Stilistika scripta universalia lanci: 1.

. Krleiana - PRANJI, Krunoslav, "I kontinuitet i stilske inovacije, njihova tipologija (u povodu 'Zastava' M. Krlee)", u: Jezikom i stilom kroza knjievnost, Zagreb 1986, str. 137-150
- usporedba Krleina stila u dvije knjige: "Zastave" (1967.) i noveli "Veliki metar sviju hulja" (Plamen 1919) obje po Sabranim djelima M. K., izd. Zora svezak 8 (VMSH) i sv 25/1 (Z) (Zg 1957/1967) - reduplikacije kao mimesis VMSH "koji i koji i koji" veznika reduplikacija - Z "gore dolje, lijevo desno, amo-tamo" reduplikacija opozicijskih parova rijei istog pojmovnog kruga, iste gramatike kategorije (prilozi) ili iste sintaktike funkcije - Z "Ana Ana, mama mama, mama Ana, Ana - mama" ritam isticanih rijei opisuje ritam srca - oslanjanje na kljunu rije - "rat je provalio", "izbordiao sa svojim jedincem", "rastelalila je" nisu knjievne rijei knjievni jezik nije jednak jeziku knjievnosti - sintagmatske inverzije postponiranje atribucije VMSH - "u mislima dobrim i smirenim", "odgvornost uasna", "svjetlost ivotna", "sunce arko", "iznenada, u suzama" velika inovacija, u Zastavama - predilekcija za boje i opise "velike ute mrlje, titrave i duguljaste" stilska konstanta relativne statistike veine pridjeva u opisima nesmiljeni kontrasti "gladne zagorske oranice", "krvava krika mjeseine" kontrastno opisivanje augmentacije - elipsa predikata eliminacija predikats, eliptine obezglagoljene reenice VMSH "kad ono gungula pred haustorom", "Ljudi, policija, egrti." Zastave "Bezbrinie dme, bezbrina gospoda# - bolji prikaz gungule i metea bez glagola - kombinacija upravnog govora (UG) i unutarnjeg mologa (UM) umeci u kurzivu koji oznaavaju misao unutar govora interpolacije, ak mijeano i sa slobodnim neupravnim govorom - grafostilemi ortografski znakovi imaju jedinice stilistikog pojaanja VSMH "moglo bi se rei: u klici", Zastave dijalozi sa zarezima na kraju protupravopisno, ali stilotvorno prenosi estinu situacije (svae oca i sina Emerikih)

- stilogramatemi binarna rodnost imenica VMSH "Neka krepaju mrcine! Htjele su rat!", "onaj drugi gorila", Zastave "ispiutura koja" sugestivno poistovjeivanje znaenja etimolokog, znaenja predmetnog, sa znaenjem figurativnim i prenesenim - aforistike univerzalizacije akumulirano iskustvo sintetizirano u aforizme (koji reflektiraju Krleine nazore o svijetu) "Psiholokomoralne imponderabilije bile su u historiji veoma esto razlogom katastrofalnih slomova (Kamilov UM, Zastave" - slobodni neupravni govor (SNG) kao prozodijska kategorija preteita stilska inovacija u Zastavama "Vi sami, Presvetli, da nema smisla bacati novac" posredovana karakterizacija, strah od citata, ukidanje stajalita nosioca UG i uvoenje stajalita sugovornika; "Presvetli" s kratkosilaznim na drugom e i kurziv odstupanje od ortoepije (duga kajkavska)

2. BAGI, Kreimir, "Slamnig", u: ivi jezici, Zagreb 1994, str. 21 61.

- prva "Aleja poslije sveanosti" (1956.), zadnja "Tajna" (1988.) - relativno naopako i naopako izvrtanje kanoniziranih diskurzivnih modela - slike i metaforiki izrazi "uma" niz slika arobnica, smaragd - prtanje boja (zlatni tit, modro more, bljetavi plat "Onaj kralj") i poetski daltonizam (uporno oznaavanje svih pojavnosti u tekstu istom bojom ljubiasto "Pjesma ekanja" - jezine igre eufonija, pravopisne figure, gramatike figure i babilonizacija teksta - eufonija zvuni sastav pjesnikog jezika, posebno izraajan i semantiziran aliteracija, asonanca, rima i onomatopeja "Barbara", "Ni ni bilo meu nama" anagrami pisac apscisa, osmatranica osam tranica, mokrih nog u mokronogu - neprava rima vie ju voli od iste - aloglotizam i u rimi - eufonija nije samo znak samosvrhovitog manirizma ve sredstvo stilizacije koje podupire komunikacijsku upuenost i ekspresivnost tekstova - pravopisne figure - u antici figura je otklon od prirodne uporabe jezika, Genette "figura je razmak izmeu znaka i smisla, kao unutranjeg prostora jezika" - zarezi "Ubili su ga, ciglama" nepredvidive interpunkcije, komunikacijska destrukcija, konstrukcija novog koda - izostavljanje pravopisnih znakova, fonetsko pisanje stranih izraza, ali i istovremeno etimoloki (Kazuichi Miura Kazuii Mijura)
2

- makaroniki tekstovi (zbirka ("Dronta") - krivo napisani strani izrazi ili nai izrazi postranjeni ("ehnti tschatschine Rogge") - gramatike figure kontekstualne tvorbe novih originalnih izraza, irenje valencije jezinim jedinicama i uzimanje nekog gramatikog oblika za tvorbeno ishodite jezika to su: tvorenice, inovativne sintagme i oprostorenje nekog gramatikog oblika - tvorenice propadalite, istokosa, jarkosmilje, tamnoesembe prefiksacija, sufiksacija, slaganje i supstantivizacija - prepoizodnosijahu - tvorbeni neologizam - dobar primjer ini i osmerac i rimu (sa "mahu"); "od privatnost, iz realiziranost, po uestalost, pre intezitet" (Kravar o Dronti) - holu oholu i golu, pijezde - odstupanje od gramatike norme tri radna ljuda, usijanog podna, muku ide s puku irenje valencije, brkanje oblika jednine i mnoine, refleksije glagola koji to nisu, izmiljeni ili krivi padei cilj ostvarenje potpune zvukovne koherencije teksta, rime funkcionalna stilizacija pjesme - oprostorenje idiolekatsko (individualni govor) je obiljeje - brojni glagolski pridjevi proli postaju sveprotena tekstualna figura (tekstostilem) - "Ono" rije ono postaje imenica u mnogo znaenja - babilonizacija teksta potreba za uvlaenjem stranih izraza, sintagmi, imena mitolokih i povijesnih bia i osoba u pjesmu - aloglotizmi drugi jezici - vrsta postupaka babilonizacije teksta: - a) ALOGLOTSKI NASLOVI (Ob slovesu, Seks is boring, Hortus voluptatis) - b) MITOLOKA I POVIJESNA BIA (Venera, Junona, Ahil, Adam, Eva, Kolumbo, centaur) - c) MITOLOKI I POVIJESNI ENTITETI SIMBOLIKOG ZNAENJA (Graal, Tad Mahal, limb, empirej, Babilon) - d) MAKARONIKI EKSPERIMENT ("Dronta" Faterlant) - esto su aloglotizmi dogaajni centri pjesme - Intertekstualnost eksplicitni i implicitni tragovi poznatih tekstova "citatni idiolekt", "liriar parafraze" - dva tipa tueg glasa citat (eksplicitno) i aluzija (implicitno ritmiko, sintaktiko, semantiko) - citat u naslovima, rimi, u izvornom obliku - starija hrvatska knjievnost arhainost pa stoga opaljiv ("Neharnu sluim gospoju" od Lucia ("Od kola")) - strani izvor Slamnig ne prevodi ve doslovno

- imia i zvijezde, Fala, "Tiho je more kako kal", "Ty iva jeo, moja staruha" Goete, Dante, Pukin, Jesenjin, Cesari, Yeats - aluzija djelomini citatni postupak dohvatljiv recipijentu koji je dobar poznavatelj knjievnosti parafraza, imitacija, podudaranja - "Slaga Gunduo o proastju" (iz "Dronte") - vie nije mogue izrei neto novo, zastraujue i mono, govoriti znai stvarati tautologije - razvoj stila humorizam diskretni i institucionalizirani - "Nazor vates Chroatorum, Slamnig dugoroni zabavlja" - u zbirkama do "Dronte" (Aleja poslije sveanosti, Odron, Naronska cesta, Limb i Analecta) diskretni humorizam - Dronta i poslije (Relativno naopako, Sed scholae, Tajna) institucionalizirani humorizam - diskretni h. izazivanje smijeha kao jedne od nakana pjesme humor u poenti kasnije i ironija - institucionalizirani h. je u onih kojima je generiko obiljeje izazivanje smijeha pseudopuki pjesniki stil, pjevan i pamtljiv laki stih (8erac i 10erac), no to je privid jer postoji vie razina i trai se naknadno itanje kako bi se otkrio dublji smisao i referencije - humoristiki kod - diskretni h. je utemeljen na izigravanju duha stvari (predodbi, mitova, kanona), a institucionalizirani slova stvari (neobine perspektive, vic, stvaranje nesklada) - lirski subjekt Ja Ti On, Ja esto eli u metamorfozu kod Slamniga, mijenjati lice, preruiti se niz lanih vojnika - Nad-Ja - dijaloginost tri tipa sugovornika lirskog subjekta ispisani tekstovi, sugovornica/nik i itatelj - razvijanje matrice matrica pjesme je stih, sintagma ili rije koji je ishodina jezgra itavog teksta (Riffaterre ekspanzija i konverzija svaki tekst nastaje iz jedne reenice ili matrice) - naslovi katkad isto matrica - Ivan Slamnig 24. VI. 1930. u Metkoviu Aleja poslije sveanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Relativno naopako (1987), Sed scholae (1987), Tajna (1988) - krugovai (pedesete) Mihali, oljan, Pupai, Maer - razlogai (ezdesete) Zidi, Petrak, Maroevi, Marovi, Mrkonji, Stama - pitanjai (sedamdesete) Bonjak, Rogi, Male, Makovi, Koliba

3. AUERBACH, Erich, "L'humaine condition", u: Mimeza, Zagreb 2004, str. 290-297.

- 2. poglavlje tree knjige Montaigneovih "Eseja" - o samom cilju Eseja aspekti predmeta, korisnost pothvata, prikazivanje sebe, pripovijedanje ovjeka (1. drugi oblikuju, ja pripovijedam, 2. drugi obliku ovjeka, ja govorim o jednom ovjeku, 3. taj ovjek (ja) je naalost ve forme) - bie u stalnoj mijeni Montaigne pisac i Montaigne predmet - elja za opisivanjem predmeta kroz to vei broj pokusa kako bi dobio ukupnu sliku i krug moguih promjena - jedna je istina - Eseji nisu biografija ni dnevnik, nemaju sloena plana ni kronolokog red slijede sluaj upravljaju stvari, unutranjki ritam - zbirka primjera, citata i izreka izvor zbirka itanjem skupljena znanja no razvijene napomene plus proivljeno - metoda oslukivanja primijenjiva samo na sebe - metoda uiniti bilo koji pojedinani ivot u cjelini ishodinom tokom filozofije morala, istraivanja humaine condition, oprena je svim metodama koje ovjeka istrauju po odreenom planu (svojstvima, situacijama) - Montaigne ispituje i opsuje samo sebe - Augustin Ispovijesti uinio prije (Montaigne ba nije poznavao) - "Oni odlaze, dolaze, koraaju, pleu; smrt ne spominju) - spoznaj sebe nije samo praktian i moralan zahtjev, ve i spoznajnoteorijski - istraivanjem sebe istrauje humaine condition - prikaz duha i tijela, forme tjelesni zain sebe, ne izazivajui odbojnost - usporedbe s Platon Platon tijelo neprijatelj mjere koja zavodi duu i povlai je za sobom, Montaigne tijelo je prirodno dano (kranskokreaturalni izvori gledita) - hvali Aristotela, citati Biblije i "De civitate Dei" - jedinstvo djela i autora struno znanje je labavo povezano s osobnou autora knjiga je stvorila mene, a ne ja nju - koncepcije humanizma (Rabelais svehumanistiko obrazovanje), profil savrena dvorjanina - Montaigne prvi pisac koji je pokazao sloj obrazovanih - ton pisanja isti bez obzira na tok svijesti, prianje, anegdote ili moraliziranje - nije razgovor sa sobom jer se stalno nekome obraa - ironija stalno prisutna

- nije usporen ili patetian, snani narodski izraz - stalni stil otrih i efektnih formulacija - ne eli visoki ton i stil - sam to opisuje kao "stile comique et prive" jednoznana aluzija na realistiki stil antike komedije "sermo pedeseter ili humilis" - sadraj nije smijean to je condition humaine sa svim problemima, optereenjima i kreaturalnim ogranienjima - animalni ivot i zakljuena smrt - kreaturalni realizam zemaljski ivot je jedino to ima - iako previsoko za sermo humilis, ne bi se dalo izraziti patetikom i uzvienou - mijeanje stilova kreaturalno i kransko , no poimanje niti je vie kransko ni srednjovjekovno - ironija ga sprjeava da doe do tragike - u srednjem vijeku sva tragika u Kristovoj tragediji - no sad ( Montaignovo vrijeme) ona bi bila najosobnije u pojedinca - no u njega je nema nepatetian, netragia, ironian i inertan u asnom smislu miran

4. FRANGE, Ivo, "Stilistika metoda Lea Spitzera", u: Nove stilistike studije, Zagreb 1986, str. 23 49.
- Leo Spitzer 1887. Be umro u Forte dei Marmi 1960. - Novalis istost stilistike i retorike (Stylistik oder Rhetorik) - Damas Alonso "Stil je sve to individualizira knjievnu pojabu: djelo, epohu, knjievnost" - Spitzer jezik je samo vanjska kristalizacija unutranje forme - "Lingvistika i knjievna povijest" Spitzerov lanak - etimologija conundrum (neugodno pitanje) i quandary (neugodna situacija) etimoloke rekonstrukcije - intuicija omiljeno Spitzerovo oruje - etimologija jedne rijei daje smisao onome to smisla nije imalo - vjera u postojanje etimona koji je nepoznat, ali nesumnjivo postoji, kao nuna pretpostavka za derivat - svaka rije ima etimologiju, tako i svako djelo svoj duhovni etimon - pitanje moe li se ustanoviti dua, psiha (etymon) jednog pisca putem njegova izraza - Spitzer ne eli samo poglavlja o stilu nekog pisca, ve rigoroznu znanstvenu stilsku analizu - stilistika tako nije uz lingvistiku i knjievnu historiju, ve njihov spoj i jedinstvo - kao sistem metoda je nepouzdana i shematina - i izbor pisca je ocjena (ne samo pisca, ve i kritiara)
6

- Spitzer itati, itati uporno, sve dok nas neka lingvistika pojedinost ne prisili na razmiljanje - Spitzerova kritika trai osnovnu ideju romana, umjetikog djela uope put do nje je neka lingvistika osobina, devijacija, odstupanje - razvojne etape stvaranja zakljuka: osnovna ideja djela, lingvistika verifikacija, moralnoetiki zakljuak, tj. odgovor na postavljeni problem - kroz mikroskopski rad pribliavanje irem, makroskopskom - trai izraze koji odudaraju od obinog govora (devijacije) i trai njihovu povezanost da im nae zajedniki nazivnik, duhovni etymon (psiholoki korijen) - dvije slabosti Spitzerove metode: esto zaobilaznim putem vodi tamo gdje nas je prethodna kritika ostavila, i to to polazi od lingvistikih kategorija a izvlai filozofske zakljuke - zapaene pojedinosti treba svrstati u neki sustav (umjetnikov kreativni sistem) Fr4eudov utjecaj - uz Crocea umjetniko djelo je intuicija, a i sud o njemu je intuicija - simpatika kritika izbor djela ujedno je ve i ocjena ( kritika sklonosti i kritika utnje bez clica) - Spitzerova spoznajna teorija Zirkelschluss (krug shvaanja) - kritiara staviti u gravitacioni centar sistema pisca (no kritiar se mora odvojiti od svoje stvarnosti) - najbitniji principi Spitzerove metode: - 1. umjetniko djelo je homogen, autonoman sistem gdje svaka pojedinost oznaava cjelinu. Stoga se djelo ne sjecka na sastavne djelove, ve se obrauje u cjelini, in toto. - 2. zapaanjem karakteristinih lingvistikih pojedinosti prodire se u taj sistem izvana sve do njegova centra, ali se sud daje iznutra nakon to smo sigurno da smo pogodili duhovni etimon djela - 3. jedini put unutar djela je uporno itanje, a lingvistike osobine odstupanja su jedini miljokazi - 4. nema aprioristikih kategorija za sva djela i pisce, kritiar sam stvara kategorije za ocjenu - 5. pojedinost se uklapa u djelo, a jelo u opus jedne linosti, a linost u epohu ili naciju vezani zajednikim nazivnikom koji varira - 6. kritika je stvar simpatije izbor je i sud, intuicija je plod talenta, iskustva i vjere, kritika je apologetika, prihvaanje djela u zateenoj formi, svaka ljepota ima neto misteriozno ne oito na prvi pogled, korisnije je branti ljepotu djela, nego li ga sasjei - najlake je govoriti o onome to se istie iz teksta - Spitzerova metoda najbolje je i najkorisnije govoriti o "ruicama" to stre iz teksta

- spoj sa psihoanalizom , Spitzerova stilistika govori o simptomu, a simptom je negacija normalnog stanja - norma i devijacija ne u etimolokom znaenju i estetskom sudu, ve samo u dijalektikoj negaciji - u tekstu punom devijacija, devijacija postaje norma i obratno - devijacija i norma stoga u deskriptivnoj stilistici i lieni su kritike ili estetike vrijednosti

