
ske Jugoslavije i komunizma do stvarne, civilno-demokratske
emancipacije u uvjetima ostvarene nacionalne drave. Kratki
spoj u komunikaciji izmeu biveg narodnog tribuna i sadanje
mase na protestu javlja se kao nehotina reminiscencija upravo
na onaj moment koji hrvatska politika gibanja ne uspijevaju
integrirati i koji im je i danas ostao posve izvanjski: na moment
simbolike otvorenosti i apstrakcije od nacionalnog kao naela
politike slobode. Otud, ono na to kratki spoj u entuzijazmu
intelektualca za istu slobodu u Zagrebu 21.11.1996. zapravo
asocira i na to se neprosvijeena hrvatska politika svijest pot
puno nesvjesno nadovezuje, nije hrvatska 1971., u kojoj je on

217

sam sudjelovao. Obrnuto, sm nesporazum izmeu govornika

i mase predstavlja provalu diskontinuiteta politikog dogaaja
u Zagrebu 1996. s politikim gibanjima suvremenosti koju je
oznaio pad Berlinskog zida. Zato pravo politiko znaenje tog
nesporazuma u hrvatskim gibanjima 1996. evocira neto drugo,
drugi manjak hrvatske politike sadanjice. Protest oko Radija
101 nema karakter suvremenog dogaaja 90-ih koji je postao
poznat kao buenje zastave.
Notorno je da su se, neposredno nakon demontae Berlin
skog zida i krvavih dogaanja u Bukuretu, prvi viestranaki
izbori u Sloveniji, ali i Hrvatskoj, odvijali u daleko mirnijim
okolnostima bez osjeaja razdora i s osjeajem obine tranzi
cije. Nigdje u tim dogaanjima nije bilo zabiljeeno isijecanje
petokrake, simbola omraenog (srbo-) komunizma, iz tada
njih republiko-nacionalnih zastava, tj. simbola koji su stajali
za sam organizacijski princip nacionalnog ivota (S. iek). U
postjugoslavenskim zastavama nikad nije bilo simbolike rupe
u sredini niti osvjetavanja samog mjesta praznine.
Drugim rijeima, umjesto fatalno presudnog znaka svijesti
o prolaznom karakteru vrhovnog oznaitelja, jugoslavenski
narodi su iskusili sreu povratka u svoju vjenu bit, iz nepra
vog drutvenog stanja u prolo i istinsko. Iako, kako se ubrzo
pokazalo, prikovani u napetosti mira pred rat, narodi propale
druge Jugoslavije i njihove politike elite taj su prijelaz oba
vile s osjeajem cjeline i uvjerenjem o kontinuitetu, makar u
razliitim i oprenim smjerovima koji su ih za kratko vrijeme
doveli do spektakularnog sukoba stoljea. Dok se Srbija s Milo
eviem guila u idolatriji nasljednika novog Tita za ostanak
u carstvu autentinog i jedino istinitog ureenja, ta se tranzi
cija-kroz-kontinuitet u Sloveniji odvijala vie kao skromna, a u
Hrvatskoj i Makedoniji kao pompozna smjena zastava, mundira,
lenti na pozadini vjekova i milenija. Umjesto starih trobojki s
petokrakom, uzdignute su uglavnom iste ili jo istije zastave.
Na njih je, bez prekida u punini, samo naivenili preiven

218

novi vrhovni oznaitelj, u liku nacionalnog grba. Pri tome

je slovenska nacionalna zastava svoj grb s Triglavom dobila u
gornji lijevi ugao na bijelom polju, dok se hrvatska zastava sa
ahovnicom u sredini bijelog polja, nakinurenom krunom
od grbova historijskih pokrajina i gradova, zaguila u kiu.
Umjesto pojave onog kratkog asa praznine, kad raniji
oznaitelj-gospodar vie ne posjeduje svoje hegemonijalno
znaenje, ali jo nije zamijenjen novim, taj kratki rascjep, po
java apsoluta ili iste slobode preiven je u republikama propale
Jugoslavije arenim krpama. Iako je to postalo fiziki vidljivo
tek s poetkom 90-ih u Sloveniji i Hrvatskoj, prvo simboliko
preivanje dogodilo se u Srbiji ve krajem 80-ih udruivanjem
CK Srbije u ideoloki i politiki projekt tzv. Memoranduma SANU.
To preivanje jednog simbola drugim bez cijepanja postalo je
mogue upravo zato to su prijelazu iz jednog politikog stanja
u drugo prethodile ideologije kontinuiteta. Ma kako bile meu
sobno suprotstavljenelijeve kao koegzistencija nacionalnih
i komunistikih simbola u avnojevskim grbovima; desne kao
povratak feudalnoj povijesti nacije iz bespua anacionalnog
komunizmaimale su logistiku podrku partijskog aparata
drave dok jo nije bio zamijenjen drugim.
Ako to prevedemo na dramaturgiju bukuretanskog doga
aja, trenutak doivljaja slobode ili novog poetka svijeta
izostao je u zemljama raspadnute Jugoslavije, kako god to fan
tastino zvualo, zato to nadlena tajna policija propale Ju
goslavije nije javno obavila svoj historijski zadatakprevrat
protiv same sebe. Naprotiv, u Hrvatskoj i Sloveniji, a kasnije i
u drugim dravama-republikama bive Jugoslavije, taj konti
nuirani prijelaz pripremio je i javno ga izveo vladajui aparat
i nomenklatura SK-a zauzevi mjesto jednog od pretendenata
na vlast. Bio je to razlog zato je tada Adam Michnik upravo za
slovenske i hrvatske komuniste mogao rei da su jedini iskreni
demokratski sudionici prvih izbora, za razliku od novih demo
krata i nacionalnih stranaka. Ali, upravo zato politika svijest

219

nije iskusila zvjezdani trenutak loma i povijesne otvorenosti

trenutka. Jo prije nego to je nastupio novi hegemonijalni
oznaitelj osamostaljene demokratske republike Hrvatske u
obliku arene zakrpe na zastavi, u Hrvatskoj se znalo njegovo
puno znaenje: drava i nacija s HDZ. O sudjelovanju agenata
tajnih slubi biveg reima u tome kontinuiranom prijelazu
samo se govorkalo.
Ukratko, hrvatska politika i kulturna elita stvorila je uvje
te da hrvatski narod bude poteen iskustva razdora, rupe i
praznine u zastavi. Da prijelaz iz komunizma u nacionalnu de
mokraciju ne bude iskuen kao raskid izmeu mase i vrhovnog
oznaitelja, cijepanje politike svijesti, ve kao kontinuitet. Ni
kakva lutanja u apstrakcijama lanog univerzalizma ili barem
koegzistencije heterogenih simbola nisu mogla biti doputena.
No, zato se osim forsiranja rata, druga cijena te potede od kon
kretnog iskustva apstrakcije od oznaitelja-gospodara pokaza
la na drugom momentu koji u iekovu opisu prati trenutak
praznineto je izostanak diskursa analitiara. Hrvatskom
se narodu osim dravnog osamostaljenja kroz uasni rat desi
lo neto jo sublimnije. Naime to da na mjesto analitiara ili
kritikog intelektualca stupiu potpunoj subverziji znaenja
koje tom pojmu daje iekapologet novog hegemonijalnog
oznaitelja koji je dodatno sprijeio svaku mogunost javljanja
praznine. Hrvatski narod, ak i prema uvjerenju svojih intelek
tualaca-demokrata poput samog Vlade Gotovca, nije sa slobodom
drave stekao i unutranju slobodu. Zabluda njegovih intelek
tualaca poput Gotovca sastoji se jo samo u vjerovanju da su
one, sloboda drave i nesloboda naroda, suprotstavljene stvari.
Iako u meuvremenu mislimo da je slobodu drave pojela
HDZ, ta stvoriteljica nove hrvatske dravnosti, njezina eko
nomsko-politika doktrina o dvijesto obitelji za privatizacijsku
pljaku i bankovni sustav za novo porobljavanje masa, formulu
za pojavu unutranje neslobode hrvatskog naroda u samoj nutri
ni njegove slobodne drave nije izrekao nitko drugo do njegova

220

duboko slobodarski mislea politika inteligencija. Upravo ona

u liku liberala s poetka 90-ih, poput HSLS-a, onim poznatim
geslom o prioritetu dravnosti pred demokracijom (D. Budia).
Ono je razrijeilo sve dileme kako oko odnosa vanjske slobo
de drave i unutranje neslobode naroda tako i oko politike
vanosti svih personalnih izmi izmeu istinski hrvatskih i
istinski liberalnih liberala, prije nego to su se Gotovcu i po
javile. One su postale samo pilot-epizoda i obrazac svih serija
sapunske hrvatske politike.
Zato se onaj bukuretanski trenutak raanja kritikog analiti
ara mogao vratiti jo samo naknadno, nakon preivanja zastave,
i to kao promaaj i kanjenje u obliku ve opisanog nesporazuma
nacionalnog kritikog intelektualca, Vlade Gotovca, sa samim
sobom i svojom ulogom disidenta hrvatske dravnosti. Ako je
21.11.1996. na Trgu bana Jelaia, oko 20:30h hrvatski pjesnik,
filozof i politik Vlado Gotovac mislio da stupa u stope kriti
kog intelektualca, onoga ije se evociranje uzvienog trenutka
slobode trebalo makar samo i na trenutak preklopiti s prevrat
nikim oduevljenjem mase, vidimo da sam dogaaj i moment
uzvienosti tog hrvatskog trenutka praznine, iste slobode
i apsoluta, klize jedno mimo drugog. Ono to spreava njihovo
preklapanje upravo su nesuvremenost izmeu intelektualca i
mase u tom prizivanju slobode. Narod je pjesniku evokaciju
uzvienosti trenutka slobode mogao pojmiti samo pod vidom
posebnog, plavo obojenog, aktualnog oznaitelja-gospodara:
Plavo ja volim!, Dinamo ja volim!
Trenutak u kojem je trebao kresnuti osjeaj uzvienosti
slobode kao potpune apstrakcije od oznaitelja, trenutak je me
usobnog promaivanja izmeu samopoimanja pjesnika-i-po
litika na mjestu kritikog intelektualca i oekivanja naroda
na Jelai-placu. Diskurs intelektualca i oduevljenje mase ne
mogu stupiti u odnos preklapanja jer nijedan od njih ne dri
horizont slobode otvorenim. Hrvatski pjesnik, filozof i politik
Vlado Gotovac je, i ne znajui, ve dvaput, 1971. i 1990., ub

221

svoj proivak u taj isti, areni hrvatski hegemonijalni ozna

itelj, i zato je ono to ga odvaja od entuzijazma mase u noi
na Jelai-placu samo historijska injenica da je njegov pravi
trenutak diskursa slobode i horizont otvorenosti znaenja
ve jednom netragom minuo. Zato ni njegov pjesniki poklik
u uzvienoj noi slobode 1996. nije vie nego glumaki akt, ci
tat samoga sebe, nostalgino evociranje trenutaka u kojima je
njegovo djelo imalo znaenje i u kojima je horizont povijesnih
znaenja ve jednom zatvoren. Bjelilo apstraktne slobode, po
vijesne otvorenosti i horizonta politikog oekivanja mase sada
je plavo: Dinamo! Dinamo!
Tek sad i ve trivijalne su oznake vremena koje nazna
uju da se dogaaj, o kojem je rije, odnosno njegov uzvieni
politiki i povijesni sadraj, ve odavno odigrao. Povijesni tre
nutak istono-evropskih bijelih naracija proletio je mimo hr
vatskog univerzuma. Ostaje samo spoznaja da iz prezasienog
arenila u simbolu nacionalnog nije mogue naknadno evocirati
moment nultog znaenja i otvorenosti apsoluta, a da se time
radikalno ne otvori pitanje epohalne vrijednosti tog simbola
koji stoji za sam organizacijski princip nacionalnog ivota.
Da bi to u hrvatskom sluaju postalo mogue, bio je potreban
drugi analitiki diskurs i druga praktika mo apstrakcije od
diskursa gospodara koji je inaugurirala hrvatska nacionalna
inteligencija. Zato se pjesnik-filozof-i-politik Vlado Gotovac
u javnom prostoru pokazuje kao anakrona pojava hrvatskog
disidenta od svoga vlastitog ideala nacionalne drave, klerika
koji hoe biti kritik, i to naspram predmetu koji se njemu jav
lja kao ukradena drava ili tonije: kao ukradeno prvenstvo
reprezentacije drave.
U tom otuenom i neautentinom svijetu on, kao disi
dent-vjernik hrvatske drave, ne moe ispuniti nuni uvjet
bilo kakva kritikog djelovanja, jer u svijetu koji je oduvijek
ve zapravo i autentino njegov, on ne moe postati simbo
likim strancem kakvim se eli vidjeti, koji se, poput Sokrata,

222

postavlja na naelo istine nasuprot oznaitelja-gospodara, a

ne unutar njega. Za to je potrebna apsolutna samouspostava
subjekta iz niega, iz apsolutne negacije svega. Umjesto toga,
neosvijetena nemogunost Vlade Gotovca da postane kritik i
da ostane klerik, njemu se javlja jo samo kao privatna nezgo
da. Mjesto prvog klerika u dravi odnio mu je ispred nosa novi
francuski ideolog mitelevropejtine, postmoderni antiprosvje
titelj Alain Finkielkraut, stranac na dvoru Franje Tumana koji
je meu domaim nacionalnim filozofima zablistao kao breza
meu bukvama.
Zato je gubitak za hrvatskog klerika u liku pjesnika-ideolo
ga u opoziciji, u uvjetima ostvarenja njegovog cilja, viestruk i
straan. Mjesto mudraca nacije, koje mu u stroju za reprodukci
ju idelogije kulture pripada kao po tradicijskom pravu, u srazu
dravno-reprezentativnog i civilno-drutvenog nacionalizma,
prisvojio je stranac. Mjesto analitiara ili kritika, od kojeg se
oekuje da u supstancijalnoj nunosti vrhovnog simbola naci
onalne identifikacije razoktriva kontingenciju, oduvijek je ve
promaio. Kao nacionalni intelektualac on po svojoj poziciji
prizvodi diskurs gospodara, a po svome razumijevanju kultu
re on ne moe ni pretpostaviti kontingentnu narav nacionalne
kulture. Otud se ono zaista sublimno njemu ne moe vie po
javiti u osjeanju otvorenih mogunosti i povijesnih znaenja.
Ono se njemu javlja jo samo u preklapanju njegovog osobnog
narcizmanjegovog privatnog prihvaanja javne slike o sebi
kao kulturne i povijesne veliines fantazmom boljeg voe za
nacionalistiki entuzijazam dinamovskih masa. Nesporazum
te nesretne svijesti prosvijetljenog intelektualca-disidenta na
cionalne drave u susretu s vlastitom slikom o samom sebi lei
u tome to ono mjesto, s kojeg se u iekovu opisu dri distan
ca spram oznaitelja-gospodara, povijesno vie nije njegovo
mjesto. Jedini lik u kojem Gotovac moe susretati samoga sebe
i fantazirati svoju ulogu oslobodioca figura je njegovog filozof
skog idola, cara-filozofa, stoika Marka Aurelija.

223

Pravo mjesto klerika javlja se, naprotiv, uvijek samo tamo i

samo onda kad je ugroen sam vrhovni oznaitelj, taj organizator
nacionalnog ivota. Zato je Gotovac uvijek samo u odbrani ve
preivenog simbola na zastavi, bilo od neautentinog uzurpatora
poput Franje Tumana koji se postavlja iznad simbola, bilo od
kritiara koji u status vrhovnog oznaitelja uvodi kontingenciju
i dovodi u pitanje njegovu nunost, prirodnost i smisao. Samo ta
vie-manje preutno preuzeta uloga bdijenja nad pravom mje
rom nacionalne stvari objanjava ne samo gromoglasnu dreku
disidenta-klerika Gotovca prema onom prvom, ve iskljuenje
i preuivanje na smrt onog drugog, analitikog diskursa, koji,
jo daleko vie od kontingencije najvieg simbola nacionalne
identifikacije, proizvodi nunost neidentifikacije i nepripadanja,
odbijanje pripadnosti, bastardizaciju kritikog uma.
Razni oblici potiskivanja takvog rubnog analitikog diskur
sa u visokoj kulturi nacionalne disidencije upuuje jo samo
na odnose moi u naddrutvenom diskursu, na poimanje privi
legija na reprezentativni govor nacije. Rije je tonije o zasii
vanju same kritike kulture klerikalne disidencije diskursom
gospodara. Diskurs analitiara, barem ne u novoj Hrvatskoj, nije
izrastao u momentu preklapanja vizije intelektualca s entuzi
jazmom mase, kako to predvia iekov teorem. Tamo stoje
samo apologet ili disident diskursa gospodara. Rodno mjesto
analitiara mogla je postati samo kritika ideoloke funkcije
klerike kulture hrvatske inteligencije na vjenoj strai nad
svojim vrhovnim oznaiteljem.
Otud, suprotno modernoj tradiciji, analitiki diskurs u Hr
vatskoj, ako uope postoji, ne lei u domeni visoke intelektualne
ili akademske kulture. Njegovi eksponenti nisu ni reprezenta
tivni intelektualci ni pisci ni umjetnici, te lijepe due na praksi
klerikalne upotrebe uma. Analitiki kritiki diskurs lei, ako
igdje, samo u difuznim oblicima difuznog govora iskljuenog,
nepripadnog i mijeanog, u domenama rubne kulture. l

224

13/

crveno
Trg izgubljene Republike:
esej iz kroatonostalgije

Imenik i pojmovnik, vodi za lektiru: Trg

Republike vs. na hrvatski Jelai-plac prosvjed
radnitva sindikalna vs. politika manipulacija
Marina Matulovi Dropuli kavica na Trgu Zlatko
Canjuga Drago Krpina vjetija proba politinosti
Josip Bozani Karl Marx pruski kralj kao jedina
politika osoba hrvatske barikade jedna hrvatska
patriotkinja pokretaka bit hrvatske ideologije
nikad dovoljno svoja vlast Ivan Supek Boris Kunst
politiki bedast narod Canjugin kapric Slavko
Goldstein Draen Budia HSLS znaenje agore
ethos politike restauracija Vesna Pusi i hrvatski
drutveni ugovor kroatonostalgija divinizacija
politikog ideoloko ludilo

Prosvjed se mora odrati na naem hrvatskom Jelai-placu, re

kla je za Radio 101 kroz suze jedna postarija hrvatska patriotkinja.
Pa, kaj je onda politika, ak ne to?! Ja tu vie ni ne razmem!
U Hrvatskoj je povodom najveeg protesta sindikalno organi
ziranog radnitva, 20.2.1998., postignut najfantastiniji dru
tveni sporazum u tumaenju naravi tog dogaaja: od piljaric,
preko mesar i uiteljic, radio- i tv-voditeljic sve do znanstve
nik, politiar i inih dolinik, svi su se sloili da je sindikalni
prosvjed opravdan i nuan, jer je stanje postalo neizdrivo, ali
da je sigurno politiki izmanipuliran. Jer, iako motiviran so
cijalno-ekonomski, protest je u biti i u stvaripolitiki. No
jo udesnije pomirenje smisaonih proturjeja predstavlja op
enarodno slaganje o nainu na koji se trebala razrijeiti opa
drutvena napetost oko tog dogaaja izazvana zabranom okup
ljanja na Trgu bana Jelaia: Da su ih odmah pustili na Trg, ni
se ne bi dogodilo, mirno i dostojanstveno bi odprosvjedovali i
razili se kuama.
Najoriginalniji prilog toj prisilnoj pukoj neurozi tumae
nja pod znakom onog Tumanovog ki bi, da bi, svai oko ni i
niesa, predstavlja svakako jedna druga zavrzlama. Iako su sin
dikalni organizatori, prema vlastitim izjavama, posve iskreno
pozvali i predstavnike vlade, kao da je masovni protest happening
druenja politiara s narodom, svehrvatske veselice, notorno
previjani deki iz HDZ-a u gradskoj upravi nisu morali predu
go prebirati po registru politike tankoutnosti da bi iznali
pravi razlog za odbijanje poziva i doapnuli ga gradonaelnici.
Takvo masovno okupljanje ini se neumjesnim i ne moe se
odrati na Trgu, jer:
(a) Tamo etaju nai stariji graani i djeca, dolaze i ljudi iz
unutranjosti. Graani imaju pravo na red i mir (cit. gra
donaelnica Marina Matulovi Dropuli).
(b) Oni dolaskom na Trg bana Jelaia zapravo ne ele nita
drugo osim provocirati HDZ, i zato nek ostanu tamo gdje

227

jesu (ef gradskog komiteta HDZ-a, Zlatko Canjuga).

(c) Taj prosvjed je samo politika zloporaba socijalnih proble
ma, kojih u Hrvatskoj objektivno ima (glasnogovornik
HDZ-a, Drago Krpina).
Tako je sma politiki svjesna gradska vlast, umjesto organiza
tora i sudionika toga navodno socijalno i ekonomski opravdanog,
ali neumjesnog protesta, neuvijeno, bez lutanja i neodlunosti,
sama izrekla ono trenutno najsubverzivnije i najopscenije to
se nisu usudili izrei ni sami organizatori: te demonstracije,
koje se stide same sebe, imaju ve kao takve, po sebi, politiki
karakter i namjere, i imaju ga objektivno i nuno.
Otuna zavrzlama i zabuna oko navodnog opozicionog po
tencijala sindikalnih organizacija i radnitva u zemlji, koji se
stvarno ili prividno stide da budu politini, i vlasti koja nepo
greivo prepoznaje njihove nekave, ali jednoznano politike
namjere, sastoji se upravo u tome da je inicijativu u toj igri poli
tikog skrivanja sindikata, iz koje su ispale opozicione stranke,
preuzela zagrebaka gradska i partijska vlast iz redova HDZ-a.
Da bi istjerala na vidjelo politiku istinu tih toboe opravda
nih ali samo socijalnih demonstracija, hadezeovska vrhuka
se dosjetila najdjelotvornijeg sredstva protiv zlih vilinskih sila
koje se tu prikazuju kao dobre. Naime, sindikalisti su udareni na
vjetiju probu ili negativni test, i to odricanjem onog uvjeta
koji je jedini u stanju tom obinom sindikalnom prosvjedu
kakvih je u Hrvatskoj tokom 90-ih prohujala tuta i tm neujno
i neznanodati kvalitetu politinosti, i to zabranom prava na
pristup Trgu bana Jelaia. Test se pokazao pozitivnim: kao to
se oekivalo, sindikalci su reagirali jednoznano politiki, ali
prava nadripolitika narav toga zapleta oko politinosti poka
zala se u mamcu na koji se sindikalna druba upecala. Zabrana
prosvjeda na sredinjem gradskom trgu pokazala je jo jedan
uinak Canjuginog vjetijeg testa: sindikalci su iskazali da trg
u hrvatskom simbolikom poretku predstavlja najviu nacio
nalnu svetinju, iznad svih politikih interesa i socijalnih razlika.

