Hrvatska revija 1, 2014.

Descriptio Croatiae

Velebit i trag ovjeka

Ana Lemi
Nijedna planina nije toliko duboko u svijesti hrvatskoga ovjeka kao to je Velebit. Bio je
nadahnue mnogim knjievnicima, pjesnicima, slikarima, tako da sa sigurnou moemo rei da je
Velebit naa najopjevanija planina, na nacionalni ponos. Krase ga guste bjelogorine i crnogorine
ume, pitomi doci, planinski panjaci i rudine, kamenjarski travnjaci, bezbrojne dulibe, strmoglave
jame, mrane peine i polupeine, divlje romantine drage, zastraujui kr iji oblici zaprepauju i
najbujniju matu, sipari i toila. Krasi ga i oko 2500 biljnih vrsta, od kojih su mnoge endemine,
rijetke, zatiene ili pak dopadljive. Krase ga i mnogobrojni leptiri a i najljepi meu njima,
velebitski apolon, koji je gotovo nestao u Europi, dok medvjed i poskok mnogima slede krv u
ilama. Zato ga je UNESCO (1978) uvrstio u svjetski program ovjek i biosfera (M&B). Zato je
cijeli Velebit danas Park prirode (1981), zato ima dva nacionalna parka (NP Paklenica, 1949. i NP
Sjeverni Velebit, 1999), zato ima strogi rezervat (Hajduki i Roanski kukovi, 1969), zato ima
nekoliko botanikih rezervata i paleontolokih spomenika. Zato se ponosimo njime i zato nam je
Vila Velebita druga himna.

Sveto brdo
Oko njegova imena vodile su se mnoge rasprave, ali ni danas ne moemo sa sigurnou rei po
emu mu je narod nadjenuo to ime. Jo Petar Zorani spominje mu ime Velevij po Atlantovu sinu, a
nakon njegove pogibije vile rekoe sad se moe zvati pravijim imenom, Velebil a narod koji je
tu ivio nadjenu mu ime Velebi. I Ivan Tomko Mrnavi u spjevu ivot Magdalene spominje ga
pod imenom Velebi kao i poslije Dragojla Jarnevi u djelu rtve iz ljubavi i vjernosti za
domovinu, i mnogi drugi, a kasniji umjetnici, koje je Velebit nadahnuo, upravo ga tako i nazivaju
Velebit. Bilo kako bilo, velebitskom ovjeku on je veleban pa bio Vele-bi ili Vele-bil ili Vele-bit,
jer je na njemu i od njega ivio. Ali, ipak ga je zvao Velebitom.
Kartografi 16. i 17. stoljea uglavnom ne spominju Velebit, nego ire njegovo podruje oznaavaju
nazivom Morlacha, Morlacca ili Murlacha. Tako na karti okolice Zadra i ibenika iz Ortelijeva
atlasa 1573. pie Morlacha, kao i na preraenoj karti Hrvatske i Bosne G. Blaeua iz 1640., dok iz
Ortelijeva atlasa iz 1590. za planinsko podruje nad kvarnerskom i dalmatinskom obalom
iitavamo naziv Albius, et Albanum mons. Na karti hrvatskog povjesniara Ivana Luia (iz atlasa
Joh. Blaeua 1669) podruje Velebita oznaeno je Morlacca.1 Velebit kao toponim u kartografiji
susreemo tek kod Giacoma Cantellija, i to na sva tri izdanja njegovih karata tiskanih u Rimu:
Alpes Vellebit (1686), Monte Wellebicho Murlacha (1689) i Monte Wellebik (1690). Vitezovi na
svojoj karti gorje iznad primorske i dalmatinske obale naziva Velebich Mons Marina.2 Talijanski

opat Alberto Fortis, putujui Dalmacijom, zapisao je da Liku od mora odjeljuju Bebijske Alpe koje
narod zove Velebitom.
Taj Velebil ili Velebi, odnosno dananjeg naziva Velebit, golema je i neralanjena krka planina
izgraena preteno od vapnenakih naslaga mlaeg paleozoika, mezozoika, mlaeg paleogena i
kvartara. Velebitski je kr dio svjetski poznatoga dinarskoga kra zbog zastupljenosti svih krkih
fenomena, tako da je kr i glavna geoloka i hidroloka odrednica Velebita. Povrinskih tokova
gotovo i nema. Tek rubno, uz more, nastali su brojni bujini klanci. U kru prevladava okomita
cirkulacija vode, to potvruju reljefni oblici uoblieni u strme stjenovite vrhove, kukove ili grede i
odvojene, zatvorene ponikve, doce i dulibe na povrini, te obilje speleolokih objekata pod
njezinom povrinom.3
Promatran unutar europskog prostora, Velebit je smjeten izmeu dvaju gorskih lanaca: Alpa u
sredinjoj Europi, na sjeverozapadu, i visokih planina na Balkanu, na jugoistoku. Promatran unutar
hrvatskog prostora njegov masiv spaja Gorski kotar na sjeverozapadu i sjevernu Dalmaciju na
jugoistoku, dotiui s jedne strane Liku, a s druge obalu Jadranskog mora.4 Zbog svoje duljine od
145 km najdua je naa primorska planina, prosjene visine od oko 1350 metara i prosjene irine
oko 14 km. Ujedno je i jedina naa primorska planina koja razdvaja dva geografski sasvim razliita
predjela: mediteranski i kontinentalno-planinski.5
I u klimatskom pogledu znaajno se razlikuju kopnena i primorska strana Velebita. Osim debeloga
snjenog pokrivaa s unutranje strane, kojega nema na primorskoj strani, najizrazitiji odraz
klimatskih suprotnosti velebitskih strana jest to se kopnena strana odlikuje svjeom klimom s vie
vlage, dok je primorska strana uglavnom suha (osim u zimskim mjesecima) zbog zemljopisnog
poloaja i propusnosti vapnenake podloge tla. Dominantan je klimatski faktor na primorskoj strani
bura. Pod njezinim snanim udarima pojaava se gubitak vlage. Tomu jo pogoduje povoljna
ekspozicija, to poveava insolaciju, osobito popodne. Znaajne odlike velebitske klime, koje
uvijek treba imati na umu, nagle su promjene vremena i esto velike razlike izmeu dnevnih i
nonih temperatura. Nerijetko se za mirnih ljetnih noi u dolinama i dulibama zbog temperaturne
inverzije iva termometra spusti ispod nule. U najviim dijelovima sunost umanjuje oblana
barijera na visini od 900 do 800 metara, poznata pod nazivom burna kapa. Takvi klimatski uvjeti
utjecali su i na biljni pokrov.

