Galenova laboratorija

Galen (gr. Galenus, lat. Claudius Galenus), ivio je od 129. do 201. godine n. e. Kao
najpoznatiji ljekar staroga Rima, porijeklom Grk iz Male Azije, est vijekova nakon
Hipokrata, oca medicine, upotpunio je i dovrio njegovo djelo. Taj sjajni i svestrani duh
postavio je stabilnu i gotovo 1400 godina trajnu medicinsku nauku. Bio je vrlo produktivan te
se smatra velikim naunikom i piscem. Iza sebe je ostavio oko 400 djela, ne samo iz
medicine, ve i filozofije i matematike. Njegova najvea zasluga je to je sabrao i uredio
sveukupno dotadanje znanje raznih medicinskih kola i struja. Tu su bile zastupljene sve
oblasti praktine medicine i farmacije. Galen je ujedno bio i najvei apotekar svoga doba. Po
njemu je dobila ime nauka i vjetina pripremanja lijekova galenska farmacija. Istovremeno
je utemeljio farmakognoziju.
U dananjoj maloazijskoj Turskoj je gradi Bergama, gdje se nalaze ruevine starog grada
Pergamona. To je bio glavni grad helenske pergamonske drave koju su 133. g. n.e. osvojili
Rimljani. U njemu se nekoliko godina ranije rodio Galen.
Otac Nikon mu je dao ime Galen, to na grkom znai miran, spokojan. Otac je odigrao
presudnu ulogu u njegovom odgoju i obrazovanju. Bio je vrlo imuan i cijenjen arhitekta.
Potrudio se da njegov sin dobro upozna helensku knjievnost, umjetnost i jezik. Obezbijedio
je najpoznatije uitelje filozofije, koji su Galenu prenijeli postavke velikana Platona i
Aristotela.
Legenda kae da je Nikonu u san doao Asklepie i savjetovao da malog Galena obavezno
usmjeri na izuavanje medicine.
Taj savjet ili istinski djeakov interes, a moda i jedno i drugo, bili su presudni da je on jo od
malih nogu posjeivao medicinsku kolu (asklepion) u svom rodnom gradu.
U Pergamu su u vrijeme helenizma sagraene prekrasne graevine koje su ostavile peat na
cjelokupnu arhitekturu i kulturu tog doba, a iz tog grada je potekao ovjek koji je sagradio
vrstu i dugotrajnu zgradu medicine.

U tom gradu Rimljani su podigli veliku arenu u kojoj su se neprestano borili gladijatori. Galen
je bio u prilici da pomae preivjelim borcima, i pritom da prouava rane i upoznaje se sa
lijekovima koji olakavaju njihovo zacjeljivanje. Mora se priznati da je za takvu djelatnost
ovjek morao imati hrabro srce u grudima i veliku misao u glavi.
kolovanje nastavlja u oblinjem gradu Smirni, u Korintu i Aleksandriji u Egiptu.
Aleksandrija na Nilu je bila sjedite univerziteta, najvee biblioteke i muzeja tog doba. Tu je
djelovala najpoznatija medicinska kola.
Aleksandrija je bila jedan od est gradova istog imena koje je osvojio ili osnovao Aleksandar
Veliki, najvei vojskovoa i strateg antikog doba. On je proirio svoj imperij od Grke do
Indije, doavi do granica tada poznatog svijeta. Aleksandar je bio Aristotelov uenik. Iako
surov ovjek i hrabar ratnik, uvijek na elu svoje vojske, zalagao se i za razvoj kulture i nauke
i njihovo ouvanje. Aleksandrovo doba, doba helenizma, je vrijeme u kojem je grki duh
preao granice ueg zaviaja i irio se u zemlje Sredozemlja i na Istok, pa se mijeao sa
drugim civilizacijama i stvarao poseban spoj znanja i umjetnosti. Egipatska Aleksandrija je
postala svetionik helenizma. Nije bilo boljeg mjesta za sticanje znanja.
Iako su rimske legije podjarmile Grku, helenska kultura, nauka i umjetnost su postepeno
ovladale Rimom.
Najznaajniji naunici-ljekari u Aleksandriji su bili savremenici Herofil i Erazistrat, koji su
slijedili Hipokrata (oko 260. godine prije n.e.). Imali su svoju kolu anatomije. Za Erazistrata
se zna da je vrio seciranje i vivisekciju na ljudima. Ta praksa je bila dozvoljena samo u
Aleksandriji, druge kulture i narodi to nisu dozvoljavali. Zahvaljujui njemu dolo se do
saznanja kako izgledaju aorta, arterije i vene. Erazistrat je vidio kako izgleda srce i shvatio da
ono nije centar osjetila ve pumpa, a da je mozak centar misli. To je bilo vrlo znaajno za
razvoj anatomije. Empirijska kola koja je takoer djelovala u Aleksandriji zastupala je
miljenje da je lijeenje rodilo iskustvo, da nije vano znati ta prouzrokuje bolest, nego prije
svega kako je savladati. Njeni sljedbenici zastupali su miljenje da je ljudski um ogranien i
da ne moe dublje objasniti uzroke prirodnih pojava. Empirijci su postali zanatlije ali su oni
znatno obogatili farmaceutsko i terapeutsko znanje starog vijeka (3. stoljee prije n.e. ).

