Kultni objekti pretkeramičkog neolitika

Već u protoneolitičkom razdoblju nalazimo prve tragove kultnih objekata.

Najstariji sakralni objekt uopće (svetište) zabilježen je u najdonjim slojevima
Jerihona koji pripada natufijenskoj kulturi. Riječ je o vrlo jednostavnom objektu i
teško je reći zašto je definiran kao svetište jer se ne može posebno izdvojiti od
ostalih stambenih objekata. Ovaj objekt se veličinom razlikuje od ostalih objekata
premda se u načelu ne razlikuje previše od njih. Riječ je o jednoj kružnoj građevini
sa dobro nabijenom podnicom, premazanom sa kamenom supstrukcijom i
zidovima od ćerpića kao što su obični standardni objekti. U njemu je pronađeno
velik broj posebnih predmeta, ali zbog činjenice da nisu pronađeni standardni
uporabni predmeti istraživači su ga interpretirali kao kultni objekt. U slijedećem
horizontu pretkeramičkog neolitika Jerihona B imamo bolju situaciju. Tu su 3
objekta definirana kao sakralne građevine. Najpoznatiji objekt je pravokutna
građevina potpuno prazna (bez žrvnjeva, alatki, jama za zalihe itd.) sa nišom na
užoj stani i u njoj jedan stup od vulkanskog kamena koji nema nikakvo
arhitektonsko značenje, što upućuje na to da ima nekakvo simboličko značenje.
Zidovi su građeni od ćerpića i premazivani žbukom, pronađeni su i tragovi boje na
zidovima. Osim ovog objekta imamo još dva objekta. Jedan od njih je imao tloris
poput megarona, dakle jedna prostorija sa pretprostorom kojeg definiraju stupovi
u pročelju, dakle možemo reći jedan od najstarijih prototipova megarona. Drugi
objekt je bila jedna zgrada koja je bila znatno veća od ostalih dimenzija 6*4m,
koja je imala na duljoj stranici imala dodatak poput apside (zakrivljeni aneks).
Samim tim arhitektonskim elementom se odvaja od ostalih objekata. To su ta tri
objekta koji se razlikuju od standardnih i kojima se pripisiva vjerska funkcija.

Osim objekata pretkeramičkog neolitika Jerihona B pronađeno je još elemenata

koji upućuju na kult kao što su ukopi tj. odnosi prema pokojnicima. Imamo
slučajeve da je kosturima odvojena lubanja, nakon čega bi se odvojila donja
čeljust od lubanje i pokopala u poseboj niši. Takvih ukopa ima u Jerihonu B gdje se
prvi put susrećemo sa premazivanjem lubanja, tih modeliranih lubanja. Riječ je o
stvarnim lubanjama koje se naknadno obrađuju. Kult lubanje je specifičan za
čitavo područje Levanta, ali na drugačiji način (mumificiranje) i za čitavo područja
Bliskog i srednjeg Istoka. Te lubanje se naknadno mumificiranju, premazuju se
gipsom, bojaju se, crtaju se oči, umeću se školjke ili drago i poludrago kamenje
itd.

U Ain Ghazalu pronađeno je ukupno 7 objekata kojima se pripisuje kultni karakter,

a pripadaju razdoblju kasnog pretkeramičkog neolitika B. Prvi tip su apsidalne
građevine koje se već samom činjenicom da imaju apsidu izdvajaju od
standardnih građevina. Ove građevine imaju vrlo male dimenzije tako da nisu
mogle biti stambeni objekti. U sredini apside nalazio se veliki ortostat. Zatim
imamo male, potpuno kružne objekte malih dimenzija čija cjelokupna površina ne
prelazi 5m2. Dimenzije i kružni oblik ih izdvaju od standardnih objekata. Središnji
otvor nalazi se u svakom takvom objektu, možda zbog stupa koji je nosio krovnu
konstrukciju. Ispod podnice postoji sustav nekakvih kanala itd. Podnica je puno
puta obnavljana i premazivana vapnom i žbukom zbog čega je jako dobro
sačuvana do današnjih dana. Riječ je o posebnom objektu. Postoji pretpostavka

