Ocjene

prikazi

157
njegovom politikom granom. Ubrzo se razvila podvojenost unutar organiziranoga katolikog djelovanja najvidljivija preko djelovanja Hrvatskoga orlovskog saveza kao prve katolike organizacije utemeljene na naelima Katolike akcije. Zabrana HPS-a poslije 1929. prekinula je dvojbe oko oblika katolikoga politiko-stranakog nastupa, ali naelna unutarkatolika razmimoilaenja nastavljaju se i dalje u uvjetima kraljevske diktature. Konani sintetski prikaz cjeline problema obuhvaenih knjigom autor je iznio u posljednjem poglavlju, svojevrsnom enciklopedijskom saetku o prva dva desetljea djelovanja angairanih katolika koji nisu uspjeli ostaviti znaajniji trag u hrvatskoj politici. U dodatku knjige autor je objavio trideset odabranih priloga kao relevantnih i dosada uglavnom nedostupnih ili manje poznatih izvora koji dodatno razjanjuju razliite aspekte organiziranoga, napose politikog, djelovanja hrvatskih katolika i kontroverzi koje je ono izazivalo kod suvremenika. Zakljuno, knjiga dr. Matijevia donosi prvorazredan historiografski uvid bez kojeg je nemogue razumjeti cjelinu hrvatske politike i drutvene problematike na prijelazu iz XIX. u XX. stoljee. Zlatko HASANBEGOVI

gine politikog ivota. Glavninu drugog poglavlja zauzima prikaz djelovanje HPS-a koji je predstavljao tzv. politiku granu HKP-a koji je sukladno integralistikom shvaanju imao jo i svoju kulturnu i gospodarsku granu. Kako je na elu ukupnog HKP-a stajao Seniorat, on je imao presudnu ulogu i u nastanku i voenju HPS-a, stranke utemeljene na jugoslavenskim politiko-nacionalnim i kranskim vjersko-socijalnim naelima. U oima svojih hrvatskih politikih protivnika ta je stranka esto etiketirana kao klerikalna, tj. popovska, a unato solidnoj organizaciji i ambicioznom i solidno osmiljenom programa ostala je u sjeni Radievoga populistikog pokreta. Matijevi iscrpno opisuje politiko djelovanje HPS-a na svim parlamentarnim izborima u Kraljevini SHS te razliite politiko-stranake kombinacije kojima je stranka bezuspjeno nastojala ojaati svoj utjecaj. HPS je formalno prestao postojati poslije uvoenja estosijeanjske diktature to je prema autoru samo zakanjela egzekucija nad ve stvarno mrtvom politikom organizacijom. U posljednjoj raspravi unutar toga poglavlja autor podrobno opisuje rascjep unutar organiziranoga katolikog djelovanja, a u pozadini kojeg su stajale suprotstavljene koncepcije i oko politiko-stranakog aspekta djelovanja HKP-a. Pojava nestranake Katolike akcije nakon 1922. otvorila je prijepore oko ustroja HKP-a, posebice u vezi s

Zlatko HASANBEGOVI, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Medlis Islamske zajednice u Zagrebu - Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2007., 624 str.
rvatska nacionalnointegracijska ideologija, formulirana u spisima i politikom djelovanju dr. Ante Starevia i dr. Eugena Kvaternika u drugoj polovici 19. stoljea, u najboljem je slobodarskom duhu svog vremena definirala Hrvate kao viekonfesionalan narod, iju bitnu sastavnicu ine bosanskohercegovaki muslimani. Ta je ideologija znaila snaan otklon od dotadanje vjerske, kulturne, pa i politike tradicije,

koja je izgraena u viestoljetnome protuosmanskom, a onda i protuislamskom otporu. No, sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1868.) dodiri bosanskohercegovakih muslimana s Hrvatima u Trojednici ostaju sporadini. Iako je pravaka ideologija hvatala sve vie maha, stvarajui tako prilike u kojima je katoliko-muslimansko zbliavanje u hrvatskim zemljama postajalo sve izvjesnijim, drugi su dogaaji i procesi omeli taj razvitak. Bosanskohercegovaki je ustanak (1875.) iznova podjario protumuslimansko raspoloenje (i ujedno razbudio osjeaj junoslavenske solidarnosti), a austrougarska okupacija BiH (1878.) nije, protivno oekivanjima veine hrvatske javnosti (uz iznimku pravaa!), bitno pripomogla irenju hrvatske nacionalne misli. Ako se ita u austrougarskoj politici od

