Professional Documents
Culture Documents
godinu, potom je skoro zabranjena i sklonjena iz biblioteka nekadanjeg Sovjetskog Saveza, a danas je
na spisku obavezne kolske literature u Rusiji.Solenjicinovo ostvarenje opisuje dan jednog
zatvorenika koji je za vreme staljinizma na osnovu lane optunice osuen na 10 godina zatvora.
Odluka da se stavi na spisak obavezne literature u ruskim gimnazijama donesena je u periodu izmeu
1991. i 1999. godine kada je predsednik Rusije bio Boris Jeljcin.Pripovetka je objavljena 18. novembra
1962. godine po odluci Nikite Hrucova koji je jo 1956. na Dvadesetom kongresu partije odrao tajni
referat u kome je otro kritikovao Staljinove greke.Veliku zaslugu za objavljivanje Solenjicinovog
romana imao je Aleksandar Tvardovski glavni urednik literarnog asopisa " Novi svet". Knjievni
kriitiar Benedikt Sarnov je istakao da je objavljivanje Soenjicinove pripovetke bio veoma vaan
dogadaj, jer je tada u Sovjetskom Savezu prvi put objavljena knjiga o staljinistikim logorima.Zbog
toga je "Jedan dan Ivana Denisovia" doiveo ogromnu itanost, a hiljade bivih zatvorenika u
logorima i roditelja onih koji su tamo pogubljeni pisali su Solenjicinu i nudili mu svoje
svedoenje.Solenjicin je inspiraciju za svoje ostvarenje naao i u sopstvenom iskustvu, poto je
ranije bio osuen na osam godina logora u Kazahstanu, zato to je kritikovao Staljina."Moj otac je
umro u logoru kada sam imao pet godina. Ono to me je posebno potreslo u romanu 'Jedan dan
Ivana Denisovia' je to se u njemu govori o onome o emu nisu smeli da govore ni prijatelji mog oca,
niti oni koji su bili u logorima", rekao je nekadanji ruski disident Arsenij Roginski.Odluka Hruova da
objavi Solenjicinov roman pozdravljen je u svetu, kao jedan od simbola distanciranja sovjetskog
dravnika od epohe staljinizma.Nekoliko meseci kasnije, meutim, Hruov se priklonio
konzervativcima koji su se protivili objavljivanju Solenjicinove knjige i izjavio da je tema staljinistikih
logora "opasna po drutvo" i da je neophodno govoriti o Staljinovim grekama, ali i o njegovim
zaslugama.Solenjicin je trebalo da dobije Lenjinovu nagradu za knjievnost, ali je to u poslednji
trenutak otklonjeno. Kasnije je izbaen iz Saveza pisaca SSSR ime mu je onemogudeno da objavljuje
u svojoj zemlji.Njegovo najvece delo Arhipelag gulag objavljeno je na Zapadu dve decenije pre nego u
Moskvi."Kada je objavljen 'Jedan dan Ivana Denisovia' bio sam preplavljen pismima i svedoenjima.
Dopisivao sam se sa nekima od autora, a onda sam shvatio da mi je sudbina dala ono to mi je bilo
potrebno: materijal da napiem 'Arhipelg Gulag'", rekao je Solenjicin u jednom intervjuu.Poto je na
vlast doao Leonid Brenjev, Solenjicinovo ostvarenje pada u nemilost i nestaje iz biblioteka
Sovjetskog Saveza, a jedini nain da se doe do njega bila su samizdat izdanja.Za vreme vladavine
Borisa Jeljcina "Jedan dan Ivana Denisovia" stavljen je na spisak obavezne literature u gimnazijama.
Pred kraj ivota Solenjicin se iz inostranstva vratio u Rusiju gde je umro 2008. godine.
U pet sati ujutro, kao i uvijek, odjeknuo je poziv na ustajanje udarci ekidem o komad tranice
pokraj upravne zgrade. Isprekidani zveket jedva je dopro kroz okna zaleena u debljini od dva prsta, i
ubrzo je utihnuo: bilo je hladno i straaru se nije dugo mahalo rukom.
Zveket je zamro, a vani je jo bio mrkli mrak, kao i usred nodi kad je uhov iao do kible, samo to je
kroz prozor dopirala uta svjetlost triju svjetiljaka: dviju izvan ice i jedne iz ice.
Ni baraku nisu neto dugo otvarali, niti se ulo da deurni podiu na motku skupnu kiblu da je
iznesu.
Suhov nije nikad prespavao ustajanje, svagda je na vrijeme ustajao, do odlaska na rad bilo je sat i pol
vre-mena, njegovog ne dravnog i tko god se snalazio u logorskom ivotu, mogao je poneto
zaraditi: saiti komu od stare podstave navlaku za rukavice, dodati bo-gatijem lanu brigade suhe
valjenke1 ravno na leaj, da ne mora bos tapkati oko hrpe obude i traiti ih, ili se mogao prosmucati
naokolo, posluiti gdje komu to treba, poistiti ili donijeti togod, ili u blagovaonici sakupljati porcije
sa stolova i nositi ih u hrpama do sudopera kako bi dobio neto da pojede, ali je tamo bilo mnogo
takvih, koliko hode, a to je najvanije ako je u porciji togod ostalo, nede odoljeti da ne polie.
A Suhov je dobro zapamtio rijei svoga prvog brigadira Kuzjomina starog logorskog vuka, etrdeset
trede robijao je ved dvanaestu godinu, pa je novajlijama koji su bili pristigli s fronte rekao uz vatru na
nekom proplanku:
Ovdje, momci, vlada zakon tajge. Ali i ovdje ljudi ive. Znate koji najprije pocrkaju: oni koji liu tue
porcije, oni koji se uzdaju u potedu, i oni koji otkucavaju.
Sto se tie otkucavanja, tu je, naravno, pretjerao. Takvi ostaju na ivotu. Samo to ostaju na ivotu
zahvaljujudi krvarini.
Suhov je svagda ustajao na vrijeme, samo danas nije. Jo mu sinod nekako nije bilo dobro, osjedao je
zimicu i trganje u tijelu. Nije se cijele nodi mogao ugrijati. Kroz san mu se sve priinjalo sad da se
sasvim razbolio, sad da mu je malo bolje. Najradije bi da uopde ne svane.
Ali svanulo je kao i obino.
Pa i kako bi se tu ovjek ugrijao na prozoru debeo led, a na zidovima, na sastavcima sa stropom po
cijeloj baraci zdrava baraka! bijela pauina. Inje.
uhov nije ustajao. Leao je na gornjem leaju, glave pokrivene gunjem i kaputom, a oba je stopala
zario u bluzu, u zavrnut rukav. Nije gledao oko sebe, ali je po zvukovima razabirao to se zbiva u
baraci i u kutu nji-hove brigade. Evo, teko koraajudi prolazom, deurni su ponijeli jednu od
stolitrenih kibli. Rauna se da je lak posao, za invalide, ali daj iznesi a da ba nita ne prolije! Eno, u
Sedamdeset petoj brigadi bacili su na pod hrpu valjenki donesenih iz suionice. Evo, sad i u naoj (i na
nama je danas bio red da suimo valjenke). Brigadir i njegov pomodnik obuvaju se utke, a leajevi
pod njima kripe. Pomodnik de sad otidi po kruh za brigadu, a brigadir u upravnu zgradu, da preuzme
radne zadatke.
Ali ne samo da preuzme radne zadatke sjetio se Suhov, danas se odluuje o njihovoj sudbini
njihovu Sto etvrtu kane prebaciti s gradnje radionica na novi objekt Soc-gradid, komunalni
centar. A taj je Soc-gradid golo polje, usred snjenih nanosa, i prije nego to se tamo pone ita
graditi, treba kopati jame, zabijati stupove i razapinjati bodljikavu icu, za same sebe, da ne
pobjegnu. Onda de se tek graditi.
Tamo se po svoj prilici mjesec dana nede ovjek imati gdje ni ogrijati nede biti ni potleuice. Ni
vatru ne moe naloiti ime? Jedini ti je spas da se svojski prihvati posla.
Brigadir je zabrinut, pokuat de udesiti stvar, da neku drugu brigadu, slabiju, bace tamo umjesto nas.
Dakako da praznih ruku nede nita postidi. Treba ponijeti bar pola kile slanine. Moda i kilu.
Suhova nita ne kota da pokua uicati potedu u am-r y bulanti, da ne ide danas na rad. Ionako ga
boli sve ivo.
Jo neto tko je od uvara danas deurni?
Deurni jesjeti seIvan Podrug, mravi i dugaki &, vodnik crnih oiju. Kad ga prvi put vidi
zgrozi se, a kad ga malo bolje upozna, vidi i daje od svih deurnih jo najpopustljiviji: ni u samicu
te ne baca, ni na raport ne alje. Stoga ovjek moe jo malo leati dok Deveta
baraka ne doe na red za doruak.
Boks se strese i zaljulja. Ustadoe odjednom dvojica: gore Suhovljev susjed baptist Aljoka, a i dolje
Bujnovj ski, bivi kapetan fregate.
Deurni starci iznijeli su obje kible i sad*se najednom posvaali oko toga koji de od njih dvojice otidi
po vrelu vodu. Svaali su se angrizavo, kao babe. Elektrozavariva iz Dvadesete urlikne:
Valjenka je tupo udarila o stup. Umuknue. U susjednoj brigadi tiho je gunao pomodnik brigadira:
2. Skradeni oblik imena po ocu (ovdje umjesto Fjodorovi) obiljeava stanovitu srdanost izmeu
sugovornika.
Suhov odlui da ode u ambulantu.
Upravo tada neija snana ruka smakne s njega bluzu i gunj. uhov skine kaput s glave i pripodigne
se. Pod njim je, glava mu bila u visini gornjeg leaja, stajao mravi Tatarin.
Deura valjda preko reda i tiho se prikrao njegovu leaju.
Tatarin je u svojoj staroj kabanici sa zaslinjenim pla-vim naivcima na ovratniku koraao uspravno,
kao da mu studen ama ba nita ne moe.Prodoe pored visokog drvenog plota oko zidanog
logorskog zatvora, pored bodljikave ice koja uva logorsku pekaru od logoraa, pored ugla upravne
zgrade gdje na stupu, na debeloj ici, visi komad tranice posut injem, i pored drugog stupa gdje visi
termometar, sav zameten injem, u zavjetrini, da ne pokazuje prenisku temperaturu. Obuzet nadom,
Suhov zirne na njegovu mlijenobijelu cjevicu: kad bi bilo minus etrdeset jedan, ne bi morali na rad.
Ali nije bilo ni blizu etrdeset.
Uoe u upravnu zgradu pa ravno u uvarsku sobu. Tu je postalo jasno ono emu se Suhov ved
putem bio dosjetio: da nede uopde u samicu, nego da samo u uvarskoj sobi treba oribati pod. Tu mu
je Tatarin priopdio da mu oprata kaznu, i zapovjedio da oriba pod.
Ribanje poda u uvarskoj sobi bijae posao posebnog logoraa koga uopde nisu slali na rad, deurnog
logoraa u upravnoj zgradi. Ali taj se odavno bio dobro snaao u upravnoj zgradi, imao je pristup u
sobu majora, disci-plinskog oficira, i operativca, inio im usluge, kadikad bi doznao i poneto to nisu
znali ni uvari, pa je od nekog vremena smatrao da mu je nekako ispod asti da riba pod obinim
uvarima. uvari su ga pozvali jedanput, dvaput, a onda su shvatili u emu je stvar i poeli dovo-diti
druge logorae da im ribaju pod.U uvarskoj sobi loilo se poteno. Dva su uvara bila samo u
prljavim bluzama i igrala dame, a tredi je, onako kako se zatekao, u potpasanoj bundi i valjenkama,
spa-vao na uskoj klupi. U kutu je stajala kanta s krpom.
Suhov se obradovao i zahvalio Tatarinu:
izleavati.
Tu je zakon jednostavan: kad obavi posao, moe otidi. Sada, kada je Suhov dobio posao, kao da ga
vie nita nije boljelo. Uzeo je kantu i bez rukavica (u onoj brzini zaboravio ih je bio pod jastukom)
otiao je na bunar.
Nekoliko brigadira koji su ili u PPO Plansko-proizvodni odjel3 okupilo se oko stupa, a jedan
mladi medu njima, bivi heroj Sovjetskog Saveza, uzverao se na stup i protrljao toplomjer.
Odozdo su mu savjetovali:
riom!
ribati?
zavukla u pod...
zamae oi!
Inae bi, zna se, ved odavno svi pocrkali.
uhov je otro podnice, da ne ostane suhih mjesta, krpu je neiscijedenu bacio za ped, na pragu je obuo
va-ljenke, izlio vodu na stazu kojom su prolazili predsta-vnici vlasti i ukoso, pokraj kupalita, pokraj
tamne, ohladnjele zgrade kluba, odjurio do blagovaonice.
Trebao je jo i u ambulantu stidi, opet ga je sve bo-ljelo. I jo je trebao mugnuti u blagovaonicu, da
ga ne ulove uvari, komandant logora izdao je strogu naredbu da love zaostale pojedince i bacaju ih u
zatvor.
Pred blagovaonicom se danas za divno udo
Unutra se digla para kao u kupelji od studeni koja je nadirala kroz vrata, i od orbe. Brigade su
sjedile za stolovima ili su se tiskale u prolazima, ekajudi da se domognu mjesta. Dozivajudi se kroz
guvu, po dva-tri radnika iz svake brigade nosila su na drvenim pladnjevi-ma porcije s orbom i kaom
i gledala kamo da ih spuste. I opet nita ne uje, klipan jedan, tikvan jedan, eto ga na, gurnuo
ovjeka! Pljes, pljes! Slobodnom rukom daj mu po iji, po iji! Tako, vidi! to stoji ovjeku na putu,
samo gleda gdje de omastiti brk!Za stolom, prije no to de zagrabiti licom, mlad se momak krsti. Bit
de da je Zapadni Ukrajinac, i to no-vajlija stari Zapadni Ukrajinci, koji su proveli neko vrijeme u
logoru, odustali su ved od krianja.
A Rusi Rusi su zaboravili i kojom se rukom krsti!
Hladno je sjediti u blagovaonici, pa ponajede jedu u kapama, ali se ne ure, love komadide istrunule
sitne ribe ispod listova crvenog kupusa i pljuju koice na stol. Kad se na stolu nakupi hrpa koica,
prije nego to sjedne nova brigada, netko ih smakne rukom pa poslije sve krkaju pod nogama.
Pljuvati pak kosti izravno na pod smatra se nekako neprilinim.
U sredini barake stoje dva reda stupova, nosaa, ega li. Uz jedan takav stup sjedio je Fetjukov iz
Suhovljeve brigade i uvao mu doruak. Fetjukov je bio jedan od posljednjih lanova brigade,
neugledniji od Suhova. Na prvi pogled svi su lanovi brigade u jednakim kaputima i s jednakim
brojevima, ali u stvari ima mnogo razlika postoje stupnjevi medu njima. Bujnovskog ne moe
ostaviti da uva porciju, a ni uhov ne bi prihvatio svaki posao, ima ih koji stoje nie od njega.
Fetjukov je primijetio Suhova i uzdahnuo ustupajudi mu mjesto.
Ved se sve ohladilo. Htio sam ved pojesti mjesto
tebe, mislio sam da si u duzi.
I nije ostao jer je znao da mu uhov nede nita ostavim
ti, da de obje porcije smazati.
uhov izvadi licu iz valjenke. Ta mu je lica bila draga, proputovala je s njim cijeli Sjever, sam ju je bio
izlio u pijesku od aluminijske ice, i na njoj je bilo urezano: Ust-Ima, 1944.
Zatim uhov skine kapu s obrijane glave koliko god bilo hladno, nije mogao jesti s kapom na glavi
i promijeavi orbu koja se bila slegla, na brzinu provjeri to ga je zapalo. Onako, srednja alost.
Nisu mu nasuli s vrha kotla, ali ni s dna. Fetjukovu de biti dosta to je, uvajudi porciju, pojeo iz nje
krumpir.
Kod orbe je inae jedino to dobro to je vruda, a sad je ved bila sasvim hladna. Ipak ju je poeo jesti
polako, paljivo. Ne treba se uriti, pa makar i krov nad glavom gorio. Ne raunajudi san, logora ivi
samo za sebe tek desetak minuta ujutro za dorukom, pet minuta za rukom i pet za veerom.
orba se nije mijenjala iz dana u dan, sve je ovisilo o tome kakvo su povrde pripremili za zimu. Lani su
uki-selili samo mrkvu pa je u orbi bilo samo mrkve, od rujna do lipnja. Ove godine je na redu
crveni kupus. Logora je najsitiji u lipnju: tada vie nema povrda, umje-sto njega jede se prekrupa.
Najgore je vrijeme srpanj, kad nasijeku koprive u kotao.
Od sitne ribe ostalo je najvie kostiju, meso se rasku-halo, otpadalo s kostiju, samo se na glavi i na
repu zadralo. Premda na krhkoj mreici ribljeg kostura nije ostalo ni ljuske ni komadidka mesa,
uhov je vakao, si-sao kostur pa ga je ispljunuo na stol. Od svake bi ribe sve pojeo, ak i krge, i
rep, i oi, kad bi ostale u glavi, ali im bi ispale i plutale u porciji same za se krupne riblje oi ne
bi ih pojeo. Zbog toga su mu se rugali.
Danas je uhov neto pritedio nije svratio u ba-raku pa nije podigao sljedovanje, i sad je
dorukovao
bez kruha. Kruh moe poslije posebno smazati, bit de bar sitiji.
Drugo je jelo bila kaa od magare. Kaa se stinula ; i sva pretvorila u jednu grudu, pa je uhov
odlamao komadid po komadid. Magara, ne samo hladna nego ni vruda, nije ukusna ni zasitna: trava
kao trava, samo to I je uta, nalik na proso. Dosjetili se da je daju umjesto f prekrupe, kau da je iz
Kine. Trista grama skuhane travurine na dan i svrena stvar, da je kaa nije, a rauna se da jest.
Oblizavi licu i.spremivi je na staro mjesto, u valjenku, uhov nabije kapu na glavu i ode u
ambulantu.
Nebo, s kojeg su logorske svjetiljke otjerale zvijezde, bilo je isto onako tamno. I isto su onako dva
reflektora irokim snopovima svjetla sjekla logorski krug. Kad je ovaj logor, Specijalni, osnovan, bilo je
jo u uvara ':< napretek raketa iz rata, pa su, im bi se pogasila svjetla, ; ispaljivali rakete nad
krugom, bijele, zelene i crvene pravi pravcati rat! Zatim su prestali putati rakete. Moda su ipak
preskupe?
Bila je jo nod, isto kao i onda kad se razlegao poziv na ustajanje, ali je po raznim sitnim znacima
iskusnom oku bilo lako razabrati da de uskoro odjeknuti poziv za radni stroj. epavev pomodnik
(epavac je bio deurni u blagovaonici koji je drao i hranio jo dva pomodnika) ode da pozove na
doruak estu, invalidsku baraku, to jest one koji ne izlaze iz logora. Stari slikar s bradicom iao je,
gegajudi se, prema Kulturno-prosvjetnoj sekciji po boje i kist, da ispisuje brojeve. Opet je Tatarin
krupnim koracima preao glavnu stazu hitajudi put upravne zgrade. Uopde je vani bilo nekako sve
manje ljudi svi su se nekamo sklonili da iskoriste jo posljednje ugodne minute.
uhov se hitro sakrio pred Tatarinom za ugao barake
kako i ne boli...
A ta to? ta te to boli?
slaboda dri.
Suhov nije bio od onih to neprestano vise u ambu-i lanti, i Vdovukin je to znao. Ali on je imao pravo
da A dade ujutro potedu samo dvojici i ved je to pravo iskoristio, pod zelenkastim staklom bila su
zapisana imena te dvojice i ispod njih podvuena crta.
Trebao si se ranije potruditi. Sto si doao pred sam radni stroj? Evo na, dri!
Vdovukin izvadi toplomjer iz posude, u koju su to-plomjeri bili zataknuti kroz proreze od gaze, obrie
ga i dade uhovu.
uhov sjede na klupicu pokraj zida, na sam njen kraj, i samo to se ne prevrne zajedno s njom. Nije
namjerno izabrao tako neudoban poloaj, nego je i nehotice time dao na znanje kako mu je
ambulanta strana i kako je u nju doao samo zbog neke sitnice.
Vdovukin je i dalje pisao.
Ambulanta je bila u najdaljem, najzabitijem kutu lo-gorskog kruga i do nje nisu dopirali nikakvi zvui.
Ni zidna ura nije kucala logorai nisu smjeli nositi satove, samo je uprava znala koliko je sati. Nije
bilo ni mieva da grebuckaju sve ih je polovio bolniki maak koji je odreen za taj zadatak.
Divota je bila sjediti punih pet minuta u tako istoj sobi, u takvoj tiini, pri jarkom svjetlu svjetiljke, i
nita ne raditi. uhov je razgledao sve zidove ali nita nije na njima naao. Razgledao je svoju
vatiranu bluzu
ima ved deset dana. Ali nita ne smeta. Za tri dana bit de
opet kupanje, pa de se obrijati. to da u brijanici uludo
sjedi u redu! A nema se ni za koga dotjerivati.
Zatim, gledajudi Vdovukinovu snjenobijelu kapicu, uhov se sjeti bataljunskog previjalita na rijeci
Lovat, kad je doao s ozlijeenom eljusti, ali se odmah
budala prokleta dobrovoljno vratio u stroj. A mogao je lijepo odleati pet-est dana.
Sad sve neto sanjari kako bi bilo divno da se razboli na dva-tri tjedna, samo ne nasmrt, i da ga ne
operiraju, tek toliko da ga smjeste u bolnicu leao bi valjda' i tri tjedna a da se ne bi pomakao, pa
makar ga hranili samo golim bujonom.