1
da su ovi apsidalni i kružni objekti pripadali pojedinim skupinama obitelji,
odnosno da je svaka šira obitelj imala svoj mali kultni objekt za čije je upravljanje
mogla biti izabrana jedna osoba. Postoji i treća kategorija kultnih objekata koji su
veći pa možemo reći da i unutar sakralnih objekta postoji određena hijerarhija.
Treća kategorija su velike ritualne građevine koje se nazivaju i hramovima. U
horizontu kanog pretkeramičkog neolitika B su otkrivene dvije takve građevine od
koji je jedna manja dimenzija oko 20m2, dok je druga veća, dimenzija oko 36m2 i
ima dvije prostorije. Zanimljivo je da se te građevine nisu nalazile u središnjem
dijelu naselja, već na perifernom dijelu koji naknadno nastaje na istočnoj obali
rijeke prilikom ekspanzije stanovništva. Osim veličine, ovi objekti se izdvajaju
zbog činjenice da se u njima nalaze svojevrsni oltari. U jednom objektu je
pronađeno i popločano ognjište premazano crvenom bojom. Zatim se pronađena i
kamenja u zidovima koja imaju antropomorfno obilježje, kao i unutarnja oprema
objekta koja nije standardna oprema. Pretpostavka je da su ovi objekti okupljali
čitavu zajednicu, dakle sve obitelji koji žive u naselju s obje strane riječne obale.
U jednoj prostoriji većeg hrama, uz žrtvenik su pronađeni ostaci ognjišta
premazani crvenom bojom što nije slučaj na ostalim lokalitetima ovog razdoblja.
Analizom komada ugljena iz ovog većeg objekta dobiven je datum od 6130 g. pr.
K., dakle pripadao bi samom kraju pretkeramičkog neolitika B, odnosno samom
kraju egzistencije ovog naselja.

Druga kategorija iz koje možemo iščitati religijsko ponašanje su ljudski ukopi, koji
već od samog početka postojanja naselja u Ain Ghazalu pokazuju diferencijaciju u
odnosu prema pokojnicima. Prema nalazima u Ain Ghazalu se mogu razlikovati 3
kategorije ukopa. Prva kategorija su tzv. „posebni ljudi“ premda se prije mislilo da
su to obični ukopi. Riječ je o ukopima čitavih tijela pokojnika i to ispod podnica
kuća. Jednu takvu kuću nalazimo u najstarijem sloju Ain Ghazala gdje ispod poda
nalazimo ljudske ukope u jamama koje su iskopane na način da skelet stane u
zgrčenom položaju, međutim glave nema. Malo iznad toga ili u drugim jamama
okolo toga nađene su grupirane lubanje. Ispod ove podnice nađeno je 12 kostura
bez glave i 4 lubanje. Nije nam poznato pripadaju li te lubanje nekim od ovih
pokojnika ili su njihova tijela pokopana negdje drugdje. Moguće je da se radi o 8
ili 12 različitih individua. Ove lubanje su bile naknadno premazivane vapnom
odnosno gipsom. U šupljini jedne lubanje pronađena je jedna životinjaska figurica.
Neke od njih imaju školjke umjesto očiju itd. C-14 datumi iz ove kuće pokazuju da
je ta kuća bila u upotrebi punih 400 godina, a znamo da se neprestano obnavljala
prilikom čega su puno puta premazivani zidovi i podovi. Nemoguće je ustanoviti
kriterij po kojem su se na ovaj način pokapali određeni žitelji zajednice jer su
pronađeni kosturi u rasponu od dojenčadi do ljudi starijih od 40 godina.

