SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNOG RADA
KOLEGIJ ETIKA SOCIJALNOG RADA




Sanela Risti



Aristotel-etika s posebnim osvrtom na sreu i
ljudsko dobro


SEMINARSKI RAD




IME I PREZIME MENTORA
Prof.dr.Slavica Juka








Oraje, travanj 2013.god.

2 | P a g e


Sadraj:


I. Uvod..................................................................................
..3

1. Etika po Aristotelu-Nikomahova etika....................................4
2. Vrline i moral u okviru etike ................. ...............................7
3. Srea, miso i ljudsko dobro.................... ..............................10

II. Zakljuak............................................. ..............................
15

Literatura............................................ ...................................16


















3 | P a g e


I. UVOD

U svom doprinosu filozofiji razmiljanja i etici Aristotel je stvorio
posebno i originalno etiko uenje koje je povezano sa njegovom uenjem
metafizike. Po Aristotelu bit ovjekovog ivota je usavravanje djelatnost koja
je svojstvena samo za njega- ovjeka i Boga, a to je djelatnost miljenja.
Aristotel smatra kako ovjek moe da imati i eljeti bogatstvo, slavu i mo, ali
u njima nema neke vrijednosti same po sebi, jedina vrijednost po sebi je srea
koju ovjek moe pronai samo u nekoj djelatnosti koju je usavrio.
Ukoliko ovjek radi na tome i usavrava svoje miljenje, na taj nain postaje
slian Bogu.
Kod ovjeka postoje ue etike vrline koje su su zapravo sredina izmeu dvije
krajnosti, pa u tom smislu imamo npr. hrabrost kao vrlinu,a kukaviluk i ludu
smjelost kao mane, velikodunost vrlina,a rasipnitvo i tvrdiluk mane,ponos
vrlina, a malodunost i oholost mane, itd.
Postoje stvari koje ne mogu biti drugije, stvari koje su vjene, nepromenljive
i njima se bavi mudrost,ali ovjek se u svom ivotu bavi i stvarima koje su
konstantno i uglavnom drugije, kao to su razne ivotne okolnosti i problemi
koji se u ivotu svakog pojedinca javljaju.
Kako bi se ti problemi rjeili potrebna j e praktina mudrost koju Aristotel
naziva razboritost (gr. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva,
koji se stjeu odgojem, i sposobnosti da se iznau sredstva za njihovo
ostvarenje, to se najvie stjee iskustvom.
Sree i ope ljudsko dobro je bit postojanje, ono emu treba teiti i to
obiljeava svrhu postojanje ovjek kao pojedinac i dijela drutva kome
pripada.
4 | P a g e


1. ETIKA PO ARISTOTELU-NIKOMAHOVA ETIKA

U Nikomahovoj etici Aristotel raspravlja tomu to je ljudska srea i to je
ljudsko dobro. U toj raspravi Aristotel iznosi niz argumenata u kojima najprije
nastoji pokaz da je srea najvie ljudsko dobro, a zatim doi do odredbe
ljudskog dobra, koja e pokazati u emu se srea sastoji. Iz toga proizlazi
neminovno pitanje sastoji li se ljudska srea samo u jednom dobru ili
ukljuuje vie tipova dobra? Odgovori su dvojaki, pa Aristotel daje iru
verziju, koja pretpostavlja kako se srea sastoji u djelatnosti u skladu s
vrlinom u irem smislu, te ukljuuje cjelinu praktinog djelovanja pojedinca u
zajednici,ali srea se moe sasvim nedvosmisleno ocrtavati u djelatnosti koja
skladu s jednom vrlinom i to mudrou,dj elatnosti koju jo naziva
' ' kontemplacij' ' . Aristotel je tako poistovjeivanjem sree s djelatnou u
skladu s jednom intelektualnom vrlinom iskljuio vrline karaktera iz definicije
sree. tovie, kontemplacija je takva vrsta djelatnosti ije izvravanje ini
djelovanje u skladu s vrlinama karaktera, ukoliko ono ukljuuje vanjska dobra,
interakciju s drugim ljudima i aktivan politiki ivot u zajednici, gotovo je
nemogue. Iz navedenog jedna koncepcija sree iskljuuje onu drugu, pa se
moe utvrditi kako Aristitel prihvaa dvije koncepcije sree za razliite
djelatnike, jednu-sreu u najboljem smislu ili savrenu sreu za one koji su
sposobni za ivot koji se sastoji u kontemplaciji i drugu-sreu drugoga reda ili
nesavrenu sreu za ostale, one koji mogu postii ivot u skladu s vrlinama
karaktera.
' ' Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost due u skladu s
vrlinom, a ako je vrlina vie, onda u skladu s onom najboljom i
najpotpunijom.' ' (Nikomahova etika, 1098a16-18)
5 | P a g e


