Dizalo se nastavilo penjati nemogue sporo.

Barem sam ja zamiljao da je to

uspinjanje. To se nije moglo rei sa sigurnou: bilo je tako sporo da se jednostavno gubio
svaki osjeaj za smjer. to se mene tie moglo je i silaziti, ili se moda uope i nije kretalo.
No pretpostavimo da je ilo u vis. Puko nagaanje. Moda sam se uspeo dvanaest katova, pa
siao tri. Moda sam obiao globus. Kako sam mogao znati?
To je dizalo do zadnjeg detalja bilo svjetovima daleko od jeftine skalupljene kutije u
mojoj zgradi, na evolucijskoj ljestvici jedva za mrvicu vie od bunarskog kabla. Nikad ne
biste povjerovali da ta dva stroja imaju isti naziv i svrhu. Bile su to dvije zamislive krajnosti
u pogledu dizala.
Prije svega, razmotrimo prostor. To je dizalo bilo toliko prostrano da je moglo sluiti
kao ured. Stavite u njega pisai stol, dodajte ormari i ladice, ubacite ajnu kuhinju, i jo e
vam ostati mjesta. Mogli biste unutra ugurati ak i tri deve i palmu srednje veliine. Drugo,
ta istoa. Dizalo je bilo antiseptino poput nova novcatog lijesa. Zidovi i strop bili su od
apsolutno neumrljana, ulatena nehrajueg elika, pod bijae pokriven besprijekornim
tapisonom boje mahovine. Tree, unutra je vladala mrtva tiina. Nije se uo ni zvuk -
doslovce ni jedan jedini zvuk - od asa kad sam stupio u njega te su se klizna vrata zatvorila.
Duboke rijeke tiho teku.
I jo neto, veina ureaja to bi ih jedno dizalo trebalo imati nedostajale su. Gdje je,
primjerice, bila ploa sa svom onom dugmadi i prekidaima? Nije bilo brojeva katova za
pritiskanje niti oznaka OTVORENA VRATA i ZATVORENA VRATA, nigdje onog ZAUSTAVLJANJE u
NUDI. Uope niega. Sve je to u meni izazivalo osjeaj krajnje bespomonosti. I ne samo da
nije bilo dugmadi; nedostajale su oznake za promjenu kata, nigdje podataka o kapacitetu ili
znaka upozorenja, ak ni ploice s imenom proizvoaa. Zaboravite na pokuaj lociranja
izlaza za nudu. Evo me, hermetiki zatvorenog. Ovo dizalo nije nipoto moglo dobiti
vatrogasno odobrenje. Napokon, za dizala ipak postoje neke norme.
Zurei u ta pusta etiri zida od nehrajueg elika, prisjetio sam se jednoga od velikih
Houdinijevih bjegova koji sam vidio na filmu. Vezali su ga brojnom uadi i lancima, ugurali
u veliku krinju vrsto vezanu jo jednim debelim lancem, i onda sve to skupa zakotrljali niz
slapove Nijagare. Ili moda uronili u ledeni Arktiki ocean. S obzirom na to da nisam bio
vezan, dobro mi je ilo; budui da nisam imao pojma u emu je trik, Houdini je bio u blagoj
prednosti.
Kad smo ve kod nemanja pojma, nisam ak znao niti kreem li se ili mirujem.
Nakaljao sam se, ali jeka nije nipoto zvuala kao kaalj. Doimala se tupom, poput
gline baene u gladak betonski zid. Nisam mogao vjerovati da takav mukli udarac dolazi iz
moga tijela. Pokuao sam se nakaljati jo jednom. Ishod je bio isti. Toliko o kalju.
Stajao sam, ini se, cijelu vjenost u toj hermetiki zapeaenoj komori. Nije bilo
nikakva znaka da e se vrata ikad otvoriti. Nepomian u beskrajnoj tiini, mrtva priroda:
ovjek u dizalu.
Poeo sam gubiti ivce. to ako se mainerija pokvarila? Ili ako je operater dizala -
pod pretpostavkom da je takav postojao u zgradi - zaboravio da sam ja ovdje, u ovoj kutiji?
Jo mi se prije zameo trag.
Napregnuo sam se ne bih li ita uo, bilo to, ali nikakav mi zvuk nije dopirao do
uiju. Pritisnuo sam uho o zid od nehrajueg elika. Nema sumnje, nikakva zvuka. Uspio
sam jedino ostaviti obris svoga uha na hladnome metalu. Dizalo je oito bilo nainjeno od
udesne legure koja upija svu buku. Pokuao sam zazvidati temu iz Danny Boya, ali
zvualo je kao hripanje astmatinog psa.
Nije mi preostalo bogzna to osim da se oslonim na zid i prebrojim sitni u depovima.
Za ovjeka moje profesije, kraenje vremena jednako je vana metoda treninga kao stiskanje
gumenih lopti za boksaa. Premda, ako emo ba biti strogi, to uope nije kraenje vremena.
Jer samo je ustrajnim ponavljanjem mogue ispraviti naopake sklonosti.
U depovima uvijek imam spreman nabacani sitni. U desnom depu drim kovanice
od stotinu i pet stotina jena, u lijevome one od pedeset i stotinu. Kovanice od jednog i pet
jena nosim u stranjem depu, ali one u pravilu ne ulaze u raun. Postupak se sastoji u tome
da istodobno gurnem ruke u oba depa, i onda desnica prebrojava stotinjarke i petstotinjarke
u tandemu s lijevom, koja pribraja pedesetice i desetice.
Teko je onome tko se u tome nikad nije okuao pojmiti kako je to raunati na taj
nain, i valja priznati da je u poetku zamreno. Desna i lijeva polovica mozga vode
odvojene raune, koji se potom spajaju poput rascijepljene lubenice. Nimalo laka zadaa dok
njome ne ovladate.
Vode li uistinu desna i lijeva strana moga mozga zasebne raune, iskreno ne bih znao
kazati. Specijalist u neurofiziologiji mogao bi o tome iznijeti struna opaanja. Ja, meutim,
nisam neurofiziolog. Sve to znam je da, kad se zateknem usred brojanja, osjeam kao da na
razliit nain rabim desnu i lijevu stranu mozga. A kad zavrim s brojanjem, ini se da je
zamor koji se javlja kvalitativno posve razliit od onoga koji prati normalno brojanje.
Praktinosti radi, razmiljam o tome kao o desnom-depu-zbroju-desnog-mozga, i lijevom-
depu-zbroju-lijevog-mozga.
Sve u svemu, mislim da sam jedan od onih koji se dre praktinih gledita o
prevladavajuim svjetskim okolnostima, zbivanjima, postojanju openito. Ne zato to bih bio
ba takav blaziran, praktino navudren tip - premda neke moje tenje idu u tom smjeru nego
zato to poesto primjeujem kako praktine priblinosti ovjeka najvie pribliavaju
shvaanju prave prirode stvari.
Na primjer, pretpostavimo da planet Zemlja nije kugla nego divovski stol za kavu.
Koliko bi svakodnevni ivot bio zbog toga drugaiji? U redu, to je prilino nategnut primjer;
ne mogu se ivotne injenice preinaiti tek tako. Ipak, ako bismo planet Zemlju, praktinosti
radi, prikazali kao divovski stol za kavu, to bi uistinu pomoglo da se raisti sva ta zbrka - te
praktiki besmislene proizvoljnosti kao to su gravitacija, meunarodna datumska granica i
ekvator, ti naporni detalji koji proizlaze iz sferinog gledita. Mislim, koliko e puta u ivotu
nekome tko ivi savreno obino ekvator biti znaajan faktor?
No da se vratim onome to mi je nadohvat ruke - bolje reeno ruku, koje su zabavljene
svaka svojim poslom - nipoto nije lako voditi paralelne raune. ak je i meni trebalo jako
mnogo vremena da to svladam. Ali jednom kad steknete tu vjetinu, vie je neete izgubiti.
To je kao vonja biciklom ili plivanje. to ne znai da uz malo vie prakse ne moete
poboljati tehniku ili usavriti stil. Ako ni iz kojeg drugog razloga nego tog, ruke su mi
uvijek zauzete.
Ovaj put sam imao tri kovanice od petsto jena i osamnaest stotica u jednom depu, te
sedam pedesetica i esnaest desetica u drugom. Sve zajedno velikih tri tisue osamsto jena.
Takvi izrauni ne zadaju nikakve potekoe. Jednostavniji su nego brojanje prstiju na
rukama. Zadovoljno sam se opet oslonio na zid od nehrajueg elika i pogledao ravno pred
sebe, prema vratima. Koja se jo uvijek nisu otvarala.
to je moglo toliko trajati? Provizorno sam otpisao teoriju o kvaru stroja i teoriju
zaboravnog operatera. Nijedna nije bila osobito realistina. To ne znai da se operaterov
nemar ili kvar pogona nisu mogli realno dogoditi. Naprotiv, pouzdano znam da su takve
nezgode i odvie este u stvarnom svijetu. Hou rei da se u vrlo neobinoj stvarnosti - kao
to je sluaj s ovim smijeno glatkim dizalom - ono obino moe, praktinosti radi, otpisati
kao paradoksalno neobino. Bi li ijedno ljudsko bice sposobno osmisliti ovo tomsviftovsko
dizalo moglo zakazati pri odravanju mainerije u upotrebljivom stanju ili zaboraviti
odgovarajuu proceduru jednom kad posjetitelj zakorai u njega?
Odgovor je bio oit. Ne bi.
Nema govora.
Ne nakon to su oni bili tako pomni sve do tog asa. Pobrinuli su se za najsitnije
pojedinosti, izmjerili svaki korak koji sam nainio, doslovce do u milimetar. Na ulazu u
zgradu zaustavila su me dvojica straara, pitali me koga dolazim vidjeti, potraili moje ime
na popisu posjetilaca, zatraili da vide moju vozaku dozvolu, upisali broj u sredinje
raunalo radi provjere, nakon ega sam bez okolianja uguran u ovo dizalo. Toliko vas ne
pregledavaju niti kad ulazite u Japansku banku. Bilo je nezamislivo da bi nakon svega toga
sada zakazali.
Preostaje jedino mogunost bila da su me namjerno doveli u ovaj poloaj. Htjeli su da
mi gibanje dizala bude nedokuivo. Htjeli su da se dizalo sputa toliko sporo da ne budem u
stanju razaznati penje li se ili sputa. Vjerojatno su me sada promatrali preko skrivene TV
kamere.
Da odagnam dosadu, palo mi je na um potraiti objektiv kamere. Ali kad sam bolje
razmislio, to bih imao od toga da ga naem? To bi ih uzbunilo, zaustavili bi dizalo, i jo bih
vie zakasnio na dogovoreni sastanak.
Stoga sam odluio ne initi nita. Nalazim se ovdje u potpunom skladu sa svojom
dunou. Nemam se zato brinuti, nema razloga za uzbunu.
Oslonio sam se na zid dizala, gurnuo ruke u depove i jo jednom prebrajao svoj sitni.
Tri tisue sedamsto pedeset jena. Ni manje ni vie. Obavljeno u hipu.
Tri tisue sedamsto pedeset jena?
Neto nije bilo u redu.
Negdje sam pogrijeio.
Dlanovi su mi se poeli znojiti. U tri godine brojanja nikad se nisam zeznuo. Bio je to
lo znak.
Zatvorio sam oi te ispraznio desnu i lijevu stranu mozga, kao da briem naoale.
Potom sam, izvadivi ruke iz depova, rairio prste da osuim znoj. Poput Henryja Fonde u
arobnjaku, kad navlai oklop prije oruanog okraja.
Posve osuenih dlanova i prstiju, zaronio sam objema rukama u depove da izbrojim
po trei put. Bude li se trea suma podudarala s ijednom od prijanjih suma, osjeat u se
bolje. Svi grijee.
S obzirom na osebujne okolnosti u kojima sam se naao, moda sam bio uznemiren,
poneto preveliko samopouzdanje da i ne spominjem. To je bila moja prva greka. No tono
prebrojavanje bilo je sve to mi je trebalo da ispravim situaciju, da stavim stvari na pravo
mjesto.
Prije nego to sam uspio uzeti stvar u ruke, meutim, vrata dizala su se otvorila.
Nikakva upozorenja, nikakva zvuka, samo su se klizno rastvorila na obje strane. Bio sam
toliko usredotoen na kritino brojanje da to ak nisam niti primijetio. Tonije kazano, moje
su oi vidjele vrata kako se otvaraju, ali ja nisam posve razabrao znaenje tog dogaaja.
Dakako, otvaranje vrata znailo je povezivanje dvaju prostora izmeu kojih je prijelaz bio
prethodno zaprijeen upravo tim vratima. Ono je ujedno znailo da je dizalo stiglo na
odredite.
Skrenuo sam pozornost prema onome to se nalazilo iza vrata. Ondje je bio hodnik, a u
hodniku je stajala ena. Mlada ena u ruiastom odijelu i visokim ruiastim potpeticama.
Odijelo bijae skrojeno od nekog sjajnog materijala, a lice joj je bilo jednako sjajno. ena je
uoila moju prisutnost, potom je kratko kimnula. Poite ovuda, kao da mi je pokazala.
Izgubio sam svaku nadu u brojanje i, izvadivi ruke iz depova, iziao iz dizala. Nato su se
vrata dizala zatvorila kao da su samo ekala da iziem.
Stojei u tom hodniku temeljito sam se ogledao oko sebe, ali nisam razabrao nita to
bi dalo naslutiti kakav je moj trenutani poloaj. inilo se da se nalazim u unutranjem
prolazu neke zgrade, ali toliko bi vam svaki kolarac mogao rei.
Unutranjost je bila sumorna, bezlina. Kao i dizalo. Posvuda kvalitetni materijali; ni
traga habanju. Mramorni podovi uglancani do visokog sjaja; zidovi prepeeno-
ukastobijeli, poput ajnih kolaia koje jedem za doruak. Na obje strane hodnika nalazila
su se visoka drvena vrata na koja bijahu pribijene metalne ploice s brojem soba, ali bez
redoslijeda. <936> je bilo odmah do <1213>, a <12I3> do <26>. Neto je bilo naopako.
Nitko ne obiljeava sobe na taj nain.
Mlada ena nije izustila gotovo ni rijei. Ovuda, molim, bilo je sve to mi je rekla,
ali vie su to njezine usne oblikovale rijei nego to su doista govorile, jer s njih nije silazio
nikakav zvuk. Budui da sam pohaao dvomjeseni teaj itanja s usana kada sam zapoeo
ovaj posao, bez potekoa sam razumio to je rekla. Ipak, pomiljao sam da neto ne valja s
mojim uima. Nakon mrtve tiine u dizalu, otupjelog kalja i isuenog zvidanja, mora da
sam gubio sluh.
Pa sam se nakaljao. Zvualo je normalno. Pomalo mi se vratilo pouzdanje u vlastiti
sluh. Mojim se uima nita nije dogodilo. Problem je zacijelo bio u ustima te ene.
Hodao sam za njom. Kuckanje njezinih iljatih potpetica odjekivalo je praznim
hodnikom kao poslijepodne u kamenolomu. Njezine punane noge u visokim arapama jasno
su se odraavale u mramoru.
ena je, reklo bi se, bila bucmasta. Mlada i lijepa i sve to ide uz to, ali bucmasta.
Danas se mlada, lijepa ena koja je, recimo tako, popunjena, doima pomalo neprilinom.
Hodajui iza nje, fiksirao sam se na njezino tijelo.
U blizini mladih, lijepih, debelih ena obino sam zbunjen. Ne znam zato. Moda
zato to mi se predodba njihovih prehrambenih navika prirodno zamrzne u svijesti. Kad
ugledam draesno popunjenu enu, vidim je kako kruhom pobire zadnju kap umaka od
vrhnja i halapljivo guta taj posljednji listi salate kojim joj je ukraen tanjur. A kad se to
jednom dogodi, to je kao kiselina koja nagriza kovinu: prizori njezina jedenja ire mi se
glavom i gubim kontrolu.
Neugledna debeljuca je u redu. Debele ene su poput oblaka na nebu. Jednostavno
njime lebde i nemaju nikakve veze sa mnom. E, ali mlada i lijepa debeljuca je druga pria.
Prema njoj moram zauzeti stav. Jer na koncu bih mogao s njom zavriti u krevetu. Odatle
vjerojatno potjee sva ta zbunjenost.
To ne znai da imam neto protiv debelih ena. Zbunjenost i odbojnost su dvije
razliite stvari. Spavao sam s debelim enama i, u cjelini uzevi, iskustvo nije bilo loe. Ako
vas zbunjenost odvede u pravom smjeru, rezultati mogu biti neobino vrijedni. No dakako,
stvari ne krenu uvijek u pravom smjeru. Seks je krajnje istanan pothvat, nimalo nalik
nedjeljnom odlasku u robnu kuu radi kupnje termosice. ak i meu mladim, lijepim,
debelim enama valja praviti razlike. Ugojene na jedan nain, odvest e vas u pravom
smjeru; ugojene na drugi nain, ostavit e vas izgubljene, jadne, smetene.
U tom smislu spavanje s debelim enama moe biti izazov. Zacijelo ima jednako
mnogo oblika ljudske debljine kao to ima oblika ljudske smrti.
Takve su, uglavnom, bile moje misli dok sam koraao niz hodnik iza te lijepe, mlade,
debele ene.
Bijela marama omotana oko ovratnika njezina ik ruiastog odijela. S njezinih
punanih usnih resica klate se etvrtaste zlatne naunice, koje sijevaju sa svakim njezinim
korakom. Zapravo se s obzirom na svoju teinu kretala prilino lako. Mogla se opasati
remenom ili opremiti drugim parafernalijama radi maksimalnog vizualnog efekta, no to nije
mijenjalo na injenici da je njezino gibanje bilo odmjereno i draesno. Ustvari, to me
napalilo. Ona je bila moj tip debeljuce.
Ne pokuavam sada smiljati izlike, ali ne napaljuje me ba tako mnogo ena. Ako
nita drugo, mislim da nisam tip kojeg je lako napaliti. Pa kad se zbilja napalim, ne vjerujem
tome; moram istraiti uzrok.
Pohitao sam do nje i ispriao se to kasnim osam ili devet minuta na dogovor. Nisam
imao pojma da e ulazna procedura toliko potrajati, rekoh. A i dizalo je bilo tako sporo.
Uranio sam deset minuta na ulasku u zgradu.
ustro je kimnula kao da kae: Znam. Iz dekoltea joj je dopro blag nagovjetaj
kolonjske vodice. Miris je podsjeao na polje dinja u nedjeljno jutro. Izazvao je u meni
aljivo raspoloenje. Nostalgian, ali nemogu pasti osjeaja, kao da su se dvije posve
nepovezane uspomene ispreplele u nepoznatoj dubini. Ponekad me spopadaju takva uvstva.
A najee zbog specifinih mirisa.
Dugaak hodnik, ha? pokuao sam probiti led. Uputila mi je pogled, ali je nastavila
hodati. Pretpostavljao sam da joj je dvadeset ili dvadeset jedna godina. Jasno izraene crte,
iroko elo, ist ten.
U tom je asu rekla: Proust.
Tonije kazano, nije izgovorila rije Proust, nego je naprosto usnama nainila oblik
koji je zacijelo znaio Proust. Ipak, morao sam uti pravi zvuk od nje. Kao da mi je
govorila s druge strane debele staklene ploe.
Proust?
Marcel Proust? pitao sam je.
Pogledala me. Tada je ponovila: Proust. Digao sam ruke i ponovno zaostao za njom,
nastojei svim silama smisliti druge pokrete usnama koji bi odgovarali rijei Proust.
Propust?... Prus?... Pust?... Tiho sam za sebe izgovarao niz besmislenih slogova, jedan za
drugim, ali nijedan, ini se, nije odgovarao. Mogao sam samo zakljuiti da je doista rekla
Proust. Ali nisam mogao dokuiti kakve veze ima taj dugaki hodnik s Marcelom
Proustom?
Moda je navela Marcela Prousta kao metaforu za duljinu hodnika. No, pod
pretpostavkom da je to bio sluaj, nije li posrijedi bio lakoumno, da ne kaem neuviavno
odabran izraz? Da je navela taj dugaki hodnik kao metaforu za djela Marcela Prousta, to bih
jo mogao prihvatiti. Ali obrnuto je bilo bizarno.
Hodnik dugaak kao Marcel Proust?
Kako god bilo, nastavio sam je slijediti tim dugakim hodnikom. Uistinu dugakim
hodnikom, nema to. Zakreui za uglove, penjui se i silazei niz kratka stubita, zacijelo
smo prehodali pet ili est uobiajenih duina zgrada. Hodali smo okolo i naokolo, kao na
Escherovoj grafici. No koliko god hodali, okolina kao da se uope nije mijenjala. Mramorni
podovi, zidovi be boje, drvena vrata s ispremijeanim brojevima soba. Kvake od
nehrajueg elika. Nigdje prozora na vidiku. I cijelo vrijeme isti staccato ritam njezinih
potpetica, a za njim rastopljeno gumasti zvuk mojih cipela za tranje.
Odjednom je zastala. Ve sam se toliko uivio u zvuk svojih patika da sam joj se zabio
ravno u lea. Predivno ublaen udarac, poput sudara s vrstim kinim oblakom. S vrata joj se
irila ta kolonjska vodica s mirisom dinje. Gotovo se sruila od siline moga udarca, pa sam je
uhvatio za ramena da je vratim u uspravan poloaj.
Oprostite, rekao sam. Misli su mi odlutale.
Bucmasta mlada ena je porumenjela. Nisam bio siguran, ali inilo se da uope nije
uzrujana. Tozumsta, rekla je s trakom osmijeha. Tada je slegnula ramenima i dodala:
Sela. Nije to doista izgovorila, ali ne trebam ponoviti da su joj usne oblikovale rijei.
Tozumsta? izgovorih za sebe. Sela?
Sela, ree ona s uvjerenjem.
Moda turski? Problem je bio u tome da nikad nisam uo ni rijei turskog. Bio sam
toliko smeten da sam odluio zaboraviti na bilo kakvu konverzaciju s njom. itanje s usana
je vrlo delikatna rabota, a ne neto to moete svladati u dva mjeseca teaja za odrasle.
Izvadila je romboidni elektroniki klju iz depa na odijelu i umetnula ga vodoravno,
samo tako, u prorez na vratima koja su nosila broj <728>. Otkljuala su se uz kljocaj.
Glatko, bez zapinjanja.
Otvorila je vrata, potom se okrenula i zamolila me: Saumte, sela.
A upravo sam to, naravno, i uinio.




S dolaskom jeseni, sloj dugakoga zlatnog krzna obraste im tijelo. Zlatnog u najiem
smislu, bez i najmanje primjese ikakve druge boje. Njihova zlatna dolazi na ovaj svijet kao
zlatna i opstoji na ovome svijetu kao zlatna. Nastanjene izmeu sveg neba i zemlje, one su
uronjene u zlato.
Kada sam doao u Grad - bilo je to u proljee - ivotinje su imale kratko raznobojno
krzno. Crno i pjeanosivo, bijelo i crvenkasto-smee. Na nekima se mijealo tamno i
svijetlo. Te ivotinje u svim zamislivim nijansama tiho su lutale tek zazelenjelim krajem, kao
noene povjetarcem. Bijahu gotovo zamiljene u svome spokoju, disanje im bijae prigueno
poput jutarnje izmaglice, i grickale su mladu travu ne isputajui ni zvuka. Umorivi se od
toga, skupile bi noge pod sobom da nakratko otpoinu.
Proljee je minulo, ljeto se okonalo, i upravo sada, kad svjetlo poprima providan sjaj
a prvi jesenji pljuskovi mrekaju rijene vode, promjene na ivotinjama postaju vidljive.
Pojavljuje se zlatna dlaka, isprva u krtim krpicama, kao da nie neka biljka koja ne
odgovara godinjem dobu. Ne traje dulje od tjedna da se taj ritual odigra od poetka do kraja.
Zapoinju svoju preobrazbu gotovo u isti mah; gotovo istodobno s njom su gotove. Za tjedan
dana svaka je ivotinja ve posve preobraena u zvijer od zlata. Kada se jutarnje Sunce digne
i novom pozlatom prekrije svijet, jesen se ve spustila na zemlju.
Samo taj dugaki rog to im stri posred ela ostaje bijel od dna do tanahnog vrha.
Manje je nalik rogu nego slomljenoj kosti to je proparala kou i tamo ostala. No izuzev
bjeline njihovih rogova i plavetnila oiju, te su ivotinje zlatne. Klimaju glavom kao da
isprobavaju novo odijelo, zabadajui rogove u visoko jesenje nebo. Gaze u potoke, izvijaju
vratove da se oslade jesenjim obiljem crvenih bobica.
Dok se sumrak sputa nad Gradom, penjem se na Satnu kulu na zapadnom Zidu da
vidim uvara Dveri kako pue u rog da sakupi ivotinje u gomilu. Jedna dugaka nota, zatim
tri kratke - takav je propisani zov. Kad god ujem rog, zatvorim oi i putam da me preplave
blagi tonovi, razliiti od svih drugih. Plovei tamnim ulicama poput blijede, prozirne ribe,
niz taracane arkade, kraj kunih plotova i kamenih zidova to obrubljuju etalita uz rijeku,
zov se razlijee posvuda. Sve i sva utonulo je u taj zov. On probija nevidljive, zrakom
noene naslage vremena, tiho prodirui u najdalje dijelove Grada.

Kada zazvui rog, ivotinje pogledaju u vis, kao da se odazivaju drevnim sjeanjima.
Sve redom, njih tisuu ili vie, odjednom zauzimaju isti poloaj, podiui glave u smjeru
zova. Neke sa strahopotovanjem prestaju vakati lie utilovke, druge zaustavljaju kopita
na oblucima, neke se pak bude iz drijemea na zadnjem osunanom djeliu tla; sve podiu
glavu u zrak.
U tom se asu sve smiruje, izuzev njihove zlatne dlake koja leluja na veernjem
povjetarcu. to se im se u tom trenutku odigrava u glavama? U to zure? Lica okrenutih pod
istim kutem, oiju upravljenih u otvoren prostor, ivotinje stoje ukoene. Ui su im navik-
nute na taj zvuk, ne trzaju se, dok se zamirui odjeci ne raspre u sutonu. Tada, najednom,
kao dozvane nekim sjeanjem, ivotinje ustaju i kreu u istome smjeru. arolija je prestala i
ulicama se razlijeu zvuci bezbrojnih kopita. Zamiljam kako se para izvija iz podzemlja,
ispunja uliice, penje se kunim zidovima, potapajui ak i Satnu kulu.
Ali kad otvorim oi, strujanje u hipu prestaje. uje se samo topot kopita, a Grad je
nepromijenjen. ivotinje kuljaju taracanim ulicama, krivudajui u kolonama amo-tamo
poput rijeke. Nijedna nije na elu, nijedna ne predvodi. Sputaju oi i ramena im drhte dok
prate svoju neizreenu putanju. No meu njima se osjea neka neslomljiva unutarnja veza,
neizbrisiva bliskost sjeanja koja su im odavno ieznula iz oiju.
Silaze putem sa sjevera, prelazei Stari most prema junoj obali, gdje susreu druge
svoje vrste to dolaze s istoka, potom nastavljaju uz Kanale kroz Industrijski sektor, okreu
se na zapad i jedna za drugom idu kroz uski prolaz ispod ljevaonice te se pomaljaju u
podnoju Zapadnog brijega. Razvuena kolona na obroncima napreduje pored starijih
ivotinja i onih mlaih, koje nisu kadre odlutati daleko od Dveri te iekuju povorku. Ovdje
skupina mijenja smjer i upuuje se prema sjeveru, preko Zapadnog mosta, dok ne stigne do
Dveri.
im su prve ivotinje doklipsale do Dveri, uvar Dveri ih otvara. Pojaana debelim,
vodoravnim okovima od eljeza, vrata su hrapava i teka. Visoka su moda metar i pol te
okrunjena ekinjom iljaka. uvar Dveri bez napora privlai desnu stranu vrata prema sebi,
zatim proputa zbijene ivotinje kroz Dveri. Lijeva vrata se nikad ne otvaraju. Kad izvede
sve ivotinje, uvar Dveri ponovno zatvara desna vrata i sputa zasun.
Te Zapadne Dveri su, koliko znam, jedini prolaz u i iz Grada. Cijela je zajednica
okruena golemim Zidom, visokim gotovo deset metara, koji mogu prijei samo ptice.
Kada svane, uvar iznova otvara Dveri, pue u rog i puta ivotinje unutra. Poto su
opet na posjedu, on zatvara vrata i sputa zasun.
Zasun zapravo nije potreban, objanjava mi uvar Dveri. Nitko osim mene nije u
stanju otvoriti ovako teka vrata. Makar vie ljudi to pokualo zajedniki uiniti. Ali pravila
su pravila.
uvar Dveri navlai svoju vunenu kapu do obrva i vie ne izgovara nijednu rije.
uvar Dveri je orijaka ljudeskara, debelokoan je i miiav, ovjek od kojega nisam vidio
krupnijeg. ini se kao da e mu se koulja rasparati kad napne miie. Katkad sklopi oi i
utone u veliku tiinu. Ne umijem kazati je li svladan melankolijom ili je to jednostavno
pomak nekoga unutarnjeg mehanizma. Jednom kad ga obavije tiina, ne mogu rei nita dok
opet ne doe k sebi. Dok polako otvara oi, gleda me bezizraajno, prsti na rukama
neodreeno mu se gibaju u krilu, kao da pokuava odgonetnuti zato ja postojim tu, ispred
njega.
Zato skupljate ivotinje u sumrak i aljete ih izvan zidina, da biste ih ujutro opet
pustili natrag? pitam uvara Dveri im je povratio svijest.
uvar Dveri zuri u mene bez traka emocija.
Mi to tako inimo, kae on, i to je tako. Isto kao to Sunce izlazi na istoku i zalazi
na zapadu.

Osim to otvara i zatvara Dveri, uvar, ini se, provodi vrijeme brusei orue.
Njegova je kuica ureena svakojakim sjekirama, teslima i noevima, pa mu je svaki
slobodan trenutak posveen njihovu otrenju na tocilju. Izbruene otrice poprimaju
nadnaravan sjaj, ledeno bijel, koji blista iznutra.
Dok promatram nizove otrica, uvar Dveri se zadovoljno osmjehuje, pomno pratei
moj pogled.
Oprez, od jednog dodira se moete porezati, kae uvar Dveri, upirui zdepastim
prstom prema svom arsenalu. Ovo nisu igrake. Ja sam ih iskovao sve do jednog. Bio sam
kova, i ovo su moje rukotvorine. Dobar zahvat, savrena ravnotea. Nije lako spojiti drku s
otricom. Evo, primite jednu. Ali pazite na otricu.
Podiem najmanju sjekiru meu alatom na stolu i njome zamahujem kroz zrak. Doista,
na najmanji trzaj zgloba - gotovo na samu moju misao - naotrena kovina odgovara poput
istrenirana lovakog psa. uvar Dveri ima razloga biti ponosan.
Nainio sam i drku. Izrezbario sam je od desetogodinjeg jasena. Neki ljudi vole
druga drva, ali moj izbor je desetogodinji jasen. Ni mlai, ni stariji. Desetogodinjak je
prvoklasna sirovina. vrst i vlaan, vrlo savitljiv. Istona uma je moja zaliha jasena.
to e vam toliki noevi?
Za razne stvari, kae uvar Dveri. Zimi ih najvie koristim. Priekajte do zime,
mogu vam pokazati. Zima je ovdje silno duga.
Izvan Dveri postoji mjesto za ivotinje. Ograen prostor gdje nou spavaju, presjeen
potokom na kojemu se poje. Iza njega su stabla jabuka, neizmjerno more ume koje se
prostire unedogled.
Nitko osim vas ne gleda ivotinje, kae uvar Dveri. Ali vi ste tek doli ovamo.
Priviknete se na ivot ovdje, i stvari sjedaju na svoje mjesto. Izgubite interes za njih. Svi ga
izgube. Osim tijekom jednog tjedna, poetkom proljea.
Tijekom jednog tjedna poetkom proljea, govori mi uvar Dveri, ljudi se penju na
Satnu kulu kako bi promatrali okraje ivotinja. To je vrijeme kad ih nagon sili da se bore -
nakon to odbace zimsko ruho, tjedan prije no to enke okote mladunad. Postaju tako
razjarene, tako surovo ranjavaju jedna drugu te ovjek nikad ne bi pomislio koliko su inae
mirne.

Te jesenje ivotinje uurene su u tiini jedna do druge, a njihovo dugako zlatno
krzno blista u sumraku. Nepomine, nalik postavljenim kipovima, podignutih glava ekaju
da posljednje danje zrake potonu meu stablima jabuka. Kada Sunce napokon zae te ih
prekrije nona tama, ivotinje obaraju glavu, polau svoj bijeli rog na zemlju i sklapaju oi.
Tako se zavrava jedan dan u Gradu.




Uveden sam u veliku, praznu sobu. Zidovi su bili bijeli, strop bijel, sag boje bijele
kave - odreda dekoraterske boje. Da, ak i meu bijelima postoje ukusne bijele i pretjerane
bijele, prijelazne boje koje moda i nisu bijele.
Neprovidni prozori posve su prijeili pogled na vanjski svijet, ali svjetlost koja je
probijala unutra mogla je biti samo suneva, to je znailo da smo neto iznad tla. Dizalo se,
dakle, jest popelo. Ta me je spoznaja ohrabrila: ipak je sve bilo onako kao to sam zamiljao.
ena mi je dala znak da sjednem na konatu sofu u sredini sobe. Posluao sam je i
prekriio noge, a ona je nato izila kroz druga vrata.
U sobi je bilo veoma malo pokustva. Pred sofom je bio niski stoli za kavu s
keramikom pepeljarom, upaljaem i dozom za cigarete. Pritiskom sam otvorio dozu; bila je
prazna. Na zidovima nijedne slike, kalendara ili fotografije. Prilino sumorno.
Do prozora se nalazio velik stol. Ustao sam sa sofe i odetao do prozora, u prolazu
razgledavajui stol. Solidan komad s debelom gornjom ploom, iroke ladice na obje strane.
Na stolu je bila svjetiljka, tri kemijske olovke i rokovnik, i do toga pregrt spajalica.
Rokovnik je bio otvoren na dananjem datumu.
U jednom kutu sobe stajala su tri vrlo obina elina ormaria, u potpunom neskladu s
ambijentom. Standardna industrijska proizvodnja. Da se mene pita, iao bih na neto
otmjenije - dizajnirane ormare za odjeu, recimo. Ali mene nitko nije pitao. Bio sam tu da
obavim posao, i sivi elini ormarii niti duboks boje blijede breskve nisu me se ticali.
U zidu s moje lijeve strane bio je ugraen ormar s vratima koja su se otvarala kao
harmonika. Bio je to posljednji komad bilo kakva pokustva u sobi. Nije bilo polica za
knjige, sata, telefona, iljila, plitice za pisma, vra s vodom. Kakva je ovo, kvragu, soba?
Vratio sam se na sofu, iznova prekriio noge i zijevnuo.
Deset minuta potom ena se opet pojavila. Ni ne okrznuvi me pogledom, otvorila je
jedan od ormaria i izvadila naramak nekog sjajnog crnog materijala, koji je prenijela na
stoli za kavu.
Ispostavilo se da crni materijal tvore impregnirani kaput i izme. A povrh njih bile su
naoale kakve su nosili piloti u Prvome svjetskom ratu. Nisam imao blage veze kamo sve to
vodi.
ena je neto rekla, ali usne su joj se micale prebrzo da bih ita razabrao.
O... oprostite? Jo sam poetnik u itanju usana, rekao sam.
Ovaj put je polako i odmjereno pomicala usne: Navucite ovo preko svoje odjee,
molim.
Zapravo je radije ne bih bio posluao, ali bilo mi je tegobno prigovarati pa sam
zaepio i uinio kako je rekla. Skinuo sam tenisice i stupio u izme, potom navukao kaput.
Teio je tonu, a izme su bile par brojeva prevelike, ali jesam li imao izbora? ena se okre-
nula i zakopala dugmad na mom kaputu te mi navukla kapuljau preko glave. Dok je to
inila, elom mi je okrznula vrh nosa.
Lijep miris, pohvalio sam njezinu kolonjsku vodicu.
Hvala, izustila je, spajajui mi zapore kapuljae sve do ispod nosa. Preko kapuljae
dole su avijatiarske naoale. I eto me opremljenog od glave do pete i bez odstupnice - ili
sam barem tako mislio.
Tada je povukla vrata ugraenog ormara, povela me za ruku i ugurala unutra. Upalila
je svjetlo i povukla vrata za sobom. Unutra je bilo kao i u svakom ormaru za odjeu -
svakom ormaru za odjeu bez odjee. Samo vjealice i kuglice naftalina. Vjerojatno to ak
nije bio ormar za odjeu. Kakvog bi razloga inae bilo da, ovako kao mumija, sav stisnut
ulazim u ormar?
ena je protresla metalnu napravu u kutu, i dio prednjeg zida poeo se smjesta otvarati
prema unutra, podiui se poput vrata automobilskog prtljanika. Iza otvora je bilo mrano
kao u rogu, ali mogao sam osjetiti puhanje ledenog, vlanog zraka. ula se i duboka tutnjava
vode.
Dolje je rijeka, inilo se da je rekla. Zbog zvuka vode doimalo se kao da joj je govor
naprosto zagluen. Nekako sam uspijevao razumjeti to je govorila. udno.
Gore, prema gornjem pritoku, nalazi se veliki vodopad ispod kojega ete proi. Iza
njega je Djedov laboratorij. Doznat ete sve kada dospijete tamo.
Kada dospijem tamo? Va djed me eka?
Tako je, rekla je, pruajui mi veliku, nepromoivu runu svjetiljku s remenom.
Prodiranje u posvemanju tamu nije me naroito veselilo, ali sam skupio hrabrost i zakoraio
u zjapei otvor. Zgurio sam se da proguram glavu i ramena, vukui za sobom drugu nogu. S
obzirom na tu nezgrapnu kabanicu, to ba i nije bio maji kaalj. Okrenuo sam se i kroz
avijatiarske naoale pogledao prema punanoj eni koja je stajala u ormaru. Bila je strano
slatka.
Budite oprezni. Ne smijete se udaljiti od rijeke ni sii pokrajnjom stazom, upozorila
me, saginjui se da me moe vidjeti.
Ravno naprijed, vodopad? povikao sam.
Ravno naprijed, vodopad, ponovila je.
Eksperimenta radi, izustio sam rije sela. To je izmamilo osmijeh i jedno "sela" od
nje, prije nego to je zalupila zidnu plou.

Odjednom sam, doslovce, bio uronjen u tamu, bez trunice svjetla. Nisam vidio nita.
Nisam ak mogao razaznati vlastitu ruku podignutu do visine lica. Stajao sam ondje smeten,
kao da me pogodio tupi predmet, obuzet sleujuom spoznajom o svojoj krajnjoj bes-
pomonosti. Bio sam ostatak umotan u crnu plastiku i gurnut u hladnjak. Tijelo mi je na
trenutak malaksalo.
Napipao sam prekida svjetiljke i odaslao zraku dobrodolice ravno preko niega.
Isprobavao sam svjetlo na svojim stopalima, potom se polako orijentirao. Stajao sam na
betonskoj platformi povrine tri kvadratna metra koja je strala iznad bezdana. Bez reetke,
bez ograde. Da mi je barem rekla za to, pomislih prilino zlovoljno.
O bok platforme bile su oslonjene aluminijske ljestve, niz koje se pruao put nadolje.
Privrstio sam svjetiljku remenom dijagonalno preko prsa i poeo se sputati niz jednu po
jednu klizavu preku. to sam vie silazio, zvuk vode postajao je glasniji i razgovjetniji. to
se ovdje zbiva? Ormar u uredskoj zgradi na ijem dnu zjapi rijena provalija? I to ba usred
Tokija!
to sam vie razmiljao, bio sam sve uznemireniji. Najprije to jezivo dizalo, zatim ta
ena koja je neto izricala a da uope nije govorila, sada ovo lagodno tumaranje. Moda sam
trebao odbiti posao i otii kui. Ali ne, evo me, sputam se u bezdan. I to zato? Zbog
profesionalnog ponosa? Ili zbog bucmaste ene u ruiastom odijelu? U redu, priznajem:
navukla me, i sada se moram nositi s ovom ludorijom.
Nakon dvadeset preki zastao sam da doem do daha, potom se spustio niz jo
osamnaest preki, do tla. Na dnu sam oprezno svjetiljkom obasjao ravnu kamenu plou pod
nogama i pred sobom otkrio rijeku. Povrina vode mrekala se pod zrakama svjetiljke.
Rijeka je hitro tekla, ali nisam mogao razabrati dubinu, ak ni boju vode. Vidio sam jedino
da tee slijeva na desno.
Osvjetljavajui tlo oko stopala, polako sam krenuo nizvodno. Svako toliko mogao sam
se zakleti da se neto u blizini mie, ali nisam vidio nita, tek okomito isklesane kamene
zidove s obje strane rijeke. Vjerojatno sam bio tjeskoban zbog tame.
Nakon pet ili est minuta hoda, strop je postao nii, ili se barem tako inilo zbog jeke.
Uperio sam svjetiljku u vis, ali nisam mogao razabrati nita iznad sebe. Potom, ba kao to
me djevojka upozorila, raspoznao sam neto to je nalikovalo tunelima koji su se ravali na
obje strane. Nisu to bili toliko odvojci koliko napukline u stijeni, iz kojih su potoii vode
kapali u rijeku. Preao sam preko i obasjao jednu od napuklina. Crna rupa postajala je unutra
vea, mnogo vea. Nadasve primamljivo.
Drei svjetiljku vrsto u desnoj ruci, pohitao sam uzvodno poput napola evoluirane
ribe. Kamene ploe bile su vlane, pa sam morao paljivo koraati. Ako se sada okliznem ili
razbijem svjetiljku, pria e biti gotova.
Da, ali stvar je poprimala apsurdne razmjere. ak sam se i u tom kinom odijelu, pod
vodom koja je lijevala kao iz kabla, smoio do koe. Kad samo pomislim da starac mora
kroz to proi svaki put kada dolazi ili odlazi iz laboratorija. Nema dvojbe da je sve to radi
sigurnosti podataka, ali zacijelo postoji i elegantniji nain.
Unutar vodopada sam posrnuo i udario koljenom o stijenu. Zbunjivao me posvemanji
nesklad izmeu odsustva zvukova i zbilje koja bi ih stvarala da su bili ujni. Hou rei,
vodopad bi trebao zvuati dostojno jednog vodopada.
S druge strane slapa nalazila se spilja u koju bi jedva stala jedna osoba. Tono u
sredini bila su eljezna vrata. ovjek je iz depa izvadio neto nalik minijaturnom
kalkulatoru, uloio ga u prorez, i poto ga je neko vrijeme pomicao vrata su se polako
otvorila prema unutra.
Evo nas, tu smo. Poslije vas, ree ovjek. Stupio je unutra poslije mene i zakljuao
vrata. Gadan put, ha?
Ne, uh... Ma kakvi...
ovjek se nasmija; svjetiljka mu je visjela na uzici oko vrata, naoale i kapuljaa bili
su i dalje na svome mjestu. Veseli ho-ho-ho smijeh.
Prostorija u koju smo uli nalikovala je bazenskoj svlaionici, na policama bilo je jo
pola tuceta garnitura jednakih onima kakve smo nosili na sebi. Skinuo sam svoje
avijatiarske naoale i iskobeljao se iz kombinezona, prebacio ga preko vjealice te stavio
izme na policu. Runu svjetiljku objesio sam o kuku.
Oprostite zbog tolkih neugodnosti, ispriavao se ovjek, ali ne smijemo zanemarit
sigurnost. Mora poduzet nune mjere opreza. Oni nas tipovi tam vani vrebaju.
INKovci? natuknuh.
E, da. A ti INKovci, ak ste se pitali, nisu jedini, ree ovjek, kimajui samome sebi.
Potom me odveo u sobu za primanje iza garderobe. Izvan svoga nepromoivog odijela,
moj se vodi pokazao kao dobroduan starac. Nizak i krupan, vie snane grae nego debeo.
Imao je dobar ten, i kad je nataknuo naoale bez okvira bio je slika i prilika neke od vodeih
politikih figura otprije rata.
Pokazao mi je da sjednem na konati naslonja, dok se on smjestio iza stola. Prostorija
je bila navlas istog oblika kao i prethodna. Sag, zidovi, osvjetljenje, sve je bilo isto. Na
stoliu za kavu ispred naslonjaa poivala je identina garnitura za puenje, na stolu
identian rokovnik i identina hrpa spajalica. Jesam li u krugu bio doveden natrag u istu
sobu? Moda i jesam; moda sam, zapravo, i morao biti. Bilo je teko upamtiti toan poloaj
svake spajalice.
Starac me odmjerio. Potom je uzeo jednu spajalicu i izravnao je da njome sastrue
koicu pod noktom. Potkoicu lijevog kaiprsta. Kad je zavrio s potkoicom, hitnuo je
izravnatu spajalicu u pepeljaru. Ako se ikad reinkarniram, pomislio sam, nipoto se ne
smijem vratiti kao spajalica.
Koliko znam, s INKovcima je isto ko sa semiotecima, ree starac. Ne da su u
dosluhu s njima, pazite. INKovci su previe oprezni, a semioteci imaju svoj prethodno
isplaniran program. Zato suradnja mora bit ograniena na jako malo njih. Ipak, ne sluti na
dobro. Ve to da nam se INKovci smucaju ovuda, gdje ih uope ne bi trebalo bit, pokazuje u
kakvoj smo kai. Ak se ovak nastavi, ovo e mjesto danonono vrvjet INKovcima. A to e
meni stvorit gadne probleme.
Dakako,'" sloio sam se, dakako. Nisam imao ni najmutniju predodbu o tome
kakvi su to operateri ti INKovci, ali ako su iz bilo kojeg razloga udruili snage sa
semiotecima, onda ni moji izgledi nisu bili ruiasti. to znai da je borba izmeu nae
strane i semiotehniara ve bila prilino neravnopravna, i najmanje eprtljanje moglo je
preokrenuti cijelu stvar. Za poetak, ja o INKovcima nisam znao nita, a oni su znali za
mene. Ve im je to davalo prednost. Naravno, od samostalnog lana nieg ealona poput
mene neznanje o INKovcima moglo se i oekivati, dok su vrhovni asnici za njih vjerojatno
ve odavno znali.
Pa, ako se slaete, da krenemo, rekao je starac.
Bez daljnjega, odvratih.
Traio sam da poalju prvoklasnog kalkuteka, a vi, izgleda, uivate taj ugled. Svi vas
hvale na sva usta. Vjeti ste snalaljivi, obavljate silan poso. Osim odreenog manjka
momadskog duha, na vas nema prigovora.
Pretjerivanje, siguran sam, rekoh.
Starac se ponovno grohotom nasmija. A momadski duh nije ni naroito. Najvanija
je snalaljivost. Ne postaje se prvorazredni kalkutek ak se nema petlje. Tak i gospodarite
tolko velikom plaom, ha?
Jo jedna salva smijeha. Starac me zatim odveo u susjednu radionicu.
Ja sam biolog, rekao je. Al rije biologija ni izdaleka ne pokriva sve to radim. Sve
od neurofiziologije do akustike, od lingvistike do komparativne religije. Nisu to oni
uobiajeni trikovi, kaem vam. Ovih dana istraujem nepce sisavaca.
Nepce?
Usta, sinko. Nain na koji su sastavljena usta. Kak usta funkcioniraju, kak stvaraju
glas i razna pitanja s tim u vezi. Evo, pogledajte ovo.
Nato je kvrcnuo prekida na zidu i laboratorij se rasvijetlio. Cijeli stranji dio
prostorije bio je krcat policama, a na svakoj od njih bile su poredane lubanje. irafe, konja,
pande, mia, svih zamislivih vrsta sisavaca. Zacijelo je bilo tri ili etiri stotine lubanja.
Naravno, bilo je i ljudskih lubanja. Kavkaskih, azijatskih, indijanskih, od svake po jedna
muka i enska.
Imam kita i slona dolje u ropotarnici. Zauzimaju puno mjesta, to jes, jes, ree
starac.
Pa, vjerujem, rekoh. Nekoliko kitovih lubanja i ode cijelo susjedstvo.
Usta svih lubanja bila su razjapljena podupiraima, zbor spreman za pregled; sve su
praznim dupljama zurile u suprotni zid. Bili to uzorci za istraivanje ili ne, atmosfera u
prostoriji nije bila naroito ugodna. Na drugim policama bile su, premda ne tako brojne kao
lubanje, posude s jezicima, uima, usnicama i jednjacima.
to kaete? Poprilina zbirka, ha? mirkao je starac. Neki skupljaju marke, neki
skupljaju ploe. Ja, pak, skupljam lubanje. Ima nas svakakvih, ha?
E, da.
Od mladosti su me fascinirale lubanje sisavaca, i malo pomalo popunjavao sam
zbirku. To radim skoro etrdest godina. Deifriranje lubanja mi oduzima vie vremena nego
to sam mogo zamislit. Bilo bi lake odgonetnut ive ljude od krvi i mesa. Stvarno to mislim.
No naravno, nekoga mladog ko to ste vi vjerojatno vie zanima meso i ni osim toga, ne?
nasmija se starac. Meni je i rebalo triest godina da doem dotle da mogu ut zvukove
kostiju. Triest godina, to je fakat puno vremena.
Zvukove? upitah. Kosti proizvode zvukove?
Naravno, ree starac. Svaka kost ima jedinstven zvuk. To je skriveni jezik kostiju. I
to ne mislim metaforiki. Kosti doslovce govore. Cilj istraivanja kojim se bavim je
deifriranje tog jezika. A onda, omoguiti da ga se umjetno kontrolira.
Pojedinosti su mi promaknule, ali ako je to to je starac rekao istina, onda je taj posao
bio stvoren za njega. Vrlo vrijedno istraivanje, natuknuh.
Doista, ree starac kimajui. Zato se svi ti tipovi i jesu ustremili na moja otkria.
Ne, bojim se da je ta rije zastarjela. Oni svi ele moja istraivanja za vlastite svrhe. Na
primjer, pretpostavimo da moete crpit sjeanja pohranjena u kostima; ne bi bilo potrebe za
muenjem. Morali bi samo ubit svoju rtvu, skinut meso s lubanje, i informacije bi bile u
vaim rukama.
Krasno, rekoh.
Istina, na sreu ili na alost, istraivanje nije dospjelo tak daleko. Na ovom ete
stupnju dobit jasnije podatke iz pamenja ak izvali te mozak.
Oh. Vaenje lubanje, vaenje mozga, ipak je to neka razlika. Zato sam zatraio
vae usluge. Tak da semioteci ne mogu ukrast moje eksperimentalne podatke. Civilizacija se,
objasni starac, suoava s ozbiljnom krizom jer se znanost koristi u zle svrhe - ili dobre. Ja
polaem vjeru u znanost radi iste znanosti.
Ne mogu rei da vas razumijem, rekoh. Ja sam ovdje isto radi posla. Osim toga,
zapovijedi do mene nisu stigle iz Sredinjeg sustava, niti preko nekog slubenog agenta.
Stigle su izravno od vas. Sasvim nepropisno. tovie, time su vjerojatno prekrena pro-
fesionalna pravila. Prijave li me, mogao bih izgubiti dozvolu. Nadam se da to razumijete.
Razumijem, kako ne, ree starac. Ne brinete se bez razloga. Ali budite uvjereni,
ovaj zahtjev je dostavljen putem kanala samog Sustava. Jedino je poslovna procedura
izostavljena. Kontaktira sam vas izravno da sve ostane u tajnosti. Neete izgubit dozvolu.
Moete li mi to jamiti?
Starac je izvukao neki fascikl i pruio mi ga. Prelistao sam ga. Slubeni obrasci
Sustava, nema greke. Dokumenti, potpisi, sve kako treba.
Vrlo dobro, rekoh, vraajui fascikl. Traim dvostruko s obzirom na poloaj,
vidite. Dvostruko znai...
Dva puta vie od uobiajenog honorara, zar ne? Nema problema, to se mene tie.
Zapravo, kao bonus, spreman sam i na trostruko.
Ukazujete mi veliko povjerenje, moram rei.
Ovo je vaan poso. K tome, ve sam vas proveo ispod vodopada. Ho-ho-ho.
Mogu li onda vidjeti podatke, zamolih ga. O kalkulacijskoj shemi moemo odluiti
nakon to vidim brojke. Tko e od nas nainiti tabelacije na raunalnoj razini?
Ja u se ovdje sluit svojim raunalom. Vi se samo pobrinite oko onog prije i poslije.
Mislim, ak nemate ni protiv.
Utoliko bolje. Time u si pritedjeti mnoge neprilike.
Starac je ustao sa stolca i pritisnuo koordinatu na zidu iza sebe. Obian zid - dok se
nije otvorio. Jo jedan as iz rukava. Starac je izvadio jo jedan fascikl i zatvorio zid. Ponovno
zapeaen, izgledao je kao svaki drugi bijeli zid. Nikakvih naroitih obiljeja ili procjepa,
niega.
Preletio sam sedam stranica ispunjenih brojkama. Jednostavni podaci.
Pranje ovoga ne bi trebalo potrajati predugo, rekao sam. Rijetki nizovi brojeva
poput ovih praktiki iskljuuju privremeno premoivanje. Teoretski, naravno, ta mogunost
uvijek postoji. Ali ne bi se mogla dokazati sintaktika valjanost, a bez takvog dokaza ne
moete dobiti oznaku greke. Kao da pokuate prijei pustinju bez kompasa. Moda je
Mojsije to mogao.
Mojsije je ak preo more.
Davno bilo, sad se spominjalo. Koliko znam, na ovoj razini nijedan semiotek nije
nikad uspio ishoditi ilegalni pristup.
Kaete da je zamka jednostruke konverzije dovoljna, ha? Zamka dvostruke
konverzije bila bi odve riskantna. Djelotvorno bi svela mogunost privremenog
premoivanja na nulu, ali u ovom asu to je jo uvijek iznimna akrobacija. Proces
postavljanja zamke nije solidno utemeljen. Istraivanje nije dovreno.
Tko je ita reko o zamki dvostruke konverzije? upitao je starac, zarivajui jo jednu
spajalicu pod nokat. Ovaj puta desnog kaiprsta.
O emu onda govorite?
O mijeanju, sinko. Govorim o mijeanju. Od tebe oekujem pranje i mijeanje. Zato
sam te pozvo. Da se radilo o jednostavnom pranju mozga, ne bi bilo potrebe da te zovem.
Ne shvaam, rekao sam, ponovno prekriivi noge. Kako znate za mijeanje? To je
povjerljiva informacija. Nitko izvana ne bi za to trebao znati.
E, pa ja znam. Imam prilino otvoren kanal za povjerljive obavijesti iz vrha Sustava.
U redu, onda kroz taj va kanal prenesite sljedee. Procedura je trenutano potpuno
zamrznuta. Ne pitajte me zato. Oito neka nevolja. Kako god bilo, mijeanje je sada
zabranjeno.
Starac mi je jo jednom predao fascikl sa zahtjevom.
Dobro pogledajte zadnju stranicu. Tu bi negdje trebalo biti odobrenje za proceduru
mijeanja.
Otvorio sam fascikl na zadnjoj stranici i oima preletio dokumentaciju. Nema sumnje,
procedura mijeanja odobrena. Nekoliko sam puta proitao potvrdu. Slubena je. Pet potpisa,
ni manje ni vie. Koji je vrag tim asnicima u glavi? Iskopa rupu a onda ti kau da je
zatrpa; zatrpa je, a onda ti kau da je iskopa opet. Ljude na terenu stalno poteu za nos.
Mogu li vas zamoliti da sve stranice ovog zahtjeva iskopirate u boji? Bez njega bih se
mogao nai u gadnom kripcu.
Dobro, ree starac. Rado u vam nainit kopije. Nemate se oko ega brinut. Sve je
po propisu. Pola honorara dat u vam danas, drugu polovicu nakon predaje. Poteno i
uredno?
Sasvim poteno. Elem, da se vratimo na pranje. Kad budem gotov, ponijet u oprano
sa sobom kui i tamo obaviti mijeanje. Mijeanje zahtijeva posebne mjere opreza. Vratit u
se s ispremijeanim podacima kad zavrim s time.
Podne, etiri dana poev od sada. Ne smije bit kasnije.
Vremena u izobilju.
Preklinjem vas, mome, to god inite, nemoj kasnit, zamoli starac. Ako zakasnite,
dogodit e se neto strano.
Svijet e propasti? naalih se.
U neku ruku, ree starac, da.
Ovaj put nee. Nikada ne kasnim, rekoh. A sad, ako ne traim previe, biste li bili
tako dobri da mi donesete hladne vode i termosicu tople crne kave. Moda i kakvu sitnicu za
prigristi. Neto mi govori da e ovo biti dugotrajan posao.

Predosjeaj je bio toan. Bio je to dugotrajan, teak posao. Same brojke bile su
poslovino maji kaalj, ali je zbog tolikih determinantnih stepenastih funkcija tabeliranje
iziskivalo mnogo vie vremena nego to se u prvi mah inilo. Unosim dane podatke u svoj
desni mozak te ih, nakon konverzije putem sasvim novog znakovnog obrasca, prenosim u
lijevi mozak, i potom ih u vidu potpuno drukije ifriranih brojeva ispisujem na papiru. To se
naziva pranjem. Grubo pojednostavljeno, dakako. ifra konverzije varira ovisno o kalkuteku.
Ta se ifra posve razlikuje od nasumine tablice brojeva po tome to je dijagramatska.
Drugim rijeima, klju je u nainu na koji su desni i lijevi mozak odvojeni (to je, suvino je
rei, konvencionalna fikcija; lijeva i desna strana nisu nikad uistinu odvojene). Na crteu bi
to izgledalo otprilike ovako:


LIJEVI MOZAK DESNI MOZAK

injenica da se nazupani rubovi precizno ne poklapaju znai da je nemogue nanovo
konvertirati podatke u izvorni oblik. Meutim, semioteci mogu katkad deifrirati ukradene
podatke pomou privremenog premoivanja. To jest, holografski reproduciraju nazupane
rubove na temelju analize dobivenih podataka. Ponekad to funkcionira, ponekad ne. to vie
mi kalkuteci usavravamo svoju tehnologiju, to vie oni usavravaju svoju protu-tehnologiju.
Mi uvamo podatke, oni ih kradu. Klasina pria o policajcima i lupeima.
Semioteci trguju ilegalno nabavljenim podacima i drugim informacijama na crnom
tritu, gomilajui silan profit. I to je jo gore, najvrednije dijelove informacija uvaju za
sebe i dobrobit svoje organizacije.
Naa organizacija obino se naziva Sustav, njihova Tvornica. Sustav je izvorno bio
privatni konglomerat, ali kako mu je rasla vanost dobio je gotovo dravni status. Na isti
nain kao, recimo, Ma Bell u Americi. Mi obini kalkuteci radimo kao samostalni pojedinci,
pomalo nalik poreznicima ili odvjetnicima, no trebaju nam dozvole od drave i moemo
preuzimati poslove samo od Sustava ili preko nekoga od slubenih agenata koje je postavio
Sustav. Svrha tih propisa je spreavanje zloporabe tehnologije od strane Tvornice. Svako
krenje povlai za sobom ukidanje dozvole. Zapravo ne bih znao rei imaju li te preventivne
mjere smisla ili nemaju. Razlog tome je to svakog kalkuteka kome se ukine dozvola
naposljetku proguta Tvornica te odlazi u podzemlje da bi postao semiotek.
O Tvornici se, pak, zna mnogo manje. Vjerojatno je poela kao sitno poduzee koje je
raslo u velikim skokovima. Neki je nazivaju Mafijom podataka, i po svome razgranatom
prodiranju ona doista upadljivo nalikuje raznim drugim podzemnim organizacijama. Razlika
je u tome to ta mafija posluje samo informacijama. Informacija je ista i informacija donosi
novac. Tvornica zaposjedne neko raunalo, provali u njega i mugne s podacima koje je u
njemu nala.
Ispio sam cijelu alicu kave dok sam obavljao pranje. Jedan sat posla, trideset minuta
odmora - precizno poput satnog mehanizma. Inae se suelje desnog i lijevog mozga
poremeti i rezultirajue tabelacije postanu nepravilne.
Tijekom tih tridesetominutnih pauza avrljao sam sa starcem. Priao sam bilo to,
samo da odrim usta u pokretu. Najbolja metoda za ponovno polariziranje umornog mozga.
Kakve su sve to brojke? upitao sam.
Eksperimentalni podaci, ree starac. Rezultati cjelogodinjih otkria. Numerike
konverzije grafiki simuliranih trodimenzionalnih prikaza lubanja i nepaca raznih ivotinja,
skupa s trostupanjskom ralambom njihovih glasova. Govorio sam vam kak mi je trebalo
trideset godina da uspijem podesit valnu duljinu svake kosti. E, pa kad ovaj proraun bude
gotov, napokon emo mo dobit taj zvuk - ne empirijski, nego teoretski.
Onda e biti mogue kontrolirati stvari umjetnim putem?
Pogodili ste, rekao je starac.
Imamo, dakle, umjetnu kontrolu - a kamo nas to vodi?
Starac oblizne gornju usnu. Svata bi se moglo dogoditi, rekao je nakon par
trenutaka. Stvarno svata. Ne mogu sad nairoko o tome, ali ne moete ni izdaleka zamislit
to je sve mogue.
A uklanjanje zvuka je jedna od njih?
Starac je ispalio jo jednu salvu grohotnog smijeha. Oh-ho-ho, ba tako, sinko.
Podeavajui signal ljudske lubanje, otkrivat emo i izvlaiti zvuk. Meutim, oblik svake
lubanje je drukiji, pa ga neemo mo izvu u potpunosti. Al moemo ga poprilino utiat,
ha? Ho-ho-ho. Spajamo pozitivni i negativni pol zvuka i inimo da rezoniraju zajedno.
Uklanjanje zvuka je samo jedna od bezazlenijih primjena.
Bezazlenijih? Poigravanje s jainom zvuka ve je prilino uvrnuto. Kako e tek biti sa
svim ostalim?
Mogue je uklonit zvuk iz govorenja i sluanja, nastavi starac. Drugim rijeima,
moemo izbrisat zvuk vode iz sluha - kao to sam ja upravo uinio - ili moemo izbrisat
govor.
Planirate li ta otkria predstaviti svijetu?
Kojeta, ree starac, briui ruke, pa zato bih nekome povjerio neto ovak
zabavno? uvam to za svoj osobni uitak.
Starac iznova prasne u smijeh. Ho-ho-ho.
ak je i mene uspio nasmijati.
Moje istraivanje je iskljuivo za specijaliste. Nikoga, uostalom, ne zanima
akustika, ree starac. Svi veliki svjetski strunjaci ne bi mogli moje teorije uhvatiti ni za
glavu ni za rep. Samo me svijet znanosti zarezuje.
Moda i jest tako, ali ti semioteci nisu idioti. Kad je deifriranje posrijedi, oni su
pravi genijalci, svi odreda. Provalit e vam otkria do zadnje brojke.
Znam, znam. Zato sam i zadro za sebe sve svoje podatke i procese, da ne zabadaju
nos u to. Vjerojatno me ak ni svijet znanosti ne shvaa ozbiljno, al ta onda? Ma, za stotinu
godina sve e moje teorije bit dokazane. To je dovoljno, zar ne?
Hmm.
"OK, sinko, operite i ispremijeajte sve.
Da, gospodine, rekoh. Da, gospodine.

Sljedeih sam sat vremena bio usredotoen na tabeliranje. Potom sam se opet odmorio.
Jedno pitanje, ako smijem, rekoh.
Kakvo? upita starac.
"Mlada ena na ulazu. Znate, ona u ruiastom odijelu, malko bucmasta...?
To mi je unuka, ree starac. Iznimno bistro dijete. Premda je jako mlada, pomae
mi u istraivanjima.
"Pa, hm, moje pitanje glasi... Je li roena nijema?
Kvragu, ree starac, pljeskajui se po bedru. Totalno sam smetnuo s uma. Jo od
onog eksperimenta joj je iskljuen zvuk. Kvragu, kvragu, kvragu. Moram smjesta oti i
ponitit to.
Oh.




U sreditu Grada nalazi se polukruan trg, tono na sjever od Staroga mosta. Drugi
polukruni fragment, to jest donja polovica kruga, prostire se s druge strane rijeke prema
jugu. Ta dva polukruga poznata su kao Sjeverni, odnosno Juni trg. Kad ih se promatra u
paru, ta dva mjesta mogu jedino ostaviti dojam potpunih suprotnosti, toliko su liena
slinosti. Sjeverni trg pritie tajanstveno ozraje, bremenito tiinom etvrti koja ga
okruuje, dok Junome trgu kao da nedostaje bilo kakav timung. to bi ovjek ovdje trebao
osjeati? Sve je preputeno nejasnom osjeaju gubitka. Ovdje ima razmjerno manje domova
nego sjeverno od Mosta. Lijehe i kaldrma loe su odravani.
Posred Sjevernog trga koi se velika Satna kula i para nebo. Tonije bi bilo rei da to
nije toliko satna kula, koliko zdanje koje je zadralo oblik satne kule. Sat je odavno proigrao
izvornu ulogu mjeraa vremena.
Posrijedi je kamena kula etvrtaste osnovice koji se suava prema vrhu i ije su fasade,
kao na kompasu, orijentirane prema glavnim smjerovima svijeta. Pri vrhu su, na sve etiri
strane, brojanici ije su kazaljke zamrznute u poloaju deset i trideset pet. Mali portali ispod
njih vode u, reklo bi se, uplju unutranjost. ovjek bi mogao zamisliti da se unutra penje
stubama kad ne bi vidio da u podnoju nema nikakva ulaza. Kula se uspinje tako visoko
iznad trga te valja prijei Stari most prema jugu da bi se makar vidio sat.
Nekoliko prstenova kamenih i ciglenih zgrada stere se uokolo sjevernog trga. Nijedno
zdanje nema upadljivih znaajki, nikakvih dekoracija ili ukrasnih ploa. Sva su vrata
zapeaena; nemogue je vidjeti ikoga kako ulazi ili izlazi. Je li ovo potanski ured za
neruiva pisma? A ono tamo, rudarska tvrtka koja ne zapoljava rudare? Tamo, pak -
krematorij u kojemu se ne spaljuju trupla? Odzvanjajua tiina ostavlja dojam da su zgrade
naputene. Ipak, svaki put kad silazim tim ulicama, vidim neznance iza fasada kako
zadravaju dah dok nastavljaju s poslovima za koje nikad neu znati.
Knjinica se nalazi u jednom od blokova te etvrti. To je sasma obino kameno zdanje
koje se ni po emu ne istie kao knjinica. Nema niega to bi dalo naslutiti njegovu
namjenu. Sa starim zidovima izblijedjelima do turobne boje, plitkim strehama iznad prozora
sa eljeznim reetkama i tekim drvenim vratima, to bi isto tako mogla biti i itnica. Da
nisam zamolio uvara Dveri da mi potanko objasni kako se do nje dolazi, ne bih je ni
prepoznao kao knjinicu.

im se smjestite, poite u Knjinicu, kae mi uvar Dveri za moga prvog dana u
Gradu. Tamo je djevojka koja sama skrbi o tome mjestu. Kaite da vam je Grad rekao da
doete itati stare snove. Ona e vam pokazati ostalo.
Stare snove? pitam. Kako to mislite, stare snove?
uvar Dveri staje s djeljanjem okruglog kolia, odlae perorez i brie strugotine sa
stola. Stari snovi su... stari snovi. Otiite u Knjinicu. Nai ete ih dovoljno da vam oi
ispadnu. Uzmite ih koliko vas volja i natenane ih iitajte.
uvar Dveri promatra zailjeni vrh svoga dovrenog kolia; zadovoljan je njime i
stavlja ga na policu iza sebe. Ondje je nanizano moda dvadeset istih takvih okruglih kolia.
Pitajte to god elite, ali zapamtite, moda vam neu odgovoriti, izjavljuje uvar
Dveri, sklapajui ruke iza glave. Postoje stvari koje ne mogu rei. Ali od sada nadalje
morate svakog dana ii u Knjinicu i itati snove. To e vam biti posao. Otiite tamo u est
uveer. Ostanite do deset ili jedanaest. Djevojka e vam srediti veeru. U ostalo vrijeme
moete initi to vam drago. Jeste li razumjeli?
Jesam, kaem mu. Koliko dugo trebam ostati na tom poslu?
Koliko? Ne znam vam rei, odgovara uvar Dveri. Dok ne doe pravo vrijeme.
Potom odabire jo jedan komad iz gomile trijea i opet poinje djeljati.
Ovo je siromaan grad. Nema mjesta dokoliarima koji bi bazali uokolo. Svi imaju
svoje mjesto, svi imaju posao. Va se sastoji u itanju snova u knjinici. Niste doli ovamo
da zauvijek ivite sretno i berietno, je li tako?
Rad nije nesrea. Bolje je tako, nego da nemam to initi, kaem.
Eto vidite, kae uvar Dveri, odsjeno kimajui dok pogledava vrh noa. Dakle,
to se prije latite posla, tim bolje. Od sada vi ste ita snova. Vie nemate imena. Ba kao to
sam ja uvar Dveri. Razumijete?
Razumijem, kaem.
Ba kao to postoji samo jedan uvar Dveri u ovome Gradu, postoji i samo jedan
ita snova. Samo jedna osoba moe biti postavljena za itaa snova. Sada u ja to uiniti za
vas.
uvar Dveri uzima malu bijelu pliticu sa svoga kredenca, stavlja je na stol i u nju
ulijeva ulje. Kree ibicu i pali ulje. Potom posee za tupom, zaobljenom otricom na svojoj
stalai s noevima i deset minuta joj grije vrh. Gasi plamen i puta da se no ohladi.
Ovime u vam urezati znak, kae uvar Dveri. Nee boljeti. Ne trebate se bojati.
Prstima iri moje desno oko i utiskuje mi no u onu jabuicu. No, kao to je rekao, to
me ne boli, niti me je strah. No meko i tiho tone u moje oko, kao da uranja u pekmez.
Isto ini i s mojim lijevim okom.
Kad vie ne budete ita snova, oiljci e nestati, kae uvar Dveri, sklanjajui
pliticu i no. Ovi oiljci su znaci itaa snova. No dokle god nosite taj znak, morate se
uvati svjetla. Sluajte me dobro, vae oi ne smiju vidjeti danje svjetlo. Ugledaju li vam oi
svjetlost Sunca, zaalit ete. Zato morate izlaziti samo nou ili za tmurnih dana. Kad bude
vedro, zamraite svoju sobu i ostanite unutra, na sigurnom.
uvar Dveri mi potom prua par crnih naoala. Trebam ih nositi cijelo vrijeme, osim
dok spavam.
I tako sam izgubio svjetlost dana.

Uveer nekoliko dana poslije upuujem se u Knjinicu. Teka drvena vrata struu dok
ih otvaram. Preda mnom je dugaak, ravan hodnik. Zrak je pranjav i ustajao, atmosfera koju
su opustoile godine. Parketi su izlizani na mjestima gdje se neko hodalo, bukani zidovi
poutjeli do boje arulje.
S obje strane hodnika nalaze se vrata ije kvake prekriva sloj bijele praine. Jedina
nezakljuana vrata su na kraju, ploa od finoga mlijenog stakla iza koje sija lu svjetiljke.
Kucam na ta vrata, ali nitko se ne javlja. Stavljam ruku na izblijedjelu mjedenu kvaku i
okreem je, nato se vrata otvaraju prema unutra. U prostoriji nema ive due. Veliki prazan
prostor, vea inaica kolodvorske ekaonice, krajnje oskudan, bez ijednog prozora, bez
ijednog ukrasa. Unutra su jednostavan stol i tri stolca, eljezna pe na ugljen i gotovo nita
drugo osim jednog uspravnog sata i tezge. Na pei poiva okrhnuti crni lonac od emajla iz
kojega se pui. Iza tezge su jo jedna vrata od mlijenog stakla, iza kojih sija svjetiljka.
Pitam se da li da pokucam, ali odluujem priekati da se netko pojavi.
Na tezgi su rasute spajalice. Uzimam ih pregrt i sjedam za stol.
Ne znam koliko vremena prolazi prije nego to se kroz vrata iza tezge pojavi
Knjiniarka. Nosi fascikl s raznim papirima. Kad me ugleda, obrazi joj se zarumene od
iznenaenja.
Oprostite, kae mi. Nisam znala da ste ovdje. Mogli ste pokucati. Bila sam u
stranjoj prostoriji, u skladitu. Sve je u takvom neredu.
Gledam je i ne kaem nita. Njezino mi se lice nadaje gotovo kao uspomena. to me to
dira u vezi s njom? Osjeam kako neki duboki sloj moje svijesti izranja na povrinu. to bi to
moglo znaiti? Tajna poiva u dalekoj tami.
Kao to moete vidjeti, ovamo nitko ne dolazi. Nitko osim itaa snova.
Lagano kimam, ali ne skidam oi s njezina lica. Njezine oi, njezine usne, njezino
iroko elo i crna kosa povezana na zatiljku. to pomnije promatram, kao da itam neto, to
se vie gubi svaki opi dojam. Izgubljen, zatvaram oi.
Oprostite, ali moda ste zamijenili ovu zgradu za neku drugu? Zgrade su ovdje
veoma sline, kae ona, odlaui fascikl kraj spajalica. Samo ita snova smije doi
ovamo i itati stare snove. Svima drugima to je zabranjeno.
Ja sam ovdje da bih itao snove, kaem, kao to mi nalae Grad.
Ispriavam se, ali biste li skinuli naoale?
Skidam svoje crne naoale i promatram tu enu, koja radoznalo pogledava dvije
blijede, bezbojne zjenice to tvore znak itaa snova. Osjeam kao da vidi sr moga bia.
Dobro. Moete opet staviti naoale.
Sjeda s druge strane stola.
Danas nisam spremna. Moemo li poeti sutra? kae. Je li vam ova soba udobna?
Mogu otkljuati bilo koju drugu itaonicu ako elite.
Ovdje je u redu, kaem joj. Hoete li mi vi pomagati?
Da, posao mi je da pazim na stare snove i pomaem itau snova.
Jesam li vas negdje prije sreo?
Ona zuri u mene i pretrauje svoje sjeanje, ali naposljetku odmahuje glavom. Kao
to moda znate, pamenje je u ovom Gradu nepouzdano i nesigurno. Postoje stvari koje
moemo upamtiti i stvari koje ne moemo upamtiti. ini se da ste vi meu onima koje ja ne
mogu upamtiti. Molim vas, oprostite mi.
Nema veze, kaem. Ionako nije bilo vano.
Moda smo se prije sreli. Ovo je malen grad.
Stigao sam tek prije nekoliko dana.
Prije koliko dana? pita ona, iznenaena. Onda zacijelo mislite na nekoga drugog. Ja
nikad nisam bila izvan Grada. Je li to moda bio netko slian meni?
Pretpostavljam, kaem. Ipak, dojma sam da smo negdje drugdje svi mi ivjeli
potpuno drukijim ivotom i da smo nekako zaboravili to vrijeme. Jeste li ikad to osjetili?
Nisam, kae ona. Moda je to zato to ste vi ita snova. ita snova misli veoma
razliito od obinih ljudi.
Ne mogu joj vjerovati.
A znate li gdje je to bilo?
"Volio bih da se mogu sjetiti, kaem. Bilo je to neko mjesto, a vi ste bili ondje.
Knjinica ima visoke stropove, prostorija je tiha kao dno oceana. Dokono gledam
uokolo, sa spajalicama u ruci. Ona ostaje sjediti.
Nemam pojma ni zato sam ovdje, kaem.
Zurim u strop. estice utog svjetla kao da se nadimlju i skupljaju u padu. Mogu li to
zbog zaderanih zjenica vidjeti neobine sivari? Uspravni sat uza zid beumno mjeri vrijeme.
"Ovdje sam radi neke svrhe, kau mi.
Ovo je veoma miran grad, veli ona, ako ste doli traiti mir.
Ne znam.
Ona polako ustaje. "Danas nemate to raditi. Va posao poinje sutra. Molim vas, idite
kui i odmorite se.
Ponovno gledam u vis prema stropu, potom prema njoj. To je sigurno: njezino lice
sudbonosno je povezano s neim u meni. No veza je odve mutna. Sklapam oi i naslijepo
traim. Tiina me prekriva poput fine praine.
"Vratit u se sutra u est naveer, kaem.
"Do vienja, kae ona.

Izaavi iz Knjinice, prelazim Stari most. Oslanjam se na ogradu i oslukujem Rijeku.
U Gradu sada nema ivotinja. Satna kula i Zid koji okruuje Grad, zgrade uz rijenu obalu i
nazubljene planine na sjeveru obojane su plavosivom tminom sumraka. Do uiju mi ne
dopire nikakav zvuk osim amora vode. ak su i ptice odleprale.
Ako ste doli traiti mir - ujem njezine rijei.
Tama se skuplja posvuda uokolo. Dok ulina svjetla uz Rijeku poinju treperiti,
zapuujem se niz puste ulice prema Zapadnom brijegu.




Dok se starac vratio iznad zemlje da ispravi bezvuno stanje u kojemu je ostavio
unuku, ja sam utonuo u utnju sa svojim tabelacijama.
Doista ne znam koliko je dugo starac bio odsutan. Moja je digitalna budilica bila
namjetena na naizmjenini krug jedan sat-tri- deset minuta-jedan sat-trideset minuta, prema
kojemu sam radio i odmarao se, radio i odmarao se. Brojanik na satu bio je pokriven tako
da ga ne mogu oitati. Vrijeme ometa izvoenje tabelacija. Koliko god bilo sati, to nije
utjecalo na moj rad. Moj rad kree kad zaponem s tabeliranjem i staje kada zavrim s njime.
Jedino vrijeme za koje trebam znati jest krug jedan sat-trideset minuta-jedan sat-trideset
minuta.
Za stareva sam se izbivanja odmorio zacijelo dva ili tri puta. Tijekom tih stanki
odlazio sam na zahod, kriao ruke, stavljao lice na stol i protezao se na sofi. Sofa je bila
savrena za spavanje. Ni premekana, ni pretvrda; ak su mi jastuci podupirali glavu ba kako
treba. Obavljajui razne tabelacijske poslove, spavao sam na brojnim sofama, i moram vam
rei da se na udobne rijetko nailazi. U pravilu je to jeftin balast. ak i sofe raskona izgleda
budu razoaravajue kad na njima pokuate spavati. Nikako ne shvaam kako ljudi mogu biti
nemarni pri izboru sofe.
Uvijek kaem - predrasuda s moje strane, nema sumnje - da se o karakteru neke osobe
moe mnogo rei na temelju izbora sofe.
Sofe same za sebe tvore nepovredivo podruje. To je, meutim, neto to mogu cijeniti
samo oni koji su odrasli sjedei na dobrim sofama. Kao kad odrastete itajui dobre knjige i
sluajui dobru glazbu. Jedna dobra sofa za sobom povlai drugu dobru sofu; jedna loa sofa
za sobom povlai drugu lou sofu. Tako to ide.
Postoje ljudi koji voze raskona kola, ali kod kue imaju tek drugo ili treerazredne
sofe. Nepovjerljiv sam prema takvim ljudima. Skup automobil moe itekako biti vrijedan
svoje cijene, ali to je samo skup automobil. Ako imate novca moete ga kupiti, svatko ga
moe kupiti. Nabava dobre sofe, pak, zahtijeva stil, iskustvo i filozofiju. Zahtijeva i novac,
da, ali potrebna vam je i vizija vrhunske sofe. One sofe nad sofama.
Sofa na kojoj sam se sada rastezao bila je prvorazredna, bez ikakve dvojbe. To je, vie
nego ita drugo, u meni potaknulo tople osjeaje prema starcu. Leei na toj sofi sklopljenih
oiju, razmiljao sam o njemu i njegovim dosjetkama, o njegovu osebujnom akcentu, tom
neobinom smijehu. A ta njegova metoda uklanjanja zvuka? Jamano se radi o znanstveniku
najvieg reda. Uklanjanje zvuka ne bi obinom istraivau niti palo na pamet. I jo neto -
uvijek sluamo o tim uvrnutim uenjacima, ali kakav bi to ekscentrik ili pustinjak izgradio
tajni laboratorij ispod podzemnog vodopada samo da izbjegne radoznale poglede? udan je
to svat.
Kao trini proizvod, njegova tehnologija mijenjanja zvuka mogla bi se primijeniti na
svakojake naine. Zamislite, recimo, kako bi razglasni sustav za koncertne dvorane zastario -
ne bi vie bilo masivnih pojaala i zvunika. Tu je, zatim, i smanjivanje uma. Ureaj za
uklanjanje zvuka bio bi idealan za ljude koji ive blizu aerodroma. Naravno, mijenjanje
zvuka bilo bi kao stvoreno za vojnu ili kriminalnu zloporabu. Pred oi su mi dolazili neujni
bombarderi i beumne puke, bombe koje eksplodiraju tako glasno da vam se raspadne
mozak, cijeli niz igraaka za unitavanje koje bi na pozornicu dovele itavu novu generaciju
usavrenja u masovnim pokoljima. Oito je i starac to imao pred oima, to mu je pruilo jo
jai razlog da skriva svoje istraivanje od svijeta.
Osjeao sam sve vee potovanje prema tom starom eljadetu.
Ve sam peti ili esti puta bio u radnom ciklusu kada se starac vratio, teglei veliku
koaru.
Donio sam ti frike kave i sendvia, rekao je. Krastavac, unka i sir. Nadam se da
je u redu.
Hvala. Ne bih mogao vie traiti, rekao sam.
O odma jest?
Ne, nakon sljedeeg tabelacijskog ciklusa.
Do gaenja budilice oprao sam pet od sedam stranica numerikih lista podataka. Jo
jedan napor. Uzeo sam stanku, zijevnuo i skrenuo pozornost na hranu.
Bilo je dovoljno sendvia za omanje drutvo. Vie od polovice prodro sam sam.
Dugotrajno tabeliranje strano otvara tek. Krastavac, unku, sir gutao sam jedan za drugim,
ispirui sve skupa kavom.
Na svaka tri koja sam ja pojeo starac je gricnuo jedan; nalikovao je veoma dobro
odgojenom zrikavcu.
Uzmi kolko oe, ree starac. Kada doe u moje godine, elja za jelom ti opada.
Ne mo jest tolko, ne mo radit tolko. Ali mlad ovjek treba jest puno. Jest puno i debljat se
puno. Ljudi se danas mrze debljat, al ak mene pita, oni skroz krivo gledaju na debljinu. Vele
da te to ini nezdravim i runim, al ti se to nemre desit ak se deblja na pravi nain. ivi
punijim ivotom, ima vei seksualni nagon, glava ti je bistrija. Ko mladi bio sam dobar i
debeo. Ne bi vjerovo kad me sada vidi. Ho-ho-ho.
Starac je jedva susprezao smijeh. ta veli? Strani sendvii, ha?
Da, doista. Jako su ukusni, rekoh. Sendvii su zbilja bili ukusni. A ja sam jednako
zahtjevan kritiar kad je rije o sendviima i sofama.
Napravila ih je moja unuka. Ona zasluuje tvoje komplimente, ree on. To dijete
ba zna majstorski napravit sendvi.
Definitivno je majstorica. Glavni kuhari ne znaju napraviti ovako dobre sendvie.
Mala e biti presretna da to uje, siguran sam. Nemamo previe posjetilaca, pa ba i
nema prilike pripremit jelo za nekog. Kad god kuha, jedemo samo ja i ona.
Vas dvoje ivite sami?
Tak je. Samo nas dva samotnika, ali mislim da to nije ba zdravo za nju. Bistra je,
jaka do daske, ali se ni ne pokuava druit s vanjskim svijetom. To nije dobro za mladu
osobu. Mora ispoljit seksualni nagon na neki konstruktivan nain. Reci mi, mala ima
enskih ari, zar ne?
Pa, hm, da, to se toga tie, promucao sam.
"Seksualni nagon je zdrava energija. Ne mo to pore. Dri seksualni nagon zatomljen
u sebi i postat e slabouman. To ti rasturi cijelo tijelo. Isto vrijedi za mukarce i ene. Ali
kod ene, njoj mjeseni ciklus moe postat nepravilan, a kad joj ciklus zakae, moe postat
neuravnoteena.
"Hm, da.
"Ta mala mora imat odnose s pravim mukarcem im se prui prva prilika. Mogu to
re s potpunim uvjerenjem, i ko njezin skrbnik i ko biolog, ree starac solei svoje
krastavce.
"Jeste li uspjeli... mmm... Jeste li joj vratili zvuk? upitah. Nisam bio naroito
raspoloen sluati o neijem spolnom nagonu, ne dok sam jo bio usred posla.
O, da, zaboravih ti re, kazao je starac. Vratio sam joj zvuk u normalu, nema grede.
Skroz mi je drago da si me podsjetio. Da ne velim kolko bi jo dana tak bila bez zvuka.
Jednom kad se zavuem tu dolje, obino se nekolko dana ne vraam gore. Jadno dijete, tako
ivjet bez zvuka.
Mogu zamisliti.
Ko to rekoh, mala je skoro sasvim izvan kontakta s drutvom. Uglavnom ne bi
bogzna to mijenjalo na stvari, al ako bi zazvonio telefon, bilo bi nezgodno.
Namuila bi se s kupovinom ako ne bi mogla govoriti.
"Ma, s kupovinom ne bi bila tolka nevolja, ree starac. Danas ima robnih kua gdje
mo kupovat a da ne izgovori ni rije. Dijete stvarno voli robne kue, uvijek odlazi tamo. Iz
ureda u robnu kuu, iz robne kue u ured. To joj je cijeli ivot.
Zar ne odlazi kui?
Djetetu se svia ured. Ima kuhinju i tu, sve to joj treba. Doma odlazi najvie
jednom tjedno.
Ispio sam kavu.
Ali reci mi, uspio si govorit s njom, produi starac. Na koji nain? Telepatijom?
"itanjem s usana. Nauio sam to u slobodno vrijeme.
itanjem s usana, naravno, kazao je starac, kimajui s odobravanjem. Prava,
djelotvorna tehnika. I sam znam poneto o tome. to kae da nas dvojica povedemo jedan
bezglasni razgovor, ha? Moda radije ne, odvratio sam urno.
Istina, itanje s usana je krajnje primitivna tehnika. Ima i svu silu nedostataka.
Previe se smrai, i ne moe ni razumjet. Plus toga, mora imat oi zalijepljene za usta
sugovornika. Ipak, ko prijelazna mjera funkcionira fino. Moram re da si bio jezivo daleko-
vidan kad si uio itanje s usana.
Prijelazna mjera?
Ba tak, ree starac jo jednom kimnuvi. Sluaj me sad, sinko. Ovo govorim
iskljuivo tebi: svijet e u budunosti bit slobodan od zvuka.
Slobodan od zvuka? zblenuo sam se.
E, da. Potpuno slobodan od zvuka. To je zato to je zvuk beskoristan u ljudskoj
evoluciji. Zapravo, smeta joj. Stoga emo izbrisat zvuk, od jutra do veeri.
Hmm. Kaete da nee biti ptijeg pjeva ni uborenja potoka. Ni glazbe?
Ne, naravski.
Bit e to prilino sumoran svijet, ako mene pitate.
Nisam ja tome kriv. To je evolucija. Evolucija je uvijek teka. Teka i sumorna. Ne
postoje sretne evolucije, ustvrdi starac. Ustao je i proetao oko stola da uzme karice za
nokte iz ladice. Vratio se na sofu i stao obrezivati svih deset nokata. Istraivanje je u toku,
ali ne mogu ti odat pojedinosti. Smisao je uglavnom u tome da... Sve u svemu, to nam
predstoji. Ne smije nikome zucnut ni rijei o ovome. Istog trena kad to dospije do uiju
semioteka, nastat e paklen mete.
Budite mirni. Mi kalkuteci dobro uvamo tajne.
Puno mi je lake kad to ujem, ree starac, metui registarskom karticom ostrike
noktiju i bacajui ih u smee. Zatim je posegnuo za jo jednim sendviem od krastavaca.
Ovi su stvarno dobri, da bi rije reko.
Je li sve to kuha tako dobro?
Mmm, pa i ne ba. Najbolja je u pravljenju sendvia. Njezino kuhanje nije loe, pazi,
ali jednostavno nije na visini sendvia.
Rijedak dar, rekoh.
Jest, sloi se starac. Moram re da vjerujem kako je potreban neko poput tebe ko e
znat pravo cijenit to dijete. Mogo bih je povjerit mladiu ko to si ti, i znao bih da sam uinio
pravu stvar.
"Kao ja? lecnuh se. Samo zato to sam rekao da mi se sviaju njezini sendvii?
"Ne sviaju ti se njezini sendvii?
"Jako mi se sviaju njezini sendvii.
"Kolko vidim, ti ima odreenih kvaliteta. A moda ti neto i fali?
"Katkad razmiljam o tome.
Mi znanstvenici promatramo ljudske znaajke kao dio evolucijskog procesa. Prije ili
kasnije i ti e ih tak promatrat. Evolucija je silno zaguljena. to misli, to je najzaguljenije
u evoluciji?
"Ne znam. Vi mi recite, odvratih.
"To to ne moe birat. Niko ne evoluira svojom voljom. To ti je kao s poplavama,
lavinama i potresima. Nikad ne zna to se dogaa dok se ne desi, a onda je prekasno.
Razmiljao sam malo o tome. Kakve veze, zapoeh, ima ta evolucija s onim to ste
prije spomenuli? elite li rei da u izgubiti mo govora?
Pa, ne ba tak. To nije pitanje govorenja ili ne-govorenja. To je samo korak.
Ne razumijem. I doista nisam razumio. Sve u svemu, otvoren sam momak. Kaem
da razumijem kad razumijem, i kaem da ne razumijem kad ne razumijem. Nastojim govoriti
bez uvijanja. ini se da mnogo nevolja na ovom svijetu proizlazi iz nejasnog govora. Veina
ljudi koji ne govore jasno negdje u podsvijesti prizivaju nevolju.
to veli da se ostavimo te teme? predloi starac. Previe zamrenih razgovora. To
e poremetit tvoje tabeliranje. Ostanimo zasad na tome.
Nisam imao prigovora na to. Ubrzo potom zazvonila je budilica i vratio sam se na
posao. Starac je, pak, otvorio ladicu i izvukao neto nalik maicama od nehrajueg elika.
Otiao je do polica s lubanjama i, poput violinskog majstora koji pregledava svoju zbirku
Stradivarija, podigao jednu ili dvije, kuckajui ih maicama da im osluhne zvuk. Isputale su
tonove u cijelom rasponu boja i visina, od zveckanja kakvo moete izazvati kuckanjem ae
za viski do tupog udarca o poveliku vazu za cvijee. Kad ovjek samo pomisli da je svaka od
tih lubanja neko bila prekrivena mesom i koom te ispunjena sivom tvari - u razliitim
koliinama - koja je vrvjela mislima na hranu, seks i dominaciju. A sve je to sada ieznulo.
Pokuao sam si predoiti vlastitu lubanju ogoljelu od mesa i koe, lienu mozga i
postavljenu na policu, samo da bi taj starkelja doao i kucnuo me maicama od nehrajueg
elika. Divno. to bi mogao nauiti iz zvuka moje lubanje? Bi li bio kadar itati moje
uspomene? Ili bi kuckao u neto s onu stranu pamenja?
Nisam se osobito plaio same smrti. Kao to ree Shakespeare, umri ove godine i
nee morati umrijeti sljedee. Posve jednostavno, gledate li na taj nain. ivot nije igrarija,
da se razumijemo, ali ja s njime zbijam alu po vlastitom receptu. Stoga mogu ivjeti s time.
Ali zar nakon smrti ne mogu jednostavno poivati u miru? Ti egipatski faraoni nisu bili ludi
kad su se htjeli zatvoriti u piramide.