Druga kategorija je vjerojatno kategorija koja je prevladavala, odnosno ljudi koji

nisu pokopani ispod podnica. Ne znamo što su radili sa većinom svojih pokojnika
jer nije otkriveno niti jedno groblje izvan naselja na cijelom Bliskom istoku.
Pretpostavlja se da su njihova tijela izlagana na otvorenom izvan naselja da bi
vrijeme i lešinari učinili svoje. Postoji specifična vrsta ukopa tzv. „trash burial“
odnosno ukopi cijelih tijela ili pojedinih dijelova tijela u jamama za smeće. Tako je
pronađen ukop djeteta sa gomilom životinjskih kostiju koje predstavljaju ostatke
hrane, zatim slomljeni artefakti. U takvim ukopima nalazimo pokojnika različite

2
dobi od staraca do djece, pa je nemoguće ustanoviti kategoriju ljudi koji su bili
najniže rangirani u zajednici da bi ih se pokapalo u jamu za otpadke. Dakle, kod
ukopa su prisutna ova dva ekstrema: jedni su posebno tretirani i pokapani unutar
naselja ispod podnica kuća, dok su drugi pokapani u jamama za smeće. Za većinu
ljudi ne znamo na koji način su pokopani.

U pretkeramičkom neolitiku C nema ukopi lubanja i nalazimo standardne cjelovite

skeletne ukopa. Kult lubanje, odnosno umjetna obrada lubanje je široko
rasprostranjen na području Levanta tijekom pretkeramičkog neolitika B i tragove
takvog običaja možemo pratiti od sjevera do juga, dakle od onoga Tell Aramat u
Siriji pa do ajjužnijeg lokaliteta Nahal Hemnara na suprotnom kraju Mrtvoga mora
gdje je pronađena čitava ostava takvih lubanja što upućuje na to da je ovaj
lokalitet bio značajno kultno središte čitave takve populacije. Ipak je moguće
izdvojiti jedan kriterij kad se sagledava problem ukopa lubanja, a to je da sve
lubanje pripadaju odraslim muškarcima. Tu nije prisutan raspon u godinama kao
kod ostalih ukopa. To govori u prilog tome da te lubanje pripadaju kultu predaka,
dakle da se kroz poseban odnos prema lubanji nastoji sačuvati najbolje od pretka
koji je najsposobniji i najmoćniji. Situacija je vjerojatno izgledala ovako: najprije se
cijelo tijelo pokapalo ispod podnica kuća određenog razdoblja priroda učini svoje,
zatim se odvaja lubanja i to na način da se mandibula redovito izbacuje. Dakle
većina pronađenih lubanja nemaju donju čeljust, a iz gornje čeljusti se vade zubi i
vidi se da su ti zubi postmortalno izvađeni tijekom rituala. Onda se te lubanje
obrađuju tako da se iznutra stavlja vapnenac, odnosno gips i to upravo taj dio na
kojem je izvađena čeljust, zatim očne i nosne šupljine. Očne šupljine su ponekad
potpuno ispunjene i oči izgledaju zatvoreno (kao da spavaju), a nekad se umeće
kamenje ili školjke i onda oči izgledaju otvoreno. Prilikom odvajanja lubanja od
tijela trebalo još skinuti ostatke tkiva na njoj što dokazuju tragovi struganja (ne
naročito jaki i duboki) ustanovljeni na samim lubanjama. Postoji mišljenje da se
ovakvom obradom lubanja zapravo htio pokazati starački izgled predaka, pa je
tako nanošenje gipsa trebalo pokazati izborano lice, čupanje zubi je također
trebalo pokazati da je riječ o predcima starim stotinama, tisućama godina i čiju
snagu oni kane sačuvati kroz činjenicu da su uzeli muškarce u „najboljim
godinama“.

Osim toga pojavljuju se još neki zanimljivi elementi kao što su figure, odnosno
statue od vapnenca, veličine 35-100cm ovisno o tome je li riječ o čitavoj statui ili
samo o bistama. One su proneđene unutar dva rova ili skrovišta (odnosno u
nečemu što izgleda poput ostave) ispod ostataka kuća koje su bile nanizane
jedna do druge u nizu. Prva ostava je dala datume od 6750 g. pr. K., a druga je
nešto mlađa 6570 g. pr. K. što znači da pripadaju razdoblju prosperiteta naselja u
Ain Ghazalu. Statue su imale kostur načinjen od šiblja ili trstike nakon čega su
bile premazane vapnencom, odnosno žbukom. Naglasak je na glavi jer je glava
neproporcionalno velika u odnosu na tijelo i vrlo izražajna. Zanimljivo je da nema
nikakvih spolnih obilježja. Osim toga figure su bile premazivane bojom, umjesto
očiju su umetana kamenja, dok su bitumenom iscrtane konture lica. Vidljivo je da
su na glavi oči jako naglašene i dimenzijama su znatno veće od usta. U drugom
rovu su nađene i dvoglave statue. Ove figure su stilski jako slične, ali ipak postoje
određene razlike. Jedne su više individualizirane i imaju individualni izraz lica, dok

