Ispovijesti ruskog hodoasnika

PRVA ISPOVIJEST
Ja sam po milosti Bojoj ovjek kranin, po djelima velik grenik, po zanimanju beskuni hodoasnik najnieg stalea, koji luta od mjesta do mjesta. Moja se imovina sastoji od ovoga: na leima torba s dvopekom, a pod pazuhom Biblija. To je sve. Dvadeset i etvrte nedjelje po Duhovima doao sam u crkvu da se pomolim na slubi Bojoj. itali su Poslanicu Solunjanima, zaalo 273, gdje je reeno: Bez prestanka se molite! Te su mi se rijei napose usadile u pamet i tako sam poeo razmiljati kako je mogue moliti bez prestanka kada je svakome ovjeku prijeko potrebno da obavlja i druge poslove radi uzdravanja svoga ivota? Traio sam po Svetom pismu i ondje vidio svojim oima isto ono to sam i uo: da se upravo treba moliti bez prestanka, moliti se u duhu u svako vrijeme, sklapati ruke na molitvu na svakom mjestu. Razmiljao sam i razmiljao, i nisam mogao smisliti kako rijeiti to pitanje. Razmiljao sam to da radim, gdje da pitam pa da mi tko objasni. Da poem po crkvama u kojima su na glasu dobri propovjednici, moda ondje budem uo razjanjenje? I tako sam poao. uo sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sve su to bile openite pouke o molitvi: to je molitva, kako se treba moliti, koji su plodovi molitve. Ali kako napredovati u molitvi, to nitko nije govorio. Bila je i jedna propovijed o duhovnoj i o neprestanoj molitvi. Ali kako postii takvu molitvu, to nije bilo objanjeno. Tako me sluanje propovijedi nije zadovoljilo. Nasluavi ih se i ne postigavi objanjenja kako da se moli bez prestanka, nisam dalje pohaao javnih propovijedi. Odluio sam, s pomou Bojom, traiti iskusnog i upuenog subesjednika koji bi mi protumaio potrebno o neprestanoj molitvi zbog moje neotklonjive enje za ovom spoznajom. Dugo sam lutao po raznim mjestima. Uvijek sam itao Sv. pismo i raspitivao se nema li moda negdje nekakav duhovni uitelj ili voda pun iskustva i strahopotovanja? Jednom mi zgodom rekoe da u nekom selu ivi ve odavna neki gospodin zauzet svojim spasenjem. Ima kunu bogomolju, nikuda ne izlazi, samo se Bogu moli i neprestano ita pobone knjige. uvi ovo, nisam vie iao nego sam trao do spomenutog sela. Tako stigoh do tog vlastelina. - to treba od mene? - pitao me. - uo sam da ste ovjek poboan i razuman, stoga vas i molim, za ljubav Boju, protumaite mi to znai ono to je Apostol rekao: Bez prestanka se molite, i kako se moe neprestano moliti? Htio bih ovo spoznati, ali nikako ne mogu shvatiti. Vlastelin je zautio, paljivo me pogledao i rekao: - Neprestana unutarnja molitva jest neprekidno stremljenje ljudskoga duha Bogu. Da se napreduje u ovoj ugodnoj vjebi, treba ee moliti Gospodina da nas On poui kako se moe neprestano moliti. Moli vie i usrdnije, a molitva e ti sama po sebi otkriti na kakav nain ona moe biti neprestana. Za to je potrebno stanovito vrijeme. Rekavi ovo, naredio je da mi daju hrane, obdario me za put i otpustio. Opet sam krenuo. Razmiljao sam i razmiljao, itao i itao mislei samo o onome to mi je rekao vlastelin, ali nisam mogao shvatiti. Toliko sam elio razumjeti da bi mi to i san oduzimalo. Proao sam dvije stotine vrsta i uao u velik pokrajinski grad. Tu sam opazio samostan. Zaustavivi se u gostinjcu, uo sam da u tom samostanu ima predstojnik neobino dobar i poboan i da rado prima doljake. Poao sam k njemu. Primio me srdano, smjestio me i poeo gostiti. - Oe sveti - rekoh - ne treba da me astite. elio bih da mi dadete duhovnu pouku kako da se postigne spasenje. - Kako se moe spasiti? ivi po zapovijedima, moli se Bogu, tako e biti spaen. - ujem da se treba neprestano moliti, ali ne znam to znai neprestana molitva. Molim vas, oe moj, rastumaite mi to.

- Ne znam, dragi brate, kako bih ti jo to razjasnio. Eh, stani, imam knjiicu, u njoj je sve protumaeno. Donese mi knjiicu Duhovna pouka unutarnjeg ovjeka svetitelja Dimitrija. - Evo ti, itaj na ovoj stranici. Stadoh itati sljedee: One rijei Apostolove: 'Bez prestanka se molite', treba shvaati kao molitvu razuma. Razum moe biti uvijek usmjeren k Bogu, ne odstupati od Njega i neprestano mu se moliti . - Razjasnite mi na kakav nain razum moe uvijek biti usmjeren k Bogu, ne odstupati od Njega i moliti se neprestano? - To je uzviena mudrost koju Bog malo komu dodjeljuje - ree predstojnik ne rastumaivi mi. Prenoio sam kod njega i u zoru, zahvalivi mu na ljubaznom gostoprimstvu, krenuh dalje na put ne znajui ni sam kuda. Tugovao sam zbog svojega neshvaanja. Za razonodu sam itao Sv. pismo. Tako sam hodao pet dana po glavnoj cesti. Konano me pred veer sustigao neki stari, po izgledu duhovnog stalea. Na moje mi je pitanje odgovorio da je on shimonah iz pustinjakog samostana udaljenog deset vrsta od glavne ceste. Pozvao me da poem s njim u taj samostan. - Mi - rekao mi je - primamo hodoasnike, dajemo im konaite i jelo zajedno s ostalim pobonima u gostinjcu. Nije mi se ba htjelo zalaziti pa mu odgovorih na ponudu: - Moj poinak ne zavisi od stana, nego od duhovne pouke. Ja ne traim hrane, imam dovoljno dvopeka u torbi. - A kakve vrste pouku eli i to bi htio znati? Samo doi k nama, dragi brate, kod nas ima iskusnih staraca koji te mogu duhovno opskrbiti i pouiti na putu istine u svjetlu rijei Boje i rasuivanju svetih otaca. - Eto vidite, oe, ima ve gotovo godinu dana kako sam uo na slubi Bojoj u Poslanici ovu zapovijed: Bez prestanka se molite! Ne mogavi to shvatiti, poeo sam itati Sv. pismo. I u njemu sam na mnogo mjesta naao Boje nareenje da se treba moliti neprestano, uvijek, u svako vrijeme, na svakom mjestu. Ne samo za svakim poslom, ne samo dok se bdije, nego i za vrijeme sna. Ja spavam, a srce moje bdij. To me silno zaudilo i nisam mogao razumjeti kako bih ovo mogao izvriti i na koji nain. Silna elja i znatielja probudile su se u meni. Dan i no to nije ostavljalo moju pamet. Zbog toga sam poeo ii po crkvama i sluati propovijedi o molitvi. Ali koliko god sam ih sluao, ni u jednoj nisam dobio pouke kako se moe neprestano moliti. Govorilo se tu ili samo o pripravi na molitvu ili o njezinim plodovima i slino, bez upuivanja kako se moe moliti neprestano i to znai takva molitva. Uz pomo Svetog pisma, koje sam esto itao, ispitivao sam ono to sam uo. Ali ni tako nisam postizavao eljene spoznaje. I tako sam do sada ostao u dvoumici i nemiru. Starac se prekriio i poeo govoriti: - Zahvali Bogu, dragi brate, to je otkrio u tebi neodoljivu enju za spoznajom neprestane unutarnje molitve. Spoznaj u tome Boji poziv i umiri se s uvjerenjem da se do sada izvrila nad tobom kunja suglasnosti tvoje volje s glasom Bojim i da ti je dano razumjeti da se nebesko prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve postie ne mudrou ovoga svijeta niti izvanjskom znatieljom, nego, naprotiv, siromatvom duha i djelotvornim iskustvom, u jednostavnosti srca. Stoga nikako nije udno to nisi mogao uti neto o biti molitve i spoznati kako se moe domoi njezinog neprestanog djelovanja. I zaista, premda se o molitvi ne propovijeda malo i premda ima mnogo pouka raznih spisatelja, a budui da su sva njihova rasuivanja osnovana veinom na umovanju, na shvaanju prirodnog razuma a ne na djelotvornom iskustvu, tako oni i nauavaju vie o svojstvima molitve nego o samoj molitvi. Netko lijepo rasuuje o potrebi molitve, drugi o njezinoj moi i dobrotvornosti, trei o sredstvima za savrenstvo u molitvi, tj. o tome da za molitvu trebaju usrdnost, panja, toplina srca, istoa misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, skromnost i ostalo. A to je sama molitva i kako nauiti moliti, na ta osnovna i neophodno potrebna pitanja vrlo se rijetko nalaze iscrpna objanjenja kod dananjih propovjednika. Ta se pitanja tee mogu shvatiti od svih spomenutih njihovih rasuivanja i iziskuju tajanstveno znanje, a ne samo kolsku uenost. I to je jo alosnije, ohola stihijska mudrost nagoni na to da se Boje stvari mjere ljudskim mjerilom. Mnogi rasuuju o molitvi sasvim naopako, mislei da pripravna sredstva i podvizi proizvode

molitvu, a ne da molitva upravo raa podvige i sve kreposti. U tom sluaju oni nepravilno zamjenjuju plodove ili posljedice molitve s njezinim sredstvima i oblicima i tako umanjuju snagu molitve. A to je potpuno protivno Sv. pismu jer apostol Pavao nauava o molitvi ovim rijeima: Preporuujem prije svega da se obavljaju pronje, molitve... Prva pouka u rijeima Apostola sastoji se u tome to molitvu postavlja prije svega: Preporuujem prije svega da se obavljaju molitve... Ima mnogo dobrih djela koja se zahtijevaju od krana, ali djelo molitve mora biti prije svih jer se bez nje ne moe izvriti nikakvo drugo dobro djelo. Ne moe se bez molitve nai put do Gospoda, shvatiti istinu, razapeti tijelo (put) sa strastima i poudama, biti prosvijetljen u srcu svjetlom Kristovim i s Njim se spasonosno sjediniti bez prethodne i este molitve. Velim este, jer su savrenstvo i ispravnost molitve izum naih mogunosti, kako govori apostol Pavao: ... ne znamo to da molimo kako valja ... Dakle, samo je uestalost i ustrajnost dana u udio naim mogunostima kao sredstvo da postignemo istou u molitvi koja je mati svakog duhovnog dobra. Steci majku i dobit e potomstvo, govori sv. Izak Sirski. Naui se stei najprije molitvu i lako e ispuniti sve kreposti. U ovo su nejasno upueni i slabo govore oni koji se malo razumiju u djelovanje i tajanstvena nauavanja svetih otaca. Razgovarajui tako, stigosmo do samog pustinjakog samostana a da to nismo ni osjetili. Da ne propustim priliku uz ovog mudroga starca i da se bre ispuni moja elja, pourih se da mu kaem: - Budite dobri, asni oe, pa mi objasnite to znai unutarnja neprestana molitva i kako se moe na nju priviknuti. Vidim da to poznate do u tanine i iz iskustva. Starac je ljubazno usliao ovu moju pronju i pozvao me k sebi: - Doi sada k meni, dat u ti knjigu svetih otaca, iz koje e moi podrobno razumjeti molitvu i priviknuti se na nju uz pomo Boju. Uosmo u eliju i starac poe govoriti: - Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz pronju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapae i u snu. Izraava se ovim rijeima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjeat e veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uope nee moi ni biti, a ona e se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumije li sada to je neprestana molitva? - Vrlo razumljivo, oe moj. Za ljubav Boju, nauite me kako se moe postii! - uskliknuh od radosti. - Dakle, kako se moe priviknuti na molitvu, proitat emo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaa podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izloila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvien i koristan da se smatra glavnim i prvim uiteljem duhovnoga ivota i, kako govori sveti Nicefor, vodi do spasenja bez muke i znoja. - Zar je uzvienija i svetija od samog Svetog pisma? - pitao sam. - Ne, nije uzvienija ni svetija od Svetog pisma, ali sadri jasna objanjenja onoga to je sadrano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvienosti, nedokuivo za na ogranieni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveliajnije i najblistavije. Ali ne moe ga pogledati i promatrati prostim, nezatienim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mranije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo. A sada sluaj, itat u na koji se nain valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu. Starac je otvorio Dobrotoljublje, potraio pouku svetog imuna, Novog Bogoslova: Sjedni u tiini i osami, prikloni glavu, zaklopi oi, dii spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok die, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Nastoj odagnati od sebe rastresajue misli, budi miran i strpljiv i ee ponavljaj ovu vjebu. Zatim mi je starac sve to pokazao primjerom. Jo smo itali iz Dobrotoljublja svetog Grgura Sinajskog i asne oce Kalista i Ignacija." Starac mi je jo svojim rijeima protumaio sve proitano u Dobrotoljublju. Paljivo sam i s radou sve sluao, upravo gutao u pamenju i nastojao, koliko je god mogue, zapamtiti sve u tanine. Tako smo prosjedili cijelu no i bez spavanja poli na jutrenje.

Otpustivi me, starac mi je dao svoj blagoslov i rekao mi da, vjebajui se u molitvi, dolazim k njemu u jednostavnosti srca i iskreno jer nije lako i malo uspjeha donosi zanimanje za unutarnje duhovno djelovanje bez uiteljeva nadziranja. Stojei u crkvi, osjeao sam u sebi plamenu radost da nauim to valjanije neprestanu molitvu i molio sam Boga da mi u tome pomogne. Zatim sam razmiljao kako bih mogao posjeivati starca da se posavjetujem s njim i iskreno mu se povjerim. U samostanskom gostinjcu ne dozvoljavaju da se ostaje due od tri dana, a u blizini samostana ne moe se nai prebivalite. Najzad sam uo da ima neko selo udaljeno etiri vrste. Poao sam onamo traiti sebi mjesto. I na svoju sreu, Bog mi je dao uspjeha. Ondje sam se zaposlio kod jednog seljaka za itavo ljeto kao uvar vrta, pod uvjetom da stanujem u kolibi u samome vrtu. Hvala Bogu, naao sam mirno mjesto. Ovdje stadoh ivjeti dalje i vjebati se u unutarnjoj molitvi na nain kako mi je bilo pokazano. I starca sam posjeivao. Tjedan dana pomno sam se vjebao u svojoj samoi u vrtu u neprestanoj molitvi, upravo kako me je starac uputio. Na poetku je ilo donekle dobro. Zatim sam poeo osjeati da mi je teko, pa neku lijenost i dosadu. Znao me obuzimati i san. Upravo me zaokupilo mnotvo raznih misli. Tuan sam poao do starca i izloio mu svoje stanje. A on me primio ljubazno i poeo ovako govoriti: - To je, dragi brate, rat svijeta tame protiv tebe. Njemu nita nije tako strano kao usrdna molitva, i zbog toga nastoj svakako da ti ne smeta i da te ne odvrati od upoznavanja molitve. Osim toga, i sam napasnik ne radi drukije doli po volji i doputenju Bojem onoliko koliko je to za nas potrebno. Vidi se da ti je jo potrebno iskuenje u poniznosti. Zbog toga je jo prerano da se neumjerenom revnou prelazi prema viem djelovanju srca da se ne upadne u duhovno koristoljublje. Evo, da ti proitam o tome pouku iz Dobrotoljublja. Starac je potraio pouku svetog Nicefora, monaha, i poeo itati: Ako ti, potrudivi se malo, ne moe zai u predio osjeaja srca na nain kako si bio upuen, uini to u ti rei i s pomou e Bojom nai to trai. Zna da se dar govora nalazi kod svakog ovjeka u grlu. Odgonei kojekakve misli (ako eli, uspjet e), ovom daru dopusti da govori neprestano sljedee: 'Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se!', i prisiljavaj se uvijek da to izgovara. Provede li neko vrijeme u tome, otvorit e ti se i predio srca, bez ikakve sumnje. To je spoznaja iz iskustva. - Evo, uo si to nauavaju sv. oci o ovom sluaju. Stoga sada prihvati s povjerenjem upute da je bolje obavljati usmenu Isusovu molitvu. Evo ti islo po kojem obavljaj na poetku po tri tisue zaziva na dan. Stoji li ili sjedi, hoda li ili lei, izgovaraj neprestano: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ne izgovaraj zaziv glasno niti brzo, ali svakako obavljaj po tri tisue zaziva na dan. Ne dodaj i ne oduzimlji nita samovoljno. Bog e ti pomoi i ovim e putem dospjeti do neprestanog djelovanja srca. Radosno sam primio te njegove upute i vratio se u svoju kolibu. Poeo sam sve obavljati vjerno i tono kako me starac uputio. Prva dva dana ilo je teko, a zatim mi je postalo lako i molitvu sam obavljao sa eljom, tako da sam osjeao neku potrebu da nastavim i onda kada bih prestao s Isusovom molitvom. Ona mi je sada postala ugodnija i laka, za razliku od prije, kada sam je obavljao usiljeno. O svemu sam tome obavijestio starca, a on mi je tada zapovjedio da izgovaram po est tisua zaziva na dan, rekavi: - Budi miran i nastoj ispuniti zapovjedano to je mogue vjernije. Bog e te obdariti svojom milou. Tako bih izgovarao po est tisua zaziva na dan, u samoi u svojoj kolibi ne brinui se ni o emu i ne obazirui se na kojekakve pomisli kako god me one spopadale. I to se zbilo? Tako sam se bio priviknuo moliti da bih, kada bih sluajno prestao, osjetio kao da mi neto nedostaje ili kao da sam neto izgubio. Kad bih opet molio, bilo bi mi ponovno lako i ugodno. Kada bih se s kime susreo, ne bi mi se dalo razgovarati. Samo sam osjeao elju da budem u samoi i ponavljam molitvu. Tako sam se u tjedan dana priviknuo na nju. Budui da me nije vidio cijeli tjedan dana, starac je sam doao da me posjeti. Razloio sam mu svoje stanje. Sasluavi me, ree:

- Eto, priviknuo si se moliti. Pazi sada, podravaj i udvostrui tu naviku, ne gubi vrijeme uzalud i s Bojom pomoi odlui obavljati bez propusta po dvanaest tisua zaziva na dan. Dri se samoe, ustaj ranije, lijei kasnije, a svaka dva tjedna dolazi k meni da se posavjetuje. Stadoh se ponaati kako mi je zapovjedio starac. Prvog dana jedva sam do kasno naveer uspio obaviti svoje dvanaesttisuno pravilo. Sljedeeg dana obavio sam ga lako i sa zadovoljstvom. Najprije sam osjeao umor u neprestanom izgovaranju zaziva ili nekakvu ukoenost jezika i eljusti premda je sve to bilo ugodno. Zatim sam osjeao laganu i istananu bol u nepcu, onda me malo zabolio prst lijeve ruke kojom sam prebirao islo. Zatim sam osjetio neku upaljenost cijele ake, koja se protezala do lakta, a proizvodila je vrlo ugodan osjeaj. Ujedno me sve to nekako budilo i tjeralo na jo vee obavljanje molitve. I tako sam pet dana vjerno izgovarao po dvanaest tisua molitava. Zajedno s navikom osjeao sam ugodnost i elju da nastavim. Jednom rano ujutro kao da me probudila molitva. Poeo sam naime jutarnju molitvu, ali je nekako nisam mogao izgovarati jer je sva moja elja bila ustremljena sama po sebi k Isusovoj molitvi. I kada sam je poeo, odmah sam se osjetio lako i ugodno, a jezik i usta izgovarali su nekako sami od sebe bez mojega prisiljavanja. Proveo sam cio dan u radosti i nekako sam se osjetio kao osloboen od svega drugoga, kao da sam se nalazio na nekoj drugoj zemlji i lako sam dovrio dvanaest tisua zaziva do rane veeri. arko sam elio zazive i dalje izgovarati, ali nisam smio vriti vie nego to mi je starac zapovjedio. Tako sam sljedeih dana nastavio zazivati ime Isusa Krista s lakoom i privlanou. Zatim sam poao starcu na iskren razgovor i sve mu ispripovijedao u tanine. Sasluavi me, stade govoriti: - Hvala Bogu to se kod tebe pokazala elja za molitvom i lakoa u njoj. To je prirodna stvar koja nastaje od estog vjebanja i podviga, slino kao i stroj kojem pokrenu glavni kota, a poslije radi i sam. A da nastavi raditi, treba taj kota podmazivati i pokretati. Eto, vidi, kakvim je divnim sposobnostima ovjekoljubivi Bog opskrbio ak i osjetilnu prirodu ovjeka i kakvi se osjeaji mogu pojaviti i izvan milosti i u neproienoj osjetilnosti i u grenoj dui, kao to si i sam iskusio. A kako je uzvieno, ushiujue i ugodno kada se Gospod udostoji otkriti dar duhovne molitve koja djeluje sama po sebi i isti duu od strasti. To se stanje ne moe izraziti, a otkrie te molitvene tajne ve je prediskustvo nebeskih naslada na zemlji. To u jednostavnosti srca koje obiluje ljubavlju postiu oni koji trae Gospoda! A sada ti dozvoljavam: obavljaj molitvu koliko hoe, to je vie mogue. Nastoj posvetiti molitvi itavo vrijeme bdjenja i zazivaj ime Isusovo bez brojenja, predajui se ponizno volji Bojoj i oekujui od Njega pomo. Vjerujem da te On nee ostaviti i da e usmjeriti tvoj put. Primivi ovu pouku, cijelo sam ljeto proveo u neprestanoj usmenoj molitvi Isusovoj i bio sam vrlo miran. Kada bih sluajno koga susreo, svi su mi se bez razlike inili dragi, upravo kao roaci, premda s njima nisam imao nita. Kojekakve misli same su se od sebe stiale i ni o emu nisam mislio osim o molitvi kojoj se poeo priklanjati moj razum, a srce mi je poelo samo po sebi ponekad osjeati toplinu i nekakvu ugodnost. Kada bih iao u crkvu, dugotrajno samostansko bogosluje izgledalo bi mi kratkim i nije me vie umaralo kao prije. Moja samotna koliba izgledala mi je kao kakva divna odaja. Nisam znao kako da zahvalim Bogu to je poslao meni, nesretnom greniku, takvoga spasonosnog starca i uitelja. No nisam mogao dulje vremena koristiti pouke dragog i bogomudrog starca. Pod konac ljeta je umro. A ja, oprostivi se od njega u suzama, zahvalio sam mu to je oinski poduavao mene nesretnika. Na svoju sam molbu dobio blagoslovljeno islo kojim se on uvijek molio. Tako ostadoh sam. Konano je ljeto prolo i obrali se plodovi u vrtu. Vie nisam imao gdje ivjeti. Seljak mi je obraunao nadnicu, platio mi dva rublja za uvanje i napunio mi torbu dvopekom. Poao sam opet lutati kojekuda. No nisam vie hodao snuden kao nekada. Zazivanje imena Isusa Krista veselilo me na putu. Svi su ljudi postali za mene dobri; izgledalo je kao da su me svi zavoljeli. Jednom sam poeo razmiljati to bih uinio s rubljima dobivenim za uvanje? Sto e mi? Hej, stoj! Starca vie nema, nema me tko uiti; dakle, kupit u Dobrotoljublje i po njemu u se uiti unutarnjoj molitvi. Prekriio sam se i nastavio dalje put uz molitvu. Doao sam do jednog pokrajinskog grada i potraio po trgovinama Dobrotoljublje. Naao sam ga na jednom mjestu, ali su traili za knjigu tri rublja, a ja sam imao samo dva. Pogaao sam se, ali trgovac nije nita popustio. Najzad je rekao:

