1

Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

PEDAGOKI FAKULTET OSIJEK















Doc. dr. sc. Ivan Balta


P R E G L E D P O V I J E S T I
S R E D N J E I J U G O I S T O N E E U R O P E
U S R E D N J E M V I J E K U
















Osijek, 1998.
2

Doc.dr.sc. Ivan Balta
Pregled povijesti srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku

S a d r a j:

P r o s l o v

H r v a t i u srednjem vijeku

A u s t r i j a n c i u srednjem vijeku

M a a r i u srednjem vijeku

e s i u srednjem vijeku

S l o v a c i u srednjem vijeku

P o l j a c i u srednjem vijeku

T a l i j a n i u srednjem vijeku

S l o v e n c i u srednjem vijeku

B o s n a / H u m u srednjem vijeku

G r c i / B i z a n t u srednjem vijeku

B u g a r i u srednjem vijeku

S r b i u srednjem vijeku

C r n o g o r c i u srednjem vijeku

M a k e d o n c i u srednjem vijeku

A l b a n c i u srednjem vijeku

R u m u n j i / Vlaka, Moldavija i Transilvanija u srednjem vijeku

T u r c i u srednjem vijeku

P a p e u srednjem vijeku

Dodatak
3

Doc. dr. sc. Ivan Balta
PREGLED POVIJESTI SREDNJE I JUGOISTINE EUROPE U SREDNJEM
VIJEKU




Recenzenti:
Doc. dr. sc. Miroslav Grani, Filozofski fakultet Zadar
Dr. sc. Stjepan Sran, Dravni arhiv Osijek

Urednik:
Antun Babi, red. prof., Pedagoki fakultet Osijek
(Gordana otarko, Pedagoki fakultet Osijek)

Lektor:
Doc. dr. sc. Ana Pintari, prodekan
Pedagoki fakultet Osijek

Nakladnik:
Sveuilite J. J. Strossmayera, Pedagoki fakultet Osijek

Za nakladnika:
Prof. dr. sc. Zdravko Faj, dekan
Pedagoki fakultet Osijek

Tisak:
Tiskara i knjigovenica Pedagokog fakulteta Osijek
(daktilobiro: Ivica Neak / Slavica Svalina)

Naklada:
300 primjeraka












4

P r o s l o v


Pregled povijesti srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku

Program obuhvaa razdoblje od velike seobe naroda do sredine XV. stoljea.
Komparativnim se pristupom studiraju temeljni drutveni, politiki, gospodarski i kulturni
procesi na itavom prostoru sredinje i jugoistone Europe. Teite je na povijesti drutva.
Program i udbenik je namijenjen prvenstveno studentima povijesti, posebno
studentima dvopredmetnog studija povijesti, koji se u Republici Hrvatskoj mogu studirati
na sva etiri sveuilita:
Pedagokom fakultetu, Sveuilita J.J.Strossmayera u Osijeku
Filozofskom fakultetu u Zadru, Sveuilita u Splitu
Filozofskom fakultetu u Puli, Sveuilita u Rijeci
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Sveuilita u Zagrebu, i
Hrvatskim studijama u Zagrebu, Sveuilita u Zagrebu

Plan predmeta Pregled povijesti srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku
planska godinja satnica: 60 sati predavanja i 30 sati seminara, odnosno tjedna satnica:
2 sata predavanja i 1 sat seminarskog rada sa studentima (III. i IV. semestar !). Udbenik
Pregled povijesti srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku nije namijenjen samo
studentima povijesti, ve i drugim studentima humanistikih i drutvenih usmjerenja.

Osnovne teme:

Sredinji i jugoistoni prostor Europe u prolosti nakon seobe naroda. Pitanje kontinuiteta
/diskontinuiteta s antikim svijetom naroda u srednjem vijeku. Odnosi izmeu
obnovljenog carstva (Bizanta) i novouspostavljenog (Svetog Rimskog Carstva) u srednjoj
i jugistonoj Europi. Izgradnja novih sila drava i naroda u srednjem vijeku: Venecije
i ostalih talijanskih drava koje su bile u neposrednom kontaktu s hrvatskim zemljama,
Bugarske, eke, Maarske (Ugarske), Poljske, Srbije, drave Slovenaca, Otomanske
turske imperije, Dukljanske/Zetske drave, Bosanskog kraljevstva, Makedonskog carstva,
Bizantskog carstva (Latinskog, Nikejskog i Solunskog carstva, Ahajskog i Katalanskog
kraljevstva i Epirske despotovine...), Vlake, Moldavske i Transilvanske kneevine,
stvaranje Habsburkog carstva u okviru Svetog rimskog/njemakog carstva, Albanci.
Hrvati su i njihove zemlje obraeni enciklopedijski, jer se izuavaju u posebnom
nacionalnom predmetu Hrvatske povijesti.
Ranosrednjovjekovne dravne tvorbe. Kristijanizacija i ishodite procesa
kristijanizacije. Prostor i problemi interferencije Istoka i Zapada. Oblikovanje feudalnih
drutava. Razvoj gradova. Razina komunikacije meu drutvima i oblikovanje kulturnih
zajednitava. Gospodarska uloga i politiki znaaj trgovakih republika Dubrovnik i
Mleci. Vjerske sljedbe. Pitanje crkvene organizacije katolianstvo i pravoslavlje.
Dezintegracijski procesi u balkanskim carstvima i osmansko turska penetracija.
Sueljavanje osmanskog i sredinjoeuropskog srednjovjekovlja. Pad Carigrada. Od
srednjovjekovne kulture prema kulturi novog vijeka. Seljaki ustanci. Pojava i razvitak
totalitarnih drutava i struktura apsolutizma u strukturi drave i uprave. Historijski i
nehistorijski narodi i odreenje etnikog i nacionalnog identiteta
5
U Pregledu povijesti srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku pregledno su
povijesno obraeni srednjoeuropski narodi (Hrvati, Austrijanci, Maari, esi, Slovaci,
Talijani, Poljaci i Slovenci) i jugoistoni narodi (Grci, Bugari, Turci, Makedonci, Srbi,
Crnogorci, Albanci i Rumunji Vlasi/Moldavci), povijest naroda Bosne/Huma u
srednjem vijeku, te papa u srednjem vijeku.

Obraeni su samo temeljni povijesni podaci, koje valja i treba dopuniti s
dopunskom i dodatnom povijesnom literaturom, historiografijom te povijesnim izvorima.
Hrvatska povijest se ne realizira u okviru predmeta Pregleda povijesti srednje i
jugoistone Europe u srednjem vijeku, ve u posebnom programu i predmetu hrvatske
nacionalne povijesti, stoga je ovdje izloena naelno pregledno.
Temeljna svrha predmeta i sadraja ovoga predmeta je spoznati kulturno,
civilizacijsko, politiko, gospodarsko i povijesno okruenje hrvatske povijesti i naroda.
--------- -magini kvadrat /-zbroja 34-/
Ako je povijest uiteljica ivota,ona 16 3 2 13
se u svojoj povijesnoj osobitosti 5 10 11 8
pokazivala u srednjoj i jugoistonoj 9 6 7 12
Europi u srednjem vijeku ! 4 15 14 1
---------
o | _ o c | q i k v o t u o t u = ,
a b c d e f g h i k l m n o p q r s t u v z x y -grko i latinsko pismo
"IVOT IMA VIE MATE, NEGO TO IH MI IMAMO U SNOVIMA"! - (Christopher
Columbo, 1492.godine)
to=icot ocovc i uoioto\vc Euotc u ocovc =icku
povijest srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku

Temeljni povijesni izvori i historiografija su navedeni poslije svakog poglavlja.
Pregledan popis izvora, moe i mora se nadopuniti s ostalim izvorima i literaturom.
Temeljni izvori za povijest srednje i jugoistone Europe u srednjem vijeku su:
S. Antoljak, Izvori za historiju naroda Jugoslavije(srednji vijek), Zadar, 1978.
F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije, I/1., Zagreb, 1914.
E. Bernheim, Lehrbuch der historischen Methode und der Geschichtsphilosophie,
Leipzig,1914.
P. Kirn, Einfuhrung in die Geschichtswissenschaft, Berlin, 1947.
F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, I, Ljubljana, 1902.
Historija naroda Jugoslavije, I,II, Zagreb, 1953, 1960.
Vizantijski izvori za historiju naroda Jugoslavije, I, II, III, IV, Beograd, 1955., 59., 66.,
71.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.
N. Klai, Historia salonitana maior, Beograd, 1967.
S. Mijukovi, Ljetopis popa Dukljanina, Titograd, 1967.
N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972.
S. Gunjaa, Isprave i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I, II, Zagreb, 1973., 1975.
S. irkovi, Srednjovekovna srpska drava, Izabrani izvori, Vizantinski izvori, II-IV.
Latinski izvori za blgarskata istorija, II, III, Sofija, 1960., 1965.
Grki izvori za blgarsata istorija, VI, VIII, Sofija, 1965., 1969.
G. Elezovi, Turski izvori za istoriju Jugoslavena, Beograd, 1932.
Izvori za hrvatsku povjesnicu, K, Zagreb, 1956.-1960.
6
Temeljni udbenici za povijest naroda i drava srednje i jugoist.Europe u sred. vijeku:
V. Klai, Povijest Hrvata, Zagreb...
E. Zollner-T. Schussel, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997.
H. Nantsch, Geschichte Osterreichs, I, II, Wien, 1951.
P. Hanak, Povijest Maarske, Barbat, Zagreb, 1995.
E. Molnar, A magyar nemzet tortenete az Arpadkortol Mohacsig, Budapest, 1950.
V. Novotny, eske dejinu, Praha, 1912.
J. Novotny, Dejiny Slovenska, I-II, Bratislava, 1968.
J. Gerlach, Istorija Polji, I-III, Moskva, 1954.-58.
M. Kos, Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1955. (prijevod, Bgd. 1960.)
P. ivkovi, Povijest BiH do konca XVIII.st., Mostar, 1994.
S. irkovi, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1964.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
G. Ostrogorski, Postanak teme Helada i Peloponez, Beograd, 1952.
. Atanasov, Istorija na Blgarija, Sofija, 1961.
K.Jireek, Istorija Srba, Beograd, 1952.
M. Medakovi, Povjesnica Crne Gore od najstarijeg vremena do 1830., Zemun, 1850.
A. Matkovski, Istorija makedonskog naroda, Beograd, 1970.
A. Hadri, Pregled istorije Albanaca, Pritina, 1968.
G. Procacci, Povijest Talijana, Barbat, Zagreb, 1996.
V. Kliani, Italija, Beograd, 1960.
G. Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljea, Beograd, 1962.
P. Tomac, Vojna istorija, Beograd, 1959.
R. Rosetti, Istoria Romaniei, I-V, Bucaresti, 1960.-62.
B. Lewis, Arapi u povijesti, Zagreb, 1956.
H. Inaldik, Osmansko Carstvo.Klasino doba 1300.-1600., Beograd, 1974.



























7

HRVATI U SREDNJEM VIJEKU
(kratak pregled hrvatske povijesti)


Na dananjem hrvatskom prostoru u antikom su dobu ivjeli Kelti i Iliri, potom
Rimljani u Dalmaciji, Istri i Panoniji. Uzronici propasti Rimskog Carstva su narodi:
Gota, Langobarda, Huna, Avara, Slavena i drugih naroda. Sa Slavenima doseljavaju u
bivu rimsku provinciju Dalmaciju i Panoniju Avari, a Hrvati dolaze krajem VI. ili
poetkom VII. stoljea (po Konstantinu Porfirogenetu, caru i piscu iz Bizanta, X. st.).
Podrijetlo Hrvata je neizvjesno te postoje etiri hipoteze: - iranska, - gotska, - autohtona i
avaro slavenska. Po iranskoj hipotezi Hrvati su se zvali "Harauvati" koji su se doselili iz
Irana oko 1500. g. pr. Kr. na rijeku Don, a onda nastavili seliti prema Europi. Po gotskoj
hipotezi Hrvati su ostaci seoba Gota, tj.oni su Germani a po autohtonoj hipotezi Hrvati su
oduvijek ivjeli na ovom dananjem tlu, nisu se doselili, ve su potomci Kelta ili Ilira,
dok su se po avarsko slavenskoj hipotezi Hrvati doselili sa sjevernih obronaka Karpata
iz june Poljske, te se naselili na obali Jadrana od rijeke Rae do grada Budve. Prema
legendi, hrvatska plemena vodila su iz Karpata petorica brae i dvije sestre (Klukas,
Lobelos, Kosences, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga) u Panoniju na poziv Bizantskog cara
Heraklija (610.641.). U novoj postojbini izmeu Rae, Drave i Drima Hrvati su
organizirali etiri hrvatske zemlje kneevine:
Bijelu Hrvatsku (Croatia Albina), od Rae do Cetine, ije je staro hrvatsko jezgro
dravnosti izmeu Zrmanje i Cetine.
Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubena), od Cetine do Drima nalazile su se zemlje:
Neretljanska oblast, Zahumlje ili Hum (od Neretve do Dubrovnika), Travunja (oko
Trebinja) i Duklja.
Panonsku ili Posavsku Hrvatsku (Terra Sclavonica), od Drave, Save i Kupe, te sjeverne
Bosne.
Bosansku Hrvatsku ili Bosnu, centralni dio Bosne, na istoku do Drine.

Hrvati su bili pokrtavani iz kranskih centara: Rima Splitske, Salzburke
nadbiskupije i Carigrada iz Akvileje, od VII.do IX. stoljea. Prethodno u rimskom
vremenu bijahu metropolije krana u Solinu i Sr. Mitrovici (Salona i Sirmium), kasnije
se osnivaju biskupije: Dubrovnik, Rab, Krk, Trogir, Zadar, Kotor, Duvno, Zenica,
Vinkovci Za Hrvate su znaajne pape: Ivan IV. (Dalmatinac) poetkom VII. st., Ivan
VIII. (827.882.) vezan za priznanje dravnosti, Agaton (678.681.) u vezi pokrtavanja,
Ivan X. (914.928.) u vezi hrvatskog kraljevstva i Grgur VII. u vezi ss Zvonimirom.
Na temelju oskudnih povijesnih izvora, a prema nekim povjesniarima, kao
Dominiku Mandiu i Boidaru Vidovu, prvi je hrvatski knez vjerojatno bio KLUKAS
(626.635.) a naslijedio ga je vjerojatno njegov sin PORGA (635.660.). Kao prvo
sredite Hrvata u povijesnim izvorima se spominju Biai (danas Katela). Od 660. do 740.
nemamo puno povijesnih izvora, a onda se spominje kral BUDIMIR (740.780.), koji
je imao dvor na planini Hlibu i odravao Duvanjski sabor. Njega su priznavali banovi
Bijele i Crvene Hrvatske (po Boidaru Vidovu, Povijest Hrvata, Toronto 1976.).
U Panonskoj Hrvatskoj protiv Franaka se borio knez ili ban (oko 795.)
VOJNOMIR, a poslije njega i knez VIESLAV (785.802.), kada je u Ninu 800. njegov
upan Godeslav podigao crkvu sv. Kria. Za kneza Vieslava je vezano pokrtavanje
krstionica.
8
U Posavskoj Hrvatskoj se protiv Franaka u ratovanju istie LJUDEVIT Posavski
(810.823.), koji je pobijedio franakog Kadolacha, ali je kasnije poraen od markgrofa
Baldericha.
U Primorskoj Hrvatskoj, djelovao je bijelohrvatski knez BORNA (802.821.),
kojeg je naslijedio sinovac VLADISLAV (821.830.) a potvrdio za kneza franaki car
Ludovik u Aachenu.
Vladislava je naslijedio brat MISLAV (830.845.), koji je ratovao protiv Mleana
i Saracena. Mislav je pobijedio Mleane 839., ali su Saraceni opustoili Hrvatsku obalu.
Knez TRPIMIR (845.863.) je osniva dinastije Trpimirovia, a vladao je u
Bijeloj Hrvatskoj, dok je u Crvenoj Hrvatskoj vladao njegov brat SEBISLAV (845.855.).
Trpimir je proirio dravu, a znaajna je darovnica koju je izdao 4. oujka 852.,
kao prvi pisani znak hrvatske dravnosti i samostalnosti.
Knez DOMAGOJ (863.876.) je ponovno pobijedio Mleane na Jadranu i imao
diplomatske odnose s papom.
Knez ZDESLAV (878.879.) je bio pretendent bizantskog dvora.
Knez BRANIMIR (879.892.) je vladao samostalno, na to upuuje dopis i pape i
bizantskog cara Bazilija iz 879. ili 880.
Knez MUTIMIR (892. 910.) je stolovao u Klisu i proirio granice Hrvatske.
U Posavskoj Hrvatskoj se u to vrijeme spominje knez BRASLAV (880.896.),
kao vjeran franaki vazal.
U Hrvatskoj se iri pismenost, posebno od vremena irila i Metoda, kultura,
graditeljstvo i znanost. Knezovi su stolovali dolaskom u dananju domovinu u Biaima
(Katelima), zatim u Ninu, Tomislavgradu Duvnu, Hlibu Livnu, Kninu, Sisku i
drugim mjestima.
Dubrovnik je od VI. st. bio pod Bizantom a krae vrijeme i pod Mleanima, dok je
1358. uao u sastav Ugarsko-Hrvatske drave, da bi se u XV. st. osamostalio na temelju
ranijih dokumenata (1272. kodifikacija prava). Od 1272. otok Lastovo je pod
Dubrovakim feudom, te Cavtat, Lokrum, Sumet, Rijeka Dubrovaka, Zaton, Koloep,
Lopud i ipan.
Car Duan je Dubrovanima 1333. prodao Ston i poluotok Rat (Peljeac) za 8000
perpera odjednom i 500 perpera godinje otkupnine, ali kako su Ston i Rat pripadali prije
Zahumlju, Dubrovani su plaali po 500 perpera i bosanskim banovima Kotromaniima.
U drugoj polovici XIV. st. Dubrovani su preuzeli otok Mljet (drali ga benediktinci kao
dar zahumskih knezova). Bosanski kralj Ostoja (Stjepan) 1399. prodao Dubrovanima
primorje od Zatona do Stona i time se Rat kopneno spojio s maticom, Dubrovakom
Republikom. Od bosansko-humskog vojvode Sandalja Hrania su Dubrovani 1319.
kupili upu Konavle a drugi dio Konavala sa Cavtatom Dubrovani su 1427. kupili od
bosansko-humskog vojvode Radoslava Pavlovia. Dubrovnik se prema zapisima prvi puta
spominje kao Republika od 1441.
Dubrovnik je pod Mlecima 1205.1358., a pod zatitom ugarsko hrvatskih
kraljeva 1358.1526. Dubrovnik se razvio zahvaljujui trgovini i pomorstvu.








9


Rodoslovlje hrvatskih narodnih vladara

Klukas, 626.-635. ?
I
Porga, 635.-660. ?
I
Budimir, 740.-780. ?
I
Vieslav, 785.-802. ?
I----------------------------I--------------------------------------------------------I
Borna, 802.-821. ? sin N., umro prije 821. ?
I-------------------------------------------------------------------------------------I
Vladislav, 821.-830. ? Mislav, 830.-845. ?
I I
Trpimir, 845.-863. ? Domagoj, 863.-876. ?
I------------------I-----------------------I I------------------------I
Petar Zdeslav Mutimir Iljko Branimir
umro 879.? 878.-879.? 892.-910.? 876.-878.? 879.-892.?
I----------------------------I---------------------------------------I
Tomislav, 910.-929.? Trpimir II., 929.-935.?
I
Kreimir I., 935.-944.?
I-------------------------------------------------I
Miroslav, 944.-948.? Mihajlo Kreimir II., 948.-969.?
I
Stjepan Drislav, 969.-995.?
I
I---------------------------------------------I------------------------------------------I
Svetislav Suronja, 995.-997. Kreimir III., 997.-1030.? Gojislav, 997.-1020.?
I I
Stjepan ? Stjepan I., 1030.-1056.?
I I-------------------------------------------I
sin N.? Petar Kreimir IV., 1056.-1073.? astimir, umro prije 1073.?
I I
Dmitar Zvonimir, 1076.-1089.? Stjepan II., 1089.-1090.?
I----------------------------------------I
Radovan, umro prije 1083.? Klaudija, udana za Voniha Lapana

( genealogija prema Dominiku Mandiu )


Knez TOMISLAV (910.925.) i kralj (925.929.), prvo je objedinio Posavsku i
Primorsku Hrvatsku te suzbio napade Maara i Bugara. Okrunjen je na Duvanjskom polju
krunom, vjerojatno poslanom iz Bizanta. Dva crkvena splitska sabora 925. i 928.
organizirani su za vladavine kralja Tomislava. Tomislav je imao u dravi 14 upa, od toga
su 3 izravno bile podvrgnute banu Hrvata, koji je zamjenjivao kralja.
10
Tomislava je naslijedio (vjerojatno mlai brat) TRPIMIR II. (929.935.), koji je
svojevremeno zastupao brata Tomislava na drugom splitskom saboru.
Tomislavov (vjerojatno) sin KREIMIR II. (935.944.) je razvijao trgovinu i
utvrdio kraljevsko prijestolje. Imao je, prema popu Dukljaninu, tri sina: Miroslava,
Kreimira II. i Prelimira.
Kralj MIROSLAV, (944.948.) je kraljevao uz pomo bana Pribine koji je
podravao Miroslavovog brata Kreimira, a vladao upama Likom, Gackom i Krbavom.
Kralj MIHAJLO KREIMIR II. (948.969.) oslobodio je od Srba upe Bijele
Hrvatske i cijelu Bosnu, to ih je srpski upan aslav zauzeo, dok je Prelimir oslobodio
cijelu Crvenu Hrvatsku, dakle Travunju, Zahumlje i Neretvu. Mihovil Kreimir se
oenio Jelenom iz plemike zadarske obitelji Madijevaca (kraljica Jelena je dala sagraditi
u Solinu dvije crkvice B. D. Marije i sv. Stjepana).
Sin Mihajla Kreimira STJEPAN DRISLAV (969.995.) nosio je naslov kao i
kralj Tomislav kralj Hrvatske i Dalmacije. Krunu i ezlo vjerojatno je dobio iz Bizanta.
Ratovao je protiv Mleana.
Drislav je imao tri sina koji su se meusobno borili za kraljevsku krunu. Kralj
SVETISLAV Suronja (995.997.), kralj KREIMIR III. (997.1030.) i kralj GOJISLAV
(997.1020.)
Sin Kreimira III. postao je kralj pod nazivom STJEPAN I. (1030.1056.) koji je
oenio Hicelu, ker duda Petra Orseola. Time se hrvatska dinastija orodila sa mlet.
dinastijom Orseolo.
Sin Stjepanov KRALJ PETAR KREIMIR IV. (1056.1073.) je proirio svoju
dravu i imao tri bana: hrvatskog, slavonskog i bosanskog. Papa Aleksandar II. god. 1063.
zove ga Kralj Dalmacije (tada je Dalmacija od Rae do Drima). Njegovu vlast priznaju
knezovi i vladari Crvene Hrvatske Zahumlja, Travunje, Zete i Rae. Osnovao je nove
biskupije u: Biogradu (1060.), Vrhbosni (1060.), Trogiru (1063.) i Kninu (1050.).
Kralj SLAVAC (1074.1075.) bio je prije nego to postao kralj knez Neretljana.
Ratovao je protiv Normana u Junoj Italiji.
Kralj DMITAR ZVONIMR (1076.1089.) bio je ban u Slavoniji. Imao je podrku
pape Grgura VII. koji mu je poslao kralj. krunu (okrunio se na Solinskom polju, gdje je
dao prisegu papi). Oenio je Jelenu, sestru ugarskog kralja Vladislava Arpadovia.
Zvonimir je na dvoru u Kninu uveo zapadne obiaje i titule comes, baro itd. Imao je
sina Radovana, koji je u mladosti preminuo i ker Klaudiju, koja je bila udana za Voniha
Lapana. Zvonimir je 1089. prema legendi ubijen na Kosovu polju kod Knina i sahranjen
na Solinskom polju, a njegova supruga Jelena je otila bratu, kralju Ladislavu u Ugarsku,
odnijevi kraljevsku krunu.
Kralj STJEPAN II. (1089.1090.) je posljednji kralj Trpimirovi, (koji je do 1089.
bio u samostanu), no tada je ve Hrvatska bila u rasulu, jer je u Slavoniji vladala kraljica
udovica Jelena, a Bosna je postala autonomna nezavisna zemlja.
Dio hrvatskih plemia je uzdigao za kralja PETRA Svaia, (1093.1097. Petru
Svaiu je bio sklon papa Urban II.), koji se borio protiv ugarskih privrenika i bio
poraen 1097. na Gvozdu. Maari su zauzeli sjeverni dio Hrvatske. Spor Maara i Hrvata
je zavren tzv. pactom conventom 1102. izmeu ma. kralja Kolomana i 12 hrv. plemena
(Kaia, Kukara, ubia, udomiria, Svaia, Mogorovia, Guia, Poleia, Liniia,
Jamometia, Tugomiria, Karinjana i Lapana), odnosno njihovih predstavnika. Time je
Hrvatska ula u personalnu uniju s Ugarskom, te do 1526. vladari Hrvatske i Ugarske
nose naslov rex Hungariae et Croatie. Hrvatskom i Ugarskom vladaju dinastije
Arpadovia, Anuvinaca, Luksemburgovaca, Hunjadijevaca, Jagelovia,
11
Habsuburgovaca. No i Maari i Hrvati imaju svoje lokalne svemonike i dinastije, npr. u
Hrvatskoj ubie, Gorjanske, Lackovie, Frankopane, Zrinske


Hercezi (dux) Hrvatski:

1066. Stjepan 1275 . 1278. Andrija
1076. Dmitar Zvonimir 1287 . 1279 . Andrija Mleanin
1184 . 1196 Emerik 1280 . 1283. Elizabeta
1196 . 1203 Andrija 1292 . 1296. Tomesina Morosini
1220 . 1226 Bela 1297 . 1301. Albertin Morosini
1226 . 1241 Koloman 1350 . 1354. Stjepan
1246 . 1247 Stjepan 1354 . 1360. Ivan
1260 . 1269 Bela 1369 . 1376. Karlo Draki
1270. Ladislav Kumanac 1490. 1493. Ivan Korvin
Elizabeta

Banovi Hrvatski (jedinstvene Hrvatske):

970. Pribina 1194. 1195. Dominik
1000. Godimir 1198. Andrija
1020. Gvarda 1199 . 1200. Nikola
1030. Boetjeh 1199 . 1200. Benedikt
1040. Stjepan 1202. Martin
1059 . 1069. Gojko 1204. Hipolit
1070 . 1073. Zvonimir 1205 . 1206. Merkurije
1074. Petar 1206 . 1207. Stjepan
1117. Ugra 1208 . 1209. Bank
1116 . 1117. Kledin 1209 . 1212 . Berthold
1130. Aleksije 1212. Mihalj Meranski
1142 . 1176. Belo 1213. ula Sikloki
1158. Apa 1213 . 1214. Okuz
1163. Belo (pon.) 1215. Ivan
1164 . 1176. Ampudije 1216. Poa
1181 . 1183. Dionizije 1217 . 1218. Bank (pon.)
1185 . 1188. Suban 1219. ula Sikloki (pon.)
1190. 1193. Kalan 1220 . 1222. Okuz (pon.)
1222 . 1224. Salamon
. 1224. Mihalj
Banovi itave Slavonije:

1225. Aladar 1310. 1316. Stjepan Baboni
1226. Salamon 1316 . 1322. Ivan Baboni
1229 . 1234. ula Sikloki 1322 . 1324. Nikola Omodejev
1235 . 1238. Opoj 1325 . 1343. Nikola Prodavi
1240. Nikola 1343 . 1345. Nikola Banff Lendavski
1241 . 1245. Dionizije 1356 . 1361. Leustahije Rathold
1245. Ladislav Kan 1362 . 1366. Stjepan Kaniki
1247. Rastislav Haliki 1366 . 1368. Nikola Szechy (Sei)
12
1248 . 1260. Stjepan Gutkeled 1368 . 1380. Petar Cudar
1261 .- 1267. Roland Rathold 1381 . 1385. Stjepan i Ivam Banffy
Lendevski
1267 . 1270 . Henrik Gisingovac 1387 . 1389. Ladislav od Luenca
1270 . 1272. Joakim Pektar 1389 . 1392. Detrik Bubek
1272. Moja 1392. Ladislav Petrov
1272 . 1273. Matija ak 1394 . 1397. Detrik Bubek (pon.)
1274 . 1275. Pec Dioniz 1412 . 1415. Pavaoupor Moslavaki
1275. Ivan Gisingovac 1416 . 1418. David Lackovi
1275 . 1276. Tomo Homtpozman 1419 . 1421. Dionizije Marczaly
1276 . 1277. Ivan Gisingovac (pon.) 1423 . 1435. Hreman celjski
1278 . 1279 . Nikola Gutkeled 1436 . 1444. Matko Talovac
1279 . 1281. Nikola Gisingovac 1445 . 1454. Fridrih Ulrik Celjski
1281 . 1283. Petar Pakraki 1454 . 1456. Ulrik Celjski
1290 . 1298. Radoslav Baboni 1457 . Ivan Marczaly i Ivan
Vitovec
1291. Henrik Gisingovac 1457 . 1469. Nikola Iloki
1301 . 1309. Henrik Gisingovac (pon.) 1469 . 1470. Ivan Tuz od Laka
1473 . 1476. Ivan Ernust
akovaki

Hrvatsko dalmatinski knezovi

1225 Vojni 1384.-1385. Tomo Bazin od sv.
Jurja
1226 Velegin 1387. Ladislav od Luenca
1243-1251 Stjepan 1387-.1389. Dionizije od Luenca
1259 Butko 1392. Nikola Gorjanski
1237-1312 Pavao ubi Bribirski 1394. Butko Kurjakovi
Krbavski
1312-1322 Mladen ? 1394.-1397. Nikola Gorjanski
(pon.)
1356-1358 Ivan Cuz 1410.-1411. Pavao i Ivan
Kurjakovi ?
1358-1366 Ivan Szechy 1412.-1419. Petar Alben
1366-1367 Korija Szechenyi 1419.-1426. Albert od Unga
1368 Emerik Lackovi 1426.-1432. Nikola Frankopan
1369-1371 Simon Mauricijev 1437. Ivan i Stjepan
Frankopan
1371-1376 Karlo Anjou Draki 1438.-1453. Perko Talovac
1377-1380 Nikola Szechy 1458. Ladislav Hunyady
1380-1383 Emerik Bubek 1459.-1463. Pavao pirani
1383-1384 Stjepan Lackovi 1473.-1476. Damjan Horvat

Hrvatsko dalmatinsko slavonski banovi

1345.-1346. Nikola Banffy 1608.-1611. Tomo Erddy (pon.)
1346.-1349. Nikola Szechy 1615.-1616. Benko Turoci
Ludbreg.
13
1350. Pavao Ugal 1616.-1622. Nikola Frankopan
1351.-1352. Stjepan Lackovi 1622.-1626. Juraj Zrinski
1354.-1356. Nikola Banffy (pon.) 1627.-1639 . Sigismund Erddy
1386.-1391. Ivan Palina 1640.-1646. Ivan Drakovi
1392.-1393. Ivan knez Krki 1647.-1664. Nikola Zrinski
1397.-1402. Nikola Gorjanski 1665.-1670. Petar Zrinski
1402.-1404. Ladislav Grevaki 1670.-1693. Nikola Erddy
1404. Pavao Besseny 1693.-1703. Adam Batthyany
1404.-1406. Pavao Pecz (Pei) 1704.-1732. Ivan Palffy
1406.-1408. Herman Celjski 1732.-1733. Ivan Drakovi
1464.-1465. Emerik Zapoljski 1733.-1741. Josip Eszterhazy
1466.-1467. Ivan Tuz od Laka 1742.-1756. Karlo Batthyany
1470.-1472. Bla Maar Podmanicki 1756.-1783. Franjo Nadaszdy
1472.-1473. Damjan Horvat 1783.-1785. Franjo Eszterhazy
1476.-1477. Andrija Banffy 1785.-1790. Franjo Balassa
Gyramot?
1477.-1481. Ladislav Egervarski 1790.-1806. Ivan Erddy
1483.-1489. Bla Maar Podmanicki (pon.) 1806.-1832. Ignjat ulaj (Gyulay)
1489.-1493. Ladislav Egervarski (pon.) 1823.-1840. Franjo Vlai
1493. Emerik Derenin 1842.-1845. Franjo Haler
Ivan Bot od Bojne 1840.-1842,. 1845., 1848. Juraj
Haulik de Varalya
ban. namj.
1493.-1495. Ladislav Kaniki 1848.-1459. Josip Jelai Buim
1495.-1498. Ivan Korvin 1859.-1860. Ivan Coronini
Kronberg
1498.-1499. uro Kaniki 1860.-1867. Josip okevi
1499.-1504. Ivan Korvin (pon.) 1867.-1871. Levin Rauch, ban.
namj
1505. Franjo Balassa od Gyarmonda 1871.-1872. Koloman Bedekovi
1505.-1507. Andrija Bot od Bojne 1872.-1873. Antun Vakanovi,
ban. namj.
Marko Miljenovi 1873.-1880. Ivan Maurani
1508.-1509. Ivan Ernut akovaki 1880.-1883. Ladislav Pejaevi
Juraj Kaniki 1883. Herman Ramberg, kr.
komes.
1510.-1511. Andrija Bot od Bojne (pon.) 1883.-1903. Khuen Hedrvry
1512.-1513. Emerik Perenyi 1903.-1907. Theodor Pejaevi
1513.-1520. Petar Berislavi 1907.-1908. Aleksandar Radoczay
1520.-1524. Ivan Karlovi Krbavski 1908.-1910. Pavao Rauch
1524.-1525. Ivan Tahy 1910.-1912. Nikola Tomai
1525.-1531. Franjo Batthyanyi (Baani) 1912.-1913. Slavko Cuvaj, kr.
komes.
1530.-1534. Simun Erddy, biskup 1913.-1917. Ivan Skrlec
1527.-1531. Ivan Karlovi Krbavski (pon.) 1917.-1919. Antun Mihalovi
1531.-1533. Andrija Tukani, ban. namj. 1919. Ivan Paleek
1533.-1535. Petar Keglevi, ban. namj. 1919.-1920. Tomislav
Tomljenovi
1536. Nikola Gerendy, ban. namj. 1920. Matko Laginja
14
1537.-1539 Tomo Nadazsdy (Nadazdi) 1920.-1921. Tomislav
Tomljenovi (pon.)
1539.-1542. Petar Keglevi Buim. (pon.) 1920.-1921. Teodor Bonjak, ban.
1542.-1556. Nikola Zrinski namjesnik
1556.-1567. Petar Erddy
1567.-1568. Juraj Drakovi, biskup
1567.-1572. Franjo Frankopan Slunjski
1574.-1578. Gapar Alapi Velikokalniki
1578.-1584. Krsto Ungnad
1584.-1595. Tomo Erddy Baka, biskup
1596.-1607. Ivan Drakovi

Ban Hrvatske banovine:


1939.-1941. Nikola ubai


Hrvatske biskupije i nadbiskupije:


pokrtavanje Hrvata iz biskupija: Rim, Salzburg, Split, Akvileja, Carigrad
starije biskupije na tlu Hrvatske: Salona, Siscia, Sirmium, Jader

Danas u Republici Hrvatskoj djeluju etiri nadbiskupije:
Zagrebaka nadbiskupija
Splitsko-makarska nadbiskupija
Rijeko-senjska nadbiskupija
Zadarska nadbiskupija

U BiH se nalazi Vrhbosanska sarajevska nadbiskupija, u Sloveniji Ljubljanska
nadbiskupija a u SRJ Beogradska nadbiskupija.

Biskupije koje su djelovale i jo djeluju u Republici Hrvatskoj:
Solinska (osnovana oko 250.g., djelovala do 614.g., kada je preuzima Splitska biskupija)
Splitska (?!, najstarija spominje se 840., djeluje do danas)
Makarska (530.-1830., kada je pripojena Splitskoj)
Dubrovaka (osnovana 530. bila potinjena Splitskoj 887.-940., a od 940. Dubrovaka
biskupija djeluje kao nadbiskupija.
Risanska (osnovana 591., a 1577. sjedinjena s Kotorskom)
Kotorska (osnovana 877.- )
Trogirska (osnovana 715. ukinuta 1828.)
Stonska (osnovana 877. ukinuta 1800.)
Barska i Dukljanska (osnovana 869.- ), Barska ili Dukljanska nadbiskupija( 451.
ukinuta 960.)
Kninska (osnovana 1052. ukinuta kasnije)
Biogradska (osnovana 1059. preseljena 1126. u Skradin)
Skradinska (osnovana 1160. ukinuta 1818.)
Hvarska (osnovana 1147.- ), djeluje kao hvarsko-brako-vika
15
Korulanska (osnovana 1296. ukinuta 1787.)
ibenska (osnovana 1298.- )
Zadarska (381.1146. kada je pretvorena u nadbiskupiju)
Ninska (osnovana 879. ukinuta 1806.)
Rapska (osnovana 530. ukinuta 1823.)
Osorska (osnovana 870. ukinuta 1818.)
Krka (osnovana 1000.- )
Senjska (osnovana 1150.- ), djeluje kao rijeko-senjska
Krbavska ili modruka (osnovana 1185. pripojena Senjskoj 1564.)
Otoka (osnovana 1481. pripojena Senjskoj 1513.)
Poreka (....?)
Pulska, djeluje kao Poreko-pulska
Zagrebaka (1093. 1853., kada je pretvorena u nadbiskupiju)
Srijemska (osnovana 50. sjedinjena s Bosanskom 1773.)
Bosanska (osnovana 1223.- ), djeluje kao akovako-bosansko-srijemska
Varadinska (osnovana 1997.- )
Poeka (osnovana 1997.- )

Vrhbosanska nadbiskupija (osnovana 1881.- ), sa biskupijama:
Duvanjskom (osnovana 590. spojena s Mostarskom 1861.)
Trebinjskom (spojena s Mostarskom)
Mostarskom (osnovana 1832.- ), djeluje kao Mostarsko-duvanjsko-trebinjska
Banjalukom (osnovana 1884.- )

Beogradska nadbiskupija s biskupijama u:
Subotici Baka nadbiskupija i biskupijama

Ljubljanska nadbiskupija s biskupijama u:
Mariboru (Ptuju)
Kopru (Piranu)

Kaloka nadbiskupija s biskupijama u:
Peuhu (osnovana 1009.- )
Szegedu i

Grko-katolike biskupije u Hrvatskoj:
Svidnika (osnovana 1608. ukinuta i pripojena Krievakoj 1751.)
Krievaka(osnovana 1751.- )

Hrvatska starokatolika biskupija u Hrvatskoj:
djeluje od 1924.g.


Stari hrvatski tekstovi iz IX. st. pisani su glagoljicom a do sada su sauvani u
nekoliko zbirki, misala, crkvenih knjiga i zbornika: glagoljicom su pisani "Kijevski
listii" iz XI. st., "Beki listii", "Grkoviev apostol" i "Mihanoviev odlomak" iz XII.
st., te kasnije "Glagolita Clozianus". Iz kraja XII. st. je latinski napisan "Ljetopis popa
Dukljanina". Za hrvatsku knjievnost znaajni su spomenici pisani glagoljicom
"Baanska ploa" oko 1100. g. i "Vinodolski zakon" iz 1288. godine.
16
Pored glagoljice u Hrvatskoj, posebno u Bosni, bila je u uporabi i irilica.
Humanizam i renesansa su ostavili duboke tragove u hrvatskim zemljama, a posebno se
istiu: Ivan esmiki-Janus Pannonius (1434.-1472.), Marko Maruli (1450.-1524.), Ilije
Crijevi (1462.-1520.), Dore Dri (1461.-1501.), Hanibal Luci (1485.-1553.), Petar
Hektorovi (1487.-1572.), Marin Dri (1508.-1567.), Petar Zorani i drugi.
Sljedbenik reformacije u Istri bio je Matija Vlai (Flacius Illyricus, 1520.-1575.).
Najstarije graevine sakralnog karaktera u Hrvata su iz VIII. st., kao crkvice u Ninu,
Omiu, Stonu, Trogiru, Krku, a iz XI. st. su katedrale u Zadru, Kotoru, Trogiru i Rabu,
uglavnom romanikog karaktera, kao i franjevaki klaustar u Dubrovniku.
U Slavoniji je uglavnom od XIII. st.prevladavala gotika, kao u ckvama u
Lepoglavi, Voinu, Topuskom, Remetama, Samoboru, crkva sv. Marka u Zagrebu i
druge.
Najstarije sveuilite u Hrvatskoj je iz kraja XIV. st. (1395.) u Zadru.

I zvori i literatura:
Konstantin VII. Porfirogenet, je prvorazredno vaan historijski pisac uope, no za june
Slavene, Maare i narode dananje Rusije, on je tako presudno vaan, da bi njihova
povijest IX. i X. st. bila nezamisliva u onom obliku, kako je danas poznata, da su se
njegovi spisi izgubili. Stoga je opravdano kada je francuski povjesniar A. Rimbaud u
svojem djelu "L'Empire grec dans le X.siecle", usporedio Konstantina s Tacitom, istiui,
da je on za narode jugoistone Europe ono, to je bio Tacit za ranu povijest Germana.
Konstantin je bio sin cara Leona (Lava) VI.Mudrog, a unuk cara Bazilija I., osnivaa tzv.
makedonske dinastije. Konstantin je nominalno bio car od 912. do 959.g., ali su prilike
na bizantskom dvoru bile takve, da je samostalno vladao tek posljednjih 14 godina.
Njegov otac, Leon VI. (886.-912.), enio se etiri puta, no tek mu je etvrta ena, Zoe,
rodila sina i nasljednika Konstantina. U vrijeme poroda Zoe je bila jo samo careva
ljubavnica, a ne zakonita ena. Kad mu je rodila sina, Leon je odluio se njome oeniti.
Ali protiv toga etvrtog carevog braka ustao je kler, a osobito patrijarh Nikola Mistik.
Bizantski car, nije naime po bizantskim zakonima smio sklopiti ni trei brak, a pogotovo
ne etvrti. Ipak Leon je ostao kod svoje odluke i oenio se. Kad je patrijarh Nikola nato
caru zabranio pristup u crkvu, Leon ga skune s asti i postavi novog patrijarha Sinela
Eutimija. Novi patrijarh okruni 9.VI.911. g. i petogodinjeg Konstantina za cara i
Leonova suvladara. Ali Leon je ve 12.V.912. g. umro, a vlast je preuzeo Leonov brat
Aleksandar, koji odmah vrati patrijarijsku ast Nikoli Mistiku a u samostan zatvori
caricu Zoe i ukloni sve najblie Leonove suradnike. Aleksandar je umro ve 6.VI.913. g.,
te je organizirano regentsko vijee na kojem je elu bio patrijarh Nikola Mistik. Svi su
lanovi vijea bili neprijatelji mladog cara Konstantina, osim vojskovoe Ivana Elada.
Protivnici regenata okupljali su se oko carice Zoe. I u sveenstvu je bilo razdora, jer je
dio klera ostao vjeran zbaenom patrijarhu Eutimiju. Ovakve prilike iskoristio je vrhovni
zapovjednik vojske Konstantin Duka i pokuao uzurpirati vlast. Njegov ustanak je
savladan tek poslije ogorenih ulinih borbi u Carigradu. Usred tih razdora provalio je
na bizantski teritorij bugarski car Simeon, kojem je jo car Aleksandar uskratio plaanje
danka. Simeon je prodro sve do zidina Carigrada i primorao bizantsku vladu na velike
koncesije. Dobio je naslov bugarskog cara i obeanje, da e mladi car oeniti njegovu
ker. Time bi on u budunosti postao gospodar Bizanta i kao carev tast imao prilike
preoteti faktino vlast, pa ak i krunu. Ovakve velike koncesije pdmah su poslije zavretka
neprijateljstva dovele do pada Nikolinog regentskog vijea. Na dvor se vratila carica Zoe
i ponovno preuzela vlast. Ona je poricala pravovaljanost Simeonove krunidbe i odbacila
plan o Konstantinovoj enidbi s keri cara Simeona. Zbog toga je dolo do novog rata s
17
Bugarima. U ovim novovonastalim tekoama u koje je zapao Bizant, sve se vie isticao
vrhovni zapovjednik mornarice Roman Lakapen.
Roman Lakapen je postupno uklonio caricu Zoe i njezine pomagae te 919. g. preuzeo
skrbnitvo nad dvanaestogodinjim carem i iste godine ga oenio za svoju ker Jelenu.
Roman Lakapen je 24.VI.920. g. uzeo naslov cezara a 17.XII iste godine priznao ga je i
Konstantin za cara i svog suvladara. Uskoro je Roman Lakapen za svoje suvladare
postavio i svoje sinove; 20.V.921. g. Kristofora, a 25.XII.924. g. Konstantina. Pri tome je
Roman imao poloaj prvog cara, Kristofor drugog cara, dok je zakoniti vladar
Konstantin Porfirogenet imao rang treeg stupnja.
Roman Lakapen je vladao od 920. do 945. g., a za sve to vrijeme Konstantin je ivio
povueno bez politikih upletanja u javni ivot, te se posvetio knjievnom i znanstvenom
radu. Njegovi radovi se mogu podijeliti u dvije skupine: ono to je sam napisao ili je
napisano pod njegovim neposrednim rukovodstvom, i ono to je izvreno na njegovu
inicijativu po institutima koje je osnovao. U prvu skupinu spadaju djela a) ivotopis cara
Bazilija I, b) "De administrando imperio", c) "De thematibus", d) "De ceremoniis aulae
Byzantinae".
Za hrvatsku povijest, najznaajnije djelo je ono koje je napisano oko 950. g. i nije imalo
naslova, nego samo uvodni natpis" Konstantin milou vjenog cara Krista car rimski
svome sinu Romanu, okrunjenom i u purpuru roenom caru".
(ovo je djelo prvi put tiskano 1610. g. u Leydenu a izdava je bio Nizozemac Meurizius
Jean de Meurs 1579.-1639., i tom prilokom mu dao latinski naslov "De administrando
imperio").
Svrha istog djela vidi se iz predgovora upuenom careviu Romanu; "Sluaj sinko,
prigrli li ovaj nauk, drat e te pametni za mudra, a mudri za pametna. Ui razborito da
moe primiti kormilo carstva. Razmiljaj o sadanjosti, pronikni u prolost da sabere
iskustva, i tad e moi izvriti velike stvari. Dajem ti nauk, da ne zaluta u poslovima
javne koristi. Najprije u ti kazati, koji narod Rimljanima moe biti od koristi, a koji mu
moe koditi te s kojim se moe zaratiti. Pripovijedat u ti o raznovrsnosti ovih naroda, o
obiajima, o poloaju i veliini njihove zemlje te o zgodama meu Rimljanima u razno
doba. Sve ti ovo naumih priopiti da zna postupati s onim narodima, a ko se njima
zarati".
Spis "De administrando imperio" ima 53 glava. Od 1 do 13 glave opisuju se narodi koji
carstvu mogu biti od koristi i obrazlae se kako se to moe postii. Tu se govori o
Peenezima, Rusima, Maarima (car ih zove Turkoi) i Hazarima.
U glavama 14 do 53 pripovjeda se prolost onih naroda koji su bili u vazalnom odnosu
prema carstvu. Tu se goori o Arapima, Langobardima, o osnutku Venecije (gl. 28), o
Dalmaciji (gl. 29), o pradomovini Hrvata i njihovom doseljenju i ivotu u novoj domovini
(gl. 30 i 31), o Srbima (gl. 32), o Zahumljanima (gl. 33), o Travunjanima i Konavljanima
(gl. 34), o Dukljanima (gl. 35), o Neretljanima (gl. 36), o Maarima (gl. 13 i 38), o
Kabirima (gl. 39), o Kabirima, Maarima, Peenezima i Bugarima (gl. 40), o Moravskoj
(gl. 41), o zemlji od Soluna do Dunava (gl. 42), o Peloponeskim Slavenima (gl. 49).
Krajem 944. g. pobunili su se protiv Romana Lakapena njegovi sinovi. Njegov najstariji
sin Kristofor je umro jo 931. g., a mlae sinove car nije toliko cijenio ali im je ipak dao
prednost pred zakonitim carem Konstantinom Porfirogenetom. Sinovi Romanovi su 944.
g. izvrili dravni udar i dali uhapsiti cara Romana, te je on kasnije 948. g. umro u
samostanu. No sinovi Romanovi se nisu dugo okoristili svojim nasiljem, jer ih je ve u
sijenju 945. g. dao uhititi i poslati u progonstvo, gdje su kasnije umrli nasilnom smru.
Tako je sada Konstantin ostao jedini vladar, no nije se i dalje posvetio politici ve je to
prepustio svojim ljudima od povjerenja a sam se i dalje bavio knjievnou i znanou.
18
Nastavio je i dovrio djelo "Bazilike", napisao "Strategikon" i "Taktika", ali je vano
pokretanje djela enciklopedijskog karaktera "Enciklopedija historije i nauke o dravi".
("De administrando imperio" u hrvatskom prijevodu je objavio Tomai, Vjesnik arhiva,
knj. 20., god. 1918.)
-------------------------------------------------------------------------------------------
Konstantin VII.Porirogenet "De administrando imperio" -

Glava 29. O Dalmaciji i narodima, koji u njoj stanuju
Da je car Dioklecijan vrlo zavolio pokrajinu Dalmaciju, zato je i doveo narod iz
Rima i naselio ga zajedno s njihovim obiteljima u toj istoj dalmatinskoj pokrajini; ti su se
i nazivali Romanima, jer su se preselili iz Rima, i nose to ime do danas. Dakle taj car
Dioklecijan sagradio je takoer grad Split i podigao u njemu palau, uzvienu iznad
svake hvale i opisa, iju staru velianstvenost jo dugo do danas pokazuju ostaci, premda
ju je dugo vrijeme istroilo. No i grad Duklju, koju sada dre Dukljani, sagradi isti car
Dioklecijan, odakle i stanovnici one zemlje dobie ime Dukljani.
Vlast Romana dopirala je pak do rijeke Dunava; i kad su se ti jednom htjeli
prevesti preko rijeke i pogledati, tko stanuje na drugoj strani rijeke, nali su, kad su se
prevezli, plemena Slavena, koji se nazivaju i Avari, koja su bila nenaoruana. Niti su ovi
naime oekivali, da ima tko s onu strane rijeke, niti oni s ovu stranu rijeke. Stoga su
Romani nali Avare nenaoruane i nespremne za borbu te su ih napali, nakupili plijena i
roblja i vratili se. I otada su Romani uinili dvije izmjene: od Uskrsa do Uskrsa mijenjali
su svoju vojsku, tako da su se meusobno sretali na veliku i svetu subotu, tj. koji su se
vraali sa strane, i oni, koji su odlazili na tu slubu. Naime blizu mora, za tim (tj. Splitom)
je grad, nazvan Salona, koji je bio velik kao pola Carigrada, gdje su se svi ti Romani
skupili i naoruali, i kada su otili odanle, ili su prema utvrenom klancu, udaljenom od
toga grada 4000 koraka; i taj se do sada naziva Kleisa (Klis, klju), jer zatvara one, koji
odlaze odanle. I odanle su otili do rijeke. Poto se dakle ta izmjena vrila mnogo godina,
Slaveni, koji se zovu i Avari, na drugoj strani rijeke domislili su se govorei u sebi: "ti
Romani, kada su se prevezli i nali plijen, sada nee prestati dolaziti preko rijeke k nama;
i zato se moramo pripremiti protiv njih". Tako su dakle zakljuili Slaveni Avari te su
Romanima, kad su se prevezli, postavili zasjede i u borbi ih pobijedili. I kad su uzeli
njihovo oruje i zastave i ostale bojne znakove, prevezli su se prije spomenuti Slaveni
preko rijeke i doli u klanac. Kad su ih ugledali Romani, koji su bili ondje, i vidjeli
zastave i oruje svojih ljudi, mislei, da su to njihovi ljudi, kad su gore spomenuti Slaveni
stigli u klanac, pustili su ih da prou mirno. Kad su pak proli mirno, oni su odmah
protjerali Romane i zauzeli prije spomenuti grad Salonu. I za kratko vrijeme, otkako su se
tu naselili, poeli su plijeniti Romane, one, koji su stanovali na poljima i u viim
naseljima, poubijali su i zauzeli njihove krajeve. Ostali Romani spasili su se u gradove uz
more te vladaju njima do sada. Ovi su gradovi: Rauzin (Raguza), Aspalaton (Split),
Tetrangurin (Trogir), Diadora (Zadar), Arbe (Rab), Vekla (Krk) i Opsara (Osor). Njihovi
se stanovnici do danas zovu Romani.
Da je nakon vladavine bizantskog cara Heraklija dola- na kakav nain, hou da
kaem u zapisu o Hrvatima i Srbima- itava Dalmacija i plemena oko nje, kao Hrvati,
Srbi, Zahumci, Trebinjci, Konavljani, Dukljani, Neretvanci, koji se nazivaju i Pgani, pod
vlast romejskog cara. Budui da je pak bizantsko carstvo zbog lijenosti i nehaja tadanjih
vladara, naroito pod Mihajlom Mucavim iz Amorija (820.-829.), polo gotovo po zlu,
stanovnici dalmatinskih gradova su se osamostalili, tako da nisu bili podloni ni
bizantskom caru ni kome drugome, a i tamonja plemena, Hrvati i Srbi, Zahumci i
Trebinjci, Konavljani, Dukljani i Pagani, zbacie uzde bizantske vlasti sa sebe, ivjeli su
19
po svome i postali samostalni i nikome podloni. Vladare ta plemena, kako kau, nemaju,
osim upana starjeina, kao to je primjer i u ostalim slavenskim zemljama... Da je grad
Raguza (Dubrovnik)... Raguzijci su pak sami u staro doba vladali gradom, nazvanim
Pitaura (Epidaur, Cavtat); kad su pak Slaveni, koji su u tom tematu, zauzeli gradove,
osvojili su i taj grad... A otkako su se preselili iz Salone u Raguzu, ima do danas, tj.
sedme indikcije godine 6457, pet stotina godina (949. g.)....

Glava 30. Rasprava o tematu Dalmaciji
Oni koji istrauju gubitak Dalmacije, mogu ovdje nauiti, kako su je zauzeli
slavenski narodi. Ali prije treba pokazati njen poloaj. Od davnine dakle Dalmacija je
poinjala od granica Draa, tj. Antibara, te se prostirala do istarskih gora, a u irinu do
rijeke Dunava. itava ta pokrajina bila je pod rimskom vlau, i taj je temat bio odliniji
od ostalih zapadnih temata; a slavenski su ga narodi osvojili na ovaj nain.
Blizu grada Splita je grad, imenom Salona, djelo cara Dioklecijana. Pa i sam je Split
izgradio Dioklecijan i imao ondje carski dvor; a u Saloni su stanovali njegovi velikai i
mnogo naroda. I bio je taj grad prijestolnica itave Dalmacije.
Svake bi se godine iz ostalih dalmatinskih gradova skupili konjanici, i iz Salone su ih
poslali do tisuu, te su uvali strau na rijeci Dunavu zbog Avara. Oni pak koji su svake
godine dolazili iz Dalmacije, opaali su esto s onu stranu rijeke stada i ljude. Poslije
nekog vremena smislili su dakle, da se prevezu prijeko i izvide, tko su oni, to tamo ive.
Kad su se dakle prevezli, nali su avarske ene i djecu same; ljudi i za vojniku slubu
sposobni mladii bili su u ratu. Iznenadnim prepadom su ih dakle zarobili i vratili bez
smetnja i odveli taj plijen u Salonu. Kad su se zatim Avari vratili iz rata i vidjeli nesreu,
koja ih je stigla, uznemirili su se, ali nisu znali, odakle ih je pogodio taj udarac. Odluie
dakle ekati na pravi trenutak, i da e iz njega sve doznati. Kad su se dakle po obiaju
vojnici ponovno bili poslani iz Salone, ali nisu bili oni isti nego drugi, odluili su i ovi
isto kao i oni. Kad su se dakle prevezli protiv onih (tj. Avara) i naili na njih zajedno
skupljene, a ne, kao prije rasprene, ne samo da nisu nita obavili, nego su pretrpjeli
najuasnije od svega: neki od njih bili su naime poklani, a ostali ivi zarobljeni, i nitko od
njih nije izmakao njihovim rukama. Kad su ih pak ispitali, tko su i odakle, razabrali su,
da us im oni nanijeli spomenutu nesreu, i kad su jo ispitali, kakva je njihova domovina,
te su je od sluanja skoro zavoljeli, sve su jo ive svezali i navukli njihova odijela onako
kao oni, popeli se na njihove konje, sa zastavicama i ostalim znakovima, to su ih donijeli
sobom, u rukama, digli su sve u obliku vojske i uputili se prema Saloni. Kako su
ispitivanjem saznali i za doba, u koje su se vojnici vraali od Dunava, doli su i upravo
na taj dan. I kad su ve bili negdje u blizini, vei se dio vojske sakrio; oko hiljadu pak
njih, koji su uzeli radi prijevare konje i odijelo Dalmatinaca, pooe naprijed. Kad su oni
iz grada prepoznali njihove znakove i odijelo, i budui da je bio i dan, u koji su se oni
vraali, otvorie gradska vrata i primie ih s velikim veseljem. Oni pak, im su uli,
zaposjedoe gradska vrata te javie znakom dogaaj vojsci i uredie tako, da su zajedno
provalili i uli. Tada su poklali sve u gradu i odonda zavladali itavom pokrajinom
Dalmacijom i utaborili se u njoj. Samo primorski gradovi nisu im se predali, nego su ih
zadrali Romani, jer su imali izvor za svoj ivot u moru. Kada su Avari vidjeli, da je ta
zemlja lijepa, utaborie se u njoj.
Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvatsi.
Jedan od njihovih rodova, naime petero brae, Klukas i Lobelos, i Kosentzes, i Muhlo, i
Hrobatos, i dvije sestre, Tuga i Vuga, odijelili su se od njih i doli zajedno sa svojim
narodom u Dalmaciju i nali Avare u posjedu te pokrajine. Poto su neko vrijeme
meusobno ratovali, pobjedili su Hrvati; neke su od Avara poklali, ostale su prisilili da se
20
pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada ima jo u Hrvatskoj potomaka
Avara i vidi im se , da su Avari.
Ostali Hrvati ostali su pak blizu Franake i nazivaju se Bjelohrvati ili bijeli Hrvati te
imaju svog vlastitog arhonta; a podloni su Otonu, velikom kralju Franake i Saske,
nekrteni su i ive u tazbini i prijateljstvu s Maarima.
(Od Hrvata pak, koji su doli u Dalmaciju, odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i
Panonijom; a i oni su imali samostalnog arhonta, koji je takoer sam slao arhontu
Hrvatske darove u ime prijateljstva).

Glava 31. O Hrvatima i pokrajini, u kojoj sada stanuju
Da Hrvati, koji sada stanuju u dijelovima Dalmacije, potjeu od nekrtenih
Hrvata, nazvanih i "bijeli", koji stanuju s onu stranu Turske (tj. Maarske), blizu
Franake, i granie sa Slavenima, nekrtenim Srbima. Ime "Hrvat" znai na slavenskom
narjeju toliko kao "oni, to imaju mnogo zemlje". Ovi Hrvati bili su pribjegli romejskom
caru Herakliju, jo prije nego to su pribjegli Srbi istom caru Herakliju, u doba, kad su
Avari orujem protjerali Romane, koje ovamo bijae doveo car Dioklecijan i ondje im
odredio boravita. Zato su se i nazivali Romanima, jer su bili iz Rima i postali kolonisti u
onim zemljama, to jest u Hrvatskoj i Srbiji, kako se danas nazivaju. Kad su prema tome
Romani za vrijeme istog cara Heraklija bili protjerani, ostalo je njihovo zemljite pusto.
Tada su Hrvati na zapovijed cara Heraklija pograbili oruje, istjerali iz tih krajeva Avare
i naselili se po nareenju cara Heraklija u zemlji Avara, gdje danas stanuju. A u to doba
su Hrvati imali Porgina oca za vladara.
(Da velika Hrvatska, zvana i bijela, do danas nije krtena, kao ni susjedi joj Srbi. Ona
podie manje konjanitva, isto tako i pjeadije, nego krtena Hrvatska, jer ih neprestano
pljakaju Franci i Maari i Peenezi).
Kae se da je Salona bila razorena u vrijeme Gota, koji su pod vodstvom Totile krenuli iz
njemakih i poljskih strana. Sam je naime voa, prije nego to e navaliti na Italiju,
preao pljakajui krajevima Dalmacije i djelomino opljakao Salonu. Sam je uao u
naprijed spomenutu palau cara Dioklecijana, skinuo je i unitio tamo uklesane carske
natpise i dao takoer razoriti jedan dio iste palae.
Iz krajeva Poljske (koji se nazivaju Lingoni) dolo je s Totilom sedam ili osam rodova
plemia. A ovi, kada su vidjeli, da e im hrvatska zemlja biti prikladna za nastavanje,
budui da su rijetki stanovnici Snaci bili u njoj, zatraili su je i primili od svoga voe.
Ostali su dakle na istom mjestu, zapoeli su tlaiti domae stanovnitvo i nasilno ga
podvrgavati u svoje ropstvo.
Hrvatska je brdovita zemlja, koja lei na sjeveru Dalmacije. Ta se zemlja nekada zvala
Kurecija, a narodi, koji se sada nazivaju Hrvati, zvali su se Kureti ili Koribanti. Stoga
(kae) Lukan: "Pouzdano se ondje u ratniko pleme Kureta, to ih hrani zemlja, koju
oplahuje Jadransko more". A nazivaju se Kureti, kao oni koji tre i nestalni su, jer su
provodili divlji ivot lutajui brdima i umama. Primivi upravo zbog opore domovine
ud, na divlji se nain radovahu ratnim opasnostima, napadajima i pljakama. Vrlo su
ratoborni i, jer smatraju da nita nije izlagati se smrti, ponajvie srljaju nezatieni pred
neprijateljsko oruje. Oni su kod mnogih pjesnika spomenuti zbog nekog smijenog
obiaja. Kad je naime mjeseeva pomrina, misle, da ga (mjesec) glou i jedu duhovi, te
udaraju u sve mjedene predmete u kuama, kao da vjeruju, da e, poto bukom rastjeraju
demone, pomoi mjesecu, koji je u mukama. Stoga (kae) Vergilije: Kreti udaraju u mjed.
Pomijeali su se dakle, ti narodi, i nastalo je jedno pleme, slina ivota i obiaja i
jednoga jezika. A poeli su imati vlastite voe. I premda su bili opaki i divlji, ipak bijahu
krani, ali vrlo neobrazovani. Bijahu takoer poprskani arijanskom kugom. Mnogi su ih
21
nazivali Gotima, a isto tako Slavenima, prema osobini imena onih, koji su doli iz Poljske
i eke. Oni, kao to je naprijed reeno, napadahu Latine, koji nastavahu primorske
krajeve, a najvie Salonu, koja je bila glavni grad itave pokrajine.
---------------------------------------------------------
Kekaumenos, O hrvatskoj povijesti iz prve pol. XI. stoljea, O Zadru, O Dobronji,
arhontu i toparhu Dalmacije
Ivan Skilica, O historiji Hrvata od 1018.g., O Sermonu u Srijemu, O ustanku Georgi
Vojteha
Nikifor Brijenije, O ustanku Vojteha i Hrvatima, kako su Hrvati s Dukljanima pustoili
Ilirik
Ana Komnen (supruga Nikifora Brijenija), O normansko-bizantskim ratovima
Ivan Zonara, EpItoma, O Hrvatima i Sirmiumu, O ustanku 1072. g.
Arapi- su Hrvate nazivali Sakaliba (plural od Saklab), zajedniki naziv i bizantski za
Slavene
Al Masudi (umro 956. g.), O Hrvatima pie kako su stanovali iza Karpata
Idrizi (roen 1099. g.), Geografija, proputovao je od Bakra do Kotora 1153. g.
Josip ben Gorion, izraelski pisac, navodi Dalmaciju
Hazdaj (Chazdai Ibn-afrut, X. st., dvorjanin kalifa Abdu-rahmana III. u Kordovi,
spominje zemlju Gebalin (za koju Franjo Raki smatra da je to Hrvatska)
Anonymus Ravvenas, Cosmographia, 67. g., pie o Trsatskoj Liburniji ali i gradovima od
Labina do Karina
Pavao akon, Historia Langobardorum, VIII. st., spominje upad Hrvata u Istru i Italiju
Einhard, VIII. st., Annales Laureshamenses (spominje "Liudewiticum bellum"), zatim,
Vita Caroli Magni imperatoris, spominje se poraz furlanskog vojvode Ericha kod Trsata,
(Annales regni Francorum)
Paulin, VIII. st., akvilejski patrijarh, spominje smrt vojvode Ericha od Hrvata 799. g.
Poeta Saxo, kraj IX. st., Annales de gestis Caroli magni imperatoris, spominju se preci u
Dalmaciji koje je zauzeo Karlo
(nepoznati atutor ?), Vita Hludowici imperatoris, govori o odnosima Borne i Ludovika
Posavskog
Thegan, IX. st, Vita..., o ustanku Ljudevita Posavskog
Annales Maximiani, 741.-811., (samostan sv.Maxim u Trieru)
Annales Sithienses, 548.-823., (samostan Sithiou u St.Omeru)
Annales Lobienses, 741.-982., (samostan Lobles blizu Lutticha
Chronicon Suevicum universale, 768.-1043.
Herman, Konika, o Ljudevitu Posavskom
Conversio Baogoariorum et Carantanorum
Regin, Cronicon, podaci o Dalmaciji
Annales Fuldenses, 680.-910., piu o knezu Braslavu
Adona, IX. st., Chronicon de sexaetatibus mundi, o Hrvatima i Francima
Analist Saxo, IX. st., pie o Avarima, Vojnomiru i Ludoviku
Dodatak Sv. pisma, nastao u Cividalu (edad) u Furlaniji
Gottschalk, De trina deitate, o Trpimiru kojeg naziva "rex Sclavorum"...
Liber pontificalis (do pape Hadrijana II. 872.g.), o Ivanu IV...
Ivan akon (izvorno ime Giovanni Sagornini) bio je sekretar duda Petra II. Orseola
(991.-1009.), Chronicon venetum (o Zdeslavu, o Mislavu, o Branimiru, o Domagoju, o
Neretljanima...)
Andrija Dandolo, XIV. st., Annales (Chronicon Danduli), Chronicon breve, Chronicon
Venetum
22
Marin Sanudo, Le vite dei dogi, od IX. do XVI. st. odnosi Hrvata i Venecije
Annales veneti, XI.st. i tri izvora iz Barija (Annales Barenses) od VII. do XI. st.
Annales beneventani, Chronicon Cavense
Romualidi Salernitani, Chronicon, iz XII. st.
Guiliemo Apulijski, Gesta Roberti Wiscardi, X. i XI. st.
Gaufredo Malaterra, Historia sicula, o Normanima u XI. st., o Kolomanovoj enidbi i
putovanju mlade preko Biograda
Raimund de Agiles, Historia Francorum, qui ceperant Jherusalem, o kriarskom ratu
Vilim Tirski, Historiae, o kriarskom ratu
Albert Aquensis (Ahenski), Historiae hierosolymitanae, o kriarskom ratu
Anonimus (P.Magister), notar Bele III (1172.-1196.), De gestis Hungarorum liber, o
pogibiji hrvatskog kralja Petra
Codex Prayanus, XII. st., Annales posonienses, 997.-1203., o Kolomanovu osvajanju
Zadra
Simon de Keza, Gesta Hunnorum et Hungarorum, sastavljena 1285.g.
Chronicon Hungarici compositio saeculi XIV, o Kolomanovu pripojenju Dalmacije
Ugarskoj
Marko de Kalt, Chronicon pictum Vindobonense, napisana 1358.g., o Hrvatskoj nakon
Zvonimirove smrti
Chronica Hungarorum impressa Budae 1473., o smrti kralja Petra...
Ivan Thuroczy, Chronica Hungarorum, iz 1488. g.
Ljetopis popa Dukljanina (Barski rodoslov) iz XII. st.
Miracule i ivotopisi svetaca
Toma arhiakon, Historia salonitana, XIII. st
V. Klai, Povijest Hrvata, Zagreb, 1899.
F. ii, Povijest Hrvata
A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest
J. Stipii-M. amalovi, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,
Zagreb, 1967.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.


















23

AUSTRIJANCI U SREDNJEM VIJEKU


Austrijanci potjeu od germanskih plemena Alemana, Bavaraca i Sveva, koji su
izmijeani s romaniziranim Keltima, Retijscima, Ilirima i Slavenima.

(karta Bal 1.)

