3
su druge imaju više standardiziran oblik tijela i glave. Zanimljiva je činjenica je da
ove statue jako dobro sačuvane (rađene su od žbuke, vapnenca koji su podložni
propadanju). Pretpostavka je da su se najprije nalazile u nekom kultnom objektu
koji je bio natkriven što ih je štitilo od oštećenja, ali da su u jednom trenutku
nakon određenog vremena uporabe bile pokopane u te rovove. Pokapale su se na
sličan način kao i pravi pokojnici što znači da su prilikom ukopa tretirane kao ljudi.
One nisu iznimna pojava u Ain Ghazalu jer ih imamo i u pretkeramičkom neolitiku
Jerihona B sa tri takve statue, ali su u Ain Ghazalu najbolje sačuvane. Osim statua
imamo imitacije lubanja napravljene iz gipsa u koje su također umetane školjke
umjesto očiju i tako su pokapane kao zamjena za prave lubanje. Nađen je još cijeli
niz predmeta koničnih i valjkastih oblika napravljenih od sušene gline kojima nije
poznata prava namjena, a pretpostavlja su mogli služiti za računanje. Također je
nađena solidna količina životinjskih figurica. Većina tih figurica ne odražava stanje
koje je zatečeno u ostacima faune jer su pronađeni ostaci koze dok većina tih
figurica ne prikazuju koze. Zanimljivo je to da su figurice probodene kremenim
sječivima što govori da je ona imala određenu magijsku funkciju, odnosno da se
ritualno probadala kako bi se osigurao uspješan lov. Takvi prikazi pojavlju se još u
špiljama gornjeg paleolitika gdje su naslikani bikovi probodeni strelicama i koji su
protumačeni na isti način. U prvoj fazi srednjeg, pa i u tijekom kasnog
pretkeramičkog neolitika B 50% osteoloških ostataka pripada lovnim životinjama
kao što su gazele zečevi, divlje mačke, te neke vrste ptica. Postoje neke
pretpostavke da su stanovnici ovog naselja čak u jednoj fazi domestificirali
gazele, ali to je jako teško ustanoviti na osteološkim ostacima. Lov je očito imao
veliko značenje što je vidljivo iz ostataka faune i figurica koje su ritualno
probadane.

çatal höyük

James Mellart bio je prvi istraživač lokaliteta i odredio je većinu objekata kao
svetišta. Tamo se javljaju tipične pravokutne građevine sa kamenim temeljima,
zidovi od ćerpića, ravni krovovi, ulazi preko krovova, unutrašnjost prostorije je
raščlanjena različitim klupama, platformama, ognjištima, a ponekad i pilonima
koji raščlanjuju zid. Zidovi su višekratno premazivani žbukom, u nekim objektima
su oslikavani vegetativnim i jednostavnim geometrijskim motivima, te narativnim
scenama (životinjski i ljudski likovi). U jednom svetištu donji dio zida oslikan je
crno-crvenim geometrijskim motivima, na zidu je naslikan bezglavi čovjek i
jednog lešinara, dok se u gornjem dijelu je sačuvan prozor kroz koji je ulazila
svjetlost. U kategoriju religioznosti stavljaju se i ukopi. Ispod podignutih platformi
pronađeni su ljudski ukopi koji brojčano variraju od objekta do objekta. Pokapali
su se ljudi različite starosne dobi od novorođenčadi do starijih osoba. Djeca su se
ponekad pokapalu u kontekstu ognjišta, dok su odrasli pokapani isključivo ispod
platformi. Pokojnici su najčešće pokapani omotani nekom tkaninom i uvijek su u
zgrčenom položaju. Zahvaljujući klimatskim uvjetima i karakteristici tla, te
činjenici da su objekti nakon napuštanja bili zasuti čistom zemlje ostala je
sačuvana većina organskih materijala (komadi tkanine, različitih koža, drvene
posude). Nije jasno u kojem se trenutku pokojnici polažu ispod platformi. Očito je
bio prisutno običaj izlaganje pokojnika na otvorenom, moguće izvan naselja, pa
se kosti prikupljaju i pokapaju nakon što lešinari i vrijeme učine svoje. Uz

