SADRAJ

Uvod ......................................................................................................................... 2 1. Benedetto Croce ............................................................................................. 3 2. Estetika ..............................................................................................................5 3. Teorija ...............................................................................................................6 4. Povijest ..............................................................................................................8 4.1. Estetike ideje u grko-rimskoj antici ......................................................8 4.2. Estetike ideje u srednjem vijeku i renesansi ...........................................9 4.3. ivost miljenja u 17. st. ...........................................................................9 4.4. Estetike ideje u kartezijanstvu i lajbnicizmu te Baumgartenova >Aesthetica< .......................................................................10 4.5. Ostala estetika uenja............................................................................11 4.6. Francesco De Sanctis ..............................................................................13 Zakljuak .........................................................................................................14 Literatura .........................................................................................................15

Uvod
Ovaj seminarski rad trebao bi obraditi estetike nazore Benedetta Crocea koji nisu utjecali samo na isto teorijski zaineresirane duhove, nego su zahvatili do u podruja umjetnike prakse, kritike i historiografije. Poetni dio rada govori openito o ivotu i radu Crocea kao filozofa, kritiara i politiara. Zatim se ulazi u samu tematiku njegova djela koja je podjeljena na dva dijela: Teoriju i povijest. U teoretskom dijelu govori se o estetici kao nauci o izrazu, a sama se umjetnost poistovjeuje s intuitivnom spoznajom, koja fantazijom spoznaje ono individualno. Dok je drugi dio zapravo povijesni pregled estetike.

1. Benedetto Croce
Talijanski filozof, kritiar i politiar (1866 1952). Dva puta (1920. i 1944) bio je ministar prosvjete, a od 1943. do 1947. predsjednik Liberalne partije Italije. Nakon toga povlai se iz politikog ivota. Pobornik nacionalnog jednistva Talijana, protivnik faizma. Godine 1903. pokrenuo je zajedno s Gentileom asopis >Kritika<, u kojemu je posebno dola do izraaja njegova izvanredno bogata drutvenokritika i literarno-povijesna djelatnost.1 U svojim mnogobrojnim literarnim i povijesnim studijama i kritikama najvie se oslanjao na De Sanctisa. No itav je pothvat Crocea, tog nestora talijanske kulture, pripremljen renesansom Hegelova miljenja u Italiji sredinom devetnaestog stoljea. Croce, iji je interes vezan kako uz filozofiju, tako i uz povijest, knjievnost, umjetnost, kritiku ili uz opu teoriju kulture, razumio je reformu Hegelove dijalektike tako da je naglaavao nunost prijelaza iz hegelovske dijalektike suprotnosti u dijalektiku razliitih stupnjeva duhovne zbilje. Po miljenju Crocea tek emo na taj nain izbjei degradaciju onih stupnjeva duha koji su kod Hegela svedeni na nie momente apsoluta (kao to je npr. umjetnost). Temeljno Croceovo filozofsko djelo, koje ga je uinilo najveim imenom novije talijanske filozofije i znatno utjecalo na razvij filozofske, a posebno estetske misli i izvan granica Italije, jest Filozofija kao znanost o duhu, unutar koje je najpoznatiji prvi dio: Estetika kao nauka o izrazu i opa lingvistika. Osim toga djela istie se i Brevijar estetike u kojem nailazimo na Croceovo relacijsko poimanje umjetnosti. Kae da ni umjetnost niti sadraj nemaju posebno relacijski karakter. Umjetnika je tek njihova relacija.2 Croce je svu svoju misaonu osebujnost ispoljio najsnanije na polju estetike, kao i u majstorskoj primjeni vlastitih opih estetskih teza unutar bogate i raznovrsne literane kritike.
1 2

Usp., GRLI, Danko: Leksikon filozofa, Zagreb, Naprijed, 1983., str. 85. Usp., CROCE, Benedetto: Brevijar estetike, Zagreb, Ljevak, 2003., str. 25.

