Alija Nametak

Neki narodni obiaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu)

Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje
Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. sluio sam u Podgorici kao profesor Dr.
trgovake akademije. Ve prvih dana sam se poeo zanimati za narodne obiaje
podgorikih muslimana i biljeiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman eevi, Ahmet
Pokrkli, Murat Tuzovi i njegova ena Bula. O hipokoristicima muslimanskih linih imena
u Podgorici napisao sam odmah kratak lanak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni
ivot i obiaje Junih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238240).
I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike
promjene u cjelokupnom naem ivotu, pogotovu u ivotu muslimana u Titogradu, koji su
se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo
do poetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a jo
vei u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna treina prijanjeg broja. Iz Skadra ih se
dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu,
najveim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su ve za vrijeme prvog svjetskog rata dole
nekolike porodice Vrania i Lukaevia. I oni koji su prvi doli kao i oni koji su se za
vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadrali su svoj dijalekat. ak
i ona djeca koja su u Sarajevu roena i odrasla, poenila se pa i sama djecu stekla,
sauvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). ene
se izmeu se, a sauvali su i neke stare narodne obiaje. Vrlo su rijetki, da ih tako
nazovemo, mjeoviti brakovi izmeu Titograana i Sarajki ili da se Titograanka uda za
nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog
Titograanina onu Titograanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu
stie se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i
moda pojedinci u kojem drugom mjestu) ine endogeno naselje.
I
Podgorica (dananji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je
uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u
teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovnitvo, koje je za vrijeme
Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj veini, slovenskog je porijekla, govore
srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu "bosanskim", ikavskim govorom (refleks
daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski",
govorio mi je Ahmet-aga Pokrkli koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao.
Iako je ovuda prolazio vaan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne opaa u narodnom
ivotu uticaj ni iptarskog ni turskog koliko crnogorskog. Podgoriki muslimani uvaju
vjerno stare narodne obiaje, pa ak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim uenjem, a
koje su primili od Crnogoraca ili su ih zadrali iz vremena kada su i sami bili pravoslavni.

U Podgorici je vladao patrijarhalan ivot. Tu se samo mukoj djeci kae da su eca, dok se
enskoj veli evojke. Tako, kad nekoga upitate koliko ima djece, rei e vam na primjer,
"dvoje", a poslije ete saznati da jo ima i tri keri. Ako neko nema muke djece, pa ga
upitate, ima li djece, rei e vam da nema i dodae: "Dae bog", a poslije e dodati ispod
glasa: "Imam dvi evojke", ako mu keri nisu udate, a ako su udate rei e: "Imam dvi
keri." O mukim lanovima porodice se govori kao o pukama, pa se veli: "Naa je kua
bila vlj; bilo nas je deset puaka". Ako se nekome rodi prvo ensko dijete, pa iza nje
posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza rodila. "Rodila mu se zmija
prisojkinja", ili "Rodila mu se zmija krabosnica", vele. Kad se muko dijete rodi, tada
zapucaju puke u kui gdje se dijete rodilo.
Obiaji
Kumstvo. Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju izmeu sebe (vrlo rijetko) ili s
pravoslavnima. Kumstvo je iano, a sastoji se u tome, da kum ostrie kumetu malo kose
iznad ela i sa sljepoonica. Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obino pola
napoleondora. Potom roditelji djeiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo meu dvjema
porodicama.
Ako se kome ne da u mukoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muko dijete, odmah nakon
to mu pupak odreu, okupaju ga i obuku, stave ga u planinu (kolijevku) i iznesu pred
dvorina vrata. Jedna ena stoji za vratima i eka ko e prvi naii. Bez obzira koje vjere
bio, makar i gabel (Ciganin), ena svrati prolaznika: "Radi boga, da kumuje tome
djetetu!" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorite i tu odmah ostrie djetetu uperak
kose.
Pokrivanje ena. Djevojice se ve od navrenih 12 godina "sakrivaju" ili "pokrivaju", tj.
povuku se u kuu, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi nita osim
oiju Prije prvog svjetskog rata nosile su podgorike muslimanke na ulici ferede, dugake
ogrtae s rukavima koji su padali niz lea, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela
"jamaka", rupca, izmeu kojih su se samo oi mogle vidjeti. Iza prvog svjetskog rata
nosile su podgorike muslimanke tzv. "ereu", kratki ogrta od crna platna, koje se ovdje
zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). erea ima dva rukava, od kojih se lijevi navue
na lakat savijene ruke, a desni visi niz lea. erea dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog
svjetskog rata ni podgorike muslimanke ne pokrivaju vie lice i izlaze slobodno na ulicu.
Kod kue su nosile dimije, koje su drukijeg kroja nego u Bosni, koulju i preko nje
anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopalak, a ilanlak je nakit na
glavi, na vrsti fesa koji se zvao elenpo.
Vjeridba. Djevojke se udaju najvie izmeu 15. i 18. godine ivota. Rijetko koja da
prijee neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i mlae udavale, ak i od 12
godina. Ako u Podgorici nema mukaraca za enidbu koliko djevojaka na udaju, onda se
trai momak u kojem drugom mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pola za
inovjerca. Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali djevojku. Rijetko
je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom, udesio da vidi djevojku prije nego
bude dovedena u njegovu kuu. To se prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojin

otac saznao da mu je neki momak vidio ker, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg

roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom momku.
Ri za ri ("mali prsten").Roak ili prijatelj momkov ode djevojinoj kui, kad su roditelji
tu ili braa joj i nakon malo razgovora rekne: "Ja sam doa' da vi prosim ovu evojku za
tim i tim momkom." Ima sluajeva da mu je odmah obeaju, ali obino reknu: "Priekajte
pet-est dana, pa emo vi poruiti."
Kad mu porue da doe, on poe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu. Kad popiju
kafu, on dadne majci evojinoj prsten, a kad poe kui, oni njemu dadnu evru. To se
zove mali prsten. Tu odrede dan kad e doi s ,,veljim prstenom". A ako mu nee evojku
dati, porue mu po kome prijatelju iz evojake kue: "Nemo" da dolazi!"
Vjeridba se sastoji u tome, to momak poalje djevojinoj kui, poto se njegova majka
dogovori o tome s djevojinom, i na to dadu pristanak njihovi oevi, razne darove: "nebe"eera i novca (redovno u zlatu, u napoleondorima), prsten i ruicu cvijeta, zamotanog u
crvenu kartu i svezano svilom ("velji prsten"). Novca poalje vie, ako hoe da mu
djevojka daruje vei broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.
Vjerena djevojka sjedi u oevoj kui od dva mjeseca, pa i do nekoliko godina, ali najee
jednu godinu, za koje vrijeme ne smije izii na ulicu. Kad god vjerenik proe ispred njene
kue, vjerenica mu mora poslati darove kui, i to najdalje sutradan. Obino mu alje koje
slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da prou ispred djevojine
kue, da je time ne nagone na troak.
Prekidanje. Dvije do sedam sedmica prije nego e prevesti djevojku u svoju kuu porui
mladoenja kada e se obaviti vjenanje i kada e spremiti po djevojku. To se zove
prekidanje.
Vjenanje. Vjenanje se obavljalo po eriatskim propisima, pred kadijom. Vjenanju
nijesu prisustvovali mladenci lino. Momak i djevojka opunomoili bi po jednog ovjeka iz
svoje porodice i po dva ahita (svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i oituju da
mladenci dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoenici su se zvali veili. I djevojka i
momak dadnu to usmeno oitovanje pred svjedocima, koji onda potvrde pred kadijom, da
su uli iz mladinih (odnosno mladoenjinih) usta da pristaju na brak. Tada se jo ugovori
da, za sluaj kad ne bi bilo meu supruzima slaganja i kad bi moralo doi do rastave
braka, mu ima isplatiti eni izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu radnju,
najee 3001 ili 5001 dinar, a bilo je sluajeva gdje je iznos bio i manji). Ta se ugovorena
svota struno zove mehri muedel.
Vjenanje se obino obavljalo u ponedjeljak. Izmeu Bajrama, ramazanskog i hadijskog
ili kurbanskog, rijetko se ko vjenava.
Svadba. Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz roditeljske kue u
mladoenjinu u etvrtak. Meutim, ako se udaje u koje drugo mjesto, onda ide u srijedu
od kue. Dan prije nego e se mlada prevesti mladoenja joj poalje oko 9 sati prije podne
siniju. To je dar u kome se nalazi urak, kratak kaput postavljen lisiinom i izvezen zlatom,