4
izlaganje pokojnika usko se veže kult lubanje. Također je očito da je postojala
dvostrukost rituala pokapanja. Ovdje su prisutni ukopi kompletnih kostura, ali i
dekapitiranih kostura koji su pronađeni u žabljem položaju zajedno sa ostacima
daske kojom su bili prekriveni. Ispod kuće 1 pronađeno je ukupno 67 ukopa.
Zanimljiv je iznimni ukop zgrčenca iz kuće 42 koji je držao lubanju u naručju.
Lubanja je bila premazana s nekoliko slojeva žbuke od kojih su neki crveno
obojani, što je također prisutno i na Levantu, ali nikada u kontekstu sa cjelovitim
skeletnim ukopom. Također postoji slučaj gdje je lubanja položena na platformu
ispod bukranija u kontekstu sakralnog objekta. Ne postoji jedinstveno pravilo oko
toga što se radi s lubanjama nakon odvajanja od tijela, te modifikacije. Postoji
mogućnost da su se te lubanje čuvale i prenosile iz generacije u generaciju što
predstavlja vezu između zajednice i predaka ili da se s tom lubanjom prenose
određena prava koja su ti preci stekli tijekom života u okviru zajednice.

Drugi element koji je čest u gotovo svim tim objektima su životinjska rogovlja bilo
da je riječ o pravim rogovima koji su inkorporirani u nekakve stupove ili je riječ o
čitavim lubanjama. Najčešće se radi o lubanjama divljih goveda, ali pronađene su
i ovnojske lubanje. Smatra se da ti elementi simboliziraju muško božanstvo,
plodnost suprostavljenu ženskom liku velike božice majke.

Zidovi objekata često su oslikani lešinarima koji predstavljaju simbol smrti i uvijek
u kontekstu sa stiliziranim likom obezglavljenog čovjeka što govori u prilog
mogućoj praksi izlaganja tijela pokojnika. S druge strane imamo stvarne lubanje
položene na te platforme.

Zidne slike su mnogobrojne i one su često rađene u više slojeva, tako da se kod
obnavljanja objekata obnavljaju i slike. Ponekad se slikaju isti prizori, a ponekad
nešto potpuno drugo. Na jednoj slici imamo scenu lova na kojoj su prikazani divlja
svinja, jelen, bik, te ljudi sa posebnim spravama za lov kao što su mreže, zamke,
lukovi, toljage itd. Zanimljivo je da na slikama nikad nisu prikazane
domestificirane životinje (koza, ovca), već su stalno prikazivali divlje životinje i
scene lova. U Ain Ghazalu imamo sličnu situaciju jer su figurice prikazivale samo
divlje životinje. Dimenzije naslikanih životinja u çatal höyüku su goleme u odnosu
na čovjeka. Vrlo vjerojatno se radi o tome da su bili fascinirani snagom i moći
divljih životinja u usporedbi sa čovjekom. Na jednoj slici prikazan je jelen sa puno
ljudskih bradatih likova duge kose koji predstavljaju muškarce, zbog čega postoji
mišljenje da se tu možda radi o nekoj drugoj populaciji ljudi jer su ljudski likovi
uglavnom jako stilizirani na ostalim slikama. Zanimljivo je da je u scenama lova
uvijek prisutan jedan steatopigni ženski lik koji asocira na kipove velike božice
majke. Također je interesantno da likovi često imaju točkaste odjevne predmete i
pretpostavlja se da je to leopardova koža. Na slikama su prisutni i psi koji su u to
vrijeme već domestificirani. Imamo čak i stvarne prikaze leoparda u reljefu,
najčešće su prikazani u paru glavom okrenutom jedan prema drugome. Mellart
tvrdi da se tu radi o paru, no drugi tvrde da je spolni dimorfizam jako naglašen u
leoparda pa nije moguće govoriti o paru, dok treći misle da je to prikaz obe strane
jednog leoparda. Imamo i prikaze velike božice majke kao jaše na leopardu, a
ponekad su obučene u leopardovu kožu. Mellart je pronašao jedan kip velike
božice majke koja sjedi na tronu sa dva leoparda. Ona ima steatopigno tijelo i