Tada se sjeti da ni u bolnici vie nema lekarenja. J S jednom grupom osuenika stigao je i nov lijenik
Po-kret!
I Sto etvrta je dremuckala zajedno s cijelom De-vetom barakom. Samo je pomodnik brigadira Pavlo
micao usnama raunajudi neto olovkom, a na gornjem leaju baptist Aljoka, Suhovljev susjed, ist,
umiven, itao neto iz svoje biljenice u koju je bio prepisao pola Evanelja.
Suhov je utrao u baraku kao bez due, ali posve tiho, i priao leaju pomodnika brigadira.
Pavlo pridigne glavu.
I odmah cijela brigada drijemali ljudi ili ne drijemali ustane zijevajudi i pode prema izlazu.
Brigadir; je devetnaest godina na robiji, ne tjera ljude ni aska i ranije nego to treba. Kad je rekao:
Izlazi! znai da i je krajnje vrijeme da se izae.
I dok su lanovi brigade, tekim korakom, bez rijei izlazili jedan za drugim, najprije u hodnik pa onda
u trijem, pa na stepenice, a brigadir Dvadesete, po uzoru , naTjurina, takoer izdao zapovijed: Iz-lazi! uhov je stigao obuti valjenke preko dva para obojaka, navudi kaput preko bluze i vrsto se
potpasati uzicom (ako je tko i imao koni remen, oduzeli su mu ga ne smije se u Specijalnom
logoru nositi remen).
Tako je uhov na sve dospio, i u trijemu jo sustigao posljednje lanove brigade lea su im s
brojevima
ba izlazila na vrata. Onako pokrupni, navukavi na sebe sve to su imali od odjede, ljudi su
porebarke, jedan za drugim, ne trudedi se da sustignu jedan drugog, tekim korakom ili prema
zbornom mjestu kripedi po snijegu.
Jo je bio mrak, iako je nebo na istoku bilo svijetlo i nekako zelenkasto. I bridak, ljut vjetrid pirkao je s
istoka.
Nema goreg trenutka od ovoga kad se ujutro ide na rad. Po mraku, po studeni, prazna eluca, a
cijeli je dan pred tobom. Jezik ti odrveni. Nema volje ni s kim rijei prozboriti.
Na zbornom mjestu uspropadao se mladi nadglednik:
to je, Tjurine, koliko demo te ekati? Opet se vue?
Ako se uhov i boji mlaeg nadglednika, Tjurin ga se ne boji. On nede na ovoj studeni ni daha da na
njega potroi, samo bez rijei gazi. I za njim brigada po snijegu: tapa-tapa, stric-vujc, stric-vujc.
Zacijelo im je odnio kilu slanine jer, Sto etvrta zauzela je opet svoje staro mjesto u koloni, vidi se
po susjednim brigadama. Na Soc-gradid potjerat de neku siromaniju i gluplju brigadu. E, tamo de
danas biti gadno minus dvadeset sedam, pa jo ovaj vjetar pue, a nigdje da se skloni i ogrije!
Brigadiru treba mnogo slanine i u PPO da odnese, i svoj eludac da namiri. Premda sam brigadir ne
dobiva pakete nikad nije bez slanine. Koji god iz brigade dobije neto odmah njemu nosi neto
na dar.
Inae ne bi ovjek ostao iv
Stariji nadglednik provjerava na ploici:
Odmah opazi da jedan iz njegove brigade, Cezar, pui, i to ne lulu nego cigaretu mogao bi se dakle
ovjek o njega ogrepsti. Ali uhov nije htio otvoreno moljakati, nego je samo stao uz samog Cezara i
zagledao se iskosa nekud pokraj njega.
Gledao je toboe ravnoduno, nekud pokraj njega, ali je vidio kako se nakon svakog dima (Cezar je,
zamiljen, rijetko potezao dimove) crveni kolobar pepela pomie na cigareti, smanjujudi je i primiudi
se cigarniku.
Tu se i onaj akal Fetjukov prilijepio uza nj, stao ravno pred Cezara i zapiljio mu se u usta, a oi mu se
samo krijese.
uhov nije vie imao ni mrvice duhana, a nije se mogao nadati ni da de prije veeri dodi do njega pa
se sav napregao od iekivanja. Reklo bi se da mu je u tom asu bilo vie stalo do tog opuka nego do
same slobode ali ne bi se opet nikad toliko srozao kao Fetjukov i zagledao ovjeku u usta.
U Cezaru su bile izmijeane sve nacionalnosti: ne zna je li Grk, ili idov, ili Cigo, ili neto deseto. Jo je
mlad. Bio je filmski snimatelj. Ali nije jo ni prvi film bio zavrio kad su ga uhapsili. Ima crne, guste,
bujne brkove. Ovdje mu ih nisu obrijali zato to i na fotografiji, u spisu, ima brkove.
Cezare Markoviu! ne odoli Fetjukov da ne proslini. Da-ajte mi jedan dim!
A lice mu se iskrivilo od lakomosti i strasti.
...Cezar pripodigne vjede, napola sklopljene nad crnim oima, i pogleda Fetjukova. Upravo je zato sve
ede puio lulu da ga ne prekidaju u puenju i ne moljakaju za koji dim. Nije mu bilo ao duhana,
nego prekinutog
toka misli. Puio je da bi razbudio u sebi neku snanu
misao i omogudio joj da togod otkrije. Meutim, tek
to bi pripalio cigaretu, proitao bi u mnogim oima:
Ostavi mi koji dim!
Evo ti na, Ivane Denisiu!I palcem izvadi gorudi opuak iz kratkog jantarnog cigarnika.
uhov se trgnuo (iako je oekivao da de mu Cezar sam ponuditi), jednom rukom bre-bolje zahvalno
uze opuak, a drugu ruku podmetne da mu ne ispadne. Nije se vrijeao to se Cezaru gadi da mu
dade cigarnik (nekom su usta ista, ali nekom su i valava), a ogrubjeli prsti nisu mu se opekli dredi
sam ar. Najvanije je to je onog akala Fetjukova preao i, evo, sad de lijepo potezati dimove sve
dok mu se usne ne opre. M-m-m-m! Dim se raziao po gladnom tijelu, dutio ga je i u nogama i u
glavi.
I tek to mu se to blaenstvo razlilo po tijelu, kadli Ivan Denisovi zau prigueno aputanje:
Uzimaju potkoulje!...
Eto to ti je logoraki ivot! uhov se ved bio na to navikao: samo gledaj kad de ti tko skoiti za vrat!
Zato potkoulje? Pa sam im je komandant izdao potkoulje?... Ne, tu neto nije u redu...
Pred njima su bile jo dvije brigade i cijela je Sto etvrta lijepo vidjela kako je od upravne zgrade
doao upravitelj zatvora porunik Volkovoj i doviknuo neto nadglednicima. I nadglednici, koji su do
tada povrno pretresali logorae, odjednom se pomamie i navalie kao zvijeri, a njihov se starjeina
prodere:
Ra-askopaj koulju!
Volkovoja se ne boje samo logorai i nadglednici, njega se, vele, boji i sam komandant logora. Dobro
je Bog obiljeio nitkova, dao mu pravo prezime! Volkovoj i ne izgleda drukije nego kao vuk. Onako
mraan, pa dugaak, pa smrknutak i hoda brzo. Bane iza barake i pita: to ste se tu okupili?
Nema mira od njega. Ispr-va je jo nosio korba, dugaak kao ruka do lakta, koni, pleteni. Kau da je
mlatio njime ljude u zatvoru. Ili kad se za veernjeg prebrojavanja logorai okupe oko barake, a on im
se odostraga prikrade pa pljus korbaem po iji: Zato nisu u stroju, mrcino? Gomila tada ustukne
pred njim kao pred valom. Oinuti se uhvati za vrat, obrie krv i uti, samo da ga jo ne baci u samicu!
Sad nekako vie ne nosi taj korba.
Po studeni, na obinom pretresu, ako ne naveer a ono bar ujutro, postupak je blag osuenik
samo raskopa kaput i razgrne skute. Tako su po petorica prilazili petorici nadglednika. Ovi su
opipavali logorae po bokovima potpasane vatirane bluze i tapali ih po jedinom depu na desnom
koljenu koji su smjeli imati. Sami su nadglednici bili u rukavicama, pa kad bi napisali togod neobino,
ne bi to odmah vadili iz depa nego samo lijeno pitali: ta ti je to?
to su ujutro mogli traiti od logoraa? Noeve? Ali noevi se ne iznose iz logora, nego unose u logor.
Ujutro treba provjeriti da logora ne nosi sa sobom tri kile hrane ne bi li s njom pobjegao. Jedno su se
vrijeme toliko bojali tog kruha, tog komadida od dvjesta grama, da je izdana naredba da svaka
brigada izradi za sebe drven sanduk i da u tom sanduku nosi sav brigadni kruh, da se dakle od svih
lanova brigade pokupe komadi kruha. Sto su vragovi eljeli time postidi nije jasno, po svoj prilici
samo da ljude mue, da im zadaju nepotrebne brige '- da ih natjeraju da zagrizu u svoj komadid
kruha, da ga nekako obiljee i strpaju u sanduk, ali su svi komadidi opet bili slini jedan drugom, svi su
od istog Kruha, pa onda cijelim putem misli i mui se nede li ti zamijeniti tvoj komad, i ljudi se
svaaju medu sobom, a gdjekad i potuku. Meutim, jednom su trojica pobjegla s radilita
automobilom i ponijela sa sobom takav sanduk s kru-hom. Tada se tek uprava opametila, pa su sve
sanduke u straari razlupali. Neka nosi opet svaki svoje!
Ujutro jo treba provjeriti da logora ne nosi civilno odijelo ispod logorakog. Ali sva je civilna odjeda
oduzeta svima do posljednjeg komada, i rekli su da im je nede vratiti do isteka kazne. A u ovom
logoru jo nitko nije izdrao kaznu do kraja.
I treba provjeriti da logora ne nosi pisma da ih poalje po nekom civilu. Meutim, kad bi kod svakog
traili pismo otegao bi se pretres i do ruka.
Volkovoj je doviknuo nadglednicima neka neto trae, pa su ovi bre-bolje poskidali rukavice i
zapovjedili logoraima da razdrlje bluze (gdje je svaki sakrio neto topline iz barake) i raskopaju
koulje, pa sad pipaju da vide nije li togod protupropisno skriveno. Logora smije imati na sebi samo
dvije koulje zapravo potkoulju i koulju, o-stalo skidaj! tako su od usta do usta prenijeli
logorai zapovijed Volkovoja. A brigade koje su ved bile prole pretres blago njima, neke su ved
izale iz logora! A one koje nisu raskopavaj se! Tko je jo togod obukao skidaj smjesta, na ovoj
studeni! Tako su i poeli raditi, ali je dolo do zastoja: na izlazu se ved raistilo, a straari se iz pratnje
deru: Ajde! Ajde! I Volkovoj je kod Sto etvrte zamijenio gnjev milodu: neka samo zapisu tko ima
to suvino na sebi, pa neka naveer sami predaju u magazin i napisu izjavu: kako su i zato prikrili taj
komad odjede?
Na Suhovu je sve dravno, evo na, opipaj sama gola prsa i dua, ali Cezaru su zapisali flanelsku
koulju, a Bujnovskom, ini se, nekakav prsluk ili trbunjak, to li. Bujnovski se proderao na sav glas,
navikao se valjda tako na svojim torpiljarkama, a u logoru nije jo ni tri mjeseca:
Volkovoj je jo nekako i otrpio lan Zakonika, ali je sad sijevnuo kao crna munja:
Sredi to veeras!
Ne vole ih ujutro bacati u samicu onda izgube je-dnu nadnicu. Neka po danu rinta, a naveer u
zatvor s njim!
Zatvor je odmah tu lijevo od zbornog mjesta zi-danica, s dva krila. Drugo su krilo jesenas podigli
u jednom nije bilo dovoljno mjesta. U zatvoru ima dva-naest delija, ali su od svake delije napravili po
vie samica. Cijeli je logor od drva, samo je zatvor zidanica.
Zima se uvukla pod koulju i vie je ne moe istjerati. Uzalud su se logorai onako dobro bili umotali.
uhova su i ranije ved boljela leda. Da mu je sad ledi u bolniki krevet i spavati! Nita mu drugo ne
bi trebalo. Samo da pokriva bude malko deblji.
Stoje logorai pred izlazom, zakopavaju se, podvezuju, a pratnja izvana dovikuje: Ajde! Ajde! I
nadglednik ih gura s leda: Ajde! Ajde! Prva vrata. Vanjski krug. Druga vrata. I ograeni prolazi
pokraj straare.
Ved svanjiva. Dogorijeva vatra oruane pratnje iza straare. Uvijek pred radni stroj naloe vatru da
se griju, ali i da bolje vide kad ih prebrojavaju.
Jedan straar glasno, reskim glasom broji:
Petorke se odvajaju i prolaze kao zasebne kolone, pa gledao ih sprijeda ili straga, uvijek vidi pet
glava, pet leda, deset nogu.
Drugi straar, kontrolor, stoji utke pokraj drugog ograenog prolaza i samo provjerava je li raun
toan.
Tu jo stoji i porunik i sve samo motri.
Taj je od strane logora.
ovj ek j e dragocj enij i od zlata. Nestane li samo j edna glava s onu stranu ice, mora je nadoknaditi
svojom.I opet se brigada slila u jedno. Sad opet vodnik iz pratnje broji:
Pozor, osuenici! Za vrijeme kretanja dobro pazite na red u koloni! Zabranjeno je povedavati i
smanjivati razmak, prelaziti iz jedne petorke u drugu, razgovarati i gledati u stranu. Ruke se moraju
drati samo na leima! Korak udesno ili ulijevo smatrat de se pokuajem bijega i pratnja de otvoriti
vatru bez opomene! elo kolone, naprijed mar!
Dva pratioca na elu jamano su ved krenula. Uzbi-balo se elo kolone, zanjihala se ramena i krenula
je cijela pratnja, s automatima na gotovs, dvadesetak koraka lijevo i desno od kolone, i desetak
koraka jedan za drugim.
Snijeg nije padao ved tjedan dana, put je ugaen, utrven. Zaobili su logor pa im sad vjetar pue
iskosa u lice. Dredi ruke na leima, oborenih glava, kolona stupa kao na sprovodu. Vidi samo noge
one dvojice-trojice ispred sebe i komadid utabane zemlje na koji de stupiti nogom. S vremena na
vrijeme podvikne koji pratilac: Ju etrdeset osam! Nazad ruke! Be petsto dva! Produi
korak! A onda i oni poee sve rjee podvikivati vjetar brije, ometa ih u motrenju. Oni ne smiju
vezati krpice na lice. Nije ni ta njihova sluba bogzna kakva.
U koloni, kad je malo toplije, svi razgovarajuvikao na njih ili ne vikao. Ali danas su svi pognuti, svaki
se krije iza lea onoga ispred sebe, zanesen u svoje misli.Ni misli zatvorenike nisu slobodne,
neprestance se na isto navradaju, sve se oko istog vrte: da ne napipa tkogod kruh skriven u slamarici?
Hode li veeras dobiti potedu u ambulanti? Hode li ili nede zatvoriti kapetana? I kako li je samo Cezar
doao do onog svog toplog rublja? Zacijelo je podmazao nekog u skladitu osobnih stvari, kako bi
drugaije?
uhov nije jutros sit, zato to je dorukovao bez kruha i to je sve hladno pojeo. I da mu se eludac ne
bi bunio, da ne bi traio hranu, prestao je misliti na logor i poeo misliti o tome kako de uskoro pisati
kudi.
Kolona je prola pored stolarije koju su sagradili sami logorai, pored stambenog naselja (barake su
takoer montirali logorai, ali stanuju u njima slobodni graani), pored novog kluba (takoer djelo
logorakih ruku, od temelja do zidnih slikarija, ali filmove gledaju slobodni graani), pa kolona udari
kroz stepu, upravo protiv vjetra, u susret crvenom suncu na izlasku. Goli bijeli snijeg prostire se
unedogled lijevo i desno, u cijeloj stepi nema ni jednog jedinog drvceta.
Prola je Nova godina, pedeset i prva. U ovoj je godini uhov imao pravo na dva pisma. Posljednje je
poslao u srpnju, a odgovor je na njega dobio u listopadu. U Ust-Imi bilo je drugaije, tamo si mogao
pisati svaki mjesec. Ali to da pie? Suhov nije ni tamo ede pisao.
Od kude je bio otiao dvadeset tredi lipnja etrdeset prve. U nedjelju, kad je svijet bio doao iz
Polomnje sa slube boje, pronio se glas rat. U Polomnji je prvo pota bila doznala za tu vijest,
uTemgenjovu nitko prije rata nije imao radio. A sad piu da u svakoj kudi treti radio, na struju.
Sad pisati, to ti je isto to i bacati kamenide u dubok vir. Sto je palo, to je nestalo odjeka nema.
Nede valjda pisati u kojoj si brigadi, kakav ti je brigadir Andrej Prokofjevi Tjurin. Sad ima vie o
emu priati s Kiljdigsom, Letoncem, nego sa svojima.
Pa i oni njemu piu dva puta na godinu, * tko bi znao kako ive! Imaju, vele, novog predsjednika
kol-hoza svake ga godine mijenjaju, ne dre ni jednog dulje od godinu dana. Proirili su kolhoz i
prije su ga proirivali, a onda ga opet smanjivali. Pa onda, onom tko ne ispunjava norme trudodana
skresali okudnicu na tisudu petsto kvadratnih metara, a nekom su oduzeli i sve do same kude. I jo mu
je pisala ena da je izaao zakon da se ide na sud zbog te norme, tko je ne ispuni mora u zatvor, ali
taj zakon valjda ipak nije stupio na snagu.Ono to uhovu nikako ne ide u glavu, to je to mu ena
pie da od poetka rata ni iva dua nije stupila u kolhoz svi momci i cure snalaze se kako znaju, svi
odreda odlaze ili u grad u tvornicu ili na vaenje treseta. Polovica se seljaka uopde nije vratila iz rata,
a oni koji su se vratili ne priznaju kolhoz, ive kod kude, a rade na strani. Od seljaka su u kolhozu
ostali samo brigadir Zahar Vasilji i tesar Tihon, komu je osamdeset etiri godine, a nedavno se
oenio i ved ima i djecu. Kolhoz dre na svojim leima ene koje su bili utjerali u kolhoz jo tridesetih
godina, a kad one smalaku crknut de
i kolhoz.
Eto, to je ono to uhovu ne ide u glavu: ive kod kude, a rade na strani. Vidio je on kako se ivi na
vlas-titom gospodarstvu, a kako u kolhozu, ali da seljaci ne rade u svom seluto nikako ne moe
pojmiti. To je kao neko pealbarenje, to li? A to je sa sjenokoama?
Pealbarenja nema ved odavno, odgovorila mu je ena. Ne bave se ni tesarstvom, po emu je njihov
kraj bio na glasu, niti pletu koare od vrbovog pruda, to vie nikom ne treba. Nego, ima jedan nov,
zgodan zanat
farbanje tepiha. Donio netko iz rata ablone i otada je krenuo posao, sve vie ima takvih
majstora farbam
nigdje nisu zaposleni, nigdje ne rade, samo mjesec dana pomau kolhozu, ba
o kosidbi i etvi, a zauzvrat im kolhoz daje za ostalih jedanaest mjeseci potvrdu da se taj i taj
kolhoznik moe slobodno baviti svojim poslovima i da nemaju od njega nikakvih potraivanja.I putuju
ljudi po cijeloj zemlji, ak i avionima lete, da utede na vremenu, a mlate pare da je strahota i
posvuda farbaju tepihe: za pedeset rubalja naprave tepih od bilo kakve stare ponjave koju im dadnu,
koje nije teta
farbaju takav tepih najvie sat vremena. I ena gaji veliku nadu da ni Ivan, kad se vrati, nede
stupiti nogom u kolhoz, nego da de postati isto takav majstor. I tada de
se oni izvudi iz bijede u kojoj se ona zlopati, djecu de upisati u neku srednju strunu kolu i, umjesto
stare trule kude, podidi de novu. Svi farbari grade sebi nove kude,
kude blizu eljeznike pruge ne stoje vie pet tisuda kao nekad, nego dvadeset i pet.
Premda je uhovu ostalo jo dosta vremena do izlaska na slobodu, zima-ljeto i zima-ljeto, ipak su mu
ti tepisi raspalili matu. Pravi posao za njega, ako bude lien graanskih prava ili osuen na
progonstvo. Zamolio je enu da mu opie kako de to on biti farbar kad nikad nije znao risati? I to
ima tako divno na tim tepisima, u emu je tajna? ena mu je odgovorila da svaka ua zna farbati
tepihe samo prisloni ablonu i mae etkom preko rupica. A tepiha imaju tri vrste: jedan se zove
Trojka, na njemu trojka u lijepoj ormi vozi husarskog oficira, drugi se zove Jelen, a tredi je nalik
na perzijske I nikakvih drugih slika nema. Pa ipak, i za ove^se ljudi otimaju u cijeloj zemlji i sretni su
kad ih se domognu. 4 Zato to pravi tepih ne stoji pedeset rubalja, nego na tisude rubalja.
Da mu je bar jednom samo naas vidjeti te tepihe...Po logorima i zatvorima odvikao se Ivan Denisovi
da snuje to de uraditi sutra, a to za godinu dana, i kako de obitelj prehraniti. O svemu tom umjesto
njega misli vlast pa mu to doe nekako i lake. Ali kad izie na slobodu?...
Iz onoga to su mu priali slobodni oferi i bageristi, razabrao je da su ljudima preprijeili ravni put, ali
se svi opet nekako dovijaju idu okolnim putem i tako ive.