Podgorska zaravan
Promatrajui Velebit u presjeku, uoava se uski pojas izmeu mora i podnoja. To je velebitsko
primorje. Iako jako krevita, po cijeloj svojoj duini, primorska strana Velebita ima dvije uzdune

terase, koje se pruaju duinom podnoja i sredine. Ta, nia terasa, zvana jo i podgorska zaravan,
poinje na sjeveru kod Sv. Jurja i zavrava u sjevernodalmatinskoj zaravni s kanjonom Zrmanje. Tu
podgorsku zaravan, odnosno Podgorje s jedne strane oplakuje more, a zalee joj ine kreviti
kukovi i glavice. Na njoj se je nalazila veina bunjevakih naselja, a ponegdje blie cesti ima i
danas naseljenih mjesta. Iznad podgorske zaravni na visini 800 do 900 m n. m. druga je uzduna
primorska terasa, koja se sastoji od uzdune ljebaste udoline smjetene u pregibu izmeu niza
glavica i kukova koji se diu iznad podova i najviih dijelova planine. Zapravo, na toj terasi
dominiraju zatvorene krke forme: doci, dulibe, plane. U tim ivopisnim docima i dulibama
uglavnom su bila sezonska naselja, tzv. ljetni stanovi u kojima se boravilo samo za ljetnih mjeseci
kad se sa blagom selilo ili, kako u veini sela na junom Velebitu kau, prtljalo u planinu, iako je
bilo i stalnih naselja i na toj visini.
Vie iz praktinih razloga, i boljeg snalaenja na toj golemoj planini, Velebit je podijeljen
prirodnim prijevojima na nekoliko dijelova: Sjeverni Velebit od prijevoja Vratnik (698 m) koji
Velebit odvaja od Velike Kapele pa do prijevoja Veliki Alan (14 m), odnosno izmeu ceste Senj
uta Lokva preko Vratnika i ceste Jablanac Kosinj; Srednji Velebit od prijevoja Veliki Alan do
prijevoja Stara vrata (927 m) na Bakim Otarijama, odnosno izmeu ceste Veliki Alan Kosinj i
ceste Gospi Karlobag; Juni Velebit od prijevoja Stara vrata do prijevoja Mali Alan (1045 m),
odnosno izmeu cesta Gospi Karlobag i ceste Sv. Rok Obrovac; Jugoistoni Velebit od
prijevoja Mali Alan do prijevoja Prezid (778 m), odnosno do velikog zavoja na rijeci Zrmanji,
izmeu ceste Sv. Rok Obrovac i ceste Graac Knin.

Trag ovjeka
Prije je ve spomenuto da Velebit razdvaja dva sasvim razliita predjela: mediteranski i
kontinentalno-planinski. Kontinentalna strana mu je strma i poumljena, tako da na njoj uglavnom
nije bilo ni stalnih ni sezonskih naselja, dok je primorska padina bila prostor stalne i periodine
naseljenosti. Tu naseljenost, odnosno povijesna zbivanja koja su je uvjetovala, valja podijeliti na
dva osnovna razdoblja: prvo od pojave ovjeka na Velebitu pa do polovice 17. stoljea, kada je
opustio zbog opasnosti od Turaka, i drugo od polovice 17. stoljea i naseljavanja Bunjevcima pa
do sadanjosti.6
Davno prije nego to se moe saznati iz povijesnih izvora, u velebitskim peinama sklanjao se
praovjek, o emu svjedoe Malezovi nalazi u Gornjoj Cerovakoj (Turkaljevoj) peini, gdje su
pronaene kosti, orue i ostatci ognjita tadanjih lovaca na peinskog medvjeda. U mlae kameno
doba Velebit je bio ljetno boravite za stoku, a to dokazuju nalazi neolitikih strjelica i kamenih
sjekira pronaenih diljem Velebita, od sjevera, od Senjskog bila pa sve do juga, do Prake lokve.7

Gradina kod otlue s ostatcima ilirskih nastambi

Jo prije dolaska Indoeuropljana u Sredozemlje bila je istona obala Jadrana, pa tako i
podvelebitsko primorje, ukljuena u svjetsku trgovinu. Kako je Jadransko more najdublje uvueno u
europsko kopno, to je pogodovalo trgovcima s istonog Mediterana, s Bliskog istoka i iz Grke za
osnivanje trgovakih sredita gdje su svoje proizvode mijenjali za ivotinjske koe i za cijenjeni
jantar iz dalekoga Baltika. Vana luka toga vremena preko koje se odvijala trgovina s otocima i sa
zaleem jest Scrissa (Bag, odnosno Karlobag). Tako je i jantarska trgovaka cesta prolazila tim
naim krajevima.
Mnogi arheoloki nalazi iz toga najstarijeg doba pronaeni na susjednim otocima upuuju na to da
je tadanje stanovnitvo okolnih otoka uz lov i ribolov velikim dijelom ivjelo od stoarstva
koristei se za ljetnih vruina velebitskim panjacima. Na boravak paleomediteranskog ovjeka
podsjea i obiaj libracije (tovanje izvora vode) koji se do pred Drugi svjetski rat sauvao na vrelu
u blizini crkvice sv. Ivana na Gori iznad Metka.8
Dolazak Indoeuropljana nije proao bezbolno, mnogi su stari gradovi srueni i opljakani, ali
pridolice nisu istrijebili sve stare stanovnike. Novo je drutvo primilo niz kulturnih steevina i
odreene rasne karakteristike starih stanovnika. Iliri su gusto naselili zalee Velebita i primorje. To
su po svemu sudei bili Liburni, dok su Japodi nastanjivali unutranjost, ali su se zalijetali i na
teritorij Liburna. Tri milenija njihova boravka ostavila su mnogo tragova. Bili su nositelji gradinske
kulture. Naselja su bila smjetena na istaknutim glavicama s dobrim vidikom na okolicu. Branjena
su zidinama sloenim na suho ili spojena rijetkim vapnom, koje su postavljene u njihovu zaleu
odakle im je prijetila vea opasnost. Njihovi ostatci nalaze se uzdu Podgorja, odnosno uz
Velebitski kanal, na takvim razmacima da uglavnom postoji vidik s jedne do druge, to je vjerojatno
strateki bilo vano. Ima ih i visoko na Velebitu, ak do tisuu metara nadmorske visine. Osobito su
poznata podno velebitskih prijevoja: Vratnika, Oltara, Otarija, Malog Halana i Dubokog dola i du
Velebitskoga kanala od Senja do Tremzine. Ta brojna ilirska naselja povezivao je put uz more ili
iznad mora, ovisno o terenskim mogunostima. Tragovi tih putova vidljivi su i danas. Ilirska
mornarica gospodarila je Jadranskim morem i omoguivala ivu trgovinu. I velebitsko zalee bilo je
u ilirsko doba gusto naseljeno, o emu svjedoe mnogi arheoloki nalazi.