Aristotel tumai kako je srea odgovor na pitanje to je ljudsko dobro.
Poistovjetiti ljudsko dobro sa sreom jo uvijek, ne znai rei definiciju koja
bi odredila niti za dobro niti za sreu to je. U smislu u kojem je oko takva
poistovjeivanja mogue postii slaganje, rije je o identifikaciji u kojoj, na
jednoj strani, od razliitih tipova dobara odabiremo jedno i stavljamo ga na
mjesto najvieg ljudskog dobra a, na drugoj, za tu stvar kaemo da je treba
nazvati sreom. Takva identifikacija jo ne pretpostavlja kako znamo koje od
dobara treba staviti na mjesto najvieg ljudskog dobra, nego samo kae da to
god bilo najvie ljudsko dobro, posjedovanje takva dobra jest ono to ini
sretan ivot. Aristitel najprije pokuava tvrditi da post oji neto takvo kao to
je ljudsko dobro te, nakon to je to utvrdio, ispituje koji su formalni kriteriji
koje neto mora zadovoljiti da bi bilo ljudsko dobro. Na temelju toga pokazuje
da je srea ljudsko dobro, jer jedina zadovoljava spomenute kriterije. Nakon
to je pokazao da je srea ljudsko dobro, nastoji odrediti to je u sadrajnom
smislu srea. Sadrajno odreenje sree nije nita drugo nego definiranje
ljudskog dobra. Isitavanjem Aristotelovog djela oito nije mogue postaviti
niti ispitivanjem formalnih zahtjeva koje ljudsko dobro treba zadovoljiti, niti
to proizlazi iz same identifikacije ljudskog dobra i sree.
6 | P a g e

Prvenstveno treba odrediti to je ljudsko dobro u skladu s formalnim
zahtjevima. Nakon toga mogue je pokazati da je srea ljudsko dobro utoliko
to jedina zadovoljava te zahtjeve i na kraju treba pokazati to ini sreu.
Aristitel u Nikomahovoj etici se nije koncentrirao samo na pitanje u emu se
sastoji ljudska srea. On zapoinje pitanjem o ljudskome dobru, i to ne
pitanjem u emu se ono sastoji ili to je ljudsko dobro, nego najprije pokuava
utvrditi postoji li najvie ljudsko dobro, gdje zapravo nastoji pokazati da ono
uistinu postoji. Nikomahova etika kree od teleoloki definiranog pojma dobra,
dobra shvaenog kao svrhe djelovanj a i tenje. Tako shvaenim pojmom dobra,
Aristotel nastoji doi do pojma najvieg dobra ili od injenice da je ljudsko
djelovanje u svakom pojedinom sluaju upravljano takvim dobrima kao
svrhama do tvrdnje da postoji najvie ljudsko dobro kao krajnja svrha.
Aristotelov rad temelji se na zakljuke kako sve tei nekome dobru, kao i to da
postoji dobro kojemu svi teimo!
Aristitel bi to rekao na sljedei nain: ' ' Svako umijee i svako
istraivanje, slino tome, svaka djelatnost i odluka ini se da tee nekom
dobru. Stoga je valjano reeno da je dobro ono emu sve tei.'' ( Nikomahova
etika 1094a1-3).
Iz priloenog vidi se da dobro u drugoj tvrdnji nije ono isto dobru o
kojemu je rije u prvoj tvrdnji. Prema prvom dobru pretpostavljeno je
postojanje mnogih pojedinanih dobara, koja se kao dobra mogu definirati
samo s obzirom na djelatnost koja im kao pojedinanoj svrsi tei i koja su
meusobno razliita, dok je u drugoj tvrdnji rije o jednom dobru, ali ne o
nekom jednom od mnogih pojedinanih dobara nego o odreenom jednom
dobru, koje nije nijedno od tih prethodnih, nego se od svih njih razlikuje time
to je isto za svaku razliitu djelatnost koja takvom dobru tei.
Obje tvrdnje govore o dobru.Druga tvrdnja je izravnija i jasnija, jer daje
definiciju jedne vrste dobra, najvieg dobra i to na nain na da je najvie dobro
ono emu sve tei. Ono to se u prvoj tvrdnji o dobru ka nije jednako oito.
Racionalna ljudska djelatnost ima karakteristiku da tei nekoj svrsi koja je
njezino dobro. A prema ovim tvrdnjam vidljivo je kako Aristotela ne zanima
narav ljudskih djelatnosti poput umijea ili istraivanja, nego ga zanima dobro
koje je svrha takvih djelatnosti. Prema tome Aristotel kae da je dobro uvijek
svrha neke djelatnosti kojoj ta djelatnost tei.
7 | P a g e