dva-tri para grevalja, papua, tri do est pari haljina i kana (orijentalna boja za kosu, noge
i ruke).
U srijedu naveer mladini ljudi donesu eiz (obino jedan ili dva velika sanduka, puna
ruha i darova, jedan ili dva ilima, ibrik i leen) u mladoenjinu kuu, a tada opet od
mladoenje idu uveer djevojinoj kui po sarajliju, baklavu. U mladinoj kui i novcem
daruju one koji dou po sarajliju.
Od posljednjeg petka do srijede, prije nego e se prevesti, djevojka lei u roditeljskoj kui
pod gubicom. (pokrivaem). Pokrivena bude i po glavi, a ne smije je vidjeti nijedan
mukarac ni iz roditeljske kue. Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo
vrijeme plae, naravno bez suza, za djevojatvom. U srijedu popodne je miju i navee je
obuku u haljine koje joj je enik poslao. To je samo proba. U etvrtak ujutro, prije nego
dou po nju, mlada se potpuno opremi.
U svatovima je enikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred djevojinom ih kuom
doeka i isprati njezina rodbina. U kuu ulaze samo ene jenije i djeak koji e
prstenovati mladu. Tamo ih doekaju opet samo ene koje ih nude erbetom (slatkim
piem), ali one odbiju i ne sjednuvi. Najstarija rekne: "Dajte nam to to je nae!" Tada
ukuani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je prstenuju, a onda je izvedu
njezine sestre ili najblie rodice ispod ruku do kunih vrata. Odatle je prime braa ili
najblii roaci (ako nema brae) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka
izlazi vrlo sporo iz kue; od obornih vrata do kola u kojima e se voziti ide dugo vremena,
tako da se micanje nogu gotovo i ne primjeuje. Vode je dva djevera ispod ruku.
Kad se mlada dovede u mladoenjinu kuu, doekaju je ukuani s pogaom, bocom vode,
musafom (Kuranom) i eerom, a mladoenja iz hodnika je doeka na samim kunim
vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i jema. Hala (oeva sestra), tetka, ujna i
strina dre pogau.
Mlada najprije dohvati kockom eera gornji prag, a onda uzme pod pazuho musaf, u
jednu ruku pogau, u drugu ruku bocu vode i tako ue u kuu. Tada mladoenja baci
preko nje i preko glava ena oko nje bonbone i ostalo meu djecu onim putem kud je
nevjesta. dola. eerom dohvati prag da joj bude slatko ivjeti u toj kui, a stane
na puetiju (uinjenu oviju koicu), da bude prema starijima meka kao vuna.
Nakon to mladoenja baci bonbone, jeam i novac preko nevjeste meu djecu, povue
se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude prolazila kroz portik ili u kamaru,
proe ispod mua, u znak da e mu uvijek biti podvlatena.
U erdek (lonica) mladenci ulaze u etvrtak uvee, iza jacije (pete dnevne molitve, oko
dva sata po zalasku sunca). Dok mladoenja ue u erdek, njegovi mu drugovi u oboru
pjevaju:
Ljubio se bili golub sa golubicom,
gledalo ga mlado mome sa evojicom.
"Crven ti je kljun, golube, u golubice."
"Crvenija medna usta u evojice.

