PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

U estom, zavrnom poglavlju knjige, pod naslovom Die ethnische Matrix lebt fort Zwischenbilanz und Ausblick, prikazane su posljedice politike etnike iskljuivosti. Analiza zapoinje usporedbom etnike strukture Banje Luke i njezine regije prije i nakon rata. Na osnovi podataka UNHCR-a iz travnja 1995. jasno je potvreno da je velikosrpska politika imala za posljedicu smanjenje broja muslimanskog stanovnitva za 90%, a hrvatskog za 85%. Prikazana je i razliita, etniki odreena, percepcija uzroka izbijanja rata. I dok o tome postoje prijepori, posljedice su istie autorica potpuno jasne: pobjeda etnike matrice u svim podrujima ivota. Uostalom, ivot i politika su nerazdvojni, jer se bez politike ne moe konstituirati zajednica ni zajedniki ivot. Agresivna, iskljuivo etnikim kriterijima voena politika razorila je stoga svijet graanskog ivota u Banjoj Luci. Vrijednosti knjige pridonose prilozi na kraju knjige: kronologija dogaaja, primjer anketnog upitnika, popis izvora i literature te kazalo imena i pojmova. Zakljuno treba istaknuti da je rije o izvrsnoj knjizi u kojoj struna javnost moe nai izvanredne primjere analize diskursa u rekonstrukciji povijesti svakodnevice te primjene drugih metoda socijalne historije kojima se uspjelo odlino rekonstruirati ivot u Banjoj Luci tijekom rata. Tako je itateljima omogueno da steknu uvid u pogubne posljedice koje su velikosrpska ideologija i agresija imale na gradski ivot. Sva bitna povijesna zbivanja jasno su prikazana, oivljavaju pred itateljima, a povijest svakodnevice grada preko individualnih sjeanja pria vrlo zanimljivu i potresnu priu o nestanku jednog urbanog svijeta ivota. Stoga se povijest u ovoj knjizi, u najboljem smislu rijei, pokazuje kao zanimljiva pria. Grad i njegovi stanovnici oivjeli su na stranicama djela Armine Galija. Rije je o svojevrsnoj znanstvenoj sevdalinki, tekstu koji na temelju historiografskih injenica pokazuje razaranje graanskog multikulturalnog i multietnikog ivota. Autorica je uspjela napisati sjajnu knjigu koja zasluuje prijevod na hrvatski jezik i pozornost nae javnosti. TIHOMIR CIPEK

Josip GLAURDI, Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije, Mate marketing tehnologija, Zagreb 2011., 435 str.
Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije novi je naslov vezan uz tematiku uloge meunarodne zajednice u procesu politike dezintegracije druge Jugoslavije. Ova publikacija predstavlja preinaenu doktorsku disertaciju Josipa Glaurdia, postdoktorskog istraivaa na Koledu Claire Sveuilita u Cambridgeu, koji je svoju mladu znanstvenu karijeru usmjerio prema prouavanju povijesti meunarodnih odnosa i komparativne politike. Na poetku vrijedi istaknuti kako se ovo djelo temelji na istraivanjima iz razliitih arhiva te sveuilinih i institutskih knjinica u New Havenu (Sjedinjene Amerike Drave), Beu, Splitu, Cambridgeu i Heidelbergu. Koriteni izvori obuhvaaju dokumente amerike obavjetajne slube Central Intelligence