2. VRLINE I MORAL U OKVIRU ETIKE

Poznate su dvije vrste vrlina i to moralna, te intelektualna, no vrlo je
vano rei da nijedna nije po prirodi usaena. ovjek ima sposobnost stei ih i
usavravati ih. Zakonodavci u dravi navikavanjem na pravila ine graane
dobrima i to je u stvari elja svakog zakonodavca. Prema naim postupcima u
odnosima s ljudima postajemo pravedni ili nepravedni.
Pravednim se postupcima postaje pravedan.Moramo postupati u skladu sa
zdravim razumom, jer u suprotnome unitavamo, a to se posebno tijekom
djetinjstva ovjek mora naviknutiu smislu koliko i kada oseati. Smatra se
kako onaj koji se odrie ulnih uitaka nalazi radost.
S tim u vezi postoje tri stanja, no samo je jedno ispravno. Srednji put
kao drugo stanje zasluuje posebnu pohvalu, no skretanja su nuna, jer se tako
najlake nalazi i dolazi na pravi put.
Vrlina bi trebala biti ona osobina na osnovu koje ojvek postaje dobar.
Strasti predstavljaju prolazne afekte kao npr:strah,pouda,osjeaji zadovoljstva
ili nezadovoljstva. Sklonosti su ono na osnovu ega smo u stanju npr. naljutiti
se. Osobine su ono na osnovu ega se odnosimo pravilno ili nepravilno prema
afektima.
Podijela stanja bi izgleda ovako:
Prvo stanje: razmetanje, nadutost, razmetljivost, lakrdijatvo, laskavac,
srameljivac, naprasitost, luda smjelost, neobuzdanost, rasipnost.
Drugo stanje: izdanost, plemenita ambicija, istinoljubivost, drutvenost,
ljubaznost, stidljivost, blagost, hrabrost, umjerenost, velikodunost.
Tree stanje: sitni avost, malodunost, ironija, mrzovolja, pretjerana
uslunost, bestidnost, ravnodunost, plaljivost, obuzdanost, krtost.
U svakoj situaciji razboritost je prava stvar.Govorei o kreposti treba
rei da postoje udoredne i razumne. Takoer postoje dva dijela ovjekove
due - razuman i nerazuman dio. Nepromenjive stvari kod ovjeka su umjee,
razboritost a promenjive su umnost i mudrost.
Ljudska srea se moe definirati funkcijom koja pripada svakom
ovjeku. Svaki ovjek mora biti dio praktinog ivota, a krajnje dobro bi
trebalo proizai iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti cijeli ivot
8 | P a g e