Nekoliko sati poslije pranje je napokon bilo zavreno. Nisam znao odrediti koliko je
sati trajalo, ali s obzirom na iscrpljenost rekao bih dobrih osam ili devet sati. Ustao sam sa
sofe i protegnuo napete miie. Prirunik za kalkuteke sadri ilustracije koje pokazuju kako
razgibati ukupno dvadeset est skupina miia. Mentalna potroenost nadoknadi se sama po
sebi ako opustite te stresne toke nakon sesije tabeliranja, a radni vijek kalkuteka na taj se
nain produuje.
Profesija kalkuteka nastala je prije manje od deset godina, pa nitko zapravo ne zna
koliki je njegov oekivani radni vijek. Neki kau deset godina, neki dvadeset; kako god bilo,
ostajete na tom poslu dok ne umrete. Jesam li doista elio znati koliko dugo? Ako je samo
pitanje vremena kada u izgorjeti, na meni je samo da drim miie oputenima i prste
prekrienima.
Izravnavi vorove u tijelu, sjeo sam natrag na sofu, sklopio oi i polako opet sastavio
desnu i lijevu stranu mozga. Tako sam zakljuio cijeli posao za danas. Kao po udbeniku.
Starac je pred sobom na stolu imao veliku pasju lubanju te je kliznim estarom za
upljine uzimao mjere, zapisujui brojke na lotografiji uzorka.
Gotov si, ne? upita starac.
Sve je obavljeno.
Proveo si teak dan, rekao je.
Idem sada kui spavati. Sutra ili preksutra ispremijeat u podatke i vratiti vam ih do
podneva dva dana poslije. Bez greke. Je li to zadovoljavajue?
Fino, fino, ree starac kimajui. Ali upamti, vrijeme je apsolutno presudno. Bude li
kasnije od podneva, bit e nevolje. Bit e prave nevolje.
Razumijem.
I preklinjem te, pobrini se da nitko ne ukrade popis. Ako ga ukradu, ode nam obojici
glava.
Ne brinite. Temeljito smo obueni po tom pitanju. Tabelirani podaci nee odlutati.
Iz depa ispod lijevog koljena izvukao sam spremnik za dokumente od savitljivog
metala, uloio u njega listu podataka i zakljuao je.
Jedino ja mogu ovo otvoriti. Bude li netko akao po lokotu, sadraj e biti uniten.
Jako pametno, ree starac.
Turio sam spremnik za dokumente natrag ispod koljena.
Reci, sigurno nee vie nita jest? Ima jo nekoliko sendvia. Ja ne jedem puno dok
sam zauzet istraivanjima. Bila bi teta da propadnu.
Jo sam uvijek bio gladan, pa sam smazao preostale sendvie. Starac mi je natoio
alicu svjee kave.

Nanovo sam se uvukao u kini kombinezon, nataknuo avijatiarske naoale, uzeo
runu svjetiljku i uputio se natrag prema podzemnom prolazu. Ovaj put starac nije poao sa
mnom.
Ve sam ukljuio ultrazvune valove da otjeram INKovce, tak da se trenutno niko od
njih ne bi trebo smucat ovuda, uvjeravao me starac.
Ti su INKovci oito bili svojevrsna podzemna bia, pa mi je pomisao da u hodati
posve sam u tom mraku pomalo ulijevala nelagodu. Nije mi pomogla injenica da o
INKovcima nisam znao ba nita, ni njihove navike, ni kako izgledaju ni kako da se od njih
obranim. Sa svjetiljkom u lijevoj ruci i noem u desnoj prikupljao sam snagu za povratak.
Kad sam ugledao bucmastu mladu enu u ruiastom odijelu kako mae lampom i
kree prema meni, osjetio sam se spaenim. Priao sam joj. Govorila je neto to nisam
mogao uti kroz tutnjavu rijeke kojoj je vraen zvuk. Niti sam joj u tami mogao vidjeti usne.
Dugakim aluminijskim ljestvama uspeli smo se prema svjetlu. Ja sam se popeo prvi,
ona za mnom. Dok sam bio silazio nisam mogao vidjeti nita, pa se, uvjetno kazano, nisam
imao ega bojati, ali povratak gore bio je neto posve drugo. Mogao sam si i predobro
predoiti visinu - bio bi to pad od dva ili tri kata. elio sam stati da se saberem, ali ona mi je
bila za petama. Sigurnost na prvome mjestu, kaem uvijek, pa sam se nastavio penjati.
Kroz garderobu smo uli u prvu sobu i svukli nepromoiva odijela.
Rad ide dobro? upitala je. Njezin glas, sada prvi put ujan, bio je mek i jasan.
Prilino dobro, hvala.
Doista sam vam zahvalna to ste rekli djedu za iskljueni zvuk. Bila bih ostala tako
cijeli tjedan.
Zato mi to niste rekli pisanim putem? To bi se ispravilo mnogo prije, a ja ne bih bio
toliko zbunjen.
Hitro je i bez rijei obila stol, potom namjestila obje naunice.
Pravila su pravila, rekla je.
Protiv pismenog komuniciranja?
To je jedno od njih.
Hm.
Protiv bilo ega to moe dovesti do devolucije.
Oh, izustio sam. Mjere opreza, dakle.
Koliko vam je godina?" ispalila je kao iz vedra neba.
Trideset pet. A vama?
"Sedamnaest. Vi ste prvi kalkutek kojega sam srela. No nisam nikada upoznala ni
nekog semioteka.
Stvarno imate samo sedamnaest godina? upitao sam, iznenaen.
Da, zato bih lagala? Stvarno imam sedamnaest. Premda ne izgledam kao da mi je
toliko, je li?
"Ne, izgledate kao da vam je dvadesetak.
To je zato to ne elim izgledati kao sedamnaestogodinjakinja, kazala je. "Recite
mi, kako je to biti kalkutek?
Mi smo normalni, obini ljudi, kao i svi drugi.
Svatko moe biti obian, ali zato nije normalan.
"Da, postoji ta kola miljenja, rekoh. Ali postoji normalno i normalno. Mislim na
normalnog tipa koji moe sjediti do vas u vlaku a da ga niti ne primijetite. Normalni smo.
Jedemo hranu, pijemo pivo - o, usput budi reeno, sendvii su bili sjajni. Doista? ozarila
se.
Ne jedem esto tako dobre sendvie. Praktiki sam ih sve sam pojeo.
"A kava?
Ni kava nije bila loa.
Stvarno? Biste li je eljeli malo sada? Tako bismo mogli sjesti i jo malo popriati.
Ne, hvala, ve sam je popio vie nego dovoljno, rekoh. Mislim da ne bih mogao u
sebe usuti ni kap vie. Osim toga, potrebno mi je da to prije odem doma u postelju.
Ba teta.
I za mene je teta.
Pa, dopustite mi da vas barem otpratim do dizala. Hodnici su krajnje zamreni.
Kladim se da ne biste sami nali put.
I ja u to sumnjam.
Djevojka je podigla predmet koji je nalikovao okrugloj kutiji za eire, nekoliko ga
puta omotala irokom ljepljivom trakom i pruila mi ga.
to je to? upitao sam.
Dar za vas od djeda. Odnesite ga kui i otvorite.
Odvagnuo sam kutiju u rukama. Bila je mnogo laka nego to bih pomislio, a to bi
osim toga morao biti strano velik eir. Pretresao sam kutiju. Nikakva zvuka.
Krhko je, zato molim vas budite paljivi, upozorila me.
Neki suvenir?
Ne znam. Otkrit ete kada ga otvorite, zar ne?
Djevojka je potom otvorila svoju ruiastu torbicu i uruila mi omotnicu s ekom.
Ispunjen na svotu neto veu od one koju sam oekivao. Stavio sam ga u lisnicu.
Priznanica?
Nema potrebe, rekla je.
Izali smo iz prostorije i krenuli istim dugakim labirintom hodnika natrag prema
dizalu. Njezine visoke potpetice jednako su ugodno kuckale po podu, ali me se njezina
punanost nije dojmila tako snano kao prvi put. Dok smo hodali jedno do drugoga, gotovo
sam zaboravio na njezinu teinu. S vremenom bih se vjerojatno ak i naviknuo na nju.
Jeste li oenjeni? upitala je, okrenuvi se prema meni.
Ne, nisam, rekao sam. Bio sam, ali vie nisam.
Jeste li se razveli zato to ste poslali kalkutek? Uvijek sluam o tome kako kalkuteci
nemaju obitelji.
To nije tono. Neki kalkuteci su sreeni obiteljski ljudi. Premda stoji da se veina,
izgleda, bavi svojom karijerom i nema kuni ivot. To je posao koji silno napree ivce, a
ponekad je i vrlo riskantan. ovjek ne eli dovoditi enu i djecu u opasnost.
Je li tako bilo i s vama?
Postao sam kalkutek nakon to sam se razveo. Jedno s drugim nije imalo nikakve
veze.
Oprostite to se petljam. Jednostavno, vi ste prvi kalkutek kojega sam upoznala, a
ima toliko stvari koje ne znam.
Ne smeta.
Ako je tako, ula sam takoer da kalkuteke, kada dovre posao, obuzme seksualni
poriv.
Ne bih zapravo... mmm... znao rei. Moda i jest tako. injenica je da na poslu
dospijevamo u vrlo osebujno mentalno stanje. S kime u tim prilikama spavate? S nekim
posebnim?
Ja nemam nekoga posebnog.
Pa s kime onda spavate? Vi niste od onih koje ne zanima seks. Niste homi ili tako
neto, zar ne?
Ne, nisam, rekoh.
S kime, dakle, spavate?
"Valjda spavam s raznim enama.
"Biste li spavali sa mnom?
"Ne. Vjerojatno ne bih.
Zato ne?
"Jednostavno sam takav. Ne volim spavati s ljudima koje poznajem. To samo
komplicira stvari. I ne spavam s poslovnim partnerima. Kad se bavi tajnama drugih ljudi
kao ja, mora negdje povui crtu.
Jeste li sigurni da to nije zato to sam debela ili runa?
"Sluaj, nisi toliko pregojazna, i nisi uope runa, rekoh. Napuila je usne. Da li
onda, kad vam je do toga, naprosto pokupite neku i odete s njom u krevet?
"Pa... da.
"Ili jednostavno kupite djevojku?
"inio sam i to.
Kad bih vam ponudila da spavam s vama za novac, biste li me uzeli?
Mislim da ne bih, odvratio sam. Dvostruko sam stariji od tebe. Ne bi bilo u redu.
"Sa mnom bi bilo drukije.
"Moda i bi, ali, bez uvrede, doista radije ne bih. Mislim da je tako najbolje.
Djed kae da bi prvi mukarac s kojim u spavati trebao imati preko trideset godina.
Kae i da, ako se nagomila do odreenog stupnja, seksualni nagon utjee na mentalnu
ravnoteu.
Da, uo sam to od tvog djeda.
"Mislite li da je to istina?
Bojim se da ja nisam biolog.
Jeste li obdareni?
Kako, molim? gotovo sam se zagrcnuo.
Radi se o tome da jo ne znam nita o vlastitom seksualnom nagonu, objasnila je.
Pa bih voljela probati puno razliitih stvari.
Doli smo do dizala. ekalo je otvorenih vrata. Kakvo olakanje!
Onda, do idui put, rekla je.
Uao sam u dizalo i vrata su se klizno zatvorila bez uma. Oslonio sam se na zid od
nehrajueg elika i duboko uzdahnuo.




Prvi stari san to ga stavlja na stol ne nalikuje niemu to poznajem kao stari san.
Zurim u predmet pred sobom, zatim diem pogled prema njoj. Ona stoji do mene i gleda ga.
Kako to moe biti stari san"? Zvuk rijei stari san navodi me da oekujem neto drugo,
stari rukopis moda, neto maglovito, bezoblino.
"Ovdje imamo jedan stari san, kae Knjiniarka. Njezin glas je dalek, besciljan;
njezin ton ne tei toliko tome da neto objasni meni koliko da nju nanovo uvjeri. Ili je, ako
se tako moe rei, stari san unutar ovoga.
Kimam, ali ne razumijem.
"Uzmite ga u ruke, nuka me.
Podiem ga i prelazim oima preko povrine da vidim mogu li razabrati neki trag
starog sna. Ali ne nalazim klju. To je samo lubanja neke ivotinje, i to ne osobito velike
ivotinje. Suha i lomna, kao da je godinama leala na suncu, kotana tvar je isprana od svake
boje koju je izvorno moebit imala. Isturena vilica je malko otvorena, kao da se naglo
smrznula kad je neto zaustila rei. One duplje, odavno liene sadraja, vode prema
spiljastim dubinama.
Lubanja je neprirodno svijetla, praktiki bez materijalnog prisustva. Ne prua nikakvu
predodbu vrste koja je unutra disala. Liena je mesa, topline, pamenja. Na sredini ela je
malo udubljenje, grubo na dodir. Moda je to ostatak slomljenog roga.
Je li to lubanja jednoga od gradskih jednoroga? pitam je.
Jest. Stari san je zapeaen unutra.
Ja bih iz ovoga trebao iitati stari san?
To je posao itaa snova, kae Knjiniarka.
A to da inim sa snovima koje itam?
Nita. Samo ih trebate itati.
Kako to? pitam. Znam da trebam iitati stari san iz ovoga. Ali onda da s njime ne
inim nita, e to ne razumijem. Koji je smisao toga? Rad bi trebao imati neku svrhu.
Ona odmahuje glavom. Ne mogu objasniti. Moda e vam itanje snova rei. Ja vam
samo mogu pokazati kako se to radi. Vidim lubanju poloenu na stol i naginjem se unazad
da je promotrim. Lubanja je obavijena dubokom tiinom koja nalikuje samome nitavilu.
Tiina ne poiva na povrini, nego je poput dima zadrana unutra. Nedokuiva je, vjena,
bestjelesna vizija usmjerena na toku u praznini.
Ima neega tunog u tome, nekog unutarnjeg patosa. Nemam rijei za to.
Pokaite mi, molim vas, kaem. Jo jednom podiem lubanju sa stola i odmjeravam
joj teinu u rukama.
Blago nasmijeena, uzima lubanju od mene i pomno brie prainu s nje. Vraa bjelju
lubanju na stol.
Evo kako itati stare snove, poinje Knjiniarka. Promatrajte paljivo. No imajte,
molim vas, na umu da ja samo mogu oponaati, ne mogu uistinu itati. Vi ste jedini koji
moe itati snove. Najprije okrenite lubanju suelice sebi, ovako, potom blago stavite ruke
na obje strane.
Vrhovima prstiju dodiruje sljepooice lubanje.
Sada gledajte elo. Nemojte se siliti da zurite, samo ga blago fokusirajte. Ne smijete
skidati oi s lubanje. Koliko god se sjajila, nemojte skretati pogled.
Sjajila?
Da, sjajila. Lubanja e pred vaim oima blistati i isijavati toplinu. Pratite tu svjetlost
vrhovima prstiju. Tako se itaju stari snovi. Ponavljam postupak u glavi. injenica je da si
ne mogu predoiti na kakvu svjetlost misli niti kako bih se trebao osjeati, ali razumijem
metodu. Dok promatram lubanju pod njezinim tanahnim prstima, obuzima me snaan osjeaj
deja vu. Jesam li ve prije vidio tu lubanju? Isprana bezbojnost, udubljenje na elu. Osjeam
zujanje, ba kao kad sam prvi put vidio njezino lice. Je li to fragment stvarnog sjeanja ili se
vrijeme savilo unatrag prema samomu sebi? Ne umijem to rei.
to nije u redu? pita ona.
Tresem glavom. Nita. Mislim da shvaam kako. Dajte da pokuam.
Moda bismo prvo trebali jesti, kae ona. Kad ponete raditi, nee biti vremena.
Ona iznosi lonac s varivom od povra i podgrijava ga na tednjaku. Tjestenina u njemu
lagano vrije, ispunjavajui sobu divnim mirisom. Grabi ga i sipa u dvije zdjelice, ree kruh s
orasima i donosi to jednostavno jelo na stol.
Sjedimo suelice jedno drugome i ne izgovaramo ni rijei dok jedemo. Zain u jelu
razliit je od svega to sam ikad kuao, ali je dobar. Nakon jela osjeam da sam iznutra
zagrijan. Potom donosi alice vrueg aja. Posrijedi je biljni uvarak, gorkast i zelen.
Pokazuje se da itanje snova nije ba tako lagano kao to mi je objasnila. Svjetlosne
niti su tako tanane da, ma koliko koncentrirao energiju u vrhovima prstiju, nisam kadar
razmrsiti kaos vizije. Unato tome, jasno utim prisustvo snova u vrhovima prstiju. Rije je o
ivahnom strujanju, beskrajnom toku slika. Moji prsti jo nisu sposobni uhvatiti bilo kakvu
razgovijetnu poruku, ali dokuujem stanovit intenzitet.
Ve je prolo deset sati kad sam najzad uspio izvui dva sna. Vraam joj
upotrijebljenu lubanju, skidam naoale i trljam oi.
Jeste li umorni? pita ona.
Pomalo, odgovaram. Moje oi nisu naviknute na ovo. Upijanje svjetlosti starih
snova umara mi oi. Zbog boli ne mogu gledati predugo.
Kau mi da je tako prvi put, veli ona. Oi vam nisu priviknute na svjetlost; ovakvo
itanje je teko. Radite polako neko vrijeme.
Vrativi stari san u krinju, Knjiniarka se sprema otii kui. Otvara vrataca
tednjaka, malom lopaticom grabi zaareni ugljen i stavlja ga u kantu s pijeskom.
Ne smijete dopustiti da se iscrpite, upozorava me. Tako je rekla moja majka. Neka
vam tijelo radi dok se ne iscrpi, ali duu sauvajte za sebe.
Dobar savjet.
Istinu govorei, ne poznajem to to se naziva duom, to ona ini ili kako se koristi.
To je samo rije koju sam ula.
Dua nije neto to se koristi, kaem. Dua je naprosto tu. Poput vjetra.
Jednostavno osjeate njezino gibanje.
Ona zatvara vrataca tednjaka, nosi emajliranu posudu i alicu na pranje i vraa se
umotana u plavi kaput od gruba materijala. Ostatak otrgnut od nebeske munje, noen toliko
godina te je i sam zaboravio svoje podrijetlo. Zadubljena u misli, ona stoji pred ugaenom
pei.
Jeste li doli iz neke druge zemlje? pita, kao da joj je ta misao netom pala na pamet.
Mislim da jesam.
A kakva je bila ta zemlja?
Ne mogu se sjetiti, kaem. Ne pamtim ba nita. ini se da su mi oduzeli sjeanje
na moj prijanji svijet kada su mi oduzeli sjenu. Znam samo da se nalazila veoma, veoma
daleko.
Ali razumijete se u te stvari u vezi s duom?
Pomalo.
Moja majka je takoer imala duu, kae. Ali majka mi je nestala kad mi je bilo
sedam godina. Moda zato to je imala duu, kao i vi.
Nestala?
Da, ieznula je. Ne elim govoriti o tome. Krivo je govoriti o ljudima koji su nestali.
Recite mi neto o gradu u kojemu ste ivjeli. Zacijelo se sjeate neega.
Mogu se sjetiti samo dviju stvari, kaem. Grad u kojemu sam ivio nije bio opasan
zidom, i nae sjene su nas pratile kamo god smo ili. Da svi smo imali sjene. One su
neprestano bile s nama. Ali kada sam doao u ovaj Grad, sjena mi je oduzeta.
Ne moete ui u Grad s ovime, rekao je uvar Dveri. Ili ete izgubiti sjenu, ili
zaboravite na ulazak ovamo.
Odrekao sam se sjene.
uvar Dveri me pustio da ekam na otvorenom pokraj Dveri. Sunce je u tri sata
poslijepodne prikovalo moju sjenu za tlo.
Sada budite mirni, kazao mi je uvar Dveri. Zatim je izvadio no i vjeto ga
umetnuo izmeu sjene i tla. Sjena se izvijala opirui sr. Ali uzalud. Njezin tamni oblik
uredno je uklonjen.
Otrgnuta od tijela, svela se na aku jada. Izgubila je snagu. uvar Dveri sklonio je
otricu. to kaete? udnovata je to stvarca kad je odreete, rekao je. Sjene su ionako
beskorisne. Mrtav teret.
Primaknuh se sjeni. Oprosti, sada te moram ostaviti, rekoh. To nije bila moja
zamisao. Nisam imao izbora. Moe li prihvatiti da bude sama neko vrijeme?
Neko vrijeme? Do kada? upitala je sjena.
Nisam znao.
"Sigurno kasnije nee poaliti? kazala je sjena priguenim glasom. Krivo je to,
kaem ti. Neto je krivo s ovim mjestom. Ljudi ne mogu ivjeti bez svoje sjene, a sjene ne
mogu ivjeti bez ljudi. A oni nas ipak razdvajaju. Ne svia mi se to. Neto ovdje nije kako
neba.
Ali bilo je prekasno. Moja sjena i ja ve smo bili razdvojeni. Kad se smjestim, vratit
u se po tebe, rekao sam. Ovo je samo privremeno, ne zauvijek. Bit emo ponovno
zajedno.
Sjena je slabo uzdahnula i pogledala u vis prema meni. Sunce nas je oboje pritiskalo.
Mene bez moje sjene, moju sjenu bez mene.
To su samo kule u zraku, rekla je sjena. Ne svia mi se ovo mjesto. Nas dvoje
moramo pobjei i vratiti se odakle smo doli. Kako da se vratimo? Ne poznamo put
natrag.
"Jo ne, ali ja u ga pronai, makar mi to bilo posljednje. Moramo se redovito nalaziti i
razgovarati. Dolazit e, zar ne?
Kimnuo sam i stavio sjeni ruku na rame, te se potom vratio do uvara Dveri. Dok smo
sjena i ja razgovarali, uvar Dveri je sakupljao rasuto kamenje i bacao ga.
Kad sam mu priao. uvar Dveri je krajem koulje obrisao prainu s dlanova i obgrlio
me krupnom rukom. Je li to trebao biti znak dobrodolice ili skretanje pozornosti na njegovu
snagu, nisam mogao biti siguran.
Vjeruj mi. Tvoja je sjena u dobrim rukama, rekao je uvar Dveri. Davat emo joj
tri obroka dnevno, jednom na dan putat emo je van radi vjebe. Nema se oko ega
brinuti.
Mogu li je vidjeti s vremena na vrijeme?
Moda, ree uvar Dveri. To jest, ako budem raspoloen da te pustim.
A to u morati uiniti ako budem elio svoju sjenu natrag? Tako mi svega, ti si
slijep. Pogledaj uokolo, ree uvar Dveri, s rukom priljubljenom za moja lea. Nitko u
ovome Gradu nema sjenu, a nitko koga primimo nikad ne odlazi. Tvoje pitanje je be-
smisleno.
I tako sam izgubio svoju sjenu.

Na odlasku iz Knjinice, ponudio sam joj da je otpratim kui.
Ne trebate me pratiti do vrata, kae ona. Ne bojim se noi, a vaa kua je daleko u
suprotnom smjeru.
elim hodati s vama, kaem. ak i kad bih otiao ravno kui, ne bih mogao
spavati.
Hodali smo jedno uz drugo preko Staroga mosta prema jugu. Na pjeanom sprudu
posred rijeke vrbe se povijaju na studenom proljetnom povjetarcu. Mjesec otrih rubova
obasjava oblutke oko naih stopala. Zrak je vlaan, tlo klizavo. Njezina duga kosa povezana
je uzicom i uvuena ispod kaputa.
Kosa vam je veoma lijepa, kaem.
Je li? kae ona.
Je li vam itko prije uputio kompliment zbog vae kose?
Nije, kae gledajui me, s rukama u depovima. Kada govorite o mojoj kosi,
govorite li i o neemu u vama?
Govorim li? Bila je to samo jednostavna tvrdnja.
Kratko se osmjehuje. Oprostite. Valjda nisam naviknuta na va nain govora.
Dom joj se nalazi u Radnikoj etvrti, zaputenom podruju na jugozapadnom kraju
Industrijskog sektora. Cijela ta zona iznimno je pusta. Neko se Kanalima bez sumnje
odvijao ivahan promet teglenica i motornih amaca, tamo gdje brane izvan uporabe sada
otkrivaju suha korita kanala i gdje se mulj nabire poput pretpovijesnog organizma. Korov se
ukorijenio u pukotinama pristanita, iroke kamene stube sputaju se prema mjestima gdje je
neko bila vodena povrina. Stare boce i zahrali dijelovi strojeva izviruju iz gliba; amac
ravnog dna polako trune u blizini.
Uzdu Kanala niu se redovi opustjelih tvornica. Njihova su vrata zatvorena, prozori
nedostaju, rukohvati na poarnim ljestvama su zahrali, zidovi obavijeni brljanom.
Iza tih tvornikih redova nalazi se Radnika etvrt. Odajui nekadanje bogatstvo,
posjed tvori mete podijeljenih prostorija namijenjenih masovnom stanovanju osiromaenih
radnika. ak ni sada, objanjava ona, radnici nemaju nikakva zanimanja. Tvornice su
zatvorene, a oni koji su u njima radili preputeni su bijednom ivotarenju te prave sitne
rukotvorine za Grad. Njezin je otac bio jedan od tih zanatlija.
Prelazimo kratki kameni most iznad posljednjeg kanala i dolazimo u etvrt u kojoj se
nalazi njezin stambeni blok. Lanac uskih prolaza, nalik srednjovjekovnim grudobranima,
okruuje zemljita stijenjena izmeu dviju zgrada.
Blii se pono. Svijetli tek jo nekoliko prozora. Hvata me za ruku i vodi kroz taj
labirint, kao da nastoji izbjei grabeljive poglede. Zastaje ispred jedne od zgrada i kae mi
laku no.
Laku no, odgovaram.
Potom se sam uspinjem obronkom Zapadnog brijega i vraam u svoj stan.




Vani je bilo mrano, sipila je kiica, a ulice bijahu ispunjene ljudima koji su se vraali
s posla. Trebala mi je cijela vjenost da uhvatim taksi.
ak i u uobiajenim okolnostima s tekom mukom hvatam taksije. Moram napomenuti
da, kako bih izbjegao potencijalno opasne situacije, nastojim ne ui u prva dva prazna taksija
koji naiu. Semioteci imaju lane taksije, i ponekad uje kako su nasrnuli na kalkuteka koji
je netom zavrio s poslom. Naravno, to su moda glasine, budui da ne poznam nikoga kome
se to doista dogodilo. Ipak, opreza nikad dovoljno.
Zato uvijek putujem podzemnom ili autobusom. Ali ovaj put sam bio toliko umoran i
pospan da nisam mogao podnijeti pomisao na guranje u prekrcanom vlaku. Odluio sam
uzeti taksi, makar trajalo due. U taksiju sam nekoliko puta umalo zadrijemao i uspaniio se
na lanu uzbunu. im stignem kui, u svoj krevet, mogu spavati do mile volje. Taksi nije
mjesto za spavanje.
Da se odrim budnim, usredotoio sam se na prijenos bejzbolske utakmice na radiju.
Ne pratim bejzbol, pa sam praktinosti radi navijao za momad koja bi trenutano bila na
udarcu a protiv momadi u polju. Moja je momad zaostajala 3:1. Bila su dva auta s
ovjekom na drugoj bazi kad je uslijedio pogodak, ali se trka spotaknuo izmeu druge i
tree, zavrivi taj dio igre bez optravanja. Komentator je to nazvao trulom igrom, a ak
sam i ja tako mislio. Naravno, svatko moe pasti, ali ne moete se spotaknuti izmeu druge i
tree baze usred bejzbolske utakmice. Ta je greka oito toliko smela bacaa moje momadi
da je protivnikom udaru hitnuo laganu loptu po sredini, koju je momak zviznuo prema
lijevim tribinama i omoguio slobodni trk za pobjedu.
Kad je taksi stigao do mog stana, rezultat je bio 4:1. Platio sam, uzeo svoju kutiju za
eire, sabrao smuene misli i iziao. Kiica je ponovo prestala.
U potanskom sanduiu nije bilo ni traga poti. Nikakve poruke na sekretarici. Nitko
nije mario za mene, izgleda. Fino. Ni ja nisam mario ni za koga. Izvadio sam led iz
zamrzivaa, natoio si obilnu koliinu viskija i dodao mlaz sode. Potom sam se razodjenuo i,
gmiui pod pokrivaima, sjeo na postelju i stao pijuckati svoje pie. Osjeao sam se kao da
bih se svakog trena mogao ugasiti, ali morao sam si dopustiti taj luksuz. Ritualna meuigra
koju toliko volim izmeu lijeganja u krevet i padanja u san. Pijuckanje u krevetu dok sluam
glazbu i itam knjigu. To mi je jednako dragocjeno kao lijep suton ili dobar, ist zrak.
Dovrio sam pola viskija kad je zazvonio telefon. uao je na okruglom stolu dva
metra od kreveta. Nije mi se dalo izlaziti iz svoje krasne, tople postelje i hodati sve do njega,
pa sam ga samo promatrao kako zvoni. Trinaesti put, etrnaesti put, to me briga?
Da je to bio crti telefon bi vibrirao visei u zraku, ali to se naravno nije dogaalo.
Ostao je skrueno na stolu i zvonio stalno iznova. Ja sam pio viski i samo ga gledao.
Do telefona stajali su mi lisnica i no - i moja kutija s darom. Palo mi je na pamet da
bih je trebao otvoriti. Moda se radi o neemu pokvarljivom to bih trebao staviti u hladnjak,
o neemu ivom, ili ak neemu hitnom. Ali bio sam preumoran. Osim toga, da je neto od
navedenoga bilo darovatelju na umu, valjda bi mi to rekao. Kad je telefon prestao zvoniti,
iskapio sam viski, ugasio svjetiljku kraj kreveta i zatvorio oi. Golema crna mrea sna koja
je dotad vrebala spustila se nada mnom. Dok sam tonuo u san, pomislio sam: zar doista
oekujete da znam o emu se radi?

Kad sam se napokon probudio, bio je polumrak. Sat je pokazivao est i petnaest, ali
nisam znao je li jutro ili veer. Navukao sam sportske hlae i nagnuo se kroz vrata da
provjerim to je na susjedovom otirau. Tamo je poivalo jutarnje izdanje, to me navelo na
zakljuak da je jutro. Novinska pretplata dobro doe u ovakvim prilikama. Moda bih se i ja
trebao pretplatiti.
Spavao sam deset sati, dakle. Tijelo mi je i dalje vapilo za odmorom. Budui da toga
dana nita posebno nije zahtijevalo moju panju, mogao sam se mirne due vratiti u postelju.
Bolje promislivi, ustao sam. Ustaj i blistaj sa Suncem, kaem uvijek. Otuirao sam se, dobro
izribavi tijelo, i obrijao se. Odradio sam uobiajenih dvadeset pet minuta tjelovjebe.
Smandrljao sam nekakav doruak.
Friider je bio gotovo poharan. Vrijeme za nabavku. Sjeo sam uz sok od narane i
sastavio popis za kupovinu. Ispunio je cijelu jednu stranicu i prelio se na drugu.
Istresao sam prljavo rublje u perilicu i ustro etkao tenisice u sudoperu kada sam se
prisjetio tajanstvenoga starevog poklona. Ispustio sam tenisice, oprao ruke i poao do kutije
za eire. Bila je lagana kao i prije s obzirom na obujam - nekako zlokobno lagana. U
svakom sluaju laka nego to bi trebala biti.
Neto me uznemiravalo. Nazovite to profesionalnom intuicijom. Na brzinu sam
pogledom preletio sobu. Bila je obeshrabrujue spokojna. Gotovo liena zvuka. Ali moj
probni kaalj zvuao je kao kaalj. A kad sam rasklopio no na oprugu i zveknuo drkom o
stol, zvuk je bio pravi. Doivjevi jednom iskljuenje zvuka, postao sam sumnjiav. Otvorio
sam prozor prema balkonu. Mogao sam uti automobile i ptice. Kakvo olakanje. S
evolucijom ili bez nje, u svijetu mora biti zvuka.
Prerezao sam vrpcu, pazei da ne otetim sadraj kutije. Na vrhu su bile zguvane
novine. Rairio sam nekoliko listova - Mainichi Shimbun, tri tjedna star, nikakvih znaajnih
vijesti. Ponovno sam zguvao stranice i bacio ih. U kutiji su zacijelo bili svi brojevi novina
od dva tjedna, sve odreda Mainicbi. Uklonivi novine, ugledao sam sloj tih crvuljaka veliine
klinia - polietilen? stiropor? - kakvi se koriste za pakiranje. Zagrabio sam ih i hitnuo u
smee. Ovo je ve postajao zamoran dar. Poto sam uklonio pola tih sirastih listia, na
povrini se pojavio predmet umotan u jo novinskog papira.
Nije mi se sviao njegov izgled. Otiao sam u kuhinju i vratio se s limenkom Coca-
Cole. Sjeo sam na rub kreveta i cijelu je popio. Obrezao sam jedan nokat. Ptica s crnim
prsima pojavila se na balkonu i uskakutala se na stolu, ivahno kljucajui neke mrvice.
Spokojan jutarnji prizor.
Napokon sam opet obratio pozornost na predmet umotan u novine i oprezno ga izvadio
iz kutije. Novinski je papir bio povezan daljnjim obruima vrpce te je uvelike nalikovao
nekom djelu suvremene umjetnosti. Imao je oblik izduljene lubenice, premda je, opet, bio
gotovo lien teine. Poistio sam stol te odvezao vrpcu i novine.
Bila je to ivotinjska lubanja.
Sjajno, pomislih, ba sjajno. Je li stari tikvan doista zamiljao da u biti ushien kad
primim ovo? Zacijelo mu fali daska u glavi kad mi daje ovakav dar.
Lubanja je oblikom bila slina konjskoj, ali znatno manja. Iz svoga sam ogranienog
znanja o biologiji zakljuio da je lubanja neko stajala na ramenima nekog ne pretjerano
velikog sisavca kopitara, biljojeda uske glave. Da vidimo. Prelazio sam po svome
mentalnom katalogu ivotinja koje se podudaraju s tim opisom. Jelen, koza, ovca, magarac,
antilopa... Nisam se mogao sjetiti nijedne druge.
Stavio sam lubanju navrh televizora. Vrlo otmjeno. Da sam Ernest Hemingway, stavio
bih je iznad okvira kamina, tik do preparirane losove glave. Ali u mome stanu, dakako, nema
kamina. Ni kamina ni kredenca, ak ni ormara za kapute. Poivala je, dakle, na televizoru.
Istresao sam ostatak ambalae u smee. Na dnu kutije nalazio se dugaak predmet
uvijen u novinski papir. Odmotavi ga, ugledao sam maice od nehrajueg elika, upravo
onakve kakve je starac koristio u svojoj zbirci lubanja. Podsjetile su me na tapi dirigenta
Berlinske filharmonije.
U redu, u redu, suraivat u, rekao sam na glas. Otiao sam do lubanje na TV-u i
kvrcnuo je po elu. Zaulo se a-ink nalik nazalnom cviljenju kakva velikog psa. Ne mukli
zveket kakav sam oekivao. udno, ali nita zbog ega bi se trebalo uzrujavati. Ako je to
stenjanje zvuk koji ona proizvodi, tko sam ja da to osporavam?
Ubrzo me prolo kuckanje po lubanji. Sjeo sam i nazvao Sustav da vidim kakav mi je
raspored. Javio se moj agent i rekao da mi je ugovorio posao za etiri dana, je li to OK?
Nema problema, rekoh mu. Pomislio sam da provjerim obraun za mijeanje, ali sam
odustao od toga. To bi povuklo za sobom puno dodatnih razgovora. Svi su papiri bili u redu,
renumeracija obavljena. Osim toga, starac je rekao da je izbjegao agente da sve ostane u
tajnosti. Bolje je ne komplicirati stvari.
K tome, nisam bio nimalo oduevljen svojim agentom. Visok, pristao, tridesetih
godina, tip koji misli da je na vrhu svijeta. Dajem sve od sebe da s takvima ne komuniciram
vie nego to je nuno.
Zavrio sam s poslom i spustio slualicu, potom otiao u dnevnu sobu i opustio se na
sofi s pivom da na videu pogledam Key Largo s Humphreyjem Bogartom. Oboavam Lauren
Bacali u Key Largou. Naravno, oboavam Lauren Bacall i u Velikom snu, ali u Key Largou
ona je praktiki alegorina.
Dok sam gledao televizijski ekran, oi su mi prirodno odlutale prema ivotinjskoj
lubanji koja je poivala na vrhu. To mi je pokvarilo uobiajenu koncentraciju. Zaustavio sam
video na mjestu gdje poinje uragan, obeao sebi da u ostatak odgledati kasnije i zavalio se
natrag s pivom u ruci, tupo zurei u predmet na televizoru. Kopkala me sumnja da sam tu
lubanju ve vidio. Ali gdje? I kako? Izvukao sam majicu iz ladice i prebacio je preko lubanje
da mogu do kraja vidjeti Key Largo. Napokon sam se mogao usredotoiti na Lauren Bacall.

U jedanaest sati iziao sam iz stana, otiao u robnu kuu u blizini stanice, potom
svratio u trgovinu alkoholom da kupim crno vino, sodu i sok od narane. U istionici sam
podigao jaknu i dvije koulje; u papirnici sam kupio naliv-pero, omotnice i papir za pisma; u
eljezariji najfiniji brus koji se mogao nai. Zatim sam svratio u knjiaru po dva asopisa, u
duan s elektro-opremom po arulje i kasete, u foto-duan po polaroidni film. Posljednji je
na red doao glazbeni duan, gdje sam kupio dvije ploe. Cijelo stranje sjedalo moga malog
kupea ve je bilo nakrcano vreicama. Mora da sam roeni kupac. Svaki put kad odem u
grad vraam se, poput vjeverice u studenome, s brdom stvarica.
ak sam i auto vozio iskljuivo zbog kupovine. Nabavio sam ga samo zato to sam
kupovao previe robe da bih je sam nosio kui. Teglio sam ceker kad sam sluajno proao
kraj trgovca rabljenim kolima, uao u radnju i ugledao sve te razliite modele. Nisam
naroito lud za automobilima, niti znam mnogo o njima. Pa sam mu rekao jednostavno:
elim auto, bilo koje marke, nita luksuzno, nita veliko.
Sredovjeni trgovac poeo je vaditi katalog, ali ja nisam elio gledati nikakav katalog.
Samo elim auto za kupovinu, rekoh tipu, obian i jednostavan. Ne treba biti brz za
autocestu, ne treba biti elegantan za sastanke. Nije ni za obiteljske izlete. Ne treba mi motor
visokih performansi ili klimatizacija. Ni stereo ureaj, ni krov na otvaranje, ni super
radijalke. elim samo pristojna kompaktna kola koja dobro svladavaju zavoje, ne troe
previe, nisu prebuna i nee mi se kvariti. A ako budu svijetloplava, tim bolje.
Automobil to mi ga je ovjek pokazao bio je ut. Nisam previe razmiljao o boji, ali
inae je tono odgovarao mom opisu. A budui da se radilo o starom modelu, cijena je bila
pristojna.
Automobili su i zamiljeni da budu takvi, rekao je prodava. Ako zbilja hoete znati,
ljudi su munjeni.
Nisam mu proturjeio.
Tako sam doao u posjed svog auta za kupovinu.

Zamotao sam kupljenu robu i uao u fast food restoran koji se nalazi u komotnoj
blizini moga stana. Naruio sam salatu od kampa, kolutie od luka i pivo. kampi su stigli
ravno iz dubokog, kolutii su bili gnjecavi. Ogledavajui se oko sebe, meutim, nisam uoio
nijednu muteriju koja bi udarala po posluavniku ili se alila konobarici. Stoga sam drao
jezik za zubima i dovrio jelo. Tko nita ne oekuje, nita i dobije.
Kroz prozor restorana mogao sam vidjeti autocestu, s automobilima svih marki, boja i
stilova kako se valjaju po njoj. Prisjetio sam se veselog starca i njegove bucmaste unuke. Ma
koliko mi se sviali, nisam mogao a da ne pomislim kako zacijelo ive u drugom svijetu. To
besmisleno dizalo, provalija u ormaru, INKovci i iskljuivanje zvuka - ne bih u to
povjerovao ni u romanu. A onda mi jo za uspomenu daju ivotinjsku lubanju.
ekajui kavu nakon obroka, razmiljao sam o bucmastoj djevojci. Razmiljao sam o
njezinim etvrtastim naunicama, ruiastom odijelu i ruiastim potpeticama. Razmiljao
sam o njezinu tijelu, o njezinim listovima i mesu oko vrata i o obliku njezina lica i... o tome,
uglavnom. S alarmantnom sam se jasnoom mogao sjetiti svake pojedinosti, no cjelina je
bila nerazgovijetna. udno. Moda si zbog toga to neko vrijeme nisam spavao s debeljucom
naprosto nisam mogao u cijelosti predoiti gojaznu enu.
Posljednji put sam s debelom enskom spavao one godine kada je japanska Crvena
armija imala obraun u Karuzawi. Ta je ena imala izuzetna bedra i bokove. Bila je
bankovna slubenica koja je sa mnom uvijek izmjenjivala dosjetke preko altera. Poznavao
sam je od trbuha nagore. Sprijateljili smo se, jednom otili na pie i zavrili u krevetu. Tek
sam tada uoio da joj je donja polovica tijela tako demografski neproporcionalna. Bilo je to
zato to je u koli uvijek igrala stolni tenis, objasnila mi je, premda nisam posve dokuio
uzronu vezu. Nisam znao da stolni tenis dovodi do punanosti ispod pojasa.
Meutim, njezina je bucmastost bila armantna. Kad bih joj poloio uho na bok, bilo
mi je kao da poivam na livadi u idilino proljetno popodne, bedra joj bijahu meka kao
netom provjetreni futon, a kotrljavi tijek njezinih krivulja draesno je vodio do pubisa. No
kad sam pohvalio njezine kvalitete, rekla je samo: A da?

Izaavi iz restorana, otiao sam u oblinju knjinicu. Za pultom za informacije sjedila
je vitka mlada ena duge crne kose, zadubljena u broiranu knjigu. Imate li ikakvu
referentnu grau vezanu uz lubanje sisavaca? upitao sam.
Ha?" izustila je, pogledavi u vis.
Reference-o lubanjama-sisavaca. ponovio sam, izgovarajui odvojeno svaku rije.
Lu-ba-nja-ma-si-sa-va-ca? ponovila je, gotovo pjevajui. To je rekla na tako ljubak
nain da je zvualo kao prvi stih neke pjesme.
Naas je ugrizla donju usnu i razmislila. Samo minutu, molim vas. Provjerit u,
rekla je i okrenula se da utipka rije SISAVAC na tastaturi svoga kompjutora. Ne ekranu se
pojavilo dvadesetak naslova. Upotrijebila je svijetleu olovku i dvije treine naslova odmah
je nestalo. Potom je pritisnula funkciju MEMORIJA i ovaj put utipkala rije KOSTUR. Pojavilo
se sedam ili osam naslova, od kojih je pohranila dva i potom pritisnula MEMORIJA kraj
prethodno odabranih natuknica. Knjinice su zbilja napredovale. Dani depia s karticama
unutar stranjih korica knjiga doimaju se poput izblijedjela sna. Kao klinac sam volio sve te
otisnute datume na njima.
Dok je ustro rukovala svojim raunalom, ja sam promatrao njezinu dugu kosu i
elegantnu pozadinu. Nisam znao to da tono mislim o njoj. Bila je lijepa i, ini se, prilino
inteligentna, s obzirom na svoj pentametarski sustav pretraivanja. Nije bilo nijednog razloga
na svijetu s kojega je ovjek ne bi drao privlanom.
Pritisnula je dugme copy da isprinta podatke s ekrana i pruila mi list papira.
Moete odabrati meu devet naslova, rekla je.
1. VODI ZA SISAVCE
2. SLIKOVNI ATLAS SISAVACA
3. KOSTUR SISAVACA
4. POVIJEST SISAVACA
5. JA, SISAVAC
6. ANATOMIJA SISAVACA
7. MOZAK SISAVACA
8. IVOTINJSKI KOSTURI
9. KOSTI GOVORE
Na svoju sam iskaznicu mogao podii tri knjige. Odabrao sam brojeve 2, 3 i 8. Brojevi
5 i 9 zvuali su intrigantno, ali inilo se da nemaju prevelike veze s mojim istraivanjem, pa
sam ih ostavio za neku drugu priliku.
ao mi je, ali Slikovni atlas sisavaca predvien je samo za uporabu u knjinici i ne
moe se iznositi, rekla je, ekajui se olovkom po sljepoonici.
Ovo je izuzetno vano. Molim vas, bi li ikako bilo mogue da ga posudim samo na
jedan dan? kumio sam je. Vratit u ga sutra u podne, obeajem.
ao mi je, ali Slikovni atlas je vrlo popularan, a pravila knjinice su takva. Mogla bih
imati problema ako izdam referentnu grau. Jedan dan. Molim vas. Nitko nee doznati.
Oklijevala je, trljajui vrh jezika meu zubima. Ljupki ruiasti jezik.
U redu. Ali morate ga vratiti do devet i trideset u jutro.
Hvala vam, rekoh.
Molim, odvrati ona.
Zbilja sam vam zahvalan. Ponudio bih vam neki znak zahvalnosti. Mogu li neto
uiniti za vas?
Pa, zapravo, da. Preko puta se nalazi slastiarnica Baskin-Robbins. eljela bih dvije
kuglice pistacija s listiem moke na vrhu. Biste li bili tako dobri?
Pistacija s mokom - stie odmah!
Iziao sam iz knjinice i uputio se prema Baskin-Robbinsu.
Kad sam se vratio jo nije donijela knjige, pa sam stao kraj njezina stola sa sladoledom
u ruci. Dvojica staraca koji su itali novine kriom su bacali poglede prema tom neobinom
prizoru. Osjeao sam se sve blesavije jer je sladoled curio po cijeloj prostoriji.
Broirana knjiga koju je itala poivala je okrenuta na stolu. Putnik kroz vrijeme,
biografija H.G. Wellsa, drugi svezak. To nije bila knjiga iz knjinice. Do nje su bile dvije
dobro naotrene olovke i nekoliko spajalica. Spajalica! Kamo god se okrenem, spajalice! to
to znai?
Moda je neka fluktuacija u gravitacijskom polju odjednom preplavila svijet
spajalicama. Moda je to bila puka podudarnost. Nisam se mogao oteti osjeaju da neto nije
ba normalno. Jesam li bio obiljeen spajalicama? Kamo god poao, uvijek su bile u mom
vidnom polju.
Neto je polo naopako. Kad bolje razmislim, u posljednje vrijeme bilo je vie toga.
Prvo ivotinjske lubanje, sada spajalice. Kao da se uspostavlja neki obrazac, ali kakve je
veze moglo biti izmeu lubanja i spajalica?
ena se ubrzo vratila nosei tri sveska. Uruila mi ih je, uzimajui kornet sa
sladoledom u zamjenu.
Puno vam hvala, rekla je.
Hvala vama, rekoh.
Drala je kornet nisko ispod stola. Gledan odozgo, zatiljak joj je bio draestan i
bespomoan.
Usput budi reeno, emu sve te spajalice? upitao sam.
Spa-ja-li-ce? odvratila je pjevno. Za spajanje papira, dakako. Svi ih koriste. Vi ne?
Imala je pravo. Ponovno sam joj zahvalio i otiao iz knjinice. Spajalice doista koriste
svi. Za tisuu jena moete nabaviti doivotnu zalihu. Pa da, zato ne? Svratio sam u
papirnicu i kupio si doivotnu zalihu. Potom sam otiao kui.

Vrativi se u stan, odloio sam kupljenu robu. Objesio sam odjeu u ormar. Zatim sam
na televizoru, odmah desno do lubanje, rasuo aku spajalica.
Ba lijepo, nadriumjetniki. Nalik kompoziciji s jastukom od paperja, strugalicom za
led, tintarnicom i salatom. Iziao sam na balkon da imam bolji pogled na svoj aranman na
TV-u. Nita nije upuivalo na to kako se lubanja i spajalice zajedno slau. Ili ipak jest?
Sjeo sam na krevet. Nita mi nije padalo na pamet. Vrijeme je prolazilo. Prola su
ambulantna kola, potom kamion koji je oglaavao neku desniarsku kampanju. elio sam
viski, ali sam i to preskoio. Mozak mi je morao biti apsolutno bistar.
Poao sam u kuhinju i sjeo s knjigama iz biblioteke. Najprije sam potraio sisavce-
biljojede srednje veliine i ustroj njihova kostura. Na svijetu ima mnogo vie sisavaca-
biljojeda srednje veliine nego to sam zamiljao. Samo jelena ima najmanje trideset vrsta.
Dohvatio sam lubanju s televizora, postavio je na stol i zapoeo dugaak, naporan
proces njezina usporeivanja sa svakom slikom u knjigama. Jedan sat i dvadeset minuta i
devedeset tri vrste kasnije, nije bilo nikakva napretka. Sklopio sam sve tri knjige i naslagao
ih u jednom kutu stola. Zatim sam podigao ruke i protegnuo se.
to initi?
Staviti video kasetu s Mirnim ovjekom Johna Forda.
Bio sam izvaljen na krevetu, sav smuen, kad se zaulo zvonce na vratima. Pogledao
sam kroz pijunku i vidio sredovjena mukarca u uniformi Tokijske plinare. Odkrinuo sam
vrata s jo zakraunatim lancem.
Rutinska sigurnosna provjera, rekao je ovjek.
Trenutak, molim, odvratio sam, iskravi se u spavau sobu da spremim no u dep
prije nego to otvorim vrata. Nanjuio sam neto sumnjivo. Inspektor za plin ve je doao
proli mjesec.
Pustio sam tipa unutra i nastavio gledati Mirnog ovjeka. Inspektor je izvadio mjera
pritiska i stao provjeravati bojler u kupaonici, potom je otiao u kuhinju gdje je lubanja
stajala na stolu. Ostavio sam televizor upaljen i na prstima otiao u kuhinju, taman na vri-
jeme da ga zateknem kako stavlja lubanju u crnu plastinu vreicu. Rasklopio sam no i
obruio se na njega, obiao ga da mu pritegnem ruku i metnuo mu otricu tono pod nos.
ovjek je smjesta ispustio vreicu.
Nisam... nisam mislio nita loe, promucao je. Jednostavno sam to ugledao i
odjednom poelio uzeti. Nagli poriv. Oprostite mi.
Malo sutra, rekoh podrugljivo. Reci mi istinu ili u ti prerezati vrat, kazao sam.
Zvualo je nevjerojatno izvjetaeno - osobito s obzirom na to da mu no nije bio ispod
brade - ali ovjek je bio uvjeren.
U redu, u redu, nemojte me ozlijediti. Rei u vam istinu, procijedio je planim
glasom. Istina je da su me platili da doem i ukradem ovo. Dva momka prila su mi na ulici
i upitali me elim li na brzinu zaraditi pedeset tisua jena. Ako obavim posao, dobit u jo
pedeset tisua. Nisam to elio uiniti, ali jedan od tipova bio je gorila. Iskreno. Molim vas,
nemojte me ubiti. Imam dvije keri u srednjoj koli.
Dvije keri u srednjoj koli?
D-da.
Kojoj srednjoj koli?
Starija pohaa trei razred u Shimura Metropolitanu. Mlaa je upravo upisala Futabu u
Yotsuyi, rekao je.
Kombinacija je bila dovoljno aava da bude stvarna. Odluio sam mu vjerovati.
Opreza radi, izvukao sam ovjeku lisnicu iz depa i provjerio sadraj. Pet novanica
od deset tisua jena. Iskaznica Tokijske plinare i fotografija njegove obitelji u boji. Obje
keri bile su u otmjenom novogodinjem kimonu, nijednu nije krasila osobita ljepota. Ne bih
znao rei koja je pohaala Shimuru, a koja Futabu. Osim toga jo samo eljeznika karta
Sugamo-Shinanomachi. Tip se doimao bezazlenim, pa sam sklopio no i pustio ga.
U redu, idite odavde, rekoh, vraajui mu lisnicu.
Hvala vam, hvala vam, rekao je plinski inspektor. Ali to da sad inim? Uzeo sam
njihov novac, a nisam donio robu.
Nisam imao pojma. Semioteci - a bio sam siguran da se radi o njima - nisu bili ba
uglaena gospoda. I zato nitko nije mogao dokuiti njihov nain djelovanja. Mogli bi ovom
tipu iskopati oi, ili mu pak dati preostalih pedeset tisua i zaeljeti mu vie sree idui put.
Jedan od njih je pravi gorila, kaete? upitao sam.
Tako je. udovite. Drugi je nizak, nema vie od metar i pol; nosio je odijelo
skrojeno po mjeri. Obojica su izgledali kao jako gadni tipovi.
Uputio sam ovjeka da napusti zgradu kroz garau. Pozadi se nalazi uzak prolaz koji
nije lako uoiti. Vjerojatno e umaknuti bez nevolja.
Mnogo vam hvala, rekao je inspektor. Molim vas, nemojte rei mojoj tvrtki za
ovo.
U redu, rekoh mu. Potom sam ga izgurao, zakljuao vrata i navukao lanac. Otiao
sam u kuhinju i izvadio lubanju iz plastine vreice. No dobro, doznao sam barem jedno:
semioteci ele lubanju.
Razmotrio sam okolnosti. Imao sam lubanju, ali nisam znao to ona znai. Oni znaju
to znai - ili imaju barem mutnu predodbu o tome to znai - ali nemaju lubanju. Kvit smo.
U tom sam asu imao dvije mogunosti: jedna, sve objasniti Sustavu, tako da me zatite od
semioteka i uvaju lubanju, i druga - kontaktirati bucmastu djevojku i iskamiti istinu o
lubanji.
Opcija br. 1 mi se nije sviala. Dolo bi do besmislenih ispitivanja i istraivanja. Ne
izlazim ba najbolje na kraj s golemim organizacijama. Odve su nefleksibilne, troe previe
vremena, zapoljavaju previe glupih ljudi.
Opcija br. 2, meutim, bila je nemogua. Nisam znao kako kontaktirati bucmastu
djevojku. Nisam imao njezin telefonski broj. Naravno, mogao sam otii u zgradu, ali sada bi
bilo preopasno naputati stan. I kako da ih nagovorim da me puste u onako osiguranu
zgradu?
Odluio sam: neu uiniti nita.
Uzeo sam maice od nehrajueg elika i jo jednom blago kvrcnuo po tjemenu
lubanje. Oglasila se isto kao prije. uplji, tugaljiv jecaj, gotovo kao da je iva. Kako je to
mogue? Podigao sam lubanju. Ponovno sam je kvrcnuo. Opet jecaj. Poblie je pregledavi,
ustanovio sam da zvuk, izgleda, dolazi iz odreene toke na lubanji.
Lupkao sam stalno iznova i naposljetku locirao toan poloaj. Jecanje je dopiralo iz
plitkog udubljenja na sredini ela, promjera oko dva centimetra. Gurnuo sam prst u
udubljenje. Bilo je pomalo hrapavo. Gotovo kao da je neto odlomljeno. Neto, recimo,
poput roga...
Roga?
Ako je doista bio rog, to bi bila jednoroga ivotinja. Jednoroga ivotinja? Opet sam
stao listati Slikovni atlas sisavaca, traei bilo kakvog sisavca s jednim rogom posred ela.
Nosorog je bio jedna od mogunosti, ali to nije bila nosorogova lubanja. Ni veliinom, ni
oblikom.
Izvadio sam malo leda iz dubokog i natoio si jedan Old Crow. Dan se ve bliio
kraju, i pie se inilo dobrom idejom. Otvorio sam limenku sa parogama, koje sluajno
volim. Napravio sam si kanapee od dimljenih otriga i prepeenca. Natoio si jo jedan viski.
U redu. Praktinosti radi, odluio sam prihvatiti maglovitu hipotezu da je vlasnik
reene lubanje mogao eventualno biti jednorog.
to mi je drugo preostalo?
U rukama sam imao lubanju jednoroga.
Sjajno, pomislih, ba sjajno. Zato mi se dogaaju sve te bizarne sivari? ime sam,
pobogu, to zasluio? Pa ja sam samo praktini, samotni kalkutek. Ni ambiciozan, ni
pohlepan. Nemam obitelji, prijatelja ili ljubavnice. tedim. Kad odem u penziju, namjeravam
se negdje skrasiti i nauiti violonelo ili grki. Kako sam se, kvragu, upleo u ovo?
Nakon drugog viskija, otvorio sam telefonski imenik i okrenuo broj. Pult za
informacije, molim, rekao sam.
Deset sekundi kasnije na liniji je bila dugokosa knjiniarka. Ovdje Slikovni atlas
sisavaca, rekoh.
Zdravo. Hvala na sladoledu, rekla je ona.
Molim, rekoh. Ali bih li vas mogao zamoliti za jo jednu uslugu?
Uslugu? ree ona. Ovisi o vrsti usluge.
Moete li pogledati to imate o jednorozima?
Jed-no-ro-zi-ma? ponovila je.
Traim li previe?
Tiina. Vjerojatno si je grizla usnu.
elite da pogledam to o jednorozima?
Sve, rekao sam.
Molim vas, sada je etiri i petnaest. U knjinici nastaje velika guva prije zatvaranja.
Zato ne navratite sutra ujutro? Tada biste mogli potraiti sve o jednorozima, trorozima, ili o
emu ve hoete.
Ovo ne moe ekati. Bojim se da je jako hitno.
Oh, stvarno? rekla je. Koliko hitno?
U pitanju je evolucija, rekao sam.
E-vo-lu-cija?" Kao da sam je zatekao na krivoj nozi. Pod evolucijom valjda ne
mislite na onu evoluciju koja se odvija milijunima godina, zar ne? Oprostite ako vas
pogreno razumijem, ali zato vam to onda treba tako brzo? to znai jo jedan dan?
Postoji evolucija koja traje milijunima godina, a postoji i ona koja traje tri sata. Ne
mogu objasniti preko telefona. Ali elim da mi vjerujete, ovo je strano hitno. To e se
odraziti na idui korak u ljudskoj evoluciji.
Kao u 2001: Odiseja u svemiru?
Upravo tako, rekoh. Gledao sam je bezbroj puta na videu.
Nije rekla nita.
Ne moete se odluiti jesam li nekakav manijak ili bezazleni aavko? pokuao sam.
Pogodili ste, kazala je.
Ne znam kako da vas uvjerim u to, ali zbilja nisam lud. Moda malko ogranien ili
tvrdoglav, ali lud nisam.
Hmf, bilo je sve to je rekla. Pa, govorite prilino normalno. I niste ba izgledali kao
luak. ak ste mi kupili sladoled. U redu, u est i trideset nai emo se u kavani preko puta
knjinice. Donijet u vam knjige. Vrijedi?
Naalost, nije tako jednostavno. Uh, ne mogu ulaziti u pojedinosti, ali ne mogu sada
izii iz stana. ao mi je, ali...
Mislite..., zabezeknula se. Mogao sam uti kako kucka noktima po prednjim zubima.
Dajte da to razjasnimo. Vi elite - da vam donesem knjige - na va kuni prag? Vi ste ludi.
To je, otprilike, bila moja ideja, rekoh plaho. Ali, naravno, nita ne zahtijevam.
Samo vas molim.
Molite strano mnogo.
Znam, znam, rekoh. Ali ne biste vjerovali to se dogaa.
Jo jedna dugaka tiina.
Radim u ovoj knjinici ve pet godina i jo nikad nisam naila na ovako drskog
posuivaa, bjesnjela je. Nitko ne trai da mu se knjige dostave. I to bez da je prethodno
ita posuivao! Ne mislite li da ste malko bahati?
Pa, zapravo, mislim. Jako mi je ao. Shvaam da je to protiv svih pravila, ali nemam
izbora.
Ne znam zato ovo inim, rekla je, ali pretpostavljam da ete mi rei kako se stie
do vas?




Sumnjam da moete povratiti svoju sjenu, kae Pukovnik pijuckajui kavu.
Kao i veina osoba naviknutih da godinama izdaju zapovijedi, on govori uspravljenih
lea i isturene brade. Slui mu na ast to ga duga karijera u vojsci nije uinila pretjerano
nametljivim. Umjesto toga, donijela je stanovit red u njegov ivot, kao i brojna odlija.
Krajnje tih i zamiljen, Pukovnik je za mene idealan susjed. Usto je ahist-veteran.
Kao to vas je upozorio uvar Dveri, nastavlja stari asnik, jedno od pravila ovoga
Grada jest da ne moete imati sjenu. Drugo je pravilo da ne moete otii dokle god Zid
okruuje Grad.
Nisam znao da u zauvijek izgubiti sjenu, kaem. Mislio sam da e to biti
privremeno. Nitko mi nita o tome nije rekao.
Nitko vam u ovome Gradu ne govori nita ni o emu, kae Pukovnik. Grad ima
svoj protokol. Nije ga briga to vi znate ili ne znate. alosno..
to e biti s mojom sjenom?
Ba nita. Ona eka i onda umre. Jeste li je vidjeli od svog dolaska?
Nisam. Pokuao sam nekoliko puta i uvar Dveri me odbio. Iz sigurnosnih razloga,
kae.
Predvidljivo, Pukovnik trese glavom. uvar Dveri je zaduen da uva sjene. Sva
odgovornost je na njegovim pleima. Zna on biti teak; krut kada ne treba, slijep spram
vlastitih mana. Jedino moete ekati da mu se raspoloenje promijeni.
Onda u ekati, kaem. Ali ega se kod mene ima bojati? Pukovnik ispija kavu do
kraja, potom vadi maramicu i brie si usta. Bijeli kvadrat tkanine, kao i njegova odora,
istroen je, ali ist i izglaan.
Boji se da vi i vaa sjena ponovno ne sjedinite.
Rekavi to, opet promatra ahovsku plou. Ovaj se ah po figurama i potezima
razlikuje od igre koju poznajem. Zato stari asnik uvijek pobjeuje.
Majmun jede sveenika, vidite?
Samo naprijed, kaem. Miem grudobran da pokrijem majmunovo povlaenje.
Pukovnik kima, zatim opet pilji u plou. Kolo sree samo to iznova nije donijelo
pobjedu starom asniku. Meutim, dok nadograuje svoju strategiju, on ne srlja u boj. Svrha
igre za njega nije svladavanje protivnika, nego stavljanje svojih mogunosti na kunju.
Nije lako predati svoju sjenu i jednostavno je pustiti da umre, kae, vjeto
manevrirajui svojim vitezom izmeu grudobrana i moga kralja. Moj kralj time postaje
ranjiv. Matirat e me u tri poteza.
Ne, nije lako, naglaava Pukovnik. Bol je ista za svakoga, premda je jedna stvar
otrgnuti sjenu nedunom djetetu koje se jo nije vezalo uz nju, a posve druga uiniti to staroj
budali. Meni je bilo ezdeset pet godina kada su mi usmrtili sjenu. U toj dobi iza sebe ve
imate cijeli ivotni vijek u zajednitvu s njom.
Koliko dugo sjene ive nakon to budu oduzete vlasniku? Ovisi o sjeni, kae stari
asnik. Neke sjene su u dobroj formi, neke nisu. U ovom Gradu odsjeene sjene ne ive
dugo. Klima je otra i zime duge. Malo je sjena koje doive proljee.
Prouavam ahovsku plou i priznajem poraz.
Moete dobiti pet poteza, kae Pukovnik. Za to se vrijedi boriti do kraja. U pet
poteza tvoj protivnik moe pogrijeiti. Nijedan rat nije dobiven ili izgubljen dok zavrna
bitka nije gotova.
Onda mi dajte trenutak, kaem.
Dok ponovno razmatram svoje mogunosti, Pukovnik odlazi do prozora i malko
razmie debele zastore da proviri van.
Ovih nekoliko tjedana bit e vam najtee. To je isto kao sa slomljenim kostima. Dok
se ne namjeste, ne moete nita. Vjerujte mi.
I hoete rei da sam tjeskoban jer moja sjena jo nije mrtva?
Da, kima stari asnik. I ja se sjeam tog osjeaja. Uhvaeni su izmeu svega to je
bilo i svega to mora biti. Osjeate se izgubljenim. Upamtite moje rijei: im kosti zacijele,
zaboravit ete na lom."
Mislite, im mi nestane dua?
Pukovnik ne odgovara.
Oprostite mi to postavljam tolika pitanja, kaem. Ne znam nita o ovome Gradu.
Kako funkcionira, zato mu je potreban Zid, zato se ivotinje uvode i izvode svakoga dana.
Ne razumijem nita od toga. Vi ste jedini koga mogu pitati.
ak ni ja ne poznajem sva pravila, kae stari asnik ispod glasa. Postoje stvari koje
se ne mogu i ne trebaju objasniti. Ali nema razloga za brigu. Grad je poten na svoj nain.
Stvari koje trebate, stvari koje trebate znati, Grad e jednu po jednu postaviti pred vas.
Sluajte me sada: ovaj Grad je savren. Pod savrenim mislim potpun. Ima sve. Ako to ne
moete uvidjeti, onda nema nita. Savreno nita. Dobro to upamtite. Toliko vam svatko
moe rei; ostalo morate nauiti sami. Otvorite oi, vjebajte ui, sluite se glavom. Ako
imate duu, koristite je dok moete.

Ako je Radnika etvrt, u kojoj ivi Knjiniarka, mjesto minulog sjaja, onda je
Birokratska etvrt, koja se prostire prema jugozapadu, mjesto boja koje blijede do ugasle
svjetlosti. Proljetni prizori ovdje se raspruju u ljeto da bi ih potom nagrizli zimski vjetrovi.
Uzdu blagog pristranka poznatog kao Zapadni brijeg niu se dvokatne Slubene rezidencije.
Zgrade, izvorno kue za tri obitelji sa zajednikim ulaznim trijemovima, obojene su u bijelo.
Bone strane, vrata i prozorski okviri - svaka pojedinost je bijela. Nijedna od tih Slubenih
rezidencija nema ogradu, samo uske cvjetne lijehe pod malim strehama. Cvjetne lijehe su
briljivo njegovane, i u njima su u proljee zasaeni afrani, mauhice i neveni, a ujesen
zvjezdice. Procvalo cvijee samo istie dreavost zdanja.
Tumarajui Brijegom ovjek moe zamisliti njegovo negdanje blistavilo: djecu koja
se razdragano igraju na ulicama, klavirsku glazbu u zraku, tople mirise veere. Sjeanja se
uljaju kroz jedva primjetna vrata u mome biu.
Tek je kasnije taj pristranak postao Birokratska etvrt, koja je, kao to joj i ime govori,
bilo podruje za vladine dunosnike, slubenike na neuglednim poloajima usidrene u
prosjenosd. I oni su otili, ali kamo?
Nakon birokrata dola je umirovljena vojska. Nakon to su predali svoje sjene,
odbaene poput ahura kukaca, svi se bave svojim poslom na vjetrom ibanome Zapadnom
brijegu. Premda je ostalo malo toga to jo mogu uvati, u svakom domu ive estorica starih
kuepazitelja.
uvar Dveri me uputio da u sobu nai u jednoj od tih Slubenih rezidencija.
Ispostavilo se da su mi sustanari Pukovnik, etvorica imenovanih asnika pod njegovim
zapovjednitvom i jedan narednik koji priprema obroke i obavlja kuanske poslove. Pukov-
nik izrie sud o svemu, kao to mu je bila dunost u vojsci. Ti vojnici po profesiji proli su
kroz brojne pripreme za bitke i manevre, revolucije i kontrarevolucije i prave ratove. Oni
koji nisu nikada eljeli obitelj danas su usamljeni starci.
Ustaju rano svakoga jutra, odlaze na doruak i potom idu svojim putem, kao po
preutnoj zapovijedi, svak za svojim poslom. Jedan strue boju koja se ljuti sa zgrade, drugi
popravlja namjetaj, trei se sputa kolima niz Brijeg da vrati porcije s hranom. Nakon to
obave jutarnje dunosti, okupljaju se da bi proveli ostatak dana sjedei na suncu, prisjeajui
se minulih pohoda.

Soba koja mi je dodijeljena nalazi se na katu i okrenuta je prema istoku. Pogled je
veim dijelom zaprijeen brdima u prednjem planu, premda mogu vidjeti Rijeku i Satnu
kulu. bukani zidovi sobe su umrljani, na prozorskim daskama debeo sloj praine. Tu je
jedan stari krevet, mali stol za objedovanje i dva stolca. Preko prozora vise pljesnive zavjese.
Podne daske su veoma oteene i kripe dok hodam.
Pukovnik se ujutro pojavljuje iz susjedne sobe. Zajedno dorukujemo, pa se povlaimo
u mranu sobu s navuenim zavjesama na partiju aha. Nema drugog naina da se provedu
dnevni sati.

To je zacijelo frustrirajue. Mlad ovjek ne bi smio ostati u zatvorenom po ovako
lijepom danu, kae Pukovnik.
I ja tako mislim.
Premda moram rei da mi je drago to sam dobio suigraa za ah. Ostale ne zanimaju
igre. Vjerujem da sam jedini kojega jo iole zanima ah pod stare dane.
Recite mi, zato ste prepustili svoju sjenu?
Stari asnik promatra svoje prste, isprugane zrakama sunca koje prodiru kroz zavjese,
prije no to e otii s prozora i ponovno se smjestiti s druge strane stola.
Kad bih barem to znao rei. Moda sam proveo toliko vremena branei ovaj Grad da
nisam mogao otii. Da sam otiao, cijeli moj ivot bio bi protraen zaludu. Naravno, sada to
vie nije vano. alite li ikad to ste predali svoju sjenu?
Ne alim ni za im, veli stari asnik, odmahujui glavom. Nikada nisam uinio
nita aljenja vrijedno.
Uzimam mu grudobran svojim majmunom i tako stvaram prolaz za kralja.
Dobar potez, kae Pukovnik. Grudobran spreava prodor i oslobaa kralja. No
istodobno omoguava mome vitezu da se razmae.
Dok stari asnik razmilja o iduem potezu, ja pristavljam vodu za jo jednu alicu
kave.




Dok sam je ekao, pripremio sam veeru. Tukom sam u muaru zdrobio slane
umeboshi ljive da nainim kiselo-slatki umak; isprio sam nekoliko srdela s komadiima
abura-age tofua u naribanom yama-imo putru od kozlaca; ispirjao prilog od celera i govedi-
ne. Sasvim pristojan obroi.
Ostalo mi je vremena, pa sam popio pivo dok sam mijeao divlji myoga umbir
prokuhan u soji i zeleni grah s umakom od tofua i sezama. Nakon toga sam se izvalio na
postelju, zagledao u strop i sluao stare ploe.
Ve je prolo pola osam, i vani je bilo posve mrano. No jo uvijek ni traga od nje.
Moda je bolje razmislila o cijelom naumu i odluila ne doi. Jesam li je mogao kriviti zbog
toga? Bilo bi razborito od nje da ne doe.
Ipak, dok sam izabirao iduu plou, zaulo se kuno zvonce. Pogledao sam kroz
pijunku, i tamo je stajala ena iz knjinice s naramkom knjiga. Otvorio sam vrata ne
skidajui lanac.
Jeste li vidjeli nekoga da se smuca po hodniku? upitao sam.
Ni ive due, rekla je.
Skinuo sam lanac, pustio je unutra i hitro zakljuao vrata.
Neto mirii jako dobro, kazala je. Smijem li zaviriti u kuhinju?
Samo naprijed. Ali jeste li sigurni da se nikakvi sumnjivci nisu motali oko ulaza?
Netko da je obavljao uline popravke, ili jednostavno sjedio u parkiranom autu?
"Nitko takav, rekla je, spustivi uz tresak knjige na kuhinjski stol. Zatim je podigla
poklopac svakog lonca na tednjaku. Sve ovo radite sami?
Nego kako. Mogu pripremiti jo togod, ako elite. Ovo je prilino svakodnevno jelo.
Ma kakvi. Luda sam za ovakvom hranom.

Donio sam zdjele s jelom na kuhinjski stol.
Kad smo sjeli poeli jesti, preneraeno sam promatrao kako, s leernim
samopouzdanjem, tamani sve pred sobom. Imala je zapanjujui apetit.
Natoio sam si veliki Old Crow s ledom, na brzinu ispekao blok prenog atsu-age
tofua i posuo ga ribanom rotkvom daikon da mi ide uz pie. Ponudio sam i njoj pie, ali nije
ju zanimalo.
Ali, mogu li dobiti malo tog atsu-agea? upitala je. Gurnuo sam preostalu polovicu k
njoj i samo popio svoj viski.
Ima i rie, ako eli. A mogu i zaas smandrljati malo miso juhe, rekao sam.
Sjajno! uskliknula je.
Pripremio sam katsubuoshi, juhu od suene palamide, i dodao ivakame alge i ljutiku da
skuham miso. Posluio sam je uz zdjelu rie i umeboshi. Ponovno je sve to slistila u tren oka.
Ostalo je samo par ljivinih kotica.
Potom je uzdahnula sa zadovoljstvom. Mmm, ovo je bilo dobro. Moji komplimenti
efu kuhinje, rekla je.
Nikad u ivotu nisam vidio neko tako vitko eljade da jede u tako jezivim koliinama.
Kao kuhar bio sam poaen, i morao sam joj priznati da je obavila posao sa stanovitom
sveprodiruom ljupkou. Bio sam oaran. A moda i pomalo zgaen.
Reci mi, jede li uvijek ovoliko? bubnuo sam.
Pa, da. Ovo mi je normalna mjera, rekla je, nimalo posramljena.
Ali tako si mrava.
Gastriko proirenje, priznala je. Nema veze koliko jedem. Ne dobivam na teini.
Mora da su ti rauni za hranu prilini, rekoh. injenica je da se u jednom zalogaju
gastriki proirila do moje sutranje veere.
Zastraujui, rekla je. Veina plae nestaje mi u elucu.
Jo jednom sam joj ponudio da neto popije, i ovaj put je pristala na pivo. Izvadio sam
jedno iz friidera i, za svaki sluaj, dvostruku porciju hrenovki, koje sam hitnuo na tavu.
Nevjerojatno, ali osim dvije hrenovke koje sam sauvao za sebe, slistila je sve. Ta je
djevojka pravi stroj za prodiranje!
Kao posljednje pribjeite, donio sam pred nju zgotovljenu salatu od krumpira, potom
na brzinu smijeao dobru koliinu waka-mea i tunjevine. Ode i to s njezinim drugim pivom.
ovjee, ovo je raj! prela je od zadovoljstva. Ja jedva da sam ita taknuo, i sada sam
ispijao trei Old Crow s ledom.
Kad je ve tako, za desert imam kola od okolade, predao sam se. Naravno, bacila
se i na njega. Promatrao sam je u nevjerici i gotovo vidio kako joj se hrana sputa niz grlo.

Vjerojatno je to bio razlog zbog kojega nisam mogao dobiti erekciju.
Bio je to prvi put od tokijske olimpijske godine da se nisam pokazao doraslim situaciji.
Sve je u redu, nema se zbog ega uzrujavati, pokuavala me utjeiti.
Nakon deserta ispili smo jo jednu rundu viskija i piva, posluali nekoliko ploa,
potom se uukali u krevet. I, kao to rekoh, nisam imao erekciju.
Njezino nago tijelo savreno je pristajalo uz moje. Leala je milujui mi grudi.
Dogaa se svakome. Ne bi se trebao toliko uzbuivati zbog toga.
No to me vie nastojala razvedriti, to mi je bilo jasnije da sam zatajio. Estetski
gledano, sjeam se da sam negdje proitao, mlohavi penis ugodniji je nego nabrekli. Ali u
datim mi okolnostima to nekako nije prualo utjehu.
Kad si zadnji put spavao s nekim? pitala je.
Prije moda dva tjedna, rekao sam.
I tada je sve bilo u redu?
Naravno, odvratih. Hoe li ba svi ovih dana dovoditi moj seksualni ivot u pitanje?
Sa svojom djevojkom?
S prostitutkom.
Prostitutkom? Zar ne osjea, kako da kaem, krivnju?
Pa... ne.
I otada... nita?
Kakvo je to unakrsno ispitivanje? Ne, rekoh. Bio sam toliko zatrpan poslom da
nisam stigao podii rublje iz istionice, a jo manje eviti.
Vjerojatno je u tome stvar, rekla je s uvjerenjem.
U emu?
Previe posla. Mislim, ako si stvarno bio toliko zauzet...
Moda je i tako. Moda je razlog taj to prije prethodne noi nisam spavao dvadeset
est sati.
ime se bavi?
Ah, poslom vezanim uz kompjutore. Moj standardni odgovor. To zapravo i nije bila
la, a budui da veina ljudi ne zna mnogo o kompjutorima, obino me ne ispituju dalje.
To zacijelo ukljuuje duge sate misaonog rada. Vjerujem da se stres samo
nagomilava i onda te privremeno izbaci iz stroja.
Bilo je to prilino dobrohotno objanjenje. Svo to ludilo posvuda. Gotovo da je udo
da me ne snalaze i vee nevolje od impotencije.
Hajde, stavi mi uho na trbuh, rekla je, odguravi plahtu do ruba kreveta.
Tijelo joj je bilo glatko i prelijepo. Ni grama sala, a grudi kao netom propupali
pupoljci. Poloio sam uho na mekanu, glatku zaravan iznad njezina pupka, koja,
zapanjujue, nije odavala ni najmanjeg znaka sve one hrane koja je ula unutra. Neto poput
onog arobnog kaputa Harpa Marxa, koji guta sve to se nae u vidokrugu.
uje li ita? upitala je.
Zaustavio sam dah i sluao. uo se samo spori ritam otkucaja njezina srca.
Ne ujem nita, rekao sam.
Ne uje kako mi eludac vari svu tu hranu? upitala je.
Sumnjam da probavljanje proizvodi naroit zvuk. To su tek eluani sokovi koji
otapaju tvari. Naravno, trebalo bi biti neke peristaltike aktivnosti, ali i ona je u pravilu tiha.
Ali ja zbilja mogu osjetiti kako mi u trbuhu buka. Hajde, posluaj opet.
Bio sam zadovoljan svojim poloajem. Lijeno sam promatrao upavi humak stidnih
dlaka tik pred oima. Nisam uo nita to bi zvualo kao gastrointestinalna radnja. Prisjetio
sam se slinog prizora u Neprijatelju ispod. Tono ispod moga uha njezin eljezni stomak
bio je neprimjetno zauzet probavnim operacijama, nalik toj njemakoj podmornici s Curtom
Jurgensom na palubi.
Odustao sam i podigao glavu s njezina tijela. Nagnuo sam se nazad i obgrlio je rukom.
Mirisao sam vonj njezine kose.
Ima li tonika? upitala je.
U friideru, rekao sam.
Osjeam hitnu potrebu za votka-tonikom. Mogu li?
Zato ne?
Mogu li ga i tebi napraviti?
Nego to.
Ustala je iz kreveta i odetala gola do kuhinje da smijea dva votka-tonika. Dok je to
inila, ja sam pustio svoj omiljeni album Johnnyja Mathisa. Onaj na kojemu je Teach Me
Tonight. Potom sam dozujao natrag u postelju. Ja i moj mlohavi penis i Johnny Mathis.
Koliko godina ima? upitala je, vraajui se s piima.
Trideset pet, odvratih. A ti?
Skoro trideset. Izgledam mlado, ali zapravo mi je dvadeset devet, rekla je. Ali
stvarno, zar ti nisi igra bejzbola ili tako neto?
Bio sam toliko osupnut da sam ispljunuo votka-tonik po prsima.
Odakle ti ta pomisao? rekoh. Nisam taknuo bejzbolsku lopticu ve petnaest
godina.
Ne znam, moda zato to sam ti vidjela lice na televiziji. Neka igra s loptom. Ili si
moda bio na vijestima?
Nikad nisam uinio nita dostojno vijesti.
Neka reklama?
A-a, odvratih.
Pa, moda je to bio tvoj dvojnik. Doista ne izgleda kao kompjutera, rekla je,
zastavi. Teko te skuiti. Pria o evoluciji i jednorozima, a nosi no na oprugu.
Pokazala je prema mojim hlaama na podu. No je virio iz stranjeg depa.
Oh, rekoh, u mom poslu opreza nikad dosta. Ja procesuiram podatke.
Biotehnologija i takve stvari. Ukljueni su korporacijski interesi. U posljednje vrijeme ima
puno gusarenja s podacima. Nije povjerovala ni rije. Hajde da se pozabavimo naim prija-
teljima jednorozima. Zato si me zapravo i pozvao ovamo, zar ne? Kad si ve spomenula,
rekoh.
Pustila me i podigla dvije knjige koje su leale do kreveta. Jedna od njih bila je
Arheologija ivotinja Burtlanda Coopera, a druga Knjiga imaginarnih bia Jorgea Luisa
Borgesa.
Da ti na brzinu pojasnim, zapoela je. Borges govori o jednorogu kao o proizvodu
fantazije, kao o zmajevima ili sirenama. Cooper, meutim, ne iskljuuje mogunost da su
jednorozi moda neko postojali, i stvari pristupa znanstvenije. Naalost, nijedan od njih
nema previe toga za rei o toj temi. ak i zmajevi i trolovi prolaze bolje. Moja je
pretpostavka da jednorozi nikad nisu dizali preveliku buku, da tako kaem. To je otprilike
sve to sam uspjela iskopati u knjinici.
To je mnogo. Stvarno sam ti zahvalan na trudu. Sada imam drugu zamolbu. Bi li
mogla proitati pojedine bolje dijelove i prepriati mi ih?
Najprije je otvorila Knjigu imaginarnih bia. I evo to smo doznali:
Postoje dva tipa jednoroga: zapadna vrsta, koja potjee iz Grke, i kineska vrsta. Posve
se razlikuju po izgledu i nainu na koji ih ljudi doivljavaju. Plinije je, primjerice, ovako
opisao grkog jednoroga:
Tijelo mu nalikuje na konjsko, glava na jelenovu, noge na slonove, rep na veprov;
jezivo mue, posred ela mu raste jedan crni rog duine dva lakta; vele da je tu divlju zvijer
nemogue uhvatiti ivu.
Nasuprot tome, postoji kineski jednorog:
Ima tijelo jelena, volujski rep i konjska kopita. Njegov kratki rog, koji mu izbija iz
ela, od mesa je; krzno na leima resi mu pet mijeanih boja, dok mu je trbuh sme ili ut.
Razlika nije samo u vanjtini. Istok i Zapad nisu se mogli sloiti niti oko karaktera i
simbolike. Zapad je jednoroga vidio kao okrutnog i agresivnog. Otuda rog od metra duine.
tovie, prema Leonardu da Vinciju, jedini nain da se uhvati jednorog sastojao se u tome da
se njegove strasti namame u stupicu. Mlada djevica se polegne ispred njega, i zvijer bude
toliko obuzeta udnjom da zaboravi napasti te umjesto toga polae glavu u djevojino krilo.
Znaenje roga nije teko razabrati.
Kineski jednorog, pak, sveta je ivotinja koja nosi dobro znamenje. Spada u isti red sa
zmajem, feniksom i kornjaom kao jedno od etiri blagotvorna stvorenja te zasluuje najvii
poloaj meu tristo ezdeset pet kopnenih ivotinja. Krajnje blaga temperamenta, on koraa s
takvim oprezom da i najmanje ivo bie ostaje neozlijeeno, te ne jede biljke koje rastu,
nego samo uvelu travu. ivi tisuu godina, a posjet jednoroga navjeuje roenje velikog
mudraca. Tako itamo da je Konfucijeva majka nabasala na jednoroga dok je nosila filozofa
u utrobi:
Sedamdeset godina kasnije neki lovci ubili su ki-lina, oko ijeg je roga jo bio omotan
komad vrpce koju je za njega privezala Konfucijeva majka. Konfucije ga je otiao pogledati i
zaplakao, jer je osjetio to pretkazuje smrt te nedune i tajanstvene ivotinje, i jer je u toj
vrpci poivala njegova prolost.
Ki-lin se nanovo javlja u jednoj kineskoj pripovijesti iz trinaestog stoljea. Uoi
planiranog pohoda na Indiju, Dingis Kanovi izvidnici nailaze na jednoroga usred pustinje.
Jednorog ima glavu konja i tijelo jelena. Krzno mu je zeleno, a govori ljudskim jezikom:
Vrijeme je da se vratite u zemlju vaega gospodara.
Jedan od Dingisovih poslanika kojemu se Kan obratio radi savjeta objasnio je da je ta
ivotinja chio-thuan, vrsta ki-lina. Ve etiri zime velika vojska ratuje u zapadnim
podrujima. Nebesa, sita toga da ljudi prolijevaju krv ljudi, bijahu ga poslala kao upozorenje.
I tako je Car odustao od ratnih planova.
Na Istoku mir i spokoj; na Zapadu agresija i pohlepa. Ipak, jednorog ostaje imaginarna
ivotinja, izmiljotina koja moe utjeloviti bilo koju vrijednost to je netko na nju projicira.
Postoji, meutim, vrsta pliskavice zvana narval ili morski jednorog. Ovaj zapravo i
nema rog, nego nesrazmjerno velik zub u gornjoj vilici koji mu izbija iz vrha glave. Taj je
rog u prosjeku dugaak dva i pol metra te je spiralan poput svrdla. Ta je ivotinja prilino
rijetka i ne pojavljuje se u srednjovjekovnim zapisima.
Drugi sisavci nalik jednorogu postojali su u mezozoiku, ali su postupno izumrli.
Uzela je u ruke Arheologiju ivotinja i nastavila:
Dvije vrste preivaa postojale su tijekom razdoblja mezozoika, prije priblino
dvadeset milijuna godina, na sjeverno- amerikom kontinentu. Jedna je cyntetokerus, druga
curanokerus. Obje imaju tri roga, premda je jedan od rogova oito neovisan o ostalima.
Cyntetokerus je omanja ivotinja nalik kriancu konja i jelena s rogovima na
sljepooicama i dugakim parokom u obliku ipsilona na vrhu nosa. Curanokerus ima neto
oblije lice, a s tjemena mu stre dva paroka nalik jelenjima i dodatni rog zakrivljen unatrag.
Sve u svemu, groteskna stvorenja.
Jednorozi, odnosno ivotinje s neparnim brojem rogova, rijetkost su unutar razreda
sisavaca i u neku su ruku evolucijska anomalija. To jest, one su evolucijska siroad, i takve
vrste s neparnim rogovima veinom su nestale sa Zemlje. ak je i meu dinosaurima trorogi
div tricerotops bio iznimka.
S obzirom na to da su rogovi oruje za borbu izbliza, trei rog je suvian. Kao i kod
zubaca viljuke, vei broj rogova poveava otpornost povrine, to pak oteava in ubadanja.
Nadalje, zakoni dinamike diktiraju visoki rizik zabadanja trostrukih rogova u objekte srednje
veliine, jer nijedan od triju rogova zapravo ne moe prodrijeti u tijelo protivnika.
U sluaju ivotinje suoene s vie grabeijivaca, posjedovanje triju rogova moe
omesti fluidnost kretanja; izvlaenje rogova iz tijela jedne rtve radi njihova preusmjeravanja
prema sljedeoj moe biti nespretno. Ovi nedostaci potvrdili su propast troroge ivotinje:
dvostruki ili jedan rog bio je nadmonije orue.
Prednost dvaju rogova poiva u bilateralnoj simetriji ivotinjskog tijela. Sve ivotinje,
oitujui ravnoteu lijevo-desno koja raspodjeljuje njihovu snagu na dvije spone, reguliraju
sukladno tome obrazac svoga rasta i kretanja. Nos, ak i usta, nose tu simetriju, koja dijeli
funkcije na dvije osnovne skupine. Pupak je, dakako, samo jedan, premda je on poneto
retrogradno obiljeje. Nasuprot tome, penis i vagina tvore par.
Najvanije su oi. Oi djeluju kao kontrolni toranj, kako za napad tako i za obranu, pa
je rog smjeten u neposrednoj blizini oiju optimalno uinkovit. Prvorazredni je primjer
nosorog, koji je u naelu jednorog. On je takoer iznimno kratkovidan, a razlog tome je
upravo taj jedan rog. Kad je o svim praktinim svrhama rije, nosorog je bogalj. Unato toj
potencijalno kobnoj mani, nosorog je preivio iz dva meu sobom nepovezana razloga:
biljojed je i tijelo mu je prekriveno debelim oklopom. Stoga mu ne manjka obrane. I iz tog
razloga nosorog prema tipu tijela spada u kategoriju tricerotopsa.
Meutim, sve postojee slike jednoroga pokazuju da je taj soj posve drukije vrste. On
nema oklopa; posve je lien obrane, otprilike kao jelen. Kad bi jednorog usto bio
kratkovidan, taj bi defekt bio katastrofalan. ak bi visoko razvijena osjetila njuha i sluha bila
nedovoljna da ga spase. Bio bi lak plijen za lovce. tovie, nedostatak rezervnog roga, tako
rei, mogao bi za jednoroga biti ozbiljan hendikep u sluaju nezgode.
Jo jedna mana jednog roga je tekoa pri snanom ubadanju, ba kao to sjekutii
zbog naela ravnotee ne mogu raspodijeliti snagu jednaku kutnjacima. to je masa tea, to
je vea stabilnost kod primjene sile. Jednorog bjelodano pati od fizio-dinamikih defekata.
Prava si majstorica za ova objanjenja, ha? prekinuh je. Prasnula je u smijeh i prela
dvama prstima preko mojih grudi, logino, nastavila je, samo je jedna stvar mogla spasiti
jednoroga od izumiranja. A to je jako vano. Ima li kakvu ideju? Sklopio sam ruke na
mjestu gdje je poloila prste i naas razmislio o tome, bez zakljuaka. Nema prirodnih
neprijatelja? reknuh.
Pogodak! rekla je i blago mi cmoknula usne. Sad razmisli: koji bi ti uvjeti omoguili
da nema prirodnih neprijatelja?
"Pa, izolacija, u prvom redu. Podruje do kojega ne bi mogao doi nijedan lovac,
nagaao sam. Mjesto, recimo, na visoravni, Lio u Izgubljenom svijetu Conana Doylea. Ili
duboko dolje, poput kratera.
Bravo! uskliknula je, lupkajui mi sada kaiprstom po srcu. I, u stvari, postoji
zabiljeen primjer jednoroga otkrivenog upravo pod takvim okolnostima.
Progutah slinu. Uh-oh.
Nastavila je svoje izlaganje:
Godine 1917. upravo je ta ivotinja otkrivena na Ruskom frontu. Bilo je to u rujnu,
mjesec dana prije Oktobarske revolucije, tijekom Prvoga svjetskog rata, pod Kerenskijevom
vladom, neposredno prije poetka boljevikog pua.
Kopajui rov na ukrajinskoj bojinici, neki je ruski pjeak otkrio tajanstven predmet.
Bacio ga je u stranu, mislei da je rije o lubanji krave ili losa. Da je to bio kraj prie, otkrie
bi ostalo zakopano u tami povijesti. Sluaj je, meutim, htio da porunik u jedinici tog
vojnika bude diplomirani student biologije na Sveuilitu u Petrogradu. Ovaj je uoio
posebnost lubanje i, vrativi se s njome u logor, podvrgnuo je pomnu ispitivanju. Ustanovio
je da je posrijedi lubanja jo nepoznate ivotinjske vrste. Smjesta je stupio u kontakt s
dekanom Fakulteta za biologiju pri istom sveuilitu i zatraio da se hitno poalje
istraivaki tim. Naravno, nitko nije doao. Rusija je tada bila u previranju, hrana, barut i
lijekovi bili su prioritet. Budui da su komunikacije bile poremeene trajkovima, znanstveni
tim nije mogao doprijeti do fronta. ak i da je u tome uspio, okolnosti ne bi pogodovale
istraivanju nalazita. Ruska vojska trpjela je gubitak za gubitkom; linija bojinice
neprestano se pomicala unatrag. Nalazite je vrlo vjerojatno ve bilo na njemakom
teritoriju.
Sam porunik je neslavno zavrio. Objeen je o telegrafski stup u studenome iste
godine. Mnoge buroaske asnike doekala je ista smrt du telegrafske linije Ukrajina-
Moskva. Porunik je bio jednostavan biolog bez ikakva interesa za politiku.
Meutim, neposredno prije nego to je boljevika armija preuzela kontrolu, porunik
se dosjetio da lubanju povjeri ranjenom vojniku kojega su slali kui, obeavi mu znatnu
naknadu po predaji lubanje, sigurno zapakirane u kutiju, dekanu fakulteta u Petrogradu.
Vojnik je bio otputen iz vojne bolnice, ali je ekao do veljae idue godine prije nego to je
posjetio Sveuilite, da bi ondje zatekao vrata zatvorena na neodreeno vrijeme. Veina je
nastavnika protjerana ili je pobjegla iz zemlje. Izgledi za ponovno otvaranje Sveuilita nisu
bili naroito obeavajui. Nije imao drugog izbora do da pokua svoj novac ishoditi u
kasnijoj prilici. Pohranio je lubanju kod svoga ogora, koji je drao konjunicu u Petrogradu,
i vratio se u rodno selo nekih tristo kilometara od bive carske prijestolnice. Iz neutvrenih
razloga, vojnik vie nikad nije doao u Petrograd. A lubanja je poivala u konjunici,
zaboravljena.
Lubanja je 1935. ponovno ugledala svjetlo dana. Petrograd je u meuvremenu postao
Lenjingrad. Lenjin je bio pokojan, Trocki u progonstvu, a na vlasti je bio Staljin. U
Lenjingradu nitko nije jahao konje. Stari vlasnik konjunice prodao je polovicu svoga
imanja, a na preostaloj polovici otvorio je malu trgovinu priborom za hokej.
Hokej? razjapio sam usta. Tridesetih godina u Sovjetskom Savezu?
Ne pitaj me. Tako sam proitala. Ali tko zna? Postrevolucionarni Lenjingrad bio je
prilino moderan grad. Moda je vladala pomama za hokejom.
U svakom sluaju, pri inventuri skladita stari je vlasnik konjunice naletio na kutiju
koju mu je njegov ogor ostavio 1918. U kutiji je bila poruka upuena dekanu Fakulteta za
biologiju pri Sveuilitu u Petrogradu. U poruci je stajalo:
Molim isplatite pristojnu naknadu donosiocu ove poiljke. Naravno, dobavlja
hokejskog pribora odnio je kutiju na Sveuilite - sada Lenjingradsko sveuilite - i zatraio
sastanak s dekanom. To se pokazalo nemoguim. Dekan je bio idov kojega su nakon pada
Trockoga poslali u Sibir.
Bivi vlasnik konjunice, meutim, nije bio budala. Budui da nije imao drugih
izgleda, umjesto da do kraja ivota uva neidentificiranu ivotinjsku lubanju i ne primi ni
kopjejke, naao je drugog profesora biologije, izloio mu pripovijest i pogodio se s njime za
prikladan iznos. Otiao je kui bogatiji za nekoliko rubalja.
Profesor je ispitao svaki etvorni milimetar lubanje te naposljetku doao do istog
zakljuka kao onaj porunik prije osamnaest godina - naime da lubanja ne odgovara nijednoj
postojeoj ivotinji, kao niti ijednoj ivotinji za koju se zna da je postojala u prolosti.
Morfoloki je bila najslinija jelenovoj lubanji. Zacijelo se radilo o papkaru i biljojedu,
sudei prema obliku eljusti i neto punijim obrazima. Meutim, najvea razlika izmeu te
vrste i jelena bio je, gle uda, jedan rog koji joj je preinaivao sredinu ela.
Rog je i dalje bio netaknut. Nije bio itav, bez sumnje, ali preostatak je bio dovoljan za
rekonstrukciju ravnog roga duine priblino dvadeset centimetara. Rog je bio odlomljen na
tri centimetra od osnovice, iji je promjer iznosio otprilike dva centimetra.
Dva centimetra, ponovio sam u sebi. Lubanja koju sam dobio od starca imala je
udubljenje promjera tono dva centimetra.
Profesor Petrov - tako mu je, naime, bilo ime - pozvao je nekoliko asistenata i
studenata, i tim je otputovao u Ukrajinu radi jednomjesenog iskapanja na mjestu gdje su se
nalazili rovovi mladog porunika. Na alost, nisu uspjeli nai nijednu slinu lubanju. Otkrili
su, meutim, niz udnovatih injenica vezanih uz taj kraj, visoravan obino poznatu kao
Voltafil. To se podruje uzdie do umjerene visine te kao takvo tvori jednu od nekoliko
prirodnih stratekih toaka ponad valovitih ravnica. Tijekom Prvoga svjetskog rata njemaka
i austrougarska vojska opetovano su ukljuivale Ruse u krvave sukobe na svim stranama.
Tijekom Drugoga svjetskog rata cijeli je plato bombardiran do neprepoznatljivosti, ali to je
bilo godinama kasnije.
Ono to je profesora Petrova zaintrigiralo u vezi s Voltafilom bila je injenica da su se
kosti iskopane ondje znaajno razlikovale od raspodjele vrsta u drugim dijelovima tog poja-
sa. To je profesora navelo na pretpostavku da sadanja visoravan uope nije bila vanjski sloj
zemlje, nego krater, kolijevka neviene flore i faune. Drugim rijeima, izgubljeni svijet.
Plato izrastao iz kratera moe zagolicati matu, ali upravo se to dogodilo. Zidovi
kratera bili su pogibeljno strmi, ali tijekom milijuna godina zidovi su se trusili uslijed
neumoljivih geolokih mijena, pretvarajui osnovicu u ispupen oblik obinog brda.
Jednorog, evolucijski neprilagoen stvor, nastavio je ivjeti na toj povrini izoliran od svih
neprijatelja. Prirodnih izvora bilo je u izobilju, tlo je bilo plodno, uvjeti idilini. Profesor
Petrov podastro je ta otkria Sovjetskoj akademiji znanosti u lanku naslovljenom
Razmatranje o ivotnim oblicima na visoravni Voltafil, potanko navevi ukupno trideset
est zoolokih, botanikih i geolokih dokaza za svoju tezu o izgubljenom svijetu. Bilo je to
u kolovozu 1936.
Teza je bila poraavajue primljena. Nitko ga u Akademiji nije shvaao ozbiljno.
Njegova obrana vlastitog lanka poklopila se s borbom za mo unutar te znamenite ustanove
izmeu Moskovskog sveuilita i Lenjingradskog sveuilita.
Lenjingradska frakcija nije stajala dobro; njihova navodno nedijalektika istraivanja
priskrbila su im svu silu kritika. Ipak, i mimo Petrovljeve hipoteze postojao je nepobitni
fiziki dokaz same lubanje. Kadar specijalista posvetio se idue godine podrobnom
prouavanju reenog predmeta. Bili su primorani zakljuiti da uistinu nije bila rije o
izmiljotini, nego o nepatvorenoj lubanji jednoroge ivotinje. Vijee pri Sovjetskoj akademiji
znanosti na koncu je spornu lubanju proglasilo spontanom mutacijom Cervid-odocoileus bez
evolucijskih posljedica, i kao takvu predmetom nedostojnim istraivanja.
Lubanja je vraena profesoru Petrovu na Lenjingradsko sveuilite.
Profesor Petrov je otada hrabro ekao da vjetrovi sudbine promijene smjer i da
njegovo istraivanje stekne priznanje, ali izbijanje njemako-sovjetskog rata 1940. godine
izbrisalo je sve takve nade i on je 1943. umro kao slomljen ovjek. Tijekom opsade
Lenjingrada 1941. lubanja je ieznula. Lenjingrad je uslijed njemakog granatiranja sveden
na hrpu kra. Praktiki je cijela sveuilina zona - a da se ne spominje jedna ivotinjska
lubanja - unitena. I tako je jedini vrsti dokaz postojanja jednoroga nestao.
Nije, dakle, preostalo nita konkretno? upitao sam.
Nita osim fotografija.
Fotografija?
Tako je, fotografija lubanje. Profesor Petrov snimio je gotovo stotinu fotografija
lubanje, od kojih je nekoliko izbjeglo ratno razaranje. Sauvane su u referentnoj zbirci
knjinice Lenjingradskog sveuilita. Evo, fotografije kao to je ova.
Pruila mi je knjigu i pokazala crno-bijelu fotografiju na otvorenoj stranici. Poneto
mutna fotografija, ali razabirao se openiti oblik lubanje. Ova bijae postavljena na stol
prekriven bijelom tkaninom, odmah do runog sata radi omjera, a oko sredine ela bio je
iscrtan krug koji je oznaavao poloaj roga. inilo se da je od iste vrste kao lubanja koju mi
je dao starac. Bacio sam pogled prema lubanji na televizoru. Zbog majice kojom je bila
pokrivena izgledala je kao zaspala maka. Da joj kaem? Ne, tajna je tajna upravo zato to je
ne povjeravate nikome.
Misli da je lubanja stvarno bila izgubljena u ratu? upitao sam je.
Pretpostavljam, rekla je, uvijajui ike malim prstom. Ako vjeruje knjizi,
Lenjingrad je bio praktiki kao pregaen parnim valjkom, a s obzirom na to da je sveuilini
predio bio najtee pogoen, posve je vjerojatno da je lubanja, kao i sve ostalo, bila zbrisana s
lica zemlje. Naravno, profesor Petrov ju je mogao nekamo skloniti prije nego to su poeli
okraji. Ili je moda bila meu plijenom to su ga odnijele njemake trupe... to god da se
desilo s njom, nitko otada nije govorio o lubanji.
Prouio sam fotografiju i sklopio knjigu. Je li lubanja u mome posjedu mogla biti isti
taj lenjingradski uzorak iz Voltafila? Ili je to bila neka druga lubanja jednoroga iskopana na
drugom mjestu i u drugo vrijeme? Najjednostavnije bi bilo pitati starca. Kao, odakle ti ta
lubanja? I zato si mi je dao? Pa, ionako sam trebao vidjeti starog objeenjaka kad budem
predavao ispremijeane podatke. Pitat u ga tada. U meuvremenu, ne trebam se brinuti.
Zurio sam odsutno u strop, s njezinom glavom na prsima i tijelom koje je ugnijezdila
uz moj bok. Obgrlio sam je. Na neki sam nain osjetio olakanje u vezi s jednorogovom
lubanjom, ali stanje moga ponosa ostalo je nepromijenjeno. Nije vano. S erekcijom ili bez
nje, nastavila je crtati snovite are na mome trbuhu.