500

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

Agency (CIA), administracije amerikog predsjednika Georgea H. Busha i britanskog Foreign Officea, dokazne materijale Hakog tribunala, kao i informacije prikupljene iz zapadnih medija te od nekih diplomatskih aktera koji su bili ukljueni u jugoslavensku krizu, uz prateu literaturu. Kroz ukupno deset poglavlja autor nastoji opisati i objasniti uzroke popustljivosti meunarodne zajednice prema destruktivnoj politici beogradskog politiko-vojnog vrha okupljenog oko Slobodana Miloevia, s paralelnim analiziranjem konkretnih interesa meunarodnih sila u sluaju Jugoslavije. Glaurdi u uvodu navodi kako je tema sudjelovanja zapadnih sila u raspadu Jugoslavije popularna i mnogi su se njome bavili, ali su, uz neke iznimke, doli do nekih neodrivih i sasvim pogrenih zakljuaka i interpretacija. Meu njima dominiraju teze poput one, nadasve zastupljene kod velikog dijela zapadnih diplomata, o iznenadnosti, neobinosti i kompleksnosti jugoslavenskog problema koji je svojom teinom premaio mogunosti uinkovitog odgovora meunarodne zajednice. Tu je takoer teza kako je Zapad bio svjestan nadolazee jugoslavenske kataklizme, ali je nedostajalo politike volje za otklanjanje katastrofinog epiloga, pri emu su se prijedlozi energinog djelovanja s ciljem zaustavljanja ratne tragedije otklanjali kao preskupi i prerizini. Konano, kao trea neodriva teza namee se ona, izrazito popularna u Velikoj Britaniji i Francuskoj, prema kojoj su politike, gospodarske i vjerske elite nekih zapadnih imbenika (gdje se prvenstveno misli na Njemaku i Vatikan) ciljano destabilizirale Jugoslaviju potporom slovenskom i hrvatskom politikom rukovodstvu na putu prema neovisnosti. Prema tom shvaanju, destruktivna njemaka djelatnost, motivirana proirivanjem svojeg utjecaja na Balkanu, meu najodgovornijima je za neuspjene napore ostatka meunarodne zajednice u pokuaju saniranja nastale tete. Odbacujui prethodno navedene teze, Glaurdi u uvodu iznosi kako je temeljni cilj zapadnih sila bio odravanje Jugoslavije, premda je ona bitno izgubila na stratekoj vanosti zavretkom Hladnog rata. Nitko od utjecajnih krugova na Zapadu nije elio raspad Jugoslavije, nego se pruala podrka slubenom Beogradu, kao sreditu politike moi u jugoslavenskoj federaciji. Eskaliranje ratnog nasilja, koje je inicirala politika Slobodana Miloevia, najsnaniji je primjer nespremnosti prihvaanja posljedica politike gotovo bezuvjetne podrke ouvanju Jugoslavije. Napori njemake diplomacije da se sprijei daljnje krvoprolie u Jugoslaviji koja se raspadala ostali su usamljeni u odnosu na ostatak meunarodne zajednice, prvenstveno Veliku Britaniju, Francusku i SAD, koji su vjerovali kako podrkom slubenom Beogradu osiguravaju stabilnost europskog kontinenta s obzirom na tada aktualne epohalne politike promjene. Pri tome je kljuno kako navedene sile nisu prepoznale injenicu da je vojno-politiki aparat Slobodana Miloevia bio u slubi stvaranja proirene srpske drave, a ne obrane jugoslavenskog jedinstva. Ishodite jugoslavenskog raspada autor pronalazi u 1987., kada zapoinje strelovit politiki uspon Slobodana Miloevia, budueg glavnog kreatora politikog kaosa u bivoj Jugoslaviji. Glaurdi prepoznaje vie imbenika zbog kojih je Zapad prihvatio Miloevia. Prvenstveno, pojava energinog Miloevia bila je, zbog naela snanog voe, poeljna Zapadu, jer se tumailo kako je nepostojanje jakog politikog lidera po mnogoemu nedostajalo Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza. Premda autor podsjea na to kako je jugoslavenski gospodarski pad poeo jo sredinom i krajem 1970-ih, prave pukotine u jugoslavenskom dravnom tijelu pojavile su se 1980-ih, kada, pored gospodarskih, Jugoslavija zapada u teka politika iskuenja. Meu njima je dominiralo