I uhov bi iao okolnim putem. Zarada je, izgleda, laka i brza. I nekako je sramota zaostajati za
suseljani-ma... Ali negdje duboko u dui, Ivan Denisovi ne eli se prihvatiti tog posla s tepisima. Tu
treba biti okretan, drzak, podmazivati miliciju. A uhov ved etrdeset go-dina gazi zemlju, nema vie
polovice zubi i prodelav je, nikad nikom nije nita davao ni uzimao, pa ni u logoru se nije nauio to
raditi.
Laka para i nema neke teine, i nema osjedaja da si je uistinu zaradio. Dobro su stari govorili: to god
ne plati koliko vrijedi, to nede dugo ni nositi. U Suhova su jo valjane ruke, dobro ga slue, pa to ne
bi naao na slobodi neki estiti posao?Samo, hode li ga ikad pustiti na slobodu? Nede li mu natovariti
na lea jo jednu desetku onako, ni za to?...
Kolona je dotle bila stigla i zaustavila se pred straarom irokog kruga samog objekta. Jo su se ranije,
kod ugla ograde, dva pratioca u dugakim bundama odvojila i krenula preko polja do svojih dalekih
straarskih tornjeva. Dok god oruana pratnja ne za-posjedne sve tornjeve, nede nikog pustiti unutra.
Komandir strae, s automatom na leima, prie straari. Iz straare, iz dimnjaka, neprestano kulja
dim u njoj sjedi cijelu nod uvar da tkogod ne odveze daske ili cement.
Iskosa, kroz ulaz od bodljikave ice, onkraj cijeloga gradilita, i s onu stranu ice u daljini izlazi
veliko, crveno sunce, kao kroz maglu. Uz uhova stoji Aljoka, gleda sunce i raduje se, osmijeh mu
titra na usnama. Obrazi mu upali, ivi samo od sljedovanja, nigdje nita na strani ne zarauje pa
emu se onda raduje? Nedjeljom sve neto s ostalim baptistima apude. Briga njih za logor kao za
lanjski snijeg! Opalili im po dvadeset pet godina zbog baptistike vjere zar zbilja misle da de ih time
odvratiti od vjere?
Ona putna brnjica, krpica na nosu, sva se navlaila od daha i ponegdje od studeni nahvatala na njoj
ledena kora. uhov je zbaci s lica na iju i okrene lea vjetru. Nigdje ga ba nije propuhalo, samo su
mu ruke prozeble u tankim rukavicama i obamrli mu prsti na lijevoj nozi lijeva mu je valjenka
progorjela, po drugi put ju je pokrpao.Bole ga kria i lea sve do ramena, probada gakako li de
samo raditi?
Osvrne se i pogled mu se ukrsti s brigadirovim.
Brigadir je u zadnjoj petorki. Pledat je ovjek, krupan.
Namrgodio se. Ne ali se s brigadom, ali je hrani pristo
jno, brine se da svi dobiju to vede sljedovanje. Izdrava
ved drugu kaznu, sin je GULAG-a4, poznaje logorski ivot kao svoj dep Brigadir je u logoru alfa i
omega dobar brigadir 4 podarit de ti drugi ivot, a lo brigadir otjerat de te u grob. uhov poznaje
Andreja Prokofjevia jo iz Ust-Ime, samo to tamo nije bio u njegovoj brigadi. A kad su iz Ust-Ime,
iz opdeg logora, prebacili sve one koji su osueni po lanu pedeset osam ovamo, u Specijalni logor
Tjurin gaje uzeo u svoju brigadu. S komandantom logora, s PPO-om, s graevinskim nadzornicima, s
inenjerima, uhov nema nikakva posla svagdje ga zastupa brigadir, a brigadir ima grudi od elika.
Ali zato, im makne obrvom ili pokae nekud prstom tri i radi! Varaj koga god hode u logoru,
samo nemoj varati Andreja Prokofjevia! I ostat de iv.uhov bi najradije pripitao brigadira hode li
raditi tamo gdje i juer ili de prijedi na drugo mjesto ali se boji da mu ne prekine tok uzvienih misli.
Tek to je skinuo s vrata Soc-gradid, a ved mora razmiljati o procentima od kojih im zavisi ishrana u
idudih pet dana.
Brigadiru je lice izrovano od kozica. Stoji naspram vjetra, ali se ne mrti, koa mu je kao hrastova
kora.
U koloni pljedu rukama, tapkaju na mjestu. Gadan vjetar! ini se da ved na svih est tornjeva stoje
straari
4. Kratica za glavnu upravu logora u SSSR-u. ali svejedno ih jo ne putaju unutra. Budnost prije
svega!
Napokon! Izali su iz straare komandir pratnje i kon-trolor, stali svaki na jednu stranu vrata i otvorili
ih. U petorke, po-stroj s'! Pr-va! Dru-uga!
Krenue logorai kao na paradi, tako redi paradnim korakom. Samo da se dohvate gradilita, a tamo
de ved znati to de i kako de.
Malo dalje iza straare nalazi se mala kancelarija, a pred njom stoji rukovodilac radova i poziva
brigadire. Pa i sami mu prilaze. I Der je tu, graevinski nadzornik, ali osuenik, velika hulja, goni svoju
bradu logorae gore nego pse.
Osam je sati, osam i pet (upravo je zatulila elektrina sirena u agregatu), vlast se boji da logorai ne
gube vrijeme, da se ne razmile u potrazi za ogrjevom a logoraima je dan dug, za sve imaju
vremena. Kako koji ude u icu, saginje se ovdje jedna treica, ondje dru-ga, dobro de dodi za ped. I
zavlae se u rupe.
Tjurin je pozvao svog pomodnika Pavla da pode s njim u kancelariju. I Cezar je tamo otiao. Cezar je
bogat, dva puta mjeseno dobiva pakete, podmazao je sve koje treba pa radi u kancelariji kao
pomodnik normirca.
A ostatak Sto etvrte u stranu, pa kud koji!
Izalo je sunce, crveno i zamagljeno, iznad pustog gradilita ponegdje snijegom zameteni dijelovi
montanih zgrada, ponegdje gradnja zapoeta i prekinuta kod samih temelja, negdje lei slomljena
ruica bagera, negdje lopatica, negdje staro eljezo, na sve strane iskopani rovovi, jarci, jame,
automehaniarska radionica
podignuta samo do krova, a na breuljku termoelek-trana, na kojoj je gradnja stigla do prvog kata.
I svi su se posakrivali. Samo est straara stoje na tornjevima, i oko kancelarije guva. Eto, to je naih
pet minuta! Koliko je puta, kau, rukovodilac radova zaprijetio da de radne zadatke svim brigadama
izdavati naveer ali nikako da se dogovore. Jer kod njih se 4 preko nodi uvijek sve preokrene.
Ovo je naih pet minuta! Dok se rukovodioci snau skloni se gdje je toplije, sjedi samo, sjedi, jo
de se naraditi kao konj. Dobro je ako si blizu pedi moe premotati obojke i malice ih ugrijati.
Tada de ti noge biti cijeli dan tople. Pa i bez pedi je dobro.
Sto etvrta je ula u veliku halu automehaniarske radionice, gdje su jesenas postavljena stakla i gdje
Tri-deset osma lijeva betonske blokove. Jedni blokovi lee u kalupima, a drugi, pojaani armaturom,
stoje uspravno. Strop je visok, a pod od zemlje, da je toplo nije, ali svejedno griju ovu halu, ne ale
ugljena ne zato da se ljudi griju, nego da se beton bolje stee. ak i toplomjer tu visi, i u nedjelju,
ako logorai sluajno ne rade, jedan radnik ipak loi vatru.
Trideset osma, dakako, ne puta nikog do pedi, sami su posjedali oko nje i sue obojke. Pa dobro, nije
ni ovdje, u kutu, loe.Suhov se stranjim dijelom hlaa, u kojima se posvu-da nasjedio, priljubio uz rub
drvenog kalupa, a leima se naslonio na zid. A kako se uspravio, zategli mu se kaput i bluza pa na
lijevoj strani prsa, oko srca, osjeti kako ga pritide neto tvrdo. To je okrajak kruha u unutarnjem
depu, ona polovica jutronjeg sljedovanja koju je ponio sa sobom za ruak. Svagda je toliko nosio na
rad i nije dirao u to sve do ruka. Ali drugu bi polovicu obino pojeo za dorukom, a jutros nije. I
shvati uhov da nita nije utedio prohtjelo mu se da sad odmah pojede taj kruh, ovdje, na
toplom. Do ruka ima jo pet sati, daleko je to.
Ono to ga je prije boljelo u leima sad je prelo u noge, tako je nekako slab na nogama. Eh, da mu
se samo prikuiti pedi!...
Odloi rukavice na koljena, raspae se, onu svoju zaleenu putnu brnjicu skine s vrata, presavije
nekoliko puta i strpa u dep. Tada izvadi komad kruha u bijeloj krpici i, dredi ga pod miicom da mu
ne bi koja mrvica pala s krpice, uze odgrizati malo-pomalo i vakati. Kruh je nosio ispod dva kaputa i
grijao ga vlastitim tijelom,tako da nije uopde bio hladan.uhov se u logorima vieput sjetio kako su
nekad na
selu jeli po itave tave krumpira, pune lonce kae, a jo ranije, dok nije bilo kolhoza, itave komadine
mesa. A mlijeko se lokalo da ti trbuh pukne! Ali nije to valjalo, shvatio je Suhov poslije, u logoru.
Treba jesti tako da misli samo na jelo, evo, kao to sad odgriza ove komadide, pa ih jezikom valja i
obrazima usisava pa da vidi kako je onda mirisav ovaj vlani crni kruh! to je Suhov uopde jeo ovih
osam, skoro de biti i devet godina? Nita. A kako gura? Oho-ho-ho!
I tako, dok je bio zaokupljen sa svojih dvjesta grama, blizu njega, na istoj strani, sklonila se cijela Sto
etvrta. Dva Estonca, kao dva brata roena, sjela su na nizak betonski blok i zajedno naizmjence
puila polovicu cigarete na jedan usnik. Oba su Estonca bijele puti, oba dugajlije, oba nosata, krupnih
oiju. Tako se dre jedan drugoga kao da ne mogu ivjeti jedan bez drugoga. Brigadir ih nikad ne
razdvaja. I jedu sve popola, i spavaju zajedno, na istom gornjem leaju. I dok stoje u koloni, ili ekaju
na prebrojavanju, ili se spremaju na spavanje neprestano medu sobom neto razgovaraju, uvijek
nekako potiho i polako. A nisu ni rod ni pomoz bog, upoznali su se tek ovdje, u Sto etvrtoj. Jedan je
od njih, objasnili su, bio ribar na primorju, a drugog su, kad su Sovjeti preuzeli vlast, odveli roditelji
kao dijete u vedsku. A on, kad je odrastao, odluio na svoju ruku, budala, da se vrati u domovinu i
zavri studije.
Eto, kau da nacionalnost nita ne znai, toboe u svakom narodu ima i loih ljudi. Ali, koliko je god
Esto-naca Suhov dosad upoznao nije medu njima sreo loih ljudi.
I svi sad lijepo sjede tko na blokovima, tko na kalupima za blokove, tko na samoj zemlji. Ujutro je
nekako svima jezik zavezan, svak se zanese u svoje misli i uti. Onaj akal Fetjukov skupio je bog te
pitaj gdje opuke (taj bi ih i iz pljuvanice izvadio, ne gadi mu se), pa ih na koljenima razmotava i
preostali duhan sipa u nekakav papirid. Fetjukov ima na slobodi troje djece, ali otkako je uhapen, svi
su digli ruke od njega, a ena mu se preudala i niotkud nita ne dobiva.
Bujnovski je neto dugo poprijeko gledao Fetjukova, pa tek onda grakne:
Ama, ta to svakakvu zarazu tu sakuplja? Sifilis de ti jo izbiti na usta! Baci to!
Kapetan je nauio komandirati, sa svima razgovara
kao da komandira.Ali Fetjukov ni u emu ne ovisi o Bujnovskom, jer ni kapetan ne dobiva pakete. I
opako se podsmjehnuvi napola bezubim ustima, ree:
ekaj malo, kapetane, kad odrobija osam godina, i ti de svata skupljati.
To je istina, dolazili su u logor i ponositiji ljudi od kapetana...
ta, ta?nije dobro uo nagluhi Senjka Kljovin. On je mislio da je rije o tome kako je Bujnovski
jutros na pretresu nadrljao. Nije se trebalo onako zaletjeti! skrueno je zavrtio glavom. I sve
bi dobro prolo.Senjka Kljovin je miran, siromah. Jedan mu je bubnjid pukao jo etrdeset prve.
Zatim je dopao zarobljenitva, tri puta je bjeao, ali su ga svaki put ulovili i na kraju strpali u
Buchenwald. U Buchemvaldu je pukim udom izmakao smrti i sad mirno izdrava kaznu. Ako se
bude zalijetao, kae, propao si.
To je istina, uti i trpi! Ako se odupre slomit de te.
Aleksej je zario lice u ake i uti. Moli se.
Pojeo je uhov svoj kruh, samo je komadid gole korice ostavio okrugle gornje korice. Nikakvom
licom ne moe tako pomazati kau iz porcije kao kruhom. Tu koricu opet umota u bijelu krpicu,
spremi je za ruak, a krpicu turi u unutranji dep na bluzi i zakopa se, da se zatiti od studeni. Sad je
spreman, neka ga alju na rad! Ipak, neka radije jo malo priekaju.
Trideset osma je ustala i razila setko do mijealice, tko po vodu, tko na armiranje.
Ni Tjurin ni njegov pomodnik Pavlo ne vradaju se svojoj brigadi. I premda Sto etvrta ne sjedi
skrtenih ruku dulje od dvadeset minuta, a radni dan zimski,skradeni traje do est sati, svima se
ovo ini kao neka velika sreda, ba kao da do veeri vie nije daleko.
cijela brigada.
Kad u ovim krajevima udari snjena medava, ne samo to ih ne vode na rad nego ih se i iz barake boje
izvesti ako od barake do blagovaonice ne zategnu konopac, mogao bi i zalutati. Smrzne li se
osuenik u snijegu moe ga i pas pojesti, to je koga briga! A ako pobjegne? Bilo je i takvih
sluajeva. Snijeg je u medavi sasvim, sasvim sitan, ali se u nanose slae, kao da ga tko prea. Preko
takvih nanosa, preko ice zatrpane snijegom, zaista su i odlazili. Ali nisu daleko.
Ako se pravo uzme, od medave nikakve koristi logorai sjede iza brave; ugljen ne stie na vrijeme,
vjetar raznosi toplinu iz barake; u logor ne dovoze brano pa nema kruha, ni oni u kuhinji nikako da se
snau. I koliko god medava trajala tri dana, tjedan dana sve te dane moraju naknadno odraditi
toliko ih nedjelja za redom gone na rad.
Pa ipak logorai vole tu medavu i mole boga da doe.
Tek to vjetar malo jae puhne, svi diu glave put neba:
daj malo materijala! materijala!
To znai snijega.
Jer od samog nizinskog vjetra nikad se ne moe razviti prava medava.
Netko se od njihovih pokuao ogrijati uz ped Trideset
osme, ali su ga najurili.Tada ude u halu i Tjurin. Smrknut. lanovi brigade znaju: treba raditi, i to.
I ne provjeravajudi niti ih prebrojavajudi, jer nitko nikamo Tjurinu ne moe pobjedi, brzo poe
rasporeivati ljude na posao. Kljovina i Gopika i obojicu Estonaca poalje da uzmu odnekud u blizini
veliki otvoreni sanduk za buku i odnesu ga u termoelektranu. Ved je po tome bilo jasno da brigada
prelazi na rad na termoelektranu, koja je ostala nedovrena i kasno jesenas naputena. Dvojicu je
poslao u alatnicu gdje Pavlo preuzima alat. etvoricu je odredio da iste snijeg oko termoelektrane, i
pred ulazom u strojarnicu, i u samoj strojarnici, i na skelama. Dvojici je zapovjedio da u toj istoj
strojarnici naloe ped ugljenom, a daske negdje da zdipe i nasijeku. Jednome pak da vozi tamo na
sanjkama cement, dvojici da nose vodu, dvojica pijesak, a jedan da pijesak isti od snijega i da ga tuca
eljeznom polugom.
Nakon svega toga ostali su nerasporeeni jo samo Suhov i Kiljdigs najbolji majstori u brigadi.
Pozvavi ih, brigadir ree:
Ma ajde reci, Vanja, kad bi ovo nae rukovodstvo bilo pametno, zar bi poslalo ljude da po
ovakvoj zimi kopaju zemlj u krampovima?
Kiljdigs jo nekoliko puta nerazgovijetno neto opso-va i umukne, na ovoj studeni ne moe se ni
raspriati. Ili su sve dalje i dalje i tako doli do onog mjesta na kojem stajahu snijegom zatrpani
elementi montanih zgrada.
uhov voli raditi s Kiljdigsom. Samo mu jedno ne valja ne pui, pa ne dobiva ni duhan u paketima.
'
I zaista, dobro je Kiljdigs upamtio mjestopodigoe zajedno jednu dasku, dvije, i ispod njih ugledae
smotak krovne ljepenke.
Izvukoe je. Ali kako da je prenesu? Ako ih pri-mijeti straar s tornja, nije vano gavrani samo
paze da se logorai ne razbjee, a na samom radilitu moe, ako hode, i svu gradu isjeckati na
komadide. Pa i na logorskog uvara ako nabasa, nije vano i on sam gleda gdje bi togod smotao. I
radnicima se ba fudka za te montane zgrade. Pa i brigadirima. O njima vode brigu samo rukovodilac
radova, graevinski nadzornik logora i onaj krakati kuropatenko. On je nitko i nita, taj
kuropatenko, obian logora, ali pravo uvarsko njukalo! Radni mu je zadatak samo da uva
montane zgrade od logoraa, da pazi da ne razvuku pojedine dijelove. Eto, taj bi ih kuropatenko
jedini mogao uloviti na brisanom prostoru.
Ali kad rukovodilac radova bude vidio ovaj ter-papir na prozorima, dosjetit de se jadu ree
uhov.
Pavlo je ved donio alat, pa samo biraj! I nekoliko cijevi za ped. Nema dodue limarskog alata, ali je tu
bravarski ekid i sjekirica. Snadi demo se nekako.
Pljesne uhov rukavicama, pa sastavlja cijevi i kucka po sastavcima. Pa opet pljesne rukavicama i opet
kucka. (Mistriju je tu u blizini sakrio. Premda je medu svojima u brigadi, mogao bi mu je tkogod
zamijeniti. ak i Ki-Ijdigs.)
Ba kao da su mu se sve one misli ispuile iz glave. Niega se vie uhov ne sjeda, ni za to ga nije
briga, samo misli na to kako da sastavi koljena cijevi i kako da ih postavi da se ne dimi. Gopika je
poslao da trai icu, kako bi mogli objesiti cijev na prozor.U kutu stoji jo jedna zdepasta ped sa
zidanim dim
njakom. Na njoj se usijala eljezna ploa na kojoj odmrzavaju i sue pijesak. Tu su ped dakle ved bili
naloili, a kapetan i Fetjukov donose pijesak na tragau. Ne treba biti odvie pametan da se nosi
traga. I ba zato je brigadir za taj posao odredio bive rukovodioce. Fetjukov je, vele, bio velika
buda u nekakvom uredu. Vozikao se automobilom.Prvih je dana ak digao nos i izdirao se na
kapetana. Ali kapetan mu je jednom dao po zubima, pa je sad mir medu njima.
Momci su ved pohitali da se ogriju uz ped, ali ih bri-gadir opomene:
Od izraunavanja procenata vie zavisi nego od samog rada. Pametan brigadir vie vodi brigu o procentima nego o samom poslu. Od procenata se ivi. Ako neto i nije uraeno, dokai da jest, ono to
slabo pladaju, obrni tako da pladaju bolje. Zato brigadir mora imati soli u glavi. I biti dobar s
normircima. I normirce treba podmazivati.
A ako demo pravo, za koga su svi ti procenti? Za logor. S pomodu njih logor otkine koju tisudu vie od
gradilita, pa dijeli premije svojim porunicima. Onom istom Volkovoju za njegov korba. A tebi
dvjesta grama kruha vie naveer. Od tih dvjesta grama zavisi ti ivot. Tih dvjesta grama izgradilo je
Bjelomorski kanal.
Donijeli su dvije kante vode, ali se voda putem zaledila. Pavlo zakljui da je nema smisla ni donositi.
Bolje je na licu mjesta topiti snijeg. Postavie kante na ped.
Gopik je negdje digao novu aluminijsku icuonu za elektrine vodove. I kae:
mi pokazat kako se liju lice?Voli Ivan Denisi tog mangupa Gopika (njemu je roeni sin umro dok je
bio sasvim mali, kod kude ima dvije odrasle kderi). Gopika su uhapsili zato to je benderovcima5
nosio u umu mlijeko. Osudili su ga kao odraslog. Gopik je kao umiljato janje, umiljava se oko svih
seljaka. Ali je i lukav svoje pakete sam jede, poneke nodu mljacka.
Nasmije se Pavlo:
Ostavite, ostavite to! povie Suhov. (Nisu dobro poeli rezati krovnu Ijepenku.)
Kapetan gleda i na logorski rad kao na mornariku slubu: reeno ti je da radi, pa onda radi!
Dobrano se usukao kapetan, ali poteno tegli.
Nakon nekog vremena pokrili su ter-papirom sva tri prozora. Sad svjetlo dopire samo kroz vrata. Pa i
studen. Pavlo zapovjedi da se i gornji dio vrata pokrije, a donji ostavi i tako da ovjek moe udi
pognute glave. Uinie tako.
Dotle su tri skipera dovezla i izbacila blokove. Sad je samo pitanje kako da ih dopremaju gore bez
dizalice.