U tmurno poslijepodne silazim do Straarnice i zatjeem svoju sjenu kako radi s
uvarom Dveri. Dovezli su kola na istinu te zamjenjuju dotrajale podne i bone daske.
uvar Dveri blanja daske, a moja sjena ih prikucava na mjesto. ini se da se sjena uope nije
promijenila otkako smo se rastali. Fiziki je jo u dobrom stanju, ali kretnje joj se doimaju
krivima. Mrzovoljni nabori skupili joj se oko oiju.
Pribliavam se, a oni prekidaju posao te podiu pogled.
Onda, to vas dovodi ovamo? pita uvar Dveri.
Moram s vama razgovarati o neemu, kaem.
Priekajte do nae idue stanke, veli uvar Dveri i ponovno se okree prema
poluizblanjanoj dasci. Moja sjena dobacuje pogled u mome smjeru, potom nastavlja s radom.
Bijesna je na mene, vidi se.
Odlazim u Straarnicu i sjedam za stol da priekam uvara Dveri. Stol je pretrpan. Zar
ga uvar Dveri isti samo kad brusi svoje otrice? Danas je na stolu gomila prljavih alica,
taloga od kave, drvenih strugotina i pepela od lule. Ipak, na zidnim policama njegovi noevi
su poslagani gotovo po estetskom idealu.
uvar Dveri me puta da ekam. Zurim u strop, s rukama prebaenim iza naslona
stolice. to ljudi ine s ovoliko vremena u Gradu?
Zvuci blanjanja i ekianja vani ne prestaju.
Kada se vrata najzad otvore, unutra ne stupa uvar Dveri, nego moja sjena.
Ne mogu dugo razgovarati, ape moja sjena dok hita mimo mene. Dola sam uzeti
avle iz spremita.
Otvara vrata na drugoj strani prostorije, odlazi u spremite i pojavljuje se s kutijom
avala.
Odmah u prijei na stvar, kae sjena ispod glasa dok sortira avle. Kao prvo,
mora nainiti zemljovid Grada. Nemoj ga sastavljati tako da ispituje bilo koga drugog.
Svaku pojedinost na karti mora vidjeti vlastitim oima. Sve to vidi ucrtavaj, koliko god
malo bilo.
Koliko skoro je treba? pitam.
Do jeseni, govori sjena u punoj brzini. elim i usmeni izvjetaj. Osobito o Zidu.
Njegov smjer, kako je poloen u odnosu na Istone ume, gdje Rijeka ulazi i gdje izlazi.
Razumije?
I ne pogledavi me, moja sjena nestaje kroz vrata. Ponavljam sve to mi je rekla.
Smjer zida, Istone ume, ulaz Rijeke i izlaz Rijeke. Sastavljanje zemljovida nije loa
zamisao. Tako u upoznati Grad i valjano iskoristiti vrijeme.
Ubrzo ulazi uvar Dveri. Brie znoj i prljavtinu s lica te sputa svoj teret na stolicu
preko puta mene.
Onda, o emu se radi?
Smijem li vidjeti svoju sjenu? pitam.
uvar Dveri kima nekoliko puta. Nabija duhan u lulu i pali je.
Ne jo, kae. Prerano je. Sjena je prejaka. ekaj da se dani skrate. Tako da ne bude
nevolje.
Lomi ibicu napola i baca je na stol.
Za svoje dobro, priekaj, nastavlja. Preveliko pribliavanje vlastitoj sjeni izaziva
neprilike. Ve sam vidio kako se to zbiva. Ne kaem nita. U njemu nema samilosti. Ipak,
razgovarao sam sa svojom sjenom. uvar Dveri e ubudue sigurno biti na oprezu.
uvar Dveri ustaje. Odlazi do sudopera i ispija ae vode jednu za drugom.
Kako posao?
Polako, ali uim, kaem.
Dobro, veli uvar Dveri. Radi dobro. Tijelo koje radi loe misli loe, kaem
uvijek.
Sluam sjenu kako revno nabija.
"Jesi li za etnju? predlae uvar Dveri. elim ti neto pokazati. Pratim ga napolje.
Kako dolazimo na istinu, ugledam svoju sjenu. Stoji na kolima i stavlja zadnju dasku na
mjesto.
uvar Dveri koraa preko istine prema Satnoj kuli. Poslijepodne je vlano i sivo.
Tamni oblaci sa zapada nadiru nisko iznad Zida, prijetei da svakog trena provale. Znojem
natopljena koulja uvara Dveri pripija se uz njegov krni trup i isputa kiseo vonj.
Ovo je Zid, kae uvar Dveri, tapui iru stranu grudobrana. Visok sedam metara,
okruuje cijeli Grad. Samo ga ptice mogu preletjeti. Nema ulaza ni izlaza osim ovih Dveri.
Neko davno postojale su i Istone dveri, ali su ih zazidali. Vidi ove cigle? Nita ih ne moe
uleknuti, ak ni top.
uvar Dveri podie komadi drva i struno ga djelja dok ne preostane tanka trijeska.
Gledaj ovo, kae. Uvlai trijesku izmeu cigala. Ova jedva prodire tri centimetra.
Odbacuje drvce i prelazi vrhom noa preko cigala. To stvara jeziv zvuk, ali ne ostavlja traga.
Pregledava svoj no, potom ga odlae.
Na Zidu nema buke, ustvruje uvar Dveri. Nema potrebe za njom. Cigle
savreno nalijeu jedna na drugu; izmeu njih ne stane ni dlaka. Nitko ne moe nainiti
udubinu u Zidu. I nitko se ne moe popeti na njega. Jer ovaj Zid je savren. Zato zaboravi na
sve svoje naume. Nitko ne odlazi odavde.
uvar Dveri polae divovsku ruku na moja lea.
Mora izdrati. Ako izdri, sve e biti dobro. Nestaje briga, nestaje patnja. Sve to
nestaje. Zaboravi na sjenu. Ovo je Kraj svijeta. Ovdje svijet zavrava. Nema se kamo dalje
ii.

Na povratku prema svojoj sobi zaustavljam se nasred Starog mosta i gledam Rijeku.
Razmiljam o onome to je rekao uvar Dveri. Kraj svijeta.
Zato sam odbacio svoju prolost da doem ovamo, na Kraj svijeta? Kakav je to
dogaaj, smisao ili svrha mogla biti? Zato se ne mogu sjetiti?
Neto me pozvalo ovamo. Neto neumoljivo. I zbog toga sam proigrao svoju sjenu i
svoje pamenje.
Rijeka ubori pod mojim nogama. Ovdje tee uz pjeani sprud, a vrbe na njemu
povijaju se povlaei svoje dugako granje rijekom. Voda je predivno bistra. Vidim ribe
kako se igraju meu stijenjem. Pogled na Rijeku me umiruje.
Stube se sputaju s mosta prema sprudu. Jedna klupa eka pod vrbama, nekoliko
ivotinja oprueno je u blizini. esto silazim do spruda i nudim ivotinjama korice kruha.
Isprva su oklijevale, ali sada mi i stare i vrlo mlade jedu iz ruke.
Kako jesen odmie, bezdana jezera njihovih oiju poprimaju sve tunije nijanse. Lie
mijenja boju, trava vene; ivotinje ute dolazak dugakog, gladnog doba. Priklanjajui se
njihovoj viziji, i ja osjeam tugu.




Sat je pokazivao devet i pol kad je ustala iz postelje, podigla odjeu s poda i polako,
leerno se odjenula. Ostao sam u krevetu, protegnuo se, savio lakat u vis i krajikom oka
promatrao svaki njezin pokret. Komad po komad odjee, s pjevnom draesti, nijedna suvina
kretnja, bolno tiho. Povukla je zatvara na suknji, zakopala dugmad na bluzi odozgo
nadolje, na koncu sjela na krevet da navue arape. Potom me poljubila u obraz. Mnoge ene
umiju se zavodljivo skidati, ali ene koje znaju oarati dok se odijevaju? Sada posve
staloena, prola je rukom kroz svoju dugu crnu kosu. U sobi je odjednom nastalo novo
ozraje.
Hvala na jelu, rekla je.
Bilo mi je zadovoljstvo.
Uvijek tako kuha?
Kad nisam previe zauzet poslom, odgovaram. Kad zagusti, snalazim se s ostacima.
Ili jedem vani.
Dohvatila je stolac u kuhinji i zapalila cigaretu. Ja ne kuham ba esto. Kad pomislim
na dolazak kui nakon posla i pripremanje jela koje u slistiti u deset minuta, to je taaako
deprimantno. Dok sam se odijevao, ona je izvukla rokovnik iz rune torbice i narkala
neto, istrgnula tu stranicu i pruila mi je.
Ovdje je moj telefonski broj, rekla je. Ako ima vika hrane, eli se nai sa mnom
ili bilo to, nazovi me. Doi u smjesta.
Nakon to je otila, odnosei nekoliko knjiga o sisavcima koje je valjalo vratiti u
knjinicu, maknuo sam majicu s televizora.
Mozgao sam o jednorogovoj lubanji. Nisam imao nijedan dokaz, ali nisam se mogao
othrvati osjeaju da je ta tajanstvena lubanja isti onaj slavni lenjingradski primjerak iz
Voltafila. Nekako sam utio kako je obavijena dahom povijesti. Istina, pria mi je bila jo
svjea u svijesti i mo sugestije bila je snana. Lagano sam kvrcnuo lubanju maicama od
nehrajueg elika i poao u kuhinju.
Oprao sam sue, potom pobrisao kuhinjski stol. Prespojio sam telefon na sekretaricu
tako da me nitko ne uznemirava. Iskljuio sam vratna zvonca i pogasio sva svjetla osim
kuhinjske lampe. Sljedeih nekoliko sati trebao sam usredotoiti sve snage na mijeanje.

Lozinka za mijeanje bila je Kraj svijeta. Bio je to naslov duboko osobne drame u
kojoj e prethodno oprane brojke biti presloene radi kompjutorske kalkulacije. Naravno,
kad kaem drama, ne mislim na one kakve se prikazuju na TV-u. Ova drama je mnogo slo-
enija i nema vidljivu radnju. Ta je rije samo oznaka, praktinosti radi. Svejedno, njezin mi
je sadraj bio posve neproziran. Znao sam joj jedino naslov, Kraj svijeta.
Znanstvenici u Sustavu potaknuli su tu dramu. Proao sam itavu godinu kolovanja za
kalkuteka. Poto sam poloio zavrni ispit, stavili su me na led na dva tjedna da provedu
iscrpne testove na mojim modanim valovima, iz kojih su izveli epicentar encefalografske
aktivnosti, sr moje svijesti. Ti su obrasci transkodirani u moju lozinku za mijeanje,
potom iznova uneseni u moj mozak - sada obratnim putem. Obavijeten sam da naslov glasi
Kraj svijeta i da e to biti moja lozinka za mijeanje. Tako je moj svjesni um potpuno
preustrojen. Najprije je nastao sveopi kaos moga svjesnog uma, a potom, unutar njega,
razgovijetna srika zgusnutog kaosa u sreditu.
Nisu mi htjeli otkriti vie od toga.
Nije potrebno da zna vie. Nesvjesno se bavi svojim poslom bolje nego to e ti
ikada moi. Nakon stanovite dobi - prema naim je izraunima to dvadeset osam godina -
ljudska bia rijetko doivljavaju promjene u opoj konfiguraciji svoje svijesti. Ono to se
obino naziva samousavravanjem ili svjesnim mijenjanjem sebe jedva da dotie povrinu.
Tvoja srna svijest Kraja svijeta nastavit e funkcionirati nepromijenjena do tvoga
posljednjeg daha. Razumije li to ti je dosad reeno?
Razumijem, rekao sam.
Svi napori razuma i analize nalikuju, ukratko, nastojanju da se lubenica probije
ivaom iglom. Ova moe ostaviti traga na vanjskoj kori, ali mesnata jezgra ostat e uvijek
izvan domaaja. Mi stoga razdvajamo koru od jezgre. Naravno, postoje mlitave due koje
kao da uivaju u tome da samo grickaju koru.
S obzirom na sve nepredvidive okolnosti, produili su, moramo zatiti tvoju
lozinku-dramu, izolirati je od svakog povrinskog burkanja, od plime tvoje izvanjske svijesti.
Recimo da ti kaemo kako su u tvome Kraju svijeta sadrani takvi i takvi elementi. Bilo bi to
kao da za tebe gulimo koru lubenice. Iskuenje bi bilo neodoljivo: zario bi prste u meso i
zaprljao ga. I hermetika izluivost nae lozinke-drame bila bi proigrana. Puf! Vie ne bi
mogao izvoditi mijeanje.
Zbog toga ti vraamo tvoju lubenicu s iznimno debelom korom, ubacio se jedan
znanstvenik. Ti moe dramu dozvati u sjeanje, jer si, napokon, to ti sam. Ali nikad ne
moe spoznati njezin sadraj. Ona se odvija u moru kaosa u koje uranja praznih ruku i iz
kojega izranja praznih ruku. Prati li nas?
Vjerujem da da, rekoh.
Jo neto, izgovorili su u sveanom zboru. Pravo govorei, bi li itko ikada trebao
imati tonu, jasnu spoznaju o svojoj srnoj svijesti? Ne bih znao, kazao sam.
Niti mi, rekoe znanstvenici. Takva su pitanja, kao to se veli, onkraj znanosti.
Govorei iz iskustva, ne moemo zakljuiti drukije, priznao je jedan od njih. U
tom je smislu ovo je krajnje osjetljiv eksperiment. Eksperiment? prenuh se.
Da, eksperiment, odjeknuo je zbor. Ne moemo ti rei nita vie od toga.
Potom su me uputili kako da izvodim mijeanje: ini to sam, po mogunosti nou, ni
punoga ni praznog eluca. Sluaj tri ponavljanja zvunog obrasca koji slui kao mig, priziva
Kraj svijeta i uranja svijest u more kaosa. U njemu mijeaj numerike podatke.
Kad mijeanje bude obavljeno, zov Kraja svijeta automatski e se obustaviti i moja
svijest e izii iz kaosa. Neu se niega sjeati.
Obratno mijeanje je doslovce obrnut proces u odnosu na spomenuti. Da bih ga
pokrenuo, moram sluati zvuni obrazac za obratno mijeanje.
Taj je mehanizam programiran u mene. Nesvjesni tunel, tako rei, prokopan je tono
kroz sredinu moga mozga. Ni manje ni vie.
Razumljivo, kad god mijeam, postajem posve bespomoan i podloan promjenama
raspoloenja.
S pranjem je drukije. Pranje je bolno, ali njime se mogu ponositi. Svakovrsne
mogunosti uvode se u jednadbu. Doim u mijeanju nema niega ime bih se mogao
ponositi. Ja sam tu puko sredstvo. Moja svijest se posuuje i neto se procesuira dok ja nisam
svjestan toga. Jedva da osjeam da me se uope moe zvati kalkutekom kad je mijeanje u
pitanju. Niti, dakako, imam ikakva prava glasa pri izboru kalkulacijske sheme.
Ovlaten sam i za mijeanje i pranje, ali mogu samo slijediti propisani slijed posla. A
ako mi se to ne svia, uvijek mogu promijeniti profesiju.
Nemam namjere odrei se svojih kalkutekih kvalifikacija. Unato uplitanju i dizanju
obrva u Sustavu, ne znam nijedan posao koji pojedincu omoguava toliku slobodu u primjeni
svojih mogunosti kao to je zvanje kalkuteka. Osim toga, i plaa je dobra. Budem li radio
petnaest godina, imat u dovoljno novca da lagodno provedem ostatak ivota.

Pie ne predstavlja zapreku mijeanju. Strunjaci, tovie, ukazuju na to da umjereno
pijenje moe ak pomoi pri oslobaanju ivane napetosti. Meutim, dio moga rituala
sastoji se u tome da mijeanje uvijek izvodim trijezan. Ostajem na oprezu u vezi s cijelom
tom rabotom. Osobito s obzirom na to da je mijeanje ve dva mjeseca zabranjeno.
Otiao sam pod hladan tu, obavio petnaest minuta ustre tjelovjebe i popio dvije
alice crne kave. Otvorio sam svoj privatni sef, iz njega izvadio minijaturni kasetofon za
snimanje i ispisani papir s konvertiranim podacima te ih stavio na kuhinjski stol. Zatim sam
pripremio pisai blok i zalihu od pet naotrenih olovaka.
Uloio sam kasetu, stavio slualice, pa poeo motati vrpcu. Pustio sam digitalni broja
do 16, potom ga vratio na 9, pa ga odvrtio do 26. Zatim sam ga pritisnuo i priekao deset
sekundi dok brojke na brojau nisu nestale i dok se nije zauo signalni ton. Drugaiji slijed
postupaka uzrokovao bi samobrisanje zvukova na vrpci.
Vrpca namjetena, novi novcati blok s moje desne strane, konvertirani podaci zdesna.
Sve pripreme gotove. Upalio sam crveno svjetlo na sigurnosnim napravama instaliranim na
vratima stana i na svim dostupnim prozorima. Nikakvih propusta. Pruio sam ruku da
pritisnem tipku PLAY na kasetofonu, i kad je poeo signalni ton, topli me kaos postupno upio
u sebe.
<ja>
pijenje --- postupno




Sutradan nakon to sam susreo svoju sjenu, smjesta se laam izrade zemljovida Grada.
U sumrak odlazim na vrh Zapadnog brijega da steknem puni pregled. Brijeg, meutim,
nije dovoljno visoko da mi prui panoramu, niti je moj vid kakav je neko bio. Stoga mi trud
nije posve uspjean. Dobivam samo najopenitiju predodbu Grada.
Grad nije ni prevelik ni premalen. To jest, nije toliko golem da bi nadvisio moju mo
sagledavanja, ali nije ni toliko skuen da bi se cijela slika mogla lako predoiti. Evo, dakle,
zbroja onog to razabirem s vrha Zapadnog brijega: visine Zida opasuju Grad, a Rijeka ga
presijeca sa sjevera na jug. Veernje nebo daje Rijeci olovnu boju. Grad trenutano odjekuje
rogovima i kopitima.
Da bih odredio putanju Zida, morat u mu u konanici pjeice pratiti smjer. Naravno,
budui da vani mogu biti samo za mranih, oblanih dana, moram biti oprezan kad odlazim
daleko od Zapadnog brijega. Olujno se nebo moe odjednom razvedriti ili iz njega moe
provaliti pljusak. Svakog jutra molim Pukovnika da mi provjeri kakvo je nebo. Pukovnikova
su predvianja gotovo uvijek tona.
Ne strahuj za vrijeme, kae Pukovnik s ponosom. Poznajem kretanje oblaka. Neu
te krivo uputiti.
Ipak, na nebu moe biti neoekivanih promjena, koje ak ni Pukovnik ne umije
objasniti. etnja je uvijek rizik.
Osim toga, na mnogim mjestima uza Zid nalaze se gutici, ume i klanci to ga ine
nepristupanim. Kue su koncentrirane uzdu Rijeke u njezinu toku kroz sredite Grada;
nekoliko koraka dalje od tih podruja staze mogu biti prekinute ili progutane trnjacima.
Preostaje mi ili da se probijam kroz te prepreke, ili da se vratim putem kojim sam doao.
Zapoinjem svoje istraivanje uzdu zapadnog ruba Grada, od Straarnica kod Vrata
na zapadu, i kruim u smjeru kazaljke na satu oko Grada. Sjeverno od Vrata prostiru se polja
do pojasa obrasla divljim itom. Na stazama koje vode kroz raslinje nema mnogo prepreka.
Ptice koje nalikuju evama izgradile su gnijezda na tim poljima; polijeu iz zelenila i krue
nebom u potrazi za hranom. Zvijeri, ije glave i lea plutaju tim morem trave, koraaju
krajobrazom traei jestive zelene pupoljke.
Neto dalje uza Zid, prema jugu, nailazim na ostatke zgrada koje su neko zacijelo bile
vojne barake. Jednostavna, neukraena dvokatna zdanja u redovima po tri. Iza njih nalazi se
nakupina malih kua. Stabla se koe izmeu zgrada, a niski kameni zid ograuje cijelo
podruje. Sve je duboko zaraslo u travu. Nikoga na vidiku. Polja su, izgleda, sluila kao
vjebalita. Vidim rovove i zidano postolje za stijeg.
Moda su isti vojnici, sada povueni u Slubene rezidencije u kojima se nalazi moja
soba, u neko doba bile smjetene u tim zgradama. U nedoumici sam glede okolnosti koje su
uvjetovale njihov premjetaj na Zapadni brijeg i tako prepustile barake uruavanju.
Prema istoku, valovita polja zavravaju i poinju ume. Poinju postupno, grmovi se
uzdiu u nakupinama meu isprepletenim deblima i njihovo granje dosee visinu mojih
ramena i glave. Nisko ipraje ispod njih istokano je sitnim poljskim cvijeem. Kako se tlo
sputa, poveavaju se broj, raznolikost i veliina drvea. Da nije nasuminog cvrkutanja
ptica, vladala bi posvemanja tiina.
Dok napredujem uskom stazom obraslom u ikaru, drvee se zgunjava, visoko se
granje spaja i tvori umski krov, zaprijeujui mi pogled na Zid. Kreem prema jugu, natrag
u Grad, preko Starog mosta, i odlazim kui.
ak i s dolaskom jeseni, dakle, mogu utvrditi tek najmutniji obris Grada.
Najopenitije kazano, zemljite se prostire od istoka prema zapadu, a omeeno je
Sjevernom umom i Junim brdom. Istoni obronak Junog brda pretvara se u stijene koje se
steru uzdu osnovice Zida. Istono od Grada iri se uma, tamnija i gua od Sjeverne ume.
Malobrojni putovi prodiru u tu divljinu, izuzev pjeake staze uz rijenu obalu koja vodi do
Istonih vrata i spaja se sa zonom kod Zida. Istona vrata, kao to je rekao uvar Dveri,
vrsto su zacementirana te nitko ne moe proi kroz njih.
Rijeka se u bujici obruava od Istonoga grebena, prolazi ispod Zida, odjednom se
pojavljuje odmah do Istonih vrata i tee prema zapadu kroz sredinji dio Grada, podno tri
mosta: Istonog mosta, Staroga mosta i Zapadnog mosta. Stari most nije samo najstariji nego
i najvei i najljepi. Zapadni most oznauje prekretnicu Rijeke. Ona dramatino mijenja
smjer prema zapadu, najprije se blago okreui na istok. Kod Junog brda Rijeka sijee
duboki Klanac.
Rijeka ne izlazi ispod Zida prema jugu, nego tvori Jezero kod Zida te je na koncu guta
neka golema jama ispod povrine. Prema Pukovnikovim rijeima, iza Zida poiva nizina
prekrivena vapnenakim gromadama, koje bdiju nad nebrojenim ilama podzemne vode.

Uveer, naravno, nastavljam s itanjem snova. U est sati otvaram vrata, veeram s
Knjiniarkom, potom itam stare snove.
Tijekom jedne veeri proitam etiri, moda pet snova. Moji prsti ustro slijede
labirintske pukotine svjetla te postajem kadar sve razgovjetnije prizvati slike i odjeke. Ne
razumijem to znai itanje snova niti prema kojem naelu djeluje, ali po reakcijama
Knjiniarke znam da su moji napori uspjeni. Oi me vie ne bole od blistanja lubanje i ne
umaram se tako brzo.
Nakon to zgotovim itanje jedne lubanje, Knjiniarka je stavlja na tezgu usporedo s
lubanjama koje su prethodno proitane te noi. Sutradan uveer tezga je prazna.
Napredujete, kae. Posao ide mnogo bre nego to sam oekivala.
Koliko ima lubanja?
Tisuu, moda dvije tisue. eli li ih vidjeti?
Vodi me u skladite. To je golema uionica s nizovima polica, a na svakoj polici
naslagane su bijele ivotinjske lubanje. To je groblje. Ledeni zrak mrtvaca tiho lebdi.
Koliko e mi godina trebati da proitam sve ove lubanje?
Ne morate ih sve proitati, kae ona. Samo onoliko koliko moete. One koje ne
proitate vi, proitat e sljedei ita snova. Stari snovi e spavati.
A vi ete pomagati sljedeem itau snova?
Ne, ja sam ovdje da pomognem vama. Takvo je pravilo. Jedan pomonik za jednog
itaa snova. Kad vie ne budete itali, i ja u morati otii iz Knjinice.
Ne razumijem sasvim, ali to ima smisla. Oslanjamo se na zid i promatramo police s
bijelim lubanjama.
Jeste li ikad bili kod Jezera na jugu? pitam je.
Da, jesam. Davno. Dok sam bila dijete, majka me vodila onamo. Veina ljudi ne eli
ii onamo, ali moja majka bila je drukija. Zato me pitate za Jezero?
Intrigira me.
Ona vrti glavom. Tamo je opasno. Trebali biste se kloniti tog mjesta. Zato elite ii
tamo?
elim doznati sve o ovome mjestu. Ako me ne budete htjeli voditi, ii u sam.
Zuri u mene, potom duboko uzdie.
Dobro, onda. Ako ne elite sluati, moram ii s vama. Ali, molim vas, upamtite da se
jako bojim Jezera. Ima neega zlokobnog u njemu.
Bit e sve u redu, uvjeravam je, budemo li oprezni i paljivi. Ona ponovno vrti
glavom. Niste nikada vidjeli Jezero. Ne moete znati kako je zastraujue. Ta voda je
prokleta. Ona doziva ljude.
Neemo joj se previe pribliavati, obeajem joj, drei je za ruku. Gledat emo je
iz daljine.

Mrano je poslijepodne u studenome, i mi kreemo prema Jezeru. Gusta ikara
opkoljava put na mjestu gdje je Rijeka uklesala klanac na zapadnom obronku Zapadnog
brijega. Moramo promijeniti smjer i prii naem odreditu s istoka, preko ruba Junog brda.
Jutarnja kia prekrila je tlo liem, koje nam kvasi svaki korak. Prolazimo kraj dvije
ivotinje, ije se zlatne glave lelujaju dok bez izraza prolaze mimo nas.
Blii se zima, objanjava ona. Hrane ponestaje, i ivotinje trae ljenjake i bobice.
Inae ne odlaze predaleko od Grada.
Prelazimo Juno brdo, i na vidiku vie nema ivotinja niti puta. Dok nastavljamo
prema zapadu kroz pusta polja i jedno naputeno naselje, zvuk Jezera dopire nam do uiju.
Nezemaljski je, ne nalikuje niemu to poznajem. Razliit od grmljavine vodopada,
razliit od huanja vjetra, razliit od tutnjave potresa. Moglo bi ga se opisati kao dahtanje
divovskog grla. Katkad stenje, katkad cvili. Gui se i prekida.
ini se da Jezero rei, primjeujem.
Ona se uznemireno okree prema meni, ali ne kae nita. Rukama na koje je navukla
rukavice razmie grane to vise nad nama i probija se naprijed.
Staza je mnogo gora, kae. Nije bila ovakva. Moda bismo se trebali vratiti.
Nastavljamo nekoliko minuta preko gusto obrasle vritine, voeni jedino jezivim
zovom Jezera, kad se ispred nas odjednom rastvara pogled. Divljina se prekida i livada se
prostire ravnicom. Rijeka se pomalja iz Klanca zdesna, potom se iri tekui prema mjestu na
kojemu stojimo. Na posljednjem koljenu na rubu livade voda kao da usporava i vraa se,
poprimajui duboku safirno-plavu boju, nadimljui se poput zmije koja probavlja kakvu
malu ivotinju. To je Jezero.
Idemo dalje uz Rijeku prema Jezeru.
Ne pribliavajte se, upozorava me, poteui me za ruku. Povrina moda izgleda
mirna, ali ispod nje je vrtlog. Jezero nikad ne vraa ono to uzme.
Koliko je duboko?
Ne znam. Rekli su mi da se Jezero stalno produbljuje. Vrtlog je svrdlo koje ruje po
dnu. Neko su unutra bacali heretike i zloince.
to se zbilo s njima?
Nikada se nisu vratili. Jeste li uli za spilje? Ispod Jezera postoje velike dvorane gdje
izgubljeni vjeno tumaraju u tmini.
Soptaji Jezera razlijeu se posvuda, uzdiui se poput golemih oblaka pare. Tjeskobno
odjekuju iz dubina.
Ona nalazi drvce veliine svoga dlana i baca ga u sredinu Jezera. Ono nekoliko
sekundi pluta, potom poinje treperiti i biva porinuto na dolje. Ne pojavljuje se vie na
povrini.
Vidite li?
Sjedimo na livadi deset metara od Jezera i jedemo kruh to smo ga ponijeli u
depovima. Prizor prua sliku varljivog spokoja. Livada je iskiena jesenjim cvijeem,
grimizno lie blista na stablima, Jezero je zrcalo. S njegove druge strane nalaze se bijele
vapnenake litice, natkriljene tamnim ciglenim visinama Zida. Sve je tiho, izuzev dahtanja
Jezera.
to e vam taj zemljovid? pita ona. ak i sa zemljovidom, neete nikada otii iz
ovoga Grada.
Pomee mrvice kruha koje su joj pale u krilo i gleda prema Jezeru.
elite li otii ovdje? pita me ponovno.
Odmahujem glavom. elim li time rei ne, ili samo to da ne znam?
elim samo upoznati Grad, kaem. Poloaj zemljita, povijest, ljude... elim znati
tko je stvorio pravila, to to vlada nad nama. ak elim znati to poiva iza.
Ona polako vrti glavom, zatim me netremice gleda.
Nema niega iza, kae. Zar niste znali? Mi smo na Kraju svijeta. Ovdje smo
zauvijek.
Ispruivi se, zurim u nebo. Tamno i oblano, jedino nebo koje smijem vidjeti. Tlo je
poda mnom hladno i vlano nakon jutarnje kie, ali vonj zemlje je svje.
Zimske ptice polijeu s trnjaka i lete ponad Zida prema jugu. Oblaci nisko krstare.
Zima se sprema za opsadu.




Kao i uvijek, svijest mi se postupno vratila s rubova moga vidnog polja. Najprije sam
raspoznao vrata kupaonice koja su se pojavila s desnog ruba i svjetiljku koja se pojavila
slijeva, a zatim mi je svijest malo-pomalo uplovila prema nutrini, poput leda koji se nakuplja
u sredini jezera. Tono u sreditu moga vidnog polja nala se budilica, ije su kazaljke
pokazivale deset i dvadeset est. Budilica koju sam dobio kao uspomenu na neije vjenanje.
Jedna od onih pametno dizajniranih stvarica. Da biste prekinuli zvonjavu morate istodobno
pritisnuti crveno dugme na lijevoj strani i crno dugme na desnoj strani, ime vas se navodno
preduhitruje da refleksno ugasite alarm i opet zaspete. Istina je, da bih u isti mah pritisnuo
lijevo i desno dugme moram sjesti uspravno u krevetu s napravom u krilu, a dotad sam ve
zakoraio u svijet budnih.
Ponavljam se, znam, ali taj je sat bio dar zahvale s jednog vjenanja. ijega, ne mogu
se sjetiti. Ali u svojim sam kasnim dvadesetima imao poprilian broj prijatelja. Jedne sam
godine odlazio na vjenanje za vjenanjem, a otuda i ovaj sat. Ne bih nikada svojom voljom
kupio ovako blesav sat. Sluajno mi buenje ide jako dobro.
Kako se moje vidno polje sabiralo oko budilice, refleksno sam je dohvatio, stavio na
krilo te lijevom i desnom rukom pritisnuo crveno i crno dugme. Tek sam tada shvatio da
uope nije zvonila. Nisam spavao, stoga nisam niti namjestio alarm.
Vratio sam budilicu na mjesto i pogledao oko sebe. Nikakvih vidljivih promjena u
stanu. Crveno sigurnosno svjetlo i dalje je bilo upaljeno, prazna alica kave na rubu stola,
knjiniarkina cigareta poiva na tanjuriu. Marlboro Lights, bez traga rua. Kad bolje
razmislim, nije uope bila naminkana.
Preletio sam kontrolni popis. Od pet olovaka ispred mene dvije su bile slomljene, dvije
su bile potroene do kraja, a jedna je bila netaknuta. esnaest stranica u pisaem bloku bilo je
ispunjeno siunim brojkama. Srednjak desne ruke malko me bolio, kao i obino nakon duga
pisanja.
Naposljetku sam usporedio ispremijeane podatke s opranim podacima da vidim
poklapa li se broj unosa u svim rubrikama, tono kao to savjetuje prirunik, nakon ega sam
prvotni popis zapalio u sudoperu. Stavio sam blok u elinu kutiju i spremio ga zajedno s
kasetofonom u sef. Mijeanje obavljeno. Zatim sam sjeo na naslonja, iscrpljen.
Natoio sam si dva prsta viskija, zatvorio oi i ispio ga u dva gutljaja. Topli osjeaj
alkohola putovao je niz moje grlo i proirio se svim dijelovima tijela. Otiao sam u
kupaonicu i oprao zube, popio neto vode i obavio nudu. Vratio sam se u kuhinju, ponovno
naotrio olovke i uredno ih poredao na pladanj. Zatim sam postavio budilicu kraj kreveta i
ponovno ukljuio telefon u normalu. Na satu je bilo jedanaest i pedeset sedam. Imao sam
cijeli sutranji dan pred sobom. Iskobeljao sam se iz odjee, uronio u postelju i utrnuo svjetlo
kraj uzglavlja. A sada dobrih dvanaest sati sna, rekoh sebi. Dvanaest solidnih sati. Neka ptice
pjevaju, ljudi odlaze na posao. Negdje tamo vani moe provaliti vulkan, izraelski komandosi
mogu desetkovati palestinsko selo. Ja to ne mogu zaustaviti. Idem spavati.
Ponovno sam se uljuljao u uobiajenu fantaziju o uicima povlaenja iz kalkuteke
slube. Imat u hrpu uteevine, vie nego dovoljno za lagodan ivot s violonelom i grkim.
Utovarit u elo u prtljanik automobila i krenuti u planine vjebati. Moda u imati
planinsku kuu za odmor, lijepu malu kolibu gdje u moi itati svoje knjige, sluati glazbu,
gledati stare filmove na videu, pomalo kuhati... A ne bi bilo nimalo loe ni kad bi moja dugo-
kosa knjiniarka bila ondje sa mnom. Ja bih kuhao, a ona bi jela.
Kako se repertoar razvijao, spustio se san. Odjednom, kao da se nebo sruilo. elo i
koliba i kuhanje otprhnuli su u vjetar, ostavljajui me, iznova samog, usnulog poput tune.

Netko mi je prosvrdlao rupu u glavi i puni je neim nalik uadi. Oito je to strano
dugako ue, jer se vitlo neprestano odmata u moju glavu. Lamaem rukama, trzam se, ali
unato mom otporu ue i dalje ulazi.
Sjeo sam i preao rukama preko glave. Ali ueta nije bilo. Ni rupe. Zvonilo je zvonce.
Zvon, zvon, zvon. Dograbio sam budilicu, bacio je sebi u krilo te tresnuo crveno i crno
dugme objema rukama. Zvonjava nije prestala. Telefon! Sat je pokazivao etiri i osamnaest.
Vani je bilo mrano. etiri i osamnaest ujutro.
Ustao sam iz postelje i podigao slualicu. Halo? rekoh.
S drugoga kraja nije dolazio nikakav zvuk.
Halo! progunao sam.
I dalje bez odgovora. Nikakva bestjelesnog disanja, nikakvih priguenih kljocaja.
Razbjesnio sam se i spustio slualicu. Dohvatio sam tetrapak mlijeka iz hladnjaka i otpio
krupne bijele gutljaje prije nego to sam se vratio u krevet.
Telefon je ponovno zazvonio u etiri i etrdeset est.
Halo, javio sam se.
Halo, zau se enski glas. Oprosti na onom prije. Postoje smetnje u zvunom polju.
Zvuk ponekad nestaje.
Zvuk nestaje?
Da, rekla je. Zvuno polje je nestalno. Moe li me uti? Jasno i glasno,
odvratio sam. Bila je to unuka onog aavoga starog znanstvenika koji mi je dao lubanju
jednoroga. Djevojka u ruiastom odijelu.
Djed se nije vratio gore. I zvuno polje sada se poinje raspadati. Neto je polo po
zlu. Nitko ne odgovara kad nazovem laboratorij. Oni INKovci su epali djeda, jednostavno
znam to.
Jesi li sigurna? Moda se skroz udubio u neki od svojih eksperimenata i zaboravio
doi kui. Ta pustio te da cijeli tjedan bude bez zvuka a da nije ni primijetio, zar ne?
Ne, ovo sada je drukije. Osjeam to. Djedu se neto dogodilo.
Neto ne valja. Uostalom, zvuna barijera je probijena, i podzemno zvuno polje je
neispravno.
Kakvo barijera je to?
Zvuna barijera, posebna audio-signalna oprema koja tjera INKovce. Probili su se
kroz nju, i mi gubimo zvuk. Sigurno su uhvatili djeda!
Kako zna?
Vrebali su svojim zrnatim oicama djedova prouavanja. INKovci. Semioteci. Oni.
Ginuli su za tim da se dokopaju njegovih istraivanja. ak su mu ponudili nagodbu, ali to ga
je samo razjarilo. Molim te, doi brzo. Mora mi pomoi, molim te.
Zamiljao sam kako bi bilo suoiti se licem u lice s jednim INKovcem tamo dolje. Ti
jezivi podzemni prolazi bili su dovoljni da mi se digne kosa na glavi.
Znam da e misliti da sam grozan, ali moj je posao tabeliranje. U mom ugovoru ne
stoji nita drugo. I ovako imam mnogo brige s time. elio bih pomoi, iskreno, ali borba s
INKovcima i spaavanje tvoga djeda pomalo nadilazi moje podruje djelovanja. Zato ne
pozove policiju ili nadlene u Sustavu? Oni su obueni za takve stvari.
Ne mogu pozvati policiju. Morala bih im sve rei. Ako djedova istraivanja sada
izau na vidjelo, bit e to kraj svijeta.
Kraj svijeta?
Molim te, preklinjala je. Trebam tvoju pomo. Bojim se da nam se nikad nee
vratiti. A potom e krenuti u potragu za tobom.
Za mnom? Za tobom moda, ali zato za mnom? O istraivanjima tvoga djeda ja
nemam nikakvog pojma.
Ti si klju. Bez tebe se vrata nee otvoriti.
Apsolutno ne shvaam o emu govori, rekoh.
Ne mogu ti to objasniti preko telefona. Samo mi vjeruj. Ovo je vano. Vanije od
iega to si ikad uinio. Stvarno! Za svoje dobro, djeluj dok jo moe. Prije nego to bude
prekasno.
Nisam mogao vjerovati da mi se to dogaa. Dobro, popustio sam, ali kad si ve kod
toga, bolje ti je da izae odande. Moglo bi biti opasno.
Kamo da odem?
Dao sam joj upute kako da doe u robnu kuu u Aoyami koja radi cijelu no. ekaj
me u kafeteriji. Bit u tamo u pet i trideset.
Bojim se. Nekako je..
Zvuk je naprosto zamro. Vikao sam u telefon, ali nije bilo odgovora. Tiina se izvijala
iz slualice kao dim iz puane cijevi. Je li se prekid u zvunom polju irio? Spustio sam
slualicu, navukao hlae, obukao majicu. Letimino sam se obrijao aparatom, ispljuskao
vodom lice, poeljao se. Faca mi je bila nateena kao jeftin kola od sira. elio sam spavati.
Jesam li traio previe? Najprije jednorozi, sada INKovci - zato ja?
Stavio sam na se vjetrovku te spremio lisnicu, no i sitni u depove. Potom sam,
razmislivi naas, omotao jednorogovu lubanju u dva runika, uzeo maice i elini
spremnik s ispremijeanim podacima i ubacio sve u sportsku torbu Nike. Stan definitivno
nije bio siguran. Profi bi mogao provaliti i razbiti sef u manje vremena nego to ovjeku
treba da opere arapu.
Kliznuo sam u tenisice, od kojih je jedna jo bila prljava, potom iziao s torbom. U
hodniku nije bilo ni ive due. Odluio sam da neu sii dizalom i oprezno se spustio niza
stube. Ni u garai nije bilo ive due.
Bilo je tiho, pretiho. Da zbilja tragaju za mojom lubanjom, valjda bi isturili barem
jednog od svojih. Gotovo kao da su zaboravili na mene.
Uao sam u auto, stavio torbu kraj sebe i pokrenuo motor. Vrijeme: malo prije pet.
Oprezno sam se ogledavao oko sebe dok sam izlazio iz garae i kretao prema Aoyami. Ulice
su bile puste, osim taksija i ponekog kamiona koji nou prevozi svoj tovar. Provjeravao sam
retrovizor svakih stotinu metara; ni traga nekome tko bi me pratio.
udno kako je sve ilo dobro. U knjizi sam vidio sve semioteke trikove, i ako su
zbilja smjerali neto, nisu pri tome bili naroito istanani. Ne bi unajmili nekog eprtljavog
inspektora za plin, ne bi zaboravili na strau. Izabiru najbre, najdjelotvornije metode, i
provode ih bez milosti. Prije par godina uhvatili su petoricu kalkuteka i otkinuli im vrhove
lubanja jednim potezom motorne pile. Tijela petorice kalkuteka naena su kako plutaju
Tokijskim zaljevom bez tjemena. Kad neto naume, semioteci to i provedu u djelo. Neto
ovdje nije timalo.
U pet i dvadeset osam uao sam u parkirnu garau robne kue u Aoyami. Na istoku se
danilo. Stupio sam u trgovinu nosei torbu. Unutra nije bilo gotovo nikoga. Mladi prodava
u prugastoj odori sjedio je i itao asopis; ena neodreene dobi kupovala je svu silu
konzervi i instant hrane. Proao sam kraj izloga s alkoholnim piima i otiao ravno u
kafeteriju.
Tamo je bilo dvanaest stolaca, a ona nije bila ni na jednom od njih. Sjeo sam na jedan
kraj te naruio sendvi i au mlijeka. Mlijeko je bilo tako hladno da sam ga jedva mogao
okusiti, a sendvi gnjecava konfekcija umotana u plastiku. Polako sam vakao sendvi,
odmjeravajui gutljaje tako da mi mlijeko potraje.
Promatrao sam poster Frankfurta na zidu. Doba je bilo jesenje, drvee uz rijeku
plamtjelo je bojama. Starac sa iljatom kapom hranio je labudove. Veliki kameni most bio je
na jednoj strani, a u pozadini spirala katedrale. Ljudi su sjedili na klupama, svi su nosili
kapute, ene su imale marame na glavi. Lijepa slika s razglednice. Ali ulijevala mi je jezu u
kosti. Ne zbog hladnoga jesenjeg prizora. Uvijek se najeim kad vidim visoku, otru spiralu.
Skrenuo sam pogled prema posteru na suprotnom zidu. Mladi blistava lica drao je
cigaretu s filtrom i nonalantno zurio u daljinu. Neugodno je vidjeti kako manekeni u
reklamama za cigarete uvijek imaju taj ne-gledam-nita, ne-mislim-nita pogled u oima.
U est sati bucmasta djevojka se jo nije pojavila. Neobjanjivo, osobito kad se zna da
je ovo bilo tako hitno. Ja sam bio tu; gdje je bila ona?
Naruio sam kavu. Pio sam je bez mlijeka, polako.
Broj kupaca u robnoj kui postupno se poveavao. Domaice koje su kupovale kruh i
mlijeko za doruak, studenti gladni nakon cjelononog izlaska, neka mlada ena stie rolu
toaletnog papira, poslovni ovjek grabi troje razliite novine, dvojica sredovjenih
mukaraca vuku svoje palice za golf da kupe bocu viskija. Oboavam robne kue.
ekao sam do pola sedam. Otiao sam po auto i odvezao se do stanice Shinjuku. Na
alteru za prtljagu i zamolio sam da prime moju sportsku torbu. Lomljiva je, rekao sam
slubeniku. Zalijepio je crvenu oznaku RUKOVATI OPREZNO S otisnutom aom za koktel.
Promatrao sam kako stavlja torbu na policu. Predao mi je cedulju s potvrdom primitka.
Otiao sam do staninog kioska. Za dvjesto ezdeset jena kupio sam omotnicu i marke.
Stavio sam cedulju u omotnicu, zapeatio je, zalijepio marke i adresirao na potanski
pretinac koji sam drao pod imenom neke izmiljene tvrtke. Navrljao sam EXPRESS na nju i
ubacio je u sandui.
Potom sam uao u auto i poao kui. Otuirao sam se i stropotao u krevet.

U jedanaest sati dobio sam posjetitelje. S obzirom na slijed dogaaja, bilo je i vrijeme.
Ipak, pomislili biste da su mogli pozvoniti prije nego to su razvalili vrata. Ne, morali su ui
poput eljezne kugle za razbijanje zgrada, tako da se pod zatresao. Mogli su si pritedjeti
neprilike i oteti klju nadstojniku. Mogli su i mene potedjeti gadnog rauna za popravak.
Dok su moji posjetitelji preudeavali vrata, ja sam se odjenuo i tutnuo no u dep.
Potom, da budem razborit, otvorio sam sef i pritisnuo dugme za brisanje na kasetofonu.
Onda sam iz friidera izvadio salatu od krumpira i pivo za ruak. Pomiljao sam na bijeg niz
ljestve za nudu na balkonu, ali emu gnjavaa? Bjeanje ne bi nita rijeilo. Rijeilo to?
Nisam ak niti znao u emu je problem. Trebala mi je provjera stvarnosti.
Nita osim upitnika. Dovrio sam salatu od krumpira, dovrio pivo, i ba kad sam
trebao podrignuti, elina vrata irom su se rastvorila i tresnula na pod.
Uao je neki gorostas od ovjeka u kriavoj havajskoj koulji, hlaama iz vojnih
vikova kaki boje umrljane mau i bijelim tenisice veliine ronilakih peraja. Obrijane
glave, s njukom mopsa, vrata irokog kao moj struk. Kapci su mu tvorili puane ahure
preko oiju iz kojih je bubrila rastaljena bjelina. Lane oi, pomislih smjesta, dok im
svjetlucanje u zjenicama nije dalo ljudsku notu. Bio je zacijelo dva metra visok, s ramenima
tako irokim da mu se dugmad na havajskoj koulji doslovce otkidala s prsa.
Grdosija je promotrila razvaljena vrata leerno kao da gleda netom izvaeni vinski
ep, i potom usmjerila pozornost prema meni. Nije tu bilo sloenih osjeaja. Gledao me kao
da sam jo jedan komad namjetaja. Da sam barem bio.
Zakoraio je u stranu, a iza njega se pojavio neki prilino sitan tip. Mrav i pristao,
nije bio ni metar i pol visok. Nosio je svijetlo-plavu Lacoste koulju, be hlae od kepera i
smee mokasinke. Zar je kupio cijelu pomodnu opremu za djecu novopeenih bogataa? Na
zapeu mu je blistao zlatni Rolex, normalni model za odrasle djeji Rolexi se valjda ne
proizvode - koji je stoga djelovao nesrazmjerno velik, poput komunikatora iz Zvjezdanih
staza. Prema mojoj je procjeni bio u kasnim tridesetima ili ranim etrdesetima.
Gorostas se nije trudio skinuti cipele prije nego to se dovukao u kuhinju i okrenuo da
izvue stolac nasuprot meni. Mali je slijedio njegov primjer i tiho sjeo. Veliki je smjestio
svoju trupinu na rub sudopera. Prekriio je ruke, iroke kao bedra normalnog eljadeta, i
upro pogled u toku iznad mojih bubrega. Trebao sam pobjei dok sam jo mogao.
Mali jedva da je obraao panju na mene. Izvukao je kutiju cigareta i upalja te ih
stavio na stol. Benson & Hedges i zlatni Dupont. Ako je suditi prema odjei Maloga,
trgovinsku neravnoteu zacijelo su izazvale strane vlade. Vrtio je upalja meu prstima. Ni
trenutka praznog hoda.
Pogledom sam potraio Budweiser pepeljaru koju sam nabavio u trgovini estokim
piima, pobrisao je prstima i stavio pred tipa. Uz kljocaj je pripalio cigaretu, stisnuo oi i
otpuhnuo oblai dima.
Mali nije izustio ni rijei, radije je promatrao zapaljeni vrh svoje cigarete. Tu bi prizor
Jean-Luca Godarda bio naslovljen Il regardait le feu de son tabac. Imao sam sreu da
Godardovi filmovi vie nisu u modi. Kad mu se vrh cigarete pretvorio u zamaan suviak
pepela, Mali ju je lagano otresao, i pepeo je pao na stol. Pepeljara je za njega bila suvian
izum.
"to se tie vrata, zapoeo je Mali, visokim, prodornim glasom, bilo ih je nuno
razbiti. Zato smo ih razbili. Mogli smo ih pristojnije otvoriti da smo htjeli. Ali to nije bilo
nuno. Nadam se da ne mislite nita loe o nama.
U stanu nema niega, rekoh. Pretraite ga, vidjet ete.
Da ga pretraimo? cijuknuo je ovjeuljak. Da ga pretraimo? S cigaretom na
usnama, poeao se po dlanu. A to bismo to traili?
Pa, ne znam, ali zacijelo ste doli ovamo da naete neto. Razbili ste vrata i sve to.
Mislim da ne kuim, kazao je odmjereno. Sigurno ste se prevarili. Ne elimo nita.
Samo smo doli malo popriati. To je sve. Ne traimo i ne uzimamo. Ipak, ako biste mi
ponudili Coca-Colu, rado u je popiti.
Izvadio sam dvije limenke Cole iz friidera i stavio ih na stol s dvjema aama.
Pretpostavljam da on nije za pie? rekao sam, pokazujui prema gorostasu iza sebe.
Mali je skvrio kaiprst i Veliki je docupkao da zatrai limenku Cole. Bio je
zapanjujue okretan za svoj stas.
Kad dovri pie, demonstriraj mu to zna, ree Mali Velikome. To vam je
njegova mala predstava, ree meni.
Okrenuo sam se i vidio gorostasa kako usrkuje cijelu limenku u jednom gutljaju.
Potom je, obrnuvi je da pokae kako je prazna, stisnuo limenku meu dlanovima. Ni
najmanja promjena nije mu se oitala na licu dok se poznata crvena limenka pretvarala u
zguvani metalni otpadak.
Mali trik, svatko to moe, rekao je Mali.
Veliki je zatim vrcima prstiju podigao spljotenu aluminijsku igraku. Bez napora,
premda mu je blaga sjena sada zatitrala na usnama, razderao je metal u komadie. Neki trik.
Isto tako moe saviti kovanice od sto jena. Nema mnogo ivih ljudi koji to mogu,
ree Mali autoritativno.
Kimnuo sam u znak slaganja.
ovjeku uas otrgne ui.
Kimnuo sam u znak slaganja.
Do prije tri godine bio je profesionalni hrva, objasnio je Mali. Nije bio lo hrva.
Bio je mlad i brz. Materijal za prvaka. Ali znate to je uinio? Ozlijedio si je koljeno. A u
profesionalnom se hrvanju morate brzo kretati.
Kimnuo sam i trei put.
Od te nezgodne ozljede, ja pazim na njega. On mi je roak, znate.
U vaoj obitelji se ne raaju prosjeno visoki tipovi? upitao sam.
Recite to jo jednom, kazao je Mali, piljei u mene bijesnim pogledom.
Samo avrljam, rekoh.
Mali je iduih nekoliko trenutaka sabirao misli. Potom je hitnuo cigaretu na pod i
stisnuo je cipelom. Odluio sam suzdrati se od komentara.
Zbilja se trebate opustiti. Otvorite se, ne uzrujavajte se. Ako se ne opustite, kako
emo otvoreno razgovarati? ree Mali. Jo ste uvijek previe napeti.
Mogu li uzeti pivo?
Svakako. Naravno. To je vae pivo - u vaem friideru - u vaem stanu. Zar ne?
Bila su ono i moja vrata, dometnuh.
Zaboravite na vrata. Toliko razmiljate, nije ni udo to ste napeti. Bila su to ionako
pohabana, jeftina vrata. Zaraujete dobro, trebali biste se preseliti nekamo gdje ima
elegantnijih vrata.
Uzeo sam si pivo.
Mali je natoio Colu u svoju au i ekao da se pjena slegne da je popije. Zatim je
progovorio. Oprostite na komplikacijama. Ali elim vam prvo neto objasniti. Doli smo
vam pomoi.
Tako to ste mi razvalili vrata?
ovjeuljkovo se lice naglo zakarpunilo. Nosnice su mu se rairile.
Opet vi i vaa vrata. Jesam li vam rekao da se ostavite toga? protisnuo je. Zatim se
okrenuo Velikome i ponovio pitanje. Jesam li?
Gorostas je kimnuo.
Ovdje smo u misiji dobre volje, nastavio je Mali. Vi ste izgubljeni, stoga smo vam
doli pruiti moralno vodstvo. Dobro, izgubljen moda i nije ba lijepa rije. Moda
smeten? Je li tako bolje?
Izgubljen? Smeten? rekoh. Nemam blagog pojma. Ni pojma, ni vrata.
Mali dohvati svoj zlatni upalja i silovito ga zviznu u friider, na kojemu je ostala
ulubina. Veliki pokupi upalja s poda i vrati ga vlasniku. Sve je bilo kao i prije, osim
ulubine. Mali je otpio ostatak Cole da se smiri.
ta sad znae ta vraja vrata? Razmotrite teinu situacije. Moemo u tren oka rasturiti
ovaj stan. Da nisam vie uo ni rijei o tim vratima.
O mojim vratima. Nema veze koliko su jeftina. Nije se radilo o tome. Vrata su neto
znaila.
U redu, zaboravimo na vrata, rekao sam. Zbog ove bih gungule mogao biti izbaen
iz zgrade.
Ako vam itko kae bilo to, samo me nazovite. Vodimo dobrotvorni program koji e
im zaepiti usta. Opustite se.
Umuknuo sam i pio pivo.
Evo vam besplatan savjet, ponudi se Mali. Svatko iznad trideset pete stvarno bi se
trebao ostaviti pivopijskih navika. Pivo je za studente ili fizike radnike. Od njega vam
naraste trbuh. To vam uope nije otmjeno.
Jak savjet. Popio sam pivo.
Ali tko sam ja da vam govorim to da inite? produio je Mali. Svi imaju svoje
slabosti. Kod mene su to puenje i slatkii. Naroito slatkii. Loi su za zube, izazivaju
dijabetes.
Zapalio je jo jednu cigaretu i bacio pogled prema brojaniku svog Rolexa.
E, pa, Mali proisti grlo, nemamo mnogo vremena, pa da skratimo avrljanje. Jeste
se malo opustili?
Malo, rekoh.
Dobro. Prijeimo na stvar, ree Mali. Kao to rekoh, doli smo ovamo u namjeri da
vas rijeimo smetenosti. Ima li neto to ne znate? Samo naprijed, pitajte. Mali rukom
naini kretnju tipa samo-dajte-to-god-bilo.
Dobro onda, tko ste vi uope? morao sam otvoriti svoja jeziava usta. Zato ste
ovdje? to znate o onome to se zbiva? Pametna pitanja, ree Mali, gledajui u vis prema
Velikome i traei znak odobravanja. Prilino ste bistri. Ne troite rijei, odmah prelazite na
stvar.
Mali otrese cigaretu u pepeljari. Ljubazno od njega.
Razmiljajte ovako. Mi smo ovdje da vam pomognemo. to vas se sada tie kojoj
organizaciji pripadamo? Znamo svata. Znamo za Profesora, za lubanju, za ispremijeane
podatke, za gotovo sve. Znamo i stvari koje vi ne znate. Sljedee pitanje?
U redu. Jeste li platili inspektoru za plin da ukrade lubanju? Zar vam nisam
maloas rekao? upita ovjeuljak. Mi ne elimo lubanju, ne elimo nita.
Pa, tko je onda to uinio? Tko je platio inspektora za plin?
To je jedna od stvari koje ne znamo, ree Mali. Zato nam vi ne kaete?
Mislite da znam? rekoh. Sve to znam je da ne elim nastradati.
To smo shvatili. Vi ne znate nita. Vi ste sredstvo.
Zato ste onda doli ovamo?
Kao to rekoh, ovo je dobronamjeran i kurtoazan posjet, ree Mali, lupkajui
upaljaem po stolu. Mislio sam da bismo se mogli upoznati. Moda se podruiti, razmijeniti
pokoju misao. Na vama je red. to vi mislite da se zbiva?
elite da nagaam?
Samo naprijed. Prepustite se, slobodni kao ptica, beskrajni kao ocean. Nitko vas nee
prekidati.
U redu, mislim da vi niste ni iz Sustava ni iz Tvornice. Imate drukiji kut gledanja.
Mislim da ste neovisni operateri koji tee proiriti svoje podruje i vrebaju teritorij
Tvornice.
Vidi? obrati se Mali svome divovskom roaku. Jesam ti rekao? Ovaj ovjek je
bistar.
Veliki kimne.
Zapanjujue bistar za nekoga tko ivi u ovakvoj rupi. Zapanjujue bistar za nekoga
kome je pobjegla ena.
Odavno me netko nije ovako hvalio na sva usta. Zacrvenio sam
Vjeto nagaate, ree Mali. Domoi emo se Profesorovih istraivanja i stvoriti si
ime. Prokljuvili smo te info-ratove. Obavili smo domau zadau. Imamo potporu. Spremni
smo se ubaciti. Fali nam jo samo poneki detalj. To je lijepo kod info-ratova. Sve je vrlo
demokratski. Prijanja postignua ne znae nita. U pitanju je preivljavanje najbistrijih.
Preivljavanje u velikom stilu. Mislim, tko kae da dio kolaa ne moe biti na? Zar je Japan
drava totalnog monopola? Sustav monopolizira sve pod informatikim Suncem, Tvornica
monopolizira sve u sjeni. Oni ne shvaaju smisao konkurencije. to se dogodilo sa
slobodnim poduzetnitvom? Zar je to nepoteno? Trebaju nam samo Profesorova istraivanja
i vi.
Zato ja? upitah. Ja sam samo radnik-mrav na dnu ljestvice. Ne mislim ni o emu
osim o svome poslu. Zato, ako me kanite predobiti...
Izgleda da ne kopa, ree Mali pucnuvi jezikom. Ne elimo te predobiti. Samo te
se elimo domoi. Sljedee pitanje?
Ah, dakle tako, rekoh. A da mi onda kaete neto o INKovcima?
O INKovcima? Bistar momak poput tebe ne zna nita o INKovcima. Poznati su i kao
Infra-noni Kappa. Mislio si da su kappa bajke? ive pod zemljom. Uvlae se u podzemne
hodnike i kanalizaciju, jedu gradsko smee i piju otpadnu vodu. Nemaju posla s ljudskim
biima. To jest, ako se izuzme pokoji radnik podzemne eljeznice koji nestane, he, he.
Zar vlada ne zna za njih?
Jasno, vlada zna. Drava nije tako bedasta.
Zato onda ne upozori ljude? Ili otjera INKovce?
Kao prvo, ree, to bi uzrujalo previe ljudi. A ne bi htio da se to dogodi, zar ne?
INKovci koji im vrve tono pod nogama - ljudima se to ne bi svialo. Drugo, zaboravi na
istrebljivanje. to da ini s njima? Da poalje cjelokupne japanske obrambene snage u
tokijsku kanalizaciju? Barutina u tom mraku je njihov teren. To ne bi bio lijep prizor.
Jo neto, INKovci su otvorili duan nedaleko od Carske palae. Strateki potez,
shvaa. Bilo kakva nevolja, i dogmizali bi gore i odvukli ljude pod zemlju. U Japanu bi
nastao kaos, he. Jesam li u pravu? Zato se vlada ne obazire na INKovce, a INKovci se ne
obaziru na vladu.
Ali mislio da sam su se semioteci sprijateljili s INKovcima, upleo sam se.
Glasine. A ak i da je to istina, to bi samo znailo da su se jednoj skupini INKovaca
omilili semioteci. Privremene zaruke, ne trajan brak. Nita zbog ega bi trebalo brinuti.
Ali zar nisu INKovci kidnapirali Profesora?
I mi smo tako uli. Ali ne znamo sigurno. Mogue je da je Profesor to namjestio.
Zato bi Profesor to uinio?
Profesor ne odgovara nikome, ree Mali, mjerkajui svoj upalja iz raznih kutova.
On je najbolji i to zna. Semioteci to znaju, kalkuteci to znaju. On se samo igra izmeu njih.
Na taj nain moe gurati dalje, inei sa svojim istraivanjima to ga je volja. Uskoro e se
probiti. Tu se ti uklapa.
Zato bi trebao mene? Nemam nikakvih posebnih vjetina. Savreno sam obian tip.
I sami to pokuavamo ustanoviti, prizna Mali, bacajui upalja iz jedne u drugu
ruku. Imamo neke pretpostavke. Nita konano. Uostalom, prouio je sve o tebi. Dugo je
neto pripremao.
A je li? Vi, dakle, ekate da ubaci zadnji djeli u mozaik, a onda ete se dokopati
mene i istraivanja.
Tono tako, ree Mali. Zapuhali su neki udni vjetrovi. Tvornica je nanjuila neto
i povukla potez. Zato i mi moramo povlaiti poteze.
to je sa Sustavom?
Ne, oni su spori i korumpirani. Ali daj im vremena. Oni jako dobro poznaju
Profesora.
Kako to mislite?
Profesor je radio za Sustav.
Za Sustav?
Tako je, Profesor je tvoj bivi kolega. Naravno, nije radio tvoju vrstu posla. Bio je u
Sredinjim istraivanjima.
U Sredinjim istraivanjima? Postalo mi je prezamreno sve to slijediti. Ja sam se
nalazio usred cijele prie, samo to nisam mogao nita vidjeti.
Taj tvoj Sustav je velik, prevelik. Desnica nikad ne zna to radi ljevica. Previe
podataka, vie nego to ih je mogue pratiti. A i semioteci su gadna eljad. Zato je Profesor
napustio organizaciju i krenuo svojim putem. On je velika glava. Kui se u psihologiju i sve
mogue druge stvari o mozgu. Renesansni ovjek, reklo bi se. Zato bi mu trebao Sustav?
A ja sam tom ovjeku objanjavao pranje i mijeanje? Pa on je izumio tu tehnologiju!
Kakav sam ja komedija.
Veinu kalkutekih kompjutorskih sustava osmislio je on. To nije pretjerivanje. Ti si
kao pela radilica koja se hrani medom tog starca, ustvrdi ovjeuljak. To moda i nije ba
lijepa metafora. Ne brinite, rekoh.
Istog trena kad je Profesor otiao, tko bi mu drugi pokucao na vrata nego izviai iz
Tvornice. Ali Profesor je rekao da to ne ide. Rekao je da ima vlastiti vrt za okopavati, zbog
ega je izgubio mnogo oboavatelja. Znao je previe za kalkuteke, a semiotecima je bio trn u
oku. Tko nije za tebe, protiv tebe je, zar ne? Stoga, kad je izgradio svoj laboratorij u
podzemlju, kraj INKovaca, profesor je bio sam protiv svih. Bio si tamo, vjerujem?
Kimnuo sam.
Totalno ludo, ali briljantno. Nitko se ne moe pribliiti tom laboratoriju. Cijelo
mjesto vrvi INKovcima. Profesor dolazi i odlazi. Puta zvune valove da preplai INKovce.
Savrena obrana. Ta njegova djevojka i ti jedini ste ljudi koji su ikad bili unutra. To pokazuje
koliko si vaan. Prema tome, raunamo da se profesor sprema ubaciti te u tu kutiju i
zapetljati stvari.
Zagunao sam. Ovo je postajalo udnovato. ak i da sam mu vjerovao, ne bih
vjerovao u to.
elite mi rei da su svi ti eksperimentalni podaci koje sam procesuirao sluili samo
tome da me namami k sebi?
Nee, nikako, ree ovjeuljak. Bacio je jo jedan hitar pogled prema svome satu.
Podaci su bili program. Vremenska bomba. Doe vrijeme i bum! Naravno, to je samo
naa pretpostavka. Samo tvoj Profesor zna sigurno. Pa, vidim da vrijeme curi, pa mislim da
bismo mogli prekinuti nae malo avrljanje. Imamo ugovoren sastani nakon ovoga.
ekajte trenutak, to se dogodilo s Profesorovom unukom? Klinki se neto
dogodilo? upita Mali neduno. Ne znamo nita o tome. Ne moemo paziti na sve, zna.
Imao si neke planove s malim sunacem, ha?
Nisam, rekoh. Pa, vjerojatno nisam.
Mali je ustao sa stolca ne skidajui pogleda s mene, pokupio je upalja i cigarete sa
stola i tutnuo ih u dep. Vjerujem da je bilo lijepo upoznati te. Ali da te ohrabrim, odat u ti
tajnu. Mi smo u ovom trenutku korak ispred semioteka. Ipak, mali smo, pa ako se oni odlue
pokrenuti, zgazit e nas. Moramo im odvlaiti panju. Capisce?
Valjda, rekoh.
Kad bi bio u naem poloaju, to misli, ime bi ih zaokupio i odvukao im panju?
Sustavom? glasila je moja pretpostavka.
Vidi? Mali se obrati Velikome. Bistar i jezgrovit. Nisam li ti rekao? Potom opet
pogleda mene. Ali u tu svrhu mi trebamo mamac. Bez mamca nee zagristi.
Ne osjeam se ba dorastao neem takvom, ispalio sam.
Ne pitamo te kako se osjea, rekao je. Pomalo se urimo. Zato smo mi na redu da
te neto priupitamo. to je po tebi najvrednije u ovom stanu?
Ovdje nema niega, rekoh. Niega od ikakve vrijednosti. Sve sama jeftina roba.
To znamo. Ali mora biti neeg, neka sitnica za koju ne eli da bude unitena. Jeftina
ili ne, tu je tvoj ivot, ne?
Unitena? upitah. Kako to mislite, unitena?
Unitena, razumije... Unitena. Kao ona vrata, ree ovjeuljak, pokazujui prema
plohi sa svijenim arkama na podu.
Razaranje.
emu?
Razaranje radi razaranja. eli objanjenje? Zato nam jednostavno ne kae to ne
eli da bude uniteno. elimo tim stvarima iskazati dolino potovanje.
Pa, videorekorder, popustio sam. I televizor. Dosta su skupi i upravo sam ih kupio.
Zatim, moja zbirka viskija.
Neto drugo?
Moje novo odijelo i kona jakna. U pitanju je jakna amerike avijacije s krznenim
ovratnikom.
Jo togod?
To je sve, rekoh.
ovjeuljak kimne. Veliki kimne.
Veliki smjesta stane otvarati sve ormare i kredence. Naao je spravu za rastezanje
kojom se ponekad koristim, i savio je oko sebe sve do iza lea. Vrlo dojmljivo.
Zatim je primio drak poput bejzbolske palice. Nagnuo sam se da vidim to
namjerava. Priao je televizoru, podigao spravu i zamahnuo svom snagom prema ekranu.
Trras! Staklo se rasulo posvuda, popraeno stotinama pitavih bljeskova.
Hej!... povikao sam, osovivi se na noge prije nego to je Mali tresnuo dlanom po
stolu da me uutka.
Grdosija je zatim podigla videorekorder i opetovano ga treskala u kut gdje je prije
stajao televizor. Letjeli su prekidai, nastajali kratki spojevi, i oblak bijelog dima vinuo se u
zrak poput izbavljene due. Kad je video bio dobrano razvaljen, Veliki je hitnuo kostur
aparata na pod i izvukao no na oprugu iz depa. Otrica je iskoila. Sada je prelazio po
mom ormaru i prekrojavao blizu dvjesto tisua vrijednu avijatiarsku jaknu i odijelo Brooks
Brothers.
Ali rekli ste da ete ostaviti moje dragocjenosti na miru, uskliknuo sam.
Nisam to nikada rekao. Rekao sam da emo im iskazati dolino potovanje. Uvijek
poinjemo od najboljeg. Takva nam je strategija.
Veliki je pridavao novo znaenje rijei razaranje u mome udobnom, ukusno
namjetenom stanu. Izvadio sam jo jedno pivo iz friidera i sjeo promatrati vatromet.





I jesen se pravovremeno povlai. Jednoga jutra se budim, i bacivi pogled prema nebu
znam da je zima blizu. Nestali su visoki, ivahni jesenji oblaci; namjesto njih teki, mrki
oblak nadvija se ponad Sjevernog grebena, poput vjesnika to nosi zlo znamenje. Jesen je
doekana kao veseo i ugodan gost; njezin boravak bio je prekratak, odlazak odve naprasan.
Prolazak jeseni ostavlja privremenu prazninu, praznu rupu u godini lienoj godinjeg
doba. ivotinjska krzna poinju gubiti sjaj i zlaanu boju te se polako izbjeljuju. To je
nagovjetaj da se primie zima. Sva iva bia u Gradu povijaju glave, tijela spremnih za
studeno doba. Znaci zime prekrivaju Grad poput nevidljive koe. Zvuk vjetra, lelujanje trave,
kuckanje potpetica o oblutke u nonoj tiini, sve postaje daleko pod zloslutnom teinom. ak
me ni voda Rijeke, koja je prije tako ugodno zapljuskivala pjeane sprudove, vie ne
umiruje. Nastupa nagonsko povlaenje radi odranja, zatvaranje koje poprima vid dovrenja.
Zima je doba za sebe. Kratki kliktaji ptica postaju kretavi i kukavni; kadto samo lepet
njihovih krila poremeti prazninu.
Najavljuje se posebno otra zima, primjeuje Pukovnik. Vidi se prema izgledu
oblaka. Evo, pogledajte sami kako su tamni. Stari asnik vodi me do prozora i pokazuje
prema gustim oblacima koji objahuju brda.
Svake godine u ovo vrijeme prvi val zimskih oblaka smjeta se uzdu Sjevernoga
grebena. To su vjesnici nadolazee navale. Laki, plosnati oblaci znae blage temperature.
Gui oblaci, hladnije vrijeme. Najstraniji od svih su oblaci koji raire krila, poput ptica
grabljivica. Kad se oni pojave, na pomolu je ljuta zima. Na primjer, onaj oblak tamo.
kiljei promatram nebo iznad Sjevernoga grebena. Premda je slabo vidljiv,
prepoznajem oblak to ga je opisao stari asnik. Masivan kao planina, prostire se cijelom
duinom grebena, poput ptice zloslutnice koja se sprema obruiti iz visina.
Jednom u pedeset ili ezdeset godina nastupi smrtonosna zima, kae Pukovnik. Vi
nemate kaputa, je li tako?
Ne, nemam, kaem. Imam samo laganu pamunu jaknu koju su mi dali kada sam
doao u Grad.
Stari asnik otvara svoj ormar i iz njega vadi tamnoplavi vojniki kaput. Prua mi ga.
Kaput je teak kao kamen, njegova vuna gruba na dodir.
Malko je velik, ali dobro e vam posluiti. Nabavio sam ga za vas prije kratkog
vremena. Kakva vam je veliina?
Uvlaim se u kaput. Ramena su preiroka i oblik nekako nije pravi, ali bit e u redu.
Kao to ree stari asnik, dobro e mi posluiti.
I dalje crtate svoj zemljovid? pita Pukovnik.
Da, kaem. Ima podruja koja ne poznajem, ali sam odluan da ga dovrim.
Neu vas obeshrabrivati. To je vaa briga, i ne smeta nikoga. Ne, neu rei da je to
krivo, iako, kada doe zima, ne smijete vie odlaziti u umu. Ii daleko od naseljenih
podruja nije razborito, naroito ne ove zime. Grad, kao to znate, nije prostran, ali moete
se izgubiti. Bilo bi bolje da odloite crtanje zemljovida za proljee.
Razumijem, kaem. Kada poinje zima?
Sa snijegom. Prve pahulje snijega naznauju poetak zime. Kad se snijeg na
pjeanim sprudovima Rijeke otopi, zima je gotova. Zurimo u oblake na Sjevernom
grebenu pijui jutarnju kavu.
Jo neto vano, nastavlja Pukovnik. Drite se podalje od Zida i od ume. Po zimi
oni dobivaju stranu mo.
to je to sa umom? to to ona ima?
Ba nita, kae stari vojnik razmislivi naas. Ba nita. Barem nita to mi trebamo.
uma je za nas nepotreban teren.
"Zar nitko ne ivi u umama?
Stari asnik podie zaklopna vrataca na tednjaku i uklanja pepeo. Potom ubacuje
nekoliko granica za potpalu i neto ugljena. Moda emo od veeras trebati paliti pei,
kae. Drvo za ogrjev i ugljen dolaze nam iz ume. Da, i gljive i aj i druge namirnice
takoer. U tom nam je smislu, dakle, uma korisna. Ali to je sve. Osim toga, tamo nema
niega.
Onda u umi postoje osobe koje zarauju za ivot kopajui ugljen i sabirai drvo za
ogrjev i gljive?
Da, nekoliko ih ivi ondje. Donose ugljen, drva i gljive u Grad, a mi im za uzvrat
dajemo ito i odjeu. Postoji mjesto gdje se svakoga tjedna obavlja ta razmjena, ali vre je
samo odreeni pojedinci. Nije doputen nikakav drugi dodir sa iteljima ume. Oni se ne
pribliavaju Gradu; mi se ne pribliavamo umi. Njihov je ivot posve drukiji od naega.
Kako to?
U svakom su smislu, kae stari asnik, oni razliiti od nas. Ali nije mudro zanimati
se za njih. Opasni su. Mogu utjecati na vas. Vi se ovdje jo niste formirali kao osoba. I dok
se razni vidovi vae osobe ne utvrde, savjetujem vam da se uvate od takve opasnosti. uma
je samo uma. Samo trebate napisati uma na svome zemljovidu. Je li to jasno?
Jasno.
Zatim, tu je Zid. Zimski Zid je iznimno opasan. Zimi Zid osobito snano zatvara
Grad. Neprobojan je i neopozivo nas ograuje. Zid vidi sve to se unutra zbiva. Pazite da vas
nikakav posao ne dovede blizu Zida. Moram ponoviti: jo niste formirani. Gajite sumnje,
protuslovlja, mori vas aljenje, slabi ste. Zima je za vas najopasnije doba.

Svejedno, prije nego to nastupi zima moram se odvaiti na odlazak u umu. Uskoro
e doi vrijeme da, kao to sam obeao, svojoj sjeni isporuim zemljovid. Izriito je od mene
zatraila da istraim umu. Nakon to to uinim, zemljovid e biti spreman.
Oblak ponad Sjevernog grebena se namjeta, podiui krila i naginjui se naprijed kao
da jedri preko Grada. Sunce zalazi. Nebo je tmurno, blijedi pokriva kroz koji se svjetlost
probija i sputa. Za moje oi, koje su manje od oiju, ovo je doba olakanja. Prohujali su
dani bestidno bistrog neba. Vie nee biti svojeglavog vjetra koji mete oblake.
Ulazim u umu s ceste kraj Rijeke, s namjerom da uem ravno u unutranjost,
hodajui usporedo sa Zidom da se ne bih izgubio. Tako u takoer skicirati obris Zida oko
ume.
Ispostavlja se da to nije laka zadaa. Stazu kroz unutranjost tvore duboke jame gdje
se zemlja uruava. Koraam oprezno, pa ipak upadam u guste kupinjake. Movarno tlo
prijei prolaz; drugdje paukovi vjeaju mree u kojima mi zapinju ruke i lice. Krov od go-
lema granja stvara u umi tminu kao na morskom dnu. Korijenje mili umskim podom poput
priljepive kone bolesti.
Povremeno mi se ini da ujem pokrete u gustoj ikari.
No kada se okrenem od Zida i zakoraim u umovitu unutranjost, premda mnom se
otvara tajnovito spokojan svijet. Proeta ivotnim dahom to ga ovjek uti u divljini, uma
mi donosi otereenje. Kako bi ovo moglo biti minsko polje opasnosti na koje me upozorio
stari Pukovnik? Drvee, biljke i siuna iva bia ovdje sudjeluju u beavnom ivuem
tkanju; u svakom kamenu, u svakoj grudi zemlje osjea se neizmjenjiv poredak.
to se vie udaljujem od Zida i uputam u unutranjost ume, ti dojmovi postaju
snaniji. Sve te zlokobne sjene uskoro se raspruju, a oblici drvea i boje lia postaju
nekako upornije, ptiji pjev dulji i neuurban. Na malim proplancima, u povjetarcu to hodi
kroz umsku nutrinu, nema niega od tmine i napetosti koju sam utio blie Zidu. Zato bi se
ovaj okoli toliko razlikovao od ostalih? Da li to mo Zida remeti atmosferu? Je li to sama
zemlja?
Koliko god ova etnja dublje kroz umu bila ugodna, ne usuujem se ispustiti Zid iz
vida. Jer ako zabrazdim dublje u umu, posve u izgubiti smjer. Nema nikakvih staza niti
putokaza koji bi me vodili. Koraam umjerenije.
Ne susreem umske stanovnike. Ne vidim otiske stopala niti predmete sazdane
ljudskim rukama. Hodam, ustraen, u iekivanju. Moda se nisam zaputio dovoljno daleko
u unutranjost. Moda me vjeto izbjegavaju.