501

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

preispitivanje ustavnog poretka zemlje, potaknuto gospodarskom letargijom i probuenim nacionalistikim strastima koje su izbile na Kosovu albanskim demonstracijama 1981., a nastavile se iskazivanjem sve izazovnijih srpskih nacionalistikih nasrtaja, to je imalo razoran uinak na krhko jedinstvo jugoslavenskog partijskog rukovodstva, ali i drutva u cjelini. Neuspjeh srbijanskog partijskog rukovodstva u obuzdavanju sve rairenijeg nezadovoljstva srbijanske javnosti, kojem su dodatni poticaj svojim lamentiranjima o zapostavljenosti srpske nacije i Srbije u jugoslavenskoj federaciji davali intelektualni krugovi okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti, otvorio je put ambicioznom Slobodanu Miloeviu, koji je na nacionalistikom valu pronaao put do preuzimanja kontrole nad Savezom komunista Srbije, nakon ega je zapoeo osvajanje republikih i saveznih institucija vlasti. Glaurdi takoer iznosi kako je CIA na temelju kosovskih dogaanja u travnju i lipnju 1987., koji su lansirali Miloevia u nacionalistiku orbitu, zakljuila da su navedeni dogaaji konstruirani u sprezi srbijanskog partijskog vrha, nacionalistikih intelektualaca i predstavnika kosovskih Srba s ciljem Miloevieva politikog uspona. Usprkos ranim upozorenjima, meu amerikim diplomatima u Beogradu (Jack Scanlan, Lawrence Eagleburger) o Miloeviu je stvorena slika potencijalnog balkanskog Gorbaova, politiara koji je slovio za reformiranog komunista, zbog ega su analize CIA-e zanemarene. Sline ocjene iznosili su i britanski diplomati, koji su kosovsku krizu ocjenjivali manje opasnom od centrifugalnih tendencija u Sloveniji i ponekad Hrvatskoj i europeizacije koja je imala izvorite u te dvije republike. tovie, otvoreno se izraavala potreba za postojanjem jake federacije sa snanom centralnom vladom. Premda su obavjetajni izvjetaji zapadnih tajnih slubi upozoravali na postojanje namjere da se Jugoslavija reformira u dravnu zajednicu pod srpskom dominacijom, pod okriljem centralizacije zemlje i preorijentacije gospodarskog sustava, vlade zapadnih zemalja nastavile su sa svojom dotadanjom politikom. Pod izlikom ouvanja stabilnosti Jugoslavije, uz utnju zapadnih sila i neprimjerenu gospodarsku pomo, kojom bi se ublailo sve tee gospodarsko stanje, Jugoslavija je preputena Miloevievu djelovanju. Glaurdi prepoznaje takvu politiku kao dio globalne strategije SAD-a i njegovih europskih saveznika prema europskom Istoku, koji je, zavretkom hladnoratovskog sukoba, zapao u posvemanje politiko-drutvene promjene, koje su se trebale odvijati uravnoteeno, bez naglih promjena koje bi poljuljale ravnoteu tog prostora. Treba istaknuti kako Jugoslavija, zavretkom Hladnog rata, nije imala ni priblino istu strateku vanost u oima Zapada kao Sovjetski Savez i zemlje Varavskog pakta, nego ju je amerika administracija poimala kao marginalnu europsku periferiju iz koje je tek vrebala potencijalna ratna opasnost u sluaju njezine disolucije, koja se pak mogla devastirajue odraziti na Sovjetski Savez, to je bio pravi problem za zapadna realpolitika promiljanja. Na temelju te premise prema Jugoslaviji se provodila realpolitika kojom je bila iskljuena bilo kakva disolucija zemlje, tovie, u interesu stabilnosti od sporednog su znaenja bili i eurointegracijski procesi i politika preobrazba Jugoslavije prema viestranakom sustavu. Podcjenjivanje Miloevia u tom razdoblju nije bila mana iskljuivo meunarodnih imbenika, nego i jugoslavenskih komunista, koji jo nisu shvaali kakva im stvarna opasnost prijeti, osobito nakon to je postalo izvjesno da i Jugoslavenska narodna armija (JNA) iz itavog niza razloga (od ideolokih do etnikih) staje na Miloevievu stranu. Treba napomenuti da je Miloevi vjeto koristio zaokupljenost meunarodne zajednice ostalim znaajnim dogaajima po-

502

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

put pada komunizma u ehoslovakoj, krvavog detroniziranja Nicolaea Ceauescua u Rumunjskoj, ujedinjenja Njemake i kuvajtske krize za provoenje i zaotravanje svoje politike. Autor istie kako je Miloevieva platforma redefiniranja meurepublikih odnosa recentralizacijom Jugoslavije, na tetu politikih i gospodarskih prava koje su republike uivale na temelju Ustava iz 1974., imala podrku i nekih utjecajnih medija na Zapadu, poput londonskog Guardiana, koji je u njegovim unitaristikim planovima vidio rjeenje jugoslavenske anarhine zbrke i reafirmaciju monog glasa Srbije unutar jugoslavenske zajednice. Vrijedi istaknuti kako Glaurdi argumentirano opovrgava teze nekih aktera raspada Jugoslavije, poput amerikog veleposlanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermana, o tome kako je program Ante Markovia mogao spasiti ne samo posrnulo jugoslavensko gospodarstvo nego i Jugoslaviju kao dravu. Uzrok Markovieva neuspjeha nije leao samo u srbijanskoj opstrukciji njegovih mjera, nego ponajvie u nepostojanju istinske i dostatne politike te gospodarske pomoi Zapada, kakva je pruena primjerice Poljskoj. Najave odravanja prvih viestranakih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj State Department je protumaio kao prijetnju daljnjoj disoluciji zemlje, a ne kao in promicanja reforme i demokratizacije drutva, na to je upozorio i svoje europske partnere. U isto vrijeme CIA je prikupila niz izrazito tonih izvjetaja o posve naruenim meunacionalnim odnosima u Jugoslaviji koji su bili na korak do izbijanja oruanog sukoba, uz ocjenu da Slovenija i Hrvatska tee europskim integracijama i trinom gospodarstvu, dok Srbija prvenstveno vodi bespotednu nacionalistiku politiku na Kosovu. Time se dokazuje kako je SAD, bez obzira na to to je predvodniku ulogu u jugoslavenskom sluaju prepustio Europi, bio znatno bolje informiran o razvoju dogaaja posredstvom svojih obavjetajnih slubi, jer su CIA-ina predvianja slijeda dogaaja bila gotovo proroanski tona. Nasilne protureimske demonstracije u Beogradu i neto prije toga na Kosovu, neuspjeni pokuaj preglasavanja i insceniranog pua s ciljem dokidanja saveznog predsjednitva, ime bi se otvorio prostor za uvoenje izvanrednog stanja i vojne vlasti vrhuke JNA, dali su do sredine oujka 1991. predstavnicima Europske zajednice novu percepciju jugoslavenske krize. Naznake promjena u amerikoj politici pojavile su nakon eskaliranja nasilja u Hrvatskoj, kada je ameriki Senat donio rezoluciju kojom je prisilio ameriku administraciju da gospodarskim sankcijama primora Miloevia na prekid nasilja nad kosovskim Albancima te odgovori Borisava Jovia i vrh JNA od koritenja sile protiv demokratskih vlada u Hrvatskoj i Sloveniji. Po mnogoemu revolucionarna u promjeni pravca prema Jugoslaviji, ta je rezolucija pomogla zamjeni prioriteta u amerikom gledanju na tu zemlju. Ta se promjena moe saeti na to da je demokracija vanija od jedinstva Jugoslavije i da su uzete u obzir sve varijante rjeavanja krize mirnim putem (ukljuujui i dotada odbacivani prijedlog konfederalnog ustroja), uz jamenje vanjskih, ali i unutarnjih granica jugoslavenske federacije. No amerika diplomacija u Jugoslaviji nije bitno promijenila svoja stajalita, nego je nastojala potaknuti ameriku pomo za posrnulog premijera Antu Markovia, ija je gospodarska reforma ve nepovratno propala. Zakanjele promjene gledita prema Jugoslaviji sredinom 1991. uhvatile su korijen tek u amerikoj i njemakoj diplomaciji, dok to nije bio sluaj kod njihovih europskih saveznika, koji su Jugoslaviju i dalje gledali kroz sovjetske naoale, to je Miloeviu omoguilo daljnju strategiju propagiranja cjelovitosti Jugoslavije uz istodobno razvijanje velikosrpskog programa. tovie, diplomatski sastanci s predstavnicima jugoslavenskih republika i savezne vlasti pokazuju da