konstantna.
Etike vrline su one u skladu sa razumom, a intelektualne su
superiornije, jer razum razmilja, a miljenje je najbolja ovjekova sposobnost.
No, ovjek ne moe cijeli ivot provesti neprekidno razmiljajui. Za sreu
ljudi su potrebne i neke stvari kao to su zdravlje, zdrava deca, hrana,
sklonite i sloboda
Imajui u vidu uenja drugih filozofa svoga vremena Aristotel je
primjetio kako se u tim prouavanjima ni ono najosnovnije nije reilo, jer nisu
dovoljno proueni zakoni ljudskog miljenja, a dok to nije poznato, ne moe
biti nikakvog istraivanja na podruju nauke. Svakodnevne rasprave pokazale
su da je dobro argumentirana rije najvanija u pridobivanju pristalica za neko
miljenje i da bez uvjerljivog govora nitko ne moe postii uspjeh u svom
obrazlaganju.
ovjekovo miljenje ne moe logiki odraavati objektivnu stvarnost niti
spoznati objektivnu istinu, ako samo nije postavljeno na sigurne osnove.

Aristotelu svom uenju postavlja kategorije opeih predikata.Tih
najopenitijih predikata Aristotel je pronaao 10 premda esto spominje manji
broj. Da bi ljudsko miljenje moglo odraavati spoljnju realnost, ono ne moe
poivati na sluaju, nego miljenje mora imati svoje osnovne principe, koji e
biti ope vaei i nee ih trebati dalje dokazivati.
Aristotel smatra kako je problemi etike pripadaju u praktinu filozofiju, jer taj
dio filozofije istrauje djelatnost ljudi i njihovu tenju da postignu sreu i da
budu zadovoljnii. Treba napomenuti kako u ljidskom djelovanju ne postoji
ope vaea odreena norma, u emu bi se sastojala srea, ali ipak razum
svojim shvaanjem omoguuje volji da ovjek uvijek postupa tako da moe
raditi dobre i korisne stvari. Razumu i volji koja je u vezi s razumom i s njim
zajedno deluje odgovaraju i odreena mjerila i ljudi su odgovorni za svoje
postupke.
Prema razumskoj i voljnoj djelatnosti ljudi, Aristotel dijeli vrline na
dvije grupe:
razumske (dianoetine) i
moralno-etike

9 | P a g e

Prve, razumske, su po svojoj vrijednosti vie i meu njima se istiu: misaona
djelatnost, sigurno znanje o onome to se istrauje. Pored te dvije vrline vana
je i razboritost koja se oituje u ovjekovom radu.
Moralno etikim vrlinama uvijek se pokazuje kao je najbolje srednja mjera
odnosno neto izmeu onog to je premalo i onog to je previe. Tako na
primjer dareljivost kao vrlina zauzima sredinu izmeu sebinosti i pretjeranog
razbacivanja.
Aristotel je u svoju etiku uveo one nazore, koji su vladali u klasnom
drutvu. Kako u drutvu ne zauzimaju svi ljudi jednak poloaj, niti su jednake
moi, to se ni na podruju etike ne moe zahtijevati jednakost normi za sve
ljude. Svatko ima vrlinu svog stalea kao i prirodnog stanja. Za enu j e drugi
propis nego za ovjeka, a opet za roba drugi nego za slobodnog. Ljudi su
izmeu sebe jednaki samo unutar istog stalea (diobena pravednost, iustitia
distributiva), ali u pravima i asti stoje iznad ljudi nieg stalea. Ipak drava
mora poivati na pravednosti (formalno izjednaenje ljudi) i obraa panju na
ljudska delovanja, a ne na pojedina lica. (Nikomahova etik, Aristotel - 2
Knjiga)
Pravedna drava ima sposobnost osigurati ivot cjeline. Za Aristotela,
najvee dobro je srea. Ona zavisi od nai h umnih sposobnosti. Tvrdio je da je
najvea vrlina sredina izmeu dvije krajnosti.
Vrilna, kao znaajni segment Aristotelovog uenja izloena je u djelu
Nikomahova etika gdje je polazio od onoga u emu se svi ljudi slau, a to je da
je cilj ljudskog ivota ili blaenstvo, koje nije povrni hedonizam, niti
materijalno bogatstvo ili slava, ve je srea ili blaenstvo - dobro po sebi ili
samovrijednost . Aristotel je tvrdio da je ovjek po prirodi politiko bie (zoon
politikon) i da svoju sutinu izraava tek u zajednici.
Aristotel, za razliku od Platona, cijeni umjetnost a naroito grke tragedije jer
etiki djeluju na gledaoca. Aristitel je ujedno tvorac je termina katarza -
proienje putem straha i saaljenja.