Zidari! Ajde, diete se! pozva ih Pavlo.
To je astan posao. Suhov i Kiljdigs popee se gore s Pavlom. Mostid to vodi na skele bio je ionako
uzak, a sad kad je Senjka jo odvalio rukohvat mora se drati za zid da se ne strovali na zemlju.
Ne valja ni to to su se poprene letvice zamrznule, zaokruglile, pa se ovjek ne moe oduprijeti
nogom kako li de samo buku nositi?
Pogledae gdje de nastaviti zidanje. Tu su sa zidova ved bili pobacali snijeg lopatama. Evo ovdje.
Trebat de sjekiricom skinuti led sa zapoetog zida, i metlicom pomesti.
Pogledae kako de dopremati blokove. Bacie pogled dolje. I ovako odluie: umjesto da blokove
nose, dolje de postaviti etvoricu da ih dobacuju na odmorite, a ovdje jo dvojicu da dobacuju dalje, i
na prvom katu jo dvojicu da dodaju blokove sve de tako idi bre.
Gore nije jak vjetar, ali pue. Propuhat de i kad budemo zidali. Meutim, ako se makne, skloni za
zapoeti zid dobro je, mnogo je toplije.
Suhov podigne glavu put neba i zine nebo vedro, a sunce ved visoko odskoilo, skoro de podne.
Divnog li uda kako vrijeme u poslu brzo prolazi! Koliko je puta ved uhov primijetio: dani u logoru
lete, sustiu jedan drugog. A sam rok kazne nikako ne prolazi, uopde se ne smanjuje.Sioe, kad tamo
svi su ved posjedali uz bubnjaru,samo kapetan i Fetjukov nose pijesak. Rasrdi se Pavlo,osmoricu
odmah potjera da prebacuju blokove, dvojici zapovjedi da sipaju cement u sanduk i mijeaju ga
nasuho s pijeskom, jednog da nosi vodu, drugi ugljen.Kiljdigs se obrati svojoj etici:
Ako je ved prelo polovicu puta, onda znai da nije dvanaest nego jedan javi se kapetan.
vam je, brado, jednom nogom ved kod kude, tako rekud.
Kiljdigs je dobio dvadeset pet godina. Neko je vrije-me bilo takvo sretno doba svima su redom
davali po deset godina. Ali etrdeset devete nastalo je drugo doba svima, bez razlike, po dvadeset
pet. Deset godina jo moe nekako proivjeti da ne skapa ali daj preivi dvadeset pet!
uhovu je ak drago to svi upiru prstom u njega, kao u ovjeka komu je kazna na izmaku, ali ne
vjeruje mnogo u to. Eto, komu je god kazna u ratu istekla, drali su ga i dalje do specijalne naredbe,
sve do etrdeset este. Tko je bio osuen na tri godine, odrobijao je jo pet godina. Zakon
se moe tumaiti i ovako i onako. Istekne ti deset godina, a oni ti kau: evo ti jo deset. Ili u
progonstvo!
Ipak, gdjekad pomisli, i dah ti zastane: rok je pri kraju, klupko se odmotava... Boe! Jo malo pa de
idi kuda hode, a?
Samo to se starom logorau ne pristoji da tome go-vori na sav glas. I Suhov de Kiljdigsu:
Ne raunaj ti svojih dvadeset pet! Hode li robijat dvadeset pet godina ili nede, to je jo na vrbi
svirala. Ali ja sam ved odrobijao svojih osam godina, o tom nema spora.
Eto, tako ivi s njukom zari tom u zemlju i nema kad pomisliti: kako si uopde dospio ovamo? I kako
de
izadi?
U uhovljevu spisu pie daje osuen zbog veleizdaje. I dao je takav iskaz, daje upravo tako, da se
predao neprijatelju, daje izdao domovinu, a da se vratio iz zarobljenitva po zadatku njemake
obavjetajne slube. U emu se sastojao taj zadatak to nisu uspjeli smisliti ni on ni istraitelj. Tako
je jednostavno ostalo zadatak.
U kontraobavjetajnoj slubi mnogo su ga tukli. I njegov je raun bio jednostavan: ne potpiem li, ode
mi glava, potpiem li ipak du jo malice poivjeti. I tako je potpisao.
A evo kako je to bilo: u veljai etrdeset druge opkolili su cijelu njihovu armiju na sjeverozapadnoj
fronti. Nita im nisu bacali iz aviona da deru, ak ni tih njihovih aviona nije bilo. Dotjerali su dotle da
su strugali kopita s pokrepanih konja, razmekavali roinu u vodi i to jeli. Nisu ni municije imali. I
Nijemci su ih malo-pomalo lovili po umama i zarobljavali. I eto, s takvom je jednom skupinom uhov
ostao u zarobljenitvu nekoliko dana, tamo, u umi, a onda su njih petorica pobjegli. I sakrivali se po
umama, po movarama i nekim udom probili se opet do svojih. Samo to je mitraljezac dvojicu
na mjestu pokosio, tredi je umro od zadobivenih rana, samo su njih dvojica ostali ivi. Da su bili
pametniji i rekli da su lutali po umi, nita im ne bi bilo. Ali, pohvalili su se da dolaze iz njemakog
zarobljenitva. Iz zarobljenitva? Majku li vam vau! Faistiki agenti! I onkraj brave! Da ih je bilo
petorica, moda bi usporedili sve njihove iskaze i povjerovali im, ali dvojici nikako: toboe, dogovorili
se gadovi da su pobjegli.
Senjka Kljovin nauo je, u svojoj gluhodi, da priaju neto o bjeanju iz zarobljenitva, pa de glasno:
su me hvatali.
Senjka, patnik, obino samo uti ne uje to ljudi govore i ne uplede se nikad u razgovor. Stoga o
njemu i ne znaju mnogo, nego samo to daje bio u Buchenwaldu i da je tamo sudjelovao u radu
ilegalne organizacije, da je unosio oruje u logor radi dizanja pobune. I da su ga Nijemci vjeali za
ruke vezane na leima i batinali.
Brigadira jo nema. Pavlo baci hitar pogled oko sebe i odlui ovako:
I gledaju jedan drugoga tko de pripaliti cigaretu. Ali nitko da pripali nemaju duhana ili ga kriju, nede
da pokau.
Izae uhov s Pavlom van. A Gopik trkara za njima kao zeid.
Ali na brisanom prostoru, gdje vjetru nita ne stoji na putu, ipak pue, ujeda. Kao da kae: ne zanosi
se, ne zaboravi da je sijeanj!
Kuhinja na radilitu omanja je daara sklepana oko pedi i obloena zahralim limom da se zaepe
pukotine. Iznutra je daara podijeljena pregradom na dvije prostorije
porciju vie, to da ali tue! Isto je tako propisano da se ne izlazi iz blagovaonice dok se jede, pa
treba donositi i porcije iz logora (ne moe ih ostaviti na radilitu, digli bi ih radnici), nose ih najvie
pedesetak, ovdje ih odmah bre-bolje peru i izmjenjuju (porcijau takoer pripada jedna porcija vie).
A da porcije ne iznose iz blagovaonice, postavljen je jo jedan ovjek na vrata, trpezarac. Ali, koliko
god on pazio svejedno ih iznose, zagovore ga ili mu odvrate panju na drugu stranu. Pa onda treba
jo za cijelo radilite odrediti skupljaa koji de skupljati prljave porcije i donositi ih u kuhinju. I njemu
jedna porcija vie. I onom drugom porcija vie.
A evo to radi sam kuhar prekrupu i sol sipa u kotao i dijeli mast kotlu i sebi. (Dobra mast nikad
ne dolazi do obinih logoraa, a loa odlazi sva u kotao. Zato logorai vie vole da im iz magazina dadu
lou mast.) Uz to kuhar mijea kau dok se dogotavlja. Higijeniar ni toliko ne radi, nego samo sjedi i
gleda. Kad je kaa skuhana, odmah ide higijeniaru koji se najede do mile volje. I kuhar se najede
dosita. Tada doe deurni brigadir oni se mijenjaju svaki dan da kua, da toboe provjeri mogu
li se takvom kaom hraniti teki radnici. Za deurstvo dobiva dvostruku porciju. I dobit de je jo sa
svojom brigadom.
Zatim zatuli sirena. Tada dolaze redom brigade i ku-har izdaje porcije kroz prozorid. U tim porcijama
dno je pokriveno gustiem, a koliko u njima ima prekrupe nede pitati ni mjeriti, jer samo ako
pisne, jao si ga
tebi!
Zavija vjetar nad golom stepom ljeti suh, a zimi leden. Od pamtivijeka u toj stepi nita nije raslo,
pogo-tovo ne u ici. Kruh raste samo u pekari, a zob klasa u skladitu. Pa makar se pretrgao na poslu,
pa makar legao niice nede iz zemlje nita vie izvudi, nede dobiti nita vie od onoga to ti
odredi komandant. Cak ni to nede dobiti zbog kuhara, zbog pomodnika, zbog priipetlji. I ovdje se
krade, i u logoru se krade, i jo prije toga u skladitu se krade. A svi ti koji kradu nikad nisu uhvatili
kramp u ruke. A ti krampaj i uzmi to ti daju. I makni se od prozorida.
Tko je jai, taj kvai.
Uoe Pavlo, uhov i Gopik u blagovaonicu, a u njoj svi zbijeni jedan do drugoga, ne vidi od njihovih
leda ni kuse stolove ni klupe. Gdjekoji jedu sjededi, ali vedina ih stoji. Osamdeset druga brigada, ona
koja je pola dana bez grijanja kopala jame, prva je zauzela mjesta na znak sirene. Sad nede otidi ni
poslije jela nemaju kamo. Psuju ih ostali, ali to je isto kao da govori zidu sve je bolje nego biti
vani.
Pavlo i Suhov probie se laktovima. Doli su u pravi cas jedna brigada prima jelo, a samo jedna eka u
redu pomodnici brigadira stoje pokraj prozorida. Ostali de tek za nama dodi na red.
Porcije! Porcije! vie kuhar kroz prozorid, i ved mu guraju prazne porcije s ove strane. uhov ih
takoer skuplja i dodaje ne da bi dobio vie kae, nego da bi bre ilo.
Tamo za pregradom neki peru porcije.
Kad je pomodnik brigadira to je bio pred Pavlom
Gopik! i*
Dolazi red i na Sto etvrtu. Prethodni pomodnik brigadira dobio je dvostruku, brigadirsku porciju i
maknuo se od prozorida.
To je takoer na raun ostalih logoraa ali se ni protiv toga nitko ne buni. Svakom brigadiru daju
dvos-truku porciju on je moe pojesti sam ili je dati svom pomodniku. Tjurin je daje Pavlu.
A evo to sad uhov radi ugurao se za stol i otjerao dvojicu danguba, jednog je logoraa lijepo
zamolio da se makne, napravio na stolu mjesta za dvanaest porcija, pod uvjetom da se poslau jedna
do druge, a na njih de odozgo stati jo est, i jo dvije na vrh. Sad treba od Pavla
primati porcije, brojiti za njim i paziti da tkogod sa strane ne dohvati koju zdjelicu sa stola. I da ga
nitko ne gurne laktom, ne prevrne koju porciju. A oko njega neprestano ustaju s klupe, sjedaju i jedu.
Treba dobro paziti da li jedu iz svoje porcije ili da nisu u koju nau zagrabili?
Osam, deset.
etrnaest.
Pa evo, molim lijepo!vikne uhov. Odmakni se, drukane, da vidi ovjek! i odgurne
nekog.
esnaest, osamnaest...
lanovi brigade probijali su se kroz guvu. Pavlo im je dodavao porcije, nekima i preko glava onih to
su sje-dili, za drugi stol.
Ljeti bi na svaku klupu sjela po petorica, ali kako su sad svi debelo obueni, jedva stanu po etvorica,
pa i njima je teko baratati licom.
Raunajudi da de od one dvije smotane porcije barem jedna ostati za njega, uhov se bre-bolje
prihvati jela. Radi toga je desno koljeno digao do trbuha i iz sare va-ljenke izvukao licu Ust-Ima
1944, skinuo kapu, stis-nuo je pod lijevu miicu i dohvatio licom kau s kraja.
Ovo je trenutak u kojem treba da se sav usredotoi na jelo, da grabi tanki sloj kae s dna, pa da je
pomno trpa u usta i da je onda prevrde jezikom. Ali valja pouriti, da Pavlo vidi kako je on ved pojeo,
ne bi li mu ponudio i drugu porciju kae. Osim toga, Fetjukov, koji je stigao zajedno s Estoncima,
dobro je vidio kako je uhov smotao dvije porcije, pa je stao pred samog Pavla i sad jede stojedki,
zirkajudi na etiri brigadne porcije koje su ostale nerasporeene. Time eli pokazati Pavlu da bi i
njemu trebalo dati, ako ne itavu porciju a onda barem polovicu.
Meutim, tamnoputi mladi Pavlo mirno jede svoju dvostruku porciju, a po licu mu se nikako ne moe
razabrati vidi li uopde tko to pred njim stoji, i pamti li da su dvije porcije prekobrojne.
Suhov je pojeo svoju kau. Kako je razjapio eludac za dvije porcije nije sit od jedne, kao to inae
biva od zobene kae. Posegne u unutarnji dep, izvadi iz bijele krpice onu svoju nezamrznutu okruglu
koricu kruha i uze njome briljivo otirati ostatke zobene kae s dna porcije i sa strane. Nakupivi kae,
polie je s korice i onda je opet nakupi. Na kraju je posudica bila ista kao da je oprana, samo neto
malo tamnija. Preko ramena doda je porcijau i ostane sjediti jo neko vrijeme go-loglav.
Premda je Suhov digao one dvije porcije, njima raspolae pomodnik brigadira.
Pavlo ga je jo malo muio dok nije pojeo svoju porciju, ali je nije pomazao nego je samo oblizao licu,
spremio je i prekriio se. Zatim ovla dodirne bilo je tijesno da ih pomakne dvije porcije od one
etiri, kao da ih dodaje uhovu.
Ivane Denisoviu, jedna je za vas, a jednu odnesite Cezaru.
Suhov je znao da jednu porciju treba odnijeti Cezaru (Cezaru je oduvijek bilo ispod asti da sam odlazi
u blagovaonicu, i ovdje i u logoru), znao je, ali kad je Pavlo dodirnuo u isti mah dvije porcije, uhovu
je srce premrlo da mu Pavlo moda ne daje obje prekobro-jne porcije? Meutim, odmah zatim
srce mu nastavi ravnomjerno kucati.
I sad se prihvati svog legalnog plijena i poe odmjereno jesti, ne osjedajudi uopde kako ga naknadno
pristigle brigade guraju s leda. Jedino bi mu bilo krivo kad bi onu drugu porciju dali Fetjukovu.
Fetjukov je oduvijek bio pravi akal, ali nikad nije imao hrabrosti da neto zdipi.
...Nedaleko od njih sjedio je za stolom kapetan fregate Bujnovski. Odavno je ved pojeo svoju kau, ali
nije znao da ima prekobrojnih porcija u brigadi, i nije gledao koliko ih je jo ostalo kod pomodnika
brigadira. Jednostavno je klonuo, ugrijao se, nije imao snage da ustane i izae na studen, ili da ode u
hladnu, jo nezagrijanu strojarnicu. Sad je isto onako nepropisno zauzimao mjesto i smetao naknadno
pristiglim brigada-ma, kao i oni koje je prije pet minuta tjerao van svojim metalnim glasom.
Odnedavno je bio u logoru, i uopde na prisilnom radu. Ovakvi trenuci kao ovi sada bili su (a da on nije
to ni znao) posebno vani za njega, jer su ga pretvarali iz samopouzdanog bunog mornarikog oficira
u sporog, opreznog logoraa, koji de samo tom sporodu modi svladati dvadeset pet godina robije na
koje je osuen.
...Ved su i vikali na njega i gurali ga u leda da dade mjesto drugima.
Pavlo mu ree:
Kapetane! O, kapetane?
Bujnovski se prene kao da se budi, pa se osvrne. Pavlo mu doda kau a da ga nije ni pitao hode li je.
Bujnovski uzvi obrvama i zagleda se u kau kao u udo nevieno.
Osmijeh krivca zatitra na ispucanim usnama kapeta-na, koji je oplovio Europu i Arktik. I nagne se, sav
sretan,nad nepunu zaimau rijetke zobene kae bez trunka masti sama zob i voda.
Fetjukov pakosno pogleda Suhova i kapetana i ode.
Suhov je smatrao da je ispravno to je kapetan dobio
prekobrojnu porciju. Dodi de vrijeme kad de se kapetan
znati snadi, ali zasad jo ne zna.
U Suhovu je jo tinjala nada da de mu i Cezar ustu-piti svoju kau. Ipak, nede jer ved dva tjedna nije
dobio paket.
Poto je isto onako pomazao koricom kruha dno i strane druge porcije, i isto onako svaki put polizao
kori-cu, Suhov najposlije pojede i samu koricu. Nakon toga uze Cezarovu ohlaenu kau i pode van.
Za kancelariju! odgurne trpezarca na vratima koji ga nije htio propustiti s porcijom u ruci.
Kancelarija je bila daara nedaleko od straare. Iz dimnjaka joj je, kao i jutros, svejednako kuljao dim.
Za kancelariju nisu alili trijeda i pruda.
Zakripae prva, vanjska vrata, pa druga, obloena kuinom, i Suhov ude unutra unosedi oblake pare
od studeni, te bre-bolje zatvori za sobom vrata (da se ne obrecnu na njega: Hej, ti, mamlaze,
zatvaraj vrata!).
Uini mu se da je u kancelariji vrude kao u parnoj kupelji. Kroz prozore na kojima se otopio led sunce
je titralo veselo, ne onako opako kao tamo gore, na vrhu termoelektrane. Na sunanoj zraci irio se
irok dim od Cezarove lule, kao tamjan u crkvi. Bubnjara je bila sva uarena, tako su je dumanski
naloili. I cijev joj je bila crvena od usijanja.
U takvoj toplini samo naas da sjedne umah bi zaspao.U kancelariji su dvije prostorije. Vrata
druge sobe, koja pripada rukovodiocu radova, odkrinuta su i kroz njih grmi njegov glas:
Dva knjigovoe, takoer logorai, pre kruh na pedi. Da im ne bi zagorio, postavili su na ped nekakvu
ianu mreicu.
Cezar sjedi zavaljen za svojim stolom i pui lulu. Suhovu je okrenut leima pa ga ne vidi.
Suelice njemu sjedi H-123, suhonjav starac osuen na dvadeset godina robije. Jede kau.
kako.
Nije se ni Andrej Prokofji navikao da jede s kapom na glavi. Bez nje mu je opet glava nekako stara.
Kratko podiana, kao i u svih, ali se i pri svjetlu od pedi vidi koliko mu je sivkasta kosa proarana
sjedinama.
Strepio sam i pred komandantom bataljuna, a kako ne bih pred komandantom puka! Crvenoarmijac
Tjurin, na vau zapovijed... Kad me pogleda ispod onih svojih gustih obrva: Kako ti je ime po ocu?
Velim mu. Godina roenja? Velim mu. Meni je tada, devetsto tridesete, bilo svega dvadeset dvije
godine, bio sam jo pravi telac. E pa, kako slui, Tjurine? Sluim radnom narodu! Ali kad ti se
on raspali, pa objema akama po stolu! Slui radnom narodu, a tko si ti, huljo jedna?! Kao da me
polio vrelom vodom!... Ipak, svladam se: Mitraljezac, strijelac prve klase. Pohvaljen zbog borbene i
politi... Ka-kve prve klase, gade? Otac ti je kulak! Evo dokumenta iz Kamenja! Otac ti je kulak, a
ti si se ovdje skrio, trae te ved drugu godinu! Problijedim ja i utim. Godinu dana nisam pisao kudi,
da mi ne bi uli u trag. Nisam ni znao jesu li moji tamo ivi, niti su oni za mene znali. Gdje ti je
savjest, dere se onaj, a one etiri trake na njemu samo poigravaju, kako se usuuje obmanjivati
radniko-seljaku vlast? Mislio sam da de me jo i izmlatiti. Ali nije. Potpisao je nareenje da me u
roku od est sati najure iz kasarne... A bio je mjesec studeni. Oduzeli mi zimsku uniformu, dali ljetnu,
polovnu, i arape koje su odsluile ved tri roka, nekakvu kusu kabanicu. Ja, majmun, nisam znao da
nisam morao predati svoje stvari, da sam ih lijepo mogao sve poslati k vragu... Pa onda, ona gadna
ara u ruci: Iskljuen iz redova... kao kulaki sin. Daj se sad zaposli s takvom arom! Imao sam etiri
dana puta vlakom do kude a nisu mi dali ni putnu objavu, niti su mi dali hrane za jedan jedini dan.
Nahranili me samo po posljednji put i najurili iz garnizona.
...Usput budi reeno, trideset osme sreo sam u etap-nom logoru u Kotlesu svog nekadanjeg
komandira voda, i njemu su bili opalili desetku. Od njega sam doz-nao da su onaj na komandant
puka i komesar strijeljani trideset sedme. Nisu ih pitali jesu li proleteri ili kulaci, imaju li savjesti ili
nemaju... Tad sam se prekriio i rekao: Ipak si ti, Stvoritelju, gore, na nebu! Dugo eka, ali grdno
udara.
Nakon dvije porcije kae uhov je vie od iega na svijetu zaelio da zapui, a kako je namjeravao
kupiti od Letonca iz Sedme barake dvije ae skije i vratiti dug, tiho ree Estoncu ribaru:
uj, Ejno, daj mi pozajmi da smotam jednu, do sutra. Nedu ti ostati duan.
