SLOBODAN PROSPEROV NOVAK: POVIJEST HRVATSKE KNJIEVNOSTI Na rubu svjetova Svoje prve trajnije politike zajednice ustanovili su Hrvati

koncem 8. stoljea. Njihova prva kneevina, budua kraljevina, nastajala je u neposrednoj blizini Jadranskoga mora, u krajoliku sasuenih vinograda i zaputenih maslinika, na opustoenim antikim hramovima i pod zidinama razruenih gradova koji su davno prije avarskih i slavenskih provala bili napustili svoje stanovnike. Ljudi koji su u vrijeme slavenskih doseljenja ivjeli u tim naputenim i sablasnim gradovima i sami su bili stranci. Pred slavenskim pridolicama imali su oni veoma malo prednosti. Njihov je bio osjeaj zaboravljenosti i ostavljenosti. ivjeli su na rubu dvaju svjetova, a da pri tome nisu ni znali kojemu od njih pripadaju. Zaklonjeni u kamenim koljkama svojih gradova vjerovali su da su u njih stigli iz grkih pria i mitova. Pridolim Hrvatima u novoj se domovini ukazao krajolik samoe i tiine. Veliki i tihi prostori, ruevine obrasle mahovinom i neisuene movare, ustajale vode koje se pretvaraju u beskrajna jezera i spajaju se s morem kao u Ninu kod Zadra. Nekadanje bogatsvo sada se prepoznavalo kao siromatvo. Ljude su svakodnevno napadale divlje zvijeri, a iz movara pored kojih su gradili svoje nastambe rojevi komaraca, prenosnika tekih bolesti, opsjedali su pridolice. Predjeli s obraenim tlom bili su svedeni na malena kamenu oteta polja. U sruenim hramovima benediktinci koji su pristizali izdaleka, najee iz Irske i kotske, slini sablastima, prenosili su kamenje i popravljali ruevine. Samoa i pusto bile su prve emocije to su ih doivjeli doseljeni Hrvati u domovini koja e im od polovice 7. stoljea biti sudbinom odreena. Zemljopisni poloaj i kulturna pozadina njihove nove zemlje dali su osobit smjer hrvatskom narodnom ivotu. S jedne strane bio je taj prostor snano povezan sa zapadnorimskom kulturom, ali je nekim ustupcima bio i u najbliem susjedstvu s grko-bizantinskim svijetom. Hrvatska kultura nastajale je tako na pragu Istoka i Zapada, u prostoru prijenosa i proimanja dvaju svjetova. Naavi se na dodiru prethodno ve uzgajanih razlika, Hrvatima je razliitost postala sudbinom i oni su njezinoj zagonetki esto nudili i utopijske odgovore. Slavia romana i Slavia orthodoxa Vena doseljenih plemena to se s vremenom okupila oko hrvatskog imena spustila se do Jadranskog mora, a manji njihov dio nije prelazio planine Velebita, nego se zaustavio u plodnoj, ponegdje i movarnoj dolini, i u gustim umama izmeu tokova rijeke Save na jugu, Drave na sjeveru i Dunava na istoku. I juna i sjeverna hrvatska plemena, ona posavska i ona primorska, svoje su sklavinije, kako su prve hrvatske zajednice prozvali susjedi, zasnovali u nekadanjem rimskom Iliriku, u kojemu je u zlatno tada donekle zaboravljeno vrijeme, cvjetala vana mediteranska civilizacija pa i knjievnost. Bila je to civilizacija s dominacijom vinove loze, s nastambama od kamena i cigle, kultura proeta gradovima koja se temeljila na dobrim komunikacijama. Nakon dolaska u novu zemlju, u prvim desetljeima posvajanja i navikavanja, Hrvatima nita u novoj okolini nije bilo blisko. Njihovo je civilizacijsko okruenje do tada bilo iskljuivo od drva i koe, gradova nisu poznavali, a nisu poznavali ni pisma. Oni, kako veli vjerodostojni Bugarin koji se zvao rnorizac Hrabar, u vrijeme dolaska u novu zemlju nisu imali knjiga nego su, kae taj svjedok iz 9. stoljea, prije nego to su primili kranstvo, brojali i gatali crtama i urezima na nain pogana. Bila je njihova kultura usmena, a vjera bila im je stara, prastara i pretkranska. Oni su se naselili u prostor koji je barem tri stoljea ranije ve bio kristijaniziran. Jedina nevolja s njihovom novom domovinom bila je u tomu to ju je limes izmeu dvaju kranstava, onoga zapadnog sa sreditem u Rimu i onoga istonoga sa sjeditem u Carigradu, podijelio i na neki nain raspolovio. Zemaljske i nebeske vlasti s obiju strana ovoga uvijek aktivnog limesa, svaka za sebe imale su projekte s novopridolicama. Neki interesi su im se potpuno sukobljavali, ali nita i nitko nije mogao promijeniti geografsku i povijesnu bjelovidnost, a ta je da je Hrvatima bilo dosueno da bez ostatka sudjeluju u batini Zapada. Znailo je to i da sudjeluju u obnovi one varijante zapadnoga rimskog kranstva koja nije uspjela preivjeti prve invazije barbara, ali koja

je, upravo u doba posljednjih doseljavanja, u kojima su sudjelovali i Slaveni, okupljala razbacane udove i prikupljala obnoviteljsku energiju. Vaan impuls toj obnovi davala su upravo najnovija doseljavanja u rubne dijelove Europe. Dolazak Skandinavaca i Slavena, a poslije i naseljavanje ugarskih plemena, bili su velika kunja zapadnom kranstvu, kojemu je Rim bio i ostao caput mundi. Zamisli s novopridolim narodima nisu bile samo religijske. One su bile u vezi s geopolitikom kakvu e neposredno nakon hrvatskih doseljavanja zagovarati sve snanija vienacionalna franaka zajednica, koja je meu europskim dravama prva posijala ideju o etnikoj razliitosti sastavnica ujedinjene Europe. Bile su to okolnosti koje su zajedno s prijetvornim ponaanjem bizantskih voa zapadnom kranstvu dale prigodu da ostvari zamiljenu, a poslije i stvarnu, iako nikada i ni od koga potpuno prihvaenu granicu na svom istonom europskom limesu. Taj revidirani limes, te rekreirana granice izmeu kultura nije, razumije se, mogla uspostaviti stvarnu granicu izmeu dvaju slavenskih svjetova i njihovih kultura, Slavia romana i Slavia orthodoxa. Granica je to koja se nije uvijek potovala, ali su se na nju kad god je to zatrebalo svi rado pozivali. Porozne granice Novi limes zainjao se na Baltiku, kretao je od europskog sjevera od Poljske, i tekao preko eke, neko vrijeme Moravske, zatim Slovake, Slovenije i konano do Hrvatske na Jadranskom moru. Oko te duge granice, koja je odgovarala i glasovitom Jantarnom putu u ranom srednjovjekovlju, bila je prakticirana poroznost granica, bio je iskuavan model nove raznolikosti, pa i stanovite tolerancije, koji je Europu rano suoio s njezinim najvanijim pitanjem, pitanjem odnosa sredita i pokrajine. Hrvatska kultura i njezina knjievnost od tada je dijelila sudbinu svih rubnih civilizacija. Hrvatima je bila namijenjena zadaa pronalaenja mjere i dijaloga izmeu etiri temeljna vanjska kulturna utjecaja koji su se kroz stoljea prepletali u njezinu ivotnom prostoru. S istoka stizala su u taj sada hrvatski prostor dva glavna poticaja. Prvi je dolazio iz kranskoga Bizanta, iz Bugarske i Srbije i bio je snaan u srednjem vijeku, oslabio u ranom novovjekovlju, zatim ponovno ojaao u modernim razdobljima. Drugi istoni dodir ostvarivali su Hrvati s islamom, i to ve u srednjem vijeku posredovanjem Arapa, ali ne na svom tlu i ne izravno. Poslije su intenzivni dodir s islamom ostvarili na podruju Bosne za vrijeme duge turske vlasti, pa i kasnije. Sa zapada dolazila su Hrvatima dva presudna kulturna utjecaja. Oni su bili presudni utoliko to je recipronost u njihovu sluaju bila tolika da je danas teko rei je li to na hrvatsku kulturu vie utjecao Zapad ili je moda taj utjecaj posvema nemjerljiv s kulturnim i civilizacijskim udjelom to su ga Hrvati dali zapadnoj civilizaciji i kulturi. I zapadni kao i istoni utjecaji imali su u hrvatskim zemljama dvije komponente, obje kranske. Prva je emitirala utjecaje iz same jezgre Mediterana, s romanskih Apenina i uz njezinu su pomo Hrvatima stizale naslage rimskog papizma i latinizma, mletakog internacionalizma i laicizma. Drugi zapadni kulturni utjecaj razlijevao se u Hrvatsku s dunavskim naplavinama, donosei u Panonsku ravnicu iz srca germanske Europe iskustva luteranstva i njemake renesanse, katolikog baroka, ali nameui i svu grubost austrijskih pa i ugarskih dinastikih dobroinstava. Sloenost toga dijagrama pretvorila je Hrvatsku ve u srednjem vijeku u geografsku, a kako e se kasnije vidjeti i u kulturnu paradigmu onoga to je i danas obiljeje za viejezinost, za kulturni antitotalitarizam i laicizam ujedinjene zapadne i jugoistone Europe. Takva Europa i danas je ideal, takva Hrvatske u Europi moe uvijek nai mjesto i ono najbolje u njezinoj sudbini bilo je uvijek na tom tragu. Hrvati u Europi nisu nikada bili Prometeji, baklje su na ovaj azijski poluotok donosili drugi. Zato su Hrvati morali najee poput snanog Atlasa nositi na svom europskom rubu i najvee terete. Taj teret nisu vidjeli oni koji ne znaju da Europa nema sredita i da nema pokrajine. Koji ne znaju da je ona svagdje centar i da je ona svagdje periferija i da njoj ne treba Prometeja. Prometeji su je najee samo palili svojim zubljama. Statiko oko rtve Dolazak slavenskih plemena u nekadanji Ilirik nije od prvoga trenutka nailazio na razumijevanje susjeda i nije u poetku bio oditavan kao pozitivan dogaaj. Doseljavanje izazivalo je strah onih koji su ga sa svojih ve uzdrmanih dvorova i rasklimanih utvrda promatrali prestraenim i statinim okom rtve. Iz Rima je papa Grgur Veliki ovako pisao biskupu Martinu u Solin na samom poetku 7. stoljea: "Veoma sam alostan i zabrinut zbog velike opasnosti koja vam prijeti od Slavena;

alostan sam jer osjeam s vama vae boli, a zabrinut jer preko Istre oni ve prodiru u Italiju." Papa je govorio iz sadanjosti, ali budunost ga je tek rijetko demantirala. Zbog toga je zavretak njegova pisma, iako napisan 600. godine, dugo zvuao poput proroanstva: "Koji iza nas dou, ti e jo gora vremena doivjeti." Isti osjeaj iskazuje i anoniman veoma uzbuen zapis pronaen na cigli u ruevinama Sirmija. Ruka nekog kranina urezala je u tu opeku ovaj uzvik straha i neizvjesnosti: "Kriste gospodine, pomozi gradu i odbij Avarina, sauvaj rimsku zemlju i onoga koji je ovo napisao. Amen." Strah od agresivnih doseljenika tjerao je uroenike u bijeg, pa je tako upravo u vrijeme kad je nastala sirmijska opeka iz Sirmija u Solin pobjegla opatica Iohanna. U Solinu je ubrzo kao prognanica preminula, a njezin sarkofag pronaen na Manastirinama posljednji je datirani spomenik antike Salone, grada koji je u trenutku opatiine smrti jo odolijevao navalama novodoseljenih plemena. Iohanna iz Sirmija nije doivjela pad Salone, ali oni koji su ga doivjeli prenosit e i buduim generacijama apokaliptine slike njezine propasti. Tada je na papinskoj stolici bio Ivan IV, porijeklom Dalmatinac. On je sa strepnjom oslukivao vijesti o dolasku Slavena na Jadran i im je poetkom 641. bilo mogue onamo putovati, poalje on tamo svoga izaslanika, opata Martina, s nalogom da u Istri i Dalmaciji otkupi brojne zasunjene krane iz ropstva, a iz razvaljenih hramova i raskopanih grobita da pokupi moi muenika. Papin poklisar stigao je na ruevine Salone i ondje je doao u dodir s Hrvatima, koji su se ve prije bili naselili u plodno solinsko polje. Ti Hrvati, to ih je opet Martin susreo, konano i nepovratno su na istonoj obali Jadrana zamijenili romanizirane Ilire. Novi stanovnici u mnogoemu su i nadmaivali Ilire. Svoju na kopnu ve uoenu borbenost oni su ubrzo iskazali i na moru. Njima je dodue pun pristup u dalmatinske gradove jo nekoliko stoljea bio zaprijeen, ali to ih nije omelo da vei dio svoje rane civilizacije izgrade na moru i pomorstvu. Kroniari s druge obale Jadrana ve su u 7. stoljeu sa stravom biljeili napade Slavena s mnotvom laa u vodama podno Monte Gargana. Razaranje starih kalendara Sudei prema najstarijim umjetnikim i arhitektonskim kamenim spomenicima, a takav je u ranom srednjem vijeku prije svega bila Vieslavova krstionica iz 800. godine, Hrvati su tijekom 7. stoljea ve dolazili u dodir s kranskim misionarima, pa su njihovim posredovanjem poeli primati kransku vjeru i prvu poduku. Latinski tekst na kruni Vieslavove krstionice svjedoi o tom misionarenju. Na kruni krstionice, poziva se nemone da ih se prosvijetli, a pogane da se operu od zloina i da "spasonosno ispovijedaju vjeno Trojstvo". Tek nakon obavljene kristijanizacije mogli su hrvatski rodovi sudjelovati u politikoj i duhovnoj reorganizaciji zapadnoga dijela nekadanjeg Rimskog Carstva. Samo pokrtene moglo se i njih ukljuiti u latinizaciju kranstva. Taj proces izazivao je svagdje velike promjene i postavljao ozbiljne zahtjeve drutvu ali isto tako i pojedincima. Za mnoge ljude onoga doba to nije bio lak proces. Trebalo je razoriti sve stare hramove i unititi stare kultne predmete, ukinuti brojanje i slavljenje po starom kalendaru, zamijeniti poganske sveenike kranskima, koji su u poetku dolazili iskljuivo iz inozemstva i s kojima se bilo teko sporazumijevati. Bilo je to vrijeme u kojem su se mijenjali drevni obiaji, pogrebni i enidbeni, te uvodili novi. Praksa posta i seksualne apstinencije nije bila ni lako ni brzo prihvaena. Mijenjao se ivot svakoga pojedinca, mijenjao se opi ritam ivota i navike, slavljenje tjednih i godinjih praznika. Ljudski ivot u svim fazama, od roenja do smrti, zadobivao je novi unutarnji smisao. Pokrtavanje je plemenske zajednice novodoseljenih Slavena prisiljavalo da u vrlo kratkom vremenu politiki, to e rei eksplicitno odrede svoje odnose i s papinskim Rimom, ali i s franakom dravom, tim prvim hrvatskim gospodarom. Uostalom, Hrvati su poput drugih Slavena upravo po imenu najznamenitijeg franakog kralja Karla Velikoga latinsku rije regio preveli kao kraljevina, dakle kao Karlova drava te je rije ostala u uporabi i do danas. Velika franaka drava nije trajala dulje od stotinu godina. Ona se ve u 9. stoljeu raspala na dvije polovice, na Franciu occidentalis, to je bila budua Francuska, i Franciu orientalis, koja e mnogo kasnije postati Njemakom, a iji e suvereni i dalje kroz stoljea zadrati titulu rimskih imperatora. Bila je ta njihova titula dakako tek simbolini preostatak u srednjem vijeku zaroenih razgranienja izmeu religijske vlasti, papine, i svjetovne, careve. Hrvati su se u vrijeme jaanja Karlove drave nali u geopolitikom okruenju franakih aspiracija. Kada stoga u njih zapone proces kristijanizacije, ali i prvih politikih integracija, onda to znai da e tijekom 8. i 9. stoljea svi poticaji stizati iz furlanijske markgrofovije koja je za Franke bila prostor i filtriranja, ali i asimiliranja na nemirnim istonim granicama i za franaku ekspanziju vrlo vana. Upravo je ta

okolnost i pomogla Hrvatima te su u 9. stoljeu ve mogli stvoriti svoju prvu organiziranu i priznatu, dodue jo podlonu, politiku jedinicu. Temelji moderne Europe Hrvatski su knezovi, naavi se na rubu drave Karla Velikog, bili u prigodi da nakon raspada i podjele, moglo bi se rei eksplozije, velikog Franakog Carstva, a uspostavljajui dobre odnose s gradovima bizantske Dalmacije i ve zarana stvarajui svoju kneevinu, sudjeluju u postavljanju nacionalnih temelja modernoj Europi, temelja koji su se odrali sve do danas. Bilo je to vrijeme u kojem su se raale tzv. narodne svijesti tzv. velikih i tzv. malih naroda koje e trajno tijekom tisuljea europske povijesti tinjati i koje e u svakoj novoj krizi i u svakom prestrojavanju europskih granica iznova objavljivati svoju nazonost bilo samo kulturnonacionalnim bilo dravnim, ali i naddravnim programima. Zajednice to su nastajale u srednjem vijeku nikada nisu bile etniki iste, dapae njihova pripadnost zapadnoj latinskoj Europi znaila je da one na injenici etnike istoe nisu ni mogle ni smjele inzistirati. Dravne i etnike zajednice to su raspadom karolinkog carstva stvorene postojat e tako kroz stoljea, ak i kada su se neke od njih ugasile ili stopile s drugim dravama. Tako su od samog poetka u ideji Europe bili povezani ali i razdvajani pojmovi drave i nacije i njihovu se povezanost tumailo i tumai uglavnom na dva naina. S jedne strane vezu drave i nacije italo se u kjuu romantinog mita o dravi kao o jedino dostojnoj kolijevci nacije, a s druge se strane realizacija nacionalne svijesti vidjela u zajednici ili udruzi razliitih nacionalnih svijesti ili, to je takoer bio est sluaj, u krilu nadnacionalne svijesti, pri emu je nacionalna drava bila tek sredstvo a nikako sveti cilj uz pomo kojega se potpunije i snanije sudjelovalo u duhovnom i kulturnom stvaranju europskoga zajednitva. Ta dva pogleda na naciju i njezinu dravu bila su jednako nazona u itavoj hrvatskoj povijesti, a njihovo paralelno pojavljivanje, njihov dijalog, pomogao je generacijama da svoju teku sudbinu na rubu zapadnoga svijeta iznesu sve do naega vremena ne kao tragian i mraan usud nego usprkos svemu vedar dijaloki pothvat mnogih generacija i pogleda na svijet. Zato ni povijest hrvatske knjievnosti ne moe biti samo slika jednog ili drugog pogleda i njegovih trenutanih politikih upotrebljivosti u suvremenosti onoga koji tu knjievnost koristi. Povijest hrvatske knjievnosti treba i za jedan i za drugi nazor pokazati jednako razumijevanje i simpatiju jer oba su u povijesti sluila istom cilju, oba su zagonetku ovjekova postojanja pokuavala proitati iz kategorija svakodnevlja i oba su se uspjela uzdii nad svakodnevljem i ponuditi vrijednosti koje se smiju odmjeravati samo opeeuropskim i estetskim mjerilima. Benediktinci, prvi uitelji hrvatske elite U prvim postantikim stoljeima u konsolidaciji zapadnoga kranstva najvaniju su ulogu odigrali duhovni redovi koji su, zajedno s novonastalim dravama i njihovim elitama, bili kadri stvoriti dvostruku mreu vlasti, kako one nebeske, tako i one zemaljske. Benediktinski red bio je snana duhovna poluga koja je mogla pokrenuti kota srednjovjekovlja. Taj crkveni red ravnao se prema pravilima svetoga Benedikta koji su prije svega veliala samostansku kulturu, nudila kult redovnitva i bila usklaena s potrebama preteno seoskoga stanovnitva ranosrednjovjekovne Europe. Velika je uloga benediktinaca u katehizaciji doseljenih rodova i plemena. Oni su ih uili novoj podjeli dana, i to na vrijeme strogo namijenjeno radu i na slobodno vrijeme u kojemu se moglo predati molitvi i procesu ienja. Oni su ih uili upravljati vremenom, ali i prostorom. Da bi to mogli ostvariti benediktinci su Europu napunili knjigama, spaavajui ih iz ruevina i sa zgarita a stare rukopise, nakon to bi ih spasili, oni su u svojim skriptorijima jo i umnoavali, tako da se papirnato naslijee poveavalo geometrijskom progresijom. Benediktinci su i ozvuili Europu, ponudivi joj prva zvona koja ne samo da su uspostavljala vertikalnu vezu ovjekovu s nebom nego su pridonijela razaranju ciklikog poganskog doivljaja svijeta, ponudivi novo mjerenje dana i njegovu podjelu na vrijeme za tijelo i na vrijeme za duh. Benediktinci su bili prvi uitelji hrvatskoj srednjovjekovnoj eliti. Na hrvatskim dvorovima oni su bili i ranarnici i astronomi, i pravnici i uitelji. Njihova osjeajnost i njihovo poznavanje antike kulture, njihova tenja k novom bili su korijeni iz kojih su neto kasnije izniknuli prvi knjievni plodovi novoformiranih naroda, ispjevane prve nacionalne epopeje, stvoreni prvi stihovani modeli i odigrane prve scenske igre. Benediktinci su lutali onodobnom Europom poput

boanskih histriona. Pred sebe su postavili jednu praktinu zadau: da u svijetu u kojemu se nakon pada Rimskog Carstva izgubila ideja privatnog prava, u svijetu u kojemu je dominiralo individualno nasilje, sagrade samostane kao mjesta mira, ali i rada, utoita samoe ali i promatranice pravde. Oni su prvim hrvatskim srednjovjekovnim vladarima donijeli zakone, oni su im dali prvu ekonomsku poduku, promovirali ideju boljih komunikacija. Da nije bilo benediktinaca, u prvim bi se stoljeima hrvatskoga doseljenja, prethodno dosegnuta i zateena razina civilizacije i pravnoga drutva potpuno izgubila. Benediktinci su pomogli da Hrvati ne izgube vei dio iskustava to su ih u posljednjim godinama Carstva bili dosegli romansko i ilirsko puanstvo dalmatinskih i panonskih gradova. Knez Trpimir i Saksonac Gottschalk U 7. je stoljeu, nakon smrti Grgurove, zapoelo novo doba, koje e poslije, posebno nakon krunidbe Karla Velikog, i uvrivanja Franakog Carstva, najaviti presudno vrijeme europskih nacionalnih i geopolitikih demarkacija. U srednjovjekovnom hrvatskom drutvu, neposredno nakon pokrtavanja i nakon prihvaanja teevina latinske liturgije, sve su ei bili znakovi prihvaanja nove dvorske etikete i posebnog kodeksa udvornosti, pravila pravnog ophoenja koja se i danas prepoznaju u tekstovima veine najstarijih sauvanih hrvatskih isprava. Narodni nazivi dvorskih asti koji se susreu kako na prvim kamenim natpisima, tako i u prvim pergamentnim ispravama, dokazuju da se na hrvatskom dvoru govorilo hrvatskim jezikom, jer inae se ne bi u latinskom tekstu zapisivali domai nazivi, poput iupanus ili tepci. Isto je tako lako razvidjeti da su se i dvor i visoki kler drali latinske zapadne liturgije. Najstarije isprave iza svoga visokog stila skrivaju i sloj svakodnevnog dvorskog openja, a znaju u jednoj istoj reenici pomijeati i visoke i niske sadraje, i zakletve i kletve, i molbe i naredbe, ponizno laskanje i gnjev. Sve te osobine nosi i najstariji nama poznati hrvatski diplomatiki spomenik, darovnica kneza Trpimira iz 852. godine. U toj darovnici knez kae da je grenik te da je "budui da ne znam, kad bude doao, posljednji dan i as, za koji ovjek ne zna, veoma zabrinut za spas svojedue" i da je nakon to se posavjetovao sa svojim upanima, koji su bili njegovi dvorjanici, nakon vijeanja odluio sagraditi samostan i onamo dovesti zbor redovnika. Dalje kazuje knez da je "potaknut njihovim usrdnim molbama... i elei da nas njihova esta molitva oslobodi grijeha, stao razmiljati"... pa kad je vidio "kako nije bilo dovoljno srebra... kazali smo: Vesela vam srca dajemo sve to god zahtijevate i nita neemo odbiti vaoj ljubaznosti." Sporim i sveanim, ali i oputenim i u sebe sigurnim jezikom govori ovdje Trpimir, praotac svih hrvatskih narodnih vladara. Gorovi on to iz dvora pored kojega je za benediktince uredio samostan u Rinicama pod Klisom. Sredite Trpimirove kneevine, njezino srce, bilo je solinsko polje nadomak Splita. U tom polju u bazilici izmeu rukavaca solinske rijeke na Gospinu otoku odvijali su se obredi za odlinike. Ve sredinom 8. stoljea poticao je Trpimir gradnju i drugih benediktinskih utoita na hrvatskom tlu. Okruio se on i vrlo zanimljivom dvorskom svitom u kojoj je posve prirodan bio boravak Saksonca Gottschalka, redovnika putnika i pisca rasprave De trinia deitate, tipinoga marginalnog intelektualca onoga doba, benediktinca kojega su iz Furlanije prognali navodno zbog pogrenih uenja o dvostrukoj ovjekovoj predodreenosti, i to kako onoj za prokletstvo, tako i onoj za blaenstvo. Taj je Sasin poslije, kada je napustio Trpimirovu trpezu, bio u prigodi da izmeu ostaloga posvjedoi o specifinostima latinskoga jezika kojim se sluio Trpimirov dvor. Da ga je Trpimir zadivio, svjedoi i to to je kneevo dostojanstveno jahanje na konju u opravi uzeo kao posve dobar primjer za izvoenje svojih uenja o predesetinaciji. Na Trpimirovu dvoru, pored dvanaest poslovinih upana, tih hrvatskih vitezova okrugloga stola, bila su jo i tri sveenika koji su bili jezgra dvorskog ureda koji je posvema bio na razini onoga doba. Iz tog ureda izlazili su prvi hrvatski tekstovi i stvarani prvi domai izvori u kojima se s velikom samosvijeu spominjalo toga hrvatskog vladara s titulom Dux Chroatorum. I sam Gottschalk, kada spominje Trpimira, veli za njega da je on bio Tripemirus rex Sclavorum, pokazujui i tom pojedinou da su i onda, kao i dugo poslije, izrazi Slaven, Slovin, Ilir, Dalmatinac, Slavonac, bili tek sinonimi hrvatskoga imena. Predstava za nebeske oi ovjek srednjega vijeka imao je poput djeteta potrebu da jezikom dodirne i oivi sve stvari koje je doivljavao kao nove. Jedna od najvanijih novina srednjega vijeka bila je ovjekova potreba

da jezikom dodirne svoju i tuu nutrinu, da osluhne njezinu poruku. U svakoj je javnoj gesti ovjek onoga doba pokazivao da je napravljen po slici Bojoj. ovjek Trpimirova doba nije u svojoj svijesti oivljavao onu zaboravljenu antiku spoznaju o ovjeku koji je mjera svih stvari. Novokristijanizirani Europljani traili su mjerila izvan sebe, ali su traei ih primili poduku da Bog koji treba da je mjera svih stvari moda i nije tako daleko. Onaj koji je shvatio poruku znao je da je Bog zapravo u nutrini, da se smjestio u svakoj osobi i u njezinoj neponovljivosti. Spoznajom pojedineve neponovljivosti uspostavljao se kvalitetniji odnos izmeu ovjeka i prirode, izmeu razuma i vjere. Taj odnos pomagao je onodobnim ljudima da u svakodnevlju, pa i u svakoj najmanjoj gesti sami, jer su sudionici Boanske milosti, usklade visoko i nisko, realno i transcendentalno. Tako se u njih raao novi osjeaj prirodnosti, otvarao svijet u kojemu je samoinicijativa bila doputena i dobrodola, ali samo pod uvjetom da se nikada i ni u jednom trenutku ne zaboravi osuditi one koji novouspostavljeni odnos ovjeka i Boga nisu prihvatili ili ga nisu bili spremni na propisani nain rekreirati. Zato zadarski naelnik Andrija u oporuci napisanoj 918. godine s grozom spominje onoga koji bi se usudio da ne slijedi njegove elje: "Neka ga stigne gnjev svemoguega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga: prokletstvo 318 svetih otaca; kanjen neka je gubom Sirca Neamana, neka se neizlijeen mui i na posljednjem sudu neka bude s avlom i njegovim sramotnim pomonicima i s Judom Iskariotom nagraen u paklenoj dubini." Srednjovjekovno hrvatsko drutvo bilo je bitno religiozno i transcendentalno, bilo je protusvjetovno, a u temelju svojemu pohranilo je i stalno oivljavalo uvjerenje da pravi ivot jest ivot due kojoj je osiguran prekogrobni ivot. Boravak na zemlji tek je bio vjebom, pokusom, a zemaljski je boravak bio i teak trud uz pomo kojega se jedino i moglo zasluiti zagrobni ivot. Sve to dovodilo je ovjeka u poziciju boanskoga glumca koji se svako jutro iznova ukljuivao u spektakl za nebeske oi, u svakodnevnu provjeru i iskuavanje sebe i drugih. Totus mundus agit histrionem, stara Petronijeva fraza, zadobivala je sada novu energiju. ivot je postao predstavom za nebeske oi, predstava svih za samo jedne oi, predstava koja je u sebe ukljuivala i najvanijeg kraljevskog glumca, a u kojoj je bilo mjesta i za sve druge. Nosila je ta ideja zametak relativizacije ovjekova poloaja. Ono to je u njoj bilo najbitnije pravo je na samoinicijativu, pravo na polaganje rauna sebi samome i svome mjestu u hijerarhiji. Mjesto u hijerarhiji bilo je sveto i ono se nije smjelo poremetiti jer svaki mali pomak, vjerovalo se, odmah bi izazvao poremeaj cijele nebeske hijerarhije. Nebo se nije smjelo doticati rukom, ali je zato sve drugo bilo ljudima na dohvatu. U tom smislu napisan je i tekst kojim je hrvatska kraljica Jelena poloila ivotni raun na svojoj nadgrobnoj ploi. Jelena je umrla 976. godine od utjelovljenja Gospodinova "za ivota je bila mati kraljevstva i postala zatitnicom siroadi i udovica" a sada moli prolaznika: "ovjee, kad amo svrati pogled, reci: Boe, smiluj se dui njezinoj." Sarkofag kraljiin nije na alost dugo bio pred oima prolaznika, jer su ga za svoga upada smrvili Mongoli razbivi ga u stotinu komada, tako da je kraljiina ganutljiva poruka postala pravi puzzle srednjovjekovne hrvatske pismenosti. Na isti nain kao to su doivljavali sudbinu pojedinevu, doivljavali su ondanji ljudi i opu povijest ljudske vrste. I ona je bila ispunjavanje nacrta providnosti u kojemu su i ljudske zajednice i narodi i kraljevstva igrali svoje uloge podvrgavajui se Bojoj volji. U tom je smislu za hrvatsku onodobnu politiku i knjievnu kulturu vrlo karakteristian tekst zavjernice kralja Zvonimira koja je izgovrena 1075. kada je on milou Bojom postao kralj Hrvatske i Dalmacije. U toj, vrlo dobrom latintinom sroenoj zakletvi, Zvonimri obeava nazonima pravednu vlast i kae da "sluiti Bogu znai isto to i kraljevati" i zavjetuje se papi da e stalno i po svemu uvati vjernost, da e potovati pravdu i braniti Crkvu, da e zatiivati siromahe, udovice i siroad te da e ponitavati brakove meu roacima, da e ustanoviti zakonito vjenanje prstenom i sveenikim blagoslovom, a ustanovljenim brakovima nee dopustiti da se izopae, da e se suprotstaviti prodaji ljudi, a uz pomo Boju da e se pokazati pravednim u svemu to bude u skladu s pravdom. Zvonimirova zavjernica tipian je tekst s granice, tekst koji svjedoi o trajnoj potrebi onih iz sredita da one s rubova uju kako im neto o sebi dokazuju. Latinski je bio prvi knjievni jezik Hrvata U Zvonimirovo vrijeme neka vrst ujedinjene Europe ve je bila ostvarena, i ta jedinstvena Europa u tom vremenu bila je samo ondje gdje se prostiralo latinsko kranstvo. Njezino jedinstvo, razumljivo, nakon propasti franake Karlove drave, nije bilo politiko. Prostor latinskoga kranstva bio je i dalje mrestilite razliitih etnikih entiteta kojima su dimenzije i energija toliko varirale da im se teko mogao nai zajedniki nazivnik i da ih se moglo po neemu usporeivati. Bili su ti politiki