- Idi tamo do one crkve i pitaj starjeinu crkvenoga odbora, on ima jednu takvu knjigu, ali vrlo staru. Moe biti da ti je ustupi samo za dva rublja. Poao sam i zaista kupio za dva rublja Dobrotoljublje, istrgano i staro. No bilo mi je drago. Nekako sam popravio knjigu, opio je platnom i poloio u torbu zajedno sa svojom Biblijom. Eto, tako i sada hodam molei neprestano Isusovu molitvu koja je za mene dragocjenija i slada nego ita na svijetu. Ponekad prijeem i do sedamdeset i vie vrsta na dan, a i ne osjetim da hodam. Osjeam samo da obavljam molitvu. Kada me prome velika studen, stanem usrdnije izgovarati molitvu i ugrijem se. Ako me glad pone moriti, najprije ponem zazivati ime Isusovo i zaboravim da sam htio jesti. Kada se razbolim i pojave se bolovi u leima i nogama, usredotoim se na molitvu i ne osjeam vie bolova. Ako me netko uvrijedi, samo se sjetim kako je ugodna Isusova molitva i tako odmah nestane i uvrede i srdbe. Postao sam nekako ravnoduan, ne brinem se ni o emu, nita me ne zanima, ni na to ne gledam s poudom i jedino to elim to je da budem u samoi. Jednu jedinu stvar elim ve po navici: obavljati Isusovu molitvu, i kada to inim, osjeam se vrlo radosno. Bog zna to se to sa mnom dogaa! Sve je to osjetilno ili, kako je govorio pokojni starac, prirodno, nastalo od same navike. A poeti odmah uiti i usvajati neprestanu duhovnu molitvu u nutrini srca jo ne smijem zbog svoje nedostojnosti i nerazumnosti. Oekujem as volje Boje, uzdajui se u molitve mojeg pokojnog starca. Tako, dakle, premda i nisam postigao neprestane i spontane molitve u srcu - hvala Bogu! S ada jasno razumijem to znai ono to sam uo kod itanja Poslanice: Bez prestanka se molite!

DRUGA ISPOVIJEST
Dugo sam hodao po raznim mjestima uz pratnju Isusove molitve koja me hrabrila i tjeila na svim putovima, u svim susretima i u svim zgodama. Konano sam osjetio da bi bilo dobro da se negdje zaustavim, kako radi vee samoe, tako i radi prouavanja Dobrotoljublja koje sam dodue pomalo i itao kada bih se sklonio u svratite ili dok sam se po danu odmarao. Ipak sam se arko elio stalno udubiti u itanje i s vjerom crpiti iz njega pravu pouku za spas due putem molitve srca. Namjeravao sam ostvariti ovu svoju elju, ali nigdje nisam mogao prihvatiti neki tei posao jer se nikako nisam mogao sluiti svojom lijevom rukom jo od djetinjstva. Tako, ne mogavi imati nigdje stalnog boravita, krenuo sam u sibirski kraj, do svetitelja Inocenta Irkutskog, s namjerom da u sibirskim umama i stepama naem tiinu i tako mi bude prikladnije da se predam molitvi i itanju. Tako sam putovao i neprestano izgovarao molitvu. Konano sam poslije nekog vremena osjetio da je molitva sama po sebi poela prelaziti u srce, tj. srce je poelo izgovarati rijei molitve pri svakom kucaju, npr.: 1) Gospode, 2) Isuse, 3) Kriste itd. Prestao sam usmeno izgovarati molitvu i poeo sam paljivo sluati kako govori srce. Osjealo se upravo ono to mi je tumaio pokojni starac. Kako li je bilo ugodno! Zatim sam poeo osjeati u srcu istananu bol, a u mislima takvu ljubav prema Isusu Kristu da mi je izgledalo, kad bih ga sluajno susreo, da bih mu se bacio do nogu i ne bih ih putao iz svojih ruku, slatko ih cjelivajui do suza, zahvaljujui mu to svojim Imenom podjeljuje toliku utjehu meni, nedostojnom i grenom svojemu stvorenju. Zatim sam u srcu poeo osjeati nekakvu toplinu koja se prostirala po itavim prsima. Ovo me je napose usmjerilo k paljivom itanju Dobrotoljublja da bih tako provjerio svoje osjeaje, a i vjebao se u unutarnjoj molitvi srca. Bojao sam se da bez tog provjeravanja ne bih prihvatio prirodne pojave kao djela milosti i da se ne bih uzoholio prebrzim postizanjem molitve, kako sam bio uo od pokojnoga starca. Stoga sam putovao veinom po noi, a dane sam provodio preteno u itanju Dobrotoljublja sjedei u umi pod drvetom. Oh, koliko mi je novoga, mudroga i dosad nepoznatoga otkrilo ovo itanje! Uivao sam u toj vjebi iji uitak dosad nisam mogao sebi ni predoiti! Dodue, neka mjesta nisam mogao razumjeti zbog nedostatka mojega razuma, ali su mi posljedice molitve srca otkrile ono to je neshvatljivo. Uz to sam ponekad vidao u snu pokojnoga starca koji mi je mnoge stvari tumaio i sve vie je priklanjao moju nerazumnu duu prema poniznosti. Preko dva sam se ljetna mjeseca tako nalazio u blaenstvu. Putovao sam veinom po umama ili seoskim putovima. Kada bih stigao u koje selo, naprosio bih torbu dvopeka i aku soli, u uturu bih nalio vode i krenuo dalje, do sto vrsta. Zbog grijeha moje zle due, ili zbog potreba duhovnog ivota ili zbog boljeg znanja i iskustva, pod konac godine pojavie se napasti. Bilo je to ovako: poao sam po glavnoj cesti, a u sumrak me stigoe dva ovjeka, po izgledu vojnici. Stadoe zahtijevati da im dadem novaca. Kada sam im odgovorio da nemam ni kopjejke, nisu mi povjerovali, ve su drsko povikali: - Lae! Hodoasnici naprose mnogo novca! A jedan od njih ree: - Zato da se brblja toliko s njim? I udari me po glavi tako da sam pao onesvijeten. Ne znam jesam li dugo leao bez svijesti. Osvijestivi se, vidio sam da leim u umi blizu ceste, sav razbaruen, i da nema moje torbe! Samo su ostale prerezane petlje na kojima je visjela. Hvala Bogu da mi nisu odnijeli putnicu, koja se nalazila u mojoj staroj kapi, da je uzmognem pokazati ako ustreba? Ustavi, gorko sam zaplakao, ne toliko zbog glavobolje, nego zbog toga to su me liili mojih knjiga, Biblije i Dobrotoljublja, koje su se nalazile u odnesenoj torbi. Ni danju ni nou nisam prestajao aliti i plakati. Gdje mi je sada Biblija koju sam itao od djetinjstva i drao uvijek kod sebe? Gdje mi je Dobrotoljublje iz kojega sam crpio pouku i utjehu? Ostao sam nesretnik, i bez prvoga i bez posljednjega blaga u svojem ivotu, a da ih se nisam nasitio! Bolje bi bilo da su me i ubili nego da ivim bez ove duhovne hrane! Ne mogu ih vie dobiti natrag! Dva sam dana jedva micao noge, slab od ovoga jada. Treeg dana sasvim iznemogao padoh pod neki grm i usnuh. I vidim u snu kako se nalazim u eliji mojega starca, u pustinjakom samostanu, i oplakujem svoju nevolju. A starac me poeo tjeiti:

- To ti je pouka o neprivrenosti zemaljskim stvarima i za laki uspon prema nebu. To ti se dogodilo radi toga da ne upadne u duhovnu nasladu. Bog eli da se kranin potpuno odrekne svoje volje, htijenja i bilo kakvog uitka u stvarima i da se potpuno preda u Njegovu boansku volju. On sve dogaaje usklauje na dobro i na spasenje ovjeka. On eli da se svi ljudi spase. Zato budi hrabar i vjeruj jer e Gospodin zajedno s kunjama dati sretan ishod. Uskoro e se utjeiti mnogo vie nego to sada eli. Kod ovih sam se rijei probudio osjetivi neko ojaanje, a u dui osvjetljenje i mir. Neka bude volja Gospodnja, rekoh, prekriih se, ustadoh i pooh. Molitva mi je opet poela djelovati u srcu kao i prije. Tri sam dana mirno putovao. Najednom sustigoh na putu povorku kanjenika koje su vodili pod oruanom straom. Doavi do njih, spazim onu dvojicu koji su me orobili. Budui da su stupali s kraja uz ostale, duboko sam se poklonio pred njima i usrdno ih zamolio da mi kau gdje se nalaze moje knjige. Na poetku uope nisu svraali panju na mene. Konano ipak jedan od njih progovori: - Ako nam to dade, rei emo ti gdje su tvoje knjige. Daj nam rubalj. Zakleo sam se da u im svakako dati makar morao prositi. - Ako hoete, uzmite moju putnicu u zalog - rekoh im. Rekoe mi da se knjige nalaze u kolima iza povorke meu ostalim stvarima to su ih pokrali. - Kako bih ih mogao dobiti? - upitah. - Zamoli kapetana koji nas vodi. Poklonih se kapetanu i sve mu potanko objasnih. Izmeu ostaloga, on me upita: - Zar ti znade itati Bibliju? - Ne samo da znam itati nego i pisati - odgovorih. - Vidjet ete po potpisu na Bibliji da je moja. Na putnici je zapisano to isto ime i prezime. Tada stade kazivati kapetan: - Ovi lopovi vojni su bjegunci. ivjeli su u nekoj kolibi i mnoge opljakali. Juer ih je uhvatio neki spretan koija kojemu su htjeli ukrasti trojku konja. Evo, dat u ti tvoje knjige ako su ovdje. Ali poi s nama do konaita, nije daleko, jedva etiri vrste. Ne elim zaustavljati povorku i tovarna kola zbog tebe. Vrlo sam rado poao uz kapetanovog konja na kojem je on jahao. Tako sam se s njim raspriao. Vidio sam da je on dobar i poten ovjek i ve u godinama. Pitao me tko sam, to sam i kuda idem. Sve sam mu istinito odgovorio. Tako smo stigli do staninog svratita. Potraivi moje knjige, predao mi ih je i rekao: - Kuda e sada po mraku? Prenoi kod mene u predsoblju. Tako ostadoh ondje. Dobivi natrag knjige, toliko sam se obradovao da nisam ni znao kako da Bogu zahvalim. Pritisnuo sam knjige na prsa i drao ih tako dok mi ruke nisu utrnule. Od radosti sam plakao, a srce mi je uzbueno kucalo. Gledajui me, kapetan upita: - Izgleda da voli itati Bibliju? Od radosti nisam mogao nita odgovoriti, samo sam plakao. On nastavi: - Brate, i ja sam svaki dan itam Evanelje. Raskopao je uniformu i izvadio maleno Evanelje kijevskog izdanja ukorieno u srebro. - Sjedni da ti ispriam to me do toga dovelo. Donesite nam veeru! Sjedosmo za stol, a kapetan stade priati: - Od mladih sam dana sluio u vojsci, ali ne u garnizonu. Dobro sam sluio, zapovjednitvo me voljelo kao dobra zastavnika. Bio sam tada mlad, imao sam prijatelja. Na nesreu, nauih se piti tako da sam upao u bolest pijanstva. Dok sam bio trijezan, bio sam ispravan asnik, ali kada sam se opio, morao sam leati po est tjedana! Dugo su me podnosili, no konano me svedoe s asnikog ina na obinog vojnika na tri godine zbog nekih prostota to sam ih uinio u pijanom stanju pred zapovjednikom. Zaprijetili su da e me jo stroe kazniti ako ne prestanem piti. Koliko god sam nastojao da se suzdrim u tom nesretnom stanju, i koliko god se lijeio, nikako se nisam mogao okaniti svojeg poroka. Zbog toga su me ubrzo premjestili u neku kanjeniku etu. Kad sam za to doznao, nisam vie znao to bih.

Jednom sam zgodom sjedio u kasarni dvoumei. Najednom doe k nama neki monah s knjiicom za skupljanje milodara za neku crkvu. Davali su mu tko je to mogao. Doavi do mene, upitao me: - to si tako tuan? Popriavi s njim, ispriao sam mu svoje jade. A monah, shvativi moj poloaj, ree: - Upravo tako bilo je i s mojim roenim bratom i evo to mu je pomoglo: njegov mu je ispovjednik dao Evanelje i strogo mu zapovjedio da proita po jedno poglavlje im bi mu se prohtjelo piti. Ako elja ostane, neka dalje ita sljedee. Moj je brat poeo tako postupati i ubrzo je porok pijanstva nestao. Ovo je ve petnaesta godina da ni kapi opojnog pia ne proba! ini i ti tako i vidjet e da koristi! Imam jedno Evanelje, donijet u ti ga! Sasluavi ga, rekoh mu: - Kako e pomoi tvoje Evanelje kada me nikakva moja nastojanja niti ljekarska sredstva nisu mogla odvojiti od pijanstva? Tako sam mu rekao jer nikada nisam itao Evanelje. - Ne govori tako - suprotstavi se monah, - uvjeravam te da e koristiti. Drugi dan monah mi je zaista donio evo ovo Evanelje. Otvorio sam ga, pogledao, neto i proitao, i rekao: - Neu ga, nita se ne razumije. Nisam nikako navikao na crkveno pismo. Monah me i dalje uvjeravao da je u samim rijeima Evanelja snaga milosti jer je u njemu zapisano to je sam Bog govorio. - Ne treba sve razumjeti, samo paljivo itaj. Jedan je svetac rekao: Ako ti ne razumije rijei Boje, avoli je razumiju i drhte. A strast pijanstva dolazi svakako od avola. I jo u ti rei: sv. Ivan Zlatousti govori da i samo svetite, gdje se uva Evanelje, strai duhove tame i teko je dostupno njihovim podvalama. Ne sjeam se vie dobro, neto sam dao tom monahu, uzeo sam od njega ovo Evanelje, stavio sam ga u sandui s ostalim svojim stvarima i zaboravio ga! Nakon nekog vremena prohtjelo mi se piti, upravo sam smrtno zaelio vina te otvorim sandui da uzmem novac i potrim u gostionicu. Najprije spazim Evanelje i jasno se sjetim svega to mi je kazivao monah. Otvorim knjigu i ponem itati prvo poglavlje po Mateju. Proitao sam ga, ali nita nisam razumio. Sjetih se to mi je monah govorio: Ne treba sve razumjeti, nego samo paljivo itati. Pomislih: proitat u drugo poglavlje. Proitao sam i bilo je razumljivije! Pa neka ide i tree; i nisam ni poeo, kad zazvoni znak da se mora poi na poinak. Znai, vie se nije moglo izai van. Tako sam i ostao. Ustavi ujutro i spremivi se za odlazak po vino, pomislim: proitat u poglavlje iz Evanelja da vidimo to e biti. Proitao sam i opet nisam poao. Opet mi se prohtjelo piti, opet sam itao i bilo je bolje! to dalje, bivalo je sve bolje, i konano, kada sam dovrio sva etiri evanelista, strast pijanstva potpuno je minula i postala mi je mrska! I evo, ve dvadeset godina uope ne uzimam nikakvog opojnog pia! To me je hrabrilo. Kod svake elje za piem itao bih po jedno poglavlje iz Evanelja. Svi su se divili ovoj promjeni sa mnom. Nakon tri godine opet su me uzdigli u asniki in, a zatim u ostale inove i konano su me postavili za zapovjednika. Oenio sam se, dobio sam dobru enu, stekli smo imetak i sada, hvala Bogu, lijepo ivimo, sirotinji pomaemo koliko moemo, putnike rado primamo. Eto, imam i sina, ve je i on asnik i dobar deko. Sluaj me, otkako sam se izlijeio od pijanstva, zakleo sam se da u cijeloga ivota svaki dan proitati po jedno od etiriju Evanelja bez obzira na bilo kakvu zapreku. Tako i sada inim. Ako sluajno imam vrlo mnogo posla zbog svojih dunosti i ako se jako umorim, tada dadem svojoj eni ili sinu da mi proitaju jedno poglavlje Evanelja i tako ne proputam izvriti svoje pravilo. U zahvalu i na slavu Boju ovo sam Evanelje ukoriio u isto srebro i nosim ga na prsima. S pravim sam uitkom sasluao kapetanovo pripovijedanje i rekao mu: - I ja sam vidio takav primjer. U naem selu, u tvornici, bio je neki majstor, vrlo iskusan u svojem poslu, dobar i cijenjen. Ali se, na alost, opijao, i to esto. Neki mu je bogobojazni ovjek savjetovao da izgovori po trideset i tri Isusove molitve na ast Presvetog Trojstva i na spomen trideset i tri godine zemaljskog ivota Isusa Krista kada mu doe elja za piem. Majstor je posluao, poeo je obavljati molitve i brzo je prestao piti. I jo neto: za tri je godine poao u samostan! - A to je vrednije, Isusova molitva ili Evanelje? - upitao me kapetan.