Ejno pogleda uhova ravno u oi, a zatim polako svrne pogled na svoga pobratima. Sve oni popola
dijele, ni mrvicu duhana ne bi ni jedan od njih sam potroio. Promrsie neto medu sobom i Ejno
izvadi duhan-kesu ukraenu ruiastim vezom. Izvue iz nje prstovet tvorniki izrezanog duhana i
stavi ga na dlan uhovu, odmjeri ga pogledom i doda jo nekoliko mrvica. Tono za jednu cigaretu, ni
trunka vie.
Suhov ima uza se novinskog papira. Otrgne komadid, smota, podigne sa zemlje eravicu to se
skotrljala bri-gadiru medu noge i potegne! Kako samo potegne! Neki vrtoglavi osjedaj obuze mu
cijelo tijelo, kao da mu pijanstvo udari u noge i u glavu.
Tek to je pripalio, a na drugom kraju strojarnice zakrijesie se zelene oi onog akala Fetjukova.
Moda bi mu se i smilovao i dao mu dim, ali je uhov vidio kako je ved danas uicao poneto od
drugih. Radije de ostaviti Senjki Kljovinu. Senjka i ne uje to to brigadir pria, sjedi nevoljnik kraj
vatre, oborio glavu u stranu.
Bubnjara osvjetljava brigadiru koziavo lice. Pria bez trunka saaljenja, kao da i ne pria o sebi:
Ono neto starudije to sam imao, prodao sam budzato nekom prekupcu. Kupio sam ispod ruke
dva kruha, tad su ved bile uvedene potroake karte. Mislio sam putovati teretnim vlakovima, ali su i
protiv toga bili uveli stroge propise pucali su na teretne vlakove... A karte se, ako se tko sjeda, ni za
pare nisu mogle dobiti, a kamoli bez para. Sve je zemljite oko stanice bilo pokriveno seljakim
kousima. ak su i skapavali od gladi, nisu mogli dalje. Zna se komu su se izdavale putne karteGPU,
vojsci i na putni nalog. Nisi mogao
ni na peron: na ulazu milicija, a s obje strane stanice ho-daju amo-tamo po kolosijecima straari.
Hladno sunce zalazi, zamrzavaju se lokve i gdje sad da prenodim?... Uzverem se na glatki kameni
zid i skoim dolje sa svoja dva kruha, pa u zahod na peronu. Tu malo priekam, vidim nitko me
ne goni. Izlazim na peron ko putnik, vojnik. A na peronu ba stoji vlak Vladivostok-Moskva. Otimaju se
ljudi za vrelu vodu, mlate jedan drugog lon-cima po glavi. Mota se tu neka djevojka u plavoj bluzi s
dvolitrenim aj nikom, ali se boji pridi kodu. Noice joj njene, ili de je ofuriti ili izgaziti. Velim ja njoj:
Na, dri kruh, sad du ti ja dobaviti vrele vode! Dok sam ja natoio vodu, vlak je ved krenuo. Ona dri
onaj moj kruh i plae, ne zna to de s njim, najradije bi ajnik ostavila. Viknem ja njoj: Tri, tri, evo
sad du ja za to-bom! I ona potri, a ja za njom. Dostignem je i jednom je rukom pridignem a vlak
ide sve bre! Skoim i ja za njom. Kondukter me nije udarao po prstima ni gurao u prsa bilo je jo
vojnika u vagonu, pa me zamijenio za jednog od njih.
Suhov gurne Senjku pod rebra ajde, kao da veli, popui ovo do kraja, nevoljnice! Dao mu je
zajedno sa svojim drvenim usnikom, neka posisa, to onda! Senjka je udan svat, ponaa se kao
glumac stavi ruku na srce i zaklima glavom. A to moe s gluhakom...
Brigadir pria dalje:
Putovalo vam je njih est djevojaka u zatvorenom kupeu, lenjingradske studentice, vradale se s
prakse. Na stolidu sve same neke poslastice, njiu se kaputidi na kukama, koferi u navlakama. Nita im
ne fali, rade ta hode... Malo smo popriali, naalili se, popili aja.Pitaju one mene iz kojeg sam ja
vagona. A ja uzdahnem i priznam: ja sam vam, djevojke, iz takvog vagona koji vas vozi u ivot, a mene
u smrt.
Tiho je u strojarnici. Samo to bubnjara pucketa.
Ponu one uzdisati, jojkati, dogovarati se. Na kraju me ipak sakrie ispod kaputa na najviem
leafu. Tad su kondukteri ili po vlaku s gepeuovcima. Nije bila u
pitanju putna karta, nego koa. Sakrivale su me tako
i dopratile sve do Novosibirska... Usput budi reeno,
jednoj sam se od tih djevojaka poslije oduio na Peori
ona je trideset pete u onoj hajci poslije Kirovljeve
smrti nastradala, bila je sasvim iscrpljena na prisilnom
radu, pa sam je smjestio u krojanicu.
Tjurin zijevne.
Ne, nikad vie. Pa jo jednom zijevne i ree:
Ne tugujte, momci! Snadi demo se mi i na termoele
ktrani. Oni koji treba buku da mijeaju neka ponu,
nemojte ekati sirenu.
Eto, to ti je brigada. Komandant ne bi pokrenuo lo-gorae ni za radnog vremena, a kad brigadir u
pauzi kae
radi, onda radi. Zato to nas brigadir sve hrani. I nede te bez razloga tjerati na rad.
Rumeni Kiljdigs pogleda uhova i nakrevelji se, kao da veli: to skae prije brigadira? Ali ba je
Kiljdigsa briga kako de se brigada prehraniti to se njega, delavca, tie, neka dobiju i po dvjesta
grama manje, on de preivjeti, uz pomod svojih paketa.
Ipak ustaje, shvada. Ne smije zadravati brigadu.
Sanduk je velik, postavi est ljudi, i to tako da iz jedne polovice nose gotovu buku, a u drugoj polovici
da mijeaju novu. Da ne bude ni trenutka zastoja!
Oho! skoi Pavlo, mlad momak, svjea krv, jo ga logor nije naeo, a othranjen ukrajinskim
valjucima. Ako dete vi zidat, onda du ja pravit buku! Pa da vidimo tko je bri! Gdje je tu najveda
lopata? *
Eto, i to ti je brigada! Gaao je Pavlo iz ume, sud-jelovao u nodnim napadima na neprijateljska
uporita pa ne bi ni sad prignuo iju, ali za brigadira to je neto drugo!
Popeli se uhov i Kiljdigs gore kad uju kako iza njih kripi mostid pod Senjkinim nogama. Dosjetio se i
on, onako gluh!
Na prvom katu zidovi su tek zapoeti tri reda blo-kova, rijetko gdje vie. To se najlake zida od
koljena do prsa, bez skela.
One skele i nogari to su tu nekad stajali sve su to razvukli logorai, neto odnijeli na drugu
gradnju, neto spalili samo da ne padne u ruke drugim brigadama. Sad, ako se domadinski ponaamo,
moramo ved sutra praviti nove nogare, inae demo zaostati.
Daleko se vidi s termoelektrane cijelo radilite pokriveno snijegom i pusto (posakrivali se logorai,
griju se do znaka sirene), i crni straarski tornjevi, i iljasti stupovi to dre bodljikavu icu. Samu icu
ne vidi ako gleda prema suncu, nego samo sa strane. Sunce jarko sja, ne moe oi otvoriti.
U blizini se vidi i agregat. Sto se samo dimi, nebo je aavo od njega! I teko je zabrektao. Svagda
tako grdno zahriplje prije nego to sirena zatuli. Evo je, zatulila je. Pa i nismo se ba suvie pourili.
Senjka je jo razbijao led, a Suhov je ved dohvatio metlicu od eline ice, dohvatio je objema rukama
i uzeo njome strugati po zidu amo-tamo, amo-tamo, istedi gornji red blokova, napose na sastavcima,
ako ne sasvim do kraja, a ono bar tako da ostane samo tanak snjeni pramen.
I brigadir se popeo, pa dok se uhov jo mota s met-licom, on namjesti letvu na ugao. Sa strane kod
uhova i Kiljdigsa ved su odavno privrdene letve.
Pa kad uhov potjera, potjera vanjski red u susret Senjki! A Senjka se ved tamo na uglu raziao s
brigadi-rom i krenuo na ovu stranu.
uhov namigne nosaima buke, buke mi dajte pod ruku, samo brzo! Tako je posao krenuo da
nema kad ni nos obrisati.
I tek to se sastao sa Senj kom i poeo s njim iz istog sanduka grabiti buku, a lica ved strue po dnu.
Donesoe sanduk na tragau. Izgrabie iz njega ko-liko je bilo rijetke buke, a ono to se ved stinulo sa
strane neka sastruu sami! Uhvati li se kora sami de je nositi gore-dolje. Tjeraj dalje! Slje-de-di!
uhov i ostali zidari nisu vie osjedali studeni. Od hitrog i velikog posla obuzela ih je prva vrudina, ona
vrudina od koje se ovjek pod kaputom, bluzom, kouljom i potkouljom preznoji. Ali nisu ni naas zastali u radu, zidali su sve dalje i dalje. Nakon sat vremena oblije ih vrudina po drugi put ona od koje
se znoj sui. Noge ih ne zebu, to je najvanije, ostalo nije vano, ni lagan vjetar koji brije ne moe im
odvratiti misli od zidanja. Samo Kljovin tucka nogom o nogunesretnik, ima veliku nogu, broj
etrdeset est, a dali mu rasparene valjenke pa ga tite.
Brigadir vikne s vremena na vrijeme: Da-aj buku! Pa onda i uhov: Da-aj buku! Tko dobro tegli,
taj postaje takoer neto kao brigadir medu radnicima s kojima radi. uhov nede da zaostane za onim
drugim parom, sad bi i roenog brata potjerao s tragaem po mostidu.
Isprva, nakon ruka, Bujnovski je nosio buku s Fetjukovom. Mostid je i prilino strm i sklizak, pa se
nije u prvi mah najbolje snaao. uhov ga je pomalo i podbadao:
Tju-urine!
Odmah za njim dotri i Pavlo s lopatom u ruci. Der ima logorski kaput, ali nov, ist. Kapa mu je lijepa,
konata. Na njoj broj, kao i u svih drugih: B-731.
uhov se za sebe ni najmanje ne boji, brigadir ga nede izdati. Boji se za brigadira. Nama je brigadir
otac, a njima je obian pion. Za tako neto mogao je brigadir na Sjeveru lako biti osuen i po drugi
put.
Ah, kako se samo brigadiru iskrivilo lice! Pa kad zvizne mistriju pod noge! I zakorai prema Defrtff Der
se osvrne a Pavlo je ved zamahnuo lopatom.
Lopatom! Nije taj bez razloga doao s lopatom...
I Senjka je, premda gluh, shvatio i on se ustoboio i priao. A Senjka je ljudina.
Der zatrepta oima i uzvrpolji se, zirka na sve strane kuda da umakne.
Brigadir se prikui Deru i prozbori posve tiho, ali tako da ga svi mogu jasno uti:
Da-a... Eto, tako su i one zaklali... Trojicu zaklali, a nitko u logoru nita ne zna.
Der se boji ostati, a boji se i sidi. Sakrio se za Kiljdigsa, pa stoji.
A Kiljdigs zida upravo kao to se u ljekarni vau lijekovi, dri se kao doktor, nikud mu se ne uri.
Neprestano je Deru okrenut leima, kao da ga i ne vidi.
Der se prikrade brigadiru. Nema vie ni traga od one njegove nadutosti.
doli.
Der jo malo postoja. Vidi da ga jo nede ubiti. Proeta se polagano, s rukama u depovima.
Ej, -osamsto pedeset etiriprogunda. Zato ti je tako tanak sloj buke?
Mora se na nekomu iskaliti. uhovu ne moe prigo-voriti ni da mu je zid nakrivljen ni da sastavci nisu
u redu, pa onda mora buka biti tanka.
Dopustite mi da napomenemprouljeta uhov, ali pomalo podrugljivo kad bismo sad metali
deblji sloj, na proljede bi cijela termoelektrana procurila.
Daj bu-uku! prihvada Suhov. Sve su izravnali u tredem redu, pa sad od etvrtog mogu
poteno krenuti.Trebalo bi podidi uzicu za jedan red, ali moe i ovako,
istjerat demo jedan red i bez uzice.Ode Der preko ledine, sav se skutrio. Ode u kancela-riju da se
ogrije. Nije mu, bogme, lako pri dui. Ali tre-bao je malo promisliti prije nego to se uhvatio ukotac s
takvim vukom kao to je Tjurin. Bolje bi mu bilo da s takvim brigadirima ivi u miru, onda bar ne bi
imao nikakvih briga: od njega se ne trai da hrmba, ima dobro sljedovanje, spava u posebnom boksu
pa to bi jo htio? A eto, zalijede se, pravi se pametan.Dooe odozdo da jave: otiao je ef
elektriarskih radova, a otiao je, bogme, i monter - ne mogu popraviti dizalicu.Tegli dakle i dalje!
lit:.
Na svim radilitima na kojima je uhov radio, ta se mehanizacija ili sama pokvari ili je logorai
pokvare. Tako su znali pokvariti i transporter balvana turili bi kolac u lanac i dali gas. Da se
odmore. Tjerali su ih da bez predaha slau kladu za kladom.
Daj blokove! Daj blokove! vie brigadir, raspomamio se ovjek. Pa alje u materinu i one
koji bacaju blokove gore, i one koji ih nose.
se i
Gledaj svoja posla, balavce! Nosi blokove!uhov se osvrne. Da, sunce je na zalasku. Rumeni
nestaje u nekakvoj sivkastoj magli. A razmahali su se da je divota! Zapoeli su ved i peti red jo
samo njega da zavre. Da ga izravnaju.
Nosai su nalik na zadihane konje. Kapetan je ak i posivio. Jo nije prevalio etrdesetu, ali tu je
negdje.
Sve je hladnije. Ruke rade, a prsti svejedno zebu kroz tanke rukavice. I u lijevu valjenku uvlai se
studen. uhov tapka valjenkama, tap-tap.
Sad se vie ne treba saginjati nad zid, ali se mora sa-ginjati za svakim blokom, sve mu lea pucaju, a
isto je tako i sa svakom licom buke.
Momci! Momci! zanovijeta uhov. Diite mi blokove na zid! Medite ih na zid!Kapetan bi
rado podizao blokove, ali nema snage.Nije navikao. Ali zato Aljoka veli:
medem.Taj Aljoa ne moe ovjeku nita odbiti, to god ga zamoli. Kad bi svi na svijetu bili takvi, bio
bi i uhov takav. Ako te ovjek lijepo zamoli, zato mu ne bi pomo
gao? U tome oni imaju pravo.Po cijelom radilitu zaore i jasno dopru sve do termo-elektrane
udarci ekidem o tranicu. Prekid rada. A imaju jo buke. Eh, pretjerali su u revnosti!...
A dolje tek to su zamijeali novi sanduk! Sad moraju dalje zidati, nema druge ako ne isprazne
sanduk, sutra ga mogu baciti do vraga, buka de se skameniti, ne bi je poslije ni krampom razbio.
Tko se uri, nikamo ne stigne. Sad kad svi rade navrat-nanos, uhov se vie ne uri nego promatra zid.
Senjku je prebacio na lijevu stranu, a on je preao na desnu, u kut. Kad zidove ne bi dobro sastavili, ili
kad bi pokvarili ugao bila bi to prava propast, imali bi sutra
pola dana posla da poprave tetu.
blok. Odavde, iz kuta, kad se pogleda, vidi se da je kod Senjke nastalo neto kao ulegnude. Jurne do
Senjke i
ispravi pogreku uz pomod dvaju blokova.Kapetan tegli traga kao dobro kljuse.
Jo ima za dva tragaa dovikuje.Spada ved s nogu, ali tegli. Takvo je kljuse i uhov imao, prije
nego to su uli u kolhoz. tedio ga je, ali je u tuim rukama kljuse ubrzo lipsalo. I kou su mu oderali.
Sunce je i gornjim krajem zalo za obzor. Sad ved i bez Gopikove pomodi vide da ne samo to su sve
brigade predale alat, nego je i raja nagrnula na straaru. (Nitko ne izlazi odmah nakon znaka za prekid
rada, nisu ludi da se vani smrzavaju. Svi sjede u zaklonima. Ali nastupi trenutak kad se brigadiri
dogovore pa sve brigade zajedno ispadaju. Ako se ne dogovore, osuenici su takav tvrdokoran svijet
da de se natjecati tko de dulje sjediti u svojem zaklonu, pa makar sjedili i do ponodi.)
Doao je k pameti i brigadir, uvidio da previe kasne. Mora da mu je alatniar ved ispsovao sve ivo na
svijetu.
Eh vie brigadir nije nikakva teta ovog govna! Nosai! Trkom dolje i sastruite
veliki sanduk,pa sve to izgrebete, odnesite tamo u onu jamu i zaspite snijegom, da se ne vidi! A ti,
Pavlo, uzmi dvojicu, pa pokupite alat i nosite ga u alatnicu. Po Gopiku du ti jo poslati tri mistrije,
samo da jo ova dva tragaa buke potroimo.
I navalie dalje. uhovu su odnijeli ekid i odvezali uzicu. Nosai i oni to su dobacivali blokove otrae
svi dolje, jer gore vie nemaju posla. Gore su ostala samo tri zidara Kiljdigs, Kljovin i Suhov.
Brigadir ih obilazi, gleda koliko su sazidali. Zadovoljan je.
jebene dizalice.
uhov vidi da je Kiljdigsu ostalo jo malo bukice. A ao mu je to de u alatnici grditi brigadira zbog
zidarskih lica.
de jo logor plakati!
Smije se i uhov. I dalje zida.
Kiljdigs je odnio mistrije. Senjka dodaje uhovu blo-kove. Kiljdigsovu buku presipali su u svoj
sanduid.
Gopik je otrao preko ledine do alatnice, za Pavlom. I Sto etvrta krenula je sama preko ledine, bez
brigadira. Brigadir je sila, ali je oruana pratnja jo veda sila. Zapisu sve koji zakasne, pa s njima u
bajbok.
Oko straare velika guva. Svi su se ved okupili. ini se da je i pratnja izala iz straare prebrojavaju
ih.
(Dva puta ih prebrojavaju na izlasku jedanput pred zatvorenim vratima, da vide smiju li otvoriti
vrata, a drugi put kad ih proputaju kroz otvorena vrata. Ako im se uini da neto nije u redu,
prebrojavaju ih i kad izau.)
_ (Inae ga uhov zove Andrejem Prokofjeviem, ali se sad svojim radom izjednaio s brigadirom.
Nije daje pomislio: Sad smo jednaki , nego naprosto osjeda daje tako.) I ali se s brigadirom koji
irokim koracima silazi niz skele: Ba je gadno to je radni dan tako kratak. Tek to se poteno
prihvati posla, a ved prekid rada!
Ostao je sam s gluhakom. S njim ne moe mnogo priati, ali nema ni potrebe on je od svih njih
najpa-metniji, razumije te bez rijei.
Pljus - buka! Pljus blok! Pritisni. Provjeri. buka. Blok. buka. Blok.
ini mu se daje i brigadir zapovjedio da ne ale buke, da je bace preko zidapa bjei! Ali je uhov
tako glupo sazdan, i nikako da ga odviknu od toga ao mu je svake stvari, i svakog truda, da uludo
propadnu.
buka! Blok! buka! Blok!
Senjka. Goni!
I zgrabi traga pa trkom dolje.
A uhov, pa makar ga pratnja psima gonila, odmakne se od zida i jo jednom pogleda. Nije loe. Pa
pritri do zida i pogleda preko njega, lijevo-desno. Oko kao libela! Sve je ravno. Jo ga ruke dobro
slue.
Otri dolje.
Senjka je ved iziao iz strojarnice i otperjao niz breuljak.
Potrae naporedo mali i veliki. Senjka je za glavu i pol vii od uhova, a i glava mu je izrasla
povelika, prava glavurda.
Ima dokonjaka koji se na stadionima dobrovoljno utrkuju. Trebalo bi njih, vragove, natjerati da tre
ovako, nakon punog radnog dana, s leima koja se jo nisu pravo ni ispravila, u mokrim rukavicama i
izgaenim valjenkama i to jo po ovakvoj hladnodi!
Usoptili se kao bijesni psi, samo uje: hu-hu, hu-hu!
Ali brigadir je kod straare, objasnit de stvar.
Evo, tre ravno prema gomili, i strano im je pri dui.
Pa tek kad iz stotina grla podvrisnue da, im ma-jku njihovu, i oca, i sestru, i sve ivo. Kako ne bi
bilo strano kad se pet stotina ljudi razjare na tebe!
Ali najvanije je kako se pratnja dri?
Dobro je, nede im nita. I brigadir je ovdje, u zadnjem redu. Objasnio je, dakle, preuzeo je krivnju na
sebe.
Ali momci urlaju, momci psuju na sav glas! Tako urlaju da je ak i Senjka poneto nauo. Meutim,
kad je taj doao do daha pa se proderao sa svoje visine! Cijeli ivot uti, ali kad grakne! I die ake,
odmah bi se tukao. Umuknue. Gdjekoji se smiju.
Jo ne otvaraju vrata. Ne vjeruju sami sebi. Gomila se mora odmaknuti od vrata. (Svi su se uz vrata
pribili, glupani, kao da de tako bre izadi.)
Pa dobro. Kamo?
ta?
stroj s'!
Ved su do njih doli u brojenju. Prola je i dvanaesta petorka od pete stotine i na kraju su ostala samo
njih dvojica Bujnovski i uhov.
Pratnja se ueprtljila, raspravljaju o zbroju na drvenoj ploici. Fali! Opet im netko fali. Kad bi bar ti
zvekani znali brojki!
Nabrojili su ih etiristo ezdeset i dvojicu, a kau da bi morala biti etiristo ezdeset i trojica.