5. COMPAGNON, Antoine, Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb 2006, str.17 51
- sedam pojmova koji su neizostavna uporita literature: knjievnost, autor, svijet, itatelj, stil, povijest i vrednovanje - tri teksta o povratku stila (rehabilitacija): Barthes "Nulti stupanj pisma" (1953), Riffaterre "Kriteriji za analizu stila" (1960) i Nelson Goodman "Status stila" (1975) - stil denotira individualnost, ali i klasu (kolu, anr) - stil je: NORMA dobar stil je kanon , imitacijski model (po vrijednosnom sudu) - ORNAMENT koncept preuzet iz retorike - ODSTUPANJE Aristotel stilistika varijacija je odstupanje u odnosu na uobiajenu uporabu ornament i odstupanje idu skupa - ANR ili TIP izbor izmeu razliitih izraajnih sredstava stilus humilis, stilus mediocris i stilus gravis (Vergilije (rota Vergilii) - Bukolike, Georgike, Eneida) genera dicendi - SIMPTOM povezivanje stila i osobe od XVII. st. , vizija i genij uzroci stila - Leo Spitzer simptomatini detalji opisivanje mree sitnih devijacija koje omoguavaju karatkteriziranje neijeg pogleda na svijet i trag koji on ostavlja u kolektivnoj svijesti - KULTURA Kultur dua nacije, oitovanje ukupnosti kulture, stil je vidljivi znak njezina jedinstva - retorika nestaje u XIX. stoljeu (nakon 1870.), stilistika nasljeuje pitanje stila - Charles Bally De Saussureov uenik "Pregled stilistike" (1905) pokuaj utemeljenja stilistike znanosti razdvajajui stil od pojedinca i knjievnosti (kao to je De Saussure drao na udaljenosti GOVOR, ne bi li JEZIK uinio predmetom jezine znanosti) - Barthes "Nulti stupanj pisma" (1953) razlikuje JEZIK (drutvena injenica kojoj pisac ne moe nita) i STIL (kao prirodu, tijelo, neotuivu jedinstvenost kojoj pisac ne moe nita), no to mu nije dovoljno pa izmilja PISMO ("Jezik i stil slijepe su sile, pismo je in povijesne
8

solidarnosti") etiri vrste pisama uglaeno, populistiko, neutralno i govorno (tj. tri uglaeno, neutralno i govorno kao i u retorici) Barthes je s pismom u tvari ponovno izmislio stil (po retorici) opi izbor tona, etosa, te genera dicendi pismo je moral forme - Riffaterre "Kriteriji za analizu stila" (1960) stil se poima kao (ekspresivno, afektivno ili estetsko) naglaavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezina struktura, bez promjene njena smisla - jezik izraava ono to stil naglaava - s Riffaterreom vie ne izranja stari retoriki smisao stila rota Vergilii, ve klasini i tradicionalni smisao elokucijske retorike sa tropom i figurom u prvom planu - Starobinski Stilistika je konvergentni zahvat fenomenologije i psihoanalize u kritici - Spitzerova se stilistika temeljila na naelu organskog jedinstva misli i jezika, istodobna sa stajalita kolektiva i sa stajalita pojedinca duh pisca prepoznati po posebnosti njegova jezika stilistika devijacija obiljeava individualnost pisca i gradi most izmeu lingvistike i knjievne povijesti devijacija izraava duhovni etymon psiholoki korijen - Spitzer daje jednaku vanost jezinom detalju i smislu umjetnikog djela - Molinie definira predmet stilistike uz pomo Hjelmsleva, koji razlikuje supstancu i formu sadraja, te supstancu i formu izraza. Stil se prema Molinieu ne odnosi na supstancu sadraja (pieva ideologija), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvuni materijal), a uvijek na formu sadraja (argumentacijska mjesta) i formu izraza (figure, distribucija teksta) stil je u temi (forma sadraja), tema u stilu (forma izraza) stilistika izvan lingvistike - Nelson Goodman "Status stila" (1975) sinonimija nije neophodna za postojanje stila, varijacija sadraja ne podrazumijeva jednaku varijaciju forme, tj. odnos sadraja i forme nije u oba smjera nuno jednoznaan "Postoji vie naina da se kae isto" zamjenjeno je sa "Postoje vrlo razliiti naini da se kae priblino isto" - Genette "Fikcija i dikcija" (1991) egzemplifikacija pokriva sva moderna koritenja pojma stila kao: izraz, evokaciju i konotaciju "Stil je egzemplifikacijska funkcija diskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji" - zakljuak tri aspekta stila vraena u prvi plan: - stil je formalna varijacija na neki manje-vie stabilan sadraj - stil je skup znaajki svojstvenih nekom djelu koji omoguuje identifikaciju i prepoznavanje (vie intuitivno nego analitiko) autora - stil je izbor izmeu vie pisama - stil kao norma (propis ili kanon) nije rehabilitiran

6. RIFFATERRE, Michel, Kriteriji za stilsku analizu, Quorum, br. 5/6, Zagreb 1989, str. 524-537.
- 1959./1960. objavljeno - stilistike injenice mogu se shvatiti samo u jeziku, jer im je on sredstvo, no s druge strane, one moraju imati specifina svojstva, jer ih se inae ne bi moglo razlikovati od lingvistikih injenica - lingvistika analiza osigurava samo lingvistike elemente - treba skupiti sve elemente koji predstavljaju stilistike osobine pa ih podvri lingvistikoj analizi, zanemarajui ostale stilistiki irelevantne - za to prosijavanje potrebni su specifini kriteriji - knjievni stil bilo koji pisani individualni oblik knjievne usredotoenosi - stil je naglaavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistika struktura bez izmjene znaenja - jezik izraava, stil naglaava - koder pisac koji kodira poruku mora naglaavati instrumentima naglaavanje jer mu nedostaju izraajna sredstva govora - kontrola dekodiranja pisac je svjesniji svoje poruke jer mora vie toga obraditi nego govornik, to je obuzetost nainom na koji eli da njegova poruka bude dekodirana ako eli da su mu intencije potovane, mora kontrolirati dekodiranje kodiranjem na vanim tokama neizbjeni elementi moraju biti nepredvidivi - treba sprijeiti itaoca da zakljuuje i predvia unaprijed, jer predvidivost rezultura povrnou itanja intenzitet recepcije odgovara intenzitetu poruke - elementi koji ograniavaju slobodu percepcije u procesu dekodiranja jedan od kriterija analize - trajnost poruke lingvistiar uoava podatke za rekonstrukciju nekog prolog stanja jezika, stilistiar pokuava opet uspostaviti efekte koje je stil djela imao kad je djelo nastalo, te korigirati suvremene reakcije - stilistika treba kombinirati sinkroniju i dijakroniju to omoguuje dihotomija izmeu kodera i dekodera - stilistiar mora odabrato one osobine koje realiziraju najsvjesnije namjere pisca - analiza itatelj teksta izvorni govornik jezika, stilist biljei reakcije dobro, loe, lijepo, nelijepo kao putokazi za nalaenje elemenata relevantne strukture - ogoljen od formulacije u vrijednosnim terminima, sekundarni odgovor postaje objektivni kriterij za postojanje njegovog stilistikog podraaja - razlika od Spitzera Spitzer na osnovu jednog detaljadonosi zakljuak o autorovoj psihi, a tad se prate slini detalji Spitzer izvodi stvari iz prvog detalja nametnutog panji i to na osnovu vlastite interpretacije tog detalja
10

- ova interpretacija (Riffaterre) oslanja se na pretpostavku da postoji odnos izmeu date znaajke diskurza i stanja svijesti - zamjera Spitzeru da je subjektivan jer panja ne vidi druge detalje zbog ve prije postavljene pretpostavke - informanti ponekad u fusnotama drugih pisaca ili samog djela, i sam stilistiar moe biti informant, no glavni informanti za stilistike sekvence i podraaje su P (Prosjeni itaoci) - pomou P analitiar promatra efikasnost SI da budu djelotvorni usprkos lingvistikoj evoluciji - nedostaci kriterija P: - dvije kategorije greaka: greke dodavanja: arhaizmi izgledaju kao stilemi jer su mu neuobiajeni; greke omisije onodobni stilemi postali svakodnevni s vremenom, pa nemaju efekta - ne misli da je stil odstupanje od norme, jer bi stalno trebalo definirati normu - kontekst kao norma - stilistiki kontekst je lingvistiki uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom - rezultirajui kontrast predstavlja stilistiki podraaj - polivalentnost stilistikog instrumenta sposobnost jednog instrumenta da omogui razne efekte - konvergencija nagomilavanje stilistikih oblika u zajednikom djelovanju - konvergencija smanjuje percepcijski prag SI zbog njegove kumulativne prirode - konvergencija je stopostotni SI koji je svjesni instrument najkompleksniji stilistiki oblik - kriteriji ta stilsku analizu: kontekst, konvergencija, prosjeni itaoc

7. SCHAEFFER, Jean-Marie, Knjievna stilistika i njezin predmet, u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb 2006, str. 119-133
- jedni u stil ubrajaju jezine inove, drugi narativne strukture, a trei metriku organizaciju poetskih oblika - knjievna stilistika obino u opoziciji prema stilistici jezika ija je geneza povezana s Wackernagelom i Ballyem - stilistika jezika se bavi lingvistikom stratifikacijom i registrima jezika (fakultativnim podkodovima) - tekoe knjievne stilistike proizlaze iz elje za razlikom od stilistike jezika stoga je esto stilistika individualnih idiosinkrazija stilske injenice = individualna injenica - Karl Vossler jedan od osnivaa trai duhovnu fizionomiju pojedinca

11

- Henri Morier zastupa postojanje "zakona slaganja" izmeu due autora i njegova stila - Leo Spitzer trai korelacije izmeu stilskih svojstava djela i psihe autora - stil kao izraz subjektivnosti vodi u stilistiku otklona, stil tako postaje oznaka individualne kreativnosti u opoziciji s kolektivnim normama - teorija otklona vodi k diskontinuistikoj koncepciji stila - stilska injenica se razlikuje od neutralne jezine jer stri iz teksta i zauuje itatelja - no onda postoje tekstovi sa stilom i tekstovi bez stila problem - doxa knjievne stilistike stil kao mjesto subjektivne posebnosti, stil kao izraz (afektivni il intelektualni), stil kao otklon, stil kao diskontinuirana tekstualna injenica, stil kao oznaka umjetnosti - Schaeffer raspravlja o: stilu kao individualnoj injenici, kao otklonu i kao diskontinuiranom tekstualnom obiljeju - individualni i kolektivni stil ako prestanemo suprotstavljati knjievnu stilistiku stilistici jezika uz pomo dihotomije kolektivna norma/individualni otklon primjetit emo da stilistika spada u pragmatiku diskurza; Tzvetan Todorov razlika izmeu vertikalnih potpodjela i analize diskurza i horizontalnih potpodjela (stilistike) iji predmet nisu svi problemi koji se tiu jednog tipa diskurza, ve tip problema koji se tie svih tipova diskurza; specifini objekt knjievne stilistike poiva na izuavanju pertinentnih diskurzivnih svojstava s gledita estetske funkcije, odnosno poetske funkcije - otklon ili varijacija stilske injenice su stilski obiljeena lingvistika obiljeja koja primjeujemo kao otklon od norme; stilska svojstva imaju dva tipa elemenata obiljeene i neutralne; teza "pojedinani otklon definira knjievni stil" neodriva jer svaka diskurzivna aktivnost nuno je i ponavljanje i otklon; pojam otklona ima smisla samo ako je mogue nai neutralni temelj, a ne zna se koji bi tip diskurza mogao posluiti kao takav; odsutnost stilskih obiljeja isto je stilsko obiljeje; stoga se stilsko obiljeje ne definira prema izvantekstualnoj normi, ve prema kontekstu koji je imanentan djelu (Riffaterre i Mukarovsky) "isticanje ili foregrounding"; Weele: stilistika otklona dovodi do antigramatike; pojmovi stilskog izbora i stilskih varijacija bolji od pojma otklona; stilska vraijacija objanjiva pomou sinonimije unutar logikog znaenja; stilska varijacija se ne sastoji u izboru izmeu neutralnog i stilski obiljeenog iskaza, nego prije izmeu vie izraza koji su uvijek razliito stilski obiljeeni - diskontinuirano obiljeje ili egzemplifikacija "all over" zamjenjujui pojam otklona pojmovima izbora i varijacije izbjegavamo diskontinuistiku ili atomistiku (Wellek) koncepciju stila koja je neodvojiva od prve; po njoj je tekst sastavljen od neutralnih lingvistikih
12

elemenata i od elemenata koji imaju stil (u apsurdu: tekstovi sa stilom i bez stila); naprotiv teorija stilskog izbora tretira stilsku injenicu kao stalnu karakteristiku verbalnih inova stilsku pertinentnost svaki tekst i svaki diskurz imaju stilsku dimenziju; Nelson Goodman i semiotika os denotacije (odnos znaka i onoga na to se on odnosi) i os egzemplifikacije (semiotiki naboj svojstava koje znak posjeduje; egzemplifikacija moe biti doslovna ili metaforika; svi tekstovi nekog autora ne egzemplificiraju nuno isti stil, niti tekstovi razliitih autora ne egzemplificiraju nuno razliite stilove - Genette oslanja se na Goodmanovu koncepciju, predlae reformulaciju pojma stil kljuni problem jekomunikacijski status stilskih injenica - Genette smatra da injenica knjievnog stila u biti spada u panju itatelja, a da knjievna stilistika vie spada u estetiku panje, nego li u estetiku namjere - s obzirom da svaki tekst ne posjeduje ista svjesta, svaki tekst i ne egzemplificira ista svojstva - intencionalno stilsko svojstvo nije nuno stilski efekt koji je svjesno proizveden

8. JENNY, Laurent, O knjievnom stilu, u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb 2006, str. 135-148
- Schaeffer i "Knjievna stilistika"jaaju interes definiranja stilistike - postsosirovska semiotika iz strukturalizma htjela knjievni stil razvodniti u opoj retorici - Goodmanova semiotika tei rastapanju stila u opim svojstvima diskurza - Genette teorija stila nije stilistika, a osobito ne knjievna stilistika koja budno pazi da ne definira svoj predmet - definicija uvijek izvan stilistike - oscilacije stilistike izmeu prouavanja jezika i prouavanja govora - Bally jezine injenici ili ekspresivne varijante stil je sustav naina iskazivanja - jezine injenice kolektivne, izbor izmeu paradigmi sinonima - Schaeffer predlae povratak na metodoloku podjelu izmeu jezinih injenica i knjievnog stila u korist sveobuhvatne koncepcije stila "Stilska injenica postoji od trenutka kad postoji mogunost izbora izmeu vie registara"; "svakodnevna upotreba jezika navodi nas na formiranje sudova o relativnoj sinonimiji"; bez sinonimije, makar i

13

relativne, nema varijacije ve samo izbora izmeu vie izraza razliito stilski obiljeenih - kritika Schaeffera izbor apriori daje raspoloivost stilskih oblika koji koje onda samo treba kombinirati kraj knjievnosti? - stilistika jezika kakvu zamilja Schaeffer bila bi nesposobna prepoznati inovativni karakter stilske injenice ili bi je odbacila kao beznaajnu idiosinkraziju ako je novitet, a ne jezini izbor - Nelson Goodman naglaava autografski krakter stila, potpis moe biti individualan ili kolektivan (pa i infraindvidualan) - stilske forme kolektivne posebnosti ipak ne predstavljaju registre ili varijante - ako postoji otklon, on je izmeu jezika i povijesne varijacije - Chomsky dvije kreativnosti u govoru kreativnost koja primjenjuje pravila i koju koristi lingvistika kompetencija i kreativnost koja mijenja pravila - odnos izmeu jezika i diskurzivne posebnosti je dijalektiki odnos - Genette Stilska posebnost nije numeriki identitet pojedinca, ve specifini identitet tipa, eentualno bez prethodnika, ali koji moe imati beskonaan broj kasnijih primjena - Genette temelj stila je skup rematskih svojstava koja su egzemplificirana diskurzom - Jenny predlae umjesto "tklona"ili "zbora" rije "posebnost" - stil je znai diskurzivna posebnost, kontinuitet stilskih injenica - posao knjievne stilistike nije da nabroji niz stilskih obiljeja ve da odredi logiku cjeline i vrijednosti - Genette u "Fikcija i dikcija" definira stil kao perceptibilnu stranu diskurza, koja ga po definiciji prati od poetka do kraja bez prekida ili fluktuacije - Molinie racjep izmeu obveznih mikrostrukturalnih figura i fakultativnih makrostrukturalnih figura - Jenny smatra da nije to rascjep, ve rascjep izmeu figura in absentia i figura in praesentia - ono to karakterizira knjievni stil i razlikuje ga od stila openito nisu forme egzemplifikacije ni njihova gustoa, ve njihova relativna sustavnost - djelo odreuje svoje stilsko deifriranje - znanosti o diskurzu pruaju svoje deskriptivne alate itavoj stilistici - predmet Schaeffereove stilistike jezika su registri diskurza no Jenny takvu stilistiku naziva retorikom jer je sociolingvistika i tretira knjievnost kao knjievni diskurz pa nije knjievna stilistika - predmet knjievne stilistike nije knjievni diskurz meu drugim tipovima diskurza, ve posebni stil koji se modelirao unutar odreenog djela ona ne nabraja stilska obiljeja, ve analizira nain na koji ta stilska obiljeja
14

svojom konvergentnom konfiguracijom ocrtavaju globalni stilski potpis koji svoj smisao dobiva sudjelovanjem u simbolikom funkcioniranju djela

Knjige: a) GENETTE, Grard, Fikcija i dikcija, Zagreb 2002.