228

Drugim rijeima, zabrana odravanja sindikalnog protesta

na glavnom gradskom trgu u Zagrebu otkrila je ubadanjem u
pravu stvar udnovato uzvieni, neprofani nadpolitiki smisao
planiranih demonstracija. Onaj isti oko kojeg je kruila uvri
jeena i zabezeknuta hrvatska javnostod obinog hrvat
skog ovjeka, tj. uplakanog i razdraenog naroda Radija 101, u
emisiji The Day After (21.2.1998.): Prosvjed se mora odrati na
naem hrvatskom Jelai-placu, rekla je kroz suze jedna posta
rija hrvatska patriotkinja; Pa, kaj je onda politika, ak ne to?!
Ja tu vie ni ne razmem! do crkvene nadgradnje: Prosvjedi
su instrumentalizirani i s jedne i s druge strane; vanije je bilo
gdje e se rei, nego to e se rei rekao je nadbiskup zgreba
ki, Josip Bozani.
No, taj politiki smisao nije razotkrila autirana i autistina
politika opozicija, nego upravo sama omraena vlast preko
kadrovskog dvojca visprenih seoskih uitelja, Zagorca Canju
ge i Dalmatinca Krpine. Tako je u Hrvatskoj, nakon punih 150
godina poslije Marxa, otkriven paradoks da je dravi jo samo
kralj politika osoba: pravim subjektom demonstracija posta
la je ta cinino od milja zvana jo-uvijek-aktualna hrvatska
vlast-na-odlasku, a gradske prie o HDZ-u kao tajnom organiza
toru prosvjeda posve istinitim, ak ako su bile posve izmiljene.
HDZ nije postala i nije morala postati subjektom demonstracija
sluei se zakulisanim frakcijskim igrama u predveerje svoje
ope stranake konvencije, kako se raspredalo u opehrvatskom
deliriju teorija zavjere i igara meu tajnim slubama. Ona je to
postala postavivi izmeu demonstranata i njihova (prividno)
banalnog ciljaopenarodnog Jelai-placakordone te
meljne policije i njezine staleke i tehnike nadgradnje pod
zelenim kacigama!
Tako je nastao zaudan efekt da je nasuprot upornom go
voru o zajedniarskoj biti Hrvata, unato potiskivanju mrske
klasne diferencijacije za volju svedomobranske i dravotvorne
harmonije ustaa i partizana, raseljene i domovinske Hrvatske,

229

velmoa i puana, stalea i stalia, hercegovakih arapara

i njihovih jataka iz nizinske Hrvatske, tzv. pravih i otmjenih
poslovnjaka, upravo HDZ, majka svih hrvatskih razlika u je
dinstvu, pomou specijalaca i obine policije prva uspostavila
prave i istinske hrvatske barikade, i tako konano uvela nuni
rascjep i unutranje granice u vjenoj pokretakoj biti hrvat
ske ideologije.
Da je upravo zabrana pristupa trgu kljuni moment doga
aja, to vai ak ako su prie o postojanju manipulacije istinite.
Zakulisne igre HDZ-a u tobonjoj organizaciji pothranio je ak
sam ef Udruge radnikih sindikata, Boris Kunst, uvodei figuru
tajnovitog visokog funkcionera HDZ-a koji navodno podrava
prosvjed, ali kojeg ne moe imenovati (Globus, br. 376). Fak
tika zabrana masovnog okupljanja na glavnom zagrebakom
trgu ima tu funkciju da nakon niza pretpostavljenih stvarnih
ili izmiljenih manipulacija uvede jo onu manipulaciju, koja
sma vie nije lan istog niza i koja itavu igru s manipulacijama
tzv. objektivnim, ali zloporabljenim problemima pretvara u
gorku stvarnost politike borbe manipulacijama. Sa zabranom
demonstracija na Trgu ona navodna hadezeovska manipulacija
prestala je biti samo dio beskonanih igara u fanikoj hrvat
skoj republici i postala maska koja se vie ne da skinuti, ona s
kojom navodno prazno pitanje o mjestu demonstracija po
staje autentino politiko pitanje sa sadrajem. Zabrana iznosi
na vidjelo ono posljednje na emu se pokazuje da sindikalni
prosvjednici, ili tonije, hrvatski oajnici, nemaju, za razliku
od svojih sindikalnih voa, izgubiti nita vie i nita drugo
osim uitka za siromahe. To nije ni kino kao kod Fellinija, ni
seks kao kod Zole, nego posve hrvatski, bez literarne obrade:
iluzija o simbolikom statusu naroda u svojoj dravi i nikad
dovoljno svojoj vlasti.
ok za narod nije dakako u tome, koliko se god javnost
zgraavala u kontakt-emisijama demokratskih ili jo demo
kratskijih medija nad time da vojska i policija udaraju na svoj

230

narod, onaj isti koji je za tu vlast navodno stvorio i samu dr

avu. Drutvena trauma u zapletu oko mirnog prosvjeda ne
lei moda ni u tome da je hrvatska drava, dakle ono to je sve
do tog 20.2.1998. u hrvatskoj nacionalnoj idiosinkraziji imalo
funkciju neupitnog temelja, apsolutnog hrvatskog politikog
Dobra, pokazalo svu svoju nitavnost i nakaradnost u samovo
lji, intrigama i bahatosti budalastih funkcionera. Sve to ime ta
najhrvatskija vlast u liku HDZ-a okira taj navodno politiki
bedast hrvatski narod samo su vie ili manje banalne posljedice
primjene sile prava na temelju masovne legitimacije politiki
nakaradne i nelegitimne stvari koju ini hrvatsko politiko i
civilizacijsko samorazumijevanje. Ti okovi su moda sirov i
nuan, ali sigurno ne i dovoljan uvjet emancipacije prosjene
hrvatske svijesti od dravnog aparata.
Traumatini karakter demonstracija, duboka frustracija
politike i moralne svijesti u hrvatskom drutvu, oituje se
samo u poricanju istine o zapletu sa sindikalnim protestom, u
nesvjesnom kruenju oko tog toboe banalnog, stidnog politi
kog mjesta za odravanje demonstracija, koje je u domoroda
kom jeziku glavnog grada Hrvatske poznato kao Jelai-plac.
To potiskivanje postalo je moda najeklatantnije onda kad je i
funkcija samog trga u dogaaju poela dobivati nulto znaenje:
Pa kaj s tim prosvjedomdoli bi, izvikali se i otili, i nikom
ni!?, rekao je jedan slualac Stojedinice. Zaplet oko zabrane
okupljanja na Trgu bana Jelaia pokazao je da je to mjesto, taj
komad skupo i kierski poploanog gradskog zemljita, denun
cirano u onom uzvienom znaenju i simbolikoj funkciji koju
je dobilo sa uspostavom nove hrvatske drave, a da to nisu pri
mijetili ni pripadnici hrvatske drutvene elite. Samo tako se
moe objasniti zaprepatenje javne osobe poput Ivana Supeka
nad zabranom: To je sramota! Zabrana je za njega u najdu
bljem i munom proturjeju s tradicijom u kojoj je Trg u novi
joj povijesti Hrvatske bio glavno mjesto politikih okupljanja i
demonstracija. Ivan Supek je zaboravio pri tome neto posve

231

odluujue, naime da je to glavno mjesto politikog okuplja

nja bio Trg Republike, a ne Jelai-plac.
Njegovo zgraanje nad gubitkom tradicije otkriva naknad
no i izvanjski s kojim simbolikim ulogom rauna navodni Ca
njugin kapric: reeni komad gradskog zemljita, nakon to je
1990., u istinski patriotskom zanosu hrvatskih liberala na elu
sa Slavkom Goldsteinom s njega skinut naziv Trg Republike
da bi ponovo nosio ime bana Josipa Jelaia, najrepublikanskijeg
generala kojeg je Hrvatska dala i mogla dati evropskoj povije
sti, nepovratno je izaao iz stvarne povijesti i postao nestvarno
nebesko mjesto, simbol raja za zemaljsko uivanje transpoli
tike. S vraanjem imena bana Jelaiakoje su izvorno inici
rali hrvatski liberali, da bi im taj politiki show odmah ukrali
hadezeovcinije samo vraeno jo pred-endehazijevsko ime
trga, koje su mu opet oduzeli komunjare, ve je lien i svoje
osnovne banalno-svjetovne funkcije. Iz sredinjeg gradskog
prometalita ljudi, tramvaja i dobara, iz bunog gradskog trga i
mjesta potencijalnih politikih dogaanja, Trg je (jo u sumrak
socijalizma 80-ih) kierski preinaen u reprezentativno i po
sveeno mjesto hrvatske malograansko-metropolitanske idile,
one u kojoj graani ispijaju svoje kavice i u kojoj je uguena sva
ka mogunost velikih politikih zbivanja i stvaranja epohalnih
politikih znaenja.
Upravo to je onaj konani argument s kojim gradonael
nica opravdava odluku gradskog poglavarstva da se masovno
sindikalno okupljanje ne moe odrati na trgu: ona apelira na
graane Zagreba da ne ometaju svoj vlastiti graanski mir, da
ekscesima nereda i nemira ne unereuju to posveeno mjesto
svoje malograanske idile sazdane od ideoloke sree reda-i-mi
ra s kavicama i cucekima.
Opaka narav te urbane idile jedne umiljene mitteleuropske
metropole, prepune palanakog duha, koja se odrie svoga mo
dernizma gdje god stigne, ne sastoji se, naravno, u njezinom li
cemjerju. Naprotiv, ona lei u onom najpozitivnijem momentu

232

koji sadri argument gradonaelnice, u toj potvrdi pseudodivi

nizacije profanog prostora politike koju je tako drastino raz
golitio hadezeovski dvojac CanjugaKrpina. U svakom sluaju,
s obrazloenjem zabrane politikog okupljanja sveti hrvatski
Trg izriito je i stvarno prestao biti ono to je u njemu ve ne
stalo kroz delirij proglaenja hrvatske dravne samostalnosti
1990.mjesto svjetovne, republikanske politike. To znai da je
zagrebaki Trg Republike upravo na vrhuncu politikog vrenja
nacije izgubio ono politiko znaenje agore koje mu pripada od
poetka demokratske povijesti ovjeanstva: da pripada svima
podjednako i da od svih bude podjednako daleko, sama forma
republikanstva, zajedniki ethos politike narataj i civilizacij.
Sluaj sindikalnog protesta uinio je samo ponovo vidljivim
da ono politiko predstavlja stidno mjesto aktualne hrvatske
drutvene ne-svijesti. Rije je o tome da je instanca politikog
kao izraz autonomnog drutvenog polja, principijelno nezavi
snog od svih ostalih drutvenih vrijednosti, poput patriotizma,
doivjela debakl, postala negativnom, sramnom kategorijom,
za kojom kao izgubljen u vremenu, usred bijela dana, traga jo
samo stari akademik Supek, kao posljednji republikanac. No
zato pravu drutvenu cijenu toga debakla republikanske svi
jesti predstavlja otkrie uiteljskog dvoprega iz HDZ-a kako
su sindikati izgubili svoju drutvenu nevinost, kako sindikati
polau pravo na politiku reprezentaciju naroda nezavisno
od dravnih, stranakih ili ak i crkvenih organa. Rije je o
pravu za koje je hrvatski puk oito krivo vjerovao kako ga
je stekao patriotskom borbom i bezgraninim domoljubljem,
ulaganjem vlastita ivota u dravotvorni projekt i dao HDZ-u
na vjeno uvanje. To pravo sada ne vrijedi ni toliko da stane
pod rep banovog konja.
Neosvijeteni manjak u pretpostavci o samorazumljivom
pravu naroda na svoju Hrvatsku i svoj hrvatski Jelai-plac
pokazuje se sad u tome da je mobilizacija naroda za dravotvor
ni projektreferendum o osamostaljenju 1990., onaj navodni

233

novi hrvatski drutveni ugovor, kako ga je patriotski nazvala

Vesna Pusipisan umakanjem u krivo mastilo, u krv pote
klu za restauraciju nacionalno-ideoloke samobitnosti, simbo
liki predstavljenu kroz fantaziju o znaenju generala Jelaia.
Kao to je tada njegova prava historijska uloga bila obiljeena
opsadom Bea i masovnim ubijanjima, silovanjima, kontrarevo
lucijom i restauracijom, ni sada njegovo uskrisivanje u simbol
novog hrvatskog republikanstva, podjednako od strane liberala
i nacionalne desnice, nije osim razaranja i masovnih ubijanja
donijelo nita drugo do pljaku, uzurpaciju i pad u ideoloki i
politiki idiotizam, daleko ispod razine prethodno dostignute
emancipacije koju je civilizacijski omoguio mrski socijalizam,
svim svojim ogranienjima unato.
Zato sadanji neuspjeli juri masa na Jelai-plac nije, daka
ko, bio miljen kao napad na narakadni ideoloki projekt hrvat
ske nacionalistike restauracije nacije, isti onaj projekt koji je
unitio ivotnu supstanciju nacije i doveo najvei dio graana
doslovno do prosjakog tapa. Juri na Trg upravo nije nikakva
revolucija odozdo za ponovno stjecanje Republike kao uvjeta
slobodnog politikog ivota. Naprotiv, juri na Jelai-plac bio je
i u tome smislu svakako treba uzimati doslovno uvjeravanja
sindikalaca o nepolitikom karakteru prosvjedasamo utje
canje grotesknoj fantaziji o branitelju domovine na konju, au
strijskom generalu koji je porobio tuu revoluciju da bi u svojoj
zemlji proizveo iluziju o sudjelovanju u svjetskim dogaajima.
Komedija, ili moda ipak tragikomedija, zabune sa zabludom
o nekom boljem, moralnijem, hrabrijem i nesebinijem voi iz
prolosti, u liku kakanijskog generala, koji bi valjda, samo da
zna i moe, posmicao sve te dananje dvorjane i ankolize, koji
ne bi izigrao hrvatski mandat za hrvatsku vlast kao sada HDZ,
koji ne bi tako podlo kao HDZ i Franjo Tuman zaboravio to
je taj hrvatski narod, arei i palei tada po Beu 1848., uinio
za njegovu generalsku slavu itd. itd. Juri na banski trg nije bio
nita drugo do pokuaj nesretne transpolitike hrvatske svije

234

sti da povrati svoje ukradeno i otueno pravo na uivanje svog

siromakog udjela u fantaziji o dravotvornoj slavi, reminiscen
cija na prohujale godine zanesenjakog nacionalizma, vraanje
na izvor kojeg vie nema, akt autonostalgije hrvatstva iz 1990.
Politiki znaaj, snagu i formu tome traenju izgubljenog dala
je samo njegova aktualna najhrvatskija hrvatska vlast, posta
vivi mu barikade i kordone policije. Nitko drugi i nita drugo.
Samo ta napetost u ambivalenciji izmeu valjda neizljeivog
nacionalizma s jedne strane i neizdrive socijalne frustracije,
koja vlada hrvatskom stvarnou, moe objasniti fantastino
proturjeje sadrano u hrvatskom kompleksu patriotske kriv
nje zbog volje za promjenom bijednog stanja: Mi ne ruimo
Hrvatsku! Ta krivnja se sad, dvije godine nakon masovnog
protesta za podrku Radiju 101, tog propalog ustanka radijskog
naroda 21.11.1996., ponavlja na niem i bjednijem socijalnom
nivou u sindikalnim dogaanjima u uvijek novim retorikim
oblicima, i dri u okovima svakodnevnu zbilju, miljenje, go
vor, meuljudsko ophoenje u rasponu od medija, preko ulice,
trnica, tramvaja do ponovo pronaene kulture graanskih
salona. Ta opsesija krivicom za podrivanje domovine kroz bilo
kakav akt kritike ini se takvom da se najuzvieniji politiki
projekt, hrvatsko dravotvorstvodakle upravo ostvarenje
drave kao navodni transpolitiki uvjet svake politikejavlja
kao faktor koji unaprijed onemoguuje svaku artikulaciju bilo
kojeg profanog, genuinog politikog interesa, a time i projekciju
autonomnog politikog polja, slobodne politike volje u hrvat
skom drutvu. Izbor svete bolesti umjesto profanog ozdravlje
nja i dalje je hrvatski izbor broj jedan: Prvo hrvatska drava, pa
onda demokracija! (cit. Draen Budia, predsjednik HSLS-a).
Da bi hrvatsko drutvo ikada prodisalo politiki, ini se da e
najprije morati odumrijeti njegova drava.
Otud, samo prividno paradoksalno, ako je mobiliziranim
hrvatskim radnicima, iji se sindikati listom busaju da slijede
socijalni nauk katolike Crkve, jo ita moglo donijeti politi

235

ko izljeenje od opsjednutosti i autoblokade patriotskom kriv

njom, onda to nije klerikalistiko prenemaganje sindikalnih
voa, nego samo i jedino Canjugina zabrana protestnog okup
ljanja na Trgu. Jedino taj odgovor politike u obliku policije na
izvorno politiko htijenje sadri nuan moment elementarnog
politikog odgoja i potencijal za politiku subjektivaciju mase.
Samo je Canjugina intervencija ujedno otrenjujua uskrata
one neograniene nacionalistike ljubavi za same sebe koju su
tako oceanski uivali u deliriju dravotvorstva na tom istom
banskom trgu, predvoeni istim onim nadpolitikim generalom,
u liku Franje Tumana, koji im danas uskrauje tu neogranie
nu i pogubnu ljubav: A mogel ih je pustit da se ispuu i nikom
ni, rekao je onaj isti slualac Radija 101.
No ipak, ako se tonije pogleda, divinizacija politikog zna
enja Trga otkriva da je sindikalno komeanje radnika ipak po
stalo politiko u jednom elementarnijem i negativnom, premda
jo uvijek predpolitikom i preddemokratskom smislu. Naime,
oktroirani status Trga kao svetog mjesta nacije, umjesto profa
nosti agore ili foruma, uinio je sam trg kriterijem i instrumen
tom (masovnog) drutvenog, politikog i fizikog iskljuenja,
odnosno kriterijem negativne identifikacije itavih slojeva u
hrvatskom drutvu, koji su se iz bive vladajue klase u ju
goslavenskom socijalizmu prvo pretvorili u obezvlateni sloj
pod fantomskim imenom djelatnika, da bi istina o njihovom
pauperiziranom stanju izala na vidjelo upravo s aferom na
Trgu: to je ona drutvena masa koji nije predstavljena u novoj
stalekoj klasifikaciji hrvatskog drutva, potekloj iz pera upravo
onog istog visprenog seoskog historiara i filozofa Canjuge.
Upravo on sad, u pauzi izmeu voenja zagrebakog gradskog
komiteta HDZ-a i glavnog nacionalnog nogometnog kluba, na
stupa u ulozi asistenta velikog metra na bespuima hrvatske
znanstvene povijesti.
Ono to ta nova teorija drutvene reprezentacije, iznesena
i slubeno na famoznoj velikoj konvenciji HDZ-a, ne predvi

236

a i to ne ulazi u vidno polje koncepcije hrvatskih stalia,

isplivalo je na povrinu upravo aktom zabraneto je rulja,
mnotvo, poznata u antici kao vulgus ili ochlos, dakle sloj ispod
linije najniih, izvan vidnog polja drutvenosti i simbolike re
prezentacije. Hrvatska rulja, kako je to obezvlateno i pauperi
zirano stanovnitvo nazvao sm predsjednik drave i vrhovni
povijestnik nacije, Franjo Tuman, regrutirana od penzionera,
nezaposlenih i neplaenih radnika to prekopavaju hrpe smea
po gradskim trnicama i ulicama, od samohranih majki koje se
u bezizlaznom poloaju bacaju preko balkona zajedno s djecom,
postala je ne samo empirijski, ve simboliki i politiki vidljivom
samo dan nakon to je dobila svoje ime i nakon to je izreena
zabrana pristupa Trgu. Time je Trg faktiki postao najveom
praznom ili nultom hrvatskom barikadom.
U tome je sadran stvarni spoznajni dobitak apsurdne afere
s protestom nadomak banskog placa: desetine tisua demonstra
nata iz cijele Hrvatske, s njima i stotine tisua graana istoga
sloja i soja, nestali su u crnoj rupi vulgusa, naoigled sneblji
vih promatraa iz redova boljestojeih stanovnika sredinjih
gradskih etvrti. Navodni Canjugin trik sa zabranom sindi
kalnog protesta samo je pruio neophodne logistike uvjete
za stvaranje odreenog teorijskog pogleda na hrvatski puk.
Hrvatska drava i njezina ideoloka mainerija potezom pera
se, zabranivi sindikalcima pristup na Trg, imaginarno rijeila
imaginarne revolucionarne mase iz svoje staleke slike svijeta.
Tako njezin vladar moe, barem privremeno, ponosno uzdah
nuti poput engleske kraljice Viktorije neko: My people! To je
samo onaj pristojni, vidljivi dio apolitinog naroda, koji su
botom na Trgu ispod katedrale pije kavicu i eta cucke, estit
i uspjean hrvatski ovjek koji drutveno napreduje tako da
prelazi iz nieg stalia u vii kupujui dionice (cit. Canjuga).
Izvan te idealistike teorije vulgarnog meetarstva ne postoji
nita to bi ukazivalo na njezinu stvarnu granicu ili materi
jalnu osnovu.

237

Otud je ono to u hrvatskom sistemu ideolokog ludila jo

kao jedino stvarno provaljuje tu idiotariju opet samo jedan
idealni moment. Taj Canjugin turbo-folk od novokomponira
ne drutvenoteorijske idile ne ini samo svog autora vrijednim
barem poasnog mjesta u nacionalnoj akademiji. On nepore
civo svjedoi da u zatvorenom ideolokom univerzumu po
put hrvatskog nedostatak smjelosti za slobodan politiki in
i autonomnu politiku volju uspjeno kompenzira, barem u
medijima, nakarada u liku zabrane pristupa pocukranom Trgu
i lakrdijaka resurekcija ljivarske svijesti s banom Jelaiem
na konju. Sve je mogue u hrvatskom patriotizmu, samo je slo
bodna politika svijest ostala zatoena u njemu kao posljednje
od svih svjetskih zala. l

238

Dva pogreba
i jedno
razvjenanje

14/

Oaloena obitelj:
ekajui drugu
posljednju poast

Natuknice za usmjereno itanje: Gojko uak

Josip Broz Tito Miroslav Lili Romano Bolkovi
Sutla-enkovec 2u9 (tv emisija) Radojka verko i
Amazing Grace pizza-boy Gojko vs. prase zvano Tito
koincidencija smrti odbijanje metafore brzopleti
telegram suuti HNS-a Vlado Gotovac sluenje
Franji Tumanu Dinko aki Ivo Rojnica netto
cijena rata posljednja irokobrijeka no Titov
kult Andrija Hebrang prva masovna poast
ekanje na drugu poast.