5
jako naglašene spolne atribute. Leopard je vrlo često prisutan u unutrašnjosti
objekata bilo da se radi o reljefnoj izvedbi, ponekad u obliku skulptura, ali i
indirektno preko leopardove kože. Budući da su ovi životinjski likovi stilizirani nije
sigurno radi li se o leopardima ili drugim životinjama kao što su druge velike
mačke, vepar, pjegavi psi, možda se radi o dekoriranoj lavici itd. Zanimljiva je
činjenica da unatoč tako čestim prikazima leoparda, u cijelom naselju nije
pronađena niti jedna leopardova kost, dok su prisutne lubanje lešinara.
Dominantne su kosti ovce, dok su kosti koza prisutne u manjem broju, kao i
goveda i bikovi. Kako se često prikazuje leopardova koža može se pretpostaviti da
je leopardova koža štavljena, obrađena i to vjerojatno izvan naselja budući da
nemamo sačuvane kosti ovih životinja. Leopard je vjerojatno pripadao mitu i
predstavljao svetu životinju ovim ljudima. Dakle, leopard je prisutan isključivo
putem reljefa i zidnog slikarstva na lokalitetu çatal höyük. Slikanje i reljefi spadaju
u prve dvije kategorije umjetničkih dosega na ovom lokalitetu. Treća kategorija
umjetnosti su nekakve vrste instalacija kao što su bukraniji i rogovi na zidovima,
na stupovima, u nišama. Oni su vrlo često ugrađeni, odnosno uzidani pomoću
žbuke, vapna. U tu kategoriju ulaze i kljove vepra, zubi jelena.

U simbolici stanovnika ovog naselja prevladavaju divlje vrste što znači da lov
zauzima istaknuto mjesto u ovoj zajednici. Moguće je da su se ti ljudi divili snazi i
moći iskonskih, divljih životinja. Činjenica je da su isticali opasne dijelove tih
životinja kao što su rogovi, zubi, kljove itd. što nas upućuje na zaključak da je
postojao strah prema divljim životinjama. Čini se kao da u vjerskom poimanju
ostaju prisutni tragovi osjećaja i uvjerenja ranije lovačko-sakupljačke zajednice. To
potvrđiva da je ovdje riječ o prvim poljoprivrednim zajednicama koje su zadržale
poimanja njihovih predaka.

Ova faza gdje su izrazito prisutne slikarije i reljefi u çatal höyüku, pripada
kasnijim fazama razvoja kada je prošlo već oko 1000 godina od uvođenja
poljoprivrede, domestifikacije životinja, kultivacije biljaka itd. Vidljivo je da se
određena duhovna tradicija sačuvala 1000 godina u ovom naselju. Jedna od
najčešće prikazivanih ptica na zidovima su lešinari. U jednom slučaju je prikazan i
ždral čije su kosti pronađene i neke druge vodene ptice. One nam zorno pokazuju
močvarni okoliš te prapovijesne zajednice koji je bogat takvim močvarnim
pticama. Dominantne kosti ptica koje su nalažene u naselju su kosti divlje guske i
divlje patke, pa su ove životinje imale velik udio u njihovoj ishrani. U jednom
slučaju su lešinari prikazani sa ljudskim nogama. To bi moglo upućivati na još
jedan ritual u kojem su se stanovnici maskirali u lešinare i održavali rituale
vezane uz smrt. Kip velike božice majke je stalno prisutan u različitim varijantama
i često je prikazana kao simbol cikličkog kruga života i smrti. Jako su česti prikazi
rađanja velike božice majke što je stavlja kao središnju točku tog cikličkog
poimanja života i smrti. Možemo pretpostaviti i da je leopard simbol smrti.
Prisutna je jedna slika naselja gusto zbijenih kuća s vulkanom za vrijeme erupcije.
Vulkan je također bio jedna pojava koja je sigurno zastrašivala ljude od najranijih
vremena. Vulkani su uvijek bili vezeni uz svijet božanstava, nebo. S druge strane,
egzistencija tih ljudi je uvelike ovisila o trgovini opsidijanom koji je bio produkt
vulkana. Opsidijan se upravo iz tih razloga prilagao u grobove (opsidijanska
ogledala, noževi i sječiva). U ovom naselju je teško razlučiti koji su objekti