10 | P a g e


3. SREA, MISAO I LJUDSKO DOBRO

Srea (eudaimonia) kao najvie dobro.
Smatra se da je srea takva vie od bilo ega drugog. Nju uvijek biramo radi nje
same, a nikada radi ega drugog. Meutim ast, uitak, um i sve kreposti biramo
zaista i radi njih samih (jer i kad od tih ne bi nita proizalo, ipak bismo izabrali
svako pojedino od njih), ali i radi sree, pretpostavljajui
kako emo s pomou njih postati sretni. Meutim, sreu nitko ne bira radi tih
stvari, a ni radi bilo ega drugog. (1097b6-21) Savreno dobro je samodostatno.
ini se da isto proizlazi iz argumenta samodostatnosti. Dri se, naime, da je
krajnje dobro samodostatno. Samodostatnim ne nazivamo ono to dostaje
nekomu za sebe, tko ivi osamljenikim ivotom, nego i za roditelje, djecu, enu
i uope za prijatelje i sugraane, jer je ovjek pa naravi drutven. Nu tome se
mora postaviti neka granica: jer protegne li se to na pradjedove i
praunuke te na prijatelje prijatelja, produit e se u beskonanost. Time emo se
poslije pozabaviti. Dakle, kao samodostatno odreujemo ono to i izdvojeno ini
ivot poeljnim i bez ikakve oskudice, a drimo kako je srea upravo takva. I
smatramo je jo najpoeljnijom od svih stvari, a ne kao neto pribrojano. Jer
kada bi se srea pribrojavala meu ostalo, bjelodano bi postajalo poeljnijim i
po dodatku najmanjeg od dobara. Dodatkom naime nastaje viak dobara, a uvijek
je poeljnije ono vee od dobara. Stoga je srea neto krajnje i samodost atno jer
je svrha svega praktinoga. (1097b22-24)
to je srea (blaenstvo).
Ali rei kako je srea najvie dobro ini se moda neprijepornom tvrdnjom, pa
se trai jasnije tumaenje to je ona.
( Nikomahova etika, Aristotel - 1 Knjiga)
Ako pod ' ' biti sreta' ' razumijemo ' ' dobro ivjeti' ' i ' ' dobro djelovati' ' , onda,
da bismo odredili u emu se srea sastoji, moramo pokazati koja vrsta ivota
i kakva djelatnost mogu,initi sretan ivot. Jer, svaka se djelatnost moe
izvravati, a moe se i dobro izvravati.
No nije svaka djelatnost takva da bismo za nju mogli rei, ako se
dobro izvrava, da ini sreu kao ljudsko dobro. Srea se ne sastoji u dobrom
izvravanju svega to ovjek ini. Djelatnost koju traimo jest karakteristina
11 | P a g e