503

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

je, bez obzira na opi kritiki stav prema gotovo svim akterima jugoslavenske krize, taj stav i dalje bio znatno otriji prema secesionistikim sjeverozapadnim republikama negoli prema srbijanskom i armijskom vrhu. Povrh toga, blaga upozorenja upuena Miloeviu i armijskom vrhu upuivala su na to da bi Zapad nevoljko otrpio, bez veih tetnih posljedica po Srbiju, vojni angaman JNA protiv Slovenije i Hrvatske pod izlikom uvanja teritorijalnog jedinstva zemlje. Neprihvaanje injenice da je Jugoslaviji istekao rok trajanja temeljilo se, prema Glaurdiu, na povrnom poznavanju povijesti balkanske regije i ustrajanju na neokolonijalnoj tezi kako Jugoslavija, kao krovna institucija, moe obuzdati opasne nacionalizme balkanskih naroda (rasistiki percipiranih kao plemena) jer bi u suprotnom Balkan ostao politiki trajno nestabilan prostor. Takvo vienje prvenstveno se odnosi na poglede britanskih i francuskih diplomata. Poetkom srpnja 1991., nakon sve jaeg politikog pritiska njemake javnosti, tiska i Bundestaga (podjednako vladajue koalicije i oporbe) te neuspjenog sastanka s Miloeviem, njemaki ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher posve je promijenio stav glede jugoslavenske krize, odbacujui imperativ cjelovitosti zemlje i okreui se zahtjevima Slovenije i Hrvatske. Ipak, mjere poduzete protiv Jugoslavije, suspendiranje gospodarske pomoi i uvoenje embarga na naoruanje, tee su se odrazile po Hrvatsku, koja je postala glavna meta velikosrpske ideje. Pokretanje agresije na Hrvatsku u reiji udruenih snaga JNA, srpskih paravojnih formacija i srbijanskih obavjetajnih slubi omoguilo je najsnaniji medijski istup protiv Slobodana Miloevia i srpske agresije u zemljama poput Velike Britanije, SAD-a i Francuske, gdje se ideja o hrvatskoj neovisnosti napokon poela iznositi bez ranijih negativnih konotacija. No europski diplomati, usprkos rastuem pritisku, nisu postigli konsenzus u vezi s primjerenim odgovorom odnosno moguim vojnim angamanom Europske zajednice. Iako je francuska diplomacija predloila upuivanje europske vojne misije u Jugoslaviju radi razdvajanja zaraenih strana, vrsto britansko opiranje tom prijedlogu rezultiralo je neuspjehom glede mogunosti provedbe te ideje. Slini su problemi iskrsnuli i u vezi sa slanjem misije europskih promatraa u Hrvatsku, gdje je Miloeviu doputeno odluivanje u vezi s tim prijedlogom, to je dodatno podijelilo lanice Europske zajednice. Doputanje Miloeviu, predsjedniku jedne od jugoslavenskih republika, da u ime jugoslavenske federacije odluuje o slanju europskih promatraa u Hrvatsku bio je samo jedan u itavom nizu apsurda europske diplomacije. Neuspjeli pu u SSSR-u tijekom kolovoza 1991. ohrabrio je njemaku i francusku diplomaciju za proaktivniji pristup Europske zajednice jugoslavenskoj krizi, dok se u Hrvatskoj zahuktavao rat. Poetkom rujna Miloevi je dao svoj potpis na proirenje misije europskih promatraa na Hrvatsku, a potom je osnovana Konferencija o Jugoslaviji i arbitrana komisija, na elu kojih su bili Lord Carrington i Robert Badinter, koji su trebali pomoi u razrjeavanju ustavnih argumenata sukobljenih strana. Velika Britanija i Nizozemska drale su pak kako se Europska zajednica treba distancirati od sukoba u Jugoslaviji, jer je nestao mir koji je trebalo odravati, no prevladao je sud Njemake, uz potporu Francuske, koja je htjela nastaviti pritisak na Srbiju i JNA zbog pojaavanja napada na Hrvatsku. Analizirajui rad Konferencije, Glaurdi dri kako je Carington bio uskraen za mrkvu jer je financijska pomo za jugoslavenske republike bila neznatna, a batinu nije ni imao jer Europska zajednica nije mogla, zbog vrstog britanskog suprotstavljanja, angairati vojne snage. Time se potvrdilo kako nije otklonjena ideja britanske i nizozemske diplomacije da se kriza u Jugoslaviji moe brzo