entiteti podvrgnuti razliitim oblicima vladanja, neki podijeljeni u regije a neki vrsto ujedinjeni, neki nezavisni, a neki zavisni. Nije mogue u ranoj Europi vidjeti neko ope naelo. Ono e se nazrijeti tek onda kada se budu pojavili prvi ozbiljniji vanjski neprijatelji, a to su bili nevjernici Arapi, opasni Mongoli, a onda i razne rubne patarenske sekte, te na koncu istona i neposluna grka Crkva, koja se prepoznala kao glavna zapreka u irenju latinskoga kranstva jo dalje na istok preko Carigrada do Svete Zemlje. Sva politika pitanja o nevjernicima, izmaticima i hereticima, koja su se namjernom grekom povezivala s pitanjima neba i nebeskog Jeruzalema za daljnji razvoj knjievnosti imala su presudno znaenje. Ta pitanja otvarala su problem homogenizacije, to dakako znai i pitanje opeg i posebnih jezika, jezika liturgije i jezika uprave, jezika cjelokupne knjievne i filozofske aktivnosti onoga doba. U okviru tih pitanja Hrvati su imali mnogih prednosti. Oni su se naime nastanili u starom Iliriku, u Panoniji i Dalmaciji i vjeru primili u prostoru koji je ve bio doslovno impregniran latinskom pismenou i u kamenu i u drugim medijima. Srednjovjekovna je Crkva u tadanjoj Dalmaciji i Hrvatskoj uvala tradiciju latinskoga jezika kao svog knjievnog jezika. Taj jezik u 7. i 8. stoljeu, razumije se, vie nije bio klasian latinski jezik, bio je to novi latinski jezik, kojega su zvali razliitim, ak i pogrdnim imenima, vulgarni jezik, lingua vulgaris. On je vlakno od kojega su istkani svi najstariji relevantni hrvatski ranosrednjovjekovni dvorski i crkveni spisi. Bio je taj jezik sve samo ne mrtav jezik, kako ga esto s nepravom nazivaju. On je mrtvim jezikom postao tek kasnije, kada su ga u svojoj slijepoj obnoviteljskoj ljubavi uguili humanisti. U srednjem vijeku bio je to ivi jezik, i to najvaniji ivi jezik zapadnoga kranstva i itave Europe, jezik velike srednjovjekovne knjievnosti. Takav je bio kad je postao i prvi knjievni jezik Hrvata, prvi jezik uz pomo kojega su se mogli povezati sa susjedima. Ali on je bio i prvi jezik s kojim su mogli omjeriti jezino i tradicijsko blago to su ga donijeli iz pradomovine. Na njemu su se nauili razlikovati i na njemu su se nauili sliiti drugima. Iz te pisane batine ranog latinskog srednjovjekovlja hrvatska elita, kao uostalom i sve elite u drugim dijelovima kontinenta, uila je ritam i metriku svoje budue poezije i proze, uila je zajedno sa svojim uiteljima zaboravljati ritam kvantitativnih antikih stihova i poela je formirati slogove na osnovi njihove naglaenosti i vezivati ih u strofe uz pomo rima, oblikovati tekst uz pomo jednostavnih glasovnih sredstava. Ono to su jednom nauili na latinskom, poslije su primjenjivali u svom jeziku i pismu. Proza tog srednjovjekovnog latiniteta, dakle, prvoga hrvatskog knjievnog jezika, bilo da je pripovijedala ivote svetaca ili zapisivala kronike drava, gradova ili naroda, bila je gipka i bliska ritmu svakodnevnoga govora, postavi tako najbolji medij uspjene kristijanizacije. Razvoj hrvatske knjievnosti povezao se uz pomo latinskog jezika od samog poetka sa zajednikim temeljima europske zapadne civilizacije. Dokument iz Toursa Hrvatska je knjievnost prirodom svoje genetike, imala jo jedan dom. Bila je ona od samih svojih izvora sudbinski i stvarno povezana s problematikom grananja ostalih slavenskih knjievnosti, i to u prvom redu ruske, bugarske, eke, poljske, srpske i moravske kulture. I u tim se slavenskim sredinama odmah po doseljenju, negdje malo prije a negdje neto kasnije, otvorilo u svom zamahu pitanje opeg i liturgijskog slavenskog jezika, a time i jezika svakodnevne pravne i dravne komunikacije. U Slavena koji su se nali u okruju zapadnoga kranstva rjeavanje toga pitanja bilo je prije svega povezano s opim pogledima na odnos prema latinskom jeziku kao jeziku liturgije te narodnim jezicima kao poeljnom sredstvu kateheze, a uskoro i prve knjievnosti. U onih pak Slavena koji su po dolasku u novu domovinu uli u interesnu sferu Bizanta bilo je to pitanje ak i sloenije. Slavia orthodoxa nije u srednjovjekovlju upoznala razdvajanje crkve od drave, pa se u njoj, kad god bi se pojavili podruni interesi, narodni jezik odmah pretvara u liturgijski. Pritomu se lako naputala dvojezinost bliska zapadnom kranstvu. Hrvati jednako kao i ostali Slaveni iz Slavia romana mogli su dakle koristiti pozitivnu zapadnu praksu koja je ve bila najavljena na franakim crkvenim koncilima i koja je bila naglaena u koncilskim dokumentima iz Toursa gdje se 813. godine eksplicitno odreuje da s obzirom na uporabu narodnih i pokrajinskih jezika u liturgiji, a time i u javnom ivotu, vano mjesto treba pripadati novim jezicima. U dokumentima iz Toursa bila je rije o mjestu tzv. vanijih jezika, prije svega francuskog, njemakog i talijanskog jezika. Tu naravno nitko izrijekom i izravno nije jo spominjao Slavene s rubova carstva, ali uskoro se po naelu analogije proirio taj razgovor i na njih. Dokumenti koji su uspostavljeni u Toursu nisu dovodili u pitanje potrebu da se u crkvenoj praksi zadri dvojezinost ukoliko je ona bila temeljena na latinskom jeziku. U viim

krugovima zapadnoga kranstva zato nije postojao vei otpor uporabi narodnog jezika u katehizaciji. Uvjet je bio samo jedan, a taj je da se dvojezinost ne smije ukinuti i prevlast rimske Crkve a time i njezina slubena jezika, latinskog. U tom smislu Hrvati su u vrijeme najeih polemika o tim pitanjima iz pera pape Aleksandra II sredinom 11. stoljea dobili prvu pismenu potvrdu da im se nee ometati upotreba narodnog jezika u crkvi pod uvjetom da su sveenici prije nego su se zaredili nauili i latinski jezik. Solunska braa u Moravskoj Nakon raspada velike franake drave bitno se bila promijenila geopolitika karta Europe. Renovatio imperi romani sada je u stvarnosti postao prah i pepeo. Ali ispod toga pepela nastavila je tinjati ideja o zapadnom kranstvu kao cjelini i to najprije kulturnoj, a onda, ukoliko je mogue, a to najee nije bilo mogue, i politikoj. Nastupila su, barem to se nezavisnosti tie, za niz malih, pod Karlom zavisnih rubnih slavenskih kneevina, neto bolja vremena. Jedna od takvih slavenskih rubnih drava zapadnoga kranstva, koja je uspjela ojaati u ranom srednjem vijeku, a slino se dogodilo i Hrvatskoj, bila je i Moravska, srednjoeuropska kneevina. Dogaaji iz njezinenajstarije pismenosti i knjievnosti snano su utjecali na duhovni ivot Hrvata, pa se moe kazati da je novo razdoblje u razvoju hrvatske nacije i njezine kulture zapoelo upravo onda kada su u Moravsku iz Soluna stigla dva Bizantinca, po jeziku Slavena, koji su se zvali Konstantin, kasnije prozvan iril, i njegov brat Metod. Ova su dva misionara bila poslana u Moravsku na osnovi sporazuma to ga je tamonji moravski knez Rastislav sklopio s bizantskim carom Mihajlom. Zadaa njihove misije bila je da u tom dijelu Europe koji je bio pod jurisdikcijom rimske Crkve na temelju slavenskog jezika to su ga dobro poznavali, te glagoljice, novog pisma to ga je Konstantin koristei se raznim izvorima za moravsku prigodu stvorio, utvrde temelje crkvenom ivotu i pravnim odnosima u Rastislavovoj dravi. Dolazak solunske brae odmah je zasmetao bavarskim biskupima, potaknuo ih je na estoku borbu protiv Rastislavovih, razumljivo, ne samo liturgijskih nego i dravnih i nacionalnih inovacija. Moravska misija, koja je zapoela pod zatitom Bizanta, rano se zbog velikih pritisaka ugasila, ali je u drugoj svojoj fazi obnovljena i blagoslovljena od rimskog pape koji je u inicijativi za uvoenje prvog standardiziranog slavenskog liturgijskog jezika u rimsko bogosluje prepoznao i prigodu da oslabi bavarske i uope njemake istone aspiracije a donekle zadovolji i poneku tajnu elju Bizantinaca. Dogaaji su potvrdili da je moravska inicijativa imala veoma slabane temelje i zlu kob te se uskoro mlada slavenska drava koja je trebala biti protutea upornijoj germanskojekspanziji raspala i postala tek jednom od epizoda tisuljetnog sukoba izmeu Germana i Slavena. Pokazao je raspad Rastislavove Moravske da e se, to god da se na istoku Europe bude nadalje dogaalo, morati voditi rauna o tomu da su od sada ustanovljene vrste granice izmeu dravnih i kulturnih zajednica istonog i zapadnog kranstva. Moravski zahvat bio je posljednji pokuaj kompromisa izmeu dva tada jedina europska religijska subjekta. Nakon moravske epizode nije u Europi bilo sluaja da bi neki katoliki narod preao k istonoj crkvi ili da bi pravoslavni prisegnuo Rimu. Nije vie, kao to e pokazati sluaj s Lutherom u 16. stoljeu, ostalo prostora za podijeljene interese. U zrelom srednjem vijeku obnavljao se katkada dijalog Istoka i Zapada, ali uvijek samo naelno. Na karti Europe povuena je linija i ona e od 11. stoljea potpuno odijeliti dva kranstva. Moravska drava nala se na putu toj novoj geopolitici, ali ona se nala na putu i nadiruim Ugrima koji su imali vrlo malo razumijevanja za profinjenu rimsko-carigradsko-bavarsku igru. Njih je zanimala samo plodna panonska nekadanja moravska zemlja. Njihovim se konjima ova kneevina zaprijeila i oni su je pregazili. Rimu je bilo lake kristijanizirati pristigle Ugre nego Moravskoj ponuditi neko srednje rjeenje. Dola su vremena podjela i europskog religijskog dualizma. Ono to je iril mislio kada je rekao da se na vodi ne moe pisati, sada se moglo prepoznati u svoj svojoj dramatinosti. Nakon prvih kristijanizacija trebalo je ii korak dalje jer na vodi se doista nije moglo pisati. O "zajednikom" jeziku Slavena Hrvati problema s religijskim dvojstvom nisu imali jer je u njih od pamtivijeka bilo da su liturgija i crkvena uprava bile na latinskom jeziku, a kateheza se, kad je god bilo mogue, obnavljala i narodnim jezikom. Njihova dvojezinost u poetku je bila veoma primitivna, ali ona nikada nije u njih

dovela u pitanje pripadnost zapadnom kranstvu, a ako je takvih ekscesa i bilo oni nikada nisu dolazili iz glavne duhovne matice u Hrvatskoj. Ti sluajevi bili su marginalni i bili su najee posljedica bogumilske blizine. U vrijeme irilometodske misije u Moravskoj u bizantskim gradovima Dalmacije Hrvati jo nisu imali veeg udjela, a posebno nisu mogli biti subjekti jezinih ili liturgijskih reformi koje bi se promovirale s carskog Istoka. U tim gradovima imat e Hrvati vei utjecaj tek nakon raskola istone i zapadne Crkve i tek onda kada ti gradovi definitivno pripadnu utjecajnoj sferi papinskog Rima. Hrvatski knezovi u Trpimirovo doba nisu bili u prilici da u svoju korist ostvaruju kompromise izmeu interesa dvaju carstava i dvaju kranstava. Za takvo to Hrvatska u 9.s toljeu jo nije imala snage, ali tu su joj snagu dali rezultati irilometodske misije u Moravskoj pa je Hrvatima tek na krilima jezinog osvjetenja bilo mogue da poetkom 10. stoljea, za kraljevanja Tomislavova, uspostave temelje svog novog kulturnog i politikog identiteta. Tek tada bilo je mogue da papa s grozom, ali i s nemoi, ustvrdi da se meu Hrvatima proirila Metodova doktrina, te da kae da je ona meu njima provrvjela. Kralj Tomislav i Crkva njegova vremena nakon splitskih sinoda u prvim desetljeima 10. stoljea na jedini su i razumljiv nain, bez ostatka, prihvatili vjernost Rimu, ali su se i dalje nastavili kretati po tankoj liniji kulturnog kompromisa potrebnog svakoj civilizaciji s ruba. Moravski knez Rastislav, pokuavajui oditati politike poruke vremena, prvi je meu slavenskim vladarima u istoj toki koncem 9. stoljea okupio kulturne interese istonog i zapadnog kranstva i prvi je meu slavenskim vladarima stupio na osjetljivo i tanko podruje kompromisa Istoka i Zapada, podruje na kojemu su se pokuali kretati i neki Hrvati, poput vojskovoe Ljudevita Posavskog ili neto kasnije biskupa Grgura Ninskog. Za dva Hrvata ti su pokuaji zavrili porazom, ali su nakon njihovih neuspjeha ostajale drugima pouke. U vrijeme kad je knez Rastislav pozvao solunske uitelje kako bi njegov narod poduili vjeri Kristovoj na jeziku koji je narodu bio razumljiv nisu svi Slaveni govorili nekim zajednikim jezikom. Ve tada bile su se razvile velike podrune jezine razlike, pa je jezik to su ga solunska braa donijela u Moravsku a njihovi uenici malo kasnije proirili i u Hrvatskoj bio razliit od onoga to su ga govorili Moravljani. Braa su u Moravskoj stvarala prije svega predloak visokoga stila, ne dakle govornoga jezika. Tekstovi to su ih oni slavenskim pismom prevodili na staroslavenski jezik govorno su se realizirali ne na moravskom, solunskom ili nekomd rugom dijalektu nego je itanje tih tekstova bilo temeljeno na glasovnim vrijednostima to su se pridavale pojedinim grafemima. Tako je i bilo mogue da jezik irilometodske misije u prvim stoljeima razumiju i prihvate sve slavenske grane koje su ga poslije preuzele. Hrvatske vladare onoga doba nije zadovoljavala iskljuiva uporaba latinskoga jezika kako u obrednoj tako i u pravnoj svrsi. Jedno su, naime, bili vanjski biljezi odanosti Rimu i uobiajena feudalna zatita, a drugo je bila praksa svakodnevlja. iril i Metod u Moravskoj su u kratkom vremenu stvorili prvu knjievnost na slavenskom jeziku. Bio je to najvei kulturni dogaaj u dotadanjoj povijesti Slavena, dogaaj neobian za itavo zapadno kranstvo. Braa su zajedno s uenicima na slavenski jezik prevela sve tekstove potrebne za ivot ne samo Crkve nego i moravske kneevine. Preveli su Bibliju, koju su nazivali Knjigom, a koju su, ini se, osim Knjiga makabejskih, preveli u cijelosti. Preveli su i sve potrebne liturgijske tekstove, slube svecima, neke poune knjige, svetake legende, preveli su zbornik patristikih tekstova i dva temeljna zakonska teksta. Za Hrvate postojanje svih ovih tekstova na slavenskom jeziku i u glagoljskom pismu, a povezano s brzim raspadom misije i bijegom misionara u hrvatske zemlje, zadobilo je posebno nakon Metodove smrti veliko znaenje. Misija u Moravskoj zapoela je 863. i to je bilo razdoblje u kojem su Sveta braa sastavila svoje prve tekstove na slavenskom jeziku. Samo est godina nakon zaetka Braa su morala u Rim ne bi li se ondje pred papom opravdala. Pritube germanskih biskupa sadravale su teke i neugodne objede. U Rimu iril ubrzo umre pa se Metod, nakon to ga je papa posvetio za panonsko-moravskog biskupa, vrati u Moravsku. Tamo su ga ponovno ekale nevolje i optube pa se ubrzo morao jo jednom uputiti u Rim kako bi nanovo objasnio svoje pozicije. U Rimu je Metod 880. uspio isposlovati od pape Ivana VIII, onoga istog pape koji je pisao topla pisma hrvatskomu knezu Branimiru, potvrdu slavenskoga bogosluja koja je neko vrijeme Moravce zadrala u krilu zapadne Crkve. Upad Ugra, te njemake grabeljivost doveli su naime do jo breg raspada moravske drave, a kada je Metod umro 885. nasljednik Rastislavov Svatopluk rastjera ubrzo sve Metodove uenike, a ovi u prognanikim svojim torbama ponesoe slavenske knjige u druge zemlje. Oni glagoljicu proirie sve do Bugarske na istoku, gdje se neko vrijeme zadrala, ali ju je ondje ubrzo istisnula irilica. Oni glagoljicu donijee i meu Hrvate kod kojih se ovo pismo zadralo u upotrebi gotovo do 19. stoljea.

Hrvati upoznaju glagoljicu i irilicu Hrvati nisu morali ekati Metodovu smrt i dolazak njegovih prognanih uenika da bi se upoznali s misijom slavenskih duhovnika i da bi primili plodove njihove knjievne batine koja se u onih nekoliko desetljea silno umnoila. Lako je naime pretpostaviti da su Braa, a i njihovi uenici, za vrijeme estih putovanja u Rim prolazila i junim hrvatskim krajevima te da su prve spoznaje o njihovu radu u Hrvatsku stigle i prije smrti Metodove. Osim toga u vrijeme ugarskih upada mnotvo je Slavena bjealo prema jugu, nosei sa sobom u Moravskoj prethodno uvrenu naviku bogosluja na slavenskom jeziku. Ali raspreni Metodovi uenici vratili su se i u podruja pod kontrolom istonoga kranstva, dakle u bizantsku Bugarsku, Srbiju i Makedoniju pa su slavensku pismenost donijeli s Istoka i meu one Hrvate to su u to vrijeme ve ivjeli u dalmatinskim gradovima koji su jo neko vrijeme bili pod vlau Bizanta. Tako su se kao posljedica moravske misije u hrvatskim zemljama zarana pojavila tri pisma kojim su Hrvati na jednak nain iskazivali svoj najstariji kulturni, nacionalni i religijski identitet. Latinsko pismo kao i latinski jezik hrvatska je dvorska i crkvena elita ve prethodno upoznala s prvim kristijanizacijama u 8. stoljeu. Sada je jo koncem 9. stoljea, posredovanjem Metodovih uenika, a i prve generacije domaih, u slavensko pismo upuenih sveenika, uvedena i glagoljica. Tree ravnopravno pismo toga vremena, irilica, meu Hrvatima se irila u junim primorskim gradovima i otocima dok su jo bili pod jurisdikcijom Bizanta, a poslije se modifikacija toga pisma pojavila i u Bosni. U to vrijeme pojam je Dalmacije jo budio u hrvatskom uhu podsjeaj na neto strano, na neto to je pripadalo drugima. Tek kasnije, kada su etnike asimilacije bile zavrene i kada je u Dalmaciji, u tada etniki veinski hrvatskim gradovima, zavladala Venecija, bilo je razumljivo to su pojam Dalmacija i dalmatinski postali samo jo jedan od regionalnih hrvatskih pojmova koji se kao sinonim za itavu Hrvatsku poeo pojavljivati jednako esto kao i drugi otprije poznati termini kao to su Ilirija, Slavija, Slavinija i Slavonija. Tijekom srednjega vijeka pojmu Dalmacije sve je vie pridavano novo znaenje pa je tako na kraju razdoblja u njemu nestalo neega te bi podsjealo na razdoblje u kojem su hrvatski doseljenici u prvim stoljeima svoje kneevine i kraljevine dalmatinske gradove pod bizantskom jurisdikcijom doivljavali kao strano tijelo. Fragmenti prvih hrvatskih knjiga I prije nego to su ih irilometodski misionari mogli poduiti Hrvati su pokuavali rijei svoga jezika uvesti u grafiki sustav zateenoga latinskog pisma. Zato je logian upit: je li u prvim stoljeima postojala neka hrvatska knjievnost pisana latinskim slovima? Je li ona moda prethodila onoj pisanoj glagoljskim slovima, ostat e zauvijek tajnom. Na osnovi sauvane grae danas ipak znamo da su Hrvati u vrijeme svojih prvih narodnih vladara latinskim slovima ispisivali glasove i rijei svoga jezika, upisujui ih u kamenim spomenicima na kojima su imitirajui Rimljane urezivali imena vladara. Knezovi Trpimir i Branimir samo su najea imena to ih nalazimo na tim najstarijim kamenim spomenicima. Imaginarni muzej najstarije hrvatske povijesti pun je latininih kamenih dokumenata u kojima je vidljiv pokuaj da se slavenski antroponimi ispiu u latinskom grafikom sustavu. Bilo ih je mnogo i na papiru. U edadskom evanelistaru, za koji se pretpostavlja da uva i autograf svetoga Marka, upisivali su tako prvi hrvatski knezovi svoja imena, imena svojih ena, kao i imena svoje pratnje latinskim slovima. Vrlo su stare i one slavenske glose koje su zapravo najstariji zapis hrvatskoga vezanog teksta zabiljeenog latinskim pismom, a koje se nalaze u Radonovoj Bibliji. Kodeks je dobio ime po Radonu koji je taj rukopis, to se danas uva u bekoj Nacionalnoj biblioteci, u davna vremena dao popraviti a o emu govori pjesma to ju je u tom kodeksu posvetio Karlu Velikom. U tekst Radonove Biblije hrvatske rijei unoene su izmeu redaka iznad latinskih rijei, ali i sa strane, kako bi itatelj koji nije bio vian slavenskom jeziku ipak mogao puku, a i sebi objasniti tekst evanelja. Radonova Biblija prepisivana je koncem 8. stoljea a u Zagrebu je bila u uporabi ve koncem 11. stoljea i bila je prva Biblija zagrebake biskupije za vrijeme biskupa Ducha. Malo je dakle tragova o ranom zapisivanju hrvatskih rijei latinskim pismom. Opirniji takvi zapisi dolaze tek iz kasnijih stoljea, ali je zato iz tog najstarijeg razdoblja, i to upravo iz vremena raspada moravske misije, sauvano razmjerno mnogo dokaza o tomu da su na hrvatskom tlu postojali slavenski tekstovi u glagoljskom pismu. Nalazita takvih tekstova brojna su i danas su rasprena cijelom Europom. Svi ti izvori najstarije glagoljske hrvatske knjievnosti doli su do nas u istrgnutim listovima i fragmentima

10

veih djela. Svojim filolokim i kulturolokim znaenjem izdvaja se nekoliko sauvanih stranica homiletskoga zbornika koji je u znanosti poznat pod imenom Glagolita Clozianus. Tekstove tih fragmenata njihovi su pisari napisali u 11. stoljeu, ali iz neke starije matrice. Fragmenti se sastoje od etiri homilije, od kojih se jedna bavi Judinom izdajom. U rukopisu je bio i Metodov pravni spis u kojemu se slavenski knezovi pozivaju da provode pravedan postupak u skladu s kranskim naelima. Rukopis je neko bio dio Metodova Paterika, temeljnoga moravskog kodeksa koji je imao 500 listova. Tradicija hoe da je taj kodeks pisala ruka samog svetoga Jeronima, pa se ta legenda koja nema veze s injenicama, a jo manje s kronologijom, pothranjivala u vremenima kada je pred inozemnom javnou trebalo pokazati starost glagoljice i njezinu ravnopravnost latinskom pismu. Jeronim Dalmatinac bio je za srednjovjekovne Hrvate, a i za one koji su im htjeli vjerovati, ne samo prevoditelj Biblije na latinski jezik nego mu je legenda jo dala u zadau da Hrvatima prvi kodificira narodni jezik i da izmisli za njih posebno hrvatsko glagoljsko pismo. Sve to ne bi bile preteke zadae za Jeronima da problem nije bio u tome to je on ivio nekoliko stoljea prije prvih hrvatskih doseljenja i teko da je o Hrvatima ikada ita i mogao uti. Posljednji hrvatski vlasnik toga Jeronimu pripisivanog kodeksa bio je nesretni Ivan Frankopan, koji je, prognan s djedovine nakon rasapa svojih dobara i u vrijeme upada Turaka na hrvatsko tlo koncem 15. stoljea, uspio u Veneciji izgubiti tu obiteljsku i nacionalnu relikviju koje se vei dio, a to je 12 pergamentnih folija, danas uva u Trentu, dok se dva folija nalaze u Innsbrucku diei se imenom svoga posljednjeg vlasnika, grofa Cloza. U fundus najstarijih hrvatskih knjiga ubrajaju se i jadni ostaci jo dva neko vana glagoljska kodeksa. Ono to je od njih ostalo gotovo ironino nazivaju listiima. Prve su prozvali Bekima po mjestu u kojemu se uvaju jer ta fragmenta vindobonensia, kako ih jo nazivaju, tek su dva sauvana pergamentska lista koja su neko bila dio blistavoga rimskog sakramentara, izvorno napisanog u Moravskoj za vrijeme misije. Poslije je kodeks u Hrvatskoj bio prepisivan, pa su u tekstu koji je sauvan vidljive jezine osobine koje su morale u izvorni irilometodski tekst ui na hrvatskom tlu. Zbog toga se tekst Bekih listia ima smatrati najstarijim primjerom hrvatske redakcije nekog teksta iz ope crkvenoslavenske jezine batine. I Kijevski listii ubrajaju se u najdrevnije slavenske pisane spomenike uope i oni su poput Bekih listia bili dio nekog rimskog gregorijanskog sakramentarija i u svoje su se vrijeme nazivali misaliem. Od tih razmjerno malih i lako pokretljivih knjiga, u vrijeme kada se taj glagoljski palimpsest nalazio u svom izvornom kodeksu, glagoljai se nisu nikada razdvajali. Vidljivo je iz ovih najstarijih i prorijeenih ostataka rane irilometodske hrvatske batine da su se ti prvi tekstovi sastavljali po rimskom obredniku te da su na slavenski jezik moravske misije prevoeni s latinskog jezika uz stanovito uvaavanje obraivaima inae poznatih grkih izvornika. Poslije su ti tekstovi prepisivanjem na hrvatskom tlu doivljavali znatne promjene i prilagodbu podrunom jeziku. Beki i Kijevski listii, jednako kao i Glagolita Clozianus, ostaci su prvih izvornih hrvatskih knjiga. Premda su danas tako krhki, neko su oni bili piloni na kojima je stajala zgrada budue domae knjievnosti koja je, kako se vidi iz tematske raznovrsnosti njezinih ostataka, ve tada jednim svojim dijelom bila namijenjena sveenicima i liturgiji, dok je drugim ve u to vrijeme bila okrenuta, a to se naroito odnosi na Klozeve glagoljske fragmente, i irim zainteresiranimslojevima kojima su se nudili homiletski i pravni tekstovi. Methodii doctrina i utljivi kralj Tomislav Odmah nakon Metodove smrti u Rimu se stvorio niz nepovoljnih okolnosti za dalji razvoj slavenskoga pisma i proirenje knjievnosti na slavenskim jezicima. Muki je ubijen papa Ivan VIII, u kojemu su Slaveni nali vanoga zagovornika, a kada je nakon krvavih i neprikrivenih borbi za papinsku stolicu u rujnu 885. bio izabran Stjepan V, nije trebalo dugo ekati da iz vatikanske kancelariji izie dokument kojim se najstroe zabranila uporaba slavenskog jezika u Moravskoj, to je znailo i drugdje meu Slavenima u okviru zapadnoga kranstva. Sreom zabrane i volja monika bile su jedno, a zakonitosti kulturnoga razvoja neto sasma drugo. Metodova nauka, kako su novo pismo i jezik posvema netono prozvali u Rimu, proirila se ne vodei rauna o papinskoj zabrani. Misionarima i Metodovim uenicima bilo je najvanije da meu Slavenima proire pismenost i da im na razumljivu jeziku pripreme veinu potrebnih crkvenih knjiga i prirunika. Bila im je nakana i da dvorskoj eliti na istom jeziku ponude temeljne pravne propise uz pomo kojih e im biti lake, a narodu primjerenije, provoditi modernizaciju drutva koja se inae ostvarivala u itavoj zapadnoj Europi. U Hrvatskoj bila se u to doba uporaba domaeg jezika i glagoljskih slova u tolikoj mjeri