Rimsko osvajanje znailo je velik zaokret u ivotu ondanjeg ilirskog stanovnitva. Stoljeima su se
Iliri opirali Rimljanima i zato je izginulo mnogo njihove mladei. Ali Rimljani, kao mudar narod,
slijedei tok starih, prapovijesnih putova, gradili su ceste kojima su povezivali primorje sa zaleem,
kao, primjerice, rimsku cestu koja je preko Otarijskog prijevoja prelazila u Liku, a tragovi koje se
jo i danas raspoznaju.9 Rimljani su pojedinim ilirskim plemenima ostavili lokalnu samoupravu, a
mlade unovaili u svoje legije. Rimska je vlast u tim krajevima ostala oko pola milenija.
Nakon propasti Rimskog Carstva gotovo je uniteno staro stanovnitvo. Novi gospodari, Huni i
Avari, pljakali su i palili sve pred sobom. Za svoj pohod koristili su se rimskim cestama dolazei iz
Siscije (Siska), pa dolinom Une dalje u Liku pljakajui krajeve s obiju strana Velebita.
Starosjedilako stanovnitvo sklanjalo se na otoke.
Najvanija i vea prapovijesna i srednjovjekovna naselja utemeljena su i razvijala su se uz more ili
povie uz staru stazu put uzdu tzv. podgorske zaravni kojom je uglavnom trasirana dananja
Jadranska magistrala.10 I danas postoje debele zidine, ostatci tadanjih nastambi.

Dolazak Hrvata. Osmansko osvajanje.

Dolazak Hrvata ini prekretnicu u ivotu oko Velebita. Hrvati su, zapravo, doli organizirano kao
saveznici bizantskog cara Heraklija da slome avarske horde na tim perifernim dijelovima carstva. U
prodiranju prema Jadranu Hrvati su se takoer koristili starim rimskim cestama. Dio je dolazio od
Siska pa dolinom Une preko Senja i primorja, a dio kroz Lika vrata prema sjevernoj Dalmaciji, do
Nina i Zadra. Putem su se pojedini rodovi zaustavljali i naseljavali na pogodnim predjelima. Tako je
npr. podruje od Stinice do Rovanjske zauzeo rod Tugomirovia. Na mjestu rimskog naselja Vegia i
Scrisse podiu hrvatski grad Bag.11 Stari Hrvati osnovali su svoja tzv. pastirsko-zemljoradnika
naselja u kojima su ivjeli zajedno s grupicama tada slaveniziranih Morlaka, do kraja 15. stoljea,
do vremena kada im je iz zapadne Bosne zaprijetila turska opasnost. Njihovim iseljenjem nestali su
mnogi stari pastirski obiaji, jedna drevna pastirsko-zemljoradnika kultura i tradicija.12

Ledenik, selo na podgorskoj zaravni

Potkraj 15. stoljea Turci su se pribliili podruju izmeu Une i Velebita, ali vei turski napadi na ta
podruja poinju 1514. godine. Kad su osvojili Liku i Krbavu, Turci su osnovali Liki sandakat,
to je imalo velike posljedice i za podvelebitsko primorje. Namjera im je bila osvojiti velebitsku
primorsku padinu za ispau stoke likih kolonista. Sve ei upadi martologa uzrokovali su strah
meu podgorskim puanstvom.13 Nakon toga, a osobito od 1522. godine poinje iseljavanje
primorskog stanovnitva. Osobit je strah meu puanstvom zavladao 1525. godine, kada se proulo
da su Turci skupili desetak tisua vojnika da oplijene Podgorje i osvoje Senj. Stoga se tijekom
1525. godine iz Podgorja (od Senja do Baga) iselio velik broj stanovnika, a nakon poraza kod
Mohaa 1526. godine u sigurnije krajeve iselilo se iz Podgorja preostalo stanovnitvo, uglavnom na
Krk, Rab, Pag i Senj, koji je bio branjen jakim zidinama na moru. U Senj se doselilo i stanovnitvo
iz Gatske, Buana, Like i Krbave, Novoga, Bakra i Rijeke. Stoga je u Senju ustrojena Primorska
krajina, pod koju je potpalo cijelo Podgorje (od Baga do Senja) i Primorje do Novoga. Na elu
Krajine bio je kapetan. Vojska je bila razvrstana u ete s oficirima, a neredovite ete, tzv. venturini,
na elu su imale vojvode kao i uskoci. Bez obzira na to to je Podgorje u to vrijeme bilo pusto,
senjsko je zapovjednitvo kroz cijelo vrijeme turskoga gospodstva u Lici pazilo da ga Turci ne
zauzmu, pa je u Bagu ve 1526. godine smjestilo posadu. Meutim, Mleani su zbog osvete
Senjanima osvojili i poruili baku utvrdu 1592. godine.14