- Isto je - odgovorim - Evanelje i Isusova molitva, jer boansko ime Isusa Krista ukljuuje u sebi sve evaneoske istine. Sveci govore da je Isusova molitva skraeno Evanelje. Najzad smo se pomolili. Kapetan je poeo itati Evanelje po Marku, od poetka, a ja sam sluao i u srcu obavljao molitvu. U dva sata poslije ponoi kapetan je dovrio itanje i mi se raziosmo na poinak. Po svojem obiaju ustao sam rano ujutro. Svi su jo spavali. im je poelo svanjivati, odmah sam pourio itati svoje obljubljeno Dobrotoljublje. S kakvom li sam ga radou otvorio! Kao da sam se susreo s roenim ocem koji se vratio iz udaljene zemlje ili s prijateljem uskrsnulim od mrtvih. Cjelivao sam knjigu i zahvaljivao Bogu koji mi ju je vratio. Odmah sam poeo itati Teolepta Filadelfijskog, u drugom dijelu Dobrotoljublja gdje on predlae jednom ovjeku da u isto vrijeme obavlja tri razliita posla: Sjedei u blagovaonici tijelu daj hranu, sluhu itanje, umu molitvu. No ova mi je misao, u sjeanju na prolu neobinu radosnu veer, bila jasna iz iskustva i u stvarnosti. Ovdje mi se i razotkrila tajna razuma da um i srce nisu jedna te ista stvar. Kad je kapetan ustao, izaao sam da mu zahvalim na dobroti i da se s njim oprostim. Napojio me ajem, dao mi rubalj i oprostio se sa mnom. Tako sam poao radostan svojim putem. Proavi jednu vrstu, sjetim se da sam obeao vojnicima rubalj koji se, evo, neoekivano naao kod mene. Da im ga dadnem ili ne? Jedna mi je misao govorila: Oni su te istukli i orobili, a nisu u stanju da ga iskoriste jer su pod straom. A druga mi je misao razliito predstavljala: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga. I sam Isus Krist govori: Ljubite neprijatelje. I jo: Ako ti netko hoe oduzeti odjeu, daj mu i koulju. Uvjerivi se u sve ovo, vratio sam se do povorke. Upravo su izveli kanjenike da ih gone do sljedee stanice. Brzo sam pritrao, pruio jednome od njih rubalj to sam ga imao i rekao sam: - Kajte se i molite! Isus Krist je ovjekoljubiv, on vas nee ostaviti. Tako sam se udaljio od njih i krenuo na drugu stranu svojim putem. Proavi pedeset vrsta po glavnoj cesti, naumio sam sii na seoski put radi vee samoe i ugodnijeg itanja. Znao sam prosjediti u umi cio dan itajui paljivo Dobrotoljublje. Mnogo sam divnoga znanja iz njega crpio. Srce mi je plamtjelo od elje za sjedinjenjem s Bogom posredstvom unutarnje molitve koju sam nastojao izuiti uz vodstvo i provjeravanje Dobrotoljublja. Ujedno sam alio to nemam sklonita gdje bih se mogao mirno predati neprekidnom itanju. U isto vrijeme itao sam i svoju Bibliju. Osjetio sam da sam je poeo shvaati jasnije nego prije kada mi je mnogo toga izgledalo nerazumljivo i esto udno. Ispravno govore sveti oci da je Dobrotoljublje klju za otvaranje tajna u Svetom pismu. Pod vodstvom ovoga poeo sam djelomice shvaati skriveni smisao rijei Boje. Poelo mi se otkrivati to je unutarnji ovjek, skriven u dubini srca, to je prava molitva, to je klanjanje u duhu, to je kraljevstvo nebesko u nama, to je neizrecivi zagovor Duha Svetoga, to znai obui se u Krista, to znae duhovne zaruke u naim srcima, to vapaji Abba, Oe! itd. Kada bih uz itanje poeo moliti u srcu, sve to je bilo oko mene izgledalo bi mi ushieno: drvee, trava, ptice, zemlja, zrak, svjetlost. Sve mi je nekako govorilo da ono postoji radi ovjeka, svjedoi o ljubavi Bojoj za ovjeka, sve se moli, sve pjeva slavu Boju! Shvatio sam ono to se u Dobrotoljublju naziva poznavanje govora stvorenja i uvidio sam nain kako se moe razgovarati sa stvorenjima Bojim. Dugo sam tako putovao. Najzad sam zaao u tako zabitno mjesto da u tri dana hoda nisam naao nijednoga sela. Dvopek sam pojeo te sam ve bio zabrinut da u umrijeti od gladi. Tek to sam poeo u srcu moliti, zabrinutost je prola; posve sam se predao volji Bojoj i postao sam veseo i miran. Proavi malo putem uz ogromnu umu, spazio sam pred sobom domae pseto koje je istralo iz ume. Primamio sam ga k sebi i ono je dolo i poelo se maziti. Bilo mi je drago te pomislim: evo milosti Boje! Po svoj prilici u ovoj umi pase stado, a ovo pitomo pseto mora biti obansko ili to moda lovac lovi. Bilo kako bilo, u svakom u sluaju dobiti malo kruha jer je ve drugi dan kako ne jedem ili u se moi propitati gdje je tu u blizini selo. Obiavi oko mene i osjetivi da nee nita dobiti, pseto je opet pobjeglo u umu po istoj stazi po kojoj je bilo i izalo na put. Pooh za njim. Proavi kojih dvjesto hvati, opazih meu drveem da je pseto ulo u neku duplju i poelo lajati izvirujui iz nje. Iza krupnog stabla izlazio je seljak, mrav, blijed, srednjih godina. Pitao me kako sam ovamo dospio? Ja sam upitao njega zato se on tu nalazi? I tako ugodno porazgovarasmo. Seljak me pozvao

u svoju kolibu i rekao da je on lugar i da uva ovu umu prodanu za sjeu. Ugostio me i tako se poveo medu nama razgovor. - Zavidim ti - rekoh mu - to moe ivjeti tako ugodno u samoi, a ne kao ja koji se skitam amo-tamo i susreem se s kojekakvim narodom. - Ako hoe, nastani se ovdje - ree mi. - Eto tu je u blizini stara koliba prijanjeg lugara. Premda se malo poruila, po ljetu jo moe posluiti za stanovanje. Ima i putnicu. Kruha e nam biti dosta, svaki tjedan donose ga iz oblinjeg sela. Evo i potoka koji nikada ne presuuje. Ja sam, brate, ve desetu godinu jedem samo kruh i pijem vodu, i nita vie! A zna to jo: kada na jesen seljaci dovre svoje poslove u polju, doi e ovamo do dvije stotine radnika da porue ovu umu. Tada nee ovdje za mene biti opstanka, a ni tebe nee pustiti na miru. Sasluavi sve to, tako sam se obradovao da sam se htio pokloniti pred lugarom. Nisam znao kako da zahvalim Bogu za takvu milost to mi je daje! Ono zbog ega sam se tuio, ono to sam oekivao, eto, nenadano dobivam! Do duboke jeseni jo ima vie od etiri mjeseca, a dotle mogu iskoristiti tiinu i ugodnu samou te itati Dobrotoljublje da nauim i postignem neprestanu unutarnju molitvu. Tako sam se s radou nastanio u pokazanoj mi kolibi. Dosta sam jo razgovarao s lugarom koji mi je dao sklonite kao bratu. Govorio mi je o svojem ivotu i o svojim razmiljanjima: - Bio sam u svojem selu ne ba posljednji ovjek. Imao sam svoj zanat, bojio sam platno i sukno. ivio sam u blagostanju, premda ne bez grijeha: u trgovini sam mnogo varao, zaklinjao se bez potrebe, psovao sam, pijanevao i tukao se. Bio je u naem selu neki stari crkvenjak koji je imao jednu staru prastaru knjigu o sudnjem danu. On bi znao ii po kuama upljana i itao bi, a za to bi mu davali neto novaca. Zalazio je i k meni. Dadne mu, recimo, deset kopjejki, a on ita dok pijetlovi ne zapjevaju. Tako sam znao sluati sjedei za stolom, a on bi itao kakve emo muke trpjeti u paklu, kako e se ivi promijeniti a mrtvi uskrsnuti, kako e Bog sii suditi, kako e aneli u trublje zatrubiti, kakva e vatra i smola biti i kako e crvi podgrizati grenike. Sluajui ga tako, stadoh se bojati i pomislih: kakvih li sve muka neu izbjei! Stani! Trebam spaavati duu, a moda izmolim i oprost za svoje grijehe. Mislio sam i mislio, i tako ostavio svoj obrt, prodao kuu, i budui da sam bio sam, poao sam za lugara pod uvjetom da mi svijet daje kruh, odjeu i svijee za bogomolje. Eto, tako i ivim ovdje ve preko deset godina. Jedem samo jednom na dan, i to samo kruha, i pijem samo vodu. Svake se noi dignem kad prvi pijetlovi zapjevaju i do svanua se klanjam do zemlje." Dok molim, upalim sedam svjeica pred ikonama. Kada po danu obilazim umu, nosim na sebi uza samo tijelo lance od dva puda teine. ena ni djevojaka ne znam od svojega roenja. Na poetku mi je bilo drago ovako ivjeti, ali me s vremenom spopadoe stalne misli: Bog zna hou li izmoliti za sebe oprost od grijeha, a ivot je, evo, teak? Da li je istina to je u toj knjizi napisano? Zar e ovjek uskrsnuti? Neki su umrli ima ve i preko sto godina; od njih ni praha nije ostalo. A tko zna hoe li uope biti pakla? Ta nitko se nije vratio s onoga svijeta. Izgleda da, kako ovjek umre i sagnjije, tako i propadne bez traga. Moda su knjige napisali sveenici ili sami vlastodrci da zastrae budale kako bismo ivjeli pokornije. Znai, na zemlji ivi u tegobama i niim se ne razonodi, a na drugom svijetu nee biti nita. emu onda sve to? Nije li bolje barem na zemlji proivjeti ugodnije i veselije? Ove misli me mue i bojim se da se ne prihvatim opet svojega prijanjeg zanata. Bilo mi ga je ao sluati. Mislio sam: vele da su samo ueni i pametni ljudi slobodni mislioci, a evo kakvu li nevjeru zamiljaju naa braa, obini seljaci! Izgleda da je svijetu tame slobodan pristup k svima, a na priproste moda zgodnije napada. Treba se opametiti koliko je god mogue i jaati se protiv neprijatelja rijeju Bojom. I da bih pomogao i ojaao vjeru u ovom bratu, uzeo sam iz torbe Dobrotoljublje i potraio sto i deveto poglavlje asnog oca Hesihija. Proitao sam mu i stao tumaiti kako je suzdravanje od grijeha zbog straha od muka neuspjeno i neplodno i da se dua ne moe osloboditi od grijeha u mislima iim drugim osim uvanjem razuma i istoom srca. A sve se to postie unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, dodao sam, nego i u elji za kraljevstvom nebeskim. Ako netko pone initi spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju najamnitvom. Govore da je strah od muka put roba, a elja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put

najamnika. A Bog eli da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da se ponaamo poteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u dui i srcu. - Koliko god se trapio, poduzimao koliko hoe tjelesnih tegoba i podviga, ne bude li imao Boga na umu i neprestanu Isusovu molitvu u srcu, nikada se nee osloboditi od tih pomisli i uvijek e biti sklon grijehu, ak i u najneznatnijim prigodama. Poni, brate, obavljati neprestano Isusovu molitvu. To ti je mogue i prikladno u ovoj samoi. Brzo e vidjeti korist. Nee te spopadati bezbone misli, pojavit e se u tebi vjera i ljubav prema Isusu Kristu. Shvatit e i kako e mrtvi uskrsnuti, a sudnji e ti se dan pokazati, onakav kakav e i biti. Od molitve e osjeati takvu olakicu i radost da e se zauditi i nee sebi vie dodijavati niti se uznemiravati u svojem spasonosnom nainu ivota. Dalje sam mu rastumaio to sam bolje mogao kako treba zapoeti i nastaviti s Isusovom molitvom i to o tome zapovijeda rije Boja i nauavaju sveti oci. Kako izgleda, on se s tim slagao i donekle se umirio. Poslije toga, rastavi se s njim, uao sam u samou naznaene mi kolibe. Oh, Boe! Koliko li sam veselje, mir i ushienje osjetio im sam preao prag te pilje ili, bolje rei, grobnice. Sliila mi je na carske odaje, ispunjene svakom razonodom i veseljem. Radosnim suzama zahvalio sam Bogu i razmiljao: eto, sada u takvom miru i tiini treba se usrdno baviti svojim poslom i prositi u Gospoda prosvjeenje. Poeo sam tako prije svega itati Dobrotoljublje, sve po redu, od poetka do kraja, s velikim zanimanjem. Ubrzo sam sve proitao i vidio kakva su mudrost, svetost i dubina u njemu sadrane. U njemu pie o mnogim i raznim stvarima i raznim poukama svetih otaca. Nisam mogao ni sve shvatiti ni svesti na jedno mjesto, napose ono to sam htio znati o unutarnjoj molitvi: kako da izuim neprestanu molitvu koja djeluje sama po sebi u srcu. To sam toliko elio, po zapovijedi Bojoj koju je Apostol izrekao rijeima: eznite za viim darima, i opet: Duha ne trnite. Razmiljao sam kako bi to bilo? Nemam dosta pameti niti shvaanja, a nema tko da mi rastumai. Da dosaujem Gospodu molitvom, moda bi me On nekako prosvijetlio. Poslije ovoga po cijele dane nisam nita radio, ve sam neprestano molio bez i najmanjega prekida. Moje su se misli stiale i zaspao sam. Kad - vidjeh u snu da se nalazim u eliji svojega starca, a on mi tumai Dobrotoljublje i govori: Ova sveta knjiga puna je velike mudrosti. Ona je tajanstvena riznica razumijevanja skrivenih namjera Bojih. Nije dostupna svakome u svakom svojem dijelu, ali svatko u njoj moe nai za sebe pouku: za mudre mudru, za priproste priprostu. Stoga vi, priprosti, morate itati tako kako su u njoj raspodijeljene knjige svetih otaca, jednu za drugom. Tu je takav bogoslovni poredak. Neuk ovjek, koji se eli priviknuti po Dobrotoljublju na unutarnju molitvu, treba itati ovim redoslijedom: 1) proitati najprije knjigu Nicefora monaha (u drugom dijelu knjige); 2) knjigu Grgura Sinajskoga, itavu, osim nekih kratkih poglavlja; 3) imuna, Novog Bogoslova, o tri vrste molitve i propovijed o vjeri; 4) knjigu Kalista i Ignacija. Kod ovih je otaca sadran potpun nauk o unutarnjoj molitvi srca koji je shvatljiv za sve. A ako eli vidjeti jo jasniju pouku o molitvi, potrai u etvrtom dijelu knjige svetog patrijarha Kalista Carigradskog saetak o nainu molitve. Ja sam opet, drei u ruci svoje Dobrotoljublje, poeo traiti spomenutu pouku, ali je nikako nisam mogao brzo nai. Okrenuvi nekoliko listova, starac ree: - Evo ga, ja u ti zabiljeiti - i uzevi s poda ugljen, zacrtao je na rubu knjige gdje se nalazi spomenuti odlomak. Sve to je starac kazivao, paljivo sam sluao nastojei to bolje i podrobnije zapamtiti. Probudio sam se i, kako jo nije svanjivalo, ostao sam leati ponavljajui u pamenju sve to sam vidio u snu i to mi je starac rekao. Najzad stadoh razmiljati: Bog zna da li se to meni prikazuje dua pokojnog starca ili se same moje misli tako priinjaju, jer esto i dosta mislim o Dobrotoljublju i o starcu. U ovoj sam nedoumici ustao. Ve je poelo svanjivati. I to se dogodi? Ugledam da na kamenu, koji je sluio u kolibi umjesto stola, lei Dobrotoljublje otvoreno upravo na onom mjestu to mi je pokazao starac i podcrtao ugljeniem, upravo kako sam vidio i u snu. Ugljen je, dapae, leao kraj knjige. To me zaudilo jer se dobro sjeam da sino knjige nije bilo na tom mjestu, ve je sklopljena leala meni pod uzglavljem i dobro znam da prije nije bilo nikakve biljeke na oznaenom mjestu. Taj me sluaj uvjerio u istinitost vienja u snu i o bogougodnosti mojega starca blaene

uspomene. Stadoh itati Dobrotoljublje onim redoslijedom kako mi je starac ukazao. Proitao sam jednom i jo jednom. Ovo mi je itanje raspaljivalo u dui elju i oduevljenje da sve proitano iskusim na djelu. Otvoreno mi se i jasno otkrilo to znai unutarnja molitva, koja su joj sredstva i ciljevi, to iz nje slijedi, kako naslauje duu i srce, kako se moe raspoznavati tu slast, da li je od Boga, od prirode ili od obmane. Tako sam prije svega poeo traiti ono to o srcu nauava imun, Novi Bogoslov. Zaklopivi oi, gledao sam u duhu, tj. nastojao sam si predstaviti srce kako se ono nalazi na lijevoj strani prsiju i paljivo sam sluao njegovo kucanje. To sam radio na poetku po pola sata, po nekoliko puta na dan. Spoetka nisam nita primjeivao osim tame. Ubrzo se poelo odraavati srce i ocrtavati se u njemu kretanje. Tako sam poeo uvoditi i izvoditi Isusovu molitvu u srcu, zajedno s disanjem, po uputama sv. Grgura Sinajskog, Kalista i Ignacija: udiui, naime, zrak dok sam u duhu gledao u srcu, predstavljao sam si i govorio: Gospode Isuse Kriste; pri izdisanju bih rekao: smiluj mi se. Na poetku bih tako radio po sat vremena, i po dva, i to dalje, to bih se sve vie u ovom vjebao tako da sam konano gotovo po cijeli dan provodio u toj vjebi. Kada bih osjeao umor ili lijenost ili sumnje, odmah bih u Dobrotoljublju poeo itati mjesta koja nauavaju o djelovanju srca i opet bi se pokazala elja za molitvom. Za tri tjedna poeo sam osjeati bol u srcu, zatim isto tako vrlo ugodnu toplinu, radost i mir. To me pobuivalo i davalo mi volje da se vjebam sve veom i veom panjom u molitvi tako da su sve moje misli bile time zauzete. U tome sam osjeao veliku radost. Od tada sam povremeno poeo osjeati razna uvstva u srcu i u duhu. Bivalo je katkad da je kipio u meni nekakav uitak, osjeaj slobode i veselja tako da bih se sav izmijenio i prelazio u ushienje. Ponekad bih osjeao plamenu ljubav prema Isusu Kristu i svemu stvorenju Bojem. Ponekad bi se same od sebe lile slatke suze zahvalnice Bogu koji je tako milostiv bio prema meni greniku. Ponekad bi mi bilo toliko jasno moje glupo prijanje shvaanje da bih sada sasvim lako razumio i razmiljao o stvarima koje si prije nisam mogao ni zamisliti. Ponekad bi se toplina srca razlijevala po cijelom mojem biu i osjeao bih s milinom svuda oko sebe prisutnost Boju. Ponekad bih osjeao u sebi veliku radost u zazivanju imena Isusa Krista i znao bih to znae one rijei: Kraljevstvo je Boje medu vama. Osjeajui takve i sline utjehe, primijetio sam da se posljedice molitve srca pokazuju u tri oblika: u duhu, u uvstvima i u objavama. U duhu npr. kao slatkoa ljubavi Boje, unutarnji mir, ushienje duha, istoa misli, ugodno podsjeanje na Boga, ugodno grijanje srca u osjeajima, ispunjenje ugodnou cijeloga tijela, radosno ushienje u srcu, lakoa i hrabrost, ugodan osjeaj ivota, neosjeajnost prema bolestima i tegobama. U objavama prosvjetljenje razuma, razumijevanje Svetoga pisma, poznavanje smisla stvorenoga, osloboenje od tatine i shvaanje slasti unutarnjeg ivota, uvjerenje o blizini Bojoj i Njegove ljubavi prema nama. Provevi pet mjeseci u samoi, zauzet molitvom i uivanjem u spomenutim osjeajima, tako sam se bio privikao molitvi srca da sam je obavljao neprestano. Konano sam osjetio da se molitva pojavljuje i izgovara sama po sebi, bez ikakve pobude s moje strane u duhu ili u srcu, i to ne samo dok bdijem nego i u snu, i djeluje tako i ni zbog ega se ne prekida, ne staje ni za najkrai tren ma radio ja bilo to. Dua mi je zahvaljivala Gospodu, a srce se topilo u neprestanom veselju. Dolo je vrijeme sjee drva, stao je pritjecati narod i morao sam napustiti svoje tiho obitavalite. Zahvalivi lugaru, pomolio sam se, poljubio sam taj komad zemlje na kojem se Bog udostojao mene nedostojnoga obdariti svojom milou, uprtio sam svoju torbu i poao dalje. Dugo sam dugo lutao po raznim mjestima dok nisam stigao do Irkutska. Molitva srca, koja je djelovala sama po sebi, bila mi je utjeha i razonoda itavim putem pri svakom susretu. Nikada mi nije prestajala pruati uitke, dodue na razne naine, gdje god bih se nalazio, to god bih radio, ime god bih se zanimao, niim se nije dala smetati i niim se nije smanjivala. Radim li togod, molitva se sama u srcu pojavljuje i posao ide bre. Sluam li togod paljivo ili itam, molitva ipak ne prestaje, i u isto vrijeme osjeam i jedno i drugo, upravo kao da sam se razdvojio ili kao da u jednom tijelu imam dvije due. Boe moj, kolika li je ovjek tajna! Kako su brojna tvoja djela, o Gospode! Sve si to mudro uinio. Na mojem putu zbilo se mnogo udnih dogaaja i sluajeva. Kad bih sve ispripovijedao, ni za cio dan ne bih dovrio! Evo, na primjer:

Jednom po zimi idem sam putem kroz neku umicu da prenoim u selu udaljenom oko dvije vrste. Odjednom me napadne vuk. Imao sam u ruci islo, spleteno od vunenog konca, mojeg pokojnog starca. (Uvijek sam to islo drao uza se.) Zamahnem prema vuku islom. to li se dogodi? islo mi izleti iz ruke i padne vuku upravo za iju, a on pobjee od mene i, skoivi kroz trnov grm, zadnjim se nogama u njemu zaplete, a islom zapne za suhu granu. Tako se koprcao, ali se nije mogao osloboditi jer ga je islo davilo. Ja se s vjerom prekriim i poem vuka osloboditi, tim vie da on ne istrgne islo i s njim pobjegne; tako bi propala moja dragocjenost. Tek to sam se pribliio i uhvatio za islo, kadli ga vuk upravo prekinu i pobjee bez traga. A ja, zahvalivi Bogu i sjetivi se pokojnog starca, sretno stigoh do sela. Poem u svratite i zamolim za konak. Uem u sobu. U oblinjem su kutu sjedila dvojica: jedan stari i neki ugojeni ovjek osrednje dobi. Po izgledu nisu ba bili obini ljudi. Upravo su pili aj. Upitao sam seljaka koji je stajao uz njihova konja tko su oni? On mi ree da je stari uitelj iz puke kole, a onaj drugi da je pisar iz okrunog suda, obojica plemii. - Vozim ih na sajam - ree - dvadeset vrsta odavde. Prisjeo sam i zamolio gazdaricu za iglu i konac. Priao sam k svijei i stao popravljati svoje potrgano islo. Pisar me pogledao i rekao: - Izgleda da si se svojski klanjao jer si i islo potrgao! - Nisam ja, nego vuk! - Pa zar se i vukovi mole? - nasmijao se pisar. Ja sam im ispriao u tanine to se dogodilo i kako je to islo za mene dragocjeno. Pisar se opet nasmijao i nastavio: - Kod vas se svetih udaka uvijek dogaaju udesa! to tu ima svetoga? Ti si ga bacio na vuka, a on je odskoio i pobjegao. I psi se i vukovi boje ako se neim na njih nabacuje, a taj se glupo zapleo u umi. Malo li se kojeega dogaa po svijetu da bismo u sve vjerovali kao da je udo! Kad je ovo uo uitelj, poeo je s njim razgovarati: - Nemojte, gospodine, ovako zakljuivati. Vi ne poznate nauke... A ja u pripovijedanju ovog seljaka vidim misterij prirode, kako uvstvene, tako i duhovne. - Kako to moe biti? - pitao je pisar. - Evo vidite: premda vi nemate vee naobrazbe, svakako ste na vjeronauku ukratko uili povijest dogaaja Starog i Novog zavjeta, izdanu za kolsku uporabu. Sjeate li se kako je bilo s naim praocem Adamom dok je jo bio u nevinom stanju svetosti: sve su mu se zvijeri i ivotinje pokoravale i krotko su mu prilazile a on im je davao imena. Starac, ije je bilo ovo islo, bio je svet. A to znai svetost? Nita drugo, nego povratak iz grenosti u stanje nevinosti prvog ovjeka putem podviga. Kada se posveuje, dua i tijelo poprima svetost. Ovo je islo bilo uvijek u rukama sveca. Dakle, dodirom ruku i iaravanjem iz njega usaena je u predmet sveta mo, mo nevinog stanja prvog ovjeka. To je tajna duhovne prirode. Ovu mo nasljedno po prirodi osjeaju sve ivotinje i do danas, i to po njuhu. Nos je u svih ivotinja glavno sredstvo osjeta. To je tajna osjetne prirode. - Kod vas uenih sve su samo moi i mudrost. A mi ovako jednostavno: nalije si aicu votke, srkne i imat e mo! - ree pisar i pode prema ormaru. - To su vae stvari - ree uitelj - a znanstvene spoznaje prepustite nama, molim vas. Svidjelo mi se kako je govorio uitelj. Priao sam i rekao mu: - Usuujem se, prijatelju, jo neto dodati o mojem starcu. Ispriam mu kako mi se pokojnik ukazao u snu, kako me pouio i kako mi je podcrtao tekst u Dobrotoljublju. Uitelj je sve ovo paljivo sasluao. A pisar, leei na pei, samo je brundao: - Imaju pravo oni to govore da neki polude itajui previe Bibliju. Tako i jest. Kakav e ti to zloduh po noi arati po knjigama? Ti si sam u noi sruio knjigu na zemlju i zaaio je. I to ti je udo! Vidi ti ovih skitnica! Puno ih je takvih. Promrmljavi to, pisar se okrenuo zidu i zaspao. A ja se nakon toga obratih uitelju i rekoh: - Evo, ako elite, pokazat u vam i tu knjigu na kojoj je pravilno podcrtano, a ne zamrljano aom. Izvukoh iz torbe Dobrotoljublje i rekoh pokazujui ga: - udim se tolikoj mudrosti kojom je bestjelesna dua mogla uzeti ugljen i pisati.