504

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

rijeiti pritiskom na najslabiju stranu Hrvatsku, ugroenu osvajanjem i jedinu koja je eljela internacionalizaciju spora. Epizode s Vukovarom i Dubrovnikom dodatno su naruile ionako lo ugled JNA i Srbije u meunarodnoj javnosti. Miloevievo odbijanje Carringtonova nacrta od 18. listopada, koji je podrazumijevao povlaenje JNA iz Hrvatske i nepovredivost granica, bilo je dodatni dokaz da je Srbija, s obzirom na stanje na ratitima i konstelaciju sukobljenih snaga, jedina zainteresirana za nastavak rata. No najvaniji akteri, predvoeni Carringtonom, i dalje su vjerovali da je mogue ouvanje Jugoslavije, premda se sredinom prosinca bliio kraj dvomjesenog moratorija u vezi s rjeavanjem jugoslavenske krize. U drugoj polovini prosinca 1991. tijek priznanja Hrvatske i Slovenije nije se mogao zaustaviti unato nastojanjima britanske diplomacije (Douglas Hurd) i francuskog predsjednika Mitteranda o odgodi priznanja tih drava na raun produenja roka Carringtonove konferencije te UN-ovu angamanu Cyrusa Vancea. Britanski i ameriki tisak ocrnio je uspjenu njemaku inicijativu u vezi s meunarodnim priznanjem Hrvatske, a njemaku diplomaciju optuio je za samovolju kojom su potkopana nastojanja za postizanje jedinstvenog europskog stava u vezi s Jugoslavijom. U nizu zakljuaka koje Glaurdi iznosi na kraju ove knjige vrijedi izdvojiti onaj da je Zapad bio tek zabrinuti promatra dogaaja u Jugoslaviji, a ne, kao to ova knjiga jasno pokazuje, aktivni sudionik s izravnim i neizravnim utjecajem na odluke jugoslavenskih protagonista. Glaurdi dri da je sutina potpore Zapada regionalnom nasilniku i glavnom poticatelju meunacionalnih sukoba, olienom u Srbiji pod vodstvom Miloevia te JNA, opravdavana politikim realizmom. Platforma samo jaka Srbija moe jamiti sigurnost na Balkanu pobila je sve ideje liberalnog i demokratskog tijeka europskih integracija te politike tranzicije, koje su slubeno zagovarale nulti prag tolerancije prema agresiji. Openiti je dojam stoga da ni nakon dokazano loih iskustava meunarodne politike sa zemljama bive Jugoslavije glavni meunarodni akteri ne pokazuju sklonost uenju pouke iz tih zbivanja. Pored kvalitetnih autorovih opservacija i analiza meunarodnog angamana u jugoslavenskoj krizi, ova knjiga sadri i niz najveim dijelom upitnih, polovinih i time u konanici kontroverznih ocjena uloge vrha Republike Hrvatske u susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH). Iz niza Glaurdievih tvrdnji glede tog pitanja vrijedi izdvojiti sljedee: ponajprije, premda autor najveim dijelom tono ocjenjuje Tumanove stavove o BiH koje je iznio u predizbornoj kampanji 1990., u daljnjem tumaenju Tumanova stava i politike prema BiH uputa se u neodrivo konstruiranje mita o BiH kao istonom grijehu hrvatske politike te uporno inzistiranje na istom. Primjerice, Glaurdievu sudu kako su Tumanove tvrdnje o BiH implicirale pretenzije na barem dio BiH te da su iste zatrovale odnose s bosanskim Muslimanima kronino nedostaje iri kontekst. Tako autor pri opisu politikih odnosa unutar BiH tijekom 1990. i 1991. gotovo potpuno zanemaruje injenicu kako se u zadanom razdoblju politika sudbina te republike inila posve neizvjesnom zbog nepostojanja konsenzusa meu bosansko-hercegovakom politikom elitom. Etnika raslojenost nije pogodila samo Savez komunista BiH, nego je odlukom o uvoenju viestranaja i odravanju prvih demokratskih izbora na pomolu bila izvjesna politika podjela izmeu triju najbrojnijih naroda na tri stranke ekskluzivne nacionalne orijentacije, to se ishodom izbora i potvrdilo. Pri tome je posve neuvjerljivo Glaurdievo pozicioniranje bosansko-hercegovakih Muslimana/Bonjaka na ulogu pasivnih promatraa s obzirom na potencijal velikog broja graana muslimanske nacionalne ili vjerske pripadnosti, rasprostranjenih ne samo u