Stan u Gornjoj Bukvi, na uzdunoj primorskoj terasi

Da bi se bolje mogla organizirati obrana od Turaka uspostavljena je 1579. Vojna krajina kao
dubinska fronta obrane sa stalnom plaenom vojskom. Prema matinoj zemlji nije postojala
unutarnja granica pa se je ivot stanovnika vojnokrajikog podruja odvijao u tradicionalnim
zajednicama, odnosno nije se organizacijski razlikovao od uobiajenog ustrojstva u ostalim
dijelovima zemlje izvan vojnokrajikog dijela.15 Bila je podijeljena na dva generalata. Hrvatska
krajina potpadala je pod Karlovaki generalat. Umjesto Senjskog i Gospikoga kapitanata osnovane
su Otoka i Lika pukovnija. Sjeverni i srednji dio velebitskog primorja potpadao je pod Otoku
pukovniju, koja je bila podijeljena na Svetojursku i Jablanaku satniju, a juni dio pripadao je
Likoj pukovniji i Smiljanskoj satniji.

Zbog stratekih razloga krajike su vlasti naseljavale te puste krajeve. U dogovoru s grofovima
Nikolom i Jurjem Zrinskim preselio je senjski kapetan Danilo Frankol 1605. godine pedesetak
obitelji iz Krmpota kod Zemunika u Li kod Fuina, a neto kasnije dolo je do druge seobe
Krmpoana. Tom prilikom preseljeno je dvadesetak obitelji. Oko 1630. godine velik dio
Krmpoana preselio se prema jugu, gdje su osnovali novo naselje, koje su takoer nazvali Krmpote.
Odatle su se poslije selili u Senj i podvelebitsko primorje.
U tijeku 17. stoljea ovamo se doseljavaju bunjevaka plemena iz sjeverne Dalmacije, iz okolice
Nina, Biograda i Benkovca, a iz Gorskoga kotara, iz Lia, Krmpota, Sv. Jakova, Krivog Puta i
Veljuna. Njihovi su potomci: Anii, Aii, Babii, Baii, Baleni, Barievii, Bevandii, Bileni,
Borovci, Bralii, Brkljaii, Buljevii, Butorci, uljati, aii, aii, urkovii, Devii, Doeni,
Dragievii, Dundovii, Jerkovii, Jovanovii, Jurii, Jurjevii, Katalinii, Katii, Krmpotii,
Lemii, Lucii, Mandekii, Marasovii, Margete, Marinci, Markovii, Matijevii, Mihaljevii,
Mikulini, Modrii, Mrii, Nekii, Njegovani, Petrovii, Prpii, Rogii, Rukavine, Ronevii,
Samarije, Skorupi, Smokrovii, Stipanovii, imunovii, tokii, Tadii, Tiki, Tomljenovii,
Tomljanovii, Ugarkovii, Vukelii, Vukuii, arkovii, upanovii.16 Slino postupku krajikih
vlasti uinili su i Mleani nakon Kandijskog rata (16451669) naselivi podruje dananjeg
Starigrada-Paklenice i Selina. Drugi val doseljavanja zbio se iz Senja i Vinodola i otoka Krka,
Cresa i Loinja potkraj 17. i tijekom 18. stoljea. To su rodovi: Benkovii, Biondii, Blaevii,
Butkovii, Deii, Golci, Grbci, Grete, Grubiii, Hreljanovii, Kirini, Lenci, Lopci, Lukanovii,
Martinii, Popovii, Rupii, Smojveri, egote, krgatii, Turine. 17

Crkvica sv. Franje, spomenik Majstorskoj cesti

Posebnu skupinu inili su oni stanovnici koji su po potrebi slube dolazili u ove krajeve. To su
najee bili asnici, doasnici, financijski slubenici, manipulanti u vojnim skladitima, uitelji,
upnici, kapelani, trgovci i dr. Oni su se najee zadravali onoliko koliko je njihova sluba to
traila.

Velebit i Vojna krajina

U vrijeme Vojne krajine ivot velebitskog ovjeka jako se promijenio. Seljaci i stoari, tek doseljeni
u novu postojbinu, teko su mogli svoj ivot u slobodnoj prirodi zamijeniti za vojniku stegu koju
su im nametnule vojne vlasti. Stoga je dolazilo do pobuna. Poznata je buna iz toga doba brinjskoliki ustanak (1746) u kojem su se nali i svetojurski i senjski graniari. Senjske interese zastupao je

