Park je bio u cvijetu, i taj put se doznalo da stabla nisu lie i cvijee.

Uivao sam da sebi

ponavljam da stabla nose gradove cvijea. Ne znam je li tu Denis Diderot ili neki rec
imaginirao
jednu aleju kestenova, meu glogom, pored cvjetnjaka. No bilo je mnogo ozbiljnih kestenova
pod
bijelim i ruiastim unovima. Tu su sjedili ili su se etali umnici i mudraci, mislena stabla
bez
cvijeta. Oni su pretresali entelehije, molekule, monade, teleologije, finalizme, okultna
svojstva,
koiditete, flogistiku, okazionalizme, kvintesencije, kategorije. Od dunoga potovanja ptiice
su
prestale cvrkutati. Na kraju su bili siti i umorni od rijei. Glavobolja ih stezala ne od
razbludnoga
bilinskoga svijeta nego od vlastitih umovanja. I u ovoj aleji, u snu, nedostojan, najzad sam i
ja doao
do rijei.
Mlad sam potovao formule i propozicije, teze i korolare, i nauio sam se da cijenim um i
mudrost
koja se podie povrh gomile u bijelim togama. Ali malo kasnije prola me volja da prezirem
neuke
ljude, meso, krv i obinost ivota. Ukazao sam povjerenje ulima, dodiru koji ostaje nevin u
ovjeku. Nisu ula posljednji sudija, ali i mozak je ulan, a rjenik i izraz vezani su uz ulne
predstave i slike. Neka je ast oku i uhu, i nasladama koje nam oni pruaju! Ja volim da i
dubina
nae jednostavne peate, a duh i duu onaj je najvie usavrio i profinio, obogatio i izbistrio
koji ih
je doveo na epidermu da ga preplave do ploha koe, da mu poteku na vrh prstiju. Ja cijenim
kruh i
vodu, skromne voke, med i mlijeko. Duboke misli teko se iskazuju, no koliko ih odlikuje
onaj ko
ih odijeva istim jezikom! I koliko je mozak frapantniji kada se odrie osebujnosti! Ne
odriemo se
uglaenosti i uresa duha, ali koliko emo dobiti ako zatajimo stroge i suvine nauke i
govorimo
skraeno kao bistri seljaci, kao prividno jasna djeca! Jer i u rijeima obinih ljudi skriva se so
koja
uva jestiva od kvarenja i srika sadrajnosti. Koliko je zasluniji onaj koji novim jezicima
otvara
saopenje, saobraajne pruge. Kada bi moj zadatak bio u panegiriku, ja bih vam odrao
jednu
apologiju ulnosti. Ne tolkujte me krivo kao pokvarene ene to samo misle na sramotu i
rave
stvari. No ulnost ukida toliko izraajne tete i toliko bruke cijepanja. Ja bih vam odrao
jednu
odvanu hvalu materije i titana, jer mislim da znam tajnu kako se obina tvar preobraava.

Otkako
sam se nauio misliti, uim se samo razumijevati i poitati. Mudrost koja je dosada bila djelo
i stvar
glava, treba da postane arite organskoga razvoja, nadahnue ivota u organima i
organizmu. I
neka se Sophia ne stidi da nam donese radosti. Ne odriimo [se] mudrosti. Ali neka ona ne
bude
nezgodna ni neugodna, sa valama nemani i lalokama to pilje iz kajbe, neka sakrije svoju
divlju
rutavost i riu dlaku. Budui mudraci umjet e da uivaju od rijei duha, kao oni najdavniji,
od
jedne mudrosti koja je najjednostavnija i najzapletenija. Ve odavno ne umiju da se iskazuju
u
parabolama. Ja cijenim mudrost koja ne ubija ivot i ne odbija od ivota, nego koja pretvara
ivot u
umjetniko djelo, mudrost sonu, kratku, vedru sintezu mudrosti. Ona e biti kao slap, kao
grozd,
kao pad meteora. Tada emo postii jedinstvo rjenika i neposrednost u svojim zadacima.
Filozofi su okrunili glave vijencima, i, to ja nisam htio, poeli su da se grle, kako ouvati
dubljinu i
dostojanstvo u pokretu zbliavanja? Ali bio je nestani san, san od pjene noi. Cvijee je
poelo
padati sa stabala u lepravoj kiici, jedna golubica je proletjela nad sastankom kao da e da
uhvati
zrno vode iz vodoskoka, istiui napadnu utost svojega kljuna prema jednom mladom
kamenom
boanstvu koje je izgledalo postieno.