Tema: ARISTOTELOVO SHVATANJE MORALA

Etika je grana filozofije, koja odreuje razliku izmeu dobrog i loeg ponaanja, odnosno
postupaka, tj. etika je znanost o moralu.
Starogrki filozof, Aristotel, uitelj Aleksandra Makedonskog, koji je roen 384. godine
u Trakiji, grkoj koloniji, smatran je najpametnijim ovjekom, koji je ikada ivio.
Moda danas nismo toga svjesni, no mnogi nai naini ramiljanja potjeu ba od
njega.
Aristotel je dao veliki doprinos razvoju: etike, psihologije, biologije, politike, te
shvatanju umjetnosti, pa su i okvirna podruja njegovih radova: knjige o logici,
prirodoznanstvena djela, metafizika, etiki spisi, knjige o estetici, te ezoterini spisi.
Aristotelova se etika, uglavnom nalazi zabiljeena u dvjema raspravama: Nikomahovoj
etici (ime djela po imenu Aristotelova sina Nikomaha) i Eudemovoj etici.
Pratei pojam etike, kroz povijest, moemo uoiti sljedee:
Sofistika etika, s Protagorom na elu, postavlja ovjeka za mjerilo svih stvari.
Sokrat poistovjeuje mudrost i moral, a vrlina je, po njemu, identina znanju. Po njemu,
nitko ne grijei svojevoljno, a grijeh je zapravo zabluda.
Aristotel je, zapravo, tvrdio da je moral i stvar navika i da se moe mijenjati. Kao pojam
vrline i moralnosti, Aristotel pred oima uvijek vidi samo slobodnog atenskog
graanina. Moral je unutarnja snaga ovjeka, koja omoguava ovjeku da svoje
prirodne osjeaje i osobine dovede u sklad i harmoniju. Zbog toga je ovjekov moral
pretpostavka za njegovo ispravno djelovanje, kako prema sebi, tako i prema
drugome. Osjeaj moralnosti ovjeku pomae da nadilazi poroke, poput: predrasuda,
neprijateljskog dranja i mrnje. Prevazilaenje tih poroka, po Aristotelu, omoguava
stvaranje temelja za demokraciju.
Njegov uenik, Platon, tvrdi da je najvia ideja, ideja dobra. Dobro je i najvia spoznaja,
jer je znanje vrlina. Platonovom idealistikom pogledu, koji podrazumijeva da se
spoznaja odnosi na svijet nepromjenjivih vjenih ideja, prije svega, ideju dobra,
suprotstavlja se Aristotel, koji smatra da se ljudski porivi i nagoni, kako bi postigli
dobro, moraju uvijek upravljati zakljucima razuma, te je um sredstvo za postizanje
blaenstva.
Po Aristotelu, moralan ovjek nije onaj tko poznaje moralne norme, nego onaj tko po
njima djeluje. Sam ovjek je politiko bie - zoon politikon, tj. drutveno bie, a
onaj tko ne moe ivjeti u zajednici, koji je sam sebi dovoljan, nije dio drave, te je
zvijer ili Bog.

Aristotel istie da je hrabrost prava vrlina, jer je sredina izmeu plaljivosti i

neustraivosti, a ponos je zlatna sredina izmeu poniznosti i oholosti. Slobodno
moemo rei da se svojom etikom prosjenog ovjeka, Aristotel u biti, suprotstavio
Platonovom etikom idealizmu.
Interesantna je Aristotelova poredba drave i porodice: osnova, po njemu, svake je drave
porodica, no drava je, logiki, prije nje, jer je cjelina uvijek prije dijelova. Pa
moemo povui paralelu: kao i u etici, i u oblicima dravnog ureenja, Aristotel trai
pravu mjeru.
Interesantno je da je Aristotel, pojmu prijateljstva posvetio osmu i devetu knjigu
Nikomahove etike. Aristotel kae: Kad su ljudi prijatelji, ne treba im pravednosti,
a kad su pravedni, treba im prijateljstva. Prijateljstvo je dobro i potrebno kada je
ovjek u ivotnom obilju, ali i u oskudicama i nevoljama. Korisno je i mladima i
starima, a nuno je za ivot. On prijateljstvo dijeli na:
- prijateljstvo radi koristi
- prijateljstvo radi uitka
- prijateljstvo u pravom smislu te rijei.
U prva dva sluaja, razlog voljenja nije sama osoba, nego korist, ili uitak, koji ona
prua. Tek je prijateljstvo dobrih ili kreposnih, savreno prijateljstvo. Prijateljstvo
dobrih u sebi ukljuuje ugodu i korist, jer su dobri ljudi ugodni i korisni, ali korist i
ugoda nisu temelj ni svrha prijateljstva, nego krepost.
ovjekova srea je djelatnost uma, koji je najbolji, boanski dio u nama, ili neto to
prema naravima vlada, i upravlja, te ima spoznaju o lijepom i boanskom. Dakle,
djelatnost uma, koja se odlikuje ozbiljnou prema svojstvenoj kreposti, savrena je
srea, a to je: misaono promatranje, odnosno kontemplacija.
Kako u devetoj knjizi Nikomahove etike Aristotel zakljuuje:
Ljudska se srea moe definirati funkcijom, koja pripada svakom ovjeku. Etike vrline
ovjeka su one sukladne razumu, a intelektualne su superiornije, jer razum razmilja,
a miljenje je najbolja ovjekova sposobnost. No, ovjek ne moe cijeli ivot
provesti neprekidno razmiljajui. Za sreu ljudi potrebne su i neke vanjske stvari.
U desetom poglavlju navedene knjige, Aristotel postavlja pitanje dolazi li srea na kraju
ivota, tj. ako se postavi ideja, prema Solonu: moe li iv ovjek biti sretan, onda bi
se nametnuo odgovor, da moe biti sretan tek poto umre. Po Aristotelu je to
besmisao, s obzirom na to da je srea uvijek neka djelatnost.
Nama je jasno, na temelju onoga to je ve reeno, da je srea jedna od stvari, koje su
asne i savrene. A ini se da je tako i zbog toga, to je ona princip, jer radi nje
radimo sve ostalo, te drimo da je poelo i uzrok dobara neto asno i boansko.