na carskom dvoru pjesnik Matea Antun Kuhaevi.18 Zbog toga je sudski gonjen i optuen na
doivotno tamnovanje. Tek nakon 25 godina odleanih u tamnici puten je na slobodu, ali je umro
prije dolaska u rodni Senj.19 Nakon austrijsko-pruskog rata krajike vlast uvode mnoge mjere za
poboljanje ekonomskog stanja krajikog stanovnitva, jer je jedino tako Vojna krajina mogla
Monarhiji biti izvor jeftine oruane snage. To se moglo postii povezivanjem naselja prometnicama
te potpukovnik Vukasovi gradi cestu Senj Sv. Juraj, koja je za promet osposobljena 1835.
godine. Lake iskoritavanje uma i trgovina drvetom pospjeilo je povezivanje umovitog zalea
cestama Jozefinskom (Karlovac uta Lokva Senj, 177679), preko Velikog Alana (1876),
Karolinskom (173035) i Terezijanskom (Gospi Karlobag, 1786) i Majstorskom cestom (Sv.
Rok Obrovac, 1832). Obnavljaju se stare i grade nove umske vlake za izvlaenje drveta. To su
lokalnom stanovnitvu postali izvori zarade jer je radnika nadnica iznosila 9 krajcara, a za kola s
parom volova bila je 24 krajcara. Da bi se tedjela uma koja je regimenti donosila velike prihode,
izdana je 1876. godine okrunica kojom se graniarima zabranjuje gradnja drvenih kua. Za svako
posjeeno stablo bez dozvole Regimente bile su predviene stroge kazne. Drvni materijal koji su
graniari izraivali koristio se za izradu duga, imle, obrua, baava, kablica, divi i dr. Graniare
se upuivalo na sadnju maslina, vinove loze i mendula. Vraajui se kuama, krajiki vojnici
donosili su sjemenski krumpir, koji se od tada udomaio u Podgorju, a pokuavalo se i s
oplemenjivanjem domaih ivotinja. U svim sjeditima kumpanija postojale su osnovne kole, tzv.
trivijalke. ak je i crkva ovisila o vojnim vlastima.
Dakle, iz svega navedenoga vidljivo je da je Velebit bio naseljavan jo od prapovijesnog i antikog
doba, ali detaljniji osvrt na prisutnost ovjeka na Velebitu odnosi se na bunjevaki ivalj koji se na
primorsku stranu Velebita doseljavao u nekoliko navrata poevi od 17. stoljea i na njemu ostao
oko tri stoljea kao posljednji njegovi stanovnici. to se tie njihove etnogeneze, prema Milani
erneli, njihovi su zaetci na prostoru tzv. Crvene Hrvatske, odnosno na prostoru juno od
Neretve pa prema Albaniji, jer su na tom prostoru po bizantskim izvorima iz 11. i 12. st. i po popu
Dukljaninu ivjeli Hrvati.20
Bunjevci su zaposjeli velebitske padine do granice sa sjevernom Dalmacijom, do Sv. Marije
Magdalene (Trstenice), dok su vlakokatolike bunjevake skupine zaposjele podruje oko
Tromee, ali nisu spominjani kao Bunjevci, odnosno nisu razlikovani od ostalih zajednica iz
vlakoga drutvenopolitikog miljea.21 Obnavljali su stara i podizali nova naselja. Najprije je
naseljen kraj uz more, ali pristizanjem novih doseljenika s otoka i Hrvatskog primorja svoja naselja
stvarali su i na primorskoj velebitskoj padini. Zaposjedali su ona mala polja u kru do kojih nije bilo
ni putova. Utirali su ih opancima, poravnavali batom, a katkad slagali kamen golim rukama. Ve
prije steenim iskustvom znali su da polje ostaje za usjeve, a kue su se gradile na rubu polja leima
okrenute stijeni i buri. Licem su gledale prema jugozapadu, prema moru i suncu i tako ga hvatale
najvei mogui broj sati u tijeku dana. Graene su od klesanoga kamena koji je povezan bukom od
vapna koje su sami proizvodili u vapnenicama (japlenicama) i pijeska (prine) koji su skupljali
uokolo. Posebno je zanimljiv izgled mnogih kua na junom Velebitu oko Starigrada-Paklenice
zbog bavastih krovova, krovova na kubu ili cimentara kako ih zovu u nekim selima. Graeni
su od betona s kalupima od bukova drveta.

Borba za vodu i kruh na kru

Lokva u Donjim Bilenima

Najvea tegoba na Velebitu jest voda! Planina je vapnenaka, propusna, pa voda na njoj cirkulira
uglavnom vertikalno propadajui joj u utrobu. Povrinskih tokova gotovo da i nema (tirovaa,
Sunerac, Otarije, Paklenica) a to je premalo da bi se ilo za vodom. U jesenskim i zimskim
mjesecima uglavnom je bude dosta, ali ne i dostatno. Ali, ako se uhvatila i spremila svaka njezina
kap, osiguravala je preivljavanje. Zato su se kopale i obziivale terne. Grla njihova ili krune (a to
zaista jesu) najee su graene od monolita, esto ukraene jer to zasluuje ta ivodajna tekuina
koja nam je nakon zraka najpotrebnija jer smo u najveem postotku od nje sazdani. A bez nje eka
nas strana e i jedan od najstranijih naina umiranja. Osim terni uz kue su bile i kamenice,
briljivo isklesane, svakakvih oblika i veliina; okrugle, etvrtaste, ovalne, plie, dublje, ovisno o
namjeni. I one su hvatale svaku kap vode to ju je nebo dalo. I prirodne, te najstarije posude za
vodu, isto tako. Njih je izdubila sama kinica i u njima ostajala i bila pojilo ivotinjama, divljim i
uzgojenim, a katkad i ovjeku. Iako je Velebit oskudan vodom, Podgorac vian snalaenju u prirodi
uspio je otkriti ona mjesta gdje podzemna voda nije preduboko pa u mnogim naseljima postoje
bunari. Tamo gdje je priroda stvorila priliku, a ovjek je prepoznao pa doradio, nastajale su atrnje,
vana nakupljalita vode. I duboke jame u kojima se zadrava snijeg i led esto su puta dobrodole.
Vanu ulogu u napajanju stoke na velebitskim prostranstvima imale su lokve. Na pogodnom
nepropusnom terenu ljudi su ih kopali, dno zbijali i najee ogradili suhozidom. Danas, kad je
Velebit raseljen, nemaju tu ulogu i pomalo zarastaju, a i proces sedimentacije organskog otpada
dosta je brz pa postaju plie. Mnoge su tako ve presuile. Iako vie ne slue svojoj svrsi, pojilita
su visokoj divljai, a u mnogima su se nastanili razni vodozemci i zmije koje preferiraju vlana
stanita. Zato bi ih trebalo zatititi kao dio lokalne povijesti. Vanost vode za opstanak iitavamo u
zapisu u kamenu iz antikog doba, koji ima snagu pravnog dokumenta, poznat kao pisani kamen,
o kojem je 1898. godine pisao Josip Brunmid u Vjesniku Hrvatskog arheolokog drutva.22