Prva scena s praznom stolicom i muklim ozrajem

Vijest o smrti Gojka uka OTV je aranirao na nain koji je
nedvojbeno evocirao ono davno i naglo prekinuto Nedjeljno
poslijepodne 4. svibnja 1980. na RTZ-u, u kojem nam je, na
mjestu dananjeg Romana Bolkovia, ondanji voditelj Miroslav
Lili, sm u studiju, shrvanim glasom saopio najoekivaniju
od neoekivanih vijesti o smrti doivotnog predsjednika Ju
goslavije, marala, druga Josipa Broza Tita, najveeg sina svih
jugoslavenskih naroda i narodnosti.
Ovog ponedjeljka, 4. svibnja 1998., naveer u devet sati i de
setak minuta (brojkama 21:10h), ve je izostanak uobiajenog
smijenog reklamnog spota Sutla-enkovec izazvao napetost i
crnu slutnju. Scena je otvorena: ona poznata pozornica OTV-a
s morbidno hladnom, plavkastom polovicom studija gdje u pre
plitkoj stolici ukoeno sjedi svima nam poznati voditelj votanog
lica, bljedoliki gospodin Romano, kako ga zove interaktivni
dio starijeg enskog purgerskog gledateljstva OTV-a. Nasuprot
njemu, na onom drugom, rumenije osvijetljenom dijelu scene
prazna stolica!
Prizor posve nedokuiv: A gdje je gost? Otkazao u posljednji
as? Tko je to trebao biti? Stie i odgovor: Potovani gledatelji,
umro je ministar obrane Republike Hrvatske, gospodin Gojko
uak, recitira ozbiljnim glasom preozbiljni i mrani Romano
Bolkovi.ta, zar je uak, onako bolestan, trebao biti gost u
studiju na 18. obljetnicu Titove smrti? O emu pria taj Bolko
vi?pita se benasti gledatelj. Stie i odgovar: Otiao je zasi
gurno najznaajniji ovjek u aktualnoj hrvatskoj vlasti..., sve
mranijim glasom objanjava poznati gospodin Romano, da bi
ve posve shrvan izrekao: Gospodin Gojko uak bio je jedini
politiar koji je doista mislio ono to je govorio... Neka mu je
vjena slava... mrc, mrc...
Utihnula je uobiajena brbljivost, suspendirana je sama
sposobnost medijskog govora, diskurs polemikog talk-showa
rastopio se u suzama urednika i voditelja ustupivi svoje mjesto

243

argonu prigodnog, ali dubokog sentimenta. Bez rijei, scena se

mijenja, sivkasto plavilo OTV-grobnice prelazi u sentimentalni
purpur. Na mjesto Bolkovievog mrcanja stupa Radojka verko
s Amazing Grace. Otpoela je zadunica, tovie missa solemnis,
za jedinog odista iskrenog hrvatskog politiara. Program je u
ivo, no playback, sve je for real. Sve je autentino! Nemre ovek
bilivit koliko kia u koncentriranoj dozi.
Ali upravo tako je, s takvom morbidnom i cmizdravom sce
nerijom i reijom poznatog hard-talka 2u9 Romana Bolkovia,
smrt hrvatskog ministra obrane prestala biti samo stvar Tu
manovih Hercegovaca i njihove dravne televizije. Ta smrt je,
upravo tu s Bolkovievim suzama i nigdje drugdje, makar samo
te veeri, postala ono to se inilo da e zauvijek ostati nemo
guim: tokom stapanja hercegovakog i metropolitanskog
hrvatstva u razvlaenom Bolkoviu nad fantazijom iskrenog
ovjeka u politici, jedinog koji je drao do svoje rijei.
Predigra: Pizza-boy Gojko i prase zvano Tito
Jedini i najpoznatiji podvig ukove kanadske emigrantske
biografije predstavlja, kao to je poznato, dogaaj u kojem se
danas, u koincidenciji dviju smrti, Titove i ukove, u zemlji
znakovitih znaenja imenom Hrvatska, trai dublji sadraj,
poruka iz prolosti. Prvi klin velikana iskrenosti i njegovog
arhidumanina dogodio se na najsveaniji praznik bive Jugo
slavije, Dan Republike, 29. novembra davne 1979. Dakle na po
sljednji roendan bive Jugoslavije u ivotu njezina tvorca Tita.
Tada je na pokojni ministar obrane, onda jo samo iskreni piz
za-boy Gojko u Kanadi, strpao neko jadno svinje u mrtvaki
sanduk i prearao ga slovima Tito. Kao to je poznato, tom je
dosjetkom taj vispreni Ero iz Novoga svijeta, u dalekoj Kanadi,
zaradio tubu lokalnog udruenja za zatitu ivotinja i njegova
je spektakularna akcija zavrila banalno i neslavno.
Upotreba dotine ivotinjske vrste u svrhu metaforike po
litike poruke urodila je, dakle, u politiki neuzbudljivim uvje

244

tima zapadne demokracije, obrnutim efektom od eljenog, i to

takvim kakvoga na emigrant-iz-uvjerenja sam nije ni shvatio
ni predvidio! Iako trivijalno posve jasna, njegova politika po
ruka koju je htio poslati Kanaanima i cijelom svijetu, Taj Tito
kojem se vi divite i koga primate u dravniku posjetu, to je mrtva
svinja!, nije mogla uspjeti zbog najobinijeg otpora diskurziv
nog konteksta. Kanaani iz nekog uku nerazumljivog razloga
nisu smatrali da je Tito svinja, niti da se svinja smije upotrijebi
ti za usporedbu s ljudima, pa makar to bio arhiduman jednog
hrvatskog emigranta. Zato se ta poruka na pragmatikoj razini
obila tom poetniku civilno-demokratske prosvjedne akcije
u glavu: Ne, taj obini prai nije tvoj prljavi politiar, zloinac i
svinja! To je tek neduna ivotinja koju si ni krivu ni dunu strpao
u mrtvaki sanduk i izjednaio s prljavom ljudskom vrstom politiara. Za to se plaa globa!
Dakako, uzrok nepaljenju jedne posve nekomplicirane,
koliko god poietiki smjele metafore, razlog zbog ega prase
u mrtvakom sanduku nije postalo porukom, nego je proitano
doslovno kao muenje ivotinje za svrhe politike propagande
nekakvog emigranta, lei u otporu okoline prema uzvienom
metaforikom itanju obinih banalnosti. Tonije, u okolnosti
da politiar, predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito, ko
jeg je svinja trebala reprezentirati, nije slovioi u tome je
bila druga greka Gojka ukaza prljavog politiara, nego za
uglednog dravnika, vou jednog antifaistikog oslobodila
kog rata u Evropi, u kojem su i Kanaani gubili ivote, efa jed
ne istonoevropske zemlje s antistaljinistiki prosvijetljenom
partitokraturom i relativnim ekonomskim blagostanjem, voa
pokreta nesvrstanih s neospornom meunarodnom vanou.
Jadni mladac Gojko, jedan proustaki hrvatski emigrant, nije
dakle ima anse protiv tih i tolikih predrasuda i nije mogao
interiorizirati ono to su kanadski graani prihvaali, odnosno
bili sposobni razumjeti o Titu.
Premda se sm sebi inio u konkretnom sluaju politiki

245

obavjeteniji od njih, on naprosto nije bio u stanju prozrijeti

suvremena znaenja i kodove politike okoline iz svoje mla
dosti koji su uvjetovali da njegov prosvjed s upotrebom praseta
urodi dvostrukim debaklom metafore. Odbijanje da se njegova
retorika svinjeta proita kao metaforika gesta sa znaenjem,
i umjesto toga proita doslovno kao zloupotreba ivotinje, po
ivalo je na odbijanju publike da primi politiki sadraj njegove
metaforike poruke. U ukovom demonstrativnom politikom
aktu Kanaani su proitali samo morbidno muenje ivotinje,
i to prije svega zato to su smatrali da poruka nije ni istinita
niti odgovara standardima civilnog politikog ponaanja koje
iskljuuje muenje ivotinja za propagandne politike svrhe
meu ljudima.
Tako je u svom prvom nasrtaju na Titov lik i djelo jo kasnih
70-ih uak jadno zakazao, i to upravo u svome konceptualnom
umjetniko-politikom aktu. Politika poruka koju je odaslao
zavrila je u posve izvanpolitikom diskursu, to se danas
zove nepotovanjem politike korektnosti prema svinjama ili
neetikim inom prema ne-ljudskim ivotinjama.
Zaplet: Sluba domovini
Do koje je mjere Gojko uak bio traumatiziran ovim svojim
promaajem svjedoi svakako najbolje injenica da se on u me
uvremenu odrekao te svoje aktivistike dosjetke, tvrdei da
mu je ona podmetnuta. To odaje njegova najbre napisana ha
giografija, objavljena u Jutarnjem listu od 4. svibnja 1998. Da li
se neto dakle promijenilo u politikoj sudbini Gojka uka,
nakon to se vratio u domovinu i zajedno sa svojim politikim
promotorom, uzorom i voom Franjom Tumanom doao na
vlast i postao ministrom obrane u doba rata i poraa?
Ono to je najautentinije u cijeloj OTV inscenaciji ublijedje
log voditelja emisije Romana Bolkovia na dan ukove smrti,
upravo je ponavljanje te zle kobi koja je Gojka uka pratila za
ivota: zavrio je tamo gdje je i zapoeopred vratima politike.

246

I ovoga puta dodue u kulturnoj akciji, ali ne vie kao divlji bal
kanski emigrant koji bez svrhe mui ivotinje u Kanadi, nego
kao jedinstveno olienje iskrenosti i dosljednosti kao osobne
odlike. Takva, po miljenju gospodina Romana, u Hrvatskoj do
sad jo nije viena meu politiarima. Tako je Gojko i svojom
smru nastavio sluiti domovini, pomogavi joj da kulturu lai
u kojoj i s kojom je uspostavila mit o svojoj novostvorenosti i
mit o samostalnosti, restilizira u kulturu iskrenosti u kojoj se
tako oigledno trudi oprostiti od svoje sada nepoeljne revo
lucionarne, aktivistike prolosti u Kanadi i osigurati stabilan
prijelaz u bolju budunost.
Smrt hercegovakog emigranta i aktivista protiv Tita iz
Kanade, na mjestu ministra obrane Republike Hrvatske, Gojka
uka, upravo s vrlinom nove kulture iskrenosti, u aranmanu
gospodina Romana, Hrvatskoj je bila prijeko potrebna, i to iz
jednog jedinog i posljednjeg razlogakako bi se napokon mo
gla iskreno i isto, bez zadnjih namjera i fige u depu rasplakati
nad samom sobom, nakon to se rijeila najmranijeg od svih
Hercegovaca. Nesposobnost te iste Hrvatske da javno suosjea
i ali nad organiziranim smrtima stotina tisua pobijenih, pro
tjeranih i izbjeglih, ta opa beutnost nad zloinima koji su se
dogaali pri njenoj punoj svijesti, pred oima ili s naknadnim
znanjem njena puka, vratila joj se u najspektakularnijem vidu
kao provala sentimentalnosti nad smru jedinog iskrenog
politiara u zemljionog jedinog koji je sve to, za razliku
od gospodina Romana i njegove metropolitanske tv-publike,
ozbiljno mislio. To je jedini smisao besmislene Bolkovieve
reenice o jedinom iskrenom.
to nam hoe rei gospodin Romano zapravo? Jedino u nje
ga, Gojka uka, rije i djelo bili su jedno, a svi ostali Hrvati, uk
ljuujui na prvom mjestu Romana i sve druge Bolkovie, nisu
mislili ono to su govorili dok su govorili protiv HDZ-a i ope
politike, nisu znali to su inili, kao to nisu ni inili ono to
su mislili! Tako je smrt hrvatskog ministra obrane na idealan

247

nain omoguila, u reiji mrcavog Romana Bolkovia, ivim

Hrvatima da uz punu svijest o onome to se dogodilo, delegi
raju svoju odgovornost za ignoriranje moralne i civilizacijske
devastacije zemlje na jednog pokojnika i da je u apoteozi njego
ve oekivane ali iznenadne smrti i u suuti nad udesom smrti
openito zauvijek pokopaju.
Rasplet i finale: I Hercegovci umiru, zar ne?
Simuliranje autentinog momenta smrti, iskrenosti i dosljednosti
kao onog najuniverzalnijeg i ujedno najintimnijeg dijela osobe,
apstrahirane od svih konkretnih vidova njene javne djelatno
stii to na OTV-u, mediju koji je pored Radija 101 mjesecima bio
najpoznatije mjesto iivljavanja nesuzdrane zagrebake anti
hercegovake mrnjemoe imati onoliko autentinog smisla
koliko ga ima svaki happyend fatalne veze u kojoj rtva konano
kae Da bezuvjetnoj elji svog silovatelja, u trenutku kad ovaj
umire. Smrt iskrenog Hercegovca u hrvatskoj vlasti shrvala je
gospodina Romana upravo kao ono spasonosno i nezaslueno
razrjeenje hercegovakog zagrljaja oko Zagreba: Ne moete vi
nas nikad toliko mrziti koliko mi volimo vas! Tu hercegovaku
dosjetku na mrnju Zagreba navela je, kao citat samog pokojnog
ministra uka, komentatorica HTV-pogreba, implicitno odgo
varajui na uenje dijela javnosti zato se ministar uak sa
hranjuje u Zagrebu, a ne u rodnom irokom Brijegu.
Ali time nije potroena sva razmjenska vrijednost smrti
hrvatskog ministra obrane, rodom iz Hercegovine, za opena
rodno i posebno opozicijsko oekivanje kraja vlasti HDZ-a. Njen
sentimentalni efekt do kraja je iskoriten upravo u hrvatskom
stranako-politikom krajobrazu. Neobina kombinacija hr
vatskog demokratskog izuma politike kulturepo kojem
upravo aktualni hrvatski kardinal Bozani ispada prototipom
politiara budunosti (cit. Globus)i nesmiljenog stranakog
podmetanja u elji za vlau, ve je antologijski dokumentirana
u aferi s brzopletim, preuranjenim telegramom suuti Hrvat

248

ske narodne stranke itava dva tjedna prije objave smrti Gojka
uka. Jedan od HNS-ovih trkaa za vlast izgubio je ivce i po
letio prije no to je opalio startni pitolj. elja da se bude prvi u
navodno nevinom sentimentu zajednitva u suuti i oko nae
stvari bila je jae od svake samokontrole, politike kulture i
ak od samog osjeaja za stvarnost.
No, taj osjeaj uzvienosti to razoruava, to tjera na pla
zbog smrti politikog protivnika dolazi otud to je u uvjetima
ideoloke homogenosti svako politiko protivnitvo izmeu
tvrdih i mekih politikih Hrvata postalo bespredmentnim.
tovie, Gojko uak, drugi poslije samog Tumana od najtvrih
ljudi, umro je u trenutku kad je, kao Hercegovac, svojom smr
u mogao ispuniti sve uvjete idealne ljubavi metropolitanskih
Hrvata za Hercegovce. Izrazio je to najjasnije nekrolog SDP-a,
poslovino neodreenog karaktera kakav moe izai samo iz
Raanovog pera, ali zato nedvosmislen u evociranju transpoli
tike, ideoloke srodnosti: Iako je ministar obrane Gojko u
ak bio na politiki protivnik, ne odriemo mu velike zasluge
za domovinu.
Tako je stvoreno ozraje u kojem je mogla startati velika
politika sapunica s priom o velikoj oaloenoj hrvatskoj
obitelji, sastavljenoj od politikih protivnika, koja se slono
rasplakala nad odrom opasnog i nelagodnog roaka, ali zaslu
nog za obitelj. Nema meutim dobrog sapunskog serijala bez
kandala. Izazvala ga je iskreno nesentimentalna izjava uvijek
prgavog i uvrijeenog ujaka Vlade, zvanog eks, o tome to
zapravo znae zasluge naeg opeg roe Gojka o kojima brbori
SDP u nekrologu: Gojko uak je od poetka dosljedno provo
dio politiku Franje Tumana. Njegova smrt je veliki gubitak
za HDZ. Sad vidimo da ni SDP ne suosjea manje s gubitkom
dosljednog provoditelja politike Franje Tumana nego to je za
njime mrcao gospodin Romano na poetku sveanosti funerala.
Ali zasluge za domovinu tvrdog hercegovakog roe Goje
postale su vidljive u svojoj istinitosti, koju izrie eks, tek na

249

osnovi sposobnosti koje ne prepoznaje ni najvei humanist,

filozof i pjesnik meu zavaenim roacima hrvatske politike
obitelji, Vlado Gotovac, jo jedan uvijek iskreni Hrvat. Gotovac
je izazvao skandal i odbojnost u javnosti zbog nepriline kriti
ke pokojnika, ne videi njegovu sposobnost da slubu mutnoj
Gotovevoj ideologiji ljubavi za domovinu zamijeni sluenjem
Franji Tumanu. Manjak kvalitete humanizma, kojom se kao
svojim vikom dii Gotovac, jedino je to je omoguilo uku da
jednim potezom ne ostvari samo sve svoje opehvaljene zasluge
za domovinu nego jo vie od toga. Naime, da iz ljubavnih igara
oko domovine izbaci Vladu Gotovca, kao onog treeg i suvinog,
fanatinog ideologa, koji ne vidi da ljubavna sluba domovini
treba objekt, organizaciju i logistiku da bi prestala biti ljubav
za samoga sebe i postala realnim politikim faktorom.
Jo vea zabluda Vlade Gotovca, i njegov vlastiti gubitak sa
smru Gojka uka, lei u tome da ukovo navodno tako sra
motno i izdajniko sluenje Franji Tumanu umjesto domovini
predstavlja nuan pragmatiki uvjet za ostvarenje Gotoveva
ideologema o sluenju domovini. Taj gubitak on ne bi nikad
priznao jer sluenje domovini moe biti ono to jest, ideologem
u njegovu posjedu, samo ako se ne ostvari, ako je uzviena, ap
solutna vrijednost za koju moe stajati samo on, Vlado Gotovac,
sluga i rob domovine. No, u svome realnom kontekstu Gotov
eva kritika sramotnog ukova sluenja Tumanu nije tako
idealistina i naivna. Ona u izokrenutom obliku izraava strah
metropolitanske hrvatske svojte od drugog, neizreenog i obr
nutog znaenja ukova sluenja Tumanu. Naime strah od Tu
manovog sluenja uku, od fantazme prikljuenja Hrvatske
ne Jugoslaviji, nego Hercegovini. Iako strah od fantazme, on za
metropolitansku hrvatsku obitelj nije bio nita manje stvaran.
Katastrofa alobne igre: humanizam s ustakim likom
Ako se hrvatski ministar obrane Gojko uak odricao svoje ne
kadanje demokratske dosjetke u svojstvu dobrovoljnog herce

250

govakog emigranta, one akcije Gojka s praiem u drvenom

sanduku, onda to znai da je samo intersubjektivna neiskrenost,
dakle suprotna karakterna kvaliteta od osobne iskrenosti, posta
la uvjetom njegova odrastanja za pragmatiku stranu ideologije
i postajanje figurom najvjernijeg ministra. Onog koji e biti
u stanju ukrotiti svoju karakternu crtu neposredne ideoloke
iskrenosti i kanalizirati svoj navodno prirodni hercegovaki
ustaluk u sluenje Tumanu. Iako je navodno, prema istim
hagiografijama, taj ustaluk posisao s majinim mlijekom kao
najsvetiji zemni duh, ono navodno najhumanije u Hercegovcu
za im hrvatski narod ezne najmanje tisuu godina, Hrvatskoj
se, upravo sad, u uvjetima ostvarene ljubavi za domovinu, pri
silno vraaju pobjegli hrvatski pravednici iz Argentine, svi oni
vitezovi jasenovakog zloina: aki, Rojnica itd.
Drugim rijeima, ono to je omoguilo pragmatiko-politiko
funkcioniranje jednog ratobornog hrvatskog emigranta poput
Gojka uka, nije njegov iskreni ustaluk ve upravo obrnuto,
njegovo postajanje neiskrenim ustaom, onim koji se odrekao
svoje nekadanje protestne akcije. To je naknadni efekt onog
njegovog neuspjenog metaforikog okreta iz mladosti u
Kanadi. Zato i njegovo sluenje Tumanu ima upravo taj isti
karakter zamjene i prijenosa objekata ljubavi, i ujedno kvali
tetu samozatajnosti u sluenja domovini koju njegov huma
nistiki roak Vlado Gotovac ne moe razumjeti, ali je zato ne
moe podnijeti. Pokojni ministar obrane, taj utljivi logistiar
vojnog aparata, bivi irokobrijeki proustaki podmladak, ka
nadski pizza-man i navodni manager Kentucky Fried Chickena, s
36 poloenih upravnih teajeva (cit. Novi list, 5. svibnja 1998.),
pokazuje se danas kao jedini stvarni tehnokrat najdelikatnijeg
hrvatskog dravotvornog poduzea. I to nasuprot svim metropo
litanskim, liberalnim dekima iz Hennessyja iz redova HDZ-a,
koji su u ime ljubavi za domovinu pali u delirij osobne grabei
i slube za svoj dep kao i napasti da poziraju utoj tampi. Na
toj pozadini lik iskrenog Goje svijetli najsjajnije:

251

Najvie me boljelo kad su ministru uku podmetali kori

stoljublje, a on ostavlja obitelj bez stana... tako svjedoi A.
Hebrang (Veernji list, 5. svibnja 1998.).
Zato biti drugim i jedinim iskrenim ovjekom u dravi poput
Hrvatske znai biti jedinim nestvarnim ovjekom, onim koga
e Romano Bolkovi pretvoriti u ideal da bi onaj prvi ovjek u
zemlji i ujednu prvi meu neiskrenima, kojemu je uak slu
io, mogao delegirati sve poraze svih svojih megahumanisti
kih, nadripolitikih projekata, a da sve opet ostane isto, bez
supstancijalnih gubitaka osim ljudskog mesa kao iste netto
cijene rata. Time se objanjava injenica da se o stvarnom Gojku
uku u hrvatskoj demokratskoj obitelji uglavnom utjelo. O
onome o kojemu se ne moe govoriti, u hrvatskom politikom
jeziku dosljedno se uti, da bi se o onom idealiziranom utoliko
vie brbljalo. Lijepo je to upriliio ba gospodin Romano, lik s
poetka ovog igrokaza.
Hrvatska se ideoloka obitelj dakle rasplakala kad je najokret
niji roak, Hercegovac Gojko uakemigrant, ilegalni povrat
nik u konom kaputu uz odobrenje SDP-a, navodni prvi bomba
u Borovu Selu u svibnju 1991., ministar iseljenitva i konano
ministar obraneod ideoloki najfanatinijeg i najopasnijeg
Hercegovca postao prvi i ujedno zadnji poteni Hercegovac u
hrvatskoj vlasti. Dakle dobar Hercegovac po mjeri agramera,
to znaimrtav Hercegovac! To znai da je idiosinkrazija hr
vatske obitelji, sastavljene od politiki zavaenih roaka, oko
sluenja Gojka uka domovini kao i njegove translogistiarske
slube objedinitelja domovinske i raseljene Hrvatske (cit. F.
Tuman), doivjela kraj ve u trenutku formalnog ostvarenja
hrvatskog dravotvornog delirija iz 1991!
Meunarodno priznanje dravne samostalnosti Hrvatske
kao bive jugoslavenske republike faktiki nije proizvelo samo
svijest o zabranjenom statusu hercegovake politike elje za
pripojenjem Hercegovine Hrvatskoj (ili obrnuto). Jo vie je do
nijelo spoznaju da je Hercegovcima u Hrvatskoj pripalo manje