Opet ih sve odgurae od vrata (ponovo su bili navalili na njih) i evo:
Najgore je kod tog prebrojavanja to vie ne prolazi dravno vrijeme, nego nae. Pa jo dok se kroz
stepu
dovue do logora, i dok pred logorom doe na red za pretres! Sa svih radilita trkom tre i gledaju
da jedni druge prestignu, da prije dou na red za pretres i da, prema tome, prije upadnu u logor. Ona
kolona koja prva stigne u logor, tog je dana na konju doekuje je prazna blagovaonica, prva je u
paketarnici, i prva je u magazinu, i u individualnoj kuhinji, prva podie pisma ili predaje pisma za
cenzuru, prva je u ambulanti, u brijanici, u parnoj kupelji svuda je prva.
Dogaa se da i pratnja gleda da to prije preda svoje pa da ode u svoj logor. Nije ni vojniku do etnje
poslova mnogo, a vremena malo.
Ali, eto, ne slae im se raun.
Kad su ved proputali posljednje petorke, uhovu se priini da de ih na kraju ostati trojica. Ali nije, i
opet su samo dvojica.
Brojai odoe s ploicama do komandira. Rasprav-ljaju neto. Komandir se prodere:
Ovdje.
malo!
Nije.
Zatekao. Sad se uskomeae, uzvikae. Ovdje viu: Sedamdeset esta za mnom! Tamo:
Trinaesta! Ovamo! Ondje: Trideset druga!
A kako je Sto etvrta bila na zaelju, iza svih, poslje-dnja se i okupila. Vidi uhov daje cijela brigada
praznih ruku, toliko su se glupani zanijeli radom da nisu ni trijeda nakupili. Samo dvojica dre u
rukama
Te se igre igraju svakog dana pred povratak saku-pljaju logorai trijede, prude, polomljenu indru,
pa ih povezu vrpcom od krpa ili tankom uzicom i nose u logor. Prva je kontrola na izlazu
rukovodilac radova ili koji graevinski nadzornik. Ako drvo togod vrijedi, odmah zapovjede da sve
ostave (milijuni su rubalja ved otili kroz dimnjake, a sad bi sve htjeli nadoknaditi trijedem). Ali
logorai imaju svoj raun ako svaki lan brigade donese bar jedan prut, bit de u baraci topli-je. Jer
deurni dobivaju samo po pet kilograma ugljene praine za svaku ped, a od toga se ne moe ugrijati.
Zato i rade ovako, nalome neto pruda, ili ga ispile to krade, i uguraju pod kaput. I tako prou mimo
rukovodioca radova.
Oruana pratnja nikad ne zapovijeda na samom radilitu da ostave drva i njima su drva potrebna,
ali ih ne smiju nositi. Prvo ne doputa im uniforma, a drugo ruke su im zauzete automatima, ne
bi mogli pucati u nas. Tek kad se primaknu logoru, oni iz pratnje zapovjede: Od tog do tog reda svi
da ovdje pobaaju drva! Uzimaju kao Bog mora ostati neto i logor-skim uvarima, a neto i
samim logoraima, koji inae ne bi vie htjeli nita nositi.
Zbog toga svaki logora nosi drva svakog dana, ne znajudi kad de ih donijeti a kad de mu ih oduzeti.
...
Dok je uhov traio pogledom oko sebe koju trijesku, brigadir ih sve pobroji i izvijesti komandira
pratnje:
I Cezar je tu, doao je od svojih iz kancelarije. Odbija dimove iz lule, ar se crveni, crni mu brci posuti
injem. Pita:
kako je?
Odjuri pomodnik brigadira Trideset druge s jo jednim momkom u potragu tamo negdje, prema
automehaniarskoj radionici. Svi u gomili zapitkuju: Koji fali? to se dogodilo? I dopre do uhova glas
niza stepenice?
tehnikom snimanja...
To je historijska injenica.
cino! Nitkove!
I uhov se dere:
Bi-itango!
Pa nije ala, oduzeo je preko pola sata vremena pet stotini ljudi!
A onaj je uvukao glavu meu ramena i tri pokorno kao mi.
Opet de ih brojiti, prokleti bili! to ih sad imaju brojiti kad je sve jasno? Zarogoborie logorai. Sav se
njihov bijes prenese s Moldavca na pratnju. Rogobore i ne odmiu se od vrata.
A mjesec ved sja punim sjajem. Postao je svijetao, nestalo je onog grimiznog crvenila. Preao je ved
dobru etvrtinu svoga puta. Ode veer!... Prokleti Moldavac! Prokleta straa! Prokleti ivot!...
Oni prednji, koje su ved prebrojili, okredu se i propi-nju na prste da vide hode li ih u posljednjem redu
ostati dvojica ili trojica. Od toga im sad ivot zavisi.
uhovu se uini da de ih u posljednjem redu ostati etvorica. Premre od straha jedan je
prekobrojan! Opet de ih iznova prebrojavati! Meutim, pokazalo se da je onaj akal Fetjukov otiao
do kapetana da ica opuak, zablenuo se i nije na vrijeme stao u svoju petorku, pa se uinilo da de
jedan biti prekobrojan.
Pomodnik brigadira opali od bijesa Fetjukova po iji.
Tako mu i treba!
U zadnjem su redu ostala trojica. Poklapa se broj, hvala bogu!
Tek poslije rata poslao mi je engleski admiral, sam ga vrag naputio, dar za uspomenu. U znak
zahvalnosti. Ne mogu mu se nauditi i naproklinjati ga...
udo jedno! udnovato je kad oko sebe pogleda gola stepa, pusto gradilite, snijeg se presijava
na mjeseini. Straari se ved razdvojili na deset koraka stoje jedan od drugoga, s orujem na
gotovs. Crno stado logoraa i u istom takvom mornarskom kaputu -113, ovjek koji nije ni znao za
ivot bez zlatnih epoleta, koji se druio s engleskim admiralom, a sad je s Fetjuko-vom upregnut u
traga.
Tko zna kakva sudbina eka ovjeka...
Napokon se skupila pratnja. I odmah, bez molitve:
E, ba nede, evo ti ga na malo bre! Zaostali smo za svim radilitima, nemamo se zato uriti.
Logorai i bez dogovora shvatiedosad ste vi nas zadravali, a sad demo mi malo vas. I vi ste se,
vala, zaeljeli topline...
korak!
Jebi se ti sa svojim korakom! Stupaju logorai pola-gano, pogrueno, kao na sprovodu. Vie nemamo
to izgubiti, svejedno demo stidi posljednji u logor. Kad nisi ljudski htio s nama, sad se deri kao jarac.
Vikao je, vikao komandir: Opruzi korak! a onda je shvatio da logorai nede da idu bre. Ne moe ni
pucati na njih idu u petorkama, u koloni, propisno. Nema komandir tu vlast da natjera logorae da
idu bre.
(Ujutro je logoraima jedini spas da se vuku na rad. Tko god se uri, taj nede izdrati kaznu u logoru
do kraja - smalaksat de, iznemodi de.)
I tako su ili odmjerenim korakom, bez urbe. kripi snijeg pod valjenkama. Gdjekoji tiho razgovaraju,
gdje-koji ute. Poe se i uhov prisjedati to ono nije jtrtros stigao uraditi u logoru? I sjeti se
ambulanta! Gle uda, u poslu je sasvim smetnuo s uma ambulantu.
Upravo je sad ambulanta otvorena. Jo bi stigao u nju kad bi se odrekao veere. Ali nekako ga vie
nita i ne boli. A ne bi imao ni temperature... to da gubi vrijeme! Izgurao je nekako i bez doktora. Ti
bi ga doktori svojim lijeenjem ionako otjerali u grob.
Ne mami ga sad ambulanta nego kako da jo togod pridometne veeri? Jedina mu je nada da de
Ce-zar dobiti paket, odavno mu je ved trebao stidi.
Odjednom kao da to vie nije ona ista kolona. Uzbibala se, izgubila korak, prenula se, zabrujala,
zabrujala
briga, oni su povazdan na toplom!E, sad, tko de koga! Momci tre, naprosto tre. I pratnja kaska,
samo komandir podvikuje:
Da ih prestignemo! Da ih preteknemo!
I sve se tako izmijealo, kao u ciganskoj vredi, da oruana pratnja nije vie logoraima neprijatelj,
nego prijatelj. Neprijatelj je ona druga kolona.
Svi su odjednom raspoloeni, proao ih bijes.
Tjeraj! Tjeraj! dovikuju oni zadnji prednjima.
Dohvatila se kolona ceste, a ona iz tvornice strojeva zamakla za stambeno naselje. Poe trka
naslijepo.
Ovdje je naoj koloni lake, posred ceste. I straari se sa strane vie toliko ne lome. Ovdje moramo
one pretedi!
Treba ih pretedi i zato to njih na ulazu u logor dugo
pretresaju. Otkako su u logoru poeli klati ljude, upra
va smatra da se noevi izrauju u tvornici strojeva i da
odande dolaze u logor. I zato logorae iz tvornice paljivo
pretresaju na ulazu u logor. U kasnu jesen, kad je zemlja
ved bila smrznuta, njima su svejednako zapovijedali:
Pa i sad, koliko god bilo hladno, pokau nasumce u kojeg od njih i zapovjede:
uhov je uo, ne zna je li to istina ili nije, da su jo ljetos oni koji rade u tvornici donijeli u logor dva
stupa za odbojku i da su u te stupove bili sakrili mnogo noeva. Po deset dugakih noeva u svaki
stup. Sad ih od vremena do vremena pronalaze u logoru as ovdje, as ondje.
I tako su proli polutrkom pored novog kluba; stam-benog naselja i stolarije i izbili na zavoj od kojeg
put vodi ravno do ulaza u logor.
lijepo kae!
Tko je najvedi neprijatelj zatvoreniku? Drugi zatvore-nik. Kad se logorai ne bi medu sobom gloili, ne
bi im uprava nita mogla.
I ire ruke. Spremaju se da ih zagrle, pretresajudi ih. Da ih lupkaju po depovima. Uopde, isto onako
kao to je bilo jutros.
Sad nije strano razdrljiti se, vradamo se kudi. Tako svi i govore kudi.
Druge se kude preko dana nema kad ni sjetiti.
Ved su pretresali elo kolone kad uhov prie Cezaru i ree mu:
ni biti paketa.
Premda je bio uvjeren da danas ne nosi sa sobom nita to je zabranjeno, oprez steen u toku osam
godina robije bijae mu ved u krvi. Turi ruku u dep priiven na koljenima hlaa da se uvjeri da
nema niega, kao to je mislio da nema.
Ali, napipao je pilidu, komadid metalne ploice! Pilidu koju je danas kao dobar domadin pokupio sa
zemlje usred gradilita, a koju uopde nije kanio ponijeti u logor.
Nije ju kanio ponijeti, ali sad kad ju je ved dovde do-nio, bilo mu je ao daje baci. Od nje bi mogao
napraviti noid pa makar i postolarski, ili krojaki.
Da ju je kanio unijeti u logor, onda bi bio smislio i kako da je sakrije. A sad su jo svega dvije petorke
pred njim, evo, ved se ona prva odvojila i pristupila pregledu.
Trebalo je donijeti munjevitu odluku: ili se zakloniti za posljednju petorku i neprimjetno baciti pilidu u
snijeg (gdje de je poslije uvari nadi, ali nede znati ija je), ili je zadrati kod sebe.
Za taj komadid metala mogli bi mu odrapiti deset dana samice, ako to proglase noidem.Ali
postolarski no znai zaradu, znai kruh. Zao mu je baciti pilidu I Suhov je gurne u variranu rukavicu.
Uto zapovjedie posljednjoj petorci da pristupi pregledu.
Pod jarkim svjetlom ostala su jo njih trojica: Senjka, uhov i onaj momak iz Trideset druge koji je
otrao po Moldavca.
Bududi da su ostala samo njih trojica, a pred njima je stajalo pet uvara, mogao je birati kojem de od
dvojice desnih uvara pristupiti. Suhov nije izabrao onog mladog, rumenog, nego starog, sa sijedim
brkovima. Stari je, naravno, iskusniji i mogao bi lako pronadi to krije, kad bi htio, ali kako je star,
mora da mu je ovaj posao ved dozlogrdio.
Dotle je uhov obje rukavice, i praznu i onu s pili-com, skinuo i uzeo ih u jednu ruku (praznu je isturio
malo naprijed), a u istu je ruku dohvatio i pojas, pa je razdrljio bluzu i usluno zadigao skute kaputa i
bluze (nikad nije bio na pretresu tako susretljiv, htio je pokazati da je potpuno ist evo vam,
pogledajte), i na zapovijed prie onome sa sijedim brkovima.
uvar opipa uhova po slabinama i leima, lupne ga po naivenom depu na koljenu tu nema
nita, zguva rukama skute bluze i kaputa ni tu nema nita, i na kraju, za svaki sluaj, opipa jo i
onu isturenu rukavicu praznu.
uvar stisne rukavicu, a uhova kao da neto
klijetima stegne. Jo samo da mu tako stisne i drugu
rukavicu ne gine mu samica, svega trista grama kruha na dan, a topla hrana tek tredeg dana! Uas
zamisli
kako de tamo oslabiti, izgladnjeti, i kako de mu biti teko vratiti se u ovo ilavo, ni gladno ni sito,
stanje u kojem se sad nalazi.
I istog asa pomoli se u sebi zduno, usrdno: Spasi me, Boe! Ne daj da me bace u samicu!
Sve su mu ove misli proletjele glavom u ciglom asku dok mu je uvar pipao prvu rukavicu i posegnuo
za drugom (bio bi ih odjednom opipao obadvije, dvjema rukama, da je Suhov drao svaku rukavicu u
jednoj
ruci, a ne zajedno). Ali uto glavni nadglednik, koji se urio da se to prije otarase posla, dovikne
oruanoj
pratnji:
Hajde, dovedi one iz tvornice!
I uvar sijedih brkova, umjesto da opipa i drugu Suhovljevu rukavicu, odmahne rukom, kao da veli:
pro-lazi! I propusti ga.
Suhov potri za svojima. Ved su bili razvrstani u pe-torke izmeu dvije dugake grede nalik na one za
koje se na sajmovima veu konji, grede koje slue kao obor za kolonu. Trao je lagano, ne osjedajudi
zemlje pod no-gama. Nije se jo jednom pomolio da se zahvali, jer nije imao vremena, a nije vie bilo
ni svrhe.
Oruana pratnja koja je dopratila njihovu kolonu povukla se u stranu i oslobodila prolaz koloni
logoraa iz tvornice, ekajudi jo samo svoga starjeinu. Sva su drva koja je kolona odbacila prije
pretresa straari pokupili za sebe, a drva koja su oduzeli uvari pri samom pretresu bijahu nabacana
na gomilu pokraj straare.
Mjesec se uspinjao sve vie, a u svijetloj sjajnoj nodi studen je sve jae stezala.
Idudi u straaru da mu vrate priznanicu na etiristo
ezdeset tri glave, komandir oruane pratnje ree neto
Prjahi, pomodniku Volkovoja, a ovaj vikne:
K-460!
Moldavac, koji je bio skriven u koloni, uzdahne i prie desnoj gredi. Svejednako mu je glava bila
pognuta i uvuena medu ramena.
Eto, za tog veernjeg prebrojavanja, kad se vrada u logor, logora je vie nego ikad u toku dana iiban
vjetrom, promrzao i izgladnio pa mu zaimaa vrele veernje posne orbe doe isto kao kia za
vrijeme sue, svu je pokusa u jednom dahu. Ta mu je zaimaa u tom asu dragocjenija od slobode,
dragocjenija od cijele prolosti i od cijele bududnosti.
Kad udu na velika vrata u logor, logorai su kao rat-nici to se vradaju s pohoda buni, odrjeiti,
poletni, sklanjaj im se s puta!
Svakom priipetlji koji je proveo dan u upravnoj zgradi, mora da je strano gledati taj val logoraa to
se vradaju u logor.
Tek nakon tog prebrojavanja logora se, prvi put od onog asa kad je u est i pol odjeknuo znak za
radni stroj,osjeda kao slobodan ovjek. Prodoe kroz velika, glavna
vrata, pa kroz manja vrata, pa kroz jo jedan prolaz u samom logoru i sad, mili moji, kud koji!
Brigadiri! U PPO!
Nekad, jo davno, u Ust-Imi, uhov je dva-tri puta dobio paket. Ali je sam napisao eni ne vrijedi,
ne alji, ne otkidaj djeci od usta!
Premda je uhovu bilo lake na slobodi prehranjivati cijelu obitelj nego ovdje samoga sebe, znao je
koliko stoje te poiljke, i znao je da ih ne moe deset godina izvlaiti od obitelji. Onda je bolje i bez
njih.
Pa ipak, premda je tako sam odluio, svaki put kad
netko u brigadi ili u baraci blizu njega dobije paket (tojest gotovo svaki dan), zaboli ga srce to nikad
nema paketa za njega. I premda je strogo zabranio eni da mu ni za Uskrs nita ne alje, pa nije nikad
ni odlazio dostupa s popisom, osim moda za kojeg bogatog lana brigade, gdjekad je, tko zna zato,
ipak oekivao da de netko dotrati da mu javi:
Suhove! Pa to eka? Stigao ti je paket!
Ali nitko nije dolazio da mu to javi...
I imao je sve manje i manje povoda da se sjeti sela Temgenjova i svoje rodne kude... Ovdanji ivot
nije mu davao mira, od ustajanja do poveerja, nije mu ostavljao vremena za puste uspomene.
I dok sad stoji medu onima koji tjee svoju utrobu nadom da de uskoro zariti zube u slaninu, namazati
kruh maslacem ili zasladiti alicu aja ederom, uhova obuzima jedna jedina elja da stigne u
blagovaonicu sa svojom brigadom i da pojede orbu dok je jo vruda. Hladna ni upola ne vrijedi koliko
vruda.
Raunao je da je Cezar, ako nije naao svoje ime na popisu, ved odavno u baraci i da se pere. Ako je
naao, sad ved skuplja vredice, ae od plastike, ambalau. Radi toga je Suhov i obedao da de ga ekati
deset minuta.Tu, u repu, Suhov je uo i jednu novost opet de ovog tjedna ostati bez nedjelje, opet
de im oduzeti nedjelju. To je i oekivao, i svi su to oekivali ako u mjesecu ima pet nedjelja, onda
im tri priznaju, a dvije ih tjeraju na rad. To je i oekivao, ali kad je uo srce mu se steglo, zamrlo,
komu ne bi bilo ao svoje roene nedjelje? Ali pravo kau ovdje u repu slobodan dan znaju im i u
logoru upropastiti, uvijek neto izmisle, ili da dograuju parnu kupelj, ili da zidaju novi zid da ne mogu
nekud prodi, ili da iste dvorite. Ili pak da mijenjaju slamarice, ili da ih istresaju, ili da tamane stjenice
po leajevima. Ili se sjete da provjeravaju svima identitet prema kartoteci. Ili da vre inventuru
tada iznose sve stvari na dvorite i pola dana sjede kraj njih.
Najvie im je valjda krivo kad logora spava nakon doruka.
Red se pomicao, iako polagano. Preko reda su upali, nikog nita ne pitajudi, i odgurnuli onog to je bio
na redu jedan brija, jedan knjigovoa i jedan iz Kulturno-prosvjetne sekcije. A to nisu obini
logorai, nego provjereni logorski slugani, najgori olo u cijelom logoru. Te ljude pravi logorai
smatraju posljednjim go-vnima (ba kao to i ovi njih smatraju). Ali ne bi vrijedilo svaati se s njima
takvi tipovi dre se medu sobom, dobri su i s uvarima.
Pred uhovom je jo bilo desetak ljudi, a iza njega su bila dojurila sedmorica kad se na vratima
pojavi, pognuvi glavu, Cezar u svojoj novoj ubari, koju su mu takoer poslali od kude. (Eto, i ta
ubara! Cezar je negdje morao dobro podmazati kad su mu dopustili da nosi istu novu gradsku
ubaru. Drugima su oduzeli ak one otrcane ubare s fronte i dali im logorske kape, od svinjske koe.)
Cezar se osmjehne uhovu i odmah se obrati nekom udnom svatu s naoalama to je u repu
neprekidno itao novine:
Ma nemojte?! I Cezar zari takoer glavu u novine. Sa stropa visi nekakva slabana arulja,
kako se tu uopde mogu itati ona sitna slova?
Ti Moskovljani njue jedan drugoga na kilometre, kao psi. I kad se nadu, svejednako se njukaju,
njofeju, na svoj nain. I brgljaju, brgljaju, kao da se natjeu tko de vie rijei izgovoriti.
Kad tako brgljaju, malo koju rusku rije upotrijebe, pa ti doe na isto kao da slua Letonce ili
Rumunje.
Meutim, Cezar je drao u rukama sve potrebne vredice, sve je bilo na svom mjestu.
(To znai u lonidu, iz blagovaonice u baraku. Iz-nositi jelo strogo je zabranjeno, izdano je vie
naredbi u tom pogledu. Takve love i izlijevaju im orbu iz lonida, i bacaju ih u samicu, pa ipak, ljudi
nose i nosit de, jer onaj tko je zauzet nekim poslom ne moe nikad stidi s brigadom u blagovaonicu.)
) Pitao je da li da mu donese veeru, a u sebi je pomislio: Pa nede valjda biti takav uft? Zar mi
nede pokloniti veeru? Za veeru ionako nije kaa, nego samo gola orba!
Komandantu je bilo mnogo stalo do te naredbe. Nitko mu se nije usudio suprotstaviti. uvari su
hvatali po-jedince, zapisivali im brojeve i bacali ih u zatvor ali je naredba propala, isto onako
preutno kao to propadaju mnoge bune naredbe. Treba, recimo, pozvati ovjeka da i neto otkuca
pa nede valjda poslati s njim cijeli vod! Ili ti mora skoknuti u magazin po svoje namirnice, pa zato
da ja idem s tobom? A on bi opet htio u Kulturno-prosvjetnu sekciju da proita novine, ali tko de podi
s njim? Neki drugi odnio valjenke na popravak, a tredi na suenje, etvrti bi samo iz jedne barake
preao u drugu (meutim, upravo je to najstroe zabranjeno!) - pa kako da ih zadri?