Od I. st. pr. Kr. na prostoru dananje Austrije bila je rimska provincija Norik.
U VI. stoljeu Austriju su naselila bavarska i slavenska plemena.
Karlo Veliki je krajem VIII. stoljea pokorio Bavarce i sruio bavarsku dravu.
Na istom mjestu i kraju osnovao je Istonu marku izmeu rijeka Ennsa i Raba 803.
godine.
U tijeku IX. stoljea Istona marka je bila u sukobu s velikomoravskom dravom, a 907.
godine opustoili su je Maari.
Nakon poraza Maara 955. godine njemaki car OTON II. prepustio je obnovljenu
Istonu marku velikakoj porodici BABENBERGOVACA.
Za markgrofa Leopolda I., oko 980. g., Istona marka se prostirala od rijeke Ennsa
do ruba Beke ume i od Retza do doline rijeke Piesting.
Godine 996. prvi put se spominje ime Ostarrchi (sterreich).
Austrija je godine 1156. postala vojvodinom, proirivi teritorij: tajersku je
stekla 1192., a Kranjsku 1230. godine.
Austrija je bila u interregnumu poslije izumiranja Babenbergovaca 1246. godine.
Za nasljedstvo su se borili Habsburgovci i Pemislovii, a nakon pobjede Rudolfa
Habsburkog nad Otoakarom II. Pemisloviem, Austrija je 1278. prela u ruke
Habsburgovaca.
Sredite Austrije postao je u XIII. st. grad Wien (Be)
Habsburgovci su 1335. stekli Koruku, 1363. Tirol i Vorarlberg, 1368. Breisgau i
Freiburg, te 1382. Trst.
Kada je 1437. umro Sigismund Luksemburki, njegov zet Albrecht V.
Habsburgovac izabran je za njemakog cara, ali je prije toga bio kralj i eke i hrvatsko-

24
ugarske krune (zemlje). No, pod kraljem Matijom Korvinom odvojila se Ugarsko-
Hrvatska Kraljevina od Svetog Rimskog-Njemakog Carstva.
MAKSIMILIJAN I. (1486.1519.) bio je u braku s Marijom, kerkom Karla
Smjelog, te je batinio Burgundiju, Flandriju i Luksemburg 1482. godine.
Car Maksimilijan oenio je svoga sina Filipa s Ivanom Ludom, svoju ker
Margaretu udao za Ivana Aragonskog, a svoju unuad Ferdinanda i Mariju, oenio i udao
za djecu Vladislava II. Jagelovia Anom i Ludovikom, te time stekao pravo nasljedstva
panjolske i ugarske zemlje i krune.
Sve habsburke zemlje su podijeljene diobama u Wormsu 1521. i 1522. u
Bruxellesu od strane cara KARLA V.
Car Karlo V. je 1521. tim diobama austrijske zemlje prepustio kralju-caru
FREDINANDU I. (1526.-1564.), koji je 1526. izabran za ekog kralja, a 1527. za
hrvatsko-ugarskog kralja (za ugarsko-hrvatsko kraljevstvo e Ferdinand voditi borbu s
pretendentom Ivanom Zapoljom do 1540.godine).

BABENBERGOVCI i HABSBURGOVCI su austrijske dinastije srednjeg vijeka.
( Luitpold Babenberg je 976. dobio od cara Otona II. u leno Istonu marku sa sjeditem u
Klosterneuburgu od 1137. imaju ondje i arhiv. Babenbergovci su izumrli 1230. s
Friedrichom II. Ratobornim)

(karta Bal 2.)



























25
SALZBURG bio je dio rimske provincije Noricum. Godine 626. osnovano je
vlastelinstvo klostera crkvenog imanja sv. Petar, unutar imanja kneza Ruperta. Salzburg
je 739. postao biskupija, a 798. nadbiskupija.
VORARLBERG bio je dio rimske provincije Retiae. U XIV. stoljeu postalo je
vlasnitvo zemalja od Arla.
TIROL bio je dio rimske provincije Retiae i Noricuma. Nastao od imanja
Trienta i Brixena. Tirol je 1363. prikljuen Austriji.
GORNJA AUSTRIJA Land ob der Enns (Obersterreich), bila je dio rimske
provincije Noricum, a od 1246. dio Austrijskog vojvodstva.
DONJA AUSTRIJA Land unter der Enns (Niedersterreich), bila je dio rimske
provincije Noricum i Pannoniae. Oko 800. godine, dio je franake marke (Ostmark),
koju je car Otto II. dao Babenbergovcima, a vojvodstvo je postalo 1156. kao prvi dio
Austrije.
KORUKA Krnten, bila je dio rimske provincije Noricum. Vojvodina je
postala 976., a pripojena Austriji 1335.
TAJERSKA Steiermark, bila je dio rimske provincije Noricum. U poetku je
sastavni dio vojvodine Koruke, a od 1180. je samostalna vojvodina tajerska.
GRADIE Burgenland, dio je rimske provincije Pannoniae. Do XI. st. je bio u
sastavu Ugarske, a od tada u sastavu Austrije.
Habsburgovci u srednjem vijeku: -rodoslovlje-
-----------------------------------------------------------------------------------------
Rudolf I., 1218.-1291., njem.kralj
I
Albrecht I., 1255.-1308., njem.kralj
I------------------------------------------------------------------I
Rudolf III., umro 1307. Friedrich lijepi, 1286.-1330. Albrecht II., umro 1358
eki kralj njem.kralj I
I---------------------------------------------------I
Albrecht III., 1349.-1395. Leopold III., 1351.-1386.
I I
Albrecht IV., 1377.-1404. Ernst, 1377.-1424.
I I
Albrecht V., 1397.-1439., njem.kralj Friedrich V., 1415.-1493., njem.car
ugar.-hrv. kralj, 1437.-1439. supr.Eleonora od Portugala
supr. Elizabeta, ker Sigismunda Luxemb. I
I Maximilian I., 1459.-1506., njem.car
Ladislav V., 1440.-1457., eki kralj supr.Marija od Burgundije
ugar.-hrv.kralj, 1445.-1457. I
Filip I. lijepi, 1478.-1506., kralj Kastilije
supr.Ivana od Kastilije
I-----------------------------------------------------------I
Karlo V., 1500.-1558., car Ferdinand I., 1503.-1564., car
supr. Izabela od Portugala ugar.-hrv. kralj, 1527.-1564.
I supr.Ana,ker Ladislava,ugar.-hrv.kralja
Filip II., 1527.-1598., panj.kralj I
I I
(panjolska I---------------------------------------I
loza Maximilian II., 1527.-1576., car Karlo, 1540.-1590.
Habsburgovaca) ugar.-hrv. kralj, 1563.-1576. supr. Marija od Bavarske
26
I I
(austrijska loza Habsburgovaca)

Habsburgovci su se enidbama i udajama povezali s vodeim europskim dinastijama

(Rodoslovlje)----------------------------------------------------------------------------------
GORZER HABSBURGER PRZEMYSLIDEN LUXEMBURGER
(Goriki) (Habsburgovci) (Pemislovii) (Luksemburgovci)
I I I I
Meinhard, vojv. Rudolf, kralj Otokar, kralj Heinrich, car
Elisabeth+Albrecht I. Jutta+Wenzel II. I
kralj kralj Elisabeth+Johann


Austrijske zemlje u ranom srednjem vijeku bijahu se razvijale u sklopu Franake
drave i kasnije Njemakog kraljevstva i Svetog Rimskog Carstva.
Franci su za merovinkog kralja Karla Martela u nekoliko pohoda na Bavarsku,
uspostavili vlast nad Alemanijom (Njemakom).
Karlo je 737.g. uspostavio vlast nad istonim i sjevernim granicama kraljevstva,a
732.g. u bitki kod Poatjea suzbio i Arape.
Poslije smrti Karla Martela vlast su u Franakoj dravi podijelila izmeu sebe dva
Karlova sina: Karloman, koji je dobio Austraziju sa Alemanijom i Tiringijom, i Pipin
Mali, koji je dobio Neustraziju s Burgundijom i Provansom. (Pobunio se Grifon, Karlov
sin iz prvoga braka, koji podjelom nije dobio nita). Braa su uguila ustanke plemenskih
vojvoda i na vlast dovela kralja iz redova Merovinga, Hilderika III. Karloman se odrekao
vlasti i kao redovnik zavrio ivot u Italiji. Grifona su podravali Alemani i Akvitanci.
Pipin je doao u sukob s Langobardima, koje je pobijedio 755. uz pomo pape. Jo
jednom je, 756. potpuno porazio Langobarde oduzevi im i zemlju, a jedan dio tzv.
Ravenski egzarhat dao je franaki kralj papi (to je budua papina drava iako su pape
tvrdile da im je zemlju dao dokumentom jo car Konstantin falsifikat tzv.
Konstantinova darovnica). Pipin je kraljevstvo podijelio svojim sinovima Karlu i
Karlomanu. Karlo Veliki je dobio sjeverni dio Austraziju, Neustraziju i Akvitaniju, a
Karloman Burgundiju, Provansu, Alzas, Alemaniju, Tiringiju, Hesen i jo neke krajeve.
Karloman je bio pod utjecajem Langobarda, a Karlo pod utjecajem pape.
Kada je Karloman umro 771., Karlo je preuzeo Karlomanovo kraljevstvo, a
ratovao je i s Langobardima, dok mu i zadnje langobardsko vojvodstvo, Benevent, nije
priznalo zavisnost.
Karlo je od 772. do 804. osvojio Saksoniju, uspjeno ratovao protiv Slavena i
Avara 795. i 796., te protiv Arapa 796.g.
Papa Leon (Lav) III. je u Rimu 25. XII. 800.g. krunio Karla za cara.
Karla je naslijedio sin Ludovik Poboni (814.840.), no novi car je upravu u
Carstvu 817. podijelio meu svojim sinovima: Pipin je dobio akvitanske zemlje srednje i
june Galije, Ludvig Njemaki je dobio Bavarsku sa susjednim markama, a Lotar, kao
najstariji sin, postao oev suvladar. Kasnije se caru Ludoviku rodio jo jedan sin Karlo,
nazvan kasnije elavi, a Pipin je kasnije umro.
Novim Verdenskim ugovorom 843. Karlo elavi je dobio budui dio Francuske,
Ludwig (Ludovik) buduu Njemaku, a Lotar sredinji dio zemlje u Italiji i pojas zemalja
oko ua Rajne.
27
Ludoviku Njemakom pripale su prekorajnske njemake zemlje i Bavarska sa
nadbiskupijama u Meinzu, Wormsu i Speieru, ali su te zemlje tek krajem IX. st. postale
potpuno nezavisne od Franake drave.
Njeni stanovnici nazivali su se u IX. st. Teutoncima (Tetschen ili Deutschen).
Francuzi su po najbliem plemenu na Rajni Nijemce nazivali Alemanima, a Slaveni zbog
nerazumijevanja nazivali su Nijemce nijemima Nijemcima. Austrijske zemlje pripale
su njemakom dijelu.
Njemaka nije bila jedinstvena, ve su u njoj vojvodstva imala veliku autonomiju
vojvodina vapska (du gornjeg Dunava), vojvodina Bavarska (istono od rijeke Leha),
vojvodina Frankonija (du srednje Rajne i Majne), vojvodina Saksonija s Tiringijom (od
Vezera do Labe) i vojvodina Lotaringija (od Rajne do Schelde).
Poslije Karolinga u Njemakoj je dola na vlast Saksonska dinastija od 919. do
1024. godine.
Vlast u Njemakoj uvrstili su kraljevi: HEINRICH I. Priar (919.936.) i OTON
I. (936.973.). Uspjeli su pokoriti Slavene i oduzeti im Branibor (pretvorili u
Brandenburg) i poraziti Maare na rijeci Lehu u blizini Augsburga 955.g. Uvrstili su
vojni stale, a poreski (sitni zemljoposjednici) su zapravo uzdravali dravu.
Oton I. osvojio je Lombardiju i uao i u sam Rim u koji ga je papa zvao u pomo
961. protiv svojih protivnika, a onda ga je papa po dolasku u Rim okrunio za cara
obnovljenog Rimskog carstva 962.g.. Tako su papa i car bili od sada na elu obnovljenog
Svetog Rimskog Carstva, a Oton I. i Njemakog Carstva. U sklopu toga Svetog Rimskog
Njemakog carstva bile su i austrijske zemlje.
Zapravo je Oton I. vladao sam, jer je dobar dio sveenika, pa i sam papa bio pun
poroka, npr. papa Ivan XII. koji je okrunio Otona I. na crkvenom saboru 963.g. bio je
suen za ubojstvo, krivokletstvo, skrnavljenje svetinja i nemoralan ivot te je svrgnut s
papinskog trona.
Sin Otona I. OTON II. odmah je, kada je preuzeo vlast 973.g. smatrao svojom
dunou osvojiti juni dio Italije, ali je tamo pretrpio poraz od Arapa, koji su tada bili u
slubi Bizanta. Ubrzo je Oton II. umro, a naslijedio ga je 983.g. njegov trogodinji sin
OTON III., koji je ivio itavo vrijeme u Rimu i sluao papu kao svog savjetnika
(Silvestra II. svog uitelja Francuza Gerberta). U Njemakoj su bili esti ustanci, Danci
su se Nijemaca oslobodili, a Slaveni stekli izvjesnu samostalnost.
Otona III. je naslijedio (brati) HEINRICH II. (1002.1024.), koji je ivio u
Njemakoj i vodio ratove sa Slavenima.
Saksonsku je dinastiju u Njemakoj naslijedila Frankofonska dinastija (1024.
1125.), koja je znatno proirila Njemako carstvo.
KONRAD II. je (1025.1039.) pripojio Njemakom carstvu i Burgundiju, a pod
carem HEINRICHOM III. (1039.1056.) zapoela je reforma Crkve.
Poslije smrti Heinricha III. i maloljetnog nasljednika njeg. sina HEINRICHA IV.
(1056.1106.), carska je vlast bila u opadanju. U isto vrijeme u duhu klinijevih crkvenih
reformi (centralizacija crkve) na elu Crkve bio je papa GRGUR VII. Hildebrand koji se
proslavio 1059. Lateranskim koncilom (izbor pape vre kardinali!). Od 1065. car Henrik
IV. je vladao samostalno, ali u sukobu s papom koji je bunio protiv cara njegove
podanike-knezove u Njemakoj a sam papi nije elio davati prihode-desetinu.
No, papa je bio pobjednik 1077. u Canosi a car je molio papu za oprost.
Nasljednik cara Heinricha IV., njegov sin HEINRICH V. (1106.1125.), izmirio
se s papom Urbanom II., tzv. Wormskim konkordatom 1122.g.
U Njemakoj je ojaala kneevska vlast, a oslabila carska, a odluke su ovisile o
carskom saboru ili reichstagu (rajtagu).
28
Smru Heinricha V. ugasila se frankofonska dinastija i poela borba velikakih
porodica za krunu. Najjai pretendenti na krunu bili su taufovci ili Henetaufovci koji se
bili vojvode vapske i Frankofonije, Velfi vojvode Bavarske i na kraju vojvode
saksonske, koji su u poetku imali vlast.
Prevlast je odnijela dinastija Hoentaufovaca (1137.1245.), a prvi kralj bio je
KONRAD III., ali je dinastija bila poznatija pod vladavinom Konradovog sinovca
FRIEDRICHA I. Barbarose (1152.1190.), koji je bio izvrstan vojskovoa i aktivni
politiar, car Svetog Rimskog Njemakog Carstva. Bio je u kriarskim ratovima, a na
jugu Italije je osnovao Normansko Kraljevstvo 1130. g., kasnije zvano Sicilska kralj. ili
Kraljevina Obiju Sicilija.
Friedrich I. je svog sina Heinricha oenio s nasljednicom sicilskog prijestolja
Konstancom, tako da je HEINRICH IV. (1190.1197.) istovremeno bio car Svetog
Rimskog Njemakog Carstva, njemaki kralj i kralj Obiju Sicilija (Normanskog
Kraljevstva). Namjeravao je osvojiti i Bizant, ali je ubrzo umro ostavivi maloljetnog sina
Friedricha.
U Njemakoj su poslije Heinricha bila izabrana dva cara: OTON IV., sin
Heinricha Leona (Lava) iz kue Velfa i FILIP vapski, brat Heinricha IV. iz kue
Hoentaufovaca. U istom dvovlau je najveu korist imao novi papa INOCENCIJE III.
(1198.1216.). Vlast je papa usporeivao ovako: kako Mjesec prima svoj sjaj od Sunca,
tako i car dobija svoju vlast od pape. Papa je, bojei se monih Hoentaufovaca, vie
pomagao Velfe, nastojei Nijemce istjerati iz Italije.
Papa je razvio inkviziciju. Kada su ojaani Velfi krenuli na Italiju, papa je izopio
Otona IV. iz Crkve i podrao unuka Friedricha Barbarose, mladog nasljednika sicilskog
prijestolja FRIEDRICHA II. Hoentaufovca (1212.1250.) za cara i kralja. Odrastao je na
Siciliji, osnovao sveuilite u Napulju i medicinsku kolu u Salernu (prvi medic. fakultet),
a u estom kriarskom ratu, uspio je diplomatskim putem dobiti Jeruzalem. Carski su
inovnici upravljali sudstvom, upravom i financijama, ime je smanjena vlast gradske
autonomije. Organizirao je seljaku vojsku i ratnu flotu. Poslije smrti Friedricha II. papa
je pozvao u Italiju Karla Anuvinskog (Anjou-a), brata Francuskog kralja Luja IX. i
pomogao mu da zavlada Sicilskom (Napuljskom) Kraljevinom.
Stalne borbe Gvelfa i Gibelinija su ugrozile carsku i kraljevsku vlast
Hoentaufovaca, a posljednji potomak iste dinastije Hoentaufovaca Konradin pao je u
ruke Karla Anuvinskog i bio pogubljen.
U Njemakoj je izmeu 1254. i 1273.g. interregnum meuvlae. Osamostalila
su se ve ranija vojvodstva. U sastav Njemakog carstva uli su Burgundija i eka, no
najkrupniji su se posjedi nalazili na istoku tzv. marke Velika Brandemburka marka,
Luika marka, Majsenska marka, i na srednjem Dunavu Austrijska marka, koja je
zatim postala vojvodstvo (marka je jedinica vojnikog karaktera).
U XIII. stoljeu Nijemci su osvajali zemlje Baltikih naroda, Letonaca, Estonaca,
Litvanaca i Prusa.
Za cara Njemake izabran je 1273.g. RUDOLF Habsburg. Do tada su
Habsburgovci bili manji posjednici od Saksonskih, Frankofonskih ili Hoentaufovskih
krupnih posjednika. Grofovi Habsburg su stavljeni na kraljevsko prijestolje, jer su bili
slabi i nisu postavljali opasnost za velike posjednike. Austrija je tada postala centar
Njemakog carstva.
Habsburgovci su do tada imali male zemlje u Alzasu i u vicarskoj.
RUDOLF HABSBURG (1273.1291.) vladar- -car, u poetku je nastojao ojaati
Austrijsko vojvodstvo i ujediniti je sa ekom, koja je tada imala za vladara Pemisla II.
29
Iskoristivi pomo Maara i ekih vitezova, kralj car Rudolf je Pemislu II. oteo
Austriju, tajersku, Koruku i Kranjsku.
U vojvodinama kneevinama (njemakim) osnivali su se u XIII. st. ustanove
landtagi, koje su sliile na parlament i dravne stalee.
Habsburgovci nisu uspjeli pod svoju dominaciju podvrgnuti vicarske kantone
koji su stvarale svoje saveze 1291.g. (u poetku je u savezu bilo samo tri kantona:
Schweiz, Uri i Unterwalden) i organizirali vjeni savez, te poslije bitke protiv
Habsburgovaca 1315.g. kod Morgartena, izborili su (vicarci) nezavisnost.
Jaanje Habsburgovaca izazvalo je kod kneeva vojvoda uznemirenost, pa su
kneevi - vojvode smijenili Habsburgovce (od 1273. do 1308.g.) i uspostavili dinastiju
grofova Luksemburkih. Habsburgovcima je ostavljena Austrija kao nasljedna zemlja.
Luksemburgovci su imali svoje zemlje u ekoj.
HEINRICH VII. Luxemburg (1308.-1313.), brakom je svoga sina Ivana s
nasljednicom eke pripojio eku posjedima Luxemburg. Htio je uz pomo Gibelinija
zauzeti Italiju, ali nije uspio.
Poslije careve smrti kneevi izbornici su se podijelili i istovremeno za cara
izabrali Friedricha Habsburkog i Ludviga, vojvodu Bavarskog. Dugotrajnim borbama
Ludwig je odnio konanu pobjedu.
LUDWIG Bavarski (1314.1347.) je doao u sukob s papom Ivanom XXII. koji ga
je isljkuio iz Crkve, a na Njemaku bacio interdikt i anatemu (prokletstvo). Car Ludwig
je na to okupio njemake sveenike, protivnike pape, te su na njegovom carskom dvoru
(pol. pisac Marsilio Padovanski) izglasali tzv. Defensor pacis (Zatitnik mira), po kojoj
je svjetovna vlast iznad crkvene, odnosno carska vlast iznad papine. Ludwig je uspio
osvojiti Rim, zbaciti papu Ivana XXII. i na njegovo mjesto postaviti papu Nikolu V., ali
se zbog seljakih nemira vratio u Njemaku 1328.g. Poslije dvije godine (1330.) doao je
"carski" papa Nikola V. u Avignon i "predao se u ruke papi Ivanu XXII".
Ludwigova tenja da svim sredstvima proiri posjede bavarske dinastije
Witelsbaha dovela ga je u sukobe s knezovima, koji su doveli na carsku vlast
Luksemburgovce.
KARLO IV. Luksemburki (1346.1378.), bio je ne toliko car Svetog Rimskog
Carstva koliko eki kralj. Bio je primoran 1356.g. izdati Zlatnu bulu koja je ozakonila
mnogovlae u Njemakoj. Bula je potvrivala da knezovi biraju cara i utvrdila sastav
kolegija kneeva izbornika u koji su ulazila tri duhovna kneza nadbiskupi Klna,
Meinza i Triera, te etiri svjetovna kneza eki kralj, saksonski vojvoda, brandenburki
markgrof i rajnski falcgrof. Izbor cara vrio se veinom glasova.
Sjeverno - njemaki gradovi su stupili u udruenja Hansa (hanzama) od 1356.g.,
ali su esto dolazili u sukobe zbog svoje autonomije s knezovima i velikaima.
Osim Hanzinog saveza gradova (Hamburg, Lbeck, Bremen, Kln...), postojali su
vapski i Rajnski savezi (Strasburg, Ulm, Speier, Worms) gradova. Ti su se savezi
ujedinili 1381.g. u savez 89 gradova.
Savezi gradova su ratovali protiv saveza knezova.
Kako savezu gradova Hanza nije pritekla pomo, isti je savez razbijen 1388.g. od
saveza knezova.
Poslije smrti Karla IV. car je postao njegov sin VJENCESLAV ili Vaclav
(njemaki Wenzel), ali su ga 1400.g. izborni knezovi zbacili s vlasti, a izabrali rajnskog
falcgrofa RUPERTA ili Ruprechta, koji je neuspjeno ratovao u Italiji. Poslije smrti
Ruperta, stupio je na prijestolje Vaclavov brat SIGISMUND Luksemburki (1411.-1437.),
za ijeg je vremena izbio nacionalni vjerski (husitski) rat protiv crkvene i carske vlasti.
30
U meuvlau (1437.1449.), carska je kruna opet, ali sada trajno (do
1806.godine), prela u ruke dinastije Habsburg.
FRIEDRICH III. (1440.1493.), je vladao nesamostalno, zapravo vlast su imali
izborni knezovi. Friedrich je jedno vrijeme ak ostao i bez svog porodinog nasljednog
posjeda Austrije, zajedno sa tajerskom i Korukom, koje je osvojila Ugarska (kralj
Matija Korvin).
Krajem XV. stoljea su vraene izgubljene oblasti vojvodine, zahvaljujui
sukobu pretendenata za ugarsku krunu.
Smrt burgundskog vojvode Karla Smjelog u borbi protiv Lotarinana i vicaraca
kod Nansija 1477.g. dovele su do raspada Burgundskog vojvodstva. Jedan dio Burgundije
zauzeo je Francuski kralj Luj (Louis) XI., a drugi dio (Nizozemska i Fran Konte). Ker
Karla Smjelog Mariju Burgundsku oenio je sin Friedricha III., Maksimilijan, koji je
1493.g. postao i car.
MAXIMILIAN I. (1493.1519.) nije mogao sprijeiti stalno "raspadanje" Carstva.
Car je bio potpuno nemoan, rajstazi nisu inili nita da ojaaju poloaj cara, a lokalni su
kneevi razmiljali kako ojaati samo svoju kneevinu, ali ne i Carstvo.
FERDINAND I. (1519.1564.), bio je Maksimilijanov unuk, oenjen Anom,
kerkom ugar. hrv. kralja Vladislava II., te je od 1527. do 1564.g. bio ugarsko hrvatski
kralj.



(karta-grbovi, Bal 3.)



























31

(karta Bal 4.)





























(karta Bal 5.)



















32
U Austriji je u srednjem vijeku bila razvijena duhovna poezija, a posebno su se
tada isticali: "Frau Ava" oko 1100.g. i "Heinrich von Melk", oko 1150. godine.
Trubadurska srednjovjekovna poezija je u Austriji takoer izraena, a znameniti
su: Ritter von Kurenberg, oko 1150. g., Dietmar von Aist, oko 1150. g., Neidhart von
Reuenthal, oko 1200. g. uveni Ep o Nibelunzima, nastao u Beu ili u Passau oko 1200.
g., dok je Ep o Gudrunu nastao u tajerskoj oko 1230. godine. Srednji vijek je pun
lutalica pjesnika, tzv. Minnesangera, a u Austriji se istiu Walther von der Vogelweide,
koji se svojim pjesmama oko 1210. g. borio protiv papinske prevlasti. U moralistikoj i
satirikoj poeziji istie se Heinrich der Teichner, oko 1360., u parodistikoj poeziji istie
se djelom "Pop iz Kahlenberga", oko 1450.g. Philipp Frankfurter, koja je bila zapravo
antiklerikalna proza.
U Beu je 1497.g. osnovano drutvo: Sodatis litteraria Danubiana, kao prva
akademija a njezin osniva je bio predstavnik renesanse Konrad Celtis. Celtis je osnovao
u Beu 1501.g. i Collegium poetarum et mathematicorum, za beki dvor s igrama i
zabavama.
Kodeksi se u razliitim oblicima javljaju od VIII. st. Romanika je ve od X. st.
zastupljena u bazilikama crkvi, ali je znaajnije tragove ostavila gotika, kao crkva-
katedrala Sv. Stjepan u Beu. Slikarstvo je od poetka XV. st izraeno kroz slikarske
predstavnike M. Pachera i A. Pilgrama, te se od poetka XVI. st. otvara i tzv. Dunavska
slikarska kola.
Glazba se razvija kroz liturgijsko pjevanje,koje se najprije uvodi u Salzburgu za
nadbiskupa Arna, 785.-821. godine. Postojalo je kasnije od 1288. g. u Beu i cehovsko
udruenje sviraa "Spielleute", bratovtine sv. Nikole. Renesansna glazba je u Austriji
posebno razvijena za Habsburgovaca, u Beu,Innsbucku i Grazu, koju uglavno vode
nizozemski glazbenici. Dvorsku carsku kapelu reogranizirao je potkraj XV. st. slovenac
Juraj Slatkonja, ali je najpoznatiji umjetnik toga doba u Beu P. Hofhaimer, svirajui
uglavnom na orguljama..

I zvori i literatura:
Gesta Dagoberti I regis Francorum, iz IX. st.
Conversio Bagoariorum et Carantanorum, iz 871. g., napisao salzburki sveenik
Syfrid iz vapske, XIII. st., pjesma o Leopoldu VI Babenbergovcu
vapsko ogledalo
Chronicon Austriacum, iz XV. st.
Jansen Enikel, XIII. st., Svjetska kronika, Kneevska knjiga Austrije (Furstenbuch von
Osterreich)
Monumenta Germaniae Historica
Tomo Ebendorfer, Chronicon Austriacum
Bertold iz Regensburga, iz XIII. st.,
Otokar iz Geule, 1265.-1322., Austrijska rimovana kronika, XIV. st.
Ivan Vetrinski, Liber certarum historiarum, XIV. st.
Vid Arenpech, Chronicon austriacum
R. Kralik, Osterreichische Geschichte, Wien, 1917.
F. ii, Politika Habsburgovaca spram Hrvata do Leopolda, Rad 266, Zagreb, 1939.
H. Nantsch, Geschichte Osterreichs, I, II, Wien, 1951.
M. Uhlirz, Handbuch der Geschichte Osterreich-Ungarns (do 1526.), Graz-Wien, Koln,
1963.
E. Zollner, Geschichte Osterreichs, Wien, 1966.
E. Zollner-T.Schussel, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997.
33

MAARI U SREDNJEM VIJEKU

Prije rimskog osvajanja na teritoriju su dananje Maarske ivjela keltska, ilirska,
traka i sarmatska plemena. Svojim osvajanjima Rimljani su osnovali provincije Panoniju
i Norik na desnoj i Dakiju na lijevoj obali Dunava. U doba seobe naroda najdulje su se u
dananjoj Maarskoj zadrali Huni u IV. i V., te Avari u VI. stoljeu. Panonija je u sklopu
velikomoravske drave u IX. stoljeu.
Krajem IX. stoljea u Panoniju upadaju Ugri ili Maari plemena ugro- -finskog
podrijetla. (po legendi od sedam plemena: 4 su tursko/ turkmenska, 2 finsko-estonsko-
litvansko-letonska i 1 maarsko / hongri-Ugri i Magyari). Prapostojbina Maara je
Urumi u srednjoj Aziji.


rodoslovlje ugrofinskih naroda:
-------------------------------------
uralski narodi
I------------------------------------------------------------------------I
Ugrofinci Samojedi
I------------------------------------------------------------------I
Finski Permi Ugri
I-------------------------------I I------------------I
Finski Volani Permi Protomaari Obski Ugri
I I I I
I I------------------I MAARI I-----------------I
I Zurjeni Votjaci Voguli Ostjaci
I
I---------------------------------I
Finci Esti Mordvini eremisi




















34

(karta Bal 6.)


































Konje, rogatu stoku su Maari tjerali s jednog panjaka na drugi. Pored stoarstva
bavili su se i zemljoradnjom.
Neke maarske rijei govore o zajednikom maarsko-turskom podrijetlu, npr.:
eke plug, sarlo srp, buza penica, rpa jeam, kles proso, balta sjekirica
Perzijski geograf Dahani sredinom je IX. st. o Maarima napisao slijedee:
Maari su pak jedna rasa Turaka, imaju atore, a panjacima zajedno prolaze. Jedna
njihova granica dosee Crno more u koje se ulijevaju dvije rijeke. Zemlja Maara obiluje
vodom i drvetom. Zemlja je vlana i imaju mnogo oranica. Maari su lijepi ljudi i dobrog
izgleda. Odjea im je brokata, a oruje je iskovano od srebra i ukraeno biserom.
Na elu maarskog drutva u X. je stoljeu stajao prvo jedan knez, a zatim dva
kneza. Za knezom su po inu slijedili plemenski, a zatim rodovski starjeine.
Dolaskom u Panoniju Maari su stanovali u kuama udubljenim u zemlju, a iznad
zemlje se izdizao krov pokriven slamom, trskom ili travuljinama. Kue su se sastojale od

35
jedne prostorije, a u kutu se nalazila pe. Dimnjaka nije bilo i tu su Maari ivjeli zimi, a
ljeti su bili u velikim prozranim atorima ili pod vedrim nebom.
Maari su ratovali sa susjedima (maarski ratni konjanici i strijelci) radi pljake,
ruenja ili zarobljavanja, odnosno stjecanja plijena. Evo kako su ratovali: mala skupina bi
poela napadati neprijatelja i prividno bi uzmicala i domamila neprijatelja u zasjedu te ga
zapljusnula strijelama, a rijetko borbom prsa u prsa. U Italiji je 924. godine nastala
crkvena molitva: Vjernie Isusov, sveti sluga Boji, oh Geminije, pomoli se da iz
milosti kralja nebeskog izbjegnemo udarac to ga mi, bijednici zavreujemo Molimo te
spasi nas od maarskih strijela
Maari su tako u Europi ratovali do svog prvog poraza 955. godine kod
Augsburga od ujedinjene vojske njemakog kralja Otoakara I. (Otona I.)
Pustolovne maarske ete u bitci kod Augsburga vodili su Lehel i Bulcsu. Time
su okonani zapadni ratni pohodi, a istone pohode protiv Bizanta je kasnije obustavio
maarski knez Taksony.
Ilustrirana kronika (Kpes Krnika), sastavljena u XIV. st., ovako pie o
augsburkom sukobu: Na ovom mjestu uhvatili su Lela i Bulcsua, vrsne kapetane i
odveli ih pred cara. Car ih je upitao zato su tako nemilosrdni prema kranima. Oni su
odgovorili: Mi smo osveta svevinjega Boga, on nas je poslao biem na vas: ako emo
obustaviti napade vi ete nas pohvatati i pogubiti. Car je rekao: Birajte sebi kakvu smrt
elite! Na to Lel odgovori: Dajte meni moju trubu! Prvo da u nju puhnem pa u onda
odgovoriti. Dali su mu trubu i kada se pripremio da e puhnuti u nju stupio je pred cara
te ga je, navodno, tako jako udario po elu da se truba slomila, a car umro. Tada je Lel
rekao: Ide preda mnom i bit e mi sluga u drugom svijetu. Naime, Skiti vjeruju da e
svi koje su za ivota ubili, na drugome svijetu postati njihove sluge. Odmah su ih uhvatili
i u Regensburgu objesili.
Poslije pustolovnih pohoda Maari se prilagoavaju zapadnom nainu ivljenja.
Ve krajem X. stoljea knez GEZA (972.997.) alje emisare njemakom caru traei
sveenike i vitezove, a sam je svoga sina oenio bavarskom (njemakom) kneginjom.
Nemilosrdno se obraunao s plemenskim i rodovskim starjeinama koji su mu se
suprotstavljali, oduzeo im je zemlju i time uvrstio svoju kneevsku vlast.
Sveenici su obavljali misionarsku djelatnost, a sam je knez Geza dao pokrstiti
svoga sina Vajka, koji je dobio ime STJEPAN (Istvn) (997.1038).
Mnogi su se suprotstavljali novom kranskom vladaru, a najopasnija je bila
pobuna somogyskog KPPANYA, koji je sebe smatrao opravdanim nasljednikom kneza
Geze. Stjepan je uspio uz pomo njemakih vitezova poraziti i pogubiti Kppanya
(raskomadati tijelo i nataknuti na tvravsku kapiju).
Stjepan je traio i dobio krunu od pape Silvija II. (Silvester II.), te se 1. sijenja
1001. godine u Ostrogonu (Esztergon) okrunio za kralja i time je Maarska potala eurpska
kranska zemlja.
Likvidacijom pobunjenikih poglavara kralj Stjepan je od plemenskih pokrajina
organizirao kraljevske upanije. Na elu upanija bili su kraljevi ljudi upani- koji su za
kralja ubirali porez u naturi, darove, tj. kraljeve prihode. Kralj je organizrao kraljevsko
vijee kao svoj savjetodavni organ.
Paralelno s organizacijom kraljevskih upanija formirala se i crkvena organizacija
osnivanjem biskupija: Esztergom, Klocsa, Eger, Nagyvrad Stjepan je naredio da
svakih 10 sela sagradi crkvu i da desetinu poreza daju crkvi (Maari su se opirali
pokrtenju poslanog su biskupa iz Rima -biskupa Glrta ubili i bacili u zatvorenoj
bavi nabijenom avlima u Dunav).
36
Djela velikog maarskog kralja Stjepana priznala je Crkva proglasivi ga poslije
njegove smrti svecem 20. kolovoza (kralj Stjepan osniva drave).
Poslije smrti prvog maarskog kralja slijedile su borbe za nasljednika, jer jedini
sin Stjepana I. IMRE nije nadivio svoga oca. Tako e prijestolje naslijediti kraljev brati
VAZUL, kojega je kralj Stjepan dao oslijepiti jer je podravao stari poredak (oslijepio ga
je i u ui nalio vrelo olovo).
Kralj Stjepan je za svog nasljednika imenovao svoga sinovca, venecijanskog
vlastelina PETRA, koji se prema Kronici okruio glasnim Nijemcima i brbljavim
Talijanima. Protiv Petra je istupio ABA SMUEL koji se borio za povratak starih
poganskih obiaja i poretka.
Pobunjenici su krivili Crkvu, a voa prve neznaboake pobune bio je VATA iz
Bkscabe, koji je dao sebe obrijati, a kosu upleo u tri pletenice, ivio na poganski nain,
te je prema Kronici osudio na smrt sve ljude otmjenog pordijetla i istrijebio skoro sve
sveenike maarske zemlje. Tada je stradao u Budimu i biskup Glrt.
Vatinu pobunu uguio je Vazulov sin kralj ANDRIJA I. (Andras) (1046.1060.).
Neznaboaka (poganska) pobuna Vatinog sina IVANA (Janosa), zadesila je ista sudbina.
Njemaki su carevi eljeli iskoristiti ove pobune u svoju korist, poduzimajui i
vojne akcije ne samo protiv pobunjenika, ve i Maarske, kao to su osvajanje Gyr-a
1051. i Pozsuna 1052. godine., ali bez uspjeha. Prije Pouna slijedio je okraj na Vertes
hegyseg -titovo brdo.


Maarski vladari iz dinastije Arpadovia
(Rodoslovlje)
Arpad, 889.-907.
I
Zsolt, 907.-949.
I
Taksony, 947.-970.
I-------------------------------------------------------------------------I
Geza, 970.-997. Mihaly
I--------------------I-------------------------------I I
Istvan, 997.-1038. (ki ?) (ki ?) I
Samuel Aba, 1041.-1044. Otto Orseolo,.Venezia I
I-----------------------------------------------------I I
Petar, 1038.-1041. i 1044.-1056. I
I
I---------------------------------I----------------------------------------I
Andras I., 1046.-1060. Bela I., 1060.-1063. Levente
I I-----------------------------------I
Salamon, 1063.-1074. Geza I., 1074.-1077. Laszlo I., 1077.-1095.
I
I-------------------------------------------------I
Kalman, 1095.-1116. Almos
I I
Istvan II., 1116.-1131. Bela II., 1131.-1141.
I
I-------------------------------I-------------------------------------I
Geza II., 1141.-1162. Laszlo II., 1162.-1163. Istvan IV., 1163.
37
I
I------------------------------------------------I
Istvan III., 1162.-1172. Bela III., 1172.-1163.
I
I------------------------------------------------------I
Imre, 1196.-1204. Andras II., 1205.-1235.
I I------------------------------I
Laszlo III., 1204.-1205. Bela IV., 1235.-1270. Istvan posthumus
I I
Istvan V., 1270.-1272. Andras III., 1290.-1301.
I
I--------------------------------------------I
Marija, (mu Karlo II.Anjou) Laszlo IV., 1272.-1290.



Svijet veleposjednika i kmetova, tj. feudalno drutvo, uvstilo se za maarskih
kraljeva Ladislava I. (Laszlo) i Kolomana (Kalman) Mudrog. Kraljevi su izdavali stroge
zakone, koji su trebali zatititi privatno vlasnitvo. Za kralja Ladislava, zakon je bio strog,
npr. ako se ustanovi kradljivac, neka se oslijepi. Ladislav je ostao poznat u legendama kao
svemoan: cijedio je vodu iz kamena i naao udotvornu travu. Pobjegao je u jednoj bitki
pred neprijateljima, tako to se planina razdvojila (Tordai hasadk).
Najvii sudac u zemlji bio je kralj, a u njegovoj odsutnosti tu dunost je obavljao
njegov zamjenik, palatin. Oni su sasluavali molbe i albe na tzv. dane zakona
najznaajniji dan zakona bio je odravan jednom godinje u Stolnom Biogradu
(Szkesfehrvru). Pri utvrivanju se krivice esto se sluio tzv. Bojim sudom,
dokaznim postupcima kunje vodom i vatrom. Crkvi su kraljevi davali ogromne posjede.
Ladislav je naredio da se batinanjem poprave oni koji ne dolaze u crkvu. A oni koji se
prieuju prema poganskim obiajima, pored bunara ili pak svoje poklone ostavljaju
pored drvea, izvora i kamena, neka za svoj grijeh plaaju volom.
S bratom Almoem Ladislav je vodio rat protiv Hrvata i uspio osvojiti Hrvatsku
do Gvozda 1097. godine.
Na istonoj strani Ugarske sve su ee upadale nomadske vojske. Prema
Kronici nomadske su vojske odnijele toliko plijena iz Maarske, koliko ni jedan
narod nije imao. Napade Kumana je kralj Ladislav u krvavim bitkama zaustavio.
Kralj Koloman postao je i hrvatskim kraljem krunidbom u Biogradu 1102. godine
(pacta conventa). Dao je velike povlastice dalmatinskim gradovima, a za bana je postavio
Ugrina iz plemena Kukara, koji je nesretno ratovao protiv Zadrana i Rabljana, ali je
kasnije postao i splitskim nadbiskupom. Nakon Kolomanove smrti Ugarskom je i
Hrvatskom zavladao njegov maloljetni sin Stjepan II.," koji bijae okrutan i u ludilu je
umro" 1131. godine. Meutim, uspio je u Ugarskoj naseliti Kumane i Polovce i vladati
njima razbludno na kraljevskom dvoru. Stoga se za ivota kralja Kolomana organizirala u
Ugarskoj stranka koja je eljela dovesti na vlast Almoa (strica Stjepana) i brata njegovog
Borisa Kolomanovia. Kraljevi Almo je nekada bio kralj hrvatski (1091.1095.) izmeu
Drave i Save.
Koloman je sa sicilskom kneginjom Buzilom imao sina Stjepana, a poslije smrti
Buzile, oenio se Koloman ruskom kneginjom Eufemijom (kerkom ruskog velikog
kneza Vladimira Monomaha u Kijevu), koja nije voljela Kolomana jer je bio nakaza od
38
ovjeka i u bijegu pred Kolomanom u Kijevu rodila je (zbog trudnoe u preljubu bijae
otjerana) sina Borisa koji je kasnije bio ruski odgojen na kijevskom dvoru.
Zbog zavjere, Koloman je dao oslijepiti brata Almoa i njegovog sina Belu, koji se
sklonio bizantskom kralju Ivanu Komnenu (Ivan Komnen bijae oenjen Irenom,
kerkom ugarskog kralja Ladislava).
Poslije smrti Stjepana II. na ugarsko se prijestolje vraa iz Bizanta BELA II.
Slijepi, oenjen kerkom srpskog kneza Uroa, Jelenom.
Boris Kolomanovi sada dobije zatitu u Carigradu i nada se ugarskoj kruni, a
njegov je zatitnik i poljski knez Boleslav.
O kralju Beli II. ugarski ljetopisac Ivan Turanski napisao da je od 1137. do svoje
smrti 1141.godine ivio mirno, odao se piu, a ena Jelena rodila mu etiri sina: Gezu,
Ladislava, Stjepana i Almoa, od kojih su tri preivjela oca.
Slijepog oca Belu naslijedio je sin GEZA (1141.1162.), okrunjen u Stolnom
Biogradu, trei dan nakon oeve smrti. Kako je bio maloljetan, sastavljena je vlada na
elu s Beloem (bio je herceg, palatin, ban hrvatski).
Prema grkom povjesniaru Kinnamu je bio iz Dalmacije i imao je za enu ker
srpskog velikog upana kneza Uroa sestru kraljice Jelene.
Borisa Kolomanovia sada pomognu austrijski i njemaki Velfovci i kod Monja
se 1146. godine zametne bitka izmeu Austrijanaca i Maara u kojoj Maari pobijedie.
Borisa je kasnije neuspjeno pomagao francuski kralj Luj VII., njemaki kralj Konrad III.,
kriari te bizantski car Emanuel Komnen, kako bi doao do ugarske krune.
Kralj Geza vladao je uz pomo Belua relativno mirno, bez uzurpatora na
kraljevsku krunu, jer je njegov otac Bela na jednom zboru u Aradu dao smaknuti ak 68
protivnikih plemia.
Tek to je Gezin petnaestogodinji sin STJEPAN III. 1162.g. sjeo na prijestolje
poslije oeve smrti, zahtijeva bizantski car Emanuel Komnen sa se isti zbaci, a da se
podre Gezina braa Stjepan IV. i Ladislav II.
LADISLAV II. vladae samo est mjeseci od 1162. do 1163. godine, te se obnove
borbe za prijestolje a uz Stjepana IV. stajali su velikaki ugarski i hrvatski, ban bosanski
Bori i hrvatski ban, slavni Belu. Stjepan IV. bio je 1163.g. okrunjen u Ostrogonu. U
poetku mu pomau Bizantinci, koji se kasnije odmetnu podravi suparnika Gejzinog
sina STJEPANA III. za kralja. Stjepan III. je poslao svoga brata Belu (prozvan Aleksije) u
Carigrad i obeao mu Srijem u nasljedstvo. No, kako mu kasnije nije predao Srijem,
zaratio se s Bizantom, carem Emanuelom. Stjepanu III. pomae u ratu protiv Bizanta
eki kralj Vladislav II., ali Bizantinci ipak zauzmu 1165. godine Srijem.
Stjepan III. je umro bez mukog nasljednika, pa je prijestolje dobio iz Carigrada
njegov brat BELA III. (1173.1196.) prozvan Aleksije, odgojen u Bizantu. Bela je zaruio
Mariju, kerku cara Emanuela Komnena i trebao postati bizantskim carem (poslije
Emanuela) ali se kasnije oenio Anom (Agnezom), sestrom supruge cara Emanuela.
Kralju Beli su pomagali u Hrvatskoj i Frankopani, gdje e Bela 1194. godine za
svog gubernatora namjestiti svoga sina Emerika. S Anom je Bela imao dva sina Emerika i
Andriju, a u drugom braku nije imao djece. Za svog suvladara odredio je Emerika 1185., a
Andriji je dao Galiciju i zavjetovao ga da mora poi u kriarski rat.
Odmah po dolasku na vlast EMERIK (1196.1205.) je zaratio protiv brata
Andrije, kojeg su podravali velikai. Papa Inocencije III. je stao na stranu Emerikovu, a
Andriju je zagovarao da izvri oevu volju i poe u kriarski rat. U ratu izmeu njih, u
kojem je Andrija imao potporu u Hrvatskoj i Dalmaciji, u borbi kod Varadina, Andrija
je 1202. bio zarobljen i sve do 1204.g., do smrti Emerikove, bio zatoen u tamnici.
Mleani e Emeriku 1202.g. uz pomo kriara preoteti grad Zadar.
39
Za svojeg nasljednika Emerik je odredio svoga sina LADISLAVA, roenog iz
braka sa Konstancijom, kerkom aragonskog kralja Alfonsa II. Ladislav nije poivio
dugo, tako da se 1205. godine krune doepao opet Andrija.
ANDRIJA II. (1205.1235.) je vladao uz pomo supruge Gertrude, keri Bertolda
grofa Meranskog, koja je jo prije bila u svai s Emerikovom enom Konstancijom.
Gertrudin je brat Bertold bio umijean u umorstvo njemakog kralja Filipa vapskog,
(Bertold je bio i nadbiskup kaloki), to je ozlojedilo papu. Bertold je banovao u
Hrvatskoj od 1209. do 1211.g. ili 1212.g. Za palatina je postavio Benka, nekadanjega
hrvatskoga bana. (Bertold, iako sveenik, uz pomo sestre svoje Gertrude obljubio je
suprugu Benka palatina, na to su se pobunili plemii, naroito hrvatski, uhvatili
Gertrudu i ubili je (osudio je Bertolda i Ostrogonski nadbiskup). Djecu Andrijinu: Belu,
Andriju i ker Mariju, spasio je i odgojio Salamon. Kralj Andrija iz Halia (Galicije)
pohitao je kui (u Haliu je radio na tome da postavi na vlast sina Kolomana). Uz pomo
pape 1217. godine, Andrija e uspjeti okruniti za poljskog kralja u Krakowu svoga sina
Kolomana. Urota 1213.g. protiv Andrije (palatin Bank) nije uspjela.
Godine 1215. oeni se Andrija II. Jolantom, sestrom bizantskih-latinskih careva
Balduina i Heinricha. Andrija e 1216. godine poi u kriarski rat 1217. iz Splita prema
Cipru a onda e od studeng 1217. do sijenja 1218. boraviti u Svetoj Zemlji, gdje se
razbolio (ili je otrovan), te se vratio kui (zbog toga ga je jeruzalemski patrijarh prokleo).
U Antiohiji je za svoga sina Belu isprosio Mariju, kerku bizantskog cara Teodora
Laskarisa i poveo je sa sobom. Na povratku kui Andriju je zarobio bugarski car Ivan
Asen II. i drao dotle dok mu nije obeao dati za enu svoju najstariju ker Mariju.
Vrativi se kui u kraljevstvo koje je dezorijentirano, a mo velikaa ojaana, nametnuli
su velikai kralju Andriji 1222. godine Zlatnu bulu. U Hrvatskoj je herceg Andrijin sin
Bela, a od 1226. njegov mlai sin Koloman.
Andrija je ratovao protiv Austrijanaca, ali s neuspjehom, oenio se i trei put kao
60-godinji starac Beatricom da Este, kerkom markgrofa Aldobrandinija. Prva mu je
ena Gertruda rodila sinove Belu, Kolomana i Andriju i keri Mariju i Elizabetu; druga
ena Jolanta rodila mu je ker Jolantu, a trea ena Beatrica mu je tek poslije njegove
smrti rodila sina Stjepana. Andrijin sin, herceg Koloman, podijelio je gradske slobode
1231. Vukovu (Vukovaru) i 1234. Virovitici. S bratom Andrijom Koloman se borio u
Hrvatskoj za herceku ast i vlast.
BELA IV. (1235.1270.), bio je 29 godina kada je postao kraljem. Njemaki kroniar
Oto iz Freisingena pisao je da su dravni velikai, dolazei na kraljevski dvor, donosili sa
sobom svoje stolice, ali kralj je naredio, da izuzev najviih dravnih asnika i biskupa
nitko ne smije u kraljevoj nazonosti sjediti, pa je dao svima stolice spaliti. Svi su se
morali pismeno aliti i odluku ekati.
Prodor Mongola 1240. htio je zaustaviti Bela na pustari Muhi ili na rijeci ajo ili
Slana sa 65000 vojnika, ali je izgubio bitku i povlaio se od Budima, Zagreba do Trogira i
otoka Kraljevca (Kraljev Kamen). Batu-kan se s vojskom iz Dalmacije 1242.g. naglo
vratio u Mongoliju, vjerojatno usljed unutranjih nemira u mongolskom carstvu.
Zbog pomoi Bela je mnogim gradovima podario slobode (Zagrebu, Varadinu,
Samoboru). Za Belinog kraljevanja vei je dio Dalmacije pripadao Mlecima s kojima je
Bela stalno vodio ratove.
Svoga sina Stjepana Bela je proglasio kraljem 1245.g. i hercegom hrvatskim i
oenio kumanskom djevicom Elizabetom, a ker Anu udao za ruskog kneevia
Rastislava Mstislavia.
40
No, kako Rastislav nije mogao ostati u Rusiji, u Hrvatskoj je postao banom
1246.g. Belin sin Stjepan herceg, bivi hrvatski herceg Dionizije ban postao je ugarski
palatin.
O pribliavanju tatarske vojske, Maari su ve ranije saznali a tu je vijest donio
redovnik Julijan, koji je otiao na stepe da pronae pradomovinu Maara i one Maare
koji su ostali na Istoku. Zbog mongolske opasnosti nosio se po zemlji krvav ma. Mislei
da su ranije pridoli Kumani saveznici Tatara, ubili su velikai kumanskog kralja na to su
Kumani opljakali Tiszantul i napustili zemlju.
Nakon uspostavljenog mira sa ekim kraljem Otoakarom, Bela je uinio
promjene u svome vladanju. Na njega je utjecala supruga Marija, grka carevna. Mlaeg
sina Belu oenio je Otoakarevom kerkom Kunigundom. Godine 1260.g. Bela je oduzeo
starijem sinu Stjepanu ast hercega itave Slavonije, te mu predao na upravu istone
krajeve vojvodinu Erdelj i zemlju Kumana, te slavonske upanije Vukovsku i
Srijemsku. Za hercega itave Slavonije proglasio je svoga mlaeg sina Belu, a zbog
Beline maloljetnosti upravljala je Belina majka Marija, te ban (bivi palatin) Roland od
plemena Ratolda. Kraljica Marija i sin Bela, bili su 1261. g. u Zagrebu, a stolovali su u
Kninu. Velike razmirice brae Stjepana i Bele ponukale su 1261. kralja Belu IV. da sa
suprugom Marijom i oba sina ode u Be, gdje se sastao sa ekim kraljem Otoakarom. S
kraljem su poli haliki (galicijski) knez Danilo Romanovi, mavanski ban Rastislav sa
svojom keri Kunigundom, srpski knez Stjepan Uro sa sinovima Dragutinom i
Milutinom i pedesetak velikaa. Potpisan je meu braom mir, koji potpisuje i potvruje i
papa. eki kralj je htio Belinu najmlau ker Margaretu uzeti za enu, ali ona nije htjela
izai iz samostana, stoga je Otoakar zaruio lijepu Kunigundu, kerku bana mavanskog
Rastislava. Vjenanje je objavljeno 25. listopada u Pounu, a Kunigunda je na Boi iste
godine okrunjena u Pragu kao kraljica.
Kada je Rastislav umro 1264., mlai sin Belin Stjepan je oteo neke posjede u
Erdelju udovici Rastislava, te svojoj mlaoj sestri Ani i njezinim sinovima Mihovilu i
Beli.
Godine 1264. oenio se sin Bela (sin Bele IV.) brandenburkom kneginjom
Kunigundom (vjenanje na otoku Fiave u Dunav kod Bea), a slavlje je pripremio kralj
Otoakar i kralj Bela IV. Jo iste veeri poslije svadbe Bela, Kunigunda i Belina majka
otili su u Knin.
U konanom sukobu kod Pete 1267.g., sin je porazio oca Belu IV. i sklopio s
njim mir. Bela, ban Slavonije u to vrijeme, 1269.g. "uzdie" knezove Gorjanske, ali ve
te iste godine umre. Belin brat Stjepan se povezao s Karlom I. Anuvinskim, kraljem
Obiju Sicilija (Napulja). Svoga sina Ladislava je oenio za napuljsku kraljevnu Izabelu
(Elizabetu), a mlau ker Mariju udao za napuljskog kraljevia Karla Hromog.
Nakon smrti kralja Bele 1270., Stjepan se (sa suprugom Elizabetom) u Stolnom
Biogradu okrunio za kralja Ugarske i Hrvatske. Zbog toga to je sestra Ana s krunskim
blagom (otac Bela IV. joj je ostavio u miraz) otila u Be Otokaru, kralj STJEPAN V. se
zaratio s Otoakarom.
Oba su kralja u meusobnim ratovima poharala do 1272. Ugarsku, ali i Austriju
(Koruku). Ubrzo je umro kralj Stjepan V. i ostavio dva sina, Ladislava i Andriju, te
etiri keri od kojih se Katarina udala za srpskog kneza Stjepana Dragutina, a Marija za
napuljskog kraljevia Karla, kasnijeg kralja Karla II.
Maloljetni sin Stjepanov imao je deset godina kada je 1272. g. kao LADISLAV
IV. KUMANAC (1272.1290.) proglaen kraljem, ali ve oenjen Izabelom, napuljskom
kraljevnom, kerkom Karla I. Anuvinca. Ladislavova je sestra Marija bila udana za
napuljskog kraljevia Karla Anuvinca.
41
Tako su se Anuvinci upleli u ugarsko-hrvatsko nasljedstvo, kada se u isto
vrijeme u Hrvatskoj sve vie uzdiu ubii (hrvatski banovi).
Ladislav je nastavio ratovati protiv Otoakara i svog mlaeg brata.
Smatra se da je kralja Ldislava majka Elizabeta, roena Kumanka, loe odgojila,
jer on zaputa enu Izabelu Napuljsku i ivi s lijepim Kumankama i svojim Kumanima
(nomadskim nainom ivota), to je rasrdilo samog papu Nikolu III. vie radi toga to su
Kumani bili pogani.
U Slavoniji su za bansku ast meusobno borbu vodili Babonii, Jakimovii i
Gisingovci, ali je presudnu politiku vodila Ladislavova majka Elizabeta starija kraljica
Ugarske, herceginja Mave i Bosne. Zbog pobune Kumana 1282. g. pod vodstvom
Oldamura, kralj Ladislav ih je napao i porazio kod jezera Hood (kod Szegeda) uz pomo
austrijskog vojvode Albrechta, sina cara Rudolfa Habsburkog. Nakon toga su Kumani
otili / odselili se nogajskim Tatarima.
Protiv Ladislava kralja digao se i Andrija Mleanin, unuk kralja Andrije, kojega je
jo otac Stjepan 1271. u oporuci odredio kraljem nasljednikom. U tome mu je pomagala
njegova majka Tomasina i ujak Albertin Morosini (Mauroceno) sa svojim prijateljima u
Mlecima. Mletaka Republika mu je takoer otvoreno s dudom pomagala.
I papa je bio protiv Ladislava, te je osamljeni kralj sam s Kumanima lutao po
Biharskoj upaniji, gdje su ga u atoru u mjestu Krszeg, nou 10.VII.1290. izdala i
umorila dva Kumana. Kraljevstvo Ugarske je osiromailo i bilo u raspadu. U Hrvatskoj je
banovao Pavao I. ubi, a u Bosni ban Prijezda.
Kako za sobom Ladislav Kumanac nije ostavio djece, a njegov mlai brat Andrija
je jo 1278. umro, ostao je jedini muki potomak Arpadovia, unuk kralja Andrije II. i
njegove ene Beatrice.
ANDRIJA III. MLEANIN (1290.1301.), bivi slavonski herceg, koji je ivio
kao prebjeg u Austriji, a prijateljevao je s Mleanima. No, ve se 1291. zaratio Andrija
protiv cara Rudolfa (opkolio je, ali nije osvojio Be), jer je Andriji ve ranije Rudolf oteo
neke gradove u Ugarskoj i nije ih htio vratiti (Poun, Trnavu).
Meutim, Gisingovci su tada bili protiv Andrije i podravali su kraljicu Mariju,
sestru pokojnog kralja Ladislava Kumanca, a koja je bila udana za Karla II. Anuvinca
kralja Napuljskog. ak je papa Nikola IV. 1290. g. dao okruniti za ugarskog kralja
napuljskog kraljevia Karla Martela, a u Hrvatskoj pridobiti ubie i Gisingovce.
Kralj Andrija III. je svoju majku Tomasinu Morosini proglasio herceginjom
itave Slavonije. U povratku kui u Ugarsku na Dravi kod Sopja uhvatio ga je u Vaki
protivnik Ivan Gisingovac, ali ga je pustio.
Godine 1293. spremao je Karlo II. vojsku da sina Karla Martela postavi na
prijestolje u Ugarsku, ali zbog nemira na Siciliji nije uspio izvesti plan.
Zbog kuge u Italiji 1295. umro je i Karlo Martel ostavivi za sobom maloljetnu
djecu, te je tada Tomasina povjerila hercegovinu Slavoniju 1279. svom ujaku Albertu
Morosinu, koji je Poegu odredio za prijestolnicu Slavonije, ali je ee boravio u
Zagrebu.
Anuvinci su uspjeli uz pomo pape Bonifacija VIII. proglasiti 1279. Karla
Roberta, sina pokojnog kralja Karla Martela, za kralja Ugarske i Hrvatske.
Knez Dalmacije, Juraj Bribirski-ubi 1300. je krenuo u Barlettu u Italiju po
Karla Roberta da ga dovede u Split, to je i ostvario a u Splitu ga je doekao ban Pavao
ubi. Iz Splita su krenuli u Zagreb, gdje su ih doekali hrvatski velikai te je Karla
Roberta ostrogonski nadbiskup Grgur okrunio za kralja Hrvatske. U Slavoniji je mladog
kralja podravao Pavao Gorjanski. Andrija III. je umro 14.I.1301., pa je Hrvatskom i
Ugarskom zavladao kralj Karlo Robert.
42

(karta Bal 7.)



























Hrvatski hercezi u XIII. stoljeu

Andrija 1197.-1203.
sin Andrijin Bela 1220.-1226.
sin Andrijin Koloman 1226.-1241.
sin Belin Stjepan 1246.-1247.,1270.
Belin sin Bela 1260.-1260.
Stjepanov sin Ladislav 1270.
majka kralja Ladislava
Kumanca Elizabeta 1275.,1280.-1283.
Stjepanov sin Andrija 1275.-1278.
Tomasina Morosini 1292.-1296.
Albertin Morosini 1297.-1301.


KARLO ROBERT ANUVINSKI (1301.1342.) zaetnik je vladavine dinastije
Anjou u Ugarskoj. Protivnici Roberta su podravali (Gisingovci) dva pretendenta: Otona
vojvodu bavarskog, kojega je majka bila Elizabeta, kerka kralja Bele IV. i Veeslava
(Vaclav) ekog kralja, kojega je majka Kunigunda bila ki Ane Rastislavove, kerke
Bele IV. i sestre kralja Stjepana V. Ugri su podrali i u Budimu okrunili za kralja 1302.

43
ekog kralja Vaclava, kao kralja LADISLAV. Isti Ladislav kralj postavi za bana itave
Slavonije 1302. Gisingovce.
Rat 1302. izmeu protukraljeva Karla (13 godina) i Ladislava (12 godina), zavrio
je presudom pape Bonifacije VIII. 1303. u korist Karla Roberta, a istu presudu podrali
su ugarski nadbiskupi u Ostrogonu i Kaloi. Na strani Vaclava (Ladislava) su bili
Gisingovci, Oton bavarski i velikai, srpski knez Stjepan Dragutin. Kardinal Gentilis iz
Rima 1308. je u Rimu okrunio za ugarskog kralja Karla Roberta.
Karlo Robert je oenio trinaestogodinju Boenu, sestru kralja Ivana
Luksemburkog u Pragu, ali ve sljedee 1319. Boena je umrla i tada se oenio trei put
1320. s Elizabetom, kerkom poljskog kralja Vladislava Lokieteka, ime su se Anuvinci
povezali s porodicom Pjastovia. (Prvi put se Karlo Robert oenio za Mariju Katarinu,
kerku poljskog vojvode Kazimira, koja je umrla 1317. bez poroda).
Za Srijem i Mavu, uz pomo Pavla Gorjanskog i 1308. i 1314., Karlo Robert se
borio protiv Srba. Uro II. Milutin je 1319. potukao Karla Roberta i do 1320. Uro II. je
vladao Mavom i Bosnom.
Stalne su se borbe vodile protiv Mleana za Dalmaciju (Zadar), u emu je Karlu
Robertu pomagao ban hrvatski, Mladen ubi.
Najvaniju pobjedu protiv tzv.malih kraljeva, izvojevao je Karlo Robert 1312. u
rozgonyskoj bitci, protiv velikaa porodica Aba, gdje je kraljeva vojska zaposjela dolinu
rijeke Hernad. Poslije smrti malog kralja Mat Csaka 1321., vladarska vlast Karla Roberta
se uvrstila u cijeloj zemlji. Karlo Robert je osnovao tzv. veleposjedniku vojsku
banderij (za Arpadovia postojala je tvravska vojska) vojsku velikaa. Razvijanjem
rudarstva kralj je elio napuniti kraljevsku riznicu. Jednom treininom prihoda od
rudarstva se punio kraljevski fisk. Otvoreni su bili u Karpatima mnogi rudnici. Oivio je
trgovinski promet i forinta je primana u svim europskim zemljama. Kovala se zlatna
forinta i srebrni gro.
Na granici je svaki trgovac morao plaati carinu tridesetinu vrijednosti svake
robe. Prema selitima se oporezivalo kmetstvo, a taj izvor prihoda zvao se portalni (porez
na vrata).
Karlo Robert je uspostavio dobre veze sa sjevernim susjedima i 1335. pozvao je u
Visegd ekog i poljskog kralja (dvor poljskog kralja potroio je 1500, a ekog 2500
somuna kruha na dan), gdje ih je ugostio s vitekim igrama i lovom u umama Pilisa. Tu
je poljski kralj obeao, ako prijestolje ostane bez nasljednika, dati krunu Karlovom sinu
Ljudevitu (Ludoviku). Imao je Karlo Robert osim Ludovika i sina Stjepana. Ludovika je
1338. zaruio za Margaretu, kerku ekog kraljevia i moravskog markgrofa Karla. Sinu
Stjepanu namijenio je ast hercega itave Slavonije, a srednjeg sina Andriju ostavio u
Napulju kao batinika krune Napuljskog kraljevstva.


Ugarsko kraljevstvo oko 1335. u Europi za kralja Karla Roberta Anuvinca:









44

(karta Bal 8.)

























Rodoslovlje porodice Anjou (Anuvinaca):
(Rodoslovlje)

Karlo II., 1285.-1309., kralj napuljski
supr. Marija Arpadovi
I-------------------I-----------------------I---------------------------I
Karlo Martel Robert, 1309.-1343. Filip, knez Tarenta Ivan, knez Ahaje
+1295. kralj Napulja +1331. +1335.
I I I---------------I------------I I-----------------------I
I I Robert,nasl. Ludovik Filip,nasl. Karlo,herc. Ludovik,grof
I I car Konst. kralj Nap.car Konst. Draa, +1348. Gravinski
I I +1364. 1346.-1362. +1373. I I +1362.
I I (Elizabeta, ki hrv.herc. Stjepana) Margareta I
I I (supr. Karla II. drakog) I
I Karlo, herceg Kalabrije, +1328. Karlo II.draki,1369.-1376.,herc.hrv.
I I 1381.-1386., kralj Napulja
I Ivana I.,1343.-1382.,kralj.Napulja 1385.-1386., ugar.-hrv.kralj
I (supr.kraljevi Andrija,+1345.) I
I (supr.Ludovik tarentski,+1362.) Ladislav, 1386.-1414.
I kralj Napulja, od 1409.kralj
I hrv.,okrunjen 1403.
I-------------------------------------I------------------------------------------I

45
Ludovik I., 1342.-1382. Andrija, +1345. Stjepan,+1355., od 1349.
kralj ugar.hrv., druga supr. supr.Ivane napulj. herc.hrv., supr.Margareta
Elizabeta,ki bos.kralja hrv.herc.1354.-1358.
Stjepana II.Tomaevia I
I I-----------------------------------------I
I Elizabeta, 1366.-1380. Ivan, 1358.-1360.
I udana za Filipa romanskog herc.hrv.
I
I-------------------------I-----------------------------------------I
Katarina, +1374. Marija,1382.-1395.,ugar.-hrv.kralj. Jadviga,kralj.poljske
udana za kralja Sigismunda Lux. udana za Jagela


Karla Roberta naslijedio je njegov sin LJUDEVIT I., Ludovik ili Nagy Lajos
(1324.1382.), za kojega je Ugarska bila jedna od najjaih europskih drava. U Napulju je
vladao Ludovikov mlai brat Andrija, kojega je ena Ivana 1345. dala pogubiti i zbog
toga se Ljudevit htio osvetiti poduzevi dva ratna pohoda na Italiju (u Ljudevitovoj vojsci
borio se i Mikls Toldi) 1348.-1350.godine.
Ludovik se krunio i vladao u Solnom Biogradu. Ratovao je protiv Mleana
kojima je mirom u Zadru 1358. oduzeo itavu Dalmaciju.
U Slavoniji su tada vladali banovi Lackovii, Banii, a u Bosni Stjepan II.
Kotromani, koji je ratovao protiv Srba-careva Duana i Uroa za granicu.
Od 1358. Dubrovnik je priznavao vrhovnu vlast Ludovika I., a sa Srbima je
Ludovik vodio stalni rat za Mavu. Protiv Turaka Ludovik je 1367. ratovao u Vlakoj.
Godine 1370. postao je Ludovik i kraljem Poljske, jer je poljski kralj umro bez
nasljednika (Kazimir Veliki, ujak Ludovikov). Ludovik je rado stolovao u Viegradu,
gdje je doekivao Poljake krakowski biskup.
Ludovik je udao ker Mariju za Sigismunda Luksemburkog, sina ekog kralja
Karla IV., a Jadvigu, kada je imala samo tri godine, zaruio za Vilima, sina austrijskog
vojvode Habsurkog, ali ju je kasnije udao za litvanskog kneza Jagela.
Od 1377. bosanski se ban Stjepan Tvrtko proglasio i srpskim kraljem i nije vie
priznavao vlast Ludovika. U Zadar su dolazili Ludovik i Elizabeta, a poslije smrti
Ludovika, kraljica postane njegova ki MARIJA 1382.1383. g. uz pomo majke
Elizabete i palatina Gorjanskog Nikole. U Peuhu je osnovano 1367. g. i prvo sveuilite
u Maarskoj. Ludovik je uveo zakon aviciteta-nasljedstva po roacima, a ukoliko nema
nasljednika sve pripada kralju. KARLO DRAKI e vladati u Ugarskoj 1385.1386. g.
do smaknua u Budimu (Gorjanski, Forga ---).
Karlo Draki je 1386. stalno boravio u Budimu i stanovao na dvoru zajedno s
kraljicama Marijom i Elizabetom, kerkom i suprugom pokojnoga kralja Ludovika I.
Karlo Draki je svojim privrenicima, npr. Ivanu Horvatu dao naslov bana Slavonije, a
Ivanu Paliini dao naslov bana Hrvatske i Dalmacije. Od kada je doao u Budim 1385. g.
stalno je bio u zavadi s palatinom Nikolom Gorjanskim, kojega je uskoro smijenio i na
palatinsku ast uzvisi Nikolu Szchyja.
7. veljae 1386. g. u kraljevski dvor je doao Nikola Gorjanski i peharnik Bla
Forga, koji je topuzinom ispod kabanice udario kralja Karla u glavu i ubio ga. Tako
ranjeni Karlo bijae odveen u Viegrad, a Gorjanski isti dan na Karlovu smrt 24. veljae
proglasio Mariju (Ludovikovu ker, Sigismundovu zarunicu) za kraljicu Ugarske i
Hrvatske.
46
Za sobom je kralj Karlo ostavio Margaretu u Napulju, sina Ladislava i ker Ivanu.
Kralj Karlo je bio optuen da je htio ubiti majku Marijinu Elizabetu, a nju protjerati iz
zemlje. Hrvatski velikai su bili za Karla i zato su se tada pobunili, osim Stjepana od
Koroa mavanskog bana.
Palina i Horvati su zajedno sa zagrebaim biskupom ratovali protiv Koroa.
Kraljica Marija je u savezu s Luksembzrgovcima i ekim kraljem Vaclavom, ali
nesigurna s pratnjom krenula u june strane prema Koroima na imanje Nikole
Gorjanskog u srpnju 1386. g., zajedno s Nikolom Gorjanskim, sinovima, Moroviima,
ForgaemOni su proli kroz akovo (biskupiju) i uputili se prema Gorjanima gdje ih je
u umi doekala 25. srpnja 1386. g. vojska Horvata i Paline i pobila (Nikoli Gorjanskom
su odrubili glavu i poslali kraljici Mariji u Napulj sedam dana magarci su nosali glavu i
na kraju je nataknuli na gradska vrata, a kraljice zarobili i odveli u Novigrad na moru
(kraljicu Elizabetu zadavili, ker Marija e je dati prenijeti u sv. Kerovana u Zadar) gdje
e Mariju uspjeti otkupiti kralj Sigismund, njen mu.
SIGISMUND bijae proglaen pored Marije, za kralja Ugarske i Hrvatske 1387.
(31. III.), a njemu su od tada pomagali Frankopani, i zaredom se predavali svi hrvatski i
slavonski gradovi. Sam je stolovao s kraljicom Marijom u Viegradu, iako je Budim i
dalje ostao glavnim kraljevskim gradom.
Sigismund nije vladao itavom kraljevinom, jer je imao protivnike koji su se
proglaavali (protu)kraljevima: STJEPAN TVRTKO (1387.-1391.), STJEPAN DABIA
(1391.-1395.) i LADISLAV NAPULJSKI (1391.-1409,) sin Karla Drakog i Margarete.