11

proirila da je papa Ivan X. u pismima to su ih njegovi poslanici, samo etiri desetljea nakon Metodove smrti, donijeli na Prvi splitski sinod 925. godine, posvema nedvosmisleno kazao da je do njega dopro glas kako se po dalmatinskim biskupijama, a on je vjerovao da bijae rije o sveenikom nemaru, proirila neka nauka koje nema u knjigama i koju on naziva Methodi doctrina. Dalje papa ustvruje i to da je to tim udnije jer toga Metoda nema u svetim knjigama. Ivan X. u osvit splitskog sinoda uputio je dva svoja pisma, i to prvo na adresu crkvenu, a drugo na neke svjetovne adrese. Prvo pismo bilo je upueno dalmatinskom episkopatu i splitskom nadbiskupu Ivanu, a drugo je primio kralj Tomislav, a na znanje jo i Mihajlo Vii gospodar Huma te cijeli narod koji boravi, kako je precizno oznaeno u papinskim pismima, u slavenskoj zemlji i u Dalmaciji. Dva sinoda odrana su u Splitu, prvi 925., a drugi je tri godine poslije samo ponovio tonove koji su se uli ve na prvom. Splitski sinodi bili su prizorite presudnih dogaaja u tadanjoj kulturnoj i politikoj povijesti Hrvatske. Njihovi zakljuci poslije su sa mnogih strana bili rado zaboravljani, nekad ponavljani, nekad im se u korist Hrvata i protuslovilo, ali veina tih zakljuaka nikada nije ni dobila formalnu papinsku privolu. Papu je na ovim sinodima prije svega zanimalo naelno pitanje kontinuiteta salonitanskog palija. Bilo je to pitanje o izvorima, o poetku i pamenju, a povezano s time i pitanje moi. Pored tih organizacijskih i tradicijskih predmeta u sreditu pozornosti na Prvom splitskom sinodu nali su se i oni dijelovi papinskog pisma u kojima je naloio dalmatinskim i hrvatskim biskupima da u slavenskoj zemlji stvore uvjete kako bi se moglo svuda misiti na latinskom jeziku. Nita manju zadau nije papa dao kralju Tomislavu. Od njega je traio da osigura u svome kraljevstvu sve uvjete kako bi Hrvati svoju djecu ve od rane mladosti mogli predati pouavateljima rimske nauke jer, veli papa Ivan X, "koji bi se pravi sin rimske Crkve, a takvi ste svi vi, mogao radovati dok prinosi Bogu rtvu kod oltara na barbarskom jeziku." Papina su pisma bitno usmjerila tijek sinoda, ali je isto tako taj sinod radio i pod snanim utjecajem suvremene politike situacije koja je kralju Tomislavu, dodue s odreenim ogranienjima, odnedavna osiguravala i stanovit politiki nadzor nad dalmatinskim gradovima, koji su tada jo bili pod bizantskom jurisdikcijom, ali im je Tomislav bio nekom vrstom guvernera. S druge strane hrvatski je kralj na sinod donio i kapital svojih na sjeveru prema Madarima uvrenih granica, pa je razumljivo da je od svih ondje morao biti primljen kao vaan pa zato valjda i utljiv imbenik. Na splitskom sinodu, premda se ondje postavilo, prikriveno dodue, pitanje ovlasti jedne nadbiskupije, a onda i jezika za tlo cijele hrvatske drave, najvaniji cilj bilo je uskrsnue drevne salonitansko-splitske nadbiskupije i ukidanje ninske biskupije iji je biskup Grgur prije sinoda u stvarnosti imao vie ovlasti od biskupa u Splitu i bio nekom vrstom samoproglaena primasa Hrvatima i zagovaratelj obreda na narodnom jeziku. Na splitskim sinodima, i to jo vie na onom prvom, jer mu je drugi bio samo posljednji in, u sredite je stavljano vano pitanje kontinuiteta. Vidjelo se jasno da u nekadanjoj rimskoj Dalmaciji sve ne poinje iznova, vidjelo se da na ruevinama staroga svijeta nisu nikada prekinute veze s prolou. Pa kada splitski nadbiskup Ivan trai na sinodu pravo da se u svim crkvenim poslovima upravlja iz Splita i da tu u drevnoj metropoliji bude sjedite svim biskupima Dalmacije, ali i Hrvatske, onda on kralja Tomislava prisiljava na utnju. Tomislavu je to posvema crkveno uvrivanje samo pomoglo da stabilizira stvarnu vlast nad cjelinom svoje drave i jezika, kako se to tada govorilo. Rezultat splitskih sinoda: dvojezinost Kulturno i duhovno jedinstvo u srednjovjekovlju bilo je istoznanica za cjelokupni sustav politike vlasti. esto se s nepravom govorilo kako je kralj Tomislav zbog svoje slabosti odutio na sve sinodalne optube koje su bile upuene hrvatskim tenjama za narodnim jezikom. esto se pisalo kako je teta to se tada nije u Splitu ula i rije hrvatskih vladara o tom pitanju. Oni su 925. i 928. navodno rtvovali neke od eksponenata hrvatske linije, primjericeGrgura Ninskog. To nije potpuna istina jer se zaboravlja da je tadanji hrvatski vladar prije svega bio zaokupljen geopolitikom idejom ujedinjavanja dalmatinskih jo romanskih gradova s preteno kopnenim dijeloms voga kraljevstva u kojemu je slavenski element prevladavao. U tim okolnostima lee uzroci Tomislavove popustljivosti, koja se s razvojem dogaaja pokazala ak i dalekovidnom jer se politika hrvatskoga kulturnog harmoniziranja izmeu Istoka i Zapada vremenom pokazala opravdanom. Sinodalni zakljuci ne samo da slavensko bogosluje, slavensko pismo i hrvatski jezik nisu iskorijenili ili ih stavili u drugi plan nego su ak i vie od dotadanjega razvitka narodni jezik uvrstili i proirili, ak i u onim prostorima u kojima do tada nije bio poznat. Jedno naizgled unutarcrkveno pitanje u Splitu je svjetovna vlast

12

iskoristila kako bi se jo vie zaokruile dravne granice i kako bi se vlast poduprla crkvenom pa dakle i kulturnom unifikacijom. U tom smislu Tomislavova je kraljevina samo pola stoljea nakon Trpimirove kneevine vre nego ikada dotad obiljeila hrvatski kulturni prostor koji u budunosti dugo nee biti u jednoj dravi, ali koji e kao sjeanje i nadu sauvati svoju utopijsku svijest. Sve ono to znamo o splitskim sinodima pohranjeno je u opirnom memorijalu kojemu je autor bio sam tadanji splitski nadbiskup, najvaniji protagonist splitskih raspri i odluka. Ivanov memorijal koji je sauvan u mlaim, ali u potpunosti vjerodostojnim prijepisima, i koji je tijekom stoljea iskoritavan i nadograivan, vrlo je precizno opisao splitske dogaaje, donio ondanje zakljuke, a i sva papinska pisma. Spis nadbiskupa Ivana po svemu je dobro komponirano povijesno djelo, najstarija hrvatska povijesna knjiga, sastavljena u najboljoj antikoj tradiciji i napisana jezikom visoke izobrazbe. Bit e posema u pravu oni koji Ivana, nadbiskupa splitskoga, smatraju prvim po imenu poznatim piscem u tradiciji hrvatske knjievnosti. Ukoliko su se neko zakljuci splitskih sinoda nekome i mogli initi tetnim za dalji razvoj knjievnosti i hrvatskoga jezika, onda je to bilo samo zato to im se tetnost sagledavalo u kljuu nekih kasnijih predrasuda i pojmova. Splitski sinodi su na europsku scenu izveli i prvoga hrvatskog srednjovjekovnog autora, nadbiskupa Ivana. Oni nisu onemoguili jedinstveni razvoj sva tri pisma na kojima su se od tada biljeila djela hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, a uz to omoguili su nesmetano jaanje dvojezinosti u krugovima kulturne i upravne elite. Upravo je dvojezinost bila ono zbog ega su hrvatski vladari u Splitu za trenutak odutjeli. Dvojezinost im je omoguavala integraciju, ali i vlastiti put. Ima neke duboke povijesne logike u tomu da su upravo u Splitu, u prostoru koji je najvie pamtio slavu prethodna vremena, u prostoru koji je u svom plodnom solinskom polju uvao moi kranskih muenika, ali je u istom tom polju bila odgojena prva hrvatska kultura, dakle da su upravo u Splitu bile zacrtane, poneto prekrivene velom pojedinanih i vremenitih interesa, koordinate hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. To to su ti pravci ostali sakriveni pod velovima pojedinanih i prolaznih interesa, dio je tajni kojima je ionako prekriveno srednjovjekovlje. Uostalom, to su velovi koje najee i ne treba otkrivati jer se kroz njih ionako sve vidi. Dubrovaki Orlando Postajalo je i u Hrvatskoj sve vidljivijim kako srednjovjekovno drutvo nije afirmiralo samo vrijednosti samostanske i crkvene kulture. Usporedno s njima pojavila se i kultura vitetva i dvora. I kao to su u crkvenoj i samostanskoj kulturi postojali boanski i mueniki autoriteti, tako su se u toj drugoj i paralelnoj laikoj kulturi ti isti auctoritates preodjenuli u borbene kraljeve, vitezove i junake kojima se liturgija premjestila u prostore oruanih bojeva i turnira. Nije bilo lako kodeks ratnitva pomiriti s kodeksom kranstva, ali zato jer su oba isticala vrijednosti kao to su vjernost Bogu i feudalnom gospodaru, uvanje svoje i tue asti, razumljivo je da se uz neto fabulativnog napora moglo i te prie o vitezovima ispriati kao da su oni bili sveti ratnici. Tomu su posebno pomogle navale Saracena, Mongola i drugih nevjernika a poslije i kriarske vojne, pa je svaka bitka srednjovjekovnih vitezova lako zadobivala status svetosti i tenje viim interesima. U hrvatskim se zemljama iz tog ranoga vitekog repertoara udomaila legenda o Rolandu ili Orlandu, kako su viteza na talijanski nain prekrstili Dubrovani. Legende o tom neaku Karla Velikoga koji je pobjeivao protivnike udotvornim maem Durendalom, koji je da bi dozvao svoju vojsku puhao u rog Olifant i koji je hrabro poginuo u bitci radije birajui herojsku smrt nego kukaviki bijeg, bile su poznate i rairene Europom u ranom srednjem vijeku. Legenda o Orlandu bila je dobro poznata i u Hrvatskoj, gdje je njezina usmena varijanta bila lokalizirana u Dubrovnik. Tamo je legenda sauvana u neto mlaim pisanim izvorima. U dubrovakoj se legendi o Orlandu pripovijeda o tomu kako je vitez doao pod Dubrovnik da poput kakva kranskoga sveca pomogne u nevolji. Orlanda je ondje pobijedio Saracen Spucenta, kojega noviji izvori nazivaju i hrvatskim imenom Smrdidah, pridajui mu posvema avolska obiljeja i podarujui mu kuno ime koje e u sljedeim stoljeima u crkvenim prikazanjima ponijeti samo lanovi Luciferove drube. Orlando je bio toliko u Dubrovniku popularan da su mu ve u 13. stoljeu podigli ondje kip koji su zatim poput najdragocjenije relikvije premjetali na razna mjesta po Gradu da bi ga na kraju postavili u samo optiko sredite urbane strukture Dubrovnika, okamenjujui ga tako zauvijek. Majnardova misija na Kreimirovu dvoru

13

Srednji vijek je u svom vitekom kodeksu pridavao veoma vano mjesto ljudskoj rijei i vjerovao je u nju. Ve sam zvuk imena Trpimirovih dostojanstvenika, nabrajanje njihovo, zvuk tih imena na kraju ili na poetku dokumenata pokazuje kolika se mo pridavala imenu i koliko se vjerovalo u rije koja je bila izreena ili napisana. Vrijeme dvostrukog morala i njegovih teorija bilo je jo daleko od ovoga svijeta, koji je tako mnogo polagao u iskrenost izreene rijei. to je ovjekov poloaj na ljestvici drutva onoga doba bio vii, to mu je rije imala veu teinu, a pravo da se ono to je izrekao i ne mora posebno dokazivati i da se smatra istinom jer je postalo rije bilo je oigledno. Bio je to svijet u kojemu je granica izmeu, izmeu svijeta tame i svijeta svjetla bila otra. Nije tada bilo blagih prijelaza ili sjena. Svijet se razapeo izmeu svjetla i tame, a izmeu njih smjestio se samo strah. O mentalitetu viteke prisege i o vrstini rijei te o tomu da rani srednji vijek nije jo bio upoznao u potpunosti instituciju stvarne istrage, ima mnogo vanih tragova u tekstovima to su u ranom srednjem vijeku nastajali na hrvatskom tlu. Jedno takvo svjedoanstvo sauvano je u Korulanskom lekcionaru, gdje se izmeu poglavito historiografskih materijala, donosi opis jednog zanimljivog sluaja, svojevrsne sudske istrage na dvoru hrvatskog kralja Petra Kreimira IV. u 11. stoljeu. Korulanski lekcionar, jedan od starijih spomenika hrvatske historiografije, koji sadri veoma dobru povijest rimskih papa, sauvao je spomenuto pravno svjedoanstvo koje u drugim izvorima nije poznato. Rije je o tomu kako je papa Aleksandar II, uvi da je vladar Hrvata Kreimir na prijevaru dao ubiti svoga brata Gojslava, na tu vijest poslao svoga izaslanika Majnarda. Izvor koji se inae odlikuje elegantnim latinskim stilom kae za Majnarda da je bio "dakako mu odan vjeri" i da je bio poslan u dravu Hrvata kako bi ondje svojom pronicljivou istraio je li istina ili nije ono to je papa douo o ubojstvu Kreimirova brata. Tekst u Korulanskom lekcionaru dalje pripovijeda kako je Majnard stupio na Kreimirov dvor i kako je od kralja primio zadovoljtinu, i to tako to se kralj zajedno sa svojih dvanaest upana zakleo da nije kriv za taj zloin. Izvor dalje pripovijeda kako je kralj, poto se pomirio s papom, opet zadobio vlast nad onom zemljom od strane Svetoga Petra apostola. Dakako, za knjievnu vrijednost toga teksta od male je vanosti je li Kreimir doista dao ubiti svojega brata Gojslava ili nije, bitno je da je na djelu bio kodeks srednjovjekovnog vitetva i isticanje vanosti retorike potpore feudalaca svojemu gospodaru. za to se, dakako, zakonom spojenih posuda, odmah dobivala daljnja potpora apostolske vlasti. U Korulanskom fragmentu drevne pravne procedure karakteristine za tadanje drutvo nazire se ono to je bilo presudno u razvijanju novih odnosa meu ljudima. To je prije svega ustanovljavanje drukije funkcije govora, a time i veega povjerenja u sadraje koji su bili iskazani, pokazani gestom ili zapisani. Sudbena komunikacija to ju je navedeni srednjovjekovni povijesni izvor iznio bila je tiha, bez mnogo oratorskog umijea, a najbitniji dio bio je njezin sadraj. Srednjovjekovlje je i gestiku ubrajalo u sadraj. Sadraj Majnardove misije na Kreimirovu dvoru bila je potpora vitezova svome kralju. ast zadane rijei i osjeaj kirivnje U knjievnim tekstovima ili onima koji su trebali zadobiti takvu funkciju, bilo da su bili uvezani u kodekse ili uklesani u kamen, s ornatom su ipak stvari stajale neto drukije. Jer dok su s jedne strane ljudi srednjovjekovlja osuivali hedonizam i retoriku antike, dok su neki njihovi propovjednici iskazivali strah da bi moda i izgovaranje rijei samih moglo biti grijeh, dotle je za onodobne ljude upravo taj hedonizam rijei, otkrie da su rijei u isti mah i stvari, te da moe biti i obratno, bio i ono najljepe to ih je privlailo tekstu i slovima, to su im ih posredovali sveenici. Upravo zato je pojava novog kodeksa ponaanja i razvijanje do tada nepoznate osjeajnosti bila stvar oko koje treba mnogo opreza kako bi se tono shvatila, jer je ovo drutvo bilo konzervativno. Upravo zbog tog konzervativizma njegovi rezovi prema drugom i drukijem, a to e rei i prema antikoj kulturi, ali i prema ostacima poganskoga, nikad nisu bili totalni. Totalna je bila samo osuda nevjernika, dakle onih koji su podlegli shizmi ili su zato jer su bili Saraceni i Mongoli jednostavno bili nevjernici. Zato su u uima Hrvata sigurno u to vrijeme, u doba kada su ve mnogi meu njima upoznali svu magiju i teinu napisanih rijei, okrutno zvuale one reenice kojima su ih svako malo s papinske stolice podsjeali da su zato jer ive na rubu u trajnoj opasnosti, i to ne samo od drugih nego i od sebe samih. Nije bilo lako tim prvim uenim Hrvatima sluati kako im citiraju ovakve reenice: "Odcijepili su se od nas i nisu nai, jer kad bi bili nai, svakako bi ostali s nama." To je citat biblijskog citata, a nalazio se u pismu to ga je papa Ivan pisao Tomislavu. Bilo je u tom pismu jo i ovakvih reenica:

14

"Stoga vas opet opominjemo; predragi sinovi; da ostanete u vezi s nama i da vjerujui nam u svemu ovo prihvatite..." I dalje: "Stoga vas opominjemo, predragi sinovi, neka ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovno zasja u vaim srcima." U istom pismu nalazio se i ovaj retoriki upit: "Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta meu prvencima apostolske i ope Crkve?" Da, doista, tko je u to sumnjao? Tko je tako esto od Hrvata u srednjem vijeku traio da dokau da su vjerni jednoj jedinoj stolici, ili da prihvaaju u nekoj prigodi neiju jurisdikciju? Pisci tih prijeteih pisama kao da nisu znali da za ovjeka jednako kao i za Boga nema vee uvrede od dokaza. Kao da su zaboravili to je tada znaila "ast zadane rijei". U srednjovjekovlju pravi dokaz uvijek je ostajao skriven u dubini i vrlo ga je teko bilo izvui na povrinu. Usuprot tomu nad Hrvatima je u srednjem vijeku lebdjela rije dokaz i njima se naalost rijetko vjerovalo na onaj nain na koji im je u duhu svoga vremena povjerovao primjerice Majnard kada je bio nazoan u trenutku u kojem je dvanaest upana jednoglasno potvrdilo nevinost kraljevu, uvrstivi time njegovu vlast. ak se i jedna preotra reenica to ju je 1175. papa Grgur VII napisao u pismu danskom kralju Sweinu II nerado citirala jer se mislilo da bi bilo bolje da se ne odnosi na Hrvate i na u jednom dijelu njihove najstarije prolosti stalno dokazivanje da oni ipak nisu heretici. Papa je pisao tom prilikom svom danskom uzdaniku: "Ima naime nedaleko od nas veoma bogata zemlja uz more kojom obladae prostaki i kukavni heretici." Nedaleko od Rima bilo je dodue koncem 11. stoljea jo mnogo zemalja uz more koje su bile bogate, ali malo ih je bilo kojima bi ta reenica mogla tako dobro pristajati kao Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku, u kojemu se ona inae svim silama borila za svoju nezavisnost i za svoj jezik. Ono to se s rimske stolice inilo krivovjerjem bila je na njezinu rubnom podruju tek borba za jezik i za knjievnost. esto su u Rimu zaboravljali rijei iz pisma pape Ivana VIII, onoga koji je ponekad razumio i Metoda, a koji je 879. knezu Branimiru napisao da je sada "jasnije od sunca razabrao koliku vjeru i iskreno tovanje goji prema Crkvi i prema nama". Da su takva oitovanja iz Rima u ono vrijeme bila ea, onda bi svakako i broj sauvanih hrvatskih pisanih spomenika iz toga najstarijega razdoblja bio razmjeran razumijevanju monih. Ovako je broj kamenih i pergamentnih tekstova to su iz ranoga srednjeg vijeka stigli do nas razmjerno malen. Svoje prvo pismo, svoje prve knjige i svoje prve kamene spomenike Hrvati su stvarali sa sugeriranim osjeajem krivnje, ali to nije sprijeilo crkvenu i laiku elitu da na iskustvima kulture zapadnoga kranstva, nadahnuta irilometodskim kanonom, stvori u sljedeim stoljeima vrijednu i samostalnu srednjovjekovnu knjievnost. Plominski natpis i Valunska ploa Svoje prve nekraljevske i necrkvene tekstove Hrvati su uklesali u kamen. Malo je tih najstarijih ispisanih kamenova sauvano. Iz druge polovice 11. stoljea glagoljski je Plominski natpis. Vrlo je kratak i ono to je do nas dolo glasi: "Ovo je pisao S." Ne znamo ni tko je bio taj "S" ni da li je to to je "S" napisao prvotno bio neki dulji tekst. Ono to je ostalo tek je klesarev potpis, uklesan u gornjem kutu reljefa na kojemu dominira nezgrapnom rukom prikazani bog Silvan. Taj rimski bog uma u srednjem je vijeku bio zamjenjivan boanstvom poljodjelaca svetim Jurjem. Juraj je inae bio najvaniji svetac benediktinskog reda i njemu su posveene neke od prvih hrvatskih crkava, ali je njemu posveena i najstarija hrvatska epska pjesma. To je samo jedan sloj Plominskoga zapisa. Drugi sloj nalazi se u rukama umskog boga na plominskom kamenu. Silvan s ovog natpisa nosi u ruci zelenu granu, moda i metlu, kojom simbolino isti i obnavlja umorni i stari svijet najavljujui cikliko oivljavanje prirode. Kameni lik iz Plomina izvrstan je dokaz o rasprostranjenosti figure Zelenog Jurja u narodnom vjerovanju, figure okrepitelja prirode i polja. Mitoloki sinkretizam plominskoga lika kao i zagonetnost njegova tvorca koji je budunosti htio ostaviti samo svoj inicijal, nisu i jedine zagonetke najstarijega hrvatskog glagoljatva. Drugi kameni tekst iz toga vremena je Valunska ploa, koja je ak i u svoje vrijeme bila zamiljena kao svojevrsni rebus, pa su njezini odgonetai do novijeg vremena imali mnogo posla kad su poeljeli proitati njezin tekst. Valunska ploa neko je pokrivala ukopno mjesto u kojem su, kako se na ploi ita, poivali baka Teha, njezin sin Bratohna i unuk Juna. Ploa je dvojezina jer je u njoj kao u nekom srednjovjekovnom rebusu jedan te isti tekst urezan latinskom karolinom, a onda i hrvatskom glagoljicom. ini se da je ta valunska nadgrobna ploa i najstariji hrvatski glagoljski natpis koji poznajemo. Svojom dvojezinou i dvama pismima, kao i svojim mitolokim sinkretizmom ona na najbolji nain simbolizira ustrojavanje onodobnog hrvatskog duha.

15

Baanska ploa: hrvatski dragi kamen Dok su Plominski zapis i Valunska ploa danas zanimljivi uglavnom samo na razini svoga grafizma, svoje dvojezinosti ili sinkretizma, dotle je trei glagoljski kameni natpis iz 11. stoljea ne sluajno prozvan dragim kamenom hrvatske knjievnosti. Ta je ploa prvi opseniji hrvatski tekst u kojem je jezik hrvatski s tek pokojim elementom staroslavenskog jezika Metodove batine. Kao to bismo za neto starije Kijevske i Beke listie mogli kazati da su primarno staroslavenski tekstovi s pokojim elementom hrvatskoga jezika, tako je u Baanskoj ploi mogue tu oznaku oditati obrnutim redoslijedom. Baanskom ploom interferiraju dva jezina sustava od kojih je jedan umjetni liturgijski, a drugi iv i povezan uz svakodnevnu komunikaciju. Interferencija ta dva jezina sloja dovedena je na Baanskoj ploi u meuodnos koji tom tekstu podaruje dra premijernosti. Ploa iz Bake prvi je dulji vezani tekst na hrvatskom jeziku a u njezinom izvornom liku na ploi je u trinaest redaka pisalo upravo ovo: V ime Oca i Sina i Svetago Duha. Az opat Driha pisah se o ledin jue da Zvanimir, kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju i svedo mi: upan Desimira Krbav, Mratin v Li c, Pribinea posl Vinodol, Jakov v o toc. Da ie to poree, klni j Bog i 12 apostola i 4 evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da ie sd ive t, moli za nje Boga. Az opat Dobrovit z dah crkav siju i svojeju bratiju s dev etiju v dni kneza Kosmata oblad ajuago vsu Krajinu. I be v ti dni M ikula v Otoci s svetuju Luciju v jedino. Prozni ritmiki tekst Baanske ploe organiziran je u loginim paragrafima i smisaonim akcenatskim cjelinama. Na ploi se lako mogu zapaziti zvukovne i smislene figure koje su mogle biti poznate samo dobro obrazovanim piscima onoga doba. Uinak vezanog i ritminog teksta postizali su pisci Baanske ploe nizom asonanci, anafora, polisindeta i paralelizama. Njihov tekst je namjerno bio otvoren postfiguriranom alfom da bi zavrio omegom. I na taj se nain eljelo podcrtati vanost to je bila namijenjena toj okamini prvih hrvatskih slova. Jer Baanska ploa je bila i ostala i alfa i omega hrvatske knjievnosti. Ona e to zauvijek i ostati, ona je zauvijek njezin prvi, a kada se sve zavri, i njezn posljednji tekst. Sa sadrajne strane Baanska ploa je tekst koji kao da je istrgnut, to zapravo i jest, iz pergamentnog kartulara. Suvremeni su se itatelji dugo muili dok nisu odgonetnuli svaku grafiku i jezinu pojedinost, pa je tekst ploe u suvremenom hrvatskom jeziku ovakav: "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Driha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. I svjedoci: upan Desimir (u) Krbavi, Mratinac (u) Lici, Pribineg, ovaj poslanik (u) Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poree neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje ivi neka moli za njih Boga. // Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje brae devetero u dane kneza Kosmata koji je vladao itavom krajinom. // I bijae u te dane Nikola u Otocu sa svetom Lucijom zajedno." S kamenoga baanskog kartulata progovaraju dva ljudska glasa. Oni se na ploi javljaju kontrapunktirano, podcrtavajui i tako dvojnost njezinih jezinih i stilskih osobina. S ploe govore dva glagoljaka benediktinska opata koji su u Jurandvoru osnovali samostan. Darovatelj samostana bio je kralj Zvonimir koji je u doba kad se ploa klesala ve bio mrtav. Ploa svjedoi o kraljevu darovanju i o inu kojemu su bili nazoni upani krbavski i liki te izaslanici iz Vinodola i s otoka. Na Baanskoj ploi sakupilo se svo iskustvo dotadanje knjievne rijei Hrvata. Dok je itamo kao da nam pred oi izlaze svi ti ljudi koji su se trudili da sav svoj duhovni potencijal okamene u jednom jedinom tekstu. To se iskustvo i do tada u mnogim prigodama uspijevalo izraziti, dodue najee je to bilo na latinskom jeziku. Doista, iskustva prethodnih latinskih isprava i njihova stila osjeaju se na Baanskoj ploi, na njoj se osjea da je autor istom takvom lakoom mogao sloiti i bilo koji latinski dokument.

16

Legenda o kralju Zvonimiru Nije prolo ni stotinu godina otkako se raspala moravska Metodova misija, prolo je samo nekoliko desetljea nakon splitskog sinoda, bilo je to vrijeme kad se Moravskoj vie ni imena nije pamtilo, a Hrvati su svoje pravne tekstove mogli ve izraziti vlastitim jezikom i pismom. Nakon crkvenog, ali na alost i civilizacijskog raskola koji je sredinom 11. stoljea definitivno podijelio istono od zapadnog kranstva za hrvatsku se pisanu rije nita nije moglo promijeniti. Ona e i dalje ii dotadanjim svojim putom, potvrujui esto, ba kao i na Baanskoj ploi vrijednost svoje europske periferije. Kralj Zvonimir, vladar kojega pisci Baanske ploe nazivaju kraljem hrvatskim, vladao je iz Knina, iz optikog i stratekog sredita tadanjeg hrvatskoga kraljevstva. Za vrijeme njegova kraljevanja u Hrvatskoj su se osjetile mnoge blagodati, koje su povjesniari esto i rado isticali. Zvonimirova zemlja doivljavala se tijekom cijeloga srednjeg vijeka zlatnim dobom hrvatskoga kraljevstva, vremenom kada "bie zemlja puna svakoga blaga i bie vee vridna ureha na enah i mladih ljudi i na konjih. I zemlja Zvonimirova bie obilna svakom raskoom, ni se nikogar bojae, ni jim nitkore mogae nauditi." Navedene precizne i stilski vrlo lijepo sroene slike istrak su iz mlae Hrvatske kronike, one su dio ireg i u svojoj biti apokaliptinog i tunog teksta o Zvonimirovoj smrti i njegovu prokletstvu, one su dio srednjovjekovne kronike o kraljevoj propasti. Mi ne znamo koliko je istine u prianju anonimnoga kroniara, ali je sigurno da sudbina Zvonimiru nije na koncu bila naklonjena. Njegovo napredno kraljevstvo zasnovano na temeljima prethodne drave monoga Petra Kreimira IV nije dugo trajalo. Tradicija je da su Zvonimira ubili "nevirni Hrvati", tradicija je da se to dogodilo ak i nedaleko od mjesta na kojemu su ga okrunili i na kojemu je izgovorio svoju zavjernicu papi. Bila ta legenda o ubojstvu kralja istinitom, bile rijei Zvonimirova prokletstva tek dobra srednjovjekovna legenda, ipak ostaje nepobitnim da su itavoga srednjega vijeka Hrvati osjeali, djelomino kao mit a djelomino kao stvarnost, svu teinu te prie o Zvonimirovu prokletstvu. injenice koje se mogu potvrditi u dokumentima govore da je nakon Zvonimirove smrti 1088. doista zapoela zla kob hrvatske narodne dinastije. Kao da su oni ljudi to su pisali slova na Baanskoj ploi ta slova izradili prema nekom dubljem sudbinskom nacrtu. Tono u vrijeme, naime, dok su oni klesali svoja glagoljska slova u krki kamen, maarski su vladari poeli ugroavati hrvatsku nezavisnost. Premda je ugarski kralj Ladislav u to doba poticao osnivanje zagrebake biskupije, pa je i osnovao 1094., to ga ipak nije sprijeilo, a ni one Hrvate koji su se za njega zauzimali, da izazove ratni mete koji je sa svoje strane iskoristio oslabljeni, ali jo grabeljivi Bizant. Prvo su pali dalmatinski gradovi da bi neto kasnije bili olako preputeni Mleanima, a u sjevernoj Hrvatskoj sve su se vie prelijevale hrvatske granice s Ugarskom i trebalo je jo samo da Ladislavov nasljednik Koloman s vojskom provali u Hrvatsku te da ubije i posljednjega hrvatskog kralja Petra Svaia. Kralj Petar poginuo je na Gvozdu, na gori koju su poslije po njemu prozvali Petrovom. Bilo je to 1097., dakle ni deset godina poslije Zvonimirove smrti, a samo godinu dana nakon poraza na Gvozdu Koloman je predao Mleanima sve hrvatske posjede uz Jadran. On je donekle potovao zateene dravnopravne zasade i nije elio poniziti tradiciju hrvatske dravnosti, ali sve da je i htio, nije Hrvatima za neko dulje razdoblje mogao jamiti nita. Koloman se u skladu sa srednjovjekovnom pravnom i dravnom etiketom susreo 1102. s predstavnicima dvanaest hrvatskih tribusa i tom prigodom oni su ga priznali za hrvatskoga kralja, a on se, kako stoji u vrlo pouzdanom dokumentu koji zapoinje rijeju Qualiter, a inae se naziva Pacta Conventa, obvezao da e se on i njegovi nasljednici posebno okruniti za hrvatskoga kralja. U formalizmu srednjovjekovnih sveanosti takva krunidba nije mogla nikome smetati ali nikome ni koristiti. I doista, u stolnom Biogradu Maar Koloman okrunio se hrvatskom kraljevskom krunom, istom onom to ju je od pape dobio Tomislav, kojega prvoga meu hrvatskim vladarima dokumenti nazivaju kraljem. Nakon biogradske krunidbe zapoinjalo je novo razdoblje hrvatske duhovne povijesti. U trenutku kada je Baanska ploa bila isklesana, u trenutku kada su bili osigurani jezini temelji za razvoj zrelije hrvatske knjievnosti, zapoinjalo je razdoblje nemira i metea, razdoblje s mnogo stranih gospodara. U tom novom dobu snanim su se pokazali jedino kulturni i duhovni temelji koji su hrvatskom jezinom, a time i opem narodnom razvoju, postavljani ve od vremena kneza Trpimira u 9. stoljeu, Tomislava u 10. i Petra Kreimira i Zvonimira u 11. stoljeu. Od sada pa nadalje svu teinu duhovne sudbine nee vie u prvom redu nositi ljudi politike. U Hrvatskoj su od 12. stoljea teinu povijesti i razvedenost zemljopisa na svoja plea stavili pisci i mislioci, znanstvenici i pjesnici, sveenici i pustolovi, glumci i profesori. Uostalom, upravo su ti slojevi hrvatskoga drutva, a o tomu svjedoi vjerodostojna suvremena biljeka, mogli potaknuti u