252

nego to su od te pripadnosti Hrvatskoj imali u socijalistikoj

Hrvatskoj. U njoj su, kao politiki Jugoslaveni, bili takoer i njeni
dravljani, kao to su, poput svih Srba, i svi Hrvati bili u jednoj
dravi. Danas, nakon to su poetkom rata u Bosni i Hercegovi
ni masovno postajali hrvatskim dravljanima u dijaspori na os
novi katolike krtenice, oni, ak i sa nelegitimnim uvoenjem
prava glasa dijaspore prije posljednjih izbora, ostaju i ostat e
samo Hercegovci, njezini vjeno nepriznati graanski parije, tj.
oni ija se domovina i drava nikada ne preklapaju. Oni i dalje
ostaju u Gotovevu snu o jedinstvu domovine i drave, usprkos
logistiarskim naporima roaka Goje u stvarnosti.
Suze za Gojka uka na dan pokopa 7. svibnja uistinu su
mogle biti samo jo posljednja irokobrijeka no u Zagrebu.
Dovrenje njegova logistikog zadatka u politici drugim sred
stvima uinilo je vidljivim ne samo definitivni otpis Hercego
vine kao neizostavnog dijela hrvatske dravotvorne ideologije.
Ona zatiena vrsta, svi oni Tumanovi Hercegovci, postali
su tim danom divlja za odstrel. Hrvatska shizma na pravu do
movinu i lanu dijasporu, koja nikada nije bila dijaspora, pre
selila se definitivno tamo odakle je i potekla: u rasistiki vic o
Hercegovcu koji iskreno voli Zagreb da bi sad doista, a ne samo
u vicu, odnio i nae novce. Tako se poinje ostvarivati elja
prosjenog metropolitanskog nacionalista da mu vrate njego
ve Srbe i da si uzmu natrag Hercegovce. Hercegovci naime
odlaze i sami, a Hrvatu moe oduzeti i njegovog Srbina, samo
ne i osjeaj lienosti.
Epilog s pojavom duha
Ono to povezuje 18. obljetnicu Titove smrti sa smru njegova
ideolokog i politikog mrzitelja u liku Gojka uka, nisu daka
ko ni podudarnost biolokih satova ni pop-kultura politikih
viceva po tramvajima koji sad od sluajnosti i koincidencija
prave satiru historijske nunosti. Ono to ih stvarno povezu
je u uvjetima debakla nacionalistike revolucije, jest sasvim

253

spektakularnopreko anketnih rezultata tv-favorita Latiniceotkrie tzv. Titovog kulta: 4:1 za dobrog Tita protiv
zlog. Sav trud oko akcije mladog emigranta Goje protiv Tita u
Kanadi iz 1979. urodio je samo time da su Hrvati dobili Hrvat
sku bez Tita i Goje zajedno.
Zato je i izvjesnost da e sma dravna pogrebna ceremoni
ja za Gojka uka poprimiti upravo nevjerojatno neprimjerene
razmjere glorifikacije pokojnika, podraavajui karakter Titova
sprovoda, bila upravo razmjerna mogunost da netko ne pogodi
odgovor na pitanja u tv kvizu Upitnik, drugoj emisiji po gle
danosti u zemlji iza 2u9. o izbjeljivakoj djelotvornosti paste za
zube Aquafresh Whitening.
Ta manija preuveliavanja uka u smrti, dodjele svih mo
guih odlikovanja i nemoguih predikata, pretvaranje ministra
obrane, logistiara, spretnog pregovaraa i talentiranog tehni
ara vlasti u osvajaa, vojskovou i glasnika provienjasva
ta u svojoj nerazmjernosti degutantna hrvatska replika bive
jugoslavenske dravne i partijske ceremonije oko Tita nije in
teresantna samo kao sluaj organizirane masovno-psiholoke
regresije. ak niti, kako se aluzivno izraava hrabri Radio 101,
kao generalna proba budueg dravnog pogreba, mislei na
oekivanje pogreba onog prvog meu neiskrenima, Franju Tu
mana. Ona je zanimljivija kao pokuaj reinvencije kulta linosti
u uvjetima transparencije drutvene lai, i otud je mogla ispasti
samo otuna simulacija otajstva zajednike stvari u koju vie
nitko ne vjeruje. Ponajmanje zato to se radi o jednom Herce
govcu i njegovu jednako omraenom gospodaru, bivem ideo
lokom komesaru, koji onog prvog povezuje s Titom vie nego
prase u mrtvakom sanduku.
Ali zato su suze Romana Bolkovia s poetka prie, u sceni
sa sentimentom i praznom stolicom u morbidno sivom studiju,
uspjele na neponovljiv nain postati ingenioznim performan
som same morbidne biti hrvatskog politikog problema. Ne, ona
prazna stolica u studiju nije prikazivala odsutnost nekog gosta,

254

ovjeka-u-politici, kao to ni Amazing Grace u izvedbi Radojke

verko nije ispunila funkciju civilnog, urbanog izraavanja
pijeteta. Naprotiv, gaenje svjetala pozornice bilo je gaenje
politikog diskursa upravo u onom trenutku kad je bilo najur
gentnije da pone. Prazna stolica u Bolkovievu studiju bila je
samo materijalizacija praznog mjesta samog razuma u nacio
nalistikom diskursu dananje Hrvatske i njezinih koruptnih
medijskih agenata.
Otud nije udo da je jedinim stvarnim dogaajem na prvoj
dravotvornoj ceremoniji smrti od uspostave dravne samo
stalnosti Hrvatske postao lapsus linguae njezina prvog ovjeka:
Gojko je prvi kome je svekoliki hrvatski narod iskazao masovnu
poast... (cit. Franjo Tuman, HTV, u posljednjem oprotaj
nom slovu). Njime je na pogrebu svog najvjernijeg ministra
sam prvi ovjek drave i prvi u nizu neiskrenih, inscenirao ve
poznati scenarij hrvatskog stranako-politikog igrokaza Na
grobu iva predsjednika u jezovit tv-teatar. Igrajui u njemu
ulogu ceremonijal-majstora predstojee vlastite smrti i budue
druge masovne poasti, udovoljio je dodue elji svojih pro
tivnika, poput HNS-a ednog vlasti, da ga vide pri kraju onog
dubokog tunela gdje kau da poinje svjetlo onkraja. Ali upra
vo time on je postao subjektom svoje smrti, onim to se zove
nemrtav mrtvac, zarobljen izmeu dvaju svijetova, izmeu fi
zike smrti i simbolikog obnavljanja, zombi koji e progoniti
svoje nasljednike. Osim, dakako, onoga tko bude najiskrenije
plakao, ali, dakako, poslije Romana Bolkovia.
Taj koji e najvie plakati, to je, kao to u meuvremenu
znamo, Andrija Hebrang, jo jedan sluga Franje Tumana, u
doslovnom smislu osobnog lijenika, ovjek lien svih svojstava
osim osobne predanosti. S tim epigonstvom u istom obliku,
inkarnacijom duha sluinstva i opsluge, moe dakle otpoeti
zadnji in jezovitog hrvatskog igrokaza s prikazanjima: povra
tak Hebranga zajedno s kultom Tita. l

255

15/

Razvod Vijenca & Matice:

nadpolitika u
hramu kulture

Natuknice za izradu saetka: Vijenac (asopis za

kulturu) Matica hrvatska (kulturna ustanova) Vlado
Gotovac Josip Bratuli Branko Matan Andrea
Zlatar Globus (tjednik) horizontalna vs. vertikalna
kultura pravo na javnost politinost asopisa
politiki gymnasion argumentacija kao forma
nadpolitinost arhidemokratsko nastrojenje
kontrola diskursa Greatest Shits (Feral) Zarez
(asopis) ideologem ideoloke neutralnosti

Sav drutveni znaaj najznaajnije hrvatske pseudopolitike

afere izmeu dviju generiki povezanih hrvatskih kulturnih
institucija, Vijenca i Matice hrvatske, stao je u otkrie da je hr
vatska oporbena kultura opasno zabauljala u slubu hrvatske
dravne politike. Da posjetimo, rije je o aferi u kojoj se otkrilo da
je Vijenac, kao asopis za kulturu, bio kulturno i opedrutveno
relevantan u onoj mjeri u kojoj je njegov izdava, Matica hrvat
ska, ustrajavala u stranako-politikoj opoziciji prema HDZ-u01.
Kako je u meuvremenu, preko kadrovskih promjena u vod
stvu Matice (od Vlade Gotovca do Josipa Bratulia), konano bio
nestao i otklon prema HDZ-u, tako izgleda da se jedna izravna
politika ovisnost asopisa (o Gotovcu) zamijenila drugom (Bra
tuli). Time se, po shvaanju aktera, ipak nije bio promijenio i
osnovni problem asopisa, naime da je ostao glasilo one politi
ke stranke koja je u stanju ostvariti politiku hegemoniju. No,
tu se nije radilo samo o promjeni odnosa stranakih moi, kako
je sugerirao Branko Matan, jedan od troje bivih lanova ured
nitva koji je potkraj 1998., odlukom vodstva Matice hrvatske,
dobio otkaz suradnje u ureivanju Vijenca zajedno s Mariom
Bonjakom, navodno zbog niza nekorektnosti koje su uinili
spram Matice hrvatske02. Da se prije radilo o borbi metapoli
tikih koncepcija u kojoj sm asopis nije tek pasivni statist i
rtva borbe politikih opcija za prevlast u Matici, o tome bolje
svjedoe drugi iskazi urednitva i suradnika03.
01 Branko Matan, Globus br. 409, 1998.
02 Radilo se, kao to je poznato, o sukobu zbog knjige Branka Matana, Domovina je teko pitanje: Fragmenti dnevnika 19911993. koja
je trebala biti objavljenja kod Matice hrvatske, ali je publikacija
odbijena zbog slike bonjakih zatvorenika u hrvatskom koncentracijskom logoru Dretelj, BiH (objavljeno kasnije kod Press Data,
Zagreb, 1998.)
03 Za iri kontekst usp. takoer priloge o toj temi u Vijenac br. 122,
Zagreb, 24. rujna 1998.

257

Na pitanje u emu je bit afere s Vijencem i njegovim izdavaem,

Maticom hrvatskom, biva glavna urednica Vijenca Andrea
Zlatar odgovarila je u prethodnom broju iste revije precizno i
uredniki samosvjesno04:
Prvo, Matica bi trebala shvatiti da je njezin domen horizontal
na hrvatska kultura, kulturno prosvjeivanje irokog puka,
izdavatvo itd. U odnosu na to, asopis je glasilo intelektu
alne elite koja producira vertikalnu kulturu.
Drugo, suprotno oekivanju vladajuih instanci u Matici, nje
zin asopis Vijenac ne moe biti glasilo za duhove vjenosti,
intelektualne i duhovne vrhove, mislioce i pjesnike u visi
nama; da bi bio kulturno relevantan asopis, Vijenac mora
biti okrenut sadanjosti, kako bi mislioci i pjesnici, kad ih
netko u javnosti neto pita, svrnuli pogled sa svojih planina
na nau stvarnost koja ba nimalo ne pogoduje boravku u
visinama. Dakle, Bog i nebesa e nas kazniti ako zbog vje
nosti zapostavimo vrijeme u kojem ivimo.
Tree, nedopustivo se oekuje da Vijenac i nakon raskida per
sonalne veze Matice s Vladom Gotovcem bude glasilom
politikih stranaka, tj. da kolumne budu politiki pamfle
ti. Umjesto toga, Vijenac mora biti politian na izvorniji,
stranaki neutralan nain: on je mjesto ili institucija same
javnosti, mjesto gdje svi hrvatski autori koji argumenti
rano iznose svoje stavove stjeu priliku da realiziraju svoje
pravo na javnost.05
Ovaj stav, koji fascinira ve svojom povrinom poput sjaja u
travi, vrijedan je svake panje. Njime se tvrdi, manifestno, da
pravi asopis za kulturu smije biti politian na taj i samo taj na
04 Ines Sabali, Uzbuna u listu Vijenac, razgovor s Andreom Zlatar,
Globus br. 408, 1998., str. 6669.
05 Usp. takoer About Matica, Zarez, and Vijenac, interview s
Andreom Zlatar, M. Dugandija, Nacional od 10.3.1999, dostupno
na: http://www.ex-yupress.com/nacional/nacional2.html

258

in da logistiki omoguuje pravo na demokraciju onima koji

prethodno zadovolje formalni uvjet argumentiranog iznoenja
stavova. Iako je prikazan kao uvjet pisanja za suradnike koji
izraava uvjet urednitva prema autorima, on jasno izrie uvjet
samog asopisa da bude politiki.
Drugim rijeima, asopis je taj koji utjelovljuje isto formal
no naelo argumentativnosti stavova i ujedno naelo asopisa
kao jedini oblik njegove politinosti, a da sm asopis pri tome
ne bude ono to jest, partikularna instanca, isjeak stvarnosti
drutva. To znai da je jedan od redovnih asopisa za kulturu
shvaen kao izvanredno, naddrutveno mjesto, upravo kao
kulturno svetite demokracije iznad drutvenih podjela i par
tijnosti. On je tu kao sm locus neoskvrnute demokratinosti
nad kojim se die hram hrvatske boice Kulturokratije, dakako
sa uvaricom koja slui duhu oposti i odbija prodor partiku
larnih interesa iz profane sfere drutva i politike.
No, ta vizija kulturnog asopisa kao gojilita ili vjebalita
demokracije, upravo kao gymnasion kulture politike argumen
tacije, fantazmatski je hram preddemokratske, ili, istinitije
govorei, nad-demokratske politike koncepcije. Prenesena s
polja politike na polje kulture, ona ukrouje sve realne politike
i drutvene diferencije u sadrajima i nivelira ih u formu kul
turnog diskursa koja jedino daje ulaznicu za javnost ili govor s
pravom javnosti. Ma kako uzvieno formulirana, ona je samo
mehanizam kontrole diskursa. Naime, pozivanje na pranaelo
demokratskog ureenja da javna stvar, ono zajedniko, tj. vlast,
bude podjednako daleko od svih i podjednako blizu svima, po
kazuje do samorazumljivosti neosvjetenu uzurpaciju mjesta
vlasti u klasino-akademskom diskursu o politici, iako se radi
toboe samo o koncepciji jednog asopisa za kulturu. Upravo taj
asopis je, kao jedno od takvih mjesta, samim aktom izricanja
svoje urednice, uzeo ne samo pravo na javnost nego zaposjeo i
pravo na reprezentaciju politike.
Otud politika istina toga fundamentalno-demokratskog

259

nastrojenja ne lei samo u tome to se asopis na taj nain predo

uje kao prethodno gotova, prije samog argumentiranog proce
suiranja drutvenih razlika, dovrena i naddrutvena institucija
za uzgoj demokracije, koja svoje znanje o demokraciji crpi iz
izvandemokratskih izvora. Takoer, ona ne lei ni u tome to
emfatino istican formalni kriterij argumentiranog iznoenja
stavova sadri netematiziran ideologem ideoloke neutralno
sti argumenta kao takvog. Kao da sma forma argumenta, pra
vilan i transparentan slijed premisa, zakljuaka, implikacija i
tvrdnji unaprijed iskupljuje sadraj. Ona prava druga istina toga
sublimnog, arhidemokratskog nastrojenja lei u najeksplicit
nijem i najpovrnijem na njemu, to je ujedno i ono najbolje: u
odbijanju instrumentalizacije kulturnog asopisa za politiku.
Opravdano je pitati, dakako, to bi bilo loe ili zlo u tome
idealnom zahtjevu za ouvanjem jednog asopisa od strana
ko-politikih utjecaja, za ime smo toliko eznuli?
Doista nita drugo do upravo samo tonjegova nadpolitika
pretpostavka o politinosti, neosvjetena politika apolitino
sti samog asopisa: prevoenje, kulturna nivelacija i kontrola
partikularnih politikih, drutvenih i kulturalnih stavova kroz
argumentativne procedure. One kao da spadaju u sferu ne-vida.
Koncept glavne urednice Vijenca o idealnoj i autentinoj
politinosti jednog asopisa za kulturuda bude vrt argu
mentiranog javnog openja bez obzira na sadraje o kojima (u
jednoj liberalnoj demokratskoj kulturi) ne mora postojati niti
postoji slaganjenije odbojan zato to je apstraktno-politian
ili akademsko-elitistiki, namijenjen pjesnicima i mislioci
ma kako bi sili sa svojih planina, dakle vertikalno postavljen,
tu obinom puku koji navodno konzumira horizontalnu
kulturu u proizvodnji Matice hrvatske. Koncept je, naprotiv,
zavodljiv zato to je opsceno transparentna intimna politika
idiosinkrazija urednice, koja se javno predstavlja kao politiki
neutralna, niija u smislu stranake pripadnosti. Koncept
politinosti asopisa po naelu otvorenosti za argumentaciju

260

njezino je fantazmatsko zauzimanje metapozicije kulturnog

moderatora iznad antagonistikih drutvenih interesa. Rije je
o realnoj projekciji budue pozicije drutvene moi, tipine za
politiku stranku poput HNS-a koja se predstavlja kao ideoloki
neutralan promicatelj politike kulture ili kulture sme politike.
To je pozicija samog reima moi koja je ovdje predstavljena
dakako samo formalno, apstraktno i openito, kao moderiranje
procedura, dok na najtoniji mogui politiki nain skriva svoje
vlastite partikularne sadraje. Takvo proceduralno shvaanje
uloge asopisa, koja je ujedno sma funkcija metapolitikog
kontrolora prava na javnost akter na drutvenoj sceni, iska
zuje da urednica Vijenca nastupa kao da njezin asopis ve jest
sma drava kao kulturna ustanova. Naravno, kao dobra drava,
ona koja se, nakon pobjede pravog partikularnog interesa oli
enog u HNS-u nad zlim interesom olienim u HDZ-u, odnosi
prema svima neutralno i jednako bez obzira koju su poziciju
prethodno zastupali u toj borbi partikularnih politikih inte
resa. Dakle, kao drava koja sve tretira apstraktno u njihovoj
jednakosti graana s certifikatom o posjedovanju kompetenci
ja za javnu reprezentaciju svojih posebnih stavova ili stavova
s pravom javnosti.
Usprkos retorikom sjaju deklaracije o argumentima, ova
politika superidila u politikom diskursu urednice kulturnog
asopisa znai sljedee: biva urednica Vijenca poistovjeuje se
sa subjektom potpuno tolerantne, izvanpolitike, kulturne,
objektivne instance; njezino idealno Ja jest Ja apsolutne toleran
cijesvatko e dobiti svoje pravo na javnost, dakako pod uvje
tom da bude prepoznat kao onaj tko zna kako izgleda pristojno
pisanje i ponaanje. Meutim, s razine normativnog poretka i
odnosa politikih snaga, urednica se pod naelom apsolutne to
lerancije identificira s mjestom intelektualne elite-na-vlasti in
spe, kulturokratski prosvijeene politike stranke u liku HNS-a.
Njezin e partikularni politiki interes dodue tek biti ostvaren
preuzimanjem vlasti, ali ona ve sada, apriori, izvan politike

261

borbe, moe predstavljati to svoje budue mjesto vlasti kao

sadanji, jo samo kulturni, apolitiki koncept politike. Iako
samo kao formalno moderiranje pojedinanih interesa, ukro
enih eufemistiki u jedinstvenu argumentativnu formu, rije
je o stvarnom mehanizmu kontrole javnog diskursa i kontrole
realnih drutvenih diferencija i suprotnosti.
Na toj podlozi izlazi na vidjelo i temeljni elitistiki, ali kon
zervativni stav koji ini sastavni dio takvog liberalnog koncepta
asopisa. On je dakako ostao implicitan: naime stav da se realni
politiki procesi u hrvatskom drutvu trebaju smatrati dovre
nim. Tako urednica Vijenca, iako filozofkinja po obrazovanju i
teoretiarka knjievnosti, odbija svaku pomisao o svome anga
manu ili angamanu asopisa na radikalnijim, graninim pita
njima poput alternative samom vlastitom zaposjedanju mjesta
dravne vlasti. Takvo odustajanje od sadrajne i vrijednosne
kritike drutva za ljubav promicanja argumentativne kulture,
mogue je tako i samo tako to ona svoju konkretnu, uredniku
poziciju na jednoj posebnoj kulturnoj instituciji ve vidi s mje
sta vlasti. Jedino ono je za urednicu uvjet sme mogunosti za
artikulaciju opeg unutar drutvenog i politikog polja. Vizija
oposti urednice jedino je mogua s mjesta vlasti. Mjesto vlasti
jedina je instanca koja kulturnoj arktikulaciji drutvene opo
sti moe dati realnu snagu. Otud je jasno da se i samo mjesto
vlasti, oko kojeg krui kulturna koncepcija drutva i politike u
govoru urednice, mora pokazati kao prazno. Ono joj se priinja
prirodnim poput galaksije koja krui oko svog praznog sredita.
Takvo razumijevanje javnog govora urednice Vijenca nije
spekulacija nego ga odaje upravo ona sma kad u istom razgovo
ru, takorei samokritiki, ustvruje kako se kardinalna greka
njezina vertikalno-elitistikog urednikovanja u Vijencu sastoja
la u ignoriranju asopisa Hrvatsko slovo koji se izdaje pod zajed
nikim krovom iste stare kulturne ustanove, Matice hrvatske.
Ignoriranje drutvene prisutnosti tog neuljuenog desniarskog
asopisa za kulturu bilo je toliko da smo, veli ona, za ono to se

262

tamo pisalo saznavali samo iz Feralove rubrike Greatest Shits.