Tom je naredbom komandant htio da im oduzme i posljednju slobodu, ali mu nije, trbonji, polo za
rukom.
Na putu do barake uhov je susreo jednog uvara i za svaki sluaj skinuo kapu pred njim. Utri u
baraku. U baraci gungula nekom danas digli kruh, pa vice na deurne, a deurni viu na njega. U
kutu Sto etvrte nema nikoga.
Suhov smatra ovu veer sretnom vratili su se u logor, a slamarice im nisu ispremetane, nije u
barakama bilo premetaine u toku dana.
Svlaedi u hodu kaput, jurne do svog leaja-baci kaput na leaj, za njim i rukavice s pilicom i opipa slamaricu jutronji je komadid kruha na mjestu! Sretan je to ga je uio.
Pa trkom van! U blagovaonicu!
Stigao je do blagovaonice a da nije naletio ni na jed-nog uvara. Susretao je samo logorae koji su se
prepirali oko sljedovanja.
Vani je od mjeseine bivalo sve svjetlije i svjetlije. Svjetiljke su izblijedjele, a barake su bacale crne
sjene. U blagovaonicu se ulazi kroz irok trijem s etiri stube. I taj je trijem sad u sjeni. Nad njim se
ipak njie mala svjetiljka, cvili na studeni. Lampe se presijavaju u duginim bojama, ne zna se da li od
studeni ili neistode.
Jo je jednu strogu naredbu izdao komandant da brigade dolaze u blagovaonicu u koloni po
dvojica. Na-dalje je naredba glasila kad dou do blagovaonice, brigade se ne smiju penjati na
trijem, nego se moraju prestrojiti u petorke i ekati dok ih deurni ne pusti unutra.
Deurstva u blagovaonici grevito se dri epavac. Svojom je hromodu stekao status invalida, a zdrav
je, mrcina, kao dren. Nabavio je negdje brezovau i s trijema mlati njome po onima koji se penju bez
njegove zapovijedi. Ali ne mlati ba svakoga. Ima epavac oko sokolovo, i u mraku po leima zna koga
ne smije
oinuti, tko bi mu mogao dati po njuci. Samo tuene tue. uhova je jednom oinuo.
Nazivaju ga deurni, a kad malo bolje pogleda
knez! S kuharima se drui.Veeras, ili su sve
brigade odjednom navalile, ili je trebalo dulje vremena da se zavede red, tek, na trijemu je velika
guva, a ureduju epavac, njegov pomodnik i sam starjeina blagovaonice. Bez uvara se nekako
snalaze, zvijeri.
Starjeina je blagovaonice uhranjen gad, glava mu kao bundeva, metar irok u ramenima. Toliko je
nabijen snagom da hoda kao na oprugama, kao da su mu noge, pa i ruke, sazdane od opruga. Nosi
bijelu ubaru bez bro-ja, nitko od slobodnih graana nema takve ubare. I nosi bundicu od janjedeg
krzna, i na njoj, na prsima, mali broj, kao potanska marka to je ustupak Volkovoju, a na leima
nema ak ni takvog broja. Starjeina blagovaonice nikom se ne klanja, a svi ga se logorai boje. Na
tisude ivota dri u svojoj ruci. Jednom su ga htjeli istudi, ali su mu kuhari priskoili u pomod, sve
jedna njuka gora od druge.
Sad de biti muke ako je Sto etvrta ved unutra
Stani, majku ti tvoju! dere se epavac izmahujudi brezovaom na one prve. Nazad!'Pifci
da nekom ne razbijem njuku!
Sta smo mi tu krivi deru se oni prednji kad nas oni odostraga guraju!
Guraju ih, guraju, to je istina, oni odostraga, ali se ni ovi prednji suvie ne odupiru, misle da de ipak
nekako upasti u blagovaonicu.
Tada epavac namjesti svoju batinu preko prsa, kao da je brklja sputena, pa se iz sve snage zaleti na
one prednje! Sepavev pomodnik, ona ulizica, takoer prihvati tu istu batinu, a ni sam starjeina
blagovaonice nije sra-skida da uprlja ruke.
Pritisli su svom snagom, a snage imaju napretek, meso jedu i odbie navalu! Zbacie one prednje
odozgo na one iza njih, pa oni zadnji popadae kao snoplje.
Sto etvrta! vikne Sepavac. A kud ti, mrcino, gura? Pa raspali batinom po vrat
jednoga koji
nije bio iz njihove brigade.
U-uh! upade uhov u blagovaonicu. I ne ekajudi da mu Pavlo kae, poe traiti slobodne
pladnjeve.
U blagovaonici je kao i uvijek para prodire u oblacima kroz vrata, za stolovima sjede zbijeni jedan
do drugoga kao sjemenke u suncokretu, medu stolovima se motaju, guraju, netko se probija kroz
guvu s punim pladnjem. Ali uhov se u toku godina na sve to navikao,ima otro oko i vidi: -208 nosi
na pladnju svega pet porcija, znai daje to posljednji pladanj u brigadi, inae bi bio pun.
mu sam obedao...
Gopik de danassutra biti dobar logora. Jo jedno tri godine da ui i poraste, dogurat de u najmanju
ruku do rezaa kruha.
Taj drugi pladanj Pavlo zapovjedi da preuzme Jermolajev, kran Sibirac (i on je dobio deset godina
zato to je bio zarobljen). Gopika poslae da vidi koji de stol najprije biti slobodan. uhov ugura ugao
svoga pladnja u prozorid i eka.
jela,
Sto etvrta! raportira Pavlo kroz prozorid.Prozorida ima svega pet tri opda za izdavanje
jedan za one koji su na specijalnoj ishrani (desetak iraa i, zahvaljujudi protekciji, cijelo
knjigovodstvo) i jo jedan za vradanje posuda (za taj se prozorid otimaju oni koji liu tue porcije).
Prozoridi nisu visoki tek su neto vii od pasa. Kroz njih se ne vide sami kuhari, nego samo njihove
ruke i zaimae.
Ruke su kuharove bijele i odnjegovane, ali kosmate i snane. Pravi pravcat boksa, a ne kuhar. Uzme
olovku i tamo kod sebe na popisu, na zidu, pribiljei:
tri litre, pa njome mijea li, mijea u posudi (posuda je pred njim netom natoena, gotovo do samog
vrha, pa para samo suklja). Zatim dohvati zaimau od tri etvrti litre pa poe njome grabiti, ali je ne
puni do vrha.
uhov upamti koje su porcije napunjene dok s jo gusti nije slegao na dno posude, a u kojima je
orba rijetka sama vodurina. Poreda deset porcija na svoj pladanj i ponese ga. Gopik mu mae od
drugog reda stupova: Ovamo, Ivane Denisiu, ovamo!
Nositi porcije nije maji kaalj. uhov koraa odmjerenim koracima, da se pladanj ne drma, istodobno
mu jezik ne miruje: Ej, ti, H902L. uvaj se, ia!... Mii se puta, mome!U takvoj stisci nije lako ni
jednu porciju prenijeti a da se nita ne prolije, a kamoli deset. Pa ipak, lagano poloi pladanj na kraj
stola to mu ga je oslobodio Gopik, tako da se nije ni kap prolila. I jo je pripazio da pladanj tako
okrene da onom kutu pladnja uz koji de on sjesti budu dvije najgude porcije.
I Jermolajev donese deset porcija. Gopik otri da s Pavlom donese jo posljednje etiri porcije.
Kiljdigs je pak donio kruh na pladnju. Veeras dobivaju po radnom uinku netko dvjesta, neko
trista, a uhov ak etiristo grama! Uzeo je za sebe etiristo grama, okrajak, i za Cezara dvjesta
grama, od sredine.Tada se ponu oko njih okupljati i ostali lanovi brigade iz cijele blagovaonice da
podignu veeru, a svaki de kusati gdje stigne. uhov dijeli porcije, pamti koju je dao i pazi na svoj kut
pladnja. U jednu gustu porciju spustio je licu taje, dakle, njegova. Fetjukov je medu prvima uzeo
porciju i otiao raunajudi da se u brigadi nema emu nadati, i da de bolje biti da pronjuka po
blagovaonici kao akal, moda netko nede sve pojesti (ako tko ne pojede sve do kraja i odgurne
porciju od sebe, na nju se okomljuju kao kopi, gdjekad i po nekoliko njih u isti mah.)
Prebrojio je uhov s Pavlom porcije, ini se da im se raun slae. uhov odvoji za Andreja Prokofjevia
jednu od onih gustih, a Pavlo je izlije u usku njemaku porciju s poklopcem, koja se moe pronijeti
ispod kaputa, priljubljena uz prsa.
Vratie pladnjeve. Pavlo je sjeo za svoju dvostruku porciju a uhov za svoje dvije porcije. I vie medu
njima nema razgovora, nastadoe sveti trenuci.
uhov je skinuo kapu s glave i stavio je na koljena. Provjeri licom jednu porciju, provjeri drugu. Nije
loe, ima i malo ribe. Opdenito je orba uveer uvijek mnogo rjea nego ujutro ujutro treba
logoraa nahraniti da radi, a uveer de ionako zaspati, nede skapati.
Prihvati se jela. Isprva je samo tekudinu pio, pio. Kad je toplina krenula i razlila mu se po tijelu sva
nutrina kao da mu je zatreperila ususret orbi. Ala je dobro! Eto, to je taj kratki tren za koji logora
ivi.
Sad vie uhovu nije nita krivo ni to mu je kazna duga, ni to je dan dug, ni to opet nede imati
nedjelje. Sad misli preivjet demo! Preivjet demo sve, dat de Bog da i ovo proe!
Poto je otpio vrudu tekudinu iz jedne i iz druge porcije, prelio je, istresao jednu posudu u drugu, i ak
je onu prvu sastrugao licom. Ovako je nekako mirniji, ne mora misliti na drugu porciju, ne mora je
uvati ni oima ni rukama.
nije mu bilo do tuega, jeo je svoje vlastito. Pa ipak je opazio kako se oslobodilo mjesto
suelice njemu i kako je na nj sjeo visok starac J81. uhov je znao da je iz ezdeset etvrte, a dok je
ekao u repu za pakete, uo je da je upravo ezdeset etvrta ila danas na gradilite
Socgradida, umjesto Sto etvrte, i da je cijeli dan na vjetrometini natezala bodljikavu icu
podizala logor I za samu sebe.
O tom je starcu uhov uo da se i ne zna koliko je vremena proveo po logorima i zatvorima, sve
otkako postoji sovjetska vlast, i da ga nijedna jedina amnestija
nikad nije zahvatila, a im bi mu isteklo deset godina i kazne, prisili bi mu jo deset.Sad ga je uhov
izbliza promotrio. Medju svim onim pognutim logorakim leima njegova su se leda isticala :
uspravnodu, a za stolom se inilo kao da je jo neto i podmetnuo ispod sebe na klupu. Na goloj glavi
nije se vie imalo to iati sva mu je kosa poispadala od j dobra ivota. Stareve oi nisu zvjerale
naokolo da vide to se zbiva u blagovaonici, nego su bile uprte u neku i nevidljivu toku iznad
uhovljeve glave. Odmjerenim i je pokretima jeo orbu drvenom, napuklom licom, ali nije unosio
glavu u porciju kao ostali, nego je visoko prinosio licu ustima. Ni jednog zuba nije imao ni gore ni
dolje kruh su vakale okotale desni umjesto zubi. Premda mu je lice bilo iscrpljeno, nije se
doimalo slabo i i nezdravo, nego kao da je isklesano od tamnog kamena.po njegovim rukama,
krupnim, ispucanim i crnim,moglo se vidjeti da mu nije bilo dano da za svih tih godina esto sjedi u
zapedku. Pa ipak, bilo je u njemu neto duboko nepomirljivo nije stavio svojih trista grama, kao
ostali, na neisti, ispolijevani stol, nego na
istu krpicu.Meutim, uhov nije imao vremena da dugo promatra starca. Poto je pojeo, oblizao
licu i turio je u valjenku, nabio je kapu na glavu, ustao, uzeo sljedovanje kruha, svoje i Cezarovo, i
izaao. Iz blagovaonice se izlazilo kroz jedan drugi trijem gdje su stajala druga dvojica deurnih,
kojima je jedini posao bio da podignu kukicu, puste ljude van i opet namaknu kukicu.Izaao je uhov
nabijena trbuha, zadovoljan sam sobom, pa odlui da ipak skokne do Letonca, iako je poveerje blizu.
I ne odnijevi kruh u Devetu baiSaku, zagrabi prema Sedmoj.Mjesec je stajao visoko i kao izrezan na
nebu ist, bijel. Bilo je potpuno vedro. Tek ponegdje, poneka zvijezda, od onih najsjajnijih. Ali
pogotovo nije imao vremena da gleda u nebo. Jedino mu je bilo jasno da studen ne poputa. Netko
od slobodnih graana uo preko radija da se veeras oekuje minus trideset, a ujutro i do
etrdeset.Odnekud izdaleka uo je kako traktor brekde negdje u naselju, a od ceste je dopirao cvile
bagera. I od svakog para valjenaka, tko god po logoru hoda ili trka, kripa po snijegu.Ali vjetra nije
bilo.Kupit de skiju po istoj cijeni kao i prije rubalj aa, iako na slobodi takva aa stoji i po tri
rublja, a neke sorte i vie. U logoru su sve cijene posebne, ni na to nalik, zato to se ovdje ne smije
drati novac, malo ga tko ima i vrlo je skup. Za rad u logoru ne pladaju ni prebite pare (u UstImi
uhov je dobivao bar trideset rubalja mjeseno). A ako rodbina komu poalje novac potom, taj mu
novac vlasti ne daju nego ga samo upisuju na njegov raun. S tog rauna moe jedanput mjeseno u
kantini kupiti toaletni sapun, pljesnive medenjake i cigarete Prima. Sviala ti se roba ili ne sviala,
mora je kupiti za onoliko novca koliko si zatraio od komandanta da ti odobri. Ne kupi li novac de
ti svejedno propasti, otpisan je.
uhov je dolazio do novca samo od vlastite zarade nekom saije papue od njegovih krpa dva
rublja, nekom pokrpa bluzu cijena prema dogovoru.
Sedma baraka nije kao Deveta, nije podijeljena na dvije velike polovice. U Sedmoj baraci ima jedan
dugaki hodnik iz kojeg vode desetora vrata u sobe, a u svakoj je sobi po jedna brigada, nabijeno po
sedam dvostrukih leajeva na kat. Pa onda je tu jo komorica za kible, i sobica baranog starjeine. U
jednoj sobici spavaju slikari.Udje uhov u sobu onog Letonca. Lei Letonac na donjem leaju, digao
noge uvis, na preku, i sa susjedom neto na letonskom klaprnja.
Sjedne uhov do njega. Dobar veer, veli. Dobar veer, veli onaj, ali noge ne sputa. Soba je malena,
svi odmah nadule ui tko je doao, zato? Obadvojica to znaju i zato uhov sjedi i otee: pa onda,
kako ivite, pita. Pa dobro. Hladno je danas. Jest.
Pokai.
Letonac spusti noge s preke, pridigne se i stane u prolazu. Tvrdica je taj Letonac, kad sipa duhan u
au, uvijek strepi, boji se da ne dade sluajno za jednu cigaru vie.Pokae uhovu duhankesu, rairi
je.Uzme uhov prstovet duhana na dlan i vidi da je isti onakav kao i proli put, sivkastosme, i isto
onako rezan. Prinese ga nosu i pomirie isti je. Ipak ree:
Isti je, isti! naljuti se Letonac. Nemati ja nikad druga sorta, uvijek ista.
uhov izvadi iz unutarnjeg depa svoju duhankesu i istrese u nju skiju iz ae.
Nije rekao: A, podigli ste paket? jer bi ga time podsjetio da je on stajao umjesto njega u redu i da
sad ima pravo na svoj dio. Ionako je znao da ima pravo. Ali ni nakon osam godina prisilnog rada nije
postao akal i to je vrijeme vie odmicalo, to je bio vrdi u svom teavu.
J Ipak, nije mogao zapovijedati oima. Oi, logorake jastrebinje oi kliznue, preletjee u hipu po
stvarima razmjetenima po Cezarovu leaju i ormaridu i, premda papir nije bio do kraja razmotan, a
neke su vredice Bile jo i zavezane tim je hitrim pogledom, i njuhom koji je potvrdio vieno, Suhov
i nehotice razabrao da je Cezar dobio kobasicu, malo kondenziranog mlijeka, debelu dimljenu ribu,
slanine, dvije vrste keksa koji razliito miriu, oko dva kilograma edera u kocki i jo, ini se, malo
maslaca, cigareta, duhana za lulu i jo kojeega drugog.
* Sve je to shvatio u onom trenutku dok je govorio: Evo vam kruh, Cezare Markoviu.
A Cezar, uzbuen, razbaruen, upravo pjan (svaki je od njih takav kad primi paket sa ivenim
namirnicama), odmahne samo rukom:
Zadri ga, Ivane Denisiu!
orba i jo dvjesta grama kruha to je bila kompletna veera i, naravno, dovoljan dio za uhova od
Cezarova paketa.
I uhov istog asa, napreac, odbaci svaku pomisao da oekuje jo neto od poslastica to ih je Cezar
izloio pred sobom. Nema nieg goreg nego kad trbuhu pusti na volju, i to jo uludo.
Eto, sad ima etiristo grama kruha, i ovih dvjesta, i jo u slamarici najmanje dvjesta. To je dovoljno.
Dvjesta de sad smazati, sutra ujutro slistit de petsto pedeset, a etiristo de ponijeti sobom na rad
kud de bolje! A onaj kruh u slamarici neka jo malo lei. Dobro je to je uspio da ga uije nekom su
u Sedamdeset petoj digli kruh iz ormarida, i sad se moe aliti Vrhovnom sovjetu!
Neki ovako misle primalac paketa, to ti je kao puna vreda, grabi od njega koliko moe! Kad malo
bolje pogleda, kako dolo, tako prolo! Dogaa se da, oekujudi paket, i primaoci gledaju kako da
zarade jo koju porciju kae. I da uicaju koji dim. A kako ne bi dao brigadiru uvaru, pa i paketaru?
Inae de ti drugi put zametnuti paket, i tjedan dana nede te biti na popisu. Pa magazioneru koji uva
svima paket komu se predaju sve ivene namirnice, komu de i Cezar sutra, prije odlaska na rad,
odnijeti svu svoju hranu u vredici (i zbog lopova, i zbog pretresa, pa i uprava tako zahtijeva), ako tog
magazionera dobro ne obdari, jo vie de ti sam otkinuti, mrvicu po mrvicu. Povazdan tamo sjedi,
takor jedan, zatvoren s tuom hranom, i kako ga moe kontrolirati? Pa onda drugima za kojekakve
usluge, kao sad Suhovu! Pa onome u parnoj kupelji da ti da pristojno rublje, nije bogzna to, ali mora
mu dati! Pa brijau za onaj papirid kojim se slui (to jest britvu brie papirom, a ne o tvoje golo
koljeno), nije mnogo ali mora mu dati trietiri cigarete. Pa za Kulturnoprosvjetnu sekciju, da ti
posebno sortiraju pisma, da se ne zagube! Pa ako hode da zabuava jedan dan, da se malo izleava
u logoru, mora doktoru neto odnijeti. A kako da ne da susjedu s kojim dijeli ormarid, kao to ga
Cezar dijeli s kapetanom? Taj ti broji svaki zalogaj, pa ako i nema srca,f popustit de, dat de
mu.Neka zavidi onaj komu je svaki komad u tuoj ruci*vedi, uhov zna to je ivot i ne brusi zube na
tue dobro.
U meuvremenu se izuo, popeo na svoj leaj, izvukao iz rukavice onaj komadid metala, razgledao ga i
odluio da sutra potrai kakav dobar kamen, pa da na tom ka
menu izbrusi od metala postolarski no. Za jedno etiri dana, ako bude brusio i ujutro i naveer, moe
napraviti
lijep no, s izvijenom otrom otricom. Dotle, ak i do sutra, treba sakriti ovu pilidu. Zatjerati je u
leaj, pod poprenu letvu. I dok jo nema dolje kapetana, da mu ne natruni na lice, uhov pridigne pri
uzglavlju svoju teku slamaricu, koja nije nabijena strugotinama nego piljevinom, i pozabavi se
skrivanjem pilide.
Vidjeli su to njegovi susjedi na gornjim leajevima
ona dva
pobratima Estonca. Ali njih se uhov ne boji.Kroz baraku proe Fetjukov, jecajudi. Pogrbljen. Oko usta
mu razmazana krv. Opet je izvukao batine zbog tuih porcija. Nikog ne gledajudi i ne skrivajudi suze,
proe pored cijele brigade, pope se na svoj leaj i zari glavu u slamaricu.Kad malo bolje promisli,
doe ti ga i ao. Taj nede doekati kraj kazne. Ne zna se postaviti.Uto doe i kapetan, raspoloen,
donio je sa sobom u lonidu posebno skuhan aj. U baraci stoje dvije bave s ajem, ali kakav je to
aj! Samo to je topao i obojen, inae je obina vodurina, i zaudara na bavu na popareno drvo i
trule. To je aj za raju. E, ali Bujnovski je dobio od Cezara pravog aja, bacio ga u lonid i odjurio po
vrelu vodu. Sja od zadovoljstva i sjeda dolje, za svoj ormarid. Umalo to nisam prste opekao na
vreloj vodi!
hvali se.Tamo dolje Cezar je razmotao komad papira pa slae na njega ovo i ono. uhov spusti
slamaricu da ne gleda, da se ne nadrauje. Meutim, opet ne mogu tamo nita bez njega osovio se
Cezar na noge u prolazu i oi mu dole upravo u visinu uhovljevih oiju, pa sve trepde:
Denisiu! Ovaj... Daj mi deset dana!To znai da mu dade onaj rasklopni noid. Ima uhov i takav
no, dri ga takoer skrivena u leaju. Noid je manji od prsta kad ga savije u srednjem zglobu, ali
ree, vrag ga odnio, slaninu debelu pet prstiju. Sam je uhov napravio, izbrusio taj noid, i sam ga
otri.