Croce smatra da postoje dvije temeljne teoretske forme ljudske spoznaje: intuitivna i logika. Od jedne, intuitivne ili estetske, dolazi se putem fantazije do spoznaje individualnog, a od druge, logike, znanstvenim putem intelekta do spoznaje univerzalnog. Umjetnika je istina neovisna o znanstvenoj, koja se slui pojmovnim jezikom logike, pa je u odnosu na nju do te mjere indiferentna da joj, logiki gledano, moe i protivrjeiti.3 Estetika kao nauka o umjetnikom, o izrazu, u krajnjoj liniji mora postati identina s filozofskom lingvistikom. Stoga i glavno Croceovo djelo Estetika i nosi podnaslov: kao nauka o izrazu i opa lingvistika. Uspjeno je kritizirao i mnoge aprioristike postavke metafizike i spekulativne estetike odozgo4 i nastojao zasnovati autohtonost i nedjeljivost umjetnikog, suprostavljajui ga ne samo logici ve i etici i ekonomiji. On prije svega eli zanosvati autonomiju estetike, njenu nesvodivost na moralne, ekonomske, socijalne ili povijesne korelate.

3 4

Usp., GRLI, D.: nav.dj., str. 86. Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi iz metafizikih ideja dobra, lijepog i istine) predstavlja uzor tzv. estetike odozgo, koju kasnije nastavljaju npr. Schelling i Hegel.

2. Estetika
Estetika (gr. Aisthesis, zamjeivanje, zamjedba), izvorno je nauk o osjetilnom zrenju i osjetilnoj pojavi.5 Ali ujedno i filozofska disciplina koja ispituje kriterije stvaranja, doivljavanja i vrednovanja lijepog, odnosno umjetnosti (umjetnosti kao eminentnog podruja lijepog). Dok Baumgarten utemeljuje estetiku kao znanost o niim moima spoznavanja kao nadopunu za znanost o vioj duhovno-povijesnoj spoznaji. Kant razluuje transcedentalnu estetiku osjetilnih oblika zrenja od transcedentalne logike kategorija razuma. Hegel u sjaju lijepoga umjesto ironije znatno vie vidi pojavljivanje apsolutne istine svekolike stvarnosti te je time u njegovu nainu gledanja ime estetika postalo neprikladnim i prevladanim. A za Heideggera je estetika naslov za temeljni novovjekovni oblik subjektivnosti koja se odnosi prema svemu te koja sve uiva, a koja ne prepoznaje zahtjev za istinom u umjetnosti. Promatrano u bitnome, estetika se lagano primie svomu kraju te biva zamjenjena filozofijom umjetnosti koja je povezana s pitanjem o istini.6

5 6

Usp., HALDER, Alois: Estetika, Filozofijski rjenik, Zagreb, Juri, 2008., str. 92. Usp., isto, str. 93.

3. Teorija
Svoje djelo Croce dijeli na teoriju i povijest. U teoretskom dijelu govori o tome kako postoje dva oblika spoznaje: intuitivna ili logika; odnosno po njemu je spoznaja tvoriteljica slika ili tvoriteljica pojmova. Umjetnika je istina neovisna o znanstvenoj, koja se slui pojmovnim jezikom logike. No premda estetsko moe bez znanstvenog, znanstveno ne moe bez estetskog, svako je veliko znanstveno djelo ujedno i umetniko. Svaka je prava intuicija ujedno i izraz, ekspresija, jer duh ne spoznaje intuitivno drugaije nego putem radnje, putem izraavanja. I ma kakav da je taj izraz on ne moe biti odsutan u nekoj intuiciji jer je njen integralni dio. Ljepota prema tome moe biti definirana kao uspio izraz ili samo kao izraz, jer izraz kad nije uspio, nije uope izraz. Po tome lijepo nema gradacija, ve jedino runo (koje pokazuje mnogostrukost).7 Croce zatim raspravlja o oblicima praktine djelatnosti. Po njemu je prvi stupanj puka korisna ili ekonomska djelatnost, a drugi moralna djelatnost. Ekonomija je poput estetike praktinog ivota, a moral poput logike. Htjeti ekonomski znai htjeti neki cilj, a moralno znai htjeti racionalni cilj. Onaj koji hoe i djeluje moralno ne moe, a da nee i ne djeluje korisno. Fizika ljepota se uglavnom dijeli na prirodnu i umjetnu, ime dospijevamo do jedne od onih injenica to su zadavale najvie muke misliocima, do prirodno lijepog. Priroda je lijepa samo za onog tko je promatra umjetnikovim oima. Zoolozi i botaniari ne znaju za lijepe ivotinje ili biljke jer se prirodna ljepota otkriva. Takoer govori o tome da bez udjela mate nijedan dio prirode nije lijep, azbog tog udjela, zbog razliitih raspoloenja duha isti predmet moe biti izraajan ili beznaajan. Naposljetku nema te prirodne ljepote gdje umjetnik ne bi unio kakav ispravak.
7