Po Aristotelu, mudrost kao misaono promatranje, odnosno teoretski ivot, najsavrenije je

ovjekovo dostignue.
Iz ovoga moemo zakljuiti da, u svojoj etici, Aristotel postavlja sreu, odnosno misaono
promatranje, kao cilj ovjekova djelovanja, zbog ega se njegova etika ubraja u
racionalni eudemonizam. Ovdje je objekt etike DOBRO, a ne kao kod Platona,
primjerice, IDEJA DOBRA, s kojom se Aristotel razraunava, nego dobro koje je
ovjeku dostupno, a to je srea, koja zahtijeva krepostan ivot. Krepostan ivot nije
dovoljan, sam po sebi, da bi ovjek bio sretan, trebaju i vanjska dobra, kao zdravlje
tijela, dobra za uzdravanje, prijatelji.
ovjek se najvie ostvaruje kao ovjek u dravi.
Iz gore navedenog, moemo zakljuiti kako je bitan pojam aristotelovske etike pojam
sree (eudajmonia). Za Aristotela savrena srea, moe se nai u promiljanju,
kontemplaciji, a s tim u svezi su i pojmovi: mudrost (sophia), i odatle philosophia,
ljubav prema mudrosti, kao najvia intelektualna vrlina, kombinacija znanstvenoga i
intuicije.
Na stranici 191. Nikomahove etike, Aristotel kae: Svi ljudi smatraju da je sretan onaj
ivot, koji je ispunjen uivanjem, i zato se uivanje dovodi u tijesnu vezu sa sreom,
i to s pravom. Jer nijedna aktivnost nije potpuna, ako je spreavana, a srea ima
karakter potpunosti.
No, istraivanja o uivanjima pokazuju da je uivanje sraslo s ljudskom prirodom, i tu
nalazimo i odgojni aspekt: str. 251. ibid.: Za najranije izgraivanje karaktera, kao,
momenat od najveeg znaaja, vai da se dijete naui da se raduje emu se treba
radovati i da se alosti, zbog ega se treba alostiti.
Tako, u Nikomahovoj etici, Aristotel polazi od toga da svako djelo i svaka odluka tei
ka dobru. A kao jedino dobro, koje se nikad zbog neeg drugog nije ugrozilo,
Aristotelu se ini srea: kod svake tenje ka djelominim dobrima, ona ini nunu
pozadinu.
Cit . iz I sveske, 12. poglavlje, str. 31.: Ona je najvie dobro i ona ne nastaje na osnovu
zbira pojedinanih dobara, nego predstavlja neto to je dovreno i sebi dovoljno.
Ovdje se moramo osvrnuti i na pojam uivanja, jer je srea povezana s uivanjem.
Aristotel, kao pronicljivi promatra svijeta i ovjeka, smatra da svi u biti, tee
uivanju, a i u najgorim ljudima postoji prirodni nagon, jai od svih drugih, koji tei,
tj. udi za svojstvenim dobrom.
S tim u vezi je pojam odgajanja za moralnost, te upozoravanje na opasnost od uivanja.
No, ovo nije odricanje od uivanja, po Aristotelu je srea bez uivanja prazna rije.

Znai, s pojmovima sree i uivanja, povezuju se pojmovi uivanja i moralnosti. Tako se

vrlina sastoji od najboljeg omjera uivanja i bola, dok je kod poroka obrnuto.
Moralnost, dakle, poiva na tenji ka pravom uivanju, ili, bolje reeno, ka uivanju
iz pravog izvora, te stvaranju zvijezde - vodilje naeg praktinog ponaanja.