505

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

BiH nego i u Crnoj Gori i Srbiji, s ijim je kapacitetom Alija Izetbegovi i krug njegovih istomiljenika ozbiljno raunao pri osnivanju Stranke demokratske akcije (SDA). Istodobno autor ustraje na niveliranju politikih ciljeva hrvatske i srpske politike elite u BiH, koje svodi iskljuivo na pokuaj razbijanja BiH i njezina komadanja. Zaglavivi u takvim okvirima, Glaurdi je propustio naznaiti kako su u zadanom vremenu ideje o stvaranju zasebne nacionalne jedinice unutar BiH ili izdvajanju hrvatskog etnikog teritorija iz BiH bile alternativne opcije, a da je HDZ BiH u razdoblju do listopada 1990. pristao na odreene politike ustupke koji su, po svojoj naravi, vodili politikoj transformaciji BiH u unitarnu dravu sukladno idejama SDA, koji je pod tzv. graanskim modelom drave (i odluivanjem graanskom veinom, a ne etnikim kriterijem koji bi podjednako zastupao tri najbrojnija naroda) raunao na najbrojniji narod u BiH, tj. Muslimane/Bonjake i ostale istomiljenike takve politike. Megalomansko svojatanje teritorija BiH prema etnikom kriteriju (odnosno prostora koji su u veinskom broju naseljavali pripadnici ostala dva naroda), koje napose zamjera srpskoj i hrvatskoj strani, bilo je karakteristino za sve tri strane, a ne iskljuivo srpsku i hrvatsku. Autor izriito proziva Franju Tumana zbog nerazumijevanja BiH kao zemlje i provoenja dvoline politike. Tu vrijedi dodati i autorovu tezu o Tumanovoj naivnosti prema Miloeviu, to izvlai na temelju njihovih sastanaka u Karaorevu i Tikveu. Uz to takoer pogreno tvrdi kako je Tumanova nespremnost za obraun s JNA do konca ljeta 1991. skupo stajala Hrvatsku (gdje se referira na stavove M. pegelja, koje je hrvatska historiografija pobila), premda je prethodno naveo da hrvatske snage nisu bile dostatne za izravan odgovor na agresiju. Za razliku od kriminaliziranja srpsko-hrvatskih pregovora, koje svodi iskljuivo na pokuaj podjele BiH, Glaurdi neuvjerljivom apologijom (okantnim ugroavanjem svoje egzistencije i bez mogunosti oslanjanja na Hrvate zbog njihovih slabosti i Tumanovog dvosmislenog stava prema cjelovitosti Bosne i Hercegovine) opravdava pokuaj bosansko-hercegovakih Muslimana/Bonjaka da se dogovore s Beogradom. U potonjem navodu radi se o Historijskom sporazumu, kojim se trebala postii muslimansko-srpska osovina nautrb politikih interesa Hrvata u BiH s dodatnim ciljem produenja ivota raspadnute Jugoslavije. Meu slinim, sasvim neodmjerenim, tvrdnjama namee se i ona s kraja knjige, kada se rat iz Hrvatske preseljavao u susjednu BiH, gdje Glaurdi ponovno proziva Tumana za stav omalovaavanja Bosne i Hercegovine i njegova sklonost prema njenoj podjeli, ija su navedena uvjerenja imala jake sljedbenike osobito u zapadnoj Hercegovini, a iji je cilj bio slian onome Srpske demokratske stranke (SDS), da se konano otrgne to vei komad Bosne i Hercegovine i pripoji Hrvatskoj. U tom kontekstu promatra i osnivanje hrvatskih zajednica Herceg-Bosne i Posavine kao sredstava separatizma, a ne obrane od predstojee srpske agresije, uz kolokvijalno naklapanje: premda gotovo sigurno s Tumanovim blagoslovom. Detroniziranje Stjepana Kljuia s ela bosansko-hercegovakog HDZ-a vidi kao uspjean nasrtaj tvrdolinijake separatistike struje okupljene oko Mate Bobana, istaknuvi kako je Kljui, ostavi u Predsjednitvu BiH, ipak uspio znaajno pomoi ideju suverene i neovisne BiH, preutjevi pritom kako je Bobanov HDZ, uz snaan utjecaj Katolike crkve, bio kljuan za masovnu mobilizaciju bosansko-hercegovakih Hrvata prilikom referenduma za neovisnost BiH, ime se stjee dojam kako ta zasluga pripada iskljuivo Kljuiu i dijelu politikih voa bosansko-hercegovakih Hrvata koji su ostali lojalni Sarajevu.