djelatnost ili funkcija, takva djelatnost koja je specifina za djelatnika. Ako
postoji takva karakteristina djelatnost, koju odreena vrsta djelatnika jedina
izvrava, te se on na temelju takve svoje djelatnosti moe razlikovati od
drugih, onda je to djelatnost u ijem se izvravanju mo e sastojati njegovo
dobro. U svakom onom sluaju u kojem se za djelatnika moe identificirati
takva karakteristina djelatnost, kao u sluaju strunjaka u nekom umijeu,
poput frulaa ili kipara, njegovo e se dobro i njegovo dobro djelovanje
sastojati u toj djelatnosti I time to se u toj djelatnosti sastoje, njegovo se dobro
i njegovo dobro djelovanje mogu u njoj poklapati.
Treba stoga najprije utvrditi to je ovjekov ergon, a to se moe uiniti tako da
se izdvoji onaj nain ivota, odnosno ona djelatnost koja je specifina za
ovjeka u tom smislu da mu nije zajednika s drugim ivim biima Ono to
preostaje kao ovjekov ergon jest vrsta djelatnog ivota onoga dijela due koji
ima razum (Nikomahova etika,1097b33-1098a4).
Trai se ona djelatnost koja je ovjeku svojstvena u tom smislu da oituje
njegove bitne sposobnosti i u tom ga smislu razlikuje od drugih, ali i takvu koja
mu je svojstvena u etiki smislu.
Ako iz ovjekova ergona moe proizii odredba ljudskog dobra, onda je rije
o djelatnosti koja ovjeku nije svojstvena samo u razlici spram drugih bia
nego mu je svojstvena i u tom smislu to je ona funkcija ili karakteristina
djelatnost ovjeka. ovjekova ergona se opisuje kao djelatan ivot, ivot koji se
oituje u ljudskim inima,u izvravanju vrlina.
ovjekov je ergon odreen, dakle, kao racionalna i praktina djelatnost.
Aristotel objanjava o ergonu ovjeka na nain: ' ' Dakle, ako je ovjekov ergon
aktivnost due u skladu s razumom ili ne bez razuma, i ako tvrdimo
da je ergon od A po rodu ist o to i ergon od vrsnog A, primjerice ergon citaraa
po rodu je isto to i ergon vrsnog citaraa, i tako je, uope, u svim sluajevima,
ako ergonu pridodamo istaknutost koja izraava vrlinu: jer citaraev je ergon da
citara, a vrsnoga citaraa da to dobro ini. Ako je dakle tako, i ako tvrdimo da je
ovjekov ergon neka vrsta ivota, i to aktivnost i djelatnosti due u skladu s
razumom, a ergon vrsnog ovjeka da to ini dobro i valjano, i svaka je djelatnost
dobro izvrena ako je izvrena u skladu sa sebi s vojstvenom vrlinom; ako je,
dakle, tako, ljudsko je dobro aktivnost due u skladu s vrlinom, a ako je vrlina
vie,onda u skladu s najboljom i napotpunijom.' ' ( Nikomahova etika, 1098a7-18)
12 | P a g e


(1) ovjekov ergon je aktivnost due u skladu s razumom ili ne bez razuma.
(2) Ergon od A i od vrsnog A je po rodu isti, pri emu se istaknutost koja
izraava vrlinu pridodaje ergonu.
(3) Ergon ovjeka je aktivnost (djelatnost due u skladu s razumom), a
ergon dobrog ovjeka je dobro izvravanje .
(4) Dobro izvravanje djelatnosti jest izvravanje djelatnosti u skladu sa
svojstvenom vrlinom.
(5) Ljudsko dobro je aktivnost due u skladu s vrlinom, a ako je vrlina vie,
onda u skladu s najboljom i najpotpunijom. (Hudoljetnik, Grgi, M. Ljudsko
dobro u Nikomahovoj etici.)
Dakle, sreaje najbolja, najljepa i najugodnija a te su znaajke nerazdvojive u
njoj. Sretni ovjek treba imati i izvanjska dobra, prijatelje, a ne smije biti lien
dobra podrijetla, dobra potomstva i ovdje ne poima sreu kao neto kratkotrajno
ili djelomino, nego kao ono to proima cijeli ivot, a ne ono to traje samo
jedan dan odnosno trenutno. Vanjska dobra, uitci i drugi imbenici prate
sreu.Bit sree je u nama i sastoji se u djelatnosti sukladno krjeposti, a izvanjska
su dobra samo nuna sredstva. Bez obzira kako se srea postie, ona je neto
boansko, jer nagrada i svrha kreposti ini se neim najboljim, boanskim i
blaenim. Nadalje, srea ne moe biti pridrana samo nekima,
ona mora biti dostupna svima osim onima koji su nesposobni vjebati se u
krjeposti. Nema razloga ekati kraj ivota da bismo nekoga mogli nazvati
sretnim, budui da je ivot sukladan krjeposti postojan, oito je daje takav
ovjek sretan cijeli ivot, uvijek e djelovati i umovati u skladu s krepou, i
podnosit e mijene u ivotu na najljepi nain i u svemu sukladno. Ako se
ovjeku koji je sretan, a to znai ivi krjeposno, dogodi neto nebitno
dobro ili loe, to mu nee poremetiti sreu, ako mu se dogodi neto
veoma vano, a na dobro je, to e mu ivot uiniti sretnijim, meutim, ako je na
zlo, to bi mu sreu moglo pomutiti ili upropastiti.
Kako je srea neto to zavisi o ovjeku, jer je to djelatnost sukladna krjeposti,
sretni ovjek u tomu ne moe nikadazakazati. Meutim, srea se ne moe
promatrati posve odvojeno od onoga to se ovjeku dogaa nezavisno o njemu.
Krjepostan e ovjek i u tomu ivjeti krjeposno i nastojati nadvladati ivotne
nevolje, a ako te nevolje nadilaze ovjekovu krjepost, a mogua je i ponovna
13 | P a g e