Usp., CROCE, Benedetto: Estetika kao znanost izraza i opa lingvistika, Zagreb, Globus. 1991., str. 28.

Pred kraj prvog dijela knjige govori o tome da bez tradicije i povijesne kritike uitak u gotovo svim umjetnikim djelima bio bi nepovratno izgubljen, odnosno da trebamo razumijeti da cilj povijesnih istraivanja nije samo pomo u reproduciranju i prosuivanju umjetnikih djela ve da samo to istraivanje umjetnosti ili epoha ima i vlastite interese koji su moda strani povijest umjetnosti, ali ne i drugim vidovima historiografije.8 Objanjava nam i razliku izmeu ovjeka od ukusa i povjesniara. Kae da ovjek u svom duhu samo reproducira umjetniko djelo, a povjesnilar nakon to ga reproducira, pristupa njegovom povijesnom prikazivanju, primjenjujui kategorije putem kojih se povijest razlikuje od iste umjetnosti. Dalje u tekstu raspravlja i o tezi estetike i lingvistike shvaene kao istinske znanosti, one nisu dvije podvojene stvari nego samo jedna. Postoji samo opa lingvistika, odnosno filozofska lingvistika te tko radi na njoj radi i na estetikim problemima i obrnuto. 9

8 9

Usp., isto., str. 53. Usp., isto., str. 133-136.

4. Povijest
U drugom dijelu raspravlja se o tome valja li estetiku smatrati antikom ili modernom znanou, odnosno je li se ona prvi put manifestirala u 18. st. ili u grko rimskom svijetu. Sami povjesniari se najvie kolebaju izmeu znaenja imitacije i prikazbe, ali smatraju da je estetiki problem mogao nastati tek nakon Sokrata (iako se sami poeci vide u prvim pojavama kritike u helenizmu).

4.1.

Estetike ideje u grko-rimskoj antici

Estetiki problem je nastao s Platonom, tvorcem velianstvene negacije umjetnosti, o kojoj posjedujemo svjedoanstvo u povijesti ideja. Platon se pita je li umjetnost, mimieza, racionalna ili iracionalna injenica? Po njemu mimetika ne ostvaruje ideje, nego reproducira prirodne ili umjetne stvari. Po njemu umjetnost ne pripada racionalnoj oblasti due. Samu ljepotu on definira kao dobrotu ivota posveenog pravdi ujedinjenu s filozofskom spoznajnom mudrou. Aristotel je osjetio da taj zakljuak ne moe biti posve istinit te da je neki vid problema zasigurno zanemaren. On je prevladao zapreku koja je nastajala iz platonovskog uenja o idejama, kao hipostazama pojmova. Za njega su ideje bili jednostavni pojmovi, a zbilja mu se nadavala na ivlji nain, kao sinteza materije i forme. Po njemu je bilo mnogo jednostavnije spoznati racionalnost mimeze i pripisati joj odgovarajui poloaj.10 I dok je Platon retoriku nazvao ruganjem umjetnosti, Aristotel to argumentira bliskou retorike i logike. Stil i nain govora jednako su vani kao i sadraj.