No, debakl toga naknadnog osvjetenja urednice Vijenca ne
lei sad u tome to afera oko sukoba izmeu Vijenca i njegove
matine kue, Matice hrvatske, ostavlja mogunost da Hrvatsko slovo bude ukinuto tako da njegovi sadraji djelomice uu
u Vijenac, da sm Vijenac skrene desnije od centra. Problem za
demokratsku kulturu lei vie u tome da cijena ignoriranja i
nereflektiranja sramotne kulturne injenice zvane Hrvatsko
slovo, za uljueni hrvatski kulturni asopis u liku Vijenca znai
samo i jedino da je bio i da e ostati Hrvatskim vijencem. Ako
je vertikalno urednikovanje Andree Zlatar htjelo izbjei niski
kulturnjaki populizam, on joj se vraa kao grobar kroz ho
rizontalno, populistiko shvaanje elitizma u samoj Matici.
Stoga e njezino navodno nadpolitiko shvaanje politinosti
asopisa za kulturu, oieno od partikularnih antagonizama
kroz argumentativne procedure, morati potraiti drugo nad
gledniko mjesto i stanite.
Trula narav toga uzvienog, nadglednikog, spekularnog
diskursa metapolitike sastoji se jo vie u tome to glavna ured
nica Vijenca, na istom mjestu, iznosi kao projekt za budunost
istu onu koncepciju arhipolitinosti koja je njezin asopis ve
dovela do toga da ustrajno i sustavno ignorira svoga kulturnog
antipoda u liku Hrvatskog slova. asopis, shvaen kao vjebalite
za nadpolitiku kulturu politike, ne reflektira politiku, premda
pretendira da reflektira politiku kulture i u kulturi. asopis koji
se odreuje kao serviser argumentirano kultiviranih miljenja,
bez obzira na sadraje, prividno sm nema politiko miljenje,
prividno ga nee proizvoditi niti e ga htjeti prepoznati, osim
ako ne prekorai formalno zadanu granicu argumentiranog
iznoenja stavova.
asopis koji se s naelom argumentativne forme priklanja
naelu pluralizma stavova, skriva se preutno ili nesvjesno iza
nepriznate i netematizirane selekcije stavova pod krinkom
pluralizma, dakako s uraunatim bonusom moguih ekscesa

263

koji e izazvati polemike i poveati itanost asopisa. No, on se

ujedno priklanja naelu kroz koji e kulturno legitimirati sva
ki politiki, svjetonazorski, kulturoloki ili ideoloki stav koji
je proao proceduru kontrole argumentativne prihvatljivosti.
Zato asopis i njegova urednica nisu niiji da bi bili svaiji.
Politiki je prihvatljiv naelno svatko, ali zapravo samo onaj tko
je kroz kulturu argumentacije interiorizirao zabranu da dovodi
u krizu liberalnu idiosinkraziju politike kulture.
Uz takvu uredniku koncepciju sm asopis Vijenac kao da
je imao vie sree nego to je teak. Ponekad, preko prijevoda,
u njega su znala zalutati i zanimljiva miljenja. Ali ako ta kon
cepcija hoe prikazati svoje bezlino lice apstinirajui od stvar
nosti sazdane od partikularnih politika, onda mu se njegova
fantazija o vlastitoj arhidemokratskoj naravi vraa upravo kroz
politiku okretanja glave, iskljuenja, ignorancije i ne-refleksi
je o kulturnoj politici onih nekulturnih na desnom spektru,
kroz ono to smatra svojom najveom demokratskom vrlinom
post-politiku igru indiferencija meu partikularnim politi
kama od kojih nijedna ne pretendira na opost jer bi sma pre
tenzija i priznavanje sadraja navodno bili nelegitimni ispadi
ideologinosti. Od svega po malo, nita ne smije penetrirati
u samo sredite demokratske svetinje. Ono je ve zauzeto od
onoga tko dri metakriterije kontrole.
Upravo zato, kako naknadno priznaje Andrea Zlatar, Hrvatsko slovo nije bilo predmetom Vijeneva interesa. Baviti se hr
vatskom dravnom ideologijom u liku Hrvatskog slova znailo
je definitivno morati imati politiki, a ne samo kulturni stav
prema hrvatskoj dravnoj vlasti, i to radikalan. No, kako ona
veli, tu smo neprilinost bavljenja ideolokim, kulturalnim i
politikim fekalijama prepustili niim pop-kulturnim forma
ma refleksije o politici preko rubrike Greatest Shits u Feralu,
a smi smo se rezervirali za opozicioni diskurs humanistike
akademske elite, one koja najveim dijelom boravi u svojim
visinama, razoarana politikom stvarnou nakon buenja iz

264

kroatotvornog sna, bez obvezujuih stavova koliko god je bilo

samo mogue.
Problem sa stavom urednice Vijenca da se sveto mjesto na
cionalne elite, njezina politika kultura ili kultura demo
kracije, ne smije ispuniti nikakvim partikularnim politikim
sadrajem koji ga prethodno i formalno-argumentacijski ne
prevodi u politiki prihvatljiv javni govor, ne lei dakako u za
htjevu da svaki javni govor kroz medij i instituciju asopisa za
kulturu mora zadovoljavati kulturni standard javnog diskursa.
On lei samo u neosvjetenom stvarnom negiranju onoga to
taj stav razumno, ali truistiki pretpostavlja. Njime se naime
suspendira upravo ono to odreuje drutvenu namjenu aso
pisarazmjenu sadrajaa time i svaki drutveni vrijednosni
smisao kulture argumentacije.
Ako je svrha asopisa za kulturu da svakom kulturno
kompetentnom interesentu (tj. intelektualcu) prui platformu
da prakticira svoje apstraktno politiko pravopuko pravo na
javnostonda taj Hyde Park pod maskom asopisa za verti
kalnu nacionalnu kulturu uope nije sposoban i kompetentan
da bude intelektualna ustanova za stvarno posredovanje izme
u sadraja partikularnih interesa i njihove pretenzije na ope
priznanje i univerzalno vaenje. Naelo neutralnosti formalne
argumentacije, koja politike sadraje prevodi u kulturno pri
hvatljivu formu diskursa, obeava u najboljem sluaju samo
indiferentnu koegzistenciju partikularizama, a u najgorem,
kulturalno-demokratsku legitimaciju nepoopivih sadraja.
Ignoriranje i nereflektiranje Hrvatskog slova u Vijencu, dakle in
diferentno supostojanje dvaju asopisa za kulturu pod krovom
iste nacionalne kulturne kue, svjedoi najzornije upravo o tome.
Odbijajui deklarativno taj karakter vrijednosno angaira
nog medijatora koji nuno pripada svakom asopisu posvee
nom stvarima ovoga svijeta, urednica Vijenca uzalud pokuava
staviti masku transideologinosti kao navodno autentinog,
liberalnog hrvatskog politikog stava o tome kako je jedino au

265

tentino liberalno nemati nikakav partikularan politiki stav

osim pretenzije na metapoziciju s koje e moderati stavove.
Upravo takva ambicija objanjava i onaj najudnovatiji od
svih udnovatih stavova, naime da Vijenac uiva ugled kao je
dini pravi hrvatski asopis za kulturu. On valjda jest i moe biti
jedini, ali ne zato to je pravi, nego upravo zato to je hrvatski
tako da objedinjuje vertikalnu dimenziju elitnog na najiroj
horizontalnoj, upravo nacionalnoj osnovi. U tome je laten
tni populizam ove koncepcije elitnog. Koncepcija urednice
proizvodi iluziju asopisa nad asopisima, visinu s koje se, u
istoj kulturnoj ustanovi, Matici hrvatskoj, kroz Hrvatsko slovo,
mogu komotno proizvoditi i ignorirati greatest shits stvarne
kulturne produkcije s dalekosenim drutvenim i politikim
posljedicama, a da ona kulturno pristojna strana te institucije
nema pojma o toj drugoj stvarnosti i pri tome vjeruje da ona
tvori cijeli nacionalni horizont i predstavlja najbolji asopis za
visoku kulturu. Sad vidimo da je to mogue samo kroz porica
nje polovice politike stvarnosti: Da, istina je da smo ignorirali
Hrvatsko slovo ali to je ionako samo za Greatest Shits u Feralu.
No Vijenac, ili bilo koji asopis za kulturu, svoju e funkciju
moi ispuniti tek kad svoju fantazmu uvara visoke politike
kulture otvoreno i angairano zamijeni doista profanim i par
tikularnim pitanjima kulturne proizvodnje i kulturne politike,
ukljuujui sadraje i politiku Hrvatskog slova. Za to je potrebno
imati jasne vrijednosne stavove, odrediti se prema politikim,
moralnim, ideolokim vrijednostima. Dodue, za Vijenac je
svakako ve prekasno. Ako ostvarenje hrvatske drave iz duha
hrvatske kulture, iji je hram Matica hrvatska, ima jo ikakvo
kulturno i civilizacijsko znaenje, onda je to samo ukinue
ove potonje. Zato i uvjet funkcioniranja za bilo koji asopis za
kulturu u Hrvatskoj, koji je ujedno i kulturni asopis u funkci
onalnom smislu drutvenog formativa, moe biti samo to da se
emancipira od ideologije hrvatske kulture. U protivnom, asopi
si izumiru i raaju se, ali duhovi hrvatske kulture i dalje krue.

266

Epilog 2001.: Izvan mentalnog sklopa...

Andrea Zlatar: Izjava o Vijencu u povodu 200. broja asopisa i
usporedba sa Zarezom, izreena 2001. u svojstvu predsjednice
Gradskog poglavarstva za kulturu06:
Vijenac je, prema mom miljenju, u posljednje tri godine
pokuavao pronai prostor izmeu. Izbjei izravno uple
tanje, izabrati povlateni poloaj distance: politika (uvijek
svedena na dnevnopolitiku pragmatiku) nas se ne tie.
Devedesete, a ni godine koje slijede, nisu imale niti imaju
smisla za nijanse i mogunost postojanja meu-prostora.
Oni koji su neopredijeljeni zapravo implicite podupiru ne
promjenljivost stanja, pristajanje na postojeu razinu i po
tiskivanje problema.
Zarez je nastao kao projekt novina kakve elimo raditi i
kakve mislimo da treba raditi, a nije ih bilo mogue raditi
unutar mentalnih okvira Matice hrvatske. Novine koje in
terveniraju u kulturu, koje uvijek iznova pokuavaju kon
stituirati javnost, koje ne izbjegavaju politiko izjanjavanje
u ime kulture koja je u svojem elitistikom samopoimanju
a-politina ili nad-politina. l

06 Citat prema: Andrea Zlatar, Prostor izmeu, Vijenac, br. 200,

1. studenog 2001., dostupno na URL: http://www.matica.hr/
vijenac/200/Prostor%20izme%C4%91u/)

267

16/

Grobar bolje Hrvatske:

11 teza o nelagodi u
hrvatskoj kulturi

Natuknice za kolsku lektiru: Antun Vuji

peticija za ostavkom lijevi teror Dubravka
Ugrei Paul Cline Hrvatska kao kulturna drava
Mahbhrata Antony Giddens Paolo Cuelho Karl
R. Popper hrvatski disidenti 90-ih Thomas Mann
hrvatske vjetice Mein Kampf Julia Kristeva
Slaven Letica Draen Budia trei put hrvatska
elita ignorancija i indolencija moralna devastacija

01. Afera oko peticije za ostavku upravo postavljenog ministra

za kulturu iz redova SDP-a, Antuna Vujia, pokrenute nedugo
nakon izbora od 3. sijenja 2000.01, nije donijela, osim fantoma
lijevog terora meu lijevim i desnim liberalima, nikakvu dra
matino novu spoznaju o stanju hrvatskog duha. Njegovoj eliti
smije oduzeti svenovac, institute, Maticu, biblioteke, pa i
samu dravusamo ne la o sebi. Ovog puta to nije ideologem
hrvatske kulture, tako neprepoznate i nepriznate, a civilizacijski
nadmone u Europi. To je sada fama o hrvatskom drutvu kao
civilnom koje se navodno oslobodilo fetia drave i kompleksa
dravotvorstva.
amar toj uobrazilji nije dala aica potpisnika peticije pro
tiv dravnog predstavnika hrvatske kulture i novog efa drav
nog aparata kulture, ve sma dojueranja opozicija iz redova
kulturnjaka: oni sada nakon obavljenih izbora 2000. i smjene
HDZ-a s vlasti, eksplicitno tvrde da su oni ti koji su doveli na
vlast bivu notorno nesposobnu politiku opoziciju i da vlast
zapravo pripada njima, hrvatskim demokratskim kulturnjacima.
02. Tako ponovo imamo vjeni hrvatski paradoks: novi nepri
jatelj hrvatske kulture nije bilo tko, nego njezin politiki pred
stavnik, sm ministar za kulturu A. Vuji, koji je i sm kulturna
osoba. U ve famoznom intervjuu Globusu (br.478), jedinom
dokumentu svoje kulturne politike, on je eksplicitno odbacio
01 Za peticiju, koju su inicirali Saa Miloevi (Institut otvoreno
drutvo) i Bojan Munjin (Hrvatski helsinki odbor), v. npr.
Saa Miloevi, Moja je peticija najneuspjenija u povijesti,
Jutarnji list, 15.2.2000. Peticiju, koju je potpisalo ukupno
estoro graana, sam ministar je nazvao bedastom, glupom i
iritantnom, dok Vjesnik od 14.2.2000. (Vesna Kusin) ocjenjuje
da hrvatska kultura u ovom trenutku najmanje treba otvaranje
novih tabora neprijateljstava i neargumentiranih medijskih
kampanja koje su uzele maha (...).

269

inicijativu bive opozicije iz redova kulturnjaka da se Republi

ka Hrvatska u samom Ustavu proglasi kulturnom dravom te
da ministar kulture na taj nain definira svoj povlateni status i
prvenstvo nad dravnom kulturom. Ako je ministar htio rei da
kulturni karakter drave moe konstituirati samo drutveno
stvarna kulturna proizvodnja u svojim najrazliitijim oblicima,
onda je on, za razliku od ideologa i konstitucionalista kulture,
u pravu. Drava postaje civilna a drutvo kulturno samo prak
tiki, a ne naddrutvenim samopoimanjem dijelova drutvene
elite.
03. Meutim, ono to zjapi u njegovu govoru, to je manjak
teorije kulturne prakse i viak dravnog rezona. Osim svega
to je napriao da ita snonom kapicom na glavi (od dijelova
Mahbhrate, preko Karla Poppera i A. Giddensa do Paola
Coelha), saznajemo da okosnicu njegove kulturne politike
treba initi decentralizacija upravljanja kulturom, i to putem
jednog dravnog organa koji e pretresati prioritetne smjerove
kulture u Hrvatskoj. Taj mutni paradoks sdecentralizacijom
odluivanja u kulturi putem sredinjeg ili centralnog tijela,
za koje dodue veli da nee presuivati nego poticati, ne
zbunjuje osobito prvoborce demokracije meu kulturnjacima i
konstitucionalistima; njih dri vjera da e upravo oni stajati za
kormilom kulturnih prioriteta, za koje znamo da ujedno znae
i drutveni novac. Sa socijaldemokratskim ministrom oni se
slau i u tome da Hrvatskoj nije potrebno nikakvo preispitivanje
ideolokih pretpostavki njezine kulture, ve samo sloga, nov
aparat drave i novi ljudi u njemu.
No, u tome je i izvor njihovog sljepila: kulturnjaci ne vide
da pravi predmet Vujievih nastupnih deklaracija u Globusu
nije decentralizacija dravne uprave nad kulturom, ve sma
kultura; drava e biti mjesto procesa dirigirane decentraliza
cije sproliferacijom centara moi ili umnoavanjem interesnih
grupa i lobija. Tako je ministar uhvatio za rogove njihov pohod

270

na dravu i sauvao je od konstitucionalnog vika klanovskih

borbi u kulturi pod vidom kulture kao konstitucionalnog do
bra, to nije mala stvar.
04. Zato se nesporazumi na relaciji bive opozicione kulturne
elite, koja se naspram nacionalistike hadezeovske smatra gra
anskom ili civilnom, i aparata nove drave iz redova socijalde
mokrata i nacionalnih liberala, koji takoer sme sebe smatraju
civilnima, sastoji prije svega u pitanju oekivanog honorara za
uslugu u vidu budeta i kadrovskih krialjki. Time su stvoreni
svi uvjeti da se na relaciji drave i kulture, i nakon smjene vla
sti u dravi, ponovo javi samo stari, banalni hrvatski problem
sukob desnih i centrumakih elita i klanova, i osobito sad
unutar ovih potonjih, oko prvenstva u reprezentaciji hrvatske
kulture u uvjetima opeg ideolokog slaganja. Na toj pozadini
postaje suvinim svako pitanje o tome hoe li dijelom priori
tetnih smjerova biti i kultura javne kritike. Tko je jo plaao
svoje kritiare, osim ako nisu dvorske lude?
05. Otud izjava ministra Vujia o hrvatskim intelektualcima
(piscima, glumcima, sveuilinim profesorima) koji su poet
kom 90-ih napustili Hrvatsku, predstavlja samocommon sensehrvatske kulturne zajednice: ti intelektualci-disidenti otili
su smi, veli on, nije ih otjerala hrvatska drava.
Vesela strana te izjave lei u tome da je ona samo primje
rak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne
samo injenino istinite, vepoeljneistinite odgovore; ona
zadovoljava epistemike i moralne potrebe svojih autora i
recipijenata, iskupljuje cinizam sigurnih i umiruje savjest
nesigurnih o pitanjima koja bi inae mogla uzdrmati cijelu
nau sliku o sebi. U takva spada svakako i pitanje o naravi de
mokratskog drutva u kojem slobodan izbor izgona, kao u
sluaju Dubravke Ugrei, predstavlja zbiljsku formu ivota,
a ne tek pjesniku figuru.

271

06. Opaka narav ope veselosti oko te izjave ministra Vujia iz

bila je na vidjelo kad joj je sm novi ministar dao jo i svoj osobni
intelektualni doprinos u obliku obrazloenja: Nije Hrvatska
zgrijeila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgrijeila
prema Clineu. Njime je Vuji nesmotreno provalio ideoloku
istinu opeg slaganja sinjenicama.
Vujieva analogija je falibilna ve na razini eksplicitne tvrd
nje (Hrvatska nije zgrijeila, Francuska jest); ona je neistinita na
razini implicitne tvrdnje koja pretpostavlja istost ili podudar
nost drugih dvaju relata (hrvatski lijevi intelektualci, posebno
intelektualke i tzv. vjetice vs. Cline). Drugim rijeima, ve
na razini iskaza ministrova je teorija neistinita. Ona poiva na
banalnojpetitio principii, na neistinitoj premisi: te intelektual
ke nisu (bile), poput Clinea, bojovnice antisemitizma u slu
bi kvislinkog reima u Vichyu, ve neto mnogo zazornije: te
hrvatske intelektualke bile su za javnost coprnjice iz etnikih
uma. Zato ta izjava ministra kulture iz redova socijal-demokra
ta postaje diskurzivno zanimljiva na drugim razinama.
07. Neposredno znaenje Vujieve asimetrino-komparativne
teorije o bezgrenosti hrvatske drave prema intelektualka
ma-vjeticama jest faktika rehabilitacija dokazanog antisemita
i nacistikog kolboratera Clinea. Ona je za sadanju civilnost
Republike Hrvatske jednako politiki kompromitirajua kao
to je to za nacionalistiki (i katoliki) definiranu dravu bila
svojedobna publikacija Protokola sionskih mudraca ili bunkerira
nog Hitlerovog bestsellera. Ta Vujieva jedva zamjetljiva, ali
eksplicitna rehabilitacija jednog politiki i moralno kompromi
tiranog pjesnika, procesuiranog zbog antisemitizma i kolabora
cije sa nacistikim reimom u Francuskoj, dovoljan je razlog za
demisiju. Ni jedan ministar za kulturu zemalja Evropske Unije
ne bi mogao ostati na svome poloaju nakon takve izjave; ona
ne ubija samo svetu kravu politike korektnosti ve ubada u
najveu civilizacijsku traumu Evrope. Neobavezno privatno

272

miljenje o temi antisemitizma i holokausta na mjestu mini

starskog govora prvorazredan je diplomatski i kulturni skandal.
08. Drugu implikaciju te izjave ini pretpostavka o navodnoj
nesvodivosti izmeu autentinog umjetnikog stvaralatva i
politike. (Treba biti omogueno da se umjetnici promatraju
kao umjetnici. Oni nisu politiari.) Vuji je ivi dokaz da mi
nistar za kulturu jedne tako proevropske drave moe biti
teorijski zaputen, a da spontana teorija umjetnosti koju zastu
pa savreno odgovara ideolokoj stvarnosti jedne civilizacijski
i politiki neprosvjeene zemlje.
On na jednoj strani, u ime pjesnike slobode, priziva reviziju
pravnog procesa francuske drave protiv pjesnika Clinea, da bi
s druge strane, u zemlji u kojoj je ministar za kulturu, toboe u
vao savjest samih tih emigranata ignorirajui njihovu politiku
vrijednost i kulturno znaenje formi djelovanja u kojima su oni
izrazili svoju emigraciju. To je prava ideoloka funkcija njegove
teorijeignorancija i indolencija kao najvii i najautentiniji
izraz hrvatske civilne normalnosti, i to na najvioj logistikoj
razini dravnog aparata. Ona danas konfabulira o rtvovanju
Clinea u Francuskoj, nakon to je deset godina utjela o evrop
skoj kulturi emigracije i doprinosima jednog Thomasa Manna.
09. Sluaj Dubravke Ugrei dovoljan je ovdje da podui hrvat
sku intelektualnu elitu, u rasponu od ministra za kulturu do
kolaraca, o tome da se umjetnost slarpurlartizmom odrekla
partikularnih drutvenih, politikih i moralnih svrha zato da bi
mogla postati radikalno politikom: ono to je esejistiku Dub
ravke Ugrei uinilo radikalno kritikom, bila je upravo odluka
za naelo samodovoljnosti estetskog diskursa. Taj estetski izbor
je politiki, on pretpostavlja i kritiki i ideoloki rad pojma.
Ako hrvatski ministar za kulturu u demokratskoj koalicijskoj
vladi, u liku Antuna Vujia, misli da je ta hrvatska knjievnica
sma skrivila svoj drutveni izgon, bez mijeanja drave, onda

273

on ne razumije akt samoizgona kao akt radikalnog i egzistenci

jalnog prosvjeda. Onda takoer, moment vlastite krivice mora
pretpostaviti i za svog francuskog tienika Clinea, ni komedi
jaa ni muenika, kako se izrazila Julija Kristeva, samo u obrnu
tom vidu. Njemu je njegovu nepravednu kaznu od drave, za
razliku od navodnog zasluenog i pravednog samokanjavanja
hrvatske knjievnice, donijela autonomna umjetnika praksa
u slubi najcrnjeg ljudoderskog reima.
Upravo zato bi i za Dubravku Ugrei i druge hrvatske pisce,
oboruane larpurlartizmom kritike, danas najnepravednija ka
zna bilo upravo to da ih rehabilitira Antun Vuji, ona hrvatska
drava koja smatra da nije grijeila dok niim nije spreavala
pomahnitali patriotizam i visoke i niske hrvatske nekulture.
10. Socijaldemokrat Antun Vuji time je, u svojstvu ministra za
kulturu, izvrio i svoj umjetniki izbor u hrvatskoj ideologiji. To
potvruje njegov eksplicitni poziv Ivanu Aralici da se probudi
iz navodnog bunila i da sad, u naim promjenama, tj. nakon
dolaska hrvatske socijal-demokracije i nacionalnih liberala na
vlast, postane autentinim piscem kakav je navodno oduvijek bio.
Kulturno-strateki taj poziv znai samo jedno: ministarneoda
bire kritiku intelektualnu kulturu koja je odvela Hrvatsku u
Europu, a da ova to jo nije shvatila. Umjesto da forsira reku
profita iz tog poklonjenog kapitala, Vujiev treeputaki kurs
drave u kulturi vodi ka svome pravom mjestu: on hoe ideo
loki re-socijalizirati ve savreno socijaliziran ideoloki talent
u knjievnosti koji se politiki najzrelije izrazio u etveroredu,
kao to i njegova stranka politiki socijalizira svog dojuera
njeg zloduha u tijelu Ivia Paalia.
Ministar Vuji je samo dobar vojnik naela partijske politike
koja ga oito nije imala kamo staviti osim u red za kulturu. Do
jueranja hrvatska politika opozicija nije u ovih deset godina
poticala nikakvu intelektualnu kritiku, ponajmanje lijevu, i nije
ni u kakvom odnosu snjome. Naprotiv, svaku kritiku koja se

274

usudila dovesti u pitanje smisao i pretpostavke hrvatskog ide

ologema kulture, oduvijek je samo preuivala ili igosala kao
ekstremno lijevu (D. Budia). Da bi danas, snovim samopro
glaenim ideolokim komesarom u mundiru karneval-metra
Slobodana P. Novaka, hukala javnost protiv kritike novog sta
nja kao lijevog terora naprosto.
11. Zato lijeva kritika ne moe samo mijenjati jedan rajski svi
jet partija u hrvatskoj kulturi za drugi, dravotvorni za civilni,
hadezeovski za socijaldemokratski ili liberalni. Ona mora iz
prosvjetiteljske kritike nacionalizma u kulturi prijei u vii
stadij radikalne te(r)orije kulture kao temelja drave. To to
njezini ministri za kulturu iz redova lijevog centra ne znaju,
poput istonjakih leptira, jesu li bivi marksisti koji sanjaju
da su popperovci ili su samo oportunisti vlasti koji sanjaju da
su bili kritici, manji je problem.
Ono najotunije kod socijaldemokratskog ministra kulture
jest njegovo praktiko neshvaanje filozofsko-teorijskog libera
lizma koji navodno zastupa. Tome doktoru filozofije, koji tvrdi
da je trenirao popperizam jo u mrano doba dok je Hrvatskom
harao utopistiki i metafiziki fundamentalizam praksisovaca,
heideggerijanaca i tko zna koga, ne pada na pamet da sada, kad
je u poziciji da to uini, izvede gestu deliberativne demokraci
je koja je nuna ako hoe da karakter njegovog ministrovanja
kulturom bude civilan.
Njemu je, naime, oito daleka i sma pomisao da novinari
ma dananjeg tjednika Globus, na pitanja o njegovom odnosu
prema emigrantima i disidentima 90ih, uzvrati protuzahtje
vom da sma redakcija Globusa dade simboliku zadovoljtinu
onim intelektualkama i aktivistkinjama nad kojima je Globus
poetkom 90-ih, pomou investigativnog diskursa svoga ku
nog znanstvenika i uvijek ponovnog predsjednikog kandidata,
Slavena Letice, izvrio mrani ritual kamenovanja. Umjesto da
suoi Globus svlastitom odgovornou za anticivilnu korupci

275

ju samog drutva, novoizabrani socijaldemokratski ministar

kulture uva savjest hukaa i medijskih zloinaca utnjom o
njihovoj ulozi u moralnoj devastaciji Hrvatske 90-ih i priom
o nevinosti drave u tome.
Otud se sva istina treeg puta socijaldemokratskog i li
beralnog aparata drave na polju kulture u Vujievoj verziji sa
stoji samo u preutnoj pretpostavci da su politiki izbori od 3.
sijenja 2000. bili amnestija vlastodraca u aparatu drave od
nacionalizma i crne hadezeovtine, da bi drava zauzvrat po
sluila kao stroj za pranje zle uloge iz 90-ih i zle savjesti onog
dijela hrvatske drutvene elite i medija koji se sami aste i slave
imenom civilnih. l

276

Povratak
2015.