17

narodu elju da papu Aleksandra III, kada je na putu za Mletke posjetio Zadar, pozdravi na svom jeziku. Okupljeni je narod tada pjevao papi laude in eorum sclavica lingua. Bilo je to 1177. godine. akon Majon, prepisiva i iluminator S osnutkom zagrebake biskupije koncem 11. stoljea i dolaskom prvog biskupa eha Ducha u Zagreb donoene su mnoge liturgijske knjige iz raznih krajeva Hrvatske, a isto tako i iz susjednih zemalja. U Zagrebu je tada pokrenuta znatna skiptorska djelatnost, iji su tragovi vidljivi i danas u prebogatom fundusu metropolitanske zbirke. U jednoj od tih najstarijih rukopisnih knjiga, koja je u Zagreb donesena iz splitskoga skriptorija, prepoznaje se veoma visoka razina knjinog i prepisivakog umijea u tadanjoj Hrvatskoj. Rije je o kodeksu koji je u Splitu u prvim desetljeima 11. stoljea izradio akon Majon, inae imenom prvi poznati domai prepisiva i iluminator. Majonova knjiga danas je uvezana u jedan drugi kodeks i ono to je od nje ostalo tek su jadni ostaci neko sjajne beneventanom ispisane knjige koja je nastala u okviru ive djelatnosti splitskoga skriptorija. To to je Majonova knjiga iz Splita prenesena u Zagreb jo je jedan od znakova snane interferencije hrvatskoga juga i sjevera, ali i znak da e se od tada u prostoru sjeverozapadne Hrvatske i u sredinjoj zagrebakoj biskupiji sve to vie morati objedinjavati energija hrvatske kulture. U svojoj knjizi ispisao je samosvjesni i naobraeni akon Majon ove rijei: "Vjeni sue, a to je onaj koji je sam oblikovao kuglu svijeta, udostoj se ovaj svezak pogledati svojim svetim vedrim licem, koji je za krivice svoje i svojih primio gospodin Pavao... ali i vi revni itatelji, usrdno vas molim da komu god doe u ruke svojim molitvama spominjete mene. 'Kralju kraljeva', recite svi 'Kriste Boe, ukloni mu grijeh'. A skupa i mene sirotu akona Majona, pisara, da i vama Bog bude pomaga i da se sretno veselite u vijek". Majon je svoj kodeks izradio za splitskog nadbiskupa Pavla koji je u Splitu stolovao do 1030. akonov knjievni apel zanimljivo je svjedoanstvo jer govori o nainu na koji su tadanji proizvoai knjievnih tekstova doivljavali svoja djela i svoje itatelje, a kazuje i o tomu kakvu su sudbinu svojim tekstovima eljeli namijeniti. Ima mnogo knjiga koje su se svojom ljepotom izdvajale u ranom hrvatskom srednjovjekovlju; od glasovita i mitskog splitskog evanelistara koji je uope najstarija knjiga na hrvatskom tlu pa do oslikanih grandioznih primjeraka potpunih rukopisnih Biblija nastalih na poetku tisuljea to se uvaju kod ibenskih franjevaca i dubrovakih dominikanaca. "Koga traite..." U fondu zagrebake prvostolnice u srednjem vijeku bio je u uporabi i jo jedan iznimno vaan rukopis, koji se ne sluajno nazivao Missale antiquissimum. Taj drevni kodeks stigao je u Hrvatsku najvjerojatnije maarskim posredovanjem. Svojim dubljim postankom kodeks je vezan s francuskim benediktinskim opatijama, a neko vrijeme, ini se, bio je upotrebljavan i u Zadru te su mu ondje pridodali neke lokalne karakteristike i podrune obredne elemente. Taj biskupski zagrebaki obrednik, pored mnogih drugih svojih osobina, moe pomoi da se s neto vie tonosti odredi protoplazma dramskih elemenata u liturgiji srednjeg vijeka. U zagrebakom kodeksu sauvani su naime fragmenti igara Quem Quaeritis i Tractus stellae, uskrsnog i boinog tropa koji su u razdoblju od 10. do 13. stoljea bili irom Europe poznati u stotinama inaica. Energija umnoavanja tih fragmenata preuzetih iz liturgijskog okolia gotovo da se ni prije, a ni poslije, nije ponovila u onovremenim inae estim interpolacijama, dopisivanjima i prepisivanjima. I danas je tajnom zato je to bilo tako jer uskrsni zagrebaki trop veoma je kratak. U njemu se u prvoj didaskaliji kae da "svi predvoeni krievima, svijeama, kadionicama i tamjanom moraju prii grobu." Tada akoni, sjedei blizu groba, ponu govoriti ovaj stih: "Koga traite u grobu, o krani?", dok na to kadioniari, a zapravo tri Marije odgovaraju: "Isusa Nazarenca, raspetoga, o nebesnici". Na to akoni Marijama odgovaraju: "Nije ovdje, uskrsnu kako ree! Poite i razglasujte jer je uskrsnuo od mrtvih. Doite i vidite mjesto gdje je bio pokopan Gospodin. Aleluja, aleluja!" Tada "nebesnici uzevi plahte vraaju se u kor pjevajui" o onome to su uli, da bi na kraju svi zajedno pjevali Te Deum. To je ono to se otprilike odigravalo u uskrsnom tropu zagrebakog obrednika iz 11. stoljea, i to ne samo u njemu nego u desecima slinih obrednika irom zapadnoga kranstva toga vremena. to je to tako magino u tih nekoliko dijalokih reenica uskrsne igre? Ili to je to bilo tako privlano u drugoj, scenski jo razvijenijoj trokraljevskoj igri koja se takoer nalazi u zagrebakom obredniku, a u kojoj se prikazivalo poklonstvo triju kraljeva

18

novom kralju koji lei u kolijevci, dok se u drugom aritu elipse koju je inio prostor crkve, na prijestolju nalazio i moni Herod. Uskrsna obredna igra teko da i jest trop, kako je ponekad nazivaju. Ona naime u punom smislu rijei nije bila trop, to jest uvodno pjevanje u prvu pjesmu na poetku mise, a jo je manje to bila trokraljevska boina igra s povlaenjem zvijezde. Oba teksta su inaice liturgijskih interpolacija koje su prvi put bile zapisane, a onda izvedene oko 930. godine u francuskom samostanu u Fleeryu, i to u vezi s liturgijskom reformom opata Oddonea. Te najstarije liturgijske interpolacije razlikovale su se od starih uskrsnih i boinih ceremonija po tomu to je u njima za razliku od prethodnih tekstova, prvi put bio uporabljen glavni oltar kao stacija, dakle kao scena, a izvoaima su bile odreene uloge koje nisu imale veze s njihovim sveenikim statusom nego su proizlazile iz igre same. Uz pomo rijei u uskrsnoj je igri oltar pretvaran u otvoreni grob, u grob nade, dok je u trokraljevskoj igri nemono dijete u kolijevci bilo suprotstavljeno monom oltaru-prijestolju Herodovu. U toj pretvorbi i izmiljanju prostora, u maskiranju i kreiranju novoga, a sve to uz pomo poznatih rijei i manje poznatih gesta leali su uzroci tumaenja ovih obrednih interpolacija u kljuu raanja novovjekovnog teatra. Pretjerano bi bilo vjerovati da se teatar uope moe roditi iz liturgije, ali svakako nije neistinito da je za razliku od istonoga kranstva, gdje je prethodni grki teatar bitno utjecao na liturgiju, u zapadnom kranstvu put bio obrnut te je bila liturgija ta koja je barem poneto utjecala na razvoj srednjovjekovnoga teatra. Razumljivo je da se zreli srednjovjekovni teatar nije mogao roditi u okolini liturgije. Njega su poslije stvorili laiki i puki obredi, bratovtine i njihovo sudionitvo u komunalnim sveanostima. U stvaralaca tih ranosrednjovjekovnih fragmenata nije zato u trenutku dok su inovirali liturgijske predloke bila posrijedi neka nostalgija ni al za vremenima antikog teatra. Ti su pisci, to je lako vidjeti u mnogim teolokim spisima onoga vremena, bili najvei neprijatelji bilo kakvih teatralizacija. U ovih pisaca bijae rije o inovaciji liturgije, ali uz pomo elemenata koji su uzimani izvan liturgijske okoline, dakle iz konzervativnosti svakodnevlja, i iz iskustva s ulinim maskiranjima i pretvorbama. Bijae tu dakle rije o alternativnoj uporabi prostora i o obnovi drevnog i pomalo zaboravljenog razlikovanja izmeu glumca i osobe, izmeu stvarne i simboline nazonosti prostora. Oba zagrebaka obredna odlomka iz 11. stoljea mjesto su na kojem je zapoela povijest hrvatskoga srednjovjekovnog teatra. Herman Dalmatinac, humanist i arabist U ranom srednjem vijeku pojavio se u Hrvatskoj i interes za znanost. O njegovim razmjerima sjajno svjedoi fragment veega rukopisa, nastalog vjerojatno u 10. stoljeu, koji se danas uva u Dubrovniku. Taj fragment bio je dio velike dvadesetsveane enciklopedije Izidora iz Sevilje. Dubrovaki fragment najstariji je prirodoznanstveni tekst sauvan na hrvatskom tlu, a uz to i najstariji dokaz o postojanju nekog referentnog djela u Hrvatskoj. Izidor iz Seville, znanstvenik i svetac, roen oko 570., bio je biskup Seville, a onda i duhovni poglavar katolike panjolske u vrijeme konverzije Vizigota. U svojoj knjizi Etymologiarum izloio je sve tadanje ljudsko znanje izabirui u svakom poglavlju interpretacijski put od oznake k bivstvu, od onoga to se u njega naziva verba k onome to je sainjavalo res. Etymologiarum je temeljna knjiga itavoga srednjovjekovlja. Ona je konstitutivna za duh onoga doba ne samo kao riznica podataka nego i kao pravi laboratorij miljenja u onodobnim kategorijama. Izidorovo djelo bilo je najvaniji prirunik retorikoga, to e rei i knjievnoga umijea, prva novovjekovna poetika, anrovska i rodovska knjievna analiza. Taj temeljni autor srednjovjekovlja, poznat u cijeloj Europi, nije dakako mogao izostati ni u hrvatskim krajevima. Ali dok je Izidor ondje bio poznat samo svojim djelima bilo je ve i u ranom srednjem vijeku Hrvata koji su upravo zbog zova znanosti iz svoje rubne sredine poeljeli, a moda i morali, otii u sama sredita svjetskog duha da bi se ondje mogli baviti znanou. Teolokoj znanosti onoga vremena svojim je tekstovima pridonosio tako i neki Pavao, kojemu izvori podrijetlo lokaliziraju negdje u sjevernoj Hrvatskoj, na ugarskim granicama. Taj je Pavao bio profesor kanonskoga prava u Bologni, organizator dominikanskih provincija i vrhovni inkvizitor za Dalmaciju im je takva funkcija ustanovljena. Godine 1220. napisao je on djelo Summa de poenitentia koje se, jer je bilo izvrstan prirunik za ispovjednike, mnogo rabilo u svom vremenu i zadobilo status znanstvenoga teksta o temeljnim pitanjima vjere za koju je ovaj Pavao inae izgorio na lomai negdje u Bosni, gdje je dopao u ruke bogumilima, koje je poelio pokrstiti. Nekako u to vrijeme, ak i neto prije, jo je jedan Hrvat postao u znanostima onoga vremena slavan i to na veoma tekom, a u ono doba iznimno cijenjenom podruju, arabistici. Rije je o Hermanu Dalmatincu koji je, shvativi vanost antikih i idovskih izvora koji su se bili sauvali

19

jedino u arapskim prijevodima, itav svoj ivot posvetio uenju arapskog jezika, a zatim pronalaenju i prevoenju arapskih znanstvenih i filozofskih djela na latinski. Herman Dalmatinac rodio se poetkom 12. stoljea, a sauvao se i njegov portret na kojemu ga se vidi kako sjedi pored Euklida koji jednogledom promatra nebeski svod. Herman Dalmata Sclavus, za kojega Petar asni iz Clunya, koji ga je inae osobno poznavao, kae da je porijeklom bio Istranin, napustio je Hrvatsku 1138. Prvu izobrazbu dobio je u Parizu ili u Chartresu, ali je svakako uio i negdje gdje je mogao dobro nauiti arapski jezik. U Francuskoj za vrijeme studija upoznao je Roberta iz Chestera s kojim je na brojnim putovanjima proveo mnogo godina u velikom i bliskom prijateljstvu. Herman je tek to je napustio domovinu bio u stanju prevoditi s arapskog. Na nagovor Petra asnog u suradnji s prijateljem Robertom Herman je na latinski preveo Kur'an. Tog posla prijatelji su se prihvatili negdje na Iberskom poluotoku. I poslije je Herman mnogo putovao. Oko 1143., iste godine kada je zavrio svoje ivotno djelo De essentiis gubi mu se svaki trag. U Hermanov opus valja pored prijevoda Kur'ana, ubrojiti jo i prijevode astronomskog idovskog spisa Zaelis Fatidica, zatim prijevod Liber introductonis in astrologiam, te prijevod arapskog prijevoda Ptolomejeve Planisfere, to je i jedini sauvani tekst te knjige koja je bila najprije spaena arapskim posredovanjem, a onda i Hermanovim prijevodom. Bibliografi imaju muke kada ele razluiti djela koja je napisao sam Herman od onih to ih je napisao zajedno sa svojim, kako ga sam naziva, "naroitim i nerazdvojnim" prijateljem Robertom. Hermanov latinski jezik je uen, klasian i nema mnogo elemenata vulgarnog latiniteta, veoma je izbruen te pokazuje dobru kolu i obrazovanost, a drage su mu aluzije na svakodnevicu i digresije. Blizak mu je razgovorni pa i oputeni ton. I danas se njegove posvete itaju kao dobra knjievnost. U posveti svoga najpoznatijeg djela De esentiis podsjea tako prijatelja Roberta na neku njihovu intimniju epizodu: "Mislim da e se prisjetiti kad smo se pojavili na slavljenju Minerve, prisjetit e se kako nas je gomila to se nala oko nas promatrala otvorenih usta i zadivljeno, ne ocjenjujui nae linosti koliko gledajui nae odore i ures na njima to nam je iz najdubljih arapskih riznica pribavilo nae dugotrajno bdjenje i nai teki napori i tada me je obuzelo duboko potovanje prema onima koji sve to to vide ve izvana toliko cijene, a koliko bi tek cijenili kad bi mogli zaviriti unutra." Naznauje tu Herman Dalmatinac jednu vanu sferu onodobne doivljajnosti, pitanje raskoraka i usklaenosti izmeu nutrine i vanjtine, izmeu duha i tijela. Herman je punokrvni ovjek svoga vremena, ali u njegovim tekstovima, i to posebno onima u kojima je ostao privatan, izbija veoma snaan doivljaj antike, kojom je on, posredno se bavei arapskim studijima, bio potpuno obuzet i po emu je prvi hrvatski humanist. Taj Herman, humanist i ljubitelj antike, ovako u posvema sinkretikim mitolokim slikama opisuje viziju vrhovne boice i velike majke: "Kad eto ti, umjesto sna s visine pred mene se spusti vrhovna boica i dotaknuvi mi tjeme desnicom, a od te vizije kao sunce kad me zabljesne, prvo sam bio silno zapanjen i zaslijepljen, pa sam se polako priviknuo a ona mi onda ree: 'Probudi se i osvrni se'. im sam je prepoznao, padoh joj pred noge. 'Daj mi ruku.' 'Znam', rekoh joj 'o kraljice svih boanstava, reci mi to prorie svojemu tieniku'. 'Ustani', ree ona na to 'i slijedi me.'" Herman Dalmatinac slijedio je svoju muzu izvan hrvatskih granica, i po tomu on navjeuje stotine mladih hrvatskih znanstvenika i filozofa, koji e u nekim drugim vremenima i iz drugih usta uti taj isti zov: Ustani i slijedi me. Stvorene su prve ustanove knjievnosti i jezika Hrvatska je imala na koncu ranog srednjovjekovlja u pohrani ve toliko tekstova da je nita vie u duhovnoj sferi nije moglo vratiti na ona vremena prije etiri stoljea kada su se prva slavenska plemena spustila pod zidove dalmatinskih gradova u kojima su tada domorodaki stanovnici pred pridolicama drhtali u strahu i oekivali najgore. Od prethodne i zateene kulture Hrvati su ve u prvim stoljeima uspjeli asimilirati sve ono to je u Dalmaciji preostalo od antike. Kulturni elementi zgrade koja je poivala na zasadama zapadnoga kranstva k njima su postupno i muno ugraivani, da bi na koncu bez ostatka, osim u nekim dijelovima Bosne, oni u hrvatskim zemljama bili prihvaeni. Susjedni utjecaji, kako oni zapadni iz Italije i germanskih zemalja, tako i oni iz zemalja s istonim kranstvom i s istoka uope, nisu u Hrvatskoj ostali nepoznanicom. Duhovnome razvoju nacije bili su ve od 9. stoljea predani mediji domaeg pisma i narodnog jezika. Tropismenost i dvojezinost dugo e ostati njihova obiljeja. Procesi proimanja, uzajamnosti i osjeaj narodnog zajednitva svakim su danom u Hrvatskoj bili intenzivniji, a osjeaj zajednikoga jezika bitno je utjecao i na ideju jedinstvenog pravnog sustava. Zla sudbina pratila je Hrvatsku u buduim epohama. Ratovi i seobe,

20

sue i neplodnost, nepristupanost sredinjih podruja, bolesti, nerazumijevanje jakih i slabost domae crkvene i svjetovne elite, ostavili su znatnih oiljaka na tijelu Hrvatske, ali knjievnosti i njezinoj autonomiji vie se nita nee moi bitnije suprotstaviti. U prvom i najstarijem njezinu razdoblju bile su stvorene najvanije ustanove a one su pismo, jezik i drutveni sloj koji je na tom jeziku imao potrebu pisati, a onda, to je takoer vano, koji je osjeao potrebu da napisane tekstove iri i ita.

ZRELI SREDNJI VIJEK I PREDRENESANSA

Problem kulturne i geopolitike sredinjice Uavi poetkom 12. stoljea u dravnopravnu vezu s Ugarskom, Hrvatska je izgubila svoje sredite a uskoro je poela gubiti i svoju unutarnju koherenciju. U ispravama vie je nisu nazivali skupnim singularnim oblikom regnum Croatiae et Dalmatiae nego su joj apoziciju prebacili u mnoinu. Neko jedinstvena zemlja, sada je i u imenu postala skup kraljevstava: regna. Ta naoko neznatna lingvistika promjena bila je u stvarnosti veoma bolna. Nad Hrvatskom nadvile su se tue dinastike borbe, ona je postala eton koji se rado i esto stavljao u talon svakoj politikoj igri. Teritorij, neko pod jedinstvenom upravom, sada se zapoeo fragmentirati. Ojaali susjedi otkidali su rubne dijelove hrvatskoga tla, a ugarska je vlast, kako bi lake gospodarila junim dijelom svoga kraljevstva, taj dio raspolovila. Hrvatsku su i administrativno podijelili na banat juno od Gvozda, gdje je vladao ban Hrvatske i Dalmacije, i na banat sjeverno od Gvozda, gdje je vladao ban totius Sclavoniae. Istona Slavonija bila je pripojena banatu Mave. O naravi te rascijepljenosti moda najrjeitije govori i navada mletakih dudova koji su, kad im je god trebalo i kad bi se osjeali jaima od ugarskih kraljeva, uvodili meu svoje brojne naslove jo i ovaj: dux Dalmatiae et Croatiae. Mletaki dudevi kitili su se tim naslovom vrlo esto. Od 1000. godine promjenjiva im je fortuna taj naslov dodue as uzimala, as vraala, da bi od 1420. oni konano zavladali manje-vie itavom istonom obalom Jadrana. Slobodnim je ostao jo samo Dubrovnik, koji je balansirajui izmeu verbalnog vazalstva ugarskom kralju, i ustupaka Mleanima, a na kraju i zlata kojim je od Turaka jednom godinje otkupljivao slobodu, stekao ogranien, ali za ono vrijeme posvema primjeren suverenitet. I dok su se tako dijelovi nekadanjeg hrvatskoga kraljevstva komadali i uruavali kao da su kule od pijeska, nalo se u oblinjoj Bosni jo energije koja je bila kadra da i u novim okolnostima stvara dravna arita i da nastavlja dravnu, a donekle i duhovnu i jezinu tradiciju zaetu u Hrvatskoj za vrijeme njezinih narodnih vladara. U zrelom srednjem vijeku pokazalo se u punoj dramatinosti da se geopolitika sredinjica izmeu Primorske i Posavske Hrvatske, dakle srce Hrvatske, nalazi u Bosni i da Bosna, kad se osamostalila i otkada su se u njoj na specifian nain objavili zapadni utjecaji, nikada vie nije izlazila iz civilizacijskog okvira to ga je zacrtala prethodna hrvatska kraljevina. Ugroena hrvatska kulturna i dravna nezavisnost u Bosni se za neko vrijeme spasila i sauvala sve do upada Turaka u Europu. Zato je ispravnije propast hrvatske srednjovjekovne drave vidjeti u godini 1463. kada je, bez neke spektakularne mitske bitke, nestalo kraljevstvo posljednjeg katolikog bosanskog kralja Stjepana Tomaevia. Taj trenutak simbolino obiljeava i kraj srednjovjekovne epohe na ovome tlu, i to ne samo u Bosni nego i u itavoj Hrvatskoj, kako onoj dalmatinskoj, tako i sjeverozapadnoj. Sudbina srednjovjekovne Bosne u mnogim svojim aspektima rekreirala je poziciju hrvatske ranosrednjovjekovne drave, i to upravo zato to su njezini narodni gospodari, jednako kao i prethodni hrvatski knezovi i kraljevi nekad vie, a nekad manje, pokuavali, a onda ponekad i uspijevali, pronai ravnoteu izmeu ojaale Srbije na istoku, pohlepnih Maara na sjeveru, lukavih Mleana na moru te predalekih i esto posvema apstraktnih papinskih zamisli. Jednom bulom iz 1089. podloio je protupapa Klement III bosansku biskupiju, na molbu slavnoga slovinskog kralja Bodina, metropolitu u Baru. To je najstariji spomen bosanske biskupije koji nam odmah pokazuje svu fluidnost njezine topografije i njezine sudbine. Naime, Bosna je as bila podlona metropolitu u Dubrovniku, as

21

nadbiskupu splitskom, a imala je i razdoblje kada je bila podvrgnuta izravno papinskoj vlasti, i bio joj je mjerodavan nadbiskup u ugarskoj Kaloi. U srednjem vijeku kao da i nije bilo poznato gdje su to zapravo bosanske granice, a nije se znalo ni gdje joj je sredite. Srednjovjekovna Bosna nema vrsta sredita, ali nema ni markiranih granica. Tako ju je ve bizantski car povjesniar Konstantin nazivao zemljicom Bosnom, a opet neki noviji izvori, posebno u vezi s pojavama patarenstva na Balkanu, toliko su proirivali tu zemlju da su kao njezine dijelove spominjali ak i Moldaviju i Transilvaniju. U doba Kulina bana pojavila se u Bosni, koja je, kako izvjeuje papinski legat, bila dugaka deset dana hoda, napast patarenstva. Patareni su se proirili u prvom redu kao posljedica poganskih ostataka i neasimiliranih kranskih predodaba i na njihovu napast Europljani su odgovorili hitro i otro. Bosanskim bogumilima, kako su ih nazivali, koji su i sami propovijedali askezu i uzdranost, najbolje se bilo suprotstaviti novim prosjakim redovima i kriarskom vojnom. Najprije su u Bosnu stigli dominikanci koji su ve u prvoj polovici 13. stoljea dali nekoliko biskupa. Franjevci koji su doli neto kasnije ostavili su ondje dubok trag, pribliivi se narodu koji ih je od milja i neke srdane bliskosti u mlaim razdobljima prozvao ujacima. Do kraja vladavine Kulina bana, a on je Bosnom vladao do 1203., zemlja je u vjerskom pogledu bila proarana herezama, ali je ve bila i razmjerno homogena. Tragovi patarenstva nisu u njoj bili presudni. Prevladavao je jezik koji se govorio i u drugim hrvatskim krajevima, a to e rei ikavski govor to je inae vidljivo na brojnim spomenicima, kako onima u kamenu, tako i u pergameni, a u uporabi je bila zapadna bosanska irilica koja je u te krajeve stizala preko Bugarske i junih dalmatinskih gradova. Za vrijeme Kulinove vladavine bosanski krstjani obvezae se na vjernost papi, dakle i latinskom jeziku. Dokumenti iz 1203. izravno o tomu govore. Ali povijest Bosne u tim vremenima razmjerno je tamna, izvori su rijetki. Brojni su ostaci pisane kulture te rane Kulinove Bosne, od onih kamenih ploa, preko natpisa na stecima, pa do pergamentnih dokumenata, meu kojima se istie Listina Kulina bana iz 1189. godine. este su bile tada i papinske istrage nad ondanjim biskupima. Jednu takvu istragu vodili su iz Rima 1232. pa su njezini rezultati potaknuli niz politikih dogaaja, a jedan je bio i taj da je Bosna 1235. bila predana u potpunu vlast Kolomanu. Kada je k tomu Koloman, dvije godine kasnije osvojio i Hum, jo su se vie uvrstile zajednike sudbine razuene Hrvatske i njezine geopolitike sredinjice u Bosni. ubii Bribirski podupiru samostalnost Bosne Ugarska vlast nad Bosnom dovela je onamo snanu hrvatsku porodicu ubia Bribirskih, vlastelina i gospodara junoga hrvatskoga banata. Na svojim su dvorovima ubii u cijelosti prihvatili obiaje tadanjih europskih feudalaca. Imali su uza se uene biljenike, to se i danas moe vidjeti u kvaliteti njihovih isprava. Juraj ubi koji je stolovao u Klisu imao je u svojoj pratnji lijenika magistra Benvenutea. ubii su, kako je poznato, mnogo itali, pa se za jednoga od njih, Mladina II, zna da je opetovano i za vlastiti uitak itao Bibliju. Pavao I Bribirski rodoelnik je njihove prisutnosti u Bosni. Godine 1299. on se iskoritavajui ugarsku vlast proglasio gospodarom Bosne, a zatim je jo i vojno pokorio. Postavi u njoj za bana svoga brata Mladina I, kojega podlonici odmah ubie. Pavao im tada za novoga bana odredi svoga sina Mladina II ubia, za ije se vladavine posebno snano osjetio kulturni udio franjevakog reda na itavom bosanskom tlu. U vrijeme Mladina II oni su izgradili u Bosni svoje prve samostane. Mladinov dvor bio je prvi bosanski dvor koji je u potpunosti slijedio dvorske obiaje i dvorsku kulturu Zapada. Na dvoru je uz bana boravio lijenik i pisac Vilim de Varegnana, koji je ondje radio ne samo kao kraljev ranarnik nego je pisao i znanstvena djela. Tako, kada je zgotovio svoju knjigu Secreta sublima medicinae, posvetio ju je svom nekadanjem gospodaru Mladinu II, uzdiui u posveti banovu uenost i naglaujui kako taj medicinski spis mogu razumjeti samo oni koji imaju Mladinovu kulturu. Autor je svoje djelo Mladinu sveano predao u Zadru u crkvi Svetoga Krevana, pa je taj prizor prikazan na inicijalu rukopisa koji se i danas uva u Beu. Ban bosanski svoga je lijenika Vilima slao i u diplomatske misije. Uz Vilima bio je na Mladinovu dvoru i biljenik Mihovil, takoer veoma uen ovjek. Mladinov brat Juraj II ubi okruio se zanimljivom svitom pa je njegov lijenik bio Conradus de sancto Alpido, a biljenik magistar Kuzma. U ispravama to su izlazile iz ureda tih ubia esto je pozivanje na hrvatsku dravnopravnu tradiciju. Doista, nije bilo nekog sudovanja ili sabora, a da se nije u dokumentima prizivala ta tradicija. ubii su posjedovali i dobre knjinice. Pavao II ubi oporuno je neke kodekse ostavio franjevcima u Bribiru, meu kojima djela svetoga Bonaventure, djelo Izidora iz Sevilje, dijaloge pape Grgura, a crkvi u Skradinu ostavio je i dva misala, od kojih je jedan bio nov, a drugi star i pisan beneventanom. ubii o kojima

22

govorimo posjedovali su takve kodekse za koje je samo nekoliko desetljea prije bilo nezamislivo da bi ih posjedovala neka svjetovna osoba. Mladina III ubia pokopali su u trogirskoj katedrali, gdje su mu na dobrom latinskom 1348. uklesali natpis u stihovima u kojima ga se naziva titom Hrvata, prvim braniem nad prvima i govori prilino nejasno o tomu kako ga ubie slavenskoga roda grijesi. Obitelj ubia Bribirskih odigrala je veliku ulogu u podupiranju bosanske samostalnosti kao i u proimanju zemlje zapadnim kranstvom, koje je onamo stizalo uz pomo franjevakog reda, kojemu su ubii bili bliski ne samo u svojim bosanskim posjedima nego i u Dalmaciji. "Ja prvi oekujem buru..." Nakon ubia Bribirskih na bosansko jo neformalizirano kraljevsko prijestolje sjeo je Stjepan Kotromani, koji je ondje vladao sve do 1353. i koji je prema susjedima vodio vrlo uspjenu politiku. Za njegova vladanja ojaa heterodoksna Crkva bosanska, ali je Stjepan bio toliko mudar da je istodobno s njezinim snaenjem, verbalno i namijenjeno papinim uima, izdao isprave o obvezi rimskoga obreda u crkvenim poslovima u Bosni. I Stjepan Kotromani hodao je po vrlo uskoj liniji koja je preostala njegovoj Bosni, a ta je bila na razmei izmeu Istoka i Zapada, izmeu politikih i vjerskih interesa koji su se kriali u njegovoj zemlji. Kotromanievim verbalnim prihvaanjem rimskoga obreda 1339. bili su stvoreni uvjeti za jo organiziranije dolaske franjevaca, a to je znailo i vee irenje pismenosti u prostorima u kojima do tada nisu bili u izravnom doticaju sa zapadnim kranstvom. Upravo su franjevci bili oni koji su znali u Bosni ii srednjim putem, koji su bili spremni narod pored latinskoga poduiti i domaem pismu. Kristijaniziranje bosanskoga ireg puanstva i tijekom 13. i 14. stoljea vremenski je sukladno srodnim pothvatima s preostalim poganskim plemenima u Prusiji i u Litvi. Ali i pored tih franjevakih napora, rimska papinska stolica, a jednako tako i bizantski patrijarsi, nikada nisu odustajali od svojih optubi na raun Crkve bosanske i njezine dravne hereze. Od Inocencija III do Pija II Crkva bosanska proglaavana je manihejskom. Njezinim se vjernicima grozilo iz Vatikana zato to su avla smatrali jednakim Bogu, to su osuivali Stari zavjet, a kvarili Novi, i to nisu vjerovali u Kristovu tjelesnost. Bosanski manihejci nijekali su Kristovu jednakost s Ocem. Samostalnost Crkve bosanske i njezino manihejstvo nije nita manje smetalo bizantinskim patrijarsima, koji su krstjane nazivali kudugerima to znai krivokletnicima, onima koji gaze kri i koji su gori ak i od katolika. Po kasnijoj slavi, ali i po zemaljskoj moi, najvei meu autohtonim bosanskim vladarima, prvi pravi bosanski kralj bio je Tvrtko, koji je na prijestolje stupio sredinom 14. stoljea kao petnaestogodinjak, ostavi ondje dulje od svih drugih bosanskih vladara. Tvrtko je uspio postati ne samo vladarom zemljice Bosne nego je poslije svoju vlast proirio i na istonim njezinim granicama u Rai. On je osvojio Kotor, a i Trebinje u dubrovakom zaleu, uspostavio je vrstu granicu prema zapadu, a proirio je svoju vlast u junoj Hrvatskoj te su mu se podloili i Split, i ibenik, i Trogir, i juni otoci. Tvrtko se 1390. proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije pa je tada kao i u vrijeme ubievih, oivio u Bosni tradiciju narodnih hrvatskih vladara iz ranog srednjovjekovlja. U njegovo doba jo je vie ojaala i samostalna bosanska Crkva, ona to je dubrovaki tadanji izvori nazivaju glexia di Bosna. Jedan njezin odlinik, neki Radin, ija oporuka s obzirom na bogatstvo to ga je iza sebe ostavio vie podsjea na testament jednog rimskog kardinala nego na posljednju volju nekog rubnog bosanskog manihejca, tvrdio je da njegova Crkva ispovijeda pravu apostolsku vjeru. Na elu joj je bio domai episkop, a pomagali su mu poglaviti krstjani. Bila je ta Crkva dravna i njezinu heterodoksiju, razumljivo, nisu priznavale papinske vlasti. Postojao je niz liturgijskih spisa, evanelja, apostola i apokrifa koji su bili u liturgijskoj uporabi krstjana. Neki od tih hrvatskim jezikom i bosanicom ispisanih rukopisa sauvani su i dan-danas. Kao pripadnici dravne Crkve njezini istaknuti lanovi sudjelovali su u stvaranju svih vanijih dvorskih odluka, kao i u radu sabora. Crkva bosanska zadrala je svoju mo i utjecaj na vladarsku kuu u Bosni sve do 1450. kada je posljednji bosanski vladar Stjepan, pritisnut aktualnim turskim naletima, odluio da je iskorijeni pa je u Bosni sredinom 15. stoljea nastao val agresivnih prevoenja na katolianstvo. Bilo je to vrijeme u kojem su turski konjanici ve preplavili cijelu Bosnu i kada se s Turcima nije vie moralo lisiiti. U Bosni iz vremena Stjepana Tomaevia, u Bosni u predveerje pada, ipak su jedno bile deklaracije Stjepanove i njegovi iskazi o prihvaanju Katolike rimske i latinske crkve, a drugo stvarnost te krhke samostalne drave i njezine dravne Crkve koja je potpuno nestala tek s propau bosanskoga kraljevstva 1463. Pisao je Stjepan Tomaevi tada u strahu pred Turcima papi Piju II u predveerje pada Bosne 1461. kako "turski car Muhamed misli iduega ljeta s vojskom na me udariti i da je ve