10

Usp., isto, str. 155.

4.2.

Estetike ideje u srednjem vijeku i renesansi

Za srednji vijek bi se moglo rei da je izjednaavao umjetnost s filozofijom ili teologijom. Formalna ljepota u umjetnosti, kao samosvjesna misao, u srednjem vijeku nije postojala. Augustin se zalagao za uvoenje estetskih elemenata, kao to su retorika ravnotea, kontrast, metafora i hiperbola, u obliku propovijedi. U razdoblju renesanse estetska se svijet budi te se umjetnost smatra ogledalom obinog ivota i prirode. Obogauje se kultura, poveava se broj onih koji u njoj sudjeluju, prouavaju se originalni izvori, prevode se stari autori, piu se i tiskaju brojne rasprave o pjesnitvu i umjetnostima, retorike, dijalozi i disertacije o lijepom. No bitno nove ideje u oblasti estetike znanosti jo se ne pojavljuju. Mistika je tradicija osvjeena i ojaana obnovom Platonova kulta.

4.3.

ivost miljenja u 17. st.

Interes za estetika istraivanja ojaao je zatim nadolaskom slijedeeg stoljea, naime uvoenjem brojinih novih pojmova ili novih znaenja rijei. 11 Tako su razlikovali ingenij od intelekta. Pellegrini je ingenij definirao kao onaj dio due koji na stanovit nain primjenjuje, tei i nastoji pronai i proizvesti lijepo i djelotvorno. Nita manje rasprostranjen pojam bio je i ukus, ili dobar ukus: prosudbena sposobnost koja se bavi lijepim, odijeljena na stanovit nain od intelektualnog suda. A u Italiji je u sedemnaestom stoljeu na glasu bila i mata, koja je zauzela mjesto vjerodostojnog koje nije ni istinito ni lano prema nekim Aristotelovim tumaima. Prema Pallavicinu mata ne moe pogrijeiti, jer je on u svemu i po svemu izjednauje s osjeajima, nesposobnim za razlikovanje istinitog od lanog. A
11

Usp., isto, str. 171.

to to je matarska svijet dopadljiva nije zbog toga to posjeduje neku posebnu istinu, nego zato to predouje predmete koji su >unato tome to su lani, dopadljivi<.

4.4.

Estetike

ideje

kartezijanstvu

lajbnicizmu

te

Baumgartenova >Aesthetica<
U razdoblju neoklasicizma je zapaena bliska veza izmeu Descartesovog idela jasnog i razgovijetnog miljenja i idela umjetnikog reda pisaca poput Racinea. Descartes je priznao umjetnosti privlanost i mo nadahnua, ali se trajno divio samo znanosti. U kartezijanstvu, dakle, nije bilo mjesta za estetiku mate. Poput Descartesa u Francuskoj, Locke u Engleskoj je intelektualist i ne poznaje drugi vid teorijske razrade osim razmiljanja o osjetima. Osim toga, on iz suvremene knjievnosti prihvaa podjelu na ingenij i sud. Po njegovu miljenju, onaj prvi s ugodnom raznolikou kombinira ideje i otkriva u njima po koju slinost i odnos da bi napravio lijepe slike koje bi zabavile i ostavile dojam na matu, dok ovaj drugi istrauje razlike kao mjerilo istine. Lebniz o umjetnostima kae da mogu ovjeka dovesti do ludila, a estetsko znanje za njega je neodreeno. Jer ga osjeamo vie duhom nego razumom. U jeku tih diskusija i pokuaja formirao se mladi Alexander Baumgarten koji je razmislio o nainu kako da se recepti retoriara uoblie u okviru filoz ofskog sistema. Tako je u rujnu, 1735. objavio kao habilitacijsku tezu za doktorat knjiicu gdje je prvi put napisana rije >estetika< kao ime posebne znanosti. Predmet estetike za njega su osjetilne injenice, to su ih antiki mislioci uvijek marljivo razlikovali od mentalnih injenica. Iz ljepote osjetilne spoznaje valja iskljuiti ljepotu predmeta i materije, s kojom se ona zbog jezine uporabe esto nepravilno brka budui da stoji injenica kako se rune stvari mogu promiljati na lijep, a lijepe na ruan nain.12

12

Usp., isto, str. 191.