17/

Teatar Exit Croatia:

kraj demokratske
komedije &
jarji pjev desnice
Imenik i pojmovnik za izradu lektire: Immanuel
Kant G.W.F. Hegel Karl Marx Heinrich Heine
Arkzin MaMa Vratile se 90-e antibirokratska
revolucija Domovinski rat Stipe Mesi Stevo
Kolinda Grabar Kitarovi entuzijazam Savska 66
atorska restauracija HDZ-a tragedija-komedijasatirska igra stopostotno hrvatstvo Borat (Sasha
Baron Cohen) berai kestena 2002. splitska riva
2000. Marina Matulovi Dropuli graanski red
i mir sveti Trg arko Puhovski Ranko Ostoji
Tomislav Klauki eljko Cvrtila Davorko Vidovi
Joko Mori Zoran Erceg cinizam apolitinog
pogleda ekstremisti na obje strane bakice
koje kuhaju juhicu autentini i neautentini
patriotizam Didov san (zbornik) Institut za
etnologiju i folkloristiku Jasna apo Marin Sopta
Tihomir Pono Ivo Banac Danke Deutschland
Botho Strauss Samosvjesna nacija (zbornik) Ernst
Nolte bujajui jarji pjev Rdiger Safranski
Branko Lustig Josip Klemm Liam Niesson

280

Prisjetimo se jo jednom Kantove lekcije o sudjelovanju histo

rijskih ljudi u vlastitoj povijesti:
Samo je nain miljenja gledalaca ono to se javno odaje pri
ovoj igri velikih preobraaja, pa ipak daje da se oglasi jedno
toliko ope i pri svemu tome nesebino uee igraa na
jednoj strani, protiv onih na drugoj strani, ak uz opasnost
da bi im ova partijnost mogla jako nakoditi, ali ovako (s
obzirom na opost) dokazuje karakter ljudskoga roda u ci
jelosti, i ujedno (s obzirom na nesebinost), njegov moral
ni karakter, barem u nastrojenju, koji ne samo da doputa
nadu u napredovanju ka boljemu, nego sm ve jest takovo
napredovanje, koliko njegova mo za sada dostaje. (Imma
nuel Kant, Spor fakulteta, 1798)01
ini se da u Hrvatskoj, u pogledu Kantove nade u napredova
nje ka boljemu, naime u preobraaj partijnosti u opost, ve
odavno nije problem ono na to se masovno i slono ale gotovo
svi: naime, da se ponavljaju stvari koje ne bi bile mogue ni u
jednoj ureenoj zemlji. U zemlji koju ak ni djeca u vrtiu ne
smatraju ureenom, ue strane jezike i priaju za tv da e kad
odrastu otii, iako teka srca, tamo gdje je sve ureeno, sad je
u pitanju neto drugo. Naime, kako je mogue da se u jednoj
tako slono neureenoj zemlji uredno i pravilno ponavljaju
anomalne stvari?
Hegelova poslovina formula kako se sve ponavlja dvaput,
alikako ju je uz pomo Heinricha Heinea preformulirao Karl
Marxjednom kao tragedija, drugi put kao komedija, moda
u neemu doista ovjerava poruku plakat po Zagrebu u zimi
2013/14. pod naslovom Vratile se 90-e o napredovanju, ako ne
01 Prema Kant, Schelling, Nietzsche. Ideja univerziteta, izbor, prijevod
i predgovor Branko Despot, Zagreb: Globus, 1991., str. 94. (Za
drugi kontekst diskusije v. ovdje 07. Bordel historiara: Kant i
balkanski snuff-video.)

281

ovjeanstva, onda barem hrvatskog drutva, ka boljoj prolosti:

U Hrvatskoj se ponovno mahnito uvjebava monolitni po
redak 1 drave, 1 nacije, 1 crkve, 1 jezika i pisma, 1 braka, 1
ekonomskog ureenja. Iznova se sniva hrvatski san o ne
pomuenom jedinstvu i istoi. Vratile se devedesete!02
Ali, usprkos oiglednostima, ono to se zapravo ponavlja nije
ono ozbiljno, tragedija 90-ih sa svim masovno-psiholokim,
ideolokim i politikim zabunama i njihovim dramskim nosi
ocima, politikim i ratnim voama, mirovnim konferencijama
i masama izbjeglica, mrtvih, nestalih i traenih. Sada je to po
navljanje ponavljanja, repriza prve inscenacije prvog povratka
drutva u 90. s komikom igrom hrvatskih generala, kardinala
i zanesenih masa u crnim uniformama, uprilienom nakon poli
tikih izbora 2000. i dolaska prve koalicije stranaka tzv. lijevog
centra na vlast na elu s SDP-om.
Radilo se o nelegalnim pokuajima legalno svrgnutog HDZ-a
da 2000. godine ve iskuanim i nadasve uspjenim receptom
biveg CK Srbije na elu s Miloeviem u liku antibirokratske
revolucije s kraja 80-ih, da vaninstitucionalnim pritiscima
na politiku nomenklaturu i cijelo drutvo, kroz masovne mi
tinge istine o svome izvanrednom pravu na vlast u svojoj ze
mlji, o svome karakteru najhrvatskije vlasti i svojoj vodeoj
ulozi u pokretanju, provoenju i dovravanju rata za otcjeplje
nje Hrvatske, nazvanog domovinskim, provede restauraciju
antidemokratskog stanja 90-ih.03 No, komedija svih tih zabu
na oko historijskog samorazumjevanja i prava na vjenu vlast,
sve te uzurpacije simbola NOB-a kroz rehabilitaciju ustatva i
02 Umjetniko-aktivistiki projekt Arkzina i Multimedijalnog
centra MaMa 2013. (usp. http://www.mi2.hr/2013/11/
vratile-se-devedesete-vraca-se-i-arkzin/)
03 Rije je o navodno mirnom i civiliziranom, iako masovnom
i bunom, prosvjedu branitelja protiv Haaga i kriminalizacije

282

NDH, sve te posudbe domovinskog iz tuih ratova, nastupi

la je najkasnije u trenutku kad je tadanji predsjednik drave,
Stjepan Mesi, zvan kodnim imenom Stevo, jednim potezom
pera i po pripadnim predsjednikim ovlastima, posmicao gene
rale, iamarao kardinale i izazvao opi smijeh lakoom legalnog
predsjednikog akta.
Sve to je poslije toga uslijedilo bilo je politiko i moralno
srozavanje koalicije stranaka na vlasti SDP-HSLS-HSS-HNS,
sve odreda zakletih demokratskih liberala. Gomilica je istog
trenutka pokazala deklarativno da je zapravo ve odustala od
istih onih oekivanja biraa koja su je dovela na vlast, naime da
provede lustraciju hadezeovske ostavtine u upravnoj, ekonom
skoj i kulturnoj politici iz 90., prije svega reviziju kriminalne
privatizacije. Vladajue geslo kojim je nova politika garnitura
odgovorila na oekivanja javnosti, masovno samomobilizirane
za politike izbore i smjenu HDZ-a, glasilo je, kao to je poznato,
ali viestruko zaboravljeno: Ne, mi nismo revanisti (I. Raan),
Ne, mi nismo radikalni (V. Pusi).
Provala komedije operetnog pua HDZ-a mogla se odmah
pretvoriti u farsu moralnog i politikog srozavanja upravljake
klase drutva, samo s novim akterima. No karakter groteske
na toj igri velikih preobraaja i zabuni oekivanja gledala
ca donio je nov, ali oduvijek prisutan moment uitka u izigra
vanju onoga to je inilo smu tragediju: iskustvo mogunosti
radikalno drugaijeg, iskustvo niega, koje granii s entuzijaz
mom, oekivanje novog, i mo da se sm preobraaj preobrazi
u prazno dogaanje, politiki ivot bez sadraja, puko ponav
ljanje umjesto napredovanja. Prvo kao komedija stranake po
Domovinskog rata, u organizaciji upanijskog stoera
za odbranu digniteta Domovinskog rada, odranog na
rivi u Splitu, 10. svibnja 2000. (v. npr. Slobodna Dalmacija,
Mi ne ruimo dravu, mi smo je i stvorili, http://
arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000510/split.htm).

283

litikeuspon i pad prve koalicije, ponovni dolazak i ponovni

odlazak HDZ-a, ponovni dolazak i ponovno padanje SDP-a, s
uvijek novim igraima starih igara, bez povijesnih preobraaja
i sada, konano, kao satirska igra politike na ulici.
Tako formula o ponavljanju dogaaja s prevratom tragedije
u komedijukoja izvorno pripada Heinrichu Heineu a pogaa
upravo Kantov pad od revolucije unitenja Boga kroz kritiku i
stog uma u komediju spaavanja Boga kroz kritiku praktikog
uma04upuuje dakle na trei in u teatarskoj verziji svijeta, na
ponavljanje ponavljanja. Ono ne donosi samo prevrat u anru iz
tragedije preko komedije u satiru, nego specifinu razliku u ka
rakteru uivanja: prevrat uzvienih osjeanja straha i saaljenja
ratne tragedije 90-ih u smijeh od lakoe obrauna s generalima,
crkvom i uarenom masom patriotske strasti na splitskoj rivi.
To masovno i trajno emocionalno stanje, permanentni entuzi
jazam hrvatske volje za sobom, hranjene iluzijom o jedinstvu
koliko strahom i gnuanjem od razliitosti, danas se vraa kao
igra arkanja onog neradikalnog i banalnog. Rije je o subverziji
civilne politike i atorskom derneku stopostotnog hrvatstva
na adresi Zagreb, Savska 66.
Igrai, gledaoci i kritiki subjekti
To da braniteljske organizacije, proizale iz domovinskog rata
mjesecima neprijavljeno i nelegalno zaposjedaju dio grada i
po nahoenju blokiraju jedan od glavnih prometnih pravaca
u glavnom gradu dravenavodno, za ugroena prava stopo
stotnih invalida domovinskog rata i pod geslom borbe protiv
Jugoslavena 2014i to sve sa atorom, strujom i vodom na
04 Heinrich Heine, Zur Geschichte der Religion und Philosophie
in Deutschland, iz 1834., izvorno objavljeno u Francuskoj, pod
naslovom LAllemagne depuis Luther, u: Revue de deux mondes,
Paris 1834. Prvo njemako izdanje u: Der Salon, Bd. 2, Hamburg:
Hoffmann und Campe, 1835.

284

teret grada, s dernecima gotovo na dnevnoj bazi, kao da su a

voglave svaki dan, s ritualnim i medijski praenim posjetama
svakog vienijeg i manje vienog stopostotnog Hrvata, od
sportaa preko tamburaa, od hakih osuenika do kardinala,
od kandidatkinje HDZ-a na predsjednikim izborima, Kolinde
Grabar Kitarovi, do novoizabrane predsjednice drave, Kolin
de Grabar Kitarovi, i sve s pripadnim facilities u obliju ke
mijskih nunikatoga moda ima samo u Boratu Sache Barona
Cohena. To je nahereni poredak stvari u kojem policija odrava
graanski red tako da osigurava nelegalno logorovanje pred zgra
dom Ministarstva branitelja, prema naelu ustavnog prava na
prosvjed, i ujedno ometa sve pokuaje protesta protiv takvog
nelegalnog stanja u gradu, prema naelu profesionalnosti. Jer,
tako se najbolje sprijeava fiziki susret drugih braniteljskih
skupina i pojedinaca koji prosvjeduju protiv atoraa.05 Ta
briga za graanski red i mir otila je, konano, tako apsurdno
daleko da je u subotu 14.3.2015. policija blokirala antiatorski
prosvjed u kretanju, dok je prosvjednicima iz atora dopustila,
nakon kratkih konzultacija s njihovim voama pred tv kame
rama, da protegnu noge do privatnog stana premijera drave
na drugom kraju grada, da se usput gromko ispsuju, da pri tom
iskau podrku ekstremnoj desnoj stranci, podijele prijetnje
kritiarima i da opet svoj prosvjed pred tv kamerama nazovu
mirnim, spontanim i nadasve domoljubnim.06
Ono stvarno novo na ponovnom uprezanju branitelja u kola
HDZ-a, s istim tamburama, rekvizitima i retorikom, ve vieni
ma 2000. na splitskoj rivi ili nita manje poznatim beraima
kestena s Tukanca iz 2002., malobrojni su pokuaji pojedinaca
05 Usp. eljko Cvrtila (glavni policijski savjetnik): Policija postupa
standardno evropski, naime, tako da sprijeava sukobe izmeu
skupina prosvjednika (izjava za HTV1, Dnevnik, 15.3.2015., 19h).
06 Usp. izvjetaj portal N1, http://hr.n1info.com/a35626/Vijesti/
VIDEO-Satorasi-se-okupili-ispred-stana-premijera-Milanovica.
html

285

i grupa, poput Occupy Hrvatska, da pojedinanim ili skupnim,

javnim ili polujavnim gestama, performansima i izjavama kroz
informativne medije, drutvene mree ili kontraprosvjede na
ulici potaknu nadlena dravna tijela na obuzdavanje novog
neometanog puistikog djelovanja desnice protiv graanskog
reda i zakonito izabrane vlasti. No, ti su pokuaji samo rasplam
sali bujajui plamen irokog drutvenog sukoba i udnovato
djelovanje organa reda: od hapenja mirno prosvjedujuih po
jedinaca do blokiranja kontraprosvjednih mimohoda. Vatra je
eskalirala jo jaom ofanzivom atoraa i njihovih podrava
telja kroz difamiranje kritiara i prijetnje smru istaknutim
kontraprosvjednicima ili samom resornom ministru. Jo gore,
ravnatelj policije potvrdio je javno kako policija puta pro
svjednike iz atora, a sam ministar unutranjih poslova svojim
je javnim oitovanjima obezvrijedio legitimna oekivanja i
glasne zahtjeve graana od dravnih organa da postupe legalno
prema nelegalnim prosvjednicima nazvavi ih eljom za krvi,
sukobima i uhienjima.07
Pa, doista, ne kae se uzalud da je bt demokratske sree ba
to da kao obian graanin znam kad neto ne mogu, jer je moja
sloboda kretanja ograniena jedino slobodom drugog da me
ometa u kretanju. Osobito je sretno za demokraciju to da policija
pravedno distribuira demokratska prava na meusobno ometa
07 Ranko Ostoji: Svi koji bi eljeli krv, sukobe i uhienja, i da policijska palica bude dirigentska, oito nisu zadovoljni. No, ipak,
u istom izvjetaju, nakon tjedana natezanja, ministar je najavio
prekrajne prijave: Napokon smo doli do toga da su nakon
odreenog vremena odreeni priznali da su organizatori i oni e
dobiti prijavu za neprijavljivanja skupa. Prema Index.hr, Policija
prekrajno prijavila Glogokog i Klemma (objava 16.3.2015.)
08 Joko Mori (pomonik ministra unutranjih poslova 19912000.):
Ustavno pravo na okupljanje i prosvjed ogranieno je pravima
drugih na javni red, mir i slobodu kretanja. Kad je ve dopustila

286

nje kad ve ne primjenjuje zakon. Upravo to je struno potvr

dio jo jedan kvalificirani strunjak za policiju i demokraciju.08
Dakle, ne radi se vie o problemu anomalnog civilnog pona
anja u jednoj zemlji u kojoj se sve zna o vlastitom stanju i na
sva usta pria o neureenosti i nestandardima neponaanja. Jer,
kad ne bi bilo tako, onda bi u hrvatskoj fantaziji o nekoj drugoj,
ureenoj nadhrvatskoj nadzemlji mnogo to jo puno znaaj
nije od ovog to se sada zbiva bilo nemogue. Osim neprijavlje
nih i nedopustivih logorovanja usred grada u poluhigijenskim
uvjetima i visokim drutvenim tenzijama, u nemogue redovne
stvari u ovoj neureenoj dravi spada svakako ideja u glavama
promatraa, politikih eksperata, analitiara i vodeih intelek
tualaca o tome to je najvanije u svemu. Naime ... da graani
mogu znati kojeg datuma i od koliko do koliko sati nee moi
s jednog na drugi kraj grada stii javnim prijevozom, i upravo
to je ono to se ini daleko vanijim od svega ostalog, a to nit
ko ne uzima u obzir; sada naime tzv. obini graani postaju
drugorazredni jer nekoliko stotina ljudi na obje strane eli ra
stjerivati neke aveti prolosti ili budunosti ili ne znam ega.09
Doista, upravo to nitko nije uzeo u obzir osim citiranog
promatraa i bive gradonaelnice Zagreba iz HDZ-a, Marine
Matulovi Dropuli, i to jo od davne 1998. Tada je ona, u po
vodu sindikalnih prosvjeda na Trgu, izrazila istu zabrinutost
neprijavljene hodnje gradom, policija je trebala imati isti kriterij
prema obje kolone. (...) U demokratskom drutvu nitko ne
moe imati vie prava na prosvjed od bilo koga drugoga, osim
naravno od onih koji pozivaju na mrnju. u: Intervju Savska 66
je politiko-medijska pria ni o emu, Novi list, online (objava
22.3. 2015.).
09 arko Puhovski (politiki analitiar), prema Index.hr, Pet stotina
ljudi blokira ivot graanima Zagreba, policija ih je sve trebala
rastjerati (objava 14.3.2015.)

287

za graane Zagreba kao dananji lijevi hrvatski liberal: Tamo

etaju nai stariji graani i djeca, dolaze i ljudi iz unutranjosti.
Graani imaju pravo na red i mir.10 Istina, onda se radilo o Trgu
i vlasti HDZ-a, a sada samo o Savskoj i vlasti SDP-a, ali nisu stva
ri tako odvojene. Ne samo to je Trg bana Josipa Jelaia i danas
neko sveto mjesto s kojeg, ve po drugi puta i po svemu sudei
ritualno, kreu antiprosvjedi protiv terora atoraa u organi
zaciji Occupy Croatia. To je takoer i mjesto gdje su, u oima citi
ranog ekspertnog promatraa, trebali ostati i gdje nikoga ne bi
smetali. I opet, upravo tako i slino govorili su davno o raznim
prosvjedima protiv ondanje vlasti graani i graanke Zagreba,
te bakice koje subotom kuhaju juhicu i ne idu na prosvjede,
kako ih je u razliitim povodima na Radiju 101 kvalificirao isti
citirani analitiar. Treba ljude pustiti da se tu ispuu, i nikom
ni!, govorili su jednako mudro graani.
Ali nije uope samo Trg ono to povezuje govor bive grado
naelnice Zagreba iz HDZ-a 1998. i dnevno-politikog analiti
ara iz lijevo-liberalnih akademskih redova 2015. Puno jae ih
povezuje navodna civilno-graanska neutralnost i lana apo
litinost pogleda na najvrelija zbivanja njihovih dana, njihova
zajednika civilno-urbana briga za potrebe graan za mirom
i redom, napose za urednim i uredovnim redom javnog prome
ta, kafia i placa za grincajg. Nita se tome ne bi moglo dodati
kad tu idilu podudarnosti miljenja lijevog akademskog inte
lektualca i bive gradonaelnice iz HDZ-a, idilu apolitinosti
svakodnevnog ivota, ne bi ometalo bujanje sukoba izmeu
petsto ekstremista s obje strane koji ele rastjerivati duhove
prolosti ili budunosti ili neznano ega.
Otud, ini se na prvi pogled udnovato da nasuprot tome
opem slaganju analitiara iz redova lijevo-liberalne inteli
gencije, bivih gradonaelnica iz redova HDZ-a, obinih bakica
i njihovih familija, koji u ovoj igri velikih preobraaja (Kant)
10 Ovdje 13. Trg izgubljene Republike, str. 226238.

288

ne samo da ne sudjeluju po izravnom nesebinom ueu nego

ni po ueu prema elji, niti pak u tome vide ikakvu dramu
osim krenje gradskog kunog reda, da vodei profesionalni
novinski kolumnisti lijeve orijentacije u posljednjim akcijama
atoraa za ubrzanu restauraciju vlasti i poretka HDZ-a u
Hrvatskoj vide dramatine promjene i potencijalni povratak
u tragediju irih razmjeraprobijanje granica, prelazak u
ofanzivu, proizvodnju zebnje od budunosti, civilnog straha i
nelagode.11 Drugim rijeima, povratak u pu i graanski rat. Ipak,
taj nesklad i proturjeje na lijevom krilu hrvatskog graanskog
centra ipak je samo prividno. Svaka dnevno-politika analiza
koja polazi od pretpostavke kako su neprijavljeni javni igrokazi
tobonjeg spontanog prosvjeda braniteljskog zdruga na ulici
dodue anomalna i nedopustiva u ureenoj dravi, ali da se
pravo na prosvjed treba i mora tumaiti ekstenzivno sve dok
prosvjednici ne prekorae granicu prihvatljivosti, moe iskazati
temeljnu korupciju kako ovih retrogradnih preobraenja tako
i analitike svijesti o njima jo samo tako da padne u crna
nagaanja, proizvodnju panike i atmosferu prijetnje.12
11 Usp. Tomislav Klauki, atorai su krenuli u napad i pokazali
da sila uzima maha, portal 24sata online, 14.3.2015.
12 Za usporedive dogaaje i reakcije predstavnika koalicije SDP-a
iz vremena kestanjara vidi izjavu Davorka Vidovia, tadanjeg
ministra rada i socijalne skrbi (SDP) za tjednik Nacional: U medijima je policijska akcija doivjela brojne kritike. Kako to da se
na radnike usuujete slati policiju, a protiv samozvanih beraa
kestena pred Bobetkovom kuom tjednima niste nita poduzeli?Da su berai kestena ugrozili promet na Tukancu, bez oklijevanja bi bili maknuti. Niti se bojimo desnice, niti olako poteemo pendreke na radnike. Potpuno su neutemeljene kvalifikacije
kako se ova vlada ulizuje desnici, a zanemaruje interese ljudi koji
su je izabrali. Usp. Desnica je u Sisku pokuala sruiti vlast, interview, Nacional, br. 367, 27.11.2002.