23

vojske i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti." Nabraja dalje kralj koga je sve molio za pomo pa kae: "Jednako molim i tebe. Ja ne traim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi nee uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bonjaci da neu sam samcat biti u ratu, hrabrije e vojevati." Stjepan u svom dramatinom pismu podsjea papu da se ve njegov otac, kada mu je papa Eugen ponudio krunu, ustruavao da je primi bojei se Turaka i jer nije jo bio izagnao manihejce iz svoga kraljevstva i jer je i sam bio nov kranin. Kae Stjepan papi: "Ja sam pak kao dijete krten i uio sam latinsku knjigu i vrsto prihvatio kransku vjeru, pak se ne plaim ega se otac bojao." Stjepanove procjene o turskim upadima i o njihovim daljim planovima bile su potpuno tone. On je papi ve tda rekao kako zna da e Turci nakon njega napasti Dalmaciju i Ugarsku i da e moda preko Kranjske i Istre "potraiti Italiju, i to zato jer je nezasitno vlastoljublje bez granica." Stjepan zavrava ovako: "Ja prvi oekujem buru, a za mnom e i ostali narodi okusiti svoju sudbinu." Apokalipsa i knjige Bio je to poetak kraja. Turci su preplavili Bosnu, a onda je u Hrvatskoj dolo do odlune bitke na Krbavskom polju. Tu izginu na tisue hrvatskih vojnika i pade cvijet hrvatskoga plemstva, u bitci koja je 1493. Hrvatskoj donijela poraz od kojega se njezine pravne i duhovne ustanove dugo nee oporaviti. Poraz na Krbavi ostavio je na suvremenike snaan dojam. Apokalipsa je u Hrvatskoj zadobila ruho sadanjosti, i to upravo u trenucima kada je Europa krenula u svoju do tada najveu duhovnu pustolovinu, u doba kada se obnavljao interes za antiku, kada su se otkrivali novi kontinenti i nove prometnice, kada su se pokretali prvi strojevi na vodu i vjetar, kada se ubrzala plovidba, ojaala vojna tehnika, kada se dolo na samo dno religijskih kriza i katarzi, i kada se uz pomo izuma pominih slova stvaraju prve knjige kao industrijski proizvodi. I ovaj put, u sam osvit poraza, Hrvati su reagirali na nain slian onome kada im se raspadalo kraljevstvo u prvim godinama 12. stoljea. Kao to su tada isklesali Baansku plou, i to ne kao da im je ona prvi tekst na narodnom jeziku nego kao da na njezin kamen upisuju i svoj posljednji tekst, tako su i sada u trenutku definitivne politike propasti zapoeli tiskati svoje prve knjige kao da su im posljednje. U tom vremenu izreena je u hrvatskoj knjievnosti i velika istina o vanosti knjige u povijesti, o vanosti napisana teksta i o snazi pamenja. akan Broz Koluni zapisao je 1468. na marginu nekog kodeksa, ali dovoljno glasno, "gdo knjige potuje" taj neka je "knjigami potovan". Ta reenica stoji, dakle, na kraju hrvatskoga srednjovjekovlja. Mogla mu je stajati i na poetku. I avli su govorili hrvatski Problematika narodnih jezika, pitanja njihove standardizacije i njihove uporabe u poslovima crkve i drave prizivala je u srednjovjekovlju sliku Babilonskoga tornja. Iz te slike izvirao je neki danas nama teko shvatljiv strah mnogih onodobnih monika od viejezinosti, strah koji su ponekad poznavali i oni u kojih ga se najmanje moglo oekivati, sami pisci. Taj strah usko je povezan s milenijskim proroanstvima da e svijet jednom postati Babilon, dakle neto po definiciji negativno, taj strah povezan je s idejom da se ljudi nee tada uope razumjeti i da se mnoina jezika vie nee moi nadzirati. Na pitanje koliko na svijetu ima jezika, teolozi su tada bez razmiljanja odgovarali. Oni su, naime, znali da ih ima tono 72. Kada bi ih se pitalo zato tono toliko, oni su imali spreman odgovor, u biti veoma jednostavan. Trebalo je pobrojati Noine potomke, Semma, Kama i Jafeta, a onda njih pomnoiti s brojem djece, dakle s 27, 30 i 15 i zbroj je bio 72. Nije se sjena Babilonskoga tornja nadvijala samo nad splitskim crkvenim sinodima, ona je nad hrvatskim piscima ostala nadvijena tijekom cijeloga srednjovjekovlja. Istjerati zloduha iz Babilonskoga tornja moglo se samo jedinstvenim i boanskim jezikom, koji su razumjeli svi nebesnici, a taj je mogao biti samo latinski jezik. U ono vrijeme svi koji nisu znali latinski jezik imali su nekog posla s avlom i s Babilonskim tornjem. Bili su to barbari. U srednjem vijeku ak su i ptice pjevale na latinskom jeziku, a i zvona su zvonila oponaajui ritam latinskih molitava. Ali stvaranje modernih nacija, a time i modernih knjievnosti, ovisilo je, naprotiv, o razvijenosti komunikacije na narodnom jeziku. Homogenizacija novih nacija temeljila se na razlikovnosti to ju je prema drugima nudio vlastiti jezik. Borba za lingua vulgaris tako je od poetka drugoga milenija i kroz itav zreli srednji vijek bila sredinje pitanje. Nisu samo Hrvati u desecima prigoda pred papom i kod kue, u susjedstvu i na udaljenim dvorovima, branili pravo svoga

24

narodnog jezika i njegove uporabe u obredima, u kancelarijama i katehizaciji. Jakov Swinka, nadbiskup Gniezna u Poljskoj, alio se tako koncem 13. stoljea da njemaki franjevci na slubi u Poljskoj ne znaju poljski, da ga ne ue, pa im je naredio, jer je kao poljski nadbiskup to mogao, da se bez iznimke u Poljskoj mora propovijedati na poljskom jeziku, a sve u svrhu zatite onoga to se ve tada nazivalo lingua polonica. Jezinoj situaciji u Hrvatskoj u to doba stanovitu blagotvornost donosila je i injenica to su Hrvati ivjeli u istom kraljevstvu s Maarima. U to vrijeme, naime, maarska nacionalna politika nije se sluila i agresivnom jezinom praksom. U tom je smislu u germanskim dijelovima Europe odnos veih drava naspram manjih naroda bio mnogo neugodniji. Stjepan II, kralj ugarski, ve 1030. godine, dakle mnogo prije Pacta Conventa doslovno govori ovo: "Gosti koji dolaze s raznih strana donose sa sobom svoj jezik, svoje obiaje, razne alate i oruja i sva ta raznolikost za kraljevstvo je ukras, ona uljepava svaki dvor, a za neprijatelje ona je predmet zavisti. Jer kraljevstvo koje ima samo jedan jezik i samo jedne obiaje slabo je i neotporno." To su rijei izreene s prijestolja koje je postalo i hrvatsko. Bio je to dobar znak da barem s Maarima Hrvati nee imati problema dok budu razvijali svoje posebnosti i svoju na jeziku temeljenu narodnu svijest. Nakon srednjovjekovlja moi e se Hrvatima na meunarodnoj sceni napraviti mnoga zla, ali im se u jezik nakon toga razdoblja teko vie moglo dirati. Hrvatski je jezik bio stvarnost o kojoj mnogo govore i okolnosti jedne udne predstave na Trgu Svetoga Marka u Veneciji 1525. godine. Tamo je glasoviti buffon Zuan Polo, inae podrijetlom s Korule, priredio spektakl u kojemu su se vile, bogovi i pastiri sporazumijevali talijanskim i latinskim jezikom, a kada bi se pojavili avli, oni su se publici obraali na hrvatskom jeziku. Strah od Babilonskoga tornja bio je na djelu, a to to su avli ponekad voljeli hrvatski i nije uvijek bilo loe za budunost i vrijednost hrvatske knjievnosti. Evolucija viejezinosti U prva dva stoljea drugoga tisuljea europski su narodi sve to vie zadobivali svoje budue fizionomije. Javljali su se irom Europe prvi oblici nacionalne svijesti, i taj proces nije ometala injenica to su teritoriji tadanjih drava bili obino etniki heterogeni. Najmanje su homogene bile one kneevine ili kraljevine to su poput Hrvatske i Bosne nastajale na rubovima velikih carstava i od kojih se oekivalo da svoje odnose prema feudalnim gospodarima preispituju od prigode do prigode. Na rubovima utjecaja zapadnoga kranstva i ondje gdje su poinjale interesne sfere Bizanta vrenje rasa i pristiglih plemena bilo je jo najsnanije. Ljude je tu prvotno povezivala tek podruna svijest, njihovi zajedniki ekonomski interesi, zajednika sudbina, zajedniki neprijatelji. Ono to bismo danas nazvali regionalizmom bilo je sila koja je povezivala sve njihove tenje i njihovu svakodnevicu. Nakon pokrtavanja i kada je njihov religijski ivot zadobio na intenzitetu i obuhvatio itavu zajednicu, pojaavala bi se u tih rubnih naroda kulturna svijest, osjeaj da su i oni lanovi ope kranske crkve, osjeaj da su zato to su prihvatili zapadno kranstvo postali udionici latinske pismenosti, a time i u knjievne batine za koju su znali da je fiksirana i da se na nju njihova skupina moe uvijek duhovno osloniti. Jaanju nacionalnih svijesti najvie je ipak pridonio razvojposebnih narodnih jezika. Jezik koji je Hrvate razlikovao od susjeda, i to ak i od onih to su ivjeli u oblinjim umama ili naseljima, davao im je osjeaj da pripadaju samo svom narodu, dakle, kako su oni govorili, svom jeziku. Nije sluajno to se topografsko shvaanje domovine i jezika u srednjem vijeku preklapalo. Kad Turci Hrvatima napadnu domovinu, kada ih poraze na Krbavskom polju, oajni pop Martinac napisat e kako Turci "nalegoe na jezik hrvatski" i pri tome kada kae jezik, misli u kategorijama svoga vremena, to znai da za njega jezik jest hrvatsko tlo a ne skup gramatikih ili pravopisnih pravila. Tek od drugog tisuljea novi su govorni jezici doseljenih naroda poeli ulaziti i u javnu i knjievnu uporabu i zapoeli su se oblikovati kao sredstva miljenja te praktinog i poetskog iskaza novih naroda. Slijedila je duga evolucija koja se protezala kroz itav srednji vijek, a koju je prije svega karakterizirao otpor protiv prevlasti internacionalnih i opih jezika. Ti opi jezici, bili oni latinski ili slavenski, opi crkvenoslavenski jezik, sauvali su svoju prevlast u obredima i na nekim drugim slubenim podrujima, ali su u svakodnevnom ivotu sve vie bili zamjenjivani narodnim jezicima. Naime, mi nemamo dokaza o tomu da je najire puanstvo u Hrvatskoj nuno imalo pozitivan odnos prema opeslavenskom jeziku u obredima, ali imamo razloga prihvatiti da su oni ovaj jezik na dva razliita naina uspostavljali prema latinskom i prema hrvatskom jeziku i to prvo zato to je opeslavenski jezik njima bio razumljiv i jer je bio blizak njihovoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji, a u isto vrijeme osjeali su da je taj jezik umjetan, da je neka vrsta slavenskoga

25

latinskoga, kojega su zbog toga vrlo rano izloili sve jaem utjecaju svoga svakodnevnog govora i uskoro potpuno istisnuli. Mi nemamo izravnih tragova o tom dvojnom osjeaju prema crkvenoslavenskom liturgijskom jeziku u onodobnih Hrvata, ali da je on poostojao posvema je razumljivo. Tako se i dade objasniti razmjerno brz prodor elemenata hrvatskog jezika u opeslavenski jezik liturgijskih spisa, kao to se tako moe tumaiti mjestimino tvrdoglavo inzistiranje na starim i mrtvim oblicima, to je svakako bilo u interesu konzervativnomu niem sveenstvu koje se suprotstavljalo viejezinosti. U ojaalim gradovima, a ne treba zaboraviti da se broj stanovnika u Europi od 12. do 13. stoljea gotovo utrostruio, latinski jezik irom kranske zapadne Europe nije bio samo jezik obreda. To ga je i razlikovalo od statusa crkvenoslavenskog jezika koji je ipak ostao samo jezik obreda. Obredna, pak, funkcija latinskog jezika bila je mnogo neznatnija u usporedbi s drugim podrujima koja su bez latinskoga jezika tada bila nezamisliva. Bio je latinski jezik u uporabi i kao jezik ureda i kao jezik znanosti, jer je bio jezik teologije, a to e rei i sveukupne onodobne znanosti, kako humanistike tako i prirodoslovlja. Papa Inocencije pie senjskom biskupu 1248. godine U sve naseljenijim gradovima Dalmacije jaao je graanski sloj, rasla je njegova samosvijest te je sve vie u svakodnevnu uporabu, pisanu takoer, poeo ulaziti i narodni jezik. U Dalmaciji su talijanski jezik uvrstili posebno Mleani, ali oni nisu mogli, a ni htjeli, sprijeiti da u gradovima puanstvo govori i svoj hrvatski jezik, te da svoje tekstove pie prvo glagoljskim, neto kasnije irilskim, a naposljetku i latinskim pismom. Hrvatski jezik bio je tako jo jedan jezik domae elite, sveenstva i vladajueg sloja. Te drutvene skupine njegova je uporaba samo jo vie uklapala u opi trend viejezinosti. Tako je bilo i u Dalmaciji, ali donekle i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U obje te regije moemo govoriti i o trojezinosti, s obzirom da su u uporabi pored latinskoga i hrvatskog bili jo i talijanski odnosno njemaki jezik. Oni slojevi koji su imali potrebu komunicirati sa svim drutvenim slojevima, a koji su bili predstavnici crkvene i politike, ali sve vie i trgovake elite, nisu vie mogli bez poznavanja drugih europskih jezika, a jo manje bez poznavanja jezika koji je bio u uporabi u veega dijela puanstva u njihovoj vlastitoj sredini. Proces snaenja uporabe narodnog jezika u Hrvatskoj, a i u srednjovjekovnoj Bosni, iao je usuprot svim sinodalnim zakljucima i svim anatemama. Jer svi ti papinski dokumenti, ak i kada su bili najbojovniji, a i onda kada su bili dareljivi, nisu traili drugo nego da u Hrvatskoj opstane dvojezinost. esto se u vezi s tim navodi kao iznimno vaan pomak u rimskoj jezinoj politici pismo pape Inocencija IV kojim je on senjskomu biskupu Filipu dopustio uporabu slavenskoga jezika i to samo ondje gdje je taj jezik i otprije bio u uporabi. Taj dokument, dakako, koliko je god doputao tek ogranienu uporabu glagoljice i premda je svojim sadrajem bio vrlo izravan, ipak je samo jo jedan dokaz da je dvojezinost bila ono to se od Hrvata oekivalo i da je to to su oni takvoj dvojezinosti najee uspijevali odgovoriti i bilo uzrokom relativno i brza i uspjena irenja i glagoljice i hrvatskoga narodnog jezika prvo u samostanskim i seoskim sredinama, a poslije sve vie u katedralnom i gradskom okruju. Evo to je zapravo pisalo u Inocencijevu pismu iz 1248. godine: "Inocencije biskup, sluga slugu Bojih, asnom bratu (Filipu), biskupu senjskom (alje) pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kae da ima u Slavoniji osobito pismo za koje sveenstvo te zemlje tvrdi da ga ima jo od blaenoga Jeronima, a upotrebljava ga u slubi Bojoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za obiajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio doputenje da smije sluiti slubu Boju u spomenutom jeziku. Mi dakle, imajui na umu da je jezik podreen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlau ove isprave traeno doputenje, ali samo u onim krajevima u kojima se (ve) upotrebljava gore navedena, samo da se razlikom pisma ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uope ne bude slobodno ovu ispravu bez naeg doputenja okrnjiti ili joj se drskom smjelou protiviti." Smisao Inocencijeva odobrenja nije se u svom duhu mnogo udaljio od neto mlaeg, ali vrlo karakteristinog odlaska hrvatskih glagoljaa u eku u samostan Emaus, kamo ih je 1347. pozvao Karlo IV kako bi poduili eku brau glagoljskomu pismu. Poziv svjedoi o veoma liberalnoj jezinoj politici toga doba. Naime, dok su hrvatski misionari u Emausu uili eke kolege glagoljici, uili su oni te ehe i svome hrvatskom jeziku, a esi zauzvrat njih svome. Tako su utjecaji emauske misije bili obostrani i oni su i danas prepoznatljivi u jeziku mnogih onodobnih knjievnih djela, ali su vidljivi i na sadrajnoj i tematskoj razini knjiga to su iz Emausa bile proirene u obje sredine. To da neki Provansalac u to vrijeme pie na talijanskom ili da Talijan neko svoje vano djelo napie na provansalskom jeziku, kao

26

to su to uinili na primjer Marco Polo, a i Brunetto Latini, bila je praksa potpuno uobiajena i u njezinu kljuu se mora oditavati i viejezinost hrvatske sredine i njezina otvorenost, bilo prema drugim slavenskim, bilo germanskim, bilo talijanskim utjecajima. Dolazak hrvatskih glagoljaa u Emaus u Pragu dogaaj je koji je imao i iru europsku pozadinu, a bio je povezan s doputenjem pape Klementa VII da se u ekoj moe bogosluiti i na narodnom jeziku. Bila je to samo konstatacija stanja u 14. stoljeu, bio je to trenutak u kojem je bilo oito da su i Germani i Slaveni, jednako kao i Romani, u okviru zapadnoga kranstva stvorili svoje narodne jezike na kojima su bili u stanju stvarati institucije moderne uprave, crkve, ali i zrela knjievna djela. Upravo su esi i Hrvati zajedno podarili Nijemcima njima ne ba nevanu rije Grenze. To je moda i jedina slavenska rije to su je Nijemci bez velikih promjena prihvatili iz ekog hranica i hrvatskoga granica. Nije sluajno to je semantika te rijei sudbinski tako duboko urezana upravo u hrvatsku kulturnu povijest. Hrvatskoj je kulturi sudbina da bude granica izmeu svjetova, ali ne tako da iza njezina kraja zapone tui kraj ili neki nerazumljivi svijet, nego je njezina uloga bila i jest da upravo svojom kulturom potvruje kako je Europa i sve to Europa znai mogua i nakon hrvatskih istonih granica. Zbog takve svoje funkcije hrvatska granica prepuna je oiljaka. Nova Europa treba memoriju Pored vlastitog jezika stvaranju nacionalne svijesti u zrelom srednjem vijeku pridonosila je i svijest o zajednikoj prolosti koju je grupa ljudi gradila na temelju tradicije, ali i poznatih pisanih izvora. Uz to ila je svijest o zajednikoj borbi pojedinih sredina protiv neprijatelja, kako onih unutarnjih tako i onih vanjskih. Jednom su ti neprijatelji bili hrvatski glagoljai, drugi su put oni bili Crkva bosanska, trei put bili su to Arapi, jednom Mongoli a najee Bizantinci. Narodne homogenizacije to su bujale Europom poetkom drugoga milenija, prije svega su trebale dokaze o sebi, o svojoj borbi protiv neprijatelja, trebale su pisanu kulturu, zapise, trebale su memoriju. Posebnu ljubav prema tradiciji, njezinu pisanom fiksiranju, jednako kao i prema urednu arhiviranju svoga svakodnevlja najprije su pokazali gradski slojevi, meu njima najvie trgovaki sloj koji je sve inio da to vie osamostali svoje gradove. Trgovci su prvi sloj koji je u Hrvatskoj izvan crkvene i izvan dvorske kulture osjetio potrebu za knjievnou i opom umjetnou, pa nam se ne ini sluajnim to testamenti iz 14. stoljea svjedoe da prvi privatni posjednici kodeksa s vitekim romanima, dakle s onodobnom zabavnom i trivijalnom literaturom, nisu bile samostanske ili dvorske knjinice, nego privatne knjinice zadarskih trgovaca. Nije drukije bilo ni u Dubrovniku, ni u Trogiru. Jaanje narodne svijesti oslanjalo se na novoosvijetene gradske slojeve koji prema kulturi, pa ni prema jeziku, nisu pokazivali tradicionalistiki odnos,nego je za njih liberalna viejezinost bila najbolji iskaz etnike strukture gradskih sredina, ali i prigoda da mogu komunicirati sa to irim krugom ljudi iz njihove blie i dalje okoline. Kozmopolitizam gradskoga stanovnitva i knjievnost to su je oni itali i stvarali, navodno suprotstavljao se nekoj prostodunosti narodnih pisaca i pisaca iz krugova nieg sveenstva. Takva vizura preostatak je romantinoga pogleda na srednji vijek i na neke njegove tajne mone narodne snage koje iz narodnog genija stvaraju jezik, zatim pismo, a onda i knjievne tekstove. U stvarnosti sve je to bilo drukije. Stvarnost se uspostavljala kao rezultanta dijaloke mree interesa novoga drutva koje se prirodom stvari otvaralo i zapoinjalo graditi suodnose izmeu svih zateenih socijalnih grupacija. Hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost nikako nisu stvorili neki u brdima i po otonim upama skriveni narodni voe, neki buntovni jednojezini manihejci, nego razumni ljudi koji su vodili rauna o interesima svojih prije svega gradskih sredina, u kojima je prva hrvatska knjievnost i nastajala. Zato je i karakteristino to su prva znatnija knjievna djela to ih ubrajamo u zrelu hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost bila prije svega spisi historijskog i kroniarskog sadraja. Pritisnuti svojom geografijom ljudi su se prije svega okrenuli povijesti svojih najuih okolina. Prezbiter iz Duklje Najstariji takav povijesni spis nastao je sredinom 12. stoljea u Baru, a njegov autor kao i postanje djela i danas su veoma nejasni. Zna se da mu je pisac barski prezbiter kojega izvori nazivaju Presbyter Diocleas, to je poslije nespretno ponaeno u pop Dukljanin. Djelo se neposredno nakon to je napisano esto prepisivalo i prevodilo pa zbog te injenice ne znamo kazati njegov izvorni jezik.

27

Najvjerojatnije je spis izvorno napisan na latinskom jeziku. Dukljaninov spis mlai su pisci dopunjavali tako da je danas teko rei koje je u njemu dijelove napisao sam autor, a to su u spis dopisivali oni koji su djelo poeljeli kasnije popravljati. Zbog dodanih ili mijenjanih odlomaka Dukljaninov tekst pretvoren je u monstr-knjigu kojoj je anr gotovo nemogue odrediti, a koja je vie od svega kolektivno djelo vremenom i prostorom ratrkanih autora. Dukljaninova knjiga najee je krivo oznaavana ljetopisom. Ona nikako ne zadovoljava takav anrovski opis. Dukljanin je knjigu organizirao u tri dijela. Rije je ponajprije o zbirci legenda koje veinom nisu kronoloki poredane. Dukljaninovu knjigu najbolje bi bilo nazvati Regnum Sclavorum, iako bi je njezin autor, koji je u duhu svoga vremena poistovjeivao Slavene s Gotima radije nazvao Libellus Gothorum. Prvi je dio knjige najraznolikiji i u njemu se donosi izvorni trebinjski rodoslov iz 10. stoljea s posebnim i opim dodacima i objanjenjima iz najstarije slavenske povijesti. Tu autor ispisuje uvod o Gotima s podacima koji uza svu zbrkanost donose i niz vanih i drugdje inae nepoznatih vijesti o doseljenju raznih skupina Junih Slavena na Balkan i na Jadran. U tom je dijelu Dukljanin prikupio i grau panonskih itija, a donosi fragment o apokrifnom duvanjskom saboru, pie i o Metodiosu, to jest o pravnim knjigama to su ih sastavili jo u Moravskoj Metod i njegovi uenici. Tu su jo uvrteni i legendarni tekstovi koji objanjavaju osnivanje grada Dubrovnika priomkako Radoslav i Pavlimir osnivaju Dubrovnik. Drugi dio Dukljaninova spisa donosi skladnu srednjovjekovnu legendu o blaenom Vladimiru, kojega je utamniio bugarski kralj, ne vodei rauna o romantinoj ljubavi izmeu Vladimira i kraljeve keri Kosare. Pria posjeduje i vrlo tanku povijesnu podlogu, ali joj je nastanak najbolje povezati s romansama to su ih kazivali putujui glumci i trubaduri koji su lutali onodobnom Europom. Na koji je nain legenda o Vladimiru i Kosari ula u Dukljaninov spis nije potpuno jasno, ali moe biti da je ona u usmenom obliku kruila Dalmacijom, pa ju je pisac uo i zapisao. Trei dio sloena i raznovrsna Dukljaninova spisa, koji u cjelini najvie podsjea na tipian srednjovjekovni florilegij, skup raznoraznih sadraja, ljetopis je u uem smislu. Tu u treem dijelu knjige pisac daje pregled dogaaja u Duklji kronolokim rasporedom. Knjiga prezbitera iz Duklje pravi je knjievni plod srednjega vijeka u kojemu je prolost prikazana nekritiki, a svrha prikaza prije svega da aktualizira prolost i prilagodi je dnevnim potrebama pieve okoline. Zato su u knjizi esta i polemika mjesta koja izviru iz pieva pokuaja da i on kae svoju o aktualnom sukobu barske i dubrovake nadbiskupije. U svom tekstu autor ima jednak odnos prema svim izvorima i njemu je svejedno da li ti izvori dolaze iz usmene tradicije, ili se oni mogu dokumentirati u pisanoj potvrdi. U pisca iz Bara pitanja vjerodostojnosti izvora i tonost kronologije uope se ne postavljaju. Sve to on iznosi kao da se dogodilo u nekoj posve maglovitoj prolosti, koja prijeti da ue u svaiju sadanjost. Prezbiter iz Duklje ne razlikuje legendu od kronike, usmenost od dokumentarnosti, povijest od mita, ali on upravo zato i uspijeva stvoriti anrovski hibridnu i po svemu u duh svoga doba uronjenu knjigu. Nita u toga pisca nije bilo drukije od rasprostranjene i svjesne anrovske neodreenosti u autora njegova doba. Ni oni nisu znali prolost itati i proitati drukije nego iz kategorije sadanjosti i trenutane uporabljivosti. To je uzrokovala jednostavna injenica da ljudi toga doba uope nisu imaginirali budunost, osim ako im ona nije bila opa dekadencija i apokalipsa ili ako nije bila "povijest" spasa. Takav skueni crno-bijeli doivljaj budunosti onemoguavao je naraciju prolosti iz vizure neega to se ve dogodilo. Dukljanin, sve kad bi i htio, ne bi mogao znati da je kazivanje povijesti tek prisjeanje na neku buduu kauzalnost. To e otkriti tek mlai povjesniari. Da je povijest uiteljica budunosti, Dukljanin ne zna. On naime dri da je sadanjost uiteljica povijesti. Postoji u Dukljaninovoj knjizi apokaliptini dodatak koji izvorni autor zasigurno nije napisao, ali koji svakako dobro pristaje opoj strukturi rukopisa i mlai ga nastavljai nisu sluajno uvrstili u knjigu. Taj izvrsno sroeni tekst koji pripovijeda o smrti hrvatskoga kralja Zvonimira pronaao je splitski humanist Dmine Papali u Makarskoj poetkom 16. stoljea u nekom starijem rukopisu. Odmah je hrvatski tekst toga djela, koji se najee naziva Hrvatskom kronikom, prepisao te ga odnio Marku Maruliu da ga on prevede na latinski jezik. Sudbina Dukljaninova djela sukladna je tako sudbini mnogih velikih povijesnih djela onoga vremena. I nad njom su potomci rado obavljali djelo dobroinstva. Dukljaninov spis ukljuuje se tako u maticu srednjovjekovnih povijesnih djela kakva su bila Geste des Bretons, Geste des Romans ili Conqute de Constantinople, s time da je taj spis kao i sva navedena djela napisan u doba veoma maglovitih predodaba o povijesti. Mlai povjesniari, iako su nad istim ovim materijalom pokazali moda mnogo vie akribije i poznavanje predmeta o kojem su pisali, ipak nisu mogli nadmaiti sposobnost prezbitera iz Duklje da cjelokupnu povijest Slavena pretvori u zanimljive pripovijesti. Ta osobina uvrtava Dukljanina meu najvanije europske skupljae usmene i dokumentarne grae ne samo u njegovu vremenu.