atrnja u Alancima, J. Velebit

Gospodarska osnova podgorskih naselja bila je uglavnom poljoprivreda i stoarstvo. Iako je Velebit
planina izrazito krke morfologije, od pamtivijeka je bio stoarska planina i dobar primjer kako
organizirati ivot na kru. Iako se velebitsko primorje i podgorje negdje dodiruju, negdje su jedno te
isto, za opstanak, osobito s poetka njihova doseljenja, planina je bila ta koja je omoguavala
preivljavanje. Kako je glavnina velebitskih naselja smjetena na krevitoj podgorskoj zaravni, koja
je oskudnija panjacima, to je uvjetovalo nain ivota velebitskih stoara. Da bi prehranio stoku od
koje je ivio, Podgorac se morao ljeti seliti sa stokom u vie velebitske zone. Obino su se selili ili
izdizali ili prtljali sa stokom o sv. Antunu i ostajali sve do jeseni, do prvih mrazeva, a to je
najee bilo o sv. Luki. Stoarska kretanja Podgoraca imaju svoje posebne karakteristike jer se kod
izdizanja stoke nisu udaljavali previe od svojih stalnih boravita. Bili su orijentirani na ljebastu
udolinu primorske padine. Osim toga, prilikom izdiga stoke odlazilo je cijelo selo sa svim
potreptinama potrebnim za ivot, za razliku od dalmatinskog stoarenja na velebitskim panjacima
kamo je dolazila stoka samo s pastirima, to odgovara transhumantnom stoarstvu (crni Vlasi,
Morlaci). Stoga to podgorsko stoarenje Bunjevaca, po Vitomiru Belaju, pripada tzv. alpskom
stoarenju.23 Ljetni su stanovi esto bili skromnije graeni od zimskih. Za odlazak u planinu
postojali su po cijelom Velebitu uzduni i popreni stoarski putovi. Za prehranu stoke u zimskim
mjesecima spremalo se sijeno ili u potkrovlja staja ili u stogove. Trava se runo kosila kosama.
Osim stoke uzgajale su se svinje i perad. Mnoga su domainstva imala konje (rjee), volove, mule i
magarce kao radno blago. Mlijeko i mlijeni proizvodi, kao i meso ovce ili koze i svinje, bili su od
velike vanosti u prehrani.

Pisani kamen u Begovai

Druga vana gospodarska osnova u velebitskim selima bila je poljoprivreda, iako je njezina
proizvodnja bila gotovo minimalna. Polje se obraivalo motikom, drvenim plugom, koji je poslije
zamijenio eljezni. Polja su bila mala i nedovoljna pa su se i na strmim terenima stvarali uvjeti za
neke poljoprivredne kulture. Zidane su tzv. mocire, odnosno podzide, tako da su nastale terase koje
su zadravale zemlju, a i lake su se obraivale. Drugdje, na kamenitijem terenu iskrivan je kamen,
a od njega su nastajali suhozidi kojima su ograene te male parcele, koji su uvali ono malo zemlje.
Ti zidovi, kao kamena ipka, nastali ljudskom rukom, stvorili su novi krajolik i podarili mu novu
ljepotu. Danas su te ograde naputene i spomenik su tom vremenu i ovjeku koji ih je stvarao da bi
opstao. Nedovoljno obradive povrine i mali prinosi nisu ni izdaleka zadovoljavali potrebe
stanovnitva. Ni razmjena voa za ito s Lianima nije bila dovoljna pa su bili prisiljeni kupovati
ito sredstvima ostvarenim vikovima u stoarskoj proizvodnji ili zaradi na nekim drugim
sezonskim poslovima. Vridba se obavljala na gumnima. ito se mljelo u mlinovima u rnovnici,
Dubokoj, Bakim Otarijama, Paklenici i drugdje. Iz nekih sela nosilo se ito na mulama i konjima
u mlinove u vici (u Lici). Mnoga domainstva imala su rvnjeve. Jo i danas ih se moe vidjeti u
naputenim velebitskim kuama. Kruh su pekli najee pod pekom, a kvasac su sami proizvodili
od komadia krunog tijesta. Veliku vanost za ivot imalo je pelarstvo. Gotovo da nema
podgorskoga sela u kojem nema ostataka pelinjaka, konica i ostalog pribora. U pojedinim selima
blie moru ostatci kamenih mlinova za masline svjedoci su proizvodnje ulja. I ribarstvo je bilo
jedan od oblika privreivanja u mjestima uz more. Ponegdje i danas stoje ostatci ribarskih zadruga i
bazeni za strojenje mrea. Vaan nain privreivanja bila je trgovina s otocima i sa zaleem,
osobito s Likom. Razmjenjivala su se materijalna dobra. Da bi se moglo opstati u tim krevitim
krajevima oskudnim zemljom i vodom morale su se uspostavljati veze i s unutranjou, odnosno
zaleem, a i pomorskim putovima. Bez obzira na vanost tih putova i prometa na njima bilo
brodovima uz obalu bilo po novoizgraenim cestama, osobito u 18. i 19. stoljeu, zanimljiva je bila
trgovina Podgoraca i Liana prenosei robu preko Velebita. Iako surov, s udljivom klimom i
naizgled neprohodan, Velebit nikada nije razdvajao ljude Liane s jedne njegove strane i
Podgorce s druge. Naprotiv, zajedniki su ih interesi povezivali. Bez obzira na surovost krajolika
ovjek je uvijek pronalazio prolaze meu stijenjem i utro put s jedne strane planine na drugu. Ti su
prolazi najee nazvani vratima: Ribnika, Medaka, Dalmatinska, Jelovaka, Kozja, Hajduka i
dr., kroz koja su Podgorci na mazgama nosili svoje proizvode i natrag nosili like. Takav nain

trgovine imao je dublje znaenje stvarana su prijateljstva ljudi koje je naizgled razdvojila planina.
Tako je moralo biti jer je takva trgovina trajala najmanje tri dana. Prvi dan se preko planine
putovalo u Liku, gdje je trebalo prenoiti, ljudi u prijateljskoj kui, a blago u staji, i sutradan rano
ujutro krenuti ili na trnicu ili kroz selo nuditi donesene proizvode, a naveer opet prenoiti i tek
ujutro krenuti natrag s razmijenjenom ili kupljenom robom. To je stvorilo trajna prijateljstva i
gotovo nije bilo podgorske obitelji koja nije imala prijateljsku obitelj u Lici kod koje je redovito
odsjedala. Danas toga vie nema. Prorijedila se sela s obiju strana, a i ne ivi se vie takvim
ivotom. Ostali su putovi, iako zaputeni, ostala su sjeanja kod ono malo staraca koji to pamte,
ostale su prie o tim vremenima, zgode na putovanjima, ali svakodnevno je sve manje onih koji su
stvarali te obiaje pa e i sjeanje na njih nestati. Zato ovih nekoliko redaka neka ne dopuste da se
zaborave te veze koje su inile meusobne usluge, stvarale prijateljstva, raale ljubavi