289

Nijedan razmiljajui graanin ili graanka, bio fahovski,

novinarski ili obini, ne moe niim doprinijeti rasvjetljava
nju politikog apsurda da jedna ideoloki militantna skupina
hrvatskih graana pokuava postii posve konkretan i ekspli
citno iskazan politiki cilj, naime otjerati s vlasti koaliciju
SDP-a izazivajui krizu i prijevremene izbore koji e, po opem
oekivanju, vratiti HDZ na vlast. Svako rasvjetljavanje je ne
mogue jer je zalino: apsurd je potpuno proziran i informati
van o samome sebi. Jedino to zamuuje taj potpuno otvoreni
politiki aktivizam jest moralistiki kontraprosvjed druge
skupine hrvatskih graana koja pokuava pomiriteljski, s osje
ajem moralne odgovornosti za cjelinu, prokazati pretjerana
i neumjesna potraivanja onih prvih za privilegijama i time
ujedno pokazati ozlojeenoj javnosti da postoji plemenitija
i autentinija vrsta braniteljske populacije, ljudi koji su se
borili za slobodu Hrvatske bez materijalnih interesa, ucjena i
naplata.13 Otvoreno politiko djelovanje jedne skupine za ubr
zani ponovni dolazak desnice na vlast zastrto je sukobom oko
morala, osobnog potenja i autentinosti patriotizma.
Ipak, ono to zapravo zastire pravu stranu ovog sukoba jest
cinizam reduktivistikog i prividno apolitikog, liberalno-de
mokratskog pogleda, onog koji bujajui graanski sukob izmeu
dviju braniteljskih grupacija, puistike i pomiriteljske, falsi
ficira u ravnovjesje ekstremist na obje strane i bagatelizira
kroz njihove civilno-urbane efekte po graansku komociju
obinih promatraa i time aktivno zastire otvoreno i bjelodano
subverzivno djelovanje krajnje desnice unutar samih branitelj
skih udruga. Za razliku od sukoba izmeu politike desnice i
13 Zoran Erceg: Mrze nas samo zato jer drugaije mislimo, jer
nam je stalo vie do ponosa, asti i dostojanstva nego do
materijalnih prava i privilegija a na tetu civilnih invalida. Nije
ovo Hrvatska za koju smo se borili u ratu. V. najavu nastupa
u Dnevniku RTL, prema objavi na Facebooku, 15.3.2015.

290

prve lijeve stranake koalicije u prvom razdoblju njezine vlasti

20002001., u dananjem sukobu na patriotskoj hrvatskoj fronti
sudjeluje aktivno ili pasivno ve gotovo itavo drutvo. Rije
je o radikalnom, ali potisnutom, nepriznatom ili poreenom
graanskom sukobu oko dravno-politikih i civilno-drutve
nih vrijednosti, sada drugim, civilno-aktivistikim sredstvima,
dodue u eem pojavnom obliku: teatralnim performansima
ratnog graanskog stanja, logorovanjem, atorima i prijeteim
pohodima po gradu.
Taj je sukob ve izbio na vidjelo na drugim aspektima kroz
pojavu desnih pokreta, civilnih udruga i pojedinaca, koji u
HDZ-u vide svoju institucionalnu uzdanicu, kao to lijevi ci
vilni pokreti upiru oekivanja u koaliciju oko SDP-a. Sada je
rije o restauraciji starih ideolokih tendencija, izraenih kroz
civilnu formu referenduma o definiciji braka, o zagovaranju
populistikih oblika izbornog sistema pod krinkom direktne
demokracije ili penalizacije kritikog govora o Domovinskom
ratu. No, nain na koji se artikulira ovaj radikalni drutveni
sukob izmeu partijnosti ili politike militantnosti i mora
lizma jedinstva u patriotizmu, bez moi za preobraaj jednog
naela u opost, pokazuje da se drutvo, koje se poput hrvat
skog i dalje definira na ideologiji autentinog patriotizma kao
svojoj temeljnoj civilizacijskoj i moralnoj osnovi, uvijek samo
iznova gui u nemogunosti da osigura minimum tolerancije
za razliitost miljenja o istoj stvari. Svaki realni razdor u hr
vatskom korpusu uvijek prekrije ista arena krpa.
Daleko tia, drutveno manje eksponirana inaica ovog
klizanja cijelog drutva prema ponovnom promicanju i restau
raciji desniarskih ideolokih vrijednosti i institucionalnog
utjecaja odvio se nedavno na terenu znanstvenog diskursa kroz
aferu oko zbornika radova izdanog u suradnji dvaju instituta
za drutvene znanosti u Zagrebu.14 Sluaj je, barem na povrini,
izazvao nesrazmjerno manje panje medija, znanstvene, kul
turne i ope javnosti nego upravo aktualna afera oko ostavke

291

ministrice kulture zbog privatnih zloupotreba slubenih nov

anih sredstava.15
Protiv zbornika radova slubeni su prigovor uputile glavne
urednice publikacije Instituta za etnologiju i folkloristiku zbog
administrativne pripreme i provedbe zbornika, obrade tema i
sadraja, dok je nekolicina autora povukla svoje priloge. Protest
se napose ticao ukljuivanja prilog u zbornik koji su ocijenjeni
kao znanstveno neutemeljeni i profesionalno-etiki neprihvat
ljivi.16 No, dodatni kulturni, ideoloki i politiki kuriozum oko
ovog znanstveno-institucionalnog sukoba sa irokom drutve
nom relevancijom, zbio se u jednoj formi njegove medijske pre
zentacije, kroz angairanje medijski istaknutog intelektualca,
politiara, aktivista i povjesniara da za potrebe prononsirano
konzervativne emisije za kulturu na nacionalnoj televiziji ko
mentira interni recenzentski dokument o zborniku, zapisnike
strunog vijea Instituta te politika i svjetonazorska uvjere
nja glavnih urednica publikacije.17 Time je jo jednom postalo
vidljivo da je ponovno izbijanje revizionistikog raspoloenja
meu hrvatskim historiarima zahvatilo i deklarirane libera
14 Rije je o zborniku pod naslovom Didov san. Transgranina
iskustva hrvatskih iseljenika, ur. Jasna apo, Caroline Hornstein
Tomi i Katica Jurevi, Zagreb: Institut za etnologiju i
folkloristiku i Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, 2014.
15 Za jedan od rijetkih medijskih osvrta na aferu usp. Tihomir
Pono, Revizija povijesti: Ministarstvo znanosti sufinanciralo
zbornikproustakih radova, Novi list online, objava 25. oujak
2014.
16 Rije je o prilogu Marina Sopte, Prinos kanadskih Hrvata
stvaranju i obrani Republike Hrvatske (str. 77-98), te dodatnom
prilogu jedne od urednica zbornika; v. Jasna apo, Potreba
stratekoga planiranja povratka: miljenje povratnika Marina
Sopte, str. 97-108.
17 Ivo Banac, prilog u emisiji Pola ure kulture, HTV1, 2.4.2014.

292

le, ak i na poziciji vodeih osoba u elitnim organizacijama tzv.

nevladinog aktivizma poput Hrvatskog helsinkog odbora, ak
i kroz trans-znanstveno diskurzivno ostvarenje u ideolokom
i privatnom denunciranju osoba.
Danke, Deutschland, ponovo
Poznato je da razliite knjige ulaze u recepciju na razliite na
ine, ali samo rijetke ulaze u povijest recepcije iz mita o tzv.
unutranjem egzilu. Osim ve spomenutog hrvatskog Dido
vog sna, planiranog i pripremljenog takorei u unutranjem
egzilu jednog javnog instituta za drutvene znanosti, bez
znanja urednic publikacije Instituta za folkloristiku, jedan
po sadraju i ideolokoj naravi usporediv zbornik tekstova
bio je Samosvjesna nacija, izvorno namijenjen debati izmeu
njemakih intelektualaca o kontroverznom eseju knjievnika
Botha Straussa Bujajui jarji pijev, objavljenom u tjedniku
Der Spiegel, 8.2 .1993., na temu ponovnog njemakog ujedinje
nja 1989.18
Zbornik, koji se za njemaku liberalno-demokratsku javnost
90-ih pokazao zazornim, potisnutim i poreenim manifestom
nove njemake desnice, njemakoj je javnosti uputio umje
sto debate o citiranom Straussovom eseju i njegovu vienju
ponovnog ujedinjenja Njemake, emfatian zov na pokret ka
ponovnom osvajanju njemake pozitivnosti. Zbornik, koji se
jedva moglo nai na policama njemakih knjiara, doivio je u
razmaku od samo tri mjeseca, od rujna do prosinca 1994., dva
izdanja. Tako je jedan intelektualni nakladniki poduhvat od
opeg drutvenog interesa, navodno koncipiran kao kritiki,
publicistiki i znanstveni, postao masovnim mitskim tivom,
18 Usp. Selbstbewute Nation. Anschwellender Bocksgesang und
weitere Beitrge zu einer deutschen Debatte [Samosvjesna nacija.
Bujajui jarji pjev i drugi prilozi jednoj njemakoj debati] ur.
Heimo Schwilk, U. Schacht, 2. izd., Berlin: Ullstein Verlag, 1994.

293

prebivajui tako u statusu nevidljivog bestsellera kojeg se pro

sjena liberalno-demokratska politika svijest u Njemakoj
stidjela i poricala ga ignoriranjem.
Paradoks, u kojem jedna knjiga postane bestseller u istom
potezu kojim se standard politike tolerancije drutva pretvara
u instituciju spontanog cenzora, poiva na trivijalnom razlogu
ideolokog licemjerja ili drutvene izofrenije. Politiki korek
tno nastrojeni njemaki knjiarski ceh naao se, opstruirajui
prodaju te elitno-desniarske literature, u ulozi vritelja fizike
selekcije onog ideoloki dopustivog i zazornog. Upravo u tom
stidu prosjene politike svijesti, u kojem se eklatantno po
kazuje manjak otvorenog drutvenog argumenta s politike
ljevice, taj tihi bojkot ope utnje o novim pojavama izaao je
ususret optubi urednik i veine suradnika toga zbornika za
lijevo-totalitarnu zavjeru knjiarskog ceha nad cijelom njema
kom nacijom. Tako desna drutvena kritika, uz frustrirajui
izostanak lijeve, cilja na sam politiki habitus koji je njemako
drutvo, optereeno tekim zadacima prebolijevanja meta
fizike i prerade historijske krivnje, jedva uspjelo usvojiti.
Zbornik poiva na eksplicitnoj tezi o rtvovanju desne in
telektualnosti u lijevo-totalitarnom okruenju poslijeratnog
njemakog drutva. Tako se sada, nakon ponovnog objedi
njenja nacija poziva na pokret za njemaku pozitivnost,
oteenu povijesnim usudom 45 i rastoenu u negativizmu
miljenja 68. Tom opetovanom i teatralnom gestom ugro
enosti, desna njemaka inteligencija upotpunila je sa svoje
strane klub korisnika univerzalnog ideologema rtve, a svoje
programsko posveenje crpila je iz spomenutog eseja Botha
Straussa. Zbornik je uredniki koncipiran tako da Straussov esej,
poput otkrivenja, predstavlja inicijalni tekst cijelom svesku i
svakom pojedinom tematskom bloku.
Zbornik se dijeli na pet tematskih odsjeaka: identitet, kon
flikt, interes, otpor, jedinstvo. Od tipski, sadrajno i kvalitativno
vrlo neujednaenih priloga literata, publicista, politiara i znan

294

stvenika sredinje mjesto pripada svakako prilogu povjesniara

Ernsta Noltea Desno i lijevo. O povijesti i aktualnosti jedne po
litike alternative. U povijesnom i fenomenolokom pregledu
politike i ideoloke razlike desnog i lijevog legitimira se Strau
ssova teza o normalnosti desnog politikog nastrojenja. Takav
poduhvat ima programsku narav i nije, kako to pokazuje Nolteov
lanak, mogu bez tekih rezova u naslijeenom pojmovnom
materijalu: da bi poravnao povijesne i sadrajne razlike izmeu
lijevog i desnog, da bi desno uinio normalnim i osigurao tezu
da zastupanje desne drutvene i ideoloke opcije nije nikakav
nacionalizam, Nolte koristi pojam radikalne ljevice u zna
enju anarhizma, koji nijee svaki drutveni i politiki okvir.
Time je odreen donji prag demokratske nepodnoljivosti koji
politiki i ideoloki rastereuje klasinu, socijal-demokratsku
ljevica i prua joj konzervativnu legitimaciju.
Dotle na desnoj strani ideolokog spektra, radikalna de
snicapojam preuzet iz Straussova esejazauzima mjesto
sintetizirajue politike sredine; istovremeno, termin desni
radikalizam slui kao oznaka za estetski nepodnoljiv nain
djelovanja neonacistikih teroristickih grupa. Dok se dakle
na lijevom krilu, u Nolteovom planu politike budunosti, ra
dikalne opcije iskljuuju kao demokratski nekompetentne,
na drugom kraju, desni se radikalizam podvrgava estetskoj
operaciji. Kao runi lik normalne desne supstance njemakog
(intelektualnog) drutva, desni radikalizam postaje suvian a
njegov sadraj ukrouje i preuzima konzervativno-demokratska
desnica. Tim je planskim rasporedom Nolteove analize Strau
ssovoj mudroliji o radikalnoj, tj. korjenitoj desnici, pridan
pregledan, takorei racionalan sadraj.
Odatle postaje jasno da desno nastrojenje, ukljuujui i ono
militantno uz kozmetike prilagodbe, treba postati sintetizi
rajue, objedinjujue ideoloko tijelo u kojem se ima okupiti
cijelo drutvo. Tako pojam radikalno-desnog ponovo zadobiva
znaenje ekskluzivno istinitog, pravog, dakle ono znaenje

295

koje tu sekularnu politiku kategoriju vraa u okrilje kultne

tradicije rase. To joj je okruenje uostalom eksplicitno namije
njeno u hinjenom profetskom ludilu pjesnika Botha Straussa,
kierski samostiliziranog u nasljednika nietzscheovskog anti
kulturalizma i heideggerijanske narodske izvornosti.
Tom su dvostrukom svetom ciljuizradi kultno-nacional
nog znaaja desnog i iskljuenju svega nepripadnoga, osobito
enskog, kao lijevogposveeni svi ostali prilozi zbornika. Dok
veina autora, u izravnom nadahnjivanju Straussovim esejem,
mantiki, stilom pseudokulturoloke analize priziva izvore iden
titeta, interesa i jedinstva kao utemeljujuih naela nacije koja
iznova nalazi samu sebe (npr. W. Krause Metafizika enja,
W. Templin Samosvijest i odgovornost: Povijest propasti i novi
njemaki identitet ili pak R. Safranski u Destrukcija i uitak:
o povratku zla) dotle se manji dio autora analitiki bavi poje
dinim sektoralnim temama (M. Wolfssohn, Nacionalna drava
i multikulturalnost. Njemaki civilizacijski prekid i njegove
posljedice). No, prosjeni ideoloki lik zbornika markiraju pri
lozi definitornog karaktera, poput Nolteovog, ili pak prilog R.
Zitelmana Nova demokratska desnica, nadahnut Straussovom
hrabrou da se u tako lijevo politiki korektnom drutvu po
put njemakog, u kojem su rijei poput braun, Fhrer, Vergasung
[smee, voa, sagorijevanje] zabranjene, otvoreno nazove de
snim i konano tom pojmu vrati njegovo ne-politiko, upravo
kultno-plemensko dostojanstvo onog svetog.
Da taj prosjek stilski i intelektualno moe biti probijen
nadolje svjedoe prilozi poput Ljevica i jedinstvo Brigitte
Seebacher-Brandt te Feminizam i apartheid Felixa Sterna.
Sva vrijednost obaju priloga sastoji se u naglaenoj autohisto
rizaciji autora-muenika: dok Brigitte Seebacher-Brandt, udo
vica biveg saveznog kancelara Willya Brandta i jedina ena u
zborniku, u svome prilogu ispisuje fantazije roene desniarke,
karijeristiki zalutale u neprirodno lijevo politiko okruenje
svoga braka, o izljeenju nacije od samomrnje, dotle Stern,

296

jedini autor mukarac zaduen za enske drutvene teme, u

svome prilogu daje autoportret prosjene ugroene jedinke
suv remenog drutvabijelac, mukarac, desniar rtve
ensko-rasistikog progona.
Ekscesivna glupost priloga poput dvaju posljednje navede
nih, poiva ipak na dublje lociranom zajednikom raspoloe
nju autora okupljenih u zborniku. Jo u uoljivom vrenju, ono
se crpi iz demonstrativne volje za pozitivnim, za osloboe
njem od tabua desnice u Njemakoj i osobito od njemake sa
momrnje. Duh nove desnice tako se deklarativno odreuje
kao impuls novog htijenja, kao volja za izlaskom iz ropstva
u njemakom lijevom negativizmu. Ideoloki ressentiment
takvog raspoloenja jednako je jasan kao i njegov retardirani
karakter, uoljiv u programskom vraanju aktera konzerva
tivnom duhu njemake inteligencije 20-ih godina 20. stoljea.
No, iz katastrofinog raspoloenja spenglerovskog sumraka
civilizacije uzdie se u Straussovu eseju dionizijski impuls
potencija za dogaaj ponovnog roenja nacije iz bujajueg
jarjeg pjeva. Ta se Straussova inaica za obnoviteljski duh
tragedije jedino moe suvislo itati na pozadini Theweleito
vih Mukih fantazija. Tako se mranjako raspoloenje prolosti
bori sredstvima erotike estetizacije politikog htijenja da se
resakralizacijom nacije potisne civilizacijski pad simboliziran
figurom Auschwitza.
U takvom se okruenju doima stranim prilog Rdigera
Safranskog koji dijagnosticira smrt etikog stava i autonomi
je politikog kao posljedicu univerzalizacije estetskog. Ta se
postmoderna ugoda, odnosno hiperestetizacija realnog i poni
tavanje diferencija izmeu politike sfere drutva i estetskih
igara, treba po naputku urednika zbornika shvatiti kao zna
kovita anticipacija ne samo njihove programske namjere ve
i smog Straussova eseja. Ali da se ne radi ni o kakvom nespora
zumu dvojice meusobno navodno tako razliitih autora, poput
Safranskog ili Straussa, sa programskom namjerom zbornika,

297

o tome ne svjedoi samo eksplicitna podrka obojice autora

urednicima zbornika, ve programska narav njihovih eseja na
kojima se organizira zbornik.
Dok Safranski, s jedne strane, propagira zabranu estetskog
relativiranja etikih kriterija nasuprot lijevoj intelektualnoj
tradiciji (tako je za njega tzv. postmoderna ugoda samo esteti
ki eskapizam bivih ljeviara pred gubitkom emancipatorskih
sadraja), dotle se mimo njega, na desnoj strani, Straussova
okultna estetizacija konzervativnog politikog raspoloenja
afirmira upravo kao estetiko produbljenje novog etikog im
pulsa. Time je, kroz figuru potencije za dogaaj, prividno ne
oekivano, iz liberalno prosvijeene desne njemake sredine,
oliene u autoru poput Safranskog, legitimirano pomirenje
Straussove karikaturalne mimeze nietzscheovskog dionizijskog
antikulturalizma s Heideggerovim ideologemom nove politi
ke izvornosti. Ideologem se tako ponovo definira kao legitimni
proizvod intelekta koji vie ne zazire od estetikog dok ono
iskazuje dubinsku volju za moi, prezirui istovremeno samo
povrnost javno-demokratskog poretka moi.
Na toj pozadini, iz ponovnog izbijanja volje za moi hrvatske
desnice kroz agresivni performans politikog protesta atorom
u Savskoj 66, moemo jo samo iitati pitanje, tko je od pisaca
u Hrvatskoj dovoljno hrabar da se danas, poput Botha Straussa
90-ih, nazove desniarem u normativnom okruenju lijevo-li
beralne ravnodunosti? Ili, tko je od liberala iz bezlinog cen
tra tako hrabar da, poput publicista Rdigera Safranskog 90-ih,
iskae impuls novog htijenja i potenciju radikalne desnice za
nov poetak? Duga povijest hrvatskog oportunizma govori da
kandidati za to nisu ni lijevo-liberalni glasnogovornik malogra
anstva, inkomodiranog neznanjem o voznom redu neprijavlje
nih mitinga i antimitinga u gradu, ni desno-liberalni recenzent
desnog konzervativnog zbornika radova koji u svome okrilju
rehabilitira prononsirano ustatvo i rtvoslovni ispovjedni
govor hrvatske dijaspore.

298

No, kratka povijest hrvatskog traenja sebe izmeu tragedije

Domovinskog rata preko komedije demokratske politike iz ere
Raana i Sanadera do farse direktno-demokratskog nastrojenja
desnih civilnih prosvjeda trai jo samo svoga satirski raspolo
enog producenta. To bi svakako mogao postati umirovljeni
hollywoodski producent Branko Lustig, koji je u liku starog
zagrebakog gospona upravo ovih dana, iz nedokuivih mo
tiva, usporedio istrane postupke protiv zagrebakog grado
naelnika Milana Bandia, okrivljenog za zloupotrebe ovlasti i
kriminal, s holokaustom koji je sam proivio u djetinjstvu. Za
takav fantastini scenarij u kojem se okorjeli klijentelistiki
politiar novog kova i glavni komedija metropole pred istra
nim organima drave pojavljuje kao nevino dijete u Auschwi
tzu, najprikladniji kandidat za glavnu ulogu svakako bi mogao
biti Josip Klemm, jedan od dvojice frontmena tzv. prosvjeda
stopostotnih invalida za dignitet Domovinskog rata, onaj koji
na obje zdrave noge, pod mantijom i kapuljaom kriara na
ulicama Zagreba, poput Liama Niessona u Nebeskom carstvu na
filmskom setu u Hollywoodu, predvodi paradu ponosa novog
htijenja i pripadnog jarjeg pjeva pod prozorima privatnog
stana premijera drave. l

Epilog epiloga
Zavrni esej trebao je biti proitan na 3. programu Hrvatskog
radija u emisiji Ogledi i rasprave 28. i 29. travnja 2015.,
no emisija nije realizirana. O razlozima v. Goran Borkovi,
Spiker HRT-a eljko Tomac odbio proitati esej Borislava
Mikulia zbog njegova stava prema atoraima i predsjednici
Forum.tm (10.4.2015.) te Spiker bez glasa (interview, 15.4.
2015.). Takoer, Sinia Pavi, Prigovor savjesti ili model za
cenzuriranje, Novi list (Pogledi), 18. travnja 2015.