srea premda se to ne postie u tren oka, nego za to treba mnogo vremena.
(Tadi, I.Ogled o Aristotelovoj etici)

Sree kao najveega ovjekova dobra nije neko stanje u smislu nedjelatnosti,
nego djelatnost koja se bira radi nje same, a ne radi neega drugoga. To je
djelatnost due cijeloga ivota u skladu s krjepou. Dakle, srea je krajnja
svrha svih ovjekovih djelovanja, ona je neto savreno i posve dovoljno samo
sebi. Navodi se kako sretni ljudi vole i idu na zabave. Zato? Srei odnosno
sretniku treba odmor, zabava i uitak, ali to nije srea. Srea je svrha radi koje
sve inimo, pa je on smatra neim veoma ozbiljnim, a zabavu neim
neozbiljnim. Zato zabava ne moe biti ta svrha ivota,odnosno ovjekova srea
za kojom se traga. ovjekova srea nije bilo koja djelatnost koja je u skladu s
bilo kojom krjepou, nego je ona djelatnost uma, koji je najbolji,
boanski ili najbozanskiji dio u nama ili neto to prema naravi
nama vlada i upravlja te ima spoznaju o lijepomu i boanskomu,pa se zakljuuje
da djelatnost uma, koja se odlikuje ozbiljnou prema svojstvenoj
krjeposti, je savrena srea.
Postoje znaajke i razlogi koje Aristotel izlae za misaono promatranje kao
najveoj ovjekovoj srei: Najvia je misaona djelatnost, jer je um ono najvie u
nama i ono ime se um bavi; jedina je djelatnost koju se voli radi nje same, jer
se od nje dobiva samo isto miljenje; u istoj je dokolici, a dravnitvo i
ratnitvo to nisu; najneprekidno je, jer neprekidno moemo misliti;
najsamodostatnij e je, jer mudar ovjek, dodue, moe bolje razmiljati kada ima
suradnika, ali on moe razmiljati i sam sa sobom, i to je mudriji to moe bolje
initi, doim pravednu, hrabru i drugima trebaju oni prema kojima e biti
pravedan, hrabar; najugodnije je, jer je u skladu s mudrou.
Aristotel jo kae: ' ' Ljubav prema mudrosti (ili filozofija) posjeduje udesne
uitke i po istoi i po postojanosti, te je posve razlono to oni koji ve znaju
ugodnije provode svoje vrijeme od onih to tek tragaju za znanjem.
(Nikomahova etika, 8, 1178 b 21-23.)
Dakle, mudrost kao misaono promatranje najsavrenije je ovjekovo dostignue.
Iako je um neto boansko u usporedbi s ovjekom, onda je i ivot u skladu s
njim boanski u usporedbi s ovjekovim ivotom. Stoga se ne treba povoditi za
onima koji nagovaraju da kao ljudi moramo mislit i o ljudskim stvarima i kao
14 | P a g e