6
sakralni jer se u svima njima isprepleću svakodnevni i sakralni elementi, ali
unutar njih se mogu izlučiti određeni konteksti. Tako postoji ideja o dva konteksta:
sjeverni dio kuće predstavlja bijeli ili čisti kontekst koji je premazan žbukom. Taj
dio je koncentriran oko platformi ispod kojih se nalaze grobovi. U grobovima su
rijetki prilozi, a nalaze se sjekirice od škriljavca, maljeve i glinene pintadere.
Ognjišta se obično pronalaze u južnom dijelu kuće, kao i kugle za koje se
pretpostavlja da su služile za grijanje hrane, zatim keramičko posuđe (mahom
tamno i neukrašeno), žrvnjevi, figurice, te čitave ostave oruđa od opsidijana.

Sad ćemo se vratiti na neke starije lokalitete.

Çayönü Tepesi je stariji lokalitet od çatal höyüka. U velikoj količini građevina na

ovom lokalitetu razlikuju se tri objekta koja se razlikuju od standardnih građevina,
pa se pretpostavlja da su imali kultnu svrhu. 1) Jedan od njih je zgrada pločastog
kamena koja je jednim dijelom bila ukopana u južnu padinu tella tako da je i sam
položaj ove građevine izniman u odnosu na druge objekte. Čitav pod je prekriven
popločanim kamenjem i u sredini ožbukane podnice imala je samostojeće
okomito usađene kamene ploče. Uz istočni, duži zid nalazila se kamena klupa. U
njoj nisu pronađeni nikakvi tragovi svakodnevnih aktivnosti koji su prisutni u
ostalim građevinama 2) Još je zanimljivija kuća lubanja u kojoj je pronađeno oko
90 ljudskih lubanja, te različitih kosti raznih dijelova tijela. 70% ljudskih ostataka
pronađenih u okviru ovog naselja zapravo su otkriveni u ovom objektu. Ova
građevina je poput ostalih imala nekoliko faza gradnje i obnove. U jednoj fazi je
čak dodan i dvostruki apsidalni dodatak između kojeg je ostao duboki rov koji je
bio ispunjen kamenom. U sredini je bila jedna duboka jama u kojoj su bili
nabacani kosturi bez lubanja. Ta građevina isto pripada tipu građena sa ćelijama,
pa su te lubanje uvijek bile pravilno raspoređenje po ćelijama i imale su svoju
orijentaciju. U središtu je pronađena i kamena ploča koja je bila izdignuta kao da
predstavlja žrtveni stol i prema riječima jednog od istraživača na njemu su
ustanovljeni tragovi životinjske (divlje govedo) i ljudske krvi. U jednoj prostoriji
pronađen je dugački kremeni nož koji je također možda imao tragove životinjske i
ljudske krvi što upućiva na životinjska, ali moguće i ljudska žrtvovanja. No, treba
uzeti u obzir činjenicu da su se ljudi mogli vrlo lako porezati koristeći oštri
opsidijan. 3.) Treći objekt nosi naziv Terrazzon building iz razloga što je čitav pod
potaracan, odnosno napravljen od komada vapnenca koji su pomiješani sa
spaljenim vapnencom i željeznim oksidima što mu daje crvenu boju. Radi se o
velikoj jednoprostornoj građevini sa unutarnjim pilonima koji vjerojatno nose
krovnu konstrukciju. U kutu objekta nalazila se jedna plitko ukopana jama
(promjera 1m) koja nije bila potaracana i ima jedan naglašeni obrub na kojima su
moguće nađeni tragovi ljudske krvi što upućuje na mogućnost prinošenja ljudskih
žrtava. Na samom lokalitetu pronađeno je oko 600-tinjak kostura ljudi u rasponu
od male djece do odraslih, ponekad s nakitom (perlice, ogrlice sa privjescima
životinjskih zuba ili komadića jelenskih rogova). Za razliku od Catal hoyuka ovdje
je osteološki materijal slabo sačuvan zbog karakteristika tla.