299

Izvori/
prethodne
publikacije

01. Zabranjena mjesta miljenja: mit o tabuima 90-ih

(2000)interview sa Srekom Puligom, objavljen u
kraoj verziji i pod redakcijskim naslovom Desniarsko
meso nove vlasti, u: Zarez, god. II, br. 4546, 21. 12. 2000.,
str. 67. Za ovo izdanje izvorna autorska verzija teksta
tehniki i jezino je popravljena, mjestimice dopunjena
podacima i proirenim komentarom, bez mijenjanja
tvrdnji, stavova i orijentacije. Izmijenjena mjesta
istaknuta su grafiki.
02. Obiteljska srea i reality-teatar: hrvatski ki demokracije
(1991)Izvorna verzija lanka objavljena je u tjedniku
Novi Danas, Zagreb, 31. srpnja 1992., str. 6667, pod
naslovom Demokracija i sretno drutvo. Hrvatski
politiki ki.
03. Jugonostalgija: o politikoj retro-utopiji razoaranih
patriota (1992)Proirena verzija eseja, izvorno
emitiranog na Treem programu Hrvatskog radija,
listopad 1992. u emisiji Kronika devedesetih (ur. Kiril
Miladinov). Web-objava: Melankolini trp i politicum
larpurlartizma, u: Knjiga itanja i zaborava, 2005., http://
deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Knjizevnost/ugresic1.htm
04. Desno od raja: hrvatski neofaizam i demokratske
procedure (1992)Proirena verzija teksta objavljenog
pod naslovom Desno od raja, u: Profil. Magazin za
predcivilno doba, Nedjeljna Dalmacija (ur. Sandro Pogutz),
29. srpnja 1992., str. 20.
05. Rat i performativ: taj svijetli predmet Predsjednikove
elje (1992)Objavljeno pod naslovom Taj svijetli
predmet elje u: Profil. Magazin za predcivilno doba,
Nedjeljna Dalmacija, 10. lipnja 1992. godine, str. 17.

301

06. Slobodan/ov izbor: iskrene lai, divlja semiotika i blef

panslavizma (1993)Proirena verzija eseja, izvorno
objavljenog pod naslovom Semiotika i panslavizam. O
mjestu Evrope u neonacionalistikom diskursu Istoka,
u: Filozofija u pretilo doba. Eseji o figurama reprezentacije
filozofije naspram politike (dio IV), 3. program hrvatskog
radija, br. 40, 1993., str. 100112; izvorno u emisiji Kronika
devedesetih, oujak 1993.
07. Bordel historiara: Kant i balkanski snuff-video (1993)
Proirena verzija eseja objavljenog pod naslovom:
Neonacionalizam: zlo u pogledu drugog? O smrti
kantovskog entuzijastikog subjekta u politikom
snuff-videu, u: Filozofija u pretilo doba. Eseji o figurama
reprezentacije filozofije naspram politike (dio V), 3. program
hrvatskog radija, br. 40, 1993., str. 112117; izvorno
emitirano u emisiji Kronika devedesetih, veljaa 1993.
08. Kritika kritike filozofije: Napoleon i katastrofa praxisa
90-ih (1992)Proirena verzija izvornog predloka
objavljenog u reduciranom obliku kao zavrni dio
eseja pod naslovom Prevara vladara ili drava u slubi
filozofije u: Filozofija u pretilo doba. Eseji o figurama
reprezentacije filozofije naspram politike (dio 1), u: 3.
program hrvatskog radija, br. 40, 1993., 8894 (osob.
9294); izvorno emitirano u emisiji Kronika devedesetih,
studeni 1992. Izvorna verzija sadrana je i u opsenom
eseju pod naslovom Politiki nagon filozofije i njegove
sudbine: dijalektika prosvjetiteljstva u doba debakla
(up&underground, br. 13/4, 2008., str. 90109.
09. Hrvatska ideologija: grupna slika s autoportretom
(1993)Objavljeno pod naslovom Osveta vladara
ili bonapartistiki prilog kritici kritike filozofije u:

302

Filozofija u pretilo doba. Eseji o figurama reprezentacije

filozofije naspram politike (dio II), 3. program hrvatskog
radija, br. 40, 1993., str. 94100; izvorno emitirano u
emisiji Kronika devedesetih, prosinac 1992.
10. Pulp fiction filozofije: isprika, denuncijacija i ideoloki
homoporno (1993)Objavljeno pod naslovom Uitak
istinstvovanja ili kraj ideologije u novohrvatskoj
filozofiji u: Filozofija u pretilo doba. Eseji o figurama
reprezentacije filozofije naspram politike (dio III), 3. program
hrvatskog radija, br. 40, 1993., str. 100106; izvorno
emitirano u emisiji Kronika devedesetih, sijeanj 1993.
Saetija verzija objavljena na francuskom: Analtheia
ou la jouissance philosophique de la dsidologisation.
Le discours vridique dans la philosophie nationale et
son effet heideggerien, u: Lignes 20, 1993, Edition Hazan,
Paris, textes runis par R. Ivekovi et G. Raulet
11. Bijelo: Otvorena kultura i njezini prijatelji: pourice
politike kulture (1995)Izvorno: izlaganje pod naslo
vom O samopredodbama kulturne elite u postkomuni
stikim zemljama Evrope (hrvatski sluaj) na 9. susretu
evropskih kulturnih asopisa u Beu, 14.17. rujna 1995:
Kulturni asopisi na kraju stoljea. Stajalita (Transit,
IWM; Wespennest). Tiskano u Arkzin. Megazin za politiku i
kulturu civilnog drutva, br. 49, 13. 10. 1995., str. 28-29; engl.
Open Culture and Its Enemies Remarks on Self-Images of
the Cultural Elite in Postcommunist Europe (the Case of
Croatia), u: Belgrade Circle 12, 1995., pp. 240246.
12. Plavo: Missing the Sublime: Vlado Gotovac i Bad Blue
Boys (1997)Objavljeno pod naslovom Missing the
Sublime u: Arkzin. megazin za politiku i kulturu civilnog
drutva, br. 89, 25. 4. 1997., str. 2223

303

13. Crveno: Trg izgubljene Republike: esej o kroatonostalgiji

(1998)Objavljeno pod naslovom Trg izgubljene
Republike, u: Arkzin. Politiki pop mega.zin, nova serija br.
06, str. 1415.
14. Oaloena obitelj: ekajui drugu posljednju poast
(1998)Objavljeno pod naslovom Oaloena obitelj:
zadunica za uka u: Arkzin. politiki pop mega.zin, nova
serija br. 07, str. 1416.
15. Razvod Vijenca i Matice: nadpolitika u hramu
kulture (1998)Objavljeno pod naslovom Rascjep
u apolitinom centru ili kultura bez svojstava u webzbirci: Knjiga itanja i zaborava, http://deenes.ffzg.
hr/~bmikulic/Knjizevnost/vijenac-MH.htm (2005)
16. Grobar bolje Hrvatske: 11 teza o nelagodi u hrvatskoj
kulturi (2000)Izvorno objavljeno pod naslovom
11. teza o nelagodi u hrvatskoj kulturi, u: Jutarnji
list, 4.3.2000., Magazin (Kultura), str. 39. Takoer u: B.
Mikuli, Kroatorij Europe, Zagreb: Demetra, 2006.
17. Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i jarji
pjev desniceTekst na temelju lanka objavljenog na
portalu ForumTM pod naslovom: Nogostupi, grincajg
i juhice: ili kad i tko smije da bije atorae? (objava
16.3.2015.) te Digo-satira: nabujali jarji pjev ili njemaki
memorandum) u: Bastard. Prilog Arkzina za teorijsku
publicistiku, No. 2, 1995. [str. 45].

304

Indeks
pojmova i
naziva

Borkovi, Goran 299

Bonjak, Mario 257

Adenauer, Konrad 138

Bozani, Josip 229, 248

agora 233, 236

Brandt, Willy 296

Aurelije, Marko 27, 150, 223

Bratuli, Josip 257

Aleksandar Makedonski 150

Broz, JosipTito 1516, 59, 137,

Althusser, Louis 142

140, 143144, 168, 243246,

Ana Karenjina 35, 109

253255

Aralica, Ivan 41, 46, 50, 274

Brozovi, Dalibor 56

Aristotel 137, 155

Budak, Mile 50

Protreptik 155

Budia, Draen 28, 175, 221,

Arkan 61
Arkzin [magazin, megazin] 16,
17, 120, 282
Atlantida 36

235, 275

Canjuga, Zlatko 228229,

Auschwitz 297

232233, 236238

Aoka, car 150

Ceausescu, Nikolae 211

Cline, Louis-Ferdinand 272,

273, 274

Bad Blue Boys 213

Cesarec, August 49

Balkan 81, 102, 123, 124, 130,

Coca Cola 184

131

Crawford, Patricia 121123, 125

Banac, Ivo 155, 292

Coelho, Paolo 270

Bandi, Milan 299

Cvrtila, eljko 285

Barii, Pavo 23, 155, 159

Barr, Roseanne [Roseanne] 35

Bastard [prilog Arkzina] 16

apo, Jasna 292

Beogradski krug [asopis] 144

egec, Branko 47, 55

Berdjajev, Nikolaj 109

iak, Ivan Zvonimir 28, 84,

Berlinski zid 100, 122, 123

175176, 179181, 187, 189,

Bolkovi, Romano 69, 243244,

193194, 212, 214

247249, 252255

izmi-Marovi, Duko 187

Bond, James 123

olovi, Ivan 124

Borat 285

ovi, Ante 159, 165, 169

307

osi, Dobrica 50

Feral Tribune 263264, 266

iril i Metod 107

Danas [tjednik] 34, 155

de Gaulle, Charles 138
Deklaracija o nazivu i poloaju
hrvatskog jezika 38, 204
Derrida, Jacques 15
Der Spiegel [tjednik] 293
Despot, Branko 24, 113, 281
Die Zeit 47, 51
Dinamo [nogometni klub]
213214, 216, 221223
Dodik, Goran 175
Domljan, arko 85
Domovinski rat 26, 206, 280,
282, 299
Drakovi, Vuk 50

2u9 [tv emisija] 244, 254

Fellini, Federico 230

Filip Latinovicz 49
Filozofska istraivanja [asopis]
169, 175, 180
Filozofsko drutvo Srbije 136
Finkielkraut, Alain 168, 223
Flego, Gvozden 167
Francuska ideoloka kola
144-152
Francuska revolucija 113, 117,
127128
Frankfurtska kola 58, 137
Freundlich, Maja 46
Friedrich II 138, 152
Fhrer 171

Gazimestan 93
Giddens, Antony 270
Globus [tjednik] 230, 248,
257258, 269270, 275

Goldstein, Slavko 232

ilas, Milovan 139

uri, Mihailo 179

Goli Otok 139

Gotovac, Vlado 27, 59, 213216,
220224, 250251, 257258
Grabar Kitarovi, Kolinda 285

Erceg, Zoran 290

Evropa 4142, 61
Evropska Unija 272

308

Greatest Shits [Feral] 263264,

266
Gregoriana 184

HSLSHrvatska socijalno-

HAZUHrvatska akademija

HSPHrvatska stranka prava

liberalna stranka 40, 221,

Habermas, Jrgen 139

235, 283

znanosti i umjetnosti 90
HDLUHrvatsko drutvo

21, 6870
HSSHrvatska seljaka stranka

likovnih umjetnika 16
HDZHrvatska demokratska

40, 283
HTVHrvatska televizija 35,

zajednica 20, 40, 68, 91,

159, 167, 204209, 220,
227 230, 234236,
283284, 288, 290291
Hebrang, Andrija 252, 255

38, 292

Institut Otvoreno drutvo 167

Institut za etnologiju i
folkloristiku 292

Hegel, G. W. F. 142, 151152

Heidegger, Martin 22, 23, 161,
171, 192, 298
Heine, Heinrich 145146, 281,
284
HFDHrvatsko filozofsko
drutvo 155, 175180,
183186, 188, 191
HHOHrvatski helsinki odbor
67, 212, 293

Institut za filozofiju 2223

Ivekovi, Rada 26
Ivica Kimanovi 49

Jakobson, Roman 103109

Jambrei, Renata 120
Jelai, ban Josip 42, 238, 232
JAZUJugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti 90

Hitler, Adolf 109, 272

HNSHrvatska narodna stranka

JNAJugoslavenska narodna
armija 62, 6874, 199

40, 249, 255, 261, 283

HOSHrvatske obrambene
snage [paravojne jedinice
HSP-a] 21, 6869, 70
HRTHrvatska radio-televizija
[vidi i HTV, RTZ] 68, 299
Hrvatski Faust 48
Hrvatsko slovo [asopis] 263,
264, 266

309

Kangrga, Milan 15, 24, 135

Kant, Immanuel 113117, 128,
130, 135, 281, 284, 288
Spor fakulteta 113, 281
Kaptol 25, 159, 184
Katarina II Velika 138

Kesi, Vesna 124

Marx, Karl 15, 145, 151, 156,

KGB 125

169, 229, 281

King, Rodney 120, 122

maspok 215

Klauki, Tomislav 289

Matan, Branko 257

Klemm, Josip 286, 299

Matica hrvatska 23, 155157,

Kneevi, Anto 161

257258, 260262, 266267,

Kosovo Polje 93
Kovai, Ante 49

269
Matulovi Dropuli, Marina

Kristeva, Julia 274

227, 287

Krlea, Miroslav 49, 57, 170

Maurani, braa 207

Krpina, Drago 228229, 233

Mein Kampf 272

Kunst, Boris 230

Melkior 49

Kusin, Vesna 269

Memorandum SANU 219

Mesi, Stjepan 19, 283

Lacan, Jacques 212

Mikuli, Borislav 160, 163, 299

Legradi, Biserka 20

Miladinov, Kiril [urednik] 301

Leon Glembay 49

Miloevi, Saa 269

Lessing, Gotthold E. 116117

Miloevi, Slobodan 53, 67, 82,

Michnik, Adam 219

Letica, Slaven 275

9092, 94103, 108110, 141,

Lili, Miroslav 243

214, 218, 282

Lustig, Branko 299

Monik, Rastko 95

Mori, Joko 286

Mahbhrata 270

Munjin, Bojan 269

Maloa, Mladen 187

Manifest komunistike partije

[152. godinjica] 16
Mann, Thomas 273
Marinkovi, Gojko 34
Marinkovi, Ranko 49

Multimedijalni centar 282

Nacional [tjednik] 258

Napoleon Buonaparte 144
148, 150152
Nietzsche, Friedrich 22, 24

Markovi, Mihailo 136

Niesson, Liam 299

Marx i Engels 1617

NOBNarodno-oslobodilaka
borba 2021, 282

310

Nolte, Ernst 295

Pravda 9698, 110

Novak, Slobodan 55

Praxis [asopis] 30, 59, 137

Novak, Slobodan P. 21, 55, 275

praxis [grupacija] 15, 2224, 30,

Novi list 251, 292, 299

135138, 142144, 160, 170

praxis filozofija 59, 135138,

141142, 168

Occupy Croatia 286, 288

Profil [prilog Nedjeljne

Odsjek za filozofiju 22, 159

Dalmacije] 45, 124, 160

Omladinski radio 101 68

Protokoli sionskih mudraca 272

Ostoji, Ranko 286

Puhovski, arko 16, 21, 167,

OTV 6869, 243

187189, 191, 287

Pulig, Sreko 1529

Pusi, Vesna 19, 234, 283

Paen, Ante 155

Paradik, Ante 175
Paraga, Dobroslav 21, 28, 6772,
74

Raan, Ivica 19, 283, 299

Radio 101 [Stojedinica]

Parmenid 156

69, 212218, 227229, 231,

Paali, Ivi 274

235236, 248, 254, 288

Pavi, Sinia 299

Rankovi, Aleksandar 139

Pavleti, Vlatko 55

Robespierre, Maximilien 148

PEN 47

Rojnica, Ivo 251

Petrovi, Gajo 23, 180

RTZRadio-televizija Zagreb

Platon 137, 151152, 155

Pogutz, Sandro [urednik] 47,
301
Pola ure kulture [tv emisija] 292
Polemos [asopis] 42
Poli Kamov, Janko 49

243
Rusija 97
ruska ideologija 103

Sabali, Ines 258

Politika 187

Safranski, Rdiger 298

Pono, Tihomir 292

Sanader, Ivo 299

Popper, Karl Raimund 27, 270

SANUSrpska akademija nauka

Posljednji Stipanii 49
Prager Presse 107

311

i umetnosti 9091
Saraevi, Tefko 155

Savska 66 287, 298

Schiller, Friedrich 117
O estetikom odgoju

Tadi, Ljubomir 136

ovjeanstva 117

Theweleit, Klaus 297

SDPSocijal-demokratska

Tolstoj, Lav N. 35, 109

partija 21, 252, 283284,

288, 291

Tomac, Zdravko 28, 213

Tomac, eljko 299

Securitatea 211

Transit [asopis] 198

sedamdesetprva 135

3. program Hrvatskog radija 15

Slavische Rundschau 103

Trg bana Jelaia 184, 213214,

Sokrat 212, 222

221222, 227234, 288

Sopta, Marin 292

Trg Republike 42, 214, 232233

Sovjetski Savez 108

Tuman, Franjo 16, 2627, 40,

Staljin, J.V. 107

53, 57, 59, 63, 67, 6974,

Stojanovi, Svetozar 136

7983, 86, 9091, 118, 150,

Struga [selo na Baniji] 85

165167, 171, 214, 223224,

Strauss, Botho 293296, 298

227, 234237, 249250, 252,

Strossmayer, Josip Juraj 107

255

Supek, Ivan 231, 233

Turkovi, Hrvoje 47

Sutla-enkovec 243

Ugrei, Dubravka 4547,

aki, Dinko 251

49, 5152, 5558, 6265,

eks, Vladimir 249

271273

eelj, Vojislav 61, 179

UJDIUjedinjena demokratska
inicijativa 67

najder, Slobodan 48
oljan, Antun 47, 55

UNUjedinjeni narodi 130

tefica Cvek 50

uak, Gojko 243245, 247,

249250, 252

Veernji list 159

uvar, Stipe 19

Veliki Inkvizitor 194

verko, Radojka 244, 255

Veljai, edomil 25
Veljak, Lino 180
Vidovi, Davorko 289

312

Vijenac [kulturni asopis] 205,

257258, 262264, 266267
Viktorija, kraljica 237
Vjesnik 159, 187, 269
vjetice 272
Vormrz 145 146
Vrdoljak, Antun 68
Vrhovec, Josip 135
Vuji, Antun 18, 27, 269276
Vukovar 95
Vukov-Coli, Draen 19, 21

Wespennest [asopis] 198

WHWWhat, How & for Whom/
to, kako i za koga 17
Wittgenstein, Ludwig 24

Zarez [asopis] 1719, 258, 267

Zlatar, Andrea 258, 263264,
267
Zola, Emile 230
Zovko, Jure 2324, 159,
189192

ani, Ivo 47
iek, Slavoj 212, 218, 220,
223224
mega, Viktor 47, 55

313

Borislav Mikuli (r. 1957. u Rainovcima): Studirao filozofiju

i germanistiku (19761981) te starogrki i indologiju
(19781982). Diplomirao filozofiju i germanistiku (1983),
doktorirao iz filozofije na Seminaru za filozofiju Sveuilita
u Tbingenu (19831987). Radi na Odsjeku za filozofiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 2001.
Podruja istraivanja i predavanja: epistemologija diskurs
znanja, historija ideja, filozofska semiologija, filozofija i
psihoanaliza, komparativna filozofija.
Prevodi literaturu iz humanistikih znanosti s njemakog,
engleskog, francuskog i talijanskog.
Objavljuje kao publicist od 1991. (3. program Hrvatskog radija,
Novi Danas, Nedjeljna Dalmacija/Profil, Arkzin, Jutarnji list/
Magazin, Slobodna Dalmacija/Forum & Magazin, Forum.tm)
Noviji radovi
Jezik i kritika filozofije (interview), emu 23, 2014.
Nauk neznanja. Retrospekcije o Kangrgi i nasljeu praxisa,
Zagreb, 2014.
Perverzija i metoda. iekova platonska ljubav za film,
dijalektika egzemplifikacije i katastrofa psihoanalize u
kinematikom diskursu filozofije, u:Filozofija i drutvo
br. 1/2013.
Defining metaphor. On two early accounts on metaphor by
Aristotle and Hermogenes of Tarsus and their reception by
modern interactionistsu:Synthesis philosophicabr. 55-56,
2013.
cjelovita bibliografija
http://www.ffzg.unizg.hr/filoz/nastavnici/borislav-mikulic/

317

autor Borislav Mikuli

naslov Trg izgubljene Republike

i druge uzorite prie 90ih

biblioteka bastard
izdava arkzin d.o.o.

dalmatinska 6
hr-10000 Zagreb hrvatska
e-mail dkarkzin@gmail.com

http www.arkzin.com/munist
za izdavaa Dejan Kri

rukopis priredio Borislav Mikuli

design Dejan Kri

pisma Brioni Text [nikola djurek typonine]

Brioni Sans [nikola djurek typotheque]

Eames Century Modern [house industries]
papir Munken Print Cream 90g

Keaykolour 300g

tisak Tiskara Zelina Sv. Ivan Zelina

naklada 300 primjeraka

isbn 978-953-6542-29-1
CIP zapis je dostupan u raunalnom
katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem
000907819.

zagreb lipanj 2015.

Borislav Mikuli (r. 1957) studirao je filozofiju

i germanistiku (19761981) te starogrki i
indologiju (19781982). Diplomirao filozofiju
i germanistiku (1983), doktorirao iz filozofije
na Seminaru za filozofiju Sveuilita u
Tbingenu (19831987). Radi na Odsjeku za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu od
2001.
Prevodi literaturu iz humanistikih znanosti
s njemakog, engleskog, francuskog i
talijanskog. Objavljuje kao publicist od 1991.
(3. program Hrvatskog radija, Novi Danas,
Nedjeljna Dalmacija/Profil, Arkzin, Jutarnji
list/Magazin, Slobodna Dalmacija/Forum &
Magazin, Forum.tm)

objavljeno u biblioteci bastard

Nauk neznanja. Retrospekcije o Kangrgi i
nasljeu praxisa, Zagreb, 2014.

a r k zi n d.o.o. bibl iot ek a basta r d

z agr e b l i pa n j 201 5 ci j e na 105 k n

Iz sredinjeg gradskog
prometalita, iz bunog gradskog
trga i mjesta potencijalnih
politikih dogaanja, Trg
je, jo u sumrak socijalizma
80-ih, kierski preinaen u
reprezentativno i posveeno
mjesto hrvatske malograanskometropolitanske idile, u kojoj
graani poslovino ispijaju svoje
kavice i gdje je uguena svaka
mogunost prevratnih politikih
zbivanja otvorenih znaenja.
isbn 9
78-953-6542-29-1
zagreb lipanj 2015 cijena 105 kn