" To ne bio bili golub i golubica,

ve to bilo mlado mome i evojica.
Kad mladoenja ue u erdek, mlada ga eka stojei u jednom uglu prekrivena crvenim
"kavrakom" (burundukom) preko lica. On joj pristupi i kvrcne je triput prstom u elo. Ona
dri desnu nogu malo pridignutu, nastojei da pritisne njegovu nogu, to bi imalo znaiti
da e on biti "pod papuom". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.
Za mladoenju i mladu se napravi slatko jelo, zvano reedija, od koga se polovica odvadi
za mladoenjine drugove koji pjevaju. Oni pred kamarom ekaju da im mladoenja iznese
reedije na pjatu, a oni se pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.
Iza toga mladoenja u erdeku klanja "dva reata nafilata". ene uope ne klanjaju, niti
znaju klanjati. Tek pod starost pokoja ena naui poneto od vjerskog rituala.
Sutra izjutra dolaze mladoenjini roaci i daruju mladu.
Popodne toga dana mlada se "srami" ili "stidi". Dolaze ene i djevojke da je gledaju, a ona
stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.
U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noi jednu no, a vrati se u novi dom u utorak iza
jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obino svekar.
Kad ide u roditeljsku kuu, prati je vodarica s darovima, a kad se poe po nju, isto ide
vodarica i mladoenjin brat, stric ili otac. Tada roditelji iznesu sarajliju i kolaa i to se dijeli
svojti uvegijinoj.
Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad se vrati kui,
roditelji alju za njom sarajliju ili "tespi" (vrsta slatkog jela).
Naricanje. Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, ak ni kad ga
ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga ponijeli. Uz nju sjedi neka
ena od njezina roda, koja takoe ne ustaje. Majka umrlog djeteta dri u krilu kakve
zelene trave, obino mora (drugdje to zovu komora) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako
nema nita zeleno, ubere se granica ipka (nar) u tu svrhu.
Kad umre odrasli mukarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gae i koulju, i
zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli (pravac prema Kabi ili abi,
kamo se muslimani okreu pri molitvi; za nae krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu
a nogama prema istoku, legnu ga na duek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i
pokriju ga po licu evrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega ene. Ako
je umrli imao enu, ona mu sjedne nie nogu, a ostale ene oko njega. Vie glave mu
sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema koja takva muslimanka, onda se za taj
posao najmi jedna pravoslavna ena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u
stihovima narie kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlakih glava posjekao (pa makar u
stvari nijedne biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda prije njega umro,
kota ostavlja i ko ga oplakuje, poruuje po njemu pozdrave ranije umrlima i slino. Sve
ene na kraju svakog stiha po taktu viu: "Kuku!" i udaraju dlanom o dlan, dok ne doe

hoda koji e kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, dou svi i
poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneiru (stolu za" kupanje).
Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorita, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se
ukuanima, da su jedva ekali da taj bolesnik umre, i kau: "Nema ko da ga oali." Sinovi
za ocem obino viu:
"Lele mene, bbo!"
I nakon toga dana kad ovjek umre i bude opremljen i ukopan narie se petkom i
ponedjeljkom u kui gdje je umro. Za to se stavi mrtvaev fes na jastak (ako je bio mlad,
fes se zakiti cvijeem), sahat i prsten, pa se oko toga ene okupe i nariu. To se ponavlja
dugo vremena, obino jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrkliem sedam godina se
naricalo.
I oko mrtve ene se plae; oko mlaih vie, a oko starijih manje.
Levirat. Kad umre mu a ostavi enu bez djece, ona se odmah vraa u rod im njega
ponesu na groblje, ako je nee uzeti djever za enu. Po islamskom branom pravu je
dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici praktikovao. Desio se jedan sluaj u vremenu
kad sam pisao ovu radnju. .ena (udovica) Medae Efovia udala se odmah za djevera. U
brak se faktiki ne moe stupiti dok ne proe etiri mjeseca i 10 dana iza smrti prvoga
mua, dok se ne vidi da nije ostala od prvog mua gravidna. Ako bude gravidna, eka se
dok rodi. i 40 dana poslije poroda da bi se mogla za drugoga vjenati.
Hajtar. Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na
arapskom jeziku. Taj poziv se zove "salla". im se uje salla, odmah se svijet raspituje ko
je umro i hita na "hajtar", tj. da izrazi sauee rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u
kuu. Rodbina umrloga stoji pred kunim vratima, a onaj koji izrazuje sauee, stavivi
desnu ruku na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: "Ostatku napredak!" ili: "Da ti je
zdravo glava i ostatku napredak!" Oni mu odgovaraju: "Zdravo bio!" Kad je svima izrazio
sauee, onda sjede na stolicu ili klupu koje se za to iznesu iz kue. Potom ga jedan od
rodbine poasti cigaretom. Ovaj odlazi kad popui cigaretu. Po tome neki stoje kraj vrata,
a neki sjede; zna se kome se izraava sauee i ko ga izraava.
Kad je vrijeme runo, onda se ide na hajtar u susjednu kuu, ako je nekog roaka.
Prije je bio obiaj da se dolazi i s groblja kui umrloga, gdje je rodbina primala hajtar jo
tri dana, a potom bi se ilo na redovni posao. Sada obino, kad se vrate s groblja, pogosti
koji od najblieg pokojnikova roda uesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na
posao.
Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili estita. Kad te neko
poasti kakvim jelom ili kavom rei e mu: "Odak ti mamur bio!" (Dom ti bio nov,
opravljen, jak), na to e ti on odgovoriti: "Zdravo bio!" ili "Zdravo bio i veseo!" Ako ti
neko od roda iz drugoga mjesta doe, Podgorianin e ti, kad te sretne, rei: "Veselo ti
oko!" Odgovor: "Zdravo bio i veseo!" Kad se rodi nekome sin, estita mu se: "Bio bolan sin
od oca!" Ako je otac mladi, onda se u ali doda: ,,Ka' masak od magarca!" Obian je upit