Treega ili etvrtog dana tih istraivanja, doavi do toke na kojoj istoni Zid otro
skree na jug, otkrivam mali proplanak. Rije je o istini koja se zakratko lepezasto iri iz
nabora na zavoju Zida. Na neobjanjiv je nain ne dotie okolni rast guste ume. Ta je
krevina proeta spokojem koji se doima netipinim tako blizu zida, mir kakav sam osjetio
samo u unutranjosti ume. Bujan travnati sag stere se tlom, dok iznad glave djeli neba kao
iz slagalice probija kroz kronje.
Na jednom kraju proplanka stoji uzdignut zidani temelj koji je neko podupirao neku
zgradu. Temelj upuuje na to da su zidovi toga zdanja podignuti s pomnom preciznou.
Ispitujui tlocrt, otkrivam tri zasebne prostorije uz, kako zamiljam, nekadanju kuhinju,
kupaonicu i hodnik. Trsim se shvatiti zato je jedan dom podignut tako duboko u umi, i
zato je tako potpuno naputen.
Iza kuhinje nalaze se ostaci kamenog zdenca. Obrastao je travom. Jesu li ga sami
stanari zatrpali?
Sjedam, oslanjam se na zid i zurim u nebo. Granje drvea oko mene uti od vjetra
koji pue sa Sjevernoga grebena. Oblak teak od vlage giba se nebom. Podiem ovratnik i
promatram ga kako polako promie.
Zid se nadvija iza razvalina kue. Nikada u umi nisam bio tako blizu Zida. Doslovce
mi oduzima dah. Ovdje, na ovoj maloj istini u Istonoj umi, odmarajui se kraj toga starog
zdenca, oslukujui zvuk vjetra, potpuno razumijem rijei uvara Dveri: Ovaj Zid je
savren. Savrena kreacija. Uzdie se kao to se uzdizao od poetka. Poput oblaka iznad
sebe, poput Rijeke urezane u zemlju.
Zid je suvie velik da bih ga obuhvatio na karti. Nije statian. Bilo mu je odve
intenzivno, krivine odve uzviene. Lice mu se dramatino mijenja sa svakim novim kutom.
Precizno prenoenje na papir nije mogue. Osjeam jalovost svoga nastojanja da to uinim u
svome bloku za skiciranje.
Sklapam oi da zadrijemam. Vjetar se vrtloi s neprestanom otrinom, ali stabla i Zid
pruaju zatitu od studeni. Razmiljam o svojoj sjeni. Razmiljam o zemljovidu koji je
zatraila. Nije preostalo mnogo vremena.
Mojem zemljovidu nedostaje preciznosti i pojedinosti. Unutranjost ume gotovo da
tvori prazninu. A zima samo to nije nastupila. Bit e sve manje prilike za daljnje
istraivanje. U bloku sam nacrtao openitu skicu Grada, ukljuujui poloaj meaa i zgrada.
Unio sam biljeke o podacima koje sam doznao.
Nije sigurno da e me uvar Dveri pripustiti u blizinu moje sjene, makar mi je obeao
kako e nam dati da se sretnemo kada se dani skrate i ona bude slabija. Sada kad se blii
zima, ini se da su ti uvjeti doista ispunjeni.
Sveudilj sklopljenih oiju, razmiljam o Knjiniarki. Ispunjava me tuga, iako ne
mogu odrediti izvor tih osjeaja.
Svakodnevno viam Knjiniarku, ali praznina u meni ostaje. itam stare snove u
Knjinici. Ona sjedi kraj mene. Veeramo zajedno. Pratim je kui. Razgovaramo o mnogim
stvarima. Bez razloga, moja tuga kao da samo raste, produbljuje se. O kakvom god gubitku
se radilo, on postaje vei svaki put kad se sretnemo. To je zdenac koji se nikad nee zatrpati.
Mraan je, nepodnoljivo mraan.
Pretpostavljam da su ti osjeaji povezani s izgubljenim sjeanjima. Traim neku sponu
u njoj. Ne doznajem nita u sebi. Tajna se ne rastvara. Moje se postojanje doima krhkim,
nesigurnim.
Otresam se tih vrtoglavih misli i nastojim zaspati.

Budim se i ustanovljujem da se dan primakao kraju, da je temperatura drastino pala.
Drhtim. vrsto stiem kaput oko sebe. Dok ustajem i istim travu sa sebe, pahulje snijega
dodiruju mi obraze. Gledam u vis. Oblaci su niski, skuplja se neugodna tama. Lahor krupnih
snjenih pahulja blago lepra prema zemlji. Dola je zima.
Prije nego to u se zaputiti natrag, bacam jo jedan pogled prema Zidu. Pod snijegom
obasutim nebom, uzdie se jo veliajnije, savreniji no ikad. Dok zurim u vis prema njemu,
osjeam njih kako me gledaju. to radi ovdje? kao da kau. to trai?
Pitanja na koja ne mogu odgovoriti. Kratak san na hladnoi potroio je svu toplinu u
meni i u glavi mi ostadoe lebdjeti apstraktni oblici. Nastanjujem li neije drugo tijelo? Sve
je tako nezgrapno teko, tako mutno.
Hitam kroz umu, prema Istonim vratima, odluan da sada uope ne gledam Zid.
Moram prijei veliku udaljenost. Svakog trenutka tama je sve gua. Gubim ravnoteu.
Stalno iznova zastajem ne bih li prikupio snagu da izdrim, da svladam obamrlost ivaca.
utim dolazak noi. Moda ujem i zvuk roga u umi, koji mi bez traga prolazi kroza
svijest.
Najzad izbijam iz ume na obalu Rijeke. Tlo je zastrto bjelinom. Nema mjeseca ni
zvijezda, sve je ugueno snjenom vijavicom. ujem ledeni zvuk vode, vjetar koji hui kroz
drvee iza mene. Koliko jo ima do Knjinice? Ne mogu se sjetiti. Sve to pamtim je cesta
uz Rijeku koja vodi u daljinu. Vrbe se povijaju u sjeni, vjetar iba u visini. Hodam i hodam,
ali nema kraja na vidiku.

Ona me posjeda ispred pei i stavlja mi ruku na elo. Ruka joj je kao led. Refleks mi
nalae da je maknem, ali ne mogu podii svoju ruku. Jer kad to uinim, odjednom osjetim
muninu.
Ima groznicu, kae ona. Kamo si otiao, zaboga?
Nemogue mi je odgovoriti. Bez rijei sam. ak ne mogu shvatiti to me pita.
Donosi nekoliko pokrivaa i umata me u njih. Lijeem kraj pei. Njezina kosa dodiruje
mi obraz. Ne elim da ode. Ne umijem odrediti je li ta misao moja ili je doplutala iz nekog
djelia sjeanja. Izgubio sam toliko toga. Tako sam umoran. utim kako me malo-pomalo
odnosi struja. Obuzima me osjeaj da se mrvim, da dijelovi moga bia lebde u daljinu. Koji
dio mene to misli?
Dri me za ruku.
Lijepo spavaj, ujem je kako govori iz mrkle daljine.




Veliki nije iza sebe ostavio nijednu nerazbijenu bocu. Nijednu vraju bocu iz moje
zbirke viskija. Ve sam dugo bio u dobrim odnosima s lokalnim trgovcem alkoholom, koji bi
mi donio svaki primjerak iz uvoza, pa se nakupila pristojna zaliha. Nekad bilo.
Gorostas je poeo s dvama bocama Wild Turkeyja, nastavio s jednim Cutty Sarkom i
tri I. W. Harpersa, potom je razlupao dva Jack Danielsa, Four Roses, Haig, ostavivi pola
tuceta boca Chivas Regala za kraj. Larma je bila estoka, ali vonj je bio jo gori.
Pijan sam ve i to sjedim ovdje, rekao je Mali zadivljeno.
Nisam imao osobitog izbora osim zabiti laktove u stol i gledati kako se humak
razbijena stakla gomila u sudoperu. Veliki je cijelo vrijeme zvidao. Nisam mogao
prepoznati melodiju, ako je uope bilo. Najprije visoko i resko, potom nisko i hrapavo,
zvualo je vie kao struganje violinskog gudala. Cvile bezuman do boli.
Veliki je bio metodian u besmislenom razaranju. Moda je to za njih imalo smisla, za
mene nije. Prevrnuo je krevet, rasporio madrac, ispreturao mi ormar, istresao ladice stola na
pod, odvalio klimatizacijski ureaj sa zida. Sruio je smee, potom preorao ormar s
posteljinom, razbijajui sve to mu se nalo na putu. Hitro i djelotvorno.
Zatim je na red dola kuhinja: posue, ae, lonac za kavu, aparati.
Mali i ja premjestili smo svoja sjedala u dnevnu sobu. Uspravili smo prevrnutu sofu,
koja je zaudnom igrom sluaja inae bila neoteena, i sjeli na suprotne naslone za ruke.
Bila je to istinski udobna sofa, vrhunski model to sam ga za male pare kupio od prijatelja
snimatelja koji je pukao kao cvrak usred uspjene trgovake karijere i otiao u zabaenu
selendru u Naganu. teta za cvrka, to se ne bi moglo rei i za sofu koju sam priskrbio zbog
njegova pucanja. A bilo je anse da se sofa jo uspije spasiti.
Unato svoj buci koju je Veliki podizao, nijedan stanar zgrade nije se doao raspitivati.
Dodue, gotovo svi na mome katu bili su samci i na poslu tijekom dana, a ta injenica oito
nije promaknula mojim posjetiocima. Ti su momci bili neotesani, ali nisu bili blesavi.
ovjeuljak je s vremena na vrijeme pogledavao svoj Rolex kao da provjerava razvoj
operacije, dok je Veliki nastavio izvravati svoju unitavalaku dunost bez ijednoga
suvinog pokreta. Bio je tako temeljit da nisam mogao sakriti olovku da sam htio. Meutim,
kao to je Mali najavio na poetku, oni zapravo nisu nita traili. Samo su htjeli ostaviti
dokaz neega.
ega?
Zar su htjeli uvjeriti nekog treeg da obrati pozornost na pojedinosti?
I tko bi taj trei mogao biti?
Ispio sam ostatak piva i stavio praznu limenku na stoli za kavu. Veliki je preao na
hranu: sol, brano i ria letjeli su posvuda; tuce smrznutih kampa, govei file, prirodni
sladoled, prvoklasni maslac, trideset centimetara duga lososova ikra, umak od rajice to sam
ga napravio, letjeli su na linoleumski pod, poput meteorita koji pikiraju na asfalt.
Veliki je zatim podigao friider i hitnuo ga vratima prema podu. ice su popucale i
razletjele se uz kiu iskri. Koji e elektriar povjerovati u ovo? Zaboljela me glava.
Potom, jednako naglo kao to je zapoelo, razaranje je prestalo. Nikakvih zato i zato -
demoliranje je trenutano prekinuto, Veliki je stajao na dovratku izmeu kuhinje i dnevne
sobe, sasvim ravnoduno.
Koliko mu je trebalo da mi ovako besprijekorno razvali stan? Petnaest minuta, trideset
minuta? Tu negdje. Predugo za petnaest, prekratko za trideset. No koliko god da je trajalo,
nain na koji je Mali ponosno gledao svoj Rolex ukazivao je na to da je Veliki postigao
dobro vrijeme. Kao i kod maratonskih utrki i duina toaletnog papira, tako i tu zacijelo
postoje standardi koji slue kao mjerilo.
Reklo bi se da e imat dosta posla s ienjem, kazao mi je Mali.
I s plaanjem, dometnuo sam.
Novac ovdje nije u pitanju. Ovo je rat. Nitko ne bi dobio rat kad bi svi stali da
izraunaj u trokove.
To nije moj rat.
Nema veze iji je rat. Nema veze ni iji je novac. Ratovi su takvi.
Mali se zakaljao u bijelu maramicu, pregledavi je prije nego to e je vratiti u dep.
Nikad ne vjeruj ovjeku koji nosi maramicu, kaem uvijek. Jedna od brojnih predrasuda
zasnovanih na praktinom iskustvu.
Sluaj sada, uozbiljio se Mali. Nedugo nakon to mi odemo navratit e ti deki iz
Sustava. Izii pred njih i reci im za nas. Reci im da smo provalili i porazbijali stan traei
neto. Kai im da smo pitali gdje je lubanja, ali da nisi znao nita ni o kakvoj lubanji. Kui?
Ne moe propjevati o neemu to ne zna i ne moe dati neto to nema. ak ni na
mukama. Zato emo oti praznih ruku ko to smo i doli.
Na mukama? zagrcnuh se.
Nitko nee posumnjat u tebe. Oni ak ne znaju da si posjetio Profesora. Trenutno smo
mi jedini koji to znamo. Dakle, nikakvo zlo ti se nee dogoditi. Kalkutek poput tebe s
potvrdom o izvanrednim postignuima? Kvragu, nemaju drugog izbora nego da ti vjeruju.
Mislit e da smo mi iz Tvornice. I htjet e neto poduzet u vezi s tim. Sve smo razradili.
Mukama? zagrcnuh se opet. Kako to mislite, na mukama?
Uskoro e saznati, ree ovjeuljak.
to ako odam cijelu priu ekipi u Centrali? izletje mi misao.
Ne budi blesav. Nastrado bi od vlastitih ljudi. To nije pretjerivanje. Promisli samo.
Otiao si k Profesoru radi posla, nisi rekao Sustavu. Prekrio si zabranu mijeanja. I jo gore,
dopustio si da te Profesor iskoristi u svojim eksperimentima. Misli da e im se to svidjeti?
Hoda po jako opasnom terenu, stari.
Lica su nam se susrela, svako s jedne strane sofe.
Imam jedno pitanje, rekoh. Kakve ja koristi imam od toga da suraujem s vama i
laem Sustavu? O vama ne znam ba nita. to imam od toga?
To je lako, zacvrkuta Mali. Raspolaemo injenicama o onome to ti se sprema, ali
te putamo da ivi. Tvoja organizacija ne zna nita o situaciji u kojoj se nalazi. Ali kad bi
znali, mogli bi te odluiti ukloniti. Reko bih da ima bolje izglede s nama.
Prije ili kasnije Sustav e saznati za ovu situaciju, kako je vi zovete. Ne znam kakva
je to situacija, ali Sustav nije tako glup. Moda je i tako, ree Mali. Ali to e biti kasnije.
Ovo je sada. Ako sve bude prema planu, tvoji i nai problemi e se u meuvremenu rijeiti.
To je tvoj izbor, ako trai izbor. Dopusti da ti to kaem drugim rijeima: to ti je kao ah.
ahiraju te, povlai se. I dok se ti koprca, tvoj protivnik moda neto zezne. Svatko zezne,
ak i najvjetiji igrai.
Mali je ponovno provjerio sat, potom se okrenuo prema Velikome i pucnuo prstima.
Gorostas se na to vratio u ivot, kao robot kojem su ukljuili struju. Podigao je eljust i
dogegao se do sofe, postavivi se kao paravan koji dijeli prostoriju. Ne, ne kao paravan, vie
kao ekran u drive-in kinu. Njegovo tijelo zaprijeilo je stropno svjetlo, ostavljajui me u
mutnoj sjeni, kao kad sam bio u osnovnoj koli i sva su djeca drala u vis staklenu plou
zaaavljenu dimom svijee da vide Sunevu pomrinu. Bilo je to prije etvrt stoljea. I gle
sad kamo me dovela ta etvrt stoljea.
A sada, proslijedio je, bojim se da e stvari postati malko neugodne. Dobro, moda
e pomisliti da su ak prilino neugodne. Ali samo upamti, inimo to za tebe. Ne inimo to
jer tako elimo, nego zato to nemamo izbora. Skini hlae.
Uinio sam kako mi je reeno. Kao da sam imao ikakva izbora.
Klekni.
Kleknuo sam. Osjeao sam se smijeno inei to u majici i gaama, ali nije bilo mnogo
vremena za razmiljanje kad se Veliki spustio iza mene i stegnuo mi zapea na kriima.
Potom mi je priklijetio zglavke izmeu svojih nogu. Pokreti su mu bili vrlo teni. Nisam se
osjeao naroito sputanim, ali kad sam se pokuao pomaknuti, presjekla me otra bol. Bio
sam imobiliziran, poput patke na streljani.
Maleni je u meuvremenu pronaao no Velikoga. Rasklopio je otricu dugu sedam
centimetara i zatim njome proao kroz plamen svoga upaljaa. Taj sklopivi no nije izgledao
kao smrtonosno oruje, ali oito nije bio niti petparaka igraka. Bio je dovoljno otar da
rasijee ovjeka u komade. Ljudski plod je uvijek zreo za guljenje.
Steriliziravi otricu, Mali je pustio da se lagano ohladi. Zatim je snano spustio porub
mojih gaa i ogolio mi penis.
Ovo e malko boljeti, rekao je.
Gruda zraka veliine teniske loptice sunula mi je iz trbuha i smjestila mi se u grlu. Na
nosu mi se pojavila graka znoja. Tresao sam se. U ovim okolnostima ne bih nikad mogao
dobiti erekciju.
Ali ne, tip nije uinio nita s mojom kitom. Samo ju je krvniki stisnuo i dohvatio jo
toplu otricu te mi njome kliznuo preko trbuha. Ravna kao ravnalo, vodoravna zasjekotina
duga est centimetara, dva centimetra ispod pupka.
Pokuao sam progutati slinu, ali izmeu gorostasovih klijeta na leima i malianovog
stiska na kiti, nisam se mogao pomaknuti ni za vlas. Hladan znoj izbijao je iz svake pore
moga tijela. Potom, asak nakon je to je okonan zahvat, prostrijelila me pustoea bol.
Mali je maramicom obrisao krv s noa i sklopio otricu. Veliki me ispustio. Moje
bijele gae postajale su crvene. Veliki je iz kupaonice donio runik, koji sam pritisnuo na
ranu.
Sedam avova i bit e ko nov, glasila je dijagnoza Maloga. Ostat e ti oiljak, ali
nitko ga nee vidjeti. Oprosti to smo to morali uraditi, ali preivjet e.
Maknuo sam runik i pogledao ranu. Posjekotina nije bila preduboka, ali dovoljno
duboka da se vidi ruiasto meso.
Sada emo otii. Kad se pojave tvoji momci iz Sustava, daj im neka vide taj mali
primjer besciljnog nasilja. Reci im da smo poludjeli kad nam nisi htio rei gdje je lubanja, i
da idui put neemo ciljati tako visoko nego emo te odmah skratiti za muda, he-he. Moe
im rei da smo ti tako kazali. Kako god bilo, nisi znao nita, pa nam nita nisi ni rekao. Zato
smo se odluili za ponovni dolazak. Kui? Znamo mi napraviti zbilja lijep posao ako
elimo. Moda emo ti nekog od sljedeih dana, ako budemo imali vremena, pruiti jo
jednu demonstraciju.
Bio sam uuren s runikom pritisnutim o trbuh. Ne pitajte me zato, ali imao sam
osjeaj kako mi je bolje da igram njihovu igru.
Dakle, ipak ste namjestili tog inspektora za plin, promrmljao sam. Dali ste mu da
namjerno uprska kako bih ja sakrio stvar. Pametno, pametno, ree ovjeuljak. Neka ti
glava samo tako dalje radi, i moda preivi.
Nakon tih su rijei moja dvojica posjetitelja otili. Nije ih trebalo ispratiti. Razvaljeni
okvir mojih elinih vrata bio je sada otvoren za cijeli svijet.

Skinuo sam sa sebe okrvavljeno donje rublje i bacio ga u smee, zatim navlaio malo
gaze i pobrisao krv s rane. U rasjeklini mi je kucala bol sa svakim pokretom. Rukavi majice
bili su mi takoer krvavi, pa sam i nju bacio. Zatim sam meu odjeom rasutom po podu
naao tamnu majicu kratkih rukava na kojoj se nije previe vidjela krv, jedne gae i iroke
hlae.
Trideset minuta kasnije, tono po rasporedu, stigla su trojica iz Centrale. Jedan od njih
bio je asnik za vezu, mladi pametnjakovi koji je uvijek navraao da pokupi podatke, u
svome uobiajenom poslovnom odijelu, bijeloj koulji i kravati bankovnog slubenika.
Druga dvojica bila su odjevena kao nosai. Ipak, nisu uope izgledali kao bankovni
slubenik i nosai; izgledali su kao da nastoje izgledati kao bankovni slubenik i nosai. Oi
su im zvjerale po cijelom stanu; svaki pokret bio im je napet.
Nisu pokucali prije nego to su uli u stan niti izuli cipele. Dvojica nosaa poela su
smjesta provjeravati stan, dok me bankovni slubenik stao ispitivati. Zapisivao je podatke
tehnikom olovkom u crni notes. Objasnio sam da su dva ovjeka provalila traei lubanju.
Nisam znao nita o lubanji; postali su nasilni i rasjekli mi trbuh. Spustio sam hlae.
Slubenik je u asu pregledao ranu, ali nije iznio nikakav komentar.
Lubanju? O emu su to oni, zaboga, govorili?
Nemam pojma, rekoh. I sam bih to rado znao.
Zbilja ne zna? ispipavao je bankovni slubenik dalje, neizmijenjenim glasom. Ovo
je presudno, stoga paljivo razmisli. Kasnije nee moi preinaiti svoju izjavu. Semioteci ne
stupaju u akciju ako nemaju cilj. Ako su doli u tvoj stan traei lubanju, morali su imati
razlog da misle kako ti ima neku lubanju u stanu. Oni ne izmiljaju stvari. Osim toga, ta
lubanja je zacijelo bila jako vrijedna kad su je dolazili traiti. S obzirom na te oite injenice,
teko je vjerovati da ne zna nita o njoj.
Ako si tako pametan, zato mi ne kae o emu bi se trebalo raditi kad je ta lubanja u
pitanju, rekoh.
Poduzet e se istraivanje, ree bankovni slubenik, kucajui tehnikom olovkom po
notesu. Temeljito istraivanje, a ti zna kako Sustav umije biti temeljit. Ako se otkrije da
neto taji, s tobom e se postupiti u skladu s time. Jesi li svjestan toga?
Svjestan sam toga, kazao sam mu. Nisam znao to e od toga ispasti, ali nisu ni oni.
Nitko ne moe predvidjeti budunost.
Slutili smo da semioteci neto smjeraju. Mobiliziraju se. Ali mi ne znamo kakvi su im
planovi, niti kako se ti u njih uklapa. Ne znamo ni to je s tom lubanjom. Ali kako se klupko
bude razmotavalo, moe biti siguran da emo prodrijeti u sr stvari. Tako uvijek biva.
to bih ja onda trebao initi?
Budi jako oprezan. Otkai sve poslove. Obrati panju na bilo to neuobiajeno. Ako
ita iskrsne, odmah me kontaktiraj. Radi li telefon jo uvijek?
Podigao sam slualicu i dobio signal. Oito je da su ona dvojica neotesanaca odluila
ostaviti telefon na miru.
Linija je u redu.
Dobro, rekao je. Upamti, ako se ita dogodi, ma kako trivijalno bilo, odmah stupi u
kontakt sa mnom. Neka ti ne pada na pamet da sam rjeava stvari. Ni ne pomiljaj ita
skrivati. Ti momci se ne ale. Idui put se nee izvui samo s ogrebotinom.
Ogrebotinom? Ti ovo zove ogrebotinom?
Nosai su se vratili s izvjeem nakon to su obavili pregled prostorija.
Sve smo pretraili, kazao je stariji nosa. Nisu nita propustili, izveli su stvar
besprijekorno. Profesionalno obavljen posao. Semioteci.
asnik za vezu je kimnuo, i dvojica operatera su izili. Sada smo ostali asnik i ja oi
u oi.
Ako su traili jedino lubanju, upitao sam se na glas, zato bi mi rastrgali odjeu?
Kako bih u njoj sakrio lubanju? Mislim, ako je lubanje uope bilo.
Profesionalci su. Profesionalci misle na svaku mogunost. Mogao si staviti lubanju u
sanduk s bravom, pa su traili klju. Klju moe biti skriven bilo gdje.
Istina, rekoh. Istina, bez daljnjega.
Usput, jesu li ti titonoe iz Tvornice iznijeli kakvu ponudu?
Ponudu?
Da, ponudu. Da radi za njih, na primjer. Ponuda novca, poloaja.
Ako jesu, ja je sigurno nisam uo. Samo su zahtijevali svoju lubanju.
Dobro onda, ree asnik za vezu. Ako ti itko doe s ponudom, da si je smjesta
zaboravio. Takve igre su zabranjene. Ako Sustav ikad otkrije da si se spanao s njima, nai
emo te, gdje god bio, i skratiti te za glavu. Ovo nije prijetnja, ovo je obeanje. Sustav je
drava. Nema niega to mi ne moemo.
Imat u to na umu, rekao sam.

Kad sam ponovno ostao sam, promislio sam o cijeloj prii, dio po dio. Kako god ih
slagao, bitne pojedinosti nisu vodile nikamo. U srcu tajne bili su Profesor i njegove nakane,
kakve god bile. Ako to ne znam, ne mogu znati nita. Meutim, o tome to se vrzma po
njegovoj staroj glavi, nisam imao blagog pojma.
Jedino to sam sa sigurnou znao bilo je da sam si dopustio izdati Sustav. Ako oni to
otkriju - a otkrit e prilino skoro - bit e to kraj, ba kao to me ljubazno uputio moj
pametnjakovi od asnika za vezu. Pa makar sam bio prisiljen lagati. Sustav nije bio uven
po pravljenju iznimaka na bilo kojoj osnovi.
Dok sam mozgao o tim okolnostima, rana mi je poela pulsirati. Bolje da odem u
bolnicu. Nazvao sam taksi. Obuo cipele. Sagnuvi se da ih priveem, osjetio sam takvu bol te
sam pomislio da e mi se tijelo rascijepiti na dvoje.
Ostavio sam stan irom otvoren - kao da sam imao drugog izbora - i spustio se liftom.
ekao sam taksi iza ivice kod ulaza. Po mome satu bilo je jedan i trideset. Dva i pol sata
otkako je poela predstava demoliranja. Veoma duga dva i pol sata.
Promicale su kuanice iz ijih su vreica za kupovinu virili vrhovi poriluka i daikon
rotkve. Zatekoh se kako im zavidim. Njihovi friideri nisu bili razvaljeni niti trbusi rasjeeni.
Poriluk, daikon i ocjene njihovih klinaca - sa svijetom je sve bilo u redu. Nikakvih lubanja
jednoroga, tajnih ifri ni prijenosa svijesti. Bio je to normalni, svakodnevni ivot.
Od svega su mi na pamet pali smrznuti kampi, govedina, pivo i umak od rajice na
kuhinjskom podu. Vjerojatno bih to trebao pojesti prije sutranjeg dana. Tko se ne razbacuje,
taj ima. Kvaka je bila u tome da se nisam ja razbacivao.
Potar je dojurio na crvenom Supercub skuteru i razdijelio potu po sanduiima na
ulazu u zgradu. U neke su sanduie prispjele tone pote, u druge gotovo nita. Potar nije
dotaknuo moj sandui. Nije ga ak ni pogledao.
Pokraj sanduia nalazio se keramiki lonac s fikusom naikan tapiima od
sladoleda i opucima. Izgledalo je kao da ba svaki prolaznik zagadi neime tu ubogu teglu.
Nisam znao koliko dugo ve poiva ondje. Zacijelo sam svakoga dana prolazio kraj nje, no
dok mi nisu zarili no u trbuh nikada je nisam primijetio.

Ugledavi moju ranu, lijenik me prvo upitao kako sam uspio zaraditi takvu
posjekotinu.
Mala prepirka - oko jedne ene, rekoh. Bila je to jedina pria koju sam umio
smisliti.
U tom sluaju moramo obavijestiti policiju, rekao je lijenik.
Policiju? Ne, krivnja je na meni, a rana sreom nije preduboka. Moemo li preskoiti
policiju, molim vas?
Lijenik je gunao i vrpoljio se, ali je na kraju popustio. Dezinficirao je ranu, dao mi
par injekcija, zatim izvadio iglu i konac. Sestra je sumnjiavo buljila u mene dok mi je
stavljala debeo sloj gaze preko avova, i zatim mi ovila nekakav gumeni pojas oko struka da
dri gazu. Osjeao sam se smijeno.
Izbjegavajte pretjerane aktivnosti, upozorio me lijenik. Nita od seksa ili grohotnog
smijeha. Samo mirno, itajte neku knjigu i doite opet sutra.
Zahvalio sam se, platio raun i otiao kui. Uz puno muke i boli uspravio sam vrata i
vratio ih na mjesto, i potom, slijedei lijenikove upute, svalio se na ono to je ostalo od
kreveta s Turgenjevljevim Rudinom. Zapravo sam htio itati Proljetne bujice, ali ne bih ih
nikad uspio pronai u tom rasulu. Osim toga, ako ovjek bolje razmisli, Proljetne bujice i
nisu ba toliko bolji roman od Rudina.
Ustao sam i otiao u kuhinju te stao razgrtati polupane boce u sudoperu. Pod
krhotinama stakla naao sam dno boce Chivas Rigala koje je bilo gotovo netaknuto i
sadravalo je moda prst dragocjene jantarne tekuine. Podigao sam dno boce prema
svjetlosti i vidjevi da unutra nema komadia stakla, odluio riskirati i natoiti si mlak viski
prije odlaska u postelju.
Rudina sam ve bio itao, ali bilo je to prije petnaest godina, na fakultetu. Ponovno ga
itajui toga poslijepodneva, onako sav umotan, pijuckajui viski u postelji, iznova sam
osjetio simpatiju za protagonista Rudina. Gotovo se nikad ne poistovjeujem ni s kim kod
Dostojevskoga, ali likovi u staromodnim Turgenjevljevim romanima su takve rtve okolnosti
da odmah uskaem u njih. Ima neega u tim gubitnicima. Vlastite mane otvaraju te za druge
koji imaju mane. Ne moe se rei da likovi Dostojevskoga ne izazivaju patos, ali njihove su
mane takve da se ne pokazuju kao nedostaci. A kad smo ve kod toga, nedostaci Tolstojevih
likova su toliko epski i pretjerani da su ovi statini poput kulisa.
Dovrio sam broiranog Rudina i hitnuo knjiicu na vrh negdanje stalae s knjigama,
potom se vratio do hrpe stakla u sudoperu traei jo koju skrivenu kapljicu viskija. Blizu
dna hrpe uoio sam jedva gutljaj Jack Danielsa, koji sam izvukao i poao s njime natrag u
krevet, zajedno sa Stendhalovim Crvenim i crnim. to da kaem? ini se da sam bio
raspoloen za passe knjievnost. Koliko mladih ljudi u nae doba ita Crveno i crno?
Ba me briga. Sluajno sam se isto tako poistovjeivao s Julienom Sorelom. Sve su se
temeljne mane Sorelova karaktera uvrstile do njegove petnaeste godine, to je takoer
pobudilo moje simpatije. injenica da su svi graevni dijelovi neijeg ivota u toj dobi ve
na mjestu, prema svim je mjerilima tragedija. Jednaka kao da se zatvorite u tamnicu.
Okrueni ste zidovima, i nemate kamo osim u smjeru svoje sudbine.
Zidovi.
Svijet posve okruen zidovima.
Sklopio sam knjigu i oprostio se sa zadnjim naprstkom Jack Danielsa, premeui u
svijesti sliku svijeta unutar zidova. Mogao sam si je predoiti bez ikakva napora. Veoma
visok zid, veoma velika vrata. Mrtva tiina. Ja unutra. Iza toga prizor je maglovit. Pojedinosti
svijeta inile su se prilino razgovijetnima, pa ipak je u isti mah sve oko mene bilo mrano i
zamueno. A iz neke velike, mrkle daljine dozivao je neki glas.
Bilo je to kao prizor iz filma, povijesnog spektakla. Ali kojeg? Nije El Cici, nije Ben
Hur, nije Spartak. Ne, ta je slika zacijelo bila snovita utvara moja podsvijesti.
Zatresao sam glavom da istjeram sliku iz uma. Bio sam tako umoran.
Zidovi su svakako predstavljali ogranienja koja stjenjuju moj ivot. Tiina - zaostali
odjek moga susreta s uklanjanjem zvuka. Zamuena vizija moje okoline, znak da se moja
mata suoava s dolazeom krizom. Glas koji doziva vjerojatno je djevojka sva u ruiastom.
Podvrgavi halucinaciju takvoj nabrzaka sklepanoj analizi, ponovno sam otvorio
knjigu. Ali vie se nisam mogao koncentrirati. Moj ivot je nita, pomislih. Nula. Nitica.
Praznina. to sam uinio sa svojim ivotom? Ni jednu jedinu stvar. Nemam doma. Nemam
obitelji. Nemam prijatelja. Nema vrata na kojima stoji moje ime. Nemam ni erekciju. A
prilino uskoro neu ak imati ni posao.
Spokojna matarija o grkome i violonelu rasplinjavala se dok sam tako leao. Ako
izgubim posao, mogu zaboraviti na lagodan ivot. A ako me Sustav bude progonio do nakraj
svijeta, kako u nai vremena da pamtim grke nepravilne glagole?
Zatvorio sam oi i duboko izdahnuo, zatim se ponovno latio Crvenog i crnog. to je
izgubljeno, izgubljeno je. Nema ispravljanja, to god smiljao, nema povratka na staro, nema
vraanja.

Ne bih ni uoio da je dan proao da se turgenjevsko-stendalovska tmina nije puzavo
obavila oko mene.
Zbog leeeg mi je poloaja bol u trbuhu popustila. Tupi udarci u basu povremeno bi
doprli iz rane, ali se na njih naprosto nisam obazirao. Svijest o boli je prolazila.
Na satu je bilo sedam i dvadeset, ali nisam osjeao glad. Mogli biste pomisliti da sam
nakon takvog dana elio neto pojesti, ali grio sam se na samu pomisao o hrani. Manjkalo
mi je sna, drob mi je bio rasjeen a stan poharan. Za apetit nije bilo mjesta.
Asortiman kra koji sam promatrao oko sebe podsjetio me na svijet u bliskoj
budunosti pretvoren u pusto zakopanu u vlastitom otpadu. Znanstveno-fantastini roman
koji sam proitao. E pa, moj stan je izgledao upravo tako. Rasparana odijela, razbijeni
videorekorder i televizor, izgaene ploe, umak od rajice, iupane ice zvunika... Romani
Josepha Conrada i Thomasa Hardyja poprskani prljavom vodom iz vaze, pokidane gladiole
na demperu od kamirske vune s mrljom Pelikanove tinte na rukavu... Sve skupa
beskoristan otpad.
Kad mikroorganizmi uginu, od njih nastaje nafta; kad se srue golema debla, od njih
nastaje ugljen. Ali ovdje je sve bilo isto, nepatvoreno smee od kojega ne nastaje nita. to
vam donosi razlupani video?
Vratio sam se u kuhinju da pokuam spasiti jo pokoji gutljaj viskija, ali poslovine
zadnje kapi nije bilo. Promatrao sam svoj prst dok je s njega, kap po kap, curila krv na
naljepnicu viskija. Nakon prave rane, to znai ovakva mala posjekotina? Nitko nije umro jer
si je porezao prst.
Pustio sam da krv tee i kapa. inilo se da krvarenje ne kani prestati, pa sam ga
naposljetku zaustavio maramicom.
Nekoliko praznih limenki piva lealo je uokolo poput ahura metaka nakon barane
vatre. Sagnuo sam se da podignem jednu od njih; metal je bio topao. Bolje i tople kapi piva
nego nita, pomislih. Stoga sam prenio praznu ambalau do postelje i nastavio itati Crveno i
crno cijedei posljednje mililitre iz svake limenke. Trebalo mi je neto da mi ublai napetost
i omogui mi da se odmorim. Zar sam traio previe? elio sam odspavati onoliko koliko
Zemlji treba da izvede jedan majkldeksonovski okret.
San me u mome opustoenom domu obuzeo malo prije devet sati. Bacio sam Crveno i
crno na pod, ugasio svjetlo i sklupao se da zaspem. Zametak usred pustoi.

Ali samo na par sati. U jedanaest me bucmasta djevojka u ruiastom odijelu zatresla
za ramena.
Probudi se, molim te. Molim te! vikala je. Ovo nije vrijeme za spavanje! Udarala
me akama. Molim te. Ako ne ustane, bit e to kraj svijeta!




Budim se meu umirujue poznatim mirisima. U svom sam krevetu, u svojoj sobi. No
dojam je da se sve malko promijenilo. Prizor kao da je iznova stvoren prema sjeanju. Mrlje
na stropu, otisci na bukanom zidu, sitne pojedinosti.
Vani pada kia. ujem je, ledeno je hladna, bubnja po krovu, slijeva se u zemlju. Izvor
zvukova moda je kraj moga kreveta, moda kilometar daleko.
Vidim Pukovnika kako sjedi uz prozor, lea uspravnih kao i uvijek, i nepomino
promatra kiu. to se to u kii moe tako pozorno promatrati?
Pokuavam podii ruku, ali ruka se odbija pomaknuti. Pokuavam govoriti, ali ne uje
se nikakav glas; ne mogu ispustiti zrak iz plua. Tijelo mi je nesnosno teko, iscijeeno.
Mogu samo usmjeriti oi prema starom asniku za prozorom. to mi se dogodilo? Kad se
pokuam sjetiti, u glavi mi sijevne bol.
Zima, kae Pukovnik, kuckajui prstom po prozorskoj dasci. Dola nam je zima.
Sada shvaate zato zima pobuuje takav strah.
Odsutno sam kimnuo.
Da, zima me razboljela. Trao sam iz ume prema Knjinici.
"Knjiniarka vas je dovela ovamo. Uz pomo uvara Dveri. Stenjali ste u estokoj
groznici, obilno se znojei. Bilo je to prekjuer.
Prekjuer...?
Da, spavali ste cijela dva dana, kae stari asnik. Bojali smo se da se nikada neete
probuditi. Nisam li vas upozorio da ne idete u umu?
Oprostite mi.
Pukovnik grabi zdjelu juhe iz lonca koji krka na tednjaku. Zatim me uspravlja u
krevetu i namjeta oslonac za lea. Oslonac je tvrd i kripi pod mojom teinom.
Najprije jedite, kae. Ispriavajte se poslije ako morate. Imate li teka?
Nemam, kaem. Teko mi je ak i pokuati udahnuti.
Dajte onda samo ovo. Morate ovo pojesti. Tri zalogaja i gotovo. Molim vas.
Varivo od bilja strano je gorko, ali uspijevam progutati ta tri zalogaja. Osjeam kako
napetost u mome tijelu poputa.
Tako je mnogo bolje, veli Pukovnik, vraajui licu u zdjelu. Juha nije ugodna
okusa, ali e vam istjerati otrove iz tijela. Vratite se na poinak. Kad se probudite, osjeat
ete se mnogo bolje.

Opet se budim, i napolju je ve mrano. Snaan vjetar iba prozorske okvire. Stari
asnik sjedi do moga uzglavlja.
Kako se osjeate? Malo bolje?
Mnogo bolje nego prije, da, odgovaram. Koliko je sati?
Osam naveer.
Pomiem se da bi ustao iz kreveta, ali jo sam omamljen.
Kamo idete? pita Pukovnik.
U Knjinicu. eka me itanje snova.
Samo pokuajte s ovakvim tijelom prijei pet metara, mladi blesane! kudi me.
Ali moram raditi.
Pukovnik odmahuje glavom. Stari snovi mogu ekati. Knjiniarka zna da se morate
odmoriti. Knjinica nee biti otvorena.
Stari asnik odlazi do tednjaka, toi si alicu aja i vraa se do moje postelje. Vjetar
udara o prozor.
Koliko mogu vidjeti, Knjiniarka vam se svidjela, izjavljuje Pukovnik. Ne elim
se petljati, ali dozivali ste je u snu dok ste bili u groznici. Ne treba se toga sramiti. Svi mladi
se zaljubljuju.
Ne odgovaram ni potvrdno ni nijeno.
Ona je veoma zabrinuta za vas, kae pijuckajui aj. Moram vam, meutim, rei da
takva ljubav moda i nije razborita. Radije to ne bih rekao, ali to mi je dunost.
Zato ne bi bila razborita?
Zato to vam ona ne moe uzvratiti osjeaje. To nije niija greka. Ni vaa, ni
njezina. Vi tu nita ne moete promijeniti, ba kao to ne moete obrnuti tok Rijeke.
Trljam obraze objema rukama.
Govorite li o dui?
Stari asnik kima.
Ja imam duu, a ona je nema. Koliko god je volio, posuda e ustati prazna. Je li
tako?
Tono, kae Pukovnik. Vaa dua moda nije ono to je nekad bila, ali ona je nema
uope. Kao ni ja. Niti itko ovdje.
Ali zar vi niste izrazito ljubazni prema meni? Brinete se za moje potrebe, bdijete uz
moju postelju. Zar to nisu znaci brine due?
Nisu. Ljubaznost i brina dua dvije su zasebne osobine. Ljubaznost je nain
ponaanja. To je povran obiaj, steena praksa, s duom je drukije. Dua je dublja, snanija
i, vjerujem, mnogo nestalnija.
Sklapam oi i pokuavam sabrati rasute misli.
"Iz toga zakljuujem, zapoinjem, da je dua izgubljena kada sjena umre. Je li to
istina?
"Jest.
Ako je njezina sjena mrtva, kao to mi kae, znai li to da nikad nee moi povratiti
duu?
Pukovnik kima. Vidio sam njezin dosje u gradskoj vijenici. Nema greke. Njezina je
sjena umrla kad joj je bilo sedamnaest godina. Pokopana je u Jabunjaku, prema propisu.
Moe se sjeati. Meutim, djevojci je sjena oduzeta prije nego to je stekla svijest o svijetu,
pa ne zna to znai imati duu. Sa mnom je, recimo, drukije, jer ja sam kasno u ivotu
izgubio sjenu. Zato mogu objasniti previranja u vaoj dui, dok ona to ne moe.
Ali sjea se majke. A njezina je majka imala duu. Zar to nema nikakva znaaja?
On muka aj u alici, potom ga polako ispija.
Nema, veli Pukovnik. Zid nita ne preputa sluaju. Zid se pobrine za svakoga tko
posjeduje duu, ili ga usisa ili istjera. To je, ini se, bila sudbina njezine majke.
Je li ljubav onda stvar due?
Ne elim da budete razoarani. Grad je jak, a vi ste slabi. Toliko ste dosad ve morali
nauiti.
Stari asnik zuri u svoju praznu alicu.
S vremenom vaa dua vie nee biti vana. Otii e, a s njom odlazi svaki osjeaj
gubitka, svaka alost. Ni ljubav vie nee biti vana. Ostat e samo ivot. Nepomueni,
spokojni ivot. Ta vam je djevojka draga, i vjerujem da ste vi dragi njoj. Ne oekujte nita
vie.
To je tako udno, kaem. Jo uvijek imam duu, ali ponekad je izgubim iz vida. Ili
ne, prigode kad je gubim iz vida su rijetke. Ipak, pouzdajem se u to da e se vratiti, i to me
pouzdanje dri na ivotu.

Sunce dugo nakon toga ne pokazuje lice.
Poto se groznica povukla, izlazim iz postelje i otvaram prozor da udahnem zrak
izvana. Mogu stati na noge, ali snaga me jo dva dana izdaje. Ne mogu ak niti okrenuti
kvaku na vratima. Svake veeri Pukovnik donosi jo gorke biljne juhe, kao i zobenu kau. I
kazuje mi prie, sjeanja na stare ratove. Vie ne spominje djevojku ni Zid, a ja ga se ne
usuujem pitati.
Treega dana posuujem Pukovnikov tap za hodanje i odlazim u dugu etnju oko
Slubenih rezidencija. Dok hodam, tijelo mi je lagano i nespretno. Groznica se moda
povukla, ali ne moe sve biti u tome. Zima je svemu oko mene dala tajanstvenu teinu; kao
da samo ja stojim izvan toga otealog svijeta.
S obronka Brijega gdje se nalaze Slubene rezidencije vidi se zapadna polovica Grada:
Rijeka, Satna kula, Zid i, u velikoj daljini, Dveri na zapadu. Moje slabe oi iza crnih naoala
ne mogu razaznati previe pojedinosti, premda imam dojam da je zimski zrak Gradu zacijelo
donio bistrinu.
Prisjeam se zemljovida koji moram isporuiti svojoj sjeni. Sada je dovren, ali sam,
prikovan za krevet, zakasnio na na sastanak gotovo tjedan dana. Moja se sjena sigurno brine
za mene. Ili je potpuno odbacila svaku nadu u mene. Ta me pomisao titi.
Molim Pukovnika da mi dade par radnih izama. Moja sjena nosi samo tanke ljetne
cipele, kaem. Trebat e joj izme kad zima bude hladnija.
Vadim unutranji potplat jedne od njih, skrivam zemljovid i vraam potplat. Ponovno
dolazim do Pukovnika. U uvara Dveri ne mogu imati povjerenja. Hoete li se pobrinuti da
ih moja sjena dobije?
Svakako, kae on.
Vraa se prije veeri i govori mi da je izme osobno uruio mojoj sjeni. Vaa sjena je
izrazila zabrinutost za vas.
"Kako izgleda? pitam.
Hladnoa je poinje smanjivati. Ali vedro je raspoloena.

Uveer desetog dana nakon groznice, u stanju sam spustiti se do podnoja Zapadnog
brijega i otii u Knjinicu.
Otvorivi vrata Knjinice, utim kako je zrak u zgradi nepomian i ustajao, i to u veoj
mjeri nego to se sjeam. Neosvijetljena je i samo moji koraci odjekuju u tmini. Vatra u pei
je ugaena, loni za kavu je hladan. Strop je vii nego to je bio. Knjiniarkin slol poiva
pod prainom. Ona se nije tu. Nema znaka ljudskog prisustva.
Besposlen, sjedam na drvenu klupu. ekam da ona doe. Ako su vrata nezakljuana, a
jesu, doi e. Budno ekam, ali njoj ni traga. Vrijeme izvan Knjinice je stalo. Ovdje sam,
sam, na kraju svijeta. Pruam ruku i ne dodirujem nita.
Prostorija je teka od zime, svaki predmet u njoj vrsto je prikovan. Udovi mi gube
teinu. Glava mi se iri i stee po vlastitoj volji.
Ustajem s klupe i palim svjetlo. Zatim lopaticom grabim ugljen iz kante da naloim
pe, potpaljujem ga ibicom i sjedam na isto mjesto. Svjetlost ini prostoriju nekako jo
mranijom, vatra u pei je hladi.

Moda se odvie zadubljujem u sebe. Ili me moda zaostala obamrlost u sri moga
tijela namamila na kratak san. Kad opet podignem pogled, ona stoji preda mnom. uti prah
svjetlosti raspruje se u aureolu iza nje, zastirui joj siluetu. Nosi svoj plavi kaput, kosa joj je
skupljena ispod ovratnika. Mirie na zimski vjetar. Mislio sam da nee doi, kaem.
ekao sam te.
Ona ispire loni za kavu i pristavlja svjeu vodu. Zatim oslobaa kosu iz ovratnika i
skida kaput.
Mislio si da neu doi? pita.
Ne znam, kaem. Bio je to samo osjeaj.
Doi u kad god me bude trebao.
Nedvojbeno je trebam. Makar se moj osjeaj gubitka produbljivao pri svakom naem
susretu, trebat u je.
elim da mi pria o svojoj sjeni, kaem. Moda sam je sreo u svome starom
svijetu.
Da, moe biti. Sjeam se kad si rekao da smo se moda prije sreli.
Ona sjeda ispred pei i zuri u vatru.
Bile su mi etiri godine kad mi je sjena oduzeta i poslana izvan Zida. ivjela je u
svijetu s one strane, a ja sam ivjela ovdje. Ne znam tko je ondje bila, budui da je izgubila
dodir sa mnom. Kad sam navrila sedamnaestu, moja sjena se vratila u Grad da umre. Sjene
se uvijek vraaju da umru. uvar Dveri ju je pokopao u Jabunjaku.
Tada si postala stanovnicom Grada?
Da. Posljednji ostatak moje due pokopan je zajedno s mojom sjenom. Ti kae da je
dua kao vjetar, ali moda smo mi ti koji su kao vjetar. Ne znajui nita, naprosto puemo.
Nikad ne starimo, nikad ne umiremo.
Jesi li se susrela sa sjenom prije nego to je umrla?
Ona odmahuje glavom. Ne, nisam je vidjela. Nije bilo razloga da se sretnemo. Postala
je neto odvojeno od mene.
Loni na pei poinje mrmoljiti, zvuei u mojim uima kao vjetar u daljini.




Molim te, vie bucmasta djevojka. Ako ne ustane, bit e to kraj svijeta!
Neka bude, rekoh uzdiui. Rana u trbuhu odvie me boljela da bih mario za to.
Zato to govori? to ne valja? to se ovdje dogodilo?
Dograbio sam majicu i obrisao znoj s lica. Provalila su dva tipa i napravili mi
rasjekotinu od est centimetara na trbuhu, ispalio sam.
Noem?
Kao da kolju prase.
Ali zato?
I sam sam to pokuao dokuiti, rekoh. Palo mi je na pamet da bi ta dvojica s noem
mogli biti tvoji prijatelji.
Bucmasta djevojka zapiljila se u mene. Kako si mogao tako neto pomisliti?
uskliknula je.
Ah, ne znam. Samo sam elio nekoga okriviti. Tako se bolje osjeam.
Ali to nita ne rjeava.
To nita ne rjeava, sloih se. No, pa to onda. Ovo nema nikakve veze sa mnom.
Tvoj djed mahnuo je rukama, i ja sam se odjednom naao usred svega ovoga.
Dokotrljao se jo jedan vagon s tovarom boli. Zaepio sam usta i priekao na krianju.
Evo, dananji dan, na primjer. Prvo ti nazove u tko zna koje doba jutra. Kae mi da ti
je djed nestao i da eli da ti pomognem. Odlazim se nai s tobom; ti se ne pojavi. Vratim se
kui na spavanje; dinamini duo provali mi u stan i zaree mi trbuh. Zatim dou momci iz
Sustava i ispituju me. Sada si ti ovdje. ini se kao da si sve isplanirala. Ima sjajnu ekipu,
nema ta. Udahnuo sam.
U redu, rei e mi sve to zna o onom to se zbiva.
"Kunem se, ne znam nita vie od tebe. Pomagala sam djedu pri istraivanjima, ali
samo sam inila to bi mi on rekao. Obavljala poslove. Uini ovo, uini ono, odi tamo, doi
ovamo, telefoniraj, napii pismo, takve stvari. Doista ne znam nita drugo.
"Ali pomagala si mu pri istraivanjima.
"Pomagala sam, ali samo sam procesuirala podatke. Tehniki poslovi. Nemam
akademsko obrazovanje, pa nisam shvaala nita vie od toga.
Pokuah pregrupirati misli. Morao sam povezati stvari prije nego to me situacija
povue ispod povrine.
"U redu, maloas si govorila da dolazi kraj svijeta. to je to imalo znaiti?
"Ne znam. Tako je rekao djed. Ako je ovo u meni, bit e to kraj svijeta. Djed se ne
ali s takvim stvarima. Ako je rekao da e biti kraj svijeta, onda e zbilja biti kraj svijeta.
"Ne shvaam, kaem. to ima znaiti ta pria o kraju svijeta? to je tono rekao?
Jesi li sigurna da nije rekao: Svijet e biti zbrisan ili Svijet e biti uniten?
Ne, rekao je: Bit e to kraj svijeta.
Jo se malo pregrupiram.
Dakle, taj... hm... kraj svijeta ima nekakve veze sa mnom? Pretpostavljam da ima.
Djed je rekao da si ti klju. Prije nekoliko godina poeo je istraivati sve u vezi s tobom.
Prije nekoliko godina? Nisam mogao vjerovati svojim uima.
I to jo? Neto u vezi s vremenskom bombom?
Vremenskom bombom?
To mi je rekao tip koji me posjekao. Da su podaci koje sam procesuirao za tvog djeda
kao vremenska bomba koja eka da eksplodira. Zna li ita o tome?
Samo nasluujem, ree bucmasta djevojka. Djed ve dugo prouava ljudsku svijest.
A ne vjerujem da je posrijedi samo mijeanje podataka. Barem dok se nije pojavio s
mijeanjem, djed mi je govorio svakojake pojedinosti o svojim istraivanjima. Kao to
rekoh, nemam praktiki nikakvog obrazovanja, ali djed je govorio jednostavno, i bilo je
zbilja zanimljivo. Voljela sam te nae male razgovore.
Ali je onda, kad je dovrio svoj sistem za mijeanje, zautio? Tako je. Djed se
zatvorio u svome podzemnom laboratoriju i nikad mi vie nita nije govorio. Kad god bih ga
pitala za njegova istraivanja, promijenio bi temu.
Nije li ti se to inilo udnim?
Pa, bila sam nesretna zbog toga. I jako usamljena. Potom je, gledajui me u lice,
upitala: Bih li mogla s tobom pod deku? Ovdje je strano hladno.
Dokle god mi ne dodiruje ranu i ne mie se previe, rekao sam.
Obila je krevet i uuljala se na drugu stranu pod pokrivae, ne skinuvi ruiasto
odijelo. Dodao sam joj jastuk. Malo ga je rastresla prije nego to ga je stavila pod glavu. Iz
vrata joj se irio isti onaj vonj lubenice. S mukom sam se okrenuo prema njoj. I eto nas gdje
leimo suelice jedan drugome na istom krevetu.
Ovo je prvi put da sam ovako blizu jednom mukarcu, rekla je bucmasta djevojka.
O-o.
Jedva da sam ikad izila u grad. Zato jutros nisam mogla pronai tu robnu kuu u
Aoyami. Htjela sam te pitati da mi bolje objasni smjer, ali zvuk se prekinuo.
Mogla si traiti od bilo kojeg taksista da te tamo odveze.
Bila sam gotovo bez para. Tako sam brzo izjurila iz zgrade da sam zaboravila ponijeti
vie novca. Pa sam morala hodati.
Zar nema nikakve druge rodbine? upitah je, ne vjerujui joj sasvim.
Kad sam imala est godina, moji roditelji i brat poginuli su u nesrei. Kamion se
zabio u na auto otpozadi i rezervoar je eksplodirao. ivi su izgorjeli.
A ti si jedina preivjela?
Ja sam u to vrijeme bila u bolnici. Dolazili su mi u posjet.
Ah, tako, rekoh.
Sve otada djed se brinuo o meni. ak nisam ila u kolu, jedva da sam izlazila, nisam
imala nikakvih prijatelja...
Zato nisi ila u kolu?
Djed je rekao da to nije potrebno, odgovorila je suho. Uio me svim predmetima -
engleskom, ruskom, anatomiji, svemu. Kuhanje, ivanje i slino uila sam od tete.
Od svoje tete?
Pa, ne ba moje prave tete. Ona je bila sluavka koja je ivjela kod nas, istila i
dvorila. Doista divna osoba. Umrla je od raka prije tri godine. Otkako je teta umrla, djed i ja
ivimo sami.
Dakle, nisi ila u kolu kad si navrila est godina?
Nisam, ali kakve to veze ima? Mislim, znam raditi svata. Govorim etiri strana
jezika, znam svirati klavir i alt saksofon, mogu sklopiti beini ureaj, uila sam navigaciju i
hod po ici, proitala sam tone knjiga. A i moji sendvii su bili dobri, zar ne?
Vrlo dobri, priznao sam.
Djed je uvijek govorio da je kola mjesto gdje ti esnaest godina ispiru mozak. Ni
djed gotovo da nije iao u kolu.
Nevjerojatno, rekoh. Ali zar se nisi osjeala zakinutom bez prijatelja svojih
godina?
Pa, ne bih ba mogla rei. Bila sam toliko zauzeta da nikad nisam imala vremena
razmiljati o tome. Osim toga, ne znam to bih mogla rei ljudima svojih godina.
Hmm.
Usto, kazala je odsjeno, ti me fascinira.
Ha?
Mislim, sada si tako iscrpljen, pa ipak ta iscrpljenost kao da ti daje neku ivotnost. To
je sjajno, zacvrkutala je. Kladim se da bi dobro svirao saksofon!
Molim?
Ima li koju plou Charlieja Parkera?
Mislim da imam. Ali nisam je u stanju traiti u ovom kaosu. Linija je razbijena, pa je
ionako ne bi mogla sluati.
Svira li neki instrument?
A-a.
Mogu li te dodirnuti?
Ne! odvratih odrjeito. Osim toga, previe me boli.
Kad rana zacijeli, mogu li te onda dodirnuti?
Kad rana zacijeli, ako ne bude kraj svijeta... Hajde da se vratimo na ono o emu smo
govorili. Rekla si da je tvoj djed zautio nakon to je izumio sistem mijeanja.
O, da, tako je. Od tog doba djed kao da se iz temelja promijenio. Gotovo uope nije
govorio sa mnom. Bio je razdraljiv, uvijek je neto gunao sebi u bradu.
Sjea li se je li rekao neto drugo o mijeanju?
Bucmasta djevojka poigravala se sa zlatnom naunicom. Pa, sjeam se da je rekao
kako mijeanje otvara vrata u novi svijet. Rekao je da, iako ga je razvio kao metodu za
mijeanje kompjutorskih podataka, netko s malo truda moe pomou njega rasturiti svijet.
Neto poput nuklearne fizike.
Ali ako mijeanje predstavlja vrata u novi svijet, zato bih ja bio taj koji za njih
posjeduje klju?
Ne znam.
eznuo sam za velikom aom viskija s ledom. Ba imam sree. Pokuajmo
ponovno. Je li cilj tvoga djeda bio da dokraji svijet?
Ne. Nita takvo. Djed je moda udljiv i pomalo umiljen, i moda ba ne voli ljude
openito, ali u dubini je zaista dobra osoba. Kao ja i ti.
Hvala. Nitko to jo nije rekao o meni.
Takoer se bojao da e njegovo istraivanje pasti u krive ruke. Napustio je Sustav jer
je osjeao da e, ako ostane u njemu, Sustav iskoristiti njegova otkria za sve to im se bude
prohtjelo. Tada je otvorio vlastiti laboratorij.
Ali Sustav ini dobro, rekoh. On spreava da semioteci pljakaju banke podataka i
prodaju ih na crnom tritu, i time podupire zakonito vlasnitvo nad informacijama.
Bucmasta djevojka slegnula je ramenima. Djed se, izgleda, nije suvie brinuo oko
toga to je dobro ili loe. Ili to barem, kako je rekao, nema nikakve veze s potraivanjem
vlasnitva.
Pa, moda i nema, rekao sam popustljivo.
Djed nikad nije vjerovao nijednom obliku vlasti. Privremeno je pripadao Sustavu, ali
samo zato da se moe slobodno sluiti podacima, eksperimentalnim ureajima i
mikrokompjutorskim imulatorom.
"A. tako? Reci mi, je li tvoj djed, kad je napustio Sustav, kojim sluajem uzeo moj
osobni dosje iz banke podataka?
Ne znam, rekla je. Ali ako mu je palo na pamet da to uini, tko bi ga mogao
zaustaviti? Mislim, bio je upravitelj Istraivakog centra. Imao je puno ovlatenje da s
podacima ini to ga je volja. O tome se, dakle, radilo. Profesor je iziao iz Sustava s
podacima o meni. Primijenio ih je na neki svoj privatni istraivaki projekt, sa mnom kao
uzorkom na kojemu e usavriti naelo mijeanja podataka mimo svih drugih. A sada, kao
to je ustvrdio moj prijatelj Mali, Profesor je bio spreman za mene. Njegov primarni uzorak
postat e mu pokusnim kuniem. Vjerojatno mi je dao da mijeam lane podatke,
podmetnuvi u njih lanu ifru koja e reagirati u mojoj svijesti.
Ako je to sluaj, onda je reakcija ve zapoela. Vremenska bomba. to ako je Mali bio
u pravu? Izveo sam brzi mentalni proraun. Bilo je to zadnje noi kad sam doao k sebi
nakon mijeanja. Otada su prola gotovo dvadeset etiri sata. Nisam imao pojma u koje je
vrijeme bomba bila namjetena da eksplodira, ali ve sam izgubio cijeli dan.
Jo jedno pitanje. Rekla si da e doi kraj svijeta, zar ne?
Da, tako je. To je rekao djed.
Je li tvoj djed zapoeo s tom priom o kraju svijeta prije nego to se latio istraivanja
mojih podataka? Ili tek poslije?
Poslije, rekla je. Barem mislim tako. Hou rei, djed je tek nedavno poeo govoriti
o tome da e doi kraj svijeta. Zato je to vano? Kakve to veze ima s bilo ime?
Nisam siguran. Imam osjeaj da negdje postoji kvaka. Moja lozinka za mijeanje je
Kraj svijeta. Ne mogu vjerovati da je to puka podudarnost.
O emu se radi u tom tvome Kraju svijeta?
Nisu mi rekli. To je dio moje svijesti, ali meni je nedostupan, jedino to znam o tome
je ifra, Kraj svijeta.
Bi li se mogao vratiti na to? Obrnutim procesom ili tako neim? Nemogue,
rekoh. Proces titi centrala Sustava. Cijela vojna divizija ne bi mogla probiti informacije.
Osiguranje je nevjerojatno.
A djed je izvukao dosje?
Vjerojatno. Ali samo nagaam. Morali bismo pitati tvoga djeda osobno.
Onda e pomoi da se djed spasi od INKovaca?
Stiui ranu na trbuhu, ustao sam iz kreveta. U glavi mi je bljeskala bol kao svjeica
na telefonskoj centrali.
Nemam mnogo izbora, reklo bi se, kazao sam. Ne znam to scenarij tvoga djeda s
krajem svijeta znai, ali izgleda da si ne mogu priutiti da ga ignoriram.
U svakom sluaju moramo pomoi djedu.
Jer smo svi troje dobri ljudi?
Naravno, odvrati bucmasta djevojka.




U nemogunosti da spoznam svoju duu, vraam se zadai itanja snova. Kako zima
odmie, usredotoujem se na taj posao, a osjeaj gubitka koji me progoni je zaboravljen,
premda tek privremeno.
S druge strane, to vie starih snova itam, bolje sagledavam vlastitu bespomonost.
Ne mogu dokuiti poruku snova. itam ih bez ikakva razumijevanja. Nalik su
neodgonetljivim tekstovima koji iz noi u no prolaze pred mojim oima. Mogao bih isto
tako promatrati vodu Rijeke.
Izvjetio sam se u itanju snova. Usavrio sam tehniku i mogu svladati velike koliine
starih snova. Ali koja je vajda od toga?
"to znai itanje snova? pitam Knjiniarku. Moj je posao, kao to si rekla, da
iitam stare snove iz ovih lubanja. Ali snovi prolaze kroz mene bez ikakva razloga. Osjeam
se sve umorniji.
Pa ipak, ita snove kao opsjednut. Nije li tako?
Ne znam, odgovaram. injenica je, takoer, da se usredotoujem u tolikoj mjeri ne
bih li ispunio prazninu. Meutim, kao to je rekla, u itanju snova ima neega to me
opsjeda.
Moda je problem u tebi, kae ona.
Problem u meni?
Pitam se ne bi li trebao otvoriti svoju duu. Ja se ne razumijem naroito u te stvari, ali
moda je tvoja odvie vrsto zatvorena. Stari te snovi trebaju da ih ita, a oni su potrebni
tvojoj dui.
Zato tako misli?
To je itanje snova. Kao to ptice u neko doba odlaze na jug i sjever, ita snova ima
itati snove.
Prua ruku preko stola i stavlja je na moju. Smijei se. Osmijeh koji obeava proljee.
Otvori svoju duu. Nisi zatoenik. Ti si ptica koja leti nebom u potrazi za snovima.

Na vrijeme uzimam sve stare snove i savjesno im se posveujem. Odabirem lubanju s
dugake police i odnosim je do stola. Ona mi najprije pomae da vlanom krpom pobriem
prainu. Potom je s iznimnom pomnjom lati suhom krpom dok lubanja ne postane kao
solika.
Blago polaem oba dlana na lubanju i promatram je, ekajui da zablista topli sjaj.
Kada dosegne odreenu temperaturu - kao osunana krpa tla po zimi - do bjeline uglaana
lubanja nudi svoje stare snove. Napreem oi i duboko diem, vrcima prstiju slijedei
zamrene linije pripovijesti koju poinje kazivati. Glas svjetlosti ostaje vazda slabaan; slike
tihe kao drevna sazvijea lebde svodom moga probuenog uma. Posrijedi su nerazgovijetni
djelii koji nikako da se stope u suvislu sliku.
Preda mnom bi se pojavio krajolik koji nisam prije vidio, nepoznati melodini odjeci,
aputanja u kaosu jezika. Hirovito se uzdiu i jednako naglo tonu u tamu. Izmeu jednog
djelia i drugog iza njega nema niega zajednikog. Eksperimentiram s nainima
koncentracije svojih energija na vrhove prstiju, ali ishod je uvijek isti. Jer premda uviam da
su stari snovi povezani s neim u meni, izgubljen sam.
Moda sam nedorastao itanju snova. Moda se svjetlost zamutila, jezik izlizao
tijekom nebrojenih godina. Ili su pak posrijedi dimenzije drukijeg reda? Zjapi li izmeu
moga budnog vremena i snovitog vremena lubanja nepremostiva provalija?
Gledam kako nespojivi djelii lebde i iezavaju, bez komentara. Nema sumnje,
lubanje mi pokazuju i prizore koji su dobrano unutar moga dosega. Travu koja se povija na
vjetru, bijele oblake koji putuju nebom, Sunevo svjetlo koje se odraava u potoku - iste,
nepretenciozne vizije. U mome umu, meutim, ti jednostavni prizori prizivaju tugu za koju
ne nalazim rijei. Poput broda koji plovi iza prozora, oni se pojavljuju da bi odmah potom
nestali bez traga.
itam i stari san gubi svoju toplinu, poput plime koja se povlai, dozvan u hladnu
bijelu lubanju iz koje je potekao. Stari san vraa se na bezvremeni poinak. I sva voda vizije
curi kroz prste i prolijeva se na tlo. Moje itanje snova beskrajno je opetovanje tog slijeda.
Poto su stari snovi potroeni, predajem lubanju Knjiniarki i ona je stavlja na stol. U
stanci se odmaram, s objema rukama na stolu, i rastresam snage. Ustanovio sam da mogu
iitati najvie est lubanja u jednoj noi. Vie od toga, i koncentracija mi pada; snovi se
izvitoperuju u buku. U jedanaest sati ve jedva stojim od iscrpljenosti.
Na kraju svake sesije ona mi posluuje kavu. Povremeno dijelimo kekse ili voni kruh
to ga pee kod kue. Ne razgovaramo dok jedemo.

Ometam li ja tvoje itanje snova? pita me. Moda ti je dua vrsto zatvorena jer ti
ja ne mogu uzvratiti?
Kao i uvijek, sjedimo na uskim stubama koje se sputaju od Starog mosta prema
pjeanom sprudu. Blijedi srebrni mjesec drhti na povrini vode. Drveni amac privezan za
kolac modulira zvuk struje. Dok sjedim s njom, osjeam njezinu toplu ruku na svojoj.
Ne, nipoto, kaem. To je neto u meni. Moja se dua okree od mene. Zbunjen
sam.
Je li dua onkraj tebe?
Ne znam, kaem. Katkad shvatim tek kasnije, kada to vie nije vano. Katkad, pak,
inim ono to moram, ne znajui za vlastitu duu, i onda zalutam.
Kako dua moe biti tako nesavrena? pita ona smijeei se. Gledam svoje ruke.
Okupane mjeseinom, doimaju se poput kipova, sazdane bez svrhe.
I ako je mogue da je nesavrena, velim, ali ostavlja tragove. I mi moemo slijediti
te tragove, kao stope u snijegu.
"Kamo oni vode?
K nama samima. To i jest dua. Bez due nita ne vodi nikamo. Gledam u vis.
Zimski mjesec je blistav, ponad Grada, ponad Zida.
Krivnja nikako nije na tebi, tjeim je.




Odluili smo neto pojesti prije nego to se odvaimo izii. Ja zapravo i nisam bio
osobito gladan, ali tko je znao kada emo opet imati priliku sjesti za jelo. Uostalom, djevojka
je rekla da je imala novca samo za tangicu okolade i bila je izgladnjela.
Nekako sam uvukao noge u traperice, nastojei ne pogorati ranu, odjenuo koulju
preko majice i lagani demper preko toga, pa povrh svega najlonsku vjetrovku. Njezino
ruiasto odijelo nije bilo sasvim prikladno za podzemnu ekspediciju, ali malo joj je toga
meu onim to je ostalo u mome ormaru pristajalo. Ja sam bio deset centimetara vii od nje,
ona deset kila tea od mene. Drao sam da bismo joj trebali nabaviti primjereniju odjeu, ali
u to doba nita nee biti otvoreno, pa sam je naveo da se stisne u moju staru letaku jaknu iz
amerikih vojnih vikova. Njezine visoke potpetice predstavljale su problem, ali rekla je da
ima patike za tranje i kaljae u uredu.
"Ruiaste patike i ruiaste kaljae.
Reklo bi se da ti se svia ruiasto.
Djedu se svia. Kae da sam zgodna u rozom.
To je istina, rekoh. I bilo je istina. Bucmaste djevojke u ruiatom obino prizivaju
slike velikih kolaa s jagodama koji pleu valcer na podiju, ali njoj je ta boja pristajala.
Izvukao sam ruksak ispod gomile posteljine i, provjerivi da i on nije rasparan, ubacio
u njega malu runu svjetiljku, magnet, rukavice, runike, veliki no, upalja, konopac i
vrsto gorivo. Zatim sam otiao u kuhinju i popabirio kruh i konzerve s usoljenom
govedinom, krukama, hrenovkama i grejpfrutom iz svinjca na podu. Napunio sam uturu
vodom, pa nagurao u dep svu gotovinu koju sam imao u stanu.
Ovo me podsjea na piknik, rekla je djevojka.
Nego to.
Zastao sam da bacim jo jedan pogled na svoj rashodovani stan. ivot me jo jednom
nauio lekciji: potrebne su godine da se neto izgradi i sekunde da se uniti. Istina, ve sam
se bio umorio od ovoga skuenog prostora, ali imao sam lijep dom. I dok bi ovjek polokao
dvije limenke piva, sve se rasprilo poput jutarnje magle. Moj posao, moj viski, moj mir i
spokoj, moja samoa, moja kolekcija Somerseta Maughama i Johna Forda - sve je postalo
bezvrijedan otpad.
Blistavih livada, krasota cvijea, recitirao sam ispod glasa. Onda sam podigao ruku
prema prekidau i iskljuio struju.

Odvie me muila tjelesna bol da bih dublje razmiljao o zatvaranju tog poglavlja u
svom ivotu. Previe me boljelo i bio sam preumoran za to. Bolje je ne razmiljati uope
nego razmiljati napola.
Uli smo u dizalo, spustili se do podrumske garae i stavili stvari u prtljanik. ak se
nisam potrudio obazreti na skrivene progonitelje. Moda ekaju u zasjedi, moda nas prate,
zar je to sad vano? I uostalom, tko su, dovraga, oni? Semioteci? Momci iz Sustava? Ona
susretljiva ekipa progonilaca? Hoe li sa svim trima biti igara i veselja? Volim iznenaenja.
Ako imaju obaviti posao, mogu ga obaviti vraki dobro.
S obzirom na bolove, nisam se namjeravao prihvatiti volana, ali djevojka nije znala
voziti.
ao mi je. Ali znam jahati konje, kazala je.
To je u redu. Moda e jo i trebati jahati, rekao sam.
Kazaljka za gorivo pokazivala je da je rezervoar gotovo pun. Izveo sam auto s
parkiralita. Vijugajui kroz pokrajnje stambene ulice, dospjeli smo na glavnu cestu. Bila je
iznenaujue prometna u to doba, uglavnom su to bili taksiji. Zato je toliko ljudi jurilo
uokolo usred noi? Zato nisu mogli jednostavno otii s posla u est, doi kui i u krpe do
deset sati?
Ali to, kako vele, nije bila moja briga, OPEC e i dalje svrdlati naftne buotine bez
obzira na bilo ije miljenje, konglomerati e od te nafte proizvoditi struju i benzin, ljudi e
kasno nou jurcati po gradu koristei taj benzin. U tom sam se asu, meutim, morao baviti
vlastitim problemima.
Stajao sam na crvenom, s objema rukama na volanu, i zijevao.
Desno od nas nalazio se bijeli Skyline. U njemu su sjedili mladi mukarac i ena,
vraajui se s nonog provoda u gradu, i izgledali su kao da se dosauju. Sa sterea u autu
tretao je Duran Duran. ena s dvije srebrne narukvice na ruci koju je izbacila kroz prozor,
bacila je pogled u mome smjeru. Mogao sam biti tabla s natpisom restorana ili prometni
znak, ne bi bilo nikakve razlike. Bila je to obina lijepa mlada ena, valjda. U nekoj TV
drami ona bi bila najbolja prijateljica glavne glumice, lice koje se pojavljuje samo u prizoru
iz kavane i kae: to je s tobom? U zadnje vrijeme nisi ona stara.
Upalilo se zeleno, i dok se kamion pred nama pokrenuo, bijeli Skyline je odjezdio uz
raskoan ispuni vatromet.
Gledaj automobile iza nas, molim te, rekoh bucmastoj djevojci. Reci mi ako misli
da nas netko prati.
Djevojka je kimnula i okrenula se. Misli li da bi nas netko progonio?
Nemam pojma, odvratih. Samo sam znatieljan. to kae na hamburger? Bit e
brzo.
Moe.
Uao sam autom u prvi drive-in restoran brze hrane koji sam ugledao. Konobarica u
crvenoj mikro-minici privrstila je pladnjeve za nae prozore i upitala nas to emo naruiti.
Dupli cheeseburger s pomfritom i toplu okoladu, rekla je bucmasta djevojka.
Obian burger i pivo, rekoh ja.
ao mi je, ali ne posluujemo pivo, rekla je konobarica.
Obian burger i Colu, ispravio sam se. to mi je padalo na pamet?
Dok smo ekali da nam stigne jelo, nije uao nijedan auto. Naravno, da nas itko prati,
zadnja stvar koju bi uinili bila bi da se dovezu na isto parkiralite kao mi. Bili bi tamo
negdje izvan pogleda, sjedili skutreni i ekali na idui potez. Skrenuo sam pozornost na
hranu koja je stigla i mehaniki u eludac strovalio hamburger s onim listom salate veliine
eljeznike karte. Gica Pink je, pak, uivala u svakom zalogaju svoga cheeseburgera,
sladokusno grickajui prene krumpirie i srui svoju toplu okoladu.
Hoe malo pomfrita? pitala me.
Ne, hvala, rekao sam.
Djevojka je slistila sve s posluavnika. Ispila je zadnji gutljaj tople okolade, polizala
keap i senf s prstiju, zatim ubrusom obrisala ruke i usta.
Prijeimo sada na tvog djeda, rekoh. Vjerojatno bismo trebali najprije otii u
njegov podzemni laboratorij.
Da. Tamo bi nas neto moglo uputiti kamo dalje.
Ali misli li da emo moi proi kraj INKovaca? Ultrazvuni sustav za odbijanje ne
radi, zar ne?
Ne, ali postoji mali ureaj za hitne sluajeve. Nije naroito moan, ali ako ga
ponesemo sa sobom, INKovci e nas se kloniti. Dobro, rekoh s olakanjem.
No baterija traje samo trideset minuta, nadodala je. Nakon toga je treba napuniti.
Koliko treba da se napuni?
Petnaest minuta. Ali ako samo hodamo od ureda do laboratorija i natrag, trebali
bismo imati dovoljno vremena.
U redu, bolje i to nego nita. Izali smo iz drive-ina i stali u robnoj kui koja je
otvorena cijelu no da kupimo par limenki piva i pljosku viskija. Smjesta sam popio obje
limenke i etvrtinu viskija. Dobro je, to je ublailo napetost. Zaepio sam viski i dodao ga
djevojci, koja ga je spremila u ruksak.
Zato toliko pije? eljela je znati.
To mi ulijeva hrabrost, rekao sam.
I ja sam uplaena, ali vidi da ne pijem.
Tvoja uplaenost i moja uplaenost su dvije razliite stvari.
to bi to trebalo znaiti? upitala je.
S godinama se ne oporavlja vie tek tako od odreenih stvari.
"A s godinama postaje i umoran?
Aha, rekoh, postaje umoran.
Okrenula se prema meni, ispruila ruku i dotaknula mi unu resicu.
U redu je. Ne brini. Bit u uz tebe, kazala je.
Hvala ti.

Parkirao sam kola kod zgrade gdje se nalazio ured njezina djeda. Stavljajui ruksak na
rame, osjetih kako me rana otro probada. Bol e proi poput kie, rekoh sebi i pohitah za
djevojkom.
Na ulazu u zgradu stajao je miiav mladi uvar koji je zatraio njezinu stanarsku
iskaznicu. Izvadila je plastinu karticu, koju je vratar potom uloio u prorez na prijenosnom
kompjutoru. Provjerivi njezino ime i broj sobe na monitoru, pritisnuo je prekida da otvori
vrata.
Ovo je neobina zgrada, objanjavala mi je djevojka dok smo prelazili velik, otvoren
trijem. Svi u zgradi imaju neku tajnu koju neba tititi. Vana istraivanja ili trgovaki
poslovi, takve stvari. Zato sve ovo osiguranje. Provjeravaju te na vratima, zatim te pro-
matraju preko TV kamera da se uvjere kako si stigao u svoju sobu. Stoga, ak i da nas je
netko pratio, taj ne bi mogao ui.
Znaju li da je tvoj djed prokopao rov kroz zgradu?
Vjerojatno ne znaju. Djed je dao da mu ured konstruiraju tako da bude povezan s
razinom ispod prizemlja u vrijeme kad se zgrada podizala. Samo vlasnik zgrade i arhitekt
znaju za to. Graevinarima je reeno da je to medijsko okno, komunikacijska opna u koju
e kasnije biti smjetena mrea od optikih vlakana. Mislim da je i nacrt lairan.
Kladim se da je to skupo kotalo.
Sigurna sam da jest. Ali djed ne oskudijeva novcem, rekla je djevojka. A ni ja.
Dobro sam situirana. Umnogostruila sam naslijee i novac od ivotnog osiguranja na
burzi.
Izvadila je klju iz depa i otvorila vrata dizala. Evo me opet u tom divovskom
vakuumiranom dizalu.
Na burzi?
Pa da, djed me nauio trikovima. Nauio me kako da odabirem informacije, kako da
iitavam trite, kako da izbjegavam poreze, prenosim gotovinu u prekomorske banke,
takve stvari. Dionice su jako zabavne. Jesi Ii kad probao?
Bojim se da nisam, rekoh. Nisam nikada otvorio ni oroeni raun s vezanom
kamatom.
Dizalo se kretalo svojom nuno nemoguom diue-sputajuom brzinom.
Djed kae da su kole odvie neefikasne da bi proizvele vrhunski materijal. to ti
misli? upitala je.
Pa, vjerojatno je tako, odgovorio sam. Pohaao sam kolu mnogo godina i ne
vjerujem da mi je ivot zbog toga puno drukiji. Ne govorim jezike, ne znam svirati nijedan
instrument, ne znam poslovati na burzi, ne znam jahati.
Zato onda nisi napustio kolu? Mogao si je napustiti kad god si htio, zar ne?
Valjda, rekoh. Mogao sam je napustiti, ali nisam to elio. Valjda mi nije palo na
pamet da uinim takvo to. Za razliku od tebe, imao sam savreno prosjean, obian odgoj.
Nikad nisam imao ono to je potrebno da u bilo emu budem prvorazredan.
To je pogreno, izjavila je. Svatko mora imati neto u emu se moe istaknuti.
Samo je stvar u tome kako to izvui na vidjelo, zar ne? Ali kola ne zna kako. Ona satire
talent. Nije ni udo da veina ljudi nikad ne postane ono to ele biti. Naprosto ih samelju.
Kao mene, rekoh.
Ne, ti si drukiji. Sigurna sam da u tebi ima neega posebnog. Emocionalna ljutura
oko tebe je toliko tvrda da je sve unutra zacijelo jo netaknuto.
Emocionalna ljutura?
Tako je, kazala je. I zbog toga jo nije prekasno. Kada sve ovo bude gotovo, zato
nas dvoje ne bismo ivjeli zajedno? Ne bismo se morali vjenati ili bilo to takvo. Moemo
se preseliti u Grku ili Finsku ili neku takvu zgodnu zemlju i provoditi vrijeme jaui konje i
pjevajui pjesme. Imali bismo novca u izobilju, a ti bi se u meuvremenu mogao preporoditi
kao prvorazredno ljudsko bie.
Hmm. Ponuda nije bila loa.
Dizalo se zaustavilo. Ona je istupila iz njega i ja sam je slijedio.
Hodala je hitrim korakom, kao i prvi put kad smo se sreli, kuckanje njezinih visokih
potpetica odzvanjalo je dugakim hodnikom. Promatrao sam njezine oku ugodne pokrete i
blistave naunice.
Ali, recimo da prihvatim tvoju ponudu, odvratio sam, ti bi samo davala, a ja samo
uzimao. To mi se ba i ne ini pravednim. Usporila je korak i hodala usporedo sa mnom.
Mora biti neega to bi mi mogao dati, rekla je.
Na primjer?
Na primjer, tvoja emocionalna ljutura. To je neto to zbilja elim istraiti. elim
saznati od ega je nainjena, kako funkcionira i takve stvari.
"Nije to nita oko ega bi se trebalo uzbuivati, rekao sam. Vie ili manje, svi imaju
emocionalnu ljuturu - ako je tako eli zvati. Nikad nisi bila u vanjskom svijetu. Ne zna
kako funkcionira um obine osobe.
Ponaa se kao da si bezvrijedan! uskliknula je bucmasta djevojka. Zna mijeati,
zar ne?
Ma, naravno. Ali to je samo stvar prakse. Ne razlikuje se osobito od uporabe abakusa
ili sviranja klavira.
Nije sve u tome, ree ona. Svi su tako mislili u poetku. Da uz neophodnu obuku
svatko - to jest, svatko tko je proao testove moe mijeati. ak je i djed tako mislio. E pa,
dogodilo se da je dvadeset estoro ljudi prolo istu operaciju i obuku, i svi su stekli
sposobnost mijeanja. U poetku nije bilo nikakvih problema...
Hej, ja nikad nisam uo ni za kakve probleme. uo sam da je sve ilo prema planu.
Slubeno jest, ustvrdila je autoritativno. Ali istina je da je od tih dvadeset estoro
ljudi dvadeset petoro umrlo unutar godine i pol nakon obuke. Samo jedan od njih je jo iv.
to? Hoe rei..
Ti. Ti si jedini preivjeli nakon tri godine. Nastavio si s mijeanjem, i nisi imao
problema ili slomova. Jo uvijek misli da si tako obian? Ti si iznimno vana osoba!
Turio sam obje ruke u depove i produio niz hodnik. Ovo je ve bilo previe, to kako
su se razmjeri ove prie irili.
Zato su ostali umrli? upitao sam djevojku.
Mislim da oni to ne znaju. Nije bilo vidljiva uzroka smrti. Neki poremeaj u radu
mozga, nita jasno.
Zacijelo imaju neke pretpostavke.
Pa, djed je to objasnio ovako. Doista obine osobe vjerojatno ne mogu podnijeti
zraenje svoga mozga, potrebno da se katalizira srna svijest. Modane elije nastoje stvoriti
antitijela i reagiraju vie nego to je potrebno. Sigurna sam da je problem sloeniji, ali to je
jednostavno objanjenje.
Zbog ega sam onda ja iv?
Moda si ti imao prirodna antitijela. Svoju emocionalnu ljuturu. Iz nekog si
razloga u svome mozgu ve imao zatitni faktor koji ti je omoguio da preivi. Djed je
nastojao simulirati tu eliju, ali ona se nije odrala.
Promislio sam o tome. Taj faktor antitijela, zatita, ili to ve, je li to uroena
sposobnost? Ili je to neto to sam stekao? Dijelom uroena a dijelom nauena, koliko se
sjeam. Ali djed mi nije rekao vie od toga. Mogla sam se izloiti opasnosti da sam previe
znala. Premda, po njegovoj hipotezi, ljudi s tvojim prirodnim antitijelima ima jedan na
milijun do milijun i pol. A budui da im je uskraena sposobnost mijeanja, nema naina da
se ti ljudi izdvoje.
to znai da je, ako je hipoteza tvoga djeda tona, injenica da sam ja bio meu tih
dvadeset estoro nevjerojatno sretan sluaj. Zato si ti toliko vrijedan kao uzorak. Zato si ti
klju.
to je tvoj djed imao u planu za mene? Podaci koje mi je dao da mijeam,
jednorogova lubanja - to je sve to imalo znaiti?
Kad bih to znala, mogla bih te spasiti sada, na licu mjesta, rekla je djevojka.
Mene i svijet.

Ured je bio pretraen, ne do istog stupnja razaranja moj stan, ali netko je uredovao po
prostoriji. Papiri su bili rasuti posvuda, stol prevrnut, sef provaljen polugom, ladice
razbacane po sobi, profesorova i djevojina garderoba izvuena iz ormara i nabacana poput
salate po razderanoj sofi. Sva je djevojina odjea bila razvidno ruiasta. Lepeza ruiastog
u svim nijansama, od blijedoruiastog do tamnoanilinske boje.
Neoprostivo!" povikala je. Zacijelo su doli odozdo.
INKovci?
Ne, ne oni. INKovci se ne bi popeli toliko iznad zemlje. A i da jesu, znalo bi se po
vonju.
Kakvom vonju?
Groznom, muljevitom vonju, kao po ribi. INKovci nisu ovo uinili. Kladim se da su
to bili ljudi koji su razvalili tvoj stan.
Pogledao sam uokolo po prostoriji. Ispred prevrnutog stola cijela kutija rasutih
spajalica blistala je na fluorescentnom svjetlu. Bilo je neeg u njima, nisam znao ega.
Podigao sam jednu s poda i tutnuo je u dep.
Je li se ovdje dralo neto vano? upitao sam.
Nije, rekla je. Praktiki sve je bio potroni materijal. Samo knjige s raunima,
potvrde i opa istraivaka graa. Nita nenadomjestivo.
to je s ureajem za tjeranje INKovaca? Je li on jo u jednom komadu?
Prokopala je kr ispred pretinaca, bacivi u stranu runu svjetiljku, radio-kasetofon,
budilicu i boicu kapi za kaalj te nala malu crnu kutiju s neim nalik VU-metru, koju je
isprobala nekoliko puta.
U redu je, dobro radi. Vjerojatno su mislili da je to beskorisna naprava. Sreom po
nas, jer mehanizam je tako jednostavan da bi ga jedan mali udarac mogao razbiti.
Bucmasta je djevojka potom otila do ugla prostorije, unula i skinula poklopac
elektrine utinice. Utaknuvi u nju sitan utika, ustala je, dlanovima blago pritisnula dio
zida do njega, i iskoila je ploa veliine telefonskog imenika, otkrivajui sef koji se nalazio
unutra.
Nije loe, ha? Kladim se da se nitko ne bi sjetio pogledati ovdje, ha? estitala je
samoj sebi. Potom je okrenula kombinaciju i otvorila sef.
Zatomljujui bol, pomogao sam joj da uspravi stol i na njemu rasporedi sadraj sefa.
Bio je tu debeo, gumicom povezan sveanj bankovnih knjiga, hrpa burzovnih potvrda,
platnena vrea s neim tvrdim, notes uvezan u crnu kou i smea omotnica. Istresla je
sadraj omotnice: zlatni prsten i izblijedjeli, stari Omega sat, iji je kristal bio napukao.
Uspomena na oca, rekla je djevojka. Prsten je pripadao mojoj majci. Sve je ostalo
izgorjelo.
Stavila je prsten i sat natrag u omotnicu. Potom je iz platnene vree izvadila predmet
umotan u staru koulju; kad ga je odmotala, ukazao se mali automatski pitolj. Nije nimalo
sliio igraki. Bio je to pravi pitolj iz kojega se puca pravim mecima. Nisam strunjak, ali
godine gledanja filmova govorile su mi da je u pitanju Browning ili Beretta. Uz pitolj se
nalazio rezervni arer i kutija metaka.
Pretpostavljam da ste vi kalkuteci dobri strijelci, ree djevojka.
Mora da se ali. Nikada prije nisam drao pitolj u ruci.
Stvarno? Pucanje je jo jedna stvar koju sam nauila ne idui u kolu. To je kao sport.
U svakom sluaju, s obzirom na to da nema iskustva s pitoljem, ja u ga nositi.
Svakako. Samo nemoj grekom mene ustrijeliti. Mislim da ne bih mogao podnijeti
jo jednu ranu.
Ne brini. Vrlo sam oprezna, rekla je, spremivi automatik u dep.
Potom je otvorila crni konati notes na sredini i prouavala ga na svjetlu. Stranica je
bila posve irkana nedokuivim nizom brojaka i slova.
Ovo je djedov notes, objasnila je. Ispisan je ifriranim pismom koje samo on i ja
poznajemo. Planove, dnevne dogaaje, sve on to zapisuje ovdje. Dakle - to je ovo? - 28.
rujna, zabiljeeno je da si dovrio pranje podataka.
Tono.
Tu je napisano (1). Vjerojatno prvi korak. Zatim stoji da e 29. ili 30. biti gotov s
mijeanjem. Je li to tono?
Posve.
To je (2). Drugi korak. Potom, tu je... ah, da vidimo... podne, drugi, a to je pod (3).
Obustavi program.
Drugoga u podne trebao sam se nai s tvojim djedom. Pretpostavljam da je kanio
ponititi program koji je instalirao u mene.
Tako da ne doe kraj svijeta. Ali puno se toga promijenilo. I neto se dogodilo s njim.
Nekamo su ga odvukli.
ekaj, rekla je, sveudilj itajui notes. ifra postaje prilino zamrena.
Dok je ona itala, ja sam pakirao ruksak, pazei da ne zaboravim na njezine ruiaste
patike. Kabanice i izme bile su ratrkane uokolo, ali sreom nisu bile poderane ili togod
takvo. Odlazak pod onaj vodopad bez opreme za kiu znaio bi moenje i smrzavanje do
kostiju; znaio bi i uda za moju ranu. Na mom je satu bilo malo prije ponoi.
Notes je pun sloenih prorauna. Elektrini naboj i stupnjevi rastvaranja, faktori otpora
i ordinate, takve stvari. Ne razumijem nita od toga.
Pusti sad to. Nemamo mnogo vremena, rekoh. Samo deifriraj ono to moe.
Nema potrebe za deifriranjem.
Zato ne?
Pruila mi je notes i pokazala jedno mjesto.
Nije bilo ifre, samo golema rkarija:
"Misli li da ovo je oznaka za krajnji rok? upitala je.