A uitelj, vidjevi podcrtano, ree: - I to je tajna duhova. Kada se duhovi prikazuju u tjelesnom obliku, ivom ovjeku, oni uzmu i sloe si osjetno tijelo od zraka i materije, a kada izvre svoje ukazanje, opet vrate ono to su uzeli od te osnove koja je sainjavala njihovo tijelo. A budui da zrak ima gipkost, snagu koja se rastee i saima, tako dua, njim obuena, moe sve uzimati, djelovati i pisati. A kakvu to knjigu ima? Pokai mi je! Otvorio je knjigu i pogodio tono govor i rijei imuna, Novog Bogoslova. - Ovo mora da je teoloka knjiga. Nikada je nisam vidio. - Ova knjiga, prijatelju, sastoji se gotovo iskljuivo od nauka o unutarnjoj molitvi srca u ime Krista. Ovdje su taj nauk potanko razloila dvadesetpetorica svetih otaca. - Poznata mi je unutarnja molitva - ree uitelj. Poklonih se pred njim do zemlje i zamolih ga da mi rekne neto o unutarnjoj molitvi. - Reeno je u Novom zavjetu da su i ovjek i svako stvorenje podvrgnuti tatini, ne dragovoljno, i sve po prirodi uzdie, stremi i sve eli stupiti u slobodu djece Boje. To tajanstveno uzdisanje stvorenja i uroeno stremljenje dua i jest unutarnja molitva. Nema potrebe da je se izuava, ona je u svima i u svemu. - A kako je stei, otkriti, osjetiti u srcu, prepoznati i svjesno prihvatiti, postii da ona proradi otvoreno, da naslauje, prosvjetljuje i spaava? - upitam ja. - Ne sjeam se da li igdje pie o tome u bogoslovnim djelima - odgovori uitelj. - Evo ovdje, ovdje to pie - ukazao sam ja. Uitelj je uzeo olovku, zapisao naslov Dobrotoljublja i dodao: - Obvezatno u naruiti ovu knjigu iz Tobolska i razgledati je. Tako smo se rastali. Krenuvi, zahvalio sam Bogu na razgovoru s uiteljem i pomolio se da Gospod udesi stvari tako da pisar barem jednom proita Dobrotoljublje te se prosvijetli na putu spasenja. Imao sam jo jedan sluaj u proljee. Bio sam stigao u neko selo s namjerom da ostanem kod sveenika. Bio je on dobar ovjek. ivio je sam. Ostao sam kod njega tri dana. Promatrao me to vrijeme i poeo me nagovarati: - Ostani kod mene, platit u ti. Upravo trebam savjesnog ovjeka. Vidio si da se ovdje gradi nova zidana crkva uz staru drvenu. Nemam povjerljivog ovjeka koji bi pazio na radnike i koji bi sjedio u kapelici gdje se skupljaju milodari za gradnju. Vidim da bi ti bio za to sposoban, a mogao bi udobno ivjeti po svojim namjerama. Ti bi sjedio sam u kapelici i molio se Bogu, ondje ima i izdvojena sobica za straara. Daj, ostani barem dok se crkva ne dovri! Premda sam se dugo nekao, konano sam morao pristati na sveenikovo nagovaranje. Tako sam ostao cijelo ljeto do jeseni. Stanovao sam u kapelici. Na poetku je bilo mirno i ugodno obavljati molitve premda je mnogo naroda dolazilo u kapelicu, osobito blagdanima. Neki su dolazili da se pomole, neki da zure, a neki da togod odnesu s tanjura s milodarima. A kako bih ja znao itati bilo Bibliju, bilo Dobrotoljublje, tako su neki od pridolih znali sa mnom razgovarati kada bi me vidjeli. Drugi bi opet zamolili da im togod proitam. Primijetio sam poslije nekog vremena da neka seoska djevojka esto dolazi u kapelicu i dugo se zna moliti Bogu. Prislukujui njezino mrmljanje, opazio sam da izgovara nekakve udnovate molitve, a druge opet sasvim iskrivljeno. Upitao sam je: - Tko te ovako nauio moliti? Odgovorila mi je da ju je tako nauila njezina mati koja je bila pravoslavka, a otac raskolnik bezpopovac. Savjetovao sam joj, alei sve to, neka izgovara svoje molitve pravilno, po predaji svete Crkve, i odmah je pouio: Oe na, Bogorodice Djevo, radujsja. Najzad sam joj rekao: - ee i vie obavljaj Isusovu molitvu. Ta najprije prodire do Boga i ti e s njom postii spasenje due. Djevojka je paljivo prihvatila moj savjet i poela tako postupati sa svom jednostavnou. I to se dogodilo? Poslije nekog mi je vremena rekla da se privikla na Isusovu molitvu, da osjea da je privlai neprestana molitva, koliko joj je to mogue, i da poslije molitve osjea ugodnost i potrebu da opet moli. Bilo mi je drago. Savjetovao sam joj da nastavi dalje i jo vie moliti u ime Isusa Krista. Pribliavao se konac ljeta. Mnogi od onih koji su dolazili u kapelicu, poeli su dolaziti i k meni, ne vie samo radi itanja i savjeta nego i s raznim ivotnim nevoljama i da saznaju gdje se

nalaze razne izgubljene ili propale stvari. Izgleda da su neki mislili da sam vra. Najzad je i spomenuta djevojka dola u nevolji radi savjeta kako bi trebala postupati. Otac ju je namjeravao udati za raskolnika, takoer bezpopovca, a vjenao bi ih obini seljak. - Kakav je to zakoniti brak, to nije nita drugo nego blud. Pobjei u kud bilo! A ja joj rekoh: - Kuda e bjeati? Opet e te nai. Danas se nikuda ne moe sakriti bez traga, svugdje te nadu. Radije se usrdnije moli Bogu da On svojim odredbama poniti namjere tvojega oca i sauva tvoju duu od grijeha i krivovjerja. U tome ima vie nade nego u tvojem bijegu. Vrijeme je teklo i dalje, a meni je postalo nepodnosivo zbog buke i rastresenosti. Najzad je i ljeto minulo, te odluim ostaviti kapelicu i nastaviti svoj put kao i prije. Doao sam sveeniku i rekao mu: - Vi, oe, poznate moju namjeru. Meni je potrebna tiina radi molitve, a ovdje ima za mene previe rastresenosti i tete. Ispunio sam svoje obaveze, proveo ljeto ovdje, a sada me otpustite i blagoslovite za moj samotni put. Sveenik me nije htio otpustiti, ve me stao nagovarati: - to ti smeta da i ovdje moli? Pa nema nikakva posla osim da sjedi u kapelici, a kruha ima uvijek. Moe tu moliti dan i no. Bog te blagoslovio, brate! Ti si sposoban i koristan za to mjesto, ne brblja gluposti s onima koji dolaze, a Crkvi Bojoj donosi korist i skuplja vjerno darove. To je ugodnije pred Bogom nego tvoja samotna molitva. to ima od samoe? Radosnije je moliti s narodom. Bog je stvorio ovjeka ne da bude osamljen, nego da jedan drugome pomae, jedan drugoga vodi k spasenju, ve kako tko moe. Pogledaj svece i crkvene uitelje: oni su dan i no skrbili i vodili brigu o Crkvi i posvuda su propovijedali, a nisu sjedili u samoi i skrivali se od ljudi! - Svakome, oe, Bog daruje svoj dar. Bilo je puno propovjednika, a bilo je puno i pustinjaka. Kako je tko i kakvu sklonost nalazio, tako je i postupao i vjerovao da mu je sam Bog u tome pokazao put spasenja. A kako ete vi meni protumaiti da su mnogi ostavljali i biskupsko dostojanstvo, samostansko poglavarstvo ili sveeniko sluenje i bjeali u osamljene pustinje da se ne bi zbunili medu narodom? Tako je i sv. Izak Sirski bjeao od svoje biskupske pastve, a asni otac Atanazije Atonski ostavio je svoju mnogobrojnu redovniku zajednicu. Sve su to uinili zato jer su im ta mjesta bila mjesta za rastresenost, a oni su zaista vjerovali rijei Isusa Krista: to koristi ovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj ivot? - Oni su bili sveci - ree sveenik. - Ako su bili sveci - odgovorih - i uvali se da se ne povrijede u ophoenju s ljudima, to tek preostaje nemonom greniku? Najzad sam se rastao s tim dobrim sveenikom, a on me ljubazno otpustio na put. Proavi deset vrsta, zaustavio sam se da prenoim u selu. U prenoitu sam vidio oajno bolesnog seljaka i predloio prisutnima da mu omogue da primi sv. priest. Pristali su i pred zoru su poslali po, sveenika u selo gdje im je upa. Ostao sam ekati da se poklonim pred svetootajstvom i pomolim pred ovim velikim sakramentom. Izaao sam na ulicu, sjeo na nasip i ekao da doe sveenik. Najednom eto k meni iz jednog dvorita one djevojke to je molila u kapelici. - Otkud ti ovamo? - zapitah je. - Moji su odluili da me udaju za onog raskolnika i ja sam pobjegla! - i poklonivi se do zemlje nastavi - Budi dobar, uzmi me sa sobom i odvedi u kakav enski samostan. Ne elim se udati, hou biti u samostanu i obavljati Isusovu molitvu. Tebe e ondje posluati i tako mene primiti. - Draga moja - rekao sam - kamo da te vodim? U ovom kraju ne znam nijednog enskog samostana, a i kako u s tobom poi kad nema putnice? Ba te nigdje nee primiti. A ni sakriti se nigdje ne moe u ovo vrijeme. Odmah bi te uhvatili, otpremili natrag i jo kaznili za skitnju! Bolje je da se vrati kui i moli se Bogu, a ako se ne eli udati, pretvaraj se da si bolesna. To je spasonosno pretvaranje i tako su postupale sveta majka Klementova i asna majka Marina koja je bila monahinja u mukom samostanu i mnoge druge. Dok smo tako raspravljali, opazismo etiri seljaka koji su se vozili na kolima i galopom stigoe do nas. Pograbe djevojku, posade je u kola i otprave je s jednim od seljaka, a ostala su trojica meni

svezala ruke i potjerala me natrag u selo gdje sam ljetos ivio. Na sva moja opravdavanja samo su vikali: - Mi emo te, pobonjakoviu, nauiti kako se zavode djevojke! Pod veer me dovedoe seoskim vlastima, okovae mi noge i posadie u zatvor do jutra dok se ne skupe da mi sude. A sveenik, kad je saznao da sam u zatvoru, doao me je posjetiti. Donio mi je veeru, tjeio me i obeao da e se za mene zauzeti i da e im rei, kao moj duhovni otac, da nisam takav kakvim me oni smatraju. Prosjedivi tako jedno vrijeme uza me, najzad je otiao. Kasnije se naveer zaustavio u tom selu zapovjednik okrune policije. Ispriali su mu moj sluaj. Zapovjedio je da se sastane zbor i da me dovedu u sudsku sobu. Uli smo i ekali. Policijski je zapovjednik doao, s kapom na glavi sjeo za stol i vrlo odrjeito viknuo: - Ej, Epifane, da li je ova djevojka, tvoja ki, neto odnijela iz kue? - Nije nita, gospodine. - Je li joj utvrena kakva krivica s ovim mamlazom? - Nije, gospodine. - Dakle, ovako emo rasuditi i rijeiti itavu stvar: sa svojom keri ti se sam sporazumi, a ovoga emo junaka sutra poduiti, potjerati i otro kazniti da se vie ne bi ovuda pokazivao. To je sve! Kad je to rekao, zapovjednik je otiao od stola i uputio se spavati u svoje konaite. Mene su opet vratili u zatvor. Rano ujutro dooe dvojica seoskih redara, stotnik i desetnik, iibae me i pustie. Ja sam otiao zahvaljujui Bogu to me uinio dostojnim trpjeti radi svojega imena. To me tjeilo i jo vie u meni rasplamsavalo neprestanu molitvu srca. Sve to se dogodilo nikako me nije alostilo: kao da se dogodilo s nekim drugim, a ja kao da sam samo prisustvovao. Dapae, i batinanje sam mogao podnijeti. Molitva koja mi je naslaivala srce nije doputala da se ni na to obazirem. Proavi etiri vrste, susreo sam majku one djevojke gdje se vraa sa sajma. Prepoznala me i rekla: - Na je mladoenja odustao. Razljutio se na Akulku zato to je bjeala od njega. Zatim mi je dala kruha i kolaa i tako sam poao dalje. Vrijeme je bilo suho pa mi se nije dalo noivati u kakvom selu. Pred veer sam opazio u umi dva sadjevena stoga sijena i pod njima sam se ispruio da spavam. Kad sam zaspao, vidio sam u snu kako toboe idem po putu i itam poglavlja Antuna Velikog iz Dobrotoljublja. Najednom, stigne me starac i govori mi: - Ne itaj to, nego evo ovdje - i pokaza mi 35. poglavlje Ivana Karpatskog, u kojem se govori sljedee: Ponekad onaj koji ui biva predan na izrugivanje i trpi napasti za one koji se od njega duhovno koriste. Jo mi je ukazao na 41. poglavlje istoga gdje stoji: Koji usrdno obavljaju molitvu, bivaju obuzeti stranim i zlim napastima. Zatim je poeo govoriti: - Bdij duhom i ne malaksavaj! Sjeti se to je rekao Apostol: Moniji je onaj koji je u vama, nego onaj koji je u svijetu. Eto, ti si osobnim iskustvom upoznao da se ne doputa nikakva napast koja bi bila jaa od ljudske moi ... nego e s kunjom dati sretan ishod. Uzdanje u ovu pomo Boju jaalo je i rukovodilo k revnosti i aru pobone svete ljude koji su ne samo svoj ivot proveli u samotnoj i neprestanoj molitvi nego su iz bratske ljubavi pouavali i otkrivali svoja iskustva i drugim ljudima po potrebama. O tome govori ovako sveti Grgur Solunski: Ne samo da nama dolikuje da neprestano molimo u ime Krista po zapovijedi Bojoj nego treba uiti i otkrivati to i drugima, uope svim monasima, svjetovnjacima, mudrima, priprostima, mukarcima, enama i djeci, i razbuivati u svima ar za neprestanom molitvom. Slino govori i asni otac Kalist Antilikuda, da i razmiljanje uma o Gospodu (tj. unutarnju molitvu) ili spoznajno razmatranje te naine uzvienja due ne valja drati samo u svojoj nutrini, ve ih treba zapisivati, pismeno izloiti radi ope koristi i bratske ljubavi. Upravo i rije Boja o tom govori: Potpomognuti brat jai je od tvrda grada. Samo, u ovom sluaju treba izbjegavati tatinu da se sjeme boanskog nauka ne bi sijalo u vjetar.

Kada sam se probudio, osjetio sam veliku radost u srcu i ojaanje u dui. Tako sam poao dalje na svoj put. Mnogo vremena poslije toga dogodio mi se jo jedan sluaj. Jednom zgodom, upravo 24. oujka, osjetio sam neodoljivu elju da sutra, tj. na dan posveen preistoj Majci Bojoj, na spomen upuene joj Blagovijesti, primim svetu priest. Stoga sam ostatak dana i cijelu no hodao da dospijem na jutrenje. Bilo je vrlo loe vrijeme, sad snijeg, sad kia, a jo k tome jak vjetar i studen. Putem sam morao prijei preko nekog potoia, a nisam doao ni do sredine, kadli se led pod mojim nogama prolomi i propadoh u vodu do pasa. Ovako mokar doao sam na jutrenje. Prestajao sam slubu Boju na kojoj mi je Bog dao da se priestim. U namjeri da taj dan provedem u miru, bez smetnji svojoj duhovnoj radosti, isprosio sam od crkvenjaka dozvolu da ostanem do sutra u straarnici. Cio sam taj dan proveo u neizrecivoj radosti i uitku. Leao sam na klupi u nezagrijanoj straarnici ba kao da poivam u krilu Abrahamovu. Molitva je u meni snano djelovala. Osjeaj ljubavi prema Isusu Kristu i Majci Bojoj uzdizao se u mojem srcu kao valovi i utapao mi duu u utjeno ushienje. Pod veer sam najednom osjetio jako trganje u nogama. Sjetio sam se da su mi bile mokre. Ne obazirui se na to, stao sam paljivije prianjati uz molitvu i nisam vie osjeao boli. Ujutro sam htio ustati, kadli spazih da ne mogu ni pomaknuti nogama: sasvim su bile oduzete i oslabile kao da su od prua. Crkveni me pazitelj silom odvukao s klupe. Tako ostadoh sjediti dva dana nepokretan. Trei dan me pazitelj stao tjerati iz straarnice: - Ako ovdje umre, imat u brige! Jedva sam nekako ispuzao na rukama i legao u crkvenom predvorju. Tako sam preleao dva dana. Ljudi koji su pokraj mene prolazili nisu obraali panje ni na mene ni na moje moljakanje. Najzad je neki seljak doao do mene, sjeo i porazgovarao sa mnom. Izmeu ostalog mi je rekao: - to e mi dati ako te izlijeim? - Nemam ti to dati - rekao sam mu. - A to to ima u torbi? - Samo dvopek i knjige. - A da li bi odradio kod mene barem jedno ljeto ako te izlijeim? - Ni raditi nita ne mogu. Vidi da vladam samo jednom rukom, a druga je gotovo suha. - to, dakle, zna raditi? - Nita osim to znam itati i pisati. - A, pisati! No naui pisati mojega malog sinia. On znade poneto itati, a ja bih htio da naui i pisati. Uitelji trae puno, dvadeset rubalja za poduavanje. Pristao sam. Seljak me s crkvenim paziteljem odvukao k sebi i smjestio me iza dvorita u staroj naputenoj kupaonici. I poeo me lijeiti: nakupio je po poljima, dvoritima i gnojitima cijelu hrpu raznih trulih kostiju, kravljih, ptijih i drugih. Sve je oprao i izlomio na sitno nekim kamenom i sasuo u velik krag. Pokrio ga je nekim poklopcem na kojem je ostala rupa. Spustio ga je u prazan lonac ukopan u zemlju, a sam je krag odozgor debelo namazao glinom te je, obloivi sve hrpom drva, loio due od jednog dana. Dodavao je drva i govorio: - Ovo e biti smola od kostiju. Drugi dan otkopao je iz zemlje lonac u koji je iz kraga kroz rupu na poklopcu bila nacurila gotovo litra guste, crvenkaste, masne tekuine jaka mirisa. Sve je izgledalo kao da je od sirovog mesa. Kosti to su ostale u kragu, od gnjilih i crnih kakve su bile, postadoe prozirne kao sedef ili biser. Tom sam si tekuinom trljao noge pet puta na dan. I to se dogodilo! Ve sam drugi dan osjetio da mogu micati prstima. Treeg sam dana osjetio da mogu noge pregibati, a petog sam dana ustao i na tapu proao po dvoritu. Upravo za tjedan dana moje su se noge opet uvrstile kao to su bile. Zahvalio sam Bogu za ovo i pomislio: kolike li mudrosti Boje u stvorenjima! Suhe gnjile kosti, gotovo sasvim pretvorene u zemlju, eto, uvaju u sebi ivotnu snagu, boju, miris i djelovanje na iva tjelesa ba kao da ulijevaju ivot umrtvljenim udovima. Upravo je to zalog budueg uskrsnua od mrtvih! Ovo bi trebalo pokazati onom lugaru, kod kojega sam onomad ivio, to je sumnjao u uskrsnue mrtvih! Kad sam prizdravio, poeo sam uiti maliana. Za vjebu sam mu napisao Isusovu molitvu. Dao sam mu da pie pokazujui mu kako e pravilno sastavljati rijei. Bilo mi ga je lako uiti jer je