28

Toma arhiakon: strast i zrno istine U 13. stoljeu u Splitu napisano je i jedno od najslavnijih, ali i najkontroverznijih djela itave hrvatske historiografije. To je Kronika splitskog arhiakona Tome koji se rodio 1200. godine. Studirao je u Bologni pravne znanosti, ondje je sluao i Franju Asikoga, za ono doba stekao zavidno obrazovanje, izvrsno upoznao latinski jezik, a uputio se i u izvore klasinih knjievnosti. Veoma nagle i prevrtljive naravi, Toma se odmah ukljuio u tada aktualne borbe za komunalno osamostaljivanje Splita. Iz njegove Kronike na svakoj stranici izbija silna autorova elja da govori u ime probuenoga graanstva i da iskazuje interese sloja koji je elio izmeu cara i pape, a u doba slabljenja bizantske moi, pronai svoj prostor i ostvariti uvjete ekonomskom i kulturnom probitku. Splitski arhiakon Toma pie iz pozicije onoga koji zna da je stoljetna bizantska prevlast u Dalmaciji dola kraju. Od njegova vremena povoljni vjetrovi na hrvatsku stranu Jadrana dolazit e samo sa Zapada. Toma je takoer veliki poklonik toga smjera, smjera iz kojega pue i svje i blagotvoran maestral. Intenzivno osjeajui tu meteorolokokulturoloku zakonitost, Toma nije uvijek bio kadar shvatiti da je tadanji glagoljaki hrvatski sveenik bio takoer ovjek zapadne kulture. za Tomu je glagoljaka napast preostatak staroga, dakle bizantskoga, i on se protiv te napasti borio svim sredstvima. Toma je zato i otiao u Anconu da bi iz Italije, iz latinskoga svijeta doveo u Split potestata. Ali ne putuje Toma u Anconu da bi napakostio Hrvatima, Gotima, kako ih krivo, ali u duhu vremena naziva, ve Toma odlazi preko mora da bi ostvario ono to je u svim talijanskim gradovima njegova doba samorazumljivo, da bi u Split doveo profesionalca koji e modernizirati gradsku upravu, a zadrati objektivnost, ne ometajui razvojsamostalnosti, ve potiui je u duhu vremena. Arhiakon Toma izvore kojima se slui u svojoj Kronici veoma esto izvre pa i krivotvori. I on poput prezbitera iz Duklje ne pravi razliku izmeu usmena i pisana izvora, ali je nepobitno da su stranice njegove Kronike najstarije nama poznato mjesto s kojega u hrvatskoj knjievnosti progovara jedan neobuzdani kritiki glas, koji sa estinom prosuuje druge, katkad nepravedno, a katkad sitniavo, ponekad agresivno a ponekad i blago, ali radi sve to uvijek i bez iznimke sa zavidnom moralnom koegzistencijom. Njemu, koji je sav bio uronjen u sadanjost, povijest je posluila tek kao sredstvo da bi protumaio odnose koje je htio da vide i drugi. O budunosti taj pisac u duhu suvremenog mentaliteta malo vodi rauna, pa ga to nesnalaenje s buduim, prisiljava da dogaaje to ih opisuje nie u beskonane lance. Toma izmeu dogaaja ne uspostavlja relaciju uzroka i posljedice. On tekst organizira u fragmentima od kojih je svako posveen po jednom zasebnom dogaaju. Zato u Kronici i ne postoji ono to bismo mogli nazvati njezinim krajem i njezinim poetkom. Arhiakon Toma zastupao je onu struju u tadanjoj europskoj politici koja je na prvo mjesto postavljala prava kaptola, koja, iako su pripadala crkvenoj vlasti, nisu bila u kontradikciji s idejom komunalne slobode. Poznato je da su u ono doba upravo kaptolski zborovi, s biskupima koji su bili nekom vrstom onodobnih knezova, nudili ne samo u Splitu nego i u Zagrebu prve i najstarije oblike komunalnoga ureenja u tadanjoj Hrvatskoj. Toma arhiakon opisao je u svojoj Kronici povijest splitskih biskupa, obraujui sve one slavne stare biskupe poput Natalisa i Maksima, Lovre i Arnira, da bi na koncu svoje knjige opisao i biskupe koje je osobno poznavao. Svi ti fragmenti u Tominoj knjizi mogli bi se anrovski razliito odrediti. Meu njima ima i legendi i objektivnih historiografskih opisa ali i pravih novela kroz koje defiliraju razvratnici, otpadnici, izdajice, ali i ljudi odani vjeri i istini, muenici crkve i muenici tue slobode. U Tominu su djelu prie o ivotima splitskih biskupa samo okvir u koji pisac umee dogaaje iz svjetske i splitske povijesti, iznosei neke dogaaje ak i do najmanjih pojedinosti. Danas je vidljivo da u nekim domaim Tominim priama, koje su se kroz stoljea doivljavale kao posvema izmiljene i tendenciozno plasirane, postoji i zrno istine. Tako se njegova podrugljiva pria o smijenom hrvatskom biskupu glagoljau, o njegovu vatikanskom brijanju i ustolienju, koja se zasnivala na tradiciji o stranom sveeniku Vulfu i domaem biskupu Zdedi, najee pripisivala samo pievoj besprimjernoj mrnji prema glagoljaima, a zapravo je sasvim dobra literarizacija stvarnih dogaaja povezanih s refleksom sukoba pape Aleksandra II i protupape Honorija II koji se oitovao i u Hrvatskoj. U Tominoj je prii moda stradalo mnogo povijesnih injenica, ali je nastao tekst kojim je hrvatska knjievnost dobila jednu od svojih prvih novela: "Tada Cededa zapita popa Vulfa govorei: 'Reci mi, ta nam je koristilo to, to smo pristupili pred lice gospodina pape?' Vulfo mu odgovori: 'Ono to si goruim srcem elio, mojim si trudom postigao.' Na ovo Cededa ree: 'ta?' Vulfo ree: 'Jer te je papa zaredio za biskupa.' Cededa kae: 'Na koji nain?' Vulfo odgovori: 'Gospodin papa je toliko moan,

29

da komegod svojom rukom otkine nekoliko dlaka sa brade, odmah postane biskup.' uvi ovo, budalasti se starac napuni velikim veseljem. I odmah zatim kupi biskupski tap i prsten." Toma je poput svojih europskih suvremenika opsjednut herezama i krivovjerjem. U njegovo doba zapravo i nema povjesniara koji bi taj sloj svakodnevice izostavio i podredio dogaajima iz neke vie kraljevske i biskupske povijesti. Po tomu je Toma bio slian i najboljem tadanjem talijanskom kroniaru Salimbeneu koji je jednako kao i Toma s posebnom pozornou biljeio i povijest onih koji nisu ba uvijek bili dobro vieni uz biskupske trpeze i kraljevska prijestolja. U hrvatskoj je sredini Tomina Kronika imala odjek koji se moe usporediti samo s Dukljaninovom knjigom. Oba su teksta tijekom kasnijih itanja doivljavala niz promjena i dopuna, pa su i Tominu rukopisu dodavani dokumenti s kojima se pisac nikada ne bi sloio i koje bi, da ih je poznavao, svakako izostavio. Ima rukopisnih verzija Tomine Kronike koje bi on sam, da ih je kojim sluajem mogao vidjeti, teko povezao sa svojom osobom. To se prije svega odnosi na kasnije dodavanu grau o splitskim sinodima. U jednoj verziji u njegovu je kroniku ula, jednako kao i u Dukljaninovu knjigu, epizoda o hrvatskomu kralju Zvonimiru. Sve to pokazuje da je doivljaj Tomine Kronike bio u Hrvatskoj veoma snaan, da je djelo primano kao tekst otvoren aktualizacijama. Tomina Kronika ostvarila je i do tada u Hrvatskoj nepoznati prostor literarnosti, a taj je bio govor o sebi samom. Tomin tekst veoma otvoreno iskazuje osobne preferencije koje pisac ne taji i koje posvema otvoreno eli nametati i drugima. Koliina Tomine privatnosti nije nikako usporediva s jednim u ono doba standardnim konfesionalnim spisom kakve je bila autobiografija svetoga Augustina. Toma arhiakon nije imao namjeru nikomu protumaiti svoju nutrinu, on je samo poelio sebe i svoja stajalita, svoje predrasude i svoja uvjerenja uspostaviti kao ravnopravni dio freske to ju je u Kronici oslikao, ukljuujui u nju mnoga poglavlja iz povijesti Splita koja su se doticala njegove uzburkane i strastvene naravi. Legende o gradskim zatitnicima U ranim hrvatskim povijesnim spisima i kronikama kriju se i zameci jedne u Dalmaciji kasnije veoma bogate knjievnosti posveene gradovima i njihovim zatitnicima. Legende o svetomu Dujmu u Splitu, svetomu Vlahu u Dubrovniku, Tripunu u Kotoru, Krevanu u Zadru, prie o nizu novih svetaca kakvi su bili sv. Arnir ili Ivan, biskup trogirski, kruile su tada u mnogobrojnim prijepisima. Danas je nemogue razvidjeti to je u njih stizalo iz usmene predaje a to se u vrijeme dok su pisane prve verzije moglo dokumentirati u pisanim izvorima. Sam Toma arhiakon zna da su tekstovi o ivotima mjesnih svetaca i muenika postojali ve u 9. stoljeu pa i prije. Toma zna da se o njima i njihovoj redakturi vodila posebna briga. On pri tome misli prije svega na splitske legende o sv. Dujmu i o svetome Anastaziju, pa u vezi s time pripovijeda o tomu kako se u Splitu putujui u Atenu na neko vrijeme zaustavio ueni ovjek iz Pariza imenom Adam koji se na zamolbu nadbiskupa Lovra posvetio redigiranju svetakih legendi te je njihove tekstove iz nedotjeranog latinskog jezika obnovio, izbrusivi im dikciju. O poslu Adama Parianina i o osobi toga putujueg znanstvenika teko da moemo ita vie kazati od onoga to je bilo pribiljeeno u Kronici Tome arhiakona. Legende koje je poznavao i Toma, a koje je on preuzeo iz starijih izvora, pa dakle i onih koje je obradio taj inae zagonetni Adam Parianin, najstarije su hrvatske svetake legende koje su nam poznate. Sve te dalmatinske, a sauvane su i panonske legende, nastajale su u razliitim grafijskim realizacijama i na razliitim jezicima, pa se ba u anru tih uz gradove vezanih tekstova vidi kako je u hrvatskim srednjovjekovnim gradovima osnaila viejezinost te kako su sve jezine grupe imale potrebu da latinski izvornik za se priskrbe i u hrvatskoj ili talijanskoj jezinoj opravi. Najveem broju tih srednjovjekovnih legendi nisu danas poznati autori, ali ima meu njima i takvih kojima su sastavljai poznati. Takav je sluaj u rapskom spisu o svetome Kristoforu kojega je 1308. napisao Juraj Hermolais franjevac, a za kojega neki vele da je zacijelo bio benediktinac. Tomini nastavljai u dalmatinskim gradovima U Splitu je historiografskokroniarski posao Tome arhiakona nastavio Miha Madijev de Barbazanis, unuk istoimenog splitskog vijenika, prijatelja Tomina, koji je s njime putovao u Anconu kada su u Split doveli inozemnoga potestata. Miha je pripadao onom gradskom sloju koji je Splitu elio snaniju komunalnu i do odreene mjere posvema nezavisnu upravu. Bio je Miha Madijev veoma

30

dobro upuen ne samo o dogaajima u svojoj sredini nego i izvan nje, i to posebno u bosanskom zaleu. Prva vijest to ju je Miha Madijev zabiljeio dolazila je iz 1290. godine i odnosila se na ubojstvo ugarskoga kralja Ladislava. Miha Madijev tipini je zagovornik gradskih autonomija pa su i posvema logina njegova negativna odreenja naspram osionih feudalnih gospodara. Miha Madijev vjesnik je humanizma u Dalmaciji, pa se njegovo inzistiranje da su Spliani porijeklom Trojanci ima doivjeti kao pokuaj kulturoloki pomodnog itanja legendarne prolosti. U svome spisu De gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum nije se bavio samo svojom okolinom. S velikom je pozornou pratio apeninske sukobe gvelfa i gibelina, oslukujui konotacije tih samo na prvi pogled internih prijepora i pokuavajui izvui poneku poruku za svoje uzburkano tlo. Njegov spis pokukava u duhu vremena biti kronika najirih dogaaja pa pisac, kao to je to bio obiaj u takvim djelima, pie i o najudaljenijim temama iz ope papinske i kraljevske povijesti, ali se iz teksta vidi da nitko nije preciznije i bolje poznavao okolnosti u hrvatskim zemljama od Miha Madijeva, koji je i najbolji izvor za poznavanje uspona, a poslije i pada obitelji ubi, te njihova prodora u Bosnu. To je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj svakako bio najvaniji politiki dogaaj nakon gubitka samostalnosti. Od Miha je mnogo vie osjeaja za knjievnost imao jedan lan splitske obitelji Jeremija koji je poznat pod enigmatinim prezimenom A Cutheis. U srednjovjekovnoj hrvatskoj knjizi on je najbolje opisao jezoviti doivljaj kolektivnog umiranja, stravu apokalipse kojoj je bio svjedokom na splitskim ulicama 1348. u vrijeme kune poasti. Njegovi opisi kuge i umiranja toliko su sugestivni da se u ritmu reenica crta teina kunoga zraka, tama koja nastaje pomraenjem sunca, strah to ga izazivaju repatice, vjetrovi i potresi. Nitko bolje od Marina A Cutheisa nije opisao apokaliptine noi u kojima vukovi krue splitskim ulicama zavijajui, grabei i razdirui zubima djecu, izvlaei leeve iz grobova. imii i sove koje pjevaju svoje mrtvake pjesme, gavrani, sokolovi i jastrebovi, itav se ivi svijet probudio u toj negativnoj slici svijeta koja kao da je suprotnost pozdravu svetoga Franje bratu Suncu, u kojem se svetac raduje svim ivim biima. U Tabuli A Cutheisa sve kao da je podivljalo, svijet se zatamnio i kao da najavljuje svoj kraj: "Koliko su tuni dani bili kad se vidjelo jadne ene kako trgaju kose i prsa i koljena. O koliko se veliko zavijanje i pla ljudi uzdizao k nebu!!! Trali su ovamo onamo svatko plaui svoje drage roake i najblie, koji bijahu umrli i koracali su, u tamne haljine obueni licima okrenutima prema zemlji, potitenim od alosti. Nisu znali jadni to bi radije izabrali, da li da ukopaju leeve ili sami pobjegnu daleko, da se ne bi zarazili od takve smrtonosne zarazne bolesti, a pojedini idui po crkvama uzdiui svoje ruke k nebu i molei zahvaljivali su Bogu, a neki od njih bjeali su daleko lutajui po razliitim mjestima i ostavljali su mnoge leeve svojih roaka koji su leali u kuama i crkvama nezakopani, a nije bilo onoga tko bi pokopao, jer u mnogim kuama nije bio ostao onaj koji mokri zid." Ti opisi straha i patnje, podivljale prirode i nemonoga ovjeka u A Cutheisovu spisu zadobivaju dodatni smisao kada ih se dovede u vezu s injenicom da je autor bio meu prvima koji je u svjetskoj knjievnosti prepoznao i opisao opasnost turskih prodora u Europu. Tursku opasnost povezuje on s veoma efektnom biblijskom, ali i stvarnom slikom o poasti skakavaca: "U isto vrijeme u stranama Dalmacije i Hrvatske i u mnogim drugim stranama nadola u velikom mnotvu sila skakavaca, koji su letjeli u zraku i zamraivali zrak poput mranih oblaka da se jedva vidjelo nebo i pokrivali zemlju u velikoj koliini i nagrizali svo lie stabala i trave da skroz nita nije ostajalo. I ovo je bilo u jesenje doba poslije zavretka berba. U to vrijeme uslijedila je sila i mnotvo kunog i divljeg turskog naroda u stranama kraljevstva Servije ili Rake nazvanog 70 000 ili otprilike na broju naoruanih konjanika i pjeaka od strana Turaka." Poput Splita i Zadar je zarana dobio niz svojih historiografskih spisa. Osobito je takvu knjievnost u svoje doba nadahnjivala glasovita opsada Zadra. Prvi zadarski historiografski spis iz pera je nekog danas nepoznatog pisca koji je bio pristaa ugarskohrvatske stranke u Zadru. Njegova Obsidio Jadrensis postavila je sebi zadau da krvave dogaaje koji su se zbivali u Zadru 1345. i 1346. sauva za generacije koje dolaze, a sa svrhom da se nikada ne bi zaboravile strahote to su ih Mleani tom prigodom Zadranima poinili. Pored toga spisa postoji jo jedan o istoj temi koji se naziva Chronica Jadertina, a u kojemu su isti dogaaji opisani iz mletake vizure. Zadranin Paulus de Paulo koji je bio i gradski rektor te veoma blizak ugarskoj politici pokuao je u knjizi koju je nazvao Memoriale zabiljeiti znamenite dogaaje svoga vremena. Njegov podsjetnik na dogaaje iz zadarske suvremenosti nudi mnogo grae o kojoj drugdje i nema pouzdanih izvora. Paulus je svoje zabiljeke pisao od 1371. do 1408. godine i u njima pored ope poznatih povijesnih dogaaja zabiljeio svakodnevicu na nain koji prije njega nije bio poznat u hrvatskoj knjievnosti. U Paulusa se znadu tako nai opisi straha to su ga proivljavali mornari za vrijeme padanja meteora, ali isto tako pisac e precizno zabiljeiti da je u Zadru neka ena porodila dijete koje nije imalo ni ruku ni

31

nogu. Drukija od spomenutih splitskih i zadarskih spisa je kronika u stihovima to ju je u Dubrovniku u 13. stoljeu sastavio neki Miletius. Njegova kronika Dubrovnika djelo je u stihovima od kojih je sauvan samo devedeset i jedan heksametar. U sauvanim dijelovima te latinske poeme opisuju se okolnosti najstarije dubrovake crkvene povijesti, spominju se svetake legende, prijenos relikvija, udesa, ali i politiki dogaaji. I Miletiusovoj stihovanoj kronici pridodavani su poslije neki elementi pa je tekst do nas i stigao tek posredovanjem mlaih kroniara koji su u 15. i 16. stoljeu najee na latinskom, ali i na talijanskom jeziku koristei stariju grau, kronoloki prikazivali povijest Dubrovnika od unitenja Epidaura do svoga vremena. Prvu povijest Dubrovnika ili barem djelo naslovljeno Hystoria Ragusii napisao je Ivan Conversini iz Ravenne, koji je u Dubrovniku od 1384. do 1390. godine obavljao biljeniku slubu. Ivan se u Dubrovniku nije najbolje snaao, pa je prigovarao Dubrovanima da inae slabo mare za stvari duha. Bio je prijatelj Petrarkin, njegov uenik, a studirao je u Padovi. Ravenjaninova knjiga o Dubrovniku sauvala se u autografu u Parizu, dok u samomu Dubrovniku nije bila popularna. Djelo je prepuno moralizatorskih digresija, a to se povijesti grada tie, autor je svoj tekst utemeljio na preteno legendarnim izvorima, razmatrajui okolnosti postanka Dubrovnika, a s neto vie pozornosti obradio je prilike koncem 14. stoljea. Najdetaljnije je Ravenjanin opisao ivot dubrovakog kneza Damjana Jude koji se u pokuaju zavoenja tiranije u Dubrovniku sam ubio u gradskoj luci tako to je glavom udarao u jarbol lae. Ivan Ravenjanin na jednom mjestu u svojoj knjizi zapisuje zajedljivu reenicu o tomu kako je u Dubrovniku svatko onakav kakav se rodio. Ravenjanin je krivicu za navodno nizak stupanj kulture svaljivao na lo sustav obrazovanja. Njemu se Dubrovnik u vrijeme njegova boravka ukazao kao zaputena i zatucana, polupismena sredina. Svakako je kritika toga obrazovanoga stranca poneto preotra, uostalom, on je u Dubrovnik stigao bjeei pred bijesom vlastite ene, ali je svakako istina da u vrijeme njegova boravka u Dubrovniku sustav kolovanja i nije bio takav da bi grad po iemu isticao nad drugim gradovima Mediterana. Bolji dani za Dubrovnik doli su tek poslije, i to u doba kada se grad potpuno osamostalio i kada je preuzeo vodeu ulogu u duhovnom i knjievnom ivotu Hrvata. U vrijeme kada je Ravenjanin bio dubrovaki notar nije ondje jo postojao snaniji sloj s veim kulturnim potrebama, a o tomu svjedoi i podatak da je tek pola stoljea nakon to je Ivan Ravenjanin napisao svoju veoma otru knjigu u Dubrovniku donesen propis prema kojemu plemii nisu mogli ui u Veliko vijee ako nisu bili pismeni. Dakako, to je ukljuivalo poznavanje latinskoga jezika, osim hrvatskoga i talijanskog, koji su se svakodnevno govorili. Ars notariatus Ako se kulturi shvaenoj u modernom smislu rijei i nije u svim hrvatskim sredinama pridavalo jednako znaenje, to se strancu iz Ravenne moe vjerovati, isto se to ne bi moglo kazati za pravne spise, statute i uope djela koja su na osnovi pisane i usmene tradicije te suvremene pravne znanosti ureivala odnose meu ljudima. Takva djela bila su u srednjovjekovlju rairena u svim hrvatskim zemljama, i to na svim ondje rabljenim jezicima i u sva tri pisma. Ti najstariji pravni spisi imali su prvorazrednu vanost za uvrivanje narodne svijesti. Nije stoga udo to je veina tih pravnih prirunika, ta knjievna vrsta koja je ukljuivala statute i zakone gradskih opina, ali i propise i odredbe religijskih redova i matrikule bratovtina, bila napisana hrvatskim jezikom. Ta je literatura, namijenjena upravo najirim slojevima, bila rezultat ne samo uenosti nego i pamenja starih, esto praslavenskih, obiaja i pravica. Da bi se odnosi meu ljudima mogli uspostavljati na pravedan i djelotvoran nain bilo je prije svega potrebno pojaati svijest o pohrani dokumenata, te o njihovu urednom voenju, a s tim u vezi i o temeljnim zakonima i statutima na kojima e poivati pravna zgrada zajednice. U Dubrovniku je tako od 1278. godine, dolaskom notara Tomasinija de Severe, zapoelo redovito i struno voenje notarskih knjiga, pohrana dokumentacija kao i razdvajanje njezinih osnovnih rukavaca. Tomasini je, doavi u Dubrovnik zatekao sloen sustav komunalnih odnosa. Svaka vlast, a posebno ona koja je u zametku i koja eli ukljuiti to ire stratume drutva, mora posjedovati memoriju svojih odluka, svoga svakodnevnoga prakticiranja. Upravo je sustavima pohrane upravnih dokumenata u srednjem vijeku jaala gradska komunalna svijest, a i vlast je na taj nain uspijevala djelotvornije a i pravednije urediti odnose meu ljudima, a i odnose zajednice s inozemnim srodnim dravama ili komunama. Biljeniko je zvanje stoga u srednjovjekovlju bilo osobito cijenjeno a u tu su slubu zbog delikatnosti i potrebe objektivnosti rado primani stranci. Taj proces vodio je i potpunoj laicizaciji dravnih i upravnih poslova, koji su se sve vie udaljavali od

32

kaptola i od crkve. Tako nije moglo biti odmah u svim sredinama, ali je u Hrvatskoj od 13. stoljea sve ee laiko inovnitvo poelo preuzimati upravne slube to su ih donedavna vodili sveenici. U nekoj kotorskoj zakonskoj uredbi stoji ak da se sveenicima strogo zabranjuje takva sluba. Biljenici su u srednjem vijeku imali svoje udbenike, zbirke uputa i propisa, a posjedovali su i predloke za izradu raznih dokumenata. U Zagrebu se uva kodeks iz 13. stoljea koji je iz Bologne bio najprije prenesen u Dalmaciju, gdje je ta Ars notariatus bila u uporabi prvo u Splitu. "Zato je pravica vapila..." Od 13. stoljea u Hrvatskoj se sve ee pojavljuju zakonski tekstovi i na hrvatskom jeziku. Najstariji autohtoni zakonski spis u Hrvata bio je sastavljen u Novom 1288. godine i u njemu su se normirali pravni odnosi do tada slobodnih opina koje su u trenutku kada je nastajao zakonik ule u feudalnu ovisnost krkih knezova kojima je kralj Andrija darovao Vinodol. U Vinodolskom zakoniku susreu se dva pravna i sadrajna sloja, jedan iz starodrevnih nepisanih i pisanih obiaja i onaj drugi, preuzet iz suvremenoga feudalnog pisanog prava razvijenijih sredina. U Vinodolskom zakoniku autori su pokuali uskladiti te dvije prakse, ujednaiti stare pravice s onima novim koje su nastajale iz posvema novih odnosa feudalne ovisnosti. U tom poslu tvorci Vinodolskog zakonika pokazali su svu svoju mudrost te se u svom zakoniku nisu, kako kau, odrekli "starih i dobrih zakona" nego su ih zadrali povezujui ih s odnosima to ih je stvaralo novo doba. U Vinodolski zakonik probio se duh vremena koje je podupiralo samostalnost malih zajednica pa je upravo zbog svoga slobodarstva i neke zaudne samosvijesti taj drevni tekst, koji je jedan od najstarijih slavenskih zakonika uope, bio preveden na mnoge jezike i prouavan kao izvorni hrvatski prinos povijesti opega prava. Drugi drevni hrvatski zakonski spis sauvan je u Istri, a poznat je pod naslovom Istarski razvod. U njemu je izreena misao koja saima svu tadanju pravnu stvarnost. Ona glasi: "Zato je pravica vapila da se krivica potare". U svakoj formulaciji Istarskog razvoda progovaraju najstariji indoeuropski korijeni, najstarija vjerovanja u svjetlost koja je sinonim pravde i tamu koja je isto to i krivica. Istarski je razvod najvjerojatnije nastao 1325. godine, iako se sa sigurnou moe kazati da su njegovi tradicijski slojevi jo stariji. U formalnom smislu razvod je dokument koji je izdala komisija nakon to je obavila pregled posjeda i utvrdila granice izmeu vlasnosti akvilejskog patrijarha, pazinskoga kneza i mletakog duda. Dokument je u svomu postanju viejezian. Na jednom se mjestu u tekstu izravno kazuje da su postojale njemaka, latinska i hrvatska verzija teksta i da je u tom svom trojnom liku Razvod bio posijeljen sudionicima. Tekst toga katastarskog uviaja, te reambulacije, kako se to u geometarskoj struci kae, u neku je ruku i knjievno djelo. To je on ponajprije zbog svoje latentne fabulativnosti, zbog razgovornoga tona i efektnih promjena prostora, o emu se u spisu esto i vrlo sustavno izvjeuje. Uz to nazoni mjernici i svjedoci, pisari i sluajnici poredani su u teksturi Istarskoga razvoda kao da su zateeni na nekoj fresci po kojoj inae hodaju predvoeni mudrim starcima koji znaju pravdu jer su je "sliali od starijih", i koji nosei kri u rukama, nepogreivo raspoznaju batinu jer joj pamte povijest i razaznaju "biljege i kunfine". Pisac Razvoda doputa akterima svoga teksta da se jedan drugomu izravno obraaju, a njihovo komuniciranje, pozdravi i ton plemenite i odmjerene udvornosti samo pridnose da se poneka napetost ili prijepor koji izmeu aktera povremeno izbije jo jasnije naznai i prepozna. ula se u Istarskom razvodu, kako veli pisac, pokatkad i kruta rije. Takva mjesta u tekstu i danas imaju snanu stilsku obojenost, poput one u odlomku u kojem gospodin Panpetal ljutito kae: "Pokaite vae pravice ke vi imate, a ove su moe...". Tada Panpetal izrie onaj ve spomenuti aforizam o pravici koja je "vapila da se krivica potare" a onda uz pomo ove reenice vrlo dobro poentira stav o protivnikovoj krivici "u koi ste vi stali... i veliko vrimena i let za prokleteh zato drani". Istarski razvod prava je srednjovjekovna pripovijest u kojoj je graa dobro i ravnomjerno rasporeena izmeu incipita u kojemu se susreu sve dramatis personae ovoga geometarskog putopisa i Licentiae svim sudionicima, njihovih pozdrava i zadovoljstva to su obavili tako vaan posao. U najdubljim slojevima Istarskoga razvoda odjekuju rijei to su ih Hrvati sa sobom donijeli iz svoje pradomovine, rijei o svjetlu i tami, naziru se slike krivde i pravde, slojevi koji su ostali prekriveni, ali ne i nevidljivi pod velovima skromne i dostojanstvene puke udvornosti koja je tako skladno opisana u tom djelu. Svojim postanjem od Vinodolskog zakonika pa i od Istarskog razvoda neto je mlai Poljiki statut, pravni spis koji je u svom danas poznatom obliku zapisan 1444. godine. Pored toga to je znameniti pravni spis, vaan je kao izvor srednjovjekovnih narodnih mudrosti, ali i neke sveane jezine svijesti o prvom spominjanju pa i definiranju pojmova i stvari iz najblie ovjekove okoline.

33

Neto je veoma profinjeno u stilu kojim pisci Poljikog statuta prvi put u hrvatskom jeziku i prvi put u pisanom obliku imenuju i definiraju u svom jeziku batinu, ima neto ganutljivo u nainu na koji se oni ue razlikovati jednostavne pojmove kao to su na primjer pokretno od nepokretnoga: "Zove se gibue a se giblje ili a se more lasno gibati, a zove se stabulo ali negibue ono a se s mista ne giblje, a toj reku zemlja ali kua, polaa u japno, ali na selu polipa ali crkva ali kateo ali pe ka je stanovita." Pisci Poljikog statuta kao da uivaju u imenovanju stvari oko sebe pa u tekstu njihova zakona ponekad ima mjesta koja s pravim pravinim postupkom i nemaju veze, ali zato imaju vezu s ovjekovom potrebom da jezikom dotakne sebi blizak svijet i da u vlastitom jeziku iskae, primjerice, jednostavnu reenicu kao to je ova o vodi: "I voda iva, ka nigdar ne prisie, zove se da je stabula i negibua; a a je voda rvenica ka je rukami uinjena toj je ri gibua." Dubrovaka kancelarija Paralelno s nastankom prvih zakonskih tekstova na hrvatskom jeziku nastajali su i statuti dalmatinskih komuna koji su uglavnom bili pisani latinskim, a poneki i talijanskim jezikom. Svi vei dalmatinski gradovi zarana su dobili takve statute koji su, iako biljee odreene mjesne razlike i premda se zasnivaju na prethodnoj lokalnoj tradiciji, manje ili vie nainjeni prema mletakim predlocima. Svojom golemom povijesnom i nacionalnom vrijednou izdvaja se drevni dubrovaki statut koji je glavninu svoga teksta dobio u vrijeme kodifikacije to ju je proveo mletaki knez Justinijan 1271. Tekst koji je tada nastao imao je dugu pretpovijest pa se moe rei da je nastao tako to su se prethodno sakupili i zapisali svi propisi i dobri obiaji to su ih graani poznavali i prema kojima su i prije ureivali svoje odnose. Taj provjereni tradicijski sloj Dubrovakoga statuta matrica je teksta, na koju je onda prema mletakim iskustvima pridodan onaj uvjetno reeno moderni sloj koji je ureivao podruja to su zbog sloenosti i sve jaeg ekonomskog razvoja u to doba vapila za pisanom kodifikacijom. Ali u Dubrovakom statutu ne naziru se samo izvori mletakih iskustava nego u njemu ima poticaja i iz temeljnih bizantskih zakonika, iz rimskog i kanonskog prava kako ih je primjenjivala onodobna Crkva. O nastanku Dubrovakoga statuta njegovi sastavljai ostavili su izravna svjedoanstva potvrujui da je tekst kompiliran od razasutih meusobno proturjenih i nejasnih dijelova, koji su u novom tijelu zadobili novi smisao. Dubrovaki statut potaknuo je 150 godina kasnije talijanskog humanista De Diversisa, koji je boravio u Dubrovniku sredinom 15. stoljea, da ustvrdi kako "nije ni uo ni vidio sline zakone u nekom drugom mjestu, napose ne u Italiji". Koliko je u toj izjavi bilo udvornosti, teko je danas rei, ali e ostati injenica da su temeljni pravni spisi u hrvatskom srednjovjekovlju bili vrlo kvalitetni i da su u sebi znali asimilirati poticaje iz raznih njima bliskih kulturnih i civilizacijskih slojeva. U onom su vremenu ljudi savreno dobro znali da se ne moe uspjeno vladati ukoliko se vlast ne oborua pisanih kodifikacijama. Uostalom, za njih je etimologija rijei rector, dakle onaj koji vlada, proizlazila, pogreno razumije se, od rijei retor, to jest onaj koji ispravno govori i koji je uen. Vladati znailo je govoriti, a moglo je biti i vice versa. U srednjovjekovnoj dubrovakoj kancelariji nastajalo je niz dokumenata i na narodnom jeziku koji su se posebno upotrebljavali u pravnoj i ekonomskoj komunikaciji s gospodarima i feudalcima iz Bosne, Huma, Zete i Srbije. Dubrovaka kancelarija bila je svakako najkvalitetniji pisarski ured u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, usporediv moda jo jedino sa srodnim kaptolskim kancelarijama u Splitu i Zagrebu. Dubrovaki je notar ve 1292. godine prvi put zabiljeio numerike podatke sluei se arapskim brojkama, a veoma je rano u okviru dubrovakoga dravnog notarijata poela djelovati i slavenska pisarnica u kojoj su se dokumenti izdavali i na hrvatskom jeziku napisani zapadnom irilicom koju su upotrebljavali pisari to su inae poznavali i latinsku grafiju, a koji su zato i u iriliku azbuku unosili mnoge znakove latininog pisma. Scribanus sclavonescus uobiajeno je radno mjesto u Dubrovakoj Republici i ono dugo nije izgubilo na svom znaenju te nije udo da je jedan od pisara te kancelarije Rusko Kristoforovi, porijeklom Talijan, dobio 1395. godine i dvostruku plau zato jer je kao pisar latinskih spisa morao i mogao pisati i in littera Schlauicha. Kristoforoviev otac bio je Talijan, obavljao je dunost lijenika u Dubrovniku, a njegov je sin Rusko bio dravni pisar od 1392. do 1430. godine. Od Kristoforovia sauvano je mnogo najsloenijih spisa; rije je o stotinama, tisuama njegovih lako prepoznatljivih isprava. Naroito je vaan kodeks u kojeg su uvezani Ruskovi koncepti te prijepisi raznih pisama. Da se bavio i knjievnou, vidi se iz injenice to je redigirao verziju srednjovjekovnoga romana o Troji, koristei se pritom i Ovidijevim Metamorfozama.