158

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite II. (2007.), br. 3(1)

okupacije do aneksije (1908.), a i nakon toga, sve do 1918., moe smatrati konstantom, onda je to nastojanje da se sprijei suradnja katolika i muslimana, koja bi omoguila muslimansko integriranje u modernu hrvatsku naciju i tako ojaala imbenik kojega su vodei monarhijski krugovi smatrali potencijalno vrlo subverzivnim. Tomu valja dodati jaanje junoslavenske misli i oijukanje ne samo Srba u Trojednici i BiH, nego i nekih hrvatskih krugova, s poletnom i ambicioznom Kraljevinom Srbijom. Takvim su se okolnostima i prilikama prilagoavale hrvatske vjerske, kulturne, a onda i politike elite i snage, a u takvim su okolnostima djelovali i muslimanski intelektualni, vjerski i politiki krugovi. Nakon 1878., kad se BiH faktino, makar ne jo i formalnopravno, nala u istome dravnopravnom okviru s drugim hrvatskim zemljama, intenziviraju se dodiri. Vanu ulogu pritom ima Zagrebako sveuilite, na koje se poslije 1892. upisuje vei broj muslimanskih studenata. Tu se susreu i zbliavaju sa Stareviem i njegovim sljedbenicima, koji su listom vrsti katolici, ali skoro bez iznimke protuklerikalci. Starevianstvo je privlano zbog svog frankofilstva i svog turkofilstva, ali najvie zbog svog oporbenjatva i slobodarstva: ako itko u ovom dijelu Europe dosljedno zagovara blagostanje i slobodu poje-

dinca, skupin i narod, onda je to upravo Ante Starevi. Simpatije prema njemu i njegovim idejama nisu samo pitanje politike, nego i pitanje etike. Prihvaajui straevienski nauk, bosanskohercegovaki sveuilitarci muslimani time usporedno u zagrebakoj sredini potkapaju protumuslimanske predrasude i osjeaj nepovjerenja, a istodobno u vlastitom zaviaju ire osjeaj solidarnosti, bliskosti, pa i istosti s Hrvatima drugih vjeroispovijedi. Poetkom 20. stoljea u Zagrebu se osnivaju prvi akademski klubovi koji okupljaju sveuilitarce iz BiH. Ipak, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost enidbenoga i dravljanskog prava, jo postoje zapreke trajnom naseljavanju muslimana u banskoj Hrvatskoj. Prijelomni dogaaj u tom smislu bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji je u oujku 1916. usvojen u hrvatskome dravnom Saboru, te krajem travnja nakon vladarove potvrde i proglaen. Zahvaljujui tomu, malo nakon svretka Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je ivjelo oko 200 muslimana. Jo uvijek su to veinom uenici i sveuilitarci, te vojnici i obrtnici, a njihov se broj u prvim godinama jugoslavenske drave osjetno poveava. Proces integracije (utemeljenja) zagrebakih muslimana obraen je u knjizi mr. sc. Zlatka Hasanbegovia Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, koju su poetkom oujka 2007. u Zagrebu objavili Medlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar. Rije je o neto izmijenjenom i prilozima dopunjenome magistarskom radu, kojega je autor 2005. pod naslovom Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945. obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Hasanbegovieva knjiga temeljito obrauje povijest zagrebake muslimanske zajednice od 1878. do kraja Drugoga svjetskog rata, pa i nakon njega, kad je i ta zajednica bila zahvaena valom brutalne komunistike represije. Knjiga je obogaena velikim brojem priloga, koji su takoer dosad bili posve nepoznati, a koji imaju iznimnu dokumentarnu vrijednost. Pored 42 priloga, u knjigu je uvrteno ak 285 fotografija i osam tablica. Posebnu pozornost pisac je posvetio razdoblju uoi Drugoga svjetskog rata te odjecima koje je u muslimanskoj (ne samo zagrebakoj)