po danu posluivao kod upravitelja, a k meni je dolazio dok je on spavao, tj. od svanua do kasne slube Boje. Dijete je bilo pametno pa je brzo nauilo mnogo toga pisati. Kad je upravitelj vidio kako mali pie, upitao ga je: - Tko te to nauio? Malian odgovori da ga je nauio onaj hodoasnik s usahlom rukom to stanuje u staroj kupaonici. Znatieljni upravitelj, rodom Poljak, doao me vidjeti i ba me naao dok sam itao Dobrotoljublje. Poeo je razgovor pitanjem: - to to ita? Pokazao sam mu knjigu. - A, to je Dobrotoljublje! Vidio sam tu knjigu kod naega upnika kad sam bio u Vilnu. uo sam da su u njoj napisani kojekakvi trikovi i vjetine za molitvu, to su napisali grki monasi, slino onome kako u Indiji i Buhari fanatici dervii sjede i napuhuju se postiui tako nekakvo kakljanje u srcu, te glupo smatraju ovu prirodnu pojavu molitvom toboe darovanom od Boga. Treba se moliti jednostavno, s namjerom da izvrimo svoje dunosti pred Bogom. Kad ujutro ustanemo, treba izmoliti Oena kako je sam Krist nauio. To ti je dosta za cio dan, a ne da neprestano ponavlja jedno te isto. Tako moe poludjeti, a i srcu nakoditi. - Nemojte tako misliti, ovjee, o ovoj svetoj knjizi. Nisu je napisali obini grki monasi, nego veliki i sveti ljudi iz davnih vremena, koje i vaa Crkva tuje, kao Antun Veliki, Makarije Veliki, Marko Asket, Ivan Zlatousti i ostali. ak su i indijski i buharski monasi od njih poprimili nain unutarnje molitve srca koju su, naalost, samo iskrivili i iznakazili. Tako mi je pripovijedao pokojni starac. A u Dobrotoljublju su sve pouke o djelovanju molitve sa srcem uzete iz Svetog pisma u kojem je sam Isus Krist koji je zapovjedio da se moli Oe na, takoer je zapovjedio da se obavlja i molitva srca kada je rekao: Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom duom svojom i svim umom svojim; pazite, bdijte i molite; ostanite u meni i ja u vama. A sveti oci, navodei svjedoanstvo svetog kralja Davida iz knjige Psalama: kuajte i vidite kako je dobar Gospodin, tumae da kranin mora svim snagama nastojati i postizavati uitak u molitvi i u njoj neprestano traiti utjehu, a ne naprosto i samo jednom na dan izrei Oena! Proitat u vam kako sveti oci osuuju one koji se ne trude da postignu i izue lijepu molitvu srca. Oni piu da ti dotini grijee u sljedeem: 1. protive se Svetom pismu koje je nadahnuto Bogom; 2. ne pretpostavljaju da postoji vie i savrenije stanje due te, zadovoljavajui se samo izvanjskim krepostima, ne mogu osjeati gladi i ei za pravdom, a zatim bivaju lieni blaenstva i radosti u Gospodu; 3. sanjarei o sebi po izvanjskim krepostima, nerijetko padaju u napast zadovoljstva samim sobom ili u oholost i tako sami sebi tete. - To ti ita neto previsoko - ree upravitelj. - Zar mi svjetovnjaci moemo za tim trati? - Evo, proitat u vam o tome neto jednostavnije kako su i ljudi svjetskog stalea obavljali neprestanu molitvu. Naao sam u Dobrotoljublju propovijed imuna, Novog Bogoslova, O mladiu Jurju i poeo sam itati. Upravitelju se sve to svidjelo pa mi ree: - Daj mi tu knjigu da proitam. Kad budem imao slobodnog vremena, pregledat u je. - Mogu vam je ustupiti za jedan dan, vie ne, jer je ja itam svaki dan i bez nje ne mogu biti. - Barem mi ispii to si sada proitao, platit u ti. - Vaa mi plaa ne treba. Vrlo u vam rado to prepisati samo da vam Bog dade revnost u molitvi. Odmah sam mu sa zadovoljstvom prepisao sve proitano. On je kasnije proitao svojoj eni i objema se vrlo svidjelo. Ponekad su me pozivali k sebi. Dolazio sam k njima s Dobrotoljubljem, itao im ga, a oni su sluali i pili aj. Jednom su me zadrali i na ruku. Upraviteljeva ena, ugodna starica, sjedila je s nama i jela peenu ribu. Nekako neoprezno zapela joj je koica u grlu. Uza svu nau pomo nikako je se nije mogla osloboditi. Jako ju je boljelo i za dva sata legla je u postelju. Poslali su po lijenika trideset vrsta daleko. Ja sam poao kui ve pod veer. Bilo mi je vrlo ao. Dok sam spavao lakim snom, uo sam glas svojega starca, ali nikoga nisam vidio. Glas mi je govorio: - Tebe je, eto, tvoj gazda izlijeio, a zato ti ne bi pomogao upraviteljevoj eni?

- Vrlo bih joj rado pomogao, ali ne znam kako? Ne znam ime! - Evo, ovako e uraditi: ona jo od djetinjstva osjea veliku odvratnost prema ulju za kandila. Ne samo da ga ne moe uzimati nego joj se sam miris gadi. Tako joj daj da popije licu toga ulja. Ona e povraati, kost e ispati, a uljem e se pomazati rana u grlu to ju je kost izgrebla i ona e ozdraviti. - A kako u joj dati ulje kad joj se gadi? Ona ga nee piti. - Zapovjedi upravitelju da je pridri za glavu, a ti joj nalij ulje odjednom, makar i silom! Probudio sam se i odmah otiao do upravitelja i sve mu ispriao u tanine. On na to ree: - Ona ve hriplje i bunca, a i vrat joj je natekao. Ipak pokuajmo jer ulje je lijek koji ne moe tetiti premda joj nee pomoi. Nalio je u aicu toga ulja i nekako smo joj dali da proguta. Odmah je poela jako povraati i ubrzo je ispala kost zajedno s krvlju. Bilo joj je lake i tvrdo je zaspala. Ujutro sam doao vidjeti kako je i opazio da starica sjedi mirno za ajem i zajedno se s muem udi ozdravljenju, a jo vie tome da mi je bilo reeno u snu da joj se gadi ulje za kandilo jer to nije znao nitko osim njih dvoje. Tada je upravo doao i lijenik. Upraviteljeva mu je ena ispripovijedala kako se izlijeila, a ja sam ispriao kako je seljak mene izlijeio. Kad je sve to uo, lijenik ree: - Ni jedan ni drugi sluaj nisu za uenje. U oba je sluaja djelovala mo prirode, ali u ih ipak sebi zapisati za uspomenu. Uzeo je pisaljku i zapisao je u svojoj spomenici. Poslije toga se brzo rairio glas po cijeloj okolici da sam ja i vidovnjak i lijenik i da sam arobnjak. Stadoe stizati k meni sa svih strana zbog raznih pitanja i sluajeva, donosili mi darove i poeli me tovati i astiti. Tjedan sam dana tako proveo, ali pobojavi se da se ne uzoholim i ne nakodim si rastresenou, potajno sam po noi napustio to mjesto. Tako sam se opet uputio na svoj samotni put i osjetio takvo olakanje kao da mi se cijelo brdo svalilo s ramena. Molitva me sve vie i vie tjeila, tako da sam ponekad gorio od ljubavi prema Isusu Kristu, a od tog uzvienog ushienja neto kao utjena struja razlijevalo se po cijelom mojem biu. Pomisao na Isusa Krista tako se urezala u mojem razumu da mi je izgledalo, kada sam razmiljao o evaneoskim dogaajima, kao da ih pred sobom promatram. To bi me ganulo i od radosti bih plakao. Osjeao sam toliku radost da se to ne moe ni izrei. Znalo se dogoditi da po tri dana nisam ulazio u naselja. U ushienju sam osjeao kao da se na zemlji nalazim samo ja, jedini ja, nesretni grenik pred milostivim i ovjekoljubivim Bogom. Ova me samoa tjeila, a uitak molitve se tada osjeao vie nego medu mnotvom. Konano sam stigao do Irkutska. Poklonio sam se moima svetoga Inocenta i poeo razmiljati u sebi kuda u sada ii? Nije mi se svialo ostajati u gradu sa toliko stanovnika. U dvoumici sam poao ulicom. Sreo me neki tamonji trgovac i upitao: - Jesi li ti hodoasnik? Zato ne doe k meni? Zajedno smo poli u njegovu bogatu kuu. Pitao me tko sam i ja sam mu ispripovijedao o svojem porijeklu. Sasluao me i rekao: - Ti bi trebao hodoastiti u drevni Jeruzalem. Ondje je svetinja kakvoj nema nigdje ravne! - Rado bih poao - rekao sam mu - ali ne mogu ii suhim kopnenim putem. Mogu stii do mora, ali kako da preplovim kad nemam ime platiti. Za to je potrebno mnogo novaca. - Ako eli - ree trgovac - ja ti mogu predloiti sredstvo. I lanjske sam godine onamo uputio jednog staria iz naih strana. Ja mu se duboko poklonih a on nastavi: - Sluaj, preporuit u te pismom svojemu sinu u Odesu. On ondje ivi i ima trgovake veze s Carigradom. On e te rado prevesti do Carigrada, a tamo e zapovjediti svojim pomonicima da zauzmu za tebe jedno mjesto na nekom brodu za Jeruzalem. On e za tebe platiti. To nije tako skupo. Bilo mi je drago to to ujem. Mnogo sam zahvaljivao ovom svojem dobroinitelju za njegovu dobrotu, a jo vie sam zahvalio Bogu to je iskazao takvu oinsku ljubav i providnost prema meni, nesretnom greniku, koji nisam uinio ba nita dobra ni sebi ni ljudima i koji badava jedem tui kruh u svojoj beskorisnosti. Tako sam bio u gostima kod tog trgovca tri dana. Napisao mi je, kako je i obeao, pismo za svojega sina s preporukom za mene. I tako idem sada u Odesu s namjerom da stignem do svetog grada Jeruzalema. Ali ne znam da li e Gospod dopustiti da se poklonim Njegovom Grobu koji u sebi nosi ivot.

TREA ISPOVIJEST
Pred samim izlaskom iz Irkutska poao sam jo jednom svojemu duhovnom ocu s kojim sam vodio razgovore i rekao mu: - Evo me, spreman sam za put u Jeruzalem. Doao sam se s vama oprostiti i zahvaliti za kransku ljubav prema meni, nedostojnom hodoasniku. On mi ree: - Neka Bog blagoslovi put tvoj! A kako da mi nisi nita rekao o sebi, tko si i od kuda si? Puno sam se toga nasluao od tebe o tvojim putovanjima. Zanimljivo bi bilo neto saznati o tvojemu porijeklu i ivotu prije hodoaa. - Dobro - rekao sam mu - vrlo u rado ispriati i to. Nije duga pripovijest. Rodio sam se u jednom selu Orlovske pokrajine. Nakon smrti oca i matere ostalo nas je dvoje djece, stariji brat i ja. Njemu je bilo deset godina, a ja sam bio u treoj. Tako nas je uzeo k sebi djed da nas othrani. Bio je to imuan i estit starac, drao je svratite na glavnoj cesti. Kod njega se zaustavljalo mnogo doljaka. Tako smo se preselili k djedu. Brat je bio jogunast, samo je trkarao po selu, a ja sam se vie drao uz djeda. Blagdanom smo ili s njim u crkvu, a kod kue nam je esto itao Sveto pismo, ba ovo koje je kod mene. Brat je odrastao i pokvario se. Nauio je pijanevati. Meni je ve bilo sedam godina. Jednom smo leali zajedno na kaminu, a on me gurnuo odande i povrijedio mi lijevu ruku. Od tada s njom ne vladam, potpuno se osuila. Vidjevi da neu biti sposoban za seljake poslove, poeo me djed uiti itati. Budui da nismo imali itanke, on me je uio itati po ovom Svetom pismu: pokazivao mi je slova, prisiljavao me da slaem rijei i razabirem znakove. Kad je djedu oslabio vid, esto je traio od mene da mu itam Sveto pismo. On je sluao i ispravljao me. Kod nas se esto zaustavljao pisar naega okruga koji je vrlo lijepo pisao. Ja sam gledao i svidjelo mi se kako on pie. Tako sam i sam po njegovom uzoru poeo izvoditi rijei, a on mi je pokazivao, davao papira i tinte, otrio mi pera. Tako sam i nauio pisati. Djedu je to bilo drago pa me je savjetovao: - Bog ti je, eto, darovao pismenost, bit e pravi ovjek. Zato zahvali Gospodu i ee se moli. Mi smo ili u crkvu na sva bogosluenja, a i kod kue smo se ee molili. Traili su od mene da itam Pomiluj mja, Boe, a djed i baka su se klanjali ili kleali. Najzad sam i ja navrio sedamnaest godina. Baka je tada umrla. Djed mi je govorio: - Kod nas nema gazdarice, a kako emo bez enske osobe? Tvoj je stariji brat poao stranputicom. elio bih da se oeni. Ja sam se nekao zbog svoje ozljede, ali djed je ostajao pri svojem, Tako su me oenili. Izabrali su djevojku ozbiljnu i dobru, dvadeset godina staru. Prola je godina dana i djed se smrtno razbolio. Pozvao me k sebi i rekao: - Evo ti kua i sva batina, ivi savjesno, ne varaj nikoga, a napose moli se Bogu jer sve od Njega dolazi. Ne polai nade ni u to osim u Boga, pohaaj crkvu, itaj Sveto pismo i sjeaj se mene i svoje bake. Evo ti i tisuu rubalja, tedi, ne troi bez potrebe, ali nemoj biti krt. Sirotinji i Bojim crkvama darivaj. Tako je on umro a ja sam ga pokopao. Brat je bio zavidan to su kua i imetak ostavljeni samo meni. Poeo se ljutiti na me. Toliko mu je davao u zlu pomagao da je pomiljao i na to da me ubije. Konano, evo to je uinio: probio se do spremita gdje je stajao novac, izvukao ga iz krinje i zapalio spremite. Mi smo to uli tek kada su ve sve zgrade bile u plamenu tako da smo jedva uspjeli skoiti kroz prozor uzevi sa sobom samo odjeu u kojoj smo spavali. Sveto se pismo nalazilo pod jastukom i uzeli smo ga sa sobom. Promatrajui kako nam kua gori, govorili smo izmeu sebe: Hvala Bogu, dobro je to je Sveto pismo ostalo cijelo, imat emo se ime tjeiti u nevolji. Tako nam je sve izgorjelo, a brata je nestalo bez traga. Tek kasnije smo saznali da se brat pijan hvalio kako je odnio novac i potpalio kuu. Ostali smo goli i bosi, pravi prosjaci. Nekako smo podigli kolibu na dug i stali ivjeti kao bezemljai. Moja je ena bila prava majstorica u runim radovima: tkala je, prela, ivala, preuzimala narudbe kod ljudi. Dan i no je radila da me uzdri. A ja kao bogalj nisam mogao ni opanke plesti. Ona je znala tkati ili presti, a ja sam sjedio pokraj nje i itao joj Sveto pismo. Ona je sluala, a katkad

i zaplakala. Znao sam je upitati: Zato sada plae? ivi smo, hvala Bogu! Ona bi na to odgovorila: Za mene je to tako ganutljivo i lijepo napisano u Svetom pismu. Pamtili smo djedovu oporuku: esto smo postili, svako jutro itali akatist, a naveer smo inili do po tisuu poklona da ne upadnemo u napast. udnovato je da o unutarnjoj molitvi, koja se obavlja u srcu, ni pojma nismo imali, ak nikada nismo ni uli za nju. Molili smo neprestano jezikom, besmisleno se klanjali, prigibali se kao budale. Rado smo molili, tako da nam duga i nerazumljiva izvanjska molitva nije izgledala teka, nego se, naprotiv, obavljala vrlo rado. Pravo mi je rekao neki uitelj da u ovjeku djeluje unutarnja molitva koje ni sam nije svjestan. Nepoznato je kako ona nastaje u dui, a pobuuje na moljenje kako tko zna i umije. Poto su minule dvije godine ovakvog naeg ivota, moja se ena najednom razboljela. Dobila je nekako veliku groznicu. Priestila se i deveti dan umrla. Ostao sam sam samcat, a raditi nita nisam mogao. Trebalo je sada lutati po svijetu i prositi milostinju, a toga sam se stidio. Osim toga, spopala me takva tuga za pokojnom enom da nisam znao kuda bih. Kada sam ulazio u kolibu i ugledao njezinu odjeu ili kakvu maramu, znao sam tako gorko zaplakati da sam padao u nesvijest. Nisam mogao vie podnositi svoje tuge ivei kod kue. Zbog toga sam prodao kolibu za dvadeset rubalja, a to je bilo odjee moje ili enine, dao sam siromasima. Zbog moje ozljede dali su mi stalnu putnicu, i tako sam uzeo svoje drago Sveto pismo i poao kuda su me oi vodile. Kad sam krenuo, pomislio sam kuda da se uputim? Poi u prije svega u Kijev, pokloniti se ugodnicima Bojim i zamoliti ih za pomo u svojoj tjeskobi. im sam to odluio, odmah mi je bilo lake i radosno sam stigao do Kijeva. Od tada je ve prolo trinaest godina. Putujem neprekidno okolo po raznim mjestima. Obiao sam mnogo crkava i samostana a sada vie lutam po poljima i stepama. Ne znam hoe li Gospodnja biti volja da stignem do svetog Jeruzalema. Bilo bi dobro ondje i grene kosti svoje pokopati, ako bude volja Boja. - A koliko ti je godina? - Trideset i tri. Gle, Kristova dob!

ETVRTA ISPOVIJEST
A meni je milina biti u Bojoj blizini, imati sklonite svoje u Gospodinu. - Ima pravo ruska poslovica: ovjek snuje, a Bog odreuje - rekao sam doavi ponovno k svojemu duhovnom ocu. - Zamiljao sam kako u danas hodati i hodati putem k svetom gradu Jeruzalemu, a kad tamo, dogodilo se potpuno drukije. Sasvim nepredvien sluaj zadrao me jo tri dana na ovom mjestu. Nisam izdrao da ne doem do Vas da Vas o tome obavijestim i da se posavjetujem o svojoj odluci u ovom sluaju koji se dogodio potpuno neoekivano, evo ovako. Oprostivi se sa svima, krenuo sam na put i ba kad sam htio prijei granicu grada, opazio sam da na vratima posljednje kue stoji poznat mi ovjek koji je nekada i sam bio hodoasnik, kao i ja sada, i kojega ve tri godine nisam vidio. Pozdravio sam se s njim i on me upitao kamo to idem. Odgovorio sam mu: - Htio bih, bude li volja Boja, u drevni Jeruzalem. - Hvala Bogu - nastavio je on - evo ti dobra suputnika. - Bog s tobom i s njim - rekoh. - Zar ne zna da po svojem obiaju nikada ne putujem u drutvu jer sam navikao hodoastiti uvijek sam. A on e mi na to: - Sluaj, znam da e ovaj suputnik biti po tvojem ukusu. I njemu s tobom i tebi s njim bit e ugodno. On je iz ovoga mjesta, dobar starac, i uz to sasvim gluh tako da, koliko god mu vikao, nita ne moe uti. Ako ga treba to pitati, treba mu napisati na papiri i tako e odgovoriti. Tako ti nee dodijati na putu. Nita nee s tobom razgovarati, ak niti kod kue, a ti e mu biti od velike koristi. Sin mu daje konja i kola do Odese pa da ih ondje proda. Istina, starac eli ii pjeice, ali za njegovu prtljagu i neke darove za Grob Gospodnji potreban mu je prijevoz. Eto i ti moe tu staviti svoju prtljagu. Pomisli kako bi bilo mogue pustiti starog i gluhog ovjeka s kolima samog na tako dalek put? Dugo su traili nekoga da ga prati, ali svi zahtijevaju da im se dobro plati. A i opasno je pustiti ga s nepoznatim ovjekom jer nosi novce i razne stvari. Pristani, brate, bit e ti lijepo. Odlui se, na slavu Boju, iz ljubavi prema blinjemu, a ja u uvjeriti gospodare o tebi i bit e neopisivo zadovoljni. To su dobri ljudi koji me mnogo vole. Ja sam kod njih zaposlen ima ve dvije godine. Kako smo porazgovarali, poveo me u kuu k domainu. Odmah sam shvatio da to mora biti estita obitelj i pristao sam na njihov prijedlog. Tako smo i odluili, ako Bog blagoslovi, krenuti na put treeg dana Boia nakon to odsluamo svetu slubu Boju. Kakve li se neoekivane zgode ne nau u ivotu! A Bog i njegova providnost upravljaju naim namjerama i djelima kao to je i pisano: Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Kad je sve to sasluao, ree moj duhovni otac: - Od srca mi je drago, brate moj, to je Gospod dao da te vidim jo jednom i to nenadano nakon kratkog vremena. A budui da si sada slobodan, drago e mi biti da te zadrim neto dulje. Tako e mi bolje ispriati o svojim pounim doivljajima koji su se zbili na tvojem dugom hodoasnikom putu. Sluao sam sa zanimanjem tvoje dosadanje ispovijesti. - Rado u to uiniti - rekao sam i poeo pripovijedati. - Bilo je svega dosta, i dobra i zla. Nije mogue sve u tanine ispripovijedati, a mnogo je toga ve i nestalo iz pamenja jer sam se nastojao sjeati osobito onoga to je rukovodilo i pokretalo moju lijenu duu na molitvu, a sve sam ostalo rijetko pamtio ili, bolje rei, nastojao zaboraviti minulo, po rijeima svetog apostola Pavla: to je za mnom, zaboravljam, za onim to je preda mnom, preem, k cilju hitim, k nagradi vinjeg poziva. I moj je pokojni blaeni starac znao govoriti da potekoe kod molitve srca dolaze sa dviju strana, s lijeve i s desne, tj. ako avao ne uspije odvratiti od molitve tatim matanjem i grenim mislima, tada razdrauje u pamenju poune uspomene i nadahnjuje lijepe misli da bi nekako odvratio od molitve koju on ne trpi. To se naziva desno potkradanje u kojem se dua, odbacivi svoj razgovor s Bogom, preputa rado razgovoru same sa sobom ili sa stvorenjima. Zbog toga me i uio da za vrijeme molitve ne prihvaam ni najljepe misli i da pri kraju dana, budem li shvatio da je vrijeme bilo provedeno vie u pounim razmatranjima i razgovoru nego