U boju na Kosovu polju protiv sultana Murata kralj bosanski i srpski Tvrtko
(proglasio se 1387. i za Ugarskog i Hrvatskog) poslao je svoga vojvodu iz Hrvatske
Vlatka Vukovia s 20000 vojnika na Kosovo polje. Knezu Lazaru su pomogli pored
Tvrtka i Vuk Brankovi, zet kneza Lazara.
Kosovski boj 1389. zavrio je porazom Srba i njihovih saveznika, to je bila i
propast srpskog kraljevstva (kneevstva). Tvrtko je zavladao 13901391. g. itavom
Hrvatskom i Dalmacijom, a za namjesnika umjesto Vukovia u Hrvatskoj Tvrtko je
namjestio Horvate. Stjepan Dabia kao nasljednik Stjepana Tvrtka od 1391. do 1395. g.,
nastojao je zadrati steeno.
U meuvremenu Ladislav je Napuljski nagradio svoje privrenike i polako
zavladao Dalmacijom. Sigismund i Marija su poticali Ivana Frankopana, kojega su
imenovali za bana (on je bio spasitelj kraljice Marije iz novigradske tamnice). Horvati i
Paline podravali su Ladislava Napuljskog, a Vukii i Hranii (Hrvoje) Stjepana
Dabiu. Opasnost pred Turcima natjerala je 1393. da se Stjepan Dabia pomirio sa
Sigismundom u akovu (biskupija) i predao mu Hrvatsku i Dalmaciju (posredovali
biskup i mavanski ban Nikola Gorjanski) i odrekao se nasljedstva na bosanskom
prijestolju. Kraljica Marija je umrla 1395. (sahranjena u Nagyvrdu), a naslijedio ju je
mu Sigismund.
Srpski despot Stefan Lazarevi postao je turski despot i time su Turci doli na
granice Ugarske i Hrvatske. Ve se 1390. borio s Turcima u Srbiji severinski ban Nikola
Perenyi (pobijedio Turke u Erdelju). Turci su provalili u Ugarsku, prvi put 1391. do grada
Manelosa (Frankavilla), gdje su ih suzbili Morovii.
S kraljem i carem Sigismundom 1396.g. krenuli su na Nikopolje Gorjanski,
Morovii, Lackovii, vojvoda Mira s Vlasima, celjski vojvoda Herman i neto Francuza.
Imali su poetne uspjehe, ali Turcima su u pomo doli Srbi na elu sa srpskim knezom
Stefanom Lazareviem i porazili kransku vojsku. Ban Stjepan Lackovi na krvavom
saboru u Krievcima 27. veljae 1387. bio je zajedno s veim brojem hrvatskog plemstva
47
smaknut, optubama "to je uzmaknuo na Nikopolju". (Sabor je sazvao Detrik Bubek).
Sigismund je 1387. proglasio Nikolu Gorjanskog banom i kraljevim zamjenikom
kraljevine Slavonije, Dalmacije i Hrvatske (od Drave do Dubrovnika). U zapadnim
stranama Sigismund potie grofove celjske (Ulrich i Hermann).
Veliki vojskovoa i vojvoda bosanski Hrvoje Vuki ne slua vie Sigismunda,
osamostalio se (roak je Stjepana Ostoje) i paktira s Turcima, to izaziva sukobe s
Sigismundom.
Sigismund je pohitao u eku spaavati svoga brata Vaclava 1398. protiv
Nijemaca (Piccolomini o Sigismundu pie kao o nestanom ovjeku). Sigismund je rekao
papi u Rimu kako se njih dvojica u tri stvari ne slau i u tri slau: ti ujutro spava dugo,
a ja prije zore ustajem, ti pije vodu, a ja vino, ti se uklanja enama, a ja idem za njima
ti razdaje blago, a ja ga uvam, ti ima loe noge, a ja ruke, ti razara crkvu, a ja
carevinu. Godine 1401. bio je u Siklou zarobljen Sigismund, ali ga je spasio (oslobodio
iz zatvora) Nikola Gorjanski. Odavde je Sigismunf otiao (iz Sikloa) grofovima
Celjskim, gdje se zaruio devetogodinjom Barbarom, kerkom kneza Hermana II.
Celjskog.

LADISLAV NAPULJSKI, se 5. kolovoza 1403. u Zadru krunio za kralja
Ugarskog i Hrvatskog (tako se ovo kraljevstvo spojilo s Napuljskim). Kralja Ladislava su
podravali bosanski velikai Tvrtko II. Tvrtkovi, Hrvoje Vuki, Sandalj Hrani, ak su
poslali svoje izaslanike u Napulj. S njima se 1407. Sigismund raziao i obraunao kod
grada Bobovca i kod Dobora 1408. Poraz kod Dobora primorao je Ladislava Napuljskog
da za inat proda Dalmaciju 9. srpnja 1409. Mletakoj Republici i to za 100000 dukata
(grad Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom).
Sigismund je 1411. zajedno s bratom Vaclavom postao njemaki kralj.
Protiv Mleana je Sigismund poveo dugogodinje ratove za Dalmaciju.
U Nrnbergu e se Sigismund sa svojom suprugom Barbarom (Celjskom) 1414.
sastati s njemakim velikaima i s njima poi u Aachen gdje e ga okruniti za cara Svetog
Rimskog Njemakog a iste godine prisustvovao je Sigismund i osudi Jana Husa na
koncilu u Konstanci.
Sigismund je pokuao izmiriti u junoj Francuskoj franc. kralja Karla IV. i engl.
kralja Henrika V., kako bi proveli crkvene reforme.
Godine 1416. boravio je Sigismund u Parizu i iste godine u Londonu. Potom se
vratio u junu Njemaku 1418. (Regensburg, Passau, Augsburg, Ulm, Strassbourg) i
1419. u Be i Poun. Razvratni je ivot njegove supruge Barbare izazivao velikae u
Hrvatskoj i Ugarskoj. U njegovom su odsustvu kraljevinom upravljali ostrogonski
nadbiskup, Sigismundov paanac Ivan Kaniki i palatin Nikola Gorjanski.
Danski kralj bio je 1424. u Budimu na proputovanju do Dubrovnika i Jeruzalema.
Sigismund je stalno ratovao u Bosni i Srbiji s Turcima, sultanom Mehmedom i Muratom.
Od 1430. Sigismund je (31.svibnja) okrunjen za cara u Rimu (Crkva sv. Petra). 1432.
Sigismund je u Sieni, Lucci, Piacenzi, Firenzi, ali ga je u Rimu tek papa Eugen IV. krunio
carskom krunom, 1433. (25. travnja). Za obranu od Turaka car je ustanovio etiri vojna
tabora hrvatski, prema Jadranu i Dalmaciji, slavonski prema rijeci Uni, temiki ili
temivarski i erdeljski to su zameci budue vojne granice. Sigismund je umro u ekoj
u Znojmu 9. prosinca 1437., ali je prije zavjetao svoje carstvo, ne supruzi Barbari, ve
jedinoj keri Elizabeti i njezinom muu Albrechu V. Habsburgu. (supruga Barbara je
htjela za cara poljskog kralja Vladislava, koji je imao trinaest godina i koji bi se onda s
njom oenio a ona je tada imala etrdeset pet godina). Tri je dana sjedio mrtav na
prijestolju, a potom su ga pokopali u Nagyvaradu.
48
ALBRECHT HABSBURKI (1437.1439.) se tek za Novu godinu 1438. okrunio
u Stolnom Biogradu za kralja. U Budimu su preteno Nijemci koje je jo Sigismund
dovodio, to je dosadilo Maarima zbog doljakog mentaliteta, premoi i bogatstva, te se
Maari pobune i 18. oujka unitie u Budimu sve to je njemako. Pobili su Maari
veinu Nijemaca i stoga je otiao Albrecht vladati u Be. esi su ga bezvoljno okrunili za
svoga kralja u Pragu, ali poradili su i na tome da se sjedine s poljskom krunom.
Smederevska srpska despotovina je pala 1439. i tako je Turska izbila na Dunav.
Albrecht je ratovao protiv Turaka a njegov ban severinski Ivan (Jano) Hunyadi
(Sibinjanin Janko) spominje se nakon Turske vojne 1439. (Ivan Hunjadi potie od Vlaha
koji su preli u Erdelj u XIV. stoljeu. ukundjed Ivanov zvao se Kosta i naselio se u
Reketye. Unuk Kostin zvao se Surb ili Serb (1360.), koji je imao posjed Reketye. Surb je
imao sinove: Vojka (Wojk), Magasa i Radula. Braa su kupila grad Hunyad u Erdelju i
prozvali se Hunjadima. (18.X.1439.) Sigismund je potvrdio grad Hunyad spomenutoj
brai i njihovom strieviu Radulu. Woyk je imao tri sina, dva Ivana i Vojka. Stariji sin
Ivan je Ivan (Jano) Hunjadi, koji je doao na Sigismundov dvor, ratovao protiv Husita u
ekoj i protiv Turaka.). Albrecht je ostavio oporuku (23.X.1439.): ako bi mu se rodio sin
neka mu bude nasljednik (supruga Elizabeta je bila tada trudna prije njegove smrti).
Najsnaniji velikai u Ugarskoj i Hrvatskoj bili su za Albrechta: Gorjanski, Iloki, Celjski
i Blagajski (Babonii), zatim Morovii, Koroi, Toti, Frankopani, Kurjakovii i Zrinski.
Kada je Albrecht umro, za sobom je ostavio dvije keri: Anu i Elizabetu i trudnu
suprugu Elizabetu. Vladavinu je preuzela supruga Elitabeta, koju su "voljeli" Ugri jer je
znala maarski. Vladala je uz pomo velikaa Csaka, Rogozna, Perenyija, Secha, Stjepana
Batoryja, erdeljskog vojvode Desiderija Loszonca, 1440.
VLADISLAV I. Varnenik (1440.1444.), kada je postao kralj, bio je ve prije
toga poljski kralj, koji je trebao po maarskim velikaima oeniti udovicu Elizabetu. U to
je Elizabeta rodila Ladislava (Posthumusa), kojega kao nasljednika priznaje i poljsko
maarski kralj Vladislav Varnenik.
Kraljica Elizabeta i njezin sin Ladislav morali su ipak orujem braniti krunu od
poljsko maarskog kralja Ladislava. Nastao je graanski rat u Ugarskoj koji je trajao
sve do 1442. g. kada je umrla kraljica Elizabeta, ali su se njeni privrenici Se, Gorjanski
I Jiskra uz pomo Austrijanaca izborili da je naslijedi njen sin (vjerojatno je bila
otrovana!).
Sultan Murat II. je iz Beograda pripremao napad na Ugarsku, kada je Ugarska bila
u graanskom ratu, a molbe stranim dvorovima kralja Ladislava za borbu protiv Turaka
nisu usliene. Jano Hunjadi je dodue provalio duboko u Tursku, ak do Nia, ali i do
Sofije i Plovdiva i Drinopolja, a osvojio je i Beograd. Kralj Ladislav, vojvode Ivan
Hunjadi i Nikola Iloki ratuju protiv Turaka, a kralj Ladislav je 1444. provalio u Beograd,
a preko Dunava do Galipolja i Carigrada i doao do Varne, gdje se odigrala 10. studenog
1444. odluna bitka (bio je kod Varne Hunjadi, Ivan de Dominis kao vojskovoa s
Ladislavom). U boju Turci odrubie glavu kralju Ladislavu. Hunjadi je pobjegao u Erdelj,
gdje ga je zarobio vojskovoa Drakul, ali ga je kasnije pustio. Nije dao Skenderbegu
despot ura Brankovi prolaz kroz srpsku zemlju do Varne da pomogne kralju
Ladislavu. Hunjadi se tada sukobljavao u Hrvatskoj s grofovima Celjskim, koji su postali
gubernatori Ugarske 1446.1452.
Poslije smrti Ladislava Varnenika kralj Ugarske i Hrvatske postao je
LADISLAV POSTHUMUS (1444.1457.), a kako je bio maloljetan, u njegovo je ime
vladao gubernator Ugarske Ivan Hunjadi (Janos Hunyady).
Hunjadi je stalno ratovao protiv Turaka, ak se 1448. ponovo sukobio s Turcima
na Kosovu polju ali je izgubio bitku. Dubrovani su Hunjadija u progonstvu pred
49
Turcima primili u svoj grad, ali, kada je otiao, zarobio ga je turski vazal ura
Brankovi, koji ga je uz uvjete pustio. Hunjadi je imao saveznika bosanskog kralja
Stjepana Tomaa. Od skrbitva se Ladislav Post. oslobodio 1452., kada Turci napreduju,
naroito poslije pada Carigrada 29. svibnja 1453. (pad je to i Bizantskoga Carstva).
Godine 1456. Ivan Hunjadi i Ivan Kapistran ratuju protiv Turaka (Zemun,
Slankamen). Ladislav (Laszlo) Hunjadi, sin Ivana Hunjadija, poginuo je u Budimu, dao
ga je ubiti kralj Ladislav Posthumus. Ivanu Hunjadiju je tada ostao jo mlai sin Matija
(Matyas) kasnije nazvan Matija Korvin (Corvinus).
(Ivan Jiskra e ubiti Ladilava Hunjadija 14. oujka 1457., sukrivac je kralj
Ladislav Posthumus, koji je umro otrovan 23. studenog 1457.)

Rodoslovlje Habsburga i Jagelovia

Albrecht II. Mudri,+1358.
I--------------------------I--------------------------I------------------------I
Rudolf IV.,+1365. Friedrich,+1362. Albrecht III., +1395. Leopold III.,+1386.
I I
I-------------------I----------------------I I--------------------I
Albrecht IV.+1404. Vilim,+1406. Leopold, 1411. Ernst,+1424. Friedrich IV.
vl.austrije vl.steier,karn, +1439.
I krain. vl.tirola
I I--------------------------------I
Albrecht V.,njem.car Friedrich V.,njem.car Albrecht VI.,+1463.
1437.-1439., hrv.-ugar.kr. 1459.-1463., hrv.-ugar.kr.
I I----------------------------------------------I
I--------------------------I-------------------------------I I
Ana,udana za Elizabeta,udana za Ladislav Posthumus I
saskog vojv. polj.kralja Kazimira ugar.-hrv.kralj, 1440.-1457. I
Vilima IV.Jagelovia I
I Filip I.Lijepi, +1506.
I I
I------------------------------I I----------------------------------------------I
Ivan Albert,+1501. Vladislav II. Karlo I. Ferdinand,1526.-1564. Marija
1490.- 1491.,kralj 1490.-1516.,kralj ugar.-hrv.kralj supruga Ludovika II.
I Jagelevia
I-----------------------------------------------------I
Ludovik II.,ugar.-hrv.kralj Ana, supr.Ferdinanda I.Habsburga


Iako su bile aspiracije Habsburga i Jagelovia na ugarsku i hrvatsku krunu, izborni
je sabor u Peti 1. sijenja 1458. izabrao Matijaa Hunjadija za kralja poznatijeg kao
MATIJA KORVIN (1458.1490.), koji je odmah u Segedu 1459. sklopio mir sa
bosanskim kraljem Stjepanom Tomaem, ali i s Mleanima.
Matija je imao borbe za krunu s protukraljem, Friedrichom II. (1459.1463.), ali i
s Turcima poslije propasti bosanskog kraljevstva i kralja Stjepana Tomaevia (1461.
1463.). Kralj Matija je osvojio dio Bosne 1463./64. i postavio Nikolu Ilokog 1471. za
bosanskog kralja (Katarina Kosaa bosanska kraljica, udovica kralja Stjepana
Tomaevia, pobjegla je pred Turcima u Rim, te je kasnije zavjetala blago u Zadar).
50
Evo nekih vanijih podataka iz ivota Matije Korvina: Matija, bio je oenjen
Katarinom (Kuningundom) iz Bea, ali je ona umrla u porodu.
Sukobio se 1467.1471. sa ekim kraljem Jurjem Podjedbradskim. Oeni se
drugi put 1476. Beatricom, kerkom Napuljskog kralja Ferdinanda. Uspostavio je konani
mir s ekim kraljem Vladislavom 1479. Kao udovac s djevojkom je Barbarom u leskoj
1473. imao sina Ivania (Korvina),dok mu zakonite tri supruge nisu rodile nasljednika.
Umro je 6. travnja 1490.g.
Brat Matijine majke Mihaly Szilagyi na Rakos polju u Peti pomogao je Matiji
pri izboru za kralja (Matija ga je kasnije zatvorio jer se Szilagyi bio urotnio protiv njega).
Formirao je dvorsku kancelariju te uveo stalnu plaeniku vojsku. Organizirao je dvorski
sud i uveo izvanredni ratni porez i oslanjao se na poreze gradova. Matijino je naelo bilo:
Ljepota i snaga zemlje nalazi se u bogatstvu i veliini gradova. Vodio je ratove u ekoj,
Turskoj, leskoj i Austriji (jedno vrijeme je zauzeo i sam Be).
Uredio je dvorove u Viegradu i Budimu, organizirao biblioteku "Corviniana".
Zalagao se za kulturni boljitak. Imao je grb s gavranom, lat. corvus = gavran, stoga su ga
nazvali Corvin. Osnovao je tiskaru u Budimu, a na njegovom je dvoru boravio
humanistiki pisac Janus Pannonius (Janos Csezmiczei) i njegov pisac-kronolog talijanski
povjesniar Bonfini (pisao o ivotu Matije kralja). Volio je doekivati svoje visoke goste
u Visegradu i Tati. Pred ulazom u Budimsku palau stajao je Matijin kip a izmeu kip
njegova oca Ivana (Janosa) i brata Ladislava (Lszlo) Hunyadyja. Matijina najamnika
vojska sastojala se od konjanika, pjeaka, topnika i dunavske ratne flote. Iz Matijine su
vojne kole izali vrsni vojskovoe, na primjer bivi sitni plemi Pl Kinizsi.

( karta Bal 9.)


























51

( karta Bal 10.)































Doba vladavine kralja Matije ostalo je zabiljeeno kao stabilno doba i u hrvatskoj
legendi izrjekom "nema dana do Matijaa dana".
ivot Janosa Hunjadija, otac Matije Korvina, je obiljeen orujem i ratovanjem.
Nazvali su ga "razbija Turaka". Sultan je napao Erdelj (Transilvaniju) 1442. ali ga je
Hunjadi porazio u bici kod Szentimre s narodno-ustanikom vojskom. Prije bitke Hunjadi
je promjenio opremu sa svojim vitezom Simonom Kamonyaijem. Turci su zbog plijena
odmah u veini napali Kamonyaija, lanog Hunjadija, i oborili ga, no u meuvremenu je
sam Hunjadi s vojskom savladao i razbio "krila" turske vojske. Turci su ga spominjali kao
ratnu munju i s njim plaili svoju "zloestu" djecu. Janos Hunjadi je 1443. provalio do
Sofije, ali je s kraljem Ladislavom doivio 1444. kod Varne poraz od Turaka.
Poetkom ljeta 1456. sultan Mehmed II. je s oko 100.000 turskih vojnika opkolio
Beograd u kojemu je zapovjednik bio Hunjadijev urjak Mihaly Szilagyi. Tada se
Beograd zvao Nndoftehrvr i bio je kljuna tvrava prema Budimu. Hunjadi je s
vojskom uspio ui u tvravu, braniti je, ali Turci su osvojili vanjske zidine (istaknuli su
zastavu s konjskim repom i polumjesecom), ali hrabri vojnik Tit Dragovi je s turskim
zastavnikom skoio u ponor sa zidina, to je ohrabrilo branitelje koji su probili blokadu

52
galija na Dunavu i preko Save opkolili Turke zasipajui ih topovima, a sam je Hunjadi
prodro iz tvrave i pobijedio Turke koji su se razbjeali. Pobjeda kod Beograda odjeknula
je Europom i Turci su jo za dogledno vrijeme bili sprijeeni ui u Ugarsku.
Kroniar je tada napisao o sultanu: i on koji je nabusito i gordo htio vladati
cijelom zemljaljskom kuglom... koji je stigao veselo, uz zvuke truba i bubnjeva, pobjegao
je kukaviki u tiini noi.
Kralj Matija nije osigurao nasljedstvo svom sinu Ivaniu. Ivania nije
priznavala ni kraljica (ne Ivaniova majka) Beatrica, za koju se predlagalo da za mua
uzme ili rimskog kralja Maksimilijana ili ekog kralja Vladislava. Za kralja Ugarske bio
je kandidat i poljski kraljevi Ivan Albert, sin kralja Kazimira IV. (sin mu je i eki kralj
Vladislav). Ivania Korvina podravao je palatin Emerik i njegov sin Stjepan Zapolja, dok
je bila za njega i itava kraljevina Slavonija (Berislavii, Lovro Iliki...), ali su u
Hrvatskoj u vie bili za Maksimilijana Habsburga (Frankopani...).


( karta Bal 11.)














Na Rkos polju u Peti su 15. svibnja 1490. vijeali i uz brojna negodovanja
izabrali Ladislava ili VLADISLAVA II. JAGELOVIA (1490.-1516.) za kralja. Ivania
Korvina su primirili davi mu titulu bosanskog kralja, hercega Slavonije i bana Hrvatske i
Dalmacije. Ivania su oenili kerkom milanskog vojvode Blanke Marije, i on je nevoljko
pristao uz Vladislava. Borbu protiv Vladislava II. vodili su kralj Maksimilijan i poljski
kraljevi Ivan Albert sve do mira u Pounu 7. studenog 1491. Papa je enidbu 1493.
(Aleksandar IV.) proglasio nitetnom te se Blanka Marija udala za njemakog kralja i cara
Maksimilijana.
Turci provaljuju i poraavaju Hrvate kod Udbine na Krbavskom polju 9. rujna
1493., gdje je poginuo ban Emerik Derenin s veinom hrvatskih prvaka. Stjepan Zapolja,
Lovro Iloki, erdeljski vojvoda Stjepan Bator i Ivani Korvin ne uspijevaju zaustaviti
Turke. Ivani Korvin se oenio 1496. sa kerkom Bernandina Frankopana Beatricom
(imala je tada 18 godina), te su tada bili i Frankopani sa Zrinskim i Berislaviima za
obranu Slavonije i Hrvatske. U borbi protiv Turaka kralj Vladislav II. se povezao s
Mlecima i ratovao do primirja 1503. godine. Kralja Vladislava je udarila kap 1504.
(obamro mu je jezik i strana), a iste godine umro je Ivani Korvin (njegov jedini sin
umrijet e 1504.). Sukob Vladislava II. s njemakim carem Maksimilijanom ne prestaje,
oni se iscrpljuju, umjesto da zajedno povedu borbu protiv Turaka. Tako je bilo do 1507.
kada su se dogovorili da e Vladislavovu ker Anu oeniti Maksimilijanov unuk

53
Ferdinand ili stariji brat Karlo, a Maksimilijanova unuka (Katarina) se udati za
Vladislavovog sina Ludovika (ako Katarina umre, onda e je zamijeniti njezina sestra
starija Marija). Sve se vie u Hrvatskoj istie u borbi protiv Mletaka, a kasnije i Turaka,
Petar Berislavi te sin Bernandina Krsto Frankopan, a istovremeno u Ugarskoj vojvoda
Ivan Zapolja, Stjepan Verbczy i palatin Emerik Perenyi protiv sultana Selima I. (1512.-
1520.). Sabor e Ugarski 1514. (potpisao palatin Verbeci) uspostaviti obiajno pravo
slavnog Kraljevstva Ugarskog u tri dijela: Tripartitum opus iuris consuetudinarii incliti
regni Hungariae.
U to vrijeme Petar Berislavi je 1513. biskup vesprimski i kraljevski blagajnik,
hrvatski ban (1513.-1516.), te je postavljen za zapovjednika obrane graniarskih gradova.


( karta Bal 12.)





























Doin ustanak - kuruca
Papa je 1514. objavio kriarski rat protiv Turaka (voa je postao Ostrogonski
nadbiskup Tams Bakcza) te su naoruane ete krenule su na Rakos polje. I kmetovi su i
sitni plemii stavljali na prsa crveni kri (kurucz), a od njih su bili najvjetiji hajduci-
govedari u trgovitima. Oko 40.000 kurucza je krenuli na jug Ugarske. Vodio je kriare
Gyrgy Dozsa (vitez, plemi), nije sluao da vie ne vrbuje kriare. Pobjedio je Bakocza i
tamikog upana Istvana Bathoryja Dozsa u sukobu kod Nagylaku (nabio na kolac

54
protivnike) i od tada kriari nisu ili vie u rat protiv Turaka, ve se kriarski rat pretvorio
u seljaki rat. Seljaki rat e skriti 1514. g. Janos Szapolyai (Zapolja) voa plemikih
trupa - kod Temisvara. Od tada su seljake vezali za zemlju i liili prava na slobodnu
selidbu.
Kad je turski sultan postao Sulejman I. (1520.-1566.), poeli su uestali napadi na
Ugarsku i Hrvatsku. Juna Ugarska je u stalnoj opasnosti, a je njenom obranom
rukovodio kaloki nadbiskup Pl Tomory.
Erdeljski vojvoda Ivan Zapolja, kojemu su se priklonili Perenyi palatin i jo neki
velikai, bili su protv Maksimilijana i Habsburgovaca. Ipak sin Vladislavov, Ludovik
1515. oenio se unukom cara Maksimilijana Marijom, a sam Maksimilijan sa kerkom
Vladislavovom Anom. Ivan Zapolja se nadao (i nekoliko puta prosio!) da e Ana pripasti
njemu. Turci su iste godine porazili Zapolju kod Zrnova (Havla) u Erdelju, kada je umrla
Zapoljina sestra Barbara - poljska kraljica. Zapolja nije bio u dobrim odnosima sa
urjakom Sigismundom, poljskim kraljem.
Godine 1516. umro je kralj Vladislav II. u 60 godini (pokopan u Stolnom
Biogradu, pored supruge Ane). ekom je vladao 45, a Ugarskom i Hrvatskom 25 godina.
Vijenici (palatin Emerik Perenjy, herceg Lovro Iloki, knez Petar od Bozina i Sv.
Jurje, knez Juraj Zapolja, brat vojvode Ivana, dvorski metar Mojsije Buslaj, Andrija
Batory, Ivan Dragfi, kardinal Toma Baka od Erdodya, erdeljski biskup Franjo Varda,
kaloki biskup Grgur Frankopan, peuki biskup Juraj Sakmari i vacki biskup Ladislav
Salkaj) ustoliili su i izabrali Vladislavovog sina za kralja:
LUDOVIKA II. (1516.-1526.), koji je imao tek 10 godina i bio eki a tada postao
i Ugarsko-Hrvatski kralj. Ivan Zapolja (Janos Szapolyai) je htio biti gubernator Ugarske
(zbog kraljevog maloljetnitva), ali mu to velikai nisu odobrili (kao Hunjadi nekad kralju
Ladislavu Posthumusu). Papa Leon X. je bodrio kralja Ludovika II. za veliki rat s
Turcima, ali kralj za to vie nije imao novca. Ivan Zapolja nije htio pomoi kralja jer se
nadao palatinskom mjestu na koje je sada postavljen Batory. Bernandin Frankopan je
traio pomo i u Njemakoj na dravnom saboru u Nnbergu 1522. i kod pape rekavi da
je "Hrvatska ve 70 godina predzie kranstva i sama brani Europu". Za palatina je
izabran 1525. Stjepan (Istvan) Verbocy, dok se Krsto Frankopan u Hrvatskoj i Ivan
Zapolja u Erdelju, bore protiv Turaka. Kraljevstvo je na izmaku snaga, hrvatski ban
Franjo Baani (Ferencz Bathyany) ne moe se obraniti od Turaka. U Slavoniji je za bana
kralj Ludovik 1525. potvrdio Ivana Tahija. Nikola Jurii je postao 1526. vrhovnim
kapetanom u Hrvatskoj.
I napokon, 29. kolovoza 1526. propadne na Mohakom polju i Ugarsko-Hrvatsko
kraljevstvo. Vrhovni vojskovoa Pavao Tomori (Pal Tomory) doveo je na Mohako polje
25.000 vojnika, a nasuprot njima bilo je 75-80.000 Turaka, koji su neposredno prije bitke
zauzeli okolna brda (bitka je trajala oko jedan i pol do dva sata). Kralj se u bjekstvu
utopio u nabujalom potoku Csele kod Mohacsa.
Kraljevina Ugarska se raspala poslije Mohake bitke na tri dijela:
Dio nekadanjeg kraljevstva Ugarske i Hrvatske pripao je Ferdinandu Habsburkom, vei
dio Erdelja Ivanu Zapolji, a poslije njegovom sinu Ivanu Sigismundu. Najvei dio
Ugarske osvojili su Turci i osnovali Budimski paaluk.
Kraljica udovica Marija otila je iz Budima u Poun, jer je ponovno odbila udati
se za Jnosa Szapoyai (Zapolju), iako su ga slavonski velikai izabrali 6.I.1527. u Dubravi
za svoga kralja.
Neposredno prije Mohake bitke (opisao sudionik bitke Stjepan Brodari) kralj
Ludovik II. je upozorio Pla Tomorija da ekaju Hrvate (oko 5000 na elu sa Krstom
Frankopanom, ali uzalud. Ivan Zapolja s 40.000 svojih vojnika nije bio pozvan na boj kod
55
Mohaa. Krsto Frankopan je u Zagrebu uo za bitku Mohaku. Propalo je Ugarsko i
Hrvatsko kraljevstvo 1526. a njeni ostaci se prikljuiti 1527. austrijskom Habsburkom
carstvu-kao kraljevstva.


( karta Bal 13.)
























Savez sedam maarskih plemena: Nyk, Megyer, Krtgyarmat, Tarjn, Jen, Kr i
Keszi.

Prije dolaska u dananju domovinu Maarima su se pridruila i tri kabarska
plemena tuskog porijekla koja su se pobunila protiv kazarske vladavine.
Za vrijeme boravka u Etelkzu, maarska su se plemena udruila u plemenski
savez, uvrstivi odnose krvnim ugovorom.
Na elu plemenskog saveza bila su dva kneza, Kurszn, tzv. Kndu, koji je nosio
vladarsku ast i rpd, tzv. gyula, koji je vrio dunost vojskovoe.
U dananju domovinu Maari su pod vodstvom rpda 895. godine prodrli preko
klanca Verecke u Karpatima, a drugi dio preko Erdelja.
Kurszanovo pleme zaposjelo je predjel oko Dunava i oko Aquincuma, a rpdovo
pleme okolicu dananjeg Peuha (Pcs).
Maari su se branili od vanjskih napada sustavom zemljanih opkopa tzv.
gyeprendszer. Te opkope i vrata branile su pomone ete i narodi, vjerovatno sikuljski
narodi.
Nakon Kurszanove smrti 904. g. ast knd i sredinji posjed njegova plemena
preli su na stranu rpda.

56
Kneevski naslov nakon rpdove smrti je postao nasljedan, a Arpada su
naslijedili njegovi sinovi Zsolt, Fajsz i Taksony.
Plemenski otpor bio je veoma jak, je potpuno je skren za kneza Geze (972.-977.)
i njegovog sina (Szent) Istvana (997.-1078.). Da bi uvrstio vlast, Geza je svog sina
Istvana oenio Gizelom, kerkom bavarskog kneza, a svoje keri udao za venecijanskog
duda, poljskog i bugarskog prijestolonasljednika (prineve). Kralj Istvan (Stjepan) je
skrio ustanak omoskog Koppanya, erdeljskog Gyule i gospodara Pomorija Ajtonya.
Stjepan je organizirao oko 1000.g. kraljevsku vlast, dvor na elu s palatinom i kraljevsko
vijee. Za rukovoenje sveenstvom osnovao je 10 biskupija, a Ostrogonska i Kaloka
biskupija su unaprijeene u nadbiskupije.
Dakle, Ugarskom su vladali do 1102.g: Arpad (894.-907.), Zoltan (907.-947.),
Taksony (947.-972.), Geza (972.-997.), Stjepan I. (Vaik), knez (995.-1000.) i kralj (1000.-
1038.), Petar (1038.-1041.), Aba Samuel (1041.-1044.), ponovo Petar (1044.-1046.),
Andrija I. (1046.-1061.), Bela I. (1061.-1063.), Salamon (1063.-1074.), Geza I. (1074.-
1077.), Ladislav I. (1077.-1095.), Koloman (1095.-1114.).
Prvi tragovi maarske pismenosti datiraju s poetka XIII. st., od tzv. "Posmrtne
besjede" /Halloti beszed/.
Dvojica husitskih propovjednika su poetkom XV. st. u Erdelju Tamas i Balint,
preveli s latinskog na maarski Bibliju. Za vrijeme kralja Matije Korvina razvija se
humanistika maarska kultura, a najpoznatija su imena: Ivan esmiki (Janus
Pannonius, 1434.-1472.), Iva Vitez od Sredne, Marzio Galeotto, Franjo Laurana, a tada
nastaju i mnoge kronike, meu njima je najpoznatija "Szabacs viadala" nepoznatog
autora, te kronika Mihalya Szabadkaya u kojoj velia biskupa i vojskovou Petra
Berislavia na poetku XVI. stoljea.
Knjige se na maarskom jeziku uveliko tiskaju u jeku reformacije, posebno od
1530.
Romanika je ostavila izrazite primjere u Maarskoj, kao katedralu u Peuhu i
benediktinske crkve u Jaku i Lebennyu. Iz razdoblja gotike se istiu: franjevaka crkva u
opronju, Marijina krunidbena crkva i dominikanska crkva u Budimu i Peti, te iz
razdoblje renesanse vei broj spomenika, kao onih u Budimu i Viegradu iz razdoblje
kralja Matije Korvina. Maarska glazba je u osnovi istonjakog podrijetla, a crkveno
pjevanje na maarskom jeziku potjee jo iz XIII. st., ali je prvi sauvani kodeks
"Nador" iz 1508. godine.

I zvori i literatura:
Anonumus (P.Magister), notar Bele III (1172.-1196.), De gestis Hungarorum liber (Gesta
Hungarorum)
Szimon de Keza, Gesta Hunnorum et Hungarorum, sastavljena 1285.
Marko de Kalt, Chronica Hungarorum impressa Budae 1473.
Ivan Thuroczy, Chronica Hungarorum, iz 1488. g
Chronica Ungarorum iuncta et mixta cum cronicis Polonorum et vita sancti Stephani,
XIII. st.
Rogerije, XIII. st., Carmen miserabile super destructione regni Hungariae per Tartaros
facta
Antonije Bonfinus, XV. st., Rerum Hungaricarum decades libris XLV comprehensae
Stjepan Brodari, XVI. st., De conflictu Hungarorum cum Turcis ad Mohach
A. Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Romae 1859.
Ch. Loiscau, Hongrois et Croates, Paris, 1905.
57
D. Chanky, Magyarorszag tortenelmi foldrajza a Hunyadiak koraban, I-IV, Budapest,
1890.-1913.
D. Csanky, Korosmegye a XV-ik szazadban, Budapest, 1893.
L. Hadrovics, Magyarok es horvatok, Budapest, 1947.
F. ii, Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., Zagreb, 1907.
M. ufflay, A horvatok es a magyarok hajdau es most, Budapest Hirlap 1910.
J. Maylath, Geschichte der Magyaren, I-V, Wien, 1826.-1831.
A. Szilagyi, A magyar nemzet tortenete, I-X, Budapest, 1896.-1898.
E. Molnar, A magyar tarsadalom tortenete az Arpadkortok Mohacsig, Budapest, 1950.
E. Molnar, Vengrija, Budapest, 1960.
I. Dobi, Vallomas es tortenelem, I-II, Budapest, 1962.
P. Hanak, Povijest Maarske, Barbat, Zagreb, 1995.





































58

ESI U SREDNJEM VIJEKU

Izmeu V. i VI. st. eka su plemena ivjela u slivu gornjeg toka rijeke Labe
(Elbe), Vltave i Morave i podruja gore Rip. Odatle su se postepeno irili, a meu njima
raspoznaju se skupine u Moravskoj kao Hanaci, Lahi i Valahi, a u ekoj Hodi i Blataci.
Vjerovali su u razne demone, rusalky i sudiky, ivjeli u rodovskom poretku po selima
koja su bila utvrena grode ili grade, zidovima. ivjeli su u velikim porodicama opolje
(kune zajednice) na elu s poglavarima. Rodovi su se udruivali u plemena na elu sa
starjeinama ili upanima, koji su izmeu sebe birali kneza.
esi su se najranije od svih zapadnih Slavena bili osamostalili u tzv. Bohemiji
(prostor dananje eke) i poveli borbu protiv Avara, koje su sa crnomorskih stepa
pozvali kao saveznike Langobardi (koji su prije svog preseljena ivjeli u Panoniji), gdje
su Avari (Obri, Obrini) vladali nad Slavenima. Slaveni iz Bohemije su prvi ustali i zbacili
vlast Avara u VII. st., a na njihovom elu stajao je franaki trgovac SAMO, koji je
zajedno s drugim trgovcima pomogao Slavenima da odnesu ratnu pobjedu nad Avarima
623. godine, te su ga poslije toga Slaveni izabrali za svog kneza (623.-658.). Samovom su
se savezu pridruila i druga plemena Slavena, posebno ona iz Karantanije, tako da je
ubrzo Samova drava bila od Krkonoa (Karpata) do Jadranskog mora. Samo je ratovao i
protiv Franaka te pobijedio veliku franaku vojsku kralja Dagoberta.
Poslije Samove smrti, savez se raspao i opet su zavladali Avari, koje je 803.
porazio franaki kralj-car Karlo Veliki i potisnuo preko Dunava i Tise, te su esi i
Moravci priznavali od tada vlast Franaka.
Poslije smrti Karla Velikog u Bohemiji se organizirala 843. jaka drava pod
nazivom Velikomoravska drava. Meu moravskim plemenima, istie se najai knez
MOJMIR koji je bio u zavisnosti od Nijemaca. Knez PRIBINA se nije slagao s
Mojmirom pa je pobjegao u Njemaku po pomo te od njih i dobio kao kneevski posjed
donju Panoniju.
Velikomoravska kneevina je bila stalna opasnost za Nijemce, stoga su oni poveli
rat protiv kneza Mojmira i porazili ga 846. i svrgnuli s vlasti.
Za novog velikomoravskog kneza postavili su Nijemci Mojmirovog sinovca kneza
RASTISLAVA (846.-870.). U to su vrijeme esi-Moravci primili kranstvo od irila i
Metoda. Rastislav je elio od Nijemaca osamostaliti svoju dravu te je sklapao protiv njih
saveze s Bizantom i Bugarima. U tu je svrhu dao sagraditi puno obrambenih tvrava
prema Nijemcima. Poslije neuspjenog vojnog pohoda njemakog kralja Ludviga
Njemakog protiv Rastislava, Velikomoravska kneevina je stekla potpunu samostalnost.
(Zbog njema. sveenika i njihove politike Rastislav je zatraio od bizantskog cara
Mihovila III. da mu poalje sveenike, a on je to i uinio poslavi iz Soluna irila i
Metoda). U Moravskoj i Panoniji su se od 863. osnovale slavenske biskupije.
Protiv Rastislava se pobunio njegov sinovac SVATOPLUK. Nijemci su u poetku
podravali Svatopluka, ali su ga kasnije zarobili a uprava u Moravskoj je potinjena
njemakim grofovima, to je izazvalo ustanak kod velikomoravskih Slavena. Svatopluk je
osloboen i tada je stao na elo ustanka. Ipak na kraju se Svatopluk pomirio s njemakim
kraljem koji ga je podrao i poslao njemake sveenike i time je utjecaj slavenske brae
irila i Metoda i njihovog uenja iezlo u ekoj i Moravskoj. Poslije Svatopluka se
moravski plemenski savez raspao pospjeen i provalom Maara u Panoniju te od njih i
dokrajen 906. odlunom bitkom eha (Moravaca) i Maara.
Drugi savez slavenskih plemena formirao se krajem IX. st., usporedo s moravskim
savezom (prvobitno su bili jedan savez), to je eki vojni savez plemena eha, Duljeba,
59
Hrvata (Bijelih) i drugih polapskih Slavena. Ta su plemena u rodovskom poretku na elu
s vojvodama vodila podrijetlo od aristokratskih rodova ili leha. Na elu rodova bili su
glavari a na elu plemena i saveza knezovi. U poetku je u ekoj bilo dva saveza - u
sjevernozapadnoj Bohemiji na ijem su elu bili esi i u jugoistonoj Bohemiji na ijem
su elu bili Zliani. Poslije smrti Svatopluka (895.) Spitignjev eki i Vitislav Zlianski
priznali su vlast njemakog kralja Arnulfa, te mu poeli plaati danak.
Tako su esi pod Vaclavom, sinom Spitignjevovim plaali 500 grivni u novcu i
120 volova.
eka su se plemena prividno ujedinila, ali su stalne borbe leha i vojvoda. Poznat
je tako vei ustanak sredinom X. st. pod BOLESLAVOM I., koji je u poetku pobjegao u
Njemaku, ali se vratio i slomio otpor vojvoda i leha. Vojna aristokracija je poela
dominirati na opim oblasnim vijeima ili sejmovima. Na tu se vojnu aristokraciju oslanja
centralna vlast.
Napokon, eki knez BETISLAV II. iz porodice-dinastije Pemislovia
(Premyslovia), stekao je takvu mo da mu je rimsko-njemaki car Henrik IV. priznao
kraljevsku vlast i titulu 1086., a kasnije se i sama eka pretvorila u kraljevinu 1158.
godine. Neposredno prije proglaenja eke kraljevinom, pripojena joj je 1028./1029. i
Moravska.
eki je kralj postao i njemaki izborni knez, jer je knez VRATISLAV jo 1086.
postao prvi eki kralj bez prava naslilea titule. Tek je 1158. kralj eki VLADISLAV
dobio od njemako-rimskog cara Friedricha I. Barbarose nasljednu titulu kralja. Poslije
smrti cara Fridricha I. Barbarose u Njemakoj su stalne borbe Hoentaufovaca i Velfa,
kojom su se eki kraljevi koristili i od jednih i drugih za razne privilegije, naroito za
ekog kralja PEMISLA I. PEMISLOVIA (1197.-1230.), koji je uz pomo sejma
nezavisno vladao ekom. eki kralj je morao sudjelovati na njemakim rajhstazima
kada su se oni u blizini (gradovima) eke odravali. esi su trebali poslati njem. caru
odred od 300 konjanika ili 300 grivni srebra ako je njem. car iao u pohode u Rim. eka
je tada bila izloena njemakoj kolonizaciji, ali ne na nain istrebljivanja kao u zemlji
slaven. Bodria i Ljutia. Zahvaljujui rudnicima (srebra i drugih metala). eka je
kraljevina postala najbogatija u njem.-rim. carstvu. Nijemci su prevladavali u vlasti, tako
da je i eki kralj VACLAV I./Wenzel/, sin Pemisla I., govorio samo njemakim jezikom
(i pjevao pjesme u stilu minezengera).
Osnovnu masu seljaka inili su polukmetovi, latinski zvani vilani, a eki sedlaki.
Pored njih u ekoj je u XI. i XII. st. bilo puno robova ili otroka.
Feudalna klasa ljahta (nobiles) dijelila se u dvije glavne grupe. Gornji sloj inili
su panovi (domini), zatim srednji i sitni riteri (vitezovi). Panovi su vie bili pod utjecajem
Nijemaca, a sitni riteri su imali nacionalni eki mentalitet.
eka je kraljevina oslabila poslije vladavine PEMISLA II. Otokara (1253.-
1278.), jer je ve sam kralj Pemisl II. doivio poraz na Moravskom polju protiv
Nijemaca, ali je eki kralj uspio za eku osvojiti vojvodstvo Austriju, Koruku,
tajersku i Kranjsku i time izbiti na Jadransko more. Pemisl II. bio je takmac Rudolfu
Habsburkom za cara Svetog Rimskog Njemakog Carstva, ali nije uspio. Rudolf je 1276.
porazio Pemisla II. na Moravskom polju, gdje je Pemisl II. poginuo. Sin Pemisla II.
Vaclav II. ujedinio je kralj. eku i Poljsku, a sin Vaclav II. Vaclav III., bio ugarski kralj.
Dinastija Pemislovia izumrla je 1306. bez potomaka po mukoj liniji.




60

( karta Bal 14.)























U dinastikim borbama u Njemakoj postao je eki kralj 1310. IVAN
LUKSEMBURKI, sin njemakog cara Henrika VII., koji je dao vee ovlasti ekom
Sejmu i nije toliko pozivao njemake plemie u eku. U ekoj su zavladali panovi a
car je vie mario za Njemaku. Za vrijeme vladavine sina Ivana Luksemburkog KARLA
IV. (1346.-1378.) eka je postala najznaajnija kraljevina u njem.-rim. carstvu. Karlo
IV. je za 500.000 uz pomo ekog novca kupio Branderburku markgrofoviju (u zlatnim
guldenima). Odnos prema carstvu eke Karlo je uredio zlatnom bulom 1355. za
nasljedne Luksemburgovca i drugom zlatnom bulom 1356. kojom je eka izborna (daje
cara) u Sv. Rim. Njem. Carstvu. Razvijao je gradove-trgovinu, a 1348. osnovao
Sveuilite u Pragu (Praha). Univerzitet-studenti su se organizirali u etiri nacije-ekoj,
saksonskoj, bavarskoj i poljskoj. Prag je bio prvi univerzitet u Sv. Rim. Njem. Carstvu-
Karlov univerzitet.
Karla je naslijedio VACLAV IV. (1378.-1419.) za kojeg je eka oslabila uslijed
stalnih seljakih pokreta zbog bijede ali i sve eih sukoba s privilegiranim njemakim
stanovnitvom.
Reformator JAN HUS (1369.-1415.) kao praki profesor bio je reformator po
uzoru na engleskog Viklifa (profesora Oxfordskog sveuilita), a propovijedao je protiv
Katolike crkve, njihovih imanja i obreda. Zagovarao je Hus evaneosko siromatvo
crkve, bio protiv pape i prodaje indulgencija (bio je samo za Sv. pismo). Preveo je Bibliju
na eki jezik a papu nazvao antikristom, zbog ega ga je crkveni sabor odran u
Konstanzi 1414. osudio pa je idue godine bio spaljen na lomai. (Na prijevaru je
uhvaen, car Sigismund mu je garantirao "sigurnost"). Husiti su se dijelili u dvije struje-
umjerenu nazvanu kalikstinci ili utrakvisti i imali sjedite u Pragu (imuni graani i
plemstvo) a traili su nacionalnu crkvenu reformu i sekularizaciju crkvenih imanja. U
junoj ekoj (graani i seljaci) djelovali su taboriani, nazvani po centru ekstremnih
husita - Taboru. Bili su za velike reforme crkve. God 1419. poele su revolucionarne

61
akcije - u Pragu su vijenici grada izbacani kroz prozor (vijenici su uglavnom bili
Nijemci).
Te godine umro je Vaclav a kraljevstvo je naslijedio njegov brat SIGISMUNG
LUKSEMBURKI (1419.-1437.), koji je zbog husita napustio eku. esi su bili ljuti na
kralja Sigismunda kao ubicu Jana Husa.
Sitne slojeve-seljatvo husita vodio je vojskovoa JAN IKA (bio u bitci kod
Grinvalda i Azenkura), prethodno je istrijebio sektu adamita, koji su negirali dogme i
obrede.
Papa Martin V. je 1420. objavio rat protiv husita - ukljuili su se riteri ali i drugi
na elu s carem Sigismundom. Husiti su ih dva puta pobijedili (jednom kod Praga) sa
ikom na elu - novim nainom ratovanja ( kola s lancima i daskama, pokretljivost
vojske). ika je oslijepio i umro 1424.g. a zamijenio ga je PROKOP VELIKI ali su od
tada husiti preli iz defanzive u ofanzivu.
Meutim, kalistinci su na bazelskom saboru 1431. pregovarali i 1433. dogovorili
se s Katolikom crkvom - praki kompaktati - za propovijed na ekom i manju
sekularizaciju crkvenih imanja. Te prake kompaktate Taboriani nisu prihvatili te je
dolo do rascjepa husitskog pokreta. Ultrakvisti su izdajniki napali taboriane i porazili
ih u bitki kod Lipana 1434. godine.
Poslije Sigismundove smrti katolici i kalikvisti su izabrali su za kralja
ALBRECHTA HABSBURKOG, ali ga taboriani nisu priznali. Poslije Albrechtove
smrti i za vrijeme njegovog maloljetnog sina, kaliksinci su istaknuli za regenta husitskog
pana JURJA PDJEDBRATSKOG. Isti pan je tek 1452. zauzeo posljednje taboriansko
uporite - Tabor. Razbijeni Taboriani djelomino su preli u kalikstince a dio je osnovao
svoju zajednicu - eke brae.
Godine 1457. za kralja je izabran kaklikstinac Juraj Podjedbradski (do 1478. g.),
eki plemi.
eko plemstvo je tada dobilo velike ovlasti, a znaaj gradova se smanjio. Poslije
Jurja Podjedbradskog eki je prijesto upranjen i osporavan od ugarskog kralja Matije
(eksponent katolika) i poljskog kralja Vladislava Jagelovia (eksponent kaliksista). Na
kraju e Jagelovii odnijeti prevlast i vladati ekom do 1526., kada su eku krunu
preuzeli Habsburgovci (Ferdinand I.).
eka pismenost datira iz vremena irila i Metoda, a u pismenom obliku od tzv.
"Kijevskih listia" i "Prakih odlomaka", te legenda nepoznatog autora iz sredine X. st. o
ivotu Vaclava. O ivotu Vaclava u isto vrijeme napisao je redovnik Kristijan.
U XII. st. znaajan je Kozma /Cosmas/, koji se smatra Herodotom eke
historiografije. U XIII. st. je ispjevana "Svetovaclavska pjesma"- o Vaclavu, zatitniku
eke zemlje. Na ekom univerzitetu se kolovao budui eki uenjak, poznat po
moralno-pounim spisima, Toma titny.
Od romanikih graevina u ekoj je najpoznatija bazilikalna crkva na
Hradanima (sv. Jiri ) u Pragu. Gotika poinje izgradnjom 1334. g., katedrale sv.Vita na
Hradanima, nastavlja se dogradnjom Hradanskog kraljevskog dvora i Barutnog tornja,
te crkava u Kutnoj Gori, Taboru i Brnu. Renesansa je zastupljena u prakim palaama-
Waldstein i Schwarzenberg i dvorca Belvedere u Pragu, zatim vijenice u Plzenu, te
dvoraca: Litomyl i erny Kastelec.
Iz X. st. potjee najstariji glazbeni zapis iz doba Minnesangera "Gospodine
pomiluj ny". Glazba je pod utjecajem stranaca, ali se u XIV. st. javlja i narodna glazba u
crkvenim prikazanjima "Mastikar" ili arlatan. Na prakom se univerzitetu predaje
glazba, a 1420. g. pod utjecajem husitskog pokreta nastaje duhovna i svjetovna pjesma
"Kto j'su boi bojovnici", objavljenoj u Jistebnickom kancionalu.
62

( slika -Bal 15.)








































I zvori i literatura:
Pseudofredegar, Liber Historiae Francorum (pie o Samovoj dravi)
Salzburki Anonymus, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, iz 871. g. (pie o Samu:
"Samo quidam, nomine Slavus")
Kuzma Praki, eka kronika, XI. st.
Vincent (praki kanonik), Kronika, XII. st., a kroniku je nastavio Gerlach, prvi opat
premostranskog samostana u Muhlahausenu, XIII. st.

63
Delimil, Kronika, XIV. st. Petar iz Zittau u Sudetima, iz XIII. st. Bene Krabice iz
Weitmula, Prake kronike, XIV. st, Laurencije iz Brezove, Kronika, XIV. st. Bartoek iz
Dahonica, Kronika, XV. st.
Aeneas Silvio Piccolomini (papa Pio II, XV. st.), Historia Bohemica
D. Prohaska, Husitstvi a bogumilstvo, 1915. (Jugosl. njiva 1919.)
F. Palacky, Dejiny navodu eskeho v eshach a na Morave, I-VI, Praha, 1876.
V. Novotny, eske dejinu, Praha, 1912.
A. Bachmann, Geschichte Bohmens bis 1526, Gotha, 1899.
B. Bretholoz, Bohmen, Mahren und Schlesien bis zu ihren Verenigung mit Osterreich,
Wien, 1905.







































64

SLOVACI U SREDNJEM VIJEKU

Prvi tragovi ivljenja u Slovakoj su iz razdoblja paleolitika. To su podruje
naseljavali svojevremeno Kelti, Daani, sarmatski Jazigi (oko godine 50-te) i Kvadi.
Rimljani su gradili utvrde na Dunavu a nakon markomanskih ratova u II. stoljeu,
slabi rimska vlast. U III. stoljeu u dananju Slovaku nadiru Gepidi i Goti, a u V. Huni i
Langobardi. Od VI. stoljea Slaveni su s Avarima dominantan narod koji se tada
raslojavao iz prvobitne zajednice - plemenskih oblika i ulazio u feudalne odnose.
U prvoj polovici VII. stoljea Slovaka je bila u sklopu Samove drave i u sklopu
plemenskih vlastitih saveza a pod velikim Franakim utjecajem i zapadnog kranstva.
Nitranski knez PRIBINA uspio je oko 820. proiriti vlast na vei dio slovakih
plemena i vladati samostalno do 833. ili 836.g. kada ga je porazio veliko- moravski knez
MOJMIR i kada Slovaka ulazi u sastav velikomoravske drave.
Provala Maara u Panoniju 896. sudbonosna je za Slovake, koji od 907. dolaze
pod maarsku vlast.
eki kralj Boleslav I. osvojio je Slovaku 955. od Maara i ona ulazi u sastav
eke drave Pemislovia, djelomino i s prekidima do 1305. kada poinje ugarsko
osvajanje dananjeg prostora Slovake.
Od tada je maarizirano visoko plemstvo te politika i crkvena uprava.
Seljatvo obespravljeno, vie puta je dizalo ustanke protiv feudalne eksploatacije.
Poslije izumra maarske dinastije Arpadovia, oslanjajui se na nie plemstvo i
gradove, palatin MATIJA AKI (1252.-1321.), vladao je gotovo samostalno zapadnom i
srednjom Slovakom u sklopu velike Ugarske kraljevine.
Kako je SIGISMUND LUKSEMBURKI, postao poetkom XV. st. i ugarski i
eki kralj, ostala je Slovaka u zajednikom kraljevstvu s esima. eki se utjecaj na
Slovaku veoma osjetio za husitskog pokreta i ratova. Tada je zapovjednik taboriana
JAN JISKRA, sredinom XV. st. vladao velikim dijelom Slovake.
Slovaka je nemilice eksploatirana od lokalnih velmoa za posljednjih Jagelovia
od 1490. do 1526. godine.
Poslije Mohake bitke (1526.) Slovaka je poprite sukoba izmeu Ivana Zapolje i
Ferdinanda Habsburkog za ugarsku krunu.


( karta Bal 16.)















65
Ve su od vremena irila i Metoda Slovaci na narodni jezik prevodili Oena,
Vjerovanje i druge crkvene tekstove. Ovdje nastaju legende koje opisuju ivot irila i
Metoda. Najstariji tragovi pismenosti Slovaka su iz XV. st. a jedna od njih je i "Spiske
modlitby". U Bratislavi e kralj Matija Korvin u razdoblju humanizma osnovati
"Academia Istropolitana", ali e se akademija ugasiti kraljevom smru. U to vrijeme u
Slovakoj je ivio Leonhard Coxe, koji je svojevremeno bio odgojitelj engleskog kralja
Henrika VIII.
Iz razdoblja predromanike i romanike u Slovakoj su samostanske i upne crkve,
kao rotunde Skalica, Dechtica i Bina, zatim crkve: Diakovce, Rimavske Janovce, Banska
Bystrica, Krupina, Spi i Bzovik.
U Bratislavi (katedrala sv. Martina) i Okoline nastaju samostanske crkve u
drugoj polovici XIII. stoljea. A u XIV. st. nastaju katedrale u Trnavi, Banskoj Bistrici,
Levoi, Preovi i Kremnici, te peterobrodna katedrala u Koicama. Iz predkranskog
doba potjeu pjesme "Morena" i "Turon" uz koje se pale krijesovi. Gregorijanska se
pjevanja izvode u katedralnim kaptolima u Nitri, Bratislavi, Spiu, Novom Mestu nad
Vahom i Trnavi, te benediktinskom samostanu u Zoboru. Iz tog vremena su najpoznatiji
korali: Bratislavski i Kremnicki fragmenti iz XII. i XIII. stoljea, te "Manipulus florum"
rukopis iz 1380.g. iz Trnave.
Krajem srednjeg vijeka u Slovakoj djeluje praki i wittenberki student Martin
Rakovsky (1535.-1579.), koji je napisao "De magistratu politico" (O svjetovnom
vrhovnitvu) i "Libellus de partibus Reipublicae et causis mutationum" (Knjiga o
slojevima stanovnitva i uzrocima dravnih udara).

I zvori i literatura:
M. Mii, Husiti na Slovensku, Banska Bistrica, 1928.
F. ii, Ideje slovenske pradomovine u Podunavlju (Biologija prie o ehu, Lehu i
Mehu), Zagreb 1923.
J. kultety, Slovaci u Chorvati, Sveslavenski zbornik, Zagreb, 1930.
L. Hoffmann, Bratrici slavni protivfeudalni bojovnici XV. st., Praha, 1959.
J. Novotny, Dejiny Slovenska, I-II, Bratislava, 1968.



















66

POLJACI U SREDNJEM VIJEKU

Pradomovina Poljaka je bilo podruje izmeu rijeka Odre i Visle. Istaknuta su
poljska plemena: Poljeni u podruju Warte, Vislani s podruja Visle, Pomorani
(Pomorjani) s obala Baltikog mora i ljonzaci (lezijci) oko gornje Odre.
Ime Poljske (ili poljski - Polacy) susree se prvi put kod ruskog ljetopisca iz XI. st.
Nestora, gdje se zapadni Slaveni nazivaju Ljasi, izvedeno od staroslavenske rijei leha,
koja ima isto znaenje kao i rije pole-od toga Poljani (poljski Polanie). Poljaci su se
dijelili na nekoliko skupina: -velikopoljsku (Poljani, Kaliani, Poznanjci, Leniicani), -
mazovsku (Mazuri, Podlaani), -malopoljsku (Gorali, stanovnici poljskih ravnica) i -
lezijsku skupinu.
Kao narod Poljaci su se formirali ujedinjavanjem vie plemena pod knezom
MIEKO-m I. i to u obliku plemenskog vojnog saveza, te su primili i kranstvo 966.
godine. Taj je savez bio potinjen najveem plemenu Poljaka, koji su pokorili druga
plemena-Kujavce, Mazure, Lenane, Seraane, Bijele i Crne Hrvate. U poetku je ta
plemenska zajednica priznavala svoju zavisnost od Njemakih kraljeva. Po poljskim
ljetopisima je knez Mjeko I. imao veliku druinu do tri tusue vojnika, koju je
djelomino sam izdravao. Mjeko je bio iz dinastije Pjastovia a priznavao je do svoje
smrti 992. g. vrhovnu vlast njemakog cara Otona I.
Mjekov sin i nasljednik BOLESLAV I. Hrabri (992.-1025.), proirio je svoju
vlast do rijeke Spreve, zauzevi Luice, eku, Moravsku, Slovaku, a 1018. i Crvenu
Rusiju. Otcijepio se od njemake zavisnosti i 1025. proglasio za kralja Poljske.
Boleslav I. je uzdravao 20.000 vojnika i formirao vojniki stale a od njih
aristokraciju - ljahtu. Dvor je tada postao centar uprave a po pokrajinama su upravljali-
poveta (kneevi namjetenici, katelani). Uz dvor postojala je i skuptina - sejm, u
poetku kao savjetodavno tijelo.
Stanovnitvo se opiralo i centralnoj vlasti i uvoenju kranstva. Posebno veliki
ustanak bio je 1037.-1038. g., ali je poganstvo uspio iskorijeniti kralj KAZIMIR, koji je
dobio naziv Obnovitelj, zbog ponovnog uspostavljanja kranstva.
Katelani su po zemlji ubirali poreze iz svojih zamkova, zvanih - grodi. Seljaci su
se esto bunili, tako da su u guenju pobune kralju Kazimiru morali pomagati i Nijemci,
posebno kralj-car Heinrich III.
Krunidbom kralja BOLESLAVA Smjelog 1076. g. Poljska je postala kraljevinom.
Vladavina BOLESLAVA III. Krivoustog (1102.-1138.) obiljeena je stalnim
poljsko-njemakim ratovima i osvajanjem zapadnog Pomorja 1122. g. Poslije smrti
Boleslava III. Poljska se raspala na niz samostalnih kneevina, ma da je na elu svima
nominalno i dalje bila dinastija Pjastovia, koja je imala sjedite u Krakowu. To je
razdoblje poljske povijesti naziva se monovladstva, tj. vlast aristokracije. U toj su
rascjepkanosti Prusi (Brandenburg) zauzeli zapadno Pomorje i podruje Velike Poljske,
njemaki teutonski red zauzeo je Gdansko primorje a eki kraljevi june dijelove zemlje.
Poetkom XIII. st. mazovski je knez KONRAD u borbi s Prusima pozvao u
pomo Teutonski red i poklonio im zemlje. Teutonci su potom zauzeli Prusku i ujedinili
se s redom Maonosaca i pripojili sebi istoni Pribaltik.
Pored novog poljskog neprijatelja - Teutonaca, Poljaci su 1241. dobili i Tatare koji
su palili i sruili mnoge gradove, kao Krakow i Wroclav (Breslau).
U Poljskoj se sada feudalna klasa dijelila na panove ili velmoe i ritere ili ljahtu,
ali su oni bili u meusobno suprotstavljenom interesu.
67
U Poljskoj su gradovi bili uglavnom zanatski i trgoviki centri, no postojale su i
njemake seoske opine - gmine (od njemakog Hemeinde - opina). Progonjeni na
zapadu Europe, sve je bio vei postotak doseljenih idova u poljskim gradovima.
Poljsku je ponovno ujedinio kralj VLADISLAV I. Lokietek (1306.-1333.), koji je
od pape dobio 1320. g. kraljevsku krunu-titulu. Vladislav je vodio velike ratove sa
Teutoncima za izlaz na Baltiko more. Vladislavov je sin i posljednji Pjastovi kralj
KAZIMIR III. Veliki (1333.-1370.) ujedinio cijelu Poljsku, izuzev kneevine Mazovije.
Kazimir je unaprijedio trgovinu i oslanjao se na interese ljahte, podupirao je
kolonizaciju, provodio reformu i kodificirao zakone, npr. Wisliki statuti. Osnovao je
poljsko Sveuilite 1364. g. u Krakowu.
Poslije smrti (1370.) Kazimira III. panovi i ljahta su u Poljskoj za kralja izabrali
Ugarsko-Hrvatskog kralja LUDOVIKA I. Velikog (1370.-1382.) koji im je dao privilegije
neplaanja poreznih obveza u tzv. Koikoj privilegiji 1374. godine.
Kralj Ludovik je vrlo malo boravio u Poljskoj i lokalnu vlast su tako mogli imati
panovi i ljahta.
Udajom Ludovikove keri JADVIGE za Litavskog kneza Vladislava Jagela
stvorena je litavsko-poljska unija 1386. godine. Jagelo je vladao kao poljsko-litavski kralj
VLADISLAV II. (1386.-1434.) a do 1386. g. je vladala Poljskom Jadviga. Novi je kralj
davao i nadalje privilegije panovima i ljahti.
Kako je vojska litavskog velikog kneza Vitolda (Vitovta) 1399. u bitci na Vorskli
pretrpila poraz od Tatara, Poljska i Litva su bili stalno izloeni Tatarima - pljakama i
pustoenjima. Poljski su panovi na to odgovorili novim kolonizacijama na istok, posebno
Rusiju. Izbili su i sukobi izmeu Poljske i Litve, kada je 1430. Poljska zauzela Podoliju.
Kralj Vladislav II. je poslije silnih borbi uspio poraziti svoje najvee neprijatelje
Teutonce u bitci kod Grunwalda 15.VII.1410. (Teutoncima su pomogli Nijemci, a
Poljacima i Litvancima Jan ika i esi. U bitci je poginuo veliki metar-majstor reda
Teutonaca Ulrich Jiningen). Kralj je dao nova prava velemoama Poljske i Litve tzv.
Edlinskim privilegijama 1430. godine.
Ugarsko-hrvatski kralj VLDASILAV III. je imao poljsko-litavsku krunu od 1434.
do 1444. g., a poginuo je u bitci kod Varne 1444. protiv Turaka.
Kralj KAZIMIR IV. Jagelovi (1447.-1492.) e definitivno poraziti Teutonce i
mirom u Torunu 1466. Poljskoj vratiti Pomorje i Gdansk, a Pruska e postati poljskim
vazalom.
Kazimirov sin Vladislav je 1471. g. postao eki kralj, a 1490. g. hrvatsko-ugarski
kralj, te kao VLADISLAV II. Jagelovi (1492.-1516.) i poljski kralj. Kazimir IV. kralj- je
uspio 1485. g. istjerati Turke iz Moldavije, te je on, a posebno njegov sin Vladislav II.,
imao veliku dravu od Baltikog do Crnog mora. Zadnji kralj bijae prije raspada Poljske
LUDOVIK II. Jagelovi (1516.-1526.), ujedno i ugarsko-hrvatski kralj.
Od pokrtavanja Poljaka 966. poinje i njihova knjievnost. Najstarija knjievna
djela su iz XIII. st. "Bogorodica", "Florijanski psaltir", "Biblija kraljice Zofje". Ve je u
XV. st. Jan Dlugosz (1415.-1480.) napisao prvu povijest Poljaka "Historia Polonica".
Mikolaj Rej z Naglowic je u XVI. st. opisao pobjedu Poljaka nad Prusima u bitki
kod Grunwalda 1410. godine.
Nastariji sakralni objekat u Poljskoj je okrugla predromanika crkva sv. Feliksa i
Adaukta iz X. st. u Wawelu u Krakowu. Znaajne su gotike katedrale u Krakowu i
Gnieznu, a u XIV. st katedrale od opeke Marijina crkva u Krakowu, te katedrale u
Poznanu, Torunu i Gdansku. Iz tog razdoblja su Jagelonska biblioteka, gradska vrata
"Brama Florjanska" i kula "Barbakan" u Krakowu.
68
Najstariji su glazbeni dokumenti iz XI. st. "Missale plenarium" iz Gniezna, a iz
XII. st. "Ordinale" iz Krakowa, "Evangelistarium" iz Plocka,
"Benedictionale", te iz XIII. st. "Pontificale" iz Plocka i "Collectarium" iz Lada. Najstarija
poljska pjesma je "Bogorodzica" iz 1407.
Od 1406. na Kazimirovu se univerzitetu u Krakowu predavala glazba.


I zvori i literatura:
Widukund, Res gestae Saxonicae, X. st. Thietmar, Cronici libri VIII, XI. st.
(nepoznati pisac, moda Martinus Gallus), Chronica Polonorum,XII. st.
Annales Cracoviensis vetusti (948.-1122.) Annales Polonorum (899.-1426.)
Lublinski anali (1143.-1175.) Anali male Poljske (730.-1376.) Poznanjski anali (965.-
1311.)
Gnjeznanjski anali (1192.-1341.)
Vincent Kadlubek,Cronica sive originale regum et principum Polonie (ili Cronica
Vincenciana), XIII. st.
Jan (Longinus) Dlugosz (Dlugo), Historia Poloniae (Historia Polonica) u 12 knjiga
obrauje 1386.-1480.
A. Grabianski, Sinteza povijesti Poljske, Zagreb, 1939.
J. Gerlach, Istorija Polji, I-III, Akadem. nauke SSSR, Moskva, 1954.-1958.
A. F. Grabski, Polska sztuka wojwnna wokrwsiw wczesno feudalnym, Warszawa, 1958.




























69

TALIJANI U SREDNJEM VIJEKU
Mletaka Republika u srednjem vijeku

Venezia ili Repubblica di San Marco nastala je u V. ili VI. stoljeu u vremenu
provala barbara. Ime je dobila po plemenu Veneta koji su u mletakoj laguni ivjeli kao
ribari, te su se za vrijeme opasnosti sklanjali na otoke Lida i Mestre. Bizantsko-gotski rat i
provala Langobarda u VI. st. uzrokovali su da su se prvih 12 opina otonog dijela
Venecije povezale s Bizantom i organizirale pod vlau Bizanta, odreenu autonomiju ili
dukat. Od 697.g. spominje se prvi dud Paolo Lucio (Paoluccio) Anafesto sa sjeditem u
Herakleji. Od 742. sjedite je u Malamoccou, a od 811. u Rialtu. Do 726. g. duda je
imenovao Bizant, a od tada su se dudevi birali iz istaknutih mletakih porodica, a Bizant
ih potvrivao.
Poslije bizantsko franakog rata 805. g. Venecija je pod suverenitetom
Franakog Carstva ali se nakon Aachenskog mira 812. g. vratila pod suverenitet
Bizantskog Carstva. Od 1082. Venecija je od Bizanta stekla iroke povlastice, a od 1085.
Bizant Veneciji preputa svoje nominalno vrhovnitvo nad Dalmacijom i Istrom, dakle od
te godine Venecija je kao Mletaka Republika potpuno neovisna.