pri Prvom susretu ujutro: "Jesi li se naspa (naspala)?" "Lipo; kako ti?" ili: "Ja dobro, kako
ti?" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: "Jesi li moga?" ili: "Jesi (li) mogla?"
Mara. Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloi se u oboru vatra, preko
koje preskae sva kunja eljad. To rade da im ne bi naudila vjetica.
Na mara se zapali kravlja balega, osuena na nekoliko dana prije, i njome se okadi sva
kua, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice (zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta
gorua balega izbaci na raskrsnicu.
Toga dana djeca viu ulicama: "Sureti, kukureti!" idu od kue do kue i u svakoj itu da im
se to daruje. Domaica dariva od svaega ega eli da ima cijelu godinu.
urev. Dan uoi ureva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu
Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se
suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve ivo ustane prije zore. Nerotkinje se
kupaju pod mlinskim ljevaem (lijebom). Kue se kite zelenilom i svakovrsnim cvijeem.
Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda drala u
kacama). U tu kacu se baci i cvijea i svakojaka zelenila. Sve se to opet navee izvadi. Ko
dri ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ruak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i
preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i
suhih smokava. Za ruak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta
zelja).
Narodna nonja
Turski putopisac Evlija elebija, koji je u naim
krajevima bio ezdesetih godina sedamnaestoga vijeka,
opisujui Podgoricu i Podgoriane, u VI svesci
"Sejahatname", na strani 112113, pie:
Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je
iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od
arnautskih ustanika i Mleia. To je nov grad u kru,
zvanom Crna Gora, tvrda graevina na etiri ugla, s
bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima
dizdar i 700 junaka. I dan i no su u boju. Ali im je
odjea vrlo smijena. Kako je to planinski kraj, pa je
klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike
platane. Glave su im koliko adanske tikve. Miice su im
debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi
glas kao iz velikog upa (lonca). Pod potpunim orujem
skau sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. ene
su im, naprotiv, njene i malene. Svi nose na nogama
pritegnute opanke. Listovi su im goli. ak nemaju ni
gaa. Veinom i ne znaju ta je koulja. Na leima nose
neko smijeno usko i kratko ebe. Prsa i vrh ramena su
im gola. udnovato je, koliko god su im glave goleme

kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildan (oljica za kahvu). Priveu ih
gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblae kapu na glavu. Bog zna,
ova kapica na ovoj velikoj glavi se ini kao pozajmljena, ne moe se obui. Ove gazije idu
svaki as u etu i potjeru, pa su zadali strah ustaama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore.
Podgorica je subailuk u sandaku skadarskom. Sudi im subaa, drugoga suca nemaju.
Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kueraka, Fatihova damija, anbarovi za
penicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje,
arije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).
Evlija elebija u svojim putovanjima gleda sve ono to
je izvanredno i to u svojim prianjima preuveliava.
Tako je i u Podgorici, prikazujui muku nonju,
pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog
rata bilo je Podgoriana koji su nosili nonju slinu onoj
to je opisuje Evlija elebija. Podgoriani su imali
koulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa
dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smijeno
ebe" je struka, mala kapa je tzv. "tunos-fes", na
kojemu je bila duga svilena kianka, zvana pukul, koja
je teila i po pola oke. Kako je kianka bila teka. To se
taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inae su stari
Podgoriani imali 3 kape: elenpo, takiju i tunos-fes.
elenpo je bio od bijeloga platna i proiven. Takija je
od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga sauva
da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih
kapa Podgoriani su, kao to to rade i Arbanasi,
zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perin, koji je bio pod
kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turina, pa hoe da mu
glavu posijee, da ga ima za to ufatiti (da ga ne bi
ufatija za nos)". Ljeti su nosili svilenu bijelu koulju i
bijele bragee od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas
obavezno svileni (alps, trabolus) ili vuneni (crveni)
Zimi su nosili koulju, anteriju od amalade, jelek,
alvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom
ispod koljena. alvare su ile jednim dijelom preko
crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene koe sa
crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblaili su
preko svega toga i fistan (vrsta suknje
od kamreka, tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40
metara u jednom fistanu). Zimi su
nosili talagane (kabanice s kapuljaom) i
crne urdine (krznom postavljene kapute).
Fistana je nestalo jo ispred prvog svjetskog rata, a
bijele akire (arnautske) su bile zamijenjene onima od
plave svite (ohe). No i takvih je akira kao i onih

bijelih ve nestalo. Posljednji koji je nosio akire od plave svite bio je Murat Azganovi
(umro u Sarajevu 1961).
II
Predanje o podizanju Glavatovia damije
Jusuf-aga Glavat poao u Carigrad sa slugom Savom iz plemena Kua. Ili su preko
Arbanije i u Kroji legnu u jednom hanu da prenoe. Tu su vidjeli trojicu ehova (dervia).
Kako su se Glavatu uinili sumnjivi, upozori Savu da se pripazi i da ih prea kroza san. I
sam tako lee ne skidajui sa sebe oruja, a namakne na glavu jaku od dolame kao da
toboe spava. Kad su ona tri eha mislila da su Savo i Glavat zaspali, pou put njih da ih
ubiju, a Glavat potegne veliki no i ubije ih svu trojicu. Potom ustanu, iskopaju kraj hana
jamu c bace u nju ...ehove. Nakon to su "otili u Carigrad, gdje se Glavat bavio -svojim
poslom, na povratku kae Savi: "Da vidimo one ehove!" Raskopaju jamu i, kako su se
leine bile raspale, opaze da svaki eh ima po tri emera dukata. -Glavat uzme novac i
dadne polovicu Savi. Od toga novca Glavat napravi jednu damiju u Podgorici, a drugu u
Golubovcima u Zeti, dok Savo Ku skova zlatan krst i darova ga crkvi vukovakoj u Zeti.
Glavatovia damija u Podgorici je dovrena mjeseca ramazana godine 1001. po hidri
(izmeu 1. i 30. VI 1593), kako se to moglo videjti iz natpisa nad vratima, na kojemu je
pisalo da ju je nainio Husejin-aga (bez prezimena), a ne Jusuf-aga, kako kazuje narodno
predanje.
Glavatovia ima u selu Fundini kod Titograda, muslimana i pravoslavnih. Jedna grana
muslimana Glavatovia ivjela je do drugog svjetskog rata u Podgorici, odakle se preselila
u Sarajevo, adi je promijenila prezime u Pauka.
Otkuda ime Mien ili Mijeen?
Stara Varo u Podgorici se dijelila na dvoje: grad, dio koji je bio u gradskim zidinama, i
Mien ili Mijeen, koji se razvio kad se grad poeo iriti". Etimoloki je teko rastumaiti
znaenje toga imena, iako se naoko ini da je Mien ikavski oblik prema jekavskom
Mijeenu. U iptarskom jeziku Mien znai "psei mi", a Mijeen "hiljadu pasa". O
nastanku ovoga imena uo sam od Ahmeda Lekia, potomka jedne od najstarijih
titogradskih porodica, ovo: Kad se prenapuio grad, neki Abdovi zatrai od upravitelja
grada da mu dozvoli da se naseli izvan gradskih bedema, a ovaj ga otjera s rijeima:
"Hajde, mien!" Po tome to ga je nazvao mien "psei mi", a on se ipak naselio izvan
bedema, i ovaj dio Stare Varoi dobije svoj naziv.
Starodoganjska damija i grob Gazi Huserevbegov
Najstarija damija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji u Titogradu je ona koju
Evlija elebija pripisuje sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu starodoganjska
(doganja ili dogana je isto to i duan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je
malo groblje s nekoliko grobova, od kojih za jedan Podgoriani tvrde da je Gazi
Husrevbegov. koji je u Sarajevu podigao damiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarskodobrotvorne ustanove. 0 tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je
objelodanio Osman Sokolovi u "Novom Beharu", god. 1932, VI, br. 78, str. 9193. Po tom