Ili to, ili je u pitanju (4). to znai da se, ako je program obustavljen pod (3), X nee
desiti. Ali ako iz nekog razloga ne bude obustavljen i program se nastavi uitavati, onda,
mislim, dolazimo do X.
To dakle, znai da moramo doi do djeda do drugoga u podne."
Ako je moja pretpostavka tona.
Koliko je jo vremena ostalo? Prije velikog praska...
Trideset est sati, rekoh. Nisam trebao gledati na svoj sat. Vrijeme koje je potrebno
Zemlji da dovri jedan i pol okret. Objavit e se dvoje jutarnje novine i jedno veernje
izdanje. Budilice e zvoniti dvaput, mukarci e se obrijati dvaput. Sretne due seksat e se
dva ili tri puta. Trideset est sati, i ni sekunde vie. Jedna sedamnaest tisua trideset i treina
oekivanog ivotnog vijeka od sedamdeset godina. Tada, nakon trideset est sati, trebao bi se
dogoditi kraj svijeta.
to da sad inimo? upitala je djevojka.
Naao sam neki lijek protiv bolova u kompletu za prvu pomo koji je poivao na podu
i progutao ga s gutljajem vode iz uture. Zatim sam stavio ruksak na lea.
Nema druge nego da krenemo u podzemlje, rekoh.




ivotinja je ve bivalo sve manje. Prvoga ledom okovanog jutra nekoliko je starih
ivotinja uginulo, i njihova su zimom izbijeljena tijela poivala ispod pet centimetara
snijega. Jutarnje sunce probilo se kroz oblake, obasjavajui smrznuti krajobraz, a mrazni dah
vie od tisuu ivotinja bijelo je plesao u zraku.
Budim se prije zore i zatjeem Grad prekriven snijegom: udesan prizor u sumornom
svjetlu. Satna se kula mrko nadvija nad zabijeljenim svijetom, podno njega tee tamni pojas
Rijeke. Navlaim kaput i rukavice i sputam se do praznih ulica. Nema jo nijedne stope u
snijegu. Kad ga skupim u ake, snijeg se trusi. Rubovi Rijeke su zaleeni, opraeni snijegom.
U Gradu nema vjetra, ptica, nijednog pokreta. Ne ujem nita osim kriputanja snijega
pod svojim stopalima.
Hodam do Dveri i vidim uvara Dveri kraj Zemljita sjena. uvar Dveri je ispod
teretnih kola to su ih on i moja sjena popravili. Podmazuje osovine. Kola su natovarena
keramikim vrevima kakvi se rabe za uvanje repiina ulja, vrsto privezanima za bone
daske. Pitam se zato uvaru Dveri treba toliko ulja.
uvar Dveri pomalja se ispod kola i podie ruku u znak pozdrava. ini se da je dobro
raspoloen.
Ranoranilac, ha? Koji te vjetar nosi ovamo?
Iziao sam da vidim snijeg", kaem. Bilo ga je tako lijepo vidjeti s Brijega.
uvar Dveri mi se podsmjehuje i obgrljuje me velikom rukom, kao to je inio i prije.
Ne nosi rukavice.
udan si ti svat. Po zimi ovdje nema niega osim snijega, a ti silazi sa svog brijega
da ga vidi.
Zatim podriguje, isputajui paru kao lokomotiva, i gleda prema Dverima. Ali moram
rei da si doao u pravo vrijeme, smijei se. eli se popeti na Satnu kulu? Neto mora
vidjeti otamo. Zimska sveanost, ha, ha. Za koji as u zapuhati u rog, stoga dobro otvori
oi.
Sveanost?"
Vidjet e.
Penjem se na Satnu kulu pokraj Vrata, ne znajui to da oekujem. Promatram svijet s
onu stranu Zida. Snijeg je osobito dubok u Jabunjaku, kao da se olujni oblak namjerio ba
na njega. Sjeverni i Istoni greben posuti su bijelim prahom, tek im nekoliko tamnih litica
kvari izgled.
Odmah podno Satne kule poivaju ivotinje, usnule kao i obino u ovo doba. Nogu
podvijenih pod sebe, stisnute su nisko uza zemlju, isturenih rogova svaka trai san. Sve su
spokojno nesvjesne debeloga snjenog ogrtaa koji je pao na njih.
Oblaci se raspruju i Sunce poinje osvjetljavati zemlju. Zrake sunca koso padaju na
tlo. Napreem oi u tom blistavilu da vidim obeanu sveanost.
uvar Dveri u tom asu otvara Dveri i uje se rog. Jedna duga, potom tri kratke note.
ivotinje se bude na prvi ton i podiu glave u smjeru zova. Njihov bijeli dah iznova
ispunjava zrak, navjeujui poetak novog dana.
Posljednja nota roga se utiava, i ivotinje su na nogama. Diu rogove prema nebu,
zatim stresaju snijeg sa sebe kao da ga prije nisu opazile. Naposljetku kreu prema Dverima.
Neke trupkaju sputene glave, neke tiho struu papcima. Tek nakon to se poredaju
unutra shvaam to je uvar Dveri elio da vidim. Nekoliko ivotinja smrznulo se u
spavaem poloaju. Pa ipak, ne izgledaju kao mrtve, ve prije kao duboko zamiljene.
Iz njih ne izbija dah. Tijela su im nepomina, svijest progutana tminom. Nakon to su
sve ostale ivotinje prole kroz Dveri, one mrtve ostaju poput izraslina na licu zemlje.
Rogovi im zaliveni u prostor, gotovo kao da su ive.
Gledam njihove utihnule oblike dok se jutarnje sunce podie i sjena Zida se povlai, a
blistavilo topi snijeg na tlu. Hoe li jutarnje sunce otopiti i njihovu smrt? Hoe li, svakoga
trena, ti naoko beivotni oblici ustati i poi za uobiajenim jutarnjim poslom?
Ne podiu se. Sunce svjetluca na njihovu mokrom krznu. Oi iza crnih naoala poinju
me boljeti.
Spustivi se sa Satne kule, prelazim Rijeku i vraam se u svoj stan na Zapadnom
brijegu. Otkrivam da mi je jutarnje sunce ozbiljno naudilo oima. Kad ih zatvorim, suze ne
staju. ujem kako mi svaka kap pada u krilo. Zamraujem sobu i satima zurim u udnovato
oblikovane are koje lebde i iezavaju u prostoru lienom perspektive.
U deset sati Pukovnik kuca na moja vrata s kavom i nalazi me ispruenog potrbuke na
postelji kako trljam oi. Osjeam bol u potiljku, ali barem sam prestao suziti.
to se dogodilo s tobom? pita. jutarnje sunce je jae nego to misli. Osobito za
snjenih jutara. Znao si da ita snova ne moe podnijeti jaku svjetlost. Zato si elio izii?
Otiao sam vidjeti ivotinje, kaem. Mnoge su uginule. Njih osam, devet. Ne,
vie.
A jo ih e mnogo uginuti kad god padne snijeg.
Zato ugibaju tako lako? pitam starog asnika, maknuvi runik s lica da ga vidim.
Slabe su. Zbog hladnoe i gladi. Uvijek je bilo tako.
Kako to da nisu izumrle?
Stari asnik odmahuje glavom. Ta stvorenja ive ovdje ve mnogo tisuljea, a ivjet
e i dalje. Mnoge e uginuti tijekom zime, ali preivjele e ivotinje na proljee okotiti
mlade. Novi ivot potiskuje stari. Broj ivotinja koje mogu ivjeti u ovom Gradu je
ogranien.
Zato se ne presele drugamo? U umi ima stabala. Kad bi otile na jug, izbjegle bi
snijeg. Zato moraju ostati?
Pa, ne bih ti znao rei, kae. Ali ivotinje ne mogu otii. One pripadaju Gradu;
zarobljene su njime. Ba kao ti i ja. One to nagonski znaju.
to se dogaa s truplima?
Spaljuju se, odgovara Pukovnik, grijui velike smeurane ruke iznad alice s kavom.
Nekoliko sljedeih tjedana to e biti glavni posao uvara Dveri. Najprije im odsijee glave,
izdubi mozak i oi, onda ih kuha dok lubanje ne budu iste. Ostaci se polijevaju naftom i
spaljuju.
Znai, stari snovi se stavljaju u te lubanje za Knjinicu, je li tako? pitam Pukovnika.
Zato?
Stari asnik ne odgovara. ujem samo kripu podnih dasaka dok se udaljava od mene i
hoda prema prozoru.
Doznat e to kad uvidi to su stari snovi, kae. Ne mogu ti to rei. Ti si ita
snova. Mora sam pronai odgovor.
Runikom otirem suze, potom otvaram oi. Vidim Pukovnika kako stoji poput mrlje
na prozoru.
Mnoge e ti stvari postati jasne tijekom zime, nastavlja. Svidjelo ti se ili ne ono to
dozna, sve e se dogoditi po svome. Snijeg e padati, ivotinje e ugibati. Nitko to ne moe
zaustaviti. Poslijepodne e se sivi dim dizati s trupala u plamenu. Cijele zime, svaki dan.
Bijeli snijeg i sivi dim.




Iza ormara otvorilo se isto ono mrano unutarnje svetite kao prije, ali sada kad sam
znao za INKovce taj se prizor doimao krajnje jezivim i ledenim.
Krenula je niz ljestve ispred mene. S napravom za odbijanje INKovaca u velikom
depu kabanice i velikom runom svjetiljkom objeenom dijagonalno preko tijela, hitro se
sputala sama. Tada sam, takoer sa svjetiljkom zabijenom u dep, i ja krenuo niz klizave
preke ljestava. Sputanje je trajalo due nego to sam pamtio. Cijelim sam putem mislio na
onaj mladi par u Skylineu, Duran Duran i stereo. Zaboravio sam na sve ostalo.
Da sam barem bio jo malo zaboravniji. Stavio sam se na vozaevo mjesto, ena je
sjedila do mene, i krstario kasnononim ulicama u ritmu bezazlene pop glazbe. Skida li ona
narukvice za vrijeme seksa? Bilo bi lijepo da ih ne skida. ak i ako je naga, te dvije
narukvice moraju biti na mjestu.
Vjerojatno ih skida. ene su sklone skidati nakit prije tuiranja. To pak, znai seks
prije tuiranja. Ili nagovor da ostavi narukvice na sebi. Koja je opcija bolja?
Kako god bilo, u krevetu sam s njom, s njezinim narukvicama. Lice joj je praznina,
stoga zatamnjujem svjetla. Narukvice su sve to ima na sebi. Slabano svjetlucaju, uje se
ugodno, prigueno zveckanje na plahtama. Dignuo mi se.
Primijetio sam to na pola puta niz ljestve. Ba sjajno. Zato sada?
Zato nisam dobio erekciju kad mi je trebala? I zato me toliku uzbuuju dvije blesave
narukvice? Osobito pod ovom kabanicom dok se blii kraj svijeta.
Kruila je svjetiljkom kad sam dospio do dna. Ima INKovaca. Sluaj, rekla je. Ovi
zvukovi.
Zvukovi?
Lamatanje peraja. Sluaj paljivo. Moe ih osjetiti.
Napregnuo sam se, ali nisam razabrao nita slino.
Kad naui to treba sluati, moe ak uti njihove glasove. Nije to pravi govor;
sliniji je zvunim valovima. Nalik su imiima. Ljudi mogu uti samo dio njihova
glasovnog raspona.
Kako su onda semioteci stupili u dodir s njima, ako nisu mogli komunicirati
verbalno?
Nije teko napraviti ureaj za prevoenje. Djedu bi to bilo lako Ali odluio je da ga
ne napravi.
Zato ne?
Jer nije elio razgovarati s njima. Oni su odvratna bia i govore odvratnim jezikom.
Sve to jedu ili piju mora biti gotovo gnjilo.
Ne konzumiraju nita svjee?
Ne. Ako te uhvate, danima te namau u vodi. Kad ti tijelo pone truliti, pojedu ga.
Divota. Ve sam bio spreman poi natrag, ali krenuli smo dalje. Znala je svaki korak
puta i gazila ispred mene. Kad bih odostraga uperio svjetlo u nju, njezine zlatne naunice bi
zabljesnule.
Reci mi, skida li naunice prije nego to se otuira? progovorio sam.
Ostavljam ih na sebi, usporila je da mi odgovori. Samo naunice. Seksi?
Valjda. Zato sam tu temu morao staviti na dnevni red?
to ti je jo seksi? Nisam ba iskusna, kao to rekoh. Takvim stvarima te nitko ne
ui.
Nitko i nee. To je neto to mora otkriti sama, rekoh.
Uloio sam svjestan napor da si iz glave istjeram svaku predodbu seksa.
Hmm, promijenio sam temu, kae da ta tvoja naprava odailje ultrazvune valove
koji odbijaju INKovce?
Dokle god ureaj alje signale, oni nam nee prii blie od petnaest metara. Stoga bi
trebao ostati u mojoj blizini. Inae e te epati i smazati za doruak. S obzirom na tvoje
stanje, tvoj bi trbuh prvi istrunuo. A njihovi zubi i kande otri su kao britva.
Dojurio sam neposredno iza nje.
Boli li te jo rana na trbuhu? upitala je.
Samo kad se kreem, odvratio sam. Ali zahvaljujui tabletama i nije tako strano.
Ako naemo djeda, on e ti moi ukloniti bol.
Djeda? Kako e mi on pomoi?
Jednostavno. Mnogo je puta to uinio za mene. Kad, recimo, imam stranu
glavobolju, on upotrijebi jedan impuls da mi ukine svjest o boli. Meutim, bol je vaan
tjelesni signal, stoga to ne treba initi preesto. Ovaj put je hitan sluaj u pitanju. Sigurna im
da e ti pomoi.
Hvala, rekao sam.
Nemoj zahvaljivati meni. Zahvali djedu. Ako ga naemo, podsjetila je..
Pomiui svoju snanu svjetiljku lijevo i desno, proslijedila je nizvodno du podzemne
rijeke. Vlaga je izbijala izmeu kamenja i tekla u potoiima do naih nogu. Sluzavi slojevi
mahovine hvatali su se gdje god bi procurila ta podzemna voda. Mahovina se doimala
neprirodno zelenom, neobjanjivo s obzirom na ove dubine izvan domaaja fotosinteze.
Reci, vjeruje li da INKovci znaju da mi sada hodamo ovuda?
Naravno da znaju, rekla je bez emocija. Ovo je njihov svijet. Nalaze se posvuda
uokolo, promatraju nas. Sluam umove cijelo vrijeme otkako smo sili ovamo.
Uperio sam svjetiljku u stranu, ali vidio sam samo stijenje i mahovinu.
Nalaze se u pukotinama i rupama, kamo svjetlo ne dopire, rekla je. Ili se pak
uljaju za nama.
Koliko je minuta prolo otkako si ukljuila ureaj? upitao sam.
Deset minuta, rekla je, gledajui na sat. Deset minuta, dvanaest sekundi. Jo pet
minuta do vodopada. Dobro nam ide.
Tono pet minuta poslije stigli smo do vodopada. Tutnjava vodopada opet je bila
selektivno priguena; oprema za uklanjanje zvuka oito je i dalje funkcionirala.
udno, primijetila je, saginjui se ispod beumnog slapa. Uklanjanje zvuka znai
da nisu provalili u laboratorij. Da su napali, INKovci bi bili ga cijelog unitili. Mrze taj
laboratorij.
I doista, vrata laboratorija bila su zakljuana. Umetnula je elektronski klju; okretna
vrata su se otvorila. Unutranjost laboratorija bila je mrana, hladna i vonjala je na kavu.
Nemirno je zatvorila vrata za nama, provjerila bravu i tek tada upalila svjetla.
U laboratoriju je u osnovi bio ponovljen ispreturani prizor iz gornjeg ureda: papiri
posvuda, namjetaj prevrnut, alice i tanjuri razbijeni, a na sagu apstraktna ekspresionistika
kompozicija, zacijelo naslikana pomou kante s talozima kave. Ali u razaranju je postojao
obrazac. Ruilaka je ekipa jasno luila to treba i to ne treba unititi. Spram onog prvog
nije bilo milosti, ali kompjutor, telekomunikacijska konzola, oprema za uklanjanje zvuka i
elektrini generator bili su netaknuti.
Sa susjednom je prostorijom bio isti sluaj. Beznadan rusvaj, ali razaranje je bilo
pomno proraunato. Police s lubanjama ostale su savreno netaknute, instrumenti za
eksperimentalnu kalibraciju paljivo odloeni u stranu. Manje vana, jeftinija oprema i
potroni istraivaki materijal bili su razlupani u komade.
Djevojka je otila do sefa da provjeri njegov sadraj. Vrata sefa nisu bila zakljuana.
Zagrabila je dvije ake bijelog pepela.
Ureaj za automatsko spaljivanje u nudi obavio je svoje, rekla je. Nisu se dokopali
nikakvih papira.
to misli, tko je to uinio? upitao sam.
Ljudi, prije svega. Moda su semiotecima, ili kome ve, INKovci pomogli da uu, ali
unutra su doli samo oni. ak su i zakljuali vrata da INKovci ne bi dovrili posao.
Izgleda da nisu uzeli nita vrijedno.
Nisu.
Ali dokopali su se tvog djeda, najvrednije imovine, rekoh. I tako ja ostajem u
kripcu s ovime neim to je ugradio u mene. Sada sam stvarno nagrabusio.
Ne prenagljuj, kazala je bucmasta djevojka. Djed uope nije otet.Postoji tajni
prolaz za bijeg odavde. Sigurna sam da je umaknuo sluei se drugim ureajem za tjeranje
INKovaca.
Kako moe biti tako sigurna?
Djed nije od onih koji bi se dali uhvatiti. Ako je uo nekoga da provaljuje, izvukao se
odavde.
Dakle, na sigurnom je, iznad zemlje?
Iznad zemlje nije, ispravila me. Put za bijeg je poput labirinta. U najbrem sluaju
potrebno je pet sati da se njime proe, a ureaj za odbijanje INKovaca traje samo trideset
minuta. Jo je u labirintu.
Ili su ga uhvatili INKovci.
Mislim da nisu. Djed je pripremio supersigurno sklonite za sebe, upravo za ovakve
sluajeve. To jedino mjesto pod zemljom kojemu se nijedan INKovac nee pribliiti. Kladim
se da je tamo i eka da se mi pojavimo.
Gdje je to?
Djed mi je jednom objasnio put, ali u notesu bi trebala biti stenografirana karta. U
njoj su ubiljeene sve opasne toke na koje treba paziti.
Kakve opasne toke?
Takve za koje vjerojatno radije ne bi znao. ini se da postaje nervozan kad uje
previe.
Svakako, mala. Nisam se elio prepirati. Koliko treba da se doe do tog sklonita?
Oko pola sata do prilaza. A odande jo sat ili sat i pol do djeda, kad dospijemo do
prilaza, bit e u sve u redu; problem predstavlja prvih pola sata. Ako zaista ne pourimo,
baterija u ureaju za odbijanje INKovaca e se potroiti.
to e se dogoditi ako nam portapak crkne na pola puta? Poeli nam sreu. Morat
emo mahati svjetiljkama kao ludi. Onda bolje da krenemo, rekoh. INKovci nee ekati
da kau semiotecima da smo ovdje. Vratit e se svakog trena.
Zbacila je kinu kabanicu te navukla vojniku jaknu i patike za tranje koje sam
spakirao. Ja sam u meuvremenu svukao svoj nepromoivi kaput i stavio na sebe najlonsku
vjetrovku. Potom sam zamijenio tenisice kinim izmama i ponovno naprtio ruksak na rame.
Na mom je satu bilo skoro dvanaest i trideset.
Djevojka je otila do ormara u drugoj sobi i bacila vjealice na pod. Dok je okretala
ipku za odjeu uo se zvuk mijenjanja brzina, i kvadratna ploa u donjem dijelu desnog zida
ormara otvori se uz kripu. Iznutra je zapuhao hladan, ustajao zrak.
Tvoj je djed svojevrstan fetiist ormara, primijetio sam.
Nipoto, ustala je u njegovu obranu. Fetiist je onaj tko se fiksira samo na jednu
stvar. Naravno, djed je dobar u pravljenju ormara. Dobar je u svemu. Genij se ne
specijalizira, genij je um po sebi.
Zaboravi na genija. On ne ini mnogo za nedune promatrae. Osobito ako svatko
eli svoj udio u akciji. Zato se sva ova zbrka uope i dogodila. Genij ili budala, ne ivi sam
na ovom svijetu. Moe se sakriti pod zemlju ili se opkoliti zidom, ali netko e doi i
razvaliti utvrdu. Tvoj djed nije iznimka. Zahvaljujui njemu sasjekli su mi utrobu, a sada e
doi kraj svijeta.
Kad naemo djeda, sve e biti u redu, rekla je, primaknuvi mi se da mi utisne
poljubac iza uha. Ne moe se sada vratiti. Djevojka je drala na oku napravu za odbijanje
INKovaca dok se ova punila. Kad je s time bilo gotovo, povela je put i ja sam je slijedio, kao
i prije. Kad smo proli kroz otvor, stala je zavrtati jednu ruicu da zapeati ulaz. Sa svakim je
zavrtajem komadi svjetla postajao sve manji, onda se sveo na pukotinu te je najzad
ieznuo.
Zbog ega je tvoj djed izabrao ovaj put kao izlaz u nudi?
Zbog toga to je on izravno povezan s brlogom INKovaca, kazala je bez oklijevanja.
Oni sami mu se ne mogu pribliiti. To je njihovo svetite.
Svetite?
Ja ga zapravo nikad nisam vidjela, ali tako ga naziva djed. Oni oboavaju jednu ribu.
Golemu ribu bez oiju, rekla je i uperila svjetlo iznad nas. Krenimo. Nemamo mnogo
vremena.
Spiljski strop bio je nizak; u hodu smo se morali sagibati, bubajui glavom o stalaktite.
Mislio sam da sam u dobroj formi, ali sada, ovako zguren, pri svakom savijanju bedara
osjetio bih ledeni ubod u trbuhu. Meutim, ta mi je bol bila stoput draa od toga da ovuda
tumaram sam ako bih nju izgubio iz vida.
to smo dalje putovali kroz tamu, utio sam se sve otuenijim od svoga tijela. Nisam
ga mogao vidjeti, i nakon nekog vremena poeo sam misliti kako tijelo nije drugo do
hipotetska konstrukci- Dakako, mogao sam osjetiti svoju ranu i tlo pod tabanima. Ali bili su
to samo kinestezija i dodir, primitivni pojmovi koji proizlazi iz premise tijela. Ti bi se osjeti
mogli nastaviti i kad tijela vie ne bude. Kao to amputirca svrbe noni palci.
Misli su mi doslovce jurile dok sam slijedio bucmastu djevojku. Ruiasta joj je
suknja virila ispod jakne amerike vojske. Naunice su kao krijesnice svjetlucale oko nje.
Nijednom nije provjerila pratim li je; samo je kroila naprijed, ustrinom izviaa.
Zaustavljala se samo kad bi dospjela do ravanja na putu, a tada bi izvadila kartu i drala je
pod svjetlom. Tada sam je uspijevao dostii.
Je li u redu tamo? Na pravom smo putu? pitao sam.
Barem zasad, odvratila je.
Kako zna?
Znam, jer idemo pravim smjerom, rekla je autoritativno, obasjavajui svjetiljkom tlo
do naih stopala. Vidi? Pogledaj.
Pogledao sam osvijetljen krug na zemlji. Na uleknutoj stjenovitoj povrini svjetlucali
su komadii srebra. Podigao sam jedan - spajalica.
Vidi? kazala je svisoka. Djed je proao ovim putem. Znao je da emo ga pratiti,
stoga ih je ostavio kao putokaze.
Kuim, rekao sam, prizemljen.
Prolo je petnaest minuta. Pourimo, navaljivala je.
Na putu je bilo jo ravanja. Ali svaki put su nam spajalice pokazivale smjer. U podu
prolaza bilo je i jama. Ove su bile ucrtane na karti kao mjesta gdje moramo oprezno hodati,
sa svjetiljkama uperenim u tlo.
Put je vijugao lijevo i desno, ali je neprestano vodio dolje. Nije bilo strmih kosina,
samo stalno, ujednaeno sputanje. Pet minuta kasnije doli smo do prostrane komore. Znali
smo to po promjeni u zraku i zvuku naih koraka.
Izvadila je kartu da provjeri na poloaj. Osvjetljavao sam svuda uokolo. Prostorija je
bila krunog oblika; strop je tvorio kupolu. Kosi zidovi bili su glatki i klizavi, oito djelo...
ljudskih ruku? U samome sreditu poda nalazila se plitka udubina promjera jednog metra,
ispunjena muljem nerazaznatljiva podrijetla. U zraku je bila tinktura neega; nije bila
prejaka, ali je ostavljala neugodno kiseo i gumast okus u ustima.
ini se da je ovo prilaz svetitu, rekla je. To znai da smo sigurni od INKovaca. Za
sada.
Sjajno, ali kako da izaemo odavde?
Prepusti to djedu. On e nai put.
S obje strane ulaza u svetite bio je urezan zamren reljef. Dvije ribe u krugu, od kojih
je svaka drala rep druge u ustima. Glave su im bile razmjera pokrova avionskih motora, a na
mjestu gdje su im trebale biti oi strala su dva dugaka ticala nalik hvataljkama. Usta su im
bila prevelika s obzirom na ostatak tijela, razvuena gotovo do krga, ispod kojih su se
nalazili mesnati organi slini odsjeenim ivotinjskim udovima. Na svakom od tih privjesaka
bile su tri kande. Kande? Lene peraje imale su oblik plamenih jezika, krljuti su bile
raihane poput trnja.
Mitska stvorenja? Vjeruje li da doista postoje? upitah je.
Tko zna? rekla je, podiui nekoliko spajalica. Brzo, hajdemo unutra.
Preao sam jo jednom svjetiljkom preko rezbarije prije no to u poi za njom kroz
ulaz. Bilo je pravo udo kako su INKovci mogli stvoriti takve detalje u posvemanjoj tami.
U redu, mogu vidjeti u mraku, ali taj njihov vid bio je od drugoga svijeta. A sada su
vjerojatno pratili svaki na pokret.
Prilaz svetitu postupno se uspinjao, a strop se u isti mah sve vie dizao, dok se
naposljetku nije vinuo izvan domaaja svjetiljke.
Od ove se toke penjemo na brdo, rekla je. Ne ba pravo brdo, vie breuljak. Ali
za njih je to brdo. Tako je rekao djed. To je jedino zabiljeeno podzemno brdo, sveto brdo.
Onda ga mi oskvrnjujemo.
Nipoto. Ba naprotiv. Brdo je bilo ukaljano od poetka. Ovo je mjesto Pandorina
kutija zapeaena Zemljinom korom. Prljavtina je bila koncentrirana ovdje. A mi emo
proi ravno kroz njezino sredite.
Zvui kao pakao.
To si ti rekao.
Mislim da nisam spreman za ovo.
Ma hajde, mora vjerovati, ree moja ruiasta bodriteljica. Misli na lijepe stvari, na
ljude koji si volio, na djetinjstvo, svoje snove, glazbu, takve stvari. Udri brigu na veselje.
Je li Ben Johnson dovoljno veselje? upitao sam.
Ben Johnson?
Igrao je u onim sjajnim starim filmovima Johna Forda, jahao je prekrasne konje.
Stvarno si pravi, nasmijala se. Stvarno mi se svia.
Hvala, rekoh, ali ne znam svirati nijedan instrument.
Kao to je predvidjela, staza je postajala strmija, dok se nismo poeli verati uza
stijenu. No misli su mi bile usmjerene na mog junaka iz sretnih vremena. Ben Johnson na
konju. Ben Johnson u Nepokorivoj utvrdi, Nosila je utu vrpcu, Vodiu karavane i Rio
Grandeu. Ben Johnson u preriji, sunce pee, plavo nebo isprugano oblacima. Ben Johnson i
krdo bivola u kanjonu, dok enske briu ruke o pregae od kockaste tkanine provirujui kroz
vrata. Ben Johnson kraj rijeke, svjetlost iskri po suhoj vruini, kauboji pjevaju. Kamera se
pomie, i eno Bena Johnsona kako jae krajobrazom, hitar kao strijela, na junak zauvijek u
okviru.
Dok sam se hvatao za stijene i ispipavao oslonac za stopala, podupirao me Ben
Johnson na svome konju. Bol u trbuhu nije se povukla ni za mrvicu. Moda je on bio znak da
uklonim fiziku bol iz svijesti.

Nastavili smo se verati uz brdo po mraku. Nisi mogao drati svjetiljku u ruci i
istodobno se sluiti rukama pri penjanju, pa sam tutnuo svjetiljku u traperice, a ona je svoju
objesila preko lea. to znai da nismo vidjeli nita. Zraka njezine lampe poskakivala joj je
na boku, beskorisno uperena u prazno. A sve to sam ja vidio pomou svoje svjetiljke bile su
nijeme povrine stijene koja se penjala, penjala, penjala.
S vremena na vrijeme dozvala bi me da se uvjeri kako drim korak s njom.
Jesi u redu? pitala bi. Jo samo malo.
Neto kasnije ulo se: A da neto zapjevamo?
to da zapjevamo? htjedoh znati.
Ma, bilo to.
Ne pjevam na mranim mjestima.
Daj, ajmo.
Dobro, hajde, nek ide sve kvragu. I tako sam zapjevao rusku narodnu pjesmu koju sam
nauio u osnovnoj koli:
Snijeg pada cijeli dan Hej-ej! Peka, ho!
Vatra gori, velik plam Hej-ej! Peka, ho!
Pjesma srie stari san Hej-ej! Peka, ho!
Nisam znao ostale rijei, pa sam ih izmislio: svi su okupljeni oko vatre - peka - kada
se zauje kucanje na vratima i otac odlazi vidjeti tko je, kad tamo eto soba ranjenih nogu koji
kae: Gladan sam, dajte mi neto za jelo, pa ga hrane kompotom od bresaka. Na kraju svi
sjede oko pei i sveudilj pjevaju.
Divno. Ba dobro pjeva, ree ona. ao mi je da ti ne mogu zapljeskati, ali ruke su
mi zauzete.
Preli smo strminu i dospjeli na ravno podruje. Doavi do daha, stali smo kruiti
svjetiljkama oko sebe. Visoravan je bila neizmjerna; povrina glatka poput stola sterala se u
svim smjerovima. Sagnula se i podigla jo pola tuceta spajalica.
Koliko je daleko tvoj djed mogao otii? upitao sam.
Ne mnogo dalje odavde. Mnogo je puta spomenuo ovu visoravan.
Hoe rei da je tvoj djed doao ovamo po vlastitom izboru?
Naravno. Djed je morao pokriti ovaj teren da bi iscrtao svoju podzemnu kartu. On
zna sve o ovome mjestu.
Sam ga je istraio?
Dakako, rekla je. Djed voli djelovati sam. Ne zato to ne bi volio ljude ili zato to u
njih nema povjerenja; naprosto nitko ne moe ii u korak s njime.
U to mogu vjerovati, rekoh. Ali kai mi, to zna o ovoj visoravni?
INKovci su najprije ivjeli na ovom brdu. Dubili su jame u stijeni i zajedno ivjeli u
njima. Na podruju na kojemu stojimo odravale su se vjerske ceremonije. Ovo bi trebalo
biti obitavalite njihovih bogova, kojima su prinosili ive rtve.
Misli na one sablasne ribe s kandama?
Prema djedovim rijeima, INKovci vjeruju da su te ribe dovele njihove pretke
ovamo. Uperila je svjetlo do naih stopala i pokazala mi plitak lijeb urezan u tlo. lijeb je
vodio ravno u tamu. "Pratei ovaj lijeb dolazi do drevnog oltara. To je najsvetije mjesto u
ovome svetitu. Nijedan mu se INKovac nee pribliiti. Tamo se vjerojatno nalazi djed, na
sigurnom i s iskljuenim zvukom. Slijedili smo lijeb. Uskoro je postao dublji, put se
ravnomjerno sputao, zidovi s obje strane postajali su sve vii. Zidovi su se doimali kao da e
se svakoga asa uruiti i zdrobiti, ali nita se nije micalo. Samo je neobino ljapkanje naih
gumenih izama odjekivalo izmeu zidova. U hodu sam povremeno podizao pogled.
Bila je to potreba da ugledam nebo. Ali iznad naih glava, naravno, nije bilo ni Sunca,
ni Mjeseca, ni zvijezda. Tmina se stlaujue nadvijala nada mnom. Svaki moj udisaj, svaki
korak, sve je poput mulja klizilo prema zemlji.
Podigao sam lijevu ruku i pritiskom upalio svjetlo na satu. Dva i dvadeset jedan. Bila
je pono kad smo se zaputili u podzemlje, dakle prolo je tek malo vie od dva sata. Nastavili
smo hodati prema dolje, niz uski prokop, bez ijedne rijei.
Vie nisam znao jesu li mi oi otvorene ili zatvorene. Jedino to mi je u tom asu
djelovalo na osjetila bila je jeka koraka. Hiroviti teren, zrak i tama iskrivljavali su ono to je
dopiralo do mojih uiju. Nastojao sam zvukovima pridati verbalno znaenje, ali nisu
odgovarali nijednoj rijei koju poznajem. Bio je to nepoznat jezik, niz tonova i glasovnih
pregibanja koja se nisu mogli smjestiti unutar raspona japanskih slogova. Na francuskom,
njemakom, ili moda engleskom, dalo bi ga se prenijeti priblino ovako:
Even - through - be - shopped - degreed - well
No kad bih ih izgovorio, te bi rijei zazvuale sasvim drukije od zvuka koraka.
Tonija bi transkripcija bila:
Efgven - gthouv - bge - shpevg - egvele - wgevl
Finski? Jo jedna rupa u mome lingvistikom znanju. Da me primoraju tome dati neko
znaenje, rekao bih neto poput: Seljak srete starog Vraga na putu. Naravno, to je samo
moj dojam.
U hodu sam i dalje pokuavao sklopiti razne rijei i reenice. Predoavao sam si
njezine ruiaste patike - desna peta na tlu, sredite sile tee prebacuje se na prste, potom,
netom prije nego to ih podigne, lijeva peta na tlu. Beskonano ponavljanje. Vrijeme je
postajalo sporije, opruga sata se odvila, kazaljke jedva da su se jo pomicale.
Efgven - gthouv - bge - shpevg - egvele - ivgevl Efgven - gthouv - bge - shpevg -
egvele - ivgevl Efgven - gthouv - bge
Stari je Vrag sjedio na kamenu uz cestu u finskom selu. Vragu je bilo deset, moda
dvadeset tisua godina, i bio je veoma umoran. Pokrivala ga je praina. Brkovi su mu se
objesili. Kamo s kreno tako urno? dozove Vrag Seljaka. Leme mi se strgo i valja mi ga
popravit, odvrati mu Seljak. Ne hitaj, na to e Vrag, zvizdan sveudilj pri u visini, kamo
uri tako? Nego sjedni i pouj moju priu. Seljak je znao da druenje s Vragom ne donosi
nikakva dobra, no vidjevi ga tako oronulog ree

Neto me udarilo po obrazu. Neto plosnato, mesnato, ne pretvrdo. Ali to? Pokuao
sam se domisliti, kad me opet udarilo po obrazu. Podigao sam ruku da to uklonim, ali uzalud.
Neugodno bljetavilo obigravalo mi je licem. Otvorio sam oi, za koje dotad nisam ak ni
primijetio da su sklopljene. Bila je to njezina svjetiljka uperena u mene, njezin dlan koji me
amarao.
"Prestani, uskliknuo sam. Prebljetavo je. Boli.
Ne moe ovako zaspati! Ustani! Ustani! vikala je.
Da ustanem? O emu pria?
Upalio sam svoju svjetiljku i uperio je oko sebe. Bio sam na zemlji, uza zid, mokar do
koe.
Polako sam stao na noge.
to se dogodilo? U jednom trenu hodam za tobom, u sljedeem spavam. Ne sjeam
se da sam sjeo ili zaspao.
To je zamka, ree ona. Uinit e sve da nas uspavaju.
Tko to?
Tko god ili to god ivi na ovom brdu. Boanstva, zli duhovi, ne znam - oni. Oni su
izazvali smetnje.
Zatresao sam glavom.
Sve je postalo tako maglovito. Tvoje patike su stvarale te zvukove i...
Moje patike?
Rekoh joj za njezine finske korake. Za starog Vraga. Za Seljaka.
Sve je to bio trik, prekinula me. Hipnoza. Da nisam pogledala iza sebe, vjerojatno
bi spavao ondje... cijelu vjenost.
Vjenost?
Da, ba tako. Propao bi, kazala je pjevnim tonom. Nije rekla na koji bih to nain
propao. U ruksaku ima konopac, zar ne? Aha, dugaak oko pet metara.
Van s njime.
Skinuo sam ruksak s lea, zavukao ruku meu limenke, viski i uturu, i izvadio ga.
Privezala je jedan kraj konopca za moj pojas i omotala drugi oko svoga struka.
Evo. To bi trebalo biti dovoljno, ree. Ovako se neemo razdvajati.
Osim ako oboje ne zaspemo, rekoh.
Ne stvaraj dodatne probleme. Poimo.
I tako smo krenuli, vezani skupa. Silno sam se trudio ne sluati njezine korake.
Svjetiljkom sam odravao kontakt s leima njezine vojnike jakne. Tu sam jaknu kupio
1971., dobro to pamtim. Rat u Vijetnamu jo je trajao, Nixon i njegova runa faca jo su bili
u Bijeloj kui. Svatko, i njegov brat, nosili su dugu kosu, prljave sandale i jakne iz vojnih
vikova sa simbolima mira na leima, otkidali na psihodelinu glazbu, furali se na Petera
Fondu i jaui na nabrijanim motorima urlali na sav glas uz Boru To Be Wild, koja se
prelijevala u I Heardt Through The Grapevine. Slian uvod - drukiji film?
O emu razmilja? upitala je bucmasta djevojka.
Ma, ni o emu, rekao sam.
Hoemo li neto zapjevati?
Moramo li?
Pa, sjeti se onda neeg drugog.
Ajmo razgovarati.
O emu?
to kae na kiu?
Moe.
Na to te podsjea kia?
One noi kad mi je poginula obitelj padala je kia.
to kae na neto vedrije?
U redu je. Ne smeta mi priati o tome, rekla je. Osim ako ti to ne eli sluati.
Ako eli priati o tome, trebala bi priati o tome, odvratio sam.
Zapravo nije padala kia. Nebo je bilo oblano, a ja sam bila u bolnici. Kraj prozora
se nalazilo stabalce kamfora. Leala sam u krevetu i pamtila svaku granicu. Dolazilo je
mnogo ptica. Vrapci, svraci i vorci, i druge, ljepe ptice. Ali kada se spremala kia, ptica
nije bilo. Potom bi se vratile i cvrkutavo se zahvaljivale na vedrom vremenu. Ne znam zato.
Moda zato to, kad kia prestane, kukci izlaze iz zemlje.
Jesi li dugo bila u bolnici?
Oko mjesec dana. Imala sam operaciju na srcu. Smijeno, zar ne? Ja sam jedina bila
bolesna, danas sam jedina iva. Na dan kada su poginuli ptice su imale puno posla. U bolnici
su ukljuili grijanje, pa je prozor bio zamagljen i morala sam ustajati iz kreveta da ga
pobriem. Nisam smjela izlaziti iz kreveta, ali morala sam vidjeti stabla, ptice i kiu. Bio je
tamo par ptica s crnom glavom i crvenim krilima. Tada sam pomislila kako je svijet udan.
Mislim, na svijetu zacijelo postoje milijuni kamforovih stabala - naravno, ne moraju sva biti
kamforova - ali toga jednog dana, kada je kia padala i prestajala i padala i prestajala, koliko
je ptica moralo dolijetati i odlijetati? To me inilo jako tunom.
inilo te tunom?
Da, jer, kao to rekoh, na svijetu zacijelo postoje milijuni stabala i milijuni ptica i
milijuni pljuskova. Ali ja nisam mogla razabrati ni taj jedan, i vjerojatno u, mislila sam,
tako i umrijeti. Plakala sam i plakala, osjeala sam se tako usamljenom. Bilo je to one noi
kad mi je cijela obitelj nastradala. Premda su mi to rekli tek mnogo kasnije.
"Mora da ti je bilo strano.
Pa, bio je to za mene kraj svijeta. Sve je postalo tako mrano i samotno i bijedno.
Zna li kakav je to osjeaj?
Mogu zamisliti, kazao sam.
Njezine misli o kii obuzele su moje misli. I to u tolikoj mjeri da nisam primijetio da je
stala i ponovno se zabio u nju.
Oprosti, rekoh.
S! Uhvatila me za ruku. ujem neto. Sluaj!
Stajali smo posve tiho i napinjali ui. Isprva slabano, gotovo neprimjetno. Duboka
grmljavina, kao da se zemlja trese. Zvuk je postao glasniji. Zrak je poeo podrhtavati. Sve
nam je govorilo da e se neto dogoditi.
Potres? upitao sam.
Ne, zadrhtala je djevojka. Neto mnogo gore.




Kao to je nagovijestio Pukovnik, dim se vidi gotovo svakoga dana. Sivi dim koji se
die iz blizine Jabunjaka i penje se u oblake. Ako se dovoljno dugo promatra, uinit e se
kao da sam jabunjak stvara te oblake. Prvi znaci dima vidljivi su tono u tri popodne, a
spaljivanje traje ovisno o broju uginulih. Dan nakon snjene meave ili ledene noi, tanki
stup dima nastavit e se dizati satima. Zato se ne smisli neto da se sprijei ugibanje
ivotinja?
Zar im se ne bi moglo podii sklonite? pitam Pukovnika dok igramo ah. Ne bi li
ih trebalo zatititi od snijega, vjetra i hladnoe? Jednostavan natkriven obor spasio bi mnoge
od njih. Nikakve vajde od toga, odgovara on samo, ne podiui pogled sa ahovske ploe.
Nikada ne bi ule u to sklonite. Nastavile bi spavati na tlu kao i uvijek. One ele spavati
vani, meu elementima, makar to znailo da e uginuti.
Pukovnik prijeti postavljajui svoga sveenika tono ispred moga kralja. Dva roga s
obje strane postavljeni su u borbeni poloaj. ekam da otponu napad.
Gotovo se ini kao da ivotinje ele patiti i ugibati, kaem.
Na neki nain, da. To je za njih prirodno. Hladnoa i neudobnost. To bi ak mogao
biti njihov spas.
Pukovnik tone u utnju, doputajui mi da uanim svoga majmuna kraj njegova zida.
Moda bih mogao namamiti zid da se pokrene. Pukovnik prua ruku kao da e zagristi
mamac, ali onda povlai jednog od svojih vitezova i utvruje svoju obranu.
Pribjegava lukavtinama, ha? kae stari vojnik kroza smijeh.
Ni blizu vama, dakako. I ja se smijem. Kako to mislite njihov spas?
udno je to rei, ali moda ih ugibanje spaava. Umiru i preporaaju se na proljee.
Kao novi mladi, naime.
Ali kad narastu, i ti novoroeni mladi jednako tako pate i ugibaju. Zato moraju tako
patiti?
Jer je tako sueno, izjavljuje on. Na tebi je red. Ne moe pobijediti ako ne ukloni
moga sveenika.

Nakon tri snjena dana odjednom se promalja bistro nebo. Zrake Sunca prosipaju
zasljepljujue blistavilo na smrznuti, bijeli Grad. ujem snijeg kako posvuda pada s granja.
Ostajem u kui i navlaim zavjese da se sklonim od svjetlosti, ali ne uspijevam joj umaknuti.
Ledom okovani Grad ljeska se poput golema izbruenog dragulja, bacajui noeve svjetlosti
koji mi se zarivaju u oi.
Popodneva provodim potrbuke na krevetu. Upinjem se uti pjesme ptica koje
posjeuju prozorske daske radi mrvica kruha to ih ostavljaju starci. Mogu uti same starce
kako sjede ispred kue i razgovaraju na suncu. Jedino ja izbjegavam njegovu toplu dare-
ljivost.

Kad Sunce zae, izlazim iz postelje i ispirem bolne oi hladnom vodom. Natiem crne
naoale i sputam se niz snjenu padinu do Knjinice. Ne mogu itati toliko kao obino.
Nakon samo jedne lubanje, sjaj starih snova zabada bolne igle u moje one jabuice. Mutne
praznine iza moga vida postaju teke, prsti mi gube osjetljivost.
Knjiniarka mi u takvim prilikama donosi hladan oblog za oi te neto mesne juhe ili
toplog mlijeka da popijem. Na jeziku su mi poput pijeska, posve lieni okusa. Navikavam se
na to, ali okus mi je jo uvijek neugodan.
Postupno se privikava na Grad, kae ona. Hrana je ovdje drukija nego drugdje.
Rabimo samo nekoliko osnovnih sastojaka. Ono to nalikuje mesu, nije meso. Ono to
nalikuje jajima, nisu jaja. Ono to nalikuje kavi, samo nalikuje kavi. Sve je nainjeno od
slike neega. Juha je dobra za tebe. Grije te.
Grije, da, kaem.
Glava mi vie nije toliko teka, tijelo nije toliko hladno. Zahvaljujem joj i sklapam oi
da se odmorim.
Treba li ti jo togod? pita.
Zato to pita?
Zacijelo postoji neto to bi ti pomoglo da rastvori svoju zimsku ljuturu.
Ono to elim je sunce, kaem. Na to skidam svoje crne naoale i krpom briem
stakla. Ali to je nemogue. Oi mi ne mogu podnijeti svjetlost.
Neto istinskije od Suneva svjetla. Moda neto iz tvoga prijanjeg svijeta to ti je
prualo utjehu.
Slaem djelie pamenja koji su mi preostali, ali nijedan ne upotpunjava slagalicu.
Ne valja. Ne mogu se niega sjetiti. Sve sam izgubio.
Neto sitno, bilo to, prvo to ti padne na pamet. Dopusti da ti pomognem.
Sjeanje mi je vrsta stijena, ne pomie se s mjesta. Boli me glava. Gubei svoju
sjenu, izgubio sam mnogo toga. Ono to je ostalo zapeaeno je u zimskoj hladnoi.
Stavlja mi ruku na sljepoonicu.
Moemo kasnije razmisliti o tome. Moda se sjeti.
Daj da proitam jo jedan stari san, inzistiram.
Umoran si. Ne bi li trebao priekati do sutra? Nema potrebe da se napree. Stari
snovi e ekati.
Ne, radije u itati snove nego da ne inim nita. Tada barem ne moram misliti ni o
emu.
Ona ustaje i iezava u skladitu. Sjedim ondje, sklopljenih oiju, uranjajui u tamu.
Koliko e ova zima trajati? Ubojita zima, kazao je Pukovnik. A tek je poela. Hoe li moja
sjena preivjeti? Ne, pitanje je hou li ja preivjeti, ovako nesiguran?
Ona polae lubanju na stol i brie je navlaenom krpom, kao i obino, zatim suhom
krpom. Sjedim, glava mi poiva na dlanu, i promatram kretnje njezinih prstiju.
Ima li iega drugog to mogu uiniti za tebe? pita me, neoekivano podigavi
pogled.
Ve toliko ini za mene, kaem.
Zaustavlja ruku i sjeda nasuprot meni. Mislim, neto drugo. Moda eli spavati sa
mnom.
Odmahujem glavom.
Ne razumijem, kae moleivo. Rekao si da me treba.
Trebam te. Ali to sada nije u redu.
Ona ne kae nita i naposljetku nastavlja latiti lubanju. Gledam u strop, u uto svjetlo
koje se sputa s njega. Koliko god mi bilo teko u dui, koliko god me zima okovala, ne
smijem spavati s ujom. Grad je taj koji eli da spavam s njom. Na taj nain mi ele prisvojiti
duu.
Stavlja ulatenu lubanju pred mene, ali ne podiem je. Promatram njezine prste na
stolu. Pokuavam iitati znaenje iz njezinih prstiju, ali oni mi ne kau nita.
Reci mi jo neto o svojoj majci, kaem.
O svojoj majci?
Da. Bilo to.
Pa, poinje ona, s rukama na lubanji, ini se da sam prema majci gajila drukije
osjeaje nego prema drugima. Ne mogu se ba dobro sjetiti, bilo je to tako davno. Zato je
tako bilo, ne znam.
Tako je to s duom. Nikad nita nije jednako. Poput rijeke - dok tee, smjer joj se
mijenja ovisno o zemljitu.
Smijei se. To se ini pogrenim.
Tako jest, kaem. Zar ti majka ne nedostaje?
Ne znam.
Pomie lubanju da bi je promotrila iz razliitih kutova.
Je li to pitanje suvie nejasno?
Da, vjerojatno.
Da razgovaramo o neemu drugom? predlaem. to je voljela tvoja majka? Moe
li se sjetiti?
Da, sjeam se vrlo dobro. Za toplih dana odlazili smo u etnju i promatrali ivotinje.
Stanovnici Grada ne eu esto, za razliku od tebe.
Da, ja uivam u etnji, kaem. ega se jo moe sjetiti?
Kad je bila sama u svojoj sobi, ula bih je kako govori, premda ne znam je li joj to
godilo.
Kakve je stvari govorila?
Ne sjeam se. Nije to bio obian govor. Ne znam kako da objasnim, ali kao da je za
majku to imalo neku vanost.
Vanost?
Da, nekako je... naglaavala taj govor. Majka bi rastezala rijei ili ih skraivala. Glas
bi joj zvuao visoko i nisko, kao vjetar.
To je pjevanje, odjednom shvaam.
Moe li ti tako govoriti?
Pjevanje nije govorenje. To je pjesma.
Moe li i to ti initi? pita.
Duboko udiem, ali ne nalazim nikakvu glazbu u pamenju. ao mi je. Ne mogu se
sjetiti nijedne pjesme, kaem.
Je li nemogue vratiti pjesme?
Pomogao bi neki glazbeni instrument. Kad bih mogao odsvirati nekoliko nota, moda
bi mi se pjesma vratila.
Kako izgleda glazbeni instrument?
Postoje stotine instrumenata, svi su razliitih oblika i veliina. Neki su tako veliki da
je potrebno etvoro ljudi da ih podigne; drugi stanu u dlan. I zvukovi su razliiti.
Rekavi to, poinjem osjeati kako se klupko sjeanja u meni polako odmotava.
Moda u prostoriji Zbirke postoji neki instrument. To zapravo nije zbirka, ali tamo
ima mnogo stvari iz prolosti. Samo sam bacila pogled ondje.
Moemo li pogledati? pitam. ini se da danas vie nisam u stanju itati snove.
Prolazimo kroz spremite za lubanje, ulazimo u drugi hodnik i stiemo do vrata od
mlijenog stakla nalik onima na ulazu u Knjinicu. Ona ulazi, nalazi prekida za svjetlo, i
mutno osvjetljenje razlijeva se skuenim prostorom. Pod je zakren sanducima i torbama,
gomilama velikih i malih krinja. Previe ih je da bi se izbrojali, svi su prekriveni prainom.
Meu njima su udnovati predmeti, koji poivaju na otvorenom ili u poslaganim kovezima.
Zato su te stvari ovdje?
Kleknem i otvorim jednu od tih kutija. Podie se oblak bijele praine. U njoj je
neobina naprava, s nizovima okruglih tipaka na kosoj povrini. Oito je puno koritena,
crna boja na njenu eljeznom okviru mjestimice je oljutena.
Zna li to je ovo?
Ne, kae ona, stojei nada mnom. Je li to glazbeni instrument?
Nije, ovo ne stvara glazbu. Stvara rijei. Mislim da to zovu pisanim strojem.
Zatvaram starinski mehanizam kovega i prelazim na pletenu koaru do njega.
Podiem zaklopac i nalazim kompletnu garnituru noeva i vilica, alica, tanjura i brino
sloenih, poutjelih ubrusa.
U velikom konatom putnom kovegu nalaze se staro odijelo, koulje, kravate, arape
i donje rublje. Meu slojevima odjee spremljen je toaletni pribor, etkica za brijanje za koju
je slijepljen prljavi sapun i pljoska liena mirisa.
Svaki komad prtljage koji otvaram otkriva isti jeftini inventar. Sva odjea i
raznovrstan pribor doimaju se kao da su spakirani za iznenadno putovanje. Ipak, svemu
manjkaju pojedinosti koje bi upuivale na neki identitet, sve je nekako obino, lieno
osobnosti. Odjeu ne ine niti kvalitetno saiveni predmeti, a niti polovne prnje. Vide se
razlike u razdoblju, godinjem dobu i spolu, razliita su kroja s obzirom na dob, no nita nije
osobito upadljivo. ak i miriu jednako. Kao da je netko pomno uklonio svaku naznaku
individualnosti. Tu su samo bezosobni ostaci.
Pregledavi pet ili est kovega, odustajem od truda. Ako se u Gradu mogu nai
ikakva glazbala, ovdje ih zacijelo nema.
Idemo, kaem. Oi me peku od praine.
Jesi li razoaran to nisi naao nijedan instrument?
Moemo ga pokuati potraiti negdje drugdje, kaem.

Zaeljevi joj laku no, penjem se sam uz Zapadni brijeg. Zimski vjetar iba izmeu
stabala i udara me u lea. Osvrem se i zatjeem polutamni Mjesec kako lebdi ponad Satne
kule, dok na nebu vriju guste oblaine. Na slabanoj mjeseini Rijeka je crna poput katrana.
Sjeam se da sam meu odjeom u sobi Zbirke vidio topao al. Na njemu je podosta
rupa od moljaca, ali omotan nekoliko puta oko vrata suzbit e hladnou. Moram pitati imaju
li ti kovezi vlasnike i mogu li se sluiti njihovim sadrajem. Stojei na vjetru bez ala,
drhturim; ui mi are kao od amara.
Sutra u obii uvara Dveri. Moram se pobrinuti i za svoju sjenu.
Kreem natrag prema Gradu i nastavljam koraati uz zaleenu strminu prema
Slubenim rezidencijama.




Nije potres, zadrhti djevojka. Neto je mnogo gore.
Kao to?
Nije odgovorila, samo je progutala dah i nevoljno zatresla glavom.
Sad nema vremena za objanjenja. Tri! Jedino nas to moe spasiti. Moda pokida
avove, ali bolje to nego da pogine.
Povezani najlonskim uetom, jurnuli smo punom brzinom. Svjetlost u njezinoj ruci
silovito se njihala, prelazei preko nazupanih ara izmeu zidova. Ruksak mi je poskakivao
na leima. Rado bih ga bio odbacio, ali nije bilo vremena. Nisam mogao usporiti korak, bio
sam na uzdi.
Tutnjava je postajala glasnija to smo dalje ili. Kao da smo se kretali ravno prema
njenom izvoru. Ono to je poelo kao podzemno podrhtavanje pretvorilo se u kripanje,
zvidanje, itanje, struganje, i ne znam to jo sve ne.
Grbio sam se dok smo trali - moje je tijelo htjelo ii drugim smjerom - ali ona je
vodila, a ja sam je pratio. Sreom, nije bilo skretanja ni prepreka. lijeb je bio gladak kao
kuglaka staza. Nije trebalo paziti na rupe ili stijene.
Zatim se zaulo kripanje i praskanje, kao da se kamene gromade strahovitom silinom
uzajamno struu. Nakon neprekidne buke, odjednom tiina. Sekunda niega. Zatim se
posvuda razleglo neobino itanje, kao da tisue staraca u isti mah siu zrak izmeu zubi.
Piskutavo zvidanje odjekivalo je u mraku poput zujanja tisua podzemnih kukaca
pokrenutih istim podraajem. Taj nam zvuk nije elio dobra.
U isto sam vrijeme imao zlokoban osjeaj da nas taj zvuk doziva, kao zvijer koja
iekuje plijen. Kakav god se uas tamo nalazio, znao je da dolazimo. Nisam imao pojma to
je to. Mata mi je zaostala daleko za nama.
Nastavili smo trati - koliko dugo? Moj osjeaj za vrijeme bio je paraliziran. Trao
sam i trao, ali nisam osjeao umor, rana na trbuhu povukla se u udaljen kutak svijesti.
Osjeao sam koenje u laktovima, ali to mi je bio jedini tjelesni osjet. Jedva da sam bio
svjestan da trim. Noge su mi letjele i skakale. Gusta masa zraka gurala me odostraga.
Gibao sam se poput pjesme kad je ispustila krik upozorenja koji sam preuo. Tresnuo
sam u nju, oborivi je na tlo. Nastavio sam se kretati, padajui u luku preko nje. ak nisam
uo kako sam se udario. Trenutak nakon to sam zviznuo glavom o tvrdu kamenu plou, palo
mi je na um: kao da sam iskljuen iz zvuka. Ili mi se evolucija neopazice prikrala s lea?
Potom me - odnosno, tonije kazano, u istom asu - zaslijepila bol u prednjem renju.
Tama mi se rasprsnula pred oima. Bio sam siguran da imam potres mozga. Je li mi napukla
lubanja? Moda sam ve bio mrtav, i samo mi je preostatak boli plamtio u modanoj kori.
Sve se to odvilo u jednom trenutku. Bio sam iv. Bio sam iv i disao sam. I diui,
utio sam bol. Osjeao sam suze na obrazima, suze koje su se slijevale u kut usana i kapale
na kamenu plou.
Mislio sam da u se onesvijestiti, ali privezao sam bol za tamu. Bio sam inio neto.
Da, trao sam. Bjeao sam od neega. Pao sam. U okrajcima sjeanja uspio sam se osoviti na
koljena.
Kad mi se svijest ponovno sklopila, uoio sam najlonsko ue. Bio sam komad rublja
to su ga snani vjetrovi otpuhali s konopca. Stekao sam naviku prevoditi svoje okolnosti u
svakojake prikladne analogije.
Idue to sam shvatio bilo je da mi tijelo nedostaje od struka nadolje. Nanovo sam
sagledao situaciju. Moja donja polovica bila je tu, ali je uope nisam osjeao. Sklopio sam
oi i koncentrirao se. Nastojanje da uskrsnem osjete ispod pojasa podsjetilo me na nastojanje
da dobijem erekciju. Napor da se energija natjera u vekuum.
I eto me kako razmiljam o svojoj ljubaznoj knjiniarki s gastrikim proirenjem i
onom fijasku u spavaoj sobi. Tu je sve polo po krivu, sinulo mi je sada. Ipak, natjeravanje
penisa da se digne nije jedina svrha ivota. Toliko sam shvatio kad sam prije vie godina
proitao Stendhalov Parmski kartuzijanski samostan.
Moja donja polovica kao da je bila uhvaena u nekakav polovini kripac. Ili isturena
preko praznog prostora ili... zaljuljana na rubu kamene ploe. Samo me gornja polovica
prijeila da ne padnem. Zato su mi ruke tako oajniki prianjale za konopac.
Otvorio sam oi prema jarkom svjetlu. Bucmasta djevojka drala je runu svjetiljku
uperenu u moje lice. Dohvatio sam konopac i na jedvite jade dovukao svoju donju polovicu
na vrstu stijenu.
Pouri, vikala je djevojka, ili emo oboje poginuti!
Tijelo mi je bilo mrtvaki teko, tlo klizavo od krvi. Rana mi se vjerojatno rascijepila.
Odbacio sam konopac i s krajnjom mukom se podupro rukama. Pojas mi se zakaio o rub
kamene ploe, dok me najlonski konopac htio vui naprijed.
Ne potei! zaderah se na svjetlo koje mi se pribliavalo. Snai u se. Ne dodiruj
konopac.
Jesi li dobro?
Prilino dobro.
S pojasom svejednako zakaenim o kameni rub, iscijedio sam svu snagu da bih
prebacio jednu nogu.
ao mi je to ti nisam mogla pomoi, rekla je. Pokuavala sam se uhvatiti za stijene
da oboje ne padnemo preko ruba.
To ti ne zamjeram, kazao sam. Ali zato mi nisi rekla za ovu jamu?
Nije bilo vremena. Zato sam povikala da stane.
Nisam te mogao uti.
Nemojmo se prepirati. Gotovo smo tamo. Moramo se izvui odavde. Ako to ne
uinimo, posisat e nam krv.
Krv?
Svjetiljkom je obasjala jamu. Bila je savreno okrugla, promjera oko jednog metra.
Zatim je stala pomicati svjetlo, otkrivajui nizove istovjetnih jama dokle god je dopirao
pogled. Hodali smo po saama.
Osim to je tlo izgledalo kao ivi pijesak. Pomislih da se moje oi nakon udarca u
glavu poigravaju sa mnom. Ali ruke, kad bih ih stavio pod svjetlost, nisu odavale naroite
znakove drhtanja. to je znailo da se tlo doista pomie.
Pijavice! ciknula je. Milijuni pijavica gmiu iz svojih rupa. Budemo li se zadravali
ovdje, ive e nas posisati.
Ajoj. Osjetio sam muninu. Je li to ono to je trebalo biti gore od potresa?
Nije. Pijavice su tek poetak. Tek e kasnije vidjeti neto zbilja nevjerojatno.
Svejednako privezani skupa, zaputili smo se na ljepljivu povrinu, gnjeei pijavice
svakim korakom, zbog ega sam se nehotice mekoljio.
Nemoj se okliznuti. Padne li u jamu, s tobom je svreno.
Uhvatila se za moj lakat. Drao sam se za stranji kraj njezine jakne. Za nekoga tko
nije naviknut na ovakve stvari, koraanje u tami po trideset centimetara irokoj stijeni koja
vrvi pijavicama iskustvo je koje e po svoj prilici pamtiti. Zgnjeene pijavice stvarale su
debeo sloj ljepljive, elatinozne kae.
Pijavice su zacijelo doplazile na mene kad sam se spotaknuo. Osjeao sam kako ih
nekoliko objeduje na mom vratu i uima. Nastojao sam tome ne pridati prevelik znaaj, jer i
tako nisam mogao podnijeti pomisao. A i ruke su mi bile zauzete. Da budem toan, u lijevoj
ruci mi je bila svjetiljka a u desnoj njezina ruka. Nisam mogao naprosto stati i strgnuti te
proklete stvorove.
Svaki put kad bih lampom obasjao tlo, ugledao bih odvratnu nakupinu pijavica. Samo
su navirale.
Kladim se da su INKovci bacali svoje rtve u ove jame.
Jako si otrouman, rekla je.
Zar ne? odvratio sam.
Pijavice su, kae djed, pomonice tih riba. Stoga su INKovci i pijavicama prinosili
rtve. U svjeem mesu, toploj krvi, ljudima odvuenim pod povrinu svijeta.
Sopui zvukovi kao da su dopirali iz mranih jama. Vijugavi bievi zraka, nalik
pipcima odozdo, omatali su nas u ekinjastu nonu umu.
Voda samo to nije ovdje, navijestila je. Pijavice su bile samo poetak. Kad one
nestanu, stie nam voda. Ona kulja iz jama. Moramo dospjeti do oltara prije no to se voda
podigne.
I ti si sve to znala? Zato mi, zaboga, nisi rekla?
Jer nisam znala, u redu? Voda se ne die svaki dan. To se dogaa samo jednom ili
dvaput mjeseno. Kako sam mogla znati da je upravo danas jedan od tih dana?
Jamama nije bilo kraja. Cipele su mi bile tako ljepljive od iznutrica pijavica da nisam
mogao hodati uspravno. Smijeno.
Jo samo malo, uvjeravala me. Jo malo i bit emo na sigurnom.
Bilo mi je preteko odgovoriti. Umjesto toga sam kimnuo, to u potpunome mraku nije
imalo ba nikakva smisla.
uje li me? Jesi dobro? dozvala me.
Povraa mi se, ali inae sam dobro.
Obino nisam takav cmizdravko, ali kaa zgnjeenih i ljepljivih pijavica, povrh tame,
iscrpljenosti i neispavanosti, iskuavala je granice moje hladnokrvnosti. Kiselo-slatkasti
eluani sokovi Minuli su mi u grlo.
Nisam se usudio pogledati na sat. U svijest su mi se uvukle misli o nebu. O jutru,
stablima, toploj kavi, novinama... elio sam svjetla, bilo kakvog svjetla, pravog svjetla.
Kad se iskobeljamo odavde, moe povraati koliko hoe.
Uhvati se ovdje. Primila me za lakat.
Ne ja. Nee me vidjeti kako bljujem. Samo me tjera na povraanje, prouborio sam.
Dogaa se svakome. Znam da je jezivo, ali mora jednom zavriti. Vjeruj mi, kazala
je s nezatomljivim optimizmom.
Ne, ove bi se jame itekako mogle protegnuti unedogled. I ja nikad neu proitati to
jutarnje izdanje. Osjetiti svjeu tintu na prstima, pod njima sve one reklamne umetke. itati
o tome kad premijer ustaje, burzovna izvjea, vijesti o samoubojstvima cijelih obitelji,
nekretninama, recepte za chaivan-mushi, lanke o duljini suknji, kritike ploa...
Jedini je problem bio u tome da se nisam pretplatio ni na jedne novine. Odrekao sam
se novina prije tri godine. Zato? Osjeam se iskljuenim. Pretvaranje brojeva u mozgu
postalo je moja jedina veza sa svijetom. Veinu slobodnog vremena provodio sam sam,
itajui stare romane, gledajui stare holivudske filmove na videu, pijui. Novine mi nisu
trebale.
Unato tome, lien svjetla u ovom podzemlju, zatekao sam se kako eznem za
jutarnjim izdanjem. Za time da sjednem na neko osunano mjesto i lapem ga kao maka
svoje mlijeko, od prve do zadnje stranice, da proitam svaku otisnutu rije.

Eno oltara, rekla je odjednom. Jo deset metara.
U tome asu, kao da podcrtava njezine rijei, zrak koji je ikljao iz jama se zaustavio,
presjeen jednim udarcem divovske britve. Bez prethodnog upozorenja i odjeka, sva je ta
stlaujua buka ieznula. A s njom i cijeli zvuni prostor, zajedno s mojom ravnoteom.
Potpuna tiina. Jednom kad je zvuk prerezan, to je bilo to. Oboje smo se ukoili u
danom poloaju, napreui se da ujemo... to? Progutao sam slinu, ali zazvualo je muklo
kao da je igla udarila o rub gramofona.
Voda se povukla? upitao sam pun nade.
Voda e provaliti svaki tren, rekla je. Sva ona buka potjecala je od zraka. Sada je
sav istisnut. Prav stvar slijedi nakon toga.
Primila me za ruku dok smo prelazili posljednjih nekoliko jama. Napokon smo preli
najgori dio. Pijavice kao da su pobjegle u suprotnom smjeru. ak i da se sada utopimo, bolje
je to od polagane, sluzave smrti u jami s pijavicama.
Pruio sam ruku da skinem krvopiju s vrata, ali ona me zaustavila.
Nemoj! Odrat e si kou. Nekoliko pijavica nikome nije nakodilo, kazala je.
Uostalom, moramo se brzo popeti na kulu. Zar nikad nisi uio o pijavicama u koli?
Nisam, priznao sam. Takav sam, mutav kao sidro ispod plutae.
Malo dalje, obasjala je svjetiljkom toranj koja se uzdigao pred nama. Bio je to
gladak, bezlian cilindar koji se nadvijao poput svjetionika, i inilo se da se suava od
osnovice prema vrhu. Nisam mu mogao procijeniti veliinu, ali bio je vrlo visok. Bez rijei,
poela se uspinjati stubama. Mene je, naravno, trebalo vui.
Gledan iz neznatne udaljenosti pri oskudnom osvjetljenju, taj se toranj doimao poput
uzviena spomenika graenog stoljeima, ili izbliza je postalo jasno da je u pitanju prirodna
stjenovita formacija. I na njoj prilino nezgrapan stalagmit. ak ni zavojite stepenice
uklesane u taj varljivi stup nisu uistinu tvorile stubite. Bile su nejednake i nepravilne, irine
jedva dovoljne za jedno stopalo, i katkad im je nedostajalo cijelo uporite. Verali smo se,
padali i vukli po toj stijeni.
Nakon trideset est stuba - imam obiaj brojati stube - doekao nas je glasan pljesak,
kao da je golem govei odrezak udario o kameni zid. Uslijedilo je pola dobe privremene
tiine. Neto se pribliavalo.
Pribliilo se. Vodena bujica, koja je ikljala iz stotina jama preplavljenih pijavicama.
Tone vode koja se obruavala kroz tamu. U sljedeem trenutku, ja sam dijete u kinu koje
gleda filmski urnal o otvaranju brane. Otvaraju se ustave, masivan stup vode prti s ekrana.
Predsjednik sa ljemom na glavi obavio je ceremoniju i pritisnuo dugme. Nadimlju se oblaci
pare, tutnjava je zagluujua. to radi tamo dolje? zareala je.
to misli, koliko e se visoko popeti voda? povikao sam, doavi k sebi.
Visoko, glasio je njezin odsjeni odgovor. Sigurno je jedino da voda nee doprijeti
do vrha.
Koliko jo stuba?
Mnogo. Jo jedan krasan odgovor.
Nastavili smo se penjati. Njezina se svjetiljka silovito klatila na remenu. Odustao sam
od brojanja stepenica nakon dvije stotine. Zvuk bijesne bujice pretvorio se u pohlepno
vrtloenje, pa u ivahno klokotanje. Nema sumnje, razina vode se podizala. Za tili as e mi
obliznuti pete.
Zato ne bismo zaplivali? upitao sam je. Mogli bismo plutati. To je sigurno lake
od ovoga.
Nije, ustvrdila je otro. Pod povrinom je vir. Ako te uhvati struja pod vodom,
nee se ba puno naplivati.
Dakle, to je bio jedini nain, i toka. Pentrati se tim bijednim stepenicama, ne znajui
kada e voda stii do nas. Bilo mi je zlo od toga.
Ponovno filmski urnal, vodeni lukovi prte preko ekrana, preliv se prazni u veliki
donji spremnik. Deseci kutova kamere: gore, dolje, sprijeda, s ove strane, s one strane,
dugaki, kratki, zumirani groplan vode koja se obruava. Golema sjena propete vode otisnuta
je na betonu. Zurim u tu sjenu, i ona ubrzo postaje mojom sjenom. Sjedim, skamenjen. Znam
da to moja sjena treperi na zavoju brane, ali ne znam kako reagirati kao jedan od gledatelja.
Ja sam desetogodinjak razrogaenih oiju i bojim se bilo to uiniti. Trebam li vratiti sjenu s
ekrana? Provaliti u sobu za projekciju i oteti film? Ne inim nita.
Moja sjena ostaje na ekranu, kao spodoba u daljini, nepostojana u svjetlucavoj toplini.
Sjena ne umije govoriti, ne poznaje znakovni jezik, bespomona je, poput mene. Sjena zna
da sjedim tamo i promatram je. Sjena mi pokuava neto rei.
Nitko u publici ne shvaa da je ta sjena zapravo moja sjena. Ni moj stariji brat, koji
sjedi do mene, to ne primjeuje. Kad bi primijetio, ne bi propustio priliku da mi odvali
amar. On je takav brat.
I ja ne odajem da je to moja sjena. Nitko mi, uostalom, ne bi vjerovao.
Odsjeak o brani u hipu se zavrava i novosti prelaze na krunidbu nekog kralja.
Zaprega konja s raskonim perjanicama vue bajkovitu koiju preko poploana trga. Traim
svoju sjenu u povorci, ali vidim samo sjene konja i koije.
Tu se pamenje prekinulo. Premda nisam mogao biti siguran da mi se ita od toga
zaista dogodilo. Nisam se sjeao. Moda je to bila halucinacija izazvana zvukovima vode u
tmini, san na javi kao plod izvanrednih okolnosti. Ali slika je bila odve iva. Mirisala je na
sjeanje, pravo sjeanje. Ovo mi se jest dogodilo, sinulo mi je u trenu.
Do tog je asa to sjeanje, inilo se, bilo uplitanjem neke sile odvojeno od taloga moje
svijesti.
Uplitanjem neke sile?
Ili nekom operacijom, poput one koja je izvedena na mome mozgu da bih stekao
sposobnost mijeanja. Iskopali su sjeanja iz moje budne svijesti. Ukrali su mi uspomene!
Nitko nije imao to pravo. Nitko! Moja sjeanja pripadaju meni. Krasti sjeanja znai
krasti vrijeme. Toliko sam se razbjesnio da se izgubio sav strah. Nije me brinulo to se
dogaa. elim ivjeti! rekoh sebi. I ivjet u. Izvui u se iz ovog mahnitog podzemnog
svijeta, povratiti svoje ukradene uspomene i ivjeti. Tko mari za kraj svijeta, bio sam
spreman za povrat cijeloga sebe.
Konopac! viknula je niotkuda.
Konopac?
Brzo, popni se ovamo. Tamo visi jedan konopac.
Pohitao sam uz idue tri ili etiri stube do mjesta gdje je stajala i preao rukom preko
kamene povrine. Nema dvojbe, bio je tu konopac duine alpinistikog ueta, iji je kraj
sezao do visine mojih grudi. Povukao sam ga da mu ispitam vrstou. inilo se da je
osiguran na drugom kraju.
Ovo je zacijelo djedovo djelo, uskliknula je. Djed nam je dobacio ue.
Da lake krenemo, hajdemo jo jednom okolo.
Koliko god bilo iscrpljujue provjeravati svaki korak, osobito u mojim tenisicama,
popeli smo se za jo jedan krug oko tornja i zatekli konopac kako visi u istom poloaju. Na
svakih tridesetak centimetara bili su kao uporita vezani vorovi. Nadajmo se da ih ima sve
do vrha.
To je bez daljnjega djed. Samo bi on mislio na takve detalje.
Vidjet emo, rekoh. Zna li se penjati po uetu?
Naravno, otpovrnula je. Penjem se od malih nogu. Zar ti nisam rekla?
Dobro onda, idi ti prva, kazao sam. Kada doe do vrha, poalji mi signal
svjetiljkom. Tada u se ja poeti penjati.
Ali do tada e voda doprijeti ovamo. Bolje da se penjemo zajedno.
Ne, jedno ue, jedna osoba. To je alpinistiko pravilo. Treba imati na umu vrstou
ueta, osim toga dvama ljudima je potrebno vie vremena da se popnu po istom uetu. A ak
i ako voda naraste ovako visoko, dokle god se drim konopca bit u siguran.
Hrabriji si nego to izgleda, rekla je.
Bez ijedne rijei vie nala se na uetu. Primio sam se objema rukama za stijene i zurio
u vis prema njoj koja se njihala, nalik uznesenju pijane due.
udio sam za gutljajem viskija, ali pljoska mi je bila u ruksaku na leima, a zamisao
da se okrenem ne bih li ga izvukao nije se uope inila pametnom. Nita od toga. Pa sam
umjesto toga za miljao kako ga pijem. Miran bar, tiho svira Vendome Modern Jazz.
Quarteta, tu su zdjela s orasima, dupli viski s ledom. aa stoji na anku, na trenutak
nedirnuta, samo je pogled uprt u nju. Viski, kao i lijepa ena, zahtijeva divljenje. Prvo
gleda, onda je vrijeme da pije.
Osmislivi taj prizor, dosjetio sam se da nemam prikladnu odjeu. Ona dvojica
razbojnika pobrinuli su se za to. Tamnoplavo odijelo od tvida. Tri dugmeta, prirodna ramena,
bez umetaka, staromodni kroj. Model Georgea Pepparda iz ranih ezdesetih. Koulja u
svjetlije plavoj nijansi, oksfordsko crno sukno, obian ovratnik. Kravata prugasta, u dvije
boje, zagasitocrvena s nijansom niti-plave-niti-zelene, poput olujne morske pjene. Pie,
najbolje kotsko.
Prinosei au ustima, zapazio sam da je zvuk vode prestao. Znai li to da je voda
prestala izbijati iz jama? Ili naprosto da je voda narasla do razine na kojoj je uguila zvuk?
Vie me nije bilo briga. Voda moe rasti koliko hoe. Bio sam spreman preivjeti.
Vratiti svoje uspomene. Vie nee manipulirati mnome. Izrei u to na sav glas. Lud sam ko
praka! Nitko mi vie nee nareivati! ujete li me?
No ne bi mi odvie koristilo da to viem dok se drim za stijenu u podzemnoj tami.
Odustao sam od proklamacija i istegnuo vrat pogledavi u vis. Bucmasta djevojka se popela
za visinu dobre tri ili etiri pokretna stubita u robnoj kui. U odio za ensku odjeu ili
kimona. Koliko je uope visoka ova planina? Zato nas njezin djed nije mogao ekati na
normalnijem, manje baroknom mjestu?
Napokon mi je svjetiljkom signalizirala da je dola do vrha. Uzvratio sam joj signal,
potom uperio svjetlo nadolje da vidim koliko je voda narasla. Nisam mogao nita razabrati.
Na mome je satu bilo etiri i dvanaest ujutro. Jo nije svanulo. Jutarnje novine jo nisu
isporuene, vlakovi jo ne voze, itelji podzemnog svijeta vrsto spavaju, nesvjesni svega
ovoga. Nategnuo sam ue objema rukama, duboko udahnuo i zatim se polako poeo penjati.




Tri dana vedra vremena okonana su. Uviam to u asu buenja. Otvaram oi bez
neugode.
Sunce je lieno svjetlosti i topline, nebo je presvueno tmastim oblacima. Stabla alju
povijeno, golo granje u studeno sivilo, poput pukotina na nebeskom svodu. Sigurno e
snijeiti, no zrak je jo spokojan.
Danas nee pasti snijeg, obavjetava me Pukovnik. Ovakvi oblaci ne donose
snijeg.
Otvaram prozor i gledam vani, ali ne mogu vidjeti ono to razaznaje Pukovnik.

uvar Dveri sjedi ispred svoje eljezne pei, izuvenih cipela, grije stopala. Pe je nalik
onoj u Knjinici. Ima ravnu grijau povrinu za kotli i na dnu ladicu za pepeo. Vrataca se
otvaraju pomou velike metalne ruke, koju uvar Dveri rabi kao odmorite za noge.
Straarnica je zaguljiva od pare iz kotlia i jeftina duhana za lulu, ili vjerojatnije nekog
nadomjeska. Vonjaju i stopala uvara Dveri. Treba mi al, poinjem. Zebe me u glavi.
Vidim, promrsi uvar Dveri. To me uope ne udi.
U prostoriji Zbirke u stranjem dijelu Knjinice ima odjee. Zanima me mogu li
posuditi koji komad.
O te stvari, kae uvar Dveri. Poslui se kojom god eli. UZmu maramu, uzmi
kaput, uzmi sve to treba.
A vlasnici?
Zaboravi na vlasnike. ak i ako su tu, zaboravili su na te stvari. Ali reci, uo sam da
trai neki instrument?
Sve zna.
Grad slubeno nema glazbala, kae. Ali to ne iskljuuje mogunost da ona postoje.
Radi ozbiljan posao, i zato ne bi imao neki instrument za sebe. Otii u Elektrinu centralu i
pitaj Nadzornika. On bi ti mogao neto nai.
U Elektrinu centralu? pitam, iznenaen.
"Mi koristimo struju, zna, veli on, upirui prstom prema svjetiljci nad glavom.
Misli li da struja raste na jabukovim stablima? uvar Dveri se smije dok crta zemljovid.
Kreni cestom uzvodno uz junu obalu Rijeke. Nakon trideset minuta vidjet e staru itnu u
s desne strane. Spremite s uruenim krovom i bez vrata. Ondje kreni desno i prati cestu dok
ne vidi brdo. Iza brda je uma. Idi petsto metara u umu, tamo je Elektrina centrala. Jesi
razumio?
Mislim da jesam, kaem. Ali zimi je opasno ii u umu. Svi mi tako kau. Zadnji
put sam se razbolio.
Ah, da, skoro sam zaboravio. Morao sam te odnijeti na Brijeg, kae uvar Dveri.
Je li ti sada bolje?
Mnogo bolje, hvala.
Malo si manje budalast?
Da, nadam se.
uvar Dveri se iroko osmjehuje i zamjenjuje noge na drci pei. "Mora znati svoje
granice. Jednom je dovoljno, ali mora nauiti. Malo opreza nikom ne kodi. Dobar umar
ima samo jedan oiljak. Ni manje, ni vie. Shvaa?
Dolino kimam.
Ne mora se brinuti zbog Elektrine centrale. Nalazi se tono na ulazu u umu. Staza
je samo jedna, ne moe se izgubiti. Tamo nema umskih stanovnika. Prava opasnost poiva
duboko u umi, blizu Zida. Bude li ih se klonio, sve e biti u redu. Dri se staze, ne idi dalje
od Elektrine centrale.
Je li Nadzornik jedan od umskih stanovnika?
Nije. Niti umskih niti gradskih. Zovemo ga nitko. On ostaje na rubu ume, nikad ne
dolazi u Grad. Bezazlen je, nema petlje.
Kakvi su umski stanovnici?
uvar Dveri okree glavu i zastaje prije nego to e rei: Kao to sam ti, vjerujem,
rekao prvi put, moe mi postaviti svako pitanje koje ti padne na pamet, ali ja ti prema
svome nahoenju mogu odgovoriti ili ne odgovoriti.
Otvaram usta, pitanje mi je na rubu usana.
Zaboravi. Danas nema odgovora, kae uvar Dveri. Ali reci, elio si vidjeti svoju
sjenu? Nisi je odavno vidio, ha? Sjena je oslabjela otkako je dola zima. Nema razloga da je
ne vidi.
Je li bolesna?
Ne, nije bolesna. Zdrava je ko dren. Vjeba par sati svaki dan. Ima zdrav tek, ha, ha.
Jednostavno, kada zimski dani postanu kratki i hladni, svaka sjena nuno neto izgubi. To
nije moja greka. Tako to ide. No, neka ti ona sama kae.
uvar Dveri vraa kolut s kljuevima sa zida i stavlja ih u dep. Zijeva dok vee svoje
konate izme. Izgledaju teke i vrste, sa eljeznim klincima za hodanje po snijegu.
Moja sjena ivi izmeu Grada i vanjskog podruja. Kao to ja ne mogu otii u svijet
iza Zida, tako moja sjena ne moe doi u Grad. Stoga je jedino mjesto na kojemu se moemo
sresti Zemljite sjena, malen, ograen prostor iza Straarnice.
uvar Dveri vadi kljueve iz depa i otvara eljezna vrata. Stupamo na Zemljite
sjena. Ono tvori savren kvadrat, jedna mu se strana gotovo oslanja na Zid. U sredini je stari
brijest, pod njime klupa. Stablo je izbijeljeno od starosti; ne znam je li ivo ili mrtvo.
U kutu stoji dograda od opeka i graevinskih otpadaka. Na prozoru nema stakla, samo
gruba drvena daska koja se njie namjesto vrata. Ne vidim dimnjak, dakle zacijelo nema
grijanja.
Ovdje spava tvoja sjena, kae uvar Dveri. Nije tako loe kao to izgleda. ak ima
vodu i zahod. Nije ba hotel, ali sklonite jest. Hoe ui?
Ne, srest emo se ovdje, kaem, jo uvijek omamljen od ustajalog zraka u
Straarnici. Hladno ili ne, bolje je biti vani na svjeem zraku.
Nemam nita protiv, izvest u je vani. uvar se sam uvlai u dogradu.
Podiem ovratnik i sjedam na klupu, struui petom po tlu. Tlo je tvrdo, s pokojom
zaostalom krpicom snijega na mjestima u sjeni Zida.
uvar Dveri se zaas pojavljuje i grabi preko Zemljita, a moja ga sjena polako slijedi.
Moja sjena ne puca od zdravlja kao to me uvar Dveri navodio da povjerujem. Lice joj je
ispijeno, same oi i brada.
Pretpostavljam da vas dvoje elite biti sami, ha, ha, kae uvar Dveri. Vjerojatno
imate o kojeemu razgovarati. E pa, razgovarajte lijepo i dugo. Ali ne predugo, ako zna to
hou rei.
Znam to hoe rei. Moja sjena i ja promatramo uvara Dveri kako zakljuava vrata
na ogradi i povlai se u Straarnicu. Njegove okovane izme struu prema zaleenoj daljini.
ujemo kako se teka drvena vrata zatvaraju za njim. Tek nakon to se izgubio iz vida, sjena
mi prilazi i sjeda do mene. Nosi nezgrapan, grubo ispleten demper, radnike hlae i izme
koje sam joj nabavio.
"Kako se dri? pitam.
A to misli kako? kae sjena. Ledeno je i hrana je grozna.
Ali on kae da vjeba svaki dan.
Da vjebam? veli sjena. uvar Dveri me svakoga dana izvue napolje i tjera me da
s njime pokapam uginule ivotinje. Sjajna vjeba.
Zar je tako gadno?
Pa, nije ni veselo ni zabavno. Natovarimo kola truplima, odvedemo ih do Jabunjaka,
polijemo ih naftom i zapalimo. Ali prije toga im uvar Dveri odsijee glave pijukom. Vidio
si tu velianstvenu zbirku alata, zar ne? Tom tipu nisu svi na broju. Rascijepao bi cijeli svijet
na komadie da je po njegovom.
Je li uvar Dveri meu onima koje nazivaju gradskim ljudima?
Ne, mislim da nije odavde. Tip uiva u mrtvim stvarima. Gradski ljudi ga uope ne
zarezuju. Kao da bi i mogli. Ve smo se rijeili gomile ivotinja. Jutros ih je bilo trinaest
uginulih, koje moramo spaliti nakon ovoga.
Sjena zabija pete u smrznuto tlo.
Nala sam zemljovid, kae moja sjena. Nacrtan je mnogo bolje nego to sam
oekivala. I biljeke su pomno sroene. Ali bilo je pomalo prekasno.
Razbolio sam se, kaem.
ula sam. Meutim, trebao mi je ranije, prije zime. Mogla sam sastaviti plan koji bi
nam ostavio dovoljno vremena.
Plan?
Plan bijega. to drugo? Nisi valjda mislio da elim zemljovid radi zabave?
Odmahujem glavom. Mislio sam da e mi objasniti to je to u ovom Gradu.
Napokon, kod tebe su zavrila gotovo sva naa sjeanja.
Vrlo vano, kae moja sjena. Imam veinu naih sjeanja, ali to da radim s njima?
Da bi ona imala smisla, morali bismo ponovno biti zajedno, a to se nee dogoditi. Ako bilo
to pokuamo, zauvijek e nas drati razdvojenima. Nikad neemo uspjeti. Zato sam sama
razmislila o svemu. O tome kako funkcioniraju stvari u ovom Gradu.
I jesi li dokuila togod?
Poneto jesam. Ali nita to bih ti sada mogla rei. Bez dodatnih pojedinosti koje bi
to poduprle, teko da bi ti bilo uvjerljivo. Daj mi jo vremena, mislim da u ga imati. Ali do
tada bi ve moglo biti prekasno. Otkako je nastupila zima, ja nedvojbeno slabim. Mogu
sroiti plan bijega, ali hou li uope imati snage provesti ga u djelo? Zato mi je zemljovid
trebao ranije.
Promatram brijest nad nama. Mozaik zimskog neba pomalja se meu granjem.
Ali odavde nema bijega, kaem. Pregledala si zemljovid, zar ne? Nema izlaza. Ovo
je Kraj svijeta.
Ovo moda jest Kraj svijeta, ali mora biti izlaza. Sigurna sam u to. Pogledaj nebo.
Kamo odlaze ove ptice kad prelete Zid? U drugi svijet. Kad vani ne bi bilo niega, zato bi
ovo mjesto okruili Zidom? Iz njega se mora moi izii.
Ili moda...
Prepusti to meni, ja u to otkriti, prekida me. Izvui emo se odavde. Ne elim
umrijeti u ovoj bijednoj rupi.
Ponovno zabada pete u zemlju. Ponavljam ono to sam rekla na samom poetku: ovo
mjesto je krivo. Znam to. Bolje nego ikad. Problem je u tome to je Grad savreno kriv. Sve
do zadnje stvari je naopako, pa je ukupna iskrivljenost besprijekorna. To je cjelina. Kao
ovo...
Moja sjena crta izmom krug na zemlji.
Grad je zapeaen, ustvruje, kao ovo. I zato, to due tu boravi, to vie misli
kako je sve unutra normalno. Poinje sumnjati u svoje rasuivanje. Shvaa li to
govorim?
Da, i sam to osjeam. Zbunjen sam. Ponekad mi se ini da sam uzrok mnogim
nevoljama.
Ba obrnuto, kae moja sjena, urezujui vijugavu aru tik do kruga. Mi smo ti koji
su u pravu. Oni su u krivu, apsolutno. Mora u to vjerovati, dok jo ima snage vjerovati.
Inae e te Grad progutati, tvoju duu i sve.
Ali kako moemo biti apsolutno u pravu? to bi znailo da su oni apsolutno u krivu?
Osim toga, bez pamenja prema kojemu bih odmjeravao stvari, kako to mogu znati?
Moja sjena odmahuje glavom. Gledaj to ovako. Grad, ini se, sadri sve to mu je
potrebno da se odrava u stalnom miru i sigurnosti. Poredak stvari ostaje savreno
konstantan, to god se dogodilo. Ali svijet koji samog sebe pokree teoretski je nemogu.
Mora postojati trik. Sustav mora negdje primati i putati.
A jesi li otkrila gdje je to?
Ne, jo nisam. Jo radim na tome. Treba mi vie pojedinosti. Moe li mi ita rei?
Moda mogu pomoi.
Moja sjena vadi ruke iz depova, grije ih dahom, potom ih trlja u krilu.
Ne, bilo bi previe toliko oekivati od tebe. Ja sam se tjelesno srozala, ali ni tvoj um
nije u naroitom stanju. Najprije se mora oporaviti. Inae smo oboje zaglavili. Promislit u
o ovome sama, a ti ini to mora da se spasi.
Samopouzdanje mi slabi, istina je, kaem, obarajui pogled prema krugu na tlu.
Kako mogu biti jak kad ne raspoznajem vlastitu duu? Izgubljen sam.
To nije istina, ispravlja me moja sjena. Nisi izgubljen. Radi se naprosto o tome da
su tvoje misli skrivene od tebe. Ali dua je jaka. Ona preivljava ak i bez misli. I kad ti sve
bude oduzeto, ona ostaje u zametku - u tebi samome. Mora vjerovati u vlastite snage.
Pokuat u, kaem.
Moja sjena upire pogled u nebo i sklapa oi.
Pogledaj ptice, kae. Nita ih ne moe zadrati. Ni Zid, ni Dveri, ni zvuk roga.
Korisno je promatrati ptice.
ujem uvara Dveri kako nas doziva. Moram okonati posjet.
Nemoj me dolaziti viati neko vrijeme, ape mi sjena dok se okreem da poem.
uvar Dveri e postati sumnjiav budemo li se sretali, a to e nam samo oteati stvar.
Pretvaraj se da se nismo dobro razumjeli.
U redu, kaem.

Kako je bilo? pita uvar Dveri po mom povratku u Straarnicu. Dobro ju je malo
obii nakon toliko vremena, ha?
Ne znam zapravo, kaem vrtei glavom.
Tako to biva, veli uvar Dveri, zadovoljan.