1) fikcija i dikcija - najea formula- knjievnost je umjetnost jezika - djelo je knjievno jedino ako iskljuivo ili bitno upotrebljavamo lingvistiki medij. - od svih materijala koje ovjek moe upotrebljavati u svrhu umjetnosti jezik je moda najmanje specifian, najmanje usko rezerviran za taj cilj. - Jakobson- kao predmet poetike nije vidio knji, ve je za njega to bila LITERARNOST definirna kao ono to od neke verbalne poruke ini umjetniko djelo 1) esencijalna poetika- karakt. za zatvorene poetike. - ovaj tip ima naelo da su neki tekstovi literarni po svojoj biti ili prirodi i da su literarni zauvijek, dok drugi to nisu. - pov. poetike pokazuje da je ona podijeljena izmeu 2 mogua kriterija- tematskog i formalnog. - pov. esencijalne poetike moe se opisati kao dugi i veliki napor prijelaza od tematskoga prema formalnomu kriteriju. - esenc. poetika u njezinoj tematskoj verziji: ARISTOTELOVA - poiesis- ovaj termin na gr. ne oznaava samo poeziju, ve i stvaranje. - Naslov Poetika oznaava da je predmet tog traktata nain na koji jezik moe biti ili postati sredstvo stvaranja nekog djela. - Aristotel kao da je uspostavio podjelu izmeu dvije funkcije jezika - uobiajene, odn. govora LEGEIN i - umjetnike, koja se sastoji u proizvodnji djela. POIEIN Kako jezik, uobiajeno instrument komunikacije i akcije, moe postati sredstvo stvaranja? A. odgovor: jezikom s emoe stvarati jedino ako slui kao sredstvo prenoenja MIMESISA, odnosno predstavljanja ili simulacije zamiljene radnje i dogaaja jedino ako slui izmiljanju pria ili barem prenoenju ve izmiljenih pria. Jezik je stvaratelj kada se nalazi u slubi fikcije (mimesisa) Kreativnost pjesnika za A. se ne manifestira na verbalnoj razini, ve na razini fikcije odnosno invencije i organizacije prie. Ono ime se pjesnik bavi nije dikcija , ve fikcija. Podruje fikcije dijeli s ena dva naina predstavljanja: narativno i dramsko I na dvije razine digniteta predstavljanih tema: Iz ega proizlaze ona 4 roda: Tragedija plemenita tema, dramski nain Epopeja plemenita tema, narativni nain Komedija vulgarna tema, dramski nain Parodija vulgarna tem, narativni nain

15

- za veinu, eventualno manje obrazovan narativna fikcija predstavlja samu knjievnost - fikcijska izjava nije ni istinita, ni pogrena, ona je iznad istinitoga, i pogrenoga. - Usprkos vjernosti fikcijskom naelu, klasina poetika nije mogla beskrajno odolijevati pritisku ne- fikcijskih rodova poezije. - Opat Batteux, posljednji veliki klasini poetiar podravao je ideju kako je lirska poezija i sama mimetika u starome smislu budui da moe izraziti hinjene osjeaje, te da je sukladno tome i ona sama fikcijska Kate Hamburger u Logici knji. rodova prepoznaje 2 osn. roda : Fikcijski ili mimetiki ili liriki (oba su oznaena prekidom s uobiajenim reimom jezika)izjave realnosti autentine jez. radnje U fikciji imamo posla s fikcijskim izjavama u kojima pravi ja nije autor ni narator, ve fikcijsko lice ije mptrite i prostorno- vremensko odreenje upravljaju cijelom priom. U lirskoj je poeziji rije o izjavama realnosti iji izvor, meutim ,ostaje neodreen jer se lirika ne moe sa sigurnou identificirati ni s pjesnikom osobno, a ni s bilo kojim drugim odreenim subjektom. Navodni izricatelj literarnoga teksta nikada nije stvarna osoba ve ili neka fiktivna osoba (u fikciji) ili neko neodreeno ja ( u lirskoj poeziji) --- to je na neki nain ublaeni oblik fikcije. Formalni kriteriji ( simetrini pandan tematskome kriteriju aristot. tradicije) Susreemo u jednoj drugoj tradiciji koja korijene vue iz njem. romantizma a koju obiljeava ideja poetskog jezika koji s erazlikuje od proznoga , ili obinoga po formalnom karakteru. (jezik vie ne promatramo kao transparentno sredstvo komunikacije ve kao osjetljivi, samostalni i neprenosivi materijal. Valery- opis ove teorije poetskog j.- poezija i proza (obini jezik) u istom su odnosu kao ples i hod upotrebljavaju iste izvore no drukije koordinirane i pobuene. 1919. Jakobson je pisao kako je u poeziji komunikac. funkcija, zajednika obinom i emoc. j jeziku, smanjena na minimum u korist estetske funkcije. Jakobsonov odgovor na pitanje to to od nekog usmenog ili pisanog teksta ini umjetniko djelo: POETSKA FUNKCIJA Nije loe da tekst istodobno udovoljava ovim dvama kriterijima literarnosti : fikcijskom sadraju i poetskoj formi. - problem nesposobnosti dviju esencijalnih poetika- ni ujedinjene ne uspijevaju pokriti ukupnost literarnog polja- izmie im ne- fikcijska prozna literatura: pria, esej, autobiografija -sada je jasnije zato su esencijalne poetike zatvorene- na temelju njih literaturi pripadaju tek tekstovi oznaeni unaprijed na temelju rada, tj. arhigeneriki, i to fikcijom, i poetikom. 1) zato je potrebno pribjei drugoj poetici KONDICIONALNOJ (otvoreno) - nije izraena u doktrinarnim tekstovima - vie je instinktivna i esejistika no teorijska - kriterij bilo kakve literarnosti temelji na ukusu (za koji znamo da je subjektivan i nemotiviran)

16

njezino naelo: literarnim smatram svaki tekst koji kod mene izaziva estetsko zadovoljstvo - kondic. poetika polazi od ovoga: neki je tekst literaran za onoga tko se vie vee uz njegovu formu nego uz njegov sadraj. Ako kondicionalna poetika prem adefiniciji ima mo izvjetavati kondicionalne literarnosti uime estetske prosudbe ta se mo ne moe proiriti na podruje konstitutivne literarnosti. Neka epopeja, tragedija, sonet ili roman literarna su djela ne zbog estetskoga vrednovanja ve zbog prirodnih osobina poput fikcionalnosti ili poetske forme I najloija slika, sonata, ili sonet ostaju dijelom slikarstva, glazbe ili poezije zato, to ne mogu biti dijelom neeg drugog. Ono to ponekad nazivamo mrtvim rodom (epopeja, sonet) zapravo je jednostavno forma koja je definitivno ili trenutano postala sterilna ili reproduktivna no iji proizvodi uvaju oznaku literarnosti. Konstitutivna se literarnost fikcijskih il ipoetskih djela ne moe propisati te je neovisna o bilo kakvoj procjeni. Prosudbe i ponaanja kondicionaln epoetike su ili drski- u sluaju da su poz ( ova tragedija ini dio literature jer mi se svia) ili su nedjelotvorni, kada su negativni (ova tragedija ne ini dio lit. jer mi se ne svia) - no jedino ona moe izvijestiti o literarnostima koje nemaju ni fikcijskog karakt. ni poetske forme ne moramo esenc. poetiku zamijeniti kondicionalnom, ve napraviti mjesta za obje tako da svaka zadri dio svog legitimiteta. Literarnost, budui da je vioslojna, trai pluralistiku teoriju koja razmatra razl. naine kojim ajezik nadivljava svoju praktinu funkciju i proizvodi tekstove koji s emogu smatrati estetskim predmetimma. Ljudski jezik poznaje dva reima literarnosti: KONSTITUIVNI i KONDICIONALNI Konstit. vlada dvama tipovima literarnih praksi : Fikcijom (narativnom ili dramskom) Poezijom Fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno namee imaginarnim karakt. predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno namee formalnim obiljejima ( poeziju je Genette tako prikljuio svojoj novoj kategoriji dikcije Dikcija- bie nekog teksta koje se razlikuje od njegova izriaja sposobnou davanja primjera koja se suprotstavlja njegovoj denotacijskoj funkciji. Komentar je iri od formalnoga- forma je tek jedan uvid bia nekog teksta Rije no denotira no i daje primjer, sve formalne osobine (materijalne iosjetilne ) njezina oznaitelja -sposobnost davanja primjera neke rijei, reenice ili teksta prelazi okvire iskljuivo formalnih osobina Ako je dikcija nain na koji se te sposobnosti izraavaju i djeluju na itatelja njezin kriterij literarnosti bit e pravilnije oznaen pojmom KOMENTARA, nego formalnog obiljeja. Fikcijski tekst ne vodi ni k jednoj izvantekstualnoj stvarnosti Sherlock Holmes ili Gilberte Swan oznaavaju samo osobu unutar Doyleova il iProustova teksta

17

- estetska vrijednost nekog dogaaja se ne moe dodijeliti niti jednom tekstu jer tekst bilo koje prie ili drame uvijek odaje fikciju il idikciju. to je od teksta nainilo djelo? Jak. odgovor: poetska funkcija : fikcija Tekstovi koj iudovoljavaju jednom ili drugom kriteriju (ili oba) mogu biti smatrani djelimaproizvodima intencionalno estetikog karaktera, nisu tek dio estetske kategorije nego i umjetnike No tekstovi kondicionalne literarnosti ne pripadaju bez zadrke ovoj umjetnikoj kategoriji jer njihov intencionalno estetski karakt. nije zajamen Termin umjetniko djelo implicira estetsku namjenu pa kondicionalne literarnosti ne odgovaraju doslovno na Jakobsonovo pitanje, budui da n eodreuju intencionalna djela ve samo estetske predmete. FIKCIJSKI POSTUPCI -djela fikcijske narative koju smatramo jezinim postupkom Autor se vraa na pitanje ilikutornog statusa narativne fikcije ( Johna Searle- a) - scenske naznake , jedini dio dramskog teksta za koji autor izravno prihvaa odgovornost Searle smatra isto upuujuim ilokutornim elementom ( upute koje se odnose na nain igranja same predstave) - takvim ga smatraju glumci i redatelji, no takvim ga nuno ne mora smatrati i itatelj U kontekstu fikcije jezini su , dramski ili inarativni postupci autentini , potpuno opremljeni lokutornim karakterom, uporitem i ilokutornom snagom te eventualnim perlokutornim uincima. Ono to predstavlja problem sam je narativni diskurs : diskurs autora. U osobnoj prii ( prii u prvom licu) s homodijegetskim naratorom , narator je, i sam lik u prii , fiktivan te su slijedom toga njegovi jezini iskazi u svojstvu naratora isto toliko fikcijski ozbiljni kao i iskazi ostalih likova njegove prie. -impersonalna pria- pria u treem licu heterodijegetska(narator nije jedno od lica) -ekstradijegetska- pria u prvom stupnja koju pria narator- autor koji nije on sam kao onaj u Tisuu i jednoj noi uhvaen u priu ukojoj je trebao biti lik Usporeujui fragment romana Iris Mardoch i fragment faktografske (urnalistike) prie Searle bez napora pokazuje da fikcijski iskazi u formi izjave ne ispunjavaju niti jedan od uvjeta autentinog iskaza ( iskrenosti, angamana, sposobnosti dokazivanja) Izvlai zakljuke da je fikcijski iskaz, koji se javlja u obliku tvrdnje, ali koji ne ispunjava uvjete tvrdnje zapravo hinjena tvrdnja (pretended) a drugi zakljuak : proizvesti fikciju (napisati roman) ne znai posebni ilokutorni in Simulirani fikcijski jezini iskazi mogu prenositi ozbiljne poruke , pa i jezine iskaze kao to bajka prenosi poruku. (dakle, nisu samo hinjene poruke) Davati hinjene tvrdnje ne moe a priori iskljuiti da, dajui ih, stvarno vrimo neki drugi in, tj. da stvaramo fikciju.

18

Jedino je pitanje saznati je li taj in (stvaranje fikcije) jezini iskaz u tehnikom smislu tj. je li odnos izmeu tih dvaju inova (stvarati fikciju fingirajui izricanje tvrdnji) Bi li fikcijski iskaz trebalo ubrojiti u ne- doslovne iskaze- figurativne npr. Vi ste lav ( kada metaforiki elimo rei vi ste hrabri) - neizravne kada zamolbom da nam netko doda sol iskazujemo elju da nam je doda. Razlika izm. figure i neizravnog jez. izraza nije znaajna- jezini in predstavlja se manje ili vie preruen (u tvrdnju) odgovarajue je jez. iskaz promatrati onakvim kakav bi bio da nije preruen. - (narativna ) fikcija uvijek preferira oviti se platem tvrdnje. - Tvrdnja bijae jednom jedna djevojica koja je ivjela s majkom na rubu ume ustvari znaila bi izvolite sa mnom zamisliti da bijae... - moem opredloiti jo jedan opis ina deklarirane fikcije (sofisticiraniji) - to je poziv na sudjelovanje itateljeve mate tii . budui da se to sudjelovanje pretpostavlja. Fikcijski in vie nije pitanje nego prije izjava Izjave su jezini iskazi kojima onaj tko ih daje, u okviru svojih ovlasti vri neku radnju u stvarnosti. Sjednica je otvorena. Otputeni ste. Krstim te... Searle piznaje tipove moi poput natprirodne ("Neka bude svjetlo!) ili koji se oslanja na sam jezik (Govornik: skratit u, Filozof: definirat u...) Ovlast autora fikcije pretpostavlja manje ili vie preutno odobravanje publike koja dobrovoljno odustaje od prava na suprotstavljanje. Razlika izmeu izravne formulacije (zamislite da ) i izjave (neka) je u tome to posljednja pretpostavlja perlokutorni uinak: ovime vas navodim da zamislite... - narativna fikcija moe se u svom primarnom stanju razumno opisati kao izjava (u searleovskom smislu) a time i kao ilokutorni in. - Posebno obiljeje fikcijskog iskaza jest da on, suprotno od stvarnoga, koji opisuje objektivno stanje, opisuje tek mentalno stanje. Potpuna potvrdna formula stvarnoga iskaza mogla bi glasiti: injenica je da voda vri n a100 stupnjeva, a ja vas, govorei vam to, o tome obavjetavam ili vas na to podsjeam. Potpuna potvrdn aformula fikcijskog uskaza glasila bi: Nije injenica da je jednom bila mala djevojica itd., no ja vas pokuavam nagovoriti da na to mislite kao na imaginarno stanje stvari- nedoslovni iskaz 2 NEDOSLOVNA TIPA Searle smatra da je u figurativnom iskazu nemogua doslovna interpretacija odnosno u njemu je izrazito neprihvatljiv doslovni smisao (vi ste lav) Neizravni govor- primarni smisao u neizravnom govoru dolazi kao dodatak prihvatljivom doslovnom iskazu vi imate sol istinita je tvrdnja, ali sugerira i zamolbu dodajte mi sol Premda je taj dodatni smisao prava ilokutorna toka reenice . Neke figure imaju prihvatljivi doslovni smisao, premda u prvi plan istiu figurativnost radim u Elizejskoj palai re. je doslovno istinita kada je izgovori suradnik Predsjednika Republike.

19

-iskaz Moete li mi dodati sol? ne moe se shvatiti doslovno kao pitanje, budui da je u veini sluajeva odgovor svima unaprijed poznat, to pitanju odrie iskrenost. Razlika izmeu figure i ina neizravnog iskaza tj. izmeu neizravnog iskaza u neprihvatljivom doslovnom smislu i neizravnoga iskaza u prihvatljivome doslovnom smislu Sekundarna je u odnosu na njihovo zajedniko obiljeje, a to je izvrenje ilokutornog ina nekog drugog tipa (molb au obliku pitanja, tvrdnje , obeanja, pitanje u obliku drugog pitanja: Imate li sat?) Dakle, prema Genettovom bijae jednom jedna djevojica... moe biti analizirana kao sloeni neizravni ilokutorni in iji je prijenosnik hinjena ili neozbiljn atvrdnja, a pravi sadraj molba (zamislite da...), odnosno druga, oito ozbiljna, tvrdnja poput: ovime elim u vaem duhu probuditi... Genette eli upotpuniti Searleov Fikcijski tekstovi su hinjene tvrdnje ovime: ... koje kao neizravni jezini in simuliraju fikcijske jez. iskaze koji su i sami, po definiciji ozbiljni, ilokutorni inovi ira definicija uobiajenih fikcijskih izjava hinjene tvrdnje koje manje ili vie oito (transparentno) pokrivaju podruje ozbiljnih izjava koje moramo smatrati ilokutornim inovima REKAPITULACIJA: ini se da namjerno fikcijske iskaze razumno moemo opisati kao neozbiljne (tj. ne doslovne) tvrdnje koje poput neizravnoga jezinog ina (ili figure) pokrivaju podruje eksplicitnih fikcijskih izjava (ili pitanja) FIKCIJSKA PRIA, FAKTOGRAFSKA PRIA - naratologija bi se morala baviti svim vrstama prie, bile one fikcijske ili ne. - 2 su naratoloka pravca, meutim, do sada panju pridavala gotovo iskljuivo fikciji Genette eli propitati razloge koji su faktografsku i fikcijsku priu nagnali na razl. ponaanja prema prii o kojoj izvjetavaju samo uslijed toga to je u jednome sluaju ta pria ( pretpostavljeno) istinita, a u drugome fiktivna, odnosno izmiljen aod onoga koji je pria, odnosno od nekog drugog od koga ju je on uo. Za Searlea ne postoji tekstualna , sintaktika ili semantika ( time ni naratoloka ) osobina koja bi omoguila identifikaciju teksta kao fikcijskog djela jer je fikcijska pria isto i jednostavno hinjenje ili simulacija faktografske prie u kojoj romanopisac ini sv ekako bi nas uvjerio da pria priu koja se uistinu dogodila, bez istinskoga traenja od itatelja da mu vjeruje, ali i bez najmanjih tragova tih simuliranih ne- ozbiljnih obiljeja Kate Hamburger suava polje hinjenosti iskljuivo na roman u 1. licu simulaciju identinu autentinoj autobiografskoj prii - postupak se bavi pitanima slijeda, brzine, uestalosti, naina i glasa 1) SLIJED -rigorozno kronoloki slijed u narodnim priama rijedak je koliko i u bilo kojoj drugoj literarnoj tradiciji

20

- bilo kojem pripovjedau praktino je NEMOGUE odrati ga u nekom iskazu dulje od najmanje moguega - zbog same prirode diskursa, u priama je ne- linearnost vie pravilo nego iznimka -faktografskoj prii nita ne prijei upotrebu analepsi ili prolepsi Veina je analepsi i prolepsi u izvornoj i drugoj fikciji ili eksplicitna, odnosno naglaena kao takva samim tekstom, pomou raznih verbalnih oznaka. (grofica je tek malo nadivjela Fabricea, a koji je u kartuzijanskom samostanu proveo tek godinu dana) ili implicitna - fikcijska i faktografska pria ne razlikuju se ni po upotrebi anakronizama ni po nainu na koji ih naglaavaju. 2) BRZINA - autor daje naelo: niti jedna pria, fikcijska ili ne, usmena ili pisana, nema snagu ni obavezu zadati sama sebi sinkroonu brzinu koja u potpunosti odgovara brzini poruke - ubrzavanje, usporavanje, elipse ili zaustavljanje dio su i fikcijske i faktografske prieodreeni osjeajem koji pripovjeda pridaje relativnoj vanosti trenutaka i epizoda. 3) UESTALOST Pribjegavanje iterativnoj prii koja j efaktor uestalosti, na najiri je nain sredstvo ubrzavanja prie : ubrzavanja dogaaja, koji su predstavljeni kao relativno slini, pomou identifikacijske silepse ( svake nedjelje...) 4) NAIN 5) GLAS Phillipe Lejenne je pokazao kako je kanonska autobiografija obiljeena identitetom Autor- narator- lik te kako za poseban sluaj autobiografije u 3. licu vrijedi formula autor=lik=narator Razdvajanje lika i naratora N # L- definira heterodijegetski reim N = L- homodijegetski reim Razdvajanje autora i lika A #L definira tematski reim autobiografije (biografije drugoga) , bila ona fikcijska ili faktografska. Identinost A=L definira identinost autobiografije (homodijeg ili heterodijeg) Odnos autor- narator Potpuna identinost A=N definira faktografsku priu tamo gdje autor preeuzima potpunu odgovornost za tvrdnje iznesene u svojoj prii Razdvajanje A# N- definira fikciju, tj tip prie iju istinitost autor ne prihvaa ozbiljno Autor izmilja, a narator pria to se dogodilo =A = ---------- autobiografija= faktografska pria N=L =A# N#L--------------povijesna pria= faktografska pria