506

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

Glaurdi je izrazito kritian prema Cutileirovu planu etnike konfederalizacije BiH i ocjenjuje ga neizmjerno tetnim. Odbacujui etniki koncept politikog preustroja BiH, autor kao optimalnu sugerira graansku platformu (tj. unitarnu), koju je zagovarao SDA, koja je trebala zamijeniti suverenost i konstitutivnost triju naroda. Glaurdi svoju nedoreenost pokazuje i u sluaju analize Cutileirova plana: Najnoviji nacrt samo je potvrdio da je EZ odluio etnikom podjelom smiriti grabeljive susjede Bosne i Hercegovine i njihove tienike. Dok Izetbegovievo prvotno prihvaanje Cutileirova plana Glaurdi nije smatrao potrebnim komentirati ili kritizirati (zbog pristajanja na etniki koncept preustroja), sluaj tog plana iskoristio je za daljnju nadogradnju teze o SDS-ovu i HDZ-ovu planu ponitavanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti BiH. Neto poslije navodi kako su i Hrvati odbacili Cutileirov plan, koji se temeljio na etnikom principu, to je netono, budui da je hrvatska strana, za razliku od srpske i muslimanske/bonjake, prihvatila sve ugovore meunarodne zajednice od poetka izbijanja krize u BiH. Dri da su Hrvati odbili Cutileirov plan uzevi u obzir suprotstavljanje marginalnih politikih skupina iz HDZ-a i pojedinaca iz Katolike crkve, a zanemarivi da je HDZ, kao legitimni politiki predstavnik hrvatskog naroda u BiH, prihvatio plan. Preuuje takoer da je Izetbegovievo naknadno odbijanje Cutileirova plana (zbog najave skorog priznanja samostalnosti BiH i raunanja na meunarodnu potporu njegovu unitarnom konceptu preustroja zemlje) bilo izravan povod bosansko-hercegovakim Srbima (uz potporu slubenog Beograda) za poetak ope agresije na hrvatske i bonjake dijelove BiH. Vjerojatno najuvjerljiviji dokaz Glaurdieve nedosljednosti u povezivanju povijesnih okolnosti komentirajui odbijanje srpske ponude na sastanku u Grazu (26. veljae 1992.), kada su se sastala izaslanstva hrvatske vlade s Koljeviem i Karadiem (ponuda je bila da se Hrvati odvrate od glasanja na referendumu o neovisnosti BiH, uz razmjenu teritorija i osnivanje hrvatske drave u BiH po uzoru na srpsku) sljedei je navod: Hrvatska je delegacija tada odbila taj prijedlog, ali ga je konano provela u kolovozu 1993. unapreujui HZ Herceg Bosnu u Republiku Herceg Bosnu, to je za visoku znanstvenu razinu publikacije posve nedopustivo i apsurdno konstruiranje. U niz posve iskrivljenih podataka i zakljuaka savreno se uklapa i autorova pogrena terminologija dva tabora bosanskih Hrvata (umjesto bosansko-hercegovakih), Bosne (umjesto Bosne i Hercegovine) i sl. Tu se moe dodati i navoenje pogrenih faktografskih podataka, kao u sluaju kada navodi da su muslimanske/ bonjake snage poetkom travnja 1992. brojale 3500 boraca, srpske preko 100 000, a hrvatske 15-16 tisua. Time ignorira Sefera Halilovia koji je, na savjetovanju u Mehuriima u veljai 1992., naveo kako Patriotska liga (muslimanska/bonjaka vojna komponenta) broji oko 120 000 ljudi, s projekcijom rasta u prvoj etapi sukoba na 150 000 ljudi (ve je na tom sastanku, uzgred reeno, HDZ oznaen kao potencijalni vojni neprijatelj). Izneseni autorovi stavovi itateljstvu e biti razumljiviji ako se zna da je doktorska disertacija napravljena pod mentorstvom dr. Ive Banca, koji je, unutar hrvatske historiografije, jedan od najzastupljenijih zagovornika nedokazane teze o neprijateljskoj i destruktivnoj ulozi hrvatskog politikog vrha u BiH. Na koncu, ako se u obzir uzme teite i glavnina sadraja, Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije kvalitetan je novitet koji se odnosi na ulogu meunarodne zajednice u procesu raspada druge Jugoslavije. No dodatak koji se tie BiH (napose autorove interpretacije uloge i djelovanja hrvatskog politikog vrha i politike elite