Ocjene

prikazi

159
nima i zlouporabama u ime vlasti. Karakteristian je u tom kontekstu odgovor posljednjega hrvatskoga ministra vanjskih poslova, dr. Mehmeda Alajbegovia, na pitanje jugoslavenskih istraitelja o razlozima njegova pristupanja ustakom pokretu. Iako je svjestan, da mu je oko vrata ve nataknuta oma, Alajbegovi ne kalkulira niti trai opravdanje: Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustakom pokretu, bila je ideja hrvatske drave. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju dravu i drugi motivi nisu me pritom rukovodili. Hasanbegovi opisuje i osobne razmirice i unutarnje prijepore u zagrebakoj muslimanskoj zajednici, kao i politike odjeke izgradnje damije u sreditu glavnoga grada Hrvatske. Knjigu zavrava upravo tunom epizodom ruenja te damije u proljee 1948. U nepuna tri mjeseca od izlaska iz tiska, knjiga mr. sc. Zlatka Hasanbegovia doivjela je izniman publicitet i pozornost i u hrvatskoj i u bosanskohercegovakoj javnosti. Ta injenica govori ne samo o intrigantnosti teme, nego i o tome, da je bilo krajnje vrijeme da se napokon progovori o nekim uporno preuivanim stranicama novije hrvatske povijesti. Hasanbegovi je to uinio na upravo uzoran nain. Tomislav JONJI

zajednici imala uspostava Nezavisne Drave Hrvatske. Za muslimane, ija je elita u velikoj veini prihvatila hrvatsku nacionalnu misao, karakteristian je bio nepodijeljeni otpor svakom projektu podjele BiH, pa je u njihovim predodbama Hrvatska nuno ukljuivala itavu BiH. Samo u takvoj Hrvatskoj muslimani mogu predstavljati znaajan imbenik i ne biti podvrgnuti stalnoj (iako najee slabo ili nikako potkrijepljenoj) bojazni od katolikoga nadglasavanja, podcjenjivanja ili prozelitizma. I obrnuto, hrvatska politika koja se odrie BiH, neminovno dovodi do preispitivanja muslimanskih pozicija. Nakon iskustva sa sporazumom Cvetkovi-Maek (1939.), to je bio jedan od kljunih imbenika muslimanskog simpatiziranja s novoproglaenom NDH-a: veina je muslimana taj dogaaj doekala s olakanjem i odobravanjem (a u isto se vrijeme sandaki muslimani nastoje pripojiti Bosni i Hercegovini, te preko nje Hrvatskoj). Pritom je moglo biti razlika u motivima, ali je uvijek vano imati na umu, da nekakvoga organiziranog muslimanskog otpora protiv NDH-a nije bilo, pa ak i poznate muslimanske rezolucije koje se i u historiografiji i u politici esto znalo krivotvoriti i iskrivljeno tumaiti nikada ni jednom rijeju ne dovode u pitanje dravni okvir i hrvatsku nacionalnu orijentaciju, nego se tek konfrontiraju s pogrjekama reima te zloi-

Stephan BAIER i Eva DEMMERLE, Otto von Habsburg: ivotopis, prijevod Jasna meli, Paneuropska unija, Zagreb, 2005., 498 str.

va opsena knjiga donosi ivotopis jedne od najfascinantnijih osoba politikog svijeta suvremenog doba. U sreditu je njezine pozornosti osebujni lik Otta von Habsburga, najstarijeg sina posljednjeg habsburkog vladara, cara i kralja Karla I. (IV.). Roen jo 1912. u donjoaustrijskom Reichenauu bio je vrlo brzo, nakon nasilne smrti Franje Ferdinanda, predodreen da jednog dana stupi na kormilo velike Monarhije, koja je s vie od 50 milijuna stanovnika i bogatom dravnikom tradicijom simbolizirala srednju Europu. Meutim, tijek Prvoga svjetskog

rata promijenio je izgled politike karte Europe s koje su nakon dugih stoljea nestale neke od najvanijih vladarskih kua, ukljuujui i onu koja je protezala vlast i nad hrvatskim zemljama. Novi politiki poredak prisilio je Habsburgovce na odlazak u izgnanstvo. Do izbijanja Drugoga svjetskog rata Otto von Habsburg ivio je u Portugalu, panjolskoj, Belgiji i Francuskoj, a od 1940. do 1944. boravio je u Washingtonu. Tijekom meuraa Otto se poeo formirati kao ozbiljan homo politicus koji nije zapao u defetizam unato nezavidnom poloaju njegove obitelji. Jedno od glavnih obiljeja njegovoga politikog nastupa bio je izraziti protunacistiki stav. Novostvorenu Republiku Austriju pratila je ab ovo kriza identiteta koja je bila najue povezana s odnosom prema Njemakoj. Dio austrijskog graanstva bio je sklon monarhizmu i time