21

#A# N=L--------------homodijegetska fikcija (kada je A# N, eventualna istinitost prie ne sprjeava dijagnosticiranje fikcije ni za N=L, ni za N#L) #A= N#L--------------heterodijegetska autobiografska #A# N#L-------------heterodijegetska fikcija PROSUDBA I RAZMJENA -nisu sve fikcijske indicije naratoloke prirode, prvo zato to nisu sve tekstualne : - sve ee i ee neki fikcijski prepoznaje se kao takav zbog paratekstualnih oznaka koje itatelja poteuju svakog prijezira , a opa naznaka ROMAN koja se nalazi na naslovnici, samo je jedan primjer. Neke su tekstualne indicije tematske (Hrast jednog dana ree trstici...) ili stilistike prirode (izravni slobodni govor) neki tradicionalni uvodi ( Bijae jednom...) Funkcioniraju kao oznake roda -iroko shvaeno, heterodfijegetska je fikcijska pria MIMESIS faktografskih formi poput povijesti, kronike, reportae- oznake fikcije tek su fakultativne i bez njih ona savreno dobro moe egzistirati. - u stvarnoj praksi ne postoji ni ista fikcija, ali ni povijesna pria koja bi bila toliko rigorozna da bi se mogla uzdravati od intrigiranja i bilo kakva romanesknog postupka - vie bi narat. razlika bilo izmeu klas. romana i pomalo prpone reportae. - Searle je u naelu u pravu kada smatra da je svaka fikcija ne- ozbiljna simulacija nefikcijskih tvrdnji odnosno iskaza stvarnosti STIL I ZNAENJE Charles Bally- manje se bavio originalnou ili osobnom inovativnou nego potencijalnim resursima zajednikoga jezika Distinkcija izmeu dviju stilistika postala je kljunom od pojave knjige P- Girauda 1954. on prvu stilistiku kvalificira kao genetiku stilistiku ili stilistiku osobe ,-osobno ulaganje u lit. djjelo-- a drugu kao deskriptivnu ili stilistiku izraza---- kolektivni potencijali jezika -osnovna je opozicija ona izmeu osobnog ulaganja u literarno djelo (Spitzer) i kolektivnih potencijala jezika (Bally) -stil bi se sastojao od IZRAAJNIH ASPEKATA JEZIKA , suprotstavljenih ne- izraajnim aspektima koje treba definirati re. Patim?- uzvil- joj!----sadraji su ekvivalentni, ali su im sredstva razliita (uzvik izraava bol, patim- opis) -uzvik Joj! Izraava ono to opisuje reenica Patim -stil postoji ondje gdje postoji izraz, a izraz se suprotstavlja opisu Kanonska formulacija stila 1955: stilistika je prouavanje izvanpojmovnih vrijednosti afektivnog ili drutveno- kontekstualnog porijekla koje karakteriziraju stil. To je izuavanje

22

izraajne funkcije jezika suprotstavljene njegovoj kognitivnoj ili semantikoj funkciji ( Giraud) Genette: stil je izraajna funkcija jezika suprotstavljena njegovoj pojmovnoj , kognitivnoj ili semantikoj funkciji Langue: instrument komunikacije, sustav glasovnih znakova specifinih za istu zajednicu Langage- za ljudski rod specif. sposobnost komunikacije posredstvom sustava glasovnih znakova (odnosno znakova jezika, langue) Izraz je ono to lingvistika naziva konotacijom Ekvivalencija izraza i konotacije Reichbach izraajnu vrijednost znakova smatra polarnom prema njihovoj kognitivnoj vrijednosti i izraz definira NEDOSTATKOM DENOTACIJE -definicija bi sada glasila: stil je konotacijska funkcija diskursa suprotstavljena njegovoj denotacijskoj funkciji Konotacija je sekundarno, odnosno proizalo znaenje, odreeno nainom na koji opisujemo (ili denotiramo) primarno znaenje (Svako imenica denotira subjekte, a konotira osobine koje im pripadaju) Rije PAS denotira psei rod i svakog od njegovih lanova (ekstenzija ) a konotira osobine karakt. za tu vrstu (razumijevanje) Izbor izmeu razumijevanja i konotacije esto je otvoren, a kriterij mu je, moda, to to se prvi termin odnosi vie na aspekt inherentan oznaenom predmetu, a drugi na motrite govornika - razumijevanje i konotacija dva su lica iste injenice - --smisao--Opcija pazikua bidelo rije je o tipino stilistikom izboru argonski no izbor implicira svjesnu i slobodnu odluku, a to ipak nije uvijek sluaj: ne biramo uvijek svoje rijei ako je netko namjerno upotrijebio rije bidelo ta upotreba konotira namjeru, a ako nije situaciju. Jedan elem. diskursa istodobno svoj predmet oznaava denotacijom, a drugi konotacijom ija priroda moe biti u rasponu od logikog razumijevanja do lingvistike pripadnosti (horse! Konj! konotacija anglofonije / kroatofonije), a u veini s esluajeva dva aspekta mijeaju Morgenstem ne konotira samo svojstvo Venere da se pojavljuje u odreena jutra ve i naviku njezina jutarnjeg promatraa da govori njem. jezikom. Sartre predlae distinkciju koja suprotstavlja dva naina znaenja smisao i znaenje znaenje = konvenc. odnos koji od nekoga prisutnog predmeta ini suptitut nekog odsutnog predmeta

23

smisao= dio prisutne realnosti u postojanju ostalih realnosti, bile prisutne ili ne, vidljive ili nevidljive. Znaenje se dodjeljuje izvan predmeta znaajnom namjerom, a smisao je prirodna osobina stvari prvo je transcendentni odnos jednog predmeta prema drugom a drugo je transcendencija koja je prela u imanentnost. Kratica XVII. ima konvencionalno i stoga transcendentalno ,izvanjsko znaenje (stoljee) nosiljka= imanentno znaenje jer je povezano s prirodom tih predmeta ovdje je potreban odnos povijesnoga porijekla: nosiljka je proizvedena ili izmiljena u doba koje priziva kratica XVII. znai to stoljee, nosiljka ga evocira - dva znaka za isti referent - sartreovi znakovi su razl. prirode : jedan je lingvistiki znak, a drugi materijalni predmet (stvar ijea primarna funkcija nije znaiti) neka su znaenja izravnija (XVII; Venera), tj. vie transparentna, a druga su znaenja (nosiljka, Morgenstem) vie konvencionalna i manje nabijena smislom. prvi je tip vie denotacijski, a drugi konotacijski

1) Dva znaka mogu oznaavati isti predmet, jedan konvencionalnom denotacijom , a drugi prirodnijim ili barem motiviranijim nainom evokacije konvenc. Kratica XVII. denotira--------veliko stoljee Nosiljka evocira -------- veliko stoljee 1) Isti znak moe denotirati jedan, a evocirati drugi predmet Morgenstern denotira Veneru i evocira jutro Bidelo denotira mojeg pazikuu a evocira moju jezinu razinu

1) Moe se dogoditi da isti znak istodobno denotira i evocira isti predmet Kratak- denotira- kratkou - evocira- kratkou budui da je i sam kratak

24

Nelson Goodman predlae opu klasifikaciju znakova koja prekida s Pierceovom tradicijom 3 vrste znakova: simboli (konvencionalni , npr .znak zabranjenog smjera) indicije (motivirane uzronim odnosom: dim kao znak vatre) ikone (vaga kao simbol pravde) goodmanovska klasa koja odgovara klasi pierceovskih simbola jest denotacija - jednostavna primjena (verbalne ili neke druge) oznake na jednu ili vie stvari - denotacija nije jedina referenca, postoji barem jo jedna koja je na odreeni nain obrnuta, a Goodman je naziva egzemplifikacijom. - (ta kateg. u bitnome pruzima funkciju koju je Pierce dodijelio ikonama no ne definira se pojmovima analogije, ve pripadnosti klasi il iposjedovanja osobina dok sve il igotovo sve moe denotirati gotovo bilo to, jedna stvar moe (egzemplificirati) samo ono to joj pripada , tj. odreenu osobinu koju dijelu sa svim stvarima koje je isto tako imaju. - egzemplifikacija se u odnosu na odreeni predmet sastoji u simboliziranju neke klase kojoj taj predmet pripada, te se, stoga, na njega i primjenujuje predikat (denotirano) - sve se vie moe saeti u jednostavan teorem; - ako X egzemplificira Y, onda Y denotira X. - Ako moj zeleni demper egzemplificira zelenu boju, onda zeleno denotira boju mog dempera. RAZLIKA izm. denotacije i egzemplifikacije povezana je s funkcijom upotrebljenih znakova: pokret koji naini dirigent ima vrijednost konvencionalnoga denotata, a ak oga naini nastavni ktjelesnoga, ima vrijednost primjera ili modela. Egzemplifikacija ,moe biti doslovna i metaforijska. Ak opretpostavimo da je siva meu bojama ono to je tuga meu osjeajima kazat emo da Guernicametaforijski egzemplificira razoaranje. Ako X izraava Y, onda Y metaforijski denotira X Dug. Dneotira duinu, ali izraava kratkou - zahvaljujui Goodmanu imamo precizniju i iru definiciju izraza od one koju nam je nudila stilistika. Moemo izmijeniti Guiradovu formulu: stil je egzemplifikativna funkcija diskursa koja se nalazi u opoziciji prema njegovoj denotacijskoj funkciji Termin egzemplifikacija nalazi se na mjestu izraza, evokacije i konotacije Konotacija se moe primijeniti jedino na dodatno znaenje, na znaenje koje se dodaje denotaciji Ako neki ideogram iji smisao ne razumijem za mene egzemplificira kinesko pismo bilo bi krivo rei da mi ga konotira budui da mi nita ne denotira. Svaka egzemplifikacija nije konotacija,konotacija je samo posebni sluaj egzemplifikacije: egzemplif. koja se pridruuje denotaciji. Rije dug nositelj je najmanje etiriju znaenja: Denotacije (duina) Egzemplifikativne vrijednosti njegove fizike osobine (kratkoa) Konotacijska vrijednost: pripadnost franc. jeziku

25

Konot. Vrijednost: prtuizraajni karakter Rije patak kao jednostavi oznaitelj u sebi ne sadri nita narodnoga budui da moe denotirati neko egzotino povre ; ono to je u toj rijei navodno jest upotreba patate umj. Krumpira Konotacija se uz denotaciju ne vezuje kao jednostavna pridruena vrijednost ili kao dodatak smislu, ve kao izvedena vrijednost u potpunosti izjednaena u nainu denotacije. Ona je tek jedan aspekt egzemplifikacije koja preuzima sve izvandenotacijske vrijednosti, pa i sve uinke stila. - meu egzemplifikativnim sposobnostima nekoga verbalnog elementa treba razlikovati one koje se vezuju uz oznaitelja po svojoj tonskoj ili grafikoj materijaliziranosti i one koje ovise o njegovoj semantikoj funkciji. - Katedrala u Reimsu egzemplificira gotiku umjetnost , evocira srednji vijek, izraava dah duha NO =denot. funkcija = drugo znaenje smrt- u figuri (metafori) No denotira smrt (ova denotacija nije izravna) denotac. u odnos postavlja denotacijski znak NO s denotiranim znakom SMRU posredstvom prvoga denotiranoga znaka NOI koji ovdje igra ulogu smisla budui da tvori nain davanja predmeta smrt kada no metaforijski denotira smrt, taj nain denotacije konotira njezinu metaforinost, odnosno ire- njezinu figurativnost- i jo ire- odreeni poetski jezik. Stil se sastoji od ukupnosti komentarskih osobina za koje primjer nalazimo u diskursu na formalnoj razini fonetskog ili grafikog materijala, na lingvistikoj razini odnosa izravne denotacije i na figurativnoj razini neizravne denotacije. Neosporno je da neko djelo ilustrira vie stilova odjednom budui da uvijek upuuje na znaajne ukupnosti :autor, razdoblja, rod... Argument kako stil postoji i u umjetnostima koje ne denotiraju (glazba, arhitektura) samo dokazuju da je stil vie u nainu injenja onoga to radimo, a nije uvijek denotacija, ve ponekad znai i drati kist, gudalo, reket. Izbor nekog povjesniara da radije govori o bitkama nego o krizama ne moe se smatrati stilistikim ako je postavljena tema vojna povijest - velik broj osobina diskursa moe se ponekad smatrati tematskim, a ponekad stilistikima. Stil se na najspecifiniji nain oituje na razini koja nije razina tematske invencije ni dispozicije ukupnosti, ve artikulacije.

26

b) MOLINI, Georges, Stilistika, Zagreb 2002

Uvod: nakon to je zasjala 50- ih i 60- ih god., stilistika je u razdoblju od 1975. do 1985. u odnosu na neka druga podruja nazadovala. Da bismo to razumjeli, potrebno je nai mjesto stilistike unutar drutvenih znanosti. Predmet stilistike je predmet prakse i ispitivanje jezinih odreenja te knjievnosti. Stilistika je na raskriju znanosti o jeziku i znanostio knjievnosti. 1. POGLAVLJE POVIJEST STILISTIKE Postoje najmanje 3 retorike. Prva, najstarija, kakvom je prikazuje Aristotelova Retorika povezana je s argumentacijom. Rije je, meu ostalim, o uvjeravanju (sluatelja) da misle ili djeluju u pravcu koji ne bi sami nuno odabrali. Predmeti diskursa imaju naglasak na onome to je dobro ili loe, korisno ili tetno. Za Aristotela, najmonija je figura entimema (neka vrsta deduktivnog razmiljanja oslonjena na vjerodostojnost). 3 najvanija dijela umjetnosti: izum, raspored, izraz. Ta retorika omoguava uinkovitu interpretaciju velikog dijela dramske i usmene knjievnosti. Druga je retorika prvotno objanjena u Aristotelovoj Poetici, a rije je o zbirci figura. Ona suprostavlja dvije filozofije: 1) figura se smatra besplatnim i uklonjivim ukrasom diskursa ije je znaenje neovisno i lako izrecivo i bez nje 2) smatra se kao neizbjeno i potrebno jezino sredstvo u diskursu ije se znaenje bez nje ne bi moglo prenijeti. Du Marsais kae da se u govoru sluimo figurama, jer drugaije ni ne moemo govoriti te je upotreba figura posljedica imbecilnosti ljudskoga duha. Trea retorika se mijeala s prethodne dvije. To je normativna ili propisujua retorika. Postoji spisateljski kod odreen skupom jezinih pravila koje je nuno poznavati bilo da bismo mogli pisati, bilo da bismo mogli prosuivati vrijednost nekog knjievnog djela. Gotovo svi autori zapravo mijeaju prosudbu kvalitete nekog djela i savjete za pisanje. Pr. Francuska retorika R. Barryja. 2 primjera te normativne retorike: 1.- izvjetaj o zauzeu Fribourga iz novinskog ureda, autor Riche- Source. Sainjen je prema pravilima najispravnije kritike, potpuno racionalno usklaen. Normativna ret. Svoja pravila usmjerava prema jasnoi, ravnotei, ratumu. No taj razum, prema Riche- sourceu, nije nita doli- ukus. I upravo e taj ukus dominirati itavom ideologijom prosvjetiteljstva, pa i kasnije, do poslije 2. svj. rata. 2. je primjer- pitanje odrezanog stila. To je poseban nain pisanja reenice ije je bitno obiljeje gotovo potpuni nestanak zavisnih reenica, te veznika i veznikih izraza. Retoriari su poeli donositi sudove o prilagodbi ovog stila ovom ili onom rodu, bilo je gorljivih branioca toga stila- buffier, mauvillou, ali i neprijatelja- pr. Opat iz Oliveta. Ovo su tek neki primjeri koji pokazuju kako izmjene , tako i odstupanja retorike u njezinim poecima, njezinoj budunosti i njezinoj stalnoj prolosti. FRAZEOLOGIJA Izmeu dvaju svjetskih ratova razvilo se miljenje koje je oznailo prekid u odnosu na retoriku tradiciju. Razvilo se zanimanje za IDIOTIZME (osobitosti) jezika. Stvorena je, na gomili izmeu razliitih modernih europskih jezika, arhiva podudarnosti idiotizama ili pak rjenik idiotizama za svaki odreeni jezik. Ovo istraivanje moemo nazvati terminom frazeologija. F. Se sastoji u ispitivanju pojedinih reenica nekog jezika.pravi predmet f. nije donoenje sudova o idiotizmima, f. je neutralna praksa. Podruje f. je najmanje knjievno. 27

Koji onda odnos uspostaviti izmeu f- i stilistike? dodirne toke sa stanovitim povijesnim podacima retorike.na vrhuncu pokreta pojavila su se dva djela: traktat o francuskoj stilistici ch. Bally i Prirunik francuske stilistike j. Marouzeau. Ballyjeva stilistika nije ni literarna, ni osobna. Knjievno se djelo upotrebljava kao podloga, ili kao izgovor koji omoguava analiziranje injenica afektivnog jezika. Za razliku od iste frazeologije, ballyjeva stilistika postavlja serije kategorija i popise postupaka koji su isto tako formalna sredstva izraavanja. Vie je znanstvenika formuliralo, da je predmet stilistike vrlo slian diferencijalnoj kvantiteti. Bally, u traktatu polazi od naela da je najoitija stilistika oznaka LEKSIKA.Bally je predloio preciznu tablicu osnovnih termina u odnosu prema kojima bi bilo mogue postaviti leksike modifikacije koje bi diferencijalnu kvantitetu pretvarale u stilistiku vrijednost. Ballyju treba priznati barem zaslugu za rigoroznost posve svjesnog hermeneutikog pristupa. Analitiar mora slijediti vrsto fiksirane radnje 1) najprije treba odrediti injenicu stila 2) treba identificirati jezinu injenicu 3) segment potom treba pomou ideolokog rjenika prevesti u izraz lien bilo kakve stilistike oznake. Ako pokuavamo smjestiti doprinos frazeologije, a posebno Ballyjeve teorije, u perspektivu povijesti stilistike, morat emo inzistirati na ne- literarnom jeziku. STILISTIKA UINAKA Jedno od temeljnih pitanja koje postavlja frazeoloka stilistika jasno je formulirano u problemu uinaka. Prouavanje se sastoji u razvrstavanju svih odlomaka u kojima se nalazi takva modulacija uinka i u razdvajanju stilistikih procesa koji je ine. Najreprezentativnije djelo ove struje je psihologija stilova H.Moriera, osnovno je obiljeje tog djela uspostavljanje univerzalno vrijednih dominantnih psiholokih obiljeja valjanih karaktera, ti su karakteri organizizrani u strukturirane razrede. S druge strane, izdvajamo ogranieni broj osnovnih stilistikih sastavnica, koji i sami mogu biti strukturirani u razrede. Dolazimo do stvarnja stilistike iji je cilj pojasniti stvaranje odreenog uinka. Istom pokretu moemo dodati i ono to bismo mogli nazvati funkcionalnom stilistikom, kada bi zaista postojala. Stilistika uinaka moe biti shvaena i na drugi nain, vratimo li se naznakama u vezi Ideolokog rjenika ch. Ballyja. Ako se premjestimo sa strane primatelja, koja je spontana, na proizvodnu stranu, uoavamo mogunost stvaranja diskurzivnih ostvarenja koja se mogu analizirati kao stilske injenice. Moramo moi stvoriti jezine skupine kojima e impresivna orijentacija ovisiti o stilistikim odabirima unutar opih kategorija procesa afektivnog jezika. To znai da se nalazimo uslijed generativne stilistike. Polazite je oito Chomskyjeva generativna gramatika. ATRIBUCIJSKA KRITIKA Pitanje podruja discipline Nakon prekida izmeu posljednje revolucije retorike tradicije i frazeoloke nepredvidljivosti, znanstvenici su nakon 50-ih god. disciplinu ponovno jasno smjestili u knjievno djelo. to prouavamo u knjievnim djelima? Stil. No, to time zapravo elimo rei?elimo ukazati na poseban, jedinstveni nain svojstven nekom autoru. Tu dolazi do odmaka u odnosu na frazeologiju (ne radi se vie o skupini prepoznatljivih osobina afektivnog jezika , ve s osobinama koje odgovaraju nekom autoru. U vezi s drugim disciplinama literarne kritike ( povijeu, pov. Knjievnosti, psihologijom, filozofijom...) stilistika se ne upotrebljava sama za sebe, ve kao pomona disciplina , a kada je neka znanost druga, biva i deklasirana. To se na neki nain dogodilo filologiji, trebalo se dogoditi i stilistici (68- 70 su je proglasili ugaslom