Mlin za masline u Matijaici

Slina je bila trgovina i s otocima. I Velebitski kanal duboko je u svijesti ljudi s obiju njegovih
obala. Naoko je razdvojio ljude s otoka i one ispod Velebita, ali je zapravo bio vaan njihov spoj.
Plovilo se njime od pamtivijeka, pa su i Podgorci na otok odvozili drvo za ogrjev, grau, jarbole,
vesla, a Paani njima sol, ulje, vino, bez kojega nije prola nijedna svetkovina ni vei radovi. I to je
sada samo u sjeanjima. Ali, ostali su nazivi, toponimi, kao svojevrsni kulturni spomenici. Oni su i
nastajali usporedo s doseljenjem, jer omoguuju snalaenje u prostoru. Poznato je da su se na
prostoru primorske velebitske padine izmjenjivali mnogi narodi i civilizacije. Skupa s njima
nastajali su i zemljopisni nazivi, mijenjali se i nestajali te opet nastajali novom seobom. Stoga
nazivi kao drevni spomenici zgusnuti najee u jednoj rijei, rjee u dvjema, kriju opis mjesta,
njegov poloaj ili pak dogaaj koji se tu zbio i ostao zapamen kroz dotini zemljopisni naziv. Tako
mnoga naselja imaju ime po zemljopisnom pojmu, poloaju u odnosu na drugi lokalitet, po vrsti,
sastavu i boji tla, po vrsti vegetacije, po nazivima ivotinja, prema atmosferskim uvjetima, po
obliku i poloaju terena, krenjem prostora, nastambama za dranje stoke, po imenu ili prezimenu
stanovnika.

Nestajanje...
Stara i vanija podgorska naselja nalaze se uglavnom uz more i bila su glavna crkvena,
administrativna i politika sredita, kao npr. Sv. Juraj, Lukovo, Starigrad, Jablanac, Prizna,
Cesarica, Karlobag, Starigrad-Paklenica, Kruica i dr. tako da je ljudima iz planinskih sela i
zaselaka bila daleko i upna crkva, djeci kola (bilo je nekoliko i dalje od mora), groblja (nekoliko
ih je i u planinskim selima). Stoga su nastali posebni pogrebni obiaji po kojima se pri odmaranju
pokojnika nije smjelo spustiti na zemlju, ve na pripremljeno mjesto mirilo ili poivalo. Nema
vie tih sela. Vie se u planini i ne raa niti se umire. Samo je u mirilima ostao trag toga. I male
kamene crkvice, koje su nekada okupljale trudne Podgorce, da predahnu, da se pomole svom
zatitniku. Sada samuju. Ni zvono ne zazvoni, kao npr. na crkvici sv. Jelene na Mlinitu i drugima
koje vie nemaju ni zvona. Zapravo, bilo bi udno da ga imaju.

Gumno za vridbu u Podgradini

Gotovo etrdeset godina odlazim na Velebit. Penjala sam se na njegove vrhove, sputala u doline i
dulibe, prelazila planinske livade, obilazila planinarske kue, uivala u srpanjskim vruinama,
proljetnom jugu, jesenskoj magli, zimskom mrazu i inju. Mnogo puta doekala izlazak sunca, a
esto me zatekao i njegov zalazak. Divila se udnovatim oblicima stijena koje su me uvijek
podsjeale na neto, vorugavom suhom drvetu zasukanom dugotrajnim burama. Ogledala se u
lokvama kao u zrcalima, umivala u kamenicama, pila vodu cijednicu to bi se skupila u nekoj
nakapnici, koju je tamonji narod zvao kapljuv. Sve je to biljeio i moj fotoaparat. Sluala sam urlik
bure, fijuk juga, pjev ptice, zujanje pela, utanje lia pod nogama, kripanje suhoga smrznutog
snijega i sluala tiinu. Samo mi je ona bila strana, jer znam kakvih je sve zvukova bilo u
Velebitu. Jer, bio je iv. Prebrojila sam ono sela i zaselaka i ljetnih stanova to sam ih obila zadnjih
dvadeset godina. Oko pet stotina. I sve kue u tih pet stotina sela i zaselaka i stanova nekad su bile
pune ljudi. ula se pjesma obanska, razgovor ukuana, tepanje majino tek roenom djetecu, pla
brata mu ili sestre zbog razbijena koljena. A staje, torovi, jatare, panjaci puni stoke. Njihovo
glasanje nedostaje Velebitu, blejanje ovaca, zvuk bata po tvrdom kamenu dok ga se preoblikuje u
kamenicu, grlo terne, stoli pred kuom. Tihi fijuk kose dok ree travu i slae u otkose. Nema
mirisa tek zakuhanog mlijeka i palente prene u bronzinu. Osjetila sam samo djeli toga, jer sam
prekasno dola. Ve tad je Velebit pustio. Ostalo je neto ljudi u veim mjestima uz more i oko

prometnica, a premalo u udaljenijim selima. Tek poneko. Ljudi su otili. Raseljavanje je poelo
odavno, jo i prije Drugoga svjetskog rata, a nakon njega dogodilo se naglo. Svjesna sam da onakav
Velebit, Velebit iz pria bake Mae iz Kalia, babe Milke iz Zagona, Ivana iz Bilue, Dragana iz
Marame i jo mnogo njih vie ne e nikada biti. Ali u neka sela stigla je cesta, u neka ak i struja. E,
tu treba struka rei svoje. Nedavno sam bila u jednom selu. Samo je ugrubo uraena cesta i ve su
izgraene tri naranaste kue. Moda i ne bi bile tako rune da nisu blizu onih prelijepih kamenih
koje je prije dvjesto godina napravio ovjek kojemu je jedina diploma bila iskustvo onih prije njega
a i njegov instinkt kako to treba raditi. Jest da su ove lijepe tople naranaste boje, boje zalazeeg
sunca, ali ne tamo, ne na Velebitu. Ako nismo sauvali ljude da ne odu s njega, sauvajmo mu
izgled. Neka ostane onakav kakav je bio, jer tada je bio najljepi. Neka se svakomu tko poeli
obnoviti oevinu i djedovinu to i omogui, ali samo da obnovi, a ne i da promijeni.
Literatura