( karta Bal 17.)






















(posjedi punim imenom, trgovake postaje inicijali)

Mletaki posjedi:
Histria (Istra)
Zara (Zadar), Sebenico (ibenik),Trau (Trogir)
Spalato (Split), Curzola (Korula)
Scutari (Skadar), Dulcigno (Ulcinj)

70
Corfu (Krf), Lepanto (Lepant)
Nauplion, Cerigo (Kithira)
Monemvasia, Corone (Koroni)
Creta (Kreta), Cikladi
Negroponte (Eubeja), Durazzo (Dra)...

Gradovi s mletakim trgovakim postajama bijahu: u Jadranskom moru Ragusa
(Dubrovnik), Cattaro (Kotor), na Bosporu: Carigrad, u Crnom moru: Sudak (Soldaia),
Sinop, Trabzon, na otoku Cipru: Nicosia, Cipro (Cipar), u Siriji: Alep, Damask, u
Palestini: Bejrut, Jeruzalem, u Egiptu: Duymat, Alexandria, u Africi: Tripoli, Tunis, te
manje postaje na obalama Sredozemnog, Jonskog, Jadranskog, Egejskog, Mramornog i
Crnog mora.


Temelje Mletake pomorske politike postavio je u IX. stoljeu dud Petar
Tradonik, koji je sudjelovao s Bizantincima u ratu protiv Saracena. Bavei se
pomorstvom i trgovinom Mleani su dolazili u sukobe u poetku na Jadranu s Hrvatskim i
Neretljanskim vladarima (839., 840., 865., 887.god.), kojima su u IX. i X. st. morali
plaati danak.
Dud Petar II. Orseolo je ukinuo plaanje danka i 1000. g. poduzeo ratni pohod
protiv Hrvata i Hrvatske i uspio zauzeti njezina glavna pomorska uporita. Dudev sin
dud Oton 1018. g. utvrdio je ista osvajanja istone obale Jadranskog mora, te se od tada
u Veneciji svake godine na Uskrs na tu uspomenu vrila ceremonija Sposalizio del mar
(Vjenanje s morem), pri emu bi dud bacao prsten u more kao simbol povezanosti
Jadrana s Venecijom.
Procvat Venecije dolazi s kriarskim ratovima koji koriste ratovanje za trgovinu,
prijevoz vojnika i lihvarstvo.
Od kraja XII. i poetkom XIII. st. sve vie se izdvajaju bogati graani trgovci
koji su organizirali oligarhijsko aristokratsku republiku i formirali Consiglio
Maggiore (Veliko vijee) u poetku s 35, a na kraju sa 100 lanova, kao nositeljima
najviih dravnih asti.
Signoria (Malo vijee) se sastojalo od duda i 6 savjetnika, imalo je karakter
ministarskog vijea.
Quarantia (Vijee etrdesetorice) obavljalo je sudske i politike funkcije.
Consiglio de Pregadi (Vijee umoljenih), imalo je karakter senata, vodilo je
vanjske poslove.
Ovaj sustav vlasti omoguio je uzajamnu kontrolu svih organa vlasti jednih od
drugih.
Ratovi su izazivali i odreene promjene oblika vlasti, kao na primjer ratovi za
prevlast na Sredozemnom moru izmeu Venecije i enove (Genova) od 1257. do 1381.
godine u jednom je razdoblju rasputeno Veliko vijee, a uvedeno Consiglio de Dieci
(Vijee desetorice), koje je zbog bahatosti vladavine izazivalo kod puana este pobune.
Ono je ak uguilo urote i duda Marina Faliera, duda F. Carmagnole i drugih.
U tijeku rata sa enovom Venecija je u ratu od 1356. do 1358. g. vodila rat i s
ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom I. te je poslije poraza sklopila 1358. g. Zadarski
mir, kada je izgubila Dalmaciju. Ipak, Venecija je izala iz rata s enovom kao pobjednik
i poslije mira u Torinu 1381. g. postala jedini pomorski gospodar Sredozemlja, odnosno
levantske trgovine.
71
Pobjedom nad turskom mornaricom 1416. g. kod Galipolja Venecija je uvrstila
svoj poloaj na Istoku. U razmiricama ugarsko-hrvatskih vladara Venecija je za 100.000
dukata 1409. g. kupila od Ugarsko-Hrvatskog kralja Dalmaciju od Zadra do Kotora. U to
vrijeme Mletaka Republika je imala oko 200.000 stanovnika, a vladala je podlonicima s
oko 2.500.000 stanovnika.
Mletakom su slabljenju bili uzronici Turci, posebno od pada Carigrada 1453.
Carigrada (Mleani su drali jednu etvrtinu Carigrada i bili zatitnici i osnivai
bizantskog Latinskog Carstva 1204.).
Turci su porazili 1499. g. mletako brodovlje i oduzeli im brojne otoke, npr.
Sporade, Eubeju, Cipar, Kretu itd. Velika pobjeda kranske mornarice 1571. g. kod
Lepanta nisu Veneciji povratili od Turaka brojne otoke, iako je Venecija doprinijela toj
pobjedi.
Od mletakih porodica poznatije su Orseolo i Dandolo iz ijih su se porodica i
birali dudevi. Jedan od poznatijih dudeva bio je Enrico Dandolo (1107. 1205.), koji je
u dubokoj starosti bio izabran za duda. Uz pomo kriara uz dugu opsadu osvojio je
24.XI.1202. Zadar i opustoio ga, te u Carigradu 1204. osnovao bizantsko Latinsko
carstvo. Tada su Mleani dobili 3/8 Carigrada i brojne otoke Egejskog i Sredozemnog
mora. Dud Andrea Dandolo izabran za duda 1343., bio je i povjesniar. Ratovao je s
Turcima i enovom te Ludovikom I. 1356.-1358. g. Napisao je Liber Albus, Liber
Blancus, Annales Chronicon Danduli, Chronicon breve, koji su vani i za hrvatsku
povijest.
Dud se latinski naziva dux a venecijanski doxe (do:e) dok je za Hrvate to
oznaka najvieg dostojanstvenika kneza.
U latinskim dokumentima zove se Dux Venetiarum (ili Venetorum), a u
talijanskim dokumentima Doge (Doxe) di Venezia.
U VII. i VIII. st. poglavar bizantske pokrajine (teme) Venecije zvao se dux.
Mletaka je opina prvi puta sama 726.g. izabrala duxa Ursula (Orso).
Nakon pohoda na Dalmaciju i njezinog osvojenja oko 1000. g. dudevi su svom
naslovu dodali i dux Dalmatiae, a poslije i dux Dalmatiae et Croatiae, a taj su naslov
jo poslije etvrtog kriarskog rata 1202.1204.g. proirili dodatkom: quartae et dimidiae
partis totius Romaniae imperii dominator.
Znak dudeve asti bila je kapa od zlatnog brokata sa vrstim ukraenim obruem
izdignuta na kraju u obliku roga.
U Genovi se takoer od 1339. g. poglavar komune naziva doge, odnosno
enoveki dud.
Mletaki dud uzima naslov totius Istrae dominator 1150. g. gospodar itave
Istre. itavo vrijeme, kada su akvilejski patrijarsi kao bizantski namjesnici bili istarski
markgrofovi, od 1209. do 1420. g. ispunjeno je borbama izmeu Mleana i slobodnih
istarskih gradova.
Ipak, pod mletaku zatitu milom ili silom sklanjaju se istarski gradovi: Pore
1267., Umag 1269., Novigrad 1269., Motovun 1278., Kopar 1279., Rovinj 1283., Milje
1288., Pula 1331., Vodnjan 1331., Trst 1202. godine.
U tim borbama i zavrenim 1291. g. mirom u Tarvisium (Trevisu): akvilejski
patrijarhat je dobio: Milje, Buje, Buzet, Labin, Plomin i Raku uvalu, vlast gorikih
(pazinskih) grofova protezala se u zaleu (unutranjost) Istre, a Mleci su zagospodarili
zapadnom obalom sa sreditem u Rovinju i Kopru. I dalje su neki gradovi pruali otpor
Mlecima, kao Pula, a Trst je 1368. i konano 1382. g. priznao vlast Habsburgovaca koji
su opet gradu Trstu dali iroku autonomiju. Kako je akvilejski patrijarh 1420. da facto i
1451. de iure izgubio vlast nad dijelom Istre, te su krajeve Mleani pripojili sebi.
72
Mletaki dudevi u srednjem vijeku:
Ravenski egzarh patricij Paulicije se spominje kao vladar Venecije (723.-727.),
zatim magister militum Marcel (oko 727.), zatim dud Urso (727.-738.), slijede magisteri
militumi: Dominik (oko 739.), Feliks Kornikula (oko 740.), Deusdelit (oko 741.), Jovijan
Ipat (oko 742.) i Fabricije (oko 743.), a potom slijede mletaki dudevi:
Deusdelit (744.-756.), Gala Gaul (oko 756.), Domenik Monegarije (756.-765.), Mauricije
(765.-787.), Ivan i Mauricije (787.-802.), Obelerije (802.-810.), Beat (808.-810.), Agnelo
Particijak (810.-827.), Justinijan Particijak (819.-827.), Ivan Particijak (829.-836.), Petar
Tradenik (836.-864.), Urso I. Badoer (864.-881.), Ivan Badoer (881.-888.), Petar I.
Kandijan (887.), Petar Tribun (888.-912.), Urso II. Badoer Paureta (912.-932.), Petar II.
Kandijan (932.-939.), Petar Badoer (939.-942.), Petar III. Kandijan (942.-959.), Petar IV.
Kandijan (959.-976.), Petar I. Orseolo (976.-978.), Vital Kandijan (978.-979.), Tribun
Menije (979.-991.), Petar II. Orseolo (991.-1008.), Oton Orseolo (1008.-1026.), Domenik
Barbolan (1026.-1030.), Urso Orseolo (1030.-1032.), Domenik Orseolo (1032.), Domenik
Flabijanik (1032.-1043.), Domenik Kontarini (1043.-1070.), Domenik Silvo (1070.-
1084.), Vital Faliero (1084.-1096.), Vital I. Michieli (1096.-1101.), Ordelaf Faliero
(1101.-1118.), Domenik Michieli (1118.-1129.), Petar Polani (1129.-1148.), Domenik
Morosini (1148.-1155.), Vital II. Michieli (1155.-1172.), Sebastijan Ziani (1172.-1178.),
Orio Malipiero (1178.-1192.), Enriko Dandolo (1192.-1205.), Petar Ziani (1205.-1229),
Jakov Tiepolo (1229.-1249.), Marin Morosini (1249.-1253.), Ranieri Zen (1253.-1268.),
Lorenzo Tiepolo (1268.-1275.), Jakov Kontarini (1275.-1280.), Ivan Dandolo (1280.-
1289.), Petar Gradenigo (1289.-1311.), Marin Zorzi (1311.-1132.), Ivan Soranzo (1312.-
1328.), Francesco Soranzo (1328.-1339.), Bartolomeo Gradenigo (1339.-1342.), Andrija
Dandolo (1343.-1354.), Marin Falier (1354.-1355.), Ivan Gradenigo (1355.-1356.), Ivan
Dolfin (1356.-1361.), Lorenzo Celsi (1361.-1365), Marko Korner (1365.-1368.), Andrija
Contarini (1368.-1382.), Michele Morosini (1382.), Antonio Venier (1382.-1400.),
Michele Steno (1400.-1413.), Tommaso Mocenigo (1414.-1423.), Francesco Foscari
(1423.-1457.), Pasquale Malipiero (1457.-1462.), Cristoforo Moro (1462.-1471.), Nikola
Tron (1471.-1473.), Nikola Marcello (1473.-1474.), Petar Mocenigo (1474.-1476.),
Andrija Vendramin (1476.-1478.), Ivan Mocenigo (1478.-1485.), Marko Barbarigo
(1485.-1486.), Agostino Barbarigo (1486.-1501.), Leonardo Loredano (1501.-1521.),
Antonio Grimani (1521.-1523.), Andrea Gritti (1523.-1538.), Pietro Lando (1539.-1545.),
Francesco Dona (1545.1553.).
(U bitci kod Lepanta bio je dud Alvise I. Mocenigo 1570.-1577., a zadnji dud Lodovico
Manin 1789.- 1797. abdicirao.


Genova u srednjem vijeku

U ranom srednjem vijeku Genova je bila pod vlau Gota, Bizanta i Langobarda, a
u X. st. je samostalna republika, slino Veneciji.
U XI. st. je zajedno sa Pisom potisnula Saracene iz Sardinije i razvila se kao
pomorsko-trgovaka velesila a naroito za kriarskih ratova. Genova je sudjelovala u
obnovi bizantskog carstva 1261. g., nakon ega je stekla otoke Kos, Mitilenu, Samos,
Tanu, Caffu, te carigradska predgraa Peru i Galatu. U sukobu sa Pisom Genova je
pobijedila u bitki kod Melorije 1284. g. i zauzela Korziku, Sardiniju i Elbu, ali je time
dola i u sukob s Venecijom. S Venecijom se u Jadranu Genova sukobila 1264. g. kod
Suska, a 1298. g. kod Korule i oba puta bila uspjena. Poslije pobjede Genove nad
73
Venecijom kod Pule 1379. g. Genova je zauzela Rovinj, Umag i Chioggiu, ali su ih
Mleani ubrzo potisnuli i s njima sklopili primirje 1381. g. u Torinu.
Unutranje borbe izmeu gvelfa-pristalica papa (Fieschi,Grimaldi) i gibelina-
pristalica cara (Doria, Spinola) te izmeu puana i plemstva (Simone Boccanegra 1339. i
1356.g.) razdirali su Genovu.
Godine 1396. pala je pod francusku vlast koja se smjenjivala sa milanskom.
Poslije pada Carigrada 1453. Genova je zadrala monopol na Levantu ali je izgubila
monopol na Crnom moru 1475.
Iako je Genova pod Doriom osloboena francuske vlasti 1528. ona prestaje vie
biti pomorska sila.


Napuljsko kraljevstvo u srednjem vijeku

U srednjem vijeku juna je Italija stradala u borbama izmeu Gota i Bizanta, te je
napokon 553. g. pripao Bizantu. Krajem VIII. st. dio june Italije oko gradova Kume,
Pozuoli i Sorrenta se osamostalio od utjecaja Bizanta, proglasivi samostalnost
Napuljskog Dukata.
U stalnim opsadama june Italije od strane Arapa, Langobarda, Bizanta, Franaka i
pape, napuljski kraj je mijenjao gospodare ali se ua okolica uspjela othrvati velikim
osvajaima i imati relativnu samostalnost svoga Napuljskog Dukata.
Bizantinci Napulj osvajaju 955. g., a od 1027. g. Napulj je u sklopu langobardske
Kapue, da bi ga 1139. g. osvojili Normani.
Rodbinskim i dinastikim vezama Napulj je od 1194. g. u rukama
Hohenstaufovaca, koji su osnovali i prvo sveuilite 1222., te prvu konstituciju 1231.,
kojom se javne slube bile povjerene inovnicima kao dravnim funkcionarima.
Napulj je u rukama dinastije Anuvinaca od 1266. do 1441. godine.
Anuvinci su stvorili dobre veze s istonom obalom Jadrana, posebice s gradovima
Splitom i ibenikom 1274. g. i stvorili savez protiv Omiana.
Anuvinca Karla Roberta e ubii dovesti preko Splita u Zagreb, gdje e biti
1301. g. proglaen za hrvatsko-dalmatinskog kralja a potom u Ugarskoj i za ugarskog
kralja.
Time je Napuljska kraljevina dola dinastiki u odnose s Ugarsko-hrvatskom
dravom.
Kralj Ladislav Napuljski e 1409. g. prodati Dalmaciju Mleanima, to e
podijeliti hrvatske velikae ali i utjecaj Anuvinaca u Hrvatskoj i Ugarskoj.
Od 1441. g. Napuljsko kraljevstvo prelazi u ruke aragonskih kraljeva, ali se od
tada naziva Kraljevinom Obiju Sicilija, koja je snana i mona za kralja Alfonsa V. i
kraljice Ivane II. Kraljevina Obiju Sicilija se razvija u pomorskoj trgovini, obrtu,
svilarstvu suknarstvu.
Zbog unutranjih dinastikih borbi Kraljevina Obiju Sicilija je dola u dva maha
pod Francuze, a od 1504. do 1707. g. pod vlast panjolske.


Langobardi u srednjem vijeku

Langobardi su pod kraljem Audoinom 546. g. dobili doputenje bizantskog cara
Justinijana da nasele Panoniju, gdje su u savezu sa Avarima unitili Gepide.
74
Iz Panonije i Norika Langobardi su 568. g. provalili u gornju Italiju i osnovali
Langobardsku dravu s glavnim gradom Ticinum (Pavia) a za vladavine kralja Aistulfa
(749.-756.) osvojena je Ravenna. Daljnja osvajanja prekinuli su Franci (Karlo Veliki u
suradnji sa papom Stjepanom III.), kada su potukli Langobarde 773. g. a njihovog kralja
Deziderija (756.-774.) zarobili, te njihovu dravu inkorporirali u Franaku dravu,
nazivajui je od 774. g. kraljevinom Franaka i Langobarda.
Svoj su vrhunac Langobardi imali za kralja Rotharija (636.-652.), kada su
organizirali dravu po zapadnom modelu, a sam kralj Rothari propisao je 643. g.
langobardsko pravo pod nazivom "Edictum Langobardorum", dok je langobardsko feudno
pravo kanije bilo primjenjeno u njemakom feudalnom pravu u "Libri feudorum".
Prostranstvom je Langobardska kraljevina bila najvea za kralja Liutpranda (712.-
744.).
Langobardsko kraljevstvo se ouvalo u nazivu Lombardija, a langobardske
vojvodine na jugu Italije, posebno Benevent, zadrale su svoju samostalnost do kraja XI.
st., kada su dole pod vlast Normana.

Milano, Pisa, Firenca, Modena, Parma, Ravenna i Akvileja u srednjem vijeku

Milano je stekao samostalnost poto je bio na elu lombardske lige i u bitci kod
Legnana 1176. g. potukao njemakog cara Friedricha I. Barbarosu. Samostalnost Milana
je potvrena 1183. g. mirom u Konstanzu. U XIII. st. Milanom vladaju suparnici, Gvelfi
1241. g. a potom Gibelini 1277. g. s porodicom Visconti. Nakon smrti posljednjeg
Viscontija, kondotjer Francesco Sforza je 1450. g. je prisvojio vlast, koja je za njegova
sina Lodovica Mora postala vanim kulturnim centrom. Smru posljednjeg Sforza 1535.
g. Milano vojvodstvo je prelo u ruke panjolske krune.

U XI. st. u borbama protiv Saracena Pisa je podvrgnula pod svoju vlast Elbu,
Sardiniju i Korziku. Kada je Pisa unitila svoga konkurenta Amalfi 1135.-1137. g.,
postala je sa Venecijom znaajniji pomorski grad na Mediteranu. U kriarskim je
ratovima Pisa stekla svoje trgovake veze na Bliskom istoku ali i sa Dubrovnikom 1169.
i Zadrom 1188. godine. U XIII. st. Pisa je u sukobu sa Firenzom,Venecijom i Genovom.
Izgubila je bitkom kod Melorije 1284. g. od Genove Sardiniju i Korziku. Pisa je 1399.
dola pod vlast milanskih Viscontija a od 1406.godine pod Firenzu.

Firenza je bila sredite Langobardske vojvodine a za Karolinga i sjedie
markgrofovije. Sredite je Firenza u X. i XI. st. borbe protiv simonije u borbama za
investituru i uporite gvelfa a u XII. st. Firenza je nezavisna komuna i porite borbe
gvelfa i gibelinija. Ovdje je ustanak ciompa 1378. g. desetkovao stanovnitvo i oslobilo
poloaj Firenze. Komunu zamjenjuje oligarhijska vlast Albizzija 1382. te oligarhijska
vlast Medicija od 1434. Osvajanje Pise 1406., te Livorna i Portopisana 1421. osigurali su
Firenci prvenstvo u Toskani i izlaz na Tirensko more. Pod Mediima (Cosimo, 1434.-
1464. i Lorenzo, 1469.-1492.), razvili su Firenzu u sredite europskog humanizma. Kada
je Piero Medici 1494. g. morao napustiti Firenzu, uspostavljena je republika na elu sa
Pietrom Soderinijem (kao buntovnik protiv pape je 1498. g. spaljen u Firenzi
dominikanac Savonarola). Medici su se povratili u Firenzu 1530. osvojivi Sienu a od
pape dobivi naslov velikih vojvoda od Toskane 1569. godine. U Firenzi su djelovali
Michelangelo, Machiavelli, Galilej, Rossini, sagraena je katedrala Sta Maria del Fiore,
koju je zapoeo Giotto. Ondje su djelovali Dante, Boccaccio, Petrarca, Brunelleschi,
Donatello, Francesco, Botticelli, Pico della Mirandola, Leonardo da Vinci, Rafael i drugi.
75

Modena je jo u IX. st. bila franaka grofovija, a u XIII. st. se razvijala kao
autonomna komuna. Modenu 1228. preuzima sinjorija obitelji Este, koja je dri do 1796.,
pretvorivi je 1452. u vojvodinu.

Parma kao komuna stradava u borbama gvelfa i gibelinija, ali je u XIII. st.
preuzimaju gvelfi. Milanski su Visconti drali Parmu od 1346. do 1447. a Sforze od 1449.
do 1500. Parma je poetkom XV. st. bila pripojena papinskoj dravi, a 1545. postala je
glavnim gradom vojvodine Parma i Piacenza, koju je u feud dobio Pier Luigi Farneze.

Ravenna je bila vladarska rezidencija jo za istonogotskih vladara u Italiji, da bi
540. postala glavni grad bizantske prefekture Italije. Bizant je potkraj VI. st. osnovao u
Italiji u ijem je sastavu bila i Dalmacija, ravennski egzarhat. Langobardi su 751. g.
zauzeli Ravennu, ali je njima franaki kralj oduzeo i darivao ravenski egzarhat papi
Stjepanu III.
Vlast su u Ravenni drali njezini nadbiskupi, koji su se pokuavali odcijepiti od papine
drave. Od 1275. do 1441. Ravennu dri gibelinska porodica Polenta, a onda Mletaka
Republika, kojoj je tek papa Julije II. uspio 1509. oduzeti grad, te ga pripojiti papinskoj
dravi.

Akvileja (Aquileia) je bila u rimsko doba deveti grad po veliini, ali su ga unitili
Huni 452. godine. Od kraja III. st. Akvileja je sredite kranstva i biskupa, koji se od
558. g. nazivao patrijarhom. Akvileju su 568. g. sruili Langobardi, kasnije je obnovljena
i bila pod Venecijom od 1421. godine.

I zvori i lteratura:
Annales regni Francorum
Liber pontificalis
Ivan akon, Chronicon venetum
Andrija Dandolo, Chronicon Danduli Chronicon breve Chronicon Venetum
Marino Sanuda, Le vite dogi (Rerum Italicarum scriptores)
Martin da Canal, XIII. st., Historija Venecije
Geoffroy de Villehardouin, XIII. st., La Conquete de Constantinopole
(nepoznati pisac), XIII. st., Historia ducum Veneticorum
M. Brocsh, Geschichte des Kirchenstaates, I-II, Gotha, 1880.-1882.
M. Moresco, Il patrimonis di S. Pietro, Torino, 1916.
V. Kliani, Italija, Beograd, 1960.
B. Croce,Storia del regno di Napoli, Bari, 1925.
S. Romanin, Storia documenta di Venezia, I-IX, Venezia, 1853.
R. Cessi, Storia della Repubblica di Venezia, I-II,Milano, 1944.-1946.
Ch. Diehl, Venise, Paris, 1915.
C. Mauclair, Venise, Paris, 1954.
Storia della marina venezziana (Minist.mornar.), Roma, 1935.
M. Petrocchi, Il tramonto della Repubblica di Venezia e l'assolutismo illuminato,
Venezia, 1950.
G. Novak, Nae more, Zagreb, 1932.
G. Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljea,V. D, Beograd, 1962.
G. Procacci, Povijest Talijana, Barbat, Zagreb, 1996.

76

SLOVENCI U SREDNJEM VIJEKU


Poznato je da su Slovenci u povijsti nazivani razliitim imenima: Sclavi, Sclavini,
Winedi, Winades, Sclavons, Sclabonss, Winden, Windische...
Od postanka Kneevine Karantanije afirmiralo se ime Karantanci (Carantane,
Horutane) u VII. i Vojvodini Karantaniji u IX. stoljeu.
Slovenska je pradomovina iza Karpata. Potkraj seobe naroda Slovenci su naselili
gornji tok rijeke Save i podruje rijeke Soe.
Slovenci su se doseljavali sa sjevera i sjeveroistoka u srednje Podunavlje, a otuda
krajem VI. stoljea uz Savu, Dravu i Muru, te istone Alpe i jadransko primorje. Zajedno
su s Avarima zaposjeli su podruje istonog ruba Furlanije do izvora Drave, Anie i
Traune i na sjeveru do Dunava, na jugu do Jadrana i Kupe, a na istoku do Blatnog jezera.
Poslije sukoba Avara s ekim i moravljanskim plemenima 623. g. i neuspjelom opsadom
Carigrada 626. g. od strane Avara, Slovenci su se oslobodili avarske vrhovne vlasti.
Sjedinjeni pod knezom VALUNOM pridruili su se velikom plemenskom savezu
Slavena pod vodstvom SAMA, te zajedno s njima odbili 631. g. velike germanske
napade. U VII. st. irilo se ime za te Slovence u savezu Karantanija, nazvane po gradu
civitas Carantana, ili Krnski grad (na Gosposvetskom polju).
U VII. i VIII. stoljeu spominju se u pisanim izvorima slovenski knezovi: Borut,
Gorazd, Hotimir i Volkun.
Kneevina Karantanija obuhvaala je istone Alpe uz gornji tok Drave i Mure, a
odrala se kao Karantanija i poslije Samove smrti 658. godine.


( karta Bal 18.)























77

Poslije Samove smrti 658. g. Avari su ponovno nametnuli vlast u Karantaniji uz
gornju Savu i uz Sou. U drutvenom raslojavanju jaala je vlast njihova kneza
Karantanaca, koji su se oslanjali na novo plemstvo prvaci ili kosezi. Kneevska vlast se
odnosila samo na sudstvo i zapovjednitvo nad vojskom. Od sredine VIII. st. knez je imao
pravo i na javne dadbine o kojima je i sam mogao odluivati.
Do sredine VIII. st. kneevska je vlast bila nasljedna po mukoj lozi, a svakog
novog kneza biralo je vijee koseza.
Kosezi bi kneza ustoliili na kneevu kamenu kod Krnskog grada. Kada je u
VIII. st. porasla mo Avara, Karantanci su se povezali s Bavarcima oko 730. g., a do tada
su se meusobno napadali. Bavarce su Karantanci 743. g. pomagali u njihovoj uzaludnoj
borbi protiv Franaka, a Bavarci su zato 745. g. pomagali Karantance da odbiju Avare.
Karantanija je pod franakom vlau, ali i pod bavarskom 781.-788. godine. Ona
je tada poluvazalna kneevina s unutranjom samoupravom i knezom na elu.
U Karantaniji se meu Slovencima poelo iriti kranstvo sjeverno od Drave iz
Salzburga, a juno od Drave do Jaranskog mora iz Akvileje. Slovenci su po dolasku u
Karantaniju ustajali protiv pokrtavanja (769.772.), ali uz pomo Bavaraca knez Valtunk
je 772. g. uguio ustanke.
Potkraj VIII. st. Franci su unitili avarsku dravu, podvrgnuvi pod svoju vlast i
Slavene u Posavlju, Panoniji i uz Dunav.
Iako su slovenske kneevine bile relativno samostalne, bile su tada podlone
dvjema franakim pokrajinama: Istona krajina (uz Dunav, Karantanija i Gornja
Panonija), i Furlanska krajina (sve ostalo slovensko podruje).
U crkvenom pogledu graninom crtom na rijeci Dravi Slovenci su pripadali
Salzburkoj nadbiskupiji i Akvilejskoj patrijariji.
Nakon Franakog osvajanja Istre 788. g. Slovenci se i ovdje nastanjivaju.
Godine 820. Slovenci su sudjelovali na strani hrvatskog kneza Ljudevita
Posavskog 820. g. u borbi protiv Franaka, kao i protiv Bugara i njihovog prodora 827. u
Donju Panoniju i u osvajanju Slavonije.
U sklopu Franakog kraljevstva slovenske su zemlje vojnom i upravnom
reformom 828. g. pretvorene u grofovije na elu s njemakim grofovima.
Karantanija je jo 820. dobila status grofovije, a sve je slovenske zemlje kralj
podijelio njemakim feudalcima. Proces feudalizacije iao je neto bre u Karantaniji i
Panoniji, a neto sporije (zavrio je ak u XI. stoljeu) u Posavlju u Slovenskom
primorju.
Meu podunavskim Slavenima uz slabljenje franake drave pokuao je knez
KOCELJ (869.874.) organizirati u Donjoj Panoniji samostalnu dravu u kojoj bi bili i
Slovenci, ali je taj pokuaj uz pritisak vlasti istonofranake propao. Potkraj IX. st.
objedinile su se sve slovenske zemlje u vojvodinu Karantaniju i tad su se afirmirali
narodi, sada etnikim imenom Slovenci.
Vei su dio slovenskih zemalja poslije 900. godine zauzeli novopridoli Maari, a
sredinom X. st. isto podruje pod svoju vlast slovenske zemlje zauzimaju ponovno
Nijemci, te je ukljuuju u Njemaku dravu kao grofovije ili pokrajine: Furlaniju, Istru,
Kranjsku, Savinjsku, Podravsku i Karantsku krajinu.
Do poetka XI. st. te su pokrajine bile sjedinjene u feudalnom okviru vojvodine
Velike Karantanije.
Sredinom XI. st. spajanjem Kranjske i Savinjske nastaje Kranjska.
Godine 1147. spajanjem Karantanske i Podravske nastaje tajerska.
U XII. st. Karantanija se smanjila i tako nastaje Koruka.
78
Do XIII. st. Furlanija se odvojila kao posebna pokrajina, a od nje opet grofovija Gorica.
Tako su nastale povijesne pokrajine, a njihove su se granice meusobno ustalile tek oko
1500. godine.
Od XI. st. poinje raspadanje feudalnog oblika ili drutvenog sloja koseza, kada
su nestale razlike koseza i ostalih podlonika.
Vie je plemstvo bilo njemakog podrijetla, a nie plemstvo uglavnom slovenskog
podrijetla ministerijali i vitezovi.
U XIII. stoljeu naglo se razvijaju slovenski gradovi Ljubljana i Maribor, a u XIV.
Gorica, ali i brojna trgovita. Postanak i razvoj slovenskih gradova vezan je za razvoj
trgovine i obrta.
U neagrarnom dijelu zemlje od XIV. st. vaan je razvoj talioniarstva i rudarstva
rudnik ive u Idriji.
Slovenske zemlje postaju vlasnika, ali i predmet sporenja velikih dinastikih i
ostalih manjih feudalnih dinastija.
Kada su sredinom XIII. stoljea izumrle u mukom koljenu dinastije i porodice
Babenbergovci 1246. g., Andechsi 1251. g. i Spanheimovci 1269. g., njihova je imanja u
Sloveniji pripojio sebi, odnosno ekoj kralj PEMYSL Otokar II. Isti kralj pripojio je
Kraljevini ekoj pokrajine: tajersku 1260., a Koruku i Kranjsku 1270.
Tek e obraunom i bitkom kod Drnkurta 1278. g. izmeu Pemislovia i
Habsburgovaca sve slovenske zemlje pripasti pobjednicima, tj. Habsburgovcima.
Osnovnim slovenskim pokrajinama odnosno Habsburgovcima e 1281. pripasti tajersko
Podunavlje, 1311. g. podruje Savinje, 1355. Kranjska i Koruka, 1382. Trst, 1456.
batina Celjskih grofova, 1500. Gorika, 1509. Tolmin, te 1526. prekomurski Slovenci u
Maarskoj.
Slovenci e od tada ivjeti u habsburkim nasljednim zemljama u kojima su se
razvili tzv. zemaljski stalei u tajerskoj, Korukoj i Kranjskoj.
Pismenost je u Slovenaca zapoela prihvaanjem kranstva, od prvih hodoaa u
edadu i Salzburgu. Iz X. st. potjee "Briinski (freisinki) zapis" a iz XIV. st. "Rateki
ili Celoveki rukopis". U XII. st. irila se pismenost u slovenskim samostanima: Stina,
Jurkloter, ie, Bistra.
Prva tiskana rije je kod Slovenaca iz 1515. u letku buntovnih seljaka, te pjesme
pobunjenika "Le vkup, le vkup, vboga gmajna".
Protestantizam je bio izraen kroz predstavnike slovenskog humanizma: Bernard
Perger, Matija Hvale, Toma Prelokar, Brikcij Prepost, kao bivi studenti Bekog
univerziteta. Centralna osoba protestantizma bio je Primo Trubar (1508.-1586.) a koji je
izdao 26 knjiga, te pored njega Sebastijan Krelj i Adam Bohori, pisac prve slovenske
gramatike.
"Kneevski kamen" na Gosposvetskom polju te crkva u Zalavaru u Panoniji su
najstariji spomenici od VIII. do XII. st. Iz doba romanike su ostale crkve i burgovi,
uglavnom benediktinaca i cistercita, u Slivnici kod Maribora i Batujama. Iz gotike su
samostanske crkve, npr. u Pleterju, oko 1420. a djeluju i znameniti slikari fresaka: Janez
iz Brunecka, Andrej iz Ottinga i Bolfgangusa iz Crngroba.
Istarskoj ikonografskoj koli pripadaju umjetniki radovi i zidne slike u Hrastovlju
iz 1490., te radovi Ivana iz Kastva: "Geneza", "Mrtvaki ples", "Mjeseci" i "Poklonstvo
triju kraljeva".
Liturgijsko je pjevanje sauvano u Slovenaca iz vremena od X. do XV. st. preko
antifonarija, graduala i misala. Poznatiji su iluminirani "Kranjski misal" iz 1491. i "Stiki
rukopisi" iz XV. stoljea. arita glazbe su bili u XII. st. samostani, a u XIII. st.
79
zabiljeene su i glazbene kole, kao ona u crkvi sv. Nikole u Ljubljani, koja se naroito
proslavila poslije uspostavljanja Ljubljanske biskupije 1461. godine.
Paolo Santonini je bio u pratnji akvilejskog patrijarha 1485.-1487., gdje je
zabiljeio da se crkvena glazba gajila u Kranju, kofji Loki i Ptuju.
Balthazar Praspergius iz Mozirja (predava glazbe na Univerzitetu u Baselu)
objavio je prirunik 1501. za liturgijsko pjevanje "Clarissima plane atque choralis
musicae interpretatio".


( karta Bal 19.)







































I zvori i literatura:
Pavao akon, Historia Langobardorum
Fredegarii Scholastici, Chronicon, 658.-660.g.
Libellus de conversione Bagoariorum et Carantanarum, iz 871. g.
"vapsko ogledalo" (Scwabenspigel) iz XIII. st.
Otokar iz Geule, Austrijska rimovana kronika, iz XIII.-XIV. st.

80
Jakov Unrest, Chronicon Carinthiacum
itija Konstantina i Metodija, iz 873. ili 885. g.
Zahn, Urkundenbuch des Herzogthum Steiermark (do 1260.)
Jaksch, Monumenta historica ducatus Carinthiae (do 1269.)
Schumi, Urkunden und Regestenbuch des Herzogthums Krain (do 1269.)
Joppi, Documneti Goriziani
Kandler, Codice diplomatico Istriano
Monumenta Germania Historica (MGH)
J. Trdina, Zgodovina slovenskega naroda, Ljubljana, 1866.
J. Gruden - J. Mal, Zgodovina slovenskega naroda, I, Celovec, 1910.-1916.
Lj. Pivko, Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1909.-1911.
Lj. Hauptmann, Slovenake pokrajine i Slovenci, Historija, Narodna enciklopedija, IV,
Beograd, 1929.
F. Zwitter, Osnutek zgodovine Slovencev v okviru zgodovine Junih Slovanov, Ljublajna,
1944.
Historija naroda Jugoslavije, I, 1953.
M. Kos, Zgodovina Slovencev, Ljubljana 1955. (prijevod -Istorija Slovenaca-, Beograd,
1960.)
F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, IV, V.
B. Grafenauer, Razvoj i struktura drave karantanskih Slovenaca od VII. do IX. stoljea,
Hiist. zbor., 64.
B. Grafenauer, Zgodovina slovenskog naroda, I-IV, Ljubljana, 1954.-1956.
S. Vilfan, Pravna zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1965.


























81

BOSNA / HUM U SREDNJEM VIJEKU

Ime Bosna se prvi put u pismenim povijesnim izvorima javlja u prvoj polovini X.
st. u djelu bizantinskog pisca cara Konstantina Porfirogeneta. Srednjovjekovna je Bosna
bila u Podrinju, gornjoj Neretvi i Vrbasu. Poslije su joj bile prikljuene: Donji kraji
(izmeu planine Grmea, Une i Vrbasa), Usora i Soli (rubno panonsko podruje izmeu
donje Bosne i Drine), Zahumje ili Hum (koje se od druge polovine XV. st. zove
Hercegovina) te Zapadne Strane ili Zavrje (podruje krkih polja u zapadnoj Bosni sa
sadanjom Imotskom krajinom) proirene na Makarsko primorje. (Bosna je teritorijalno
najvea osnivanjem 1580. g. Bosanskog paaluka).
U predrimsko vrijeme u Bosni su ivjela ilirska plemena: Japodi u Bosanskoj
krajini, Delmati u zapadnoj Bosni, Ardijejci u Hercegovini i Autarijati u istonoj Bosni.
Rimljani su ovdje osnovali provinciju Dalmaciju, a su sjeverni dijelovi Bosne pripali
pokrajini Panoniji. U seobama naroda u Bosni su se zadrali Istoni Goti i drugi narodi, a
posebno Avari i Slaveni, pridoli u VII. st. Uz gornji tok rijeke Bosne stvara se prva
Bosanska drava, as samostalna, a as u okviru hrvatskih, a krae vrijeme i srpskih
velikih upa uglavnom u Podrinju, sve do XII. stoljea.
Povijesni izvori spominju u poetku bosanske banove, to je bila samo osobitost
hrvatske dravnosti ranog srednjeg vijeka, dakle i Bosna se razvija kao Hrvatska ili dio
hrvatske dravnosti ili kulture. Pokrtavanje Bosne je ilo preko Splitske i Dubrovake
nadbiskupije, kasnije i Kaloke biskupije, ali i same Bosanske biskupije ije je sjedite
bilo u Bolinom polju u Lavi, kao uostalom i prvih bosanskih banova. Bosna je bila pod
utjecajem bogumilstva tj. posebne crkve bosanske, koju su ponekad titili i bili njezini
pripadnici i banovi i biskupi, posebno u XII. stoljeu.
U De administrando imperio uz ime Bosne spominju se i prvi gradovi: Kater i
Desnik, ali se spominju i zemlje: Neretljana, Zahumljana, Travunjana, Konavljana i
Dukljana, te zemlja Soli (Salines). U ljetopisu popa Dukljanina nalazimo podatke za
Ramu, kao ime za Bosnu, o Svevladu koji njom upravlja kao etvrti sin Predimira.
Spominju se i vladari Rame: Kreimir, Silvester, Hranimir, Tugomir, Hvalimir i Tugomir.
Kao vladari spominju se hrvatski kraljevi-knezovi, zatim raki upan aslav, makedonski
car Samuilo, zetski kraljevi Bodin i Vukan, te ugarsko-hrvatski kraljevi i banovi.
Bosanski ban BORI se spominje 1163. i 1164. g., kako je zajedno sa hrvatskim banom
Beloem boravio na ugarskom dvoru kralja Stjepana III., kada su se sklonili onamo pred
bizantskim carem Emanuelom Komnenom. Bori je bio bosanski ban (1154.1163.) a
njegovi sinovi STJEPAN i PAVAO dobivaju od ugarskog dvora u Vukovskoj i Poekoj
upaniji posjede.
KULIN ban (1180.1204.) bio je u poetku bizantski tienik, kasnije je postao
protivnik Bizantskog Carstva, naroito poslije smrti cara Manuela Komnena 1180.
godine. Bio je u dobrim odnosima sa Srbijom i u rodbinskim vezama s Nemanjiima, jer
je njegova sestra bila udana za humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Nakon
Miroslavove smrti Kulinova se sestra vratila na bosanski dvor. Kada je Zetom zavladao
kralj Vukan, brat Stefana Nemanje, doao je u sukob sa Kulin-banom. Vukan je optuivao
Kulina piui papi Inocenciju, kako Kulin ban podrava krstjane tj. bogumilstvo u
Bosni. Zbog te hereze pristalice pape, kralj Emerik i herceg Koloman e voditi krajem
XII. i poetkom XIII. st. kriarske ratove u Bosni. Kulin ban e darovnicom 1189. g.
potvrditi slobodnu trgovinu Dubrovana po Bosni, ali se iz darovnice vidi da Kulin ban
gotovo da nema vazalskih odnosa prema Ugarskoj.
82
Za bana Kulina Bosanska je biskupija pripadala Dubrovakoj nadbiskupiji, iako su
je Ugarski kraljevi htjeli potiniti, prvo Splitskoj a potom Kalokoj nadbiskupiji.
U Humu su nakon smrti kneza Miroslava 1194. g. Kulinova sestra i njen sin
Toljen morali pobjei Kulin banu na dvor u Bosnu. Papa je u sukobu s banom zbog
bogumilstva, a Stefan Nemanji je u loim odnosima sa banom, to koristi 1202. g. kralj
ugarski Emerik i uz ostale titule kiti se i naslovom rex Servie. U Bolinom polju je 1203.
g. bilo sjedite djeda Crkve bosanske kao i Kulina bana. Te godine se spominje zbor na
kojemu su bosanski velikai kao priori Crkve bosanske: Dragia, Dragota, Pribia,
Ljubin, Rado i Vlado. Nakon smrti Kulin bana na saboru u Bolinom polju izabrali su za
bana Kulinovog sina STJEPANA oko 1203. g., koji e jo vie uvrstiti bogumilstvo u
Bosni. Protiv heretika, a uz pomo pape, poveo je na Bosnu uspjean kriarski rat kaloki
nadbiskup Ugrin, te je za nagradu od ugarskog kralja Andrije II. dobio bosanske krajeve
Usora i Soli. Ban Stjepan se nije primjereno suprotstavio kriarima, te ga je ogorena
bogumilska vlastela zbacila s vlasti. Oko 1233. g. ban Stjepan se sa sinom SIBISLAVOM
povukao u Usoru, koju mu je na upravu prepustio kaloki nadbiskup uz odobrenje samog
ugarskog kralja Andrije II. etiri godine kasnije spominje se njegov sin Sibislav kao knez,
pa se pretpostavlja da je ve prije toga Stjepan umro.
Ban je MATEJ NINOSLAV (1233.1250.) uzvien na bansku stolicu od
bosanskih krstjana. Ban Matej Ninoslav bio je prijatelj i zatitnik krstjana (bogumila ili
crkve bosanske), a ogoreni protivnik ugarskog kralja Andrije II. i njegovog nasljednika
Bele IV.
Za bosanskog biskupa izabran je Vladimir koji nije znao latinski jezik. Kako je
dolo do izdvajanja Bosanske biskupije iz Dubrovake i njeno pripajanje Kalokoj
nadbiskupiji, izazvalo je bana Mateja Ninoslava i dovelo ga u sukob s papom i hrvatskim
hercegom (vojvodom) Kolomanom. Papa u pismu 1234. g. naziva Ninoslava dux de
Bosna, a kao ban se spominje Prijezda. Herceg Koloman je izmeu 1234. i 1239.
poduzeo nekoliko kriarskih ratova u Bosni s motivacijom iskorjenjivanja
krivovjerstva.
Od 1250. u Bosni se kao ban spominje Ninoslavov sin ban STJEPAN, dok je ban
Prijezda, ne pristajui uz bosanske krstjane, poao u Slavoniju gdje je dobio neke posjede,
kao upu Novake na Dravi, ali se 1267. vratio u Bosnu u Donje krajeve i ponovo je na
banskoj stolici STJEPAN PRIJEZDA do 1287. Ban Prijezda vladao je samostalno u
Bosni zajedno sa svojim sinovima: Stjepanom, Prijezdom i Vukom.
Nakon smrti bana Prijezde ban je postao njegov sin Prijezda II. (1287.1290.), ali
od godine 1290. Prijezda je vladao Bosnom zajedno sa svojim bratom Stjepanom
Kotromanom (1290.1302.).
Obnavljaju se ugovori sa Dubrovnikom, ali od 1240. g. velika opasnost za Bosnu
je prodor Tatara. U to vrijeme, do 1235. u Bosni je biskup Ivan Teutonac iz
dominikanskog reda, koji je dovodio redovnike i tako suzbijao krstjane. Od 1235.
bosanski je biskup Ponsa, koji je u Vrhbosni na mjestu zvanom Brdo podigao stolnu
crkvu svetog Petra s kapelom, a herceg Koloman ga obdario desetinom (prihodima) u
Usori, Soli, Donjim krajevima, te akovom i okolicom u Vukovskoj upaniji. Kako je
otpor Crkve bosanske bio velik, a crkveno djelovanje bilo oteano, biskup Ponsa je
svoje sjedite prenio u akovo.
Ban Stjepan I. Kotromani se 1284. oenio Elizabetom, kerkom rakog kralja
Dragutina, kojoj je majka bila kerka ugarskog i hrvatskog kralja Stjepana V., te kako se
hrvatski ban Pavao I. ubi oenio s drugom kerkom rakog kralja Dragutina,
Kotromanii su doli u rodbinske odnose i veze s Arpadoviima, Anuvincima, ubiima
i Nemanjiima.
83
Ban Pavao I. Bribirski-ubi toliko je ojaao da se 1299. naziva banom Hrvatske,
Dalmacije i gospodinom Bosne (dominus Bosnae).



Rodoslovlje bosanske dinastije Kotromania:

Prijezda I., 1250.-1282.
I---------------------------------------------------------------------------I
Stjepan I., 1284.-1310. Prijezda III., 1287. Vuk, 1287. ki nepozn.imena,
supr. Elizabeta (ki srp.kralja Dragutina) supr.kneza Stjepana
I
I---------------------------------------------------------------------------I
Stjepan II.Kotromani, 1314.-1353. Vladislav, 1326.-1354. Ninoslav,
supr.:ki Majnharda ortenburkog supr.Jelena ubi 1310.-1314.
ki bugar.cara, ki kneza Kaimira I I
kojavskog,Elizabeta I Stjepan Dabia,
I--------------------------------------I I 1391.-1395.,supr.
sin N. Elizabeta,supr.od 1353. ugar.-hrv. I Jelena Gruba
Ludovika I. I I
I----------------------------------------------------I stana,supr.Juraja
Tvrtko I., 1353.-1391., supr.Doroteja, ki Vuk, 1354.-1377. Radivojevia
bugar.vidinskog cara Stratimira
I
I----------------------------------------------------------I
nezakon.sin Stjepan Ostoja nezakon.sin Stjepan Tvrtko II.
1398.-1404. i 1409.-1418. 1404.-1409. i 1420.-1443.
supr.i Vitaa, i Kujaa, supr.Jelena Nelipi supr.Doroteja Gorjanski
udovica Hrvoja Vukia,1416.
I
I---------------------------------------------------------------I
nez.sin Stjepan Ostoji nez.sin Radivoj Ostoji nez.sin Stjepan Toma
1418.-1422. 1432.-1463., supr. 1443.-1461., supr.Vojaa,
Margareta, ki Nikole supr.Katarina, ki Stjepana
Velikog Vukia Kosae
I I
I------------------------------------------------I I
Tvrtko,1455.-1463. Matija,1465. Juraj, 1455. I
I
I----------------------------------------------------------------------------------------------I
Stjepan Tomaevi,1461.-1463.,supr.Sigismund,1463.Katarina,1463.sin N.,1445.sin N.,1445.
Jelena/Marija,ki Despota Lazara islamiziran islamizirana
Brankovia


Bosanski banovi:
(knez Stjepan, vazal duklj. kralja Bodina, XI. st.
herceg Vladislav, sin ugarskog kralja Bele II. (1138.)
Banovi:
84
BORI (1154.1163.)
KULIN (1180.1204.)
STJEPAN (?)
MATEJ NINOSLAV (1232.1250.)
PRIJEZDA I. (1250.1272.)
Kotromani STJEPAN I. (1290.-1272.)
ubi PAVAO Bribirski (1299.dominus Bosnae)
ubi MLADEN I. (1302.1304.)
ubi MLADEN II. (1305.1322.)
Kotromani STJEPAN II. (1322.1353.)
Kotromani TVRTKO I. (1357.1377.)

Bosanski kraljevi:
TVRTKO I. Kotromani, ban 1353.1377., kralj Bosne od 1378., kralj Rake od 1377. do
1391.
1391.1395. STJEPAN DABIA
1395.1398. JELENA GRUBA
1398.1404. STJEPAN OSTOJA
1404.1409. STJEPAN TVRTKO II. Tvrtkovi
1409.1418. STJEPAN OSTOJA
1418.1420. STJEPAN OSTOJI
1420.1443. STJEPAN TVRTKO II. Tvrtkovi
1443.1461. STJEPAN TOMA
1461.1463. STJEPAN TOMAEVI

Protukraljevi:
STJEPAN TVRTKO II. Tvrtkovi (1414.1415.)
STJEPAN OSTOJI (1420.1422.)
RADIVOJ OSTOJI (1432.1435.) i (1443.1446.)
MATIJA abani (1465.1467.), postavio ga sultan Mehmeda II.
MATIJA Vojsali (1476.), postavio ga sultan Mehmeda II.
NIKOLA Iloki, postavio ga ugarsko hrvatski kralj Matije Korvina


Jo 1292. zbog podrke u dinastikim borbama, predali su na upravu Anuvinci
Karlo Martel i Karlo II Pavlu I. ubiu i njegovoj brai gotovo cijelu Hrvatsku sve do
bosanskih granica, a sljedee godine 1293. uinio je to isto ugarski i hrvatski kralj
Andrija III. Mleanin. Karlo Martel dao je 1295. Pavlu ubiu doivotno banstvo, a kako
je stekao i titulu dominus Bosnae, doao je Pavao ubi sa bosanskim banom
Stjepanom I. Kotromanom u sukob.
Pavla je naslijedio njegov brat Mladen I. ubi (1302.1304.), te sin Pavla
Mladen II. ubi (1305.1322.), koji su vladali kao banovi veim dijelom Bosne, a nakon
smrti rakog kralja Dragutina pripali su im od 1316. Usora i Soli. Za upravitelje Bosne,
izmirenjem je, ban Mladen II. postavio sinove Stjepana I. Kotromania - Stjepana i
Vladislava.
Papa je podravao Kotromanie koji su zajedno sa Hrvatiniima doli u sukob oko
1320. sa ubiima, a Kotromanie su zbog Zadra podravali i Mleani. Konano je u bitki
kod Blizne u Poljicama 1322. Mladen II. bio poraen od Stjepana II. Kotromania
(Mladen je otiao kralju Karlu I. u Ugarsku i tamo ivio do smrti 1340. ).
85
Ban STJEPAN II. Kotromani (1322.1353.), vladao je u poetku zajedno sa
bratom Vladislavom, a kasnije sam. Do 1326. g. uspio je Bosnu proiriti na krajeve
izmeu Neretve i Cetine, zauzeo Zavrje s tri polja: Duvanjskim, Livanjskim i
Glamokim. Od Branivojevia i u savezu s Dubrovanima uspio je zauzeti i Hum i tako
izai na Jadransko more. Uzimanje titule gospodar humski dovest e 1329. Stjepana II.
u sukobe sa Nemanjiima i Srbijom, ali se sada Kotromanii veu sa ubiima. Stjepanov
brat Vladislav je 1337. oenio Jelenu, ker kneza Jurja ubia, a unuku Pavla I. ubia
(ova veza imati e kasnije za posljedicu to e Tvrtko I. Kotromani traiti batinjenje
prava na krunu Hrvatske i Dalmacije).
Ban Stjepan II. Kotromani bio je katolik i dovodio franjevce u Bosnu (franjevac
Fabijan, 1342.) da iskorijene Crkvu bosansku. Ban je sada imao sjedite u Kraljevoj
Sutjesci i Milama. Srpski car Duan e 1349. i 1350. uspjeti na krae vrijeme od
bosanskih banova preoteti Hum.
Ban e svoju ker Elizabetu udati za ugarsko hrvatskog kralja Ludovika I.
Anuvinca, a kao miraz Maarima i Hrvatima dati izgubljenu Humsku zemlju 1353.
Poslije Stjepanove smrti bosanskim banom postaje njegov sinovac sin
Vladislavov TVRTKO I. Kotromani (1353.1391.). Kako je Tvrtko bio mlad, bansku
vlast su dijelili (skrbnitvo). Tvrtkova majka Jelena, Tvrtkov otac Vladislav i Tvrtkov brat
Vuk. Uglavnom se vijealo na Milama, a vlastela se razilazila u interesima pod utjecajem
Maara, Mletaka, ubia i Nemanjia.
Mleani su uspjeli urotom 1366. zbaciti bana Tvrtka i zajedno s njegovom
majkom ga protjerati u Ugarsku, a za bana postaviti brata Tvrtkovog Vuka, po elji
bosanskih feudalaca.
Iste godine, uz pomo kralja Ludovika, Tvrtko se vratio u zemlju i zavladao
Ramom, Humom, Usorom i veim dijelom Bosne, dok je njegov brat ostao vladati
istonim dijelovima Bosne, kao bosanski ban Vuk.
Od 1363. do 1370. Tvrtko je vodio rat sa Srbima, velikaem Nikolom
Altomanoviem, ali i protiv kralja Vukaina Mrnjavevia, a od srpskog kneza Lazara
Hrebeljanovia uspio je 1371. preoteti znaajno mjesto Rudnik. Tvrtko je bio u
neprijateljstvu s Dubrovanima, a od Srba je do 1373. uzeo Podrinje, Polimlje, manastir
Mileevo i Gacko, a ubrzo od Balia uzeo Trebinje, Konavle i Draevice. Kako je car
Uro IV. u Srbiji umro, Tvrtko se 1371. proglasio kraljem Srbije (na temelju rodbinskih
veza s Nemanjiima), ali e se krunom kralja Srbije okititi tek 1377. Dubrovani Tvrtka
1378. tituliraju kao kralja Rake i bana Bosne (okrunjen za kralja 1377. u Milama, a
kasnije i u Visokom).
Tada na Bosnu uestalo napadaju na Turci, ali e ih u jednoj bitki 1388. poraziti
vojvoda Vlatko Vukovi.
Tvrtko je 1390. u Kraljevoj Sutjesci kao kralj izdao povelje gradovima, koji su
tada priznavali njegovu vrhovnu vlast Splitu, ibeniku, Trogiru, Brau, Hvaru i Koruli,
to znai da je i dio Dalmacije priznao Tvrtkovu vlast.
Bosanski kralj STJEPAN DABIA (1391.-1395.) je za krae vrijeme jo uspio
zadrati kraljevstvo na okupu, jer su se velikai silno osilili. Kralj Stjepan Dabia je bio u
neprijateljstvu od 1394. s hrvatskim banom Ivaniom Horvatom, kojega je uspio iste
godine pobijediti u Doborskoj bitci, ali ga je daljnje slabljenje ga je dovelo do toga da je
morao ui u vazalne odnose prema ugarskom kralju Sigismundu (po odredbama
akovakog ugovora), ime je samo nakratko zadrao Bosnu. Meutim, 1395. Dabia
je ve jako bolestan to je vidljivo iz pisma koje pie Dubrovanima iz Huma, da mu
spreme lijenika.
86
Da bi sprijeili Sigismunda da uzme kraljevsku bosansku krunu, bosanska vlastela
izabrati e za kraljicu Dabiinu udovicu JELENU Gruba (1395.1398.), na to je
Sigismund odustao pripremajui se za obraun s Turcima u predstojeoj Nikopoljskoj
bitki.
Kraljica Jelena je stvarala samostalna velikaka dobra, tako da se poinju isticati
vojvode Hrvoje Vuki, veliki vojvoda Rusaga bosanskog, zatim u istonoj Bosni knez
Pavao Radenovi, zatim Sandalj Hrani, a od Hrvatinia nasljeuje zemlju Vlatko
Vukovi, zatim Zlatonosii, Dinjii, Kovaevii, Radivojevii, Nikolii, Vladavii,
Stanii.
Uz podrku najuglednijih velikaa Sandalja Hrania i Hrvoja Vukia za kralja je
izabran STJEPAN OSTOJA (1398.1404.), to je izazvalo ugarskoga kralja Sigismunda,
jer su se ve prethodno Hrvoje Vuki (posebno na grad Split) i Stjepan Ostoja bacili na
dalmatinske gradove. Vojvoda je Hrvoje postao splitski herceg. Utjecaj napuljskog kralja
Ladislava Napuljskog bio je velik u Bosni, te su oni zajedno vrili pritisak na Dubrovnik
ak je kralj Stjepan Ostoja zahtijevao da Dubrovaka Republika priznaju prevlast Bosne
i izvjesi zastavu Napuljskog Kraljevstva. Dubrovani se zbog toga ale (Ostoja je
protjerao trgovce dubrovake iz Bosne) Hrvoju Vukiu i Sandalju Hraniu. Hrvoje i
Ostoja su se razili za vrijeme odravanja bosanskog stanka u Visokom 1403. Kralj
Ostoja se tada pomirio sa Sigismundom, a na stranu vojvode Hrvoja stao je i vojvoda
Sandalj te knez Pavao, zajedno s Dubrovakom Republikom. Uz kralja su bili
Radivojevii, stoga se nije kralj Ostoja mogao odrati u Bobovcu, ve je potraio
sklonite u Ugarskoj.
Ostojin su bijeg iskoristila bosanska vlastela i izabrala za kralja nezakonita sina
Tvrtka I. TVRTKA II. Tvrtkovia (1404.1409.), a po elji vojvode Hrvoja, s kojim se
ranije nije slagao. Sandalj Hrani je od tada dobio Hum (drali su ga Sankovii). Bivi
svrgnuti kralj Ostoja uz pomo ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda vri stalne napade
na Bosnu (1404. uspjeli su zauzeti Bobovac). Bosanski kralj i Hrvoje se ak 1407.
obraaju za pomo turskoj Porti traei pomo, to je uvrijedilo Sigismunda koji je opet
1408. poduzimao pohod na Bosnu te sa 60.000 vojnika iz Budima uzdu rijeke Bosne
prodirao u Bosansko Kraljevstvo. Tada su se vojvoda Hrvoje, Radivojevii i jo neki
velikai priklonili Sigismundu i bivem kralju Ostoji 1409. (uvrijeeni to je dotadanji
saveznik, kralj Ladislav Napuljski prodao Mleanima Dalmaciju za 100.000 dukata, a
vojvoda Hrvoje je imao i drao dio Dalmacije).
Uz pomo Radivojevia i Sandalja Hrania bivi se kralj STJEPAN OSTOJA
(1409.1418.) vratio na kraljevski tron, dok se bivi kralj sklonio najvjerojatnije u
Dubrovnik. Vlastela su se tada zavadila, pristajui na obje strane, a zavadili su se Hrvoje
i Sandalj jer otimaju jedan drugom posjede (npr. Drijevo na Neretvi).
Ostojinom smru za kralja Bosne bijae izabran njegov sin STJEPAN OSTOJI
(1418.1420.), uz podrku brae Pavlovia.
Sandalj nije bio za Stjepana Ostojia, jer je od Pavlovia izgubio dio Huma, te je
vladao nezavisno i pregovarao 1419. s Dubrovanima o prodaji njegovog dijela Konavala.
Iz financijskih razloga Sandalj Dubrovanima prodaje za godinji tribut od 12.000 dukata
komad zemlje u upi. Tada se u Bosni bore za prevlast obitelji Kosae i Pavlovii.
Potpomognut od Turaka, Kosaa i Dubrovana, na kraljevsku se vlast vraa TVRTKO II.
Tvrtkovi (1420.1443.). Novi kralj je doao zbog Srebrenice 1426. u sukob sa srpskim
despotom Stefanom Lazareviem. Kako se Tvrtko II. oenio s Dorotejom Gorjanski
uvren mu je bio savez sa Ugarskom i Hrvatskom, te Sigismundom. Veliki su izazov za
dubrovake trgovce bili bosanski rudnici: Kreevo, Praa, Jajce, Foa, Visoko, Gorade
te rudnici i trgovi: Olovo, Fojnica, Dusina, Denica i drugi. Vojvoda Radoslav Pavlovi je
87
1427. prodao Dubrovanima svoj dio Konavala, ali je kasnije elio povratiti posjed
upadajui u njega, to ih je dovodilo u sukobe i otvoreni rat 1430., posebno napadom
Radoja Ljubiia na Ljutu u Konavlima. Rat je potrajao (Konavaoski rat, 1430.1433.) do
1433., a bili su umijeani osim Bosanaca i Turci. Pavlovii su izgubili Konavle, ali ne i
mo u Bosni, gdje je pored vojvode Stjepana Vukia Kosae, vojvoda Radoslav
Pavlovi igrao glavnu politiku ulogu zajedno s kraljem Tvrtkom II.
Novi je kralj postao u Bosni STJEPAN TOMA (1443.1461.), nezakoniti sin
Stjepana Ostoje i brat protikralja Radivoja.
Tada se celjski grof Ulrich poeo pozivati na odredbe ugovora iz 1427.
sklopljenog izmeu predaka i kralja Bosne, o pravu nasljeivanja bosanske krune nakon
smrti bosanskog kralja, no sve je rijeeno (1444.), kada je Ivan Hunjadi uspio kod kralja
Ugarske i Hrvatske Ladislava isposlovati potvrdu Tomaa za bosanskog kralja. Stoga
Ivanu Hunjadiju Toma kralj mora pruiti pomo u sluaju nevolje i godinji danak od
3.000 dukata. Uz kralja Tomaa je i veliki vojvoda Ivani Nelipi, te vojvoda Ivani
Pavlovi s kojim je uspio na Neretvi svladati Stjepana Kosau. Kako se kralj Toma
1446. oenio s Katarinom, kerkom vojvode Stjepana Vukia Kosae, to se kralj izmirio
s vojvodom Kosaom (Kosae su tada imale dobre odnose s Portom). Da bi se pomirio a
papom, Toma se odrekao vanbranog ivota s izvjesnom Vojaom s kojom je bio
vjenan po crkvenim obredima Crkve bosanske, a papa je preao preko injenica to je
Toma bio nezakoniti sin. Nakon toga se Toma oenio Katarinom Kosaa.
Tada Turci uestalo s despotom srpskim uraom Brankoviem upadaju na
bosanske posjede vojvode Kosaa. Kralja Tomaa 1455. uzima u zatitu sam papa i
obeava mu vratiti sve bosanske zemlje osvojene od Turaka, to je na trenutak izgledalo
vjerojatno turskim porazom 1456. kod Beograda. Do tada je kralj Stjepan Toma morao
svoj mir s Turcima kupovati, tako da je od pada Carigrada 1453. do 1457. Porti dao preko
160.000 dukata.
Kralj Toma je 1458. povratio od Brankovia sve posjede sa 11 gradova s
bosanske strane Drine, no zakratko jer su se Turci upravo spremali ukinuti srpsku
despotovinu (1459.). Opasnost od Turaka usmjeravala je Tomaa da se pomiri s
Brankoviima i tako dobije bar dio despotovine traei za svoga sina Stjepana ruku
Jelene (Mare), kerke despota Lazara Brankovia. Tome je prethodio dogovor 1458. u
Szegedu izmeu kralja Matije Korvina i njegovog vazala kralja Tomaa, kojemu je kralj
Matija Korvin obeao da e Tomaev sin Stjepan biti proglaen za srpskoga despota.
Zamalo su u Bobovcu 1458. Turci zarobili Stjepana Tomaevia, ali je on sa stricem
Radivojem uspio pobjei u Smederevo, gdje se oenio Marom (Jelenom) Brankovi i
1459. postao srpski despot, no ve su iste godine uz potedu ivota predali Smederevo
Turcima. Predali su se Stjepan, ena Mara ili Jelena i stric Stjepanov, Radivoj Ostoji (to
je bio pravi pad srpske despotovine u turske ruke, lipanj 1459.).
Uz pomo pape Pija II. uspio je Stjepan isposlovati slanje kriara u Bosnu u
borbu protiv Turaka, ali se sada i sam kao katolik Stjepan Toma morao razraunavati s
Crkvom bosanskom. Stjepan Toma je umro 1461. (neke kronike biljee da ga je ubio sin
Stjepan Tomaevi i brat Stjepana Tomaa Radivoj to biljee i turske kronike "kada
ste se drznuli dii ruku na svoga roditelja i bliskog roaka kako u vam vjerovati"
smaknuvi ih).
Kralju STJEPANU TOMAEVIU (1461.1463.) krunu je poslao sam papa, a
podravao ga je i bivi neprijatelj, vojvoda Stjepan Vuki Kosaa. No, osvajaki
planovi Stjepana Tomaevia prema Hrvatskoj doveli su ga u sukob s ugarsko-hrvatskim
kraljem Matijom Korvinom (Izmirio ih je papa Pio II. Kralj Matija K. je priznao Stjepana
T. za kralja Bosne, a za uzvrat Stjepan T. vie nije napadao Hrvatsku).
88
Turci ucjenjuju 1462. vojvodu Stjepana K. traei 100.000 dukata i tri grada:
avinu, Mievac i Klobuk, te zabranjuju vezu s papom i Mlecima, ali sve je to odbio
Stjepan Kosaa, dajui podrku kralju Matiji Korvinu. Na to su Turci 1463. porazili
vojvodu Stjepana Kosau na Brijeznici, a na njegovo mjesto stavili njegova sina
Vladislava.
Sultan je napao Bosnu u dva smjera sjevernim na Savi, da bi odsjekao
eventualnu pomo Bosni od strane Matije Korvina i drugi u smjeru Bobovca, kojim
sultan je sam zapovijedao. Sultan je mislio da je kralj u Jajcu poslao onamo Mahmud
pau Anelkovia, ali se iz Jajca Stjepan povukao u grad Klju. gdje gaje paa zarobio i
predao sultanu, koji ga je dao pogubiti i Bosna aptom pade. Iako je bilo manjih
otpora, u Bosni nije bilo jedinstva, pa je Bosna Turcima postala lak plijen.
Humski (hercegovaki) e velikai, posebno Kosae, Turcima davati otpor do
1482.
Papa je nakon pada Bosne pokrenuo kriarski rat na ijem je elu bio Matija
Korvin 1463. Upavi u Bosnu imali su kriari velikih uspjeha i oslobodili su dobar dio
sjeverne i srednje Bosne te tamo stvorili dvije banovine: Jajaku i Srebreniku.
Sultan Mehmed II. i paa Mahmud Anelkovi su 1464. pokuali povratiti
osvojeni prostor opsjedajui i Jajce, ali nisu uspjeli. Turci su poeli s osvajanjem humskih
zemalja ali je Matija Korvin 1471. obnovio bosansko kraljevstvo kralj je postao Nikola
Iloki.
Islamiziranjem dobrog dijela Bosne Turci su postavljali svoje pretendente za
kraljeve bez ikakvih ovlasti. Tako su jo 1465. potvrdom sultana Mehmeda II. za
bosanskog kralja postavili Matiju abania, a 1467. isti je sultan za bosanskog kralja
postavio Matiju Vojsalia.
Do 1481., padom grada Novog, pala je Hercegovina (Hum), ali su se sjeverni
krajevi Bosne, koje su drali Berislavii, odupirali Turcima sve do Mohake bitke 1526.
Turci su stalno u Bosni od 1433. U gradovima Vrhbosni i Hodidjedu, 1455. su
organizirali Vilajet Hodidjed ili Vilajet Saray-ovasi (vilajet Sarajevsko polje). U poetku
su osvojeni turski prostori u sastavu Smederevskog sandaka, a od 1463. Bosanskog
sandaka ije je sjedite bilo u Jajcu, a potom u Sarajevu. Hercegovaki je sandak u
poetku imao sjedite u Pljevlju, a onda u Foi. Kasnije nastaje sandak Zvorniki u
istonoj Bosni, a u Hrvatskoj sandaci: Poeki, Kliki, Cerniki

I zvori i literatura:
Konstantin Porfirogenet
Eneja Silvije Piccolomini (papa Pio II.), XVI. st., Commentarii rerum memorabilium (o
propasti Bosne)
Rajnerije Sacchoni, XIII. st., Summa de Catharis (o Crkvi bosanskoj)
I. Juki, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851.
V. Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.
E. Mikloi, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wien,
1858.
S. Baagi, Kratka uputa u prolosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900.
S. Baagi, Znameniti Hrvati i Bonjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1931.
M. Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijeske vlade, I-II, Sarajevo, 1912.
. Truhelka, Tursko.slovjenski spomenici dubrovake arhive, Glasnik zem.muz. B.i H,
Sarajevo, 1911.
L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens in Mittelalter, Munchen-
Leipzig, 1914.
89
A. Solovjev, Vlasteoska povelja bosanskih vladara, Istarsko-pravni zbornik, 1914.
G. remonik, Bosanske i humske povelje Srednjeg vijeka, I-II, Glasnik zem.muz. BiH,
Sarajevo 1948.-50.
Historija naroda Jugoslavije,I.
A. Babi, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1972.
F. anjek, Bosansko humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku,
Zagreb, 1975.
J. idak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Zagreb, 1975.
V. orovi, Historija Bosne, Beograd, 1940.
V. orovi, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godinjak Istor.drutva BiH,
Sarajevo, 1949.
S. irkovi, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1964.
P. ivkovi, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljea, Mostar, 1994.
B. Ferjani, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, Beograd, 1959.
N. Klai, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne, Prilozi inst.za istoriju,
Sarajevo, 1978.

































90

GRCI U SREDNJEM VIJEKU

Istono Rimsko Carstvo
B i z a n t
395. 1453.