28

oni koji su smatrali da se njezin poloaj ne moe popraviti. Pomona je stilistika odigrala odluujuu ulogu u kritici atribucije, a ta uloga ovisi o koncepciji stilistike. Model atr. stil. Ilustrira F. Deloffre. (francuska stilistika i poetika)- istrauje detalje koji se nameu svojim ponavljanjem ili vanou (u tekstu). Deloffre kae da treba povezati samu grupu obiljeja s drugim elementima koji proizlaze iz nekog drugog podruja (ta nova grupacija- asocijativna struktura). koji je elementi drugih podruja obavezno popunjavaju? Psiholoka situacija, dramski trenutak, igra nekog lika... atr. kritika, ostavljajui potpunim pitanje o literarnosti promatranih djela, poiva na postulatu postojanja esencijalnog, gotovo genetskog obiljeja u verbalnoj formi knjievne produkcije. PROUAVANJA STILA Najvei spomenik klasine stilistike moe se opisati terminom prouavanje stila. Njezin emo arhetip smjestiti u njemaki idealizam. Braa SCHLEGEL, Njem, prva etvrtina 19. st. ire ideju o postojanju jednog osnovnog estetskog obiljeja koje odreuje filozofski korijen neke cjeline umjetnikog stvaranja. B. Croce: umjetnost je intuicija, intuicija je individualnost, a individualnost se ne ponavlja. Suprotnost je tek prividna, odnosno djelomina. Tako dolazimo do koncepcije zajednikog i pojedinanog, a pojedinano je vlastito obiljeje, te ima prirodu povezivanja, sastavljanja, te omoguuje objanjenje, izlaganje generikog korijena djela. Otada se stilistika smjeta u okvire istraivanja znaenjskoga obiljeja koje postaje proglaenim predmetom prouavanja stila. Najslavniji predstavnik ove struje je LEO SPITZER. On je vie praktiar nego teoretiar.1970. god. izdaje lanke tiskane na raznim jezicima. U nj. je studijama promatrani predmet bilo koje djelo, pr. Korpus nekog pisca. Dojam koji publika dobiva od itanja nekog djela uinak (ne onaj o kojem smo prije govorili) pr. Uinak tuila u racinea. Tekst se ita nekoliko puta, potrebno je da taj uinak bude potpuno i iskljuivo odreen svim tim i samo tim ulomcima. Spitzerova je metoda nazvana filolokim krugom. AUERBACH, Mimesis 1964- ta kniga obuhvaa ukupnost zapadne knjievne produkcije, od Biblije i Homera do V. Woolf. Primijenjeno je sljedee naelo: postoji veza izmeu struktura knjievnog diskursa i kulturolokih uvjeta njegova razvoja. Ta veza nije sluajna, a zadaa je kritike identificirati tu vezu. STRUKTURALNA STILISTIKA Za nas simboliku vanost imaju temeljni doprinosi R. Jakobsona, u djelima Radovi o opoj lingvistici i Pitanja poetike. Polazina je toka primjena metode lingvistike analize na knjievnost. Ovaj pogled stilistiku otkriva kao disciplinu, samostalnu po svojemu specifinom predmetu, ije su metode i sredstva u velikoj mjeri posuena od lingvistike. Dva su osnovna obiljeja: lingvistiko istraivanje i literarnost. Metoda polazi od odreivanja predmeta. Predmet- bilo koja jedinica koju znanstvenik konvencionalno definira: rije, stih, pjesma, poglavlje, jedinica, itavo djelo, rod, bilo koje jezino ostvarenje . ta se jedinica shvaa kao cjelina koju formira mnoina unutarnjih odnosa. Dolazi se do strukture ija su osnovna obiljeja zajednika s analizom. Stilistika je strukturalna po prirodi svog predmeta. Rije poetska (funkcija) uzima se u smislu koji smo dali literarnosti. Jakobson kae da ona projektira princip ekvivalentnosti s osi izbora na os kombinacije te da za cilj ima ak i poruku samu po sebi. Prva je os paradigmatska, a druga sintagmatska. Posebnost poetske funkcije u ovom je smislu preokretanje igre dviju osi, no ne potpuno, ni simetrino. Sintagmatska os nastavlja osiguravati svoj organizacijski i nebrojivi doprinos, paradigmatska os barem djelomino nastavlja osiguravati svoj doprinos selektora. Ovaj je pristup u francuskoj kasno bio poznat i uzet u razmatranje. Jakobsonova se poetika (njena stilistika) meu nama proirila tek s radovima maihaela Riffaterrea. On je imao nemogu san o generativnoj stilistici, te je inzistirao i na autogenerativnom karakteru tekstualne konstrukcije koji se mora prouavati

29

analizirajui skup postupaka koji naizmjence tvore tekstualnu cjelinu. Strukturalna je analiza imala utjecaja i u analizi prie. Propp, Morfologija prie je prouavao transformaciju bajke te pokazuje morfologiju kao algoritamsko predstavljanje tekstualne realnosti. Pria je slijed stanja, a sljedovi nastaju transformacijom. Tako je trans. Osnova svakog strukturalnog pristupa. Tu je i Genett, s potpuno razliitim konceptima, M. Arrive, j-Cl. CoQuet, Delas, Filliolet i drugi. Na kraju ipak ostaje jedan osniva , prethodnik modernih sljedbenika stilistike, a to je Aristotel. 2. POGLAVLJE METODE I ULOGE Kako je stilistika danas predstavljena? Neki elementi imaju korijene u mnogim tendencijama, veinom u strukturalizmu. Namee nam se sluaj historijske stilistike. Nesporazum je da je strukturalna analiza suprotna prouavanju oblika u prolosti. inilo se da strukturalna metoda dri istraivanje u budunosti neopravdanom, budui da je strukturalizam u odreenom smislu nepovijestan Ipak, velik je broj strukturalnih analiza povezan s modernim djelima. Ispitivanje formalnih uvjeta knjievnosti u prolosti u potpunosti oslobaa program sadanje stilistike. Lathuillere Preciznost- nije prouavao jedno djelo ili autora, ve skupinu, pokret. Stilistiku je vrijednost mogue mjeriti u okviru cjeline, jer se iskljuivo onda javlja njezina znaajnost, to ne znai da se kasnije ne moe detaljnije prouavati. Analiza R.L. je izdvojila posebnosti koje su posljedica trostrukog napora: lingvistikog ispitivanja prema naim sadanjim metodama, povijesnog istraivanja o jezinim obiajima u danom razdoblju i biljeenja unutranjih reakcija suvremenika. Te su reakcije najbolji jamac postojanja prouavanoga kulturalnoga predmeta. Recentniji prikaz historijske stilistike predstavljen je pod vodstvom G. Moliniea u zbirci Stilistika 17. st. Isprepletene su metode retorike, komparativne tekstualne analize, ope estetike, leksikologije i historijske lingvistike kako bi se pokualo zaokruiti uzroke, podrijetlo i posljedice verbalne umjetnosti 17. st. Stilistika iz ovog ili onog stoljea ili ovog ili onog pravca iz prolosti nije stilistika, primjerice, 17. st. Isabelle Landy- polazina toka je analiza dvaju tipinih koncepata historijske stilistike, istoe i sintaktike ingenioznosti. 1.korak- domet reeninog rasporeda i orijentacije perspektive pisanja treba smjestiti in tempore 2.korak- opisivanje sintaktikih obiaja toga vremena, to znai istraivanje historijske Gramatike. 3.korak- mjerenje stvarne stilistike vrijednosti konkretnih tekstova. Historijska je stilistika u uskoj vezi s (opom) estetikom. Estetika je obzor historijske stilistike. Zanimaju nas oblici. S jedne strane, ni jedna formalna organizacija sama po sebi nema nikakvo znaenje, ali s druge strane nije bez znaenja. Kontradikcija je tek prividna, te dvostruka perspektiva poziva na oprez. Richeletova definicija stila kae da je to nain na koji se netko izraava, zato i ima toliko stilova, koliko osoba pie. Literarna djela prolih stoljea razmatramo zbog: 1) njihova dokumentarnog znaenja 2) njihove literarnosti Literarnost, u usporedbi sa suvremenim djelima, riskira da ne bude shvaena u usporedbi sa starim djelima ili, da bude netono shvaena. Historijska stilistika mora omoguiti razradu recepcije listanjem ne- suvremene literature, pri emu mora voditi rauna i o samom listanju.

30

ODNOSI S OSTALIM LINGVISTIKIM DISCIPLINAMA Stilistika je bliska s leksikologijom. Stilistiku zanima semantiki vid, a leksikologija otkriva procese referencijalnosti, pa prema tome i znaenja. Odnosi ovih koncepata nisu uvijek dovoljno pojanjeni. Na neki se nain ipak tiu glavnih odrednica leksike produkcije smisla nekog teksta. Stilistika naroito duguje drugim metodolokim pravcima leksikologije: osnovnoj strukturalnoj analizi i semiotici. 1.Koncept metode polja zapoeo je i propagirao Georges Matore, u knjizi La vocabulaire de la mode sous Louis Phillipe i Methode en lexicologie. Glavni pravci koritenja ovog koncepta : semantiko polje, pojmovno polje i leksiko polje, koje je za stilistiku i najkorisnije, u naelu da leksikologija moe biti iskljuivo kontekstualna. 2. KVANTITATIVNA LEKSIKOLOGIJA- njen je praktini osniva Charles Muller, a ostali istraitelji su Guiraud, Bernet, Brunet i drugi. Rije je o lingvistikim kvantitativnim istraivanjima temeljenima na leksikoj situaciji. Najvei se dio ovog istraivanja odnosio na klasino kazalite, poeziju ili prozu 18. st. LINGVISTIKA IZRIAJA Stilistika mnogo duguje i lingvistici izriaja, koja prouava subjektivnost u jeziku ( oznake, uvjete, uinke...) ne zanima je toliko proizvedeni diskurs, koliko igra njegove proizvodnje (izriaj). Lingvistika izriaja omoguava odreivanja teksta kao kreacije. Dva su razliita pogleda na primjenu ove ligv. orijentacije na stilistiku. M. Delcroix i F. Hallyn Introduction aux etudes litteraires u kojem se obnavlja objanjavanje literarnosti, dijelom pod utjecajem lingvistike izriaja. lanci G. DECLERQ Vezujui retoriku argumentacije i lingvistiku izriaja, interpretaciju prenosi na literarni tekst. Ne moemo stilistiki shvatiti neki tekst a da ne postavimo pitanje njegova poloaja kao diskursa. Tradicionalna se pitanja o aktualizaciji ne mogu ograniiti na pojmove verbalnih i nominalnih aktualizatora. Lingvistika izriaja ini mono sredstvo relativizacije i istodobne diferencijacije pri procjeni vrijednosti nekog djela, to jest pri njegovu shvaanju kao takva. ANALIZA DISKURSA Vee se iskljuivo uz jedinstveno ostvarenje jezika. Reprezent. Djelo: D. Maingueneau, Lanalyse du discours. Diskurs se uzima u smislu jezine prakse definirane rodom ili posebnim podrujem. Veza s predmetom stilistike jest oita, pa bilo to i tek izborom glavnih jezinih proizvoda koje ispitujemo. Bipartacija ( ako mislimo na cjelinu literarnih djela ili ako ukupnost knjievnosti promatramo kao diskurs) ne ispunjava itavo polje literarnog diskursa, no u svakom sluaju ispunjava njegov najvei dio. Drugo polazno podruje je deskriptivni diskurz. Reprezent. Djelo- Introduction a lanalyse du descriptif P.Hamona. Neka od gl. obiljeja tog diskursa, prema Hamonu i Molinieu- pokretljivost opisa, funkcija diskursa, izraajni poloaj s dvostrukom aktualizacijom, odnos s likovima druge razine itd. Prema H. terminima, deskriptivni diskurs je, kao predmet spoznaje, mogue analizirati kao deskriptivni sustav. On se dijeli na DENOMINACIJU (predmet koji opisuje) , EKSPANZIJU ( popis) TJ.nomenklaturu, koja se slae s predikatnom grupom. Pojam konverzacijske analize- modeli analize u slijedu. Ti slijedovi nisu sukcesivni, ve odgovaraju razliitim razinama pristupa i lingvistike tvorbe. Vanost ove vrste istraivanja literarnih tekstova oituje se u svakom dijalogu; u kazalitu stalno, u romanu velikim dijelom.pr. Ionescovi tekstovi esto nude snano razoaranje.

31

SEMIOTIKA Iako se semiotika povijesno razvila u okviru narativne semiotike, rije je o disciplini koja dosta duguje semantici i teoriji znaenja. Prema B.Pottieru, kojega citira F. Rastier, sem je distinktivno semantiko obiljeje semema u odnosu na cjelinu realno raspoloivih termina koje se uistinu mogu iskoristiti govornici u danoj prigodi komunikacije. Sem ovisi i o stvarnim uvjetima komunikacije, to semiotiku odmah uvodi u dimenziju koja odgovara stilistici. Od Rastierova emo razmiljanja na kraju zadrati koncept ( semantike ) izotopije : to je uinak sintagmatskog ponavljanja istog sema. ovaj koncept izotopijenalazi iroku primjenu u stilistici: omoguava stvaranje razina znaenja nekog teksta. Semiotika se u svojoj biti vee za osnovne strukture kontekstualne predstavljenosti, a pitanje kont. Predst. Jest ba pitanje znaenja ove ili one literarnosti.radovi j. Courtesa o estetskim oblicima i motivima, te radovi Moliniea o religioznom diskursu . tekstualna semiotika dostie temeljna pitanja estetike i ideoloko- kulturalne predstavljenosti. DJELATNA STILISTIKA Metoda, koja najoitije proistjee iz stilistike je suvremenost. To je djelatna stilistika. Njezin e prikaz omoguiti analizu situacije na polju pristupa i doprinosa. Literarni se tekst shvaa kao diskurs, to znai da, s konvencionalnog motrita, distinkcija pria- diskurs zapravo nije distinktivna. Literarni se diskurs promatra u odnosu na dva pola: emitivni i receptivni, meu kojima tee predmet poruke koji tvori sadraj tekstualnog diskursa. Shema. E------------------R djeluje djeluje ako se zadrimo na razini smisla neposrednog i homogenog (izotopskog) slijeda djelatnih odnosa izmeu emitenta i receptora, razlikujemo dvije velike razine. Razina 1 je stalna i dominantna, pojavljuje se trea osoba, tj. itatelj. Ja- u autobiografskim priama, romanima u 1. licu, lirskoj poeziji- funkcionira i kao predmet poruke OM E----------------------------- R JA JA ITATELJ Razina 2 je razina eksplicitnih dijaloga kojima treba dodati sve injenice neupravnoga gvora umetanjem, u ovu posljednju kategoriju, brojnih implicitnih injenica diskursa koje su objektivno primijenjene u tekstualnom tkivu. Toj razini pripada kazalite, tj. ukupnost rijei konkratno imzijenjenih meu likovima. R < ------------------------------> E (I) E -------------- R itatelj

32

Ovoj vrsti analize slue jo tri koncepta- kljua. Koncept kratkog spoja, mogunost lokalizacije i koncept dunika. PRAGMATIKA I LITERARNOST Vano je stilistiku, sa svim najeim metodama, smjestiti u literarnost kao takvu. ( djelo J. Cohena- Structure langage poetigue)- analize u knjizi tiu se literarnosti. Literarno se djelo predstavlja kao tekst. Postoji li usmena knjievnost ili kakav smisao moe imati koncept usmena knjievnost? Postoji; knjievno se definira i svojim skripturalnim obiljejem. Tekst je mjesto na kojem se gradi literarnost; to je podruje manifestacije literarnosti. Kako prihvatiti funkcioniranje tekstualne strukture? Mogue je odgovoriti u terminima pragmatike. Pragmatika poiva na razmiljanjima o jezinim inovima, iz radova Benvenistea i Austina. Tu se pojavljuje i Berrendoner, prema kojem je neosporni jezini in u biti pomicanje govornih organa. Tako ilokutornim moemo nazvati sve to je izgovoreno, to ne vodi niemu. Ostaje dakle, tek perlokutorni vid jezinog ponaanja; samo za sluajeve u kojima postoji situacijski konkretna zamjena radnje rijeima. Gdje se kriaju pragmatika i stilistika? Figure se ne mogu interpretirati, barem dio njih, osim kroz prizmu pragmatike. Pragmatika dimenzija omoguava mjeru literarnosti te navodi na postavku kako knjievnost nije po svojoj prirodi reprezentativna. Razmatranje doprinosa pragmatike dostie razmatranje semiotike druge razine. Cilj je svakog pristupa istraivanja istraivanje literarnog karaktera koje ini diskurs nekog djela literarnim. Predmet stilistike nije ispitivanje sadraja, tema, ideologije- treba se uvui u sredite oblika, jezinih odreenja; to je materijal koji treba prouavati. S druge strane, vano je promatrati i doprinos i donos onoga od ega se sastoji postavljanje tog materijala, kao semiotiku praksu u odnosu na publiku: ovaj je pragmatiki aspekt stilistike bezuvjetan. FIGURE Najupeatljiviji su radovi o figuramaili o prenesenom znaenju oni Daniel Bouverot, Michela Le Guerna i Marca Bonhommea, te Paula Ricoeura. Tu su i djela Elementi francuske stilistike i Rjenik stilistike G. Moliniea. U diskursu figuru prepoznajemo kada se proizvedeni uinak ne svodi na jednostavno leksiko- sintaktiko znaenje. Postoje dvije vrste figura, mikrostrukturalne i makrostrukturalne. Makrostrukturalne se ne nameu trenutanom semantikom prihvatljivou, ne mogu se izdvojiti iz formalnih elemenata, ako i da, figure ostaju nepromijenjene. Mikrostrukturalne uoavamo odmah; mogue ih je izdvojiti iz formalnih elemenata koje ne ,moemo mijenjati a da ne promijenimo figure. Od makrostr. Figura emo navesti: jednostavni govor, uzvik, upit, ironija, hiperbola, litota, eufemizam, parafraza, ekspolicija, konglobacija, antiteza, paradoks , hipotipoza. Receptor ih ne mora uvijek identificirati, nismo sigurni u njihovo postojanje, najlake se prevode na strani jezik. Makrostrukturalne figure druge razine, mjesta retorike: logino-diskurzivni modeli koji upravljaju odvijanjem teksta (poput prozopografije i uvjetovanja). Mikrostrukturalne su one koje su graene na samom zvunom materijalu. U ovoj je kategoriji najvanije ponavljanje ( anafora, epifora, anadiploza, poliptota...) Tropi-oznaitelj 1 (Sa1) koji se javlja u diskursu ne odgovara uobiajenom oznaeniku 1 (Se1) ve Se2 koji se u diskursu materijalno ne manifestira kao Sa2, budui da oba sadraja izgrauju odreeni semantiki odnos. U metonomiji taj odnos funkcionira na izotopiji denotacije, u metafori na semantici komparacije- figure... Postoje verbalni elementi koji slue kao semantiki pokazatelji. Upotrebljavaju se pred tropima u posebnom semantikom odnosu koji oponiraju kliejima.