Penjanje uz konopac bilo je lake od penjanja uza stube. Na svakih trideset
centimetara bio je privezan jak vor. S konopcem u rukama, visio sam njiui se i odbijajui
od tornja. Uobiajen prizor iz Big Topa. Premda, naravno, u filmu ne bi bilo vorova na
uetu; publika to ne bi progutala.
S vremena na vrijeme pogledao bih u vis. Ona me obasjavala svjetiljkom odozgo, ali
nisam mogao dobiti jasnu predodbu udaljenosti. Samo sam se i dalje penjao, a u mojoj rani
na trbuhu je i dalje kucalo. Ni voruga na glavi nije zaostajala.
Kako sam se pribliavao vrhu, svjetlo koje je drala postajalo je dovoljno jarko da
uzmognem vidjeti cijelo svoje tijelo i okolinu. Ali dotad sam se ve toliko naviknuo na
penjanje u mraku te sam, vidjevi to zapravo inim, usporio i nekoliko puta zamalo skliz-
nuo. Nisam mogao procijeniti udaljenost. Osvijetljene povrine iskakale su preda mnom, a
dijelovi u sjeni pretvarali se u negativ.
Nakon ezdeset ili sedamdeset vorova dospio sam na vrh. Primio sam se objema
rukama za kamenu izboinu i odgurnuo se u vis kao pliva na kraju bazena. Ruke su me
boljele od dugog penjanja, pa sam se namuio s time. Ona me uhvatila za pojas i pomogla mi
da se popnem.
Bilo je blizu, rekla je. Jo koju minutu i bili bismo gotovi.
Sjajno, rekoh, ispruivi se na povrini i nekoliko puta duboko udahnuvi, ba
sjajno. Koliko je visoko dola voda?
Odloila je svjetiljku i povukla konopac, rukom preko ruke. Na tridesetom voru je
stala i pruila mi konopac. Bio je skroz mokar.
Jesi li nala djeda?
Pa, naravno, blistala je. On je straga, kod oltara. Ali uganuo je stopalo. Zaglavilo
mu se u jami.
I doao je sve dovde s uganutom nogom?
Nego to. Djed je u jako dobroj kondiciji.
Mogu zamisliti, rekoh.
Hajdemo. Djed eka unutra. eli s tobom razgovarati o mnogo emu.
I ja s njim isto tako, kazao sam.
Podigao sam ruksak i slijedio je prema oltaru. Ispostavilo se da ovaj nije nita drugo
do otvor uklesan u stijeni. Vodio je u veliku prostoriju osvijetljenu mutnim jantarnim sjajem
propanske svjetiljke postavljene u nii. Zidovi bijahu protkani bezbrojnim sjenama to ih je
stvarao reljef stijene. Profesor je sjedio kraj svjetiljke, umotan u pokriva. Lice mu je bilo
dopola u sjeni. Oi su mu izgledale upale pri poluosvjetljenju, ali zapravo je bio sasvim io.
ini se da smo vas umalo izgubili, pozdravio me Profesor, uobiajeno razdragan.
Znao sam da e voda narast, ali mislio sam da ete sti ranije.
Izgubila sam se u gradu, djede, ree njegova bucmasta unuka. Proao je gotovo
cijeli dan prije nego to smo se napokon sastali.
Kojeta, ree Profesor. Ali sad smo svi tu i nita drugo nije vano.
Oprostite, ali to je to drugo? upitao sam.
No, no, pomalo. Doi emo do toga. Samo lijepo sjedni. Ajde da ti najprije skinemo
tu pijavicu s vrata.
Sjeo sam kraj Profesora. Njegova je unuka sjela pored mene. Zapalila je ibicu i
prinijela je divovskoj krvopiji koja se gostila na mome vratu. Bila je velika kao vinski ep.
Plamen je zaitao dotaknuvi halapljivog nametnika. Pijavica je pala na tlo, previjajui se u
grevima, dok mu ona nije skratila muke.
Osjeao sam kao da mi je vrat opaljen. inilo mi se da bi mi, kad bih prejako okrenuo
glavu, koa spala kao kora trule rajice. Tjedan dana u ovom stilu i postat u izloak ivoga
izranjanog tkiva, nalik nekoj od onih fotografija atletiarskog stopala okaenih u izlozima
ljekarni. Rasjeklina na trbuhu, voruga na glavi, modrica od pijavice; dodajte tome erektivni
poremeaj, i eto jo i kominog momenta.
Da niste kojim sluajem ponijeli sa sobom ne za jest, ha? upitao me Profesor.
Otio sam u takvoj urbi, nisam se stigo spakirat. Otvorio sam ruksak i izvadio nekoliko
limenki, zgnjeeni kruh i uturu, koju sam mu pruio. Profesor je otpio dugaak gutljaj vode,
potom ispitao svaku limenku kao da pregledava plemenita vina. Odluio se za konzerviranu
govedinu i breskve.
Hoete mi se pridruit? ponudi Profesor.
Zahvalio sam mu se. Promatrali smo Profesora kako odlama kruh i na njega stavlja
komad govedine te se svojski baca na jelo. Nastavio je s breskvama te je ak prinio limenku
usnama da popije sirup. Ja sam se zadovoljio viskijem, u medicinske svrhe. To mi je
pomoglo da otupim bolove u raznim dijelovima tijela. Alkohol zapravo nije smanjio bol,
samo joj je dao vlastiti ivot, odvojen od mojega.
Svaka ast, ovo je bio pravi pogodak, zahvaljivao mi je Profesor. Obino ovdje
drim dva ili tri obroka za sluaj nude, ali ovaj put nisam nadopunio zalihe. Neoprostivo.
Navikne se na bezbrine dane i prestane pazit. Znate staru izreku: Nikad ne zna to se iza
brda valja. Ho, ho, ho.
Sada kad ste zavrili s jelom, zapoeh, ima nekoliko stvari o kojima trebamo
porazgovarati. Idemo po redu, poinjui od vrha.
Dakle, to ste vi to pokuavali uiniti? to ste uinili? Koji je ishod?
I kakve posljedice ima po mene?
Mislim da tome pristupate prilino tehniki, ree Profesor okoliajui.
U redu, onda presijecite stvar. Neka bude manje tehniki.
To bi moglo potrajati.
Neka. Znate tono koliko imam vremena.
Pa, hm, za poetak, otvorio se Profesor, moram se ispriat. Istraivanje je
istraivanje, ali ja sam vas nasadio i iskoristio i doveo vas u opasnost. Postavite znanstvenika
pred izvor znanja, i on e zaronit u njega. Ba je zbog takve usredotoenosti, koja se ne
obazire ni na kakav dobitak ili gubitak, znanost postigla takav napredak... itali ste
Aristotela.
Gotovo da i nisam, rekoh. Priznajem vam isto znanstvene motive. Molim vas,
prijeite na stvar.
Oprostite, samo sam htio re da istoa znanosti esto kodi mnogim ljudima, ba ko
i isto prirodne pojave. Vulkanske erupcije zatrpavaju cijele gradove, poplave odnose
mostove, potresi sravnjuju zgrade sa zemljom...
Djede! prekinu ga njegova bucmasta unuka. Imamo li doista vremena za to? Ne bi
li malo pourio s onim to ima za rei?
U pravu si, dijete, u pravu, ree Profesor, uzimajui unuinu ruku i tapui je. No,
onda, hm, to ste ono htjeli znat? Grozan sam u objanjenjima. Gdje da ponem?
Dali ste mi odreene brojeve da ih mijeam. O emu se uope radilo?
Da bih to objasnio, moramo se vratit unazad tri godine. Tada sam radio u
Istraivakom centru Sustava. Neko formalno zaposlen istraiva, nego ko poseban vanjski
strunjak. Imo sam etri ili pet namjetenika pod sobom i velianstvene povlastice. Novaca
koliko god mi je trebalo. Ne polaem ba puno na novac, pazite, i pomalo sam alergian na
slubu drugima. Ipak, raspolaganje sredstvima Sustava i izgledi da otkria svojih istraivanja
primijenim u praksi bili su bez daljnjega privlani.
Sustav je ba bio u kritinoj situaciji. Naime, semioteci su provalili praktiki sve
njihove metode ifriranja podataka u svrhu zatite. Tada su me pozvali na elo svoga
Istraivakog odjela.
Ja sam tada bio - i jo sam uvijek, naravno - najsposobniji i najambiciozniji
znanstvenik na podruju neurofiziologije. Sustav je to znao i zato su me traili. Ono to su
trebali nije bilo daljnje uslonjavanje ili poboljavanje postojeih metoda, nego tehnologija
bez presedana. To nije nain miljenja koji ete na kod obinih laboratorijskih uenjaka na
sveuilitu, koji izdaju sve i svata da opstanu na poloaju i broje svoju plaicu. Istinski
originalan znanstvenik je slobodan pojedinac.
Ali uavi u Sustav vi ste ustupili tu slobodu, odvratio sam.
Upravo tako, kazao je Profesor. Tim sam si povodom temeljito ispitao savjest. Ne
mislim se opravdavati, ali vie od svega udio sam za tim da primijenim svoje teorije u
praksi. Ve sam tada imo potpuno razvijenu teoriju, ali nisam imo naina da je provjerim. To
je jedan od nedostataka neurofiziologije; ne moete eksperimentirat na ivotinjama ko u
drugim granama fiziologije. Nijedan majmun nema funkcije dovoljno sloene da bi
nadomjestile ljudsku podsvjesnu psihologiju i pamenje.
"Pa ste iskoristili nas kao majmune.
No, no, nemojmo brzat sa zakljucima. Ko prvo, dopustite da vam u kratkim crtama
izloim svoje teorije. Postoji jedna poznata injenica u vezi sa iframa, a ta je da nema te
ifre koja ne bi mogla bit provaljena. Razlog je taj to su ifre sastavljene sukladno
odreenim temeljnim naelima. A ta se naela, koliko god zamrena ili precizna bila, na
koncu svode na obinosti shvatljive ne tek uskom krugu ljudi. Ako razumijete naelo,
provalit ete ifru. ak i u sluaju najpouzdanije ifre knjiga-za-knjigu, kada dvoje ljudi
izmjenjuju poruke oznaujui rijei po stranici i broju retka u dva primjerka istog izdanja iste
knjige - ak je i tada, ako netko otkrije pravu knjigu, igra gotova.
To mi je dalo mislit. Postoji samo jedna prava metoda zatite od provale: protjerate
podatke kroz crnu kutiju da biste ih ispremijeali, i potom poaljete procesuirane podatke
natrag kroz istu onu kutiju da biste ih nanovo sloili. ak ni agent koji tu crnu kutiju ima u
rukama nee znat njen sadraj ili naelo. Agent je moe koristit, ali nee razumjet kak ona
funkcionira. Ak taj agent ne zna kako ona funkcionira, nitko ne moe ukrast informacije.
Savreno.
"Crna kutija je, dakle, podsvijest.
Da, tono. Svaki se pojedinac ponaa na temelju osobnog mnemonikog ustroja.
Nema dva ista ljudska bia, to je pitanje identiteta. A to je identitet? Kognitivni sustav koji
proizlazi iz nakupljenih sjeanja na prola iskustva tog pojedinca. Laika rije za to je um.
Ne postoji dvoje ljudi koji imaju isti um. Usto, ljudi gotovo uope ne sagledavaju vlastite
kognitivne sustave. Ni ja, ni vi, niti itko. Sve to znamo - ili mislimo da znamo - samo je
komadi cijeloga kolaa. Vrh ledenog brijega.
Dopustite mi sada da vam postavim jednostavno pitanje: jeste li vi hrabri ili
plaljivi?
Ha? morao sam razmisliti. Ponekad sam hrabar, ponekad plaljiv. Zapravo ne bih
znao rei.
E pa, to vam je vlastiti kognitivni sustav. Naprosto ne moete re sve odjednom. U
skladu s onim to se postavlja pred vas, gotovo trenutano izabirete neku toku izmeu dvije
krajnosti. To je precizan program koji je ugraen u vas. Vi sami ne znate ama ba nita o
unutarnjim zakoljicama tog programa. Nema nikakve potrebe da ih znate. ak i bez vaeg
znanja, vi funkcionirate kao vi sami. To je vaa crna kutija. Drugim rijeima, svi mi nosimo
uokolo to veliko, neistraeno groblje slonova u sebi. Izuzmemo li svemir, to je jedina prava
terra incognita ovjeanstva.
Ne, groblje slonova nije ba primjeren izraz. To nije pokapalite za sabrana mrtva
sjeanja. Vie je poput tvornice slonova. Tu razvrstavate bezbrojna sjeanja i djelie
znanja, slaete razvrstane odlomke u sloene nizove, spajate te nizove u jo sloenije skupine
i napokon sklapate kognitivni sustav. Prava pravcata proizvodna vrpca, iji ste vi ef.
Naalost, meutim, tvornika hala je nepristupana. Poput Alice u zemlji udesa, potreban
vam je poseban napitak da biste se uuljali u nju.
Obrasci naeg ponaanja, dakle, djeluju u skladu s naredbama to ih alje ta tvornica
slonova?
Upravo tako, ree starac. Drugim rijeima...
Samo as. Imam pitanje.
Svakako, svakako.
Shvaam bit. Ali stvar je u tome da ti obrasci ponaanja ne odreuju ponaanje na
stvarnoj, povrinskoj razini. Recimo da ujutro ustanem i odluim hou li uz tost piti mlijeko,
kavu ili aj. To ovisi o mom raspoloenju, zar ne?
Tono, ree Profesor kimnuvi. Druga komplikacija je u tome da se podsvijest
uvijek mijenja. Ko enciklopedija koja svaki dan doivljava novo izdanje. Da biste
stabilizirali ljudsku svijest, morate raistit dva problematina mjesta.
Problematina mjesta? upitah. Zato bi bilo problematinih mjesta? Govorimo o
savreno normalnim ljudskim radnjama. No, no, ree Profesor. Nastavite tim slijedom, i
doi emo na podruje teologije. Bit je ovdje, ak to tak elite nazvat, u tome jesu li ljudske
radnje unaprijed smiljene od strane boanskog, ili su samopokrenute od poetka do kraja.
Naravno, od poetka modernog doba znanost naglaava fizioloku spontanost ljudskog
organizma. Ali im se zapitamo to je zapravo ta spontanost, nitko ne uspijeva smislit
pristojan odgovor. Nitko ne posjeduje kljueve za tvornicu slonova u nama. Freud, Jung i svi
ostali objavili su svoje teorije, ali uspjeli su samo smisliti silan argon i navesti ljude da u
njemu raspravljaju. Dali su mentalnim pojavama malo skolastikog tona.
Profesor je na to jo jednom prasnuo u grohotan smijeh. Oh, ho, ho. Djevojka i ja
mogli smo samo ekati da se prestane smijati.
Ja sam vie praktino nastrojen, nastavio je Profesor. Daj caru carevo i pusti druge
na miru. Metafizika, uostalom, i nije drugo do zbir semantikih doskoica. Ima masu toga to
treba obavit na licu mjesta prije nego to stvarnost ispraznite od svega. Uzmimo nau crnu
kutiju. Moete je stavit na stranu i uope je ne dirat, ili je moete upotrijebiti za svoje dobro.
Samo to... zastao je Profesor, teatralno podigavi prst, samo to morate rijeit dva proble-
ma. Prvi je proizvoljna sluajnost na povrinskoj razini djelovanja. A drugi su promjene u
crnoj kutiji nastale zbog novih iskustava. Nijedan nije ba lako rijeit. Jer, ko to rekoste, oba
su za ljude savreno normalni. Dokle god je iv, pojedinac e doivljavat iskustva u ovom ili
onom obliku, a ta se iskustva gomilaju iz trenutka u trenutak. Prestanak iskustva znai smrt.
To me navelo na hipoteze. to bi se dogodilo ako biste neiju crnu kutiju fiksirali u
jednoj vremenskoj toci? Ako se ona nakon toga bude mijenjala, pa, nek se mijenja. No ta
crna kutija toga jednog trenutka bi ostala, i mogli biste je prizvat upravo u onom slanju u
kojem je bila. Zamrznutu u trenutku, tako rei.
Samo malo. To bi znailo da bi dva razliita kognitivna sustava supostojala u istoj
osobi.
Brzo kopa, ree starac. To potvruje ono to sam vidio u tebi. Da, kognitivni
sustav A ostao bi u nepromijenjenom stanju, dok bi se drugi nastavio mijenjat - A', A", A'"...
- bez prestanka. U desnom depu imo bi sat koji je stao, a u lijevom sat koji kuca. Mogo bi
uzet koji god zaeli i kad god zaeli.
Drugom problemu moemo pristupit po istom naelu: ukloni te sve opcije dane
kognitivnom sustavu A na povrinskoj razini. Pratite me?
Ne, nisam ga pratio.
Drugim rijeima, sastruemo povrinu ba ko to zubar strue naslage, ostavljajui
srnu svijest. Vie ne postoji granica pogreke. Naprosto s kognitivnog sustava skinemo
vanjske slojeve, zamrznemo ga i hitnemo u tajni pretinac. To je izvorna shema mijeanja.
Dotle sam sam doo u teoriji prije nego to sam se pridruio Sustavu.
Da biste izvodili operacije na mozgu?
Da, ali samo u nunoj mjeri, priznao je Profesor. Nema dvojbe, da sam nastavio s
istraivanjima, bio bih zaobiao potrebu za operacijama. Parahipnoza radi liavanja osjeta ili
neki drugi takav izvanjski postupak stvorio bi sline uvjete. Ali zasad se primjenjuje jedino
elektrostimulacija. To jest, umjetno preusmjeravanje struja koje teku kroz modane krugove.
Ni nadnaravno. Ni drugo nego neznatna modifikacija normalnih postupaka koji se trenutno
primjenjuju pri uporabi psihotika ili epileptika. Prekinete elektrine impulse koji se emitiraju
pomou aberacije u... Pretpostavljam da bih trebo izostavit dodatne tehnike detalje?
Ako nemate nita protiv, rekoh.
Dakle, glavno je to da postavljamo spojnu kutiju radi kanaliziranja modanih valova.
Vilicu, tako rei. Zatim ugraujemo elektrode s malom baterijom tako da se, na dani signal,
spojna kutija ukljuuje, klik-klik.
Stavili ste mi elektrode i bateriju u glavu?
Naravno.
Sjajno, rekoh, ba sjajno.
Nema potrebe za uzbunu. Nije to uope tak strano. Implantat nije vei od zrna
azukija, a osim toga postoji puno ljudi koji ive sa slinim napravama i elektronskim
stimulatorima u drugim dijelovima tijela.
E sad, izvorni kognitivni sustav - krug zaustavljenog sata - je slijepi krug. Jednom kad
uete u taj krug, ne opaate nita u vlastitom toku misli; nemate apsolutno nikakvu svijest o
tome to mislite ili inite. Da to nismo udesili na taj nain, bili biste unutra i muili se sa
samim kognitivnim sustavom.
Ali zacijelo postoje problemi sa zraenjem srne svijesti nakon to je ona uklonjena.
To mi je rekao lan vaeg osoblja nakon operacije.
Sve to stoji. Ali mi to tada jo nismo utvrdili. Radili smo na temelju pretpostavke.
Dobro, izveli smo nekoliko ljudskih eksperimenata. Nismo eljeli na svoju ruku izloit
vrijedne ljudske potencijale kao to ste vi kalkuteci bilo kakvim opasnostima, znate. Sustav
je odabro deset ljudi za nas. Operirali smo na njima i pratili rezultate.
Kakvih ljudi?
Sustav nam to nije htio rei. Bila su to desetorica zdravih mukaraca, bez zabiljeenih
mentalnih nepravilnosti. Kvocijent inteligencije 120 ili vii. To su bili jedini uvjeti. Rezultati
su bili umjereno ohrabrujui. Kod sedmorice od njih deset spojna kutija je funkcionirala bez
smetnji. Kod ostale trojice spojna kutija nije djelovala; nisu se mogli prebacit na drugi
kognitivni sustav, pobrkali bi ih ili dobili oba.
to se dogodilo s onima koji su ih brkali?
Vratili smo ih u prijanje stanje, iskljuili spojnu kutiju. Nije im nanesena nikakva
teta. U meuvremenu smo nastavili obuavat onu sedmoricu, dok na vidjelo nisu izili
odreeni problemi: jedan je bio tehniki problem, drugi su se odnosili na same subjekte. Prije
svega, pozivni znak za ukljuivanje spojne kutije bio je suvie meuovisan. Zapoeli smo s
peteroznamenkastim brojem, ili je iz nekog razloga nekolicina njih ukljuivala spojne kutije
na miris groanog soka. To je ustanovljeno tijekom jednog ruka.
Bucmasta djevojka hihotala je pokraj mene, ali meni nije bilo do smijeha. Ubrzo
nakon moga osposobljavanja za mijeanje poeli su me uznemiravati svakojaki mirisi.
Mogao sam se zakleti da me djevojina kolonjska voda s mirisom lubenice navodila da
ujem stvari. Ako vam se kognitivni sustav preokrene svaki put kad osjetite drukiji vonj, to
moe biti katastrofa.
"Rijeili smo to rasprivanjem posebnih zvunih valova izmeu brojeva. Pozivnih
znakova koji su izazivali reakcije vrlo sline reakcijama na odreene mirise. Drugi problem,
ovisan o pojedincu, bio je u tome da bi se spojna kutija ukljuila, ali pohranjeni kognitivni
sustav ne bi djelovao. Istraivi svakovrsne mogunosti, ustanovili smo da problem od
samog poetka poiva u kognitivnom sustavu subjekata. Srna svijest subjekata bila je
nestabilna ili previe razrijeena. Ma, bili su oni posve zdravi i bistri, ali nisu uspostavili
psiholoki identitet. Ili bolje kazano, imali su dovoljan identitet, ali su sve udesili u skladu s
tim identitetom, pa s njima niste mogli ni. Nije reeno da si, samo zato to si se podvrgnuo
operaciji, sposoban za mijeanje. Bilo je jasno ko dan da je na djelu selektivni faktor.
I tako su ostala njih trojica. I kod sve se trojice spojna kutija ukljuivala na propisani
pozivni znak i zamrznuti kognitivni sustav funkcionirao je stabilno i djelotvorno. Stoga smo
s njima izvodili dodatne eksperimente jo jedan mjesec, i tada smo dobili odobrenje za
nastavak rada.
A tada ste, koliko shvaam, nastavili s osposobljavanjem za mjeanje?
Upravo tako. Sljedea faza sastojala se u provoenju testova i razgovora s blizu pet
stotina kalkuteka. Odabrali smo dvadeset estoricu zdravih mukaraca bez zabiljeenih
mentalnih poremeaja, koji su pokazivali snanu psiholoku neovisnost te koji su mogli
kontrolirat vlastito ponaanje i emocije. To nam je zadalo prilino posla. Vidjevi da i nakon
testova i razgovora mnogo toga ostaje zatamnjeno, dao sam da se u Sustavu sastave detaljni
dosjei o svakome pojedinom meu vama. O vaem obiteljskom podrijetlu, odgoju, kolskom
uspjehu, seksualnom ivotu, navikama pijenja... Ukratko, o svemu.
Samo jedno ne razumijem, ustvrdih. Prema onome to sam uo, naa srna svijest,
nae crne kutije pohranjene su u trezoru Sustava. Kako je to mogue?
Temeljito smo pretraili vae kognitivne sustave. Potom smo nainili simulacije radi
pohranjivanja u glavnu kompjutorsku banku. Uinili smo to ko svojevrsno osiguranje; bili
biste u kripcu da vam se ita dogodi.
Totalnu simulaciju?
Ne, ne totalnu, naravno, ali funkcionalno vrlo blizu totalne budui da je uslijed
djelotvornog uklanjanja povrinskih slojeva pretraivanje bilo mnogo lake. Preciznije
kazano, svaka simulacija bila je nainjena od tri niza planarnih koordinata i holografa. S pri-
janjim kompjutorima to nije bilo mogue, ali ovi kompjutori nove generacije sadravaju
dobar broj funkcija nalik onima slonovske tvornice, pa mogu baratati sloenim mentalnim
konstrukcijama. Vidite, to je pitanje fiksirane strukturalne kartografije. Stvar je prilino
zamrena, ali da to izrazimo jednostavno, za laike, sustav pretraivanja djeluje ovako:
najprije unesemo elektriki obrazac to ga odailje va svjesni um. Taj se obrazac pomalo
razlikuje pri svakom itanju. To je stoga to se vai fragmenti neprestano preslaguju u
razliite nizove, a ti nizovi u skupine. Neka od tih preslagivanja mjerljivo su znaajna, druga
manje. Kompjutor ih razlikuje, odbacuje beznaajno, a ostatak mapira kao osnovni obrazac.
To se ponavlja i ponavlja stotinama tisua jedininih vremena. Ko kad se prekrivaju
plastine filmske elije. Zatim, provjerivi da taj sklop nee suvie odskakat, zadravamo taj
obrazac ko vau crnu kutiju. Hoete rei da ste reproducirali nae umove?
Ne, nikako. Um je nemogue reproducirat. Ja sam samo fiksirao va kognitivni sustav
na fenomenolokoj razini. Unato tome, on ima temporalne granice - vremenski okvir. Kad
je posrijedi fleksibilnost mozga, moramo dii ruke. Ali to nije sve to smo uinili. Uspjeno
smo izveli kompjutorsku vizualizaciju na temelju vae crne kutije.
Rekavi to, Profesor je najprije pogledao mene, potom svoju bucmastu unuku.
Video prikaz vae srne svijesti. Neto to nikada nitko nije uinio. Jer to nije bilo
mogue. Ja sam to uinio moguim. to misli, kako?
Nemam pojma.
Pokazali smo naim subjektima neki predmet, analizirali elektromagnetske reakcije u
njihovom mozgu, pretvorili ih u brojke i onda ove prikazali kao toke. U ranim su fazama to
bili veoma primitivni prikazi, ali nakon mnogo, mnogo ponavljanja, preinaivanja i
upotpunjavanja pojedinosti, mogli smo regenerirati ono to su subjekti vidjeli na
kompjutorskom ekranu. Nije to ni izbliza tako lako ko to sam opisao ali, jednostavno
kazano, to je ono to smo uinili. Tako da je, nakon to su ti koraci izvedeni bezbroj puta,
kompjutor toliko temeljito obuhvatio obrasce da je mogao autostmulirati slike iz
elektromagnetske aktivnosti mozga. Kompjutor je tu stvarno zgodna sprava.
Sljedei je korak bilo uitavanje vae crne kutije u kompjutor preprogramiran pomou
tih obrazaca, i na vidjelo je izio zadivljujui grafiki prikaz onoga to se zbiva u vaoj
srnoj svijesti. Naravno, slike su bile zbrkane i fragmentarne te nisu znaile mnogo same po
sebi. Trebalo ih je uredit. Rezat i lijepit, izbacit neke dijelove, sloit sekvence, ba ko u
filmskoj montai. Presloit sve u priu.
Priu?
To ne bi trebalo bit tak udno, ree Profesor. Najbolji glazbenici prenose svijest u
zvuk; slikari ine to isto s bojom i oblikom. Mentalne pojave su graa od koje pisci stvaraju
romane. To je ista osnovna logika. Naravno, kao encefalodigitalna konverzija, ona ne
predstavlja precizno mapiranje, ali ni promatranje preciznog, nasuminog slijeda slika nije
nam suvie pomoglo. Meutim, to vizualno montiranje pokazalo se prilino podesnim za
dobivanje cjelovite slike. To, dodue, nije bilo u programu Sustava. Ta je vizualizacija bila
iskljuivo plod mog amaterskog bavljenja.
Amaterskog?
Neko sam - prije rata, naime - radio kao pomoni filmski montaer. Zato sam postao
tako dobar u tom poslu. Dovodio sam kaos u red. Montiro sam sam u svome laboratoriju, bez
ikakve pomoi od drugog osoblja. Nitko nije imao pojma ime se ja to bavim. Stoga sam,
naravno, mogo oti s tim vizualizacijama a da to nitko ne bi znao. One su bile moje blago.
Jeste li nainili svih dvadeset est vizualizacija?
Nego ta. Nainio sam ih sve, najbolje to se moglo. Svakoj sam dao naslov, a taj je
naslov postao naslovom crne kutije. Tvoj je Kraj svijeta, zar ne?
Znate da jest. Kraj svijeta. Prilino neobian naslov, ne ini li vam se?
Na to emo doi kasnije, ree Profesor. injenica je da nitko nije znao da sam
uspio vizualizirat dvadeset est svijesti. Nikada to nikome nisam reko. elio sam odvojit
istraivanje od bilo ega povezanog sa Sustavom. Dovrio sam projekt za koji sam bio unaj-
mljen, i pobrinuo se za ljudske eksperimente koji su mi trebali za istraivanje. Nisam se vie
elio onuda motat. Reko sam Sustavu da elim dat otkaz. Oni nisu htjeli da dam otkaz; znao
sam previe. Da sam u toj fazi preo k semiotecima, cijeli taj plan s mijeanjem bi propo,
barem su oni tak mislili. Priekaj tri mjeseca, rekli su mi. Nastavi s istraivanjima kakvim
god ti drago u naem laboratoriju. Platit e mi poseban dodatak. U tri mjeseca njihov strogo
uvani sustav zatite bit e usavren, pa ako imam otii, neka ostanem do tada.
E sad, ja sam individualac roen slobodan i takva mi ogranienja ne sjedaju najbolje,
no dobro, to i nije bila tak loa ponuda. I zato sam odluio ostat. No, preveliko oputanje ne
donosi puno dobra. Sa svim tim vremenom i svim tim subjektima na raspolaganju, dosjetio
sam se ugradit jo jedan zaseban krug u spojne kutije u vaim mozgovima. Nainit trotrani
kognitivni krug. A u taj u trei krug uitat svoju montiranu verziju vae srne svijesti.
Zbog ega ste to eljeli uiniti?
Kao prvo, naprosto da vidim kakav e to uinak imat na subjekte. elio sam saznat
kak bi montirana svijest koju je uredio netko drugi funkcionirala u izvornim subjektima. U
cijeloj ljudskoj povijesti nije bilo takvog sluaja. A kao drugo - sporedan motiv, priznajem -
ako mi Sustav stvarno kae da inim to me volja, onda u ih, bogami, drat za rije i init
to me volja. Kanio sam i dalje i smislit jo jednu funkciju u koju nikad nee posumnjat.
Pa ste iz tog razloga petljali po naim glavama, polaui u njih te vae elektrine
tranice?
Pa, znanstvenici nisu naroito vini obuzdavanju svoje znatielje. Naravno, osuujem
one znanstvenike koji su suraivali pri nacistikim vivisekcijama u koncentracijskim
logorima. To je bilo krivo. Meutim, mislim si ja, ak ve pravi eksperimente na ivim
ljudima, moe radit i neto zgodnije i konstruktivnije. Ako im se prui prilika, svi
znanstvenici na dnu due misle isto. Ja sam samo dodavo trei ureaji tamo gdje su ve
postojala dva, malko izmijenio tok strujanja krugova koji su ve u mozgu. Kakvu tetu moe
izazvat koritenje istih karata s abecednim slovima da bi se sroila jo jedna rije?
No injenica je da su svi koji su bili podvrgnuti osposobljavanju za mijeanje umrli.
Otkud pak to?
To je neto... ak ni ja ne znam zato, priznao je Profesor. Ba ko to veli,
dvadeset petorica od dvadeset estorice kalkuteka podvrgnutih osposobljavanju za mijeanje
umrli su. Svi su umrli na isti nain, ko da su im sudbine bile zapeaene. Jedne veeri otili u
postelju, a ujutro su bili mrtvi.
to je onda sa mnom? upitah. Sutra bih i ja mogao biti mrtav.
Smanji malo doivljaj, sinko, docirao je Profesor ispod svoga pokrivaa. Sva
dvadeset petorica umrla su unutar pola godine. Svi redom izmeu jedne godine i dva mjeseca
do godine i osam mjeseci nakon osposobljavanja. A evo tebe, tri godine i tri mjeseca kasnije,
i dalje mijea bez problema. To nas navodi da vjerujemo kako ima neku posebnu energiju
koju ostali nisu imali.
Posebnu? U kojem smislu posebnu?
No, no. Samo trenutak, molim. Dopusti da te pitam sljedee: od svoga
osposobljavanja na ovamo nisi trpio neke udne simptome, zar ne? Nisi uo glasove,
halucinirao, pado u nesvijest ili bilo to slino?
Nisam, rekoh. Nisam nita vidio ni uo. Osim to sam, kao to rekoh, postao
osjetljiv na vone mirise.
To je bilo zajedniko svima. No to nije proizvelo neke slune ili vizualne
halucinacije, je li? Nagle gubitke svijesti?
Ne.
Hmm, otezao je Profesor. Ne drugo?
Pa, zapravo da. Neto to bih bio potpuno zaboravio da mi se ikada dogodilo naprosto
bi mi se vratilo kao sjeanje. Sve dosad prisjeao sam se samo dijelova tih uspomena, pa mi
oni nisu privlaili pozornost. No dok smo dolazili ovamo doivio sam dugaak, iv
kontinuum to ga je pokrenuo zvuk vode. To nije bila halucinacija. Bilo je to pouzdano
sjeanje. Znam to bez ikakve dvojbe.
Ne, nije bilo, odrjeito me opovrgnuo Profesor. Moda si ti to doivio kao sjeanje,
ali bio je to umjetan most koji si sam stvorio. Vidi, posve je prirodno da izmeu tvog
identiteta i unesene svijesti koju sam ja montirao nastaju praznine. Stoga si, da bi opravdao
vlastito postojanje, podigao mostove preko tih praznina.
Ne pratim vas. Nita mi se slino nikad prije nije dogodilo. Zato se to sad odjednom
javlja?
Zato to sam prebacio spoj na trei krug, kazao je Profesor. No dobro, ajmo redom.
Budemo li dodatno komplicirali, bit e ti jo tee pratit.
Potegnuo sam gutljaj viskija. Ovo se pretvaralo u nonu moru. Kad su prva osmorica
umrla jedan za dragim, nazvali su me iz Centrale Sustava. Utvrdite uzrok smrti, rekli su.
Iskreno, nisam s njima elio imat vie nikakve veze, ali budui da je to bila moja tehnologija,
da i ne spominjemo pitanje ivota i smrti, nisam ih ba mogo ignorirat. Kako god bilo, otio
sam da vidim to je. Ispitali su me u vezi s okolnostima smrtnih sluajeva i pokazali mi
nalaze autopsije mozga. Ko to sam ti reko, sva osmorica umrla su iz nepoznatih razloga i na
isti nain. Nije bilo vidljivih oteenja na mozgu ili tijelu; svi su spokojno prestali disat u
snu.
Niste otkrili uzrok smrti?
Nikad. Naravno, sklopio sam nekoliko hipoteza. Ako su iz bilo kojeg razloga spojne
kutije koje smo im ugradili u mozak pregorjele ili naprosto otkazale, jesu li se moda
kognitivni sustavi pomijeali i preopteretili modane funkcije? Ili recimo da to nije bio
problem sa spojem, pretpostavimo da je neto bilo iz temelja krivo s oslobaanjem srne
svijesti ak i u kratkim odsjecima vremena, moda je to naprosto bilo previe za ljudski
mozak? Profesor je zastao da povue pokriva do brade.
Autopsije mozga nisu nita raistile?
Mozak nije toster, a nije ni stroj za rublje. ifre i sklopke uglavnom su neprimjetne za
oko. Mi govorimo samo o preusmjeravanju toka nevidljivih elektrinih naboja, pa nam
vaenje spojne kutije radi testiranja nakon to je subjekt umro nee nimalo pomoi. Moemo
otkrit nepravilnosti u ivom mozgu, al ne i u mrtvom mozgu. Naravno, moemo ustanovit
ima li krvarenja ili tumora, ali niega od toga nije bilo. Ti su mozgovi bili isti.
Nakon toga smo pozvali desetoricu preivjelih subjekata u laboratorij i iznova ih sve
pregledali. Slikali smo im mozgove, prebacivali kognitivne sustave da vidimo rade li spojevi
kak treba. Vodili smo iscrpne razgovore, pitali ih imaju li kakvih tjelesnih smetnji, slunih ili
vizualnih halucinacija. Ali nitko od njih nije se potuio ni na kakav problem. Svi su bili
zdravi i vodili nimalo istaknute karijere na poslovima mijeanja. Mogli smo samo zakljuiti
da su oni koji su umrli imali neku uroen defekt u mozgu zbog kojega su bili neprikladni za
mijeanje. Nismo imali nikakvu predodbu o tome koji bi to defekt mogo bit. To je
zahtijevalo daljnje istraivanje, a problem je valjalo rijeit prije nego zaponemo drugi krug
osposobljavanja za mijeanje.
No ispostavilo se da smo bili u krivu. Unutar mjesec dana umrla su jo petorica, od
kojih su trojica proli kroz nau ponovnu provjeru. Osobe za koje smo na temelju tog
ispitivanja smatrali da su u dobroj formi umrle su uskoro nakon toga ne trepnuvi okom. Ne
treba ni spominjat da je to za nas bio prilian ok. Polovica od naih dvadeset est subjekata
bili su mrtvi, a mi nismo bili u stanju doznat zato. To vie nije bilo pitanje dobre ili loe
forme; radilo se o temeljnoj pogreci u programu. Zamisao prebacivanja izmeu dva razliita
kognitivna sustava bila je, to se mozga tie, neodriva od samog poetka. Tada sam
predloio da se projekt zamrzne. Da se spojne kutije izvade iz glava preivjelih i da se
otkau svi daljnji poslovi mijeanja. Ako to ne uinimo, izgubit emo ih sve. Ne dolazi u
obzir, obavijestio me Sustav. Nadglasali su me.
to su vas?
Nadglasali. Sam sustav mijeanja bio je iznimno uspjean, i bilo je nerealno oekivat
da e se Sustav vratit na staro. Osim toga, nismo bili sigurni da e ostali umrijet. Ako itko
preivi, posluit e kao idealan istraivaki uzorak za sljedeu generaciju. Tada sam
odstupio.
I samo sam ja preivio.
Tono.
Iznova sam oslonio glavu na stjenoviti zid i preao rukom preko izrasle brade. Kada
sam se zadnji put obrijao?
Zato onda ja nisam umro?
To je takoer samo hipoteza, nastavio je Profesor. Hipoteza postavljena na
hipotezama. Ipak, nemogue je da sam daleko od istine. U prvom redu, ini se da si djelovo
pod viestrukim kognitivnim sustavima. ak ni ti nisi znao da raspodjeljuje svoje vrijeme
izmeu dva identiteta. Na primjer s jednim satom u jednom depu i drugim satom u drugom
depu. Vjerojatno si imo svoju vlastitu spojnu kutiju koja ti je pruila neku vrstu mentalnog
imuniteta.
Imate li ikakvih dokaza za to?
Nego to. Prije dva ili tri mjeseca vratio sam se i nanovo odvrtio svih dvadeset est
vizualizacija. I neto mi je upalo u oi. Tvoja je bila najmanje proizvoljna, najkoherentnija.
Dobro smiljena, ak savrena. Mogla je proi pod roman ili film. Ostalih dvadeset pet bile
su drukije. Sve su bile zbrkane, mutne, nesuvisle. Koliko god ih pokuavo montirat, nije ih
se dalo sloit. Nizovi snovitih slika bez ikakva slijeda. Nalik djejim slikarijama prstima.
Razmiljo sam i razmiljo, zato je tako? I doo sam do zakljuka da je to tvoje djelo.
Ti si svojim slikama dao strukturu. Kao da si se spustio do slonovske tvornice ispod svoje
svijesti i vlastitim rukama sazdo slona. A da to nisi ni znao!
U to mi je jako teko povjerovati, rekoh.
Mogu se domisliti brojnim moguim uzrocima, uvjeravao me Profesor. Trauma u
djetinjstvu, krivi odgoj, suvie objektiviran ego, krivnja... Bilo to to je u tebi razvilo krajnju
samozatitu, otvrdnulo ti oklop.
Dobro, u redu. to ako je tako, kamo to vodi?
Nikamo posebno. Ako bi te se pustilo na miru, vjerojatno bi ivio dobro i dugo, ree
Profesor. Ali to se, na alost, nee dogodit. Svialo ti se to ili ne, ti si klju ishoda svih tih
idiotskih info-ratova. Nee trebati dugo da Sustav zapone projekt druge generacije s tobom
ko modelom. upkat e, tipat i bockat svaki dio tebe koji se moe testirat. Ne znam kolko
e daleko i, ali uvjeravam te da nee bit ugodno. elio sam te spasit od svega toga.
Divno, promrsio sam. Spasit ete me tako to ete bojkotirati projekt, je li?
Ne, ali morate mi vjerovati.
Vjerovati vam? Nakon to ste me sve ovo vrijeme varali? Lagali mi, navodili me da
izvodim te tobonje tabelacije...
elio sam do do tebe prije Sustava ili semioteka, tako da mogu provjerit svoju
hipotezu. Da sam mogo podastrijet nepobitan dokaz, ne bi moro prolazit kroz ono nasilje. U
podacima koje sam ti dao bila je umetnuta pozivna sekvenca. Nakon to si se prebacio na
svoj drugi kognitivni sustav, kliknuo si jo jednom i prebacio se na trei kognitivni sustav.
Onaj koji ste vi vizualizirali i montirali.
Upravo tako, ree Profesor, kimajui.
A na koji e nain to dokazati vau hipotezu?
Stvar je u prazninama, odvrati Profesor. Ti ima uroenu sposobnost zahvaanja
svoje srne svijesti. Stoga nema apsolutno nikakvih problema kad je u pitanju tvoj drugi
kognitivni sustav. Ali taj trei krug, budui da sam ga ja montirao, bit e ti djelomino tu, a
razlika bi trebala izazvat neku vrstu reakcije s tvoje strane. Njezinim bih mjerenjem bio
kadar dobit potpun elektropiktografski zapis tvoga podsvjesnog uma.
Bili biste kadri?
Da, bio bih kadar. Bilo je to prije nego to su se semioteci udruili s INKovcima i
unitili mi laboratorij. Odnijeli su sav moj istraivaki materijal, sve to je bilo znaajno.
Jeste li sigurni? Mislili smo da nisu dirali kljune stvari.
Ne, vratio sam se u laboratorij i provjerio. Nije ostala nijedna vana stvar. Ne postoji
nikakva mogunost da s onim to je preostalo obavljam znaajna mjerenja.
A kakve sve to ima veze s krajem svijeta? Neduno pitanje.
Precizno govorei, ne radi se o ovom svijetu. Kraj e doi svijetu u tvome umu.
Tu se ve gubim, rekoh.
Rije je o tvojoj srnoj svijesti. Vizija koja se oituje u tvojoj svijesti je Kraj svijeta.
Zato su takve stvari pohranjene u tebi, ne znam rei. Ali iz nekog su razloga tu. U
meuvremenu, taj svijet u tvome umu blii se kraju. Odnosno, drugim rijeima, tvoj e um
ivjeti tamo, na mjestu zvanom Kraj svijeta.
Sve to u ovom svijetu postoji ovdje i sada, u tom svijetu nedostaje. Nema vremena,
ivota ni smrti. Nikakvih vrijednosti u strogom smislu. Nema jastva. U tom tvome svijetu
ljudska jastva se oituju u vidu ivotinja.
ivotinja?
Jednoroga, ree Profesor. Krda jednoroga koji ive u gradu okruenom zidinama.
Ima li to neke veze s jednorogovom lubanjom koju ste mi dali?
To je bila replika. Ja sam je nainio. Prilino je realistina, ha? Modelirao sam je
prema tvojoj vizualiziranoj slici. Frenoloki hir, ho, ho. Moj mali poklon za tebe.
ekajte malo, rekoh. Voljan sam progutati to da takav svijet postoji u dubinama
moje svijesti. Prihvaam i to da ste ga montirali u proienom obliku i unijeli u trei krug u
mojoj glavi. Potom ste poslali pozivne znakove da usmjerite moju svijest da izvodi
mijeanje. Je li tako?
Tako je.
Kakva je to onda pria s krajem svijeta? Nee li se, jednom kad je mijeanje
obavljeno, trei krug prekinuti, a moja se svijest automatski vratiti na prvi krug?
Ne. U tome je problem, ispravio me Profesor. Kad bi bilo tako, sve bi bilo
jednostavno, ali nije. Trei krug nema funkciju prebacivanja.
Hoete rei da je moj trei krug neprestano ukljuen?
Pa, da, ba tako.
Ali u ovom asu ja mislim i djelujem u skladu sa svojim prvim krugom.
To je zato to je tvoj drugi krug iskopan. Ako to prikaemo dijagramom, mehanizam
izgleda ovako, kazao je Profesor. Skicirao je dijagram u notesu i pruio mi ga.

Ovo ovdje je tvoje normalno stanje. Spoj A prikljuen je na ulaz 1, spoj B na ulaz 2.
Doim sada, nastavio je Profesor crtajui drugi dijagram na drugom listu papira, to izgleda
ovako.

Shvaa? Spoj B je povezan s treim krugom, dok se spoj A automatski prebacuje na
tvoj prvi krug. Zbog toga je mogue da misli i djeluje u modusu prvoga kruga. Meutim, to
je samo privremeno. Moramo prebacit spoj B natrag na drugi krug, ali uskoro. Trei krug,
precizno govorei, nije neto tvoje. Ako ga jednostavno otpustimo, diferencijalna energija e
rastopit spojnu kutiju, pa e bit neprestano spojen na trei krug, jer e elektrino pranjenje
preusmjeriti spoj A na toku 2, pa e ovaj smjesta pregorjet. Moja je namjera bila izmjeriti tu
diferencijalnu energiju i vratiti te u normalno stanje prije nego to se to dogodi.
Namjera!
Da, namjera, ali bojim se da sam izigro tu kartu. Ko to rekoh, te su budale unitile
moj laboratorij i ukrale mi najvanije materijale.
Hoete rei da u ostati zaglavljen u tom treem krugu, bez nade u povratak?
Pa, hm, da. ivjet e u Kraju svijeta. Strano, strano mi je ao.
Strano vam je ao? Te su rijei odzvanjale apstraktno. Strano vam je ao? Lako
je to vama rei, ali to e, dovraga, biti sa mnom? Ovo nije igra! Ovo je moj ivot!
Nisam ni sanjao da e se takvo to dogodit. Da e semioteci i INKovci sklopiti savez.
A u Centrali Sustava sada vjerojatno misle da mi igramo neku svoju igru. To jest, semioteci
te takoer dre na oku. O tome su i obavijestili Sustav. to se pak Sustava tie, mi smo ih
izdali, i kane nas uskoro ukloniti. A semioteci upravo to imaju na umu. Bili bi oduevljeni da
nas upravo nai kalkuteci srede - to bi znailo kraj iskljuive uporabe mijeanja u drugoj fazi
od strane Sustava. A bili bi sretni i da prijeemo k njima - to bi za njih moglo bit bolje? U
oba sluaja nemaju to izgubit.
Sjajno, rekoh, ba sjajno. Dakle, ona dva tipa koji su doli i razvalili mi stan i
rasporili mi trbuh ipak su bili semioteci. Izazvali su cijelu tu gungulu samo zato da odvrate
pozornost Sustava. to znai da sam upao ravno u njihovu zamku. Sve je, dakle, ve
odlueno. Nadrapao sam. Obje strane me trae, a budem li stajao na mjestu, s mojim je
postojanjem gotovo.
Ne, nije gotovo. Nee prestat postojat. Ui e u drugi svijet.
Zanimljivo razlikovanje, promrmljah. Sluajte. Ja moda i nisam bogzna to, ali to
je sve to imam. Moda vam treba povealo da otkrijete moje lice na mojoj maturalnoj
fotografiji. Moda nemam rodbine ili prijatelja. Da, da, znam sve to. Ali, koliko god to
udno zvualo, ja sam posve zadovoljan ovim ivotom. Moda je to zato to je moja
rascijepljena linost napravila od svega toga lakrdijaku rutinu. Ja to ne mogu znati, zar ne?
Ali koji god bio razlog, osjeam se prilino udomaen u onome to jesam. Ne elim otii
nikamo. Ne elim nikakve jednoroge iza ograde.
Nema ograda, ispravio me Profesor. Tamo je zid.
to god bilo. Zid, ograda, ne elim nita od toga, bjesnio sam. Doputate li mi da
malo pobjesnim?
Pa, u danim okolnostima, tu se valjda nita ne moe prigovorit, ree Profesor, eui
se po uhu.
Koliko mogu vidjeti, odgovornost za sve ovo poiva sto posto na vama. Vi ste sve
zapoeli, vi ste to razvili, vi ste me u to uvukli. Ugradili ste lane strujne krugove u glave
ljudi, krivotvorili obrasce da me pridobijete za to vae tobonje mijeanje, naveli me da
prekriim Sustav, navukli mi semioteke na vrat, namamili me u ovu paklensku jamu, i sada
gasite moj svijet! Ovo je gore od horor filma! ta mislite, koji ste vi kurac? Ma, ba me briga
to vi mislite. Vratite me onakvog kakav sam bio.
Profesor je neto progunao.
Mislim da je on u pravu, djede, umijeala se bucmasta djevojka. Ponekad se toliko
zadubi u to to radi da ak ni ne pomilja kakve nevolje uzrokuje drugima. Sjea li se
eksperimenta s perajama na glenjevima? Mora mu nekako pomoi.
Mislio sam da inim dobro, iskreno. Okolnosti su postajale sve gore i gore, jadao se
starac. Stvari su mi potpuno izmakle iz ruku. Ja tu vie ne mogu nita. Ni ti ne moe nita.
Ba krasno, rekoh.
To je slaba utjeha, znam, ree Profesor ponizno, ali jo nije sve izgubljeno. Jednom
kad bude u tom svijetu, moi e trait povrat svega iz ovoga svijeta, svega ega e se
morat odre.
Odrei?
Tako je, ree Profesor. Izgubit e sve odavde, ali sve e biti tamo.




Kada Knjiniarki objavim svoju namjeru da odem do Elektrine centrale, ona se
vidljivo uzruja.
Elektrina centrala je u umi, prigovara, gasei uareni ugljen u kanti s pijeskom.
Na ulazu u umu, kaem joj. I sam uvar Dveri rekao je da ne bi trebalo biti
problema.
Ne shvaam uvara Dveri. Elektrina centrala moda nije daleko, ali uma je ipak
opasna.
Uklonivi sav ugljen, prazni pepeo iz pei u kantu. Odmahuje glavom.
Ii u s tobom, kae.
Zato? uma ti je mrska. Ne elim te dovoditi u opasnost. Neu te pustiti da ide
sam. uma je surova; jo uvijek ne razumije.

Kreemo po oblanom vremenu, hodajui uz Rijeku prema istoku. Jutro ugodno
najavljuje proljetnu toplinu. Nema vjetra, rijeka blago ubori. Nakon etvrt sata skidam
rukavice i al.
Proljetno vrijeme, kaem.
Moda. Ali tako je samo danju. Zima e uskoro opet pokazati zube, kae ona.
Naputamo posljednje kue uz junu obalu, i sada se s desne strane puta steru samo
polja. Kaldrma u meuvremenu prelazi u meku cestu. Brazde u zemlji posute su ledenim
iverjem snijega. S nae lijeve strane, vrbe uzdu Rijeke granjem zastiru zrcalo koje tee.
Sitne ptice nespretno se namjetaju na drhtavim noicama, neprestance se premjetajui prije
no to e poletjeti. Njezina lijeva ruka je u depu mog kaputa, dri moju ruku. U drugoj ruci
nosim torbu s naim rukom i nekoliko poklonia za Nadzornika.
Toliko e toga biti lake na proljee, pomiljam dok utim njezinu toplinu. Bude li mi
dua istrajala preko zime, i ako moja sjena preivi, bit u blii svome prijanjem ja.
Hodamo laganim korakom, gotovo bez rijei, ne stoga to si nemamo to rei, nego
zato jer za tim nema potrebe. Promatramo krajolik: snjene obrise nanesene na zemlju, ptice
s kljunovima punim crvenih bobica, nasade pune zimskog povra, kristalno bistra jezerca to
se niu rijenim tokom, udaljene, snijegom pokrivene grebenove. Svaki se prizor kao u
prasku otvara pred nama.
Nailazimo na ivotinje koje tumaraju meu uvelom travom u potrazi za hranom.
Njihova blijedozlatna boja ve je protkana bijelom, vlasi krzna due su nego u jesen, kaputi
deblji. No njihova je glad oigledna; mrave su i kukavne. Lopatice im se istiu pod koom
poput armature starog namjetaja, tanane noge poputaju na nateenim zglobovima. Kutovi
bezbojnih usta umorno im vise, iz oiju im ieznuo ivot.
ivotinje se uljaju poljima u skupinama po tri ili etiri, ali nalaze tek malobrojne
bobice ili busenove trave. Na granju visokih stabala zadrao se jo moda pokoji jestiv orah,
ali taj je daleko izvan dosega; ivotinje zastajkuju kraj drvea i tuno zure u vis, prema
pticama koje kljucaju ak i te oskudne jestvine.
to prijei ivotinje da jedu usjeve na poljima? pitam.
Ne znam, doista, kae ona. To je tako. ivotinje se klone hrane koja je namijenjena
Gradu. Premda jedu ono ime ih hranimo, ne ele jesti nita drugo.
Nekoliko ivotinja ui na rijenoj obali, nogu podvijenih ispod tijela, i piju iz lokve.
Prolazimo kraj njih, ali one ne podiu pogled. Njihovi bijeli rogovi odraavaju se u vodi
poput kostiju potonulih na dno rijeke.
Kao to nas je uputio uvar Dveri, nakon pola sata uz Rijeku, poslije Istonog mosta
dolazi se do skretanja na desno, uskom stazom koju je inae lako previdjeti. Polja su sada
progutana visokim ibljem s obje strane staze, travnatom pojasu koji se prostire izmeu
obraenih podruja i Istone ume.
Zemljite se blago uzdie kroz tu ikaru, a trava se pomalo prorjeuje dok put skree
prema stjenovitom izboju na sjevernoj strani. Nije odve strm, a u stijenu su uklesane stube.
U pitanju je meki pjeenjak, i rubovi stuba zaobljeni su od izlizanosti. Nakon jo nekoliko
minuta hoda stiemo do vrha, koji je neto nii od Zapadnog brijega na kojemu ivim. Juna
strana stijene odande se sputa blagom travnatom padinom, a dalje se stere tamno, oceansko
prostranstvo ume.
Zastajemo na stijeni i ogledavamo se oko sebe. Grad s istoka tvori vidik umnogome
drukiji od onoga na koji sam navikao. Rijeka je iznenaujue ravna, bez ijednoga pjeanog
spruda, i vie nalikuje umjetno sazdanom kanalu. Na drugoj strani Rijeke vidi se Velika
sjeverna movara, iji je istoni dio preplavljen izoliranim umarcima; na toj, junoj strani
Rijeke, vide se polja kroz koja smo hodali. Nema kua; ak se i Istoni most doima pustim.
Radnika etvrt i Satna kula neznatne su poput utvare.
Odmorili smo se i poinjemo se sputati prema umi. Na rubu drvea lei plitko
jezerce, na ijem se ledenom, mranom dnu ocrtava sasueni oblik divovskoga kostura. Do
njega su uurene dvije bijele ptice, koje pomno promatraju na dolazak. Snijeg je tvrd i
nae izme ne ostavljaju tragove. Nastavljamo i zatjeemo se usred masivnih hrastova koji iz
nesmrznutih dubina zemlje seu prema nebu tamnom od oblaka.
Dok ulazimo u umu, do uiju nam dopire neobian zvuk. Monoton i uvijek iste
visine, mrmor postaje razgovijetniji kada staza zae dublje unutra. Die li to zima kroz
drvee? No nema znaka da se zrak giba. Knjiniarka ne moe locirati zvuk, kao ni ja; prvi
put je u umi.
Staza prestaje na istini. Na njezinu drugom kraju koi se zdanje nalik skladitu. Nita
osobito ne odaje identitet zgrade. Nema neobinih naprava, nita ne stri iz nje izuzev
udnog brujanja koje kao da dopire iznutra. Na prednjem su ulazu dvostruka vrata od
masivna eljeza; visoko na zidu od opeke nalazi se nekoliko malih otvora.
ini se da je ovo Elektrina centrala, kaem.
Prednja su vrata, meutim, zakljuana. Ni udruenim snagama ne uspijevamo ih
pomaknuti s mjesta.
Odluujemo ophodati zdanje. Duina Elektrine centrale neto je vea od njezine
irine, na njezinom su bonom zidu takoer visoko smjeteni prorezi, ali nema drugih vrata.
Na bezlinom zidu od opeke prepoznaje se neto od Zida koji opasuje Grad, iako se pri
paljivijem pogledu otkriva da su te opeke mnogo grublje. Hrapave su na dodir i
mjestimino odlomljene.
Iza zgrade nalazimo manju kuu, takoer od opeke. Na njoj su obina vrata i prozori
na kojima umjesto zavjesa vise vree za ito. aavi dimnjak stri iz krova. Ovdje se
napokon osjea ljudsko prisustvo. Kucam triput na vrata, ali nema odgovora. Ta su vrata
takoer zakljuana.
Tamo je ulaz, kae ona i prima me za ruku.
Gledam u smjeru to ga pokazuje. Ondje, u stranjem zidu Elektrine centrale, nizak je
portal s odkrinutim vratima okovanim eljezom. Stajem kod otvora i skidam svoje crne
naoale prije ulaska. Ona ostaje pozadi, ne elei ui. Unutranjost zdanja je mrana. U
Elektrinoj centrali nema osvjetljenja - kako je neobino da ne opskrbljuje strujom nijednu
vlastitu sijalicu - a ono malo krte svjetlosti to dopire unutra otkriva samo prazan prostor.
Moje su oi nona bia. Uskoro razabirem spodobu usred tame. ovjek vitke grae
okrenut je prema neemu to izgleda kao ogroman stup. Osim te sredinje, moda tri metra
iroke osovine, koja se protee od poda do stropa, nema generatora. Nikakva mainerija ne
radi, nikakve pogonske osovine se ne okreu. To bi zdanje moglo bez daljnjega biti i
natkrivena jahaa tala. Ili golema suionica, iji je pod prekriven istim opekama kao zidovi.
Ve sam na po puta do stupa kad me ovjek napokon uoava. Nepomian, okree
glavu i promatra me kako se pribliavam. Mlad je, moda mu je manje godina nego meni.
Njegova vanjtina i dranje u svakom pogledu odudaraju od uvara Dveri. Mrav je i blijed,
put mu je glatka, bradi gotovo ni traga. Kosa mu poinje na vrhu irokog ela; odjea mu je
otmjena i dobro izglaana.
Dobar dan, podiem glas iznad buke.
Gleda me, vrsto stisnutih usana, potom nehajno kima.
Smetam li vas? viem ponovno.
ovjek odmahuje glavom, zatim pokazuje prema ploi privrenoj za stup koja mu
zaokuplja pozornost. Gledam kroz stakleni otvor na ploi i vidim golemu vijau postavljenu
usporedo s tlom, ije lopatice tjera neka velika sila. Kakav je to bijes ovdje ukroen da bi
proizvodio struju za Grad?
Snaga vjetra? jedva se ujem kako pitam.
ovjek kima, potom me prima za ruku i vodi natrag prema portalu. Hodamo rame uz
rame, za pola glave je nii od mene. Zatjeemo Knjiniarku kako stoji vani, nemirno
iekujui da se iznova pojavim. Nadzornik je pozdravlja istim nehajnim kimanjem.
Dobar dan, kae ona.
Dobar dan, odgovara ovjek tiho.
Odvodi nas oboje do mjesta gdje je buka slabija, iza male kue, do raskrenog
zemljita u umi. Potom sjedamo na nisko pokoenu strnjiku.
Oprostite, ne mogu govoriti glasno, ispriava se mladi Nadzornik. Vi ste iz Grada,
pretpostavljam?
Tako je, kaem mu.
Grad je osvijetljen vjetrom, kae. Ovdje je u zemlji moan krik. Mi ga koristimo za
pokretanje strojeva.
ovjek promatra zaleeno tlo do svojih nogu.
Zavija jednom svaka tri dana. Ovdje postoje velike podzemne zalihe praznine. U
dane bez vjetra privrstim remenje na vijai, nauljim osovinu, provjerim da se ventili i
sklopke nisu zamrznule. I aljem struju koja se ovdje proizvodi u Grad, opet podzemnim
putem.
Nadzornik prelazi pogledom preko istine. Opkoljeni smo visokom, mranom umom.
Tlo je crno i izorano, ali nema tragova nasada.
Volim raditi stvari vlastitim rukama. Kad imam vremena, krim umu. Sam sam
ovdje, pa ne mogu obavljati vee poslove. Radim oko visokih stabala i odabirem manje
srdita mjesta. Na proljee sadim povre. To jest... Jeste li oboje doli ovamo promatrati?
Da, tako nekako, kaem.
itelji Grada gotovo nikad ne dolaze ovamo, kae Nadzornik. Nitko ne ulazi u
umu. Samo dostavlja. Jednom tjedno donosi mi hranu i potreptine.
Znai, sami ivite ovdje?
Pa, da. Ve neko vrijeme. Raspoznajem raspoloenje sprava prema njihovom zvuku.
Svakoga dana razgovaram sa strojem. To je logino, ve sam tako dugo ovdje. Ako su
strojevi u dobrom stanju, ja sam miran... Poznajem i zvuke ume. ujem mnogo glasova.
Nije li teko ivjeti sam u umi?
Je li teko ivjeti sam? kae Nadzornik. Ja skrbim oko Centrale. To jest, ja ivim
ovdje, u umi, ali ne u umi. Ne znam mnogo o onome to se nalazi dublje.
Ima li ovdje drugih poput vas? pita Knjiniarka.
Nadzornik razmatra pitanje, potom kima.
Nekolicina. Tamo, mnogo dalje, vjerujem da ih ima vie. Kopaju ugljen, kre stabla.
Rijetko ih sreem, jedva da sam ikad razgovarao s njima. Ne prihvaaju me. Oni ive u
umi, a ja ivim ovdje. To jest... Ja ne ulazim dublje, a oni gotovo nikad ne izlaze.
Jeste li ikada ovdje vidjeli enu? pita ona. Stariju enu, moda, koja izgleda kao
ja?
Nadzornik odmahuje glavom. Ne, nijednu enu. Samo mukarce.
Gledam Knjiniarku, ali ona vie ne kae nita.




Ba sjajno, rekoh. Dakle, najebao sam. Koliko su daleko odmakle te vae
okolnosti?
Misli, okolnosti u tvojoj glavi? upita Profesor.
A nego koje? odvratih zagriljivo. Koliko ste toga izbrisali u mojoj glavi?
Pa, prema mojim procjenama, prije moda est sati spoj B je pregorio. Naravno,
kaem pregorio jednostavnosti radi; ne radi se o tome da je bilo koji dio tvog mozga
stvarno pregorio. Vidi... Trei krug je ukljuen, a drugi krug je krepao, tono?
Tako je. Dakle, ko to rekoh, ve si poeo s premoivanjem. Drugim rijeima, poeo
si stvarat sjeanja. Ili da se vratimo naoj metafori, kako se tvoja podsvjesna slonovska
tvornica mijenja, ti preko jednog kanala obavlja prilagodbe prema povrinskoj svijesti.
to, koliko shvaam, znai da spoj A nije posve funkcionalan? Da informacije
prodiru kroz moju podsvijest?
Precizno govorei, ne, ree Profesor. Kanal je ve postojao. to god inili s tvojim
kognitivnim krugovima, ne smijemo nipoto presje taj kanal. Razlog je taj to se tvoja
povrinska svijest - tvoj prvi krug - razvio na podlozi tvoje podsvijesti - to jest, tvoga drugog
kruga. Kanal tvori korijenje tvoga stabla. Bez njega tvoj mozak ne bi funkcioniro. No ovdje
je pitanje u tome da je s elektrinim pranjenjem od pregaranja spoja B kanal pretrpio
abnormalan ok. A tvoj je mozak toliko iznenaen da je zapoeo s postupcima hitnog
prilagoavanja.
to znai da u nastaviti stvarati sve vie novih sjeanja?
Bojim se da je tak. Ili, jednostavnije kazano, svojevrsne deja vue. U naelu nema
velike razlike. To e potrajati neko vrijeme. Dok naposljetku iz tih novih sjeanja ne sastavi
svijet.
Dok ne sastavim svijet?
Dobro si uo. Upravo u ovom asu ti se sprema preselit na drugi svijet. Dakle, svijet
koji vidi upravo sada se malo-pomalo mijenja da bi se s njime uskladio. Mijenja se jedan po
jedan predmet opaanja. Svijet ovdje i sada postoji. Ali na pojavnoj razini, ovaj svijet je
samo jedna od bezbrojnih mogunosti. Govorimo o tome izbacuje li desnu ili lijevu nogu - o
promjenama toga reda. Nije toliko udno da se, kada ti se izmijene sjeanja, izmijeni i
svijet.
Prilino akademski, ako me pitate, rekoh.
Odvie pojmovno. Zanemarujete faktor vremena. Preokreete poredak stvari.
Ne, paradoks vremena je ovdje u tvome umu, ree Profesor. Stvarajui sjeanja, ti
stvara paralelan svijet.
Dakle, uklanjam svijet kakav sam prvobitno poznavao?
Samo kaem da to nije izvan podruja moguega. Pazi, ne govorim ni o kakvom
znanstveno-fantastinom univerzumu izvan ovoga svijeta. Sve je to stvar spoznaje. Opaanja
svijeta. A mislim da je to ono to se mijenja u tvome mozgu.
Znai, nakon tih promjena, spoj A se prebacuje, pojavljuje se potpuno drukiji svijet,
a ja i dalje ivim ovdje. Taj se preokret ne da izbjei - samo sjednem i ekam da se dogodi?
Da, bojim se.
I koliko dugo traje taj svijet?
Zauvijek, ree Profesor.
Ne kuim, rekoh. Kako to mislite zauvijek? Fiziko tijelo ima svoje granice.
Tijelo umire, mozak umire. Mozak umire, um se gasi. Zar se stvari ne odvijaju tako?
Ne, ne odvijaju se. Nema vremena za tautologije. To je razlika izmeu tautologija i
snova. Tautologije su trenutane, sve se otkriva najednom. Vjenost se moe zbiljski iskusit.
Jednom kad postavi zatvoren krug, samo se u njemu nastavlja okretat. Takva je narav
tautologija. Nema prekida ko u snovima. Nalik enciklopedijskom tapiu.
Enciklopedijskom tapiu? pretvarao sam se u jeku. Enciklopedijski tapi je
teorijska zagonetka, poput Zenonova paradoksa. Zamisao je u tome da se cijela enciklopedija
zapie na jednoj jedinoj akalici. Zna kako se to radi?
Vi mi recite.
Uzme podatke, enciklopedijski tekst, i prenese ih u brojke. Svemu dodijeli
dvoznamenkasti broj, ukljuujui decimale i zareze. oo je praznina, A je 01, B je 02 i tako
dalje. Potom, kad si ih sve poredao, stavi decimalni zarez prije cijelog zbroja. Tako dobiva
vrlo dugaak subdecimalan razlomak: 0,173000631... Onda unese oznaku tono na toj toki
na akalici. Ako je 0,50000 tona sredina na akalici, onda 0,3333 mora biti na treini od
vrha. Prati me?
Svakako.
Tako moe smjestiti podatke bilo koje duljine u samo jednoj toci na akalici.
Samo teoretski, naravno. Nijedna postojea tehnologija ne moe doista ucrtati tako sitnu
toku. To bi ti trebalo pruiti pravi pogled na to kakve su tautologije. Recimo da je vrijeme
duljina tvoje akalice. Koliina podataka koju moe sakupiti na njoj nema nikakve veze s
duljinom. Neka razlomak bude dugaak koliko te volja. Bit e konaan, ali prilino blizu
beskonanom. Premda, ako nastavi s ponavljanjem decimala, onda zbilja jest beskonaan.
Razumije li to to znai? Problem je softverski, nema veze s hardverom. Moe to biti
akalica ili drvo od dvjesto metara ili ekvator, nije vano. Tvoje tijelo umire, tvoja svijest se
gasi, ali tvoja misao je uhvaena u toj jednoj tautologijskoj toci trenutak prije i dalje se
dijeli u vjenost. Sjeti se koana: Strelica je zaustavljena u letu. E pa, smrt tijela je let strelice.
To za mozak znai pravocrtno kretanje. Nema tu nikakvih trikova. Ljudi moraju umrijet,
tijelo mora propast. Vrijeme tjera tu strelicu naprijed. Pa ipak, ko to rekoh, misao nastavlja
dijelit to vrijeme za vijeke vjekova. Paradoks postaje stvaran. Strelica nikad ne pogaa
metu. Drugim rijeima, rekoh, besmrtnost.
to sam ti rekao. Ljudi su besmrtni u svome miljenju. Precizno govorei, nisu
besmrtni, nego su beskonano, asimptotino blizu besmrtnosti. To je vjeni ivot.
A to je bio pravi cilj vaeg istraivanja?
Nipoto, nipoto, odvrati Profesor. To mi je tek nedavno upalo u oi. Naprosto sam
razmatrao kamo e me istraivanje odvesti i naletio na to. Rastezanje ljudskog vremena ne
ini te besmrtnim; trik je u diobi vremena.
Pa ste odluili ostaviti me u besmrtnosti, je l tako?
Ne, ne, ne. I to je potpuno sluajno. Nikad mi to nije bila namjera. Vjeruj mi, istina
je. Nikad nisam mislio uinit bilo to takvo. Ali ako sada djeluje, ti moe birat, ako je izbor
ono to eli. Postoji jo jedna, posljednja karta na koju moe igrat.
A koja bi to bila?
Moe umrijet ovoga asa, ree Profesor veoma poslovnim tonom. Prije nego to
se ukljui spoj A, jednostavno se iskopaj. Iza toga nee ostat nita.
Nad nama se nadvila duboka tiina. Profesor se nakaljao, bucmasta djevojka je
uzdahnula, ja sam otpio gutljaj viskija. Nitko nije rekao ni rijei.

Kakav je taj... hm, svijet? uspio sam sroiti pitanje. Taj besmrtni svijet?
Ko to sam ti ve reko, kazao je Profesor, to je miran svijet. Tvoj vlastiti svijet,
svijet koji si sam stvorio. U njemu moe bit kakav jesi. Tamo ima sve. A u isto vrijeme
nema niega. Moe li si predoit takav svijet?
Ne ba.
Pa ipak, tvoja svijest ga je stvorila. Ne bi ga mogo nainit ba bilo tko. Drugi bi
tumarali u bogzna kakvom protuslovnom kaosu od svijeta. Ti si drukiji. ini se da si
besmrtan tip.
Kada e se dogoditi prebaaj u taj svijet? upitala je bucmasta djevojka.
Profesor je pogledao na svoj sat. Ja sam pogledao na svoj. est i dvadeset pet. Ve je
odavno svanulo. Jutarnje novine su isporuene.
Prema mojim procjenama, u sljedeih dvadeset devet sati i trideset pet minuta,
kazao je Profesor. Plus-minus etrdeset pet minuta. Jednostavnosti radi, namjestio sam ga
za dvanaest sati. Sutra u podne.
Zatresao sam glavom. Jednostavnosti radi? Potegnuo sam jo jedan gutljaj viskija.
Alkohol nisam ni osjetio. eludac mi se skamenio.
to sada kani uiniti? upitala me bucmasta djevojka, poloivi mi ruku na krilo.
Nemam pojma, kvragu, rekoh. Ali to god uinio, elim se izvui iz podzemlja. Ne
mogu zamisliti da ostanem ovdje dolje i iekujem da vidim kako e se stvari odvijati. Idem
gore, gdje ima sunca. Onda u razmisliti o tome to slijedi.
Je li ti moje objanjenje bilo dovoljno? upita Profesor.
Bit e u redu, hvala, odvratih.
Vjerujem da si jo uvijek bijesan?
Naravno da jesam, rekoh. Iako pretpostavljam da mi bijes sada nee osobito
pomoi, zar ne? Osim toga, toliko sam okiran da jo ne mogu probaviti to se zbiva.
Kasnije, kad to osvijestim, moda se razgnjevim. Ali tada u, dakako, ve biti mrtav za ovaj
svijet.
Zbilja nisam namjeravo toliko ulazit u pojedinosti, ree Profesor. Da te nisam
upozorio, sve bi bilo gotovo prije nego to bi i primijetio. Vjerojatno bi bilo i manje stresno.
Ali ono to te eka nije ba smrt. Samo e tvoj svjesni um zauvijek nestati.
Velike mi razlike, rekoh. No kako god bilo, bio bih elio znati. Barem kad je moj
ivot u pitanju. Ne elim da mi se dogodi takvo iskljuivanje a da ne znam nita o tome.
elim voditi rauna o svom postojanju koliko god mogu. A sada, gdje je izlaz, molim?
Izlaz?
Put odavde, iz podzemlja.
Taj bi prilino trajao, i vodi tik do brloga INKovaca.
Ne smeta. U ovom trenutku me malo to moe prepasti.
Dobro onda, ree Profesor. Sie niz planinu do vode, koja je sada savreno mirna,
pa je lako plivat. Pliva prema jugu-jugozapadu. Poslat u ti svjetlosni signal u tom pravcu.
Plivaj ravno tim smjerom, i na drugoj obali, kad se malo popne, nalazi se mali otvor. Njime
dolazi do odvodnog kanala. Idi ravno i doi e do pruge metroa.
Metroa?
Aha, do linije Ginza. Tono na pola puta izmeu Gaienmae i Aoyama Itchome.
Kako je to sve povezano s podzemnom eljeznicom?
INKovci su preuzeli nadzor nad podzemnim prugama. Moda ne tijekom dana, ali
nou se razmile svuda po postajama kao da su kod kue. Izgradnja tokijskoga podzemnog
sustava dramatino je proirila sferu djelovanja INKovaca. Svako toliko napadnu nekog
radnika na pruzi i pojedu ga.
Zato vlasti ne izvjetavaju o tome?
Tko bi onda radio za podzemnu? Tko bi vozio podzemne vlakove? Naravno, kada su
to prvi put otkrili, pokuali su zazidat otvore, pojaat rasvjetu, poveat osiguranje, ali ni od
toga ne zadrava INKovce. Tijekom samo jedne noi oni mogu probit zidove i izgrist
elektrine vodove.
Ako je izlaz izmeu Gaienmae i Aoyama Itchome, gdje smo onda mi sada?
Negdje ispod svetita Meiji, prema Omotesandou. Nikad nisam tono odredio mjesto.
Uostalom, postoji samo jedna ruta, ne moe pogrijeit. Uska je, mnogo zavija. Odavde ide
u smjeru Sendagaye, prema brlogu INKovaca, malo na ovu stranu od Nacionalne sportske
arene. Tunel zatim skree nadesno, u smjeru bejzbolskog stadiona Jingu, potom kraj
Umjetnikog foruma prema bulevaru Aoyama i liniji Ginza. Vjerojatno e ti trebat oko dva
sata da se dokopa izlaza. Jesam li bio jasan?
Jasan i glasan.
Proi mimo brloga INKovaca to je bre mogue. Motanje onuda ne moe donijet
nikakva dobra. Pazi kad doe do podzemne. Tamo su visokonaponske linije i podzemni
vagoni. Bila bi teta da dospije tak daleko i da te onda pregazi vlak.
Upamtit u to, rekoh. Ali to ete vi sada?
Ja u ostat ovdje neko vrijeme. Uganuo sam stopalo. Ionako bi me, da sada izaem na
povrinu, ganjao Sustav ili semioteci. Nitko me ovdje nee trait. Sreom, zahvaljujui
vama, imam zalihe. Trebale bi me odrat na ivotu tri ili etiri dana, ree Profesor
spokojno. Ti samo idi naprijed. Ne treba se brinut za mene.
to je s ureajima za odbijanje INKovaca? Bit e potrebna oba do ulaza, pa vama
nee ostati nijedan.
Povedi moju unuku sa sobom, ree Profesor. Djevojka te moe otpratit, i onda se
vratit po mene.
Ja se slaem, ree ona.
Ali ako joj se neto dogodi? to ako je uhvate ili...
Nee me uhvatiti, ustvrdila je odrjeito.
Nema brige, ree Profesor. Dijete je stvarno pouzdano za svoju dob. Vjerujem joj.
A nije da sam ba sasvim lien posebnih sredstava za nudu. injenica je da, ako mi se nae
baterija, voda i pokoji komad metala, mogu za nevolju sklepat nekakav ureaj za INKovce. I
to vrlo jednostavno, zbilja, premda daleko od onog pravog koji se nosi na leima. Niste
primijetili kad ste dolazili ovamo? Komadie metala koje sam rasuo cijelim putem? Dre
INKovce podalje moda petnaest ili dvadeset minuta.
Mislite spajalice? upitao sam.
E da, spajalice su idealne. Jeftine su, ne hraju, zaas se magnetiziraju, moe ih
spojit i objesit oko vrata. Pa da, uzet u spajalice. Posegnuo sam u dep vjetrovke, izvadio
aku spajalica i pruio ih Profesoru. Hoe li ovo biti dovoljno?
O Boe! uskliknu Profesor iznenaeno. Ba kao to je doktor prepisao. Zapravo
sam bio pomalo zabrinut. Rasuo sam ih malko previe putem ovamo i pomislio sam da ih
neu imat dovoljno. Stvarno si klikera.
Bolje da krenemo, djede, ustvrdi djevojka. On nema previe vremena.
uvajte se. Koraajte polako, ree Profesor, i ne dajte INKovcima da vas grizu.
Ho-ho-ho.
Ubrzo u se vratiti po tebe, ree njegova unuka, utisnuvi mu poljubac u elo.
Doista mi je ao to se sve ovako zavrilo, ispriao se Profesor posljednji put.
Mijenjao bih se s tobom da mogu. Ja sam ve proivio pun ivot. Ne bih alio. Ali ti, pred
tobom je bilo itavo to vrijeme. Mnogo toga e ostavit iza sebe u ovom svijetu.
Gubitak vei nego to u ikad doznati, zar ne? Nisam rekao nita. Pa ipak, nema se
ega bojat, umovao je Profesor. To nije smrt. To je vjeni ivot. I ve e postat to to jesi.
U usporedbi s tim, ovaj svijet je samo trenutana tlapnja. Molim te, ne zaboravi to.
Krenimo, ree djevojka, hvatajui me za ruku.




Mladi Nadzornik Elektrine centrale poziva nas u svoj skromni dom. Provjerava vatru
u pei, zatim nosi kotli s uzavrelom vodom u kuhinju da skuha aj. Topli napitak e nam
koristiti; promrzli smo nakon dana provedenog u umi. Huanje vjetra ne poputa.
Ovu travu berem u umi, govori nam Nadzornik. Suim je u sjeni cijelo ljeto, a
zimi je rabim za aj. Stimulira i grije tijelo. Napitak je miomirisan i blago sladak.
Kako se biljka zove? pitam.
Kako se zove? Nemam pojma, kae. Raste u umi, mirie dobro, pa od nje pravim
aj. Ima zelene stabljike visoke oko jedan metar, cvjeta poetkom proljea, berem mlado
lie... ivotinje rado jedu njeno cvijee.
ivotinje dolaze ovamo?
Da, do poetka jeseni. Kasnije se ne pribliavaju umi. Za topla vremena dolaze
ovamo u skupinama, pa se s njima igram i dijelim svoje obroke... Ali zimi, ne. Znaju da u
im dati hrane, pa ipak ne dolaze. Cijele zime sam sam.
Hoete li nam se pridruiti za rukom? nudi ga Knjiniarka.
Ponijeli smo sendvie i voe, ima previe za dvoje.
Ljubazno od vas, kae Nadzornik. Nisam ve dugo jeo hranu od drugih... Ah, da,
ima umskih gljiva koje sam nabrao, ako ih elite probati.
Da, vrlo rado, kaem.
Dijelimo njezine sendvie i njegove gljive, potom jedemo voe i pijemo jo aja.
Jedva da razmjenjujemo ijednu rije. U odsustvu razgovora, krik prazne zemlje navire u
prostoriju i ispunjava nau utnju.
Nikad ne izlazite iz ume? pitam Nadzornika.
Nikad, odgovara on, odmahujui glavom. Tako je odlueno. Ja trebam uvijek biti
ovdje i skrbiti oko Elektrine centrale... Uvijek, sve dok netko ne doe i zamijeni me. Kada
e to biti, ne znam. Tek tada mogu napustiti umu i vratiti se u Grad... Ali sada je uvijek, i ne
mogu. Moram ekati vjetar koji dolazi svaka tri dana.
Ispijam zadnji gutljaj aja. Koliko je vremena prolo otkako je zapoeo urlik vjetra?
Njegov monotoni vapaj ima mo odvui ovjeka sa sobom. Sigurno je samotno provoditi
zimu ovdje u umi.
Ali vi ste doli ovamo pogledati Elektrinu centralu? podsjea se mladi Nadzornik.
Doli smo potraiti glazbala, kaem. Rekli su mi da ete vi znati gdje ih pronai.
On promatra no i vilicu prekriene na tanjuru.
Da, ovdje imam glazbala. Stara su, i ne znam hoe li svirati... To jest, samo se
posluite njima. Ja ne znam svirati. Uitak mi je promatrati njihove oblike. Hoete li ih
pogledati?
Molim vas, kaem.
Ustaje sa stolca i mi ga slijedimo.
Ovuda. U mojoj sobi su, kae.
Ja u ostati ovdje i poistiti, kae ona.
Nadzornik otvara vrata, pali svjetlo i poziva me unutra. Onamo, kae.
Uza zid su poredana razna glazbala. Sva su stara. Veinom su to iani instrumenti, a
ice su im beznadno zahrale, puknute ili nedostaju. Za neke sam siguran da sam ih neko
poznavao, drugi su mi posve nepoznati. Drveni instrument nalik dasci za pranje iz kojega
stri niz metalnih zubaca. Pokuavam ga svirati, ali ne umijem zasvirati bilo kakvu pjesmu.
Drugi, niz malih bubnjeva, ak imaju i svoje tapove, no iz njih oito nee izii melodija. Tu
je i dugaak cjevast instrument, u koji bi oito trebalo puhati na jednom kraju, ali kako da to
izvedem?
Nadzornik sjeda na rub svoga leaja, iji je pokriva pomno namjeten, i promatra me
kako pregledavam glazbala.
Je li vam ikoje od koristi? progovara.
Ne znam, oklijevam. Sva su tako stara.
Odlazi do vrata da ih zatvori, pa se vraa. Nema prozora te je kraj zatvorenih vrata
urlikanje vjetra manje nametljivo.
elite li znati zato sam sakupio sve te stvari? pita Nadzornik. Nikoga u Gradu oni
ne zanimaju. Nikoga u Gradu ni najmanje ne zanimaju. Svi imaju stvari koje im trebaju za
ivot. Lonce i tave, koulje i kapute, da... Dovoljno je da su njihove potrebe namirene. Nitko
ne eli nita vie od toga. Sa mnom, meutim, nije tako. Mene ove stvari veoma zanimaju.
Ne znam zato. Osjeam se privuen njima. Njihovim oblicima, njihovom ljepotom.
Polae jednu ruku na jastuk, a drugu stavlja u dep.
Ako elite znati istinu, svia mi se ova Elektrina centrala, nastavlja. Svia mi se
vijaa, mjerai, transformator. Moda su mi se te stvari i prije sviale, pa su me poslali
ovamo. Ali bilo je to tako davno. Zaboravio sam ono prije... Ponekad mislim da mi nikad
nee dopustiti da se vratim u Grad. Nikad me ne bi prihvatili takvog kakav sam sada.
Poseem za jednim drvenim glazbalom. uplje je i oblika pjeanog sata, sa samo
dvije preostale ice. Trzam ih. uje se suho brujanje.
Odakle vam ovi instrumenti? pitam.
Odasvud, kae on. Donosi mi ih ovjek koji isporuuje moje namirnice. Stari
instrumenti u Gradu katkad lee zatrpani po ormarima i upama. esto su ih spaljivali radi
ogrjeva. To je teta... To jest, glazbala su udesni predmeti. Ne znam se njima sluiti, moda
to i ne elim, uivam u njihovoj ljepoti. To mi je dovoljno. Je li to udno?
Glazbala su vrlo lijepa, odgovaram. Nema u tome niega udnog.
Pogled mi pada na kutiju opasanu konatim remenjem koja poiva meu
instrumentima. Mijeh je krut i raspucao na nekoliko mjesta, ali dri zrak. Na kutiji je dugmad
za prste.
Mogu li probati? pitam.
Molim, samo naprijed, kae mladi Nadzornik.
Uvlaim ruke u kaieve na oba kraja i stiem. Teak je za pokretanje, ali mogu
nauiti. Prelazim prstima uzlazno po gumbima, stiskajui i razvlaei mijeh. Neki gumbi
daju tek slabaan ton, ali napredak je primjetan. Ponovno se laam dugmadi, ovaj put silaz-
nim slijedom.
Kakvi zvukovi! smijei se oarani Nadzornik. Kao da mijenjaju boje!
ini se da svako dugme proizvodi notu, objanjavam. Svaka je razliita. Neki
zvukovi spadaju zajedno, a neki ne.
Kako to mislite?
Pritiem nekoliko dugmadi odjednom. Intervali su krivi, ali ukupan uinak nije
neugodan. Ipak, ne mogu se prisjetiti pjesama, samo akorda.
Ovi zvukovi spadaju zajedno?
Da.
Ne razumijem, kae. ini mi se kao da ujem neto prvi put. Neto razliito od
zvuka vjetra i glasova ptica.
Polae ruke na krilo i zvjera pogledom izmeu moga lica i kutije s mijehom.
Dat u vam taj instrument. Molim vas, uzmite i druge koje elite. Oni pripadaju
onome tko se njima zna sluiti, veli on, pa uli ui prema vjetru. Sada moram provjeriti
maineriju. Moram vidjeti rade li vijaa i transformator. Molim vas, saekajte me u drugoj
prostoriji.
Mladi Nadzornik urno odlazi, a ja se vraam do mjesta na kojemu eka Knjiniarka.
Je li to glazbalo? pita ona.
Neka vrst glazbala, odgovaram.
Mogu li ga dodirnuti?
Naravno, kaem, pruajui joj kutiju s mijehom. Prima je objema rukama, kao da
ziba malu ivotinju. Motrim je u iekivanju.
Kakva smijena stvarca! usklikuje ona s nelagodnim smijekom. Osjea li se bolje
sada kad je ima?
Vrijedilo je doi ovamo.
Nadzorniku nisu oduzeli sjenu kako treba. Ostao mu je njezin dio, ape mi. Zato je
ovdje, u umi. ao mi ga je.
ao?
Moda nije dovoljno jak da ode dublje u umu, a ne moe se vratiti u Grad.
Misli li da je tvoja majka u umi?
Ne znam, zapravo, kae. To mi je palo na pamet.

Nadzornik dolazi nedugo zatim. Otvaram torbu i vadim darove koje smo mu donijeli.
Mali sat i upalja za cigarete koji sam naao u kovegu u prostoriji Zbirke.
Molim vas, uzmite ovo. To je znak moje zahvalnosti za instrument, kaem.
Mladi Nadzornik najprije odbija, ali naposljetku poputa. Razgledava predmete.
Znate li se njima sluiti? pitam.
Ne, ali nema potrebe za time. Bit e mi dobri, kae on. Lijepi su sami po sebi. S
vremenom u ih moda znati nekako upotrijebiti. Imam i previe vremena.
Na to mu kaem da odlazimo.
urite se? pita me tuno.
Moram se vratiti u grad prije sumraka, pa otii na posao, kaem.
Shvaam. Rado bih vas otpratio do ulaza u umu, ali ne mogu ostaviti Elektrinu
centralu.
Rastajemo se iza male kue.
Molim vas, vratite se. Da ujem kako svirate glazbalo, kae.
Hvala vam.
Dok se udaljavamo od Elektrine centrale, jecanje vjetra postupno slabi. Na ulazu u
umu vie ga uope ne ujemo.




Djevojka i ja umotali smo svoje stvari u rezervne koulje, a ja sam uravnoteio
zaveljaje na naim glavama. Izgledali smo smijeno, ali nije bilo vremena za smijeh.
Ostavili smo za sobom porcije hrane i viski, pa nam teret nije bio odve nezgrapan.
uvajte se, kazao je Profesor. Pri krtom je svjetlu izgledao mnogo starije nego kada
sam ga prvi put sreo. Koa mu je bila mlohava, kosa nauurena kao ogoljelo grmlje, lice
posuto madeima. Izgledao je kao umoran starac. Bili genijalni znanstvenici ili ne, svi stare,
svi umiru.
Zbogom, rekoh.
Spustili smo se niz ue do povrine vode. Ja sam siao prvi, poslao signal svjetiljkom
kad sam dospio do dna, a ona je ila za mnom. Uranjanje u vodu u potpunome mraku
zacijelo je imalo terapeutski uinak. Nije da sam imao izbora. Voda je bila hladno istilite.
Bila je to obina voda, s uobiajenom specifinom teinom vode. Sve je bilo spokojno. Ni u
zraku, ni u vodi ni u tami nikakva treptaja. Samo se nae pljuskanje vraalo kao jeka. Kad
sam ve bio u vodi, dosjetih se da sam zaboravio pitati Profesora da mi pregleda ranu.
Nemoj mi samo rei da one ribe s kandama plivaju ovuda, viknuh otprilike u
njezinom smjeru.
Ne budi blesav. To je samo mit, rekla je. Mislim.
Ba me uvjerila. Zamiljao sam gorostasnu ribu kako dolazi na povrinu i odgriza mi
nogu ili dvije. Pa, neka samo dou.
Plivali smo prsno, polako i jednom rukom, povezani skupa, sa zaveljajima na glavi.
Kretali smo se u smjeru to nam ga je Profesor naznaio svjetiljkom na povrini vode. Ja sam
vodio. Ruke su nam naizmjence udarale po vodi. S vremena na vrijeme stao bih da provjerim
kako napredujemo i ispravim nam kurs.
Pazi da ti sveanj ostane suh, vikala je u mom smjeru. Ureaj za odbijanje nee
nita vrijediti ako se smoi.
Nema problema, rekoh. No zapravo je to bila velika borba.
Plivao sam. Orfej je na splavi preao Stiks i stupio u zemlju mrtvih. Na svijetu postoje
svakojake inaice religijskog iskustva, ali kad je smrt u pitanju sve se svede na isto. Orfej
barem nije morao balansirati rublje na glavi. Stari Grci imali su stila.
Nisi ba toliko bijesan na djeda, ha? upitala je djevojka. Jeka u tami, bilo je teko
rei odakle dolazi pitanje.
Ne znam, ali je li vano? rekoh, viui, glasom koji se vraao iz nemogueg smjera.
to sam vie sluao tvoga djeda, to me manje bilo briga.
Kako to moe rei?
Ionako to nije bio neki ivot. A niti neki mozak.
Ali zar nisi rekao da si zadovoljan svojim ivotom?
Igre rijeima, otpovrnuh. Svakoj vojsci potrebna je zastava.
Nije odgovorila. Plivali smo dalje, bez rijei.
Gdje su te ribe? One kande nisu mogle biti izmiljotina ak ni neljudske mate.
Pribojavao sam se, napokon, da krstare u naem smjeru. Oekivao sam da e me sluzava
peraja s kandom svakog asa zgrabiti za gleanj. U redu, moda mi je sueno da se u vrlo
bliskoj budunosti dezintegriram, ali nisam bio spreman da budem pateta za neko stvorenje
iz crne lagune. elio sam umrijeti pod Suncem.
Ali ti si tako krasan momak, rekla je, kao da je upravo izila svjea iz kupke.
Barem ja tako mislim.
Spada meu jako malobrojne, rekoh.
Pa, spadam.
Bacio sam pogled preko ramena dok sam plivao. Vidio sam Profesorovo svjetlo kako
se povlai u daljinu, ali ruka mi jo nije dodirnula vrstu stijenu. Kako je mogla biti tako
daleko? Ba krasno od njega da nas je ostavio da nagaamo.
Ne pokuavam braniti djeda, zapoe opet djevojka, ali on nije zao. Toliko se unese u
svoj rad da ne moe vidjeti nita drugo. Namjere su mu najbolje. elio te spasiti prije nego
to te se dokopa Sustav. Na svoj nain, djed je posramljen onime to je uinio. Tvrdnja da je
sve to bilo pogreno vraki mi je puno znaila. Zato oprosti djedu, kazala je.
Kakve koristi od opratanja? odvratio sam. Da se doista osjeao odgovornim, ne bi
bio stvorio udovite i pobjegao kad je ono postalo runo. Ne voli raditi za velike
organizacije, u redu, ali o njegovom istraivanju ovise ivoti.
Djed naprosto nije mogao vjerovati Sustavu, kumila me. Kalkuteci i semioteci
dvije su strane iste medalje.
Tehniki kazano, moda, ali kao to ve rekoh, jedni tite informacije, dok ih drugi
kradu.
Ali to ako Sustavom i Tvornicom upravlja ista osoba? upita ona. to ako je lijeva
ruka krala, a desna titila?
Teko za povjerovati, ali ne i nezamislivo. Za cijelo vrijeme koli ko sam radio za
Sustav, nikada nisam uo nita o tome to se zbivalo unutar Centrale Sustava. Dobivali smo
direktive i izvravali ih. Mi, izvrni organi, nikad nismo imali pristupa u CPU.
Istina, bio bi to vraki unosan posao, sloio sam se. Jedna strana zaraena s
drugom; moe povisivati ulog do mile volje. A nema niti ispadanja iz trine konkurencije.
To je djedu palo u oi dok je bio u Sustavu. Napokon, Sustav je u stvari samo
privatno poduzee koje je pridobilo dravne interese. A privatno poduzee uvijek tei za
profitom. Djed je uvidio da e, ako nastavi s istraivanjem, samo pogorati stvari.
Sustav, dakle, istie parolu: na je posao zatita informacija. Ali sve je to samo krinka.
Prepusti li im tehnologiju preoblikovanja mozga, starac e zapeatiti sudbinu ovjeanstva.
Da bi spasio svijet, povlai se. teta zbog pokojnih kalkuteka - i mene, zaglavljenog u Kraju
svijeta.
Jesi li ti cijelo vrijeme bila upuena u to? upitah je.
Pa, da, jesam, priznala je nakon blagog oklijevanja.
Zato mi onda nisi rekla? emu? Mogla si mi pritedjeti krv i vrijeme.
eljela sam da vidi stvari djedovim oima, odvratila je. Ionako mi ne bi vjerovao.
Valjda ne bih, rekoh. Trei krug, besmrtnost - tko bi tek tako povjerovao u to?
Jo nekoliko zamaha, i dodirnuo sam rukom kameni zid. Nekako smo uspjeli
preplivati podzemno jezero.
Uspjeli smo, objavio sam.
Dovukla se do mene. Osvrnuli smo se prema siunoj svjetlosti u daljini i premjestili
se deset metara udesno.
Trebalo bi biti ovdje negdje, rekla je. Otvor tik iznad povrine.
Oprezno sam razvezao zaveljaj na glavi i izvadio depnu svjetiljku, potom njome
obasjao zid.
Ne vidim rupu, rekoh.
Probaj jo malo u desno, predloila je.
Preao sam zrakom svjetiljke preko zida, ali rupe i dalje nije bilo.
U desno? Jesi li sigurna?
Jo malo u desno.
Pomaknuo sam se jo malo u desnu stranu, dok mi se itavo tijelo treslo. Pipajui
uzdu zida, ruka mi je dotakla povrinu nalik titu. Bila je veliine gramofonske ploe, s
rezbarijama. Osvijetlio sam je.
Reljef, kazala je.
Moda, ali bile su to iste onakve dvije ribe s opakim kandama. Isklesani disk bio je
do treine uronjen u vodu.
To je izlaz, rekla je autoritativno. INKovci su zacijelo postavili ovakve reljefe kao
oznake na svim izlazima. Pogledaj gore.
Uperivi svjetiljku u vis, mogao sam jedva razaznati sjenovitu udubinu. Dodao sam joj
svjetiljku i krenuo istraivati. Nisam zapravo mogao vidjeti rupu, ali osjeao sam vlaan,
pljesniv zrak.
Naao sam ga, povikah u njezinom smjeru.
Hvala Bogu! uskliknula je.
Povukao sam je prema gore. Zastali smo na ulazu u prolaz, mokri do koe i drhturavi.
Razmotavi zaveljaje, promijenili smo gornji dio odjee. Dao sam joj svoj demper i bacio
mokru koulju i jaknu. Tako sam ostao promoen od struka nanie, ali nisam imao rezervne
hlae.
Dok je ona provjeravala ureaj za odbijanje INKovaca, poslao sam Profesoru
svjetlosni signal da smo sigurno stigli. uta toka svjetlosti zatreptala je dvaput, triput, pa
nestala. Opet je bilo mrano kao u rogu.
Hajdemo, pourivala je. Pogledao sam na sat. Sedam i osamnaest. Iznad zemlje,
jutarnje vijesti na svim TV kanalima. Ljudi dorukuju, kljukaju poluusnule glave
vremenskom prognozom, lijekovima za glavobolju, problemima s izvozom automobila u
Ameriku. Tko bi znao da sam proveo cijelu no u debelom crijevu svijeta? Je li ih briga to
sam plivao u smrdljivoj vodi i imao pijavice na vratu, to sam umalo svisnuo od boli u
trbuhu? Je li ikome vano to e se moja stvarnost okonati u iduih dvadeset osam sati i
etrdeset dvije minute? To nikad nee biti vijest.