Nevali çori nalazi se na srednjem toku Eufrata u podnožju Taurus gorja. Ističe se
kao jedan od najstarijih neolitičkih svetilišnih prostora. Prema litičkim tehno-
tipološkim karakteristikama taj lokalitet bi se smještao u treću fazu periodizacije,

7
odnosno u razdoblje između 7600-6600 g. pr. K. U kutu naselja pronađen je jedan
sakralni kompleks sa zgradom koja je potaracanim podom čiji su donji dijelovi
zidova građeni od kamena, a unutar je su pronalaženi visoki stupovi (visine do
3m) koje neki interpretiraju kao stilizirane ljudske likove. Pronađena je velika
količina lubanja i zanimljivi dio kamene zdjele sa prikazom dva ljudska lika
podignutih ruku kao da su u plesu, a između njih nalazi nekakav lik koji sliči
kornjači (simbol vezan uz smrt). Na lokalitetu je nađena velika količina malih
ljudskih kipića, a pretpostavlja se da je riječ o votivnim darovima. Tako imamo
prisutnu figuricu ljudske glave sa zmijom.

Göbekli Tepe je najstariji od ovih lokaliteta, dakle išli smo od najmlađih prema
najstarijem. Datira se u 10 tisućljeće prije Krista što je pralelno sa pretkeramičkim
neolitikom A. Ovaj lokalitet je jedinstven u usporedbi s ostalima jer je riječ
isključivo o svetištu. Sastoji se samo od sakralnih objekata od kojih su do sada
istražena 4, ali georadarskim istraživanjima se pokazalo da ih ima još oko 16. To
je zapravo jedan tip megalitske građevine sa koncentričnim krugovima, koje nose
monolitni stupovi, a prostor između tih stupova povezan nekvalitetno
napravljenim zidovima koji čine te prstene. Dakle opet su u sredini nekakvi
monolitni stupovi, ali nalazi se i cijeli niz stupova oblika slova T koji su često
ukrašeni reljefima ili piktogramima. Najčešće se prikazuju različite životinje:
lešinari, ždralovi, čaplje, škorpion, zmije, pauci, lavovi, bikovi, veprovi, lisice,
gazele. Ležište kamena od kojeg su građeni ti stupovi dolaze iz neposredne
blizine. Početkom 8 tisućljeća pr. K. lokalitet je napušten i namjerno je zasut.
Clauss Schmidt smatra da je tu riječ o jednom hodočasničkom svetištu koje je
služilo cijelom nizu okolnih zajednica koje su se tu okupljale u određeno doba
godine i obavljale određene ritualne gozbe (pronađene razmesarene živ. kosti) u
čast kulta mrtvih. Za sada nije pronađen niti jedan grob iako on misli da će ih biti.
Osim toga nisu pronađeni nikakvi drugi objekti koji bi pripadali svakodnevnom
životu. Zanimljive su ljudske figure koje podsjećaju na one sa lokaliteta Ain
Ghazal.

Ostaje pitanje tko je radio megalitske građevine, koje se više grade u kasnijem
eneolitičkom razdoblju kad se javljaju razvijenija društva, kad dolazi do
raslojavanja društva. Osnovna pretpostavka je da je ovdje riječ o egalitarnim
zajednicama koje nisu nužno centralizirane. Sva ova naselja svojom strukturom,
izgledom i koncepcijom objekata upućuje na važnost jedne uže zajednice, onosno
šire obiteljske zajednice. Zapravo je riječ o nizu malih zajednice koje nastanjivaju
taj široki prostor, za koje je moguće da imaju potrebu okupljati se u zajedničim
kultnim središtima. Prema svemu ovome glavna poveznica svih ovih zajednica su
preci što se vidi iz štovanja kulta predaka.