10

Revolucionar koji je, ostavivi postrani pojam vjerodostojnog i shvativi na nov nain matu, proniknuo u istinsku prirodu pjesnitva i umjetnosti i koji je, da tako kaemo, otkrio estetiku znanost bio je Talijan Giambattista Vico. Platon je pjesnitvo progano u niski dio due, meu ivotinjske duhove. No, Vico ga je uzdignuo, on ga uzima kao razdoblje ljudske povijesti, a budui da je njegova povijest idealna, jer njezina razdoblja ne predstavljaju kontigentne injenice nego oblike duha, on ga uzima kao trenutak idealne duhovne povijesti, kao oblik svijesti. Pjesnitvo dolazi prije intelekta, ali nakon osjeta. Vico je takoer znaajan po knjizi Nova nauka gdje upravo i donosi tu novu estetiku ideju, odreuje matu kao neovisnu o intelektu ili moralu.

4.5.

Ostala estetika uenja

Platonizam, ili bolje reeno neoplatonizam obnovio je tvorac povijesti umjetnosti, Wincklemann. Promatranje djela antike plastike, s dojmom uzvienosti prije no ljudske i boanske ravnodunosti to ga ona to neodoljivije stvaraju, budui da nije uvijek lako ponovno proivjeti njihov intimni i prvobitni ivot te shvatiti izvorno znaenje. To je dovelo Wincklemanna do poimanja Ljepote koja bi se, siavi sa sedmog neba boanske Ideje, utjelovljavala u djelima takve vrste.13 Croce zatim posveuje jedno poglavlje Kantu, za kojeg se moe rei da je doveo do samog rjeenja problem te znanosti, on je argumentirao postavku da je estetsko uivanje, sa svim svojim svojstvima ozbiljnije od fizike nauke. Za njega je estetiko savrenstvo puki ukras logikog. Hegel prelazi cijelu povijest estetike, nastojei odvojiti pojam umjetnosti od uske racionalistike interpretacije, ostvariti potivanje jedinstvenosti i autonomije umjetnosti i uvrstiti je meu najvie duhovne djelatnosti.

13

Usp., isto, str. 230.

11

Klasina umjetnost prema Hegelu stvarno postie i izlae ono to sainjava njen najdublji pojam. Prema tome ona uzima za sadraj duhovno, ukoliko ono uvlai u svoju vlastitu oblast prirodu i njene sile, i prema tome se ne pokazuje kao ista unutranjost i vladanje nad prirodom, a za formu uzima ljudski oblik, djelo i radnju, kroz koje se duhovno uivljava u ulnu stranu oblika ne kao neku spoljanju stvar ve kao u neko odreeno bie koje predstavlja egzistenciju koja odgovara duhu.14

Hegel vie od svojih predhodnika istie spoznajni karakter umjetnosti, ali upravo stoga se susree s tekoom koju drugi na brzinu zaobilaze. Ako se umjetnost postavi u oblast apsolutnog duha, u drutvu vjere i filozofije, kako se ona moe odrati pored tako monih i nasilnih drugarica, posebno pored filozofije koja, u hegelovskom sistemu, stoji na samom vrhu cjelokupnog duhovnog razvoja?15 Schopenhauer je prihvatio teoriju umjetnosti koja je polazila od razlike izmeu pojma koji je apstrakcija i pojma koji je konkretnost ili ideja, premda on svoje ideje pripaja platonovskim idejama. One imaju neto zajedniko s intelektivnim pojmovima, jer su i jedne i drugi jedinice koje predstavljaju pluralitet stvarnih injenica.16 Schopenhauer glazbi pripisiva mo za izraavanjem konanog smisla, nju on stavlja iznad drugih umjetnosti (arhitektura mu je na najniem stupnju). Croce spominje i Nitzschea koji umjetnika istodobno cijeni kao svog prirodnog savjetnika i kritizira kao kvaritelja filozofskog potenja. Umjetnost stvara ljepu sliku stvarnosti, prua zatitu, ali njegov nadovjek je dovoljno hrabar da se suoi s istinom, stoga odbija to utoite u umjetnosti.