Prolaz je bio ui od svega kroz to smo dosad proli. Morali smo puzati etveronoke.
Put nas je vodio kroz crijevolike zavoje i skretanja, katkad bi se nagnuo gotovo okomito, pa
se opet survao i sunuo u vis poput eljeznice u luna-parku. Napredovali smo s mukom. Ovo
sigurno nisu izbuili INKovci. Nitko, ak ni INKovci, ne bi napravio ovako vijugav tunel.
Nakon trideset minuta razmijenili smo ruksake s ureajima protiv INKovaca, a jo
deset minuta kasnije uski prolaz odjednom se otvorio u prostor s visokim stropom. Vladala je
grobna tiina i tama, zrak je bio ustajao. Put se ravao lijevo i desno, puhalo je zdesna na
lijevo. Uperila je svjetiljku prema razvodu. Oba puta vodila su ravno u mrklinu.
Kojim putem? upitao sam.
Na desno, rekla je. Sukladno djedovim uputama krenuli smo prema Sendagayi, pa
bi nas skretanje udesno trebalo odvesti prema stadionu Jingu.
Predoio sam si svijet iznad zemlje. Nalazili smo se tono ispod knjiare Kawade,
studija za snimanje Victor i one dvije znamenite trgovine ramenom - Hope-kena i Copaina.
Takoer smo blizu moga frizera, rekoh.
Da? rekla je bez osobita zanimanja.
Pomislio sam da bih se mogao oiati prije kraja svijeta. Nisam, napokon, imao
previe pametnijih stvari za uiniti s preostala dvadeset etiri sata. Kupanje, odijevanje i
odlazak frizeru bilo je otprilike sve emu sam se mogao nadati.
Oprezno sada, upozorila je. Pribliavamo se gnijezdu INKovaca. Eno njihovih
glasova i toga groznog smrada. Ostani uz mene.
Onjuio sam zrak. Nisam mogao nita namirisati. Nisam mogao ni uti nita.
Skratili smo konopac koji nas je povezivao na petnaest centimetara.
Pazi, ovdje nedostaje zid, govorila je odsjeno, obasjavajui svjetiljkom lijevu
stranu. Bila je u pravu: nije bilo zida, samo tamno prostranstvo. Zraka bi sunula poput strijele
i izgubila se u gustome crnom prostoru odvratno elatinoznog sastava, koji gotovo kao da je
disao, podrhtavao.
uje li? upitala je.
Aha, mogu ih uti, rekoh.
Glasovi INKovaca. Zapravo, vie nalik zvonjavi u mojim uima. Parajui zrak poput
visokofrekventnih builica, poput zujanja pomahnitalih kukaca, zvuk se odbijao od zidova i
svrdlao mi bubnjie.
Krei se! zaurlala mi je u uho. Nisam primijetio da se ne kreem.
Trznula je ue. Ne moemo ovdje stati. Ako stanemo, odvui e nas i istopiti.
Nisam se mogao pomaknuti. Bio sam zalijepljen za tlo. Vrijeme je teklo unatrag prema
pradrevnim movarama.
Njezina se ruka promolila iz mraka i odalamila me po licu. Zvuk je bio zagluujui.
Na desno! zareala je. Na desno! uje me? Desnom nogom naprijed! Desno,
tupave!
Desna noga zakripala je prema naprijed.
Lijevo! povikala je.
Pomaknuo sam lijevu nogu.
To je to. Polako i oprezno, jedna po jedna noga.
Oni su nesumnjivo ili za nama, ulijevajui nam strah u ui, rotei se da nam zamrznu
korake i potom poloe svoje ljigave ruke na nas.
Uperi svjetiljku prema stopalima! zapovijedala je. Idi uza zid! Hodaj postrance,
korak po korak. Razumije?
Razumijem, rekoh.
Ne podii svjetiljku ni pod razno.
Zato ne?
Jer su INKovci tamo. Tono tamo, spustila je glas. Ali ne smije nikad, nipoto,
pogledati INKovca. Ako baci pogled prema INKovcu, nikad ga vie nee skrenuti.
Nastavili smo postrance, korak po korak, obasjavajui si stopala. Hladni zrak lizao
nam je lica, ostavljajui oduran vonj krepane ribe. elio sam povratiti. Kao da smo bili u
crvljivoj utrobi uginule divovske ribetine. INKovci su ciali mahnito, dezorijentirajue
prodorno. Bubnjii su mi se skamenili. Gutljaji ui penjali su mi se u grlo.
Stopala su mi se pomicala dalje po pukom refleksu. Ona bi me povremeno dozvala, ali
vie nisam mogao uti to kae. Plavo svjetlo njezina ureaja protiv INKovaca bilo je i dalje
upaljeno, pa sam predmnijevao da smo jo uvijek sigurni. Ali koliko dugo?
Opazio sam promjenu u zraku. Vonj je postao manje smrdljiv; pritisak na ui se
rasprio. Zvukovi su drukije odjekivali. Najgore je prolo. Izdahnuli smo s olakanjem i
pobrisali hladni znoj.

Ve veoma dugo nije progovorila. Kapanje vode odzvanjalo je prazninom.
Zato su bili tako bijesni? upitao sam.
Upali smo u njihovo svetite. Oni mrze svijet svjetlosti i sve koji tamo ive.
Teko je povjerovati da bi semioteci suraivali s njima, kakvu god dobrobit izvukli iz
toga.
Njezin jedini odgovor bilo je stiskanje moga zglavka.
Potom, za koji trenutak: Zna to mislim?
Nemam pojma, rekoh.
Mislim kako bi divno bilo kad bih te mogla slijediti u taj svijet kamo ide.
I ostaviti ovaj svijet za sobom?
Tako je, ree. To je ionako dosadan, stari svijet. Sigurna sam da bi bilo mnogo
zabavnije ivjeti u tvojoj svijesti.
Vrtio sam glavom. Kvragu, ne elim ivjeti u svojoj vlastitoj svijesti.
Dobro, idemo dalje, rekla je. Moramo nai izlaz kroz kanalizaciju. Koliko je sati?
Osam i dvadeset.
Vrijeme je da zamijenimo prtljagu, kazala je, ukljuujui drugi ureaj, i potom
privrstila potroeni za pojas.
Prolo je tono sat vremena otkako smo uli u tunel. Prema Profesorovim uputama,
ispod trotrane avenije prema Umjetnikom forumu trebalo je biti skretanje u lijevo. Rana je
jesen, koliko sam se mogao sjetiti. Lie je jo zeleno. Sunce, miris trave, ranojesenji
povjetarac treperili su mi u glavi. Ah, opruiti se i promatrati nebo. Otii u do frizera,
obrijati se, odetati do parka Gaien, izvaliti se i zuriti u plavetnilo. Moda pijuckati ledeno
pivo. Samo to, dok budem iekivao kraj svijeta.
Misli li da je vani dobro vrijeme?
Nemam pojma. Kako bih mogla znati?
Je li se bilo zvijezda kada sam sino otiao iz kue? Mogao sam se sjetiti samo para u
Skylineu koji je sluao Duran Duran. Zvijezde? Tko se sjea zvijezda? Kad smo ve kod
toga, jesam li uope u posljednje vrijeme pogledao prema nebu? Da su prije tri mjeseca
zvijezde izbrisane s neba, ja to ne bih znao. Jedino to sam primjeivao bile su srebrne
narukvice na enskim zglavcima i tapii od sladoleda u teglama s umjetnim biljkama. Neto
zacijelo ne valja s mojim ivotom. Trebao sam biti roen kao jugoslavenski pastir koji svake
noi promatra Velikog Medvjeda. Bez automobila, bez sterea u automobilu, bez srebrnih
narukvica, mijeanja, tamnoplavih odijela od tvida.
Moj se ivot stanjio, spljotio kao kreditna kartica. Gledano sprijeda, doimao se tek
naherenim, ali sa strane je pogled bio praktiki bez znaenja - jednodimenzionalna oblatna.
Sve u vezi sa mnom moda je bilo nagurano unutra, ali svodilo se na golu plastiku.
Odgonetljivu moda samo nekom stroju.
Moj prvi krug zacijelo se stanjivao. Moja zbiljska sjeanja povlaila su se u planarnu
projekciju, zaslon svijesti gubio svaki identitet.
Pao mi je na um par u Skylineu. Zato sam bio tako fiksiran na njih? Pa, o emu sam
drugom mogao misliti? Njih dvoje sada ve moda dremuckaju u krevetu, ili se moda
uguravaju u lokalne vlakove. Od njih bi se dale nainiti skice za plone televizijske likove:
Japanka se udaje za Francuza za vrijeme studija u inozemstvu; suprug doivljava prometnu
nesreu i postaje paraplegiar. ena se umori od ivota u Parizu, naputa supruga i vraa se u
Tokio, gdje radi u belgijskome ili vicarskom veleposlanstvu. Srebrne narukvice, uspomena
na mua. Rez, prizor na plai u Nici: ena s narukvicama na lijevoj ruci. ena se kupa, vodi
ljubav, uvijek sa srebrnim narukvicama na lijevom zglavku. Rez: ulazi Japanac, veteran iz
studentskog doma u Yasudi, nosi zatamnjene naoale poput glavnog lika iz Pepela i
dijamanata. Vrhunski TV redatelj, progone ga snovi o suzavcu, uspomene na suprugu koja je
prije pet godina prerezala zapee. Rez (kakav god inae bio, ovaj scenarij pun je skokovitih
rezova): vidi narukvice na lijevom zglobu te ene, u flashbacku se prisjea okrvavljenog
zgloba svoje supruge. Stoga moli enu bi li mogla premjestiti narukvice na desni zglob.
Ne, kae ona, ja svoje narukvice nosim na lijevom zglobu.
Rez: ulazi klavirist, kao u Casablanci. Alkoholiar, uvijek uza se ima aicu dina,
istog s malo limuna, na vrhu glasovira. Jazz glazbenik kojega je resio prilian talent dok mu
se karijera nije strmoglavila, sprijateljuje se s oboma, mukarcem i enom, doznaje njihove
tajne...
Par za TV, posve smijean, tu u podzemlju. Koja mata. Ili je to trebala biti stvarnost?
Mjesecima nisam vidio zvijezde.
Ne mogu vie, progovorio sam.
to ne moe vie? upitala je.
Izdrati. Tamu, ustajali vonj, INKovce, kako ti drago. Ove mokre hlae, ranu na
trbuhu. Ne mogu vie ni zamisliti vanjski svijet.
Ne zadugo, rekla je. Uskoro emo izii odavde.
Moja glava je ve vani, rekoh. Misli mi lutaju u udnim smjerovima. Ne mogu
misliti pravocrtno.
O emu si razmiljao?
O ljudima s filma. Masatomi Kondo, Ryoko Nakano, Tsutomu Yamazaki.
Stani. Ne razmiljaj ni o emu, kazala je. Jo malo, pa smo tamo.
Pokuao sam ne razmiljati i svijest mi se spustila do vlanih hlaa koje su mi se
lijepile za noge. Kada sam se zadnji put pomokrio?
Nisam se popiao u najmanju ruku otkako sam siao pod zemlju. Prije toga? Vozio
sam, jeo hamburger, vidio par u Skylineu. A prije toga? Spavao sam. Onda je dola bucmasta
djevojka i probudila me. Ubrzo zatim krenuli smo van. Prije toga, dakle? Vjerojatno sam
otiao u zahod u bolnici, kad su me zaili. Ali da sam otiao tada, sjeao bih se boli;
injenica da je se nisam sjeao znaila je da se nisam olakao - koliko dugo?
Sve se vrtjelo uokolo, blie i dalje, blie i dalje, poput vrtuljka. Kad su ono dola ta
dvojica i obavila svoj prljavi posao na mojoj kembi? Moralo je to biti prije nego to sam
sjedio u kafiu robne kue - ili nije? Kada sam se zadnji put popiao? Zato mi je to uope
bilo vano?
Evo ga, objavila je, poteui me za lakat. Kanalizacija. Izlaz.
Izbrisao sam iz glave sve misli o mokrenju i usmjerio pogled prema dijelu zida
obasjanom zrakom njezine svjetiljke. Mogao sam razabrati pravokutan otvor odvoda, velik
tono toliko da se jedna osoba provue kroz njega.
To nije kanalizacijska cijev, primijetih.
Kanalizacija je ispod. Ovo je boni ventil. Samo pomirii.
Gurnuo sam glavu unutra i pronjukao. Nema sumnje, vonj kanalizacije. Nakon
tumaranja po tome smrdljivom podzemnom labirintu, ak je i vonj kanalizacije bio utjean.
Odozgo je nedvojbeno puhao neki vjetar.
U tom su se asu osjetile blage zemne vibracije, popraene udaljenim zvukom
podzemnih vlakova. Zvuk se nastavio deset, moda petnaest sekundi, potom je ieznuo, kao
kad se zatvori slavina. Da, bio je to izlaz.
Uspjeli smo, rekla je i utisnula mi pusu u vrat. Kako se osjea?
Ba si morala to pitati, rekoh. Ne znam ni sam.
Ona se prva uuljala u otvor s glavom naprijed. Kad je njezina punana stranjica
nestala u rupi, poao sam njom. Moja je svjetiljka otkrivala samo migoljenje njezine okrugle
pozadine. Podsjetila me na glavicu kineskog kupusa u minici, vrsto stisnutoj preko bedara.
Jesi li iza? povikala je.
Tono iza tebe, uskliknuh.
Tu je neka cipela.
Kakva cipela?
Muka, crna, s vezicama.
Bila je to stara cipela, od onakvih kakve nose inovnici. Izlizan potplat, blato
slijepljeno na vrhu.
Misli da su INKovci...? pitao sam se na glas.
A to ti misli, odvratila je.
Vie nisam imao u to gledati, pa sam zadrao pogled na rubu njezine suknje. Podizala
se uz bedra i otkrivala neuprljano bijelo meso. Tamo gdje su ene neko privrivale
arape, na tom dijelu izloene koe izmeu arapa i steznika. To je, naravno, bilo prije nego
to su se pojavile hulahopke.
Jedno je vodilo drugome, i moje su misli uskoro poele silaziti putevima sjeanja.
Natrag u vrijeme Jimija Hendrixa, Creama, Beatlesa i Otisa Reddinga. Stao sam zvidati
poetni rif iz I Go to Pieces Petera i Gordona. Lijepa pjesma, stoput bolja od Duran Durana.
to je vjerojatno znailo da starim. Mislim, ta je pjesma bila popularna prije dvadeset
godina. A tko je prije dvadeset godina mogao predvidjeti dolazak hulahopki?
Zato fuka? povikala je.
Ne znam. Fuka mi se, odgovorio sam.
Koja je to pjesma?
Jedna za koju ti vjerojatno nikad nisi ula.
U pravu si.
Bila je hit prije nego to si se rodila.
O emu se radi u pjesmi?
O pucanju po avovima, rekoh jednostavno.
Zato ti se fuka takva pjesma?
Nisam mogao nai nijedan uvjerljiv razlog. Naprosto mi je bubnula na pamet.
Nemam pojma, rekoh.
Prije nego to sam se mogao sjetiti druge melodije, stigli smo do kanalizacije.
Betonska cijev, stvarno. Moda metar i pol u promjeru, s moda dvadeset centimetara
dubokom otpadnom vodom koja je istjecala pri dnu. Rub je bio prekriven mahovinastom
sluzi. Zvuk nekoliko podzemnih vagona u prolazu dopirao je odozgo. Prilino glasan zvuk,
zapravo. ak sam mogao vidjeti kratko treperenje utih svjetala.
Kako to da je kanalizacija povezana s podzemnom prugom? To u stvari nije
kanalizacija, ree ona. Ona kanalizira zemnu vodu u odvode. Puna je cureeg otpada. OK,
jo samo malo dalje. No moramo i dalje biti na oprezu. Mo INKovaca protee se sve do
postaja. Vidio si onu cipelu, zar ne?
Bome jesam, rekoh.
Pratili smo tok niz kanal, ljapkali cipelama po tekuini, zaglueni tutnjavom vlakova.
Nikad u ivotu nisam bio tako sretan to ujem podzemnu. Ljudi koji se penju na vlakove,
itaju novine i asopise, idu na posao ili zabavu. Pomiljao sam na arene reklame iznad
klupa i karte podzemne mree iznad vrata. Linija Ginza je uvijek uta. Zato, ne znam, ali
uta je. Kad pomislim na liniju Ginza, pomislim na uto.
Nije nam trebalo dugo da dospijemo do ua cijevi. Na otvoru je bila eljezna reetka,
a na ovoj rupa velika taman da kroz nju proe jedna osoba. Beton je bio izduben na mjestu
gdje je iupana jedna eljezna ipka. Djelo ruku INKovaca, na svu sreu ovaj put. Da
reetka nije bila potrgana, bili bismo zaglavljeni ovdje dok bi nam vanjski svijet mahao pred
oima.
Iza otvora nalazila se kutija za signalne svjetiljke i drugu opremu. U zagaravljenom
redu stupova izmeu tranica bile su lampe, one to se uvijek doimahu tako slabanima
gledane s perona, ali koje su sada blistale neobinim sjajem.
ekat emo ovdje dok nam se oi ne prilagode na svjetlost, davala je upute. Oko
deset minuta. Zatim emo ii malo dalje i stati dok se ne priviknemo na jau svjetlost. Inae
emo biti zaslijepljeni. Ako proe podzemna, ne gledaj je, ne jo.
Posjela me na suhi komad betona, potom zauzela mjesto do mene.
Kad smo uli da se pribliava vlak, oborili smo pogled i zatvorili oi. Blistava uta
svjetlost sijevnula mi je preko kapaka. Oi su mi poele suziti. Obrisao sam suze rukavom
koulje.
U redu. Priviknut e se, rekla je, dok su i njoj curile suze niz obraze. Samo emo
pustiti da prou sljedea tri ili etiri vlaka. Onda e nam oi biti spremne za postaju. Kad
dospijemo tamo, moi emo zaboraviti na INKovce.
ini mi se kao da se sjeam da mi se ovo prije dogaalo, rekoh.
ekanje u tunelu podzemne eljeznice?
Ne, svjetlost, sijevanje, paranje oiju.
To se svima dogaa.
Ne, ovo je bila posebna svjetlost, posebna vizija. Oi su mi bile promijenjene. Nisu
mogle podnijeti svjetlost.
Moe li se sjetiti neega drugog?
Ne, to je to. Gotovo je s mojim sjeanjem.
Tvoje pamenje se odvija unatrag, rekla je.
Oslonila se na mene. Smrzavao sam se do kostiju, sjedei onako u mokrim hlaama.
Jedinu toplinu na tijelu osjeao sam tamo gdje mi je izboina njezinih grudi dodirivala ruku.
Vjerujem da sada, kad odlazimo iznad zemlje, ima neke planove. Mjesta koja bi htio
vidjeti, stvari koje eli initi, moda neku osobu koju bi elio vidjeti? nukala me, gledajui
prema mome satu. Ostalo ti je dvadeset pet sati i pedeset minuta.
elim otii kui i okupati se, potom otii brijau, rekao sam. Jo uvijek e ti ostati
mnogo vremena.
Nisam mislio toliko unaprijed, rekoh.
Mogu li otii s tobom u tvoj stan? upitala je. I ja bih se rado okupala.
Svakako, zato ne.
Drugi vlak prolazio je iz smjera Aoyama Itchomea. Oborili smo pogled i ponovno
sklopili oi.
Ne treba ti ianje, rekla je, obasjavajui mi svjetiljkom glavu. Zapravo, vjerojatno
bi bolje izgledao s duom kosom.
Umoran sam od duge kose.
U redu, ali ipak ne mora ii frizeru. Kada si se zadnji put oiao?
Ne sjeam se, rekoh. Doista se nisam mogao sjetiti. Nisam se ak mogao sjetiti
jesam li se juer pomokrio; ono to se zbilo prije nekoliko tjedana bila je davna povijest.
Ima li kakvu odjeu koja bi mi pristajala?
Mislim da nemam.
Ah, dobro, sjetit u se neega, rekla je. Hoe li se posluiti posteljom?
Posluiti posteljom?
Zna, pozvati neku djevojku zbog seksa?
Nisam to ba planirao, odgovorio sam.
Mogu li onda spavati kod tebe? eljela bih se odmoriti prije nego to se vratim po
djeda.
to se mene tie moe, ali semioteci i momci iz Sustava mogli bi uletjeti svaki tren.
Jo sam uvijek prilino popularan, zna. A nemam ni vrata.
To mi ne smeta, ree ona.
Trei vlak pribliio se iz smjera Shibuye. Zatvorio sam oi i polako brojao. Doao sam
do etrnaest kad je proao zadnji vagon. Ovaj put mi gotovo uope nije zasmetao oima.
Pustila je moju ruku i ustala. Poimo.
Osovio sam se na noge i slijedio je niz prugu prema Aoyama Itchomeu.




Sutradan ujutro dogaaji u umi doimaju se poput sna. Na stolu, meutim, poiva
stara kutija s mijehom, sklupana poput ranjene ivotinje. Sve jest bilo stvarno: vijaa koja
se okree na podzemnom vjetru, tuno lice mladog Nadzornika, njegova zbirka glazbala.
U glavi ujem razgovijetan, stran zvuk. Kao da se neto uguralo u moju lubanju. Neko
tupo prodiranje, koje neprestano kucka. Inae mi je dobro u glavi. Osjeaj naprosto nije
stvaran.
Ogledavam se po sobi sa svoga kreveta. Nita neuobiajeno. Strop, zidovi, svijene
podne daske, zavjese na prozoru. Kaput i al vise na zidu, rukavice stre iz depa kaputa. Tu
je i stol, a na njemu glazbalo.
Isprobavam svaki zglob i mii u tijelu. Svi spojevi su kako treba. Oi me ne bole;
nita nije krivo.
Unato tome, tupi zvuk ne prestaje. Nepravilan, sloen, tkanje raznih tonova. Odakle
bi taj zvuk mogao dolaziti? Koliko god se naprezao, ne nalazim mu izvor.
Ustajem iz postelje i provjeravam vrijeme. Neposredno ispod moga prozora tri starca
kopaju veliku jamu, vrhovi njihovih lopata grabe smrznutu zemlju. Zrak je toliko hladan da
se zvuk odbija, zbunjujui mi sluh.
Na satu je gotovo deset. Nikad nisam spavao do tako kasne ure. Gdje je Pukovnik?
Osim za onih dana dok sam bio u groznici, uvijek me bez greke budio u devet, nosei
posluavnik s dorukom.
ekam pola sata. Poto se Pukovnik i dalje ne pojavljuje, sam silazim u kuhinju.
Nakon toliko zajutraka s Pukovnikom, danas sam bez teka. Jedem pola svoga kruha i
stavljam ostatak u stranu za ivotinje. Potom se vraam u krevet, umotavam se u kaput i
ekam da pe zagrije sobu.
Toplina u kojoj smo uivali koliko juer nestala je preko noi. Grad je utonuo u
hladnou; cijeli se Grad vratio u dubine zime. Od Sjevernoga grebena do June ravnice, nebo
bremenito snjenim oblacima nadvija se nepodnoljivo nisko.
etiri starca pod prozorom i dalje kopaju na otvorenom.
etiri?
Prije su bila trojica. Slubene su rezidencije, meutim, nastanjene bezbrojnim
starcima. Svi stoje tiho na svome mjestu kopajui zemlju do svojih nogu. Povremeni zapusi
vjetra zalepraju kroz njihove tanke jakne, ali starci ne odaju znaka nelagode dok nesmiljeno
zabijaju svoje lopate u zaleeno tlo. Znoje se, lica su im zarumenjena. Jedan od njih je ak
skinuo jaknu, prebacivi je preko grane drveta poput olinjale koe.
Soba je sada topla. Sjedam za stol s glazbalom u rukama, polako nadimljui mijeh.
Kono remenje je kruto, ali ne i neukrotivo; tipke su izblijedjele. Kada ih je posljednji put
netko dotaknuo? Kojim je putovima prolazio taj batinjeni predmet, kroz koliko ruku? Sve
mi je to tajna.
Pomno pregledavam mijeh. Pravi dragulj. Toliko je preciznosti u njemu. Tako malen,
stlauje se skoro da stane u dep, pa ipak kao da nije rtvovan nijedan mehaniki detalj.
Lak na drvenim ploama na oba kraja nije se oljutio. Na njima su filigranski ukrasi,
zamrene, dobro ouvane zelene arabeske. Prstima briem prainu i itam slova H-A-R-M-
O-N-...
To je harmonika!
Rasteem je i stiem, stalno iznova, privikavajui se na njezin dodir. Dugmad se
nadmee za mjesto na tome minijaturnom instrumentu. Prikladnija za djetinju ili ensku
ruku, ta je harmonika odraslom mukarcu silno teka za prebiranje. A jo bi trebalo i
rukovati mijehom u ritmu!
Pokuavam desnom rukom stiskati dugmad u nizu, drei istodobno tipke akorda
lijevom rukom. Prolazim kroza sve note, pa se zaustavljam.
Zvuk kopanja se nastavlja. Vjetar s vremena na vrijeme zaklepee na prozorskom
oknu. uju li uope ti starci moju harmoniku?
Ustrajem u trudu jo sat ili dva, sve dok ne postanem kadar odsvirati nekoliko
jednostavnih akorda bez greke. Ne pojavljuje se nikakva melodija. Ipak, i dalje se trsim,
nadajui se da u izvui neto nalik pjesmi, ali nizovi nota ne vode nikamo. Sluajan
raspored tonova uini se gotovo melodinim, ali ve u sljedeem trenutku sve se raspri.
Moda zvuk lopatanja izvana prijei note da se oblikuju u melodiju. Zbog tog se zvuka
ne mogu usredotoiti. Struui, nejednak ritam lopata koje se zabijaju u zemlju, kako li jasno
dopire ovamo unutra! Zvuk postaje otar kao da mi kopaju u glavi. Dube mi lubanju.
Vjetar se podie prije podneva, zajedno sa snjenom meavom. Bijele loptice muklo
udaraju o okno, padaju bez reda na prozorsku dasku i naskoro bivaju otpuhane. Pitanje je
vremena kada e pahuljice nabubriti od vlage. Uskoro e zemlja opet biti prekrivena
bjelinom.
Odustajem od borbe za pjesmu, ostavljam harmoniku na stolu i odlazim do prozora.
Starci i dalje kopaju, ne hajui za snijeg. Ne obaziru se na bijelo trunje to pada na njih.
Nijedan ne gleda u nebo, nijedan ne zaustavlja ruku, nijedan ne govori. Ostavljena jakna dri
se za granu i lamata na vjetru.
Sad ih je estorica; jama je duboka do pojasa. Jedan starac je u jami i zapanjujue
djelotvorno rukuje pijukom na tvrdome dnu. etvorica s lopatama odbacuju zemlju, a
posljednji lan druine prevozi zemlju takama nizbrdo. Svi rade jednako revno, nitko ne
izdaje zapovijedi, nitko ne dijeli zadatke.
Neto me u vezi s tom jamom poinje uznemiravati. Prevelika je da bi se u nju odlagao
otpad. I emu kopanje sada, po zahuktaloj meavi? Oito kopaju radi neke svrhe, premda e
jama do sutradan ujutro biti posve zatrpana snijegom.
Vraam se u stolicu i odsutno zurim u uareni ugljen. Imam instrument. Zar se nikad
neu moi sjetiti nijedne melodije? Zar e harmonika na stolu ostati lijepa, ali beskorisna?
Sklapam oi i sluam lopatanje dok snijeg meko pada na prozorsku dasku.

Vrijeme je za ruak. Starci napokon prestaju s poslom i ulaze u kue, ostavivi pijuk i
lopate na tlu.
Na mojim vratima uje se kucanje. Ulazi Pukovnik, nosei kao i obino teki kaput i
kapu sa titnikom nabijenu nisko na elo. I kaput i kapa posuti su snijegom.
Hoemo li ruati? pita.
To bi bilo krasno, kaem.
Nekoliko minuta kasnije vraa se i stavlja lonac na tednjak. Tek tada svlai kaput,
kapu i rukavice. Najzad sjeda, trljajui razbaruene, poput inja bijele vlasi na tjemenu.
Nisam mogao doi za doruak, kae stari asnik. Morao sam obaviti neke zadatke
jutros. Nisam imao vremena jesti.
Jeste li kopali jamu?
Jamu? Ne, ja to ne radim, odgovara Pukovnik, s kolebljivim smijehom. Imao sam
posla u Gradu.
Lonac je sada vru. Grabi iz njega u dvije zdjele i stavlja ih na stol. Krepka povrtna
juha s rezancima. Pue u nju da je ohladi prije nego to e je srknuti.
Recite mi, emu slui ta jama? pitam Pukovnika.
Niemu, kae on, prinosei ustima licu juhe. Kopaju je radi kopanja. U tom je
smislu to veoma ista jama.
Ne razumijem.
Vrlo jednostavno. Kopaju tu jamu jer je ele kopati. Ni manje ni vie.
Razmiljam o istoj jami i o tome to bi ona mogla znaiti.
S vremena na vrijeme kopaju jame, objanjava Pukovnik. Njima je to vjerojatno
kao meni ah. Nema posebnog znaenja, nema nikakve svrhe. Svi mi kopamo svoje iste
jame. Nita ne postiemo tim svojim aktivnostima, nikamo ne dospijevamo. Zar u tome
nema neeg udesnog? Nikome ne kodimo, nikome se ne nanosi zlo. Nema pobjede, nema
poraza.
Mislim da shvaam.
Stari asnik dovrava zadnju licu juhe.
Moda ne shvaa. Ali na je nain za nas pravi. Pravi je, miran i ist. Vrlo uskoro
poet e razabirati smisao u tome.
Mnogo godina vodio sam vojniki ivot. Ne alim zbog toga, bio je to lijep ivot.
Miris baruta i krvi, sijevanje sablji, zov trube. Katkad jo razmiljam o toj drami. Ne mogu
se, meutim, sjetiti to nas je to tjeralo u boj. ast? Domoljublje? e za borbom? Mrnja?
Mogu samo nagaati.
Ti se sada boji da e izgubiti duu, kao to sam se i ja neko bojao. No dopusti mi da
ti kaem da u odricanju od sebe sama nema sramote. Pukovnik zastaje i trai rijei u zraku.
Ostavi svoju duu i nastupit e mir. Mir dublji od iega to si poznavao. Tiho kimam.
ujem da se u Gradu govori o tvojoj sjeni, kae Pukovnik. Tvojoj sjeni nije dobro.
Ne moe zadravati hranu, lei bolesna ve tri dana, moda nee jo dugo. eli li je jo
jednom obii? Naime, ako nema nita protiv. Siguran sam da ona tebe eli vidjeti.
Naravno da u je obii, kaem. Ali hoe li mi uvar Dveri dopustiti?
Tvoja sjena je na rubu smrti. ovjek ima pravo vidjeti svoju sjenu u takvim
okolnostima. Postoje pravila u vezi s tim. Grad u preminuu sjene vidi svean dogaaj, i
uvar Dveri se ne mijea u to. Nema se zbog ega mijeati.
Smjesta idem tamo, kaem, tek naas zastavi.
Dobro. Znao sam da hoe, veli stari vojnik i pristupa mi da me potapa po ramenu.
Najbolje je da pouri prije veeri, prije nego to snijeg postane suvie gust. Sjena je ono
najblie to ovjek ima. Daj si vremena i neka te ne mui grizoduje. Pobrini se da ti sjena
lijepo umre. To je za tvoje dobro.
Da, kaem. Oblaim kaput, omatam al oko vrata.




Udaljenost do Aoyame nije bila velika. Hodali smo uza ine, krijui se iza stupova kad
god bi proao vlak. Mogli smo jasno vidjeti sve putnike, ali nijedan od njih nije ak ni bacio
pogled prema vani. itali su novine ili piljili u prazno. Bilo ih je malo, pa je praktiki za sve
bilo sjedala. Najgua pica je prola; ipak, koliko sam se mogao sjetiti, linija Ginza inae je
u deset sati bila prometnija. Koji je danas dan? upitao sam djevojku.
Ne bih ti znala rei, kazala je.
Nema mnogo putnika za radni dan. Misli li da bi mogla biti nedjelja?
A ako je nedjelja?
Ah, nita. Samo bi bila nedjelja.
Podzemna pruga bila je iroka, bez prepreka, divota za hodanje. Fluorescentno svjetlo
na zidovima prualo je vie nego dostatno osvjetljenje, a zahvaljujui ventilacijskom sustavu
svjeeg je zraka bilo u izobilju. Barem u usporedbi s onim ustajalim zrakom u podzemlju.
Pustili smo da proe jedan vlak za Ginzu, pa jo jedan koji je iao u suprotnom smjeru,
prema Shibuyi. Bili smo ve dovoljno blizu Aoyama Itchome da promatramo stanini peron
iz sjene. Kakva bi neprilika bila da nas na pruzi zatekne slubenik postaje. eline ljestve
vodile su do ruba platforme, nakon ega smo se samo morali popeti preko niske pregrade.
Gledali smo kako se jo jedan vlak za Ginzu zaustavlja na peronu, puta putnike van,
potom prima nove putnike. Kondukter se uvjerio da je sve u redu i dao signal za polazak.
Stanini slubenici su nestali kad se vlak izgubio iz vida.
Hajdemo, rekoh. Nemoj trati, samo normalno hodaj. Hajde.
Iskoraivi iza stupa, popeli smo se na ljestve na rubu platforme, nehajno i
ravnoduno, kao da to inimo svaki dan. Zaobili smo ogradu. Nekoliko je ljudi, vidljivo
uzbunjenih, gledalo u naem smjeru. Bili smo prekriveni blatom, u promoenoj odjei,
zamrene kose, kiljili smo na obinom svjetlu - vjerujem da nismo izgledali kao zaposlenici
podzemne eljeznice. Tko smo, dovraga, bili?
Prije nego to su izvukli bilo kakav zakljuak, odetali smo se mimo njih i ve dospjeli
do vrataca. Tada mi je palo na pamet da nemamo karte.
Rei emo da smo ih izgubili i platiti cijenu vonje, ree ona. To sam, dakle, kazao
mladom slubeniku na ulazu.
Jeste li paljivo pogledali? upitao je. Imate mnogo depova. Hoete li, molim vas,
ponovno provjeriti?
Stajali smo onako mokri i prljavi te po odjei traili karte kojih tamo nikad nije bilo,
dok nas je slubenik nepovjerljivo promatrao.
Ne, izgleda da smo ih zbilja izgubili, rekao sam.
Gdje ste se ukrcali?
U Shibuyi.
Koliko ste platili?
Sto dvadeset, sto etrdeset jena, tu negdje.
Ne sjeate se?
Mislio sam na druge stvari.
Iskreno, ukrcali ste se u Shibuyi?
Linija poinje u Shibuyi, zar ne? Kako bismo mogli varati za cijenu?
Mogli ste doi kroz podvonjak sa suprotnog perona. Linija Ginza je prilino duga.
Koliko znam, mogli ste uhvatiti liniju Tonza sve od Tsudanume i presjesti kod
Nihonbashija.
Od Tsudanume?
isto hipotetski, ree slubenik.
Koliko je onda od Tsudanume? Platit u cijenu. Hoe li vas to zadovoljiti?
Jeste li doli iz Tsudanume?
Nisam, rekoh. Nikad u ivotu nisam bio u Tsudanumi.
Zato biste onda platili tu cijenu?
Samo inim ono to ste rekli.
Rekao sam da je to isto hipotetski.
Sljedei vlak je ve stigao. Dvanaestoro putnika je silo i prolo kroz vrataca.
Promatrali smo ih. Nijedan od njih nije izgubio kartu. Na to smo nastavili pregovarati sa
slubenikom.
U redu, recite mi odakle trebam platiti, kaem.
Otamo odakle ste doli, inzistirao je.
Iz Shibuye, kao to vam pokuavam rei.
Ali ne sjeate se cijene.
Tko se sjea cijena? Sjeate li se vi koliko stoji kava u McDonaldsu?
Ja ne pijem McDonaldsovu kavu, ree stanini slubenik. To je bacanje novca.
isto hipotetski, rekoh. Ali takve detalje zaboravljate.
Moe biti, ali ljudi koji kau da su izgubili karte uvijek trae jeftinije vozarine. Svi
dolaze na ovu platformu i kau da su se ukrcali u Shibuyi.
Ve sam rekao da u platiti cijenu koju god elite, zar ne? Samo mi recite koliko.
Otkud da znam?
Uvalio sam mu novanicu od deset tisua jena te smo izmarirali van. Slubenik je
vikao na nas, ali smo se pravili da ga ne ujemo. Tko da se prepire oko cijena karata u
podzemnoj eljeznici kad se blii kraj svijeta. A ak se nismo ni vozili podzemnom.
Iznad zemlje padale su fine iglice kie. Na moj zadnji, dragocjen dan. Moglo je kiiti
cijeli mjesec, kao u romanu J.G. Ballarda, ali neka prieka dok ja ne iziem iz filma. Danas
je moj dan za leanje na suncu, sluanje glazbe, pijuckanje hladnog piva.
Kia, meutim, nije pokazivala nikakve znakove prestanka. Pomislio sam da kupim
jutarnje izdanje i proitam vremensku prognozu, ali najblii novinski kiosk nalazio se dolje u
podzemnoj stanici. Kvragu s novinama. Bit e to siv dan, o kojem god danu se radilo.
Svi su hodali s otvorenim kiobranima. Svi osim nas. Sklonili smo se u trijem neke
zgrade i promatrali kiovito krianje kojim su odmicali raznobojni automobili.
Hvala Bogu, pada kia, ree djevojka.
Zato to kae?
Olakanje za oi.
Sjajno.
to sada?
Najprije emo popiti neto toplo, onda idemo kui na kupanje.
Otili smo u robnu kuu s uobiajenim tandom za sendvie. Kontrolor je ustuknuo
kad nas je vidio onako blatnjave od glave do pete, ali se ubrzo pribrao da zaprimi nae
narudbe.
Znai, dvije kukuruzne krem juhe i jedan sendvi sa salatom od jaja, je li tako,
gospodine? provjeravala je ona.
Tako je, rekoh. Recite, koji je danas dan?
Nedjelja.
to sam ti rekao? upitah bucmastu djevojku.
Uzeo sam primjerak Sports Nippona sa susjednog stola. Iz jednog tabloida ne moe se
izvui ba mnogo, ali to sad. Novine su bile datirane na nedjelju, 2. listopada. Nije bilo
vremenske prognoze, ali na stranici s konjskim utrkama bilo je pojedinosti o uvjetima na
stazi. Kia je konjima oteavala galop. Na stadionu Jingu Yakult je izgubio od Chunichija sa
6:2. A nitko nije bio svjestan da se tono ispod njih nalazi golema konica INKovaca.
Djevojka je zatraila stranje stranice. Nekakav otrcan lanak koji se bavio pitanjem
Je li gutanje sjemena dobro za ten?
Voli li da ti gutaju sjeme? eljela je znati.
U redu mi je to, odgovorio sam.
Sluaj to ovdje kae: Tipian mukarac uiva kad mu ena guta sjeme. To je znak
enine potpune predanosti mukarcu. To je u isti mah ceremonija i potvrda.
Ne kuim, rekoh.
Je li tebi kad netko gutao?
Uh, ne mogu se sjetiti.
Hmf, objesila je nos i iznova se zadubila u lanak. Ja sam itao prosjeke udaraa u
kriketu za Centralnu i Pacifiku ligu.
Naa narudba je stigla. to god da smo uzeli, sve bi nam ionako bilo prijalo.
Izili smo i uhvatili taksi. Potrajalo je cijelu vjenost prije nego to nam je jedan stao,
toliko smo prljavi bili. Voza je bio mladac s dugom kosom, a na sjeditu do njegovoga
nalazio se golem stereo ureaj. Doviknuo sam mu nae odredite nadglasavajui tretanje
Policea, potom utonuo u stranje sjedalo.
Hej, di ste vi to bili? upitao je voza.
Imali smo hrvako natjecanje na kii, odgovorila je djevojka.
Uau, ludilo, na to e voza. Da se vidite. Izgledate ko divlji. Ti ima velku masnicu
gore na vratu.
Znam, rekoh.
Ma, kuim vas, ree voza.
Kako to? upita djevojka.
Ja kupim samo, ono, rokere, kui. isti, prljavi, nema veze. Ja brijem na muziku.
Sluate Police?
Nego to. Rekao sam mu ono to je htio uti.
U drutvu ti ne daju putat to sranje. Kau, sviraj kayokyoku. Nema anse, ovjee.
Mislim, fakat. Matchi? Seiko? Ne puim slatkasti pop. Ali Police, oni su lu-di-lo. Dvajsetri
sata, non-stop. A i reggae je dobra furka. Kak vam se svia reggae?
Mogu ga posluati, rekoh.
Nakon kasete s Policeom, voza je pustio Bob Marley Live. oferska ploa bila je
pretrpana kasetama.
Bio sam umoran, promrzao i pospan. Pucao sam po avovima i osjeao se loe. Vibra
mi ba nije bila po volji, ali barem smo se povezli. Zavaljen, gledao sam kako vozaeva
ramena poskakuju u ritmu reggaea.
Taksi se zaustavio ispred moga stana. Iziao sam i pruio vozau dodatnih tisuu jena
napojnice. Kupi si neku kasetu, rekoh mu.
Nema frke, stari, ree on. Sa mnom se mo uvik vozit.
Ma, normalno, rekoh.
Za deset, petnajs godina svuda e bit rokerski taksiji, a? Svijet e bit lu-di-lo.
Aha, rekoh, pravo ludilo.
Kao da sam zbilja vjerovao u to. Prolo je petnaest godina otkako je umro Jim
Morrison, a jo nikad nisam naiao na taksi u kojemu sviraju Doorsi. Neke se stvari na ovom
svijetu mijenjaju, a neke ne. U robnim kuama i dalje se puta Raimond Lefebvre Orchestra
Muzak, u pivnicama i dalje svira polka, u galerijama s duanima od sredine studenoga uju
se Boine pjesme Venturesa.
Popeli smo se liftom i zatekli vrata stana podignuta i oslonjena na okvir. Zato se
netko trudio? Gurnuo sam elina vrata kao kromanjonac koji kotrlja stijenu s otvora svoje
peine. Pustio sam djevojku da ue prva, stavio vrata natrag na mjesto da nitko ne moe
zavirivati, potom privezao lanac vrata radi tobonje sigurnosti.
Soba je bila uredna i ista. Naas sam pomislio da se nalazim u krivom stanu.
Namjetaj je bio uspravljen, hrana poiena s poda, razbijene boce i posue je nestalo.
Knjige i ploe vraene su na police, odjea je visjela u ormaru. Kuhinja, kupaonica i spavaa
soba bile su besprijekorne.
Pri pomnijem su se pregledu, meutim, otkrile posljedice razaranja. Rasprsnuta cijev
televizora zjapila je poput vremenskog tunela koji je pretrpio kratak spoj. Friider je bio
mrtav i prazan. U kuhinjskom ormaru ostalo je samo nekoliko tanjura i aa. Zidni sat je
stao, i nijedan od elektrinih ureaja nije radio. Rasparana odjea je nestala, a ostalo je jedva
toliko da ispuni omanji koveg. Netko je izbacio ama ba sve to je bilo beznadno, pa je
mjesto izgledalo posve pusto i lieno uresa. Moj stan nikad nije djelovao tako prostrano.
Otiao sam u kupaonicu, ukljuio bojler, i uvjerivi se da funkcionira pustio vodu u
kadu. Jo sam uvijek imao pristojnu zbirku toaletnih potreptina: sapun, britvu, etkicu za
zube, runik, ampon. Kupai ogrta bio je u jednom komadu.
Dok se kada punila, ogledavao sam se po stanu. Mala je sjedila u kutu i itala
Balzacove uane.
Reci, je li u Francuskoj stvarno bilo vidri? upitala je.
Pretpostavljam.
ak i danas?
Tko zna?
Sjeo sam u kuhinju i razmiljao o tome tko je mogao poistiti stan. Moda ona dva
semioteka, moda netko iz Sustava. ak i ako je bio netko od njih, nisam mogao suspregnuti
osjeaj zahvalnosti.
Predloio sam bucmastoj djevojci da se prva okupa. Dok je ona bila u kadi, presvukao
sam se u spaenu odjeu i svalio se na ono to je neko bilo moja postelja. Bilo je gotovo
jedanaest i trideset. Morao sam smisliti plan akcije. Za posljednja dvadeset etiri sata svoga
ivota.
Vani je padala sitna kiica. Da nije kapalo sa strehe, ne bih to ni znao. U mene se
uvlaila dremljivost, ali nije bilo vrijeme za spavanje. Nisam elio izgubiti ni minute.
Elem, nisam elio ostati u stanu. to bih imao od toga?
Osoba kojoj je preostalo dvadeset etiri sata ivota morala bi imati bezbroj stvari za
uiniti, ali ja se nisam mogao sjetiti ni jedne jedine. Pomislio sam na turistiki poster
Frankfurta na zidu robne kue. Ne bi bilo tako loe okonati ivot u Frankfurtu, premda bi
vjerojatno bilo nemogue dospjeti onamo u dvadeset etiri sata. ak i kad bih to mogao,
morao bih provesti deset sati privezan na avionskom sjedalu jedui one njihove poslastice.
Osim toga, posteri znaju izgledati bolje od onoga to prikazuju: stvarnost ne bi nikad bila
dorasla oekivanjima. Nisam elio zavriti ivot razoaran.
Ostala je, dakle, jedna opcija: fini obrok za dvoje. Nije bilo niega drugog to sam
osobito htio uiniti.
Nazvao sam Knjinicu.
Halo, javila se moja knjiniarka.
Hvala na knjigama o jednorozima, rekao sam.
Hvala tebi na divnom jelu, rekla je ona.
Bi li mi se danas opet pridruila za veerom?
Ve-e-rom? ponovila je cvrkutavo. Veeras imam studijsku grupu.
Studijsku grupu?
Svoju studijsku grupu koja se bavi zagaenjem voda. Zna, deterdenti koji odlaze u
potoke i rijeke, pomor riba. Svi imaju neku temu za istraivanje, a veeras iznosimo svoja
otkria.
Jako graanski osvijeteno, siguran sam.
Da, jako. Ne bismo li to mogli pomaknuti za sutra naveer?
Knjinica je u ponedjeljak zatvorena, pa bismo mogli provesti vie vremena zajedno.
Od sutra popodne me nee biti. Ne mogu ti zapravo objasniti preko telefona, ali
odlazim daleko.
Daleko? Misli, putuje?
Tako nekako, rekoh.
Samo sekundu, moe li ostati na liniji? Prekinula je da odgovori nekoj stranci za
pultom. Kroz slualicu su dopirali nedjeljni knjiniarski zvukovi. Neka se djevojica dere, a
otac je pokuava utiati. Ljudi posuuju knjige, uje se kuckanje kompjutorskih tipaka.
Obnavljanje i/ili rekonstrukcija seoskih kua, tumaila je, ini se, svojoj stranci,
polica F-5, ona tri sveska... Jedva sam razaznao to je stranka na to odgovorila.
Oprosti na ekanju, rekla je, podigavi slualicu. OK, bit e po tvome. Odgodit u
studijsku grupu, iako e svi iziti zbog toga.
Ispriaj im se u moje ime.
Ma, sve je u redu. Bog zna da u okolici nema rijeke u kojoj bi jo bilo ive ribe.
Odgoda mog izvjetaja za tjedan dana nee ugroziti nijednu vrstu. Da se naemo kod tebe?
Ne, moj stan je izvan stroja. Friider je krepao, posue je neupotrebljivo. Ne mogu
ovdje kuhati.
Znam, rekla je.
Zna?
Ali nije li sada mnogo ie?
Zar si ti dovela stan u red?
Jesam. Nadam se da se ne ljuti. Jutros sam svratila s jo jednom knjigom i zatekla
odkrinuta vrata. Stan je bio u totalnom neredu, pa sam ga poistila. Malo sam zakasnila na
posao zbog toga, ali ipak sam ti dugovala neto za jelo. Nadam se da nisam bila suvie
preuzetna.
Ne, uope, rekoh. Zadivljen sam.
Dobro onda, da se zaleti ovamo u est i deset? Knjinica se nedjeljom zatvara u est
sati.
Moe, rekoh. I jo jednom ti hvala.
Zbilja nema na emu, rekla je i spustila slualicu.
Gledao sam u ormar traei to bih odjenuo za veeru, kad se bucmasta djevojka
pojavila iz kupaonice. Pruio sam joj runik i svoj kupai ogrta. Na trenutak je stajala naga
preda mnom, s mokrom kosom prilijepljenom za elo i obraze, dok su joj vrhovi uiju virili
izmeu pramenova. S resica su joj visile zlatne naunice.
Uvijek se kupa s naunicama? upitao sam.
Naravno, zar ti nisam rekla?

Djevojka je objesila donje rublje, suknju i bluzu da se sue u kupaonici. Ruiasti
grudnjak, ruiaste gaice, ruiaste hulahopke, ruiasta suknja i pastelno ruiasta bluza.
Zadnji dan moga ivota, i evo me gdje sjedim u kadi i nemam to drugo gledati. Nikad nisam
volio vidjeti donje rublje i arape objeene u kupaonici. Ne pitajte zato, naprosto to ne
volim.
Na brzinu sam se nasapunao i istrljao, oetkao zube i obrijao. Zatim sam navukao gae
i hlae. Unato svem onom sumanutom naganjanju, trbuh mi je zapravo bio u boljem stanju;
jedva da sam se i sjeao rane dok nisam uao u kadu.
Djevojka je leala na krevetu, suila kosu fenom i itala Balzaca. Vani kia i dalje nije
namjeravala stati.
Donje rublje koje visi u kupaonici, djevojka koja lei na krevetu sa suilom i knjigom,
sve je to prizivalo sjeanja na brani ivot.
Sjeo sam do nje, oslonio glavu na uzglavlje i sklopio oi. Boje su navirale i blijedjele.
Danima nisam odspavao cijelu no. Svaki put kad sam trebao zaspati grubo bi me probudili.
Mamac sna lebdio mi je pred olovnim oima, neodoljiva struja koja me gurala prema
mranim dubinama. Gotovo kao da su INKovci posezali za mnom da me povuku dolje.
Naglo otvorih oi i protrljah lice meu dlanovima. Kao da trljam neije drugo lice.
Mjesto na vratu za koje se zakaila pijavica jo je peckalo.
Kada e se vratiti po djeda? upitao sam.
Kad se naspavam i osuim stvari, rekla je. Razina vode e opasti do veeri. Vratit
u se putem kojim smo doli.
Po ovom vremenu, odjea ti se nee osuiti prije sutra ujutro.
to da onda radim?
Nisi ula za suilice rublja? U blizini postoji praonica s automatima.
Ali nemam nikakve druge odjee za izlazak.
Napregnuo sam vijuge, ali nita pametno nije mi palo na um. Pa mi je preostalo jedino
da odnesem njezine stvari do automatske praonice. Otiao sam u kupaonicu i pobacao
njezinu mokru odjeu u Lufthansinu vreicu.
Taj sam dio svojih dragocjenih posljednjih sati, dakle, proveo sjedei na stolici za
sklapanje u praonici rublja.




Otvaram vrata Straarnice i nalazim uvara Dveri kraj stranjih vrata kako cijepa
trijee za ogrjev.
Sprema se veliki snijeg. Mogu ga osjetiti u zraku, kae uvar Dveri sa sjekirom u
rukama. Samo su jutros uginule etiri ivotinje. Jo e ih mnogo uginuti do sutra. Hladnoa
je ove zime estoka.
Skidam rukavice i grijem prste na tednjaku. uvar Dveri vee trijee u snop i baca
ga na hrpu u drvarnici, zatim zatvara vrata za sobom i oslanja sjekiru na zid. Napokon prilazi
i takoer grije prste.
Izgleda da u odsada sam spaljivati ivotinje. Pomo mi je olakavala ivot, ali
svemu jednom mora doi kraj. No ionako je to bio moj posao.
Zar je moja sjena tako bolesna?
Nije dobro, odgovara uvar Dveri vrtei glavom. Nikako nije dobro. Brinuo sam se
za nju najbolje to umijem, ali samo u okviru ljudskih mogunosti.
Mogu li je vidjeti?
Svakako, dajem ti pola sata. Nakon toga moram poeti sa spaljivanjem mrtvih
ivotinja.
uvar Dveri skida prsten s kljuevima s kuke i otkljuava eljezna vrata na ulazu u
Zemljite sjena. Brzo hoda preko ograenog podruja ispred mene i uvodi me u dogradu.
Hladno je kao u ledari.
Nisam ja kriv za to, kae uvar Dveri. Nije bila moja zamisao da bacim tvoju sjenu
ovamo. Nije mi to nikakvo veselje. Imamo propise, i sjene se moraju smjestiti ovdje. Ja se
samo pridravam pravila. Tvojoj sjeni je ak bolje nego nekima. Gadna vremena, dvije ili tri
sjene ovdje su zbijene zajedno.
Sada vie nema smisla prigovarati. Kimam i ne kaem nita. Nikad nisam smio ostaviti
svoju sjenu na ovakvome mjestu.
Tvoja sjena je dolje, ispod, veli on. Dolje je malo toplije, ako moe podnijeti
vonj.
uvar Dveri odlazi do ugla i podie vlana drvena vrataca pod kojima se otkrivaju ne
stube, nego ljestve. uvar Dveri silazi niz prvih nekoliko preki, potom mi domahuje da ga
slijedim. Otresam snijeg s kaputa i slijedim ga.
A tamo dolje, ustajao vonj izmeta i mokrae obara se na osjetila. Bez prozora, zrak ne
moe izii. Rije je o podrumu veliine omanje ostave. Krevet zauzima treinu poda. Ispod
kreveta je glinena nona posuda. Svijea, jedini izvor svjetlosti i topline, treperi na klimavu
starom stolu. Pod je zemljan, a vlaga u prostoriji studena. Moja sjena lei na krevetu,
nepomina, s pokrivaem navuenim do uiju. Zuri u mene beivotnim oima. Kao to ree
stari Pukovnik, ini se da mojoj sjeni nije ostalo mnogo.
Treba mi svjeeg zraka, kae uvar Dveri, zgaen smradom. Vas dvoje
razgovarajte o emu hoete. Ova sjena vie nema snage prionuti uz tebe.
uvar Dveri odlazi. Moja sjena oklijeva trenutak, oprezno se ogledava po prostoriji,
zatim mi pokazuje da joj priem.
Odi gore i provjeri da uvar Dveri ne slua, ape sjena.
uljam se uz ljestve, otvaram zaklopna vrataca i uvjeravam se da uokolo nema
nikoga.
Otiao je, kaem.
Moramo razgovarati o nekim stvarima, objavljuje moja sjena. Nisam tako slaba kao
to izgleda. Samo se pretvaram kako bih zavarala uvara Dveri. Slaba sam, istina je, ali
moje povraanje i prikovanost za krevet samo su himba. Jo uvijek mogu ustati i hodati.
Da bi pobjegla?
to drugo? Da se nisam kanila izvui odavde, zato bih se uvalila u ovu nevolju? Na
taj nain dobila sam tri dana. Ali tri dana su vjerojatno moja granica. Nakon toga vie neu
moi stajati. Ovaj smrdljivi podrumski zrak me ubija. Hladnoa mi prodire do kostiju. Kakvo
je vrijeme vani?
Hladno je i pada gust snijeg, kaem, ruku zabijenih u depove kaputa. Nou je jo
gore. Temperatura stvarno padne.
to vie pada snijeg, to vie ivotinja ugiba, kae Sjena. Vie uginulih ivotinja
znai vie posla za uvara Dveri. Iuljat emo se kad on bude zauzet, dok bude spaljivao
leine u Jabunjaku. Ti e ukrasti njegove kljueve, otkljuati vrata ograde, i nas dvoje
emo pobjei.
Kroz Dveri?
Ne, kroz Dveri ne bi valjalo. On bi nas zaas dostigao. Ni Zid nije dobar za to. Samo
ptice mogu prijei Zid.
Kako emo onda pobjei?
Prepusti to meni. Razradila sam plan na temelju informacija koje sam prikupila.
Prouavala sam tvoj zemljovid toliko da je ve sav iskrzan, a usto sam doznala tota od
samog uvara Dveri. Taj si je vol umislio da ja vie ne predstavljam problem, pa je bio vo-
ljan priati o Gradu. uvar Dveri je u pravu kad kae da nemam snage prionuti uz tebe.
Barem ne sada. Ali jednom kad iziemo i ja se oporavim, moi emo opet biti zajedno. Ja
neu morati umrijeti ovdje, na ovakav nain, a ti e povratiti pamenje i postati ono to si
prije bio.
Zurim u plamen svijee i ne kaem nita.
U emu je stvar? Da ujem.
U tome da se pitam to sam ja to prije bio.
to je ovo sad? Nemoj mi rei da gaji sumnje, podrugljivo e moja sjena.
Da, gajim sumnje, kaem. Za poetak, ne mogu se sjetiti svoga starog ja. Kako
mogu biti siguran da vrijedi vraati se tome ja? Ili tome svijetu?
Sjena je zaustila da neto kae, ali ja podiem ruku da je uutkam. ekaj, molim te.
Dopusti da dovrim ono to imam rei. Nije stvar samo u tome da sam moda zaboravio
kako je neko bilo. Poinjem osjeati privrenost ovom gradu. Uivam promatrajui
ivotinje. Pukovnik i djevojka u Knjinici postali su mi dragi. Nitko ovdje nikome ne kodi,
nitko se ne sukobljava. ivot je lien dogaaja, ali je na svoj nain prilino ispunjen. Svi su
jednaki. Nitko ne govori loe ni o kome, nitko ne krade. Svi rade, ali uivaju u svome poslu.
To je posao radi posla, a ne prisilni rad. Nitko nije ni na koga ljubomoran. Nema jadikovki,
nema briga. Zaboravio si spomenuti da nema niti novca, svojine i ranga. I nema
unutranjih sukoba, kae sjena. to je jo vanije, nema starenja, nema smrti, nema straha
od smrti.
Pa reci mi, onda, kakav bih razlog mogao imati da odem iz Grada?
Sve to to kae ima smisla, priznaje ona, pruajui sjenovitu ruku od ispod
pokrivaa da dodirne svoje sasuene usne, na prvi pogled. Svijet koji opisuje uistinu bi bio
utopija. Tu te ne mogu kriviti. Ima sva prava na to da ti se on svia, i ako je tako, ja u
prihvatiti tvoj izbor i umrijeti. Meutim, previa neke stvari, neke vrlo vane stvari.
Sjenu hvata kaalj. ekam da nastavi.
Upravo si govorio o savrenosti Grada. I doista, ljudi ovdje - izuzev uvara Dveri -
ne kode nikome. Nitko ne povreuje druge, nitko nema elja. Svi su zadovoljni i spokojni.
Zato je tako? Zato to nemaju duu.
To i predobro znam, kaem.
Odrekavi se due, itelji Grada izgubili su vrijeme; njihova svijest postaje ista,
neoskvrnuta vjenost. Kao to rekoh, nitko ne stari niti umire. Zahtijeva se jedino da svue
duu koja je temelj tvoga ja i promatra je kako umire. Jednom kada tvoja sjena umre, vie
nema nikakvih problema na svijetu. Mora samo obirati istjecanja due koja rastu svakoga
dana.
Obirati?
Na to u se kasnije vratiti. Kao prvo, glede due. Kae mi da u Gradu nema trvenja,
mrnje i udnje. To je krasan san, i ja ti doista elim sreu. Ali odsutnost trvenja, mrnje i
udnje znai da ni njihove suprotnosti ne postoje. Nema radosti, nema zajednitva, nema
ljubavi. Srea se javlja samo ondje gdje postoje razoaranje, potitenost i tuga; bez oaja
zbog gubitka nema nade.
Zatim je tu, naravno, ljubav. Koja sigurno stvara razliku kad je ta tvoja Knjiniarka u
pitanju. Ljubav je stanje due, ali ona za nju nema duu. Ljudi bez due su fantomi. Kakvog
bi smisla imalo voljeti nekoga takvog? Tei li vjenom ivotu? eli li i ti postati fantom?
Ako me pusti da umrem, postat e jedan od itelja Grada. Bit e zauvijek zaglavljen
ovdje.
Zaguljiva tiina obavija podrum. Sjena ponovno kalje.
Ne mogu je ostaviti ovdje, odvaujem se napokon kazati. Tko god ona bila, ja je
volim i elim. Ne mogu lagati svojoj dui. Ako sada pobjegnem, uvijek u se kajati.
Ba krasno, kae moja sjena, uspravivi se u postelji i oslonivi se na zid. Moj si
stari, stari prijatelj. Znam kako umije biti tvrdoglav. Ba si morao neto zamutiti u zadnji
as, zar ne? to zapravo hoe? Ne moemo pobjei svi troje, ti i ja i djevojka. Ljudi bez
sjene ne mogu ivjeti izvan ovoga mjesta.
I to znam, kaem. Pitam se zato ti ne bi pobjegla sama? Ja u ti pomoi.
Jo uvijek ne razumije, ha? veli moja sjena, umorno naslanjajui glavu. Ako
pobjegnem i ostavim te, tvoj e ivot ovdje biti jad i bijeda. Tako mi je rekao sam uvar
Dveri. Sjene, sve sjene, umiru ovdje. Sve prognane sjene vraaju se da umru. Sjene koje ne
umru ovdje mogu za sobom ostaviti samo nepotpune smrti. Tako bi ivio cijelu vjenost u
zagrljaju onoga to je ostalo od tvoje due. U umi. Oni s neumrlim sjenama bivaju otjerani
iz Grada da zauvijek tumaraju umom, opsjednuti svojim mislima. Jesi li upoznao umu?
Zna da jesam.
Ne bi je mogao odvesti ni u umu, nastavlja sjena. Jer ona je savrena, nema duu,
nema sukoba u sebi. Savrene polu-osobe ive u Gradu, ne u umi. Bit e sam, jamim ti.
Ali kamo onda odlaze due ljudi?
Ti si ita snova, zar ne? odgovara moja sjena. Nije mi jasno kako to nisi uspio
dokuiti!
ao mi je. Nisam...
Dobro, dopusti da ti ja kaem. ivotinje prenose ljudske due izvan Zida. Na to sam
mislio pod obiranjem. ivotinje lutaju uokolo sabirui tragove due, potom ih prevoze u
vanjski svijet. Kada doe zima, one ugibaju s ostatkom sopstva u sebi. Ono to ih ubija nisu
hladnoa i manjak hrane; ubija ih teina sopstva koju im je natovario Grad. Na proljee se
raaju novi mladi - tono u istom broju koliko je ivotinja uginulo - i sve se odvija iznova.
To je cijena tog tvoga savrenstva. Savrenstva koje sve svaljuje na lea slabih i nemonih.
Ne mogu kazati ni rijei. Piljim u svoje cipele.
Kad ivotinje uginu, uvar Dveri im odsijee glave, nastavlja sjena nepopustljivo.
U njihove je lubanje tada ve neizbrisivo urezano sopstvo. Te se lubanje potom ostruu i
zakopaju na godinu dana u zemlju da im istekne sva energija, pa se nose u spremite
Knjinice, gdje poivaju dok pod rukama itaa snova ne otpuste zadnje iskre due u zrak.
To su stari snovi. itanje snova je posao za novopridole u Grad - za ljude ije sjene jo
nisu umrle. ita snova odnosi itanjem svaku iskru due u zrak, gdje se ona rasipa i
raspruje. Ti si munjovod; tvoja zadaa je uzemljenje. Shvaa li?
Mislim da shvaam.
Kada itau snova umre sjena, on prestaje biti ita snova i postaje jedno s Gradom.
Na taj je nain Gradu mogue odrati svoje savrenstvo. Sva se nesavrenstva svaljuju na
nesavrene, tako da savreni' mogu ivjeti zadovoljno i bezbrino. Zar bi tako trebalo biti?
Je li ti ikad palo na pamet da stvari promotri s gledita ivotinja, sjena i itelja ume?
Zurio sam u plamen svijee toliko dugo da me zaboljela glava. Skidam crne naoale i
trljam suzne oi.
Bit u ovdje sutra u tri, priseem. Sve je tako kao to kae. Ovo nije mjesto za
mene.




Bila je kina nedjelja, i etiri suilice u praonici morale su biti zauzete. Stoga nije bilo
nikakvo udo to su etiri raznobojne plastine vreice za kupovinu visjele na kvakama
vrata. Ondje su bile tri ene: jedna, kuanica u kasnim tridesetima; druge dvije, uenice iz
oblinjega akog doma. Kuanica je sjedila na stolici za sklapanje, tupo zurei u svoju
odjeu koja se vrtjela i vrtjela. Mogao je to isto tako biti televizor. Uenice su pohlepno
itale primjerak JJ-a. Sve tri bacile su pogled prema meni u asu kad sam uao, ali su im
ubrzo rublje i asopis postali zanimljiviji.
Sjeo sam i uzeo ekati da doem na red, s Lufthansinom vreicom na koljenima.
inilo se da sam sljedei po redu. Sjajno. Jer ovjek moe tek neko ogranieno vrijeme
promatrati tuu odjeu kako se vrti i okree. Osobito na svoj zadnji dan.
Izvalio sam se u stolici i zagledao se u prostor pred sobom. U praonici je vonjalo na
onaj osobiti deterdent i na suenje rublja. Suprotno oekivanjima, nijedna od suilica nije se
otvarala. Postoje nepisana pravila u vezi s tim automatskim praonicama, a jedno od njih
glasi: Suilica koju gleda nikad ne staje. S mjesta na kojemu sam sjedio odjea je
izgledala savreno suho, ali bubnjevi nisu znali kada stati.
udio sam za tim da sklopim oi i zaspem, ali nisam elio propustiti svoj red. Da sam
barem donio neto za itanje. To bi me odralo budnim i vrijeme bi mi bre prolo. No, opet,
jesam li doista elio da vrijeme bre prolazi? Bolje bi bilo da usporim vrijeme - ali, u
automatskoj praonici?
Razmiljanje o vremenu bilo je muenje. Vrijeme je suvie konceptualno. Ne da bi nas
to prijeilo da ga ispunjavamo. Do te mjere da ak ne moemo kazati spadaju li naa iskustva
u vrijeme ili u svijet fizikih stvari.
No to initi nakon odlaska iz praonice? Prvo, kupiti odjeu. Pravu odjeu. Nema
vremena za izmjene, dakle zaboravi na odijela od tvida. Snai se s platnenim hlaama,
sakoom, kouljom i kravatom. Dodaj tome lagani kaput. Savreno prihvatljiva odjea za bilo
koji restoran. Za to mi treba sat i pol. Stvar e, dakle, potrajati do tri. Preostat e mi tri sata
do vremena kada bih trebao doi po nju.
Hmm. to initi tri sata? Um usporen pospanou i umorom, blokiran um.
Suilica na desnoj strani se zaustavila. Kuanica i kolarke bacile su pogled prema
stroju, ali nijedna se nije pomaknula. Suilica je bila moja. Pridravajui se nepisanih pravila
automatskih praonica, izvadio sam toplu masu rublja i nagurao je u vreicu koja je visjela na
kvaki. Nakon ega sam ispraznio Lufthansinu vreicu punu vlane odjee u stroj, uloio u
njega nekoliko kovanica i vratio se na svoju stolicu. Dvanaest i pedeset, kae sat.
Kuanica i kolarke buljile su u mene. Zatim su se zabuljile u rublje u suilici. Zatim
su se opet zabuljile u mene. Pa sam se ja zabuljio u rublje u suilici. Tada sam opazio da moj
mali tovar rublja plee naoigled svima - odreda djevojako rublje, odreda ruiasto. Bolje
da odem odavde i u iduih si dvadeset minuta naem neku drugu zanimaciju.
Fina jutarnja kiica nije prestajala, tvorei istananu poruku svijetu. Otvorio sam
kiobran i hodao. Kroz tihu rezidencijalnu etvrt do ulice naikane radnjama. Brijanica,
pekarnica, prodavaonica surferske opreme - surferska oprema u Setagayi? - trafika, slasti-
arnica, video duan, kemijska istionica. Na kojoj je stajao natpis: Popust 10% na svu
odjeu za kinih dana. Zanimljiva logika. elavi vlasnik stroga izgleda unutra je glaao
koulju. Sa stropa su visjeli elektrini kablovi, gusto trsje koje je sezalo do strojeva za
glaanje. Potena lokalna istionica u kojoj se sav posao obavlja na licu mjesta. Dobro je
znati za to. Kladim se da ne stavljaju ceduljice s brojevima na rub koulja, to mrzim.
Iskljuivo iz tog razloga nikad ne nosim koulje u kemijske istionice.
Na prednjem trijemu istionice poivalo je nekoliko biljaka u teglama. Znao sam da
im poznajem vrstu, ali nisam mogao identificirati nijednu. Kia je kapala sa strehe u crnicu u
teglama, po kojoj se prostoduno vukao usamljeni pu. Osjeao sam se beskorisno. ivio
sam trideset pet godina na ovome svijetu i nisam se mogao sjetiti imena jedne uljive
ukrasne biljke. Mnogo sam toga mogao nauiti od lokalnih istilaca.
Vratio sam se do trafike i kupio pakiranje Lark Extra Long cigareta. Prestao sam puiti
prije pet godina, ali jedna kutija cigareta na zadnji dan moga ivota nee me ubiti. Zapalio
sam jednu. Ukus mi je bio stran. Polako sam uvukao dim i polako ga otpuhnuo.
Potom sam otiao u slastiarnicu i ondje kupio etiri gateaua. Ti su kolai imali tako
zamrena francuska imena da sam, kad su ve bili u kutiji, zaboravio koje sam odabrao. Na
fakultetu sam uio francuski, ali mi je u meuvremenu oito ispario. Djevojka iza pulta bila
je ukoena, a usto je loe vezivala vrpce. Neoprostivo.
Susjedni video duan ve sam bio pohodio nekoliko puta. Neto zvano Hard Times
davalo se na monitoru od dvadeset sedam ina na ulazu. Charles Bronson bio je goloruki
boksa, James Coburn njegov menader. Stupio sam unutra i zatraio da ponovno vidim
prizor borbe.
ena iza pulta izgledala je kao da se dosauje. Ponudio sam joj jedan gateau dok je
Bronson mlatio elavog protivnika. Gomila oko ringa oekivala je da e betija pobijediti, ali
nisu znali da Bronson nikad ne gubi. Ustao sam da poem.
Zato se ne zadrite ovdje i odgledate cijeli film? pozvala me ga Video-duan.
Doista rado, rekoh joj, da ne moram otii po stvari u suilici. Bacio sam pogled na sat.
Jedan i dvadeset pet. Suilica je ve stala.
Bacila je posljednji mamac. Tri klasina Hitchcockova filma dolaze nam sljedei
tjedan.

Vratio sam se istim putem do praonice. Koja je, na moje zadovoljstvo, bila prazna.
Samo je rublje na dnu suilice strpljivo iekivalo moj povratak. Utrpao sam ga u vreicu i
krenuo kui.
Bucmasta djevojka nije me ula kako dolazim i vrsto je spavala na postelji. Poloio
sam njezinu odjeu do jastuka, a kutiju s kolaima na noni ormari. Pomisao da se uuljam
u krevet bila je primamljiva, ali nita od toga.
Otiao sam u kuhinju. Slavina, bojler, ventilator, tednjak, razni poredani lonci i tave,
friider, toster, ormar s posuem, stalak za noeve, veliki ajnik Brooke Bond, kuhalo za riu
i sve ostalo to spada u jednu jedinu rije, kuhinja. Takav poredak uobliuje ovaj svijet.
Kada sam se uselio u stan bio sam oenjen. Bilo je to prije osam godina, ali ak sam i
tada esto sjedio sam za ovim stolom, itajui usred noi. Moja je supruga tako vrsto
spavala da sam se katkad brinuo je li jo iva. A na svoj nesavreni nain ja sam je volio.
Znai da ve osam godina ivim u ovoj rupi. Nas troje uselilo se zajedno: ja, moja
ena i maka. Moja ena se prva iselila, sljedea je bila maka. Sada je bio red na mene.
Dohvatio sam tanjuri umjesto pepeljare i zapalio cigaretu. Popio sam au vode. Osam
godina. Bilo mi je teko povjerovati u to.
Ma, nema veze. Sve e ionako uskoro biti gotovo. Nastupit e vjeni ivot.
Besmrtnost.
Moje je odredite bilo svijet besmrtnosti. Tako je rekao Profesor. Kraj svijeta nije
smrt, nego premjetaj. Ja u biti ja. Nanovo u se zdruiti s onim to sam ve izgubio i to
sada gubim.
Pa, moda je tako. Ne, vjerojatno jest. Starac zacijelo zna o emu govori. Ako je rekao
da je to svijet koji ne umire, onda ne umire. Pa ipak, ni iz jedne Profesorove rijei nije
odzvanjala zbilja. Bile su to apstrakcije, blijede sjene sluajnosti. Mislim, ja ve jesam ja,
nisam li? I kako e netko tko je besmrtan opaziti svoju besmrtnost? Kakva je to pria s
jednorozima i visokim zidom? arobnjak iz Oza je zacijelo uvjerljiviji.
to sam, dakle, izgubio? Izgubio sam mnogo toga. Moda cijelu jednu kolsku
biljenicu stvari zabiljeenih sitnim rukopisom. Stvari koje se nisu doimale tako vanima
kad sam ih ostavio. Stvari koje su kasnije u meni izazvale tugu, premda je vrijedilo i obratno.
Ljudi, mjesta i osjeaji sveudilj su mi izmicali.
ak i kad bi mi bilo dano nanovo proivjeti svoj ivot, nisam mogao zamisliti da ne
bih inio isto. Napokon, sve je to - ovaj ivot koji sam gubio - bilo ja. A ja nisam mogao biti
nitko drugi nego ja. Jesam li?
Neko, dok sam bio mlai, mislio sam da bih mogao biti netko drugi. Preselio bih se u
Casablancu, otvorio bar i upoznao Ingrid Bergman. Ili, realnije - bilo to uistinu realnije ili ne
- udesio bih si bolji ivot, neto primjerenije svome pravom ja. U tu sam se svrhu morao
podvrgnuti obuci. Proitao sam Procvat Amerike i triput pogledao Goli u sedlu. Ali poput
broda sa svijenim kormilom, stalno sam se vraao na isto mjesto. Nisam iao nikamo. Ja sam
bio ja, i na obali ekao sebe da se vrati.
Je li to bilo tako deprimantno?
Tko zna? Moda je to bio oaj. Ono to je Turgenjev nazvao razoaranjem. Ili
Dostojevski, pakao. Ili Somerset Maugham, stvarnost. Kakva god bila oznaka, skopao
sam da sam to ja.
Svijet besmrtnosti? Mogao bih doista stvoriti novog sebe. Mogao bih postati sretan, ili
barem manje bijedan. I, usuujem se rei, mogao bih postati bolja osoba. Ali to sada nije
imalo nikakve veze sa mnom. To bi bilo drugo ja. Zasad ja sam bio nepromjenjiva, povijesna
injenica.
Svejedno, nije mi ostalo drugo do da se drim pretpostavke kako e se moj ivot
zavriti u idua dvadeset i dva sata. Dakle, umrijet u - rekoh sebi jednostavnosti radi. To je
bilo vie nalik meni, ako sam to uistinu ja rekao. to je, predmnijevao sam, bila stanovita
utjeha.
Ugasio sam cigaretu i poao u spavau sobu. Pogledao sam usnulo lice bucmaste
djevojke. Pretraio sam depove da provjerim imam li sve to je potrebno za taj oprotajni
prizor. to sam zapravo trebao? Gotovo nita vie. Lisnicu i kreditne kartice i... je li bilo jo
togod drugo? Od kljua stana nikakve koristi, kao ni od kljueva kola i kalkuteke
iskaznice. Nije mi trebao adresar, nije mi trebao no. ak ni za alu.
Ukrcao sam se na podzemnu do Ginze i kupio novu odjevnu garnituru kod Paula
Stuarta, plativi raun American Expressom. Pogledao sam se u zrcalu. Nije loe.
Kombinacija tamnomodrog sakoa i zagasitonaranaste koulje mirisala je na japijevskog
direktora marketinga, no bolje to nego troglodit.
Jo je padala kia, ali bio sam umoran od razgledavanja odjee, pa sam preskoio
kaput i umjesto toga otiao u pivnicu. Bila je gotovo prazna. Svirala je Brucknerova
simfonija. Nisam znao koja, ali tko bi to umio rei? Naruio sam jedno toeno i nekoliko
otriga na polovici ljuture.
Iscijedio sam limun preko otriga i jeo ih u smjeru kazaljke na satu, s Brucknerovom
romantikom u pozadini. Divovski zidni sat pokazivao je pet do tri, brojanik su podupirala
dva lava obavijena oko glavne opruge. Bruckner je zavrio, a glazba se nastavila s
Ravelovim Bolerom.
Naruio sam jo jedno toeno kad me spopala odavno zaostala potreba da se olakam.
I popiao sam se. Kako je u jedan mjehur moglo stati toliko? Nije mi se osobito urilo, pa
sam pustio da tee itave dvije minute - uz Bolero koji se razvijao u svome silnom
crescendu. Osjeao sam kao da bih mogao piati zauvijek.
Nakon toga sam se mogao zakleti da sam se iznova rodio.
Oprao sam ruke, pogledao si lice u iskrivljenom zrcalu, potom se vratio svome pivu na
stolu i zapalio cigaretu.
Vrijeme kao da nije protjecalo, premda su se lavovi u stvari obrnuli za sto osamdeset
stupnjeva te je sada bilo tri i deset. Nalaktio sam se na stol i promatrao sat. Promatranje
satnih kazaljki kako se pomiu besmislen je nain da se utroi vrijeme, ali ja se nisam mogao
sjetiti niega boljeg. Veina ljudskih aktivnosti poiva na pretpostavci da ivot ide dalje.
Ako uklonite tu premisu, to ostaje?
Kazaljke sata dosegnule su pola etiri, pa sam platio i otiao. Kia je praktiki prestala
tijekom toga pivskog interludija, pa sam ostavio i kiobran za sobom. Stvari nisu izgledale
tako loe. Vrijeme se razvedrilo, pa zato se ne bih i ja?
Bez kiobrana utio sam se lakim. Osjetio sam elju za kretanjem. Po mogunosti
nekamo gdje ima mnogo ljudi. Otiao sam u Sonyjevu zgradu, gdje sam se naguravao s
arapskim turistima koji su zadivljeno razgledavali najnovije modele TV monitora, potom
siao u podzemnu i uputio se linijom Marunouchi prema Shinjukuu. Oigledno sam zaspao u
istom trenu kad sam sjeo, jer je idue ega sam bio svjestan bilo to da sam tamo.
Izlazei kroz vrataca, odjednom sam se sjetio lubanje i ispremijeanih podataka koje
sam pohranio u staninom spremitu za prtljagu prije nekoliko dana. Lubanja sada vie nije
bila vana i usto nisam kod sebe imao odrezak za podizanje, ali nisam imao nikakva
pametnijeg posla, pa sam se obreo na pultu, preklinjui slubenika da mi dade moju torbu.
Jeste li paljivo potraili svoju cedulju? upitao je slubenik.
Jesam, rekoh mu.
Kako izgleda vaa torba?
Plava Nikeova sportska torba, rekoh.
Kako izgleda zatitni znak Nikea?
Zatraio sam komad papira i olovku, nacrtao spljoteni bumerang i iznad njega
napisao Nike. Slubenik ga je sumnjiavo pogledao i ieznuo meu redovima polica. Ubrzo
se vratio s mojom torbom.
Je li ta?
Ta je, rekoh.
Imate kakve isprave?

Poto sam povratio svoju nagradu, sinulo mi je da se na veeru ne izlazi teglei
sportsku opremu. Umjesto da je nosam uokolo, odluio sam unajmiti auto i nonalantno
baciti torbu na stranje sjedite. Neka to bude otmjen europski automobil. Nisam ba neki
oboavatelj europskih automobila, ali inilo mi se da ovako vaan dan u mome ivotu
zavrjeuje da se vozim u lijepom automobilu.
Pregledao sam ute stranice i pribiljeio brojeve etiriju tvrtki za iznajmljivanje
automobila na podruju Shinjukua. Nijedna od njih nije imala europske automobile.
Nedjeljom vlada velika potranja, a oni nikad nisu niti imali strana kola. Zadnja tvrtka imala
je Toyotu Carinu 1800 GT Twin-Cam Turbo i Toyotu Mark II. Obje su nove, obje imaju
stereo ureaj. Rekao sam da u uzeti Carinu. Nisam imao ni najmutniju predodbu o tome
kako ijedan od tih automobila izgleda.
Obavivi to, otiao sam u trgovinu s ploama i kupio nekoliko kaseta. Najvei bitovi
Johnnyja Matbisa, Schonbergova Verklarte Nacht pod dirigentskim vodstvom Zubina Mehte,
Stortny Sunday Kennyja Burrella, Popularni Ellington, Brandenlmrki koncerti u izvedbi
Trevora Pinnocka na embalu i kaseta Boba Dylana s Like A Rolling Stone. Pravi mi-ma.
elio sam pokriti osnove - kako sam mogao znati kakva glazba ide uz Toyotu Carinn 1800
G7 Twin-Cam Turbo?
Spremio sam kasete u torbu i uputio se prema parkingu s automobilima za
iznajmljivanje. Vozako sjedite Carine 1800 G7 izgledalo je kao kabina svemirskog broda u
usporedbi s mojom limenom igrakom. Pustio sam kasetu Boba Dylana, i dok je svirala
pjesma Watching The River Flow isprobavao sam sve prekidae na kontrolnoj ploi.
Draga dama koja me posluila izila je iz ureda i prila autu da me upita je li sve u
redu. Smijeila se istim, svjeim epepeovskim osmijehom.
Nema problema, rekoh joj, samo provjeravam sve prije nego to krenem na put.
Vrlo dobro, rekla je. Njezin me osmijeh podsjeao na djevojku koju sam poznavao u
srednjoj koli. Uredna i bistra, udala se za radikala iz Kakumarua, dobila dvoje djece, potom
nestala. Tko bi slutio da e jedna slatka sedamnaestogodinjakinja, oboavateljica J. D.
Salingera i Georgea Harrisona, doivjeti takve promjene.
Kad bi barem svi vozai bili tako paljivi. Posao bi nam bio puno laki, kazala je.
Ove kompjutorizirane ploe na zadnjim modelima jako su zamrene.
Koje dugme trebam stisnuti da naem kvadratni korijen od 185? upitao sam.
Bojim se da ete morate priekati sljedei model, nasmija se ona. Recite, je li to
Bob Dylan?
Jest, rekoh. Positively 4tb Street.
Odmah prepoznam Boba Dylana, rekla je.
Jer je njegova usna harmonika gora od Stevie Wonderove? Ponovno se nasmijala.
Lijepo je znati da jo mogu nekoga nasmijati.
Ne, zbilja mi se svia njegov glas, rekla je. Kao da djeak stoji kraj prozora i
promatra kiu.
Nakon svih knjiga koje su napisane o Dylanu, napokon ujem doista savren opis toga
glasa. Zarumenjela se kad sam joj to rekao.
Oh, ne znam. On mi jednostavno tako zvui.
Nikad ne bih oekivao od nekog tako mladog kao to ste vi da zna za Boba Dylana.
Volim staru glazbu. Znate, Boba Dylana, Beatlese, Doorse, Jimija Hendrixa.
Trebali bismo se jednom nai, rekoh joj.
Nasmijeila se, blago naherivi glavu. Djevojke na najviem poloaju zacijelo imaju
tristo naina kako odgovarati umornim tridesetpetogodinjim rastavljenim mukarcima.
Zahvalio sam joj i pokrenuo auto. Stuck Inside Of Mobile With The Memphis Blues Again.
Osjeao sam se bolje nakon susreta s njom.
Na digitalnom satu na komandnoj ploi stajalo je etiri i etrdeset dva. Tmurno
gradsko nebo polako se smraivalo dok sam se vozio kui, milei kroz zakrene ulice. Nije
to bilo uobiajeno kino nedjeljno zaepljenje; zeleni sportski dvosjed zabio se u teglja od
osam tona koji je prevozio betonske blokove. Nastao je zastoj u prometu. Sportski automobil
nalikovao je kartonskoj kutiji na koju je netko sjeo. Nekoliko policajaca u kinim
kabanicama stajalo je uokolo dok je sluba za prometne nesree istila krhotine.
Trebala mi je cijela vjenost da proem kraj mjesta nezgode, ali jo mi je ostalo obilje
vremena prije sastanka, pa sam puio i nastavio sluati Boba Dylana. Like A Rolling Stone.
Poeo sam pjevuiti uz glazbu.
Svi starimo. Bilo je to jasno ko kia.




Vidim ptice kako lete. U briuem letu prelaze bijeli, zaleeni obronak Zapadnog
brijega i nestaju iz moga vidnog polja. Grijem stopala i ruke uz pe i pijem vrui aj to mi
ga je donio Pukovnik.
Hoete li veeras itati snove? Snijeg e biti dubok. Bit e opasno hodati po Brijegu.
Mogli biste se odmoriti jedan dan, predlae on.
Ne mogu izgubiti jedan dan, kaem mu.
Pukovnik odmahuje glavom, izlazi i vraa se s parom izama za snijeg.
Evo, obucite ih. Barem se neete okliznuti.
Isprobavam ih. Pristaju mi, dobar znak.
Vrijeme je da poem. Motam al oko vrata, navlaim rukavice, posuujem kapu od
Pukovnika. Potom stavljam sklopljenu harmoniku u dep. Ne elim biti bez nje.
uvajte se, moli me stari asnik.

Kao to sam i predvidio, jama se zatrpava nanosima snijega. Nema vie staraca, nema
ni njihova orua. Ako snijeg nastavi ovako, jama e do sutra ujutro biti vrhom puna. Gledam
silovite bijele zapuhe, pa kreem niz Brijeg.
Snijeg pada gusto i estoko. Teko je vidjeti dalje od nekoliko metara pred sobom.
Skidam naoale i navlaim al do ispod oiju. ujem ptice kako krijete nada mnom, iznad
krckanja i kripe ovih izama. to ptice osjeaju u vezi sa snijegom? A ivotinje, to one
misle o meavi?