Potrai no, izvue ga i dade. Cezar klimne glavom i nestane opet dolje.
Eto, i no slui zaradi. Ako ti ga nau, ne gine ti sa* mica. Samo onaj tko nema ni trunka savjesti moe
biti ovakav: daj nam, veli, noid da izreemo kobasicu, a tebi klinac!Opet je uhov neim zaduio
Cezara.Poto je sredio sve s kruhom i noevima, uhov se mai za duhankesu. Najprije izvadi iz nje
prstohvat duhana, upravo onoliko koliko je bio uzajmio, i prui ga iznad prolaza Estoncu evo ti,
hvala.
Estonac razvue usne, kao da se nacerio, i dobaci neto svom susjedu i pobratimu, pa od tog duhana
smotae cigaretu da ba vide kakav je taj uhovljev duhan.
Nije nita gori od vaeg, kuajte samo, u slast vam bilo! uhov bi i sam kuao, ali nekakav sat u njemu
govori mu da samo to nije stigla kontrola. Sad je upravo ono vrijeme kad uvari njukaju po
barakama. Da bi se puilo, trebalo bi izadi u hodnik, a uhovu je tu gore, na leaju, nekako toplije. U
baraci nije inae toplo, strop je i dalje posut injem.Sve je to uhov obavljao i pomalo otJcidao od
onog komada kruha od dvjesta grama, sluajudi i nehotice kako dolje ispod njega razgovaraju kapetan
i Cezar i sru aj.
Jedite samo, kapetane, jedite, nemojte se obuavati! Uzmite malo od ove
dimljene ribe. Uzmite kobasice. Hvala, uzet du. Namaite si kruh maslacem! Ovo vam je pravi
moskovski kruh!
Joj, joj, ovjek naprosto ne vjeruje da negdje jo peku ovakve truce. Ovo me
iznenadno obilje, znate,podsjetilo na jednu zgodu. Bilo vam je to li Sevastopolju, uoi sastanka na
Jalti. Grad je apsolutno gladovao,a trebalo ga je pokazati amerikom admiralu. I tako su specijalno
radi njega napravili dudan pun ivenih namirnica, ali su ga trebali otvoriti tek kad nas ugledaju da
dolazimo, da se ne bi stanovnici nabili u njega. Pa ipak je za jednu minutu dudan bio, tako redi, krcat. I
ega vam sve tamo nije bilo! Ljudi viu: Putar gledaj, putar!
Bijeli kruh!Iako se u njihovoj polovici barake sve orilo iz dvjesta grla, uhovu se uinilo da uje
zveket udaraca o tranicu.Ali nitko drugi nije uo. I jo je neto opazio uhov da je u baraku uao
uvar. Prdonosid, sasvim malen momak, rumen u licu. Drao je u ruci papir po tome i po njegovu
dranju vidjelo se da nije doao loviti puae niti dizati ljude radi kontrole, nego da nekog trai.
Prdonosid pogleda u papir i upita: Gdje je tu Sto etvrta?
i rastjerae dim.
A gdje je brigadir?
A to? priupita Tjurin sa svog leaja. Noge jedva da spusti na pod. Jesu li napisali izjave
oni kojima je reeno?
Do sutra ujutro prije radnog stroja da izjave budu u nadglednikoj sobi! I naredi im da se sva
lina odjeda preda u magazin linih stvari. Je l' jasno?
Jasno.
(Dobro je proao kapetan! pomisli uhov. A sam kapetan nita ne uje, kesi se kuajudi
kobasicu.)
Je l' tu Bujnovski?
Tako je to, hitra u uvijek prva naleti na ealj. Ti si to? Da, tako je, 311. Spremaj se! Kamo?
Zna i sam.
Kapetan samo uzdahne i hrakne. Zacijelo mu je lake bilo po mrkloj nodi izvesti na uzburkano more
eskadru torpiljarki, nego sad prekinuti prijateljski razgovor i
otidi u ledenu samicu. A na koliko dana? priupita klonulim glasom.
Deset. No, hajde, hajde, malo bre! U taj mah povikae deurni:
Izlazi na kontrolu!
Kontrola! Kontrola!
To znai da je uvar koji je poslan u kontrolu ved stigao u baraku.Osvrne se kapetan da li da uzme
kaput? Ionako de mu ga tamo oduzeti i ostaviti samo bluzu. Najbolje da ide ovakav kakav jest.
Ponadao se bio da ga je Volkovoj zaboravio (ali taj nikad nita ne zaboravlja), pa se nije ni pripremio,
nije ak ni duhan sakrio u bluzu. A da nosi ovako nema smisla, na pretresu bi mu odmah oduzeli.
Ipak mu je, dok je nabijao kapu na glavu, Cezar tutnuo u ruku nekoliko cigareta.
E pa, do vienja, brado zbunjeno klimne kapetan glavom Sto etvrtoj i pode za uvarom.
Doviknue mu vie glasova, netko dri se, netko ne daj se, ali to da mu kau? Bili su i oni u
samici, zna Sto etvrta da su zidovi tamo kameni, pod betonski, da prozora uopde nema, da ped loe
samo da se otopi led sa zidova i da se pretvori u lokve na podu. Spava na golim daskama, ako moe
leati od cvokotanja zubi, kruha
dobije trista grama na dan, a orbu samo tredeg, estog i devetog dana.
Deset dana! Deset dana ovdanje samice, ako ih odlei bez ikakvih olakica i do kraja, to znai
izgubiti zdravlje do kraja ivota. Tuberkuloza, a iz bolnice se vie nede izvudi.Oni koji su odleali po
petnaest dana ti su ved pod crnom zemljom.
Dok god si u baraci, budi sretan i pazi da ne nastrada! Ajde, da ste svi vani dok izbrojim do tri!
vie barani starjeina. Tko do tri ne izae, zapisat du mu broj i predati ga na raport!
Starjeina je nitkov nad nitkovima. Jer, evo, dre ga zajedno s nama zatvorenog u baraci cijelu nod, a
ponaa se kao vlast, nikog se ne boji. Naprotiv, svi se njega boje. Nekog preda uvarima, a nekog i
sam zvizne po njuci. Rauna se da je invalid zato to je u tunjavi ostao bez jednog prsta, a njuka
mu je kao u pravog razbojnika. Pa i jest razbojnik, kanjen je kao kriminalac, ali su mu, medu ostalim
lanovima, prisili i lan pedeset osmi, stav etrnaesti, pa je tako i dospio u ovaj logor.I zaista se lako
moe dogoditi da te zapie i preda na raporti eto ti dva dana samice s izlaskom na rad. Polagano su
se vukli prema vratima kad odjednom navalie, nagrnue, s gornjih leajeva skau kao medvjedi i svi
se guraju na uska vrata.
Dredi u ruci ved smotanu, davno prieljkivanu cigaretu, uhov spretno skoi na pod, turi noge u
valjenke i ved htjede podi kad se smili nad Cezarom. Nije ga htio jo vie zaduivati, nego ga je od srca
poalio mnogo on, taj Cezar, dri do sebe, a nema pojma o ivotu. Kad je dobio paket, nije se smio
onoliko topiti nad njim, nego ga je trebao to prije odnijeti u magazin na uvanje. Nije morao odmah
jesti. I to de sad s tim paketom? Da nosi sa sobom cijelu vredu na kontrolu, bit de smijurije, smijat de
mu se pet stotina ljudi. A da ostavi fteet ovdje, u zao as, zdipit de mu ga onaj tko se prvi vrati s
kontrole u baraku. (U UstImi bili su jo nemilosrdniji zakoni tamo su pri povratku s rada kriminalci
bili uvijek prvi, pa dok posljednji udu u baraku, njihovi su ormaridi ved bili ispranjeni.)
Vidi uhov da se Cezar ueprtljao, drne daj, ali ved je kasno. Tura kobasicu i slaninu pod pazuh, da
bar s njima izae na kontrolu, da bar njih spasi.
Saali se uhov pa ga podui: Ostani, Cezare Markoviu, zadnji, pritaji se ovdje u mraku dok svi ne
izau. I tek kad uvar bude s deurnima obilazio leaj eve i zavirivao u zakutke, tek onda izai. I reci
da si bolestan! A ja du prvi izadi i prvi se vratiti. Eto, tako ...I otri.Isprva se uhov ustro probijao (iako
je smotanu cigaretu svejednako drao u aci). U hodniku, koji je bio zajedniki za obje polovice
barake, i u trijemu nitko se vie nije gurao, lukava je raja, pribili se uza zidove u dva reda slijeva i
zdesna i ostavili samo prolaz u sredini za jednog ovjeka neka izlazi na studen tko je toliko glup,
nama je i ovako dobro. Ionako smo cijeli dan bili na studeni, pa zato da se jo deset minuta
nepotrebno smrzavamo? Nema tu takvih budala. Crkni ti danas, ja
du sutra.Inae se i uhov isto tako pribija uza zid. Ali sad izlazi irokim korakom i jo se cereka:
ta ste se uplaili, mamine maze? Zar niste jo vidjeli sibirski mraz? Izlazi da se ogrije na vujem
suncu! Daj, ia, da pripalim!
Pripali u trijemu i izae na stepenice. Vujim suncem nazivaju u ali u uhovljevu kraju katkad
mjesec.
Visoko se mjesec ispeo! Jo toliko pa de bit na najvioj toci. Nebo je bijelo, samo malo zelenkasto, a
zvijezde sjajne ali rijetke. Ljeska se bijeli snijeg, zidovi barake takoer se bijele, pa svjetiljke slabano
svijetle.
Eno, kod one barake sve je guda crna gomila izlaze logorai da se postroje. Eno, i kod one! I od
barake do barake ne dopire toliko amor koliko kripa snijega.
Petorica su sila niza stube i okrenula se licem prema vratima, a za njima jo trojica. Toj trojici u
drugoj petorci pridrui se uhov. Provakavi malo kruha, pa jo s cigaretom u zubima, moe se i
ovdje stajati. Dobar je duhan, nije ga Letonac prevario i jak je i miriljiv.
Malopomalo ispadaju i drugi kroz vrata, pa iza uhova stoje ved dvijetri petorke. Sad one koji su izali
obuzima bijes to se sad oni gadovi guze u hodniku, to ne izlaze? Nego, hajde, smrzavaj se zbog
njih!
Nitko od logoraa nikad ne vidi sat, a i to de im? Logora treba jedino da zna hode li skoro
ustajanje? koliko ima do odlaska na rad? do ruka? do poveerja?
Ipak, kau da je veernje prebrojavanje u devet sati. Samo to nikad ne zavri u devet, petljaju neto i
po dva, pa i po tri puta. Prije deset ne moe zaspati. A u pet je, vele, ustajanje. Nije udo to je
Moldavac danas zaspao prije prekida rada. Gdje se logora ogrije, tu odmah i zaspi. Za tjedan dana
nakupi se toliko te neispavanosti da u nedjelju, ako ih ne potjeraju na rad, cijele barake spavaju
mrtvakim snom.
E, nagrnuli su, nagrnuli logorai niza stube! To ih barani starjeina i uvar udaraju nogom u tur!
Tafc^m i treba, betijama!
pekulirate, gadovi? Prodajete zjake? Da ste prije izali, ved bi bilo sve gotovo.Istjerali su
cijelu baraku napolje. U baraci ima etiristo ljudi to je osamdeset petorki. Postrojili se svi u kolonu,
na poetku strogo po petorica, a na kraju kako koji.
Ali hode klinac, ne postrojavaju se, vrag ih odnio! Izae na vrata i Cezar, pogurena/bolestan, a za
njim dva deurna iz druge polovice barake, dvojica iz prve i jo jedan epavac. Ova petorica stadoe
naprijed, tako da je Suhov sad bio u tredoj petorci. A Cezara otjerae na kraj stroja.
I uvar izae na stepenice. U petorke, postroj s'! vie onima na kraju, a glasina mu snana kao
u bika.
Kako koju petorku prebroje trk u baraku! Za danas smo gotovi s vlastima!
Jest, klinac, kad ne bi bilo ponovnog prebrojavanja. Ti gotovani, te glavonje, broje slabije od ijednog
obanina
uhov nije dodue utrao prvi u baraku, ali je drao onoga prvoga na oku. Dotrao je do Cezarova
leaja i sjeo. Izuo je valjenke, popeo se na jedan leaj blizu pedi i odatle stavio valjenke na ped. Tu
vrijedi pravilotko je prvi, njegova djevojka. Pa otri natrag do Cezarova leaja. Sjedne podvijenih
nogu i jednim okom
gleda da tkogod ne drmne Cezarovu vredicu ispod uzglavlja, a drugim da mu oni koji juriaju na ped
srue valjenke.
de biti ako ti dam valjenkom po gubici? Svoje metni, ali tue ne diraj!
Upadaju li, upadaju logorai u baraku. Netko iz Dvajjdesete vie: i Predaj valjenke!Sad de njih s
valjenkama pustiti iz barake, pa de
baraku zakljuati. A onda de oni, kad se vrate, moljakati:
baraku!
Ako budete vjerovali pa kaete planini pomakni se! i ona de se pomaknuti.Podsmjehne se uhov
i smota jo jednu cigaretu. Estonac mu je pripali.
Okani se, Aljoka, pustih pria! Nisam ja nikad vidio da planine hodaju. Da ti pravo kaem,
nisam uopde vidio planine. A kad se ono na Kavkazu molio cijeli taj va baptistiki klub, je li bar jedna
prohodala?I to su ti nesretnici samo su se Bogu molili komu su smetali? Svima su im odreda opalili
po dvadeset pet godina. Zato to je sad takvo vrijeme svima ista mjera, dvadeset pet godina.Pa
nismo se mi za to molili, Denisiuuvjerava ga Aljoka i premjesti se sa svojim Evaneljem blie
uhovu, unosedi mu se u lice Gospod nam je zavjetovao da se,od svega zemaljskog i prolaznog,
molimo samo za kruh svagdanji: Kruh na svagdanji daj nam danas! Za sljedovanje, dakle?
priupita ga Suhov. Ali Aljoka tjera dalje svoje, nagovara ga vie oima nego rijeima, ak ga i po ruci
miluje, gladi:
Ivane Denisiu! Ne smijemo se moliti da nam poalju paket ili da dobijemo porciju orbe vie. Sto je
ljudima visoko, to je Bogu nisko! Moliti se treba za du
hovne vrijednosti, da nam Bog ukloni iz srca nataloeno zlo... uj, radije ti mene sasluaj! Mi u
Polomnji imamo popa...
Nemojte vi sad o vaem popu! zamoli ga Aljoka, ak se i namrti
od bola.Ma svejedno, sluaj to du ti redi.Suhov se nalakti. U Polomnji, u naoj parohiji, nema
ti bogatijeg ovjeka od popa. Kad, recimo, treba nekom podidi krov na kudi, onda raunamo ljudima
po trideset pet rubalja na dan, a popu stotinu. A on ni da okom trepne. On ti, taj pop u Polomnji,
trima enama u tri grada plada alimentaciju, a s etvrtom ivi u zajednici. I oblasni mu arhijerej jede iz
ruke, jer ga na popa dobro podmazuje. Sve druge popove koje mu poalju brzo otjera, nede ni s kim
nita da dijeli...Sto mi sad tu priate o popu? Pravoslavna je crkva odstupila od Evanelja. Njih ne
hapse, ili ih osude samo
na pet godina, zato to im vjera nije vrsta.uhov je, puedi, mirno gledao kako se Aljoka uzrujava.
Aljoa skloni mu on ruku i puhne baptistu dim u lice. Nisam ja protiv Boga, da se razumijemo. Ja
drage volje vjerujem u Boga. Samo zna to, ne vjerujem ti ja u raj i pakao. Zato nas svi vi smatrate
budalama pa nam obedavate raj i pakao? Eto, to mi se kod vas ne svia.Suhov legne ponovo na leda i
oprezno otrese pepeo iza glave, izmeu leaja i prozora, da ne progori kapetanu stvari. Zamislio se i
ne uje vie to sve blebede Aljoa.Uopdezakljui on koliko se god molio, nede ti nitko smanjit
kaznu. Odrobijat de svoje do kraja.Ali za to se i ne smije moliti! zgrozi se Aljoka. to de ti
sloboda? Na slobodi de ti i ono malo vjere to ti je ostalo zarasti u korov! Budi sretan to si na
robiji!Ovdje bar ima vremena razmiljati o dui! Zna kako je rekao apostol Pavao: Zato plaete i
mekate mi srce?Ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina
Isusa!uhov utke gleda u strop. Vie nije ni sam naisto eli li da izae na slobodu ili ne eli. Iz
poetka je i te kako elio i svake je boje veeri raunao koliko je izdrao dana kazne, koliko mu je jo
dana ostalo. A onda mu je to dojadilo. Zatim mu je poelo svitati da ga ionako nede pustiti kudi, da de
ga otjerati u progonstvo. A gdje de mu biti bolje ovdje ili ondje to se ne zna.Samo bi neto
zamolio Boga da ga puste kudi. Ali kudi ga nede pustiti.Ne lae Aljoka, vidi mu i po glasu i po
oima da Je sretan to je na robiji.
Izgleda da nede biti drugog prebrojavanja.. progundja Kiljdigs sa svog leaja. Daa!
potvrdi uhov. To bi trebalo zapisati zlatnim slovima, da nema drugog prebrojavanja. Pa zijevne:
Moemo dakle spavati.Ba tada se u pritihloj, stianoj baraci razlegne tropot zasuna na vanjskim
vratima. Iz hodnika utrae dvojica,
oni koji su nosili valjenke, i viknue:
Drugo prebrojavanje
'
Uh, prokleti bili! opsuje uhov. Ali ne ljuti se mnogo jer jo nije bio zaspao.Cezar prui ruku
gore i doda mu dva keksa, dvije kockice edera i komadid kobasice. Hvala vam, Cezare Markoviu
nagne se uhov nad prolaz. Nego, dajte mi tu vau vredicu da je sakrijem ovdje gore, za svaki
sluaj. (Nitko ne moe na
brzinu tu gore neto zdipiti. A i tko bi kod uhova neto traio?)
Cezar preda Suhovu svoju bijelu zavezanu vredicu. Suhov je strpa pod slamaricu i prieka jo malo da
ih to vie izae kako ne bi dugo u hodniku stajao bos. Ali se uvar obrecne na nj:
Ajde ti tamo,
u kutu!
I uhov lako skoi bos na pod (valjenke su mu s obojcima ved tako lijepo stajale na pedi da mu ih je
bilo ao skidati!). Koliko je samo drugima saio papua, a sebi nikad. Ali navikao je ved, nede ovo dugo
potrajati.I papue im oduzimaju ako ih po danu kod koga nadu.
U brigadama to su predale valjenke na suenje blago onima koji su u papuama, drugi su samo u
podvezanim obojcima ili su bosi.Ajde! Ajde! urla uvar. :
Sve ih otjerae u drugu polovicu barake, a posljednje u hodnik. uhov je stao u hodniku uza zid, blizu
komorice za kiblu. Pod je vlaan, a iz trijema se uvlai leden zrak.Sve su ih istjerali ali su uvar i
barani starjeina jo jedanput otili da vide nije li se tko sakrio, nije li se tko zavukao u koji zakutak
pa spava. Jer, ako tko nedostaje, ne valja, ako ih izbroje vie nego to ih ima opet ne valja, opet
moraju iznova brojiti. Obili su sve redom i vratili se.
Jedan, dva, tri, etiri... sad ih ved bre, po jednoga putaju. I uhov je mugnuo kao osamnaesti. Pa
trkom do svog leaja, pa nogu na podupira i hop! ved je gore.Tako. Noge opet u rukav bluze,
odozgo pokriva, preko njega kaput, i spavaj! Sad de opet svu onu drugu polovicu barake satjerati u
nau polovicu, ali to se nas vie ne tie. Vrati se i Cezar. uhov mu doda vredicu.Vrati se i Aljoka.
Nespretan je, svima ugaa, a nita
tne zna zaraditi.
Osmjehne se Aljoka.
Hvala vam! A ni sami nemate!
Jeedi samo!
Ako i nemamo, uvijek demo neto zaraditi.Pa strpa komadid kobasice u usta! Zubima u nju! iZubima!
Miris mesa! I sok od mesa, onaj pravi. I sklizne
lijepo dolje, u eludac. I nema vie kobasice. Ostalo de, odlui, pojesti prije radnog stroja.I pokrije
se preko glave tankim, zamazanim
pokrivaem, ne oslukujudi vie kako su se izmeu leajeva nabili logorai iz one druge polovice i
ekaju da
i njih prebroje.uhov je tonuo u san posve zadovoljan. Danas je imao mnogo sredenisu ga bacili u
samicu, nisu poslali brigadu na gradilite Socgradida, za ruak se domogao jedne kae vie, brigadir
je izborio visoke procente, uhov je uivao u zidanju, nisu mu nali onu pilidu na pretresu, zaradio je
neto veeras kod Cezara i kupio je sebi duhana. I nije se razbolio, izgurao je nekako. Proao je dan,
gotovo sretan, niim nepomuden.
Takvih je dana, od poetka do kraja njegove kazne,bilo tri tisude est stotina i pedeset tri.
Ona tri dana vika to je zbog prijestupnih godina...