smrtnici o smrtnicima, nego, koliko god je to mogue, moramo
se obesmrtiti i sve uiniti kako bismo ivjeli u skladu s onim to je
najizvrsnije u nama". (Nikomahova etika,168)
Prema tome onaj tko djeluje u skladu s umom i njeguje ga, a to je mudrac,
najsretniji je. On je prvotno sretan, a drugotno je sretan onaj tko ivi u skladu s
udorednim krjepostima. Ovdje se ne radi o dvjema odvojenim sreama, jer je
ideal njihovo jedinstvo, jer isti ovjek,filozof, treba misaono promatrati kao Bog
i kao ovjek djelujui i ivei udoredno u dravnoj zajednici. Ta dva naina
ivota treba ivjeti isti sretni ovjek, meutim, misaono promatranje, odnosno
kontemplacija prvotno ini sreu, a udoredno ivlj enje, ini je
drugotno. (Nikomahova etika, 169)
Premda nam vanjska dobra nekada mogu i smetati u misaonomu promatranju,
nama ljudima, za sretan ivot trebaju i vanjska dobra, kao to su: zdravo tijelo,
hrana i sve ono to nam treba za ivot, ali umjereno, j er i s umjerenim
imutkom ovjek moe djelovati prema krjeposti, odnosno initi ono
to treba uiniti.
"Onomu koji misaono promatra ne treba za njegovu djelatnost ni jedna od tih
stvari, nego su one takorei i smetnja misaonom promatranju; ali ukoliko je on
ovjek i ivi u zajednici s mnogima, izabire initi djela u skladu s kreposu, i
zbog toga e mu trebati takva izvanjska dobra, da bi mogao
ovjekovati". (Nikomahova etika, 170)













15 | P a g e


II.ZAKLJUAK


Na temelju navedenih izlaganja vidimo kako je najvee dobro ono kojem
teimo radi njega samog, a ne radi neke druge svrhe koje se esto u ivotu
pojavljuju kao izazovi svakome ovjeku. Dobro kojem teimo moe biti
jednostavno srea, blaenstvo, mir, i zapravo e svaki ovek po svojoj nutrini,
prirodi i umskoj potrebi tei tome dobru. Aristotel je istakao da ivot ovjeka
moemo podijeliti na ivotne uit ke, kod koji je bitno biti umjeren, jer to je
jedini pravi put, zatim misaoni i umski ivot, gdje je kontemplacija vrh
dostignua, mudrost ivljenja, te politiki, odnosno dravni ivot. Vano je da
se u ivotu vodimo i teimo dobrom i da nam je to uvijek na prvom mjestu.
Aristitel nadalje navodi da ovjek mora biti zadovoljan i da mu njegov ivot
mora biti samodostatan.
Aristotel svoje vienje sree i l judskog dobra vidi u boanskom i povezanom s
Bogom, te na osnovi tog i ovjek kao bie koje jedino moe etiki postupati ,
treba djelovati u skladu s boanskim i uzvienim, u skladu s Bogom.
Razmatranjem Aristotelave etike donosim zakljuak kako ovjek, pogotovo u
ovo vrijeme globalog napretka i globalnih poroka ne smije dopustiti mrtvilo
krjepkosti i manjak kontemplacije, potrebno je uporno raditi na moralu i
moralnim vrijednostima, za sveope dobro, sreu i zadovoljstvo drutva i
pojedinca kao najbitnijeg segmenta i najznaajnije karike tog drutva!











16 | P a g e



Literatura:

1) Aristotel (Prijevod: Radmila Salabalic), Nikomahova etika,Izdavacka
knjiara Z.S, Novi Sad 2012.
2) Tadi, I. (2003.) Ogled o Aristotelovoj etici I i II. Posjeeno 14.04.2013.
na mrenoj stanici
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=61042
3) Hudoletnjak, Grgi,M.(2008.) Ljudsko dobro u Nikomahovoj etici .
Posjeeno 16.04.2013. na mrenoj stanici
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=30883