narodnom predanju, Gazi Husrev-beg je poginuo kraj Podgorice u borbi s Kuima i bio je
zakopan kraj starodoganjske damije. Majka njegova a kerka sultanova zamoli se bogu
da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; doe o Petrovu u Podgoricu i
iskopa sina, makar da su je Podgoriani molili i zaklinjali da ga ostavi meu njima, i
odnese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio ouvan kao iv, samo mu je zemlja bila otetila
mali prst s ruke, koji je opao u grobu i tu je ostao zakopan. U lanku Sokolovievu je
zabiljeeno samo ime Husrev-beg, carev sestri, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari
Podgorianin mi je rekao: "Pa to je isto, Rustem-beg ili Husrev-beg; zna se da je bio carev
sestri."
Stari Podgoriani su mnogo drali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao
omalen kamen bez ikakva natpisa. Inae, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u
Sarajevu 18. VI 1541.1
Gradnja Vezirova mosta
Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Morai, jedno je od
najvelianstvenijih djela turske arhitekture u naim krajevima. Kad je bila prva pohara
Kua, krajem HVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paa Buatlija sagradio je od kukoga.
plijena dva mosta: jedan na Morai kod Podgorice, a drugi na putu izmeu akovice i
Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (uo sam od Murata Tuzovia, ovaj od svoga
oca, a otac njegov od Muratova, djeda), graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak,
izgubio se. Vezir ga je traio i nigdje ga nije mogao pronai, a kad se graditelj sam nakon
tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva eremita (crijepa),
zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva eremita, pa ih bacio.
Kad se, baeni, nijesu rastavili, rekao je da se moe poeti zidanjem.
Slino, samo kienije, predanje biljei Ilija Brakovi u lanku "Vezirov most i prva pohara
Kua" u 16. broju III godita podgorikog nedjeljnog lista "Zeta", gdje veli da je neimar,
koji je bio iz Primorja, zagasio kre varenikom i jajima onda se izgubio za sedam godina. I
po ovom predanju, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: ,,Da sam
zagasio kre vodom, kao to se to obino radi, i odmah poeo rad, graevina bi bila
kratkoga vijeka, a ovako trajae vjekovima, a dok ona traje, trajae i vezirovo ime." Po
sasluanju vezir mu je oprostio ivot, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most
je bio gotov.
Slino predanje postoji i za zagaivanje klaka za Gazi Husrevbegovu damiju u Sarajevu, a
zabiljeeno je u spomenutoj Spomenici. I tu je kre zagaen mlijekom, koje je teklo
ljebovima s Trebevia.
***
1 Hamdija Kreevljakovi, Spomenica Gazi Husrebegove etiristogodinjice, Sarajevo,
1932.