Sljedbenici osnivaa Fillina s otoka Kosa su Serapion i najpoznatiji Heraklid iz Tarenta. Od

ove dvije medicinske kole mnoga znanja preuzeo je i veliki Galen.
Galen se kui vratio 157. g. n. e. i u Pergamu postao glavni lijenik gladijatorske kole, to
mu je omoguilo usavravanje znanja o anatomiji i ranama.
Prialo se da je svoje pacijente tako dobro lijeio da nijedan nije podlegao. Taj dobar glas
stigao je i do prijestolnice Rimskog carstva.
etiri godine kasnije dobio je poziv da radi u Koloseumu. Galen je prihvatio ponudu i
preselio se u Rim.
Stari Italci i Rimljani traili su lijek u vjerovanju. Bolesnici su se molili za zdravlje velikom
broju bogova i boica, na primjer Marsu, Jupiteru i Salusu. Smatralo se da Dea Febris pomae
kod bolesti s temperaturom, a Lucina kod poroaja. Minerva medica bila je zatitnica
ljenitva. Od Grka su preuzeli Apolona i Asklepia kojeg su prozvali Eskulap.
Zdravstvene radnike iz Grke, slabo kolovane i neiskusne, Rimljani su prezirali. Prvi istinski
lijenik i apotekar grkog porijekla bio je Asklepiad iz Pruse u Bitiniji. On je iskljuio svako
praznovjerje. Pored lijekova koje je pripremao sam, koristio je za lijeenje vodu, vino, ak i
pjevanje. Njegova shvatanja su bila osnov metodike kole. Bila je to uz Hipokratovu
najznaajnija kola starog vijeka. Metodici su pobijali Hipokratov nauk o sokovima. Po
njihovom shvatanju, ovjek je zdrav ako se pradjelii (atomi) u tijelu pravilno kreu, ako
imaju pravu veliinu i oblik te ako ih je pravilan broj.
Osim pristaa metodike kole, postojao je cijeli niz pisaca grko-rimskog razdoblja koji su
obogatili materiu medicu.
Grki farmakolog i farmakognozist Dioscorid je nezaobilazan.
Njegovo djelo Materia medica, nauk o ljekovitim tvarima, je najvea knjiga o lijekovima
cijelog starog vijeka. To je ujedno i prva Pharmakopoea. U njoj je opisano oko 500 biljnih,
ivotinjskih i mineralnih lijekova, nain njihova sakupljanja i uvanja, te terapijska primjena i
pripremanje. I Dioscorid je izbjegavao praznovjerje. Svu svoju djelatnost je posvetio samo
jednom dijelu medicine, nauci o lijekovima. On nije bio tako svestran kao Galen.

Jedan od istaknutih rimskih ljekara tog doba bio je i Plinije Stariji . Napisao je veliko djelo od
37 knjiga pod naslovom Historia naturalis.
Razliita i suprotna shvaanja pojedinih kola zbunjivala su medicinske strunjake, pa su
pristupili primjeni zajednikih postulata razliitih kola.
Tako je nastao eklekticizam (eklektik izbira). Ovaj metod u praksi nije bio odgovarajui.
Takve prilike u Rimu zatie Galen koji se tu nastanio 165. godine n.e.
Njegovi struni uspjesi i javna predavanja naili su na ope priznanje. Tri godine kasnije car
Marko Aurelije pozvao ga je na dvor zbog kuge. Ovaj vladar i filozof (stoik) koji se trudio da
u svom drutvu uspostavi sklad, Galena je podravao u njegovoj borbi protiv nadriljekarstva.
Galen je privremeno napustio Rim i u gradu Ogleju (Aquileia) pripremao slavnu latvergu
terijak kao sredstvo za lijeenje kuge. Po povratku u Rim na cesti Via sacra otvorio je
kunu apoteku sa bogatom bibliotekom.
Galen je sakupio cjelokupno znanje svojih prethodnika i dao mu filozofsku podlogu, saeo ga
u jedinstven sistem, te na taj nain antiku medicinu slio u jednu skladnu formu.
Mnogo je pisao o svim oblastima praktine i teorijske medicine i farmacije. Autor je oko 100
medicinskih djela razliitog sadraja: medicinska filozofija i etika, komentari starih
medicinskih djela, anatomija, fiziologija, higijena, nauka o pulsu, dijetetika, patologija,
farmacija, terapija, opta medicina i dr.
Pogreno je vjerovao da su ljudi dobrog zdravlja samo kad u njihovom tijelu vlada savrena
ravnotea tjelesnih tekuina krvi, sluzi, ute i crne ui.
Anatomiju je prouavao na ivotinjama. U 16. vijeku Vesalius je utvrdio da je Galen ovjeku
pripisao anatomiju majmuna, pa su rezultati njegovih ispitivanja bili odbaeni. Ipak, mnogi
pojmovi koje je uveo Galen i do danas su zastupljeni.
Smatra se da je on prvi eksperimentalni fiziolog sa tezom: TIJELO POSTOJI DA POSLUI
DUI.
Utvrdio je da ivci polaze iz mozga i da provode ivotnu pneumu po cijelom organizmu kroz