Poslije smrti rimskog cara Teodozija 395. istoni je dio Rimskog Carstva pripao
Teodozijevom starijem sinu ARKADIJU. Istono Rimsko Carstvo se vie nije sjedinilo sa
Zapadnim Rimskim Carstvom, ve se izdvojilo u samostalnu dravu zvanu B i z a n t,
obuhvaajui osam od ranijih etrnaest dijaceza:
Grku, Trakiju, Makedoniju, Font, Istok, Aziju, Siriju i Egipat.
Istono Rimsko Carstvo je svoj novi naziv dobilo po imenu stare grke kolonije
Bizantu, koja je bila na mjestu kasnijeg glavnog grada Carstva Konstantinopola,
odnosno Carigrada, a pod turskom vladavinom Istanbula.
Bizantinci su sebe nazivali Romejcima, tj. Rimljanima, a svoju dravu
Romejskim Carstvom (Rimskim Carstvom). Stanovnitvo je bilo grko i heleniziranih
naroda Istoka, a prevladavajui i slubeni jezik grki (slubeni od VII. st.). Bizant je
trebao biti nastavak starog Rimskog Carstva, koje se odralo do 1453.

( karta Bal 20.)





























91

Sposobnost dugotrajne egzistencije Bizanta, bio je u njezinoj ekonomici. Trgovina
Bizanta omoguavala je njezinim carevima stjecanje ogromnih novanih sredstava, tako
da je novac nomizma i bizant, bio u opticaju diljem Europe, a dravni fiskus po desetak
puta bio vei od bilo koje druge europske drave. Carigrad je bio na izvanredno
povoljnom mjestu za razvoj trgovine. Znaajnu ulogu u ivotu Bizanta imala je crkva tako
da je u samom Carigradu u VI. st. bilo 70 manastira, a u Egiptu oko 500.000 sveenika,
redovnika i redovnica.
Senatorska je zemljoposjednika aristokracija ojaala za vrijeme cara
JUSTINIJANA I. (527.565.) i njegovog ujaka i prethodnika cara JUSTINA. Svjetovna je
zemljoposjednika aristokracija ponajvie u Egiptu, Siriji i Maloj Aziji, podravala
separatistike tendencije i krila se pod platom hereze monofizita (uenje po kojemu je
Isus samo bog, a ne Boji ovjek, dakle ima samo jednu prirodu boansku). Aristokrat
Atanasije kao i veina zemljoposjednike aristokracije na istoku, podravali su
monofizite. To je izazvalo velik otpor pravoslavnog sveenstva, koji su nali uporite u
Carigradu, Trakiji i dijelu vojske. Na elu monofizita bio je Vitalijan, koji je digao 515. g.
ustanak, ali je ustanak bio uguen.
Car Justinijan i njegova supruga Teodora proganjali su monofizite, to je u
Carigradu dovelo do ustanka Nika (pobjeuj), koje su pokrenuli heretici (sredite
ustanka bio je hipodrom i cirkus, gdje se okupljao velik broj ljudi). Na hipodromu (kruha
i igara) su gledatelji imali prilike pitati cara to su god htjeli, a mogli su podnositi i
albe. Gledatelji su se dijelili u dvije protivnike strane (po bojama odijela koijaa koji
su nastupali na hipodromu) zelene i plave.
Zeleni su bili monofiziti, a plavi pravoslavci. Carevi su podravali jedne ili druge,
npr. car Anastazije je podravao zelene, a car Justinijan plave. ak je i Carigrad bio
podijeljen na etvrti tzv. deme pod utjecajem plavih ili zelenih. Ustanak su digli zeleni,
jer je car odbacio njihove albe na nasilja koje su poinili plavi.
Zeleni su za cara proglasili Anastazijevog neaka Hipatija, a je sam car Justinijan
bio spreman na bjekstvo u emu ga je sprijeila njegova supruga Teodora (cirkuska
igraica) koja je pomou mita u ustanikim redovima suzbila ustanike, te je uz pomo
vojskovoe Belizara na hipodrom domamila 30.000 ustanika zelenih, gdje su svi
pobijeni (Poele su represalije u kojima je stradao i Hipatije.)
Justinijanov je cilj bila obnova Rimskog Carstva u starim granicama i stoga je
vodio ratove protiv Ostrogota, Vizigota, Avara, Slavena, Arapa, Perzijanaca, te uspio
povratiti vlast u Italiji, panjolskoj, Iliriku i Africi. Velike je borbe Justinijan vodio
protiv iranskog kralja dinastije Sasanida Hozroje Anuirvan za crnomorsku obalu
Kavkaza, ali sa slabim uspjesima.
Zbog trgovine su u Bizantu graeni putovi, podignut je ponovno i grad Antiohija
kojeg je poruio Hozroje, podignuta je Crkva sv. Sofije u Carigradu. Izvrena je
kodifikacija rimskog prava Zbornik graanskog prava (Corpus iuris civilis).
Kodifikaciju je vodio Justinijanov pravnik Tribonijan, a sam zbornik se sastojao od tri
dijela: Justinijanov kodeks, digeste ili padekte i novele. Svima njima prethodio je uvod ili
institucije.
Historiograf Prokopije iz Cezareje opisao je Justinijanovu vladavinu u djelima
Graevine, Ratovi s Perzijancima, Ratovi s Vandalima i Gotima, Tajna Historija
i drugima.
Justinijanovi nasljednici: Justin II., Tiberije i Mauricije, naslijedili su praznu
dravnu blagajnu i iscrpljeno Carstvo, koje su pokuali (este ustanke) suzbiti vojnom
disciplinom i uguivanjem ustanaka. ak se i vojska digla protiv Mauricijusa, te je na elu
92
s centurionom Fokom zbacilo Mauricijusa. FOKA se (602.610.) i sam proglasio carem,
unitivi carsku porodicu Mauricijusa (Maurikije).
Foka se nije mogao dugo odrati, jer nije ispunio obeanja prema senatu,
inovnicima, vojsci, seljacima i graanima. Obnovio se i rat s Iranom i njihovim kraljem
Hozrojem II., ije su trupe upale u Siriju, Mezopotamiju i Malu Aziju. Senat je tada
istaknuo Heraklija, tadanjeg namjesnika Afrike za cara, koji je porazio Foku (pogubljen
610. g.).
Car HERAKLIJE (610.641.) je vodio borbu s Irancima, Avarima i Slavenima na
Balkanu, no Vizgoti su od Bizanta uzeli panjolsku, a Langobardi se irili na raun
Bizanta u Italiji. Ipak uz pomo zakavkaskih naroda (Armenaca, Ibera, Laza) uspio je
odbiti napade Avara 626. i Iranaca na Carigrad, ak potui Hozroja II. 627. i uvrstiti
granice na istoku. Da bi ga crkva podrala, Heraklije je obnovio progone heretika i
idova. Sve je to ozlovoljilo stanovnike Sirije, Palestine i Egipta, koji su zvali Arape u
pomo, a oni su potukli Bizantince 636. u bitki na rijeci Jarmuku, a 642. osvojili su Siriju,
Palestinu i Egipat. Poslije Heraklijeve smrti do kraja VII. st. Bizantinci su izgubili
Armeniju, Laziku i sjevernu Afriku.
Slabljenje se Bizanta osjetilo i na Balkanu, gdje su poeli upadati i doseljavati se
Slaveni, tako da ve u VII. st. bizantinski pisci Meziju, Trakiju i Makedoniju nazivaju
Sklavinijom (Slaveni ak dolaze i naseljavaju Peloponez). Tada, u VII.stoljeu dolaze
Hrvati, Srbi, Bugari, Makedonci i drugi slavenski narodi.
Meutim, kakva god bila slavenska plemena, za razliku od Germana na zapadu,
ona nisu unitila Bizantsko Carstvo.
Bizantinci su Slavene asimilirali i prilagodili u svoj sustav ivota, rad, upravu i
kulturu. Seljaci su se organizirali u seoske opine, a brojni Slaveni su uli u vojni stale
tzv. stratiote (stratioti su dobivali i dio zemlje, osloboeni od naturalnih obveza prema
dravi, ali su, kao i svi, plaali zemljine dadbine).
Zajedno s obnovom socijalnog ureenja obnavlja se i vojno-administrativno
ureenje sustava tematsko ureenje (bizantske teme) ili svojevrsne (rimske) provincije.
Kraj VII. i poetak VIII. st. u znaku su neprekidnih dvorskih prevrata i anarhije, te
se za 22 godine promijenilo est careva (obiaj je da se svrgnutom caru odsijee nos i
iskopaju oi kako bi mu se onemoguio povratak na prijestolje). Arapi su i dalje imali
vojnih uspjeha prema Bizantu.
Godine 717. doao je na vlast LEON (Lav) III. (717.741.), rodom iz Isaurije u
Maloj Aziji (maloazijska tema) u kojoj je bio strateg (zapovjednik teme ef vojne i
civilne uprave). Leon je obranio Carigrad od opsade Arapa (u jednoj od opsada Arapa
738. g. Bizantinci su koristili smjesu baruta, tzv. grku vatru, koja je gorjela i na vodi).
Leon je uz pomo grke vatre popalio dio arapske flote 717.718. g. i potukao Arape.
Kao zaetnik izaurijske dinastije u Bizantu Leon je zapoeo s reformama koje su
poticale nove feudalne oblike i klase, tako da se javljaju novi zemljoposjednici vlastela
ili dinati (gazdinstva feudalnog tipa), ali su manastirska imanja i dalje bila privilegirana
tzv. ekskusijama (slino zapadnoeuropskom imunitetu). Manastirska imanja i njihovo
stalno poveanje posjeda slabili su dravu. Carevi izaurijske bizantske dinastije poeli su
reformu i na manastirskim imanjima i njihovim privilegijama taj oblik borbe nazvan je
ikonoborstvo borba protiv potivanja ikona (manastiri su bili proizvoai ikona i iz toga
izvlaili velike prihode, pogotovo za odlaska na svetita).
Edikt cara Leona III. protiv potovanja ikona bio je, dakle, izravan udarac na
prihode i mo manastira.
Pravoslavnim manastirima car je suprotstavio pavlikijance iz Male Azije, koji su
imali dualistiko uenje preuzeto od manihejaca, te su bili protiv crkvenog kulta i
93
potovanja ikona. Ni Arapi nisu bili ravnoduni, gledali su na kult ikona kao
idolopoklonstvo. Pravoslavni su redovnici (monasi) agitirali protiv cara Leona III., dizali
ustanke, pa je tada car mnoge manastire pretvorio u vojarne, a mnoge unitio; monasi su
pod prijetnjom osljepljenja morali stupiti u brakove, a mnoga manastirska sredita su
konfiscirana, dobila ih je vojna aristokracija.
Leon III. i njegov sin i nasljednik KONSTANTIN V. (741.775.) i dalje su se
obraunavali s monasima, pa su time izazvali rimskog papu, koji je osudio ikonoborstvo i
bacio prokletstvo na ikonoborce. Papa je tada iskoristio priliku i ukinuo bizantinsku
administraciju u Rimskom dukatu.
Carevi izaurijske dinastije izdali su Eklogu zakona kratak zbornik graanskog
i krivinog zakona (preureen Justinijanov kodeks). U Eklogu zakona smrtna se kazna
zamjenjivala tjelesnom i sakaenjem; oteao se razvod braka i zabranjivao konkubinat
(vie ena u braku s jednim muem); reformirao se vojni reim i tematsko ureenje novim
temama; vojna mo Bizanta je porasla to se oitovalo u vojnim uspjesima protiv Arapa i
Bugara; vraena je juna Italija Bizantu od pape, a pavlikijanci su iz Male Azije preseljeni
u Trakiju, blizu Bugara.
U VIII. st. jaaju gradovi uslijed trgovine, o emu svjedoi spomenik iz IX: st.
Knjiga egzarha (gradonaelnik glavnog grada) o zanatstvu, trgovini, administraciji,
inspekciji robe. Poloaj se seljaka stalno pogoravao, porezni tereti su poveani,
produbljuju se razlike izmeu sitnih seljaka i dinata. Dinati ire svoja gazdinstva u koje
asimiliraju sitne seljake ( zbog toga dobivaju jo i naziv ubogi).
Posebno su u nepovoljnom poloaju doseljeni slavenski sitni seljaci, koji su
poetkom IX. st. na Peloponezu digli ustanak. Seljaki ustanci su najei 821.823.
kada ih poinje predvoditi TOMA Slaven, koji je bio bivi vojni komandant u
Maloazijskoj temi, a proglasio se za cara. Tomi su pruali pomo stratioti i plemensko
stanovnitvo Male Azije, jer je ukinuo poreze. Ustanak se proirio u Trakiju i Makedoniju
gdje su ga podrali Slaveni. Godine 832. Toma Slaven je Carigrad drao u opsadi, ali
zahvaljujui pomoi Bugara Bizantu, zarobljen je i pogubljen. Tada se opet pogorao
poloaj seljatva.
Bizantska je carica IRENA (797.802.) pokuala povratiti ikone u crkve, no ono je
ukinuto poslije zabrana ikona (vojna aristokracija nije vie zainteresirana za manastirska
imanja) za vrijeme vlasti carice Teodore 843. g., koja je vladala umjesto svoga
maloljetnog sina cara MIHAJLA III. (842.867.). Teodora je ponovno uspostavila
pravoslavlje i potivanje ikona. Tada je poeo progon pavlikijanaca i njihovo
istrebljenje u Trakiji, koji su se bjekstvom spaavali u Bugarskoj, gdje e se pojaviti pod
imenom bogumila.
Mihajlom III. zavrava razdoblje relativnog mira na Balkanu, no tada se kao
suparnik sve snanije javlja Bugarska.
Osniva makedonske dinastije u Bizantu je BAZILIJE I. (867.886.) podrijetlom
makedonski seljak, koji je postao carem ubivi svojega zatitnika Mihajla III. Bazilije je
ukinuo reforme izaurijskih careva i povratio Justinijanove zakone i mo manastira.
Bazilijev nasljednik LEON (LAV) VI. (886.912.) unitio je ostatke gradske
samouprave (znaaj gradskih dema i izbor municipalne vlasti), te umjesto ukinutih
Ekloga (izaurijskih careva), objavljen je novi zakonski zbornik Bazilike. Bazilike su
ozakonile kmetstvo. Dvor je dobio raskoan inovniki aparat, stvoren je novi sloeni
dvorski ceremonijal, kojega je u spisu O ceremonijama prikazao pisac i car Bizanta
Konstantin Porfirogenet (X. st.), pred cara se pada niice, dotie se licem zemlja, ljube se
caru noge itd. Carigrad postaje sreditem svjetske trgovine, "grad legendarnog bogatstva".
94
Pored bizantskog grada Carigrada, Solun i Trapezunt sa svojim sajmovima, odravaju
vezu i hegemoniju na Crnom i Sredozemnom moru.
Trgovake veze postoje i s ruskim Slavenima, koje su odravane preko velikog
puta od Varjaga do Grka.
Po spisima patrijarha Fotija Bizant, "s narodom Rus" je prvi put doao u tjesnije
odnose jo 860. g. kada su Rusi napali Carigrad. Pohodi Olega 907. g. i Olega 941. g.
kijevskih ruskih knezova- na Carigrad imali su za posljedicu potpisivanje trgovakih
ugovora izmeu Bizanta i Kijevske Rusije. Rusi su obeavali i potrebitu vojnu pomo
Bizantu za trgovake ugovore. Bizant je veoma snano djelovao na Rusiju, tako da je
kijevski ruski knez Vladimir 989. bio pokrten od Bizanta, orodio se sa bizantskim carem
Bazilijem II. i dozvolio grkim sveenicima da organiziraju u Kijevskoj Rusiji rusku
pravoslavnu crkvu na elu sa kijevskim mitropolitom, koji je bio potinjen carigradskom
patrijarhu 988. godine.
Savez s Kijevskom Rusijom Bizantu je bio potreban kao protutea sve jaem
utjecaju i moi Bugarske.
Bizantski car NIKIFOR II. Foka (963.969.) je uz pomo kijevskog ruskog kneza
Svjatoslava (platio je Nikifor Foka Svjatoslavu 1500 litara zlata) izvrio pohod na
Bugarsku. Prvi pohod 968. g. Svjatoslav je prekinuo zbog napada Peeneza na Kijevsku
Rusiju, ali je u drugom pohodu porazio Bugare.
Cara Nikifora Foku u dvorskom je prevratu ubio i proglasio se potom carem
njegov nii vojni zapovjednik IVAN CIMISKIJE (969.976.). Odmah je Cimiskije
poduzeo vojni pohod protiv Rusa i kod Jedrena porazio kneza Svjatoslava, koji se preko
istone Bugarske vratio u Kijevsku Rusiju, te je uspio 971. u Bizantsko carstvo povratiti
Bugarsku (osim Zapadne Bugarske ili Makedonije).
Bugarska se osim Makedonije (Zapadne Bugarske) od 971.1187. nalazila u
sklopu Bizantskog Carstva (Makedonija je u sklopu Bizantskog Carstva od 1018.1187.
godine).
Makedonska bizantska dinastija careva pokrenula je ofenzivu na istoku protiv
Bagdadskog kalifata, koji je za to vrijeme oslabio i raspadao se na niz emirata.
Osobito je uspjeno protiv Arapa ratovao car NIKIFOR II. Foka (963.969.)
oduzevi im Mezopotamiju, Siriju i Armeniju. U Nikiforovoj su vojsci ratovali Rusi,
Armenci, Gruzijci, Peenezi i drugi narodi. Car je povratio otok Cipar i Antiohiju.
Meutim, od istih tih Arapa car je izgubio otok Siciliju i neke gradove june Italije.
Makedonska dinastija bizantskih careva imala je vanjskopolitikih uspjeha, iako je
imala estih dvorskih prevrata, ubojstava careva, vojne pobune i nerodne seljake bune.
Proces feudalizacije je tekao u korist formiranja velikih posjeda koji su asimilirali
male seljake posjede. Tako su po carstvu stvorena velika zemljina imanja Komnena,
Anela, Kantakuzena i drugih buduih carskih dinastija. ire se i manastirska imanja i
poveava se broj manastirskih ekskusija, pod ijom su se zatitom monasi skrivali,
pljakajui seljake i bavei se trgovinom bez plaanja carina, bavei se zelenatvom na
tetu dravnih financija i trgovaca po gradovima.
Carevi su esto izdavali edikte u kojima su branili seljatvo, a optuivali zbog
pljake dinate i manastire.
Car ROMAN I. Lakapen (920.944.) je propisao da se ubogima vrate zemljita
koja su od njih kupljena za vrijeme gladi.
Car KONSTANTIN VII. (913.959.) Porfirogenet je proglasio stratiotske dionice
za neotuive.
Car NIKIFOR II. Foka je pokuao zaustaviti porast manastirskih posjeda
zabranivi osnivanje novih manastira.
95
Car BAZILIJE II. je izdao zakon o alelengiju, po kome su dinati bili duni plaati
porez za uboge, ako ga sami ne mogu plaati.
Meutim, pod pritiskom Crkve i inovnitva, da ne izgube porezne obveznike,
nijedan od tih zakona nije dosljedno proveden. U XI. st. uveden je od strane dvora cara
sustav dijeljenja pronija (zemljinih posjeda), slino zapadnoeuropskom sustavu
beneficija. Dinat koji dobije feudalni posjed proniju, stjecao je vlast seniora nad do tada
slobodnim seljacima koji su nali na tom posjedu. U proniju su davane i zemlje koje su
pripadale seljakoj opini, tako da je sustav pronija poveao broj dinata.
Poslije smrti cara BAZILIJA II. 1025. g. Bizantsko je Carstvo gubilo na snazi, a u
Bugarskoj je izbio ustanak koji je uguen 1040. godine. Peenezi su preli Dunav i
pustoili Trakiju sve do grada Jedrena, zadajui velike poraze caru KONSTANTINU IX.
Monomahu (1042.1055.), primoravajui da car plaa ogroman danak (1043. g.) i ustupi
im dio zemljita.
Na istoku Bizantskog carstva pojavljuju se novi opasni neprijatelji, Turci
Selduci, koji poslije osvajanja Bagdada 1055. g. napadaju i bizantske posjede u Siriji,
Mezopotamiji, Armeniji i Maloj Aziji. Turci potiskuju Bizantince na moru. Bizantincima
su na Zapadu okrenuli lea papa i kranske zemlje, zbog crkvenog raskola (1054. g.).
Papa Leon IX. i patrijarh Mihajlo Kerularije bacili su jedan na drugog crkveno
prokletstvo (anatemu) i intedikt, te se time jedinstvena kranska crkva podijelila na:
grkopravoslavnu i rimokatoliku 1054. godine. Bizantinci vie nisu pomagali papu u
borbi s Normanima, koji u to vrijeme osvajaju jug Italije, ali napadaju i Bizant sve do
Carigrada.
Vojno feudalna aristokracija u Maloj Aziji digla je ustanak 1057. g. i porazivi
carske trupe proglasila je za cara IZAKA Komnena (1057.1059.) to je doprinijelo novoj
anarhiji u Bizantskom Carstvu.
Turci su sve snanije napadali Bizant, a najtei poraz doivio je 1071. u bitki kod
Mancikerta, gdje je u zarobljenitvo pao bizantski car ROMAN IV. Diogen (1068.
1071.). Iste godine Normani su od Bizantinaca osvojili posljednje uporite u junoj Italiji
(grad Bari).
Anarhija je u Bizantskom Carstvu zavrila proglaavanjem za cara i stupanjem na
prijestolje ALEKSEJA I Komnena (1081.1118.), koji je bio predstavnik vojno
feudalne aristokracije, a osniva dinastije Komnena (1081.1185.). Dinastija Komnena je
usko vezana sa povijesti kriarskih ratova, a koje su vodili zapadni vladari.
Bizantsko je Carstvo nastanjivalo oko 20-tak raznih naroda s autohtonim
kulturama. Pored vodeih Grka, bili su tu Egipani, narodi Zakavkazja, osobito Armenci,
narodi na Krimu, Slaveni, te drugi narodi.
U arhitekturi su se isticali Izidor iz Mileta i Antemija iz Tradesa koji su
projektanti crkve Sv. Sofije u Carigradu.
Bizant je nastavlja antikih tradicija, prouavalo se rimsko pravo u kolama
Carigrada, Aleksandrije i Bejruta. Carigradski univerzitet je stvoren jo 425. g. (s 31
profesorom). U VIII. st. poznati su bizantski knjievnici Ivan Damaskin i Teodor Studit,
od kojih je prvi pisac Izvora znanja, dok se u IX. st. istie patrijarh Fotije, koji je
napisao Miriobiblion zbirku izvoda iz proitanih knjiga i miljenja o njima (knjievna
kritika). Car Konstantin VII. Porfirogenet je pisac O upravljanju dravom (De
administrando imperio) i O ceremonijama bizantskog dvora. U IX. st. istie se Mihajlo
Psel, jedan od prvih enciklopedista svatar, uenjak.
U filozofiji, a posebno u povijesti, znaajni su uenjaci: Zosim u V. st., a u VI. st.
Prokopije iz Cezareje i Teofilakt Simokates, koji su napisali historije i kronike,
zatim Ivan Malala i njegova Kronologija iz 540. g. i Georgije Hamartol.
96
Najpoznatiji svjetovni roman je Legenda o Diogenesu Akriti koji je slian
zapadnoeuropskim epovima ( Pjesma o Rolandu, Cid .).
Za razliku od zapadnoeuropskih feudalnih kultura srednjeg vijeka bizantska
kultura nije bila iskljuivo crkvena.


( karta Bal 21.)



































Kriarski su ratovi zapadnoeuropskih vladara od 1095. do 1270. g. uveliko su
natetile Bizantu, jer su kriari uglavnom smjer svojih osvajanja promijenili i umjesto u
Jeruzalemu zavravali u Carigradu, pljakajui Bizant i na njegovom tlu stvarajui male
drave.
Bizant i Carigrad su izgubili na posrednikoj trgovini izmeu Istoka i Zapada i
postali drugorazredna sila.

97
Dinastija Komnena u Bizantskom je Carstvu zastupala interese krupnog
feudalnog zemljoposjeda. I dalje je provoen sustav pronija ili feuda, ali je od sada
primjenjivan i sustav karistikarija dijeljenja manastirskih zemalja na uivanje
svjetovnim feudalcima.
Za vrijeme Komnena uveliko se dijele ekskusije (imuniteti) kojim se dobar dio
feudalaca oslobaa poreza, koji se tada vie ubire od seljatva. Povijesni izvori biljee da
ubirae poreza zovu razbojnicima, a ne ubiraima, koji preziru i boanske zakone i
carska nareenja. A stalni ratovi iziskivali su stalnu potrebu za dodatnim porezima, to je
u puanstvu izazivalo pobune.
Vojska se u Bizantu transformirala i njenu okosnicu tada preuzimaju najamni
odredi. Sve vie u njoj ima stranaca, tako da u X. i XI. st. prevladavaju u vojsci Varjazi i
Rusi, a u XI. st. Anglo Sasi.
Male drave, koje su kriari osvajali, predstavljali su po Bizant stalnu opasnost,
meusobno su ratovali, a esto i jedni i drugi pozivali u pomo kao saveznike Turke
Selduke, odnosno turske kneevine sultanate.
Bizant, odnosno Carigrad, i dalje je privlaan Zapadu i kriarima, bez obzira na
siromaenje dravnog fiskusa i Carstva uope. I dalje povijesni izvori u XII. st. biljee
kako samo Carigrad ima ogromne prihode od 20.000 zlatnika, te da ima puno raskonih
zgrada, ivotnih namirnica i ostalog. Vjerojatno nije Bizant tako bogat u to vrijeme,
koliko je Zapad bio siromaan.
Zanimljiv je posljednji car dinastije Komnena, avanturist ANDRONIK I. Komnen
(1183.1185.) genijalan ovjek u kome su se spojili Alkibijad, Neron i Bizantinac. Bio je
princ i avanturist, hrabar, lukav, podao, nevjernik, neobino snaan tako ga opisuju
suvremenici. Uivao je izvanrednu popularnost i bio drai od boga. Narod je njegovo
ustolienje doekao s oduevljenjem jer je zapoeo borbu protiv krupnih
zemljoposjednika i davao podrku slobodnom seljatvu u propadanju. Neki su
zemljoposjedniki aristokrati bili pogubljeni, to je izazvalo estoke reakcije prema caru.
Bilo je organizirano niz zavjera, ali je car odgovarao represalijama, tako da su mnogi
aristokrati pobjegli u Italiju. Jedna od zavjera je ipak uspjela pogubili su Andronika uz
prethodna muenja.
Tada je Bizantom zavladala vrlo kratko vrijeme dinastija Anela.
IZAK II. Anel (1185.1195.) imao je velikih neprilika s kriarima koji su nahrlili na
Carigrad. Ojaana enova i Venecija poeli su u meteu zauzimati grke otoke i gradove.
Tako Mleani zauzimaju otoke Kretu, Rodos, Lemnos, Ikariju, Naksos, Eubeju, Andros,
Zakint, Kefaleniju, te gradove Herakleju, Rodosto, Galipolje, Koron, Modon, Dra,
sami, ili uz pomo kriara.
Dinastija Anela nije bila jedinstvena (meusobne optube i borbe za vlast) to su
kriari iskoristili i promijenili smjer kretanja kriarskog pohoda IV. kriarskog rata
na grad Carigrad, zauzevi ga i osnovavi tzv. Latinsko Carstvo 1204. godine.
Bizant je time kao jedinstvena drava prestala postojati, jer se na njegovom tlu,
pogotovo u Grkoj, osnovalo nekoliko drava.
Za nove careve Latinskog carstva oko Carigrada Mleani su postavili 1204. g.
Balduina Flandrijskog, a za prvog latinskog patrijarha postavili mleana Tomu Morozina.
(etvrtina Bizantskog Carstva pripalo je Balduinu kao caru (Mleani su dobili 3/8
Carigrada, a car 5/8).
U Grkoj su takoer stvorene drave uspostavljeno je Solunsko Kraljevstvo,
gdje se isticao Bonifacije Monferatski, koji je prodro u srednju Grku i predao vlast nad
Atikom i Beotijom burgundskom vitezu Otonu de la Rou. Na Peloponezu novoj
98
kneevini Ahaji takoer uz pomo Mleana, zavladali su Vilijam amplit i Gotfrid
Vilarduen (tu je nastala francuska kneevina Ahaja ili Moreja).
Svuda su po Grkoj Bizantu vladari uvodili novi zapadni sustav vlasti.
Bizantinci su i zbog Crkve (pravoslavlje podinjeno papi) bili veoma ogoreni, te su se
bizantski velikai skupili (otiavi iz Carigrada) u Maloj Aziji, osnovali novo carstvo
Nikejsko Carstvo, na elu s carem TEODOROM I. Laskarisom (1204.1222.), inae
zetom biveg bizantskog cara Alekseja III. Anela. Isto tako Bizantinci su u grkom Epiru
osnovali Epirsku despotovinu na elu sa carem MIHAJLOM I. Anelom (1204.1215.),
koji je bio brati bizantskih careva Izaka II. i Alekseja III. Anela.
Neto ranije, nezavisno od pada Carigrada, na jugoistonoj obali Crnog mora,
nastalo je Trapezuntsko Carstvo, kojeg su stvorili unuci bizantskog cara Andronika I.
Komnena Aleksej i David.
Male su drave meusobno vodile iscrpljujue ratove. Car Nikejski Teodor
Laskaris u svoju je Nikeju premjestio patrijariju i ondje obnovio bizantske tradicije
(Mihajlo Autorijan izabran je za novog patrijarha). Patrijarh Mihajlo Autorijan je tada
1208. g. i sveano krunio za cara Teodora Laskarisa, mada je on i prije bio vladar
Nikejskog bizanstkog carstva.
U Carigradu je cara Balduina zamijenio njegov brat Henrik Flandrijski (1206.
1216.) kao novi car Latinskog carstva. Meutim, na istoku je ve djelovao turski Ikonijski
sultanat, kao prijetnja Nikejskom Carstvu U bitci kod Antiohije 1211. g. poginuo je u
okraju i sultan, te su na krae vrijeme Bizantinci bili na miru od Turaka, ali je u bitki
1211. g. izmeu Latinskog i Nikejskog carstva na Rindaku, car Henrik pobijedio
nikejskog cara.
Tada nastaje primirje izmeu Bizantskih Carstava, pogotovo kada se Teodor
Laskaris (Nikejski car) oenio po trei put, sada latinskom princezom Marijom, kerkom
Balduinove (latinski car) i Henrikove sestre Jolante. Car Teodor je i s Mleanima sklopio
ugovor o slobodnoj trgovini, koji su prije Mleani imali sa Bizantskim Carstvom (u
ugovoru Nikejski car oslovljava mletakog duda -despotom). Ugovor je iz 1219. godine.
Epirska je despotovina na elu s despotom Mihajlom imala podruje od Draa
do Korintskog zaljeva sa sjeditem u Arti. Bila je samostalna drava i suprotstavljala se
latinskoj Solunskoj Kraljevini na istoku. Osnivaa Epirske despotovine Mihajla Anela
je naslijedio njegov polubrat TEODOR Anel (1215.1224.), koji je due vrijeme prije
boravio u Nikeji, drugoj bizantskoj dravi. Teodor je napao latinskog cara PETRA
Kurtenea (1217.), mua Balduinove i Henrikove sestre Jolante, koji je poslije latinskog
cara Henrika Flandrijanskog iz Francuske pozvao u Carigrad (u Rimu je od pape primio
carsku krunu), ali ga je na putu kroz albanske planine napao epirski despot Teodor Anel
1217. g. i zarobio (u ropstvu je i umro). Regenstvo je u Carigradu preuzela supruga Petra
Kurtenea Jolanta, sve do svoje smrti 1219. godine. Kruna je sada pripala Jolantinom
boleljivom sinu Robertu.
Epirski je despot Teodor Anel (samozvani tada i Duka Komnen) nastavio borbe
protiv Latina, posebno na Solunsko Kraljevstvo. Kralj Solunskog kraljevstva Bonifacije
Monferatski je 1207. g. poginuo u borbi protiv Bugara, a njegovi zapadni vitezovi su se
vratili kui. Tako je poslije duge opsade Soluna Teodor Anel 1224. g. osvojio Solun i
sruio isto kraljevstvo (u Makedoniji i Tesaliji), te se proglasio carem (bazilejus ili
autokrator Romeja), a krunjenje je obavio ohridski arhiepiskop Demetar Homatijan. Time
je doao u suparnitvo i borbu s nikejskim carem i patrijarhom (arhiepiskop Homatijan je
na optube patrijarha odgovorio da on time nije nita zgrijeio koliko se isti nikejski
patrijarh ogrijeio to je postavio Savu za srpskog episkopa). Tako su 1224. na
bizantskom tlu bila jedno latinsko carstvo i dva grka carstva (latinski car, Ivan III. Duka
99
Vatac (1222. -1254.), nikejski car i car Romeja (bivi epirski despot i solunski kralj)
Nikejski car Ivan III. Duka Vatac je najznaajniji nikejski car, a bio je zet cara Teodora
Laskarisa a mu Teodorove keri Irene. Vatac je porazio latinsku vojsku u bitci kod
Pojmanenona i to na istom mjestu gdje je od istih neprijatelja prije 20 godina car Teodor
Laskaris izgubio bitku. Prema ugovoru s Latinima 1225. Latini su zadrali u Maloj Aziji
samo grad Nikomediju s okolicom istonu obalu Mramornog mora. Vatac je u Trakiji
osvojio od Latina Jedrene, ali mu se u osvajanju Carigrada, zbog istog cilja, suprotstavio
bugarski car Asen II.
Latinski car u Carigradu Robert Kurtene (1221.1228.) umro je 1228., a carska je
kruna pripala njegovom maloljetnom sinu Balduinu II. Kurteneu (1228.1261.). Latini su
traili i dobili saveznitvo Bugara i po rodbinskim vezama (enidba cara Balduina II. s
kerkom bugarskog car Asena II. pa je time bugarski car postao regent Latinskog
Carstva).
Nikejski je car Teodor Laskaris htio zauzeti Carigrad, ali se time sukobio i s
Bugarima, te izgubio bitku kod Klokotnice na rijeci Marici 1230. (Teodor je zarobljen i
osljepljen).
Car je Nikejskog Carstva umjesto Teodora postao njegov brat MANUEL (1230.
1238.), koji je imao vlast samo u Solunu, Epiru i Tesaliji. Tada i Srbija, koja je priznavala
solunskog cara od 1230. priznaje bugarskog cara Asena II. (U Srbiji je vladao Teodorov
solunski car knez Radoslav, kojeg je zbacio s vlasti njegov brat Vladislav, oenio ker
bugarskog cara Asena II.).
Zbog bojazni velikog bugarskog utjecaja u Carigradu, za regenta je bio izabran
jeruzalemski kralj Ivan od Brijena. Tada se Asen II. okomio na Latinsko Carstvo zajedno
s nikejskim i solunskim carevinama.
Nikeja je popustila Bugarima i pristala na osnivanje bugarske patrijarije u
Trnovu, te je u Galipolju 1235. potpisan savez bugarskog i nikejskog cara, a u Lampsaki
proslavljena svadba bizant. nikejskog prijestolonasljednika Teodora II. Laskarisa i Jelene,
kerke bugarskog cara Asena II., koja je svojevremeno bila obeana latinskom
carigradskom caru Balduinu II.
Carigrad je izdrao opsadu uz pomo Mleana, bugarskog i nikejskog bizantskog
cara. ak je i latinski car Balduin II. napustio Carigrad, ali je nesloga spasila Carigrad.
Uvidjevi da zaposjedanje Carigrada sve ide vie u prilog nikejskom caru, bugarski car
Asen II. je raskinuo savez i priao latinima, a protiv Nikejskog bizantskog cara Ivana III.
Duke Vataca, napavi u Trakiji grad Curulon (drali ga Bizantinci Nikejci) zajedno s
Latinima i Kumanima, ali je odustao 1237. g. (na vijest da su mu od bolesti u Trnovu
umrli sin, supruga i bugarski patrijarh). Asen II. je umro 1241. a Mongoli su ugrozili
Bugarsko Carstvo, te Bugari vie nisu predstavljali opasnost za Nikeju i Carigrad.
Nikejski bizantski car Vatac 1242. je bio u borbama sa solunskim bizantskim
carem Ivanom Anelom (1240.1244.), sinom slijepog Teodora Anela, ali je zbog
prodora Mongola odustao od borbi, sklopivi mir, ali i savez 1243. g. s ikonijskim
turskim sultanom protiv Mongola.
Nikejski bizantski car Vatac je 1246. bez borbe uao u Solun svrgnuvi solunskog
bizantskog cara Demetra (1244.1246.) i proglasivi se carem; tako je prestala postojati
Solunska Bizantska Carevina, sada pripojena Nikejskoj Bizantskoj Carevini (Demetar je
kao zarobljenik odveden u Malu Aziju, a kao namjesnik u Solunu postavljen je Andronik
Paleolog; za zapovjednika vojske u Seru i Melniku postavljen je Vatacov sin, kasniji car
Mihajlo VIII.). Epirska despotovina se sada ponovno uspostavila (zajedno s Tesalijom)
imajui kao grka despotovina odreenu autonomiju, sve do 1340. kada pada potpuno pod
vlast Bizanta, a 1348. pod vlast cara Duana, cara Grka i Srba.
100
U isto je vrijeme kada Ivan Vatac, nikejski bizantski car, vodio borbe sa
(bizantskim) latinskim carstvom, njemaki je car Friedrich II. vodio borbu s papom.
Izmeu njih je sklopljen savez i rodbinski odnos.
Poslije smrti nikejske bizantske carice IRENE Laskaris, car IVAN Vatac se oenio
Konstancom, kerkom cara Friedricha II.
Vatac je pokuao uniju s papom crkvenu uniju, ali nije uspio.
Ivana Vataca je u Nikeji naslijedio njegov sin TEODOR II. Laskaris (1254.
1258.), koji je kulturno uzdigao Bizantsko Nikejsko Carstvo. Na dvoru u Nikeji je
boravio uenjak Nikifor Vlemid, a suvremenici su Nikeju usporeivali s Atenom. Teodor
je dravom upravljao autokratski, savjetnik mu je bio neznanac Georgije Muzalon, za
patrijarha je postavio jednostavnog i ogranienog asketu kaluera Arsenija, za uniju s
Rimom nije bio zainteresirano .Bio je bolestan (epilepsija) i umro je poslije kratke carske
vladavine. Nastavljene su borbe Bizantinaca s Bugarskom i Epirskom despotovinom,
dogovarana su saveznitva s Mongolima i Turcima.
Car Teodor II. je uzeo za regenta svoga maloljetnog sina, cara IVANA IV.
Laskarisa (1258.1261.). Teodor je odredio svoga prijatelja Muzalona da se brine za
Ivana IV., ali su Muzalona i brata mu u crkvi ubili protivnici, te za regenta postavili
aristokratu Mihajla Paleologa. Paleolozi su Bizantom vladali kao carevi od 1261. pa sve
do propasti Bizanta 1453.
Car MIHAJLO VIII. Paleolog (1261.1282.) bio je regent prije nego je postao car
od 1259. oenjen Teodorom, roakom bivega cara Ivana III. Duke Vataca. Bio je i despot
Epirske despotovine, prije nego to je postao car. Protiv Mihajla bili su epirski despot,
ahajski knez Vilijam II. Vilarduen, kojemu su pokornost izrazili atenska vojvodina i
Eubeja te normanski kraljevi na Siciliji. Uz pomo svoga brata tesalskog sevastokratora
Ivana I. (1271.1296.) u Pelagonijskoj su dolini 1259. uspjeli su potui koalicijsku
protivniku vojsku na elu sa sicilskim kraljem Manfredom i ahajskim knezom Viljemom
II. Vilarduenom. Najtee je prola Epirska despotovina, jer je u nju i njen glavni grad Artu
ula carska bizantsko nikejska vojska. No, uz pomo Sicilije Epirska je despotovina
spaena. Nikejski bizantski car je protiv Mleana (koje favorizira Latinsko Carstvo)
poticao enovljane davi im brojne privilegije, te su time Venecija i enova postale
suparnice u Bizantu. Dok je mletaka flota otplovila u Crno more, nikejski bizantski car
Mihajlo VIII. napao je Carigrad (25.VII.) 1261. i uao u grad iz koga je pobjegao bez
borbe latinski bizantski car Balduin II., te je tako time prestalo postojati Latinsko carstvo.
Latinsko je carstvo trajalo u Carigradu i okolici (1204 1261.)
Mihajla VIII. doekali su Carigraani s ikonom Bogorodice Hodigitrije (smatrala
se izvornim djelom evaneliste Luke) i pratili ga do Crkve sv. Sofije, gdje je sa suprugom
Teodorom dobio staru carsku krunu. Tadanjem maloljetniku caru Ivanu IV. Laksarisu
iskopane su oi kako vie ne bi mogao vladati, a za prijestolonasljednika car Mihajlo VIII.
je postavio svoga trogodinjega sina Andronika.
U bizantskim vodama (Egejskog, Jonskog, Crnog, Mramornog, Jadranskog i
Sredozemnog mora) gospodarile su talijanske republike Venecija i enova. Grka je i
dalje bila pod vlau Latina, a pod grkom vlau bijae i Epirska despotovina u
neprijateljstvu s Bizantom. I dalje je sredite agresivnih napada bila Sicilija. Sicilsko
kraljevstvo je jedno vrijeme imalo saveznitvo u Rimu (pape) zbog obnavljanja Bizanta i
ruenja Latinskog Carstva u Carigradu. Papa Urban IV. (1261.1264.) podrao je Latine u
Grkoj u borbi protiv Bizanta, ak je bacio prokletstvo na enovljane koji su bili od
ranije u saveznitvu s Bizantskim Nikejskim Carstvom (saveznitvo izmeu Rima i
Sicilije je prestalo jer je papa bio protiv taufovaca i kralja Manfreda te podravao Karla
Anuvinskog (Anjou) za kralja Kraljevine Sicilije). Poslije pobjedonosne bitke 1266. u
101
Italiju je doao grof od Provanse Karlo Anuvinski, savladao Manfreda (poginuo u bitci
kod Beneventa) i postao kao papin saveznik sicilski kralj. Karlo je bio neprijatelj Bizanta
i protiv Mihajla VIII. je ratovao u Grkoj (sklopio je Karlo sa Balduinom II. ugovor o
diobi Bizanta u Viterbu u prisutnosti pape Urbana IV. god. 1267.).
Pritisnut sa svih strana Mihovil VIII. je pristao na papine uvjete (papa Grgur X.) o
uniji obaju crkava, koja je potpisana u Lyonu 1247. primat pape i cara Karla priznali su
patrijarh German, nikejski (arhiepiskop) mitropolit Teofan.
Po toj je uniji objedinjeno ponovno pravoslavlje s katolicizmom. Kada je umro
car Balduin 1278. Moreju ili Ahaju je prisvojio Karlo. Sestra cara Mihajla Eulogija
(Irena) otila je svojoj keri, bugarskoj carici Mariji, te djelovala da bugarski dvor bude
arite spletaka protiv bizantskog cara Mihajla VIII. i to najvie zbog unije koju je sklopio
s papom (crkvena unija). Epirski despot (1271.1296.) Nikifor se zbog unije borio protiv
cara Mihajla, tako je postupio i tesalski sevastokrator Ivan I. (1271.1296.) branei
pravoslavlje.
Unija se odrala do 1281. (svega pet godina) dok papa Martin IV. nije prokleo
bizantskog cara kao izmatika.
Zapadne su se sile udruile protiv Bizanta za ijom je krunom teio Sicilski kralj
Karlo Anuvinski Karlu su Mleani dali flotu, papa moralnu podrku, balkanski su mu
se vladari pridruili Karlu (sevastokrator Ivan Tesalski i srpski kralj Milutin su 1282. g.
upali u Makedoniju srpski kralj je tada zauzeo Skoplje). U Bugarskoj je bizantski tienik
car Iva Asen III. izgubio krunu, a njegov se nasljednik Georgije I. Terter, kao voa
bugarskih boljara okrenuo protiv Bizanta (ovo je bila jedinstvena prilika da se Karlo
domogne bizantske krune). Mihajlo VIII. je sada za saveznika naao aragonskog kralja
Petra III., zeta pokojnog Manfreda i nagovorio ga da napadne Karla Anujskog (Karlo je
Manfredu 1266. oduzeo krunu). Godine 1282. u Palermu na Siciliji izbio je ustanak protiv
Karla, a u pomo ustanicima je pritekao Petar Aragonski. Pobijedivi Karla u Palermu
Petar se okrunio sicilijanskom krunom, dok se Karlo pobijeen povukao s privrenicima
na jug Italije. U tim okolnostima Bizantsko Carstvo kao i car Mihajlo VIII. bili su spaeni.


Latinsko Carstvo u Carigradu
1204. 1205. Balduin I. Flandrijski
1205. 1216. Henrik Flandrijski
1217. Petar Kurtene
1217. 1219 Jolanta
1221. 1228. Robert Kurtene
1231. 1237. Ivan Brien

Epirski despoti
1237. 1271. Mihajlo II.
1271. 1296. Nikifor I.
1296. 1318. Tomo / regent Ana Paleolog Kantakuzen do 1313.
1318. 1323. Nikola Orsini
1323. 1335. Ivan Orsini
1335. 1340. Nikifor II /. regent Ana Paleolog

Solunsko Carstvo / i despoti
1204. 1215. Mihajlo
1215. 1224. Teodor (kralj od 1224.)
102
1224. 1230. Teodor
1230. 1238. Manojlo
1238. 1244. Ivan
1244. 1246. Dimitrije

Tesalski sevastokratori
1271. 1296. Ivan I.
1296. 1303. Konstantin
1303. 1318. Ivan II. (1318. g. raspad Tesalske sevastokratije)


Mihovilov nasljednik ANDRONIK II. Paleolog (1282.1328.) bio je "slab" vladar,
pred sobom je sve ee imao neprijatelja koji e obiljeiti naredna stoljea Turke. Za
suradnike je imao uenjake kao to su bili Teodor Metohit i Nikifor Grigore. Njegova
druga supruga Jolanta (Irena) od Monferata trai da joj mu podijeli carstvo na sinove, a
kada Andronik to nije htio uiniti carica je napustila Carigrad i otila u Solun, gdje je sa
svojim zetom srpskim kraljem Milutinom eljela za jednog sina osigurati nasljedstvo u
Srbiji. No, na to opet nisu pristali njezini sinovi, razmaeni prinevi.
Uzdizanje Paleologa znailo je u Bizantu pobjedu vieg plemstva. Jo je Mihajlo
VIII., a sada Andronik II., pronije pretvorio u nasljedna dobra, slino kao na zapadu.
Izdravanje najamnikih trupa bilo je skupo, a one su brojale vie desetaka tisua
ljudi (1263. g. na Peloponezu odreeno je 6.000 konjanika, a u jednom pohodu na
Bugarsku bilo je 10.000 vojnika).
Bizantski zlatnik novac (nomizma) stalno je gubio vrijednost, zlatni perper je za
deset godina izgubio 2/3 vrijednosti.
Separatistike grke drave za vrijeme Andronika borile su se za svoju
autonomiju. ak su i meusobna neprijateljstva bila velika, kao izmeu Epira i Tesalije.
Srbija je stalno prijetila Bizantu, pa je 1282. oduzela Skoplje, a da bi Srbe primirio car
Andronik je dao svoju petogodinju ker Simonidu srpskom kralju Milutinu za enu.
Crkveni kler je protestirao to car daje malodobnu svoju ker za ve po trei puta
oenjenog kralja, sada s bugarskom princezom, ali je to car uinio u ime mira sa Srbijom.
Godine 1299. proslavljena je svadba i potpisan mir sa Srbijom koja je za miraz od
Bizanta dobila zemlje sjeverno od crte Ohrid Prilep tip. U Srbiji je poela
bizantizacija, koja e kasnije potpuno doi do izraaja u Duanovoj polugrkoj dravi.
Zbog nemogunosti isplata plaa graniari su masovno naputali istone granice
omoguivi nesmetan ulazak Turcima u dubinu drave.
Godine 1300. se ve Mala Azija nalazila pod Turcima, odrale su se samo neke
bizantinske tvrave, kao Nikomedija, Brusa, Sard, MagnezijaStaru Bitiniju osvojio je
Osman, osniva osmanske turske dinastije. Sada se caru Androniku ponudio 1303. Roer
de Flor, vojskovoa katalanskih kompanija (prije su bili u slubi sicilskom kralju
Fridrihu a sada su ostali najamnici bez posla) i car ih je primio (6.500) u Carigrad, a oni
su uspjeno branili grad i nekoliko puta porazili Turke (Katalancima je car dao plau
unaprijed 4 mjeseca, a Roeru de Flor dao za enu svoju sestrinu Mariju Asen).
Ali Katalanci nisu samo ratovali protiv Turaka, ve su pljakali i Bizantince, jer su
neredovito dobivali plau. Dolo je do sukoba sa Bizantincima u kome je 1305. Roer de
Flor bio ubijen, ali su Katalanci ostali i jo dvije godine pljakali po Bizantu, su preli
1308. u Tesaliju, a od tamo stupili 1310. u slubu atenskog vojvode Valtera od Brijena.
U Ahaji je Andronik postavio za upravitelja Ivana Kantakuzena, oca kasnijeg bizantskog
cara Ivana IV. koji je sredio prilike u Ahaji, od 1316. do 1323. Kantakuzena je naslijedio
103
Andronik Asen, sin biveg bugarskog cara Ivana III. Asena, od kada je Peloponez (Ahaja
ili Moreja) postao trgovaki centar, a njen grad Monemvasija vana luka.
U Epiru je despota Tomu ubio grof Kefalenije Nikola Orsini, koji je preao u
pravoslavlje i zavladao kao despot Epirom 1318., a Tesalijom su poslije sevastokratora
Ivana II. godine 1318. vladali Katalanci, kada su se u velikim skupinama u Epir
naseljavali Albanci (Arbanasi). Izbio je tada sukob koji je bio pretvoren u graanski rat
izmeu starog cara Andronika i njegovog unuka Andronika III.
Car ANDRONIK III. Paleolog (1328.1341.) pokuao je napraviti reformu
bizantinskog sudstva. Car je doao uz pomo Ivana Kantakuzena koji se proslavio u
tekim graanskim ratovima protiv starog cara Andronika II. Unuk je potedio svoga
djeda kada ga je zarobio i ostavio izvjesno vrijeme da ivi u Carigradu, kasnije ga je dao
zatvoriti, gdje je umro 1322. kao redovnik Antonije.
Bugare je 1330. g. Andronik III. pobijedio kod Velbuda, a sam car Bugara
Mihajlo iman je poginuo u bijegu.
Makedonija je zbog saveznitva tada predana (1330. g.) Srbiji. Car i Ivan
Kantakuzen htjeli su s 2.000 vojnika osloboditi Nikeju (koju je zauzeo Orhan, a Turci su
est godina kasnije zauzeli isto u Maloj Aziji i Nikomediju). Andronik i Ivan Kantakuzen
su uspjeli pokoriti do 1339. g. Epir i Tesaliju. U Epiru su ostavili namjesnika Teodora
Sinadina, kojeg su u Arti uz pomo zapadnjaka (Sicilije) zatvorili i postavili za vladara
Nikifora II., ali ga je Ivan Kantakuzen 1340. u drugom vojnom pohodu zbacio i protjerao
u Solun.
Kada je Andronik III. umro, njegov sin IVAN V. Paleolog je imao deset godina
(1341.1391.), te je umjesto njega vladao veliki domestik Ivan Kantakuzen kao regent.
Meutim, protiv Kantakuzena su bili patrijarh Ivan Kalekas i supruga pokojnog
Andronika III. Ana Savojska.
Protiv Kantakuzena je i njegov nekadanji prijatelj Aleksej Apokavk. U isto
vrijeme Turci pljakaju Trakiju, a Srbi su prodrli do Soluna, te Bugari prijetili Bizantu
ratom, ali se Kantakuzen svima uspjeno suprotstavio.
Tada je Kantakuzen izjavio: Ako s Bojom pomou uspijemo da potinimo Latine
nastanjene na Peloponezu, onda e se i Katalanci u Ateni i Beotiji milom ili silom
prikljuiti nama. Tada e se vlast Romeja kao u staro doba iriti od Peloponeza do
Vizantiona, i bit e im da i od Srba i drugih susjednih barbarskih naroda dobijemo
zadovoljtinu za sve uvrede koje su nam tako dugo inili.
Meutim, u Kantakuzenovu je odsustvu bio izvren dravni udar u Carigradu, a
za domestika duksa postavljen je Aleksej Apokavk, a za regenta patrijarh Ivan.
Kantakuzen je prihvatio izazov i 1341. u Dimotici se proglasio carem, ali je i dalje
priznavao legitimnog malodobnog cara Ivana V. Sada je Bizant u najteem graanskom
ratu izmeu Kantakuzena i Apokavka.
U Solunu su siromani slojevi stanovnitva ziloti digli pobunu i 1342. preuzeli
vlast, i bili protiv Kantakuzena. Kantakuzen je trai i naao potporu kod cara Duana u
Pritini (neuspjeno su oboje opsjedali grad Ser 1342./1343.) ali u to vrijeme ga iznenada
priznala Tesalija za cara, koju daje na doivotnu upravu Ivanu Anelu, svom prijatelju i
roaku. Priznaje ga i Epir, pa i Atena sa Beotijom gdje su bili Katalanci.
Meutim, car Duan je svoga sina Uroa oenio sestrom mladog bizantinskog cara
Ivana Paleologa 1343. i time postao neprijatelj Ivanu Kantakuzenu. Sada Kantakuzen za
saveznika ima turskog emira Umura i s njim osvaja Trakiju, ali ne uspijeva osvojiti Solun
od zilota. Protiv Turaka okrenuli su se car Ivan V., car Duan i bugarski car Ivan
Aleksandar, koji su na raun Bizanta osvojili ogromne prostore. Apokavk je ubijen 1345.
(prilikom obilaska tamnice svojih protivnika).
104
Kantakuzen je suraivao s Turcima i svoju je ker Teodoru dao sultanu Orhanu
1346., a ranije ju je nudio Umuru (koji je umro 1348.)
IVAN KANTAKUZEN (1346.1354.), znamenit kao Ivan VI. je okrunjen 1346. u
Jedrenu za bizantinskog cara (in ustolienja je obavio jeruzalemski patrijarh), a 1347. uz
pomo carice Ane priznali su ga za cara i u Carigradu (primio je krunu iz ruku novog
carigradskog patrijarha Izidora). Kantakuzen je prvih deset godina prema sporazumu
vladao sam, a onda je trebao postati car Ivan V., kojega je Kantakuzen oenio svojom
kerkom Jelenom. Solun se Kantakuzenu predao 1349. Ali, 1353. Ivan e Kantakuzen
proglasiti za svoga suvladara i cara svoga sina Matiju Kantakuzena.
Od sada su bila tri cara: Ivan V. Paleolog, Ivan Kantakuzen i Matija Kantakuzen.
Car Ivan V. je zvao u pomo enovljane, stare Kantakuzenove neprijatelje, i uspio
prisiliti Ivana Kantakuzena da napusti prijestolje (enovljan Franesko Gatiluzio trebao
je dovesti sina Ivana V. Paleologa na prijestolje, za nagradu mu je dan otok Lezbos i
Marija, sestra cara Ivana V. za suprugu). Ivan Kantakuzen je abdicirao 1354. i postao u
jednom manastiru monah pod imenom Josaf, gdje je ivio jo trideset godina do 1383.
Matija Kantakuzen je poraen u sukobu sa Srbima i zarobljen od cara Ivana V. Paleologa
1357. g. Ali, car nije uspio oduzeti vlast Manojlu Kantakuzenu u Moreji (Peloponezu ili
Ahaji). To e se dogoditi tek kada Manojlo Kantakuzen umre 1830. Matija Kantakuzen je
pobjegao u Moreju i od brata preuzeo vlast do 1382.


( karta Bal 22.)




























105

Uskoro su Turci poeli sustavno napadati Bizant, te 1359. prvi put doi pred
zidine Carigrada (Carigrad je imao tri lanca zidina). Turci su osvojili Trakiju 1361. grad
Dimotiku gdje su iz maloazijske Bruse prebacili svoju rezidenciju. Kada su Turci 1365.
pod sultanom Muratom I. (1362.1389.) osvojili Jedrene, prebacili su svoje sjedite iz
Dimotike. Osmanlijski vojskovoa Lalaahin je 1363. u Bugarskoj osvojio Plovdiv i
postao rumelijski beglerbeg (paa). Bizantski car Ivan V. se obraao za pomo papi u
Avignon, koji se spremao za kriarski rat protiv Turaka, ali uzalud Kriari su se 1365.
uputili pod vodstvom Petra Ciparskog, ali u Egipat. Sada se car osobno obratio ugarskom
i hrvatskom kralju Ludoviku I. Anuvincu, ali uvjet za pomo bila je unija crkvi. Car se
povukao 1366., ali su ga Bugari zarobili (u zarobljavanju je sudjelovao Andronik, sin
cara Ivana V., koji je bio oenjen kerkom bugarskog cara Ivana Aleksandra). Oslobodio
ga je Amadeo Savojski, njegov brati koji je Turcima u kriarskom ratu oduzeo 1366.
Galipolje i dio Trakije.
Car Ivan V. e otii i u Rim papi 1369. moliti za pomo, prihvatiti uniju i prijei
u katoliku vjeru (patrijarh Filotej e osuditi ovaj carev akt). Po financijsku je pomo car
otplovio iz Rima u Veneciju. Dud mu je dao est transportnih brodova i 25.000 dukata
uz obeanje da e Mleanima dati otok Tenedos na ulazu u Dardanele. Carev sin
Andronik u Carigradu je odbio predati otok, pa je car u Veneciji morao biti u pritvoru.
Ali, caru je priskoio u pomo mlai sin Manojlo (svojevremeno ga je kao taoca trebao
car dati u Avignon) koji je tada upravljao gradom Solunom Manojlo je ponio u
Veneciju dragulje za otkup i poslije dvije godine pregovora 1371. car Ivan V. je vraen u
Carigrad. Caru se nije isplatilo putovanje u Rim i Veneciju (po iskazu carevog pratioca na
putu Grka Dimitrija Kidona; neki povijesni izvori govore kako je zbog svojih car u
Veneciji bio ak okovan s lancima na nogama).
Te iste godine 1371. kod ernomena na rijeci Marici izgubili su od Turaka bitku
despot Sera Ugljea i njegov brat Vukain Mrnjavevi, koji su i sami u bitci (26.IX.)
poginuli. Vukainov sin Kraljevi Marko morao je priznati turski suverenitet i sluiti u
turskoj vojsci. Dva mjeseca kasnije u protuudaru despot Manuel iz Soluna uspjet e
zauzeti grad Ser. Vazalstvo sultanu morao je priznati i sam car Ivan V., koji je u skladu
sa svojim podanitvom 1373. pratio sultana Murata po Maloj Aziji u pohodima. U
odsustvu cara iz Carigrada stariji sin Andronik je ustao protiv oca, a ovom se isto protiv
svoga oca sultana Murata pridruio Saudi elebija prinevi protiv oeva! Murat je
svoga sina dao oslijepiti i traio da isto i car uini sinu Androniku elebija je umro od
rana, a Andronika su muili, ali mu vid nisu sasvim unitili; umjesto njega otac je iste
godine za nasljednika proglasio mlaeg sina Manojla. U sukobu Venecije i enove oko
Egejskih otoka enoveani su pomogli Andronikov bijeg iz zatvora u Galati. Godine
1376. Andronik je poslije opsade zauzeo Carigrad, stavio brata i oca u zatvor, dao
enoveanima otok Tenedos, a grad Galipolje Turcima (prije deset godina Amadeo
Savojski je taj grad osvojio od Turaka). enoveani nisu uspjeli uzeti otok Tenedis,
kojega su prvo drali pristalice cara Ivana V., a potom ga zauzeli Mleani. Mleani su
pomogli iste godine (1376.) bijeg cara Ivana V. i sina Manojla iz zatvora, koji su se uz
pomo Turaka opet povratili kao carevi u Carigrad (1379.). Dakle, car Andronik IV.
(1376.1379.) je vladao vrlo kratko uz pomo enoveana.
Od 1379. mladi car Manojlo je svake godine morao dolaziti na Portu s
ugovorenim dankom i pratiti sa svojim trupama sultana gdje on to naredi (otok Tenedos
bio je uzrokom mletako enovekog rata sve do mira u Turinu 1381. kada je predan
Amadeu Savojskom, a njegovi itelji raseljeni na otok Kretu i Eubeju). Bizant je
raskomadan: u Carigradu vlada car Ivan V., u Selimuriju car Andronik IV., Herakleji,
106
Radosti i Panidosu, car Manojlo II. je u Solunu, a u Moreji (Peloponezu) despot od
Mistre, trei carev sin, Teodor I. (1382.1407.).
U ovoj neslozi Turci osvajaju grad za gradom: 1383. Ser, 1385. Sofiju, 1386. Ni i
1387. i drugi grad carstva, Solun. Za Srbiju je sudbonosna bitka na Kosovu 15. lipnja
1389. protiv Turaka u kojemu je palo Srpsko Carstvo (sultan Murat je ubijen, a kneza
Lazara je u zarobljenitvu pogubio novi sultan Bajazit).
U Bizantu su Turci, sultan Bajazit, pomogli Ivanu VII., sinu biveg cara
Andronika IV., da 1390. ue u Carigrad i prigrabi carsku krunu kao sultanov vazal
(mletaki izvori nazivaju Ivana VII. Muratovim sinom), ali zakratko. Car Manojlo, koji
je poslije pada Soluna (1387.) pobjegao na otok Lemnos i poslije dva napada upao u
Carigrad protjeravi cara Ivana VII., vratio je 1391. carsku krunu svom ocu Ivanu V. (i
Manojlo i otac Ivan V. car bili su sultanovi vazali). Manojlo je morao biti sa sultanom u
gradu Brusi, ali kada je uo za oevu smrt vratio se u Carigrad, i preduhitrivi sinovca
Ivana VII., uzeo carsku krunu kao MANOJLO II. (1391.1425.), koji je bio do tada kod
sultana u poniavajuem poloaju, ali se sam tako nije drao (sultan Bajazit je o njemu
rekao: Tko ne bi znao da je on car, odmah bi po njegovoj pojavi prepoznao da je car).
Bizant je od sada bio samo grad Carigrad, te samostalna pokrajina kneevina
Moreja na Peloponezu (Carigrad ili Bizant je bio sa svih strana okruen turskim
zemljama). Tesaliju je 1393. osvojio turski vojskovoa Evrenos, a sultan je iste godine
dao blokirati Carigrad (Carigrad je tada imao samo 50.000 stanovnika). Iste godine Turci
vladaju Peloponezom, a 1393. osvajaju Bugarsko Carstvo. Vlaki je vojvoda Mira,
zajedno s Maarima i Hrvatima uspio potui Turke u bitci na Rovinama (17.V.) 1395.,
gdje su se na strani Turaka borili i Srbi, despot Stefan Lazarevi, a Kraljevi Marko i
Konstantin Dejanovi izgubili su u bitci i ivot. Iako je vojvoda Mira pobijedio, ipak je
postao turskim vazalom, a Vlaka vazalna turska kneevina.
Poslije ovih turskih pobjeda Europa se silno uzbudila i prepala, te pod vodstvom
ugarskog i hrvatskog kralja Sigismunda Luksemburkog poslala dio svojih vojski
(najvie Francuzi) da suzbiju Turke. Ali, ta arolika europska vojska u bitci kod Nikopolja
na Dunavu (25.IX.) 1396. pretrpjela je teak poraz. Sam kralj Sigismund je jednim
brodom preko Dunava, Crnog mora, Sredozemnog i Jadranskog mora uspio pobjei
Turcima i vratiti se u Ugarsku (dok je prolazio Dardanelima, sultan je dao ubijati
zarobljenike, koji su jaukom dozivali kralja Sigismunda).
Godine 1397. Turci su konano osvojili i Atenu, te jug Grke. Bizantski car i
patrijarh tada zapomau i zovu u pomo i Rusiju. Vjerojatno bi Carigrad pao da se na
istoku nije Turcima pojavio novi neprijatelj Mongoli koji su do 1398. ve osvojili za
svoju Zlatnu hordu Perziju, Mezopotamiju, Siriju i dio Osmanskog Carstva u Maloj
Aziji. Horde su uinile iza sebe pusto, kako to pie kroniar Duka tamo se nije ulo ni
lajanje pasa, ni glas kokoki, ni pla djeteta. U bitci kod Angore (28.VII.) 1402. je voa
Mongola TIMUR Lenka potukao Turke i Bajazita u kojoj je svaka strana imala po 20.000
vojnika (kao bajazitovi turski vazali u angorskoj bitci bili su Stefan Lazarevi titulu
despota dobio je od cara Ivana VII., zatim ura i Grgur Brankovi). Poslije povlaenja
Mongola 1403. Bajazitov je najstariji sin Sulejman sklopio mir sa Bizantom, koji je
ponovno povratio Solun i gradove u Mramornom moru, zatim je sklopio ugovor sa
srpskim despotom Stefanom Lazareviem, te Venecijom, enovom i Rodosom.
Turci nisu bili sloni, jer se protiv Sulejmana digao njegov brat Musa 1411., ali je
konanu pobjedu odnio trei brat Mehmed, potpomognut od cara Manuela i despota
Stefana Lazarevia, koji je postao sultan Mehmed I. (1413.1421.).
Za Mehmeda I. sultana odnosi sa Bizantom su bili dobri, tako da je car Manojlo
due vrijeme boravio u Solunu, a potom despotovini Mistri na Peloponezu, koji je sada
107
postao centar Bizanta. Ovdje je doao i Manojlov sin Ivan 1416. pomoi svojem bratu
despotu Teodoru u borbi protiv susjedne latinske Moreje, gdje je vladao ahajski knez
Cebturion Cakarija.
Relativan je mir nestao kada je turski sultan postao Murat II. (1421.1451.),
bizantski car postao Manojlov sin IVAN III. (1421.1448.) kao oev suvladar, a sam je
vladao poslije Manojla kao redovnik (Matija) 1425. Murat je odmah 1423. zauzeo je na
Peloponezu Moreju i zapoeo opsadu Carigrada. Solun se predao Mleanima koji su se od
1423. cjenjkali sa Turcima o prodaji Soluna (od 100.000 aspri je svota narasla do 300.000
aspri plaanje turskog danka), ali je na kraju osobno sultan rukovodio osvajanjem
Soluna 1430.
Jo dok je na elu Bizanta bio car Manojlo, njegov sin Ivan putovao je po zapadu
traei pomo, a u Rimu je opet obeavao uniju crkava.
Ozbiljniji pregovori o uniji su zapoeli 1431. s papom Eugenijem, a car je Ivan
VIII. osobno 1437. otiao na pregovore, te tada prepustio regenstvo (u svojem odsustvu)
bratu Konstantinu u Carigradu. Najprije u Feraru, a potom u Firencu, car Ivan VIII. je sa
svojim bratom Dimitrijem i patrijarhom Josifom stigao 1438.
Idue 1439. proglasili su uniju u Firentinskoj katedrali nikejski arhiepiskop
Visarion i kardinal Julijan Cezarini s priznanjem papinog primata (dekret o uniji bio je na
latinskom i grkom). Prijelaz cara Ivana VIII. na katoliku vjeru smatrao se u Bizantu
izdajom, a to je osudila Moskovska Rusija (moskovski knez Bazilije II. poslije povratka
iz Firence dao je zatvoriti moskovskog mitropolita Grka Izidora, koji je u Firenci takoer
zagovarao uniju).
Car Ivan VIII. se morao opravdati sultanu Muratu II. kako ta unija nije uperena
protiv njega, ve se tie pitanja vjere, iako je ona prije svega i sklopljena u cilju da zapad
spasi Bizant od Turaka.
Maari i Hrvati su uspjeno ratovali protiv Turaka na elu s Ivanom Hunjadijem
1443./1444. upadajui s vojskom ak do Trakije. U Albaniji se protiv Turaka digao
kapetan Albanije Skenderbeg (1443.1468.).
Ivanov se suvladar i brat Konstantin odupirao s bratom Dimitrijem Turcima u
Grkoj Peloponezu. Sultan Murat II. jo je jednom uspio sklopiti desetgodinji mir s
ugarsko hrvatskim kraljem Vladislavom II., despotom srpskim uraem Brankoviem i
erdeljskim vojvodom Ivanom Hunjadijem 1444., i to na Jedrenu. Mir nije potrajao ni
nekoliko mjeseci, a ve je sultan Murat II. napao zajedniku kransku vojsku kod Varne
(10.XI.) 1444., gdje su poginuli kralj Vladislav II. i kardinal Cezarini inicijatori vojnog
pohoda protiv Turaka.
Turci su osvojili Moreju na Peloponezu, koju je branio Konstantin, 1446. uz
obvezu plaanja danka.
Car Ivan VIII. je umro bez djece 1448. (iste godine umro je i Teodor) tako da je
carska kruna pripala despotu Konstantinu, treem sinu cara Manojla II. i Jelene Draga,
kerke Konstantina Dejanovia.
Car KONSTANTIN XI. Paleolog Draga (1449.1453.) je prvo okrunjen u
Moreji, a zatim se vratio u Carigrad.
Kada je poslije smrti Muratove 1451. vlast preuzeo njegov sin Mehmed II., brojalo
se posljednje vrijeme opstanka Bizanta. Car Konstantin opet moli Zapad za pomo, jer je
sultan u blizini Carigrada podigao utvrdu Rumili hisar za osvojenje grada Carigrada.
Car Konstantin opet izjavljuje uniju s papom. Kao papin legat u Carigrad je doao
ak kardinal Izidro (bivi moskovski mitropolit) 1452. i u crkvi Svete Sofije objavio
uniju, no graani su bili ogoreni (bizantski dostojanstvenik Luka Notaris je tada izjavio:
Vie volim vidjeti usred grada turski turban, negoli latinsku mitru.)
108
Jedino je papa Nikola V. (1447.1455.) pruio Carigradu Bizantu novanu
pomo, dok su se drugi vladari ogluili, kao Alfons V. kralj Aragona i Napulja.
U travnju 1453. sultan je opkolio Carigrad s velikom vojskom. U gradu je bio
neznatan broj grkih i latinskih branilaca. Prije poetka opsade u grad je s dvije galije
dolo u pomo 700 enovljana pod vodstvom ustinijanija (Iustinnianni).
Turci, dvadeset puta brojniji, napadali su topovima i pjeatvom s kopna na vrata
pempton, a morem na Zlatni rog (koji je bio opkoljen lancima to je trebalo sprijeiti
ulazak brodova). U jednom okraju na moru su pobijedili Bizantinci, ali je sada 29.
svibnja 1453. sultan Mehmed II. naredio opi juri (branitelji su se posljednji put prije
bitke pomolili u crkvi Sv. Sofije). Jedno su vrijeme branitelji dobro odolijevali, da bi
onda sultan u borbu uveo svoju glavnu priuvu janjiare, koji su se popeli na zidine. U
isto vrijeme je poginuo ustinijani branei grad kao i car Konstantin XI.
Turci su uveliko izmasakrirali stanovnitvo, a odvodili su o i u ropstvo. Grad je tri
dana bio pljakan, to je sultan uoi napada i obeao. Sultan je uao u grad i Carigrad,
tada prozvan Istambul, te ga proglasio za svoje novo sjedite. Bizant je time propao
prestao postojati.
Jo su se samo nekoliko godina odrali do turskog osvojenja Morejska
despotovina i Trapezuntsko carstvo, grad Atena je pala 1456., pa je Partenon pretvoren u
crkvu Bogorodice, a sada opet pretvoren u damiju. Morejska despotovina na Peloponezu
pala je Turcima 1460. Bosanska kraljevina pala je Turcima 1463., tako se Osmansko
tursko Carstvo protezalo od Mezopotamije do Jadrana sa sreditem u Carigradu. U
pravoslavlju je tada Carigrad, kao novi Rim, zamijenila Moskva, trei Rim.
Grko Bizantske drave sada su pretvorene u turske paaluke i sandake.