33

Veza izmeu makro i mikrostrukturalnih figura. Neku makros moe podravati jedna ili vie mikrostrukturalna figura, pr. Antitezu mogu podravati jedan ili dva oksimorona. Imamo i sluaj obaveznog udruivanja dvaju tipova figura, radi posebne makros. vrste, kao to je to alegorija i aluzija. Alegorija ne zahtijeva nuno figurativno tumaenje, naime, alegorijski tekst moe biti proitan nealegorijski. OZNAAVANJE Stilistika je prije svega praksa. Njezin se pristup percipira u dijalektici produkcije i recepcije, no stilist radi na strani receptora, gdje kritika slijedi tekst. Tekst proizvodi uinak. Diskurs moe biti manje ili vie literaran, to jest imati manje ili vie stila. Neliterarni diskurs je onaj, koji primamo kao takva, on nije oznaen. Literarni diskurs je onaj, koji primamo kao takva, i on je oznaen, vrednovanjem literarnosti. Oznaka odgovara pronalaenju faktora koji proizlaze iz postavljanja poetske funkcije, to jest sa strane receptora. Tri su tipa cjeline oznaavanja realnosti. Prema tome, ovaj je koncept u svome heuristikom dosegu neodvojiv od koncepata koda. Koncept koda je neodvojiv od prva dva tipa literarnog oznaavanja: svaki je put rije o posebnom kodu ili o igri s jednim ili vie kodova. Kod treeg tipa oznaavanje je u dijalektikom odnosu s kodom. Catarine Vigneau: le langage populaire dans les romans de lentre- deux gueress -opisuje mehanizme ovih osnovnih pomagala oznaavanja. Naa disciplina eli istraiti kako u alkemiji literarnosti funkcioniraju oznake narodnoga jezika. U velikom broju djela nastaje neka vrsta vulgate narodnosti, vulgatu ini zbroj jezinih obiljeja u funkciji narodne oznake, a to je kod. Kako bi se mogla procijeniti vrijednost literarnosti, prvo treba deifrirati dvostruku hijerarhiju tipova oznaka. U pravilnosti, kao oznaci literarnosti, moe doi i do prekida. To nije deliterarizacija, nego oznaavanje neke druge vrijednosti prekidom uspostavljenog koda, to zovemo protuoznaavanjem. NADODREENOST ILI SUENJE SMISLA TERMINA ZBOG KONTEKSTA Nadodreenost definira suenje smisla zbog konteksta. Uzrok nije viak ili manjak literarnosti, uzrok nalazimo u unutarnjoj dimenziji literarnosti. Tekstu moe biti suen smisao zbog konteksta, te se taj koncept (suavanje smisla) moe izravnije upotrijebiti za karakteziranje teksta nego za literarni diskurd openito. Ovaj je koncept blizak konceptu zasienja. Primjer savreno definirane literarne prakse- deskriptivni diskurs- dobivamo deskripciju kao tekst. Svi jezini dijelovi deskriptivnogteksta nisu oznake deskripcije. Mora postojati senzibilan odnos izmeu koliine oznaka literarnosti (ope ili posebne) i koliine internih funkcionalnih dijelova teksta. Znai da postoji prag preko kojega se relativna vanost informativnih segmenata ini veom od oznaka literarnosti. Ako se ini da ih one unose u tekstualno tkivo, tekst e se oznaiti kao nadodreen. Rodovi- nadodreenje svoju najvaniju ulogu igra upravo u odnosu na rodove. Propadnost teksta rodu pokazuje dva obiljeja: opu i generiku literarnost. Procjena literarne vrijednosti, apsolutno za stara, a djelomino i za nova djela, moe se vriti samo u odnosu na oznake roda, to implicira poznavanje pravila roda.rod definiramo kao organizaciju odreenog broja obavetnih pravila koja setiu kako najire retorike uvjetovanosti, tako i fiksiranih izraajnih sredstava. Tako koncept obaveznih pravila moemo upotrijebiti za analizu tragedije i za analizu soneta. U praznom prostoru, izvan pravila, mogue je pronai stil. Identitet literarni diskurs ini literarnim. Kako to da nije jedini u kategoriji? Zbog varijacija. Varijacija se mjeri prema identitetu, budui da unutar identiteta postoji identitet. Nailazimo i na koncept transformacije. Ona je mjerljiva jezina koliina koja se moe shvatiti formalnim i verbalnim detaljima te u detaljima premjetanja i modifikacije unutar neke zadane strukture. Koncept trans. Pokazuje dvostruku prednost: omoguava kvantifikaciju i formalizaciju.

34

c) GUIRAUD, Pierre, Stilistika, Sarajevo 1964.

UVOD STIL I STILISTIKA - stilistika je moderna retorika u dvostrukom obliku: nauka o izrazu i kritika individualnih stilova - Novalis Stylistik oder Rhetorik, Heiling Practische Rhetorik - stilistika je neodreena to se tie njenog predmeta POGLAVLJE I. RETORIKA - stil od stilus ilo za pisanje nain pisanja, pieva upotreba izraajnih sredstava u knjievne ciljeve - retorika u srednjem vijeku dio triviuma uz gramatiku i dijalektiku u poetku umjetnost sastavljanja govora roena u Grkoj - Aristotel "Retorika", Ciceron "De Oratore" i "Orator", Kvintilijan "De institutione oratoria" - retorika sastoji se od etiri djela: a) invencija pronalaenje argumenata i dokaza koje treba razviti b) dispozicija pronalaenje reda kojim e ti argumenti biti poredani c) elokucija nain izlaganja tih argumenata na najjasniji i najupeatljiviji nain d) akcija obrauje intonaciju, nain govora, geste i mimiku - teorija rodova iz Aristotelove "Poetike" i Horacijeve "Umjetnosti pjesnitva" - u klasicizmu - pet rodova za poeziju i etiri za prozu lirski rod, epski rod, dramski rod, didaktiki rod, pastoralni (bukoliki) rod, govorniki rod, historijski rod, didaktiki rod, rod romana (pastoralni, avanturistiki, analitiki, pripovijetka i novela) - u antici stilovi tri stila jednostavni, usmjereni, uzvieni - prikazi prema Vergilijevom kolu (rota Vergilii) ri djela: Bukolike, Georgike, Eneida svaki stil propisuje radnju, imena, mjesto, leksik - figure: figure dikcije izgovor metateza, afereza, proteza, sinkopa, apokopa - figure konstrukcije sintaksa, red rijei inverzija, elipsa, zeugma, pleonazam, rastavljanje, ponavljanje - figure rijei (tropi) izmjene znaenja metafora, sinegdoha, metonimija, alegorija, aluzija, ironija, sarkazam, katahreza, eufemizam, antonomaza - figure misli oblik samih ideja hiperbola, litota, antiteza, apostrof, uzvik, gradacija, preuivanje, prekid, prozopopeja, pitanje, nabrajanje

35

- figure su osnova teorije ukrasa laki ukras konstrukcije i misli teki ukras tropi - retorika je ne samo gramatika izraza ve i opi traktat o kompoziciji - retorika je stilistika starih POGLAVLJE II. IZVORI MODERNE STILISTIKE - XVIII. stoljee granica dvije vizije svijeta esencijalistike i egzistencijalistike - Condillac 1746. "Esej o porijeklu ljudskog saznanja" jezik je proizvod misli jedna logika jezika - govor je izraz jedne konkretne situacije - Buffon "Stil, to je ovjek sam." - D'Alambert stilom se nazivaju posebne odlike govora, tee i rjee, koje oznaavaju genij ili talent onog koji pie ili govori - Humboldt jezik je organ narodnog bia, samo njegovo bie - idealistika kola Wundt i Schuchardt jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva koji ga prihvaa; stil je itav stvaralaki elemenat jezika svojstven pojedincu, stil je ovjek njemaka idealistika kola nasljeduju ih Karl Vossler i Leo Spitzer jezik je izraz jedne volje i treba ga razmatrati u njegovu stilu - pozitivistika kola Ferdinand de Saussur francusko-vicarska kola jezik je instrument komunikacije, sistem znakova prouavaju kolektivne stilove, jezine injenice u odnosu s drutvenim, kulturnim, nacionalnim grupama koje ih porabe, ispitivanje odnosa izmeu misli i jezika, lingvistikog znaka i misli koju on oznauje - iz te dvije kole proizlaze dvije stilistike stilistika izraza prouavanje odnosa oblika s milju (elokucija) i stilistika pojedinca kritika stila, prouavanje odnosa izraza i pojedinca ili kolektiva koji stvara i upotrebljava taj izraz POGLAVLJE III. DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA - izraz je in izraavanja misli posredstvom jezika, jezik je sastavljen od oblika (vremena, plurali), sintaktikih struktura (elipsa, reda rijei), rijei koje su takoer sredstva izraza - prouavanje izraza je i prouavanje jezika i prouavanje misli - trostruki aspekt na fonetskom planu izraza: - glasovi imaju vrijednost iste komunikacije, akcent (svjesni ili nesvjesni) odaje drutveno ili pokrajinsko porijeklo, svjesna intonacija proizvodi utisak: ironija, komika, otmjenost - trostruka vrijednost izraza: - pojmovna (gnomika), ekspresivna (nesvjesna) i impresivna (intencionalna) estetika i etika izraza - ekspresivna i impresivna predstavljaju stilistike vrijednosti

36

- stilistika izraza je prouavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti svojstvenih raznim sredstvima kojima raspolae jezik; te su vrijednosti vezane za postojanje stilistikih varijanti, tj. razne oblike izraavanja jedne te iste ideje, za sinonime koji izraavaju jedan poseban aspekt te komunikacije - Ballyjeva stilistika Charles Bally je nasljenik de Saussura na Katedri ope lingvistike - 1902. "Traktat francuske stilistike" i "Pregled stilistike" - stilistika prouava injenice jezikog izraza s gledita njihova afektivnog sadraja, tj. izraz osjeajnih injenica jezikom i djelovanje jezikih injenica na osjeajnost - Ballyjeva metoda: izloi principe koji omoguuju ograniavanje i identifikaciju injenice zraza, zatim prouava njihova afektivna obiljeja koja dijeli na prirodne efekte i efekte evokacijom - efekti evokacijom vulgarni izrazi, jezici klase i sredina, profesija, jezici rodova, jezici tonova razlike u intonacijama, rijeima i slikama koji evociraju osjeanja i posebne duhovne ili drutvene stavove - evokativne vrijednosti vezane su za: - ton familijarni i uzvieni (inae tri kojim svakim govori: familijarni kod kue (niski), srednji u uredu i drutvu, uzvieni kod govora i zdravica) - jezici epoha svaka epoha ima svoj rjenik - drutvene klase - drutvene grupe - pokrajine - biologija - predmet Ballyeve stilistike prouavanje prirodnig ili evokativnog afektivnog sadraja - fonostilistika fonetika izraza Trubeckoj "Principi fonologije" - apelativna fonologija (impresivna) koja prouava utisak koji ostavljaju fonemi - ekspresivna fonologija prouava varijacije kao posljedicu eksperimenta i spontanog dranja pojedinca koji govori - te dvije su predmet fonostilistike - morfostilistika morfologija izraza rodovi, brojevi, padei - sintaktostilistika sintaksa izraza vremena i naini, arhainost imperfekta i aorista, konjunktivi, elipsa infinitiva - Guberina razlikuje stilistiku (Ballyjevu afektivnu) od stilografije ili nauke o sredstvima izraza - red rijei isto - semantostilistika semantika izraza - rije je glavni izraz ekspresivnosti - Bally u "Traktatu":

37

- a) prirodni efekti kvaliteta glasova i strukture rijei fonetika motivacije - b) efekti putem evokacije semantika stila tonovi, jezici, rodovi, epohe, pokrajine - c) figure ili promjena znaenja tropi i ostalo, sredite stilistike - stilistika izraza zakljuak stilistika izraza je prouavanje stilistike vrijednosti izraajnih sredstava: afektivnih, voljnih, estetskih, didaktikih nijannsi, koje daju boju znaenju - Ballyeva stilistika je ekspresivna (odnosi se na obinu i spontanu komunikaciju) kasnije e biti proirena i na impresivnu - stilistike vrijednosti izraza (ekspresivne i impresivne) izvor su stilskih efekata: prirodni efekti (glasovi, oblik, struktura, etimologija) i evokativni efekti - iz stilistikih varijanti proizlazi izbor korisnika POGLAVLJE IV: POJEDINCA - kritika stila GENETIKA STILISTIKA ILI STILISTIKA

POGLAVLJE V. PROBLEMI - svako stilistiko prouavanje svodi se na: deskriptivno prouavanje izraza i genetiko prouavanje odnosa izmeu jezika i onog koji se njime koristi - no postoje neki problemi koji naruavaju okvire te podjele: - idiomatologija prouavanje nacionalnih stilova deskriptivni inventar karakteristinih crta jezika u odnosu na druge idiome, genetika interpretacija tih idiosinkrazija s obzirom na njihove povijesne, etnike i druge kontekste; u nainu miljenja i izraavanja vremena, prostora, bitka treba traiti nacionalnu originalnost neko jezika - stilistika kompozicije djelo se moe prouavati u totalitetu; problem oko zbrke i raznolikosti gledita to sloenije strukture, vie problema - stil i pisanje Barthes "Stil je autarhian jezik koji ponire samo u linu i tajnu mitologiju nekog pisca, u tu hipofiziku rijei, gdje se formira prvi par rijei i stvari, gdje se jedanput zauvijek smjetaju velike verbalne teme njegove egzistencije stil je pojava klijajueg reda, on je transmutacija jedne naravi"; tom stilu Barthe suprotstavlja pisanje (rezultat intencije i izbora) - tri tipa pisanja pisanje kao signal od kojeg zavise svi knjievni oblici

38

- pisanje kao vrijednost u autarhinom jeziku sistema, ideologija zatvara svaku rije u jedno posebno znaenje - pisanje kao angairanje - tako definirano pisanje je inherentno jeziku - knjievna kritika zadaa kritike je procjena u kojoj je mjeri pisac iskoristio utvrene postupke ona je deskriptivna, ocjenska i normativna - objanjenje teksta objanjenje se smjeta u sredite oblika, da bi se definiralo njegovu izraajnu vrijednost i zatrailo znaenje i tajnu teksta stilistika vodi do objanjenja teksta - jezik i misao izraz je ostvarenje misli u jeziku semantika stilistika (polazi od znakova, jezika) i onomatologika stilistika (polazi od imenovanih pojmova, od ideja); prouavanje nekog pisca moe ii od njegova jezika prema misli ili obrnuto - sinkronija i dijakronija stilistika je bitno sinkronina - usporedna stilistika usporeivanje je sutina stilistike analize, definirati neiji jezik znai usporediti ga s drugim jezicima; ali i problemi atribucije ili datiranja - stilistika i statistika da li se neto ee koriteno u pjesnika smatra pjesnikim?; Valery stil je odstupanje u odnosu na neku normu, statistika - nauka o odstupanjima stoga zgodna za stilistiku ZAKLJUAK - definicija stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza odreenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili pie - granice izraza pieva umjetnost (svjesna uporaba sredstava), pieva priroda (nesvjesno, iz iskustva), totalitet jela - granice izraajnih sredstava gramatike strukture (glasovi, oblici, rijei, konstrukcije), kompozicijski postupci (oblici stiha, rodovi, opis, pripovijedanje), misao u svom totalitetu - priroda izraza pojmovne vrijednosti (jasnoa, loginost, korektnost), izraajne vrijednosti (impulzivnost, provincijalnost, djetinjastost), impresivne vrijednosti (kominost, ironinost) - izvori izraza psiho-fiziologija izraza (stil dobi, temperamenta, uni stil), sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajina), funkcija izraza (knjievni stil, administrativni, zakonski) - aspekt izraza oblik izraza (eliptinost, metaforinost), supstanca izraza (njenost, energinost), lice koje govori i njegova situacija (arhainost, pjesniki stil) - zadaa stilistike da opie, definira i klasificira razliita izraajna sredstva, tipove iskazanog i da zasnuje tipologiju stilova - tipologije sredstava izraza gramatika sredstva izraza (sintaksa, fonetika, morfologija) i vangramatika (opis, topoi, oblici stiha)

39

- tipologija tipova iskazanog ili jeziki inventari jezik je apstrakcija, skup tragova, skup lingvistikih navika jednog kolektiva, svaki pojedinac ima svoj jezik - klasifikacija fizio-psiholoka temperamenti, karakteri, patoloki supstrati, psihoanalitiki supstrati - socioloka klasifikacija puki, familijarni, provincijalni - knjievna klasifikacija na pojmu roda - stilistika crta - problematika analize priroda impresije (sie) , izvor izraza, cilj izraza

d) KOVAEVI, Marina i BADURINA, Lada, Raslojavanje jezine stvarnosti, Rijeka 2001.

vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskursa - jezik je multifunkcionalno sredstvo koje prilagoavamo ljudskim potrebama i ciljevima - funkcije se ostvaruju u jeziku kao govor ili kao pismo ova dva medija su planovi jezinog ostvarenja - paralingvistika sredstva: modulacije ljudskog glasa, geste, mimika, kontekst - funkcionalni stilovi jezini podsustavi koji se meusobno razlikuju po nekim prepoznatljivim funkcijama; pojam podsustava standardnog jezika definira se - raslojavanje jezika treba motriti u istovremenosti horizontalne (jer funkcije generiraju domene) i vertikalne (jer mediji generiraju planove) njegove ralambe - diskurs ne odnosi se samo na obinu konverzaciju i na njezin kontekst, ve i na pisanu komunikaciju izmeu pisaca i itatelja; za razliku od teksta kao proizvoda diskurs je proces - u vertikalnoj podjeli naelno razlikujemo diskurs govora razgovorni diskurs i diskurs pisma, pojam je to koji prihvaa i horizontalno grananje po funkcijama (administrativni, javni, multimedijalni diskurs) - i na najvioj razini diferencijacije moe se govoriti o diskursnim tipovima kao o domenama ukupnog polja diskursa, polja u kojem se ovako shvaene diskursne domene ili tipovi sukobljavaju - diskursni su tipovi uvijek, na razini konkretizacije, sainjeni od tekstova, tekstovi se udruuju u nie tekstne tipove ili anrove ija obiljeja nas vraaju pojmu diskursa kao domeni nekog naddiskursa unutar pojma diskursa kao sfere sveukupne realizacije jezika - svaki od spomenutih pojmova horizontalne diferencijacije ukljuuje se u ve spomenutu vertikalnu diferencijaciju => dvostruka klasifikacija gdje ej u onu horizontalnu (diferencijacije po funkcijama) ukljuena i ona vertikalna (diferencijacije po planovima) - globalnu razinu komunikacije treba luiti od pojedinano usmjerene pragmatinosti konkretne situacije u kojoj se komunikacija odvija; globalna pragmatika razina predstavlja plan na kojem se polje diskursa diferencira u globalne domene diskursne tipove s obzirom na svrhu, a ovi se nadalje mogu granati na svoje vlastite domene sve dok ne dosegnu pojedinanu pragmatiku razinu, onu koja se tie diskursa pojedinca i iz njega izvedena konkretnoga, u pismu ili u govoru ostvarena teksta kao konkretnog i neponovljivog izbora jezine grae - globalna je razina razina izbora jezinih strategija (kako govoriti?) dok je ona pojedinana razina izbora grae (to govoriti?) gdje se ova druga nadovezuje i oslanja na prvu, a proces se njihova interaktivna suodnoenja nastavlja tijekom itava iskaza; odnosno: konkretni je iskaz u svojoj ukupnosti odreen svojom kategorijalnom pozicijom u jezinoj stvarnosti pa e se 40

govornik opredjeljivati izmeu sinonimskih i srodnih mogunosti u jeziku u skladu sa eljenim uinkom - sve ove kategorije valja pojmiti na najviem stupnju apstraktnosti to ga doputa njegova pragmatika usmjerenost - u tradicionalnoj podjeli etiri temeljna funkcionalna stila: razgovorni, administrativni, publicistiki (novinarski) i znanstveni stil svaki se tumai kao svojevrstan podsustav jezinog standarda, s vlastitim odlikama i s vlastitim, specifinim odnosom prema standardnojezinoj normi - podjela Kovaevi/Badurina: privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurs meusobno se razlikuju s obzirom na recipijente kojima se obraaju, a takav kriterij prati i mogunost njihova relativnog tematskog distingviranja, kao i distingviranja s obzirom na medij kojim se slue i s obzirom na nain na koji se spram svojega medija odnose ova podjela prepoznaje postojanje te u definiranje ukljuuje i supstandardne, dijalektalne i inojezine fenomene, svaka jezina pojava je relevantna - polje diskursa je raznoliko, bogato, neujednaeno, konfliktno i pretopljeno, a na nj utjee svaki govornik koji se njime kree, kao i svaki izvor kojem su govornici na bilo koji nain izloeni - uvoenjem nove, modernije i polju diskursa primjerenije dvostruka klasifikacije K/B ne odustaju od vrijednosti tradicionalnih uvida, iz njih pak slijede kategorije razgovornosti, publicistinosti, administrativnosti i znanstvenosti kao relevantne i zamjetne oznake jezine upotrebe koje se rasprostiru diskursnim poljem - znaajka razgovornosti je oputen i relativno prisan odnos meu sugovornicima te jezina nehajnost koja ga podcrtava, a koja se manifestira relativno slobodnim pristupom govornika jezinom standardu - publicistinost razotkriva usmjerenost govornika sluateljskoj (itateljskoj) masi te uspostavlja neku vrstu odvagnuta, srednjeg odnosa prema jezinoj grai: s jedne strane jezik se uzdie iz razgovornosti kako bi se podvrgnuo viem stupnju uopavanja, ali se s druge strane iskaz isto tako i simplificira - administrativni je jezik vie od drugih knjiki to je neosoban jezik dopisa, spisa i akata koji traga za jednoznanou te tijekom toga traganja uspostavlja lako prepoznatljive i automatski oditljive obrasce, artificijelan je to diskurs, koji nedvosmislenost gradi na tetu ekspresivnosti, koji ustoliuje pravila zajednice i tei univerzalnoj razumljivosti koju osigurava poznavanje unaprijed zadanih jezinih modela - znanstveni je istananiji u pristupu normi koju tei osmiljeno provoditi na svim jezinim razinama, dok je administrativni diskurs shematiziran i neistraivaki (u smislu odsustva sklonosti prema jezinim inovacijama) znanstveni je sofisticiran i zahtjevan jer odraava preciznost znanstvene metodologije koju pokree, u njemu pronalazimo ukupnost jezinih sredstava koja znanstveni iskaz prenose od hipotetinosti do konkluzivnosti i na toj su metodolokoj putanji standardnojezine norme u svim svojim vidovima njegov glavni oslonac - knjievnoumjetniki diskurs, spominjan kao peti lan tradicionalne klasifikacije, opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati unutar polja on se svojom estetskom dimenzijom aktualizira mimo/ponad u klasifikaciji primjenjivane praktinosti/pragmatinosti, estetska je funkcija globalne naravi i nalazi svoje utemeljenje u svim ostalim funkcijama: ukupno je polje diskursa poprite njegova prekodiranja u polje literarnog diskursa koje se, sluei se jezikom stvarnosti, oslanja na poetike obrasce, teei nadilaenju obaju momenata - suodnos je polja literarnog diskursa s poljem diskursa zadan njihovim odjelitim koegzistiranjem, uvoenje ove komponente aktualizira opoziciju neknjievnost~knjievnost gdje je neknjievnost jezini konglomerat diskursnih tipova koji su odreeni pragmatikom

41

funkcijom / (pod)funkcijama i kao takva u svojoj ukupnosti predstavlja potencijalni materijal koji knjievnost podvrgava obradi, a time i estetskome preoblikovanju - knjievnoumjetniki je diskurs u svojoj odjelitoj egzistenciji vezan uz polje diskursa time to se njime napaja i na njega moe utjecati; on se kao literarno kodiran govor raslojava u nove, sebi primjerene podsustave - pitanja raslojavanja knjievnoumjetnikoga govora moemo izvoditi iz naravi knjievnosti, ne iz naravi stvarnosti u tom se procesu, sukladno specifinim zahtjevima to ih generira nadstvarnosna narav knjievnog djela, ukupno polje diskursa preustrojava, prerauje, obrauje i u literarnoj obradi prestaje biti stvarnim - jezik knjievnosti je funkcionalan: on je konstrukt izveden na tradicijama literarnog konstruiranja jezika koje upoznajemo studirajui evoluciju knjievnih mijena, a ova je rezultat onih poetikih to se rasprostiru u vremenu i prostoru - knjievno je djelo artefakt izraen od materijala (od jezika i smislenih supstancija): kada u njemu razabiremo elemente diskursnih tipova preuzete iz polja diskursa, upoznajemo tada i prirodu materijala iz kojega je ono sainjeno - stilistika e analiza razotkrivati postupke putem kojih jezini materijal prerasta u jezik knjievnosti - uobliavanje diskursa proces je koji se odvija simultanih povezivanjem jezinih jedinica na dvjema njegovim kohezivnim osima: na onoj metaforikoj na kojoj se odraavaju naela izbora i supstitucije, i na onoj metonimijskoj na kojoj se provodi slaganje i kontekstuiranje diskursnih, jezino-znaenjskih mikroelemenata - diskurs je makroprostor unutar kojega ta dva naela koegzistiraju, omoguujui kompleksnu integraciju pojedinanih znaenjskih estica u kompleksno organiziran smisao - za diskurs su oba naela konstitutivan i na djelu su neprestano dok unutar neknjievnosti moemo govoriti o njihovoj relativnoj ujednaenosti, u knjievnosti se ta ravnotea bitno naruava te moemo rei i da sama naruenost svojevrsno obiljeje literarnosti, indikator koji upozorava na pripadnost diskursa jednom od dvaju opisivanih diskursnih polja - iskaz se u knjievnosti priklanja ili metaforikom ili metonimijskom planu, a na tetu onog drugog; pristupimo li korpusu knjievnosti s aspekta semantikog ustroja diskursa zamijeti emo metaforiku utemeljenost djela to se obiavaju kategorizirati u domeni poezije/lirike odnosno primarno metonimijski ustroj pripovjedne knjievnosti, ali i drame => valjan pristup za propitivanje genoloke problematike i za problematizaciju uvrijeene rodovske trijade, posebno s aspekta stilistike relevantnosti rodovske razdiobe - u polju diskursa je sve obiljeeno, a K/B dre da se meu stilistiki intoniranim opisima moe nai podosta kompromitiranih termina kojima ne ele optereivati vlastiti diskurs => termin stil jedan je od onih koji je rtva uporabne inflacije - nema neutralnosti u podruju govora (a svaki je tekst govor, kada se kreemo na desosirovskoj relaciji langue~parole jer je on uvijek primjena jezika, in izvrena izbora); neutralnim se moe shvatiti samo sam sustav po sebi langue, u onoj dimenziji u kojoj ga poimamo kao potencijal, od uporabne sfere odvojenu apstrakciju, a ne kao ostvaraj - govor je uvijek i neizostavno u kakvu odnosu s elementima s kojima se susree u stvarnosti i uvijek je u kakvoj funkciji/funkcijama i u kakvome mediju; recipijent moe imati dojam o tome da je neki iskaz neutralan ako se taj iskaz po svojim bitnim znaajkama vie-manje uklapa u njegov horizont oekivanja - govor ne moe biti neobiljeen ili neutralan on uvijek pripada situaciji, okviru spram kojeg uspostavlja relaciju raslojavanje polja diskursa na jezine planove (razgovorni diskurs i pisani diskurs)

42

- dok se svi diskursni tipovi mogu realizirati u obama vidovima, planovi sami po sebi uspostavljaju neke diskursne modele koji se prepoznaju upravo po njihovoj primarnoj govornosti ili pisanosti - situacija govora govoreni jezik nuno pretpostavlja auditivni kontakt meu sudionicima komunikacijskog procesa, ne nuno i vizualni, dok se s pisanim tekstom komunicira iskljuivo vizualno to bitno karakterizira situaciju pisma, situacija govora omoguuje iskazu vremensku protenost, situacija pisma osigurava prostor ispisa => govorna se komunikacija odvija pravocrtno u vremenu, a komunikacija pisanim tekstom se vri relativno slobodnim, viesmjernim kretanjima prostorima zapisanog teksta - esto dolazi do pucanja vrstih okvira ustaljenih podjela, bez obzira na njihovu utemeljenost u prepoznavanju nekih temeljnih funkcionalnih silnica u diskursnom polju => pretapanje diskursnih tipova i u vertikalnom smjeru i u horizontalnom smjeru, istovremeno, a takva vizura (istovremene konfliktnosti i harmonizacije kako planova, tako i domena u polju diskursa) ponajprije problematizira status tzv razgovornog stila - razgovornost moe biti i dominantno svojstvo tematski raznorodnih tekstova koji se stoga prikljuuju razgovornome diskursu, ali i usputna, esto neplanirana i nepoeljna znaajka tekstova koji bi se ve po svojoj primarno pisanoj naravi (specijalizirani diskurs, neki oblici javnog diskursa) imali distancirati od (raz)govornog tona - raslojenost konverzacijske funkcije: situacijska te sama injenica da se razgovorni diskurs ostvaruje u govoru - Griecovo naelo suradnje idealna razmjena poiva na ravnotei, a definirano je kategorijama kvantitete, kvalitete, relacije i naina javni diskurs - jezik, posebno standardni jezik sredstvo je javne jezine komunikacije, komunikacije koja je determinirana interakcijom meu lanovima neke zajednice => i u samom sredstvu traimo i prepoznajemo elemente javnosti - u javnoj se komunikaciji u pravilu uspostavlja specifian odnos meu sudionicima komunikacijskog procesa: s jedne strane je poiljatelj poruke govornik koji ima relativno vrstu (nezamjenjivu) poziciju, a s druge strane su primatelji poruke sluatelji kojima se s jasnom (pragmatikom) namjerom upravljaju drutveno vani sadraji - s obzirom da ne postoje unaprijed odreeni sadraji, pa ni jezini izrazi koji bi upuivali iskljuivo na javni govor u aritu se zanimanja opet zatjeu sudionici komunikacijskog procesa, ovisi o statusu i ulozi sudionika - ono po emu se ovaj diskurzivni tip razlikuje od drugih jest nedefiniranost i nediferenciranost krajnje karike u komunikacijskom lancu auditorija kojem se govornik obraa te govornikova ne uvijek razumna elja da i takvo raznorodno sluateljstvo razumije i prihvati poruke koje mu upuuje - demokratinost i populizam - neke razine javnog (nad)diskursa: - politiki diskurs najue povezan s javnim politikim djelovanjem, jezinostrategijska sredstva usmjeravaju se prema izrazito pragmatikoj dimenziji, esto se priklanjajui (klasino)retorikim vrijednostima, ali i manje poeljnim postupcima ideologizacije jezika i manipulacije njime, jezik postaje sredstvo ne samo prenoenja (politikih) poruka nego i politikog opredjeljivanja i prepoznavanja - sakralni diskurs vezuje se uz religiju kao okosnicu, zadanost vjerskih obreda esto uvjetuje i vrlo vrste jezine forme, a u domenama koje doputaju vie slobode (propovijedi pr) individualizirani se jezini izraz opet nuno podvrgava zadanostima diskursnog tipa: ritmizirani govor, specifian leksik (arhaizmi, historizmi, teoloki termini) i intonacijska svojstva, ponavljanja itd; i ako zadani i vrsti okviri sakralnog diskursa nee u nj proputati elemente drugih diskursnih tipova, religijski e jezik utjecati na profane diskursne tipove

43

- i politiki i sakralni diskurs, premda na suprotnim polovima drutvenog ivota, profanom i sakralnom dijele zajedniku povijesnu i drutvenu dimenziju, izniu iz civilizacijskih i kulturnih zasada zajednice kojoj pripadaju stoga nije ni rijedak susret ovih dvaju diskursnih tipova - publicistiki diskurs izdvaja se kao presjecite razliitih diskursnih tipova ukljuenih u iroko zacrtan javni (nad)diskurs; u samoj biti publicistike je funkcionalno obgrljavanje tematski i sadrajno raznolikih podruja ljudske i drutvene djelatnosti stoga je i publicistiki diskurs pojam kojim se sluimo paualno, sa svagda prisutnom svijeu o mnotvenosti i heterogenosti njegovih moguih oitovanja; on objedinjuje sve od feljtona, novinskog izvjetaja, kazaline kritike ili polemike; jezik publicistike je nuno posredovan medijem koji, kao posrednik, odreuje i odailjatelja poruke i primatelja i jezika kojim je sroena => jezik je medija upuen svekolikom itateljstvu/gledateljstvu/sluateljstvu, a sve i ako se primarno usmjerava nekom uem, specijaliziranom sloju publike nuno se primjerava opoj predodbi nekakva sluateljskog, itateljskog prosjeka jezina demokratinost!! => negativna posljedica sniavanje jezinih kriterija => raskol demokratinosti i promicateljske (prosvjetiteljske) uloge medija; stanje jezika se zrcali u jeziku javnih medija: purizam, ideologemi, asimilacija niza pomodnih drutvenih trendova, osobito ideolokih; sveprisutnost jezika medija vodi jednome stilskoj neutralizaciji (a time i praktinom prihvaanju) leksikih inovacija to za posljedicu ima razvijanje jezine svijesti, ali i siromaenje jezika znaajka publicistikog kazivanja je kratkoronost, njegovo nestajanje u dnevnom (tjednom) hodu vijesti, objektivnost sadrana u jeziku (posredovana jezikom); informacija je temeljna jedinica svake publicistike vrste, a njezin je izostanak njezina negacija publicistikom su diskursu na raspolaganju svi ostali diskursi svojoj tematskom raznorodnou on prodire u sve sfere ivota u inicijalnoj fazi svoga opredmeivanja ovaj diskurzivni tip tei jezinoj korektnosti no njegova je dinamika i dnevna protonost nose za sobom, kao nunu posljedicu, proputanje elemenata razgovornosti - administrativni diskurs tei nedvosmislenosti, jednoznanosti, izriitosti - ideja o monolitnosti svakog diskursnog tipa pa i drutvene funkcije koju on pokriva neodriva je jednako kao i ideja o monolitnosti standardnog jezika, stoga se zamiljeni meuprostori, mjesta doticanja i proimanja pojedinih diskurzivnih tipova prepoznaju kao mjesta prihvatljivih (i oekivanih) stilskih interferencija: unutardiskursna/intradiskurska (uoavaju se unutar odreenog jezinog podsustava i to kao neutemeljeno i neprihvatljivo ignoriranje njegovih sutinskih znaajki) i meudiskursna/interdiskursna (posljedica su u osnovi neprihvatljivih interferencija, neprimjerenih pretapanja i preklapanja znaajki razliitih diskursnih tipova) pretakanja - takva pretakanja razabiru se upravo u meuodnosima jezika administracije i publicistike te pri unoenju elemenata privatne sfere u podruja javnih diskursnih tipova specijalizirani diskurs - od javnog se diskursa razlikuje po svojoj specijalistikoj dimenziji: domene specijaliziranog diskursa pokrivaju stroe definirana podruja ljudskih djelatnosti, a njihovi su tvorci strunjaci odreenih podruja jasno izraena funkcija komunikacija meu lanovima ue znanstvene/strune/specijalistike zajednice bitno suava i krug potencijalnih recipijenata pojedinih domena specijaliziranog diskursa - meusobno se razlikuju po stupnju specijaliziranosti i po struci (podruju) uz koji se vezuju - akademski diskurs