kimu a da se prekidom kimene modine uzrokuje uzetost odreenih dijelova tijela.

Galen je definisao koncepciju krvotoka koja se odrala do 17. vijeka.
Bavio se hirurgijom, ali vie ranarstvom. Sem gladijatora,
kao sportski ljekar lijeio je i povrede sportaa na Olimpijadi. Uveo je ekstenziju ekstremiteta,
kojom se kosti dovode u kontakt kako bi mogle pravilno srasti. Bio je i vojni ljekar te je
osnovao prvu bolnicu za ranjenike, koja se po modernom shvaanju smatrala prvom pravom
bolnicom.
Sa Galenom je oznaen najvii uspon antike i rimske medicine i
nauke i vjetine pripremanja lijekova. On je koristio Dioscoridovo djelo Materia medica, pa
ga je nadopunjavao i napisao 11 knjiga O mijeanju i osobinama prostih lijekova,
Sastavljanje lijekova prema njihovoj prirodi i Sastavljanje lijekova prema mjestu na tlu.
Ova su djela preko Vizanta dola do Arapa, te su im posluila kao osnov za njihovu
farmakologiju.
Lijekove je davao po principu contraria contrariis, suprotno se suprotnim lijei, koji je
zastupljen i u savremenoj alopatskoj medicini.
Galen je uio da svi sastavljeni lijekovi moraju biti pripremljeni tano po propisu, tako da oni
s istim imenom uvijek djeluju jednako. Smatrao je da svaki prirodni lijek sadri neki djelujui
dio. Dunost farmacije je da nastoji pronai tu djelotvornu tvar, da je izdvoji i oslobodi od
drugih nepotrebnih dijelova prirodne droge ili onih dijelova koji ometaju njeno djelovanje.
Pripremanje lijekova je usavrio do te mjere da se i danas radi po istom principu, pa je
shvatljivo da upotrebljavamo nazive galenski lijekovi, galenski laboratorij i galenska
farmacija
Sa Galenom poinje novo poglavlje ne samo u medicini i farmaciji starog Rima, ve i u
istoriji medicine i farmacije uopte. On oznaava najvii i zavrni razvojni stepen antike
medicinsko-farmaceutske misli.
Galen je kritiki analizirao (preispitivao) svaku lijeniku kolu, pa i samog Hipokrata. To mu
je omoguilo da razvije svoje vlastite misli i ideje. Bio je neumorni traga za istinom. Smatrao

je da je znanje predmet stalne provjere. Sluio se logikom, a ispitivanja je koristio da bi

dokazao hipotezu. Pomirio je racionalizam i empirizam. Bio je jasan predava i detaljan
zapisiva. Uporno se suprotstavljao irenju nadriljenitva i magije, mada mu to nastojanje
nije uspjevalo.
Rani hriani, nakon pada Rimskog carstva, zapalili su naune spise Aleksandrijske biblioteke
i tako unitili i veliki dio drevnog medicinskog znanja. Galenovo djelo je znaajno sauvano
zahvaljujui arapskim prevodima. Sluilo je kao izvor iz kojeg su kasnije crpili znanje i
srednjovjekovni samostanski prepisivai. Ambijent mranog srednjeg vijeka nije bio
naklonjen njegovoj nauci iako je on ostao nepovrediv autoritet sve do pojave Paracelzusa.
Njegove karakterne osobine nisu bile u skladu sa njegovim grkim imenom Galenus. On je
bio nemiran duh, uporan i vrijedan u svom poslu, prgav i svadljiv ali poten i pravedan
ovjek.
Kada je postao graanin Rima dobio je i drugo ime Klaudius. To ime su nosili i slavni rimski
carevi. Galen ga je zasluio, jer se pokazalo da je svoju djelatnost obavljao carski, a iza
sebe ostavio veliku zaostavtinu vrijednu cijelom ovjeanstvu.