Stiem u Knjinicu itav sat prerano i nalazim nju gdje eka da pe zagrije sobu. Ona
etka pahuljice s moga kaputa i izbacuje snijeg zgrudan izmeu klinaca izama.
Premda sam jo juer bio ovdje, preplavljuju me nostalgina uvstva pri pogledu na
utu svjetlost koja prodire kroz zaleeno staklo, toplu intimnost pei, pri mirisu kave koja se
pui iz lonia. Bi li sada jeo? Ili moda malo kasnije?
Ne elim jesti. Nisam gladan, kaem.
eli li kave?
Da, molim te.
Skidam rukavice i vjeam ih na pe da se sue. Zatim grijem ruke ispred vatre, dok
ona toi dvije alice kave. Prua mi alicu, pa sjeda za stol i pije.
Vani je gadan snijeg. Jedva sam vidio prst pred nosom, kaem. Da. Nastavit e
padati sljedeih nekoliko dana. Dok ovi mrani oblaci na nebu ne ispuste sav snijeg.
Otpijam svoju kavu dopola, potom bez rijei sjedam nasuprot njoj. Promatrajui je,
utim kako me iznova svladava tuga.
Kada prestane, na tlu e biti vie snijega nego to si ga ti vjerojatno ikad vidio, kae
ona.
Ja ga moda neu moi vidjeti.
Ona podie pogled sa svoje alice i motri me.
Kako to misli? Svatko moe vidjeti snijeg.
Danas neu itati snove. Hajde da nas dvoje samo razgovaramo, kaem. Mnogo je
toga to bih ti elio rei i mnogo toga to bih elio da ti meni kae. Je li to u redu?
Ona sklapa ruke na stolu i bezizraajno me promatra.
Moja sjena umire, poinjem. Nee moi preivjeti zimu. Samo je pitanje vremena.
Ako moja sjena umre, zauvijek u izgubiti duu. Zato sada moram odluiti o mnogo emu. O
stvarima koje se tiu mene i o onima koje se tiu tebe. Preostalo je malo vremena za
razmiljanje o svemu tome, ali ak kad bih i mogao razmiljati koliko me volja, siguran sam
da bih dospio do istog zakljuka. To jest, da moram otii odavde.
Otpijam gutljaj kave i uvjeravam se da moj zakljuak nije pogrean. Nema dvojbe, u
svakom sluaju izgubit u dio sebe.
Sutra u otii iz Grada, progovaram ponovno. Ne znam tono kako i odakle. Moja
sjena e mi rei. Ona i ja emo otii zajedno i vratiti se u na svijet. Vui u svoju sjenu za
sobom kao neko. Brinut u se i patiti, starjeti i umrijeti. Sumnjam da to moe razumjeti, ali
ja pripadam tom svijetu, po kojemu e me voditi, ak i skretati s puta, moja vlastita dua.
Ona zuri u mene. Ne, ona zuri u prostor to ga ja zauzimam.
Zar ti se Grad ne svia?
U poetku si rekla da e mi se, ako elim mir, ovdje svidjeti. Da, dopadaju mi se
spokoj i tiina Grada. Takoer znam da e, ostanem li dalje nautrb svoje due, taj spokoj i
tiina postati potpuni. Vrlo je vjerojatno da u do kraja ivota aliti to sam otiao iz ovoga
Grada. Pa ipak, ne mogu ostati. Moja dua ne moe mi oprostiti probitak na raun rtvovanja
moje sjene i ivotinja. Makar moja dua upravo u ovom asu kopni, ja joj ne mogu lagati. To
je posve besmisleno. Ono to sada gubim bilo bi zauvijek. Razumije li? Sputenih oiju,
ona dugo promatra svoje ruke. Para iz njezine alice s kavom odavno je nestala; u prostoriji
se nita ne pomie.
Zar se nikada nee vratiti ovamo?
Odmahujem glavom. Jednom kad odem odavde, ne mogu se vie vratiti. To je jasno.
A i kad bih se vratio, Dveri mi se nikad ne bi otvorile.
I to ti nije vano?
Gubitak tebe pada mi najtee, ali vana je priroda moje ljubavi prema tebi. Ako se
ona iskrivi u poluistinu, onda je moda bolje da te ne volim. Moram sauvati svoju duu, ali
izgubiti tebe. Prostorija je opet utonula u tiinu, izuzev pucketanja ugljena. Kraj pei vise
moj kaput, al, eir i rukavice - stvari to mi ih je dao Grad.
Razmiljao sam o tome da pomognem svojoj sjeni da pobjegne sama, a da ja ostanem
ovdje, kaem. No tada bih bio protjeran u umu i vie te nikad ne bih vidio. U umi se ne
moe ivjeti. Samo oni ije sjene nisu potpuno uklonjene, oni koji jo nose tragove due u
sebi, mogu ivjeti u umi. Ja jo imam duu. Ti je nema. I iz tog razloga ne moe me
trebati.
Ona odmahuje glavom.
Ne, ja nemam to to ti naziva duom. Majka je imala duu, ali ja je nemam. I stoga
to je sauvala duu, otjerana je u umu. Nisam ti nikad rekla, ali dobro se sjeam kada je
majka poslana u umu. Jo uvijek mislim na nju s vremena na vrijeme. Mislim o tome kako
bih, da i ja imam duu, mogla biti s majkom. I o tome kako bih, da imam duu, ja tebe mogla
eljeti jednako kao to ti eli mene.
ak i ako bi to znailo izgnanstvo u umi? Imala bi duu po takvu cijenu?
Ona razmilja oslonjena na ruke sklopljene na stolu pred sobom, potom ih otvara.
Sjeam se da mi je majka jednom rekla kako za onoga tko ima duu nikada nita nije
izgubljeno, ma kamo iao. Je li to istina? Ne znam, kaem joj. No bilo istina ili ne, tvoja
je majka u to vjerovala. Pitanje je vjeruje li ti u to.
Mislim da bih mogla, kae, zurei u moje oi.
Mogla bi? pitam, preneraeno. Misli da moe vjerovati u to?
Vjerojatno, kae ona.
Ne. Promisli paljivo. Ovo je jako vano, kaem, jer je vjerovanje u neto, to god
to bilo, in due. Prati li me? Kad kae da vjeruje, ti doputa mogunost razoaranja. A iz
razoaranja ili izdaje moe proizii oaj. Tako to ide s duom. Zna li ti te stvari?
Ona odmahuje glavom. Ne bih umjela rei. Naprosto sam razmiljala o majci. Nita
vie od toga. Mislim da mogu vjerovati. Neto u tebi mora jo uvijek biti u dodiru s tvojom
duom! Iako je vrsto zatvoreno i ne moe izii.
Kad kae da jo uvijek imam duu u sebi, eli li rei da moju sjenu nisu doista ubili,
kao ni moju majku?
Ne, tvoja sjena je mrtva i sahranjena u Jabunjaku. Ali moda postoje odjeci due u
sjeanjima na tvoju majku, kad bi im samo mogla ui u trag.
Sve je utiano, kao da je vrtloenje snijega isisalo svaki zvuk u sobi, dok Zid zadrava
dah, napreui se da uje to se zbiva unutra.
Razgovarajmo o starim snovima, mijenjam temu. Je li istina da ivotinje upijaju
onoliko due koliko je mi isputamo svakoga dana? Da se to pretvara u stare snove?
Pa da, naravno. Kada nae sjene umru, ivotinje usiu duu.
To znai da bih trebao biti kadar iitati tvoju duu iz starih snova.
Ne, to je nemogue. Nae due ne ulaze u njih cijele. Moj um je ratrkan, u raznim
dijelovima meu raznim ivotinjama, a ti su dijelovi pomijeani s dijelovima od drugih. Ne
mogu se razmrsiti.
U pravu je. Dan za danom itam snove, a jo nisam razumio ni djeli nijednoga od
njih. A sada, ako mi je spasiti svoju sjenu, preostao je samo dvadeset jedan sat. Dvadeset
jedan sat da saberem dijelove njezine due. Kako je mogue da ovdje, u ovom bezvremenom
Gradu, imam tako malo vremena? Zatvaram oi i duboko diem. Moram nai nit koja e me
trgnuti da se usredotoim, i ujedno razmrsiti to tkanje.
Moramo otii do spremita, kaem.
Spremita?
Moramo razmiljati dok gledamo lubanje. Moda neto otkrijemo.
Uzimam je za ruku, i izlazimo iza tezge do vrata na ulazu u skladite. Ona pali mutno
svjetlo i police s bezbrojnim lubanjama otkrivaju se u polutmini. Blijedi oblici, prekriveni
debelim slojem praine, s eljustima poduprtim pod istim kutom, onim dupljama koje
ukoeno pilje, ija se tiina nadvija nad skladitem poput sablasne magle. Ponovno mi jeza
ulazi u kosti.
Doista misli da moe iitati moju duu? pita me, licem u lice.
Mislim da mogu, kaem, hotei se uvjeriti. Mora postojati nain.
To nalikuje traenju izgubljenih kapi kie u rijeci.
U krivu si. Dua ne nalikuje kinim kapima. Ne pada s neba, ne gubi se meu drugim
stvarima. Ako imalo vjeruje u mene, onda vjeruj u ovo: obeavam ti da u je nai. Sve ovisi
o tome.
Vjerujem ti, ape ona nakon jednog aska. Molim te, nai moju duu.




Bilo je pet i dvadeset pet kada sam stao ispred knjinice. Jo je bilo prerano za na
sastanak, pa sam iziao iz automobila i stao etati maglovitim ulicama. U kafiu sam gledao
golf natjecanje na televiziji, potom sam otiao u neki zabavni centar i igrao jednu video igru.
Cilj igre bio je unitavanje tenkova koji su nadirali preko rijeke. Isprva sam pobjeivao, ali
kako je igra odmicala tenkovi su se namnoili poput zeeva, iskoristili brojanu nadmo i
razorili mi bazu. Nuklearni udar na ekranu pobrinuo se za sve, i najzad je osvanula poruka
KRAJ IGRE-UBACI KOVANICU.
Uloio sam jo jednu kovanicu od stotinu jena u prorez. Moja se baza nanovo pojavila,
posve neokrznuta, u pratnji fanfara. Pria o borbi na strmini. Morao sam izgubiti. Da nisam,
igra bi trajala zauvijek. Nema brige. Uskoro sam opet bio uniten, uslijedio je isti nuklearni
prasak, pa isto ono KRAJ IGRE-UBACI KOVANICU.
U neposrednoj blizini nalazila se eljezarija s golemim izborom alata u izlogu.
Garniture odvijaa, pitolji za avle i builice, kao i kutija s kompletom preciznog alata
proizvedena u Zapadnoj Njemakoj. Pored toga bio je izloen komplet od tridesetak rez-
barskih noeva i dlijeta.
Uetao sam u duan. Nakon zujanja i praskanja u zabavnom centru, eljezarija se
doimala tihom kao unutranjost ledenjaka. Pokraj kompleta britvi naao sam karice za nokte
poredane poput entomolokih primjeraka. Uzeo sam najbezlinije i odnio ih do blagajne.
Sredovjean mukarac rijetke kose za pultom odloio je elektrinu pjenjau koju je
rastavljao i uputio me u uporabu karica.
U redu, gledajte paljivo. Pokazao mi je jednostavni postupak u tri koraka i vratio
mi karice. Prvoklasna roba, povjerio mi je. Proizveo ih je Henkel, trajat e vam
doivotno. Nikad ne hraju, dobra otrica. Dovoljno su jake za rezanje pasjih kandi.
Izvadio sam dvije tisue osamsto jena za karice. Dobio sam ih u crnoj konoj futroli.
ovjek se smjesta vratio rastavljanju pjenjae. Poslagao je vijke raznih veliina na
iste bijele podmetae. Izgledali su tako sretni.

Vratio sam se u auto i sluao Brandenburke koncerte dok sam ekao. Razmiljao sam
o vijcima i njihovoj srei. Moda im je bilo drago to su se oslobodili pjenjae, postali
neovisni vijci, bakarili se na bijelim podmetaima. Bilo ih je lijepo vidjeti sretne.
Pribliilo se vrijeme zatvaranja, i ljudi su jedan za drugim poeli izlaziti iz knjinice.
Veinom su to bili studenti koji su teglili plastine sportske torbe kao i ja, ali bilo je i starijih
ljudi. U est sati oglasilo se zvonce. I prvi put otkako sam se mogao sjetiti, osjetio sam
stranu glad. Od poetka sve te ale i zabave jeo sam jako malo. Povukao sam pomino
sjedite naprijed i zagledao se u niski strop automobila dok mi se svakojaka hrana motala po
glavi. Vijci na bijelim podmetaima pretvorili su se u vijke u bijelom umaku uz nekoliko
listova salate.
Petnaest minuta kasnije moja djevojka s knjiniarskog pulta izila je kroz prednja
vrata. Nosila je tamnoplavu barunastu haljinu s bijelim ipkanim ovratnikom i srebrnom
ogrlicom u dva reda.
Je li to tvoj auto? upitala je.
A-a, iznajmljeni. to si mislila?
U redu je, valjda. Premda ne izgleda ba u tvom stilu.
Ne bih znao. To su imali za iznajmiti.
Pregledala je automobil izvana i iznutra, otvorila pepeljaru i provjerila pretinac za
rukavice.
Onda je upitala: iji je ovo Brandenburg.?
Trevora Pinnocka.
Ti si Pinnockov ljubitelj?
Ne ba, rekoh. Kaseta mi je jednostavno zapela za oko. Nije lo.
Moj favorit je Richter, ali jesi li znao da i Pablo Casals ima svoju verziju?
Casals?
Ne bi oekivao da Brandenburg tako zvui. Jako je zanimljivo.
Potrait u ga, kazao sam. Gdje emo jesti?
to kae na talijanski?
Izvrsno.
Znam mjesto koje nije predaleko i zbilja je dobro.
Hajdemo. Tako sam gladan da bih mogao jesti arafe.
I ja sam gladna, rekla je, preuvi arafe. Hmm, lijepa koulja.
Hvala.
Restoran je od knjinice bio udaljen petnaest minuta vonje, zaobilaenja biciklista i
pjeaka po vijugavim stambenim ulicama. Na pola puta uzbrdo, meu kuama s vitkim
borovima, himalajskim cedrovima i visokim zidovima, pojavio se talijanski restoran. Bijela
drvena kua u zapadnjakom stilu koja je sada funkcionirala kao trattoria. Znak je bio tako
malen da biste lako mogli promaiti mjesto kad ne biste znali da je tamo.
Restoran je bio malen - tri stola i etiri barska sjedala. Odveli su nas do stranjeg stola,
gdje nam se kroz prozor sa strane pruao pogled na stabla ljiva.
Hoemo li naruiti vino? upitala je.
Slobodno ti izaberi, rekoh. Dok je ona s konobarom raspravljala o izboru vina, ja
sam promatrao ljivino stablo. ljiva koja raste kraj talijanskog restorana doimala se nekako
neprikladnom. Ali moda to i nije bila. Moda i u Italiji ima ljivinih stabala. Kvragu, u
Francuskoj ima vidri.
Dogovorivi se oko aperitiva, otvorili smo jelovnike. Dali smo si vremena da
odaberemo jela. Prvo, za antipasti, na je izbor pao na sljedee: insalata di gamberetti alle
fragole, ostricheal vivo, mortadella di fegato, sepie al nero, melanzane alla parmigiana i
wakasagi marinata. Za primi, ona se odluila za spagbetti alpesto genovese, a ja za tagliatelle
alla asa.
to kae da podijelimo jo jedne maccheroni al sugo di pesce? predloi ona.
To mi zvui dobro, rekoh.
Koja se riba danas slui? okrenula se da upita konobara.
Danas imamo svjeeg brancina - to vam je Suzuki, objasni konobar, koji se obari u
cartocciu i pospe bademima.
Ja u to, ree ona.
I ja, rekoh. A za contorni, spinaci i risotto alfunghi.
Za mene verdure cotte i risotto alpomodoro.
Mislim da e vam nai risotti biti prilino zasitni, ree konobar, pomalo u nelagodi.
Moda, ali ja zadnjih dana gotovo da nisam jeo, a ona ima gastriko proirenje,
objasnih.
Pravu crnu rupu, potvrdi ona.
Vrlo dobro, ree konobar.
Za desert molim granita di uva, crema fredda, suffle al limone i espresso, dodala je
prije nego to se konobar uspio udaljiti.
Zato ne - i ja, rekoh.
Nakon to je konobar napokon zavrio sa zapisivanjem nae narudbe, nasmijeila mi
se.
Nisi morao naruiti toliko samo da dri korak sa mnom, zna.
Ne, stvarno sam pregladnio, rekoh. Odavno nisam bio ovako gladan.
Sjajno, ree ona. Nikad ne vjerujem ljudima bez apetita. Kao da ti uvijek neto
preuuju, zar ne?
Ne bih znao, rekoh. I doista ne bih.
ini se da ti je ne bih znao omiljena uzreica, primijeti ona.
Moda i jest.
A moda i jest je druga.
Nisam znao to da kaem.
Zato su sve tvoje misli tako nesigurne?
Ne bih znao, ali moda i jest tako, ponavljao sam u sebi stalno iznova kad je stigao
konobar i, s dranjem dvorskog kiropraktiara koji dolazi namjestiti izglobljeni
prestolonasljednikov disk, udvorno odepio vino te nam ga natoio u ae.
Glavni lik u Strancu obiavao je govoriti: To nije moja greka. Ili se barem tako
sjeam. Mmm - kako se ono zvao?
Mersault, rekoh.
Tako je, Mersault, ponovila je. itala sam ga u srednjoj koli. Ali zna, dananji
srednjokolci ne itaju nita takvo. Nedavno smo u knjinici proveli istraivanje. Koje autore
ti ita?
Turgenjeva.
Turgenjev nije ba tako sjajan. Bio je anakronian.
Moda i jest, rekoh, ali mi se svia. I Flaubert i Thomas Hardy, takoer.
Ne ita nita novo?
Ponekad itam Somerseta Maughama.
Nema mnogo ljudi koji bi Somerseta Maughama smatrali novim, ree ona, okreui
svoju au. Jednako kao to ovih dana ba i ne stavljaju Bennyja Goodmana u duboks.
Volim Maughama. Triput sam proitao Otricu britve. Moda to i nije spektakularan
roman, ali je vrlo itljiv. Bolje nego da je obratno.
Moda i jest, nasmija se ona. Ova naranasta koulja ti pristaje.
Puno ti hvala, rekoh. Ti izgleda predivno.
Hvala tebi, odvrati ona. Otila sam kui tijekom ruka i presvukla se. Ne ivim
daleko od posla, pa mi je to vrlo zgodno. Stiglo je nekoliko predjela, i tijekom nekoliko
iduih minuta jeli smo u tiini. Okusi su bili lagani, delikatni, istanani. kampi su bili
besprijekorno svjei, otrige netom izvaene iz mora.
Onda, jesi li zavrio posao s jednorozima? upitala je, zakotrljavi jednu otrigu u
usta.
Vie ili manje, otpovrnuh, briui sipino crnilo s usana.
A gdje su bili ti jednorozi?
Unutra, rekoh, kuckajui se po sljepooici. Jednorozi su bili samo u mojoj glavi.
Misli, simboliki govorei?
Ne, uope ne. Izgledam li ti kao simboliki tip? Oni su stvarno ivjeli u mojoj
svijesti. Netko ih je za mene otkrio.
Pa, drago mi je da su otkriveni. Zvui veoma zanimljivo. Reci mi vie o tome.
Nije ba tako zanimljivo, rekoh, dodajui joj patlidan. Ona je meni, pak, dodala
inune.
Ipak bih rado doznala vie. Zbilja bih.
Pa, ovako. Duboko u tvojoj svijesti nalazi se sr koju ne moe percipirati. U mom
sluaju ta sr je jedan grad. Grad kroz koji tee rijeka i kojega okruuje velik cigleni zid.
Nitko od ljudi u gradu ne moe iz njega izii. Samo jednorozi mogu ulaziti i izlaziti. Jed-
norozi upijaju jastva itelja grada poput bugaica i nose ih izvan zidina. Ja ivim u gradu - ili
barem tako ide pria. Ne znam nita vie o tome, budui da zapravo nita od svega toga
nisam vidio svojim oima.
Pa, svakako je originalno, moram rei.
Rijeka? Starac nije rekao nita o rijeci.
Ali to nije moja kreacija, barem ja nisam svjestan toga, rekoh. No ipak je tvoja, zar
ne? Nije ju nainio nitko drugi.
Pa, valjda.
Inuni nisu loi, ha?
Nisu loi.
Sve to pomalo nalikuje onoj ruskoj prii s jednorogom koju sam ti itala, ne misli
li? rekla je, sijekui patlidan. Ukrajinski jednorozi navodno su ivjeli u potpuno izoliranoj
zajednici.
U tom je smislu slino, da.
Moda postoji neka veza...
Samo as, prekinuh je i posegnuh u dep sakoa. Imam dar za tebe.
Pruio sam joj crnu konu kutijicu.
to je to? upitala je, okreui neobian metalni predmet to ga je izvadila iz kutijice.
Pokazat u ti. Gledaj paljivo.
Gledala je.
karice za nokte?
Tako je! Sklapaju se obratnim slijedom. Ovako.
Jako zanimljivo, rekla je. Ali reci mi, daruje li esto ene karicama za nokte?
Ne, ti si prva. Upravo sada, dok sam ekao, otiao sam u eljezariju i osjetio potrebu
da kupim neto. Rezbarske garniture bile su prevelike.
Hvala ti. uvat u ih u svojoj torbici i misliti na tebe svaki put kad ih budem
koristila.

Predjela smo slistili, i ubrzo je posluen uvod u glavno jelo. Moja je glad ostala gotovo
nesmanjena. est tanjura predjela nisu je ak ni ublaile. Utrpao sam znatnu koliinu
tagliatella u usta u razmjernom kratkom vremenu, zatim prodro pola porcije makarona.
Stavivi toliko toga ispod pojasa, mogao sam se zakleti da vidim slabana svjetla kako se
ukazuju u tami.
Nakon tjestenine pijuckali smo vino, dok nije stigao brancin. Usput kazano, ree
ona, u vezi s tvojim stanom, je li ga razvalio neki poseban stroj ih ekipa za demoliranje?
Moda bi je mogla nazvati strojem, ali bilo je to djelo jedne osobe, rekoh.
Zacijelo je bila jako odluna.
Ne bi vjerovala.
Tvoj prijatelj?
Potpuni neznanac.
Nije li to moda imalo kakve veze s onim poslom oko jednoroga? upitala je.
Imalo je. Ali nitko se, od samog poetka, nije potrudio upitati me to ja mislim.
A ima li to kakve veze s tvojim sutranjim odlaskom?
Mm... Ima.
Mora da si se uvalio u gadnu kau.
Toliko je zamreno da ni sam ne znam to je to. Elem, u mom je sluaju
najjednostavnije objanjenje to da sam dovde u informacijskom ratu.
Odjednom se pojavio konobar s naom ribom i riom.
Ne mogu sve to pratiti, kaza ona, lomei svog suzukija rubom vilice. Naa
knjinica je puna knjiga i svi samo dolaze itati. Informacije su slobodne za sve i nitko se ne
bori oko njih.
Kad bih barem i ja radio u knjinici, odvratih.
Riba je bila izvrsna, kazala je zadovoljno nakon to smo zavrili s glavnim jelom.
Osobito umak.
Pravljenje dobrog umaka od maslaca je umijee, rekoh. Zahtijeva vremena.
Umijea fino usitnjene ljutike u rastopljeni maslac, zatim ga grije nad posve tihom vatrom.
Nema preaca.
Ah da, ti voli kuhati, zar ne?
Pa, volio sam. Tome se doista treba posvetiti. Svjei sastojci, istanano nepce,
smisao za prezentaciju. Nije to moderna umjetnost. Dobro kuhanje jedva da je napredovalo
od devetnaestog stoljea.
Souffle od limuna je ovdje divan, rekla je kad su stigli deserti.
Ima li jo prostora?
Granita od groa bila je lagana, souffle opor, espresso jak i estok. Kad smo bili
gotovi, ef kuhinje nas je doao pozdraviti.
Velianstveno jelo, rekosmo mu.
Uitak je kuhati za goste koji vole jesti, rekao je ef. ak ni moja obitelj u Italiji ne
jede toliko.
Pa, hvala vam. Primili smo to kao kompliment.
ef se vratio u kuhinju i mi smo naruili jo po jedan espresso.
Ti si prva osoba koju poznajem s apetitom poput moga, ree ona.
Jo bih mogao jesti, rekoh.
Kod kue imam neto smrznute pizze i bocu Chivasa.
Hajdemo.

Njezina je kua bila doista blizu knjinice. Mali montani kuerak, ali s pravim
ulaznim trijemom i dvoritem, makar bi se na njemu jedva mogla opruiti jedna osoba.
Sunca bez sumnje nije bilo, ali se u jednom uglu nalazio grm azaleje. ak je postojao i kat.
Zapravo ima previe prostora za jednu osobu, objasnila je.
Kupili smo kuu jer smo mu i ja planirali imati djecu. Otplatila sam kredit njegovim
ivotnim osiguranjem.
Izvadila je pizzu iz zamrzivaa i gurnula je u penicu, pa donijela Chivas Regal na stol
u dnevnoj sobi. Dok je otvarala bocu vina za sebe, ja sam odabrao nekoliko kaseta - Jackieja
McLeana, Milesa Davisa i Wyntona Kellyja - te pritisnuo PLAY na kasetofonu.
Oputali smo se uz Bags Groove, zatim Suney With A Fringe On Top, i pia, dok
pizza nije bila gotova.
Voli stari jazz? upitala je.
Dok sam bio u srednjoj koli, cijelo vrijeme sam sluao jazz u kavanama.
A sada?
Pomalo od svega. Sluam to mi ljudi puste.
Ali ne slua nita po svom izboru?
Nemam potrebe za tim.
Moj suprug je bio lud za jazzom. Vjerojatno ste imali slian ukus. Pretukli su ga
nasmrt u autobusu, eljeznom vazom.
Pretukli?
Neki huligan je koristio sprej za kosu u autobusu, i kad ga je moj mu zamolio da
prestane, tip mu je razbio glavu eljeznom vazom.
Nisam znao to da kaem. to je klinac radio nosei eljeznu vazu?
Tko zna? odgovorila je. Bila je to bijedna smrt.

Broja na penici je zazvonio: pizza je bila gotova. Sjedei jedan do drugoga na sofi,
jeli smo svatko svoju polovicu.
eli vidjeti jednorogovu lubanju? upitao sam.
Pravu? ree ona. Zbilja je ima?
Repliku. Nije prava.
Iziao sam do automobila. Bila je tiha ranolistopadska no. Tu i tamo je kroz oblani
zastor provirivalo nebo i otkrivalo gotovo pun Mjesec. Sutra e biti lijepo vrijeme.
Vratio sam se s Nikeovom sportskom torbom i izvadio lubanju umotanu u runik. Ona
je odloila au s vinom i pomno prouavala lubanju.
Izvanredno je dobro napravljena, moram rei.
Napravio ju je specijalist za lubanje, objasnio sam, otpivi gutljaj viskija.
Kao da je prava.
Zaustavio sam kasetofon, uzeo maice iz torbe i njima kvrcnuo po lubanji. uo se isti
onaj mukli, stenjui zvuk.
to je to?
Svaka lubanja ima jedinstvenu rezonanciju. A strunjak za lubanje moe iitati
tota iz tih zvukova.
Nevjerojatno! uskliknula je. Potom je i sama pokuala kucnuti lubanju maicama.
Ne mogu vjerovati da je ovo replika.
Postavila je lubanju na stol i ponovno zatraila svoju au s vinom. Zbili smo se skupa,
podigli ae i zurili u lubanju.

Stavi jo glazbe, osmjehnula se sugestivno.
Odabrao sam jo par kaseta i vratio se na sofu.
Je li ovdje u redu? Ili da odemo gore?
Ovdje je savreno, rekoh.
Pat Boone je njeno pjevao Ill Be Home. Vrijeme kao da je teklo u pogrenom
smjeru, to je meni sasvim odgovaralo. Vrijeme je moglo tei kamo god mu drago.
Navukla je ipkastu zavjesu na prozor u dvorite i pogasila svjetla. Svlaili smo se po
mjeseini. Ona je skinula ogrlicu i runi sat, svukla barunastu haljinu. Ja sam skinuo svoj
sat i bacio ga preko naslona sofe. Zatim sam svukao sako, olabavio kravatu i iskapio svoj
viski.
Ona je frkala svoje hulahopke dok je tugaljivi Ray Charles zapjevao Georgia On My
Mind. Sklopio sam oi, stavio obje noge na stol i prevrtao minute u glavi kao led u ai. Sve
se, ba sve, doimalo kao neko. Odjea na podu, glazba, razgovor. Sve se vrti, vrti se u krug,
gdje e stat, znade svak. Poput mrtve trke na vrtuljku. Nitko ne odmie, nitko ne zaostaje.
Uvijek dolazi na isto mjesto.
ini se da je ovo bilo tako davno, rekoh, sveudilj sklopljenih oiju.
Naravno, aavko, ree ona tajnovito, uzimajui mi au iz ruke i otkopavajui
dugmad na mojoj koulji. Polako, odmjereno, kao da isti graak.
Kako zna?
Jednostavno znam, odvratila je. Utisnula je usne na moja gola prsa. Njezina dugaka
kosa rasprostrla se po mome trbuhu.
Zatvorenih oiju, prepustio sam tijelo osjetu. Razmiljao sam o suzukiju, razmiljao
sam o karicama za nokte, razmiljao sam o puu u trijemu istionice. Otvorio sam oi i
privukao je k sebi, opasavi je da joj otkopam grudnjak. Kope nije bilo.
Sprijeda, naloi ona.
Neke stvari se ipak razvijaju.

Vodili smo ljubav tri puta. Otuirali smo se, pa se privili zajedno na sofi pod
pokrivaem dok je Bing Crosby pjevuio svoje. Euforija. Moje su erekcije bile savrene kao
piramide u Gizi. Njezina kosa mirisala je divno i svjee. Jastuci na sofi bili su krasni i vrsti.
Nije loe, kao iz onih dana kad su sofe bile sofe.
Pjevao sam zajedno s Bingom:
O, Danny mome, zvuci frule krue niz obronke sve i diljem doline.
Prolo je ljeto, i otpale sve rue Ja ostati moram, a tebi poi ne gine.
Al vrati se kad ljeto na polju zazeleni, i kad dolina se utia i snijeg napada,
Bio ja ovdje po suncu ii u sjeni,
O, Danny mome, nedostajat e mi tada!
Tvoja omiljena? upitala je.
Aha, prilino mi je draga, rekoh. Zaradio sam dvanaest olovaka svirajui tu
melodiju na kolskom natjecanju harmonikaa. Nasmijala se.
ivot zna biti smijean.
Da pukne od smijeha.
Stavila je Danny Boya da ga opet mogu pjevati.
Al ako padne, ko s cvijeem svim to biva,
i ako umre, ko umrijet to bi mogo,
ja doi u i nai mjesto gdje poiva,
kleknuti i ondje rei ti zbogom.
Ali vrati se kad ljeto na...
Drugi put me strano rastuio.
Pii mi odande kamo ide, gdje god to bilo, ree ona, dodirujui me.
Hou, obeah, ako to bude mjesto s kojega u ti moi slati pisma.
Natoila je vino u obje ae.
Koliko je sati? upitao sam.
No je, odgovorila je.




Osjea li doista da moe iitati moju duu? pita ona.
Da. Tvoja dua je cijelo vrijeme bila prisutna, ali ja nisam znao gdje da je traim. Pa
ipak, neto mi je ve moralo pokazati put. Sjedamo na pod u spremitu, leima oslonjeni na
zid, i gledamo u vis prema redovima lubanja koje nam ne kazuju nita.
Moda ako bi pokuao krenuti u mislima natrag... Sjetiti se jedne po jedne stvari,
predlae ona.
Pod je hladan. Zatvaram oi, i u uima mi odzvanja tiina lubanja.
Jutros su starci kopali jamu pred kuom. Vrlo veliku jamu. Probudio me zvuk
njihovih lopata. Kao da su kopali u mojoj glavi. Zatim je pao snijeg i zatrpao je.
A prije toga?
Ti i ja otili smo u umu, u Elektrinu centralu. Susreli smo Nadzornika. On mi je
pokazao pogon. Vjetar je stvarao udesan zvuk.
Da, sjeam se.
Potom sam od njega dobio harmoniku. Malu sklopivu harmoniku, staru, ali jo
upotrebljivu.
Ona sjedi, razmilja i premilja se. Temperatura u prostoriji pada iz minute u minutu.
Ima li svoju harmoniku? pita ona.
Harmoniku? pitam ja.
Da, to bi mogao biti klju. Harmonika je povezana s pjesmom, pjesma je povezana s
mojom majkom, moja majka je povezana s mojom duom. Bi li to moglo biti tono?
Poklapa se, kaem, ali u lancu nedostaje jedna vana karika. Ne mogu se prisjetiti
nijedne pjesme.
To ne mora biti pjesma.
Vadim harmoniku iz depa kaputa i ponovno sjedam kraj nje s glazbalom u rukama.
Uvlaim ruke u remenje na obje strane mijeha i pritiem nekoliko akorda.
Divno! uzvikuje ona. Jesu li ti zvuci nalik vjetru?
Oni jesu vjetar, kaem. Stvaram vjetar koji proizvodi zvukove, pa ih zajedno
slaem.
Ona zatvara oi i otvara ui za harmonije.
Sviram sve akorde koje sam uvjebao. Pomiem prste desne ruke po dugmadi u nizu,
svirajui jednu po jednu notu. Ne javlja se nikakva melodija, ali to je dovoljno da njoj donese
vjetar u zvukovima. Moram se samo prepustiti vjetru, kao to to ine ptice.
Ne, ne mogu se odrei svoje due.
Dua mi povremeno postaje teka i tamna; katkad se, pak, vine visoko i vidi zauvijek.
Pomou zvuka ove majune harmonike moja se dua prenosi u velike daljine.
Iza sklopljenih oiju prizivam razne slike Grada. Tu su vrbe na pjeanom sprudu,
Satna kula uza Zid na zapadu, mala izorana parcela iza Elektrine centrale. Starci koji sjede
na osunanome mjestu ispred moje nastambe, ivotinje koje ue u lokvama uz Rijeku,
ljetne trave koje se povijaju na povjetarcu na kamenim stubama kanala. Prisjeam se kako
sam s Knjiniarkom obiao Jezero na jugu. Vidim Naputene barake u blizini sjevernog
Zida, ruevine kue i zdenac kraj Zida u umi.
Razmiljam o svim ljudima koje sam ovdje upoznao. O svome susjedu Pukovniku, o
starcima u Slubenim rezidencijama, Nadzorniku Elektrine centrale, uvaru Dveri - svi su
oni, bez sumnje, sada u svojim sobama, i sluaju meavu koja vani bijesni.
Svako to mjesto i osobu izgubit u zauvijek; svakog lica i svake crte sjeat u se do
kraja ivota. Ako je ovaj svijet pogrean, ako njegovi stanovnici nemaju duu, ija je to
greka? Osjeam gotovo... ljubav... prema Gradu. Ne mogu ostati na ovome mjestu, no ne
elim ga izgubiti.
Ubrzo u sebi osjetim sasvim blag dodir. Harmonija jednog akorda zadrava mi se u
svijesti. Stapa, dijeli, traga - ali za im? Otvaram oi, polaem prste desne ruke na dugmad i
sviram niz kombinacija.
Nakon nekog vremena kadar sam, kanda po volji, locirati prve etiri note. One se
sputaju iz unutranjeg neba, blago, poput ranojutarnje Suneve svjetlosti. One nalaze mene;
to su note koje sam traio.
Drim se tonaliteta akorda i stalno iznova pritiem pojedinane note. Te etiri note
kao da ude za daljnjim notama, za jo jednim akordom. Upirem se da ujem akord koji
slijedi. Prve etiri note vode me do sljedeih pet, potom do jo jednog akorda i jo tri note.
To je melodija. Ne cijela pjesma, nego njena prva fraza. Sviram tri akorda i dvanaest
nota, opet stalno iznova. Uviam da je to pjesma koju znam.
Danny Boy.
Naslov doziva pjesmu u sjeanje: akordi, note, harmonije teku mi prirodno iz vrhova
prstiju. Ponovno sviram melodiju.
Kada sam zadnji put uo neku pjesmu? Moje tijelo udjelo je za glazbom. Toliko sam
dugo bio bez glazbe da nisam bio ni svjestan svoje gladi. Zvuanje me proima; napetost u
meni poputa. Glazba donosi topli sjaj mojoj viziji, topei um i miie nakon beskrajnog
zimovanja.
Cijeli Grad ivi i die s glazbom koju sviram. Ulice premjetaju svoju teinu sa svakim
mojim pokretom. Zid se rastee i savija kao da je posrijedi moja put i koa. Ponavljam
pjesmu nekoliko puta, potom odlaem harmoniku na pod, naslanjam se i sklapam oi. Sve je
ovdje dio mene - Zid i Dveri i uma i Rijeka i Jezero. Sve sam to ja.
Dugo nakon to sam odloio instrument, ona se privija uz mene objema rukama,
zatvorenih oiju. Suze joj teku niz obraze. Stavljam joj ruku oko ramena i usnama joj
dodirujem kapke. Suze joj daju vlanu, blagu toplinu.
Obraze joj preplavljuje val svjetlosti, od koje joj suze blistaju. Svjetlosti nalik
zvjezdanoj, ali koja nije s neba. Prostorija je ta koja blista.
Gasim stropnu svjetiljku, i tek tada vidim izvor blistanja. To su lubanje. Drevna vatra
koja je drijemala u njima sada se budi. Sjaj u mraku oku se nadaje istim; blai uspomenama
koje griju i ispunjavaju moje srce. Osjeam kako mi vid zacjeljuje. Nita vie ne moe
nauditi ovim oima.
udesan je to prizor. Spokojstvo samo. Bezbrojne mrlje svjetlosti ispunjavaju prostor.
Podiem jednu od lubanja i prelazim prstima preko njezine povrine. Tu utim svjetlucanje,
spomen na duu, naznaku njezine due. Siune iskre naviru mi u vrhove prstiju dodirujui
me, svaka estica sadri slabanu svjetlost, jedva zamjetnu toplinu.
Evo tvoje due, kaem.
Ona zuri u mene suznih oiju.
Tvoja dua nije izgubljena niti rasuta vjetrom. Ovdje je, i nitko je ne moe odnijeti.
Da bih je iitao, moram sakupiti sve ovo. Ponovno joj cjelivam kapke.
elim da me ostavi samog, kaem. Potrajat e do jutra dok je cijelu ne iitam. Do
tada se neu moi odmarati.
Ona prelazi pogledom preko blago sjajeih lubanja prije nego to izie iz spremita.
Vrata se zatvaraju za njom. Pjege svjetlosti pleu na lubanjama. Neke od njih su stari snovi
koji pripadaju njoj, neki pripadaju meni.
Moja je potraga trajala dugo. Odvela me u svaki ugao ovoga obzidanog Grada, ali sam
naposljetku naao duu koju smo izgubili.




Ne znam koliko sam dugo spavao. Netko me protresao za ramena. Njukao sam sofu.
Nisam elio da me probude. San je bio tako sladak.
Ipak, u isto vrijeme neto u meni zahtijevalo je da se probudi, inzistiralo na tome da
nije vrijeme za spavanje. vrst metalan predmet je kuckao.
Probudi se! Probudi se!
Uspravio sam se.
Na sebi sam imao naranasti kupai ogrta. Ona se nadvijala nadamnom u bijeloj
mukoj majici i uskim bijelim gaicama, tresui me za rame. Njezino vitko tijelo doimalo se
krhkim, nesigurnim, djetinjim, bez ikakva znaka sinonje talijanske razuzdanosti. Vani jo
nije svanulo.
Stol! Pogledaj stol! uskliknula je.
Malen predmet nalik boinom drvcu stajao je na stolu. Ali to nije bilo boino drvce:
bio je premalen, a bio je poetak listopada. Napregnuo sam oi da ga bolje vidim. Bila je to
lubanja, tono na istome mjestu gdje sam je stavio, ili gdje ju je ona stavila. U svakom
sluaju, blistavi predmet bila je moja jednorogova lubanja.
Oko lubanje su obigravala svjetla. Iezavajue toke mikroskopskog sjaja. Nalik
svjetlucavom nebu, meke i bijele. Mutne, kao da je svaka od tih sjajnih toaka bila poloena
u elektrini film, uslijed ega svjetla kao da su lebdjela nad povrinom. Sjedili smo i
promatrali kako se siuna sazvijea pomiu i vrtloe. Drala me za ruku dok sam se ja
hvatao za ovratnik ogrtaa. No je bila duboka i tiha.
Je li ovo neka tvoja ala? upitala je.
Odmahnuo sam glavom. Nikada prije nisam vidio lubanju da blista. Ovo nije bio
fosforescentni liaj niti djelo ljudskih ruku. Nijedan izvor energije to ga je nainio ovjek
nije mogao izazvati ovako meku, spokojnu svjetlost.
Blago sam je odvojio od sebe, posegnuo za lubanjom i stavio je u krilo.
Ne boji se? upitala je ispod glasa.
Ne. Iz nekog se razloga nisam bojao.
Drei ruke nad lubanjom, utio sam sasvim slabano arenje, dok su mi prsti bili
obavijeni tom blijedom opnom svjetlosti. Zatvorio sam oi, putajui da mi toplina prodre u
prste, i slike su uplovile u vidik poput oblaka na udaljenu obzoru.
Ovo ne moe biti replika, rekla je. Zacijelo je prava.
Predmet je isijavao svjetlost u moje dlanove. Kao da je bilo neke svrhe, nekog
znaenja u tome. Pokuaj da se prenese signal, da se ponudi poveznica izmeu svijeta koji
sam naputao i svijeta u koji u ui.
Otvorivi oi, ugledao sam treptavu maglicu na svojim prstima. U tom blistanju nije
bilo prijetnje ili neprijateljstva. Bilo je dovoljno da uzmem lubanju u ruke i vrhovima prstiju
potraim sitne ilice svjetlosti. Nisam se imao ega bojati.
Vratio sam lubanju na stol i prinio prste njezinom obrazu.
Ruke su ti tople, rekla je.
Svjetlost je topla.
Vodio sam njezine dlanove po lubanji. Sklopila je oi. Polje bijele svjetlosti blago je
obavilo i njezine prste.
Osjeam neto, rekla je. Ne znam to, ali to nema smisla.
Ni ja to ne mogu objasniti, rekoh.

Sagnuo sam se da podignem svoj sat s poda. etiri i esnaest. Jo jedan sat do zore.
Otiao sam do telefona i okrenuo vlastiti broj. Odavno nisam zvao kui, pa sam se
morao potruditi da se sjetim broja. Pustio sam da zvoni petnaest puta; nije bilo odgovora.
Spustio sam slualicu, nazvao ponovno, i pustio da zvoni jo petnaest minuta. Nikoga.
Je li bucmasta djevojka otila u podzemlje po djeda? Ili su joj semioteci ili momci iz
Sustava doli u kurtoazan posjet? Nisam se brinuo. Bio sam siguran da e se provui. Ta je
djevojka bila nevjerojatna. Bila je dvostruko mlaa, a deset puta snalaljivija od mene.
Odloio sam slualicu malko tuan, znajui da je vie nikad neu vidjeti. Promatrao sam
kako iz neko raskonog, a sada propalog hotela iznose lustere. Zapeaivali su jedan prozor
za drugim, skidali zavjese.
Vratio sam se do nje na sofu.
Sjaji li lubanja reagirajui na tebe? upitala je.
ini se tako, zar ne?
Svijet koji se budio bio je spokojan poput duboke ume. Pogledom sam lutao po
koulji, gaama i kravati to su leale ratrkane na podu izmijeane s njezinom haljinom,
kombineom i arapama. Odbaena koa tridesetpetogodinjeg ivota, njegov vrhunac.
to je? upitala je.
Ova odjea. Do sasvim nedavno bila je dio mene. Ali vie nije. To je druga odjea
koja pripada drugoj osobi. Ne prepoznajem je kao svoju.
To je zbog seksa, nasmijei se ona. Nakon seksa postaje introspektivan.
Ne, nije to, rekoh, podiui svoju praznu au. Ne povlaim se u sebe. Osjeam kao
da se podeavam prema detaljima, prema sitnim potankostima svijeta. Puevima, zvuku kie
i izlozima eljezarije, takvim stvarima.
Da pospremim sobu?
Ne, ostavi odjeu tako kako jest. Izgleda sasvim prirodno.
Posegnuo sam za kutijom cigareta i pripalio ibicama iz pivnice. Zatim sam ponovno
promotrio nau odjeu. Rukavi koulje prebaeni preko arapa, barunasta haljina
presavijena u struku, skoro pa nita od kombinea baeno poput sputene zastave. Ogrlica i
sat hitnuti na naslonja, crna torbica prevaljena na uglu stola. ak i kad je odbaena, odjea
posjeduje stalnost koja izmie njenim nositeljima.
Kako si odluila postati knjiniarkom? upitao sam.
Uvijek sam voljela knjinice, rekla je. Tihe su, pune knjiga i pune znanja. Znala
sam da ne elim raditi u banci ili trgovakoj tvrtki, a mrzilo bi me biti nastavnica. Dakle,
preostala je knjinica.
Otpuhnuo sam dim cigarete prema stropu i promatrao ga kako iezava.
eli li znati vie o meni? upitala je. Gdje sam roena, kakva sam bila kao
djevojica, gdje sam ila u kolu, kada sam izgubila nevinost, koja mi je omiljena boja - sve
to?
Ne, rekoh. Dobro je ovako. S vremenom u doznati vie.
Ja bih, meutim, rado doznala vie o tebi, malo-pomalo.
Roen sam kraj mora, rekoh. Odlazio sam na al ujutro nakon tajfuna i nalazio
svakakve stvari to su ih izbacili valovi. Bilo bi ondje boca i drvenih geta i eira i kutija za
ae, stolova i stolica, stvari niotkuda kraj vode. Volio sam vrljati po njima, pa sam uvijek
ekao sljedei tajfun.
Ugasio sam cigaretu.
udno je kako je sve to bi otplavilo more bilo proieno. Beskoristan otpad, ali
apsolutno ist. Nije bilo niega prljavog. More je u tom pogledu neto posebno. Kad se
osvrnem na svoj dosadanji ivot, vidim svu tu kramu na alu. Takav je uvijek bio moj ivot.
Sakupljanje otpada, njegovo razvrstavanje i potom odlaganje nekamo drugdje. Sve to bez
ikakve svrhe, samo bih ga ostavio da iznova bude otplavljen.
To je bilo u tvome rodnom mjestu?
To je cijeli moj ivot. Samo idem od jednoga do drugog ala. Naravno, pamtim stvari
koje se dogaaju izmeu njih, ali to je sve. Nikad ih ne povezujem. Toliko stvari, istih ali
beskorisnih. Dodirnula mi je rame, zatim otila u kuhinju. Vratila se s vinom za sebe i
pivom za mene.
Volim trenutke tame prije zore, rekla je. Vjerojatno jer su tako nevini. isti i
neupotrijebljeni.
Privila se uz mene na sofi, povukla pokriva do grudi, zatim otpila gutljaj vina. Ja sam
si natoio pivo i, s aom u ruci, pogledao lubanju na stolu, ija se blijeda vatra odraavala u
boci. Poloila mi je ruku na rame.
Gledao sam te sada kako dolazi iz kuhinje, rekoh.
Jesam li prola?
Ima sjajne noge.
Sviaju ti se?
Itekako.
Odloila je au na stol i poljubila me ispod uha.
Jesam li ti rekla? kazala je. Volim komplimente.

S dolaskom svitanja, Suneva je svjetlost postupno slabila arenje lubanje, koja se
vratila u svoje prvobitno, neugledno kotano stanje. Ponovno smo vodili ljubav na sofi,
njezin topli dah bio je vlaan na mome ramenu, njezine grudi male i mekane. Kad je bilo
gotovo, skupila je svoje tijelo u moje i usnula.
Sunce je arko obasjalo krovove susjednih kua, ptice su dolazile i odlazile. Mogao
sam uti zvukove televizijskih vijesti, pokretanja neijeg automobila. Koliko sam sati
spavao? Spustio sam njezinu glavu sa svog ramena i poao u kuhinju. Zatvorio sam vrata i
upalio radio da tiho svira. Na jednoj od stanica Roger Williams izvodio je Jesenje lie, ba u
to doba godine.
Njezina kuhinja nalikovala je mojoj. Ureaji, raspored, posue, potreptine, sve je bilo
uobiajeno. Bilo je tu noeva za razne svrhe, ali otrina im je bila daleko od poeljne. Veoma
je malo ena koje umiju naotriti noeve kako valja.
Ne znam zato sam gurao nos u tuu kuhinju. Nisam htio biti indiskretan, ali inilo se
da sve ima neko znaenje. Jesen n New Yorku, u izvedbi Orkestra Franka Chacksfielda, bila
je sljedea stvar na radiju. Preusmjerio sam panju na lonce, tave i boice sa zainima.
Kuhinja je bila svijet za sebe.
Nakon orkestralnih stilizacija, na radio-valovima zaplovio je barunasti glas
voditeljice: Da, vrijeme je da se izvade demperi. Gotovo sam ih mogao namirisati. Slike
iz nekog Updikeova romana. Woody Herman zasvirao je Ranu jesen. Sedam i dvadeset pet
prema stolnom satu.
Dvadeset i pet minuta poslije sedam ujutro, ponedjeljak, trei listopada.
Nebo se razdanilo, bistro i duboko, izdjeljano otrim noem. Nimalo lo dan za
odlazak iz ovog ivota.
Pristavio sam vodu, izvadio rajice iz friidera i obario ih da im ogulim koicu.
Nasjeckao sam neto povra i enjak, dodao rajice, potom umijeao neki umak i stavio sve
na laganu vatru. Dok se stvar krkala, narezao sam neto kupusa i paprika za salatu, skuhao
kavu. Vodom sam po duini poprskao francuski kruh, umotao ga u foliju i ubacio u toster.
Kad je jelo bilo gotovo, uklonio sam prazne boce i ae iz dnevne sobe i probudio je.
Mmm. Neto dobro mirie, rekla je.
Mogu li se sada odjenuti? upitao sam. Imam naviku da se ne oblaim prije nego to
to uini ena. U suprotnom sve ureknem. Moda je to samo uljudna gesta.
Kako ljubazno od tebe! rekla je, svlaei majicu kratkih rukava. Svjea jutarnja
svjetlost pala joj je na grudi i trbuh, obasjavajui fine dlaice na njezinoj koi. Zastala je da
se promotri.
Nije loe. Njezina skromna procjena.
Uope nije loe, rekoh. Idemo jesti.
Navukla je utu majicu i izblijedjele traperice. Sjeli smo jedno nasuprot drugome za
kuhinjski stol i poeli dorukovati.
Komplimenti efu kuhinje, kazala je. Izvrsno je. Kako to da ovako dobro kuha ako
ivi sam? Zar ti to nije gnjavaa?
Ne, stvarno nije. Bio sam pet godina u braku, ali sada se jedva sjeam kako je to bilo.
ini mi se kao da sam oduvijek ivio sam.
Nisi nikad razmiljao da se ponovno oeni?
Bi li bilo ikakve razlike?
Nasmijala se. Pogledao sam sat. Pola devet.
Kakvi su ti planovi za danas? upitala je.
Hajde da iziemo u devet, rekoh, i odemo u park. elim sjediti na suncu. Moda
popiti par piva. Oko pola jedanaest bih eventualno otiao malo se vozikati. Nakon toga
kreem. Kako je s tobom?
Otii u doma, oprati rublje, poistiti kuu, izleavati se mislei na seks. Zvui u
redu?
Zavidim ti.
Dok sam prao sue, ona je pjevala pod tuem. Tekuina za pranje sua bila je jedan od
onih deterdenata na bazi povra koji jedva da se pjene. Pobrisao sam sue i poslagao ga na
stol. Zatim sam posudio etkicu za zube i upitao je ima li neto za brijanje.
U gornjem desnom uglu ormaria, rekla je. Njegove stvari bi jo trebale biti tamo.
Locirao sam Schickovu britvu i boicu pjene Gillette Lemon-Lime s bijelom naslagom
oko rasprivaa. Smrt ostavlja poluprazne boice kreme za brijanje.
Jesi naao? povikala je.
Aha, odvratio sam, vraajui se u kuhinju s potreptinama njezina supruga i
runikom. Zagrijao sam vodu i obrijao se. Nakon toga sam isprao britvu i neto od
pokojnikovih dlaka spalo je skupa s mojima.
Ona se jo uvijek odijevala, pa sam u dnevnoj sobi proitao jutarnje novine. Nije bilo
niega to bi me zanimalo u mojih posljednjih nekoliko sati.
Pojavila se u be hlaama i smeoj bluzi na kocke, etkajui kosu. Ja sam privezao
kravatu i navukao sako.
to misli uiniti s jednorogovom lubanjom? upitala je.
To je poklon za tebe, odgovorio sam. Stavi je negdje, kao anr sliku.
Misli da e se ponovno sjajiti?
Siguran sam da hoe, rekoh. Tada sam je jo jednom zagrlio, da njezinu toplinu
neizbrisivo ureem u mozak.





Blistanje lubanja blijedi sa svjetlom svitanja. Ve mutnosivo, pomalo se gasi, dok
iskre iezavaju jedna za drugom.
Dok posljednja meu njima ne utrne, moji prsti moraju prelaziti preko lubanje,
upijajui njezin sjaj. Koliko u od ukupnog svjetla uspjeti iitati tijekom ove jedne noi?
Lubanje su brojne, moje vrijeme na izmaku. Ne obraam panju na sat dok paljivim
pokretima dodirujem lubanju za lubanjom. Njezina mi je dua pod vrcima prstiju, iz
trenutka u trenutak, u razgovijetnim porastima topline. Nije to pitanje koliine. Niti broja,
opsega ili omjera. Nemogue je iitati duu u cjelini.
Vrativi posljednju lubanju na policu, ruim se. Ne znam nita o vremenu vani. Krhka
tmina neujno lebdi spremitem, jo jednom uljuljkavajui lubanje u dubok san. Jo osjeam
treptanje njihove topline kada stavim prste na obraze.
Sjedim dok mi spokoj i tiina ne ovladaju mislima. Vrijeme napreduje hirovitom
nepravilnou, no unutra, meu nepomine sjene, bez prestanka prodire jutro. Iezavajui
djelii njezine due krue mojom duom, stapajui se sa svime to sam ja, utirui si put u
moje bie. Koliko e mi trebati da tome dadem suvisao oblik? A zatim, koliko da to
prenesem u nju, da se u njoj ukorijeni? Znam da se moram pobrinuti da se njezina dua vrati
u nju.
Izlazim iz spremita i zatjeem je kako sjedi sama u itaonici. Njezin se obris u
polutami doima nekako neodreenim. I ona je provela dugu no. Bez rijei ustaje i stavlja
lonac za kavu na pe. Prilazim da se ugrijem.
Umoran si, kae ona.
Moje tijelo je troma gruda; jedva da mogu podignuti ruku. Cijele sam noi itao snove,
i sada me obuzima iscrpljenost. Ba kao to mi je rekla prvoga dana: koliko god se tijelo
umorilo, ne smije nikada dopustiti da ti se umor uvue u misli.
Trebala bi otii kui da se odmori, kaem joj. Nisi morala ostati.
Ona toi kavu u alicu i donosi mi je.
itao si moju duu. Kako sam mogla otii?
Kimam sa zahvalnou i otpijam gutljaj kave. Stari zidni sat pokazuje osam i petnaest.
Da pripremim doruak?
Ne, hvala, kaem.
Nisi jeo od juer.
Ne osjeam glad. Treba mi sna. Moe li me probuditi u dva i trideset? Do tada,
molim te, sjedi ovdje i pazi na mene. Mogu li te to zamoliti?
Ona donosi dva pokrivaa i uukava me u njih. Kao u prolosti - kada je to bilo? -
njezina mi kosa dodiruje obraze. Zatvaram oi i sluam ugljen kako pucketa u pei.
Koliko e trajati zima? pitam je.
Ne znam, odgovara. Nitko to ne zna rei. Osjeam, moda, da nee trajati jo
suvie dugo.
Pruam ruku da joj dotaknem obraz. Ona sklapa oi, preputa se dodiru.
Je li to toplina iz tvoje due?
to osjea u njoj?
Poput proljea je, kae.
To je tvoje proljee, mora vjerovati u to. Tvoja e dua ponovno biti tvoja.
Da, kae ona, polaui mi dlan na oi. Molim te, spavaj sada.

Budi me tono u dva i pol. Stavljam na se kaput, al, rukavice i eir.
uvaj harmoniku, kaem joj.
Ona podie harmoniku sa stola kao da je hoe izvagati u rukama, potom je sputa
natrag.
Sa mnom je na sigurnom, kae.

Vani vjetar slabi, snijeg se smanjuje do sitnih pahulja. Sinonja meava se ispuhala,
iako su teki, sivi oblaci sveudilj nisko nadvijeni. Ovo je samo privremeno zatije.
Prelazim Stari most prema jugu, pa Zapadni most prema sjeveru. Vidim dim kako se
die ponad Zida. Isprva su to mjestimini bijeli oblaii, koji se postupno zgunjavaju u
nadute tamnosive gromade to ih stvaraju zapaljena trupla. uvar Dveri je u Jabunjaku.
Hitam prema Straarnici. Sve i sva zadrava dah, svi zvukovi Grada zatomljeni su pod
snijegom. Klinci na mojim izmama za snijeg kripe nesrazmjerno buno u napalome prahu.
Straarnica je naputena. Pe je ugaena, ali jo topla. Prljavi tanjuri razbacani na
stolu. Ondje poiva i lula uvara Dveri. ini se da e se svaki tren pojaviti i poloiti mi
divovsku ruku na rame. Nizovi otrica, kotao, njegov vonj, sve podriva moje pouzdanje.
Oprezno podiem kljueve s kuke na zidu i iskradam se kroz stranja vrata prema
Zemljitu sjena. Ne vidi se otisak nijedne stope. Bijela ponjava prostire se do samotne tamne
okomice brijesta u sreditu. Odve je savren, odve neokrnjen. Snijeg je ureen valovljem
to ga je upisao vjetar, brijest podie povijene ruke u bijelim rukavima. Nita se ne mie.
Snijeg je prestao, ovaj apat u zraku tek je primisao na vjetar. Ovo je as da prijeem tu
spokojnu, ali kratku vjenost.
Nema povratka. Vadim kljueve i isprobavam sva etiri u nizu; nijedan ne pristaje.
Hladan znoj curi mi iz pazuha. Prizivam sliku uvara Dveri kako otvara ta eljezna vrata.
Bila su to ova etiri kljua, nema greke. Sjeam se da sam ih brojao. Jedan od njih mora biti
pravi.
Stavljam kljueve u dep da ih ugrijem rukom; zatim pokuavam ponovno. Ovaj puta
trei klju ulazi do kraja i okree se uz glasan, suh kljocaj. Metalan zvuk odjekuje pustim
ograenim zemljitem, dovoljno glasno da uzbuni svakoga u Gradu. Nervozno se ogledavam
oko sebe. Nema znaka niije prisutnosti. Otvaram teku kapiju i uvlaim se unutra, tiho je
zatvorivi za sobom.
Snijeg unutar ograde mekan je i dubok. Kroim preko zemljita, prolazim kraj klupe.
Brijestovo granje sputa prijetei pogled. Odnekud daleko dopire rezak krik neke ptice.
Zrak u dogradi jo je studeniji nego vani. Otvaram zaklopna vrataca i silazim niz
ljestve do podruma.
Moja sjena sjedi na svome leaju i eka me.
Mislila sam da nikad nee doi, kae bijela para njezina daha. Obeao sam, zar
ne? kaem. Moramo se hitro izvui odavde. Smrad je ovdje nesnosan.
Ne mogu se uspeti uz ljestve, uzdie sjena. Upravo sam pokuala, ali ne mogu. ini
se da sam u goroj kondiciji nego to sam mislila. Ironino, zar ne? Hinei slabost sve ovo
vrijeme, nisam ni primijetila da doista postajem slabija. Sinonji mraz mi je stvarno prodro
do kosti.
Pomoi u ti da se uspne.
Moja sjena odmahuje glavom. Nee koristiti. Ne mogu trati. Moje noge mi nee
dopustiti da pobjegnem. Ovo je moj kraj.
Ti si s ovim zapoela. Ne moe sada odustati, kaem. Ako te moram nositi na
leima, iznijet u te odavde.
Moja sjena gleda upalim oima u vis. Ako se osjea tako snanim, onda sam,
naravno, uz tebe, veli ona. No nee biti lako nositi me kroz snijeg.
Nisam ni pomislio da e sve ovo biti lako.

Diem svoju iznurenu sjenu uz ljestve, potom joj podmeem rame i vodim je preko
zemljita. Mrane visine Zida motre nae dvije spodobe u bijegu. Grane brijesta odbacuju
teak teret snijega i odskau natrag.
Noge su mi gotovo obamrle, kae moja sjena. Vjebala sam da ne oslabe od tolikog
leanja, ali prostorija je bila odve stijenjena.
Vodim sjenu izvan ograde i zakljuavam vrata. Bude li sve ilo kako valja, uvar
Dveri nee opaziti da smo pobjegli.
Kamo sada? pitam.
Prema Junom jezeru, veli sjena.
Junom jezeru?
Da. Pobjei emo ronei.
To je samoubojstvo. Struja ispod povrine je snana. Usisat e nas i utopiti.
Moja sjena se trese i kalje. Moda. Ali to je jedini mogui izlaz. Razmotrila sam sve
mogunosti; morat e mi vjerovati. Jamim ti ivotom. Pojedinosti u ti rei putem. uvar
Dveri e se vratiti unutar sat vremena, a vol e se nedvojbeno dati u potjeru. Nemamo
vremena za bacanje.
Na vidiku nema nikoga. Samo su dva niza tragova - otisci mojih stopa na putu prema
Straarnici i oni uvara Dveri na odlasku iz nje. Vide se i tragovi zaprenih kola. Prtim
svoju sjenu na lea. Premda je uvelike izgubila teinu, teret nee biti lagan. Put do Zapadnog
i Junog brda je dug. Navikao sam se ivjeti lien sjene, i vie ne znam mogu li je nositi.
Kreemo snijegom zametenim putovima prema istoku. Kraj mojih ranijih otisaka tu su
jo jedino vijugavi tragovi ivotinja. Iznad mojih ramena, gusti sivi dim spalionice uzdie se
iza Zida, zlokobni toranj iji se vrh gubi u oblacima. Sinonja meava usmrtila je desetke
ivotinja. uvar Dveri spaljuje bezbrojne leeve. Vrijeme koje mu je potrebno da ih sve spali
omoguit e nam da odmaknemo. Zahvalan sam ivotinjama na njihovoj tihoj uroti.
Snijeg se zavlai meu klince mojih izama. Ometa mi svaki korak, klie mi se zbog
njega. Zato nisam potraio nekakve saonice? Takav prijevoz mora postojati u Gradu. Ve
smo dospjeli do Zapadnog mosta, meutim, i ne moemo si priutiti da se vratimo. Znojim se
od teine puta.
Tvoje nas stope odaju, kae moja sjena, bacajui pogled unatrag. Zamiljam uvara
Dveri na naem tragu, miiava i bez tereta, kako juria po snijegu. Moramo pobjei to je
dalje mogue prije nego to se vrati u Straarnicu.
Mislim na nju koja me eka u Knjinici. Harmonika na stolu, zaareni ugljen, loni s
kavom iz kojega se pui. utim njezinu dugu kosu kako mi dodiruje obraz, prste to poivaju
na mome ramenu. Ne mogu dopustiti da moja sjena ovdje strada, ne mogu dopustiti uvaru
Dveri da je baci natrag u podrum da umre. Moram grabiti naprijed, naprijed, dok se sivi dim
sveudilj die iza Zida.
Na putu prolazimo kraj brojnih ivotinja. Uzalud tumaraju u potrazi za ono malo hrane
koliko je preostalo pod snijegom. Njihove bistre plave oi prate nau borbu. Razumiju li
emu streme nai napori?
Kreemo uz Brijeg. Bez daha sam. I sam sam izvan forme. Moje dahtanje stvara bijelu
i toplu paru meu sveudilj novim pahuljama snijega.
eli li se odmoriti? pita sjena preko mog ramena.
Samo pet minuta, molim te.
Naravno, u redu je. Moja je krivnja to nisam u stanju hodati. Sve sam svalila na
tebe.
Ali to je i za moje dobro, zar ne?
U to ne smije sumnjati.
Sputam svoju sjenu. Toliko sam pregrijan da ak ne mogu osjetiti hladnou. Ali noge
su mi okamenjene od bedara do palca.
Pa ipak, umuje moja sjena, da ti nisam nita rekla i da sam tiho umrla, bio bi sretan.
Na svoj nain.
Moda i bih, kaem. Ali nije mi ao to znam. Trebao sam znati.
Moja sjena grabi rastresenu aku snijega i puta ga da se prospe.
U poetku mi je samo intuicija govorila da Grad ima neki izlaz, kae ona. Upravo
iz razloga to savrenstvo Grada mora obuhvaati sve mogunosti. Stoga emo, ako elimo
izlaz, izlaz i dobiti. Prati li me?
Da. Juer sam to shvatio. Da ovdje ima svega i nema niega.
Sjena mi upuuje vrst, znalaki pogled. Pahulje se pojaavaju. Sprema se jo jedna
meava.
Ako mora postojati izlaz, mogue ga je nai postupkom eliminacije, nastavlja ona.
Moemo iskljuiti Vrata, gdje bi nas uvar Dveri zasigurno uhvatio. Osim toga, svatko bi
najprije pomislio na Vrata kao na prvo mjesto odakle bi pobjegao; Grad ne bi dopustio tako
oevidan izlaz. Uza Zid je nemogue uzverati se. Istona vrata su zazidana, a ispostavlja se
da postoji eljezna reetka kroz koju ulazi Rijeka. Ostaje, dakle, samo Juno jezero. Pobjei
emo tamo gdje bjei Rijeka.
Kako moe biti sigurna u to?
Naprosto znam to. Jedino Juno jezero nije uvano, nedirnuto je. Nema ograde, nema
potrebe za ogradom. To su mjesto opkolili strahom.
Kada si to ustanovila?
Prvi put kada sam ugledala Rijeku. Otila sam do Zapadnog mosta s uvarom Dveri.
Pogledala sam dolje prema vodi. Rijeka je bila puna ivota. Mogla sam to osjetiti. Nema
niega loeg u tome. Vjerujem da e nas, ako se prepustimo vodi, tok Rijeke izvesti van.
Izvan Grada i natrag u zbiljski svijet. Mora mi vjerovati.
To to govori ima smisla, odvraam. Rijeka se spaja s neim to je tamo vani, s
naim bivim svijetom. U posljednje vrijeme, ne znam zato, poinjem se prisjeati
pojedinosti toga svijeta. Malih stvari. Zraka, zvukova, svjetla. Pjesme me iznova bude.
To nije najbolji meu svjetovima, kae moja sjena. Ne pruam obeanja, ali to je
svijet u kojem pripadamo. Bit e dobrog i loeg. Nee biti ni dobrog ni loeg. Tamo si roen,
tamo e ivjeti i tamo e umrijeti. A kad umre, i ja u umrijeti. To je prirodan slijed
stvari.
Promatramo Grad. Satnu kulu, Rijeku, mostove, Zid i dim. Sve je zastrto neizmjernim
zasnjeenim nebom, golemim slapom to pada preko Kraja svijeta.
Trebali bismo krenuti, kae sjena. S obzirom na to kako snijeg pada, uvar Dveri
e moda morati stati i vratiti se ranije. Ustajem, otresam snijeg s oboda eira.




Putem do parka svratili smo u duani da kupimo nekoliko piva. Pitao sam je koje
eli, a ona je rekla da moe bilo koja marka koja ima etiketu i okus po pivu.
Imao sam novca napretek, ali Miller High Life bilo je jedino uvozno pivo koje sam
mogao nai.
Jesenje nebo bilo je vedro kao da je stvoreno upravo toga jutra. Savreno vrijeme za
Dukea Ellingtona. Premda bi, dakako, Duke Ellington bio prikladan ak i za Staru godinu u
bazi na Antarktiku. Vozio sam dalje, zvidei uz solo Lawrencea Browna na trombonu u Do
Nothin Tili You Hear from Me, a potom uz Johnnyja Hodgesa u Sophisticated Lady.
Zaustavivi se kraj parka Hibiya, izili smo iz auta i opruili se na travi s pakiranjem
od est limenki. Park je u ponedjeljno jutro bio pust poput palube nosaa aviona nakon to su
svi zrakoplovi uzletjeli.
Ni oblaka, rekoh.
Eno jednoga, ree ona, pokazujui prema pamunom jastuiu iznad Dvorane
Hibiya.
Taj se ne broji, rekoh.
Zasjenila je oi rukom da bolje pogleda. Pa, valjda ne. Vjerojatno bih ga trebala
otpuhati.
Neko smo vrijeme promatrali oblai. Otvorio sam drugu limenku piva.
Zato si se razveo? upitala je.
Jer mi nikad nije dala da na putovanjima sjedim do prozora. Nasmijala se.
Zbilja, zato?
Zapravo je sasvim jednostavno. Prije pet ili est ljeta, krenula je i otila. Nikad se nije
vratila.
I vie je nisi vidio?
A-a, otpovrnuo sam i potegnuo dobar gutljaj piva. Nisam imao posebnog razloga
za to.
Brak je bio tako lo?
Brani ivot bio je sjajan, rekoh. No nikad zapravo nije to u pitanju, zar ne? Dvoje
ljudi moe spavati u istom krevetu, a da ipak budu sami kad sklope oi, ako razumije to
mislim.
Aha, vjerujem da razumijem.
"U cjelini, ljude se ne da generalizirati. Ali, koliko ja vidim, postoje dva tipa ljudi: tip
s obuhvatnom vizijom i tip s ogranienom perspektivom. Meni se ini da spadam u onaj
drugi. Nije da sam imao problema u opravdavanju svojih granica. ovjek mora negdje
povui crtu.
Ali veina ljudi koji misle na taj nain dalje ire svoje granice, zar ne?
Ja ne. Nema razloga zato bi svi morali sluati ploe u hi-fi tehnici. injenica da su
visoki tonovi na lijevoj a basovi na desnoj strani ne ini glazbu dubljom. To je samo sloeniji
nain stimuliranja mate koja se dosauje.
Nisi li malko dogmatian?
Upravo je tako ona govorila.
Tvoja supruga?
Da. Bistar, ali nefleksibilan. Njezine rijei. Jo jedno pivo?
Molim, rekla je.
Povukao sam otvara na limenci Millera i pruio joj je.
Ali kako ti vidi sebe? upitala je.
Jesi ikad itala Brau Karamazove? upitao sam ja.
Jednom, davno.
E pa, negdje pred kraj Aljoa se obraa mladom studentu zvanom Kolja Krasotkin. I
kae: Kolja, imat e bijednu budunost. Ali u cjelini e voditi sretan ivot.
Slistivi dvije pive, oklijevao sam prije no to u otvoriti treu.
Kada sam to prvi put proitao, nisam znao to je Aljoa mislio pod time, rekoh.
Kako je mogue da bijedan ivot u cjelini bude sretan? Ali tada sam shvatio da bijeda moe
biti ograniena na budunost."
Nemam pojma o emu govori.
Ni ja, rekoh. Ne jo.

Nasmijala se i ustala, istei travu s hlaa. Krenut u. Ionako je uskoro vrijeme.
Pogledao sam na sat. Deset i dvadeset dva.
Odvest u te kui, kazao sam.
U redu je, rekla je. Moram jo obaviti kupovinu. Ulovit u podzemnu za natrag.
Mislim da je tako bolje.
Ja u se jo malo zadrati. Ovdje je tako lijepo.
Hvala na karicama.
Nema na emu.
Nazovi me kad se vrati, moe?
Doi u u knjinicu, rekoh. Volim obilaziti ljude na poslu.
Pa, do tada, ree ona.

Promatrao sam je kako hoda ravno iz parka poput Josepha Cottena u Treem ovjeku.
Nakon to je ieznula u sjeni drvea, skrenuo sam pogled prema otmjeno odjevenoj eni i
njezinoj keri koje su bacale kokice po travi, dok su prema njima letjeli golubovi. Dje-
vojica, stara tri ili etiri godine, dizala je obje ruke i trala za pticama. Suvino je rei da
nije uhvatila nijednu. Golubovi opstaju po svojoj golubovitosti. Samo je jednom elegantna
mlada majka uputila pogled u mome smjeru. Nije joj trebalo dugo da utvrdi kako ne eli
imati nita s nekim tko se izleava s pet praznih limenki piva u ponedjeljak ujutro.
Zatvorio sam oi i pokuao se sjetiti imena brae Karamazov. Mia, Ivan i Aljoa - a
zatim je tu bio i kopile Smrdljakov. Koliko ljudi u Tokiju zna imena tih momaka?
Podigao sam pogled prema nebu. Bio sam sitna brodica na golemom oceanu. Ni vjetra,
ni valova, samo ja tu plutam. Preputen puini. Lord fini, prizor brodoloma.
Nebo je bilo duboko i blistavo, vrsta ideja onkraj ljudske sumnje. S moga poloaja na
zemlji, nebo je izgledalo kao logini vrhunac svekolikog postojanja. Isto vrijedi za more.
Ako danima gleda more, more je sve to postoji. Ree Joseph Conrad. ami odrijeen od
privida broda. Besciljan, neizbjean, neumitan.
Toliko o knjievnosti. Ispio sam zadnju limenku pive i popuio cigaretu. Morao sam
razmisliti o praktinijim stvarima. Ostalo je neto malo vie od jednog sata.
Odnio sam prazne limenke u smee. Potom sam izvadio svoje kreditne kartice i
zapalio ih ibicom. Promatrao sam kako se plastika savija, cvri i crni. Bilo je takvo
zadovoljstvo spaliti kreditne kartice da sam pomislio spaliti i svoju Paul Stuartovu kravatu.
Ali onda sam bolje promislio. Pomodno odjevena mlada majka zurila je u mene.
Otiao sam do kioska i kupio deset vreica kokica. Rasuo sam njih devet po tlu za
golubove te sjeo na klupu da pojedem posljednju vreicu. Na kokice je sletjelo dovoljno
golubova da se naini remake Oktobarske revolucije. Odavno nisam jeo kokice. Prijale su
mi.
Elegantna majka i njezina djevojica sada su bile kod fontane. Iz nekog su me razloga
podsjetile na moju davno nestalu razrednu drugaricu, djevojku koja se udala za
revolucionara, dobila dvoje djece, ieznula. Dodue, ona je moda gajila drukije osjeaje u
vezi s tim, ali moje vlastito iezavanje izazvalo je u meni tugu zbog nje. Moda bi - vrlo
vjerojatno - ona porekla da imamo ita zajedniko. Ona je svoj ivot napustila vlastitom
voljom; meni su u snu istrgli plahte poda mnom.
Vjerojatno bi mi oitala bukvicu. to si, dovraga, ti ikada izabrao? rekla bi. I bila bi u
pravu. Nikad nisam svojom slobodnom voljom odluio uiniti jednu jedinu stvar. Jedino to
sam odluio bilo je da oprostim Profesoru i da ne spavam s njegovom unukom. A to je to
predstavljalo za mene? Je li moje postojanje nudilo ita protiv vlastite propasti?
U tom asu u okviru nije ostalo gotovo nita. iroki kadar: golubovi, fontana, majka i
dijete. Nisam elio napustiti taj prizor. Nisam mario za to koji je svijet sljedei. Ne znam
zato sam to osjeao, ali kako sam mogao naprosto ietati iz ivota? To se nije inilo
odgovornim potezom.
ak i ako nikom ne bih nedostajao, ak i ako ne ostavljam prazninu ni u ijem ivotu,
ak i ako nitko ne bi primijetio, nisam mogao voljno otii. Gubitak nije vjetina, niti mjerilo
jednog ivota. Pa ipak sam jo osjeao da imam neto izgubiti.
Zatvorio sam oi, osjetio burkanje u svijesti. Taj je val nadilazio tugu ili samou; bio
je to silan, dubok jecaj koji mi je odzvanjao u kostima. Nije poputao. Napregnuo sam se,
laktova poloenih na naslon klupe u parku. Nitko mi nije mogao pomoi, kao to niti ja
nisam mogao pomoi ikome drugom.
elio sam puiti, ali nisam mogao nai cigarete. U depu su mi bile jedino ibice, i to
samo njih tri. Kresnuo sam jednu za drugom i hitnuo ih na tlo.
Ponovno sam zatvorio oi. Jecanje je prestalo. Glava mi je bila ispranjena od svega
osim lebdee praine tiine. Nije bilo dizanja ni padanja, tek gibanje lieno dimenzije.
Otpuhnuo sam zrak; praina se nije rasprila. Ni silan vjetar je nije mogao otjerati.
Pomislio sam na svoju knjiniarku. Na njezinu barunastu haljinu i arape i kombine
na sagu. Jesam li pravedno postupio ne rekavi joj? Moda i nisam. Tko, uostalom, eli
pravedno postupanje? Ali kojeg bi sve moglo imati smisla ako nita nije pravedno? Ako nita
nije iskreno?
Iskrenost je pojam koji vrijedi samo u ogranienim situacijama. Mi bismo, meutim,
eljeli da se taj pojam protegne na sve, u i izvan mijene. Od pueva do eljezarija i branog
ivota. Moda je nitko ne nalazi, niti je ak promauje, ali iskrenost je poput ljubavi. Ono to
se prua nema niega zajednikog s onim emu teimo.
alio sam zbog pojedinih stvari, dakako. Jo jedan oblik izraavanja iskrenosti,
iskrenog prebrojavanja. No zato aliti? Je li to poteno spram svega to ostavljam za
sobom? Nije li to bilo ono to sam elio?

Kupio sam kutiju cigareta, potom nazvao svoj stan. Nisam oekivao da se netko javi,
ali sviala mi se pomisao da je to posljednje to inim. Zamiljao sam telefon kako zvoni i
zvoni u praznom stanu. Slika je bila tako jasna.
Nakon samo tri znaka zvona, meutim, bucmasta djevojka u ruiastom podigla je
slualicu.
Jo si tamo? bubnuo sam iznenaeno.
Mora da se ali, rekla je. Ve sam otila i vratila se. Htjela sam dovriti knjigu
koju sam itala.
Balzaca?
Tako je. Zbilja je fascinantan. Bio mi je suen.
Reci mi, je li s tvojim djedom sve u redu?
Naravno. Nikakvih problema. Djed je bio u veselom raspoloenju. alje ti pozdrave.
Pozdravi i ti njega, rekoh. to je, dakle, tvoj djed odluio?
Otiao je u Finsku. Imao bi previe potekoa da je ostao u Japanu. Nikad ne bi
proveo nijedno istraivanje. Uredit e laboratorij u Turkuu. Kae da je tamo lijepo i mirno.
ak ima i sobova.
A ti nisi ila s njim?
Odluila sam ostati ovdje i ivjeti u tvome stanu.
U mome stanu?
Da, tako je. Stvarno mi se svia tvoja gajba. Popravit u vrata, staviti novi friider i
video i takve stvari. Ovdje jc mnogo toga razbijeno. Nee mi zamjeriti ako promijenim
plahte i pokrivae u ruiaste?
Samo izvoli.
Mislim da u se pretplatiti na neke novine. eljela bih znati ega ima na televiziji.
Zna, tamo bi moglo biti opasno. Mogli bi se pojaviti momci iz Sustava i semioteci.
Oni me ne plae. Trae samo djeda i tebe. to sam im ja? Upravo sam ispratila nekog
gorilu i njegovog bezveznog trenera. udna ekipa.
Kako si to uspjela?
Zrnom sam mu otkinula uho. Vjerojatno sam mu probila bubnji.
Zar nitko nije dotrao na zvuk pucnja iz pitolja?
Nije, rekla je. Jedan pucanj mogao je biti i paljenje automobila. Vie od jednog
pucnja privuklo bi panju, ali ja znam svoj posao. Jedan pucanj je sve to mi treba.
Oh.
Usput reeno, razmiljam da te, kad izgubi svijest, stavim u duboko smrzavanje.
Kako god ti smatra potrebnim. Ja svakako ne bih znao, rekoh. Sada kreem prema
pristanitu Harumi, pa moe doi i pokupiti me ondje. Vozim bijelu Carinu 1800 GT Twin-
Cam Turbo. Ne mogu ti opisati model, ali na stereu e biti Bob Dylan.
Bob Dylan?
On ti je kao ono, zna, stojim kraj prozora, gledam kiu... poeh joj govoriti, ali se
zaustavih. Pjeva gruboga glasa.
S tobom u dubokom smrzavanju, tko zna? Moda e djed s vremenom pronai naina
da te vrati. Ne bih se htjela razmahati s oekivanjima, ali to nije izvan dosega mogueg.
Budui bez svijesti, ja neu oekivati nita, ustvrdio sam. Ali tko e me zamrznuti.
Ti?
Nema problema. Duboko smrzavanje je moja specijalnost. Zamrznula sam desetke
ivih pasa i maaka. Lijepo u te zamrznuti i spremiti gdje te nitko nee nai, rekla je. A
ako sve bude ilo dobro i ti povrati svijest, hoe li spavati sa mnom?
Svakako, rekao sam. Ako tada jo bude raspoloena spavati sa mnom.
Stvarno hoe?
Koristei se svom raspoloivom tehnologijom, ako bude potrebno, rekoh. Premda
nemam nikakvu predodbu koliko godina od sada bi to moglo biti.
Pa, barem ja neu imati sedamnaest godina.
Ljudi stare, ak i duboko zamrznuti.
uvaj se, ree.
I ti, rekoh. Dobro je da sam uspio popriati s tobom.
Jesam li ti dala nadu u povratak na ovaj svijet?
Ne, nije to. Naravno, zahvalan sam ti, ali nisam to mislio. Naprosto mi je drago da
sam mogao porazgovarati s tobom, uti ponovno tvoj glas.
Moemo razgovarati due.
Ne, nije mi ostalo mnogo vremena.
Sluaj, ree ona. ak i ako te zauvijek izgubimo, ja u te se uvijek sjeati, do svoje
smrti. Nee biti izgubljen u mom umu. Ne zaboravi to.
Neu, rekoh i poklopih slualicu.
U jedanaest sam otiao u zahod parka i obavio svoje, potom otiao iz parka. Pokrenuo
sam kola i krenuo prema zaljevu, razmiljajui o izgledima da budem duboko zamrznut.
Prelazei Ginzu, traio sam svoju knjiniarku meu gomilom kupaca. Nje nije bilo na
vidiku.

Kad sam dospio do obale, parkirao sam auto kraj naputene robne kue, popuio
cigaretu i stavio Boba Dylana da se automatski ponavlja. Spustio sam sjedalo, opruio obje
noge na upravljau, spokojno diui. Pilo mi se pivo, ali piva vie nije bilo. Sunce je
probijalo kroz vjetrobran, zatvarajui me u svjetlost. Sklopio sam oi i osjetio toplinu na
kapcima. Suneva je svjetlost putovala dugo da dospije do ovog planeta; beskrajno malen
djeli te energije bio je dovoljan da ugrije moje kapke. Bio sam dirnut. Neto tako
beznaajno kao to je moj kapak ima svoje mjesto u djelovanju univerzuma, kozmiki
poredak nije previdio tu trenutanu injenicu. Jesam li bio blii potivanju Aljoinih uvida?
Neka ograniena srea udijeljena je ovome ogranienom ivotu.
elio sam misliti da sam Profesoru i njegovoj bucmastoj unuci i svojoj prijateljici
knjiniarki pruio malo sree. Jesam li ikome drugom mogao pruiti sreu? Nije ostalo
mnogo vremena, i sumnjao sam da e itko o tome raspravljati kad me vie ne bude, ali to je
s Police-reggae taksistom? Pustio nas je da se vozimo u njegovom taksiju, onako blatnjavi i
nikakvi. On je zasluio svoj udio u srei. Vjerojatno je upravo sada bio za volanom i krstario
uokolo sa svojim rock kasetama.
Ravno preda mnom bilo je more. Iskrcavi tovar, teretni su brodovi plovili plitkim
gazom. Posvuda galebovi, nalik bijelim mrljama. Razmiljao sam o puevima i suzukiju i
umaku od maslaca i kremi za brijanje i Blowing in The Wind. Svijet je pun otkrivenja.
Golemo zrcalo stucano u prah i rasuto, ranojesenje sunce ljeskalo se na vodi.
Dylanovo pjevanje podsjetilo me na djevojku u tvrtki za iznajmljivanje automobila. Pa
da, prui i njoj malo sree. Zamiljao sam je u sakou njezine tvrtke, zelenom poput
bejzbolskog travnjaka, bijeloj bluzi i crnoj leptir-kravati. Eno je, slua Dylana i misli na kiu.
I ja sam mislio na kiu. O tako finoj maglici da to gotovo i nije bila kia. Padajui,
vazda pravino, vazda jednako, postupno je prekrila moju svijest pauinastom, bezbojnom
zavjesom.
Nastupio je san.
Sada sam mogao zatraiti natrag sve to sam izgubio. Ono to je izgubljeno nikad ne
propada. Sklopio sam oi i prepustio se snu.
Bob Dylan je pjevao A Hard Kain 's A-Gonna Fali, stalno iznova.




Snijeg ve estoko pada dok stiemo na odredite. Nebo nas silovito i gusto pritie.
Masa zakovitlanih pahulja gravitira prema Junom jezeru, netreminom oku u svijetu
bjeline. Ili to Jezero doziva pahulje dolje, da bi ih ondje usisalo?
Moja sjena i ja ne izgovaramo ni rijei. Koliko dugo promatramo prizor, ne znam.
Onespokojavajui mrmor koji sam uo zadnji put kad sam bio ovdje priguen je pod vlanim
zrakom. Oblani strop objeen je tako nisko, zatamnjeni oblik Zida uzdie se sve vie,
sablasno mraan iza snijega. Krajolik je to kojemu pristaje ime Kraj svijeta.
Ramena mi postaju bijela dok stojimo ondje. Snijeg je dosad ve prikrio otiske naih
stopa. Moja sjena u pravilnim razmacima brie snijeg sa sebe i usredotouje se na povrinu
vode.
Ovo je izlaz. Mora biti, objavljuje moja sjena. Nita nas vie ne moe zadrati u
ovom Gradu. Slobodni smo kao ptice.
Sjena gleda u vis, potom zatvara oi da primi blagoslov snjenih pahulja. I kao da su
joj skinuti teki okovi, vidim kako ponovno zadobiva snagu. Hoda prema meni, premda
malaksalo, bez pomoi.
S druge strane ovog jezera nalazi se cijeli jedan svijet, kae ona. Jesi li spreman
zaroniti?
Ne govorim nita dok se sjena saginje da odvee izme. Smrznut emo se ostanemo li
stajati ovdje, pa mislim da bismo to mogli uiniti. Poveimo krajeve naih pojaseva. Nee
valjati ako jedno od nas ne uspije.
Skidam eir, vojniku uspomenu na neki davni pohod, to mi ga je dao Pukovnik.
Tkanina je pohabana i beznadno izblijedjela. istim obod, potom vraam eir na glavu.
Dobro sam promislio... istiskujem rijei. Ja ne idem.
Sjena bezizraajno zuri u mene.
Oprosti mi, kaem svojoj sjeni. Znam dobro to znai ostanak ovdje. Shvaam da
je savreno smisleno da se nas dvoje, kao to kae, vratimo u svoj prijanji svijet. Ali ne
mogu se natjerati da odem.
Sjena zavlai obje ruke u depove. O emu govori? to je s naim obeanjem da
emo pobjei odavde? Zato si me nosio ovamo cijelim putem? Znao sam, to je zbog te
ene.
Naravno, ona je dio toga, kaem. Dio, ali ne i sve. Otkrio sam neto to me vee za
ovo mjesto vie nego sam ikad mogao pomisliti. Moram ostati.
Moja sjena uzdie, zatim ponovno gleda u nebo.
Naao si njezinu duu, zar ne? I sada eli ivjeti s njom u umi. eli me otjerati, je
li tako?
Ne, to uope nije to, to nije sve, kaem. Otkrio sam razlog zbog kojega Grad
postoji.
Ne elim znati, veli ona, jer ve znam. Ti si sam stvorio ovaj Grad. Ti si ovdje
nainio sve. Zid, Rijeku, umu, Knjinicu, Dveri, sve. ak i ovo Jezero. Znala sam to cijelo
vrijeme.
Zato mi onda nisi ranije rekla?
Zato to bi me ostavio ovdje kao to me sada ostavlja. Jer je tvoj pravi svijet tamo
vani. Moja sjena sjeda u snijeg i snano vrti glavom. Ali ti to ne eli sluati, zar ne?
Imam svoje odgovornosti, kaem. Ne mogu napustiti ljude, mjesta i stvari koje sam
stvorio. Znam da ti nanosim uasnu nepravdu. I da, moda i sebi nanosim nepravdu. Ali
moram do kraja vidjeti posljedice svojih djela. Ovo je moj svijet. Zid je ovdje da mene dri
unutra, Rijeka tee kroz mene, dim je sagorijevanje mene. Moram znati zato.
Moja sjena ustaje i zuri u spokojnu povrinu Jezera. Stoji nepomino usred snijega
koji pada. Nijedno od nas ne kazuje ni rijei. Bijeli oblaci pare izbijaju nam na usta.
Ne mogu te zaustaviti, priznaje moja sjena. Ovdje moda ne moe umrijeti, ali
nee ni ivjeti. Samo e postojati. Nema zato u svijetu koji bi bio savren u sebi. A ni
preivljavanje u umi nije uope onakvo kakvim ga ti zamilja. Bit e zauvijek uhvaen u
klopci.
Nisam tako siguran u to, kaem. Niti ti to moe biti. Malo-pomalo prisjeat u se
stvari. Ljudi i mjesta iz naega prijanjeg svijeta, razliitih nijansi svjetlosti, raznih pjesama.
I, koliko se sjeam, mogao bih nai klju za svoju kreaciju, kao i za njezino ponitenje.
Ne, sumnjam u to. Ne, dokle god si zatvoren u samome sebi. Koliko god traio,
nikada bez mene nee jasno raspoznavati udaljenost. Ipak, ne moe rei da nisam
pokuala, kae sjena, pa zastaje. Voljela sam te.
Neu te zaboraviti, odgovaram.
Dugo nakon to je Jezero progutalo moju sjenu, stojim zagledan u vodu, dok ne
preostane nijedan vali. Voda je spokojna i plava poput oiju ivotinja. Sam sam na
najdaljem rubu postojanja. Svijet ovdje prestaje i tih je.
Okreem se od Jezera i poinjem hodati natrag. Na drugom kraju Zapadnog brijega je
Grad. Znam da me ona eka u Knjinici s harmonikom.
U snjenom vihoru vidim samotnu bijelu pticu kako polijee. Ptica prelijee Zid i ulazi
u olujne oblake junoga neba. Sve to mi je ostalo jest zvuk snijega pod stopalima.

KRAJ


www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net