Aristotel u svom promiljanju usko povezuje dva pojma: uivanje i aktivnost. Aktivnost
je glavna stvar u ivotu, i on istie da se ne bi mogao odluiti da li zbog uivanja
udi za ivotom, ili zbog ivota udi za uivanjem.
Djelo ibid., cit str 33.: Uivanje jaa aktivnost iz koje ona izrasta, tko sa zadovoljstvom
djela, otrije sudi i ispravnije radi.
Aristotel smatra da je savrena srea ostvariva jedino u kontemplativnom ivotu, u
teorijskoj primjeni uma.
Ne moe svaki ovjek biti mislilac, ali svaki ovjek treba biti karakter, tj. primjenjivati
um naspram svojih osjeanja i sklonosti.
Praktina (etika) vrlina ili moralnost, razumna je mjera, koja odraava za nas vaeu
sredinu. Ona je, u biti, sredina izmeu dva poroka, od kojih jedan nastaje od
suvika, a drugi od manjka, koji kod osjeanja ili djelovanja, ili doputaju da na
onome to treba neto nedostaje, ili ga prekorae, dok vrlina uvijek izabire sredinu.
ibid. djelo, cit. str. 37.
Iz ovoga moemo zakljuiti kako je aristotelovska etika sredina izmeu dvije suprotnosti:
s jedne strane poimanja ljudi kao nepromjenjivih, i s druge strane, ljudi koji su dobri,
s obiljejima herojske i asketske etike.
S tim u svezi je i pojam principa prave sredine. Njegov je znaaj, u tome to predstavlja
pravilo za usklaivanje naih sklonosti i osjeanja. Tako je, onda, mogue i da se u
ovjeku odnjeguju svojstva, koja nisu u njegovoj prirodi.
Nemogue je etike vrline sistematski izvoditi iz ovjekovih nagona i sklonosti. Aristotel
u biti, samo nabraja, te raspravlja o jednom broju vrlina, primjerice, o :
hrabrosti, samosavladavanju, pravednosti, dareljivosti, velikodunosti, blagorodnosti,
asnosti, staloenosti, drueljubivosti, taktinosti.
To nam daje sliku ovjeka kakvog vidi Aristotel, linosti koja:
nije obeshrabrena, nije drska, umjerena je u uivanju,nije tvrdoglava, ni sladunjava,
ljubazna je prema okolini, koja nije razmetljiva, koja se dragovoljno podvrgava
zakonima, te koja U SREI NE LIKUJE, I U OLUJI NE KLONE DUHOM.

Taj ujednaeni pristup ivotu, podrazumijeva, u biti, izbjegavanje otrih suprotnosti. S

tim u svezi je i pitanje koje sebi Aristotel postavlja, a to je: treba li vie voljeti sebe
ili drugoga. Odgovor je da sve ono to nekom drugom dugujemo u ljubavi, dugujemo
i sebi.
Jer, ovjekoljublje, poinje od vlastite linosti. Svaki ovjek treba teiti da od sebe stvori
najboljeg i najljepeg ovjeka, da do najveeg nivoa razvije svoje etike vrijednosti,
te tako slui najboljem dijelu sebe - umu, i da mu se u svemu pokorava. I to je, na
izvjestan nain i ljubav prema samome sebi, ali ljubav jedne druge vrste i druge
vrijednosti, nego to je sebinost onoga koji poudno uiva i zgre materijalna dobra.
Potpuno, etiki, razvijena linost, najvei je dar ovjekov.
Drugim rijeima: dobar ovjek treba i moe samoga sebe voljeti, a lo ovjek ne treba i
ne moe samoga sebe voljeti.
Etiki ovjek, po Aristotelu, uinit e mnogo za svoje prijatelje, i za svoju domovinu.
rtvovat e novac i materijalna dobra, poloaj i asti prepustit e drugima, a ako je
potrebno, spreman je umrijeti za druge i za domovinu.
to se tie pojma moralnog, Aristotel smatra da nitko, po svojoj prirodi, nije dobar:
Dobar se postaje praktinim ponaanjem, koje odgovara normi. On smatra da ljudi
ne posjeduju moralnost po samoj svojoj prirodi, ali ni protiv svoje prirode. Za
postizanje moralnosti smo nastrojeni: netko vie, netko manje, ali ju pomou navike
moemo stei.
Jednostavnim rijeima reeno, za etiki odgoj potrebno je, da kao pokretaka snaga, budu
osjeaji uivanja i boli. Svako nae djelovanje treba proistei iz svjesne odluke, jer
svako moralno postupanje mora proistei iz odreenog duevnoga stanja.
A to je to odluka? Odluka je promiljeno eljenje neega, to je u naoj moi. Aristotel
uspostavlja otru razliku izmeu odluke i dobrovoljnosti. Dobrovoljnost je irok
pojam: u dobrovoljnom inu sudjeluju i djeca i ivotinje, a u odlukama ne. Svaka
radnja, koju ne moemo svesti na drugi poetak, nego je zaeta u nama samima dobrovoljna je.
Ako od nas samih ovisi postupanje, ovisi i nepostupanje. Mi smo zaetnici svojih djela,
pa ne moemo rei da onaj tko nepravedno postupa ne eli da bude nepravedan, ili
da onaj koji je raskalaen, ne eli biti raskalaen.
S naprijed navedenim vezano je i Aristotelovo naelo: Operari sequitur esse - to
znai: Svaki postupak upuuje na bie. Ako dopustimo da u nama naraste sklonost ka
neem nepravednom, neemo prestati biti nepravedni, samo svojim htijenjem da ne
elimo biti takvi, i neemo postati pravini, samo svojim jednim htijenjem.
I zato trebamo paziti na izgradnju naih duhovnih stremljenja. Jer, naa etika
raspoloenja narastaju, postupno, pomou naih djela. A kako bismo ispravno
postupali, za to moramo biti odgojeni i upueni.