14

HEGEL,Georg Wilhelm Friedrich: Estetika, svezak 2, Beograd, Beogradski izdavako -grafiki zavod, 1975., str. 179. 15 Usp., CROCE, B.: Estetika..., nav.dj., , str. 261. 16 Usp., Isto., str. 263.

12

4.6.

Francesco de Sanctis

Autonomija umjetnosti doivjela je sigurnu afirmaciju u Italiji u kritikom djelu Francesca de Sanctisa. On je svoja uenja izloio u kritikim ogledima, u monografijama o talijanskim piscima i u klasinoj Povijesti talijanske knjievnosti. Za De Sanctisa je hegelovska Estetika bila pomono sredstvo i oslonac putem kojeg se on mogao uzdii, prevladavi rasprave i pojmove starih talijanskih kola. Od njega je preuzeo sav ivotvorni dio, umjereno interpretirajui njegova uenja, ali je ostao nepovjerljiv i naposljetku se i pobunio protiv svega onog to je u Hegela umjetno, formalistiko i pedantno. Bitno je istaknuti da je za De Sanctisa pojam forme bio identian s pojmom mate, izraajne ili predodbene snage, umjetnike vizije. To valja rei kad se eli tono ustanoviti tendencija njegova miljenja. No sam nije uspio razviti teoriju sa znanstvenom dovrenou te su estetike ideje ostale u njega gotovo poput skice jednog neizvedenog sistema.17

17

Usp., isto, str. 306-314.

13

Zakljuak
Malo je koja od filozofijski provedenih estetikih koncepcija imala ovako dugotrajan odjek kao estetika Benedetta Crocea iz 1902. godine. Okosnica njegova uenja je stav da unutar podruja intuitivne spoznaje konkretizira isto umjetniki estetski akt kao ekspresiju izraz. Meutim, budui da izraz ili ekspresija uvijek podrazumijevaju jezik, estetika time kod Crocea nuno postaje opa lingvistika. On je u ovoj knjizi saeo sve dotadanje estetike u jedno, od samih poetaka u grko rimskoj antici, preko srednjeg vijeka i renesanse pa sve do estetikih ideja u 19. st., pripisujui umjetnosti prvobitnu nevinost mate, ali i sposobnost oblikovanja strasti. Umjetnost nema obavezu predstavljati stvari onakvima kakve jesu, ni na koji nain nije odreena istinom, ona mora biti osloboena svih znanstvenih i moralnih dodataka. Njegovi estetiki nazori nisu utjecali samo na isto teorijski zainteresirane duhove, nego su dalekoseno zahvatili do u podruja umjetnike prakse, kritike i historiografije. Upravo je njegova teorija utvrdila istou umjetnosti.

14

Literatura
1. CROCE, Benedetto: Brevijar estetike, Zagreb, Ljevak, 2003. god. 2. CROCE, Benedetto: Estetika kao znanost izraza i opa lingvistika, Zagreb, Globus. 1991.
god.

3. GRLI, Danko: Leksikon filozofa, Zagreb, Naprijed, 1983. god. 4. HALDER, Alois: Filozofijski rjenik, Zagreb, Juri, 2008. god. 5. HEGEL, Georg Wilhelm Friedrich.: Estetika, svezak 2, Beograd, Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1975. god.

15