- ANA DUJI, II.

razred gimnazije, 16 godina - U mojoj zemlji udesa

Nekada se osjeam usamljeno, tuno, nemono, daleko i prazno. Tada elim da pobjegnem i
nestanem. elim da nestane sve zlo, elim da sam vjetar, da letim, da budem slobodna, da
diem punim pluima, da idem kuda hou. I tada matam i sanjarim. U tim svojim matanjima
stvorim svoj mali svijet udesa. Svijet u kojem su svi sretni i nasmijani, gdje su svi
raspoloeni, svijet u kome ljudi uivaju u ivotu, gdje ljudi jednostavno diu punim pluima
ne brinui se za svoje sutra.
Kao mala moj svijet udesa je bila bajka, vrlo slina Alisinom svijetu udesa...
Sad kada sam odrasla shvatila sam da sam previe oekivala i da je to stvarno nemogue, pa
sam poela ivjeti u udesnom svijetu koji je mnogo realniji i koji se, naalost vrlo teko, ali
moe ostvariti... Svijet pun smijeha, ljubavi, radosti, uzajamnog pomaganja i razumevanja
drugaijih osoba je moj svijet. Svijet u kojem nema ubojstava, narkomanije, mrnje meu
narodima , svijet bez ratova. U mom svijetu nema interneta, televizije niti ijedne drutvene
mree. Umjesto sjedenje i po nekoliko sati za kompjutorima, mladi se etaju, idu na izlete ;
jednostavno se drue i grad je uvijek pun nasmijanih lica mladih osoba. U koli profesori
oekuju i nemogue od nas, svatko misli da je njegov predmet najbolji i oekuju da njega
najbolje nauimo, ali ne prihvataju injenicu da imamo po jo petnaestak predmeta i profesora
koji isto misle. Takoer danas mladi i sa zavrenim fakultetima nemaju posao, jer se danas
posao plaa . Mladi, i ja zajedno s njima, se sve vie borimo s tom okrutnom sadanjicom. Od
silnog razmiljanja o budunosti, gdje i kako u ivjeti zaboli me glava i onda pobjegnem u
svoj tajni i maleni svijet uda. U njemu je sve suprotno od stvarnosti. kole su nam bukvalno
druge kue, i profesori su nai prijatelji. Svaki dan imamo neke zabave, natjecanja, i djeca tj.
aci jedva ekaju da dodju u nju. I postoji sama jedna ogromna kola u koju svi zajedno
idemo, i koja nam otvara mogunosti da upiemo koji god elimo fakultet.
A poslije fakulteta ne moramo ekati na posao ve tijekom studija svi imamo neki osigurani i
stalan posao. U dananjici sve vie djece se razboljeva i naalost jako puno djece umire, ali u
mom svijetu nije tako. U njemu jednostavno nema bolesti, jer se svi hrane i ive zdravo a svi
umiru u svojoj dubokoj starosti. U mom svijetu udesa niko nije gladan niti edan, i nema
nijedno naputeno djete. Ratovi, koji su podjelili mnoge drave i koji su sa sobom odnijeli
mnogobrojne ljudske ivote, kao i mrnja meu ljudima koja dovodi do ratova u mom su
svijetu nepoznate rijei. Pored ratova i mrnje, nepoznate rijei su i nacionalizam, rasizam i
ostale neljudske osobine. Kao to smo i pred Bogom svi isti i jednaki, tako smo i u mom
malom svijetu svi isti bez obzira sta si po nacionalnosti, boji koe, vjeri. Takoer, u mom
svijetu svi ljudi putuju; odlaze na more, obilaze razliita kontinenta i upoznaju druge kulture i
narode. Isto tako se i ja u mom svijetu udesa, sa svojim prijateljima, spremam na veliki put
oko svijeta i ba kao sto su veliki znanstvenici doprinijeli svijetu svojim istraivanjima, i mi
se nadamo da emo otkriti neto novo to e biti od velike vanosti za sljedee generacije. Sve
vie je u svijetu nevjernika i antikrista, ali u mom svijetu su svi vjernici i crkve su uvijek pune
laika, koji dolaze u njih da se napune Boijom ljubavlju i blagoslovom. U mom udesnom
svijetu nikad se na odrasta i ljudi se trude da uvijek ostanu djeca u dui. Tee ka tome da se
uvijek raduju malim stvarima, da nikad ne oekuju nista veliko. Raduju se poetkom proljea,
kada se sva priroda budi iz dubokog zimskog sna, ne smetaju im ljetnje vruine ve uivaju na
morima, bazenima i raznim kupalitima sa svojim dragim osobama, sumorna jesen ljude
rastuuje ali je jako vole kao i plodove koje ona donosi, i zimi uivaju na odmorima s
obiteljima i prijateljima i raduju se snijegu.
Svijet bi bio prekrasan kad bi ljudi ivjeli kao i u mom udesnom svijetu, ali trenutno to nije
mogue. U dananjici, kada je sve manje posla a sve vie gladi, kad ljudi svata rade samo da
bi priutili najosnovnije svojim obiteljima teko je ostati pozitivan i nasmijan. Ljudi
zaboravljaju da je ivot kratak i nemaju vremena za uivanje, jer je danas cijeli svijet uurban.

Sve vie je ratova, bolesti, gladi i siromatva a sve manje ljubavi.... Stvarnost je naalost
takva, ali ja imam svoj svijet udesa, svoju malu oazu mira, ljubavi i potovanja.
Ana Duji, II. razred gimnazije, 16 godina
Sremska Mitrovica
Uitelj-mentor: Dario panovi