34

irilica na Povaljskom pragu Poznavanje irilice zapadnoga tipa, tog treeg hrvatskog srednjovjekovnog pisma, nije, dakako, bilo raireno samo u Dubrovniku ni samo u bosanskih svjetovnih i crkvenih gospodara, nego je ono veoma rano stiglo i do otoka Braa, gdje su sauvana dva spomenika hrvatskoga jezika napisana irilikim pismom potkraj 12. stoljea. Prvi je kameni Povaljski prag s tekstom koji je bio postavljen nad vratima u to doba obnavljane starokranske bazilike, a drugi je pergamentna isprava nazvana Povaljska istina, datirana 1184. Tu listinu, koja nabraja samostanske posjede, njezini su korisnici dali ovjeroviti u Splitu 1250. godine, to je zanimljiv podatak, jer se podudara i s provjerenom vijeu da je u to vrijeme lan splitskoga kaptola, neki kanonik imenom Ivan, dobro poznavao i slavenska pisma. U tekstu Povaljske listine vie nego u mnogim drugim dokumentima onoga vremena vidljiva je tekua hrvatsko-romanska simbioza, a dijelovi njezina teksta pribliavaju se tonu neto starijeg Istarskog razvoda, gdje je takoer esto izravno obraanje sudionika, zatim njihov razgovor koji se odvija pred itateljem na oputen i svakoj dvorskoj ukoenosti suprotstavljen nain. Osobine koje u stilskom pogledu karakteriziraju tekst Povaljskoga praga sukladne su onima uoenim na Baanskoj ploi jer se na irilikom brakom kamenu javlja isti onaj jo sa Baanske ploe poznat reeniki ritam, koji je posljedica interferiranja dvaju jezinih sustava, i to onoga crkvenoslavenskoga, liturgijskoga i sveanoga s onim narodnim u kojemu se reflektirao govor svakodnevlja. Na brakom kamenom pragu taj ritam nije ostvarivan samo na leksikoj razini nego ga podcrtava i proporcionalno pojavljivanje naglaska u lancima, a kako su se akcenti inae brojali prema glasovnom stanju u crkvenoslavenskome jeziku, to se i na planu ritma ostvarivala karakteristina stilska dvojnost najstarije hrvatske epigrafike. Na Povaljskom pragu potpisao se i klesar Radonja, to mu je priskrbilo atribut najstarijeg poznatog pisara potpisana punim imenom na neki hrvatski kameni tekst. Redovi i njihove regule U srednjovjekovnoj Hrvatskoj nastalo je tijekom nekoliko stoljea na desetke statuta i zakonskih propisa, bratovtinskih matrikula i pravilnika redovnikih zajednica koji su i danas najbolji dokaz o postupnomu prodiranju pismenosti i narodnog jezika u djelatnosti koje su se do tada sluile iskljuivo latinskim jezikom. Razumije se, u najvanijim upravnim poslovima zadrat e se i dalje latinski jezik. U Dalmaciji e ga ponekad zamijeniti talijanski, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njemaki, ali je nepobitno da su se paralelno s latinskim pravnim tekstovima pojavljivali mnogi zakonski i srodni spisi i na hrvatskom jeziku. Takva zbirka propisa koja se upotrebljavala u samostanu sestara dominikanskoga reda u Zadru, a koja je regulirala problematiku primanja i boravka sestara u samostanu, napisana je 1345. godine i znamenita je ne samo po svomu sadraju i lijepom hrvatskom jeziku nego i po tomu to je ona najstariji smisaono povezan hrvatski tekst ispisan latinicom. Da se latiniko pismo kao medij hrvatskoga jezika pojavilo upravo u krugu enskoga samostana ne treba nimalo uditi. asne sestre, koje najee nisu bile vine stranim jezicima, najprije bi upoznale latinsku abecedu, koja im je bila potrebna u svakodnevnim jednostavnim latinskim itanjima. U njihovu samostanu vjerojatno se obred nije odvijao na hrvatskom jeziku, ali je to bio jezik njihove svakodnevne komunikacije, poduke pa i molitve. Tako je posvema logino to je upravo taj Red i zakon koji je nudio upute potrebne novopridolim redovnicama bio ispisan latinskim pismom koje su dominikanke odmah po dolasku morale upoznati, a razumljivo je da je iskazan narodnim jezikom koji su u samostan donijele od kue. Postojala je jedna jo starija Regula svetoga Benedikta koja je u Hrvatskoj bila u uporabi jo u 12. stoljeu. Bila je prevedena s latinskog jezika, a irila se na sjevernim hrvatskim otocima u svojoj glagoljskoj opravi. I franjevci glagoljai imali su srodnih regula, pa je njihovu bratu imunu Klimatoviu bilo mogue da 1511. uvee u jedan kodeks vie starih srednjovjekovnih regula i privilegija te da na jednom mjestu svoga zbornika na hrvatskom jeziku dopie kako je on zapravo nedostojan fratar koji je "ni pisac ni pod piscem pisac". Procvat zagrebake biskupije

35

U dijelu Hrvatske to ga izvori onoga vremena nazivaju Slavonijom, u krajevima sjeverno od Gvozda, u crkvenim je obredima prevladavao latinski jezik. U ravnanju golemom zagrebakom biskupijom, koja je u 14. stoljeu imala vie od 400 upa, izmjenjivali su se neko vrijeme stranci. Bila je ta biskupija na svoj nain u srednjem vijeku, posebno nakon smrti kralja Zvonimira i utrnua naziva episcopus Chroatensis, i mjesto u kojem je fragmentirana Hrvatska makar zapreteno mogla iskazivati svoju duhovnu cjelovitost. U prvoj polovici 13. stoljea u zagrebakoj biskupiji nastupilo je razdoblje procvata koje je potaknuo domai biskup Stjepan Baboni. On je zagrebakim biskupom bio dva desetljea, sve do 1247. godine i imao je veoma dobro voenu kancelariju i notarijat, poticao je svoje suradnike na pisanje prirunika, a biskupiju je kanio povezati sa splitskom nadbiskupijom pa je u jednom asu bio i izabran za splitskog biskupa, no taj izbor nikada nije konzumiran. Biskup Stjepan zasnovao je glasoviti azmanski kaptol, iz kojega su izlazile najsjajnije hrvatske isprave onoga doba, tada su se otvarale i prve samostanske kole, pa se moe kazati kako je za vrijeme toga uenoga i poduzetnoga ovjeka u Zagrebu u neto skromnijim razmjerima odgovoreno na tada suvremena utemeljenja sveuilita u europskim gradskim sreditima. U zagrebakoj biskupiji u prvoj polovici 14. stoljea djelovala su i dva sjajna pisca. Prvi od njih je Ivan, arhiakon goriki, ueni pravni i povijesni autor koji je arhiakonom gorikim postao 1329. godine. kolovao se u Bologni i po mnogoemu njegova pozicija u zagrebakom kaptolu usporediva je s onom to ju je, itavo stoljee ranije, u Splitu imao arhiakon Toma. I Ivan je bio zagovornik jaih kaptolskih prava, pa je radi tih pravica ulazio u velike sukobe sa suvremenicima te je morao ii i papi u Rim na konzultacije i pravdanje. Bavio se Ivan i diplomatskim poslovima, a sudjelovao je na onodobnim saborovanjima koja su, iako prorijeena, bila jedini izraz demokracije kako ju je shvaao srednji vijek. Arhiakon Ivan napisao je Statut zagrebakog kaptola koji su mnogi hvalili zbog velike uenosti, ali i visoke uporabne vrijednosti jer taj statutarni tekst nije samo zbornik zakonskih propisa nego je takoer prepun vanih kulturno-povijesnih podataka i politikih ocjena. Statut sadri mnotvo zemljinih podataka koji ga kvalificiraju prvim poznatim urbarom u Hrvatskoj. Zbog svega toga treba aliti to do nas nije doao i Ivanov Ljetopis, u kojemu je biljeio dogaaje svoga doba. Ta je knjiga tijekom 18. stoljea bila poznata onovremenim povjesniarima i oni su iz nje crpili grau, ali je onda Ivanov ljetopis zauvijek nestao. Katedralnu kolu u Zagrebu na viu je razinu podigao u prvim godinama 14. stoljea biskup Augustin Kaoti rodom Trogiranin, pariki ak. Pod njim katedralna je kola zapoela primati i vanjske ake, bila je ona tada najbolje uilite u Hrvatskoj. Uila se na njoj gramatika, teologija i filozofija. Kaoti je u Zagrebu bio biskup do 1322. Umro je u Italiji godinu dana kasnije, na glasu po svetosti. Njegova djela, a najpoznatije su mu dvije rasprave De pauperitate, o askezi i duhu prosjakih pokreta, i Dicta super questionibus de baptizatione ymaginum et aliarum superstitionum u kojoj 1320. raspravlja o oblicima praznovjerja i krivovjerja. Bilo je i u Dalmaciji u srednjem vijeku nekoliko dobrih teologa poznatih i u europskim sveuilinim sredinama. Jedan je od njih bio i zadarski dominikanac Martin, iji je teoloki rad Abstractiones de libro sententiarum svakako najstariji sustavni prikaz temeljnih teolokih problema iz pera nekoga hrvatskog teologa. U knjizi se u obliku tumaenja prethodno izreenih komentara pie nova i o poticajima neovisna knjiga. Komentirati komentirano bila je u srednjovjekovlju najasnija zadaa koja je osiguravala aktivni doivljaj itateljima. Knjige se tada nisu itale kao djela sama po sebi, nego su se itatelji trudili dovesti pred vlastite oi i svoju svijest to je mogue vie poticaja od onih to su ih u svom skriptoriju imali i pisac i njegovi komentatori. itanje je u srednjovjekovlju bila multiplikacija napisanoga, pravljenje literature o literaturi. Za takvu je publiku pisao svoj spis Zadranin Martin. Otvaranjem kaptolskih kola u gradovima obrazovanje je postajalo sve to vie javnim dobrom, neto to se nije ostavljalo samo skrbi pojedinca ili njegove obitelji. Prve hrvatske kole bile su svakako usmjerene prema latinskoj poduci i u njima je narodni jezik bio iskljuen, a nastava je samo dodirivala neka od u najnovije doba otvorenih podruja. Za srednjovjekovnu kolu presudna je podjela na sadraje uzete iz svijeta u kojemu se ivjelo i sadraje iz svijeta apstraktnih normi preuzete iz svetih knjiga. Podjela na kolsku i profesionalnu poduku u srednjem je vijeku veoma otra. Jednako kao to je u to vrijeme bila otra podjela na apstraktno i konkretno, intelektualno i proizvodno. Kaptolske kole upravo zbog svoga odijuma prema konkretnom i proizvodnom nisu mogle zadugo zadovoljiti graanski i sve samosvjesniji sloj, koji je postavljao zahtjeve za izobrazbom koja bi se trebala zasnivati i na antikim, a ne samo biblijskim izvorima, i to kako onim knjievnim tako i povijesnim prirodoslovnim, te koristiti razne praktine sume i florilegije. Pojavljivao se u tom okviru i zahtjev za nastavom na narodnim jezicima. Bilo je tako svuda u Europi, pa je tako jamano bilo i u Hrvatskoj. Stvarani su temelji za dramatinu razdiobu koju e mlae epohe jo vie podcrtavati, a ta je bila

36

podjela na kulturu grada i katedrala, utemeljenu na antikoj batini, gradskim profesionalcima, viem kleru i viejezinosti s jedne strane i s druge strane na kulturu sela i samostana, tradicionalnu i preteno usmeno njegovanu batinu nieg klera i polupismenog puka. Ta podjela nee znaiti da sveenstvo u hrvatskim seoskim sredinama onoga vremena nije, ukoliko je to eljelo, uivalo i plodove visoke kulture, ali je injenica da su knjievni tekstovi to su nastajali u manjim sredinama od tada bili pisani za publiku koja je sve vie ostajala na margini knjievnih dogaaja i razvoja kulture kakav je u srednjem vijeku bio zaet u gradovima oko katedralnih zborova u krilu gradskih novoformiranih stalea. Ta je pojava u sebi nosila klice humanizma, kako onoga glagoljakog, tako i latinskoga, kojemu su poticaji ne samo u Hrvatskoj nego irom Europe redovito stizali s Apenina. Poznat nam je sadraj i nekoliko onodobnih knjinica u kojima su se nazirale dvije glavne skupine itatelja. Prvu su sainjavali ljudi s tradicionalnom naobrazbom na latinskom, a u nekim sredinama i na opeslavenskom jeziku Metodove batine, koji su, dakako, poznavali i hrvatski jezik. Oni su, ako im je to bilo mogue, poznavali i sva u ono doba rabljena pisma, dakle latinicu, glagoljicu i irilicu, a pripadali su krugu sveenika obrazovanih najee na inozemnim sveuilitima, ali i domaim kolama. Drugoj skupini itatelja pripadali su slojevi gradskih trgovaca i obrtnika, administrativnih profesionalaca u notarijatima i javnim slubama, knezova, ratnika i diplomata kojima itanje nije bilo nikakva specijalizacija, koji nisu imali ni filolokih ni vjerskih nakana ali koji su u svojim knjinicama sve ee uvali zbornike heterogena sadraja, kodekse i rukopise na raznim jezicima i pismima od hrvatskoga do talijanskog, od francuskog do crkvenoslavenskoga. Sve te jezike itatelji su primali kao srodne jezike dviju grana, latinske i slavenske, i oni meu jezicima jedne grane nisu pravili velikih razlika. Oni su itali i trudili su se razumjeti i uivati u tim rukopisnim djelima. U srednjovjekovlju u Hrvatskoj osim samostanskih i privatnih kneevskih ili trgovakih knjinica ne poznajemo jo biblioteka knjievnih profesionalaca. Prve knjievnike knjinice, poput Marulieve ili Hektorovieve, pojavile su se u mlaim razdobljima, u vrijeme kada je Gutenbergova era ve zapoela. Najbogatije hrvatske srednjovjekovne knjinice bile su i nadalje one kaptolske u Splitu i Zagrebu, u Zadru i Dubrovniku, Hvaru i Trogiru, ibeniku i Kotoru, ali su se njima rano pridruile i brojne male, ali bogate knjinice to su nastale u samostanima irom Hrvatske, benediktinskim, franjevakim i dominikanskim, i to ne samo u veim gradovima nego i u manjim i na prvi pogled zaputenim pokrajinskim mjestima. kolski prirunici: od Fiziologa do Lucidara Ambijenti samostanskih, kaptolskih i gradskih kola, premda temeljeni na latinskom jeziku kao jeziku nastave, poticali su i pisanje hrvatskih djela s didaktikom namjenom. Takvi spisi imali su za cilj to bolje upoznavanje uenika s teolokim predodbama i autoritetima. Sadraji tih jednostavnih didaktikih djela bili su oblikovani u laganim, preteno dijalokim, saetim aforistikim formulacijama i bili su priblieni uzrastu uenika. Bilo je dakle posvema logino to su se ta didaktika djela koja su posluila kao dopuna ili olakavanje najteih uenikih zadaa pojavila i na narodnom jeziku. U Europi se u srednjem vijeku silno poveao broj takvih didaktikih spisa bez kojih se ne bi mogla zamisliti nikakva kolska poduka, a takoer i katehizacija odraslih ili slabije pismenih ljudi, kojima su se takvim djelima prenosila neka posve konkretna znanja zajedno s apstraktnim i neto kompleksnijim pojmovima. Djelo Brunetta Latinija Li Livres dou Tresor, izvorno napisano na francuskom jeziku, a preneseno i u stihovanu talijansku verziju, nije bilo nepoznato u Hrvatskoj. Prijepis toga pounoga, i Danteu veoma draga kompendija, bio je ve u drugoj polovici 14. stoljea u posjedu zadarskoga trgovca Mihovila. Trgovaki gradski sloj u Latinijevu djelu, ali ne samo u njemu, naao je prirunik kakav mu je trebao da bi se lake snalazio na putovanjima, u nepoznatim sredinama, u konverzaciji. Ponudio mu je kompendij u kojem su bili iskazani osnovni pojmovi filozofije i retorike, pravi prirunik iz politike i komunikacijske kulture. U tradicionalnijim i zatvorenijim ambijentima pored obilja znanstvenih djela i enciklopedija, zbornika svake vrste, gramatika i retorika, dakle sve odreda djela namijenjenih eliti, irili su se i prepisivali krai tekstovi koji su se koristili i za prvo jezino obrazovanje djece. Ovakva djela ulazila su i u usmenu predaju. Meu tim spisima izdvajala se svakako jedna od najstarijih zbirki aforizama i mudrih izreka Disticha Catonis, koju su Hrvati nazvali Knjige Kata Mudrog. Bijae to djelo u kojem su bez neke vee unutarnje povezanosti bile okupljene poune i moralizatorske sentencije. Djelo se prepisivalo i na latinskom jeziku, a paralelno itanje originalnog teksta s hrvatskom verzijom pomagalo je u uenju jezika. Izvorno su sentence iz te knjige bile

37

heksametarski distisi. Domai su glagoljaki prevoditelji stihove slobodno prevodili u prozi, ponekad ak tako nemarno da na jednom mjestu za svoju prozu prevoditelj kae da su versi. Iako je u sluaju takve pogreke moda tek rije o poslovino konfuznom anrovskom stanju srednjovjekovlja, nee biti sluajno to je uskoro nakon toga nespretnog glagoljakog prijevoda Katonove distihe u vezanom stihu preveo Marko Maruli, mnogo uspjenije. Veu slavu od Knjiga Kata Mudrog imala je pouna knjiga o ivotinjama, Fiziolog. Djelo je nastalo u Grkoj u prvim stoljeima nakon Krista i ve zarana nalo se na popisima knjiga koje se dobrim kranima nisu preporuivale. Poslije je ipak zadobilo veliku popularnost. U Fiziologu se na nain svetakih legendarija odreuju pojedinane ivotinje u kraim sastavcima, od kojih su neki pravi eseji te zapoinju opisom vanjtine da bi se onda, primjenjujui kransku nauku pisac zadrao na unutarnjim i gotovo karakternim osobinama opisanih primjeraka. Fiziolog je stekao veliku popularnost u manje-vie svim europskim jezicima, a dijelovi toga bestijarija preuzimali su se, dopunjavali, skraivali pa onda ukljuivali u nove cjeline i u druga djela najee iz pripovjednog anra. U hrvatskoj knjievnosti tekst Fiziologa sauvan je djelomino, i to upravo u fragmentima koji pokazuju upadljiv interes za ptice. Iako su sauvani i fragmenti o oslu te o jo nekim ivotinjama, najljepisu u hrvatskom Fiziologu oni tekstovi koji su posveeni slaviu, orlu, epopsi ili ptici halandri, to jest evi: "I paki pismo ree o halandri kako vele mono eda svoja ljubi. I kada mladie svoje izleet i kada mladi jesu, za preveliku ljubav nanu roditelji jih kljuvati po licu jih ituliko ljubita je da umrit eda jeju. I videvi da su mrtvi, plaeta se jih tri dni. Treti e dan mati jih razvre rebra svoja i istoi krv svoju na njih i oivut krviju njeje. Tako i gospodin na Isuhrst ree: Sina rodih i otvrgoe se mene." Fiziolog je samo jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih bestijarija u kojima su se najee u istom sveiu, ponekad i oslikanom, u svrhu moraliziranja tumaile ne samo ivotinje nego i biljke pa i minerali, kojima su se takoer pripisivale karakterne osobine, moralne vrline i mo. U svijetlu srednjovjekovnih znanstvenih, ali i religijskih kontroverzi o ivotinjama zanimljiv je tako i glagoljski zapis sauvan u nekoliko verzija, u kojem se reproducira pria o tomu kako su Bog i avo zajedno stvarali ivotinje. Ta u svojoj biti dualistika postavka srodna je starofrancuskoj priici koja je oko 1200. godine bila ukljuena u Roman o Renartu. I u hrvatskom kao i u francuskom tekstu bijae rije o tragu patarenskog uenja o razvitku i nastanku ivih bia iz boanske, ali jednako tako i avolske naravi, pa se taj tekst o ivotinjama dri jednim od primjera prisutnosti patarenskih uenja i u hrvatskoj sredini tijekom srednjega vijeka. U srednjovjekovlju sve se vie afirmirao i postajao paralelan studiju logike i dijalektike studij znanstvenih predmeta i prirodoslovlja u svim svojim granama. Interes za takvu vrst znanosti posebno se pojaao nakon otkria niza antikih znanstvenih djela, i to arapskim posredovanjem. Samo u nekoliko desetljea, cijelom Europom, a od 13. stoljea najvie, proirili su se tekstovi s podruja optike i astronomije, fizike i matematike, zoologije i botanike te mineralogije. Pored ovih znanosti u srednjem se vijeku posvema legitimno, ali ipak s biljegom neeg opasnog i avolskog, razvijala magija zajedno u srodnim alkemijskim znanostima. Alkemiari onoga doba bili su stvarna suprotnost pustinjacima i znanstvenicima koji su u svojim elijama prouavali Sveto pismo. I alkemiari su dodue prouavali Sveto pismo, ali oni su ga itali u kljuu hermetikih spisa starih Grka, a u praksiinili su pokuse koje bi prema onodobnom uvjerenju smio initi samo Bog. Vjerovalo se da je alkemiar onaj koji je poelio biti slian Bogu ili barem vragu, pokuavajui stvarati nepostojee tvari i nepoznate svjetove, elei prevladati ovjeku dostupne kategorije vremena i prostora. U Hrvatskoj je bilo interesa za takva istraivanja, o emu svjedoi Petar iz Trogira, koji u jednom zapisu datiranom 1385. govori o nadnaravnim, magijskim, alkemijskim pokusima Rogera Bacona, jednog od najveih umova svoga doba: "Brat Roger zvani Bachon, Englez, radije se bavio praktinom filozofijom nego o njoj pisao, i izvodio je divne eksperimente. Prirodnom kondenzacijom on bi ponekad napravio most izmeu Engleske i kontinenta, koji bi bio dug vie od 30 milja, preao bi preko njega zajedno s pratnjom i opet ga razruio razreivanjem zraka prirodnim sredstvima. On je tako dobro poznavao optiku da je napravio dva zrcala na Sveuilitu u Oxfordu: jednim od tih zrcala mogli ste upaliti svijeu u svako doba dana i noi, a na drugom ste mogli vidjeti to ljudi rade na bilo kojem dijelu svijeta. Eksperimentirajui s prvim studenti su vie vremena troili palei svijee nego studirajui knjige; a gledajui u drugomu da li su njihovi roaci umrli ili u bilo kakvoj nevolji, studenti su dolazili do takvih stanja koja bi vodila Sveuilite u propast; tako je zajedniki savjet Sveuilita odluio da se oba zrcala razbiju." To su bili problemi o kojima se razmiljalo i razgovaralo u srednjovjekovnom Trogiru. Status najpopularnijega pounog djela, neke vrste ozbiljnoga a opet svim uzrastima namijenjena prirunika imao je Elucidarius, djelo Honorija Augsustodunensisa koje je najprije bilo proireno u latinskom izvornom tekstu, a onda se pojavilo i u drugim jezicima, stekavi glas pouzdane enciklopedije i kompilacije u kojoj su se neupueni mogli

38

izvijestiti kako o pitanjima astronomije i kozmologije, tako i teologije, ali isto tako nauiti neto i o poljodjelstvu, zemljopisu, astronomiji pa ak i alkemiji. Hrvatski Lucidar nastao je ekim posredovanjem i vjerojatno je prvotno donesen iz Emausa jer se u tekstu vidi dosta natruha ekoga jezika, ali se sudei po nekim toponimima razabire da ga je za hrvatsku publiku priredio glagolja iz Istre jer se izravno spominju neki tamonji lokaliteti. Poslije je djelo u Hrvatskoj bilo mnogo prepisivano i preraivano, a najpopularniju verziju dao mu je ibenanin Gverin Tihi koji je svoj tekst preuzeo iz talijanskog Lucidara i objavio tiskom 1533. godine. Preostali rukopisni primjerci hrvatskoga Lucidara mnogo su starijeg postanja. U Lucidaru se prvi put na narodnom jeziku pojavila rasprava o umjetnosti. Jednostavnim rijeima, ponekad neizravno, ali uvijek dovoljno nedvosmisleno, govori se tu o ljepoti, o glazbi i o umjetnosti. Ti izvodi slijede neoplatonistiku tradiciju, uspostavljaju siguran paralelizam izmeu dobrote i ljepote, otvarajui prostor posvema novoj koncepciji umjetnosti. U Lucidaru opsesivna su pitanja o uskrsnuu. Pitanja uenik postavlja uitelju, a on mu odgovara, gotovo estetizirajui, iznosei jarko obojenu utopiju Posljednjeg suda, u kojemu e sva tjelesa biti "vee liplja i bolja", a zemlja "hoe sva biti kao raj zemaljski i jere bi zemlja okrvavljena krvju mnozieh muenikov, hoe se uiniti lipa od mnoge vrsti cvitja, kako ilji, ruani i violami, ke nigdar nee poginuti". Lucidar se otvara serijom kozmogonijskih pitanja o stvaranju svijeta, o rasporedu nebeskih svodova i tijela, o geografiji poznatog svijeta, koja u tom spisu obuhvaa i mnoge izvaneuropske krajeve. Autorove fantastine, ali veoma dobro sroene stranice o Indijama pisane su tako da se na njima geografija prelijeva u fantastinu zoologiju i botaniku pri emu se prikazuju udnovata ljudska drutva u kojima ive bia to u mladosti sijede, a u starosti dobivaju tamnu kosu, tu ive ljudi s rogovima, ljudi s jednom nogom, ljudoderi. Nakon to uenik uz pomo uiteljevih odgovora preleti cijelim svijetom i nakon to mu pred oi izie itav fantastini korpus onoga vremena, vraa se on pitanjima vjere. Zanimaju ga pojedinosti povezane s tipom drveta na kojemu je bio razapet Krist, ali ga zanimaju i posvema meteoroloke injenice i, primjerice, zbog ega je more slano. Jedan se dio Lucidara bavio i popularnom medicinom. Moe se rei da je to popularno djelo u svojim manjim dimenzijama pandan Etimologijama Izidora iz Sevilje. Ta usporedba, u sluaju da su ta dva djela u srednjem vijeku imala istoga itatelja, mogla bi se shvatiti i na parodijskoj razini. Jer teko je zamisliti da su se ta dva djela koja su bila poznata u srednjovjekovnoj Hrvatskoj mogla ikada susresti u jednom italakom oku. Ta dva djela nisu bila namijenjena istoj publici. Oni, naime, koji su itali Izidora iz Sevilje moda su i mogli biti prepisivai i prireivai hrvatskoga Lucidara, ali oni nisu bili ni mogli biti njegovi itatelji. Svoju publiku Lucidar je naao meu uenicima samostanskih, a poslije i gradskih kola, meu pismenim, ali i nepismenim pukom kojemu se takav tip tekstova usmeno prenosio. Lucidar na veoma jasan nain svjedoi o razmjerima prirodofilozofijskih znanja u onodobnoj Hrvatskoj, on svjedoi o vladajuoj slici svijeta. Slika svijeta koju sugerira Lucidar jest, uz este natruhe, posebno u estetskim tumaenjima platonizma, prije svega izvod iz Aristotelove peripatetike kozmogonije s idejom vrstoga neba i sedam nebesa, to jest planetarnih sfera, etiri elementa od kojih je sainjen svijet. Pisci Lucidara tom su okviru pridodavali, kad im se god uinilo da je potrebno, svoja tumaenja o zlim dusima i anelima koji su se nastanili na nebeskim tijelima, o Bogu koji boravi u sreditu neba okruen zvijezdama stajaicama. Lucidar mnogo govori o nebesnicima koji utjeu na nau stvarnost i odreuju nau budunost. U Lucidaru postoje naznake kozmogonije koje su se poslije jo vie razvile u renesansnoj astrologiji, a koje hoe da je Bog, koji je vrhovni gospodar, ipak dio svojih ovlasti prepustio i zvijezdama. U Lucidaru izlae se koncepcija nebeskoga svoda koji ima stanovit utjecaj na narav tek roena djeteta. Pisac Lucidara veli za neke zvijezde da su hladne po svojoj prirodi, za neke da su tople, neke suhe, a neke mokre. Ta njihova svojstva imaju veze s trenutkom u kojemu je roeno dijete. Tu se ispisuju prve stranice hrvatske astrologije i njezine terminologije. U Lucidaru prvi put se iskuavala hrvatska znanstvena terminologija, a itav okvir djela, njegova puki zasnovana strogost i dosljednost, pomagala je ljudima da svoja znanja i vjerovanja stave u okvir koji nije bio temeljen ni na elitistikoj kanonikoj kulturi ni na neobuzdanoj alternativnoj svijesti usmene tradicije. U Lucidaru sveukupna su iskustva srednjovjekovne kozmologije, geografije, biologije i teologije nala svoju samo na prvi pogled naivnu, ali s obzirom na cjelovitost u srednjovjekovlju nikada vie prevladanu fiksaciju. "Ptice, sestre moje..."

39

L Lucidarovom cjelovitou nikako se nije moglo natjecati pouno talijansko djelo koje se udomailo i u Hrvatskoj, a koje je bilo nekom vrstom onodobne antologije, florilegija i itanke u kojoj su se mogli pronai tekstovi sakupljeni iz razliitih izvora i od razliitih pisaca. Bijae rije o knjizi koja se nazivala Fiore di virt, a u kojoj ima tekstova Tome Akvinca, ali i stilnovistikoga pjesnika Guinicellija. Djelo je bilo prevoeno na francuski, panjolski, rumunjski, njemaki, grki, ruski i hrvatski jezik. Hrvatski je Cvet poznat u mnogo rukopisa, a da je bio veoma popularan svjedoi i to to su ga i kasnije, nakon gotovo tri stoljea, tiskali ak dva puta, i to jednom bosanskom irilicom Pavao Posilovi, a drugi put latinicom Kotoranin Krsto Mazarovi. Knjiga je bila podijeljena na kapitule kojih u hrvatskim srednjovjekovnim rukopisima ima 28 i u kojima se najprije govori o nekoj kreposti, a onda o nekom grijehu ili mani. Retoriki je tekst oblikovan na nain propovijedi, i to tako da se odmah na poetku u nekoliko reenica odredi glavna tema, a onda se pridodaju parabole o ivotinjama ili paralele s nekim stvarnim ili izmiljenim dogaajima, da bi se na kraju pojavio i pouni primjer u obliku kratke prie. Hrvatski Cvet vsake mudrosti pripada podruju didaktike srednjovjekovne proze koju nisu zanimale prirodne znanosti i kozmogonija, nego su ta djela tretirala neka ua, a katkad i ira podruja kranskog moralnog uenja. Takvi prirunici moralne teologije najee nisu bili namijenjeni sveenicima, nego su ih sveenici sastavljali za svoju pastvu. Drukije je namjene bio prirunik za ispovjednike Spovid opena tiskan u senjskoj tiskari 1496. godine. Spovid je djelo koje su rabili sveenici kako bi se to bolje uputili u pitanja grijeha i njegova ispovijedanja, pokore i odrjeenja. Spovid opena hrvatski je prijevod talijanske knjige fra Michelea Carcana. Prevoditelj Josip Blaiolovi svoj je tekst oblikovao u veoma neskladnim reenicama, sintaksom koja je preuzeta iz talijanskog jezika, leksikom koji obiluje nezgrapno preuzetim i neasimiliranim terminima. U senjskoj je tiskari u doba kada je bio tiskan Blaioloviev prijevod talijanske knjige Confessionale generale tampano jo nekoliko prirunika za duobrinike. Bila tu rije o Naruniku plebanuov, Metriji dobra umrtija ili ve spomenutoj Spovidi, djela iji se autori, a najee su oni bili samo prevoditelji, nisu odve trudili oko jezika, nego im je bilo najbitnije da barem okvirno slijede smisao izvornika. Njihova su djela bila traena u praksi, svakodnevnom obrazovanju, i oni nisu htjeli, a moda ni znali, nadii tu priruniku razinu. Ali zato su razinu tih knjievno posvema nevrijednih tekstova u isto doba nadilazila neka sadrajno srodna, ali zato svakako knjievno zahtjevnija djela. Takvi su Dijalozi Grgura pape u kojima se u obliku razgovora izmeu Grgura i svetoga Petra pripovjedaju ivoti svetih otaca i iznose njihova djela, a sve to sa znatnom dozom didaktinosti koja je obzirno i mudro proela tekst. Dijaloge Grgurove u svojoj su knjinici posjedovali ve i ubii Bribirski, gospodari Hrvatske i Bosne u prvim desetljeima 14. stoljea, a hrvatska je verzija toga paterika, kako su nazivali djela koja su za predmet imala ivote svetih otaca, bila zapravo prijevod talijanske verzije Grgurovih dijaloga koju je napisao uveni srednjovjekovni divulgator svetakih legendi Domenico Cavalca. Hrvatski prevoditelj svoj je posao izvrsno obavio, tako da je taj prijevod jednim od prvih tonih i akribinih hrvatskih prijevoda u kojemu je autor, kao da prevodi Sveto pismo, strogo se drei izvornika, pokuavao, a esto i uspijevao, postii gipkost sintakse i svjeinu leksika. Veliku su popularnost u srednjem vijeku uivali i Fioretti svetoga Franje Asikoga, koji su takoer bili uspjeno preneseni u hrvatsku jezik u verziji koja se, uz pomo tog inae nabonog biografskog djela, gotovo u potpunosti oslobodila umjetnoga jezika Metodove moravske batine. Fioretti sv. Franje u svojoj glagoljakoj verziji ogledni su primjerak hrvatske poune proze koja je u njima kao i u Dijalozima Grgura pape dosegnula visoku zrelost te se ubraja meu stilski najzrelije plodove srednjovjekovne hrvatske prijevodne didaktike knjievnosti. Franjine su reenice za trenutak oivjele ptice iz drevnog Fiziologa koje kao da su same postale rijei iz sveeva florilegija, koje pred nama cvrkue dok svetac pripovijeda svojim sestrama pticama, "pticam od polja kih bie jedno preskonano mnotvo": "Sestremoje vi ste vele derane Bogu vaemu stvoritelju i vazda u svako vrime hvaliti ga jimate za vam je on dal slobodu letit v svako mesto i joe vam je dal odiu duplu i troduplu poli to sahrani sime vae v arki od Noe za da ufanje vae ne pride na manje na svitu. Joe jeste derane cia elementa od ajera ki je odluen za vas. Mimo to vi ne sijete ni anjete a Bog hrani vas i daje vam vodu." Dok sveti Franjo tako zbori, ptice "sve otvarahu oi i kljun potirahu s potenjem prigibljui glave dari do zemlje". Na samom kraju poetinoga susreta "sve ptice ove na kup dvigoe se v ajer udnovatim petjem". Tako su u srednjovjekovlju pjevale ptice. A pjesnici? "In eorum sclavica lingua..."