507

PRIKAZI KNJIGA I ZBORNIKA RADOVA

SP, br. 2., 477.-523. (2012)

bosansko-hercegovakih Hrvata u toj zemlji) neupitno umanjuje visoku znanstvenu razinu djela i dovodi pod sumnju ukupnu autorovu upuenost u bosansko-hercegovaku tematiku. U svakom sluaju, Glaurdiev je uradak zasluio osvrt i detaljniju ocjenu ostatka hrvatske historiografije. MLADEN BARA

Draen PEHAR, Alija Izetbegovi i rat u Bosni i Hercegovini/Alija Izetbegovic and the War in Bosnia and Herzegovina, HKD Napredak, Glavna podrunica Mostar, Mostar 2011., dvojezino izdanje, 211 str.
Politolog Draen Pehar bavio se likom, politikim djelovanjem i diskursom Alije Izetbegovia, ratnog voe bosansko-hercegovakih Muslimana-Bonjaka, poglavito u vremenima raspada jugoslavenske federacije i trajanja rata u Bosni i Hercegovini (1992.1995.). Djelo je pisano s politolokog, povijesnog i filozofskog gledita te predstavlja interdisciplinarnu analizu, a objavljeno je u dvojezinom, hrvatsko-engleskom izdanju. Sredinja je teza da Alija Izetbegovi snosi dio odgovornosti za rat. Autor na neki nain relativizira Izetbegovievu poziciju apsolutne nevinosti koja je bila zastupljena u dosadanjoj publicistikoj i propagandnoj slici. U prvom poglavlju, Alija Izetbegovi i rat u Bosni i Hercegovini (str. 13.19.), autor govori o ratu u Bosni i Hercegovini kao znanstvenom problemu gdje se jo nije rijeilo pitanje karaktera rata, poetka i samog zavretka rata. Autor tvrdi da Izetbegovi nije dovoljno esto pokazivao sklonost rjeavanju politikih problema pregovorima, nego sredstvom oruane prisile. Iznosi retoriko pitanje kako je Izetbegovi iao u sukob kad je na poetku rata imao zanemarivu ili gotovo nikakvu oruanu silu i odgovara da slaba strana moe ii svjesno u oruani sukob ukoliko posjeduje za sebe pozitivnu sliku svoje ne trenutne, nego projicirane oruane moi u relativno blisku budunost. U drugom poglavlju, Epistemoloke pretpostavke ogleda (str. 20.26.), autor obrauje etiri pretpostavke ovog djela u epistemolokom smislu. Prva govori da je djelo pisano s izrazitim neslaganjem s postmodernistikom historiografijom, jer autor problemu ne pristupa s unaprijed odreenim receptom, nego zdravorazumski. Druga je pretpostavka da djelo poiva na premisama koje su predloili teoretiari Thomas Hobbes i Carl von Clausewitz. Potonji je poznat po tezi da je rat nastavak politike drugim sredstvima, jer usporedno sa razdobljem mira, za vrijeme rata se ne mijenja logika nego samo gramatika jezika koji se govori. U spomenuti teorijski obrazac autor stavlja politiko djelovanje Alije Izetbegovia. Trea je pretpostavka da se ogled oslanja na problematizaciju, pojam koji je skovao Michel Foucault. Problematizacija oznaava proces u kojem se nastoji pokazati da iz odreenih politikih stavova ne slijede nuno odreena politika djelovanja. Izetbegovi je koristio spomenutu strategiju djelovanja, esto se pozivajui na antike tragedije, gdje protagonist slijedi sudbinu ili karmu koja mu je predodreena. etvrta je pretpostavka naelo milosra. Naelo zahtijeva da ljude nastojimo razumjeti kao racionalne, koji djeluju upravo po svevre-

508