No, neki ljudi se raaju s klicom loega u sebi, s karakterom koji nije pozitivan, i tada
drava treba odigrati svoju ulogu, i svojim zakonodavstvom i odgojnim stvaranjem,
uputiti ovjeka na pravi put.
Aristotelova etika, pak, dijeli antiku predrasudu prema onima koji fizikim radom
zarauju za ivot. Ona pretpostavlja ropstvo, kao i nunu osnovu zajednice, i
etnoloki ga opravdava, tj. na osnovu rasnih razlika, radi kojih su varvarski
narodi, po svojoj prirodi, predodreeni za ropstvo i nesposobni za plemenitiji
osobni razvitak.
Prirodno ropstvo je baza apsolutne vlasti, percipirano kao legitimno pravo njegovih
subjekata. Prema Aristotelu, definicija despotizma, politike moi (politikos), vri se
nad ljudima, koji su po svojoj prirodi slobodni. U sluaju despotizma, politika mo
potjee od gospodara (despotes), prema ljudima, koji su po svojoj prirodi robovi.
Ropstvo je za itav antiki svijet, ukljuujui i njegove najvee umove, bilo nunost, bez
koje se kultura i civilizacija ne mogu razvijati. Bez imalo etike dvojbe, Aristotel
kae: Kad bi svaki stroj na zapovijed mogao obaviti svoju zadau, kada bi unak
sam od sebe tkao, a udaraljke same svirale na instrumentu, graditelji ne bi imali
pomonika, ni gospodari robova.
U tijesnoj je vezi Aristotelova estetika, s njegovom etikom, i nezaobilazna je u svim
raspravama o Aristotelu. Od njega potjeu i tri jedinstva grke tragedije, jedinstvo
mjesta, vremena i radnje. Tragedija je oponaanje ozbiljne i zavrene radnje, koja
ima odreenu veliinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim
dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivanjem saaljenja i straha
vri proiavanje takvih efekata (katarza).
Za razliku od Platona, Aristotel je cijenio umjetnost, naroito grke tragedije, jer etiki
djeluju na gledatelja.
Za Aristotela, najvee dobro je srea, koja ovisi o naim umnim sposobnostima.
Vrlina je sredina izmeu dvije krajnosti.
Uenje o vrlini izloio je u Nikomahovoj etici, ija je kvintesencija u sljedeem: cilj je
ljudskog ivota srea, no ne povrni hedonizam, ni materijalno bogatstvo i slava, ve
dobro samo po sebi.
Pored svih nedosljednosti i proturjenosti, teologijske i teoloko - idealistike
konstrukcije, Aristotelovo filozofsko djelo nenadmano je u itavoj antici, ne samo
po svojim rjeenjima, sistematinosti i svestranosti, ve, prije svega, po pokretanju
itavog niza filozofskih pitanja, koja upravo kao pitanja ostaju i danas aktualna i
predstavljaju trajnu vrijednost svjetske misaone batine.
itajui Aristotelova djela, ne moemo se oteti dojmu vrednovanja najviih ljudskih
vrijednosti: dostojanstva, savjesti, odgovornosti.

Poniranjem u dubine njegova djela, dospijevamo do etike vrlina, u kojoj su povezane

moralne i umne kreposti i koje ciljaju prema krajnjoj svrsi ljudskog djelovanja i
ivljenja:
a to je srea pojedinca i drutva, koja se poima samo iz sudjelovanja u blaenstvu
boanskoga, ime Aristotelovo etiko miljenje, ne samo teoloki dodiruje, nego i
obuhvata metafiziko obzorje.