u pravoj nevidljivoj molitvi srca, i to treba drati neumjerenou ili koristoljubnom duhovnom pohlepom, osobito kod poetnika kojima je potrebno da im vrijeme provedeno u molitvi prevladava koliinom nad vremenom provedenim u ostalim djelima pobonosti. Ali nije mogue sve zaboraviti. Neke su se stvari tako duboko urezale u sjeanje da su ostale ive u pamenju premda se dugo vremena i ne spominju. Sjeam se, na primjer, jedne pobone obitelji kod koje sam po milosti Bojoj proboravio nekoliko dana. Dok sam lutao po Tobolskoj guberniji, sluajno sam prolazio nekim kotarskim gradom. Dvopeka mi je preostalo vrlo malo. Zato sam uao u jednu kuu da zamolim kruha za put. Kuedomain mi ree: - Hvala Bogu, u pravo si vrijeme stigao; upravo mi je ena izvadila kruhove iz pei. Evo ti jedan, moli Boga za nas. Zahvalio sam i stavio kruh u torbu, a domaica kue me spazila i rekla: - Kako li je slaba i istroena ta tvoja torba. Daj da ti je promijenim. I dade mi drugu, dobru i vrstu torbu. Srdano sam zahvalio i poao dalje. Na prolazu sam zamolio u duanu malo soli. Trgovac mi je nasuo jednu vreicu. U duhu sam se obradovao i zahvaljivao Bogu to je meni nedostojnom pokazao tako dobre ljude. Eto, pomislio sam, bez brige sam za hranu cijeli tjedan, mogu spavati miran i zadovoljan. Blagoslivljaj, duo moja, Gospoda! Kad sam se udaljio od toga grada kojih pet vrsta, opazio sam uza samu cestu neko siromano selo i isto tako siromanu drvenu crkvu, ali izvana vrlo lijepo ukraenu i oslikanu. Na prolazu sam se htio pokloniti hramu Bojemu te sam tako zaao u predvorje i pomolio se. Dvoje-troje djece od nekih pet-est godina igralo se kraj crkve na livadi. Pomislio sam da to moraju biti sveenikova djeca, premda su bila neobino lijepo ureena. Dakle, kad sam se pomolio, poao sam dalje. Nisam se udaljio od crkve niti kojih deset koraka kad zauh za sobom viku: - Prosjae, prosjae, stani! To su za mnom trala i vikala ona djeca, malian i djevojica. Stanem, a oni pritre i uhvate me za ruku: - Idemo naoj majici, ona voli prosjake. - Nisam prosjak nego putnik. - A zato nosi torbu? - Tu imam kruh za put. - Ne, moramo poi do majice, ona e ti dati novaca za put. - A gdje je vaa majica? - Evo tu, iza crkve, za onom umicom. Povedoe me u divan vrt usred kojega sam opazio veliku vlastelinsku kuu. Uosmo u samo dvorite, neobino isto i uredno. Odmah doe k nama sama vlastelinka. - Izvoli, samo izvoli! Kako te to Bog k nama poslao! Sjedi, sjedi, dragi. Sama je skinula s mene torbu, poloila je na stol, a mene posadila na vrlo mekan stolac. - Da li bi togod pojeo? Ili eli li aja? Treba li to? - Smjerno Vam zahvaljujem - odgovorih - hrane imam punu torbu, a aj, premda ga znadem i piti, po naem seljakom obiaju nemam te navike. Vaa srdanost i umiljatost drai su mi od ikakvog goenja. Molit u Boga da Vas blagoslovi za toliku dobrotu i gostoljubivost. Dok sam tako govorio, osjetio sam veliku pobudu za samoom. Molitva mi je uzavrela u srcu i bili su mi potrebni mir i tiina da tako dadnem oduka plamenu molitve koji se usplamsao sam od sebe i da ujedno sakrijem pred ljudima vanjske znakove ovog ushienja: suze, uzdahe i neobine kretnje lica i usta. Zato sam ustao i rekao: - Molim Vas, majko, moram ii dalje. Gospodin Isus Krist neka bude s Vama i Vaom dragom djeicom. - A, ne tako! Boe sauvaj da bi ti otiao, ne dozvoljavam ti! Naveer e doi moj mu iz grada. On ondje slui kao kotarski sudac, za to je izabran. Kako li e mu biti drago kad te vidi! On prima svakog hodoasnika kao Bojeg poslanika. Ode li, bit e mu vrlo ao ako te ne vidi. Osim toga, sutra je nedjelja, moi e se pomoliti s nama na svetoj slubi Bojoj. I blagovat e s nama to je Bog dao. Svakog blagdana ima kod nas do tridesetak gostiju, brae u Kristu. A zato jo nisi rekao o sebi ni odakle si ni kamo si se uputio? Razgovaraj sada sa mnom. Drago mi je sluati duhovne

razgovore bogougodnih ljudi. Djeco, uzmite njegovu torbu i odnesite u sobu gdje su ikone, ondje e prenoiti. Divio sam se svemu to sam sluao i mislio sam: govorim li s ljudskim biem ili je to kakva prikaza? Tako sam ostao ekajui vlastelina. Ispripovijedao sam ukratko o svojem putovanju i rekao da idem u Irkutsk. - U pravi as! Svakako e proi kroz Tobolsk, a ondje se nalazi moja roena mati, monahinja u enskom samostanu, sada ve u shimi. Dat emo ti pismo za nju. Rado e te primiti. K njoj dolaze mnogi radi duhovnih savjeta. Ujedno e joj odnijeti knjigu Ivana Ljestvinika, koju smo po njezinom nareenju naruili iz Moskve. Kako li e sve to biti lijepo! Konano je bilo vrijeme za ruak te sjedosmo za stol. Dooe jo etiri gospoe i stadoe s nama jesti. Kad smo dovrili prvo jelo, jedna je od ovih gospoa ustala, poklonila se prema ikonama, zatim prema nama, otila i donijela drugo jelo i nanovo sjela. Zatim je druga gospoa isto tako pola po tree jelo. Kad sam to vidio, rekao sam vlastelinki: - Usuujem se upitati, majko, je li Vam ova gospoa to u rodu? - Da, to su mi sestre: ovo je kuharica, ona ondje je koijaeva ena, ona kljuarica, a ova ovdje je moja sobarica. Sve su udane i u cijeloj kui nemam niti jedne djevojke. Sluajui i gledajui to, jo sam vie zapao u udivljenje zahvalivi Bogu to mi je dao da upoznam tako dobre ljude, i osjeao sam velik poriv molitve u srcu. Zatim, da ne bih potiskivao molitveni ar i da to bre odem u samou, ustao sam od stola i rekao vlastelinki: - Vi trebate poinuti poslije ruka, a ja u, jer sam navikao hodati, poi u vrt da proetam. - Ne, ja ne poivam - odgovori mi ona - idem s tobom u vrt da mi ispripovijeda neto pouno. A ako hoe ii sam, djeca ti nee dati mira. im te spaze, nee te ostaviti ni na minutu; toliko vole prosjake, Kristovu brau, i hodoasnike. Nisam mogao odustati i tako poosmo. Kad sam uao u vrt, poklonio sam se vlastelinki do zemlje i rekao: - Molim Vas, majko, recite mi, za ime Boje, provodite li ovakav bogougodni ivot ve odavno i kako ste postigli toliku pobonost? - Drage volje, sve u ti ispripovijedati. Moja je mati praunuka Joazafu8, ije se moi mogu vidjeti u Belgorodu. Imali smo veliku kuu u gradu. Jedan smo dio bili iznajmili nekom osiromaenom plemiu. Ubrzo je on umro, a ena mu je ostala u blagoslovljenom stanju. Odmah nakon poroda umrla je i ona. Novoroene je ostalo potpuno bijedno siroe. Moja ga je mati uzela k sebi da ga othrani. Za godinu sam se dana i ja rodila. Zajedno smo rasli i uili kod istih uitelja i uiteljica. Tako smo se privikli jedno na drugo kao roeni brat i sestra. Nakon nekog vremena umro je i moj otac, a mati je ostavila gradski ivot i preselila se zajedno s nama u ovo selo. Kada smo odrasli, mati me udala za svojega gojenca, ostavila nam ovo svoje selo, a sebi je sagradila eliju i odluila poi u samostan. Dala nam je svoj roditeljski blagoslov, izrekla nam svoju zavjetnu elju, da ivimo naime kranski, usrdno se molimo Bogu i napose nastojimo vriti glavnu Boju zapovijed, tj. da ljubimo blinjega, da hranimo prosjake, Kristovu brau, i pomaemo im u svoj jednostavnosti i poniznosti, da djecu odgajamo u strahu Bojem i da sa kmetovima postupamo kao s braom. Eto, tako i ivimo ovdje u osami, ima ve deset godina, nastojei izvravati kako je bolje mogue te zavjetne elje nae majke. Imamo i gostinjac za prosjake u kojem i sada ivi preko desetak sakatih i bolesnih. Po svoj emo prilici sutra poi i k njima. Tada sam rekao: - A gdje je knjiga Ivana Ljestvinika koju elite poslati svojoj majci? - Idemo u sobu, nai u ti je. Nismo ni sjeli itati, kadli stigne vlastelin. Kad me spazio, ljubazno me zagrlio. Izljubismo se bratski, kranski. Poveo me u svoju sobu i rekao: - Poimo, dragi brate, u moju radnu sobu, blagoslovi moju eliju. ini mi se da ti je ona pokazao mi je na svoju enu - ve dosadila. im spazi kakvog hodoasnika ili bolesnika, ne puta ih po cio dan i no. U itavom je njezinom rodu tako od davnine! Uosmo u radnu sobu. Koliko li sam mnogo knjiga tu spazio, divnih ikona te ivotvorni sveti kri u prirodnoj veliini! Pred kriem postavljeno Evanelje. Pomolih se i rekoh:

- Kod vas je ovdje, prijatelju, pravi Boji raj! Evo, tu je sam Gospodin Isus Krist, njegova preista Majka, njegovi sveti ugodnici. A ovo su - pokazah na knjige - njihove ive rijei i pouke koje nikad ne presuuju. ini mi se da se esto naslaujete nebeskim razgovorima s njima. - Da, priznajem, rado itam. - A kakve to knjige imate? - upitah. - Imam puno duhovnih - odgovori mi vlastelin. - Evo ovdje cijeli ivotopis svetaca za itavu godinu, te djela Ivana Zlatoustog, Bazilija Velikog, mnogo bogoslovnih i filozofskih djela, a takoer i mnogo propovijedi novijih znamenitih propovjednika. Moja me biblioteka stoji pet tisua rubalja. - Ima li kod vas kakav pisac o molitvi, jedan petersburki sveenik? Vlastelin je dohvatio tumaenje molitve Gospodnje, Oena, i tako sa zadovoljstvom poesmo itati. Ubrzo je dola k nama i vlastelinka, donijela aja, a djeca su dovukla punu koaricu nekakvih suhih kolaia kakvih u ivotu nisam okusio. Vlastelin je uzeo od mene knjigu, dao vlastelinki i rekao: - Dat emo joj da ita, ona to lijepo znade, a mi emo dotle zaloiti. Vlastelinka je poela itati, a mi smo sluali. Tako sam sluao itanje, a u sebi osjeao da mi se u srcu pojavljuje molitva. to je itanje dalje teklo, to se molitva sve vie i vie razlijevala i inila me sve blaenijim. Najednom opazih kao da je netko projurio ispred mene. Uinilo mi se kao da je to moj pokojni starac. Prenuo sam se i, da taj svoj pokret prikrijem, rekao: - Oprostite, zadrijemao sam. Tu sam osjetio kao da je duh mojega pokojnog starca proeo moj duh ili kao da ga je nekako prosvijetlio. Osjetio sam nekakvu jasnou u razumu i mnotvo misli o molitvi. Prekriio sam se i htio odagnati ove misli. Tada je vlastelinka upravo bila proitala cijelu knjiicu. Vlastelin me upitao: - Da li ti se svidjelo ovo itanje? Tako poesmo razgovarati. - Vrlo mi se svia - odgovorim - jer je Gospodnja molitva vrednija i uzvienija od svih napisanih molitava to ih mi krani imamo. Nju nam je predao sam Gospodin Isus Krist. Proitano je tumaenje vrlo dobro, samo to je sve usmjereno vie prema kranskoj djelatnosti, a ja sam imao prigode itati kod svetih otaca i mistino, tajanstveno objanjenje. - Kod kojih si to otaca itao? - Evo, na primjer kod Maksima Priznavaoca i u Dobrotoljublju kod Petra Damaanskog. Budi dobar, reci nam neto ako se sjea. - Izvolite! Poetak molitve: Oe na, koji jesi na nebesima tumai se u proitanoj knjiici da se pod ovim rijeima podrazumijeva savjet bratske ljubavi prema blinjemu kao prema djeci istoga oca. To je ispravno, ali kod svetih se otaca ovo razjanjava jo dalje i duhovnije. Govore da duh treba uzvisivati k nebu, k nebeskom Ocu i, sjeajui se svojih obaveza, svakoga asa treba stupati u prisutnosti Bojoj i hodati pred Bogom. Rijei Sveti se Ime tvoje knjiica objanjava: da ne izustimo ime Boje bez strahopotovanja ili u neispravnoj zakletvi, odnosno da se ime Boje treba izgovarati na svet nain i da ga se ne izusti uzalud. Meutim mistino tumaenje ovdje vidi izravnu pronju za unutarnju molitvu srca, tj. da se presveto ime Boje usauje u nutrinu srca i da se srce posveuje samo djelotvornom molitvom te da posveuje sva uvstva i duevne snage. Rijei Doi kraljevstvo tvoje tumae se na mistini nain ovako: neka doe u naa srca unutarnji mir, pokoj i duhovna radost. U knjiici se tumai da pod rijeima Kruh na svagdanji daj nam danas treba razumjeti pronju za potrebe koje su nune za tjelesni ivot, ne suvine, nego samo koliko je potrebno i da bude dostatno za pomo blinjemu. A Maksim Priznavalac pod rijeima kruh svagdanji shvaa hranjenje due kruhom nebeskim, tj. rijeju Bojom i sjedinjenjem due s Bogom, usmjerenjem misli na Njega i neprestanom unutarnjom molitvom srca. - Oh, velika je to stvar i gotovo je nemogue za svjetovne ljude da postignu unutarnju molitvu uzdahnuo je vlastelin. - Daj, Boe, da barem izvanjsku molitvu obavljaju marljivo. - Nemojte, prijatelju, tako misliti. Kad bi to bilo nemogue i nesavladivo, Bog to ne bi svima zapovijedao. Njegova se mo ostvaruje i u nemoi. A iskusni sveti oci predlau razne naine koji olakavaju put oko postizanja molitve srca. Naravno, oni ukazuju na posebna i via sredstva pustinjacima koji naputaju svijet, ali i svjetovnjacima ukazuju na prikladna sredstva koja vjerno vode do postizanja unutarnje molitve.

- Nije mi se dogodilo da bih igdje itao ita potanko o tome - ree vlastelin. - Izvolite, ako vam je po volji, proitat u neto iz Dobrotoljublja. Uzeo sam Dobrotoljublje, potraio poglavlje Petra Damaanskog, u treem dijelu na 48. stranici i poeo itati -Treba se priviknuti na zazivanje Imena Bojega kao na disanje, u svako vrijeme, na svakom mjestu i pri svakom poslu. Apostol govori: 'Molite bez prestanka', tj. ui da se treba Boga spominjati u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Dok neto radi, treba imati na umu Stvoritelja svih stvari; ako gleda svjetlost, sjeti se Onoga koji ti ju je darovao; ako gleda nebo, zemlju, more i sve to je u njima, divi se i slavi Onoga koji je sve to stvorio; ako se odijeva, sjeti se iji je to dar i zahvali Onomu koji provia tvoj ivot. Ukratko reeno, neka ti svaki pokret bude povod da se sjea i proslavlja Boga i, eto, dok neprestano moli, radovat e se dua tvoja. - Pogledajte kako je ovaj nain neprestane molitve ugodan, lagan i dostupan svakome tko ima imalo ljudskih osjeaja. Ovo im se neobino svidjelo. Vlastelin me uzbueno zagrlio, zahvalio mi te, pogledavi moje Dobrotoljublje, rekao: - Svakako u kupiti tu knjigu. Odmah u je nabaviti iz Peterburga. A sada u prepisati ovaj odlomak na uspomenu. Govori mi u pero! I odmah je prepisao brzo i vrlo lijepo. Zatim je uskliknuo: - Boe moj, ta kod mene je i ikona svetog Damaskina (to je vjerojatno bila ikona svetog Ivana Damaanskog). Uzeo je okvir, stavio pod staklo ispisani list, objesio pod ikonu i rekao: - Ova iva rije ugodnika Bojega pod njegovom slikom esto e me podsjeati da izvravam ovaj njegov spasonosni savjet i provodim ga u djelo. Zatim smo poli veerati. Za stolom je sjedila s nama sva eljad kao i prije. Kakve li pobone utnje i tiine za vrijeme jela! Kad smo veerali, svi smo zajedno, ljudi i djeca, dugo molili. Meni su dali da itam akatist preslatkom Isusu. Kad smo dovrili, sluinad je pola na poinak, a nas je troje ostalo u sobi. Najednom mi je vlastelinka donijela bijelu koulju i arape. Poklonio sam se do zemlje i rekao: - Neu, majko, uzeti arape jer ih nisam nikada nosio; mi upotrebljavamo obojke. Ona je brzo otila, donijela svoj stari ogrta od tankog utog sukna, nainila od toga par obojaka, a vlastelin na to ree: - Vidi, kod njega se, siromaha, obua gotovo raspala - pa ode i donese neke svoje nove cipele, koje se nataknu na izme. Zatim e mi - Poi u susjednu sobu, ondje nikoga nema, i presvuci ondje svu svoju odjeu. Poao sam onamo, presvukao se i opet se vratio k njima. Posjeli su me na jedan stolac i poeli me obuvati. Vlastelin mi je namatao obojke, a vlastelinka mi obuvala cipele. Na poetku im nisam dao da to rade, ali su mi zapovjedili: - Krist je prao noge svojim uenicima, ti sjedi i uti! Nita nisam mogao uiniti, nego sam zaplakao, a plakali su od milja i oni. Poslije toga je vlastelinka ostala u svojim odajama da uspava djecu, a ja sam poao s vlastelinom do jedne sjenice u vrtu. Dugo nam se nije dalo spavati. Leali smo i razgovarali. Tu me on poe ispitivati: - Reci mi, za ime Boje, iskreno i tono, tko si ti? Ti mora da si od dobroga roda, samo se pravi udakom.' ita i pie vrlo lijepo, pravilno govori i rasuuje. Neto takvo nema u seljakom odgoju. - Ja sam ispriao svoje porijeklo potpuno istinito i od srca, kako Vama, tako i Vaoj gospoi, i nikada nisam ni pomislio da Vam laem ili da Vas prevarim. Zato bih to inio? A to to pripovijedam, to sam sluao od svojega pokojnog bogomudrog starca ili paljivo proitao kod svetih otaca. Ipak moju neukost najvie prosvjetljuje unutarnja molitva koju nisam sam postigao, nego je milost Boja i pouke starca usadie u moje srce. To je dostupno svakom ovjeku. Zahtijeva jedino da se ovjek udubi neto spokojnije u svoje srce i to vie zaziva prosvjetljujue ime Isusa Krista. Odmah e svatko osjetiti unutarnju svjetlost i bit e mu sve shvatljivo. ak e i neke tajne kraljevstva Bojega spoznati u ovome svjetlu. Ve je u tome duboka prosvjetljujua tajna kada ovjek uvidi sposobnost da se udubi u samoga sebe, da gleda samoga sebe iznutra, da uiva u upoznavanju