Carevi Bizantskog Carstva od 395. do 1453.

Car Teodozije I. podijelio je Rimsko Carstvo i Istono Rimsko Carstvo ili Bizant dodijelio svomu
starijemu sinu Arkadiju. Mlaem sinu Honoriju dodijelio je Zapadno Rimsko Carstvo.
395. 408. ARKADIJE
408. 450. TEODOZIJE II.
450. 457. MARKIJAN
457. 474. LEON I.
474. LEON II.
474. 475. ZENON
475. 476. BAZILISK
476.- 491. ZENON (drugi put)
491. 518. ANASTAZIJE I.
518. 527. JUSTIN I.
527. 565. JUSTINIJAN I.
565. 578. JUSTIN II.
578. 582. TIBERIJE I. Konst.
582. 602. MAURICIJE
602. 610. FOKA
610. 641. HERAKLIJE
641. KONSTANTIN III. Herakl.
641. IRAKLON
641. 668. KONSTANS II.
668. 685. KONSTANTIN IV.
685. 695. JUSTINIJAN II.
695. 698. LEONTIJE
698. 705. TIBERIJE II. Ansimar
705. 711. JUSTINIJAN II. (drugi put)
711. 713. FILIPIK Vardan
109
713. 715. ANASTAZIJE II.
715. 717. TEODOZIJE III.
717. 741. LEON III.
741. 775. KONSTANTIN V.
775. 780. LEON IV.
780. 797. KONSTANTIN VI.
797. 802. IRENA
802. 811. NIKIFOR I.
811. STAVRIJE
811. 813. MIHAJLO I. Rangabe
813. 820. LEON V.
820. 829. MIHAJLO II.
829. 842. TEOFIL
842. 867. MIHAJLO III.
867. 886. BAZILIJE I.
886. 912. LEON VI.
912. 913. ALEKSANDAR
913. 959. KONSTANTIN VII. Porfir.
959. 963. ROMAN II.
963. 969. NIKIFOR II. Foka
969. 976. IVAN I. Cimiskije
976. 1025. BAZILIJE II.
1025. 1028. KONSTANTIN VIII.
1028. 1034. ROMAN III. Argip
1034. 1041. MIHAJLO IV.
1041. 1042. MIHAJLO V.
1041. ZOJA I TEODORA
1042. 1055. KONSTANTIN IX. Monomah
1055. 1056. TEODORA
1056. 1057. MIHAJLO VI.
1057. 1059. IZAK I. Komnen
1059. 1067. KONSTANTIN X. Duka
1067. 1071. ROMAN IV. Diogen
1071. 1078. MIHAJLO VII. Duka
1078. 1081. NIKIFOR III. Votanijat
1081. 1118. ALEKSEJ I. Komnen
1118. 1143. IVAN II. Komnen
1143. 1180. MANOJLO I. Komnen
1180. 1183. ALEKSIJE II. Komnen
1183. 1185. ANDRONIK I. Komnen
1185. 1195. IZAK II. Anel
1195. 1203. ALEKSEJ III. Anel
1203. 1204. IZAK II. po drugi put i ALEKSIJE IV Anel
1204. ALEKSIJE V. Murzufl
1204. 1222. TEODOR I. Laskaris
1222. 1254. IVAN III. Duka Vatac
1254. 1258. TEODOR II. Laskaris
1258. 1261. IVAN IV. Laskaris
1259. 1282. MIHAJLO VIII. Paleolog
1282. 1328. ANDRONIK II. Paleolog
1328. 1341. ANDRONIK III. Paleolog
1341. 1391. IVAN V. Paleolog
1347. 1354. IVAN VI. Kantakuzen
1376. 1379. ANDRONIK IV. Paleolog
1390. IVAN VII. Paleolog
1391. 1425. MANOJLO II. Paleolog
1425. 1448. IVAN VIII. Paleolog
1448. 1453. KONSTANTIN XI. Paleolog Draga

110
Lainsko Bizantsko Carstvo

1204. 1205. BALDUIN I. Flandrijski
1206. 1216. HEINRICH Flandrijski
1217. PETAR Kurtene
1217. 1219. JOLANTA
1221. 1228. ROBERT Kurtene
1228. 1261. BALDUIN II. Kurtene
(1231. 1237. IVAN Brien)

Epirski solunski despoti

Tesalski sevastokratori

Bizantske dinastije:

HERAKLIJEVA 610. 711.
SIRIJSKA 717. 802.
AMORIJSKA 820. 867.
MAKEDONSKA 867. 1065.
DUKA 1059. 1078.
KOMNENA 1081. 1185.
ANELA 1185. 1204.
LASKARISA 1204. 1261.
PALEOLOGA 1262. 1453.



Arapi u srednjemu vijeku

Arapi - kalifi
neposredni nasljednici Proroka Muhameda:
Abu Bekr 11./632., Omar 13./634., Osman 23./644., Alija 35./656.


Omejadi:
Muavija I. 41./661., Jazid I. 60./680., Muavija II. 64./683., Marvan I.64./684., Abd Al Malik 65./685., Al
Valid I. 86./705.,
Sulejman 96./715., Omar II.99./717., Jazid II.101./720., Hiam 105./724., Al Valid II.125./743. Jazid III.
126./744., Marvan II. 127./744.
Abasidi:
As Safa 132./750., Al Mansur 136./754., Al Mahdi 158./775., Al Hadi 169./785., Harun Ar Raid 170./786.

Kada je kalif Omar porazio bizantskog cara Heraklija na Jarmuku 636. Arapi se ire i po
Sredozemlju. Kalif Muavija (661.-680.) naputa Medinu i proglaava prijestolnicom grad Damask. Arapi su
osvojili 711. zapadnogotsku panjolsku (zadrati e se sve do 1492. do pada Granade). Sjevernoafriki
Arapi, zvani Mauri (pomijeani Arapi s Berberima), osvojili su Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i
Kalabriju, od tada su dobili naziv Saraceni. Isti Saraceni su zauzeli i Siciliju od 827. do 843., kao i otok
Kretu.
Godine 831. osvajaju Saraceni Palermo i Messinu, pale 838. Brindisi a 840. zauzimaju Bari i
Taranto u junoj Italiji.
U junoj Italiji su unitili bizantsku flotu i napali istonu obalu Jadrana. Daljnje prodiranje Arapa
su sprijeile njihove unutranje borbe. Posebno su veliku smetnju Arapima inili iraki hariditi koji su
isticali jednakost svih muslimana i zahtijevali da kalifi budu izborni. Izbila je opa pobuna ijita 749. te je u
toj pobuni Abul Abas, potomak Muhamedova strica, proglaen novim kalifom u Kufri. S Abu Abasom
poinje era vladavine Abasida od 75o. do 1517.
Omejid Abd ar-Rahman je 756. osnovao emirat Cordobe i itave panjolske, a brat i nasljednik
Abu Abasa Al-Mansur je prenio sjedite u Bagdad, gdje je bilo sve dok Mongoli (Dingis kanov unuk
Hulagu) nisu 1258. osvojili Bagdad a Arapi su prebacili sjedite u Kairo, gdje je ostalo sve do Turskog
111
osvajanja 1517. Egipta. Posljednji Abasid al-Mutavakil III. bio je tada odveden u Carigrad, gdje je od njega
turski sultan prisvojio vlast "prorokova nasljednika".

I zvori i literatura:
Pseudo-Cezarije, Dialozi, V. st.
Prisk, Bizantinska kronika, V. st.
Prokopije, VI.st De bellis, Historia arcana, De aedificiis
Agatijas, VI. st. O Justijanovoj vladavini
Ivan Malala, VI. st. Kronografija (Svjetska kronika)
Menander Protektor, VI. st., Excerpta de legationibus (kod Suidasa i Konstantina Porf. je sauvano)
Euagris, VI. st. Crkvena historija
Teofilakt Simokata, VII.st. Epistolae Historia
Pseudo-Mauricije, VII. st., Strategikon
car Leon (Lv), 886-912. g., Taktika
Konstantin VII. Porfirogenet, X. st., De administrando imperio, De praefecturis, Historia Byzantina De
caeremonis aulae Byzantinae De thematibus
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
G. Ostrogorski, Postanak teme Helada i Peloponez, Zbornik rad. Vizant.inst., Beograd, 1952.
P. Tomac, Vojna istorija, Beograd, 1959.
H. Ahrweiller, Byzance et la mer, Paris, 1966.
Historija naroda Jugoslavije, I-1953., II-1960.
J. A. Andrassy, Slaveni u paniji prije 1000 godina, Zagreb, 1930..
P. K. Hitti, History of the Arabs, London, 1959.
B. Lewis, Arapi u povijesti, Zagreb, 1956.







BUGARI U SREDNJEM VIJEKU

Izmeu Dunava i planine Balkan (stara Mezija) formirala se prva slavenska drava na Balkanskom
poluotoku - Bugarska.
U plemenima - upama u VII. st. doseljavali su se Slaveni, a sjeverno od njih preko rijeke Dunava
ivjeli su Bugari, turansko-tatarskog podrijetla. ivjeli su stoarsko-nomadskim ivotom, slino Hunima.
Voa se bugarskih plemena zvao kagan ili han (kan), a njega je okruivala rodovska aristokracija, kasnije
zvani boljari (bojari).
ASPARUH, kan bugarske horde 679. je porazio Bizantince, opustoio i zavladao bizantskom
pokrajinom Mezijom, gdje su ve ranije ivjeli doseljeni Slaveni. Bugari, iako u manjini i niem stupnju
razvoja, nametnuli su se Slavenima, ali su se brzo asimilirali u masi Slavena, izgubivi do kraja IX. st. i svoj
jezik, te plemenske osobitosti.
Brza slavenizacija Bugara olakala je bugarskim kanovima ujedinjenje susjednih teritorija - Trakije
i Makedonije. Slavensko stanovnitvo u ovim bizantskim provincijama u ratovima od IX. do X. st., izmeu
Bugara i Bizantinaca, uvijek je podravalo Bugare.
Bugari su uspjeno ratovali, posebno pod kanom KRUMOM, te su poetkom IX. st. doli ak do
Carigrada. Ipak, Krumov nasljednik kan BORIS (852.-888.) je uspostavio odnose i kulturne veze Bugara s
Bizantom, te od Bizanta primio kranstvo. Kristijanizacija u Bugara je ubrzala raspadanje rodovskih
odnosa, ali i ojaala centralnu vlast kanova nad boljarima.
Kan Boris se pokrstio 865. i u isto vrijeme uzeo titulu cara. Da bi dobio samostalnost bugarske
crkve, car Boris je stupio u vezu s rimskim papom, ali je to izazvalo carigradskog patrijarha Fotija, koji je
zaotrio odnose s rimskim papom Nikolom I.
Bizantski car Bazilije I. Makedonac je zbog tih odnosa svrgnuo patrijarha Fotija, ali je ve prije
toga bizantska crkva izvrila utjecaj na Bugare.
Patrijarija je popustila pred carem Borisom, te dala Bugarima arhiepiskopiju. Car Boris se
obraunavao sa poganskim bojarima (pogubivi ih zajedno sa enom i djecom).
112
Borisa je naslijedio njegov sin car SIMEON (893.-927.) koji je bio bizantinski odgojen i u
Bugarskoj je elio uvesti kulturu, te je na svom dvoru okupljao uenjake. Na njegovu je dvoru boravio
egzarh Ivan, sastavlja "estodneva", svojevrsne enciklopedije. Simeon je vodio ratove protiv Bizanta esto
dolazei pod zidine Carigrada. S Arapima je vodio pregovore o podjeli Bizantskog Carstva.
Ratovi izmeu Bugara i Bizanta zavrili su mirom 927. za Simeonova sina PETRA, kojemu su
konano Bizatinci priznali kao "kanu" carsku titulu, a poglavaru-arhiepiskopu bugarske Crkve titulu
patrijarha.
U sastav Bugarske za cara Petra ula je i Istona Rumelija, vei dio Makedonije i Albanije, dok su
srpski upani i hrvatski banovi sebe priznavali vazalima bugarskog cara.
Procvat Bugarskog Carstva nije bio dugog vijeka jer je bio ugroen meusobnim razmiricama
kanova i bojara. U isto vrijeme zapoinje i vjerska hereza, pavlikijanci i bogumili, koju su veina bojara
podravali nasuprot carske vlasti.
To su iskoristili boljari i na elu s boljarom IMANOM se digli i 968., proglasili samostalnu
dravu u iji su sastav uli zapadna Bugarska, istona Srbija i Makedonija. Pod vlau cara Petra ostala je
Dunavska Bugarska i Trakija.
Bizantski car Nikifor Foka je angairao kijevskog kneza Svjatoslava da napadne Bugare 968. g.
plativi mu 1.500 talira zlata, ali bilo je to uzalud, jer se Svjatoslav iduu godinu vratio kui na vijest da su
mu dravu napali Peenezi.
Svjatoslav se kasnije vratio i sada sam bez saveznitva, ne kao najamnik Bizanta, napao Bugarsku i
zarobio njihovog cara BORISA II. preao je i planinu Balkan i doao pred Bizant, da ga osvoji.
U isto vrijeme u Carigradu dolazi do dvorskog prevrata. Vojskovoa IVAN CIMISKIJE ubio je
cara Nikifora Foku i proglasio se carem. Potom je kod Jedrena porazio Svjatoslava, koji je 971. i napustio
Bugarsku, a potom je car Ivan Cimiskije zauzeo itavu istonu Bugarsku i pripojio je Bizantu.
U zapadnoj je Bugarskoj imana naslijedio njegov sin SAMUILO (977.-986.) i kratko vrijeme
zadrao samostalnost u Makedoniji. Samuilo je bio makedonski car..


































113
Bizantski e car Bazilije II. Bugaroubica 996. krenuti protiv Makedonaca-Bugara i slomiti otpor
1018. kod Belasice. Makedonce je osvetniki iznakazio (vojnike oslijepio), a porodice raselio do Armenije.
Od 1018. do 1187. Bugarska se nalazila pod Bizantom. Tako je neslavno zavrilo tzv. prvo Bugarsko
Carstvo.



Prvo Bugarsko Carstvo Drugo Bugarsko Carstvo

681.-702 ASPARUH 1186.-1196. ASEN I.
702.-718 TEREVEL 1196.-1197. PETAR
718.-725 ? ? ? 1197.-1207. KALOJAN
725.-740. SEVAR 1207.-1218. BORIL
740.-756 KORMISO 1218.-1241. IVAN ASEN II.
756.-762. VINEH 1241.-1246. KOLOMAN ASEN
762.-765. TELEC 1246.-1257. MIHAJLO ASEN
765.-767. SABIN 1257.-1277. KONSTANTIN TIH
767. UMAR 1277.-1279. IVAJLO
767.-772. TOKTU 1279.-1280. IVAN ASEN III.
772 PAGAN 1280.-1292. GEORGIJE I. TERTER
772.-777. TELERIG 1292.-1298. SMILEC
777.-803. KARDAM 1299. AKA
803.-814. KRUM 1300.-1322. TEODOR SVETOSLAV
. 814. DOKUM, DICEVG 1322.-1323. GEORGIJE TERTER
814.-831. OMURTAG 1323.-1330. MIHAJLO IMAN
831.-836. MALOMIR 1330.-1331. IVAN STEFAN
836.-852. PRESIJAN 1331.-1371. IVAN ALEKSANDAR
852.-889. BORIS Mihovil 1371.-1393. IVAN IMAN
889.-893. VLADIMIR 1360.-1396. IVAN STRACIMIR u
893.-927. SIMEON Vidinu
927.-969. PETAR -------------------------------------------------
969.-972. BORIS II. Makedonsko Carstvo
976.-1014. SAMUILO
1014.-1015. GAVRILO RADOMIR
1015.-1018. IVAN VLADISLAV
-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izmeu prvog i drugog Bugarskog Carstva vladali su Bizantski carevi:
(Ivan Vladislav do 1018. u zapadnoj Bugarskoj -Makedoniji)
976.-1025. BAZILIJE II. 1180.-1183. ALEKSIJE II. Komnen
1025.-1028. KONSTANTIN VIII. 1183.-1185. ANDRONIK I. Komnen
1028.-1034. ROMAN III. AGIR 1185.-1195. IZAK II. Anel
1034.-1041. MIHAJLO V. (od 1186. u Bugarskoj, Asen I.)
1042. ZOJA i TEODORA
1042.-1055. KONSTANTIN IX. -
Monoman
1055.-1056. TEODORA
1056.-1057. MIHAJLO VI.
1057.-1059. IZAK I. Komnen
1059.-1067. KONSTANTIN X. Duka
1067.-1071. ROMAN IV. Diogen
1071.-1078. MIHAJLO VII. Duka
1078.-1081. NIKIFOR III. Votanijat
1081.-1118. ALEKSIJE I. Komnen
1118.-1143. IVAN II. Komnen
1143.-1180. MANOJLO I. Komnen

Godine 1018. bizantski car Bazilije Bugaroubica unitio je prvo Bugarsko Carstvo, a bugarske i
makedonske zemlje prikljuio Bizantu.
114
Na elo bugarske Crkve postavljani su od tada iskljuivo grki arhiepiskopi. U bugarskom dijelu
Bizanta uvedeni su bizantski zakoni. Posebno se rairio sustav ustanova - pronija.
Bogumili su i dalje djelovali u bugarskom dijelu Bizanta, a njezine osnovne crte su: odbacivanje
vladajue kranske crkve i njezine hijerarhije, obreda i tajni, naroito priea, kulta ikona, zahtjev da se
uenje zasniva na Svetom pismu. Zahtijevali su da se konfisciraju crkvena imanja, protestirali su protiv
eksploatacije kmetova, poticali su seljake da naputaju boljare. Stoga je slubena vlast i slubena crkva
progonila bogumile.
Godine 1186. ustali su Bugari i Vlasi (Rumunji) pod vodstvom boljara PETRA i ASENA na
sjeveru Bugarske u nepristupanim balkanskim planinama, a odatle na cijelu Bugarsku.
Bugari su pozvali u pomo Kumane i sklopili savez sa srpskim velikim upanom Stefanom
Nemanjom. Bugari su obnovili svoju dravu -carstvo sa sjeditem u Trnovu.
Bizant je pokuao iskoristiti nezadovoljstvo bugarskih boljara, uzdizanjem i davanjem privilegija
Petru i Asenu, ali su boljari oba brata uhvatili i ubili.
Brau je kao car naslijedio trei brat KALOJAN (1197.-1207.) i vodio uspjene ratove protiv
Bizanta, ali u savezu sa Kumanima.
Bizant je konano morao priznati potpunu nezavisnost Bugarske 1201., koja je obuhvaala itavu
Meziju, sjeverni dio Trakije, dio Srbije i sjevernu Makedoniju.
Nasuprot Bizantu i njihovom caru i patrijarhu Kalojan je uspio uspostaviti savez s papom
Inocentijem III. i od njega dobiti titulu kralja Vlaha i Bugara (dominus Blacorum et Bulgarorum), ali je
zauzvrat obeao da e bugarsku Crkvu podiniti papi. Godine 1204. sklopljena je unija izmeu Bugarske i
Rima, a Kalojan se poeo nazivati i slubeno carem.
Na kraju i trei brat Kalojan bijae ubijen od boljara neprijatelja Bizanta. Kalojan je podravao
bogumile ali i Latinsko Carstvo, te je ak kriarima 1205. nanio poraz u bitki kod Jedrena, gdje je car
Balduin zarobljen i umro od rana. Kasnije je Kalojan nastavio borbu i protiv Latinskog Bizantskog Carstva
(ali je u vrijeme borbe poginuo od jednog svog boljara). Tada su boljari anarhino vladali zemljom
Bugarskom, borei se i protiv bogumila.
U bogumilima je naao oslonac obnavlja bugarskog carstva IVAN ASEN II. (1218.-1241.),
sklapajui saveze i s Grcima i Latinima i irei svoje carstvo do Carigrada. Za njegove vladavine Bugarska
je najmonija balkanska sila. Ivan Asen II. je pokuao zauzeti Carigrad i uiniti ga bugarskim glavnim
gradom, ali su ga sukobi s nikejskim carstvom u tome sprijeili.
Poslije Asenove smrti ponovno su dole do izraaja boljarske razmirice i propadanje bugarske
moi, izgubljene su Trakija i Makedonija, koje su pripale Nikejskom Bizantskom Carstvu. Na Bugarsku su
poeli stalni napadi Maara, Grka, Tatara, Turaka-Seluka. Vei dio zemlje pripao je boljarima, viem
sveenstvu i manastirima.
U opem rasulu poeo je seljaki ustanak na elu sa pastirom IVAJLOM, koji je proirio ustanak
na itavu Bugarsku i proglasio se 1277. carem, te uspjeno ratovao protiv Tatara. Boljari su sada zvali u
pomo Grke, Tatare i Kumane i uguili ustanak. Ivajlo je poginuo, ali jo dugo seljaci nisu vjerovali u
njegovu smrt - postao je legendom. Poslije petnaest godina na elo novog ustanka stao je samozvanac
Ivajlo.
Bugarska se praktino raspala na nekoliko nezavisnih kneevina. Tako nesloni i razjedinjeni
doivjeli su Bugari 1330. poraz protiv Srba.
U drugoj polovici XIV. st. Bugarsko se Carstvo raspalo na tri zasebne drave. Bogumili i seljaci
stalno su dizali ustanke.
Bugarska se nije mogla oduprijeti nadolazeim Turcima. Godine 1393. Turci su zauzeli Trnovo, a
do 1396. i itavu Bugarsku, ime je i praktino uniteno Bugarsko Carstvo sa svojim zadnjim carem
IVANOM Stracimirom u Vidinu. Bugarska je pretvorena u turske vilajete, sandake i paaluke.
Na prostoru Bugarske Turci su osnovali nekoliko beglerbegluka i sandaka, kao Rumelijski i
Vidinski paaluk...
U Bugarskoj su djelovali staroslavenski pisci iril i Metod, Kliment, Naum, Gorazd i episkop
Konstantin.
Za cara Simeon djeluje Joan Egzarh, pisac "estodneva", prezbiter Georgije i ernorizac Hrabri, te
Kozma koji napada bogumile. Poznate su tadanje pripovijesti-legende o Akiru, o Joasafu, o Varlaamu, te
epovi kao Aleksandrida i Trojanska pripovijetka.
Iz XIV. st. potjeu Kuklenski pesnivec, Manasijeva kronika, a najistaknutija osoba tadanjeg
vremena je bugarski patrijarh Evtimije (1320.-1402.), osniva mnogih crkvenih kola, iz kojih su proizali
mnogi ueni ljudi, kao Grigorij Camblak, Vladislav Gramatik s djelom Razkaz za sv. Ivan Rilski.
Nakon pokrtenja Bugara 864. godine sve jae prodire utjecaj Bizanta. U IX. st. je nastao peinski
reljef Konjanik iz Madare, a iz toga vremena su mnogobrojna zdanja u Pliski i Preslavu, koji su za turskog
115
vremena gotovo nestali. Sauvane su mnogobrojne utvrde od kojih je znaajna tvrava Baba Vida iz XIV.st.
kraj grada Vidina, a od manastira vaan je Rilski manastir, svojevremeno sredite bugarske pismenosti.




































I zvori i literatura:
Legenda o sv. Demetreju (Miracula sancti Demetri) ili "Solunska legenda", YI. i VII. st.
za VI. st. povjesniar Euagrije i kroniar Malalas
VII.st. Hronicon Paschale
VIII/IX. st. kroniar Nikafor Patrijarh
IX. st. kroniar Georgios Hamartolos
X. st. povjesniari Genesios i Lav akon, kroniar Simeon Logothet i hagiograf Simeon Metafrastes
XI. st. povjesniar Kekaomenos i Mihael Ataliates, kroniar Skilitzes
XI/XII. st. povjesniar Nikefor Brijenije i kroniar Kedren
XII. st. povjesniar Ana Komnena i kroniar Zonaras
XII/XIII. st. povjesniar Niketa Akominat
XIII. st. povjesniar Georgios Akropolites
XV.st. povjesniar Laonikos Halkondiles Sv.Kliment, Panonske legende,
IX. st. Teofilakt, Bugarska legenda, XII.st.
itje Ivana Rilskog, Feodosija, Ilariona Meglenskog, sv. Petke
(nepoznati autor,otkrio ga rumunjski uenjak Bogdan),Bugarski ljetopis, XV.st. (pad Bugarske, 1393.g.)
V. N. Zlatorovski, Istorija na Blgarskoma dravama prez srednime vekove, I-III, Sofija, 1918.
. Atanasov, Istorija na Blgarija, I, Sofija, 1961.
Historija naroda Jugoslavije, I-II, 1953.-1960.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.


116


























SRBI U SREDNJEM VIJEKU

Kao staro plemensko se ime Srbi javlja u povijesnim izvorima u Polabiju, Velikoj Poljskoj i
Pomorju. Bizantski car u svojim djelima pie kako su Srbi doli (Konstantin Porfirogenet iz X. st.) iz svoje
prapostojbine Bijele Srbije u prvoj polovini VII. stoljea. Nakon te seobe srpsko se ime javlja u
maloazijskom gradu-imenu Gordoservon 680./681. g., te u imenu Servija u bistrikoj pokrajini. U okviru
ireg politikog saveza Srba u IX. st. i X. st. Raka je bila prva postojbina Srba na Balkanu.
Kao drava Raka se nalazila na podruju rijeke Lima, gornje Drine, Ibra i Zapadne Morave.
Srbija-Raka se u X. st. proirila i na podruje Travunje, Zahumlja, Neretve i Konavala, ali ovu
posljednju samo krae vrijeme.
Ime Raka se javlja od IX. st. u vezi s episkopijom grada Rasa, odatle Raani, a maarizirano:
Rasciani, Rassiani i Raczok, to se openito proirilo.
Srbi su primili kranstvo oko 870. g. posredstvom klera iz bizantskih gradova na Jadranskom
moru. Srbi su se opirali bugarskoj dravi koja je poetkom IX. st. dopirala do Tise i Drave.
Tako je krajem IX. st. srpski knez VLASTIMIR tri godine uspjeno vojno odbijao bugarskog kana
Presijana.
Vlastimirovi sinovi MUTIMIR, STROJIMIR i GOJNIK potukli su izmeu 852. i 867. vojsku
bugarskog kana Borisa.
Bizantinci su do 874. uspjeli Srbe pokrstiti te ih kultivirati. Poetkom X. st.,odnosno 924.
bugarskom caru Simeonu uspjelo je potpuno pokoriti Srbiju.
Poslije smrti cara Simeona, srpski knez ASLAV Klonimirovi (927.-950.) je obnovio srpsku
dravu, proirivi je i na raun Travunje. Poslije pada prvog Bugarskog Carstva 971. Srbija je pala pod vlast
bizantskog cara. Od 976. do 1018. Srbija je pod makedonskim carevima - Samuilom, Gavrilo Radomirom i
Ivanom Vladislavom, da bi 1018. opet dola pod vlast Bizantskog Carstva.
Srbi se opiru Bizantu, da bi biz. car Manuel I. Komnen doveo 1168. na vlast u Rakoj
TIHOMIRA, STRATIMIRA, MIROSLAVA i NEMANJU, sinove Zavide. Prvi je zavladao kao knez raki -
Tihomir.
U meusobnim razmiricama izmeu brae, kako nam piu biz. izvori, zavladao je Rakom knez
STEFAN NEMANJA (1166.-1196.), koji je proirio svoju vlast na prostor Albanije i oko rijeke Morave.
Do Nemanjinog vremena u Rakoj su se isticali raki veliki upani URO I., URO II., DESA i
Nemanjinov brat TIHOMIR.
117
Stefana je Nemanju kao velikog upana -kneza naslijedio njegov sin STEFAN Prvovjenani
(1196.-1223.), koji je morao voditi borbu za presti sa svojim bratom VUKANOM (1202.-1223.), koji ga je
uz pomo Ugarske uspio privremeno zbaciti s prijestolja. U vrijeme Stefana Bizantsko se Carstvo se sruilo
pod napadom kriara 1202.-1204. , koji su osnovali tzv. Latinsko Bizantsko Carstvo, te su tako mogli
ojaati i Srbi u svojoj autonomiji.
Pored Srbije-Rake, ojaali su i potpuno se osamostalili: Bugarsko Carstvo (drugo), Epirska
Despotovina, Nikejsko Bizantsko Carstvo, Solunsko Bizantsko Carstvo i jo neke manje kneevine.
Stefan je uspio od pape Honorija III. dobiti kraljevsku krunu te se 1217. okrunio za srpskog kralja,
a njegov brat RASTKO e u Nikeji (Bizantsko Carstvo) kao redovnik Sava, postii autokefalnost 1219.
srpske arhiepiskopije.
Rastko Nemanji (1174.-1235.) bio je od 1219. prvi arhiepiskop srpski. Najmlai je sin Stefana
Nemanje zakaluerio se i otiao u manastir Vatoped. Rastko je zajedno kao monah Sava, sa svojim ocem
Stefanom Nemanjom, koji se uklonio s prijestolja i isto zamonaio -obnovio razrueni svetogorski manastir
Hilandar.
Zavaenu svoju brau Vukana i Stefana Sava je izmirio nad motima svoga oca Nemanje kojega je
sahranio u manastiru Studenica.
Uspio je svojim diplomatskim nagovaranjima Sava ukloniti napade na Srbiju -bizantskog
sevastokratora Dobromira Streza 1214. i ugarsko-latinskih saveznika 1216. godine. Savu je ogorilo to mu
je brat Stefan primio kraljevsku krunu od rimsko-katolikog pape te je uspio od nikejskog grko-
pravoslavnog patrijarha ishoditi 1219. nezavisnu srpsku arhiepiskopiju, koja je sada odvojena od ohridske
pravoslavne arhiepiskopije. Poslije smrti Stefana Prvovjenanog njegov sin Radoslav je bio pod utjecajem
epirskog despota - svoga tasta, nepriznajui srpsku arhiepiskopiju i svog strica Savu. Poslije toga Sava je
boravio u Jeruzalemu, a u povratku svratio u Trnovo bugarskom caru Ivanu II. Asenu, kojeg je informirao o
uspostavi bugarske patrijarije. U Trnovu je Sava i umro. Poslije dvije godine, dakle 1237., njegovo je
tijelo dao prenijeti u manastir Mileevo kralj srpski Vladislav - drugi sin Stefana Prvovjenanog. Njegov
grob u Mileevu je postao srpsko svetite, a njegov mit i moti Turci e htjeti unititi spaljivanjem 1594. na
Vraaru (Beograd).

Genealogija Nemanjia
(nevalorizirani izvor)

Zavida
I--------------------------------------------------------------------------------------------I
Tihomir Stracimir Miroslav Nemanja,vel.upan
1170.-1196., umro 1200.
I
I-------------------------------------------------------------------------------------------------I
Vukan,zetski kralj,1195.-1208.Stefan prvovjen.,kralj rake,1196.-1227.Rastko(sava),arhiepiskop
I I
I I-----------------------------------------------------------------I
I Radoslav,1227.-1234.,kralj Vladislav,1234.-1243.,kralj Uro I.,1243.-1276.,kralj
I I I
Dimitrije I---------------------------I I
I Stefan Desa I
Vratislav I
I I -------------------------------------------------------I
Vratko Dragutin,1276.-1282.,kralj Milutin,1282.-1321.,kralj
I I I
Milica,supr.Lazara Vladislav I-----------------------------------------I
Hrebeljanovia Konstantin Stefan Deanski,1321.-1331.,kralj
I
I--------------------------------------------------------------I
Simeon Stefan Duan,1331.-1345.,kralj, 1346.-1355.,car
I
Uro I.,1355.-1371.,car

118



Srpski vladari:

Raki veliki upani: Srpski kraljevi / carevi / despoti:

sred. IX. - VLASTIMIR 1217.-1223. STEFAN Prvovjenani
do 891. MUTIMIR (kralj)
891.-892. PRAVOSLAV 1223.-1234. STEFAN Radoslav (kralj)
892.-917. PETAR Gojnikovi 1234.-1243. STEFAN Vladislav, kralj
917.-920. PAVLE Branovi 1243.-1276. STEFAN Uro I., kralj
920.-924. ZAHARIJE Pravoslavljevi 1276.-1282. STEFAN Dragutin, kralj
927.-950. ASLAV Klonimirovi 1282.-1321. STEFAN Uro II. Milutin,
1083.-1114. VUKAN kralj
1114.-1166. URO I., URO II., 1321.-1331. STEFAN Uro III.
DESIMIR, TIHOMIR Deanski, kralj
1166.-1196. STEFAN NEMANJA 1331.-1355. STEFAN Duan (od 1345.
1196.-1217. STEFAN Prvovjenani car), kralj
1202.-1203. VUKAN 1355.-1371. STEFAN Uro IV., car
(1366.-1371.) VUKAIN, kralj
(1371.-1389.) LAZAR, knez
1389.-1427. STEFAN Lazarevi,
despot
1427.-1456. URA Brankovi,
despot
1456.-1458./9. LAZAR Brankovi,
despot
-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Redovnik (monah) Sava napisao je 1208. ivot sv. Simeona, svoga oca Nemanje. Monah
Teodozije je napisao ivot sv. Save i ivot sv. Petra Korikog, koji su izvori za srpsku povijest.
Bizantski pisci Hamartol, Zonara i Manas ostavili su brojna itija o srpskoj povijesti.
Vrijedan je spis ivot inoka Isaije. Despot Stefan Lazarevi je napisao Slovo ljubve, ak i slijepi
despot Stefan Brankovi diktira pisma. Pahomije Logofet 1442. u Rusiji pie o povijesti Srba, zatim pop
Peja, Matej Gramatik i Zograf Longin, koji ilustrira ivot Stefana Deanskog.
U legendama o srpskim kraljevima i junacima istiu se Atanasije daskal Srbin i daskal Stefan
Ravanianin.






















119

























Dinastija Nemanjia u Srbiji:
Od kraja XII. st. do 1371. Srbijom je vladala dinastija Nemanjia.. Utemeljitelj dinastije je bio
Stefan Nemanja (1168.-1196.), koji je bio najmlai sin Zavide.
Nemanjini su sinovi osnovali dvije dinastike linije: dukljansku (VUKAN Dukljanski) i srpsku
(STEFAN Prvovjenani).
Trei Nemanjin sin Rastko- Sava, nije imao potomaka.
Velikog rakog upana Stefana Nemanju naslijedio je sin Stefan Prvovjenani (1196.-1227.), koji
se 1217. okrunio za kralja.
Stefan Prvovjenani je imao etiri sina, od kojih su tri zaredom nasljeivala oca.:
Stefan RADOSLAV (1227.-1234.), Stefan VLADISLAV (1234.-1243.) i Stefan URO I: (1243.-
1276.), dok je etvrti sin Predislav-Sava postao srpski arhiepiskop (1263.-1270.) i nije imao djece.
Stefana Uroa I. zbacio je s vlasti sin i "mladi kralj" Stefan DRAGUTIN (1276.-1282.), koji je
kasnije predao vlast svom mlaem bratu Stefanu UROU II. MILUTINU (1282.-1321.).
Kralja Milutina je u Zeti naslijedio sin KONSTANTIN (1321.-1323.), a u Srbiji njegov drugi sin
Stefan Uro III. DEANSKI (1321.-1331.). Stefanu Deanskom se u Srbiji bez uspjeha suprotstavljao
VLADISLAV, sin Stefana Dragutina.
Stefana Deanskog zbacio je i dao ga ubiti njegov sin DUAN (1331.-1355.), koji je 1345. ili
1346. postao carem.
Drugi sin Stefana Uroa, brat Stefana Duana, SIMEON, vladao je kao epirski despot do 1369.
Stefana Duana naslijedio je njegov sin kao car URO IV. (1355.-1371.).
Stefan Nemanja, kao utemeljitelj dinastije, ivio je od 1114. do 1200. godine, ali je vladao do
1196. u vazalnom odnosu prema bizantskom caru. U istonim dijelovima Rake zbacio je svog brata
Tihomira i proglasio se 1168. velikim upanom Rake. S Mlecima je sklopio savez i napao bizantske
gradove na Jadranskom moru, posebno grad Kotor. Nakon pristanka i intervencije Bizantskog cara Manuela
Komnena, doao je Nemanja 1172. u vazalni odnos - kao Raka velika upa unutar Bizantskog Carstva. No
poslije smrti cara Manuela Komnena 1180. Nemanja vie nije priznavao bizantsku vlast u Rakoj. Sklopivi
savez s Ugarskom, Nemanja je opet napao Bizant 1183., a kriarima, posebno kralju Friedrichu I.
Barbarosi, je 1189. nudio savez protiv Bizanta. S Dubrovnikom je 1186. sklopio savez (o nenapadanju i
trgovakim vezama).
Svojoj velikoj Rakoj upi, prikljuio je i osvojio kraj izmeu Zapadne i Velike Morave, Kosovo,
Lab, Hvosno, oba Pilota i Zetu.
Kad se Bizant na trenutak oslobodio kriara, odmah je na Moravi u bitci 1190. potukao vojsku
Stefana Nemanje.
120
Nemanja se odrekao prijestolja 1196. u korist svog sina Stefana te se zakaluerio kao Simeon. Sa
sinom Savom obnovio je Hilandar gdje je i umro. Davao je crkvi posjede i gradio manastire npr. Studenicu
(pokopan je sv. Sava), urevi Stupovi, Bogorodiin manastir, Sveti Nikola kod Kurumlije, te se drastino
i nemilosrdno borio i iskorjenjivao bogumilstvo u Rakoj.
Stefan Prvovjenani, kao Nemanjin sin odlukom je rakog sabora, naslijedio je svoga oca kao raki
veliki upan (1196.-1217.). Nemanja je upanski prijesto ostavio srednjem sinu, a ne starijem sinu Vukanu,
koji je uz pomo Ugarske uspio 1202./1203. preoteti bratu Stefanu prijestolje i uzrokovati veliki
bratoubilaki rat. Zahvaljujui najmlaem bratu Rastku-Savi braa su se izmirila i Vukan je ustupio
prijestolje bratu Stefanu, a sam se povukao u Duklju (Zetu).
Poslije pada Bizanta u ruke kriara i osnivanjem Latinskog Bizantskog Carstva u Carigradu, Stefan
Prvovjenani se priklonio 1204. katolikoj rimskoj Crkvi, uspostavljajui enidbeni odnos s mletakom
dinastijom i prijateljstvo s papom Honorijem, od koga je 1217. dobio kraljevsku krunu s kojom se "vjenao"
u manastiru ii, te dobio naziv "Prvovjenani".
S bratom Savom je uspio od nikejskog patrijarha ishoditi za Raku nezavisnu (autokefalnu) crkvu s
arhiepiskopijom 1219., te je Rastko-Sava postao u ii prvi arhiepiskop.
Kralj Stefan Radoslav, roen je 1192. kao najstariji sin Stefana Prvovjenanog, a vladao je kao
raki kralj (1227.-1234.).
Kralj Radoslav je bio pod velikim utjecajem svoga tasta epirskog despota Teodora, koji je bio
prvo solunski bizantski car 1215.-1224., a kasnije 1224.-1230. epirski despot u Arti.
Radoslavova supruga i punica su takoer bile Grkinje. Radoslav se potpisivao grki i na grkom
izdavao povelje te kovao svoj novac u Grkoj, potpisivavi se natpisom na grkom jeziku.
Izvrgavao je opasnosti i samostalnost srpske autokefalne crkve, traei savjete u vjerskim pitanjima
od ohridskog arhiepiskopa Demetra Homatijana.
Poslije poraza u bugarsko-epirskom ratu 1230. njegovog su tasta despota Teodora i Radoslava
raki velikai zbacili s vlasti i postavili za kralja njegovoga brata Vladislava. Radoslav je za bugarsko-
epirskog rata pobjegao iz Rake, a kasnije se vratio i zamonaio u Rakoj.
Drugi sin Stefana Prvovjenanog Vladislav I. Nemanji (1234.-1243.), zavladao je kao raki kralj
poslije poraza epirskog despota Teodora I. Anela u bitki kod Klokotnice 1230., protiv bizantskog cara
Ivana III. Duke Vataca.
Vladislav je bio zet bugarskog cara Ivana Asena II., stoga je umjesto biveg epirsko-grkog
utjecaja, tada raki kraljevski dvor bio zamijenjen bugarskim utjecajem.
Vladislav je podigao manastir Mileevo i dao prenijeti kosti sv. Save Nemanjia iz bugarskog
Trnova u raki manastir Mileevo, koji je sada postala i zadudbina i kralja Vladislava.
Rako plemstvo je bilo nezadovoljno zbog snaenja bugarskog utjecaja. Iskoristilo je najezdu
Mongola kroz Raku i Bugarsku dio rakog plemstva je svrgnulo sa kraljevskog trona i dovelo treeg sina
Stefana Prvovjenanog -Uroa I.
Stefan Uro I. (1243.-1276.) je kao trei sin vodio duge ratove protiv Dubrovnika, uglavnom zbog
odluke pape Inocenta IV. da se Barska nadbiskupija podredi Dubrovakoj nadbiskupiji. Kulminacija sukoba
izmeu Rake i Dubrovnika bila je 1253.-1254., ali bez velikih promjena po zavretku rata.
Kralj Stefan Uro I. napao je bizantske gradove u Makedoniji, koristei 1258. bizantsku
trenutanu slabost, a u ratovanju protiv Bizanta pomagali su mu epirski despot i ahajski knez. Raki kralj je
pomagao ugarsko-hrvatskog kralja 1260. u njegovom sukobu s ekim kraljem.
Raka je 1268. napala u svom irenju Mavansku banovinu, a 1275. obnovila sukobe i ratove s
Dubrovnikom.
Stefan Uro I. je pozivao saske rudare u Raku, koji su tada bjeali pred najezdom Tatara. To je
izazvalo i utjecalo na jai ekonomski oporavak Rake.
Stefana Uroa I. je s vlasti zbacio njegov sin Stefan Dragutin (1276.-1282.) uz pomo tastove
ugarsko-hrvatske vojske.
Stefan Uro I. se kao redovnik tada sklonio u svoju zadubinu -manastir Sopoani.
Stefan Dragutin, raki kralj, bio bio sin kralja Stefana Uroa I. i kerke ugarsko-hrvatskog kralja
Stjepana (Istvana) V. Jelene.
Nakon poraza u ratu s Maarima otac Stefana Dragutina Stefan Uro I. je 1268. obeao da e
podijeliti kraljevski prijesto sa svojim sinom Stefanom Dragutinom kao "najmlaim kraljem", ali kako do
toga nije dolo, Stefan Dragutin je uz pomo Ugarske 1276. zbacio oca s vlasti, zavladavi sam.
Kralj Dragutin bio je saveznik Karla I. Anuvinskog, koji je ratovao protiv Bizanta, nastojei
(poslije pada Lat. Biz. Car. 1261.) obnoviti Latinsko Bizantsko Carstvo.
Poslije neuspjenih ratovanja protiv Bizanta (Dragutin je slomio nogu) Dragutin je bio prisiljen na
saboru u Deevu 1282. predati vlast -kraljevsku titulu svome mlaem bratu Stefanu Milutinu. Ipak je za
sebe i dalje zadrao dio Rake - sjeverni dio, oko Rudnika, Arilja i donjeg Lima.
121
Od ugarsko-hrvatskog kralja Stefan Dragutin je 1284. dobio Mavansku banovinu s Beogradom i
Usoru u Bosni, a od brata kralja Stefana Milutina dobio je Kuevo i Branievo, poslije njihove zajednike
pobjede protiv Bugara. Tako se od Usore do Homlijskih planina formirala posebna srpska drava pod
jurisdikcijom "kralja" Stefana Dragutina, koja je trajala do Dragutinove smrti 1316. godine. Kada je 1299.
g. kralj Stefan Milutin sklopio savez s Bizantom, s njim se raziao brat Stefan Dragutin. Braa su se zaratila
oko nasljedstva 1301., a sukob je trajao do 1312. kada je Milutin natjerao brata Dragutina na pokornost,
priznavi pokornost i deevski ugovor. Tako je Milutin objedinio od 1312. obje srpske (rake) drave u
jedinstveno kraljevstvo.
Stefan Uro II. Milutin (1282.-1321.), sin Stefana Uroa I. Deevskim je ugovorom trebao
naslijediti kraljevsku krunu od brata Dragutina 1282. Milutina je opet ugovorom trebao naslijediti
Dragutinov sin Vladislav.
Po dolasku na vlast Milutin-kralj je odmah navijestio rat bizantskom caru Androniku II. i zauzeo
Povardarje. Meutim, u isto su vrijeme rake zemlje njegovoga brata Dragutina, napali gospodari
Branieva, feudalci Drman i Kudelin, koje su braa Milutin i Dragutin zajednikim snagama unitili-
pobijedili i Branievo opet pripojili Dragutinovoj Rakoj.
Bugarska je u to vrijeme bila pod Tatarima, a njezin je tatarski vazal bugarski car Mihovil iman
provalio u Raku i zauzeo rake zemlje do grada Pei. Raki kralj Milutin je preao u protunapad na
Bugarsku i zauzeo Vidin porazivi imane. No, udajom Milutinove sestre za imanova sina sklopljen je
bugarsko-srpski mir.
Da bi zavrio rat s Tatarima kralj Milutin je morao dati svoga sina Stefana kao taoca.
Budui da se izjalovio savez kralja Milutina s Karlom Valoisom, titularnim carem Latinskog
Bizantskog Carstva 1308. protiv Bizanta, Milutin se sve vie povezuje s Bizantom pomaui mu u borbama
protiv Turaka.
Raka je vodila uspjene ratove protiv biz. cara Andronika, koji je Rakoj ili Milutinu morao
priznati nova osvajanja sklopljenim mirom 1299. U ime mira car Andronik II. je Milutinu za suprugu dao
svoju petogodinju ker Simonidu. Dugogodinji rat s bratom Dragutinom i Milutinovom namjerom da
svom sinu osigura prijestolje, sukobljavalo se s odredbom Deevskog ugovora (po kojemu e Dragutinov
sin Vladislav biti Milutinov nasljednik ). Na kraju e brau 1312. izmiriti arhiepiskop Danilo.
Nakon smrti brata Dragutina 1316., Milutin je utamniio njegova sina Vladislava, tienika
Maara, te zaposjeo Dragutinove zemlje. Zbog toga je 1318.-1319. vodio ratove s Maarima, ali je uspio
zadrati Branievo.
Raka je za Milutina doivjela ekonomski procvat i kulturni razvoj. Milutin je obnovio vie
manastira: Graanicu, Branjsku, Staro Nagoriane i t.d. (proglaen za sveca).
Kako je Milutin popustio odredbama Deevskog ugovora i arhiepiskopa Danila, pobunio se
njegov sin i prijestolonasljednik Zete Stefan, koji je savladan i poslan u prognanstvo u Carigrad.
Kada je Dragutin umro 1316., dio zemlje je prisvojio brat Milutin (svoga sinovca Vladislava, sina
Dragutinova dao je zatvoriti), a Ugri su dio koji je svojevremeno enidbom Dragutin dobio kao miraz od
Ugarske, polagali pravo.
Kralj ugarsko-hrvatski Karlo I. Robert Anuvinski 1316. napao je Raku, povratio Beograd i
obnovio Mavansku banovinu.
Stefan Uro III. Deanski (1321.-1331.) se poslije oeve smrti (1321.) vratio u Raku iz progonstva
u Carigradu. Prije progonstva kao pretendent je upravljao 1309.-1314. Zetom i Trebinjem (Travunjom).
Stefan Uro III. Deanski je 1321. porazio svoga brata Konstantina i Dragutinova sina Vladislava,
te se 1322. proglasio za rakog (srpskog) kralja.
Protiv Rake su Bizantinci i Bugari sklopili vojni savez i vodili ratove, dok kralj Stefan Deanski
nije uspio Bugare 1330. poraziti u bitki kod Velbuda (u bijegu je poginuo i bug. car iman), dok su
Bizantinci odustali od daljnjih ratovanja protiv Raana. Ovom pobjedom kralj Stefan Deanski je osigurao
prevlast Rake nad Makedonijom, a kao uspomenu na ovu bitku kod Velbuda kralj raki Stefan Deanski
je podigao manastir Deane. Stefana Deanskog je 1331. s vlasti zbacio njegov sin Stefan Duan, zatvorio
ga u grad Zvean i potom otrovao.
Stefan Duan (1331.-1355.), sin kralja Stefana Deanskog se 1330. istakao u bitci kod Velbuda
protiv Bugara. Kako Stefan Deanski nije htio iskoristiti pobjedu kod Velbuda za proirenje rake
kraljevine, sin Duan ga je uz pomo ratoborne rake vlastele zbacio s vlasti. Duan je odustao od daljnjeg
ratovanja protiv Bugara, sklopivi s njima i njihovim carem Ivanom Aleksandrom mir, te oenivi sestru
bugarskog cara Ivana Aleksandra.
enidbom se Duan orodio s bugarskom dinastijom. Svladao je 1322. pobunu zetske vlastele i
zaratio protiv bizantskog cara Andronika III. Paleologa, otevi mu 1334. Prilep, Ohrid i Strumicu, te neto
kasnije Kostur, no bezuspjeno je opsjedao grad Solun.
122
Iskoristivi smrt bizantskog cara Andronika III. (1341.) zauzeo je Duan 1343. u Albaniji gradove
Berat i Valonu (Vlore), a u Makedoniji 1345. grad Ser.
Kralja Duana je u Skoplju 1346. srpski arhiepiskop (prethodno je arhiepiskop proglaen za
patrijarha) proglasio za cara Srba i Grka.
Drava je podijeljena na dva dijela: Srbljen i Romaniku.
U Srblju je kao kralj vladao Duanov sin Uro, a Romanikom je Duan kao car vladao sam, uvevi na dvor
bizantski ceremonijal. Vlasteli je na jugu zemlje dijelio naslove bizantskog tipa: despot, sevastokrator,
esar...
Duan je 1348. zauzeo Epir i Tesaliju, ali nije uspio pridobiti Veneciju - mletaku flotu, da mu
pomogne osvojiti Carigrad.
Kada je Duan 1345. zauzeo grad Ser, Turci su uzmaknuli pred njim i nisu dalje nadirali prema
Zapadu.
No, Duan nije dalje progonio Turke, jer nisu 1355. uspjeli pregovori s papom Inocentijem, da
Duan bude imenovan za "kapetana" kranstva protiv Turaka.
Car Duan je protiv Bizanta (cara Andronika III.) sklopio savez s velikaem, kasnijim carem
Ivanom Kantakuzenom u borbi protiv Bizanta, no zbog Kantakuzenove vjerolomne politike, Duan je s njim
raskinuo savez, nakon ega je Ivan Kantakuzen sklopio savez s Turcima-Osmanlijama.
Duan je 1335. i 1354. ratovao protiv ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anuvinca, koji je
esto provaljivao u dubinu Srbije. Duan je bezuspjeno ratovao i protiv kraljevine Bosne za Hum, koju je
njegov otac Stefan Deanski uspio na krae vrijeme zauzeti. Najei rat s Bosnom vodio se 1350., no car
Duan je morao napustiti Hum zbog prodiranja Grka u Tesaliju (iz Katalanije, na Atici oko Atene).
Izuzetan je Duanov zakonodavni rad u tzv. Duanovim zakonima iz 1349. i 1354.
Duanov se zakonik zasniva na rukopisima srednjeg vijeka - Zakon blagovjernog cara Stefana
(Duana). Ima 201. lan, od ega su 1.-135. doneseni na stalekom saboru, odranom na "Vaznesenje"
21.V.1349. u Skoplju, a drugi dio 136.-201. na saboru izmeu 1.IX.1353. i 31.VIII.1354. u Seru. Prvih 38.
lanova posveeno je Crkvi, a zatim slijede odredbe koje se odnose na povlastice vlastele i njihove
dunosti, obveze koje se odnose na zavisne ljude-sebre i meropahe, o sudstvu i pravu sudaca, o kaznama za
razne vrste krivinih prijestupa itd.
Zakon nije izvoran ve su koritene brojne odredbe bizantskog prava, tzv. bazilike (Vasilike),
razne srpske povelje i ugovori. Uz Zakonik se nalaze i dva bizantska pravna dokumenta: skraena Sintagma
Matije Vlastara i Zakon cara Justinijana. Original Duanovog zakonika nije sauvan, ali postoji oko 20-tak
prijepisa, a najznaajniji je prizrenski i struki prijepis (nastalih u Prizrenu i Strugi). Zakon je nastao poto
se Duan proglasio za cara "Srbljem i Grkom". U zakonu se strogo razdvajaju stalei vlastele, serba,
meropsa i otroka.
Vei dio vremena Duan je stolovao u Pritini. Za cara Duana Srbija je teritorijalno bila najvea,
ali poslije njegove smrti dolazi do osamostaljivanja velikaa i decentralizacije vlasti, te do otcjepljenja
pojedinih okupiranih podruja.
Peka je patrijarija osnovana 1346., a prvi je patrijarh postao arhiepiskop Joanikije. Carigradski
se patrijarh nije sloio s ovim Duanovim aktom i po nagovoru bizantskog cara Ivana Kantakuzena bacio na
Srpsko Carstvo, cara i patrijarha 1353. prokletstvo.
Turska e opasnost 1375. primorati zantska) pomiriti, posebno kada je u dijelu Srbije vladao knez
Lazar Hrebeljanovi.
Pred nadolazak Turaka sredite e srpske patrijarije 1382. biti izmjeteno iz Pei u manastir iu,
a od 1389. za vladavine despota Stefana Lazarevia u Smederevo, gdje e biti sve do pada despotovine
1459., kada e prestati postojati srpska patrijarija.
Car Stefan Uro IV. (1355.-1371.), sin Stefana Duana, naslijedio je Srpsko Carstvo kao posljednji
Nemanji. U poetku je vodio borbu s protucarem 1356. svojim stricem (po pravu seniorata trebao vladati-
naslijediti brata Duana) Simeonom (Sinia), koji je obnovio srpsku vlast na junim dijelovima nekadanje
Duanove drave s centrom u Tesaliji. Uro i Simeon su vodili nekoliko ratova, posebno je teak rat bio
1358. Simeon je i dalje vladao u Tesaliji do 1369., kada mu se gubi pismeni povijesni trag.
Vlastela su se odmetnula ispod vlasti cara Uroa, na primjer Balii u Zeti, Vukain Mrnjavevi,
Ugljea Mrnjavevi, Altomanovii, Hrebeljanovii, Lazarevii, Brankovii i drugi. Mladi car Uro nije
imao snage se oduprijeti feudalnoj anarhiji. Umro je 1371. na dvoru kneza Lazara Hrebeljanovia.
Turci su porazili velikae Ugljeu i Vukaina Mrnjavevi 1371. u bitci na rijeci Marici i prisvojili
jug Srbije - ali i dio Makedonije.
Knez Lazar Hrebeljanovi, sin Pripca Hrebeljanovia i logotet cara Duana vladao je Srbijom
(1371.-1389.). Roen je u Prilepcu kod Novog Brda i bio oenjen Milicom, kerkom kneza Vratka. Bio je
gospodar podruja oko Novog Brda, a pobjedom nad Nikolom Altomanoviem i kao saveznik Tvrtka I.,
dobio je (od Altomanovia) Rudnik i Uice. Obnovio je knez Lazar savez s Maarima i Bugarima.
123
Knez Lazar je uspio suzbiti vojsku Murata I. kod Plonika 1386. No, snanu agresiju Turaka
Osmanlija na Kosovu polju- Gazmestan 28.IV. (15. IV. po Gregorijanskom kalendaru) 1389. na Vidovdan,
knez Lazar nije uspio sprijeiti (zarobljen je i pogubljen).
Vojsku je, osim Lazara, vodio Vuk Brankovi, a Hrvate, odnosno vojsku Tvrtka I., kralja Bosne i
Srbije, vojskovoa Vlatko Vukovi. Sultan Murat i njegovi sinovi Jakub i Bajazit vodili su Turke.
Knez Lazar i sultan Murat su poginuli na Kosovu.
Poginuo je i Jakub-paa (pretpostavlja se da ga je brat Bajazit dao pogubiti poslije pogibije oca
sultana Murata, kako bi mogao ostati sam i postati sultan). Vlatko Vukovi se vratio poslije bitke u Bosnu, a
navodno u bitci sa svojom vojskom nije elio sudjelovati Vuk Brankovi - nazvan zbog toga od srpskih
historiografa izdajicom.
(Milo Obili je "ubio-uvukavi se u ator-sultana", a po drugim izvorima Kobili - konji u galopu
pregazili sultanov ator i ubili tako sultana).
Supruga kneza Lazara, kneginja Milica je upravljala jedno vrijeme Srbijom do punoljetnitva
Stefana Lazarevia (ivjela je do 1405.). Povukla se u manastir, ali je nekoliko puta putovala u Tursku
(sahranjena u svojoj zadudbini u manastiru Ljubostinje). Uspjela je diplomatskim putem uspostaviti dobre
odnose izmeu njezina sina Stefana i nasljednika sultana Bajazita, njegovog sina Sulejmana.



Srpska despotovina

Stefan Lazarevi (1389.-1427.) postao je sin kneza Lazara, postao i turski vazal -srpski despot.
Poslije Kosovske bitke upravljao je Srbijom i vodio estoke ratove protiv hrvatsko-ugarskog kralja
Sigismunda Luksemburkog. Kao turski vazal Stefan Lazarevi je 1395. sudjelovao u bitki protiv Vlaha na
Rovinama, te protiv kranske kriarske vojske 1396. kod Nikopolja. Zbog silnog napora i isticanja u tim
bitkama od sultana je dobio zemlje Vuka Brankovia, jer se Vuk odmetnuo u to vrijeme od Turaka.
Zajedno s vojskom turskog sultana Bajazita Srbi su pod vodstvom despota Stefana Lazarevia
sudjelovali u bitci kod Angore 1402. protiv Mongola. Te iste godine je za isticanje u angorskoj bitki, pri
prolazu kroz Carigrad, od sultana dobio titulu despota, a pri povratku iz Male Azije u Srbiju doekali su ga
kod Tripolja 1402. Brankovii, ali su ih braa Stefan i Vuk Lazarevi porazili.
Stefan Lazarevi je 1403. postao i ugarsko-hrvatski vazal, te na upravu dobio Beograd, Mavu,
Golubac, rudnik Srebrenicu i neke manje posjede u junoj Ugarskoj. Sujetni Stefanov brat Vuk Lazar upleo
se u turske dinastike borbe izmeu Sulejmana i Muse, podravajui Musu, ali su ga uhvatili Stefan i
Sulejman i dali pogubiti. Stefan se kasnije pomirio i s Brankoviima, ali je poslije smrti sultana Sulejmana
doao za sultana Musa, njegov protivnik. No, u savezu sa velikaima iz Bosne, Ugarske, Hrvatske i bratom
Musinim - Mehmedom, Stefan Lazarevi je pod planinom Vitoom 1413. porazio Musu, nakon ega je
sultan Musa sklopio s despotom Stefanom mir i dao mu na upravu veliki dio Srbije. Kako se Lazar oenio sa
sestrom zetskog gospodara Bale III. Balia, to su poslije smrti istoga Balia bez djece - nasljednika, sva
Zeta 1421. pripala je Stefanu Lazareviu. Zemlja se bogatila otvaranjem rudnika: Kopaonik, Novo Brdo i
Srebrenica, uspostavljena je trgovina s Ugarskom i Dubrovnikom. Despot je sahranjen u svojoj zadudbini -
manastiru Manasija.
Vuk Brankovi nije mogao naslijediti Stefana Lazarevia, zet kneza Lazara, koji je bio gospodar
Drenice i kosovskog kraja, te neko vrijeme Prizrena i Skoplja. Sudjelovao je u kosovskom boju 1389., a
1392. se pokorio Turcima, ali ga je 1396. sultan Bajazit razbatinio kao nepouzdanog vazala.
Despota Stefana Lazarevia je naslijedio njegov sestri i drugi sin Vuka Brankovia - ura
Brankovi (1427.-1456.). Sudjelovao je u bitki kod Angore, ali se i sukobio sa svojim ujacima Stefanom u
Zeti te protiv Venecije. Zajedno s despotom Stefanom Lazareviem i sultanom Mehmedom ratovao je
protiv sultanovog brata Muse. Na saboru u Srebrenici 1426. ura Brankovi je proglaen za nasljednika
despota Stefana Lazarevia.
Po ranijem ugovoru (u gradu Tati s Ugrima), ura je morao vratiti Beograd i Mavu, ali je do
1430. dao izgraditi svoj novi grad, Smederevo. Despot ura je bio ugarsko-hrvatski i turski vazal. Svoju
ker Maru despot ura Brankovi je 1435. udao za sultana Murata.
Kada su Turci osvojili 1439. cijelu Srbiju sa Smederevom, despot ura se sklonio u Zetu, ali se
1443. vratio i zajedno sa vojvodom erdeljskim Ivanom Hunjadijem, poduzeo vojne pohode u Srbiji i
Bugarskoj do Sofije, protiv Turaka. Mirom u Szegedu 1444. Turci su urau Brankoviu vratili Srbiju, ali
je ugarsko-hrvatska vojska i dalje nastavila ratovati protiv Turaka, sve do poraza kod Varne.
U novom pohodu protiv Turaka na Kosovu polju 1448., Ivana Hunjadija je porazio i zarobio
despot ura Brankovi, no kasnije ga je pustio. Nakon pada Carigrada 1453. sultan Mehmed II. je 1455.
124
zauzeo Novo Brdo i 1456. opsjedao bezuspjeno Beograd. Turci su oslijepili sina uraa Brankovia
Grgura. Umro kao redovnik na Hilandaru.
(Brankovii su dobili ime po Branku Mladenoviu, sevastokratoru cara Duana, a on je bio otac
Vuka Brankovia).
uraa Brankovia je naslijedio despot Lazar Brankovi (1456.-1458.), zadnji srpski despot u
Srbiji, do 1459. kada su Turci osvojili Smederevo i ukinuli smederevsku despotovinu. (1459. iz Bosne bio
despot kasnije bosanski kralj Stjepan Tomaevi do lipnja 1459. u Smederevu).
itava Srbija je pretvorena u turske vilajete i sandake - smederevski begerbegluk, vidinski,
beogradski...
Srpski despoti i dalje nominalno ive u junoj Ugarskoj, despot Vuk Brankovi (1465.-1485.), te
posljednji srpski despot u Srijemu - Ivan Brankovi (1492.-1505.) iz roda Brankovia.
Titulu despota Stefanu Lazareviu dodijelio je 1402. bizantski car Manuel II. Paleolog, dok je
titulu despota urau Brankoviu dodijelio 1429. bizantski car Ivan VIII. Paleolog.
Titulu despota nosili su srpski zapovjednici sve do 1537.

Najstariji spomenici iz srpske knjievnosti su iz X. i XI. st. Temniki natpis" i Marijino evanelje.
Prvi originalan ivotopis je iz 1018. ivot kneza Vladimira. Monah Sava je napisao ivot sv.Simeona, tj.
Nemanje. Kralj Stefan Prvovjenani pie takoer ivot sv.Simeona, a monah Teodozije je napisao ivot
sv. Save i ivot Petra Korikog.
I drugi monasi piu o ivotu svetaca ali i o rodoslovlju porodica. Kosovsku su tragediju opisivali
monasi Ravaniani, despoti Stefan Lazarevi, patrijarsi Danilo III., kneginje Jefimija i Milica...
Stefan Lazarevi je 1404. napisao Slovo ljubve, a Konstantin Filozof ivot despota Stefana
Lazarevia.
Zidno slikarstvo imalo je tradiciju u Srba, tako da su najstariji primjerci iz X. st. u Petrovoj crkvi
kod Novog Pazara. Slikarstvo rakog razdoblja poelo je oko 1170. s urevim Stupovima i bilo je ovisno
o bizantskom uzoru. Graditeljstvo se oitovalo u gradnji manastira, kao u Studenici, ii, Mileevu,
Sopoanima, Staro Nagoriane, Graanici, Deaanima, Zrze, Ramai, Ljubostinju, Koporinu, Ravanici,
Novoj Pavlici, Kaleniu, Manasiji...
Brojni su iluminirani rukopisi s ornamentom "teratolokog" tipa, kao u Miroslavljevom evanelju,
Prizrenskom evanelju, Vukanovu evanelju" iz 1202., Jevanelja sv. Save i igumana Doroteja iz
Hilandara, etverojevanelje...
O glazbenom ivotu Srba glavni izvor je Nomokanon u prijevodu sv. Save Ilovaka krmija iz
XIII. st. i Sintagma Matije Vlastara iz 1335. godine. Crkvena glazba je sauvana u zapisima zbornika iz
Ivirona (Atos, Sveta Gora) iz 1431. na grkom i crkvenoslavenskom dok je Divljae se Irod napisana na
srpskoslavenskom jeziku.


I zvori i literatura:
Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio
Ivan Skilica (Kedren),
Kekaumen, Strategikon
Ana Komnen, Aleksijada, XII. st.
Ivan Kinamos, XII. st., Prirunik
Niketas Honiat, XII. st., Bizantska kronika
Teodor Prodrom, XI. st.
Mihajlo Solunski, XII. st.
Ljetopis popa Dukljanina, za period od IX. do XII. st.
Ivan Kinamos, XII. st.
Niketas Honijat, XII. st.
Mihajlo Anhijalski, XII. st.
Konstantin Manasije, XII. st.
Eustahije Solunski, XII. st.
Dimitrije Tornik, XII. st.
Georgios Akropolites, XIII. st.
Georgios Pahimeres, XIII. st.
Teodor Metohit, XIII. st.
Nikeforos Gregoras, XIII. st., Rimska historija
Laonik Halkondil, XV. st., Historija
Georgios Sfrancev, XV. st., Kronika
125
Tad-ud-din Ahmed bin Ibrahim ul-Ahmedi, XV. st., Iskender-nama (Aleksandrijada) Urudi, XV. st.,
Tevarih al-i Osman (o Kosovskoj bitki)
molla ukrillah bin imam ihab-ud-din bin imam Zejn-ud-din Zeki, XV. st., Behdjet-ut-Tevarih (Ljupkost
historije)
Aik paa Zada, XV. st., Kronika dinastije Osmanovia ili drave osmanske
Dursum-beg, XVI. st., Historija oca osvajanja (Dursum beg tarahi)
itije sv. Save, Stefana Prvovjenanog,...
(tri listine srpskih vladara izdane u manastiru sv. Nikole u Mraci (Orahovica), falsificirane)
. ivanovi, Politika istorija Srbije, I.-IV., Beograd, 1923.-1925.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, I.-II., Beograd, 1953.-1960.
G. Ostrogorski, Pronija, Beograd, 1951.
K. Jireek, Istorija Srba, I.-II., Beograd, 1952.
Historija naroda Jugoslavije, I.-II., Beograd, 1953.-1960.
S. Novakovi, Srbi i Turci XIV. i XV. veka, Beograd, 1960.
S. irkovi, Srednjovekovna srpska drava, Vizant.izvori, II.-IV.