Belaj, V., Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka etnogeneza, Studia

ethnologica Croatica, 16/2005: 21.
Boievi, S., Fenomen kr, 1992, 1921.
Brali, I., Hrvatski nacionalni parkovi, 2005: 238.
Derossi, Z., U susret 300 god. roenja M. A. Kuhaevia, Senjski zbornik, 1996.
Glavii, A., Mirila i poivala na Velebitu (I), Senjski zbornik, 1965.
Gui, B., Dabri (antropogeografski prikaz), 1959: 17.
Gui, B., Naseljavanje Velebita do Turaka, u: Poljak, Velebit, 1969: 135.
Holjevac, ., Gospi u Vojnoj krajini, 2002: 1822.
Jelaska, V., Geoloki vodi po Velebitu, 2011: 18.
Lemi, A., Sela i stanovi na Velebitu Svjedoanstva ivota od nastanka do nestanka, 2013.
Markovi, M., Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, Zbornik za narodni
ivot i obiaje Junih Slavena, 1980: 4445, 6869, 72, 7677.
Pavii, S., Seobe i naselja u Lici, 1990: 115.
Pelivan, A., Velebit, 1999: 22.
Rajkovi Iveta, M., Primorski bunjevci: Migracije, 2010.

Rogi, P., Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju, Senjski zbornik, 1965.

1 Markovi, M., 1993: 4445, 6869, 72, 7677.

2 Jelaska, V., 2011: 18.
3 Brali, I., 2005: 238.
4 Pelivan, A.: 1999: 22.
5 Rogi, V. Geografski glasnik, br. XVII, 1956.
6 Rogi, P., Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju, Senjski zbornik, 1965.
7 Gui, B., 1969: 135., u: Poljak, .: Velebit, 1969.
8 O tome obiaju isti autor (Gui) u Likom kalendaru iz 1941. g. pie: Kada sam pred nekoliko
godina posjetio crkvicu sv. Ivana na Gori, zajedno s mojim sad ve pokojnim urom Veeslavom
Henebergom odmah je on vjeto razabrao dva sloja u grai ove crkvice i oznaio konture starije
male zgrade. Tada je, u rano ljeto, jedva u gori izbijao list. Tu na visini od hiljadu metara stoji na
koti 1017 m, jo je leao snijeg, a na crnom mokrom granju nad studencem vijali su se ostaci

arenih marama. To su jo prolog ljeta poklonici stavljali rtve, ene su vjeale marame o granje
nad izvor-vodom. To me ivo podsjetilo na veoma starinski obiaj podavanja libracije vodenim
boanstvima, pred kojih srdbom strepi narod, ija je postojbina go kamen. Ovdje su samo marame
rtveni znak, a daleko na jugu lee srebrene jaspre i dinari.
9 Gui, B., Dabri (Antropogeografski prikaz), 1959: 17.
(Nekoliko uljebina te ceste uspjela sam fotografirati iznad Karlobaga, kod skretanja prema
Ledeniku, kod Kazana i drugdje.)
10 Glavii, A., Mirila i poivala na Velebitu (I), Senjski zbornik
11 Gui, B., 1969: 139140. (u: Poljak, ., Velebit, 1969)
12 Glavii, A., Mirila i poivala na Velebitu, Senjski zbornik, 1965.
13 Otarijski prolaz ili Stara vrata otvorio im je put prema Bagu, Turska vrata ispod Alana
prema Jablancu, a Krasnarska duliba i stari prolazi kroz Senjsko bilo: Razvala, Kuita, Konaita,
omoguili su im da se iznenada pojave u okolici Senja.
14 Pavii, S. Seobe i naselja u Lici, 1990.
15 Holjevac, ., Gospi u Vojnoj krajini, 2002: 1822.
16 Rogi, P., Naseljenost velebitske primorske padine, Senjski zbornik, 1965.
17 Isto
18 Isto
19 Derossi, Z., U susret 300 god. roenja M. A. Kuhaevia, Senjski zbornik, 1996.
20 Belaj, V., Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka etnogeneza, 2005: 25.
21 Rajkovi Iveta, M., Primorski bunjevci: Migracije, 2010.
22 Uz umsku cestu KosinjKrasno u Lomskoj dulibi, nedaleko od nepresunog izvora Begovaa u
ivcu kamenu visine 5 m i irine 7 m uklesan je antiki epigrafski spomenik, koji predstavlja prvu
meunarodnu arbitrau u naim krajevima iz razdoblja od 1. do 4. stoljea. Naime, u prostoru
Begovae napasala se stoka ilirskih plemena Ortoplina iz Stinice na primorskoj strani i Parentina iz
podruja dananjeg Bakovca i Kosinja na kontinentalnoj strani Velebita, pa je dolazilo do spora oko
napajanja stoke na izvoru koji se nalazio na zemljitu Parentina. Rimska je vlast posredovala u
sporu i postignuti dogovor zapisan je na stijeni na latinskom jeziku. Evo prijepisa: EX
CONVENTIONE FINIS / INTER ORTOPLINOS ET PARE / NTINOS ADITUS AD AQUAM /
VIVAM ORTOPLINIS PASUS / D LATUS I, to znai: Prema ugovoru ovdje je granica izmeu
Ortoplina i Parentina, prijelaz preko granice doputen je Ortoplinima do ive vode 500 koraka u
duljinu i 1 korak u irinu.
23 Belaj, V., Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka etnogeneza, Studia
ethnologica Croatica, br. 16/2005: 21.