44

- primijenjeni diskursi svaki se od njih moe jednim svojim dijelom ukljuiti u javni diskurs rezultat je to demokratizacije koji bezuvjetno tee paralelno s procesom despecijalizacije - u zamiljenom sreditu specijaliziranog diskursa njegova akademska domena oko koje se u koncentrinim krugovima ire druge specijalizirane domene, a i on se sam unutar sebe razlae s obzirom na jezik podruja i situacije (predavanje, seminar, ispit...) - akademski govor primarno se razluuje na podruje nastave i podruje institucionalnog i izvaninstitucionalnog verbalnog prezentiranja istraivakih aktivnosti - akademski diskurs izvorno pripada planu pisanog iskaza i ovaj je tip ispisa u svojoj artificijelnosti umnogome nalik administrativnom pisanju - jezik znanosti je tvorevina koja se metajezino oblikuje u skladu s idealnim ciljevima znanosti same, a koji se podvode pod tenju za dokuivanjem znanstvenih istina odgovarajui stupanj preciznosti i jednoznanosti, nemetaforinost, neslikovitost - tri kljune dimenzije metajezine slojevitosti jezika znanosti o knjievnosti: u dimenziji odnosa toga jezika prema vlastitu predmetu (to podrazumijeva i promiljanje o naravi jezika toga predmeta), u dimenziji njegove pripadnosti pragmatiki usmjerenome diskurzivnom polju jezika znanosti uope, u dimenziji ukljuena suodnosa izmeu jezika-kao-sredstva i jezika-kao predmeta - je knjievnog djela ne samo sredstvo literarnoga kazivanja ve i materijal koji upozorava na sebe sama te podlijee poetikome tretiranju i preoblikovanju, on je uz sadrajnu grau (motive, teme, sadrajne supstancije) i sam graa koje se u dijelu formalno, ali i sadrajno preoblikuje - jezik-kao-sadraj vri, svjesno ili nesvjesno, funkciju referiranja na sebe sama te tako postaje jednom od mnogih referencija na koje on takoer, kao sredstvo, upuuje - jezik knjievnoumjetnike tvorevine nije stvaran jezik on je mimetika iluzija, jezik stvarnosti je neto to je u interakciji s knjievnim sustavom, ali postoji neovisno o njemu - knjievno se djelo bez sumnje oslanja na jezik stvarnosti i u njemu otkriva aspekte koje e podvrgnuti vlastitoj literarnoj logici, koji e obraditi i preraditi, uiniti ga takvim da se doima drastino razliitim od svakodnevnog govora ili zapanjujue slinim - dok je jezik stvarnosti difuzan, raznolik i raslojen, isprepleten unutar sebe po polifunkcionalnom kljuu ovjekovih potreba, jezik knjievnosti je nadstvarnosan u svojoj slobodi da meu moguim funkcijama kojima se u stvarnosti podinjava po nunosti, odabere one koje eli tematizirati, a u tom ih procesu potom i modificirati, dopuniti ili reducirati, poetizirati, literarizirati u skladu s kakvim poetikim stavom autora - sam in jezinog izbora u knjievnom djelu istovremeno je in naputanja jezine stvarnosti i in njezina interpretiranja - literarni kljuevi mogu biti opi, tradicijski, ali i pojedinani, koji proizlaze iz autorova odabrana odnosa ne samo prema tradiciji nego i prema jeziku, tekstu te uope diskurzivnim uzorcima i ukupnome (inter)medijalnom prostoru u koje se djelo situira - literarni je kod koji iz takva odnosa nastaje u jeziku kodiran jezik te je samim time ve po svojoj naravi autoreferencijalan - teorijski koncept autoreferencijalanosti i s njim povezan pojam metatekstualnosti nailazi na najvii stupanj recepcijskog otpora upravo na popritu samog jezika rije je o metajeziku koji se zahvaljujui svojoj mimetikoj naravi nerijetko doima kao da to nije - literarna je poruka neizbjeno metajezina i to na vie planova istodobno: ona svojim jezikom istodobno upuuje na govor stvarnosti i na govor literature, te u sebi sadri dvostruku signalizaciju putem koje se iz nje razabiru sastavnice iz kojih je kodirana - demetaforizacija metafore je osnova terminologizacijskim procesima u jeziku, a proces je to koji poticaje nalazi upravo na metaforikom planu metajezinoj usustavljivanja knjievnoznanstvenog koda

45

- knjievnoznanstveni metajezik se razlikuje od onoga drugih znanosti to u manjoj mjeri zazire od posuivanja metaforike iz poetskih predloaka te e se u njemu terminologirati i svojstva koja su evokativna u odnosu na sam literarni predmet - npr: demetaforizirani i terminologizirani pojam suvinoga ovjeka ili svjetske boli, pojam romana struje, pojam proze u trapericama... - knjievna kritika nerijetko tei ekspresivnijem iskazu negoli je to sluaj kod knjievnoteorijske analize, u veoj mjeri proetoj utjecajima srodnih teorijskih disciplina, ili u sluaju one knjievnopovijesne koja e se povesti za diskursnim modelima povijesne znanosti - proces metaforizacije dovodi do vieg stupnja znaenjske apstrakcije i, naizgled apsurdno, i do vieg stupnja konciznosti i preciznosti iskaza te je upravo demetaforizacija metafore onaj jezini proces koji se u svim znanstvenim podrujima, pa tako i u znanosti o knjievnosti, prepoznaje kao osnova za uspostavu metajezika - demetaforizirana metafora i u svojem pertificiranu vidu sadri u sebi potencijal znaenjskih pomaka koji se na nju mogu u danim okolnostima nadograditi, ona je potencijalno aktivna ak i kada je terminoloki pasivizirana i kadra je djelovati na svoje jezino okruenje kao model daljnje terminoloke tvorbe koja je uvijek rezultat svojevrsne jezine igre multimedijalni diskurs - multimedijalni diskurs ima svoje ontologijsko ishodite u viedimenzionalnosti ljudskog govora - Branko Vuleti: govor sinteza krika i teksta krika kao ljudskog elementa i teksta kao racionalnog, bezlinog elementa - intelektualni govor moemo shvatiti kao tekst, no sama njegova realizacija ljudskim glasom upuuje i na krik kao na subjektivni moment koji govor sadri, ak i kad ga priguuje - u obavijesti osim poruke izraene leksikim materijalom, rijeima, uvijek postoji i poruka izraena ljudskim glasom leksiki materijal nosi obavijest o objektu, a ljudski glas o subjektu - za razliku od linearne informacije pismom, informacija govorom istodobno nosi tri razine: intelektualnu (sam sadraj koji je prenosiv i pismom), ekspresivnu (odraz govornika) i impresivnu (stav govornika prema sadraju) po Petru Guberini ta govorna slojevitost je vrednota govornog jezika - najvanija vrednota, po Guberini, jest intonacija jer ona unosi u govor odreeni sadraj, unosi element razumljivosti u sadraj govora i zadrava svoju razumljivost i pri posvemanjem nepoznavanju nekog jezika - u amerikoj literaturi pojam parajezik je svojevrsni ekvivalent pojmu vrednota govorenog jezika; to je zasebni znakovni sustav koji se uvijek s jezikom znaenjski proima - dok jezik funkcionira po logici iskljunosti, po sistemu ili-ili, parajezinu semiozu karakterizira prije svega graduiranje sredstava oznaavanja i njihovo uklapanje koje se moe vriti primjenom razliitih logikih kljueva - parajezine znakove nije mogue prevoditi u rijei radi se o zasebnom vidu komunikacije koji se udruuje s onim verbalnim i na nj vri bitan znaenjski utjecaj - multimedijalni je diskurs pronaao svoj oslonac u sredstvima masovnog komuniciranja i u prateim tehnikim mogunostima obrade zvuka i slike, a u skladu s time i u pridruivanju zvuka i slike - rije je o rasponu koji se kree od vizualno-verbalnih zapisa na spomenicima drevnih kultura, preko iluminacije srednjovjekovnih rukopisa, usmene (govorene i pjevane) narodne knjievnosti, do opernih libreta, religijskih obreda i dalje do multimedijalnih fenomena dananjice - polje se diskursa obogauje novim dimenzijama i zaprima nove, sve prepoznatljivije, oznake multimedijalnosti (jezik reklame, stripa, animiranog filma, pojava hiperteksta i hipermedije,

46

ali i pomaci u domeni knjievnosti koja iznalazi naine svojega interaktivnog uobliavanja u elektroninom mediju) - multimedijalni diskurs otrgava pisani iskaz iz njegove plonosti i linearnosti unosei u njega analogne vrednote govora te navodei recipijenta da otvori dvostruki (ako ne i viestruki!) komunikacijski kanal kako bi bio kadar iitavati postupke obrade zvukovnog i vizualnog sloja jezinoga materijala, a ne vie samo onog leksiko-semantikog - reklama najbolji primjer multimedijalnog diskursa posee za govornim vrednotama iz svih raspoloivih izvora od same govorne stvarnosti do njezinih literarnih prerada koje mogu predstavljati interdiskursnu, pa i izravniju, intertekstualnu osnovicu njezinu vlastitu ustrojavanju - jezini je aspekt imanentan multimedijalnom diskursu on je osnovica jezinog rastakanja i njegova pretapanja s drugim kodovima, sam tekst u uem smislu rijei ovdje prerasta u svojevrsni multitekst koji svoju koherenciju uspostavlja sredstvima smislena povezivanja ukljuenih kodova, dakle implicitno - globalni je prostor multimedijalnog diskursa ne samo raslojen nego i idejno i ideologijski pluralan i u njemu egzistiraju svi tipovi poruka, od onih ideologijski oznaenih do antiideologijskih pa i estetskih - reklama takav anr koji tei prikrivanju svoje svrhe i nepovezivanju za tipine obrasce i modele koji neprestano evoluira i mijenja oblike, cilj reklame nije, kao kod veine drugih anrova, rasteretiti komunikaciju stvaranjem kulturno specifinog modela koji bi nudio prepoznatljivost u iitavaju i proizvodnji novih primjeraka, ve suprotan i tie se svjesnog optereivanja komunikacije novom neprepoznatljivom formom, kako je, prepoznatu, upravo s obzirom na negativni podtekst ne bismo odbacili - interdiskurzivnost je ve po prirodi sloenosti multimedijalnog diskursa njegovo imanentno obiljeje - interdiskurzivnost i multidiskurzivnost reklame, kao i njezina intermedijalnost i multimedijalnost, svojstva su po kojima ovaj tip diskursa korelira s literarnim pomacima svojstvenim postmodernistikoj knjievnoj produkciji - literatura, za razliku od reklame, podrazumijeva postojanje pisanog teksta mada se nipoto ne iskljuuje i mogunost govorene realizacije (posebno u sluaju drame), u reklami je manje prozirno prepoznavanje autora i ona se ne smatra individualnom kreacijom niti to pokuava ili eli biti - informativni je aspekt tek jedna od funkcija reklamne poruke kojoj se pridruuju mnoge druge - multimedijalni diskurs je slojevit govor novog vremena koji se kontinuirano mijenja, a pri tom uva svoje ishodine veze s govorom intradiskurzivna i interdiskurzivna proimanja - svaka klasifikacija je neka vrsta hotiminog i parcijalnog umrtvljenja opisivana predmeta - prioritet analize uvijek pripada predmetu a analizi podvrgnut predmet mora ostati ivim ak i u uvjetima relativne umrtvljenosti kojoj da podvrgavamo - intradiskurzivni glasovi su glasovi drugih tekstova koje ujemo unutar glasa teksta koji upravo sluamo (ili itamo), oni se sjedinjuju uspostavljajui moment meusobnog (tipskog) odudaranja, moment kontrapunkta kao dio svojega suglasja - interdiskurzivni glasovi su srodni i prepoznajemo ih kao udruena vieglasja istog tipa - ova dva glasa nije uvijek lako, a ni mogue, razlikovati s obzirom na injenicu da se u konkretan iskaz u pravilu upleu elementi pretapanja domena i diskursa koji odraavaju daleko ire relacije od onih koje izravni kontekst podaruje na iitavanje adresatu, iza svakog iskaza govornika stoji u pravilu njegovo sveukupno jezino iskustvo kojega su neki aspekti

47

aktualizirani iskazom, a drugi pak u njemu egzistiraju latentno, ne razabirui se ili se jedva pokazujui tek nekom rubnom, samo prozodijskom oznakom - nema istog iskaza! stoga se iskazi uvijek klasificiraju uvjetno s obzirom na obiljeja koja iitavamo kao dominantna - interdiskurzivnost i intradiskurzivost moemo podvesti pod pojam intertekstualnost suodnoenje teksta (<= diskurs tip teksta) - interdiskursna pretapanja su izravnija sueljavanja konkretnih i prepoznatljivih diskursnih tipova, a interdiskurzivnost je globalna pojava imanentna polju diskursa, prisutna u njemu i onda kad su komponente diskursnih tipova pretopljene do neprepoznatljivosti - interdiskursna pretapanja vieg stupnja prepoznatljivosti su citatna pri kojima se i sam pojam teksta konkretizira => prepoznatljivost u neki iskaz ukljuenih tekstualnih predloaka uvodi i jasniju, distinktivniju granicu izmeu pojave intertekstualnosti i interdiskurzivnosti - svakome je tekstu interdiskurzivnost imanentna osobina, ali zato svaki iskaz neemo nuno motriti i s aspekta intertekstualnosti s tog emo aspekta motriti sve one tekstove koji izravnije upozoravaju na svoje predloke, bile to prepoznatljive oznake kontrapunktno ukljuenih drugih diskursnih tipova ili, posve eksplicitno, tematsko-motivske i jezine relacije koje neki tekst ostvaruje spram nekog drugog teksta - intermedijalnost ne pripada samo multimedijalnom diskursu, njezina se proimanja razabiru gdje god govoreni iskaz utjee na onaj pisani i obrnuto, intermedijalna se proimanja poljem diskursa kreu vertikalnim smjerom te navode na stapanje planova i kodova - u multimedijalnom se diskursu jezinom iskazu prikljuuje i nejezini, a oni se pak meu sobom povezuju endoforiki (od samog teksta prema izvantekstualnim kodovima) i egzoforiki (od izvanjezinih kodova prema jezinome kodu) - intermedijalne veze mogu ukljuivati i intertekstualne i interdiskurzivne (poznati glumac neto reklamira); one se ostvaruju i spontano te u takvim situacijama to rjee osvjetavamo (karikatura, vic)

FIGURE
Figure misli alegorija, aluzija, apostrofa, antiteza (opreka, pod nju i slavenska i oksimoron), eufemizam, gradacija, hiperbola (pretjerivanje), ironija, litota (umanjivanje), paradoks (nesklad i proturjeje Znam da nita ne znam.), parafraza, perifraza (ili cirkumlokucija s vie rijei jednu opisuje kralj ivotinja) personifikacija, poenta, prozopopeja (obraanje publici kao nekoj stvari, pretea personifikacije), simbol, tautologija Figure konstrukcije anakolut, antimetabola, asindeton (nizanje rijei bez veznika), elipsa (izostavljanje rijei), epitet, hipozeugma (glagol na kraju itave reenice), implikacija, inverzija, klie, metabola, pleonazam (gomilanje istoznanih rijei), polisindeton (nizanje veznika bez gramatike potrebe), poredba, retoriko pitanje, silepsa (podvrsta zeugme glagol s dvije rijei, no s jednom se slae u rodu, broju i padeu, a s drugom ima moda i razliito
48

znaenje zaepio sam bocu i usta, izdajem sobu i prijatelje), simploka, zeugma (jedan predikat na vie subjekata ili jedan subjekt na vie predikata) Figure dikcije aliteracija, anadiploza (zadnja rije jednog stiha prva drugog), anafora (ponavljanje rijei na poetku dva ili vie stihova), anagram, antimetabola (ponavljanje dva lana sa zamjenom funkcije ko bi gori), asonanca, epifora (ponavljanje rijei na kraju stiha), metateza, onomatopeja, simploka (ujedinjenje anafore i epifore i poetak i kraj), sinkopa, tmeza (umetanje rijei u rije ni od koga) Figure rijei (tropi) antonomazija, eufemizam, katahreza, metafora, metonimija, metalepsa, oksimoron, sinegdoha (dio za cjelinu neu maknuti malim prstom), silepsa
ORIJENTACIJSKI DIO (svih 5 pitanja je imalo odgovore pod a,b,c,d) 1)Koja se klasina disciplina bavila pojmom stil te se smatra preteom stilistike? a)psihologija b)retorika c)lingvistika d)semiotika 2)O koje tri retorike govori Molinie? Argumentacijska retorika, zbirka figura, normativna (propisujua) retorika). 3)Koje od navedenih formulacija opisuju stilem? a)jedinica pojaanja izraajnosti b)karakterizem literarnosti c)znak koji konkretno prikazuje kakvu apstraktnu ideju d)jezini element koji na neoekivan nain prekida tok poruke 4)Koji stilistiar razvija atomistiku koncepciju koja stil pretvara u "zbirku znaajnih detalja"? Wellek? 5)Ch. Bally afektivna obiljeja izraza dijeli u 2 skupine. Koje? TEORIJSKI DIO

49

6)to je prema Molinieu predmet stilistike? 7)Koji su prema Genetteu sustavi literarnosti i koje su im temeljne osobine? Fikcija i dikcija. 8)Postavke na kojima se zasniva analitika metoda stilistike kritike L. Spitzera! 1. umjetniko djelo je homogen, autonoman sistem gdje svaka pojedinost oznaava cjelinu. Stoga se djelo ne sjecka na sastavne djelove, ve se obrauje u cjelini, in toto. 2. zapaanjem karakteristinih lingvistikih pojedinosti prodire se u taj sistem izvana sve do njegova centra, ali se sud daje iznutra nakon to smo sigurno da smo pogodili duhovni etimon djela 3. jedini put unutar djela je uporno itanje, a lingvistike osobine odstupanja su jedini miljokazi 4. nema aprioristikih kategorija za sva djela i pisce, kritiar sam stvara kategorije za ocjenu 5. pojedinost se uklapa u djelo, a jelo u opus jedne linosti, a linost u epohu ili naciju vezani zajednikim nazivnikom koji varira 6. kritika je stvar simpatije izbor je i sud, intuicija je plod talenta, iskustva i vjere, kritika je apologetika, prihvaanje djela u zateenoj formi, svaka ljepota ima neto misteriozno ne oito na prvi pogled, korisnije je branti ljepotu djela, nego li ga sasjei 9)Upotrebe pojma stil vrlo su razliite i brojne. A. Compagnon izdvaja 6 najuestalijih koncepata: Norma, ornament, odstupanje, anr (tip), simptom, kultura 10)Pojasni desosirovsku dihotomiju jezik/govor! De Saussure je drao na udaljenosti GOVOR, ne bi li JEZIK uinio predmetom jezine znanosti. INTERPRETACIJSKI DIO (dao nam je pjesmu - Slamnig: Ranjeni tenk) 11)Tko ili to je lirski subjekt? Tenk na otpadu 12)Kakav je diskurzivni ton teksta? Zato? 13)Koji morfostilemi obiljeavaju leksiki sloj pjesme? 14)Smisao i kompozicija teksta temelje se meu inim na figurama misli i figurama konstrukcije. Imenuj ih i oprimjeri! 15)Odlike rime u ovoj pjesmi!

50