samoga sebe, da se raznjei i rado oplakuje svoj pad i iskvarenu volju. A pametno rasuivati i razgovarati s ljudima, nije ba teko jer su razum i srce postali prije negoli ljudska uenost i mudrost. Ako postoji razum, moe ga se obraditi naukom ili iskustvom. A ako nema razuma, nikakav odgoj ne moe pomoi. Upravo u tome lei problem to smo daleko sami od sebe i vrlo malo elimo da se sebi pribliimo i samo izbjegavamo da se sastanemo sami sa sobom, zamjenjujemo istinu sa sporednim sitnicama i mislimo: Bilo bi mi drago da se bavim duhovnim poslovima ili molitvom, ali nemam vremena. Trkaranje i ivotne brige ne ostavljaju slobodnog vremena za to. A to je vanije i potrebnije, da li spaeni vjeni ivot due ili ivot tijela koji brzo prolazi, za koji se toliko brinemo? To sam htio rei jer to i dovodi ljude ili do mudrosti ili do gluposti. - Oprosti mi, dragi brate, to sam te pitao ne samo iz znatielje nego iz naklonosti i kranskog suosjeanja s tobom i zato to sam prije dvije godine vidio primjer iz kojega proizlazi moje pitanje upueno tebi. Vidi, doao je jednom k nama neki prosjak s propusnicom umirovljenog vojnika, star, slab i siromaan, upravo gol i bos. Govorio je malo i tako jednostavno, ba kao seljak iz stepe. Uzeli smo ga u ubonicu. Za pet se dana silno razbolio i unijeli smo ga ovamo u ovu sjenicu. Najzad se poeo zaista pribliavati smrti. Mi smo ga na to i pripremili, pozvali smo sveenika da ga ispovjedi, pomae i priesti. U predveerje svoje smrti je ustao, zatraio od mene papira i pero, zamolio me da zatvorim vrata i nikoga ne putam unutra dok on ne napie oporuku svojemu sinu u Peterburg. Zaudio sam se kad sam vidio kako je pisao ne samo lijepim i vjetim rukopisom nego je i sam sadraj bio predivan i pravilan i pun osjeaja. Sutra u ti proitati tu njegovu oporuku; imam jedan prijepis. Sve me to zadivilo i razbudilo u meni znatielju da ga upitam o njegovom porijeklu i ivotu. Dobivi od mene zakletvu da neu kazivati nikome prije njegove smrti, na slavu Boju ispriao mi je svoj ivot: Bio sam knez, vrlo imuan, provodio sam ivot rasipan, raskoan i rastresen. Umrla mi ena, a ja sam ostao sa svojim sinom koji je sretno sluio u gardi u inu kapetana. Jednom sam se zgodom bio spremio da poem na ples k nekoj vanoj osobi. Silno sam se naljutio na svojega sobara, i kako nisam svladao svoj bijes, estoko sam ga udario po glavi, a zatim zapovjedio da ga prevezu na selo. To se dogodilo naveer, a drugog je dana ujutro sobar umro od upale u glavi. Ali to je sve prolo, a ja sam, poalivi svoju neopreznost, brzo sve zaboravio. Prolo je bilo est tjedana, kadli mi se pokojni sobar poeo prikazivati u snu. Svake bi me noi uznemirivao i korio ponavljajui neprestano: 'Nema savjesti, ti si moj ubojica.' Onda sam ga poeo viati i u budnom stanju. to dalje, sve mi se ee javljao, tako da me najzad doslovno neprestano uznemirivao. Najzad sam poeo s njime viati i druge ljude koje sam nekada teko uvrijedio i ene koje sam nekada obeastio. Svi su me oni neprestano korili, nisu mi uope davali mira, tako da vie nisam mogao ni spavati ni jesti niti to raditi. Potpuno sam bio oslabio. Kost i koa. Nijedno od nastojanja sposobnih lijenika nije mi nita pomoglo. Poao sam se lijeiti u inozemstvo, ali lijeei se ondje pola godine, nisam osjetio nikakvog poboljanja, a muna su se vienja sve vie mnoila. Dovezoe me natrag jedva iva. Podnosio sam u punoj mjeri sve uase paklenih muka due ve prije njezinog odjeljenja od tijela. Tada sam se uvjerio da postoji pakao i to on znai. Nalazei se tako u munom poloaju, spoznao sam svoja bezakonja, pokajao se, ispovjedio, dao sam slobodu svojoj sluinadi koja je kod mene sluila i zakleo sam se da u do konca ivota sam sebe muiti svakovrsnim tegobama i da u se tajiti pod prosjakim izgledom da tako postanem posljednji sluga svih ljudi najnieg stalea. Tek to sam se vrsto na to odluio, kadli odmah nestadoe moje uznemirujue prikaze. Takvo sam veselje osjetio zbog pomirenja s Bogom da to ne mogu potpuno ni prikazati. Tu sam osobnim iskustvom osjetio to znai raj i na kakav se nain u naim srcima otkriva kraljevstvo Boje. Doskora sam potpuno ozdravio, izvrio svoje namjere i s propusnicom umirovljenog vojnika tajno otiao iz svojega zaviaja. Ovo je ve petnaest godina kako lutam po cijelom Sibiru. Ponekad bih se zaposlio kod seljaka kao teak, a ponekad bih se uzdravao prosjaenjem. Uza svu ovu oskudicu osjeao sam blaenstvo, sreu i mir savjesti. To moe osjeati samo onaj koji je iz groznog pakla milosrem zagovornika preveden u raj Boji. Kad mi je sve to ispripovijedao, predao mi je svoju oporuku da je otpravim do njegovog sina. Drugog je dana umro. Evo i prijepisa njegove oporuke ovdje kod mene u torbi; pohranjen je u Bibliji. Ako eli proitati, odmah u ti dati. Evo, izvoli! Razmotao sam i proitao:

U ime Boga slavljenog u Trojstvu, Oca, Sina i Duha Svetoga! Dragi moj sine! Ve petnaest godina ne vidi svojega oca. Premda sam nestao u neizvjesnosti, od vremena do vremena raspitivao sam se o tebi. Ouvao sam svoju oinsku ljubav koja me prisiljava da ti poaljem ove svoje predsmrtne retke koji neka ti budu poukom u ivotu. Poznato ti je koliko sam stradavao zbog svoje nepromiljenosti i nepanje u ivotu. Ali ne moe si ni predoiti kako sam se blaeno osjeao u svojem neizvjesnom hodoaenju, naslaujui se plodovima pokajanja. Mirno umirem kod svojega, a i tvojega dobroinitelja, jer se dobra djela iskazana ocu moraju ticati i osjetljivoga sina. Zahvali mu u moje ime im mogne. Ostavljajui ti svoj roditeljski blagoslov, zaklinjem te da ne zaboravlja Boga, da uva svoju savjest, da bude razborit, dobar i razuman, da se odnosi prema podinjenima koliko je god mogue blagonaklono i ljubazno. Ne preziri prosjaka ni hodoasnika; spomeni se da je tvoj umirui otac jedino u prosjaenju i hodoaenju postigao pokoj i mir za svoju izmuenu duu. Zazivajui na tebe milost Boju, mirno sklapam svoje oi u nadi na ivot vjeni, po milosru Zagovornika ljudi, Isusa Krista. Tvoj otac. Tako smo leali, taj dobri vlastelin i ja, i pomalo razgovarali. Upitao sam ga: - ini mi se, prijatelju, da ne moete biti bez briga i nemira zbog vaeg gostinjca. Jer mnogo nae brae hodoasnika hoda zato to nema to raditi ili zbog lijenosti; ak i kojekakve nevaljalosti poinjaju putem, kako sam mogao vidjeti. - Malo je bilo takvih sluajeva, veinom su dolazili pravi hodoasnici - odgovorio je vlastelin. Jo ih vie zadravamo i srdaniji smo prema takvim mangupima. Kada proborave jedno vrijeme s naim prosjacima, braom Kristovom, oni se esto puta poprave i odu iz svratita kao ponizni i krotki ljudi. Ba je nedavno bio jedan takav sluaj. Jedan se ovdanji mjetanin tako bio pokvario da su ga ba svi batinom tjerali od svojih vratiju i nitko mu nije davao niti komad kruha. Bio je to pijan, divlji i svadljiv ovjek, k tome i kradljivac. Upravo takav i izgladnio doao je k nama. Prosio je kruha i pie koje je neobino volio. Primili smo ga srdano i rekli mu: Ostani kod nas, ali pod jednim uvjetom: davat emo ti da pije koliko hoe, ali kada se napije, odmah mora lei. Ako se i malo uzbuni i pone ludovati, ne samo da emo te potjerati i da te vie nikada neemo primiti nego emo te takoer tuiti zapovjedniku okrune policije da te protjeraju kao opasnog skitnicu. Pristao je na to i ostao kod nas. Tjedan dana, ili neto vie, zaista je pio mnogo, koliko je htio, ali bi uvijek, po svojem obeanju ili iz bojazni da mu pie ne obustavimo, poao spavati ili bi odlazio iza vrta, ondje leao i utio. Kada bi se otrijeznio, braa iz svratita savjetovala bi mu i nagovarala ga da se suzdri barem malo u poetku. Tako je poeo postupno piti sve manje, a za tri mjeseca postao je potpuno suzdrljiv i sada se negdje namjestio, tako da ne mora jesti badava svoj kruh. Za tri je dana doao da mi zahvali. Kolike li mudrosti uinjene pod vodstvom ljubavi, pomislio sam i uskliknuo: - Blagoslovljen Bog, koji iskazuje svoju milost u Vaem domu! Poslije ovih razgovora s vlastelinom i nakon to smo prospavali sat ili dva, uli smo gdje zvoni za jutrenje. Poli smo i tek to smo uli u crkvu, vlastelinka je ve bila tu sa svojom djeicom. Odsluali smo jutrenje, a zatim je odmah poela sveta sluba Boja. Vlastelin i jedan njegov sin stajali su blizu oltara, a vlastelinka je s djecom stajala tako da mogne vidjeti prikazivanje svetih darova. Oh, Boe moj, kako li su molili kleei i lili radosne suze! Kako li su sjala njihova lica, tako da sam se i ja naplakao do mile volje promatrajui ih. Kada je zavrila sluba Boja, gospoda, sveenik, sluinad i svi prosjaci poli su zajedno k stolu ruati, a samih prosjaka bilo je do etrdeset. Bilo je tu djece, hromih ljudi i nekih s izgledom bolesnika. Svi su sjeli za isti stol. Kakva li je tu bila tiina! Ja sam se usudio tiho rei vlastelinu: - U samostanima itaju ivotopise svetaca za vrijeme jela. Mogli biste i vi tako initi. Eto, imate i cjelokupnu zbirku ivota svetih. Vlastelin tada ree vlastelinki: - Zaista, Maa, uvest emo takav obiaj. Bit e to vrlo pouno. Evo, kod prvog ruka itat u ja, onda ti, poslije tebe na sveenik, onda braa po redu, tko bude znao. Sveenik ree dok je jeo:

- Drago mi je sluati, rado bih i itao, ali uope nemam slobodnog vremena. im doem kui, ne znam gdje bih poeo: same brige i poslovi. Treba ovo, treba ono. Mnotvo djece, a i stoke koliko hoe. itav sam dan u urbi. Nije mi nikako do itanja ili pouke. to sam u sjemenitu nauio, to sam davno ve zaboravio. Kad sam to uo, trznuo sam se, a vlastelinka, koja je sjedila kraj mene, uhvati me za ruku i ree: - Otac to govori iz poniznosti, on uvijek sebe ponizuje, ali je predobar i bogougodna je ivota. Ve je dvadeset godina udovac. Sada odgaja mnotvo unuadi, a uz to esto slui u crkvi. Kad sam to uo, sjetio sam se rijei Niceta Stethatosa u Dobrotoljublju: Po unutarnjem stanju due mijenja se priroda stvari, tj. kakav je tko, tako i o drugima sudi. I dalje: Tko je postigao pravu molitvu i ljubav, taj vie ne pravi razlike izmeu stvari, ne pravi razlike meu grenikom i pravednikom, nego sve jednako voli i nikoga ne osuuje, kao i sam Bog, jer i sunce sja i kia pada nad pravednima i nepravednima. Opet je nastala utnja. Nasuprot meni sjedio je neki slijepac iz gostinjca. Vlastelin ga je hranio, komadao mu ribu i nalijevao juhu. Promatrajui paljivo, primijetio sam da slijepac neprestano neto ape i kao da dre. Pomislio sam da moli pa sam stao gledati paljivije. Kad je ruak zavrio, jednoj je starici pozlilo. Otro ju je zaboljelo pa je zajaukala. Vlastelin i vlastelinka su je odveli u spavaonicu i polegli na postelju. Vlastelinka je ostala da je nadzire. Sveenik je poao po popudbinu. Vlastelin je dao upregnuti koiju i pourio u grad po lijenika. Svi su se razili. Osjetio sam upravo neku glad za molitvom, silnu potrebu da izrazim molitvene osjeaje, a samoe i tiine ve drugi dan nije bilo. Osjeao sam u srcu kao neku poplavu koja je htjela provaliti i razletjeti se po svim udovima. Budui da sam je obuzdavao, osjetio sam odmah veliku bol koja je u stvarnosti bila radosna i zahtijevala je mira u tiini i nasienje u molitvi. Ovom sam prigodom shvatio zato su se oni koji su gajili molitvu to je u njima sama djelovala klonili drugih ljudi i skrivali se gdje ih nitko ne pozna. Takoer sam shvatio zato sv. Hesihije naziva praznoslovljem ak bilo kakav duhovan i koristan, ali neumjeren razgovor. Tako i sv. Efrem Sirski govori: Dobra rije jest srebro, a utnja je isto zlato. Razmiljajui tako, poao sam u gostinjac. Tu su svi poslije ruka poivali. Popeo sam se na tavan, smirio se, odmorio i pomolio. Kada su ustali prosjaci, naao sam slijepca i odveo ga iza vrta. Sjeli smo na osami i zapoeli razgovor. - Reci mi, za ljubav Boju i na korist duhovnu, obavlja li Isusovu molitvu? - Neprestano je obavljam! - I to u tome osjea? - Samo to da ne mogu ni po danu ni po, noi biti bez molitve. - Kako ti je Bog pokazao da tako radi? Ispripovijedaj mi, dragi brate, sve u tanine... - Ja sam ovdanji majstor, zaraivao sam kruh kao kroja, lutao sam po drugim gubernijama i po selima te ivao seljaku odjeu. U nekom sam selu ostao dugo kod jednog domaina da mu ijem za kunu eljad. Jednog blagdana opazio sam pod ikonama tri knjige pa sam upitao: - A tko to kod vas ita? - Nitko - odgovorie mi. Uzevi jednu od tih knjiga, otvorio sam je onako, bilo gdje, jo se sjeam, i proitao ove rijei: Neprestana se molitva sastoji u tome da se zaziva ime Boje uvijek, razgovara li tko ili sjedi ili hoda ili radi ili jede ili dok bilo to obavlja. Na svakom mjestu i u svako vrijeme treba zazivati ime Boje. Kad sam to proitao, pomislio sam da bi mi to bilo vrlo potrebno pa sam poeo aputati molitvu dok bih bio pri poslu. I godilo mi je! Ukuani su to primijetili pa su mi se stali podsmjehivati: - Nisi li arobnjak kad neprestano neto apue? Ili nekakve uroke izgovara? Da se pritajim, prestao sam micati usnama i izgovarao sam molitvu samo jezikom. Najzad sam se toliko privikao na molitvu da bi je jezik sam izgovarao danju i nou, i meni je to bilo vrlo drago. Dugo sam tako obilazio sela, a zatim sam odjednom potpuno oslijepio. U mojem rodu svi imaju mutnu vodu u oima. Tako je naa zajednica mene smjestila u ubonicu zbog mojega siromatva. Ta se ubonica nalazi u Tobolsku, glavnom gradu gubernije. Ja sam se onamo bio i uputio, ali me je moj vlastelin zaustavio da mi dadne kakva kola za putovanje do toga grada. - A kako se zvala ta knjiga to si je ondje itao?

Da to nije bilo Dobrotoljublje? - Ne bih ti znao rei jer nisam pogledao na slov. Uzeo sam svoje Dobrotoljublje, potraio kod patrijarha Kalista te rijei koje mi je on rekao napamet i proitao ih. - Tu je to - uskliknuo je slijepac.. - itaj, brate, to je vrlo lijepo. Kad sam stigao do retka gdje se govori da treba moliti srcem, slijepac me upitao: - to to znai i kako se to treba initi? Odgovorio sam mu da je nauk o molitvi srca potanko izloen upravo u ovoj knjizi, u Dobrotoljublju. On me usrdno zamolio da mu to sve proitam. - Tako emo i uiniti - odgovorio sam. - A kada se misli uputiti u Tobolsk? - Ako je mogue, odmah - odgovorio je. - Onda sluaj: ja namjeravam sutra krenuti na put pa emo poi zajedno. Proitat u ti sve to se odnosi na molitvu srca i pokazat u ti kako da se pronae mjesto srca i kako da se k njemu priblii. - A to emo s kolima? - upitao me on. - to e nam kola? Kao da ne znamo koliko ima do Tobolska, jedva sto i pedeset vrsta. Poimo polagano; bit e nam lijepo ovako zajedno na osami. Ugodnije e nam biti razgovarati i itati o molitvi. Tako smo se i dogovorili. Pod veer je doao vlastelin da nas sve pozove na veeru, a poslije veere sam rekao da se sa slijepcem spremam na put i da nam ne trebaju kola jer ovako zgodnije moemo itati Dobrotoljublje. Na to mi ree vlastelin: - I meni se doista svidjelo Dobrotoljublje. Ve sam napisao pismo i pripremio novac da sutra, kada poem na sud, jedno i drugo otpremim u Peterburg da mi knjigu poalju prvom potom. Tako smo ujutro krenuli na put zahvaljujui mnogo ovoj gospodi na njihovoj primjernoj dobroti i milosru. Njih nas je dvoje pratilo dobru vrstu puta. Poli smo slijepac i ja, a hodali smo polagano, po deset, po petnaest vrsta na dan, a u vrijeme to nam je preostajalo sjedili bismo na osami i itali Dobrotoljublje. Ja sam mu o molitvi srca proitao sve po redu kako me je pouio moj pokojni starac, tj. Poeo sam knjigom Nicefora monaha, zatim Grgura Sinajskog i tako dalje. S kakvim li je zanimanjem i s pravom pohlepom slijepac sve to sluao i kako mu se svialo i radovalo ga! Zatim je poeo postavljati takva pitanja da nisam imao dosta pameti da mu na sve odgovorim. Kada smo proitali to je trebalo iz Dobrotoljublja, poeo me usrdno moliti da mu djelom pokaem kako bi mogao razumom nai mjesto srca i kako se u njega moe uvoditi boansko ime Isusa Krista; kako da moli na unutarnji nain srcem i u tome da uiva. Poeo sam mu kazivati: - Ti sada ne vidi nita, ali si u razumu moe predstavljati ono to si ranije vidio, kao ovjeka ili bilo koju stvar ili koji dio svojega tijela, kao npr. ruku ili nogu. Moe si to predstaviti tako ivo kao da ba sada gleda. A moe li na to svrnuti svoje premda slijepe oi? - Mogu - odgovori slijepi ovjek. - Ba tako si predstavi svoje srce. Usmjeri oi kao da gleda kroz prsa i predstavi si ga to ivlje moe. Paljivo sluaj kako otkucava udarac za udarcem. A kada to postigne, poni izgovarati rijei molitve sa svakim kucajem srca. Tako s prvim kucajem reci ili pomisli Gospode, s drugim Isuse, s treim Kriste, s etvrtim smiluj, s petim mi se, i ponavljaj tako puno puta. To ti je lako, jer tu ve ima poetak i pripravu za molitvu srca. Zatim, kada se na to privikne, poni uvoditi u srce i izvoditi itavu Isusovu molitvu s disanjem, upravo kako nauavaju oci, tj. udiui u sebe zrak reci, predstavi si Gospode Isuse Kriste, a izdiui izgovaraj smiluj mi se. ini to sve vie i ee, i naskoro e osjetiti istananu bol u srcu, a zatim e se u njemu pojaviti okrepa. Tako e, s pomou Bojom, postii slobodno djelovanje divne unutarnje molitve srca. Ali dok to obavlja, uvaj se bilo kakvih predstavljanja u mati i kojekakvih prikaza to se pojavljuju. Odbaci potpuno bilo kakvo predstavljanje jer sveti oci strogo zahtijevaju odsutnost vienja pri unutarnjoj molitvi da se ne upadne u obmanu. Kad je slijepac sve to paljivo sasluao, poeo je revno raditi po uputama. U tome se znao dugo vjebati, osobito nou kada smo se zaustavljali po svratitima. Za pet dana poeo je osjeati veliku

toplinu i neizreciv uitak u srcu, a ujedno i neobinu elju da tako moli neprestano, to mu je otkrivalo izvanrednu ljubav prema Isusu Kristu. Ponekad je znao gledati svjetlost premda u njoj nije primjeivao nikakve stvari ili predmete. Ponekad mu je izgledalo kao da ulazi u svoje srce, kao da u njegovoj unutarnjosti gori lijep plamen upaljene svijee i kao da mu iz prsiju osvjetljuje i vanjtinu. Pri ovom plamenu on je mogao vidjeti ak i udaljene stvari, kako se jednom i dogodilo. Tako smo nas dvojica ili umom, a on je u tiini bio udubljen u molitvu. Najednom mi ree: - Kakva alost! Ve gori crkva, evo, i zvonik se sruio! A ja njemu: - Prestani zamiljati gluposti, to ti je napast. Svako sanjarenje treba brzo odbaciti! Od sela smo jo dvanaest vrsta! On se pokorio, nastavio je moliti i uutio. Pod veer smo stigli u selo i ja sam tu stvarno vidio nekoliko izgorenih kua i sruen zvonik, koji je bio nainjen od brvana, i ljude kako se okolo kupe. udili su se kako je zvonik pao a da nije nikoga prignjeio. Po mojem miljenju, sve se to dogodilo upravo dok je slijepac priao o nesrei. Stoga mi on ree: - Rekao si da mi je vienje bilo besmisleno, a eto, tako se zaista i dogodilo! Kako da ne zahvaljujem i kako da ne ljubim Gospodina Isusa Krista koji objavljuje svoju milost i grenicima i slijepima i nerazumnima. Zahvaljujem i tebi koji si me nauio djelovanju srca. Odgovorih mu: - Ljubi Isusa Krista i zahvaljuj mu. Ali nemoj prihvaati kojekakva vienja kao izravna objavljenja milosti jer se sve to esto moe dogaati prividno, po poretku samih stvari. Ljudska dua nije razmjerno privezana uz mjesto i stvari. Ona moe i u tami vidjeti i stvari vrlo udaljene kao da se nalaze sasvim u blizini. Samo to mi ne prihvaamo snagu i hod te duevne sposobnosti, onesposobljujemo je ili sponama svojega tijela ili spletenou ili rastresenou svojih misi. Ali kada se saberemo u same sebe, udaljujemo se od svega to nas okruuje i izotravamo se u razumu. Tada dua ulazi u ono to joj je i dodijeljeno i djeluje na viem stupnju. Ali i to je prirodna stvar. uo sam od svojega pokojnog starca da i ljudi koji ne mole ili ljudi napose nadareni tim sposobnostima ili bolesnici i u najtamnijoj odaji vide svjetlost kako sja iz svih stvari, razlikuju predmete jedan od drugoga, osjeaju u sebi dvojnika i proniu u misli drugih osoba. A to se zbiva pri molitvi srca izravno po milosti Bojoj, to je tako divno da nijedan jezik ne moe izraziti, niti se moe usporediti ili primijeniti niemu stvorenomu. Sve sjetilno nije nita u usporedbi s divnim osjeajima to pobuuje milost u srcu. Moj je slijepac sve to paljivo slijedio i postao je jo ponizniji. Molitva se u njegovom srcu razvijala sve vie i vie i neizrecivo ga naslaivala. Ja sam se tome radovao iz sve due i usrdno sam zahvaljivao Bogu to mi je dao da upoznam njegovog tako blaenoga slugu. Konano smo stigli i do Tobolska. Slijepca sam ostavio u tamonjoj ubonici, i nakon to sam se s njim oprostio, poao sam dalje na svoj put. Mjesec sam dana tako mirno putovao i duboko sam osjeao kako ovjeka izgrauju i usavruju dobri ivi primjeri. Cesto sam itao Dobrotoljublje i preispitivao sve to sam govorio pobonome slijepcu. Njegov pouan primjer razbuktao je u meni revnost, priznanje i ljubav prema Bogu Gospodu, a molitva srca tako me naslaivala da sam mislio da na svijetu nema nikoga sretnijeg od mene i nisam si mogao predstaviti moe li biti vee ili bolje radosti u kraljevstvu nebeskom. Ne samo da sam to osjeao u nutrini svoje due nego mi se i sve izvanjsko predstavljalo u zanosnom izgledu i sve me privlailo na ljubav i zahvaljivanje Bogu. Ljudi, drvee, biljke i ivotinje, sve mi je izgledalo kao domae, na svemu sam nalazio odraz imena Isusa Krista. Ponekad sam osjeao takvu lakou kao da nisam imao tijela i kao da uope ne hodam, nego kao da lebdim u zraku. Ponekad sam ulazio u samoga sebe i jasno promatrao svu svoju unutarnjost divei se premudroj sloenosti ljudskoga tijela. Znao sam osjeati takvu radost kao da sam postao car i u tom sam uitku elio da mi Bog dade da to prije umrem i razlijem svoju zahvalnost pred podnojem Njegovim i u svijetu duhova. Vidi se da sam se neumjereno naslaivao tim osjeajima, to li, ili je to dopustila volja Boja, ali nakon nekog vremena osjetio sam u sebi neki strah i trepet. Da mi se opet ne bi dogodila kakva nevolja ili napast, kao to je bilo s onom djevojkom koju sam onomad nauio Isusovu molitvu kraj kapelice? Te su me misli oblijetale kao oblak i u vezi s tim sam se sjetio rijei svetog Ivana