CRNOGORCI U SREDNJEM VIJEKU


U Crnoj Gori ivjeli su Iliri, a podjelom Dalmacije kao rimske provincije Crna Gora je bila u
sustavu provincija Praevalis. Crna Gora se od VI. do X. st. naziva Dukljom, od XI. do XV. st. Zetom, a od
XV. st. Crnom Gorom.
Dolaskom Slavena u VI. i VII. st. obala je ostala romanizirana, a zalee se naziva Sclavinija
Duklja. U Duklji se organizirala kneevina u XI. st, a u X. st. biljei se ime dukljanskog kneza PETRA, koji
je poznat preko jednog sfragistikog primjera, olovnog peata.
Za kneza VLADIMIRA (970.-1016.) Duklja dolazi pod vlast makedonskog cara Samuila. Knez
Vladimir je oenio Samuilovu ker Kosaru.
Nakon sloma makedonske drave 1018., Zetu (Duklju) je pokorio bizantski car Bazilije II. Poslije
smrti cara Bazilija II. 1025. i uslijed slabosti Bizanta, zetski knez VOJISLAV je oslobadio 1031. Zetu od
bizantske vlasti. Proirio je isti knez kneevinu Zetu i postavio temelje prvoj samostalnoj zetskoj dravi.
Vojislavov sin i nasljednik MIHAJLO (1050.-1082.) uvruje i proiruje zetsku kneevinu, te
uspijeva od pape dobiti 1077. kraljevske insignije i proglasiti se kraljem, a kneevina Zeta postaje
kraljevinom Zetom.
Mihajlov sin i nasljednik kralj BODIN (1082.-1101.), osvaja Raku, Hum, Trebinje i Bosnu, te je
pripaja kraljevini Zeti. Poslije Bodinove smrti raspada se Zetska Kraljevina. Tako da je RADOSLAV, zetski
vladar oko polovine XII. st. vladao samo uskim pojasom od Kotora do Skadra i nije nosio kraljevski naslov.
Veliki upan Stefan Nemanja, osvojio je 1189. Zetu koja je ostala u sastavu ove srpske drave
oko jednog stoljea s odreenom autonomijom. Nakon smrti cara Duana 1355., prva se osamostaljuje Zeta
1361., a njom su tada vladali feudalci Balii.
Balii su bili potomci vlastelina Bale. Tri Balina sina: STRACIMIR (umro 1372.), URA i
BALA II., koji se od 1360. javljaju kao gospodari Zete, Bara, Budve i sjeverne Albanije. Uz pomo
Dubrovnika, Mleana i albanske vlastele proirili su vlast od Drivasta do Ulcinja.
ura je 1372. zauzeo Prizren, a diobom Nikole Altomanovia 1373. dobio je Trebinje, Konavle i
Draevicu. Isti ti dobiveni posjedi su ve 1377. priznali vlast kralja Tvrtka I., a nakon smrti uraa 1378.
Prizren je zauzeo Vuk Brankovi.
Bala II. je enidbom 1372. dobio Valonu, Berat i Himaru, a 1385. zavladao je Draem, ali je iste
godine Dra i izgubio, poginuvi u bitki u Musakiji kod Berata u ratu s Turcima.
Zetske je posjede naslijedio ura II. Stratimirovi (1385.-1403.), no kako je on 1392. zarobljen,
morao je Turcima predati Skadar, Drivast i Sveti Sr na Bojani, ali je te iste posjede 1395. vratio natrag od
Turaka, te ih je 1396. ustupio Mleanima za 1.000 dukata od skadarskih prihoda. ura II. se sukobljavao
sa Sandaljem Hraniem oko posjeda Lutice, Grblja i Budve, a njegov sin URA III. (1403.-1421.)
zaratio se s Mleanima, a umro je kod svoga ujaka srpskog Despota Stefana Lazarevia. Dio Zete uzeli su
Mleani, a dio je pripao Stefanu Lazareviu, koji ju je pripojio Srbiji.
Protiv Balia bili su u zaleu Crnojevia podravani od Mleana, te su od 1439. priznavali i
njihovu vlast.
Crnojevii, zvani urai ili uraevii, dobili su ime po vojvodi urau Iliu, feudalcu u Zeti. Prvi
put se spominju kada dre 1331. posjed u Katunskoj nahiji. Od Balia 1421. preuzimaju vodstvo u Zeti, ali
ve Stefan Crnojevi postaje 1452. mletaki vazal, dobivi titulu vojvode Gornje Zete.
126
Stefanov sin Ivan (1465.-1490.), poznat kao Ivan-beg, ratovao je protiv Turaka, ali im je 1479.
morao ustupiti Skadar. Povukavi se pred Turcima u Italiju, vratio se 1481. i obnovio borbe protiv Turaka.
Kako je budua Donja Zeta sa centrom u abljaku ostala pod Turcima, svoje je sjedite Ivan prebacio na
Obod, a kasnije Cetinje.
Ivanov sin ura (1490.-1496.), osnovao je 1493. na Obodu prvu tiskaru, a u politici se oslanjao
na Mletke. Sa kraljem Francuske Karlom VIII., ura Crnojevi se spremao na kriarski rat protiv Turaka,
no izdao ga je Turcima njegov brat Stefan Crnojevi.
Kada su Turci 1499. skinuli sa vlasti Stefana, ura se potajno vratio u Zetu iz Venecije.
Domamivi uraa u Skadar, Turci su ga zarobili i prebacili u Anadoliju (Malu Aziju), gdje je 1503. umro.
Trei sin Ivana Crnojevia Stania prihvatio je islam i islamiziranom Skender-begu Crnojeviu
Turci su predali na upravu od 1514.-1528. godine, Crnogorski sandak.
Ivan Crnojevi je ne samo prebacio sjedite u Cetinje, ve je tamo sagradio dvor i manastir -
sjedite Zetske metropolije.
Kada su Turci 1499. osvojili Crnu Goru (Zetu), dali su joj povlastice granine oblasti (ukidanje
timara, kneevska samouprava itd.). Nakon Skender-begove smrti 1528. Zeta ili Crna Gora (Crnogorski
sandak) ponovno je pripojena Skadarskom sandaku. Crnogorska plemena su vodila borbu protiv Turaka
za ponovnu samostalnost -Piperi, Rovani, Bjelopavlovii, Drobnjaci, Kui, Bratonoii, Vasojevii, Cuce,
Petrovii, Njegui, Martinii, Crnojevii i dr.

Prvi zapisi su crkvenog karaktera u Crnoj Gori, kao sarkofag u crkvi sv.Tripuna u Kotoru iz 809.
tzv. Andreacijeva povelja, zatim Barski epitafi iz X.st. O traginoj sudbini i ljubavi Vladimira i Kosare iz
XI.st. je zapisano u ivot zetskog kneza Vladimira .
Goriki zbornik iz XV.st. je korespodencija Jelene Bali i Nikoma Jerusalimca, starog duhovnika
crkve sv.Bogorodice s otoka Gorice (Beka) na Skadarskom jezeru.
akon Damjan je 1453. objavio pravni zbornik Vlastareva sintagma.
Jedna od najstarijih katedrala je sv.Tripuna u Kotoru iz XII.st., zatim manastir Moraa iz XIII.st.
Gotiku su njegovali dominikanci u Kotoru, Baru i Ulcinju.
U pravoslavnim manastirima se razvija slikarstvo pod utjecajem bizantskog i srpskog slikarstva,
kao u Budimlji, Podgorici, Bijelom Polju i Morai.

Crnogorci:
plemena / Njegui, Pavlovii, Cuce,
Kui, Vasojevii, Patrovii,
Crnojevii, Balii, Bratonoii...


I zvori i literatura:
Konstantin Porfirogenet
Skilica Kedren Kekaumen Iva Zonara Mihajlo Psel Teodor Prodrom Ivan Kinam
Rajmond de Agiles Vilim Tirski Ordericus Vitalis
Ljetopis popa Dukljanina
Vita sv. Vladimira
Istorija Crne Gore, I., II.,Titograd, 1967., 1970.
P. Butorac, Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjia, Vjes. arh. i hist. dalm., 1927.
S. Milutinovi, Istorija Crne Gore od iskona do novijeg vremena, Beograd, 1835.
M. Medakovi, Povjesnica Crne Gore od najstarijeg vremena do 1830, Zemun, 1850.
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
Historija naroda Jugoslavije, I.-II., Beograd, 1953.-1960.











127




































MAKEDONCI U SREDNJEM VIJEKU

Makedonci su jo u VI. i VII. st naselili juni dio Balkana oko rijeke Vardara i Strumice.. Prema
bizantskim izvorima naselilo se u dananjoj Makedoniji niz slavenskih plemena: Draguviti, Valegeziti,
Rinhini, Bereziti (Brsjaci), Sagudati, Strumljani i Smoljani.
Ova su se slavenska plemena stalno sukobljavala s Bizantom, da bi se u VIII. i IX. st. vojno-teritorijalno
organizirali u savez, tzv. "Sklavinija u Makedoniji". Bizantinci su ih uspjeli savladati, te ih u VIII. i IX. st
dobrim djelom iseliti u Malu Aziju. Tako je ovdje ve tada nestalo pridjeva "makedonski" za Slavene koji
su ostali.
Turci su makedonske Slavene, na temelju vjere pravoslavne, nazivali "Rum-milet" (kranski
narod) ili auri, nevjernici.
Makedonci su po dolasku jo 674.-677. po "udesima sv. Dimitrija", napadali Solun. Bizant ih je
ubrzo pokorio, te su makedonski Slaveni morali plaati danak pod svojim knezovima: Hacon, Prebond,
Akamir i dr.
Poloaj se makedonskih Slavena pogorao dolaskom Bugara i njihovom borbom s Bizantom za
prevlast nad Makedonijom.
esti su ustanci Makedonaca protiv Bugara, tako npr. 930. u Strumikom kraju, ali i protiv Bizanta
969., kao naprimjer brsjakog kneza Nikole, njegovih sinova Davida, Mojsija, Arona i Samuila.
Ustanak sinova kneza Nikole protiv Bizanta 976., imalo je za posljedicu konstituiranje Samuilove
makedonske drave.
SAMUILO (976.-1014.) je uspio ispod Bizanta osloboditi Makedoniju sa sreditem u Ohridu.
Samuilo je pod svoju vlast potinio kao car Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju, Zahumlje, Raku, Bosnu,
128
Srijem i sjev. Bugarsku. Osnovao je i makedonsku ohridsku arhiepiskopiju. No, Samuilo je na Belasici
1014. doivio poraz protiv bizantskog cara Bazilija II. (Bugaroubice ili Makedonoubice).
Samuila je naslijedio car GAVRILO RADOMIR (1014.-1015.), a potom car IVAN VLADISLAV
(1015.-1018.), od kada je Makedonija vraena kao bizantska tema, Bizantu.
Nakon propasti Samuilove drave Makedonija je i dalje ostala arite ustanaka. Samuilov unuk
PETAR Deljan, poveo je veliki ustanak 1040. do 1041., a ustanak u Skoplju bio je pod vodstvom ORA
Vojteha 1072. a zahvatio je vei dio Makedonije.
Pod vodstvom DOBROMIRA Hrsa od 1185. do 1202., privremeno je zbaena vlast Bizanta u
Makedoniji. Koristei prilike etvrtog kriarskog rata 1202.-1204., lokalnom feudalcu STREZU, uspjelo je
osloboditi od Bizanta dio Makedonije od Skoplja do Soluna i od Ohrida do Strumice. Kada je Strez bio
1214. ubijen, Bizant je povratio ove posjede.
Od 1230. Makedonija je pod Bugarima, a od sredine XIV. st pod vlau Srbije. Zapadni dio
Makedonije drao je Vukain sa sjeditem u Prilepu, a sa sjeditem u Seru Ivan Ugljea dri centralni dio
Makedonije, dok izmeu Vardara i Strumice sa sjeditem u Velbudu su braa Draga i Konstantin
Dejanovi. Turci e ove krajeve okupirati poslije bitke na rijeci Marici 1371., tada su Turci kao vazala
postavili, Vukainovog sina Marka (Kraljevia) (1371.-1395.).
Turci su jo jednom 1467. iselili u Malu Aziju dobar dio Makedonaca iz okolice Ohrida, a iz
okolice Skoplja selili su u Albaniju. Makedonija je u srednjem vijeku postala turska provincija-vilajet.

Makedonci su jezik i knjievnost razvili od Klimenta Ohridskog i Konstantina Bregalnikog, koji
su radili i na prosvjeivanju Makedonaca u Kutmievici sa sreditem u Ohridu, te u Velikoj.
Naum Ohridski je osnovao manastir sv. Naum na Ohridskom jezeru. O makedonskoj azbuci je
pisao Crnorizac Hrabar u X.st.u svom djelu: "O pismenah".
Arhitektura Makedonaca ogledala se u manastirima, kao Nerezima, Lesnova, Psa, Kuevite,
Staro Nagoriane, Mateja s brojnim freskama i ikonostasima.
Ohridska patrijarija, koju je osnovao car Samuilo, postala je arite kulture i umjetnosti, no poslije
Samuila mnogi spisi su prevedeni na grki ili uniteni. Sauvalo se veoma malo spisa iz toga vremena u tzv.
"Bolonjski psaltir", koji je napisan irilicom a potjee iz 1235. iz Ravna kod Ohrida.
Najpoznatiji reformator crkvenog pjevanja iz XIV. st. bio je Ivan Kukuzel iz Debra.

Makedonci:

vardarska Makedonija:

Tetovo Kumanovo
Debar Skoplje
Gostivar Veles
Ohrid Bitola Prilep tip Strumica


I zvori i literatura:
Izidor Seviljski, Kronika
Miracula s. Demetrii, I,II.
Teofan Confessor,VIII. st.
Georgije Sinkelos, IX.st. Kronografija
Nikofor, VIII. st.
Konstantin Porfirogenet, X. st.,
Joanes Skilica, IX. st.
Kliment Ohridski IX. st., Pohvala sv. irila
Mihajlo Psel, XI. st., Kronografija
B. Proki, Postanak jedne slovenske carevine Maedonije u X. veku, Glas SA, 1908.
J. Skilica, Postanak jedne slovenske carevine u Maedoniji u X. veku, Beograd, 1909.
I. Snegarov, Istorija na ohridskata arhiepiskopija, Sofija, 1934.
L. Mirkovi, Mrnjavevii, Beograd, 1925.
F. Raki, Borba Junih Slovena za dravnu nezavisnost u XI. v., Beograd, 1931.
I. Ivanov, Blgarski starini iz Makedonija, Sofija, 1931.
F. Barii, uda Dimitrija Solunskog kao istoriski izvor, Beograd, 1953.
Istorija naroda Jugoslavije, I., Beograd, 1953.
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, I., SAN, Beograd, 1955.
129
E. elebija, Putopis, I.-II., Sarajevo, 1957.
Lj. Doklesti, Kroz historiju Makedonije, Izabrani izvori
Lj. Lape, Pdabrani tekstovi za istorijata na makedonski narod, I., Skoplje, 1960.
A. Matkovski, Istorija makedonskog naroda, Inst. za nac. istr., I.-III., Beograd, 1970.
S.Antoljak, Makedonija i Makedonci u srednjem vijeku, Skoplje, 1972.


ALBANCI U SREDNJEM VIJEKU

Albanci su indoeuropskog trako-ilirskog podrijetla. Albanci su se rijekom Shkumbin dijelile u
dvije plemenske skupine, na jugu Toske i sjeveru Gege.
Albanci su oduvijek sebe nazivali Shqiptar (od toga dolazi rije ipetar ili iptar).
Najstariji stanovnici Albanije bili su Iliri, te rije Albanija potjee od ilirskog plemena Albana.
Rimljani su od kraljice Teute preuzeli vladavinu nad Albanijom, diobom Carstva Albanija je
pripala istonom dijelu. Od VI. st. ovdje se naseljavaju Slaveni, a od IX. do XI. st. Albanija je u sastavu
prvog Bugarskog Carstva. Krae vrijeme vladao je bizantski kralj Bazilije II. i Albanijom u XI. st., a u tom
istom stoljeu krae vrijeme Albanija je bila u sastavu Normanske drave.
Iz Bizantskog Carstva se potkraj XII. st. izdvojila i formirala prva samostalna kneevina sa
sreditem u gradu Kruje, koja je neto kasnije potpala pod vlast epirskog despota. Polovinom XIV. st.
albanske zemlje je osvojio srpski car Duan, a nakon njegova pada albanske zemlje su zadobili feudalne
porodice -Musaka, Topija, zetskih Balia. Potkraj XIV. st. albanski feudalci su priznali turski suverenitet.
Albanci su protiv Turaka dizali ustanke, od kojih je znaajniji od 1443. do 1468., pod vodstvom
Skenderbega. Turci su potpuno 1479. sebi pripojili sve albanske zemlje, osim nekoliko primorskih luka kao
npr. Dra i Valonu, koje su drali Mleani.
Albanci su tada ivjeli u plemenima i bratstvima (fis: Malisori, Miriditi, Dukadini, Mati...).
Vladale su institucije narodnog obiajnog prava, poznate pod nazivom - Kanuni Leke Dukadin. Odravala
se krvna osveta i potivanje zadane rijei (besa).
Od albanskih kneevskih porodica najpoznatiji su u srednjem vijeku Kastriotii ili albanski
Kastrioti. Vladali su na podruju Debra i Kruje, a na poetku XV. st. poznati je tamonji gospodar IVAN
Kastrioti, gospodar Debra i Kruje.
Ivan se, kao i njegov sin JURAJ Kastrioti, borio protiv Turaka, no na kraju su morali priznati
tursku prevlast.
Ivanov se sin Juraj islamizirao i dobio tursko ime SKENDERBEG. Skenderbeg (Skanderbeg,
Iskender-bei ili albanski Skenderbeu), se rodio 1405., a umro 1468. Kada mu je bilo osam godina morao ga
je otac Ivan (Kastrioti) dati kao taoca sultanu Mehmedu I. u njegov saraj, gdje je preao na islam.
Poslije pobjedonosnog rata protiv Turaka, koje je 1443. vodio erdeljski vojvoda Ivan Hunjadi,
Juraj Kastrioti (Skenderbeg) je pobjegao iz Istambula i vratio se u Albaniju, gdje se lukavstvom domogao
utvrene Kruje. Sultan Murat II. je Skenderbega priznao za albanskog tributarnog kneza, ali je u nekoliko
bitaka Skenderbeg porazio tursko-osmanske trupe. No, sultan je tada na njega poslao 100.000 vojnika, na
grad Kruju 1450., koju je Skenderbeg obranio. Od Turaka je Skenderbeg 1455. poraen kod Berata, te je
morao pobjei u Italiju.
U mletako-turskom ratu Skenderbeg je branio 1466.-1467. grad Kruju, ali je nepsredno poslije
toga umro.
Albanci su se Turcima opirali i na prostoru Crne Gore, sve do 1499., kada je i ta zemlja pala pod
Turke.

Najstariji spomenik na albanskom jeziku gegijskog dijalekta je iz 1462. je obrazac krtenja. Na
toskijskom dijalektu je odlomak evanelja s kraja XV. stoljea.
Gjon Buzuku je 1555. napisao prvo albansko tiskano djelo na gegijskom dijalektu
"Meshari"(misal), koje je 40 godina kasnije i Pjeter Budi napisao i na toskijskom dijalektu.
U junim dijelovima Albanije prevladavali su bizantski utjecaji, kao u Shasi, Opar i Voskopoja, a u
sjevernim krajevima Albanije su prevladavali romaniki stilovi, kao u Vau, Dejes i Oboti.
Dolaskom Turaka, nastaju mnogi mostovi, saraji, bezistani, damije i kupalita, kao u gradovima:
Elbasanu, Skadru i Tirani.


I zvori i literatura:
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd, 1959.
130
K. Jireek, Albanija u prolosti, SKG, 1914.
M. ufflay, Srbi i Arbanasi, Beograd, 1925.
K. Jireek - M. ufflay, Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, I.-II.,
Vindobonae, 1913.-1918.
J. Swire, Albanci, London, 1936.
J. N. Tomi, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandaku, Beograd, 1913.
I. Ruvarac, ura Vukovi despot srpski i ore Kastriot Skenderbeg vo arbanaki godine 1444, Novi
Sad, 1902.
L. Mihaevi, Crtice iz albaneke poviesti, Sarajevo, 1912.
K. Frasheri, Histore d'Albanie, Tirana, 1964.
K. Frasheri, Historia a Shqiperise, I.-II., Tirana, 1959.-1965.
A. Hadri, Pregled istorije Albanaca, Pritina, 1968. (iz Istorije Albanaca, Beograd, 1969.)

























RUMUNJI U SREDNJEM VJEKU

(Vlaka, Moldavija i Transilvanija )

Rumunji su u srednjem vijeku ivjeli u tri velike cjeline u Vlakoj, Moldaviji i Erdelju. Zemlja
Vlaka je od rimskog cara Trajana 106. bila u sklopu provincije Dacije, kao Moldavija i Erdelj. U IV. st.
osvojili su je Huni, u V. st. Gepidi, a u VI. st. Avari i Slaveni. Bugari su Vlaku osvojili u VII. st. i drali je
do IX. st. pod svojom vlau.
Maari su Vlakom zavladali u IX. st., Peenezi u X. st., a Kumani u XI. stoljeu.
U XIII. st. bila je organizirana Vlaka kneevina, ali pod vrhovnom vlau Ugarske. Potpunu
nezavisnost Vlaka je dobila u prvoj polovini XIV. st. za kneza BESARABA I.
U bitci kod Nikopolja na strani ugarskog i hrvatskog kneza Sigismunda 1396. borio se vlaki knez
MIRCEA Stari (1386.-1418.). Kako je u toj bitci kranska vojska bila poraena, Mircea Stari je priznao
suverenitet Turaka-Osmanlija.
Vlaka se dijeli na dva dijela rijekom Olt -Muntenia ili Velika Vlaka sa centrom u Bucuresti i
Oltenia ili Mala Vlaka s centrom u Craiovi.
Moldavija obuhvaa porijeje rijeke Sereta i Pruta do Dnjestra. U Moldaviji su prije nae ere
ivjeli Kimerijci, Skiti, Geti i Daani. Od I. do III. st. Moldavija je pod Rimljanima, a u IV. i V. st. u njoj
ive Anti i Slaveni, koje su od IX. st. protjerali i ivjeli tamo do XI. st. Ulii i Tiverci, ali je Moldavija od
IX. do XIII. st. u sklopu Kojevske Rusije i Galiko-volinjske kneevine.
U Moldaviji je pod mamurekim vojvodom BOGDANOM, 1359. osnovana Moldavska kneevina.
131
Do velikog seljakog ustanka 1490.-1492. u Moldaviji je dolo za kneza STEFANA III. Velikog
(1457.-1504.).
Transilvanija ili Erdelj (maarski Erdely) je bila oduvijek naseljena, prvo Daanima, a potom
Skitima. Za Rimljana, Erdelj je romaniziran i ukljuen u provinciju Daciju.
Od III. st. Erdeljom prolaze horde Gota, Huna i Gepida. Gepidsku dravu su 567. sruili
Langobardi. Potom su doli Avari i Slaveni.
Avarsku su dravu sruili Bugari u VIII. st., te e od IX. do X. st. Erdeljom zavladati Maari.
Sastavni dio Ugarske drave Erdelj postaje za kralja Ladislava I. u drugoj polovici XI. st. Od XIII. st.
Transilvaniju (Erdelj) naseljavaju Sasi, bavei se rudarstvom.
Erdelj je odmah imao u okviru Ugarske odreenu autonomiju, kao posebna vojvodina. Erdeljske
vojvode su imenovali ugarski kraljevi.
Poslije Mohake bitke 1526. nakon propasti Ugarskog kraljevstva, stekli su erdeljski vojvode svoju
nezavisnost. Vojvoda Ivan Zapolja je izabran tada za hrvatsko-ugarskog kralja kao protukandidat
Ferdinandu Habsburkom. Da bi se Ivan Zapolja odrao na vlasti, traio je tursku-osmanlijsku zatitu.
Za vrijeme vladavine Ivana Sigismunda (1540.-1570.), sina Ivana Zapolje, Transilvanija je
nezavisna kneevina pod zatitom Habsburgovaca. Vlast je tada pripala sikulskim (Szekely-erdeljski
starosjedioci), maarskim i saskim staleima, koji su birali vojvode iz svojih feudalnih porodica (Bathory,
Bocskay, Bethlen, Rakoczi...).
Erdelj su jo nazivali Sedmogradskom, po sedam saskih gradova u planinama Karpata.

Moldavci su imali razvijenu usmenu narodnu knjievnost. Prva moldavska knjiga "Cazania", koju
je napisao mitropolit iz Varlaama, objelodanjena je u XVIII. st., ali je inspirirana srednjim vijekom.
Istaknuti su srednjovjekovni moldavski spomenici kamene tvrave u Sorokima i Benderima, te crkva
Uspenija u Kauanima iz XVI.stoljea.
Ime Vlasi-, potjee od imena keltskog plemena, koje su Rimljani zvali Volcae a Germani
Walhos.Kasnije je isti naziv uobiajen za Rumunje, ali i za druge narodne skupine.
Transilvaniju ili Erdelj u srednjem vijeku naseljavaju Maari, Nijemci-Sasi, poneto Vlasi i
Moldavci.
Sedmogradska je bio uobiajen naziv za pokrajinu sedam saskih gradova. U srednjem vijeku
arhitektura je pod utjecajem Bizanta, ali i Zapada, koja se oitovala u gradovima: Mures, Brasov,
Hunedoara i Cluj (Kolozsvar).

Rumunji:

Erdelj / Transilvania /
Maari, Nijemci-Sasi
Cluj
Moldavija
Moldavci
Jasi
Vlaka
Vlasi
Bucuresti


I zvori i literatura:
H. J. Bidermann, Die Romanen und ihre Verbreitung in Osterreich, Graz, 1877.
P. Skok, Sarakaani, 1928. (o greciziranim Vlasima)
L. Tamas, Romains, Romans et Roumains dans l'histoire de la Dacie Trayane, Budapest, 1935.
D. Nicolae, Romanii in veacurile IX.-XIV. pe baza toponimici si a onomasticei, Bucarest, 1933.
A. Philippide, Originea Romanilor, I.-II., Jasi 1925.-1928.
A. D. Xsenopol, Istoria Romanilor, I.-IV., Jasi 1888.-1893.
R. Rosetti, Istoria Romanier, I.-V., Bucaresti, 1960.-1962.






132








TURCI U SREDNJEM VIJEKU

Ime Turk prema objanjenjima grkih pisaca VI. st. znai -snagu. Po turskim izvorima, tzv.
orhonskim natpisima iz Mongolije iz VIII. st., naziv Turci je sinoniman imenu Oguza. Bizantski
povjesniari u X. i XI. st. zovu Turke Maarima. U poetku su Turci ivjeli na Altaju i Dungariji, a za
hunske provale u Europu su s Turcima ili kao dio Turaka su provalili Bugari i Hazari.
Od VI. do VIII. st. Turci-Oguzi su organizirali dravu na elu sa kaganom. Ogusku su dravu
sruili 745. Turci-Ujguri, a ujgursku dravu su 840. su sruili Turci-Kirgizi. Turci-Kirgizi protjeruju Turke-
Ujgure u istoni Turkestan, gdje prihvaaju manihejistiku vjeru, naputajui staru tursku vjeru -amanizam.
Turci-Oguzi su imali dravu do Kaspijskog jezera, te su u VIII. i IX. st. primili islam. Pisac Mahmud al-
Kagari u Bagdadu 1073. je napisao da su Oguska-Turska plemena: Peenezi, Kipaci, Bakirci, Kirgizi,
Ujguri, Oguzi i Selduci.
U svom nadiranju prema Zapadu, Turci su pokorili mnoge narode i turcizirali ih, kao npr. Tatare.
Turci su u pohodima nametnuli svoj jezik, imena, a kasnije i vjeru, tako su Kirgizi postali turcizirani
Mongoli, Karagai turcizirani Neneci, a Jakuti turcizirani Tunguzi. Na prostorima Turkestana su turcizirani
svi narodi, izuzev Tadika. Turci-Selduci e u XI. st. poeti prodirati u Malu Aziju.
Selduci su bili ogranak turskih oguskih plemena, a nazvani su po svom utemeljitelju dinastije
Seldukida- SELDUK ben Dukak 922., koji je kao subaa nomadskog plemena prebjegao iz Turkestana u
pokrajinu Dendu, ondje tamo islam.
Seldukov unuk TOGRUL 1037. od Perzije osvaja Khorasan a u Niapuru se proglasio sultanom.
Togrul e 1055. osvojiti Bagdad, a njegov nasljednik ALP Arslan (1063.-1072.) e u bitki kod Manzikerta
pobijediti bizantskog cara Romana IV. Diogena.
Sultan MALIKAH (1072.-1092.) je osvojio Jeruzalem i Siriju, proirio se na dio Bizanta, ali
opadanje velikog sultanata na manje drave poeti e za sultana BARKIJARA (1092.-1104.).
Nakratko slavu Seldukida je vratio sultan SANDAR (1117.-1157.), posebno u Khorasanu, ali je
selduku vlast u Iraku i Iranu sruio 1194. ah Horezma.
Majdulje su se Selduci odrali u Maloj Aziji pod imenom Rumskog ili Ikonijskog sultanata, koji
je postojao sve do 1307. Na ruevinama Ikonijskog sultanata nastala je nova mona turska drava, u kojoj se
uzdigao Osman, do tada plemenski emir i selduki vazal, proglaujui se 1299. nezavisnim.
Ikonijski se sultanat raspao, pa su plemenski kanovi stvarali svoj ud (feud)-samostalne dravice.
Pleme Kai, koje je oko 1220. bilo naseljeno u okolici Erzeruma, dobilo je u doba Ertogrula - sina
Sulejmanova, od seldukog ikonijskog sultana ud u blizini Ankare.
Ertogrulov sin OSMAN (1288.-1326.) uzeo je naslov sultana i vladao samostalno (od 1299.).
Osmanov sin ORHAN (1326.-1359.) premjestio je svoje sjedite iz Ankare u Brusu (Bursu) i
osvojio obale Mramornog mora, te je 1354. preao u Galipolje, tj. Europu.
Orhana je naslijedio sultan MURAT I. (1359.-1389.), koji je osvojio Trakiju i premjestio sjedite u
Dimotiku, a potom u Jedrene. Murat je organizirao jaku stajau vojsku -janjiare (nove ete), pored spahija
(konjanika). Porazio je balkanske Slavene u dvije bitke: 1371. na Marici i 1389. na Kosovu.
Sultan BAJAZIT I. (1389.-1403.) osvojio je 1389. Srbiju, 1393. Bugarsku, a 1395. Vlaku, te kod
Nikopolja 1396. porazio zajedniku kransku vojsku.
Od Timura Lenke, mongolskog vojskovoe, 1402. Turci su kod Angore pretrpjeli poraz.
Sultan MURAT II. (1421.-1451.) je zauzeo 1430. Solun, te porazio kransku vojsku 1444. u bitci
kod Varne.
Sultan MEHMED II. (1451.-1481.) zauzeo je Carigrad i proglasio ga sjeditem Turaka 1453.
Za sultana BAJAZITA II. (1481.-1512.) pale su Hercegovina 1482. i Crna Gora 1499., a Hrvatska
je bitkom na Krbavskom polju 1493. bila ugroena. Pobjeda nad Mleanima u bitci kod Lepanta 1499.
Turke je uvela i kao pomorsku silu.
Sultan SELIM I. (1512.-1520.) je ratovao na Istoku i osvojio Siriju, Palestinu i 1517. Egipat, a
kako su Medina i Meka priznavale njegovu vlast, proglasio se Selim i kalifom, prorokovim nasljednikom.
133
Ipak, Osmansko je Carstvo najmonije i najvee za sultana SULEJMANA I. (1520.-1566.), koji je
1526. u bitci kod Mohaa sruio Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, te osvojio dobar dio Ugarske i Hrvatske.
Osvojio je 1541. Budim, te Azerbejdan, Hedas, Mezopotamiju, Jemen, Arabiju, Alir...
Turci-Osmanlije su drugom bitkom kod Lepanta 1571. postali i gospodari istonog Sredozemlja, te
je tada Osmansko Carstvo imalo povrinu od 8 milijuna km
2
.

Genealogija turskih sultana iz dinastije Osman:

OSMAN (1258.-1326.)
1289. vlasnik u Bitiniji, sultan od 1299., u Brusi do 1326.
ORHAN (1326.-1360.)
osvojio Malu Aziju
MURAT I. (136.-1389.)
sjedite u Jedrenu
BAJAZIT I. (1389.-1403.)
porazio ga Timurleng 1402.
MUHAMED I.(1413.-1421.), SULEJMAN I.(1403.-1409.),
MUSA (1410.-1413.)
MURAT II.(1422.-1451.)
MUHAMED II.(1451.-1481.)
osvojio Konstantinopol 1453.
BAJAZIT II.(1483.-1512.)
SELIM I.(1512.-1519.)
SULEJMAN II.(1519.-1566.)



I zvori i literatura:
Tad-ud-di Ahmed bin Ibrahim ul-Ahmedi, XIV i XV. st., Iskender-nama (Aleksandrijada)
Kritobulos, XV. st., Historija Muhameda II. (opisan je detaljno pad Carigrada)
Urudj, Tevarih-al-i Osman, XV. st., (opisuje i ubojstvo sultana Murata)
molla ukrillah bin imam ihab-ud-din- bin imam Zejn-ud-din Zeki, XV. st., Behdjet-ut-Tevarih(Hist.)
Dervi Ahmed ili Aikija ili Aik paa Zade, XV. st., Kronika dinastije Osmanovia ili drave osmanske
Dursun-beg (Tur-i-sina), XVI. st., pie o osvajanju Carigrada (Dursun beg tarahi)
Nerikija (mula Mehmed), XV. st., Djihan-numa, tj. Svetovid ili Ogledalo svijeta
Seadedin (Sd-ud-din Mehmed), poznatiji kao Hodja-efendija, XVI. st., pisao o Kosovskoj bitci
Mustafa bin Ahmed (Ali), XVI. st., Kuhn-ul-abharu
Mehmed Hemdemi Solak-Zade, XVII. st., Tarih-i-al
J. Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, I.-X., Pest, 1927.-1935.
I. H. Uzuncarsili, Osmanli tarihi, I.-III., Istanbul, 1947.-1951.
F. Miller, Kratkaja istorija Turcii, Moskva, 1949.
Istorija naroda Jugoslavije, II., Beograd, 1960.
P. Coles, The Ottoman Impact on Europe, London, 1968.
R. Mantran, Histoire de la Turquie, Paris, 1968.
H. Inaldik, Osmansko Carstvo. Klasino doba 1300.-1600. (prijevod s turskog), Beograd, 1974.














134






















PAPE U SREDNJEM VIJEKU

(Pontifex maximus)

prvi pape:
Petar,+64. ili 67., Lino, 67.-76. Anaklet, 76.-88. Klement, 88.-97. Evarist, 97.-105.
Aleksandar I., 105.-115......

Znameniti pape: Pape u Vatikanu su nasljednici apostola
u srednjem vijeku:

GRGUR I. Veliki 590.-604. (apostola Petra)
IVAN IV. Dalmatinac 640.-642. Biblijska 12 apostola:
VITALIJAN 657.-672.
AGATON 678.-681. 1. PETAR 11. JUDA Jakovljev
LEON III. 795.-816.
NIKOLA I. Veliki 858.-867. 2. ANDRIJA 12. JUDA Iskariot ...
HADRIJAN II. 867.-872.
IVAN VIII. 872.-882. 3. JAKOV umjesto Jude bude
STJEPAN V. 885.-891.
IVAN IX. 898.-900. 4. IVAN izabran MATIJA, apo-
SERGIJE III. 904.-911.
IVAN X. 914.-928. 5. FILIP stolom se naziva PAVAO
LEON VI. 928.-929.
AGAPET II. 946.-955. 6. BARTOLOMEJ (aneo naroda),
IVAN XII. 955.-963.
IAVAN VIII. 965.-972. 7. MATEJ BARNABA i dr.
BENEDIKT VII. 974.-983.
IVAN XV. 985.-996. 8. TOMO
SILVESTAR II. 999.-1003.
LEON. IX. 1049.-1054. 9. JAKOV Alfejev
NIKOLA II. 1058.-1061.
ALEKSANDAR II. 1061.-1072. 10. IMUN, prozvan Zelota
--------------------------------------------
-godine postao papa:
GRGUR VII., 1072., Hildebrand iz Toskane, 1072.-1085.
135
VICTOR III., 1086., Disiderius iz Beneveta, 1086.-1087.
URBAN II., 1088., Eudes de lagani iz Chatillona, 1088.-1099.
PASCHALIS II., 1099., Rainieri iz Biada, 1099.-1118.
GELASIUS., 1118., Giovanni iz Gaete, 1118.-1119.
CALIXT II., 1119., Guy Bourgogne iz Quingeja, 1119.-1124.
HONORIUS, 1124., Lamberto iz Bologne, 1124.-1130.
INNOCENZ II., 1130., Gregorio Papareschi iz Rima, 1130.-1143.
COLESTIN II., 1143., Guido iz Castella, 1143.-1144.
LUCIUS II., 1144., Gherardo Caccianemici iz Bologne, 1144.-1145.
EUGEN III., 1145., Pietro Bernardo iz Pise, 1145.-1153.
ANASTASIUS VI., 1153., Corrado iz Rima, 1153.-1154.
HADRIAN IV., 1154., Nicolaus Breakspear iz Langley, 1154.-1159.
ALEKSANDER III., 1159., Orlando Bandinelli iz Siene, 1159.-1181.
LUCIUS III, 1181.-1185.
URBAN III., 1185., Ubeto Crivelli iz Milana, 1185.-1187.
GEGUR VIII., 1187., Alberto Morra iz Beneventa, 1187.
CLEMENS III., 1187., Paolino Scolaro iz Rima, 1187.-1191.
COLESTIN III., 1191., Giacinto Orsini iz Rima, 1191.-1198.
INNOCENZ III., 1198., Lotario iz Angana, 1198.-1216.
HONORIUS III., 1216., Cencio Savelli iz Rima, 1216.-1227.
GREGUR IX., 1227., Ugolino iz Angana, 1227.-1241.
COLESTIN IV., 1241., Goffredo Castiglione iz Milana, 1241.
INNOCENZ IV., 1243., Sinbaldo Fieschi iz Lavagna, 1243.-1254.
ALEXANDER IV., 1254., Rainaldo iz Angana, 1254.-1261.
URBAN IV., 1261., Jacques Pantaleon iz Troyesa,1261.-1264.
CLEMENS IV., 1265., Guy Foulqouis iz St. Gilesa, 1265.-1268.
GREGOR X.,1271., Teobaldo Visconti iz Piacenze, 1271.-1276.
INNOCENZ V., 1276., Ottobuono Fieschi iz Lavagna, 1276.
HADRIANUS V., 1276.
JOHANN XXI., 1276., Pietro iz Lisabona, 1276.-1277.
NICOLAUS III., 1277., Gian Gaetano Orsini iz Rima, 1277.-1280.
MARTIN IV., 1281., Simon Brion iz Toraine, 1281.-1285.
HONORIUS IV., 1285., Jacopo Savelli iz Rima, 1285.-1287.
NICOLAUS IV., 1288., Girolamo Mascio iz Alessiana, 1288.-1292.
COLESTIN V., 1294., Pitro Marrone iz Lavara, 1294.
BONIFAZ VIII., 1294., Benedetto caetani iz Angana, 1294.-1303.
BENEDICT XI., 1303., Niccolo Biccasini iz Trevisa, 1303.-1304.
CLEMENS V., 1305., Bertrand Goth iz Gascogne, 1305.-1314.
---------------------------------------------------- suanjstvo u Avignonu
JOHANN XXIII., 1316., Jacques d Euse iz Cahorsa, 1316.-1334.
BENEDICT XII., 1334., Jacques Fournier iz Saverduna, 1334.-1342.
CLEMENS VI., 1342., Pierre Roger Beaufort iz Limousina, 1342.-1352.
INNOCENZ VI., 1352., Etienne d Albret iz Limousina, 1352.-1362.
URBAN V., 1362., Guillaume Grimoard iz Gevaudana, 1362.-1370.
GREGOR XI., 1370., Oierre Roger Beaufort iz Limousina, 1370.-1378.
----------------------------------------------------- povratak pape u Rim
URBAN VI., 1378., Bartolomeo Pragnani iz Napulja, 1378.-1389.
BONIFAZ IX., 1389., Pietro Tommacelli iz Carafanella, 1389.-1404.
INNOCENZ VII., 1404., Cosimo Migliorati iz Sulmona, 1404.-1406.
GREGOR XII., 1406., Angelo Correr iz Venecije, 1406.-1415.
ALEXANDER V., 1409., Pietro Filargo iz Candije (Krete),
JOHANN XXIII., 1410., Baldassar Coscia iz Troia
MARTIN V., 1417., Oddo Colonna iz Rima, 1417.-1431.
EUGEN IV., 1431., Gabriel Conduimer iz Venecije, 1431.-1447.
NICOLAUS V., 1447., Tommaso Parentuccelli iz Sarzana, 1447.-1455.
CALIX III., 1455., Alfonso Borgio iz Xative, 1455.-1458.
PIUS II., 1458., Enea Silvia Piccolomini iz Siene, 1458.-1464.
PAUL II., 1464., Pietro Barbo iz Venecije, 1464.-1471.
SIXTUS IV., 1471.-1484.
136
INNOCENZ VIII., 1484., Giovan Bat. Cibo iz Genove, 1484.-1492.
ALEXANDER VI., 1492., Roderigo Lenzuoli Borgia iz Valenza, 1492.-1503.
PIUS III., 1503., Francesco Todeschini Picolomini iz Siene, 1503.
JULIUS II., 1503., Guliano Rovere iz Albizola, 1503.-1513.
LEO X., 1513., Giovanni d Medici iz Firenze, 1513.-1521.
HADRIAN VI., 1522.-1523.
CLEMENT VII., 1523.-1534.
PAUL III., 1534., Alessandro Farnese iz Rima, 1534.-1549.
JULIUS III., 1550., Gio. Maria Ciocchi iz Savina, 1550.-1555.
MARCELLUS II., 1555., Marcello Cervini iz Montpeluiana, 1555.
PAUL IV., 1555., Gian Pietro Caraffa iz Principata ultra, 1555.-1559.
PIUS IV., 1559., Gian Angelo d Medici iz Milana, 1559.-1565.
PIUS V., 1566., Micheele Ghislieri iz Bosca, 1566.-1572.
GREGOR XIII., 1572., Ugo Boucampagni iz Bologne, 1572.-1585.
SIXTUS V., 1585., Felice Paretti iz Grottamare, 1585.-1590.
URBAN VII., 1590., Giambiatista Castagna iz Rima, 1590.
GREGOR XIV., 1590., Niccolo Sfondrati iz Cremone, 1590.-1591.
INNOCENZ IX., 1591., Gian Faeschinetti iz Bologne, 1591.
CLEMENS VIII., 1592., Ippolito Aldobrandini iz Fana, 1592.-1605.
LEO XI., 1605., Alessandro d Medici iz Firenze, 1605.
PAUL V., 1605., Camillo Borghese iz Siene, 1605.-1621.
GREGOR XV., 1621., Alessandro Ludovisi iz Bologne, 1621.-1623.
URBAN VIII, 1623., Maffeo Barberini iz Firenze, 1623.-1644.
" 1644. "
Papa je stolovao na Mons Vaticanus, breuljku starog Rima (prema tradiciji na tom breuljku
ubijen je apostol Petar). Propau Zap. Rim. Carstva, Rimska je Crkva brojnim darovnicama stekla posjede
u junoj Italiji, zvane -Partimonium Sancti Petri (batina Svetog Petra). Rimski dukat je formalno pod
Bizantom, a kada je Rimu zaprijetila opasnost od Langobarda, papa Stjepan II. obraa se za pomo
Francima i 754. sklapa savez sa kraljem Pipinom Malim. Iste godine darovnicom Pipin Mali zatiuje i
obeava papi (Petrovom patrimoniju) zatitu i pomo od Langobarda. Ta je darovnica temelj na kome je
stvorena budua Crkvena drava. Nakon pobjede Pipina Malog(756.) i Karla Velikog (774.), isti Karlo
Veliki je nakon pobjeda nad Langobardima 781. potvrdio Pipinovu darovnicu. Patrimonij je tada obuhvaao
Rimski dukat sa Sabinom, Pentapolis s Anconom, Osimom i Umanom, podruje Perugie, te Ravenski
egzarhat s Bolognom, Faenzom, Ferrarom i Imolom.
U isto je vrijeme redigirana tzv. Konstantinova darovnica (falsifikat!?) po kojoj je car Konstantin
Veliki dao papi polovicu (zapadnu) Rimskog Carstva.
Papinski suverenitet jo je jednom priznat 800. (Karlovo krunjenje). Ve poetkom XIII. st.
papinska drava se proiruje na marku Anconu, vojvodinu Spoleto i dijelove Toscane. Crkveni raskol doveo
je pape i u Avignon (Avinjon) 1309.-1376.
Po povratku iz Avignona pape su napustile rezidenciju u Lateranu i nastanili se u Vatikanu, gdje su
podigli Crkvu sv. Petra.
Najvei teritorij Crkvena drava imala je za pape Julija II. (1503.-1513.) kada je dobila vojvodine
Modenu i Parmu u sastav Crkvene drave.
Bojei se premoi Habsburgovaca, papa Klement VII. (1523.-1534.) priklanja se francuskom
kralju Franji I., na to su vojnici Karla V. Habsburga, zauzeli i opustoili Rim 1527. (sacco di Roma).
Pape u Crkvenoj dravi u srednjem vijeku, poput svjetovnih monarha, vladaju apsolutistiki.


DODATAK

Dodatak:
Pregled vladara i dinastija u Njemakoj, Francuskoj, Engleskoj, Rusiji, panjolskoj, Italiji i Skandinaviji u
srednjem vijeku

Njemako Carstvo------------------------------------------------------------------

Oton I.Veliki, 962.-973. Oton II., 973.-983.
Oton III., 983.-1002. Heinrich II., 1002.-1024.
137
Conrad II., 1024.-1039. Heinrich III., 1039.-1056.
Heinrich IV., 1056.-1106. Heinrich V., 1106.-1125.
Lhotar II., 1125.-1137. Conrad III., 1137.-1152.
Friedrich I.Barbarosa, 1155.-1190. Heinrich VI., 1190.-1197.
Friedrich II., 1197.-1250. Rudolf I. Habsburg, 1273.-1291.
Adolf od Nassaua, 1291.-1298. Albert I. Habsburg, 1298.-1308.
Arigo VII., 1308.-1313. Ludwig IV., 1314.-1347.
Carl IV., 1347.-1378. Vaclav, 1378.-1400.
Robert, 1401.-1410. Sigmund Luxemburg, 1410.-1437.
Albert II. Habsburg, 1437.-1439. Friedrich III. Habsburg, 1439.-1493.
Maximillian I. Habsburg, 1493.-1519. Karlo V. Habsburg, 1519.-1556.
Ferdinand I., 1556.-1564. Maximillian II., 1564.-1576.


Francusko Kraljevstvo-------------------------------------------------------------

karolinzi:
Karlo Veliki, 768.-814. (s Karlomanom do 771.) Luj Poboni, 814.-840.
Karlo II. elavi, 840.-877. Luj II., 877.-879.
Luj III.i Karloman, 879.-882. Karloman, 882.-884.
Karlo Debeli, 884.-888. Odon (Kape), 888.-898.
Karlo III. Bezazleni, 898.-922. Robert I.(Kape), 922.-923.
Raul (Rudolf), 923.-936. Luj IV., 936.-954.
Lotar, 954.-986. Luj V., 987.-987.

kapetovii (kape):
Hugo, 987.-996. Robert II. Poboni, 996.-1031.
Henrik I., 1031.-1060. Filip I., 1060.-1108.
Luj VI. Debeli, 1108.-1137. Luj VII., 1137.-1180.
Filip II. August, 1180.-1223. Luj VIII., 1223.-1226.
Luj IX. Sveti, 1226.-1270. Filip III., 1270.-1285.
Filip IV. Lijepi, 1285.-1314. Luj X., 1314.-1316.
Ivan I., 1316. Filip V. Dugi, 1316.-1322.
Karlo IV. Lijepi, 1322.-1328.

valois:
Filip VI., 1328.-1350. Ivan II. Dobri, 1350.-1364.
Karlo V., 1364.-1380. Karlo VI., 1380.-1422.
Karlo VII., 1422.-1461. Luj XI., 1461.-1483.
Karlo VIII., 1483.-1498.

valois-orleans:
Luj XII., 1498.-1515.

valois-orleans-angouleme:
Franjo I., 1515.-1547. Henri II., 1547.-1559.
Franjo II., 1559.-1560. Karlo IX., 1560.-1574.


Englesko Kraljevstvo---------------------------------------------------------------

normanska dinastija:
William I., 1066.-1087. William II., 1087.-1100.
Henrich I., 1100.-1135. Stephan, 1135.-1154.

plantagenet:
Henrich II. 1154.-1189. Richard I., 1189.-1199.
John, 1199.-1216. Henrich III., 1216.-1272.
Eduard I., 1272.-1307. Eduard II., 1307.-1327.
138
Eduard III., 1327.-1377. Richard II., 1377.-1399.

lancaster:
Henrich IV., 1399.-1413. Henrich V., 1413.-1422.
Henrich VI., 1422.-1461.

york:
Eduard IV., 1461.-1470. (pon.) Henrich VI. Lanc., 1470.-1471.
(pon.) Eduard IV.York, 1471.-1483. Eduard V., 1483.
Richard III., 1483.-1485.

tudor:
Henrich VII., 1485.-1509. Henrich VIII., 1509.-1547.
Eduard VI., 1547.-1553. Jane Grey, 1553.
Mary I., 1553.-1558. Elisabeth I., 1558.-1603.......


Rusko Veliko Kneevstvo i Carstvo -----------------------------------------------------

veliki knezovi Novgoroda i Kijeva:
Rjurik, 862.-879. Oleg, 879.-913. Igor, 913.-945.
Olga, 945.-964. Svjatoslav I., 964.-973. Jaropolk I., 973.-980.
Vladimir I., 980.-1015. Svjatopluk, 1015.-1059. Jaroslav, 1019.-1054.
Izjaslav, 1054.-1078. Veslav, 1068.-1089. Svjatoslav II., 1073.-1076.
Vsevolod I., 1076.-1093. Mihajlo Svatopluk, 1093.-1113.
Vladimir II. Monomah, 1113.-1125.
Mstislav I., 1125.-1132.
Juropolk II., 1132.-1139. Vjaceslav, 1139. Vsevolod II., 1139.-1146.
Igor II., 1146. Izjaslav II., 1146.-1154. Jurij I., 1149.-1157.
Rostislav, 1154.-1167. Izjaslav III., 1155.-1161. Mstislav II., 1167.-1170.

veliki knezovi suzdalja i vladimira:
Andrija I. Bogoljubski, 1157.-1174. Jaropolk i Mstislav, 1174.-1175.
Mihajlo I., 1175.-1176. Vsevolod III., 1176.-1212.
Jurij II., 1212.-1238. (od 1212. knez Rostova) Konstantin, 1216.-1218.
Jaroslav II. Fjodor, 1238.-1249. Svjatoslav III., 1246.-1249.
Mihajlo, 1248. Andrija II., 1249.-1252.
Aleksandar I. Nevski, 1252.-1263. Jaroslav III., 1264.-1272.
Bazilije I., knez Moskve, 1272.-1277. Dimitrije I., 1277.-1294.
Andrija III., 1294.-1304. Mihajlo II., 1304.-1319.
Jurij III.Danilovi, 1319.-1325.

moskovski veliki knezovi:
Danilo, 1294.-1303. Jurij III. Danilovi, 1303.-1325.
Aleksandar II., 1326.-1368. Ivan I. Danilovi Kalita, 1325.-1340.
Simeon, 1340.-1353. Ivan II., 1353.-1359.
Dimitrije II., 1359.-1362. Dimitrije III. Donski, 1362.-1389.
Bazilije II., 1389.-1425. Bazilije III., 1425.-1462.
Ivan III. Veliki, 1462.-1505. Bazilije IV., 1505.-1533.
Ivan IV., 1533.-1584. (car od 1547.), car Ivan I. Grozni (1547.-1584.)

moskovski veliki knezovi:
Danilo, 1294.-1303. Jurij III. Danilovi, 1303.-1325.
Aleksandar II., 1326.-1368. Ivan I. Danilovi Kalita, 1325.-1340.
Simeon, 1340.-1353. Ivan II., 1353.-1359.
Dimitrije II., 1359.-1362. Dimitrije III. Donski, 1362.-1389.
Bazilije II., 1389.-1425. Bazilije III., 1425.-1462.
Ivan III. Veliki, 1462.-1505. Bazilije IV., 1505.-1533.
Ivan IV., 1533.-1584. (car od 1547.), car Ivan I. Grozni (1547.-1584.)
139


panjolsko kraljevstvo --------------------------------------------------------------------

Kastilija Navarra
Ferdinand I., 1035.-1065. Sano III., 1000.-1035.
Ferdinand III., XIII. st. (sjedinjena s Aragonijom 1076.-1134.)
Alfons X., XIII. st. (pripala 1234. kui Champagne
Henrik III., XV. st. 1285. francuskim kraljevima
Henrik IV., XV. st. 1328. kui d' Evreux
Izabela, XV. st. (do 1479.) 1425. aragonskoj dinastiji
1484. Jeanu d' Albert
1512. panjolskim kraljevima)

Aragon Portugal
Ramiro I., 1035.-1063. Alfons VI., XI. st.
Alfons I., XII. st. Henrik, od 1094.
Alfons II., 1162.-1196. Alfons Henriques, XII. st.
Pedro III., XIII.st. (stekao Siciliju 1282.) Alfons III., 1245.-1279.
Jakov II., XIII. st. (stekao Sardiniju) Dioniz (Dinis), 1279.-1325.
Alfons III., XIII. st. Ivan I. (Joao I.), 1385.-1433.
Ferdinand I., 1412.-1416. Manuel I., 1495.-1521.
Ferdinand II., XV. st. Ivan III., 1521.-1557.
(stekao i Kastiliju 1479.)


Napuljsko kraljevstvo -------------------------------------------------------------------

Napulj
pod Bizantom, od 955.
pod Langobardskom Capuom, od 1027.
pod Normanima, od 1039., sjedinjuju se sa Sicilijom 1130., Kraljevina Obiju Sicilija (Normani u napuljskoj
oblasti od 1030.)
normanski vojvoda Robert Guiskard, od 1046. osvojio Kalabriju i Apuliju
normanski vojvoda Roger I., od Saracena je 1060. osvojio Siciliju
Roger II., okrunjen 1130. za kralja Napulja i Sicilije (normanska dinastija je Kraljevinom Napulja i Sicilije
vladala do 1189.)
pod Hohenstaufovcima, od 1194. (znaajni vladar Friedruch II., 1212.-1250.)
pod Anuvincima, 1266.-1441.
Karlo I., 1266.-1285.
Karlo II., 1285.-1309.
Rober, 1309.-1343.
Ivana I., 1343.-1382.
Karlo II., Draki, 1381.-1386.
Ladislav, 1386.-1414.
kao potkraljevstvo (panjolska), 1504.-1707.

Sicilija
pod Biznatom, u XI. st.
pod Normanima, 1061.-1091.
sjedinjenje Sicilije i Napulja u XII. st. - Kraljevina Obiju Sicilija
pod Hohenstaufovcima, od 1194.
pod Anuvincima, od 1268. (Karlo I., 1268.-1282.)
pod aragonskom dinastijom, 1282.-1442. (od Pedra III.)
sjedinjena s Napuljom, 1442.-1458.
kao potraljevstvo (panjolska), 1504.-1713.


Danska -------------------------------------------------------------------------------------
140

kralj Gttrik, od IX. st.
Gorm, X. st.
Harald Blatand, X. st. (sjedinjuje Dansku)
Sved Tveskjoeg, 1013. (osvojio Englesku)
Knut, XI. st. (kralj Danske i Engleske, te od 1028. i Norveke)
norveki kralj Magnus, XI. st.
Svend Estridson, XI. st.
Knut IV., 1080.-1086.
Knut VI., oko 1184.
Valdemar II., XIII. st. (osvojio 1219.Estoniju)
Valdemar IV., oko 1362. (izgubio prevlast na Baltiku 1370. od Hanse)
Margareta, 1375.-1412. (Kalmanska unija 1397.) (ki Valdemara IV., a supruga Hakona VI. norvekog
kralja)
Erik VII, 1412.-1448.
dinastija Oldenburg, 1448.-1863.
Kristijan I., 1448.-1481.
Kristijan II., 1481.-1522.
Friedrich I., XVI. st. (od 1522.) (dinastija Slesvig - Holstein)...


Norveka -------------------------------------------------------------------------------------------

Harald I. Harfager, IX. st.
Olav Tryggvason, 995.-1016.
Olav Haraldsson, 1016.-1028.
Norveka pod Danskom, 1028.-1035.
Magnus, 1035.-1047. (postao 1042. i kralj Danske)
Harald III. Hardrade, 1047.-1966.
Magnus Barfot, XI. st. (osvojio Orkney i Hebride)

Sigmund Jorsalafar, 1103.-1130. (bio u kriarskom ratu, 1107.-1111.)
Norveani osvojili Grenland 1261. i Island 1262.
Magnus VII., 1319.-1355.
Haakon VI., 1355.-1380.
Olav, 1380.-1387.
Margareta, 1387.-1412. (kalmanska unija 1397.)
Erik, 1412.-1439. ...


vedska ----------------------------------------------------------------------------------------

Svearska dinastija Ingling, od VII. st. do 1060.
Olof Sktkonung, 995.-1022.
Amund, 1022.-1050.
Edmund Stari, 1050.-1060.
dinastija Stenkil, 1134.-1208.
Sverker, 1134.-1156.
Birger Jarl, 1250.-1266. (utemeljitelj Stockholma)
Valdemar, 1266.-1275.
Magnus Ladaus, 1275.-1290.
Magnus Eriksson, 1319.-1364. (unija vedske i Norveke)
Albrecht Meckenburki, 1364.-1389.
Margareta, 1389.-1412. (kalmarska unija 1397. vedske i Danske)
Erik Pomeranski, od 1412.
Karl Knutsson (Karlo VIII.), od 1436.
dinastija Vasa, od 1523.
Gustav I. Eriksson Vasa, 1523.-1560.
Erik XIV., 1560.-1569.
141


(POVIJESNI IZVORI I HISTORIOGRAFIJA)

IZVORI ZA POVIJEST SREDNJE I JUGOISTONE EUROPE
U SREDNJEM VIJEKU

Izvorom se smatra sve ono iz ega se moe crpsti historijsko znanje, zapravo
izvori su materijal iz koga se dobivaju podaci za rad na rekonstrukciji prolosti. No takvih
je izvora vrlo malo za starija vremenska razdoblja, a bez njih nema ni historije, tj.
historije mnogih stoljea i pojedinih razdoblja, a pogotovo godina, te se tako ne zna nita
za itekako vane i prohujale dogaaje i linosti koje su stvarale povijest svijeta ili povijest
svojih naroda.
Izvori se dijele na:
1. PREOSTATKE
2. TRADICIJU (ili PREDANJA)
Meu preostacima su vani, uz ostalo, kao izvori prvog reda SPISI I ISPRAVE.
U tradiciju spadaju ANALI ili LJETOPISI (obino anonimni), koji biljee suhoparnim
nainom u pojedinoj godini nekoliko rijei o stanovitom dogaaju ili pojavi. Djelo su
obino jednog ili vie ljudi koji obino ive u samostanu. Pored njih se istiu KRONIKE
koje idu od tzv. stvaranja svijeta do doba u kome sastavlja ivi, te BIOGRAFIJE ili
IVOTOPISI i ITIJA, POHVALNA SLOVA ili POHVALE, RODOSLOVI,
LEGENDE itd.
Historijski izvori su: TEKSTOVI, PREDMETI ili INJENICE iz kojih se moe
crpsti saznanje o prolosti. Sa stajalita kritike, prema odnosu na dogaaje ili procesu o
kojima govore oni se mogu podijeliti i na:
- IZVORE PRVOG REDA i
- IZVORE DRUGOG REDA.
Uporedo s ovom podjelom upotrebljava se i podjela na:
- SUVREMENE IZVORE i
- KASNIJE IZVORE,
zapravo na: - DOMAE
-STRANE IZVORE.

IZVORI IV. I V. STOLJEA ZA SREDNJU I JUGOISTONU EUROPU

Srednji vijek nije nikakvom odreenom graninom linijom odijeljen od starog
vijeka. Dapae u srednjem se vijeku stvarala baza svega znanja o starom vijeku. U vezi
toga, na osnovu EUZEBIJEVE (264. 340.) Ope historije stvorene su sve kasnije
svjetske kronike Bizantinaca, kao i one zapadnih naroda i zemalja. Za hronografiju je
najstariji RUFINUS (do 395.), dok je kronika JERONIMA (366. 420.) napisana do 378.
godine. Ova Jeronimova kronika je uskoro postala uzor i obrazac ostalih
srednjovjekovnih kronika. Svi ovi kroniari imaju isto, rimsko stajalite. Pored ove
kronike Jeronima postoje i druge, ali su siromane i kompendijske. Uz to su i konzularni
FASTI koji idu od 354. godine, te USKRNJE TABLE, ako i popis rimskih papa koji je
nastao oko 230. godine, te razni MARTIOLOZI I NEKROLOZI itd.



142

KRONIARI VI. I VII. STOLJEA ZA SREDNJU I JUGOISTONU EUROPU

KASIODOR
Istaknuti kroniar VI. stoljea je FLAVIUS MAGNUS AURELIUS KASIODOR (492.
583.) koji je bio Rimljanin. On je zapanje Rimljanima iznio u svom djelu kako im je
narod Gota i kraljevski rod Amala po starosti i plemstvu, kao i prastaroj kulturi jednak.
Njegova je kronika imala zadatak da proslavi kralja Teodoriha. Mnogo je vea vrijednost
Kasiodorove HISTORIJE GOTA u 12 knjiga, nastale izmeu 526. 533. godine. Tu je
on iznio porijeklo Gota i nastoiao proslaviti Kraljevski rod Amala. kad je 540. g. pao
istonogotski kralj VITIGES, Kasiodor se poslije toga, a svakako prije 555. godine
povukao u samostan u Brutimu, gdje je oekivao kraj svoga ivota. Tu je pod svojom
kontrolom dao sastaviti mnogo itanu historiju iz Teodmeta, Sozomenosa i Sokratesa, i
prevesti istu. U svojoj 93. godini je ak pisao rad o ORTOGRAFIJI za svoje monahe. Od
njegovih sauvanih djela vana je zbirka PISAMA u 12 knjiga, sastavljena 537/8. godine.
Njegov mlai suvremenik papa GRGUR I. (590. 604.) je takoer ostavio svoja pisma ili
REGISTAR PISAMA, koja su veoma vana za svoja doba.


JORDANES
Uz ove zastupnike antike obrazovanosti, koje je na svom dvoru sakupljao kralj Teodorih,
rauna se da je prvi i jedini gotski pisac, ije je djelo sauvano JORDANES. Poticao je
iz uglednog i istaknutog roda, rodbinski povezanog s Amalima. itao je grke i latinske
pisce. Njegovo ivotno djelo glaasi: O porijeklu i djelima Geta, latinski DE OREGINE
ACTIBUSQUE GETARUM za koje se slui Kasiodorovom Historijom Gota i analima
Komeusa Marcelianusa. Njegov cilj je bio ne da proslavi Gote, nego da uzdigne
pobjednika, zato je to djelo napisao. Po jednima se misli da je Jordanes ivio u Krotonu, a
da je svoju historiografiju napisao u Carigradu 551. godine.

IZIDOR SEVILJSKI
panija je, kao i Galija, u zadnje doba Rimskog carstva pripadala njegovim najcvatuim
provincijama, i u nju je sasvim prodrla rimska kultura i obrazovanost. No u 5. stoljeu
panija je postala ratno poprite raznih germanskih plemena, i tu zapadni Goti osnovae
svoju dravu u kojoj su s njima u lijepom skladu ivjeli i Rimljani. Tu je ivio OROSIUS
(Orosije) koji je u svojoj HISTORIJI u 7 knjiga opisao svoje vrijeme do 417. godine. Za
vrijeme zapadnogotske vladavine nastale su su i druge kronike, a meu njima i kronika
Akvitanca TIRO PROSPERA (oko 390 oko 463.). On je svoju kroniku pisao od tzv.
stvaranja svijeta, i ila do sredine V. stoljea. Naroito velika vanost ovog djela je za
razdoblje od 425. nadalje, jer za to nema drugih izvora. Prosperu se pogreno pripisuje i
tzv. CRONICON IMPERIALE (Carska kronika). Ona ide od 379. 452. iji se poetak i
kraj slau s Prosperom, ali se ipak po otrim razlikama u djelu vidi da je to drugi pisac.
Treba navesti i kroniku galicijskog biskupa IDACIJUSA koji je nastavio Jeronima i po
njemu je sastavio do 427. godine, a dalje do 468. iz vlastitog iskustva. Ovamo spada i
kronika IVANA iza samostana Biclaro, nepoznatog poloaja, koji je taj samostan osnovao
586. godine, a umro je 610. godine.
Od svih ovih pisaca najvie se istie IZIDOR SEVILJSKI (oko 560. do 636.). Roen je u
okolici Kartagene, a 603. godine je postao biskup u Sevilji. Sa svojim spisima je postao
jedan od najutjecajnijih uitelja srednjeg vijeka. U prvom redu je napisao tzv.
ETYMOLOGIARUM u 20 knjiga, koje nije sasvim dovrio. Unato tome je bio
143
uveliko prepisivan u Europi. Nadalje, sastavio je jednu kratku kroniku koja ide do 627.
godine. Ona je zapravo izvadak iz njegove kronike sastavljene 615. godine. U ovoj drugoj
kronici (618.) opisuje dogaaje od tzv. stvaranja svijeta do pete godine vladanja cara
Heraklija (615.) s dodacima (624. 630.) vanim i za franaku povijest. za ovu kroniku
se sluio poznatim izvorima. Izidor je gajio naroitu ljubav za narod Zapadnih Gota, a kao
dokaz tome je njegova NARODNA HISTORIJA ZAPADNIH GOTA iji je jedan
primjerak, po svoj prilici, posvetio kralju Sisenandu (631. 636.). Uz to je napisao i
literarno-povijesni spis o crkvenim piscima.
Sasvim po strani od ovih stoji spis KOZMOGRAFIJA RAVENSKOG ANONIMA za
koji se misli da je sastavljen izmeu 667. i 670. godine. Anonim je iznio stanje, ne samo
kako je bilo za Rimljana, nego i u njegovo doba. Unato tome i danas se moramo zapitati
da li je taj anonim uope i postojao, jer je sve i dalje u pogledu njegove linosti obavijeno
tamom.

FRANAKI KRONIARI I PISCI ZA SREDNJU I JUGOISTONU EUROPU
(VI. VIII. STOLJEA)

Franci su po svom dolasku u Galiju tamo nali tragove stare obrazovanosti, a u
crkvi literarnu djelatnost. Naroito su u zadnjim stoljeima carstva bile glasovite kole
gramatiara i retora u Galiji. U krilu crkve odgojen je i najpoznatiji kroniar merovinkog
doba GRGUR TURSKI. Roen oko 540. godine u Clermont Ferandu. Potomak je
ugledne rimske porodice, a biskup od Tura je postao 573. godine na osnovu dekreta kralja
Sigiberta. Grgur, kao biskup Tura, nasljednik sv. Martina, postaje jedna od najuglednijih
linosti u Franakoj dravi, gdje je njegov glas kod svih dravnih stvari itekako vaio.
Njegov je ugled naroito porastao poslije smrti kralja Kilperiha 584. godine, kada je
postao jedan od najutjecajnijih ljudi u dravi.
Umro je 594. god., 17. studenog, ope potovan. Grgur je puno toga vidio u franakoj
dravi, od svog djetinjstva pa nadalje. Kao plod toga nastala je njegova HISTORIA
FRANCORUM u 10 knjiga, koju on poinje sa tzv. stvaranjem svijeta. Dalje pria o
osnivanju galske crkve, o sv. Martinu, a onda prelazi na franaku povijest. Grgurevo
opisivanje je jednostavno i ne ba stilistiko. On opisuje to je uo i vidio. On opisivanje
franake povijesti dovodi do 591. god. i na kraju djela daje kratku povijest turskih
biskupa. U Grgurevoj historiji nalaze se tragovi upotrebe Jordanesa i drugih.
Suvremenik Grgura je biskup MARIUS AVENTICENSIS, koji je nastavio
Prosperu do 581. godine. On kasnije postaje biskup u Lozani gdje je 594. godine i umire.
Bio je obrazovan slino kao i Grgur Turski.
U burgundskoj dravi u prvoj polovici VI. st. bila su napisana VITA
SANCTORUM ABATUM ECCLESIUM (ivotopisi svetaca), opata samosatna sv.
Mauricija.
Jedino historijsko djelo koje je sauvano iz VII. st. nosi naslov SCHOLASTICUS
FREDEGARII (ovo ime se nalazi 1598. kod Skalingera, a u sauvanim rukopisima
nigdje.). Prema istraivanjima Bruna Krucha, dri se da je on bio monah. Njegova kronika
nije mogla biti napisana 660. godine. Poznavanje latinskog mu je veoma slabo, a pisnanje
barbarsko. Kao historijsko djelo poznata su tzv. GESTA FRANCORUM ili LIBER
HISTORIAE FRANCORUM. Po svoj je prilici sastavlja ove knjige bio Neustrijac, koji
se za pisanje te historije sluio Grgurom Turskim, a Fredgara nije poznavao. Ova je
historija napisana 727. godine, a 736. preraivana. S ovim je broj merovinkih kroniara
iscrpljen.
144
GESTA DAGOBERTI je djelo nekog monaha u Saint-Denisu, u Francuskoj, sa
ciljem da proslavi svoj samostan i njegovog osnivaa. Ovo djelo je stavljano u kraj IX. st.
ali je sada Krusch ukazao da je nastalo prije 835. godine.
Od osobite je vanosti zbirka pod naslovom EPISTOLAE AUSTRASICAE
(Austrazijska pisma) koja sadri preteno korespondenciju merovinkih kraljeva
Sigeberta ili Hildeberta II. do 585. god.).
Posebno mjesto zauzima VERSUS DE ROTA MUNDI (Opis svijeta u rimi)
nekog nepoznatog pisca iz VII. stoljea.
Poznata je i pjesma o pobjedi Klotara II nad Sasima (oko 622. ?).
Osim ovakve vrste historijske izvorne grae postoji i znatno mnotvo historijskog
materijala sadranog u legendama svetaca, iji je broj za doba VI. do VIII. st. naroito
velik. Tako imamo:
- VITA VEDASTIS (ivot Vedasta), umro 540.
- VITA CLOTILDAE (ivot Klotilde) Klodovikove ene, umrla 549. godine.
- ivot Germanusa, parikog biskupa, umro 576.
- ivot sv. Radegunde, umrla 587.
- tzv. Passie (mueniki ivot) Desidera, biskupa od Vienne, umro 606. ili 607.
- Passio sv. Elegiusa, umro oko 659., bio bisklup u Noyonu
- ivot sv. Odilije, umrla 720.
poznato je i djelo monaha Baudemunda o ivotu sv. Amanda, koji je propovijedao
Baskima i Karantancima, a u drugoj polovini VII. st. umro u samostanu Elno osnovavi
opatiju u Gentu.
Poznato je i djelo ivot sv. Kolumbana, osnivaa samostana Bobbio (Italija). On
je bio kotski monah, roen oko 530. g., a umro 615. Pokrtavao nje u franakoj dravi
gdje su ga merovinki vladari osobito potivali. Zajedno sa svojim uenicima osnovao je
samostan Luxeuil. ivotopis sv. Kolumbana sainili su njegovi uenici, kao npr. Ionas iz
Suse u Italiji. Postoje i ivotopisi nekoh Kolumbanovih uenika i pratioca, npr. sv.
Galusa, osnivaa istoimenog samostana Galen u vicarskoj (druga polovina VII. st.).