Karpatskog koji govori da onaj koji esto poduava druge biva izloen obezvreivanju i trpi napasti i iskuenja za one koji se od njega duhovno koriste. Poslije tih munih misli udvostruio sam molitvu u kojoj sam ih sasvim odagnao, i ve ohrabren, rekao sam u sebi: Neka bude volja Boja! Spreman sam trpjeti to mi god poalje Isus Krist zbog moje zloe i oholosti. ak i oni, kojima sam nedavno otkrio tajnu unutarnjosti srca, bili su i prije susreta sa mnom ve opremljeni neposrednim poznavanjem Bojih tajni. Kad sam se tako smirio, krenuo sam dalje utjeen molitvom i radosniji nego prije. Dva je dana bilo kiovito i put se bio tako raskvasio da se jedva moglo izvlaiti nogu za nogom iz gliba. Iao sam kroz stepu i na kojih petnaest vrsta nisam nalazio nikakvog naselja. Konano sam pod veer opazio ba uz cestu jednu kuu pa sam se poveselio i pomislio da u zamoliti da mi dozvole da otpoinem i prenoim, a sutra ujutro to mi Bog dade. Moda e i vrijeme biti bolje. Kad sam stigao, vidio sam pijanog starca u vojnikoj kabanici gdje sjedi na nasipu u dvoritu. Poklonio sam se pred njim i rekao: - Moe li se kod koga ovdje zamoliti za prenoite? - A tko ti to moe dozvoliti ako ne ja - izderao se starac - ja sam ovdje glavni! Ovo je potanska stanica i ja sam ovdje nadglednik. - Onda mi, gospodine, dozvolite da kod vas prenoim. - A ima li propusnicu? Pokai da je kod tebe sve ispravno kako zakon propisuje! Dadoh mu svoju propusnicu. Drei je u ruci, on me pitao: - Gdje je propusnica? - U ruci je drite - odgovorim. Nadglednik je uzeo naoale, proitao i rekao: - Sve je u redu, prenoi. Ja sam dobar ovjek; evo, poastit u te i aicom. - Ja ne pijem - odgovorio sam mu. - Onda nikom nita, barem veeraj s nama. Sjeli su za stol, on i kuharica, mlaa ena koja je takoer bila ve pripita, a mene su smjestili uza se. Dok su veerali, neprestano su se svaali, prigovarali jedno drugomu, a najzad se i potukli. Nadglednik je otiao pod trijem, ondje legao u komoricu, a kuharica je poela pospremati, prati posude i za to je vrijeme neprestano korila svojega staria. Prisjeo sam i mislio da se ona nee skoro umiriti, pa sam joj rekao: - Gdje bih mogao lei, gospodo? Silno sam umoran od puta. - Sad u ti prostrijeti, gospodine - i stavivi stoli do klupe pod prednjim prozorom, prostrla je postelju i postavila uzglavlje. Legao sam i zamirio, toboe da spavam. Kuharica je jo dugo vrljala okolo. Konano je sve pospremila, ugasila svjetlo i dola k meni. Najednom se sav prednji prozor, okvir i daice dovratnika razletjee u komade, razasue se uza straan tropot, itava se soba stresla, a ispred prozora su se uli bolni jecaji, vika i nekakva zbrka. ena je u strahu skoila na sredinu sobe i pala na pod. Ja sam izbezumljen skoio i pomislio da se to zemlja rastvorila poda mnom. Tad sam ugledao kako dva koijaa unose u kuu ovjeka svega okrvavljenog tako da ga se nije moglo ni prepoznati. Taj me prizor jo vie prestraio. Bio je to potar koji je ovamo u velikoj urbi dovezao svoja kola da promijeni konje. Njegov koija, koji po svoj prilici nije pogodio tono na vrata, rudom je udario u prozor, a kako je na sredini bio neki jarak, tako su mu se kola prevalila, a koija, budui da je pao na otre kolce kojima je bio ograen nasip, duboko si je razrezao glavu. Potar je zatraio vode i vina, isprao ranu, nakvasio je vinom i, nakon to je i sam ispio jednu au, viknuo je: - Dajte mi konje! Ja sam mu priao i rekao: - Kako ete, gospodine, putovati ovako ozlijeeni? A on e meni: - Potar nema kada biti bolestan! - i brzo odjuri s konjima. enu su koijai dovukli do pei, pokrili je rogozinom i rekli: - To se njoj neto udno dogodilo od straha; ve e se osvijestiti. Nadglednik se otrijeznio i nastavio je spavati. Ostao sam sam. ena se brzo osvijestila i poela hodati iz kuta u kut kao da je poludjela i najzad je izala. Ja sam se pomolio i pred samu zoru zaspao. Ujutro sam se oprostio s nadglednikom i poao dalje.

Hodao sam i molio s vjerom, nadom i ljubavlju prema dareljivom Ocu, punom svake utjehe koji me izbavio od tako bliske nevolje. est godina kasnije, prolazei kraj nekog enskog samostana, uao sam u crkvu da se pomolim. Gostoljubiva me predstojnica povela k sebi poslije slube Boje i ponudila ajem. Najednom joj dooe neoekivani gosti. Pola je da ih primi, a mene je ostavila u drutvu koludrica koje su joj posluivale. Ponizna monahinja koja je nudila aj pobudila je u meni znatielju pa sam je upitao: - Jeste li, majko, ve davno u ovom samostanu? - Ima pet godina - odgovori mi ona. - Mene su ovamo doveli poluludu i ovdje mi se Bog smilovao. Majka predstojnica ostavila me kod sebe i ovdje zamonaila. - A kako ste to bili izgubili razum? - upitao sam je. - Od straha. Radila sam na nekoj postaji i jedne noi dok sam spavala, kola su razbila prozor. Tako sam poludjela od straha. Godinu dana roaci su me vodili po svetim mjestima. Tek sam ovdje ozdravila. Kad sam to uo, bilo mi je vrlo drago. Zahvalio sam Bogu to je sve tako mudro uinio nama na korist. - Mnogo je toga jo bilo - rekao sam u razgovoru svojemu duhovnomu ocu. - Kad bih pripovijedao sve po redu, ne bi bilo dosta ni tri dana! Ipak u ispripovijedati jo jedan sluaj. Jednog lijepog vedrog dana vidio sam uz cestu seosko groblje s crkvom i uz nju sveenikov stan. Upravo je zvonilo za slubu Boju. Poao sam i ja. Stizao je i narod iz okolice. Neki od njih nisu ni prilazili blizu, nego su posjedali po ledini. Kad su me spazili, rekli su mi: - Ne treba se uriti, jo e se nastajati do mile volje dok ne pone bogosluje. Ovdje kod nas slue vrlo dugo, sveenik je boleljiv i nekako nespretan. Zaista, sluba se dosta oduljila. Sveenik mlad, ali neobino mrav i blijed, kretao se vrlo sporo, ali i vrlo pobono, i pod konac slube Boje izrekao je vrlo lijepu propovijed sa mnogo osjeaja o postizavanju ljubavi prema Bogu. Poslije slube sveenik me pozvao k sebi na ruak. Za stolom sam mu rekao: - Vi, oe, sluite lijepo i pobono, ali vrlo dugo. - Da - odgovori mi on - iako se to mojim upljanima ne svia te prigovaraju, ali druge nema. Ja volim o svakoj bogoslunoj rijei najprije razmisliti i uivati u njoj, a tek je onda izgovoriti glasno jer bi inae bez nutarnjeg osjeaja svaka izgovorena rije bila i meni i ostalima bez koristi. Sve se sastoji u nutarnjem ivotu i u paljivoj molitvi. Kako li se malo ljudi zanima unutarnjim djelovanjem! Zato to ne ele, ne zanimaju se unutarnjim, duhovnim prosvjeenjem - rekao je sveenik. Na to ga upitah: - Kako se to moe postii? Meni to izgleda vrlo teko. - Nipoto! Da se duhovno prosvijetli i da postane paljiv i unutarnji ovjek, treba uzeti jedan, bilo koji tekst Svetoga pisma i usredotoiti svu panju i razmiljanje na njega. Tako e ti se rastvoriti svjetlo razuma. Isto tako treba postupati i s molitvom: ako eli da ti bude ista, pravilna i da u njoj uiva, treba si izabrati neku kratku molitvu koja ima malo rijei, ali snanih, i ponavljati je mnogo puta i dugo, i tada e osjetiti radost molitve. Vrlo mi se svidjela ova djelotvorna i jednostavna sveenikova pouka koja je ujedno duboka i mudra. U mislima sam zahvaljivao Bogu to mi je pokazao ovoga zaista pravog pastira svoje Crkve. Kad smo dovrili ruak, ree mi sveenik: - Ti sada poslije jela poi spavati, a ja u se dati na itanje rijei Boje da tako pripremim sutranju propovijed. Otiao sam u kuhinju. Tu nije bilo nikoga, samo je sjedila neka postarija starica koja se zgurila u kutu i kaljala. Sjeo sam do prozoria, uzeo svoje Dobrotoljublje i tako sam tiho itao. Konano sam primijetio da starica neprestano apue Isusovu molitvu. Bilo mi je drago uti da se esto izgovara ime Gospodnje te sam joj rekao: - Kako je lijepo da ti, majice, tako moli. To je najspasonosnije kransko djelo. - Da, gospodine, pod svoju starost nalazim radost u tome da mi se Bog smiluje. - Da li si se ve davno privikla da tako moli?

- Od djetinjstva, gospodine. Bez toga ne mogu ivjeti jer me Isusova molitva izbavila od pogibelji i smrti. - Kako je to bilo? Ispripovijedaj mi, na slavu Boju i na pohvalu milosne Isusove molitve. Stavio sam u torbu svoje Dobrotoljublje, sjeo sam blie do nje, a ona je poela govoriti: - Bila sam djevojka mlada i lijepa. Roditelji su me zaruili s jednim momkom. Dan prije vjenanja doao je moj zarunik k nama i odjednom, na kojih deset koraka, pao mrtav a da uope nije ni uzdahnuo. Tako sam se toga prestraila da sam se potpuno odrekla braka i odluila ivjeti u djevianstvu, posjeivati sveta mjesta i moliti se Bogu. Ipak sam se bojala putovati sama da me ne bi opaki ljudi obeastili zbog moje mladosti. Tako me jedna starica hodoasnica poduila da, gdje god se naem na putu, neprestano izgovaram Isusovu molitvu i da mi se tako nita zla ne moe dogoditi. U to me vrsto uvjerila. Povjerovala sam i na taj nain ila sam sretno, ak do najudaljenijih svetih mjesta. Roditelji su mi plaali to je trebalo. Pod starost sam oboljela i, evo, ovdanji me sveenik milosrdno primio k sebi i ovdje me uzdrava. S uitkom sam sluao i nisam znao kako da zahvalim Bogu za ovaj dan u kojem sam vidio toliko primjernih stvari. Zatim sam uz blagoslov toga dobrog i pobonog sveenika krenuo veseo na svoj put. Imao sam jo jednom prilikom uvidjeti, i to ne tako davno, kad sam naime dolazio ovamo kroz Kazansku guberniju, kako se mo molitve u ime Isusovo jasno i ivo pokazuje ak onima koji je i nesvjesno obavljaju i kako je esto i dugotrajno obavljanje molitve vjeran i najkrai put da se postignu njezini plodovi. Trebao sam jednom zgodom prenoiti u nekom tatarskom selu. Kad sam onamo stigao, vidio sam pred jednom kuom ruska kola i koijaa. Upravo su ispregli i hranili konje. Poveselio sam se i odluio zamoliti ovdje za prenoite nadajui se da u tako noiti kod krtenog naroda. Pribliio sam se i upitao koijaa tko to putuje. Odgovorio mi je da jedan gospodin putuje iz Kazana na Krim. Dok smo tako razgovarali koija i ja, gospodin je u koiji odgrnuo zastor i, opazivi mene, rekao: - I ja namjeravam ovdje prenoiti, ali ne idem u kuu jer je kod Tatara vrlo neuredno, zato mislim prespavati u samoj koiji. Zatim je gospodin poao da se proeta. Tako smo zapoeli razgovor. Medu ostalim stvarima, ispripovijedao mi je o sebi sljedee: - Do svoje ezdeset i pete godine sluio sam u mornarici kao kapetan prvog razreda. Pod starost sam se razbolio od neizljeive kostobolje. Napustio sam slubu i ostao na Krimu, na imanju svoje ene, gotovo neprestano bolestan. ena mi je bila dosta rasputena, rastresenog karaktera i velika kartaica. Postalo joj je dosadno ivjeti sa mnom ovako bolesnim. Napustila me i otila u Kazan k naoj keri koja je ondje bila udana za jednog inovnika. Odnijela je sa sobom sve to je mogla. Odvela je ak i sluinad ostavivi sa mnom samo osmogodinjeg djeaka, moje kume. Tako sam ivio tri godine u samoi. Djeak koji me je posluivao bio je brz i obavljao mi je sve kune poslove, spremao mi sobu, loio mi pe, kuhao kau, grijao samovar. Ali uza sve to bio je neobino ivahan i nepopravljiv vragolan. Neprestano bi trkarao, lupao, vikao, skakao i tako me neobino uznemirivao. Ja sam tada volio itati duhovne stvari, bilo zbog dosade, bilo zbog bolesti. Imao sam divnu knjigu Grgura Palamasa18 o Isusovoj molitvi. Neprestano sam je itao, a pomalo obavljao i molitvu. Moj mi je djeak smetao. Nikakve prijetnje ni kazne nisu ga suzdravale od nestaluka. Da ga umirim, posadio bih ga uza se u sobi na klupicu i prisiljavao ga da neprestano izgovara Isusovu molitvu. Na poetku mu se to nipoto nije svialo. Na sve se mogue naine od toga uklanjao i esto prekidao. Da ga prisilim na posluh, stavljao sam kraj sebe ibu. Dok je izgovarao molitvu, mirno sam itao knjigu ili sluao kako on moli. im bi uutio, zagrozio bih mu se ibom, a on bi dalje nastavljao moliti. To me je vrlo umirivalo jer je nastao mir u mojem stanu. Nakon nekog sam vremena primijetio da vie ne treba ibe jer je deko poeo izvravati moju zapovijed sa vie radosti i panje. Zatim sam poeo primjeivati veliku promjenu u njegovom nestanom karakteru. Postao je tih i utljiv, a domae poslove obavljao je tonije. Meni je bilo drago i poeo sam mu putati sve vie slobode. I to se konano dogodilo? Tako se bio priviknuo na molitvu da je doslovno neprestano i uza svaki posao molio bez ikakvog prisiljavanja s moje strane. Kad bih ga pitao, odgovorio bi da arko eli obavljati molitvu. - A to pri tome osjea? - upitao sam ga.

- Nita. Samo osjeam da mi je lijepo dok molim. - to ti to znai da ti je lijepo dok moli? - Ne znam kako bih rekao. - Veseli li te to? - Da, veseli me. Bio je ve navrio dvanaest godina kad je poeo krimski rat, a ja sam otiao k svojoj keri u Kazan i djeaka uzeo sa sobom. Tu smo ga smjestili u kuhinji s ostalom eljadi. To mu se nikako nije svidjelo. Tuio mi se da su ga ljudi ismjehivali izvodei kojekakve ale i na taj mu nain smetali u molitvi. Najzad, nakon tri mjeseca, doe mi i ree: - Htio bih se vratiti kui. Meni je ovdje neizdrivo dosadno i buno. Odgovorih mu: - Kako bi mogao putovati sam tako daleko i jo po zimi? Strpi se dok i ja ne poem i tada e sa mnom. Drugi je dan moj djeak nestao! Svuda smo ga traili, ali nigdje ga nismo nali. Najzad sam dobio pismo s Krima od ljudi koji su ostali na naem imanju. Javili su mi da je djeak naen mrtav u mojoj pustoj kui na drugi dan Uskrsa, 4. travnja. Leao je na podu u mojoj sobi, pobono, prekrienih ruku na prsima, kapa mu pod glavom, obuen u onom lakom kaputiu to je nosio jo dok je bio kod mene i u kojem je i otiao. Tako su ga i pokopali u mojem vrtu. Kad sam primio tu vijest, neobino sam se zaudio na koji je nain to dijete stiglo do imanja. Krenuo je 26. veljae, a naen je 4. travnja. Prijei za mjesec dana tri tisue vrsta, daj Boe i na konjima! Trebalo bi prevaliti po sto vrsta na dan! A uz to u lakoj odjei, bez propusnice i bez ijedne kopjejke u depu. Pretpostavimo da ga je netko i povezao putem, ali ni to nije bilo bez posebne providnosti i zatite Boje. Znai da je moj djeak konano okusio plod molitve, a ja ni pod starost nisam dorastao njegovom uspjehu. Nakon ove pripovijesti rekao sam gospodinu: - Divna je knjiga Grgura Palamasa o molitvi koju ste vi itali; znam je. Ali tu se raspravlja samo u usmenoj Isusovoj molitvi. Proitajte knjigu zvanu Dobrotoljublje. Tu ete nai cjelokupan i savren nauk kako se moe postii i duhovnu molitvu Isusovu u razumu i u srcu i kako se moe osjetiti njezin slatki plod. Na to sam mu pokazao svoje Dobrotoljublje. Kako sam mogao primijetiti, zadovoljno je prihvatio moj savjet i obeao da e knjigu nabaviti. O Boe moj, mislio sam u sebi, divnih li oitovanja Tvoje moi kod ove molitve! Mudrog li i pounog dogaaja: djeaka je iba nauila moliti, a molitva mu zatim posluila kao slast! Nisu li Boje ibe nai jadi i napasti to ih susreemo na putu molitve? Zato bismo se bojali ili uznemirivali kad nam ih pokazuje ruka naega nebeskog Oca, puna beskrajne ljubavi, i kad nas te ibe ue da molimo revnije i vode nas do neizrecive utjehe! Kad sam dovrio pripovijedati, rekao sam svojemu duhovnomu ocu: - Oprostite mi, za milost Boju, previe sam se razbrbljao, a sveti oci nazivaju praznim brbljanjem svaki razgovor, pa ak i duhovni ako je neumjeren. Molite za mene, nesretnog grenika, da Gospod po svojem velikom milosru usmjeri na dobro moj put. elim od sve due, dragi brate u Gospodu - ree on - da milost Boja, obilna ljubavlju, blagoslovi tvoj put i prati te kao aneo Rafael Tobiju.

RAZNA IZDANJA ISPOVIJESTI JEDNOG HODOASNIKA SVOJEMU DUHOVNOM OCU KOJA SU KORITENA KOD PRIPREMANJA HRVATSKOG IZDANJA:

1. Otkrovennye rasskazy strannika duhovnomu svoemu otcu, YMCA Press, Pariz 1948. 2. Relazioni di un pellegrino da un manoscritto del Monte Athos (u prijevodu D. BARSOTTI), Libreria Editrice Fiorentina, Firenza 1949. (Samo prvi dio.) 3. Racconti di un pellegrino russo (u opremi C. CARRETTO), Cittadella editrice, Asizi 9 1982. (Samo prvi dio.) 4. Racconti di un pellegrino russo (u prijevodu M. MARTINELLI, predgovor od C. CAMPO), Rusconi editore, Milano 1973. (Prvi potpuni prijevod.) 5. Recit d'un pelerin a son pere spirituel (u prijevodu J. LALOY), Editions de la Baconniere i Editions du Seuil, 1966. (Samo prvi dio.) 6. Aufrichtige Erzfihlungen eines russischen Pilgers (u opremi E. JUNGCLAUSEN), Herder, Freiburg im Breisgau 1974. (Potpuni prijevod.)
3