KRONIKE, ANALI I IVOTOPISI ZA KAROLINGA ZA SREDNJU I JUGOISTONU
EUROPU (VIII. X. st.)

Kad je franaka drava prela iz ruku Merovinga u vlast Karolinga, u zemlji je
nastao novi nain pisanja povijesti. To se naroito zapazilo pri pisanju kronika, anala i
tzv. vita: Kronike idu od stvaranja svijeta pa do doba u kome njihov sastavlja ivi. Ovdje
treba prvo navesti tzv. CHRONICUM UNIVERSALE (univerzalnu kroniku), nastalu
oko 761. godine, a ide do 741. godine.
Interesantno je da ve za vladavine kralja Pipina Malog njegov ujak Childebrand dao ne
samo iznova prepisati Fredegardovu kroniku, nego je sam kroniku doveo do 752. godine,
amnogo toga to se odnosilo na Merovinge naprosto izbacio, jer nije odgovaralo novoj
dinastiji Karolinga.
Anali ili ljetopisi su posebna vrsta izvora. Oni su obino anonimni i suhoparno
biljee nekoliko rijei u pojedinoj godini o izvjesnom dogaaju ili pojavi. Anali su djelo
jednog ili vie ljudi, koji ive u samostanu. Tokom vremena se nije inila velika razlika
izmeu anala i kronika.
Na nain pisanja povijesti kod Franaka za Karolinga naroito je utjecao BEDA
(673. 735. ili 742.). Isticao se svojim djelima sa kojima su irski misionari upoznali
Franke. Na taj nain on je postao uitelj itavog srednjeg vijeka. Napisao je LIBER DE
145
TEMPORIBUS (Knjiga o vremenima), koja see do 703. godine, a onda DE
TEMPORUM RATIONE koja ide do 626. g. Beda, nazvan Venerabilis, napisao je i
HISTORIA ECCLESIASTICA GENTIS ANGLORUM (Crkvena povijest engleskog
naroda), koja ide do 731. godine i mnogo se itala. Posebno je poznata bila Liber de
temporibus koja je bila prikljuena De temporum ratione.
Prvi suvremeni opis ivota napisan o Wynfritu (ije je crkveno ime Bonifatius),
osnivau frnake crkve. Njegova VITA je sastavio, prije 786. god. sveenik Willibald iz
Mainza. Pored ovog ivotopisa postoje jo neki o anglosaskim misionarima, unicima, i
nasljednicima Bonifatiusa, npr. o Lulu. Upravo na poetku karolinkog perioda pojavila
se takva grana historijskog opisivanja, koja se razvila do pravog umjetnikog oblika, i
kojoj imamo zahvaliti za vrste temelje udarene starijoj povijesti srednjeg vijeka. To su
anali ili ljetopisi pisani u samostanima. Meu tim analima prvi su po redu: ANNALES
SANCTI AMANDI i njima srodni ANNALES TILIANI, koji idu do 737. god.
teANNALES LAMBACENSES (do 791. god.).
Annales sancti Amandi zapoinju sa 687. zapravo ispravnije sa 708. godinom i seu do
810. godine. Spadaju meu najstarije anale. ANNALES METTENSES (687. 830.) su
najstariji u Metzu. Nsu od neke naroite vrijednosti i zapravo su kompilacija iz Fredegara
do 786. godine.
Sasvim drugaiji karakter imaju "ANNALES MOSELANI" (703-797.). Oni su u svom
najstarijem dijelu ekscerpt izgubljenih dvorskih anala.
"ANNALES PETAVIANI" (687.-804.) su dobili ime po svom prijanjem vlasniku
rukopisa.
"ANNALES LAURESHAMENSES" (703.-803.) su dobili naziv po tome da je Pertz
drao da su nastali u Lorschu (pokrajina Hesen). Njihov prvi dio see do 768. a drugi ide
do 803. god. tj. 806.
"ANNALES MAXIMINIANI" (741.-811.) se zovu po samostanu sv. Maximiniana u
Trieru. To je kompilacija nastala neto iza 811. god. moda u Bavarskoj.
"ANNALES GUELFERBYTANI" (741-823.) su dobili ime po mjestu Wolfenbttel, gdje
je spis pronaen.
ANNALES ALAMANNICI (703-768.) imali su razne sastavljae, tzv. continuationes i
oni idu ak do 926. godine.
"ANNALES NASARIANI" (708-791.) zovu se po samostanu sv. Nasarija u Lorschu.
Postoje i tzv.''ANNALES ALCUINI", te "ANNALES SANCTI GERMANI MINORES
(642-919.) napisani poetkom X st. kao i ANNALES SANCTI DIONYSII" (u Saint-
Denisu) koji seu od 777. do 997.godine.
''ANNALES IUVAVENSES MAIORES" (550-976.) su nastali u Salzburgu, gdje su 816.
napisani i ANNALES IUVAVENSES MINORES'' (742-814.).
Dok se "ANNALES SALISBURENSES (499-1049) obaziru veinom na lokalne prilike
u Salzburgu, dotle su mnogo iri "ANNALES SANCTI EMMERANI MAIORES" (748-
823.) i "ANNALES SANCTI EMMERANI MINORES" (732.-1052.), nastali u samostanu
sv.. Emmerana u Regensburgu.
Postoje i ANNALES BAWARICI BREVES'' (684.-811.), te "ANNALES
ALTAHENSES MAIORES (708-1073.) sastavljeni na bazi drugih raznih ljetopisa, a
zovu se tako po samostanu Nider Altaih u
Bavarskoj.
"ANNALES AUGIENSIS" (709-954.) su napisani u Reicheman-u na Bodenskom jezeru,
takoer na bazi drugih ljetopisa. Vrlo su vaan izvor uveni "ANNALES FULDENSES"
(680-901.) koje su
146
sastavljali razni pisci - monasi na Fuldi. Oni su obuhvatili itavo carstvo, i svaki od ovih
sastavljaa je morao biti u vezi s dvorom pod ijim je uplivom i pisao ove anale.
ANNALES SITIENSIS" (548.-823.)
dobili su ime po samostanu Sithion u Saint Omeru (sj Francuska) gdje je pronaen
rukopis.

Ve spomenuti Annales Lambacenses idu od 687. do 926. godine, a ime su dobili po samostanu Lobbes-u
kod Litich-a. Prvi dio izraen je prema Annales sancti Amandi do 814. godine.
Meu spomenutim analima istiu se, sasvim na osobit nain DRAVNI LJETOPISI:
"ANNALES LAURISSENSES MAIORES" (714.-829.) kojima je Pertz dao ovo ime, ili ''EINHARDI
ANNALES" - po samostanu Lorschu, gdje je pronaen njihov najstariji rukopis. Danas se odbacuje
miljenje da su oni mogli nastati u miru i tiini jednog samostana, pa im se daje ime "ANNALES REGNI
FRANC0RUM" (Kraljevski anali) od kojih je prvi dio nastao 788. god. to se vidi po stilu. Ve 796. u
njima vlada sasvim drugaiji stil, osjea se da je u njihovoj obradi imao udjela uveni Einhard, ljubimac
Karla Velikog. Prema Rankeu on je ove anale nastavio do 829. god. tj. do one godine kad se sa carskog
dvora povukao u tiinu.
Poznati su i "ANNALES LAURISSENSES MINORES" (680.-817.) nastali kao kompilacija iz drugih anala
izmeu 806? i 824. godine. "ANNALES SANGALLENSES BREVES" (708.-815.) predstavljaju ispis iz
Annales Alamannici. dok su sasvim lokalnog znaaja "ANNALES BREVISSIME ANGALLENSES"
(758.-889.).
Spomenuti "ANNALES TILIANI" seu do 708. do 740. i od 74l. god. do 807. Prvi dio je ispis iz Annales
sancti Amandi, a drugi dio iz Annales Laurissenses Maiores, dok "ANNALES WEINGARTENSES" (708.-
936.) do 918. god. predstavljaju izvadak iz Annales Alamanici. Tako se zovu po samostanu sv. Martina u
Weingartenu u Konstanskoj biskupiji.
Interesantni su "ANNALES XANTENSES" (640.-873.). Prvi dio do 789. god. je mlaeg porijekla, a od
831. pa do 873.god. sastavljali su ih razni pisci.
Neki Saksonac (tzv. Poeta Saxo) oko 890.god. je sastavio "ANNALES DE GESTIS CAROLI MAGNI
IMPERATORIS" (771.-814.) sluei se Einhardovim analima i tzv. VITA CAROLI MAGNI, da bi u obliku
pjesme iznio djelo navedenog vladara.
I za Njemaku,i za Francusku su od velike vanosti "ANNALES BERTINIANI" nazvani tako po samostanu
Saint Bertinu u Francuskoj, gdje su pronaeni.
Oni nose univerzalni peat i ne moe im se zbog toga dati nikakvo odreeno mjesto postanka. Inae je dio
tih anala od 835.-861. god. pisao Prudentius iz Troyesa, a od 851-882. tj. do svoje smrti Hinkmar,
nadbiskup u Reimsu. Njegov je dvor, a ne kraljevski postao sjedite drave. On opisuje povijest drave sa
svog stanovita najuplivnijeg dravnika franakog vladara Karla elavog,
koji je za dobro drave i zapadnofranake crkve istupio i protiv svoga vladara i protiv samog pape.
Tom prilikom se sluio izmiljotinama i falsifikatima to se oituje u nekim njegovim djelima, pa ak i u
ovim analima.
Ovdje treba navesti i "ANNALES VEDASTINI" koji seu do 900. god. pisani od 874. Nazvani su tako po
Saint Vaastu kod Arvesa.
Od historijskih djela iz doba Karla Velikog istie se "HISTORIA LANGOBARDORUM" koju je napisao
Pavao akon, potomak odline langobardske obitelji, roen oko 720., a odgojen na dvoru kralja Ratekisa
(744.-749.) u Paviji. God. 736. sastavio je jedan spis pod naslovom "DE SEX AETATIBUS MUNDI" (O
est vjekova svijeta).
Ujedno je napisao i rimsku povijest do Justinijana I. "HISTORIA ROMANA" (oko 770.). Kada je stupio u
monaki red ne zna se, ali se zna da je boravio u Monte Cassinu prije 782.god. u matici samostana na
zapadu.
Tu je nastavio s pisanjem o crkvenim stvarima. Kada su Langobardi digli ustanak protiv Franaka u Furlaniji
776. u njemu je sudjelovao i Pavlov brat Arichis, koji je zbog toga uhvaen i sav imetak mu je zaplijenjen.
Zato je Pavao akon 781. god. napisao Karlu Velikom jednu elegiju "AD REGEM" (Kralju) molei ga da
mu pomiluje brata. ak se nakon toga i sam zaputio kralju koji ga je lijepo primio.
To je bilo vrijeme kada je Karlo okupljao na svom dvoru znanstvenike iz svih zemalja. Kod njega je Pavao
ostao nekoliko godina, a 787. godine je opet u Monte Cassinu. Tamo je napisao
"HISTORIA LANGOBARDORUM (Historija Langobarda) u est knjiga, ali ju je ostavio nedovrenu, jer
ide samo do smrti langobardskog kralja Lujtpranda koji je umro 744. godine.
Znai nedostaje joj ono vrijeme u kojem je ivio sam Pavao. Za ovu "svoju povijest" Pavao je upotrijebio
razne izvore. Slaba mu je strana kronologija u kojoj hramlje.
147
Iako si je stavio u zadau da napie samo povijest svoga naroda, on pie i o susjednim narodima bez neke
prave mjere, ali se zato istie jednostavnou, istinoljubivou i snanim osjeajem za svoj narod. Napisao
je u prozi i stihovima "GESTA EPISCOPORUM METTENSIUM" (Djelo biskupa u Metzu) i "VITA
SANCTI GREGORI" (ivot sv. Grgura) s izborom Papinih pisama.
Veliki utjecaj na dvoru Karla imao je i ALCHUINE ili ALCUINUS (lat. se zove Albinus), roen oko 730. u
Engleskoj, a kolu polazio u Yorku. God. 781. na putu za Rim susreo se s Karlom Velikim i na njegov poziv
dolazi na dvor. God. 796. postaje opat sv. Martina u Toursu, a 801. se povlai u samostan gdje je ivio kao
kanonik, a ne kao monah. Umro je 804. godine.
Uivao je neogranieno povjerenje Karla Velikog. Sebi je postavio dragocjeni spomenik svojim PISMIMA,
koja su vrlo vana za povijest njegovog doba kao izvor. Pisma su od propasti spasili njegovi uenici i
potovaoci. Alkuin je pokuao pisati i pjesme, ali sa malo uspjeha. Ipak one pruaju izvjestan uvid u prilike
njegova doba. Inae se Alkuin vie bavio teologijom,.filozofijom i gramatikom nego povijeu. Gotovo
dvadeset godina iza Alkuinove smrti, jedan uenik njegova uenika Sigulfa sastavio je ivotopis ovog
velikog predstavnika karolinke renesanse.
Pored Alkuina, na Karlovom dvoru naroito se isticao_EINHART i (ne Eginhard, kako su to neki htjeli).
Roen je oko 770.godine u Mein Gau (ist. Franaka) u plemikoj obitelji, a odgojen u samostanu Fuldi.
Radi svoje sposobnosti i okretnosti zapaen je i poslan u dvorsku kolu, pa uskoro ovaj ovjek niska rasta,
postaje pjesnik na Karlovu dvoru. Zbog svoje uenosti, pravinosti i odanosti Ajnhart je uskoro stekao puno
povjerenje svoga vladara, koji se u svemu s njim savjetovao i izlagao mu svoje najintimnije misli i namjere.
Ajnhart je naroito pokazao interes za graevnu djelatnost, a isticao se i diplomatskom aktivnou.
Po smrti Karla Velikog povlai se na svoje imanje i umire tek 840. god. cijenjen i od Karlovih nasljednika.
Ajnhart je iza sebe ostavio PISMA koja pruaju bogatu izvornu grau za zadnju desetinu vladavine Karlova
sina Ludovika Pobonog. Najslavnije i najsavrenije Ajnhartovo djelo ipak predstavlja
"VITA CAROLI MAGNI IMPERATORIS" koje je sastavio neposredno po smrti ovog velikog vladara. U
ovom djelu odraeno je jako imitiranje antike i antikih pisaca koji su opisivali likove rimskih vladara (npr.
Svetonije - "ivot careva"). Po uzoru na njih i on je iznio lik svog prijatelja - cara. Ova "vita" puna su
povijesnih pogreaka, tako tvrdi Ranke.
Ajnhart je obraivao i tzv. "PASSIO" (muke, trpljenja nekih muenika), a pisao je i anale.
Vrlo ivu djelatnost u ovom pravcu pokazuje "CHRONICON DE, SEX AETATIBUS MUNDI" (Kronika o
est vjekova svijeta) koja ide do 810. god. a sastavljena je od nepoznatog autora. Do 818. see
CHRONICON MOISSIACENSE" tako nazvana po samostanu sv. Petra u Moissacu, u junoj Francuskoj.
Ona je kompilacija iz raznih izvora, a napose anala. Tu pripada i "CHRONICON AQUITANICUM" koja
takoer see do 818. ali joj nije pouzdana kronologija.
Iz doba vladavine Ludovika Pobonog (814.-840.) na Prvom mjestu treba spomenuti spis THEGANA ili
DEGANA, uglednog Franka i biskupa trijerske crkve, pod naslovom "VITA HLUDOVICI
IMPERATORIS". Thegan je bio gigantskog rasta i vrlo uen, a na njega je utjecao spis Ajnharta "Vita
Caroli Magni".
Theganova "Vita" seu do 835. god. i pruaju poneke dobre vijesti, iako je pisac partajian i povran u
opisivanju.
Jedan anonimni sveenik na dvoru Ludovika Pobonog, odmah po njegovoj smrti sastavio je spis, tj."VITA
HLUDOVICI IMPERATORIS". Djelo obuhvaa period od 814.-829. god. uz vei dio podataka koje
anonim uzima iz dravnih anala, pa tako i iz "Annales Laurissonses" za navedeni period. U zadnjem dijelu
"Vita" anonim pria to je doivio ili uo od drugih, dok u kronologiji grijei. Iz ovog razdoblja postoje i
"Vita" nekih crkvenih i svjetovnih lica, te spisi u kojima se iznosi stav Ludovikovih sinova prema ocu i
a1ba njegova na sinove. U razdoblju borbi Ludovika sa sinovima nastalo je i djelo "HISTORIARUM
LIHRI" (IV) koju je napisao NITHARD, oduevljeni pristaa Karla elavog. Njegovo djelo see samo do
843. god. kad je po svoj prilici poginuo u borbi.
Sasvim drugog znaenja je svjetska kronika FRECHULFA, biskupa od Lisieuxa, nepoznatog porijekla,
prijatalja Hrabana - opata Fulde (od 822. dalje).
Putovao je i u Rim da tamo nadoknadi nestaicu u pogledu literature. U svom djelu Frechulf, uz ostalo,
opisuje i Rimsko carstvo, dolazak Gota, Franaka i Langobarda, koji osnivaju svoje drave, kao i historijat
kranske crkve itd. Uz njega je pisao i EDO VIENNSKI, nadbiskup iz Vienne (859.-874.)
sastavlja MARTIROLOGIJA, inae pisac svjetske kronike pod naslovom "CHRONICON DE SEX
AETATIBUS MUNDI". U ovoj kronici pisac iznosi dogaaje od postanka svijeta do 874. tj. do svoje smrti.
Ovo djelo je glavni izvor za historiju franakih vladara.
Po svoj prilici je iz 815. god. jedna kratka kronika pod naslovom "BREVIARIUM REGUM
FRANCORUM" koju je sastavio inae nepoznati ERCHANBERT.
U svom djelu on se sasvim oslanja na "Gesta Francorum" Grgura Turskog. Uz ovo postoje i neke lokalne
historije koja e kasnije postii veliko znaenje. Tome se prikljuuju i razna"GESTA" opata, "VITA" i
148
"MIRAKULA". Kako u Francuskoj tako je bilo i u Njemakoj, gdje. je BRUNN (nazvan CANDIDUS)
umro 845. god. po nalogu Hrabana napisao "VITA EIGILIS" opata samostana u Fuldi, Hrabanova
predasnika. Po nalogu Hrabana, koji je i sam pisao, njegov monah RUDOLF napisao je "VITA SANCTE
LEOBAE" opatice samostana u Bischofsheinu u diacezi Wrzburg.
Poznata je i Historija opatije Fulde, tj. "ACTA VETUSTA ABATUM FULDENSIUM" (744-916.) kojima
se moe prikljuiti i kompilacija iz IX. i1i X. st. nastala u istom samostanu "ANNALES SANCTI
BONIFACII" (716.-830.) i to njihov prvi dio.
Zbog svoje knjievne djelatnosti poznat je i hesenski samostan Herefeld,. osnovan 770. god.. od Lula.
Naalost "ANNALES HERSFELDENSES" su izgubljeni i nisu sauvani u prvotnom obliku.
I Fulda i Hersfeld su ostali u najveoj povezanosti s biskupijom Mainz, gdje se njegovala znanost, pa su
tako ovdje bila pisana "Vita" svetaca i sl.. Jo vea djelatnost takve vrste bila je u samostanu St. Gallen
pored Reichenau-a.
kola tog samostana bila je najpoznatija i dugo vremena sredite samostanskog ivota, te ponos i radost
njegovih monaha, to se odrazilo i u kronici ovog samostana. Iako je isprva bio zasjenjen od St. Gallena,
samostan Reichenau se takoer isticao uenim crkvenim linostima, koje su uskoro proslavile ovaj
samostan. To se oitovalo u raznim ivotopisima, a nisu manjkali ni anali. Tako su u Reichenau nastavljeni
tzv."ANNALES AUGIENSES" (791.-939.). Isto se tako gajila znanost i u samostanu Freisingu (Bavarska)
to dokazuju brojni gramatiki rukopisi iz IX. i X. st.
To isto vrijedi i za Regensburg, Nieder-Altaich, Wrzburg, Eichstaidt, Passau, Salzburg, Utrecht (brojni
ivotopisi tamonjih biskupa), Werden, Hamburg i Korvev (Saska) gdje su se pisali i ''ANNALES
CORBYENSES" koji idu do 879. godine. Tu je opat toga samostana BOVO II. (900.-916.) napisao "DE
SUI TEMPORIS AETIS FRAGMENTUM", djelo sauvano u fragmentima, kojima se sluio ADAM
BREMENSKI.
I u drugom samostanu, u Grandersheinu (Saska), takoer se pisalo razne ''Vite". To su odlike i samostana u
Trieru i Prmu, gdje su nastale razne historije prijenosa moi svetaca, a u Prumu ak i "ANNAlES
PROMIENSES" (122.-1044.) Tu je djelovao i opat REGINO (od 892.) koji je umro 315. u samostanu sv.
Maksima u Trieru. Napisao je vie spisa, pa i ''LIBRI DUO DE SINODALIBUS CURIIS AD DISCIPILUS
ECCLESIASTICUS". Najvanije mu je djelo "CHRONICON" (1-906.) koje oko 906. god. posvetio HATU
eo Mainza, tadanjem regentu carstva. Dosta je povran u kronologiji i pie s mnogo pogreaka, iake se
sluio raznim analima. Znanstvenim studijama bavili su se i monasi u Kllnu, a kao plod toga nastali su
"ANNALES SANCTI PETRI COLONIENSES" (798.; 810.-818.),te "ANNALES CODONIENSES
BREVISSIMI" (814-870.).
U Lttch-u je, takoer, uskoro iznikla vrlo glasovita kola. Tu su pisani razni crkveni
"TRANSLATIONES"' i sl. Slina djelatnost bila je u Utrechu, Verdenu i Metzu
U Saint Vaastu (Francuska) nastalo je uz spomenute anale i djelo "CHRONICON VEDASTINUM" za koju
su upotrijebljeni razni anali, te HIJERONIM, OROSIUS, BEDA, IZIDOR, JORDANES, GRGUR
TURSKI, FREDEGAR itd. ABO monah u Saint-Germain-Des-Prsu svom prvom spisu opisao je
opsjedanje Parisa od strane Normana (885-886.) i borbe sa njima do 896. godine.
U to vrijeme u Francuskoj, u pojedinim istaknutijim samostanima piu se razni "TRANSLATIONES'',
"MIRACULA", "CARMINA" i "GESTA EPISCOPARUM".
U Salzburgu je oko 871., a ne 873. god. kako se do nedavno mislilo, nastao uveni spis CONVERSIO
BAGOARIORUN ET CARANTANORUM" (O pokrtavanju Bavaraca i Slovenaca), a sastavio ga je neki
sveenik ove crkva. Djelo je samo po sebi dosta pristrano i upereno protiv Metodija. U Salzburgu su 873.
napisana i "VITA ST. RUPERTI SALISBURGENSIS EPISCOPI ROSVEYDIANA", a oko 907. nastala je
"LIBER CONFRATERNITATUM SALISBURGENSIS VETUSTIOR" (Imena osoba koje su ivjele u
Salzburgu od 784.-907. godine.).
Italiji, koja je u to doba stajala pod franakim gospodstvom, tj. pod Karolinzima, nailazimo na vrijednu
naunu djelatnost u drugoj polovini IX. st. Radi se o krugu uenih duhovnika kakvih se dugo nije sretalo.
Meu njima se istie bibliotekar ANASTASIUS (umro 879.) uenjak koji je prevaao s grkog razna djela.
On je sastavio i "VITA" Nikole I, a na elju akona Ivana, koji je htio pisati crkvenu povijest, sastavio je iz
grkih izvora na.podlozi Nikiforove., Synkelove i Teofanove kronike,
i za 872. godinu novu HISTORIA TRIPARTITA". Ta je kronika veinom prijevod veih stavaka iz
navedenih kronika, ali je ipak, tu i tamo Anastasije dodao i neto novoga.
Na zapovijed pape Ivana VIII, IVAN AKON je nastavio "VITA GREGORI MAGNI" i zapoeo "GESTA
SANCTI CLEMENTIS" koja je dovrio GAUDERIH, biskup u Veletriju. Vane su, i sauvane, zbirke
pisama pape Nikole I. i Ivana VIII., koje je veinom sastavljao Anastasius kao "diktator".
U Capui treba spomenuti "CATALOGUS COMITUM CAPUAE" (909-922.). U istom gradu pisao
je i ERCHEMPERT koji je pobjegao iz Monte Casaina "ERCHEMPERTI HISTORIAE
149
LANGOBARDORUM BENEVENTANORUM" tj. (Historija langobardskih knezova od Arichisa do
889.god.) oslanjajui se na Pavla akona.
U Napulju su razni sastavljai pokuali pisati povijest te biskupije, ili govoriti o djelima napuljskih
biskupa ("GESTA EPISCOPORUM NEAOPLIS"). Tu je Ivan akon pisao "TRANSLATIO SAN
SEVERINI" (Prenos sv. Severina) za kojim su slijedili i drugi slini opisi.
U Raveni sredinom IX. st. djeluje AGNELLUS, roen oko 805.god. iz bogate obitelji, koji je
jedanaest godina upravljao nekom opatijom. Napisao je ''LIBER PONTIFICALIS ECCLESIAE
RAVENATIS",tj. historiju ravenske crkve od Apolinara do Georgiusa, nadbiskupa istoimene crkve.
Umro je. oko 844. god. Za starija razdoblja svoga djela sluio se epigrafskim spomenicima i Pavlom
akonom. Sasvim kratko je 877.god. napisana "ANDREAE PRESB. BERGAMATIS CHRONICON"
(Historija Langobarda po ANIDRIJI iz Bergama). To je zapravo izvadak iz Pavla akona, a Andrija je ovu
kroniku nastavio do svoga doba. Sasvim drugog karaktera je "CARMEN PANEGYRICUM BERENGARII"
koju je sastavio nepoznati autor izmeu 916. i 922. god. Tu su opisana djela i sudbina. kralja Berengara, kao
i njegova borba za krunu u Italiji 915. godine.
Treba navesti i mali zagonetni spis koji je otkrio na Flacius, a naziv mu je LIBELLUS DE
IMPERATORIA POTESTATE IN URBE ROME". Spis pria o starim, dobrim vremenima kada je car ili
njegov zamjenik u Rimu obuzdavao nadute velikae. Ovaj se spis moe svrstati u sredinu X. st. ili neto
prije.


PISANI IZVORI U SREDNJOJ I JUGOISTONOJ EUROPI OD 919. DO 1024.

Reginova kronika zavrava sa 906.godinom, a od 919. do 1024. nastaje novo razdoblje pisanja
izvora pod tzv. Otonima ili saskom dinastijom.
Centar takve djelatnosti postaje samostan Corvey (Saska) odakle je potekao tamonji monah WIDUKIND.
On je 967. zapoeo pisati historiju svoga naroda - Sasa, tzv. 'RES GESTAE SAXONICAE" i ona see do
973. Tu je opisano doba njemakih vladara Henrika I Ptiara (919-935.) i Otona I (936-973.) Ovo djelo
predstavlja dobar izvor za navedeno razdoblje. Widukind je u "svojoj historiji" imitirao s manje ili vie
uspjeha Salustija i jo neke antike pisce.
U samostanu Condersheimu monahinja HROTSVIT opjevala je ivot i djela Otona I u
''HROTSVITHAE CARMEN DE GESTIS ODINIS I IMPERATORIS". Iz toga doba je i anonimna "VITA
REGINAE MATHILDAE ANTIQUIOR". U samostanu u Hersfeldu, uz istoimene anale, nastao je i spis
"EX MIRACULIS SANCTI VIGHBERTI (0 udesima sv. Vigberta).
U drugoj polovini X st. kao sredite pismene djelatnosti istie se i Quedlinburg, osnovan od iste
kraljice Matilde, sa svojom kolom i istoimenim analima
"ANNALES QUEDLINBURGENSES" (od 708. do 1025.) 0ve je anale sastavio neki kvedlinburki
sveenik na osnovu Annales Hersfeldennses, koji nisu sauvani u prvotnom obliku, ali su zato sauvani
mlai hersfeldski anali koji, uz velike prekide idu do 1040. godine. Ovi su anali sluili kao obrazac za
'''ANNALES WEISSENBURGENSES" i za "ANNALES OTTENBURANI" (od 729-1113.).
U Halberstadtu se piu razne biografije, pa tako i "GESTA EPISCOPORUM HALBERSTADTENSIUM"
(do 1140.). Slina djelatnost zapaena je u to doba i u saskim samostanima u Verdenu i Mindenu, a napose
u Hildesheimu. Pored spisa "TRANSDATIO SANCTI EPIPHANII'' te "THENGMARI VITA
BERWARDI'' uveni su i "ANNAI.ES HILDESHEIMENSES".
Ovi posljednji su sastavljeni u etiri dijela:
- prvi ide do 993. god.
- drugi ide do 1040. god.
- trei ide do 1108. god.
- etvrti ide do 1137. god.
Ovi anali su vrlo vaan izvor koji se sluio sa Annales Hersfeldensses.
Na istoku Saske istie se Magdeburg kao duhovni centar i za tzv. "ventiske" zemlje. U Mersenburgu su
napisana "VITA SANCTI ADALBERTI" iji je autor bio BRUNO. Ovaj spis je nastao oko 1004. godine.
Inae, Adalbert je bio veliki prijatelj Otona III kao i biskup praga. Poginuo je 997. god. kad je propovijedao
kod Prusa, Bruno, prijatelj Adalberta bio je nadbiskup "pagana" te je djelovao u Ugarskoj, Rusiji (Peenezi)
i Poljskoj. I ovaj je prelat poginuo na svom misionarskom poslu u Pruskoj 1009.god. U Marsenburgu je od
1009. do 1018. tj. do svoje smrti biskup bio THIETMAR. Roen je 975., a izmedu 1012. i 1018. god.
napisao je svoju opirnu kroniku, koju ipak nije dovrio. U kronici je opisao i ono to je sam doivio. Sluio
se i Widukindom i kvedlinburkim analima, a djelo mu see do 1018. god. odnosno do njegove smrti.
Titmara su iskoritavali razni saski pisci, pa tako i analista Saxo.
150
U to doba u Mainzu je takoer na visini knjievna djelatnost, dok su u Lorschu injeni beznaajni
istoimeni anali (936-978.) nazvani i "ANNALES SANCTI NAZARII"
U Wormsu se obrauju razna "Vita" tamonjih biskupa, a slina grana crkvene knjievnosti obrauje se u
Speieru Wrtzburgu, u Bambergu.
U Klnu se u ovo doba istie djelatnost Bruna, nadbiskupa u Klnu, brata Otona I., a onda i
njegovih nasljednika na toj stolici. Brunov uenik RUOTGER je opisao ivot ovog velikog dostojanstvenika
u "RUOTGERI VITA BRUNONIS", a to su onda inili i drugi. Od svih se ipak istiu "ANNALES
COLONIENSES" (776.-1028.) te "ANNALES COLONIENSES BREVES (814; 898.-964.). Za prve su kao
baza posluili alamanski, sangalenski i rajhenauski anali.
U samostanu sv. Maximiniana u Trieru napisani su "ANNALES SANCTI MAXIMIANI" (708.
987.) i jedan monah istog samostana sastavio je historiju svoga doba. To je zapravo nastavak Reginove
kronike i ova historija ide do 967. godine.
Meu sufraganima Triera istakao se naunom djelatnou Metz, gdje su sastavljena razna "Vita" i
"Gesta" tamonjih biskupa. Ipak, u blizini Metza, u samostanu Gorze bila je mnogo vie razvijena znanost i
knjievnost, to se odrazilo i u raznim "Vitama" i "Mirakulama". Neto manje se na tom polju radilo n
Utrechtu, Verdenu i Tulu. U Lttchu se sve vie razvijala znanstvena djelatnost i to zaslugom biskupa
NOTKERA (972.-1008.). U samostanu Lombach ili Lobes (blizu Lttcha), koji je do tada bio pod litikim
biskupom nastali su "ANNALES LOBIENSES". Ovi anali su kompilacija starijih historijskih izvora koji idu
od 741.-982.god.
Mnogo vaniji od ovih anala su spisi tamonjeg opata Lobesa POLKVINA, koji je sastavio "GESTA
ABBATUM LOMBIENSIUM" te "GESTA ABBATUM ST. BERTINI SITHIENSIUM" (Djela opata u
Sitoau). Lobes je u skoroj budunosti nadmaio samostan Gamblu, iako ne smijemo zaboraviti na djelatnost
samostana u Gentu, Saint-Blandignu, Brogneu kao i kod Lttcha.
Naroito je zapaena djelatnost ADALBOLDA, biskupa u Utrechtu, uenika Nothera, od koga je
sauvan samo poetak VITA HEINRICI II IMPERATORIS" (idu do 1004.godine.)
I u ovo doba kole u Saint-Gallenu i Reichenau sauvale su svoju staru slavu i podigle se na visok stupanj.
Tamo se u to vrijeme naroito puno pisalo. Tako su u Saint-Gallenu nastavljeni stari alamanski anali do 25.
a sredinom X st. nastali su "ANNALES SANCTI GALLI MAIORES".
Oni su do 955. god. pisani od jedne ruke, a do 1044. od vie autora.
U Einsiedelnu su 966. god. uspostavljeni "ANNALES ST. MEGINNRADI", a onda "ANALES
EINSIEDELENSES" koji u jednom rukopisu idu do 1057. god. a u drugom ak do 1268.godine. U Saint-
Gallenu se nastavlja kronika samostana kao i "Vita". Tada samostan u Reichenau dobiva posebno znaenje,
jer lei na glavnoj cesti koja je vodila za Italiju. U njemu se piu uobiajeni "Translatio", "Vita", kao i
"Miracula"
U Konstanzu (vicarska) je tada bila na snazi crkvena knjievnost, posebno "Vita", takoer i u
Strasburgu. Regensburgu se piu i dalje "ANNALES SANCTI EMERANI RATISBONENSIS MAIORES"
(748-823.) i "ANNALES SANCTI EMERANI BREVISSIMI" (od kraja VIII st. do 1062.), a onda
"ANNALES SANCTI EMERANI" za XI st. (1036.-1046.), te "ANNALE RATISBOENSES" (do 1201.)
iji je stariji dio ispis iz "annales Fuldenses". Tu se piu "Vita" pojedinih biskupa, a u Regensburgu je
sastavljen "FRAGMENTUM DE ARNULFO DUCE BAVARICE" (921-937).
Ovaj ivotopis bavarskog vojvode Arnulfa sauvan je u fragmentu i po svoj prilici sastavljen poslije smrti
ovog hercega.
U Salzburgu, Freisingu, Nieder-Altaichu i Passau se nastavlja pisanje na polju crkvene
knjievnosti.
U Fracuskoj se Reims i dalje sredite francuske politike, to se odraava i na knjievnom podruju. Tada
FLODOARD (894.-966.) Hinkmarov nasljednik pie "HISTORIA REMENSIS ECLESIAE" (948.), kao i
'FLODOARDI ANNALES" (919-966.), koji su sastavljeni na objektivan i vjerodostojan nain.
U Reimsu se knjievna djelatnost istie sa GERBERTOM iz samostana Aurillac u Auvergneu. Oni
je kao nadbiskup u tom gradu od 991. imao veliki politiki upliv, pa je ostavio brojna djela i spise raznolike
vrijednosti. Njegov uenik RICHER, koji se bavio filozofijom, medicinom i matematikom, sastavio je pod
utjecajem Salustija i drugih antikih pisaca "HISTORlUM LIBRI IV". On je u ovoj historiji pun fantazije i
pretjerivanja, a glavne su mu pogreke - netonost i osjeaj vrijednosti istine.
Uporedo s Reimsom ide i knjievna djelatnost samostana Fleury ili Saint-Benoit na Loire, gdje su
sudjelovale istaknute crkvene osobe, kao opati. Tu su napisani i "ANNALES FLORIACENSES" (idu do
1044.), kao i razna "Vita" tamonjih opata. Tamonji monah AIMOIN je sastavio "HISTORIA
FRANCORUM" (do sredine VII st.). Ona je slabe vrijednosti, pa je kasnije nastavljena do 1165.god. Jo
prije su u samostanu sv. Columba u Senonu sainjeni "ANNALES SANCTE COLUMBAE SENONENSIS"
(708-1218.), te "HISTORIA FRANCORUM SENONENSIS (688-1615.), a ide sve do 1034). Onda slijedi
"ODOVANNI MONACHI SANCTI PETRI VIVI SENONENSIS CHRONICON COLETUM" (oko 1045.)
151
i "CLARI MONACHI SANCTI PETRI VIVI SENONENSIS CHRONICON COLECTUM" (oko 1124.),
koju je sastavio neki drugi monah do 1267. Od velike je vrijednosti djelo "DE MORIBUS ET ACTIS
NORMANIAE DUCUM', u tri knjige koje je napisao DUDO, dekan u Saint-Clementinu. On je ovo djelo
napisao poetkom XI st. u uvenom samostanu Clinyu, gdje je vladala stroga monaka askeza, pa nije mogla
napredovati nauka, a posebno historija, jer je sve to prezirano kao zemaljsko. Ipak je i ovdje napisano
nekoliko "Vita" od manjeg znaaja.
Zato su se u Italiji u to doba zapoela sve vie uzdizati knjievna dostignua i poslije dugog
vremena pojavio se historiar koji je zasjenio sve svoje suvremene kolege. To je bio LIUDPRAND, biskup
u Cremoni od 962 - 949. godine kralj Berenger ga je poslao u Carigrad. Njegovo je djelo
"ANTAPODOSIS" (Povratak) u est knjiga, a obuhvaa period od 887-950. Godine 963. Oton I ga je
poslao papi Ivanu XII, a 968. ide opet u Carigrad. Godine 970. je konano u Cremoni, a to je dalje bilo s
njim nije poznato. Za doba kralja Hugoa znaajni su "MIRACULA SANCTI COLUMBANI" nastala valjda
krajem X. st. Usporedo s tim, u Italiji se istie "CHRONICON BENEDICTI DE SAN-ANDREA'', koju je
sastavio oko 968. godine monah samostana San Andrea na brdu Sorekte.
"CHRONICON SALERNITANUM" see do 974. godine.
Poznata je i "CHRONICON VENETUM JOHANNI SAGORNINO". Nju je sastavio IVAN
DJAKON, kapelan duda Petra II Orseola (991-1009.), koji je bio poslan Otonu III i Henriku II. Ova je
kronika stilistiki dotjeranija. od one iz samostana San Anrea.
Pored nje vana je i "CHRONICON VENETUM VULGO ALTINATE", iji je stariji dio pisan u X st. ali
se ipak stavlja u razdoblje od 800-1008. S dodacima ona see do XIII. st. Njen izvorni rukopis nije sauvan,
ve samo prijepisi iz kasnijih stoljea. Poetak te kronike sluio je za sastavljanje "CHRONICON
GRADENSE", koja opisuje poetak te velike biskupije i gradeke patrijarhije, te ide do raspada akvilejske
crkve 507. godine. U Italiji u to doba nastaju i razna "Vita". Tako je po elji cara Otona II, GUMPOLD,
biskup u Mantovi napisao "VITA VENCESLAVI DUCIS" (roen 935., a poginuo kao eki vojvoda).
Drugi ivotopis ovog istog hercega, nezavisno od Gumpolda, napisao je LAURENTIUS, montekasinski
monah u XI stoljeu.
Na grkom jeziku nastala su i "VITA SANCTI NILLI", Kalabreanina Grka, koji je neobino
djelovao na Otona III. JOHANNES CANAPARIUS, opat samostana sv. Aleksija u Rimu napisao je "VITA
SANCTI ADALBERTI", (umro 997.) prakog biskupa, a na elju njegovog oboavatelja i prijatelja Otona
III. PETRUS DAMIANI je obradio oko sredine XI st. "VITA SANCTI ROMOALDI", opata samostana
kraj Ravene, inae osnivaa kamaldekog reda (samostan Classe u Raveni).
S tim su uglavnom iscrpljeni izvori za navedeno razdoblje u Europi.

KRONIKE.I KRONIARI

(u svijetu, Europi i Hrvatskoj - s preteitim osvrtom na srednji vijek)

I historija naroda Jugoslavije, kao i opa historija, poiva na izvorima. I z v o r i su tragovi misli i djela
prolih generacija, odnosno izvorom se naziva sve ono iz ega se moe crpsti historijsko znanje. Drugim
rijeima, to je materijal iz koga se dobivaju podaci za rad na rekonstrukciji prolosti. No, tih je izvora, na
alost, malo preostalo za starija vremenska razdoblja, a bez njih nema ni historije, tj. historije mnogih
stoljea i pojedinih razdoblja, a pogotovo godina, pa ne znamo nita za itekako vane i prohujale dogadaje i
linosti koji su igrali velku ulogu u historiji svijeta ili u historiji naih naroda.
Izvori se dijele na : p r e o s t a t k e i na t r a d i c i j u ili predanje.
P r e o s t a c i su: ostaci ljudskog tijela, jezini elementi, norme i obiaji, mehaniki ili materijalni produkti
(novci, peati, grbovi, nakit, oruje, posue, odijela, graevine), privatna pisma (korespondencije), pisani
spomenici (natpisi i epitafi, spomen ploe; najznaajniji dogaaji gradnje i linosti), isprave (listine u
povelje), spisi (akta).
T r a d i c i j a ili p r e d a n j e je:
-s l i k o v n a (historijske slike, suvremene fotografije, napose portreti, geografske karte, katastarske mape,
planovi, grafike, skice, genealoke i heraldike ploe, kipovi od mramora i bronze, peati i peatnici)
- u s m e n a (zabiljeene prie, sage, anegdote, poslovice, izreke, obiaji, jezik)
- p i s m e n a (genealogije pojedinih obitelji, plemena i vladara, srednjovjekovni katalozi biskupa, knezova i
kraljeva, kalnadari, kratki zapisi, ljetopisi, kronike, biografije, memoari, legende svetaca-actasanctorum,
autobiografije, proglasi, spisi, putopisi, leci, broure, razni knjievni sastavi,
suvremeni pisci).
Za historiju su najvaniji s u v r e m e n i i z v o r i . Oni koji su dalje od vremena dogaaja ili osobe na
koju se odnose imaju manju vrijednost. U prosuivanju kasnijih izvora, po suvremenim izvorima, upuuje
nas p o v i j e s n a k r i t i k a, bez koje ne bi postojala ni historija kao nauka.
152
Meu kasnije podatke (izvore) spadaju i k r o n i k e , koje treba uvijek najpedantnije i najpaljivije
provjeravati pomou izvora prvog reda. Jednom rijeju, vjerodostojnost podataka iz ovakvih i slinih vrsta
izvora usporeuje se i kontrolira pomou drugih, ve provjerenih izvora, akata i isprava.
Naroito treba biti jasno da i podaci navedeni u nekom izvoru, ovdje u kronici, odgovaraju injenicama
(istini) ili ne, i do kojeg stupnja. Jasno je da se ovaj kriterij mijenja ovisno o vrsti izvora.
Veoma su vaan izvor razni a n a l i ili l j e t o p i s i koji su bili u upotrebi jo kod orijentalnih
naroda, a kasnije kod Rimljana. Razlika izmeu anala i kronika je u tome to su anali obino anonimni,
biljee se suhoparnim stilom - u pojedinoj godini nekoliko rijei o stanovitom dogaaju ili pojavi. Djelo su
jednog ili vie ljudi koji obino ive u samostanu. Kronike idu od tzv. s t v a r a n j a
s v i j e t a do d o b a u kojem njihov sastavlja ivi. Naroito je teko kritiki postupiti u pogledu kronika
koje obino seu u daleku prolost. U prvom redu treba upoznati ivot i vremensko razdoblje autora, koji
obino imaju pred sobom neki cilj, zatim treba utvrditi kada je djelo nastalo, te se prema tome utvruje
njegova vjerodostojnost i vrijednost. Napose treba paziti na to gdje je kronika nastala (mjesto, kraj).
Najvanije je ipaak ustanoviti ime se autor sluio i odakle zna za te podatke tj. ima li usmene ili pismene
izvjetaje, da li ih je dobio od oevidaca ili sudionika, ili "posudio" iz starijih, ne ba uvijek ispravnih
izvora, ili ih je sam lano sastavio i sakrio, ili nije smio rei istinu.
Da bi se to utvrdilo mora sa izvriti a n a l i z a izvora, tj. pomou nje utvrditi koliko je ovo djelo p r a i z
v o r, a koliko je i z v o r d r u g e r u k e. Posebno treba paziti na meusobnu ovisnost i na srodnost
pojedinih izvora, tj. tko je iz koga i u koju svrhu uzimao podatke. Time se ujedno utvruje. i a u t e n t i n
o s t ili f a l s i f i k a t izvora (podataka) i tu mnogo puta pomae k o m p a r a c i j a s drugim izvorom
istog autora iz toga vremena i toga kraja, s obzirom na njegovu unutranju i vanjsku formu (npr. jezik,
pismo, stil, kompozicija).

Sam naziv k r o n i k a potjee od grke rijei "hronos" (vrijeme, dob ivota, vijeka) tj. od rijei
"hronikos" (koji se tie vremena), te rijei logos, to znai oznake vremena, kronologija, tj.kronoloko
biljeenje dogaaja.
Postanak prvih kronika treba traiti na Istoku i s njima smo se najprije upoznali preko starih Grka,
a onda preko Bizantinaca koji su ih na isti nain sastavljali. Ovdje emo se uglavnom osvrnuti na samo one
kronike koje idu od tzv. stvaranja svijeta ili biblijskih osoba Adama i Eve, a navest emo i one koje su
dobile slubeni naziv "kronike", iako, striktno uzevi u obzir, one ne spadaju u tu vrstu izvora, tj. one
poinju od jedne izvjesne godine i idu do svog doba.
Meu najstarije kronike ubraja se tzv. STARI ZAVJET. To je kronika u dvije knjige, nastala
krajem IV st. pr.n.e. Nju kao historijski izvor moramo upotrebljavati s velikim oprezom jer je ba na osnovu
novih istraivanja dokazano da se u historijskim knjigama Starog zavjeta nalaze falsificirani umeci. Jedan
od najvanijih izvora za historiju IV. i V. st. n.e. iako nije sauvan u originalu, je tzv. "CHRONICA
CONSTANTINOPOLITANA" za koju znamo zahvaljujui raznim piscima koji su je ispisivali u izvacima.
Neka vrsta nastavka je "CHRONICA GALLICA" koja se ne datira, poput gore navedene, po konzulatima,
nego po godinama Abrahama (lice iz Starog zavjeta), olimpijade i careva. uvena je i tzv. "CHRONICON
PASCHALE" koja poinje od "stvaranja svijeta", a datira iz VII. stoljea.
Kod Grka, a naroito kod Bizantinaca, kroniari su uzimali materijal iz ope historije koja je ila
od "stvaranja svijeta" do njihova vremena. Njihov nain pisanja sastoji se u iznoenju velikog broja
historijskih pojedinosti koje im se ine vane. Kronike posebno polau vanost na detaljno opisivanje
duevnih i tjelesnih osobina istaknutih linosti. To je osobina koju su pronali dijelom u grkim romanima, a
dijelom i u drugoj vrsti literature. Neke od ovih kronika bile su ak popraene slikama. Sa posebnom
panjom ovi kroniari su obraivali glad, bolest, kugu, repatice, komete i druga znamenja, te potrese i
gradnje. Vodee stajalite ovih kronika je crkveni interes, pa su se one zato kronoloki pribliavale Bibliji.
Kod ovih kroniara rijetko se moe nai, makar i povrinsko, prilagoavanje sa izvorima. Oni su u svom
radu ostali preteno isti kompilatori. Zato je njima sasvim svejedno kako e provesti periodizaciju. Oni su
daleko od kronolokog naina jednog Tukidida. Uz to, oni piu pukim jezikom, a ne knjievnim, kako to
rade drugi pisci. Naime, oni ne piu za jedan ogranieni literarni krug ljudi, nego za veliko mnotvo naroda.
Zato je njihov nain pisanja popularan i oni ga usklauju prema ukusu mase. Obraivai ovih kronika su
najee anonimni i obino
monasi - redovnici koji tee da na svoj nain svojoj subrai i pobonim svjetovnjacima - laicima daju
pregledne prirunike. svjetske historije. Radi toga u kronikama i prevladava crkvena i popularna tenja. Iz
tog razloga ove kronike pravladavaju i ire se po latinskom zapadu, a napose kod orijentalnih naroda:
Sirijaca, Arapa, Armenaca, Gruzijaca, te Slavena: Bugara, Srba, i Rusa koji su prevedeni na kranstvo od
strane Bizanta. Na taj nain kronike su postale veoma vane za opu kulturu srednjeg vijeka. Kroniari su
vrlo lako sastavljali svoja djela. Oni su naprosto ekscerpitirali pojedina historijska djela i stare kronike, ili
reeno dananjim rjenikom, bili su bezoni plagijatori.
153

Bizantske kronike
Poetak bizantskih svjetskih kronika je veoma teko odrediti, vjerojatno je to IV. ili V. stoljee.
Autor prve vee "kranske kronike" u Bizantu bio je pogreni Sirijac IVAN MALALA (malal-
retor). Roen je krajem V st. a umro iza 574. u Carigradu. Napisao je veliku kroniku pod naslovom
"HRONOGRAFIA" u 17 knjiga. U njoj opisuje dogadaje od Adama i Eva pa sve do 540. godine. Ova je
kronika napisana za najire mase vjernika i mnogobrojni kler, a glavni Malalin cilj je da pouava na
zabavan nain i stvara odane podanike kruni i privrene poklonike oltara, u emu je i uspio.
Ovo njegovo djelo mnogo je itano i bilo vrlo popularno u bizantinskom svijetu, a kasnijim brojnim
kroniarima posluit e kao o b r a z a c . Malalina kronika prevedena je na slavenski jezik i tu odigrala
posebnu ulogu. Malala spada meu najpoznatije bizantinske pisce. No, za svoju kroniku se posluio, na
naivan nain, brojnim izvorima ne razlikujui mogue i stvarno od fantastinog i nemogueg. Njegovo
znanje je povrno i puno zamagljenih pojmova, a zbog svoje priproste pobonosti i slijepe pokornosti
reimu pada ponekad u naivna izvitoperivanja. Ratove opisuje suho i ablonski, dok su razne vjerske i
politike pobune opisane ivlje. Interesantni su njegovi opisi na kroniarski nain, kao "izljev srdbe
boje":kuge, gladi, poplave, potresi, poari po gradovima, pomrina sunca, pojava kometa. Sama kronika je
u najveem dijelu puna nevanih pojedinosti, kao to su razna "udesa" (mirakula), npr. aneo za jednu no
pobio 185 tisua Asiraca,
a pas govori ljudskim jezikom, ivopisne anegdote, neoekivana uplitanja viih sila, skandali itd. S obzirom
na sve ovo, nije ba velika vrijednost Mlaline kronike, kao historijskog izvora, osim za ono razdob1je za
koje autor govori kao suvremenik. Malala se predstavlja kao n a j k a r a k t e r i s t i n i j i bizantski
kroniar, koga su dosta prepisivalo i slijedilo u drugim kronikama. Zbog toga je njemu posveeno neto vie
prostora.
Pored njega poznati bizantski kroniari su i: HESIHIOS iz Mileta, koji je ivio oko sredine VI st. i
JOANES ANTIOHIJSKI iz VII st. Vana je i tzv. Uskrnja kronika ili "CHRONICON PASCHALE" koja
ide od Adama pa sve do 629. Ime sastavljaa ove kronike je nepoznato, a1i je svakako bio sveenik ija je
djelo obina kompilacija iz drugih izvora, pa i iz Malale. I ova kronika, iako neto manje od Malale, opisuje
potrese, pomrinu sunca, padanje grada, poplave, jake grmljavine, epidemije, kugu, glad, pojavu kometa,
poare, "udesa", muenike, borbe s hereticima, pobune, javne proslave, zasjedanje sinoda, otkrivanje
spomenika vladarima, prijenos svetakih moi, gradnje crkvi po carevini, kao i javna kupalita i cisterne. I
ova kronika, poput Malaline bila je mnogo itana u Bizantskom carstvu, a napose kod Junih Slavena, za
iju je historiju ona od velike. vanosti.
Kao kroniar spominje se i GEORGIOS SINKELOS (tajnik, sekretar patrijarhije), koji je sastavio
djelo u kome pria o dogaajima od "stvaranja svijeta" do Dioklecijana (284.god.n.e.) On je. ivio u drugoj
polovini VIII st. i poetkom IX. st. Inae u ovoj kronici prevladava teoloki duh.
U istom razdoblju ivi i TEOFAN CONFESOR, koji je nastavio Sinkelovu kroniku sve do
813.godine. I on se sluio mnogim izvorima za svoju kroniku, koja je raena analistiki. Vanost ovog djela
je i u tome to je on dosljedno i detaljno izradio kronoloki sistem, to je tada u srednjovjekovnoj
historiografiji bila neobina pojava. On za pojedine vremenske odsjeke daje tablice s godinama od
"stvaranja svijeta" s imenima bizantskih careva, perzijskih i arapskih vladara, papa i vaseljenskih patrijarha.
Njegova kronika je tipina srednjovjekovna kronika - neobjektivna i bez uenosti, ali je pisana narodnim
jezikom i imala je veliki utjecaj na svu kasniju bizantsku kronografiju. Ova kronika daje vane podatke i za
historiju Junih Slavena.
Pod imenom "THEOPHANES CONTINUATUS" (Teofanov nastavlja) poznata je kronika koja
ide od 813. do 961. Ona je vana za ustanak Tome Slavena (821-823.), kao i za same Slavene. Nju je
sastavilo vie anonimnih kroniara.
Pored Teofanove kronike, veoma je vana i kronika carigradskog patrijarha NIKIFORA (umro
829.), iji kronoloki spis poinje od Adama i zavrava 829. god. te sadri kratku listu jevrejskih, Perzijskih,
rimskih i bizantskih vladara, kao crkvenih poglavara.
Kao kroniar IX. st. javlja se GEORGIJE HAMARTOL (grijeni) o kome gotovo vie nita ne
znamo. Njegova kronika dopire do 842. On se u svom djelu sluio Malalom i Teofanom. Njegov je spis
tipina monaka kronika, zanimaju ga crkvena i teoloka pitanja, a s tog stajalita on promatra i svjetovnu
historiju. Ova je kronika nastavljena u X st. pod imenom tzv. NASTAVLJAA GEORGIJA MONAHA.
Veliki broj prijevoda na slavenske jezike (ruski, bugarski, srpski) govori da je bila omiljena u slavenskom
svijetu u srednjem vijeku.
Interesantna je kronika SICILSKOG ANONIMA, porijeklom Grka, prevedena i na arapski, a
opisuje sicilske dogaaje od 827.-965. Kronika SIMONA, magistra i logoteta, ide od "stvaranja svijeta" do
948. godine.
154
"MONEMVASIJSKA KRONIKA", (tj. kronika o osnivanju Monerovasije grada na Peloponezu) je
sasvim kratka kronika i prelazi karakter lokalnih historija. Anonimna je i vjerojatno je nastala poetkom XI.
st. odnosno krajem X st. U njoj ima vrlo vanih podataka za slavensku historiju, napose za naseljavanje
Slavena na Peloponez.
Nastavlja Teofanove kronike JOVAN SKILICA (ivi u drugj polovini XI st.) napisao je kroniku
kojom je obuhvatio dogaaje od 811. do 1079. Skilica je vaan i za historiju naih naroda.
Posve nam je nepoznat kroniar GEORGIJE KEDREN, koji je vjerojatno bio monah, a svoju
svjetovnu kroniku je sastavio krajem XI st. i poetkom XII st. I ova kronika poinje od tzv. "stvaranja
svijeta" i ide do 1057. godine.
Krajem XI i sredinom XII st. ivi IVAN ZONARA, visoki bizantski dravni slubenik, ija
svjetska kronika ide od "stvaranja svijeta" do 1118. godine.
Interesantna je i kronika u stihovima KONSTANTINA MANASESA (ivi sredinom XII st.). Ona
obuhvaa dogaaje od "stvaranja svijeta" do 1081. Ovo djelo prevedeno je na slavenske jezike.
U prvoj i drugoj polovini XII st. ivi MIHAEL GLIKAS. On je sastavio popularnu svjetsku kroniku koja
poinje na uobiajeni nain i see sve do 1118. godine, tj. do smrti Aleksija Komnena. Odlika ove kronike
je kratkoa.
Sasvim nepoznat kroniar je JOEL, koji je sastavio jednu opu svjetsku kroniku, a ivio je u prvoj i
drugoj polovini XIII st. Inae, djelo mu je bez historijske i knjievne vrijednosti. Zatim slijedi kronika
JOANA SICILSKOG (see do 1204.), te SATHASA (ide do 1261.) ije ni ime ne znamo, zatim kronika
TEODORA, biskupa Kizika (isto ide do 1261.), te kronika EFREMA o kome takoer nita ne znamo (isto
ide do 1261.). Posve sauvana je kronika Trapezuntskog carstva, koje je postojalo od 1204-1261. a njen
sastavlja je bio MIHAEL PANARETOS iz prve polovine XV st.
Ima jo bizantinskih, nedatiranih, izgubljenih i nestalih kronika, a napose onih pisanim vulgarnim
grkim jezikom. Uz to imamo razne izvatke iz kronika, povijesne table i sl. koje su iz Bizanta odnesene i
sauvane po evropskim bibliotekama, napose onim u Italiji.
Zatim imamo i jednu kroniku iz zadnje treine XVI st. koja ide do 1573. a napisao ju je MANUEL
MALOKOS iz Napulja. Ima grkih kronika i iz XVII, pa i iz XVIII st. Uz to su sauvane i jo neke druge
grke, svjetske i carske kronike iz doba turskog gospodstva, o ijim osobinama i izvorima ne znamo nita
poblie. Tako imamo nekoliko takvih kronika iz XVI st. koje seu do tog doba, a jedna opa svjetska
kronika je, po svoj prilici, sainjena od metropolite u Arti - NEOFITA MAUROMATESA,
oko sredine XVII st. Kao i u staroj grkoj literaturi, tako i u bizantinskom razdoblju nisu nedostajale lokalne
kronike ili kronike pojedinih mjesta. Specijalno su takve imali gradovi Antiohija i Carigrad, a i drugi brojni
bizantinski gradovi, ali su one rano iezle, budui da su se irile na skuenom prostoru. Ipak i u XVI. i
XVII. st. imamo nekoliko takvih kronika, koje se tiu pojedinih grkih mjesta i gradova.
U uskoj vezi sa historijskom literaturom Bizantinaca stoje orijentalni i slavenski narodi, pa su zato
mnoge njihove kronike, ili sasvim ili djelomino, izvaene iz predloaka bizantinskih kronika, koje ak
ponegdje i nadopunjavaju.

Orijentalne kronike

U tzv. orijentalnu grupu spada grka svjetska kronika, koju je u Donjem Egiptu sastavio IVAN, biskup od
Nikina, krajem VII st.
Ona poinje od Adama i Eve i ide sve do kraja VII. st. Ne zna se kad je ovo djelo prevedeno na arapski, a sa
njega onda i na etiopski (1601.) na kojem je, kako izgleda, jedino i sauvana ta kronika.
Glavni izvor ove kronike je bio Malala.
Na s i r i j s k o m jeziku je DIONIZIJE iz Telamahre, patrijarh monofizit u Antiohiji (ivi u IX
st.) sastavio tzv. "SIRIJSKU KRONIKU" koja ide od Adama i Eve do 775. godine. Na istom jeziku je pisao
kroniku antiohijskih patrijarha MIHAED VELIKI iz Mitilene (druga polovina XII st. do svoga vremena).
Ova je kronika prevedena ak i na armenski jezik. Inae, ovakvih kroniara je bilo mnogo na Istoku i oni
piu na arapskom, armenskom pa i grkom jeziku brojne kronike, od VII. pa do XIV. stoljea.

Slavenske kronike

One pokazuju dosta veliku ovisnost od bizantinske historijske literature. Naime, kod Slavena su isprva
bizantinska djela bila prevoena, a kasnije najvie na osnovu ovih prijevoda, nastale su slobodne
kompilacije i obrade historijskog materijala.
Najpoznatije slavensko historijsko djelo tzv. "NESTOROVA KRONIKA" iz XII st. koju Rusi
danas zovu "NAALNAJA LETOPIS" (naal'naja-poetna) navodno je sastavio monah NESTOR. Ovo je
155
zbirka raznovrsnog historijskog materijala, a moda je napisan od raznih autora, ali ju je u XII. st. ipak radio
i napisao sam Nestor. Ona je posebno vana za slavensku povijest, i to posebno za najstarije doba Slavena.
Ova kronika je svakako baza itave starije ruske histarije do XIV st.

Franake kronike

Tu se istie !CHRONICON MOISSIACENSE" (408-818.). To je kompilacija nastala iz ranih izvora u
samostanu sv. Petra u Moissacu u junoj Francuskoj. Poznata je i kronika FREDEGARA "skolastika" iz VII
st. koju su nastavili razni anonimi sve do 768. godine. Takoer je poznata i kronika francuskog kroniara i
hagiografa ADONA.(roen 799. a umro 874.), benediktinca koji nie dogaaje od "postanka svijeta" pa sve
do 875. Ovaj izvor daje dosta dragocjenih podataka za historiju Junih Slavena, napose Hrvata.

Njemake kronike

Prva po redu je ona koju je napisao REGINO, opat primskog samostana. Umoro je 915. god. Ova kronika
ide od prve godine pa do 906. i slijedi kronologiju. Reginovu kroniku nastavio je nepoznati monah, anonim,
sve do 964. godine.
Uz ovu kroniku imamo i kronike nastale u freisinkom samostanu u Ebersbergu (880-1045.), zatim
"CHRONICUM SUEVICUM UNIVERSALE" (768-1043.) sastavljenu na osnovu izgubljenih vapskih
anala. Poznata je kronika HERMANA CONTRACTUSA - Hromog (umro 1054) monaha u rajhenauskom
samostanu. Njegova kronika see sve do 1054. i vrlo je upotrebljiva, napose u pogledu kronoloke tonosti.
Isto tako poznata je i kronika THIETMARA (roen 975., a umro 1018.) biskupa u Merzeburgu. Ona je
glavni izvor za historiju saskih.vladara (919-1018.).
Pored ovih franakih, francuskih i njemakih kronika imamo i kroniku BEDE (zvanog Venerabilis-
dostojan asti) e n g l e s k o g monaha, roenog 673. ili 674. a umro je 735. Njegovo djelo see do 703.
godina. Isto tako poznata je i kronika BERNOLDA, monaha jednog samostana u v i c a r s k o j , koji je
umro 1100. a djelo mu ide do te iste godine.

Talijanske kronike

Prva od njih je tzv. "CHRONICON GRADENSE". Zatim imamo kroniku akvilejskih patrijarha i
"CHRONICON VENETUM VULGO ALTINATE" koja see ak u XIII stoljee.
Vrlo je vana "CHRONICON VENETUM" od IVANA DJAKONA (umro 1009.), sveenika i
tajnika duda Petra II Orseola (99.1-1008.) koja see do 1008. godine. Tenja ove kronike je da Veneciju
prikae kao vrlo odanu Bizantu, a Hrvate kao nevjerne.
Ovog pisca nastavlja dud Anarija Dandolo (1307/1310-1354.) sa svojom kronikom koja ide od
1009-1280. zapravo do 1339. Pouzdanost ove kronike mora se staviti u s u m nj u i treba je upotrebljavati s
velikim oprezom.
Uz sve najpoznatije kroniare imamo i brojne kronike pojedinih talijanskih gradova - slobodnih
dravica, razdiranih stranakim borbama, kao npr. Salermo, Padova, Parma, Palermo, Bologna, Treviso,
Carrara ili pojedinih plemikih, kneevskih obitelji, koje su vladale poput tirana, npr. obitelj Este. Inae su
ba u Italiji kroz stoljea brojniji i razni falsifikati, naroito kronika.
Austrijske, maarske i turske kronike

Meu a u s t r i j s k i m kronikama istie se "KRONIKA JANSENA ENIKELA" (ivi krajem XIII st.), te
nekoliko austrijskih kronika iz XIV stoljea.
Od m a a r s k i h kronika istie se ona sastavljena oko 1285.god. od klerika SIMONA DE
KEZE. Poznata je i "CHRONICON PICTUM VINDOBONENSE" ili kako Madari kau "KEPE
KRONIKA", napisana oko 1358. god. za vrijeme Ludovika I., te "CRONICA HUNGARORUM" od
IVANA TUROCIJA, protonotara na dvoru Matije Korvina (1458-1490).
Od t u r s k i h kronika najpoznatija je staroosmanska kronika AIK-PAE ZADE, koja ide od
prvih poetaka Osmanlija, do poetka XVI stoljea.


Kronike kod Junih Slavena (Hrvati, Slovenci, Srbi)

Kod H r v a t a treba, u prvom redu, spomenuti "hrvatsku kroniku" naenu poetkom XVI st. kraj Splita
(Poljica). To je zapravo hrvatska redakcija uvenog "LJETOPISA POPA DUKLJANINA". Ova "hrvatska
156
kronika" djelomino se poklapa sa originalnim pisanjem Ijetopisa ovog pisca, a zavrava ubojstvom kralja
Zvonimira (1089.). Ovaj ljetopis nije kronika srednjovjekovnog tipa, pa mu zato ovdje neemo posvetiti
vie prostora.
Kroniarski rad XV i XVI st. na hrvatskom jeziku predstavljaju razni zapisi popova glagoljaa o
velikim dogaajima njihova doba. Mi emo uzeti u obzir samo one kronike koje idu od Adama, kako je to
pokuao sa svojom, neke vrste svjetskom, kratkom kronikom fra IMUN KLIMENTOVI, rodom iz
Lukorana ivio u drugoj polovini XV i poetkom XVI stoljea. Njegova kronika pisana glagoljicom poinje
od "unenija svita i prvog lovika Adama do dananje dne",
tj. 1521. god. U ovoj kronici pod 1390. god. stoji kako "Milo Kobili" i knez Lazar ubie cara turskog, a
1462. da Mehmed, car turski, uze Bosnu, itd. ime je pokazao kako teko hramlja u kronologiji.
Druga kronika je takoer nastala u okolici Zadra, i ide od Adama pa sve do 1542. god. a izgleda da
ju je napisao franjevac - glagolja IMUN GLAVI, koji je ivio krajem XVI st.
Najinteresantnija je kronika zagrebakog kanonika ANTUNA VRAMECA (1528-1587.) koja ide od
uobiajenog "stvaranja svijeta", do god. 1578. To je prva u n i v e r z a l n a historija na hrvatskom jeziku.
Za tu kroniku kae usmena tradicija, da je bila spaljena, to ipak nije dokazano. Dri se da je ova kronika
raena prema svjetskoj kronici Nijemca IVANA KARIONA (1499. - 1537.) sastavljenoj na
njemakom jeziku, no to nije dokazano , jer u tom stoljeu ima i drugih kronika u Europi, pisanih najvie od
Nijemaca. Vramec je u izradi svoje kronike bio mnogo samostalniji od njih. Njegova je kronika podijeljena
na est doba.
Znaajna je i kronika PAVLA RITTERA VITEZOVIA (1652 - 1713.), hrvatskog knjievnika i
historiara. Ona je izala 1696. u Zagrebu, pod naslovom "KRONIKA ALITI SPOMEN VSZEGA
SZVIETA VIKOV", u dva dijela, a obuhvaa razdoblje od roenja Krsta do 1696. Za ovo dijelo Vitezovi
se sluio Vramevom kronikom do 1578. god. ali i drugim. Ova kronika pisana je na popularan nain, pa je
1744. god. izala u Zagrebu kao novo izdanje, od zagrebakog
kanonika Rafaja. Njime je Vitezovi nastojao probuditi nacionalni ponos i ljubav za materinski jezik u
gornjoj Slavoniji, iznosei da slavensko ime ne ivi izmeu Drave i Sav, nego i dalje, od izvora Dunava do
Crnog mora , i od Jadranskog mora do krajeva uz sjeverno more.
U S l o v e n a c a je u srednjem vijeku nastalo nekoliko kronika, od kojih se istiu tzv.
"AUSTRIJSKA KRONIKA", u sto tisua stihova, od OTOKARA iz Gojle (1265. - 1322.). Zatim u
Korukoj postoji kronika opata IVANA VETRINSKOG (Vetrin u Korukoj), koji je umro prije 1347. god.
te anonimna "CELJSKA KRONIKA", zapravo kronika celjskih grofova, na njemakom jeziku. Nadalje
imamo kroniku JAKOVA UNIRESTA, upnika u Korukoj itd.
Kod S r b a je poznata kronika grofa i despota URA BRANKOVIA (roen 1645. umro
1711.). On je bio prvi srpski historiar, koji je godinama prikupljao grau za svoju "Slavenosrpsku kroniku"
podijeljenu na pet knjiga knjiga, koje obuhvaaju 2621 stranicu. To nije samo prva srpska historija, nego i
jedna od prvih historija balkanskih i podunavskih naroda, koja ni do danas nije objavljena u cjelini.
Brankovi je jo u Bukuretu sabirao grau za svoju kroniku. prvo je napisao kratku kroniku na
rumunjskom jeziku, koja poinje po staroj srednjovjekovnoj abloni, od "stvaranja svijeta" do 1686. god.
Iza toga je, nakon dugog sabiranja grae, napisao "Slavenosrpsku kroniku", koju je doveo do 1705. godine.
To su bile najkarakteristinije kronike, a jasno je da su uz njih postojale i brojne druge.




Doc. dr. sc. Ivan Balta











157