40

Prvi su hrvatski stihotvorci zasigurno bili sveenici i oni su stvorili prve stihove na narodnom jeziku. Ti prvi pjesnici prevodili su starinske latinske crkvene pjesme uvodei njihov ritam u duh hrvatskoga jezika. Ve od poetka 12. stoljea takve su se pjesme pjevale u dalmatinskim gradovima i u Zagrebu. Bile su to upravo one laude to ih je puk "na njihovom slavenskom jeziku" pjevao pozdravljajui 1177. godine papu Aleksandra III dok je ovaj u Zadar ulazio na bijelom konju. Prvi zapisi te najstarije hrvatske poezije, lauda i himni, datirani su neto kasnije nego prvi spomeni o pjesmama, a pjesmarice koje su se do danas sauvale bile su napisane tek u drugoj polovici 14. stoljea. Stoljetni hijat dijeli epohu u kojoj se najstarija lirika samo pjevala i pamtila od one u kojoj se manji njezin dio zapisivao. Jedna od najstarijih poznatih hrvatskih pjesama boini je sedmeraki napjev Va se vrime godia u kojemu se parafrazira popularna latinska pjesma In hoc anni circulo, i to tako da se uspjelo u potpunosti zadrati metar latinskog izvornika. U toj boinoj pjesmi ostvarena je gotovo besprimjerna ritmika bliskost izmeu originala i prijevoda, u ijim katrenima i danas svjee zvui pripjev koji se, poduprt s tri asonance na kraju prethodnih stihova, provlai itavom pjesmom: Va se vrime godia mir se svitu navia skoze rojen'je ditia od svete devi Marije... Deva sina porodi, avlju silu vsu slomi, a krstjane oslobodi, sveta deva Marija. Veliku drevnost imaju i stihovi himni posveenih svetoj brai irilu i Metodu. Sauvane su etiri takve himne, od kojih je svakako najljepa ona koju otvara stih Raduj se, grade vinji Jerusolime. Ta asilabika slobodnim stihom oblikovana himna esto je reproducirana u izvanliturgijskim prigodama pa se ima smatrati i posvema samostalnom pjesmom u kojoj je jo mnogo elemenata crkvenoslavenskog jezika moravske batine: Raduj se, grade vinji Jerusolime, veseli se, svetaja mati crkav, Sione, jako eda tvoja va krasote mnoz u samogo vinjago cesara imut se. Sveti jerji tvoji, Gospodi, uril i Metudij slavu vka otvrgu, togo radi priti utegu, toboju edreim, k svrenago jerjstva stepenu. Po brojnosti prijepisa moe se zakljuiti da je u srednjem vijeku bila veoma popularna i osmeraka boina koleda Bog se rodi v Vitlomi. Pjesma se sauvala u starijim, ali i mlaim pjesmaricama a njezin prvi poznati zapis je u parikom glagoljskom rukopisu nacionalne knjinice Code slave 11, toj najstarijoj glagoljskoj pjesmarici, prvom zborniku starije hrvatske lirike i pravom nalazitu najljepih drevnih stihova. Pjesma Bog se rodi v Vitlomi nije imala neki poznatiji inozemni izvornik, a ako ga je i imala, nije ga vjerno slijedila. U njezinim se rimovanim osmerakim distisima nazire iz naravi hrvatskoga jezika iznikla, posvema slobodna puka obrada Isusova roenja po elementima Evanelja: "... Spasitelj se rodi danas ki je prial z neba za nas. Ne kasnite dulgo stati, oete ga blizu najti. Povit lei v Vitliomi, u jasalceh, v tujem domi." Kad pastiri to sliae duhom svetim se vagae ter se na vkup zgovorie

41

jednim glasom vsi rekoe: !Potacimo k Vitliomu, potacimo k boju domu; pogledajmo boja grada, pozdravimo Boga mlada!" Code slave 11 iz Pariza Ono to je bilo najbolje u srednjovjekovnoj hrvatskoj lirici prikupljeno je 1380. u spomenutom glagoljakom zborniku koji se uva u Parizu. U parikom kodeksu sabrano je sveukupno devet pjesama. Sastavlja antologije pokazao je rafiniran ukus izabirui upravo te pjesme, jer je malo vrednije hrvatske srednjovjekovne poezije ostalo izvan njegove zbirke. Meu pjesmama parikog zbornika nalazi se i boini napjev Bog se rodi v Vitlomi, ali je on tu tek dio vee cjeline koja se zove Od rojenja; u pariki su kodeks uvrtene jo i dvije veoma uspjele pogrebne sekvencije nastale u bratovtinskoj okolini: Tu mislimo bratja a smo i Bratja, brata sprovodimo, uvrtena je i jedna dijalogizirana Pisan od muke Hristovi koja je zametak novijih dramskih prikazanja, i to u onom dijelu u kojemu je u nju bio ukljuen zasebni Marijin Pla. U zbornik je uvrtena i kraa Marijina pisan, zatim radikalizmom posvema izdvojena satirika pjesma Svit se kona; tu je i napjev o svetomu Mihovilu, te strastvena i mistina ljubavna pjesma koja se zove Poi eljno, a pjesmarica se otvarala oduljom narativnom poemom Pisan svetoga Jurja. Lako je zapaziti da, osim nekoliko pojedinano sauvanih lauda, kakva je primjerice ibenska molitva, te manjeg korpusa svetakih himni razasutih po liturgijskim zbornicima, sadraj parikoga kodeksa nudi tematski okvir koji je bio uobiajen u poeziji srednjega vijeka, a to znai formalni raspon od cantastoria do lauda, od satirikih stihova do sekvencija za mrtve. Zmajoubojica Juraj Sa svojih sedamdeset stihova Pisan od svetoga Jurja najstarija je poznata narativna tvorba u hrvatskoj knjievnosti. Ispjevanoj na nain srednjovjekovnih vitekih talijanskih cantastoria i engleskih balada, nastanak joj treba traiti na koncu 12. stoljea. Narativna struktura poeme dosta vjerno i bez ikakvih digresija prati latinsku legendu o svetom Jurju. Razvidno je da je hrvatski pjesnik grau za svoju pjesmu crpio iz lokalne solinske predaje o Jurju koja se irila u doba prvih hrvatskih narodnih vladara, ali je bila poznata jo i ranije, u razdoblju kasnorimskoga kranstva. Solin je, osim Kapadocije, mjesta Jurjeva roenja, i jedini u pjesmi spomenuti toponim. Smjetanje balade u solinski kraj moe se usporediti s dubrovakom konkretizacijom predaje o Rolandu. O tomu da je legenda o Jurju bila vrsto povezana sa solinskim prostorom svjedoili su i stariji povjesniari koji poput Farlatija poznaju drevnu proslavu svetoga Jurja u Saloni. Sveti Juraj nije bio niti je ikada postao kanonski svetac, ali je upravo zato jedna od najomiljenijih vitekih figura u srednjovjekovlju. Sveti vitez i posveeni ratnik bio je najmiliji zatitnik benediktincima, i to napose onima to su u hrvatske krajeve dolazili s britanskih otoka gdje je sveti George i danas zatitnik krune. Uz to Juraj je prema vjerovanjima ranokranskih plemena idealna figura agrarnih mitova, pobjednik nad silama prirode i krotitelj divljine, junak koji brani grad od nasilja, bolesti i ucjena. Juraj je doivljavan i kao cikliki obnovitelj prirode, kao onaj koji u svijet unosi zelenu granu, koji je i zeleni Juraj, bog uma i polja. Uostalom u tom obliju je i prikazan na jednom od najstarijih hrvatskih glagoljskih zapisa, na Plominskoj ploi. Sveti je Juraj preuzeo na sebe i dio uloge svetoga Mihovila, takoer popularna i naoruana borca protiv zmajeva. U srednjem je vijeku figura zmaja ukljuivala mnoga znaenja koja su urasla u tradicijsku kulturu cjelokupna europskog prostora. Njezine izvore treba ipak vidjeti u predodbama to su stizale s istoka. U Europi je mogue zapaziti pojaavanje opsesije zmajevima tek nakon provale Mongola, koji su stigli i do hrvatskih zemalja. Vrijeme mongolskih provala odgovara i dataciji hrvatske pjesme o Jurju. Pored suvremenih i tradicijskih poticaja u hrvatskoj cantastoriji o princezinu osloboditelju i o zmajoubojici uvalo se i maglovito sjeanje na neke antike mitove, i to upravo na Tezejevu borbu protiv Minotaura, Herkulovu protiv Hidre. Uz to princezina sudbina nasljedovala je usud Andromedin. Pjesma je u svoje vrijeme u pisanom obliku bila irena u krugovima

42

elitne publike kneevskih dvorova i u benediktinskim samostanima. Bila je takoer namijenjena usmenom predstavljanju, o emu svjedoe uvodni stihovi: Hoete li, ljudi, sliati od sego vika da vam poju pisan od svetoga Jeorjije Konjika gda se sveti Juraj s drakunom rvae kraljevu her od smrti izbavljae? Pjesma o Jurju sastavljena je u rimovanim distisima, slogovi su joj u stihovima slobodni, ima ih razliite duljine, od sedam do sedamnaest slogova. Za pjesmu je karakteristina i prenesena rima, i to u jednom sluaju ak kroz osam stihova. Svi dijelovi poeme nisu obiljeeni naracijskom ekonominou. Posljednji prizor, u kojemu sse prikazuje Jurjeva borba s drakunom, veoma je saet i osloboen bilo kakvih uzgrednosti, ali je na neki nain u suprotnosti s razvuenijim dijelovima u kojima su se sporo nizale injenice o drijebanju i izboru rtve, a to je sve bilo uvod u kraljev pokuaj da izbjegne kerinu rtvu: Oe kralj s vlasteli poe veati: "Uinimo ribi metati. Komu ribi skoie, bez dvoine ga drakunu dati." Bez dvojice ga drakun izjidie, bez dvojice ga kralju ribi iskoie. Kralj jednu er vele lipu imie, ope vee dice ne imie. Kralj im se umiljeno poe moliti: "Vazmite zlato i srebro neizroito, uinite mojej heri smrt prostiti." Vlastele mu rekoe tako: "Gospodine, to neemo uiniti." Najistaknutija stilska osobina poeme proizlazi iz uestale uporabe imperfekta, to je u njezin tekst preuzeto iz srednjovjekovnih kanonskih kodeksa, gdje je inae imperfekt veoma est i gdje se uz njegovu pomo ostvaruje karakteristina sintaktika sporost i budi u itatelja osjeaj da mu se pred oima oivljuju nestali, ali za matu jo ivi svjetovi s nekom uzvienom ritualiziranou jezika i pokreta. Uz pomo imperfektivnih glagolskih oblika isklonjae, zagledae, znamenae, potresnie i probodie u est stihova, ostvaruje se dojmljivi finale te prve hrvatske cantastorije: V tom asi drakun iz jezera se isklonjae, sveti Juraj ga zagledae, znamenijem svetogo kria on se znamenae, ita i sulice rukama potresnie ter drakuna v grlo probodie. U hrvatskom srednjovjekovlju Pisan od svetoga Jurja imala je status Beowulfa u engleskoj, Cida u panjolskoj, a Rolanda u francuskoj knjievnosti. Hrvatska gesta o Jurju za razliku od njih nije epska tvorba, ali ni crkvica Svetoga Kria u Ninu nije katedrala i nije usporediva s romanikim i gotikim zapadnoeuropskim katedralama s obzirom na razmjere, ali svakako jest u stupnju sklada koji je ostvarila sa svojom okolinom, njezinim mjerilima i njezinim vrijednostima. "Gospoje, ti si ivot..." Druga znamenita dulja pjesma iz hrvatsko gsrednjovjekovlja je ibenska molitva, koja je dobila ime po gradu u kojemu je pronaena. Njezin naslov ispisan latinskim jezikom glasi Oracio

43

pulcra et devota ad beatam virginem Mariam. Rukopis joj je latiniki, a nastala je negdje u sjevernoj Dalmaciji, moda u Bribiru, i to jamano u drugoj polovici 14. stoljea. ibenska pohvala Gospi po svemu je srednjovjekovna lauda. Sroena je u stilu latinskih zahvalnica to su ih bratovtine bievalaca i skupine laika pod sveenikim nadzorom izvodile za blagdana u crkvama i pred njima, uzvisujui u jednostavnim i svakome razumljivim stihovima mnoge svece, ali najee i s najvie strasti upravo Gospu. Toj pobonoj i mistinoj poeziji emocionalni i pjesniki predloak ponudio je sveti Franjo u svojoj pjesmi Laudes creaturarum. Franjine laude i laude njegovih sljedbenika, a ibensku je molitvu ispjevao sigurno neki Franjin tovalac, zapravo su rimovani prozni sastavci koji su svoj glas crpli iz liturgijskih sekvencija preuzimajui ritam litanija. U tim su se pjesmama nadugo nabrajali pojedinani razlozi zbog kojih se proslavaljala neka svetica ili svetac. Laude su rimovani uzdasi. U njima su i hrvatski pjesnici nabrajali itav ivi i mrtvi svijet, svu floru i faunu, sve kreposti i sve vrline sa eljom da u to kraem tekstu iskau sukus evaneoske ljubavi. Hvalite, gore, polja, i vsa driva, jere vas vsako lito lipo odiva! Hvalite, lito s cvitjem i ptiice s eljnim pitjem a nada sve vinu hvali. Cilj lauda bio je da se u sluatelja i itatelja pobudi zahvalnost i ganutost zbog svega to je ovjeku darovano na svijetu. Ta je poezija savren iskaz jednostavne srednjovjekovne duhovnosti. U laudama je pronaen najbolji oblik za opjevavanje beskonanosti Boje dobrote. Religijski osjeaji puka nadahnuli su ibensku molitvu, u kojoj su na razini vremena sintetizirana mnoga iskustva, kako ona jezina i stilska tako i ona koja su proizlazila iz mentaliteta i duha vremena. U ibenskoj molitvi Gospi se pjeva kao da je bestjelesna, pa u pjesmi nema ni traga nekoj inae estoj mistinoj erotskoj strasti to se zapaa u drugim pjesnikim sastavcima onoga doba. U pjesmi o Gospi Gospino je tijelo ideologem, Gospa je Majka crkva to u neiskazivoj mudrosti upravlja ljudskim rodom. I kao to su je slikari prikazivali u svoj veliajnosti na suvremenim oltarskim palama, tako je i u ibenskoj molitvi Gospa prikazana u slavi i bez maloga Isusa u krilu. Ona je ovdje savreni prikaz Crkve, ona je Crkva sama, njezin bestjelesni koncentrat, ona je Gospa velianstvena, ali i Gospa od milosra, koja pod svojim golemim raskrivljenim platom titi nesretne i zarobljene, tune i zbunjene pripadnike ljudskoga roda: Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot. Gospoje, ti si utienje alostnih udovic. Gospoje, ti si veselje dreselih muatic i udovic i divic. Gospoje, ti si skupljenje dolnih. Gospoje, ti si izbavljenje uznih i jatih. Gospoje, ti si vse utoie vsih vernih, nevoljnih i alostnih. Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vernih karstjan grinih. Gospoje, ti si ivot i skrienje vsih vernih tvojih i grinih. Gospoje, ti si pomonica i kraljica vsih vernih, slabih i nemonih. Gospoje, ti si otvorenje vrat rajnih vsih tvojih vernih i eleih i devotih. Gospoje, ti si obraz i zarcalo vsih redovnikov i redovnic vsih vernih. Gospoje, ti si drubenica tebe eleih i potovajuih vsih vernih. Gospoje, ti si strah i bojazan vsih duhov neistih i vsih djaval upadnih. U ibenskoj se molitvi raspoznaju etiri razliita dijela. U prvome, koji je najstroe ritmiki organiziran i koji obasee najvei dio laude, zacijelo njezinoj jezgri, Mariji se upuuje niz preteno evaneoskih metafora kojima se ona dovodi u vezu s osobama nebeskoga dvora ije je ona okripljenje, ispunjenje, nauenje, pomoenje, proslavljenje. U drugom, neto kraem ali sadrajno raznovrsnijem dijelu, sustav zvunih podudaranja neto je slabije proveden, a Mariji se upuuje nomenklatura iz zemaljskog okolia u gradacijama koje su ile do duhova zla i u ritmu koji je izgubio monotonost i sigurnost pravilnih uzdaha pobonosti sa samog poetka pjesme koji su ovako zvuali: O blaena! O prislavna! O presvitla! Svarhu vsih blaenih

44

bogom ivim uzviena! S vsimi bojimi dari ureena! O prislavna prije vsega vika! Bogom ivim zbrana! O umiljena divo Marije! Gospoje, ti si blaenih patrijarah uproanje. Gospoje, ti si blaenih prorokova proroanstva ispulnjenje. Gospoje, ti si anjelsko pozdravljenje. Gospoje, ti si boga ivoga obsijanje i okripljenje. Trei i etvrti dio laude kao da s Marijinom pohvalom izravno i nemaju veze, jer su oni u cjelini bili posveeni mistici Kristova utjelovljenja i njegove smrti. Pjesma zavrava govorenjem Creda. Iako je ibenska molitva jedan od najsvjeijih lirskih plodova hrvatskoga srednjovjekovlja, ona u svojim dubinama uva i znaenja koja imaju malo veze s umjetnou, ali to vie sa stvarnou svoga vremena. U ibenskoj molitvi jedan sloj osvjetljava tamu njezina postanja; ima u njoj stihova iz kojih je vidljiva protubogumilska tendencija, ime se otkriva i sredinu u kojoj je nastala. Veli pjesnik u jednom stihu da je Gospa "vse vere karstjanske kripko udaranje", ali odmah dalje dodaje da je ona "nevere karstjanske potaranje". Ta "karstjanska nevera" o kojoj je ovdje rije odnosi se na patarenski pokret u Bosni. U stihu se nevera krstjanska veoma odreeno spominje u jednini, ime je nedvosmisleno povezana s onima koji su sebe u dalmatinskom zaleu nazivali dobrim krstjanima, zaradivi time naziv heretika. ibenska molitva bi se u cjelini mogla shvatiti kao pjesma suprotiva bogumilskom odbacivanju kulta majke Marije kojega je upravo Katolika crkva u nebrojenim prigodama u doba nastanka laude isticala kako bi uspostavila protuteu istonim i patarenskim Mariji nesklonim uenjima. Tek iz te vizure mogao se neto preciznije objasniti nastanak ibenske molitve i zagonetka njezina pisca koji nam nije poznat. Zna se samo da ju je prepisao neki fra Pavao ibenanin, ali je s obzirom na njegovu ne ba zavidnu pismenost mogue pretpostaviti da je fra Pavao izvornik ibenske molitve latinicom prepisivao iz nekog irilikog u Bosni udomaenog predloka, koji je ondje dospio s dvora ubia Bribirskih. Oni su upravo u prvoj polovici 14. stoljea, kad je pjesma nastala bili gospodari i Bosne i Dalmacije i trudili su se da u Bosni olakaju prodor franjevaca. U Bosni su upravo u to vrijeme bile ojaale hereze i ondje je upravo u doba nastanka ibenske molitve bio zavladao veliki mete, mnogo bijae udovica, zarobljenika i nesree, o emu se svjedoanstvo sauvalo u toj najljepoj od svih hrvatskih lauda, iji sveani i poboni ton odjekuje dugo jo u mlaih pjesnika. to se tie Pavla ibenanina, fratra kojemu moemo zahvaliti to uope poznamo ibensku molitvu, on i njegova slaba jezina upuenost zasluuju vie milosra. Njegov je, naime, poboni mar prepisao jo jednu starodrevnu pjesmu, dijaloku pasionsku Cantilenu pro Sabath, koja je tek nedavno pronaena, u Budimpeti, na posljednjoj stranici nekoga ibenskog kodeksa. Tajna Poncija Pilata Apokrifi su vremenom sve vie postajali bliski srednjovjekovnim pripovijetkama, novelama i romanima, a likovi koji su se u njima opisivali, pa i kad su imali status najvie svetosti, prikazivali su se u kategorijama svakodnevice i vrste kronologije s potpunim izostavljanjem uda i udesnoga. Ukusu te hinjene dokumentarnosti posebno su bliski tekstovi onih apokrifa u kojima su pisci pokuavali proniknuti u tajnu Poncija Pilata, u njegovu ulogu u Isusovoj muci, njegovo svjedoenje o uskrsnuu, a onda razvidjeti i okolnosti zasluene kazne svim rimskim birokratima koji su bili glavni krivci Isusove pogibije. Poncije Pilat najvei je birokrat iz Novoga zavjeta pa je posvema logino to se upravo u njegovoj okolini pokuao pronai ili izmisliti vrste izvore i dokumente. ak dva hrvatska apokrifa obrauju njegovu sudbinu. Prvi je veoma dobro komponiran tekst koji se zove Kako bi prineseno lice Isuhrstovo v Rim i kako pogibe Ana i Kajapa i Pilat, a drugi je Nikodemovo evanelje, od kojega su se sauvali samo jadni fragmenti. U prvi Pilatov apokrif uvedena je i krasna nadogradnja na tekst Novoga zavjeta temeljena na motivu Veronikina rupca. Ne smeta u njoj nita to se u hrvatskoj verziji ena uz pomo ijega e rupca ozdraviti rimski car Tiberije zove Arsenija. Car nakon to ozdravi, spozna udo vjere, preobrati se i kazni Pilata okrivivi ga za Kristovu smrt. Postojala je i istona verzija te legende s edekim

45

kraljem Avgarom koji u bizantskoj naraciji zamjenjuje rimskoga cara Tiberija. U toj se verziji Avgar s Isusom ak i dopisivao. ivot Poncija Pilata i njegova kasnija sudbina silno su intrigirali srednjovjekovnu matu, pa su se pisci potrudili i da Pilata prikau kao potpuno objektivnog svjedoka i da mu daju ulogu onoga koji je kadar hladno prosuditi injenice Isusova uskrsnua. O tomu je i bila rije u Nikodemovom evanelju, koje je ime dobilo po tobonjem svjedoku Pilatovih svjedoenja, stanovitom Nikodemu. Acta Pilati u tom apokrifu predstavljena su kao slubeni prokuratorov izvjetaj o muci, egzekuciji i uskrsnuu i to je prvi dio Nikodemova evanelja, dok je drugi, koji je takoer bio poznat u hrvatskoj knjievnosti, obraivao apokrifnu epizodu Kristova silaska nad Had. Motiv Descensus ad inferos u pripovjednoj je verziji isprian iz vizure Ivana Krstitelja koji zajedno sa starozavjetnim pravednicima eka da ih Krist oslobodi. Ovaj je prizor kasnije vie puta prisutan u prikazanjima, pa je u hrvatskoj knjievnosti ne jednom dramatiziran, ali ne iz vizure Ivanove, nego kao dijalog Isusa s Luciferom nad Hadom. Hrvatski rukopisni fragmenti koji su nastali na temelju Nikodemova evanelja ini se da su svi postali mod glagoljskog izvornika koji je bio napisan prema latinskom malo nakon Metodove smrti i to vjerojatno u krugu protjeranih moravskih misionara kada su oni koncem 10. stoljea stigli u Hrvatsku. Ono to je danas u Hrvatskoj ostalo od Nikodemova evanelja tek su fragmenti, no neto je bolje sauvan ve spomenuti apokrif u kojemu se osim o pogibiji Pilatovoj pripovijedala jo i pria o udesnom prijenosu Isusova lica u Rim, ali i o sudbini Pilatovoj i njegovoj smrti. Anonimni je galgolja u tom tekstu s posebnom estinom opisao Pilatov kraj, njegovu muku, ruenje Jeruzalema i prodavanje trideset idova za jedan pinez, to je bilo parodiranje Isusove cijene iskazane u Judinim dukatima. Dramatian je opis zasunjena i svezana Pilata kojega zavezanih oiju tri dana vuku Jeruzalemom, biujui ga pritom, dok se graani koji to promatraju ude kako se takve sramote ine nekomu tko je do juer imao golemu mo. Iz teksta izvire srednjem vijeku draga poruka, koja je glasila Sic transit gloria mundi. "I kada b jure k noi nainie tomu Pilatu knezu postelju. I kada pojde Pilat spat, koliko svle sa sebe onu svitu boju, tudje ga slugi popadoe tere ga svezae naopak rukami i vrgoe ga k Ane i Kajape k njega sudcema v tamnicu. I kada b zajutra, ispeljae Pilata kneza van i svlakoe sviti njega i opet ga svezae naopak rukama tere mu oi zavezae. I tako ga sramotno peljae po gradu Jerusolimu frutajue i mnozi ljudi jerusolimsci udovahu se za tolika kneza tako sramotno ga sramoahu. I tako ga za tri dni peljae frutajui ga, a Anu i Kajapu v tamnici umorie. I kada to nad Pilatom svrie, tada ga na krii propee i krunie ga trnovim vencem i onako ga na krii bii frutahu i liju ga sa octom napajahu i vsaku mu sramotu injahu kako Gospodinu Bogu preje bie inil on tere ga tako umorie. I sname telo Pilatovo tere je v propast vrgoe i odtuda sada grad i tua ishodit i vsa zalaja. A vojska Jerusolim skonava tere gdo bi koli hotil bil kupiti oneh idov prodavahu ih za jedan pinez 30, kako oni bihu Gospodina kupili. I kada vojska skona Jerusolim, vzvratie se opet v Rim k cesaru. I tako ti sudci zgiboe ki na smert Gospodina Boga osudie i kade im telo zgibe tu im dua zgibe. I tako imaju i ti sudci vsi zginuti ki na sem svete krivo pravdu sude." Bilo je i aljivih apokrifa Teko je u srednjovjekovlju uspostavljati granice izmeu pripovjednih anrova svjetovne i crkvene tematike. Apokrifi su svoj u poetku stroi anrovski opis postupno izgubili i vie im nije bila svrha samo da iz nepoznata gledita osvijetle neki notorni biblijski dogaaj, nego su njihovi pisci pokuavali hladno pripovijedati dogaaje o osobama sa statusom svetosti trudei se da taj status prikriju te da svoju naraciju zaogrnu aurom obinosti, svakodnevnosti i

46

dokumentarnosti. Zato je tu bilo mogue da primalja obavi medicinski uvid u Marijinu nevinost, zato je u apokrifima bilo mogue da okolnost Isusove muke sagledamo i iz dokumenata koje je probrao Pilat, zato je bilo mogue da uskrsnue i Isusov silazak nad Limb oekujemo iz vizure Ivana Krstitelja. Bilo je mogue i da se u srednjem vijeku ispiu apokrifi u kojima se svetitelji, kako pisac zove Ivana Zlatoustog, Grgura i Blaa, pojavljuju kao neka vrsta kolnika i odgovaraju na uenike upite. Taj apokrif sa svecima koji odgovaraju na pitanja poznat je pod imenom Besjeda triju svetitelja, a pitanje, kao i veina odgovora, potekli su iz grkih vrela. U zapadnim knjievnostima taj apokrif u obliku upitnika bio je poznat pod imenom Joca monachorum i bio je rairen u samostanima i kaptolskim kolama. Mnoga od pitanja to ih ovdje postavljaju tri sveca s njihovim stvarnim osobama nemaju nikakve veze, ali to ne znai da neka od pitanja nisu bila veoma ozbiljna. No, bilo je i aljivih, pa se tako u obliku zagonetke dvosmisleno pita koji je to najstariji zanat na svijetu, na to odgovara svetitelj da je to bio zanat krojaice jer je Eva prva saila za se opravu od lia. Nadalje se pita kada je to u povijesti svijeta poginula etvrtina puanstva, a odgovor je svetiteljev da je to bilo onda kada je Kain ubio svoga brata Abela, dok na pitanje tko je to neroen umro odgovor glasi: Adam. Zagonetke koje su se pripisivale Ivanu Zlatoustom, Grguru i Blau samo su jedan od dokaza kako je apokrifni anr u srednjovjekovlju bio rasprostranjen i kako je u tadanjih pisaca postojala velika potreba da se biblijskim likovima ili svecima dade prilika da izgovore tekstove koji nisu imali teinu kanona, te da djeluju izvan uloga to su im bile dodijeljene u najvanijim dogaajima i tekstovima povijesti Kristove crkve. to su itali trgovci Mihovil i Damjan? Velika je bila popularnost to su je uivali srednjovjekovni viteki romani koji su se u ratnoj hrvatskoj stvarnosti doivljavali ne kao anakronizam nego kao tivo koje se rimovalo s napetou i rastuim pritiskom s istoka. O tome nam ne svjedoe samo brojni prijepisi Rumanca Trojskog i Aleksandride ili danas izgubljeni hrvatski prijevod djela I reali di Francia, nego nam o tomu govore i dokumenti iz kojih se vidi da se u 14. stoljeu, i to samo u Zadru u kunim knjinicama dvojice trgovaca, od kojih se jedan zvao Mihovil, a drugi Damjan, nalazilo izmeu ostalih knjiga i nekoliko onovremenih romana na francuskom i talijanskom, ali i na hrvatskom jeziku. U oporukama spomenutih zadarskih trgovaca spominje se tako Liber destructions Troie na francuskom jeziku, to je oito roman koji je u 12. stoljeu napisao Benot de Saint-Maure, zatim se navodi unus romancius Tebi, unus Princivalis, unus rimancius parvus Tristani te jo dva kodeksa, i to unus liber Alexandri parvius in littera sclava te jo jedan rimancius partim in latino et partim in sclavo. Kada tom rukopisnom i testamentarnom blagu dodamo jo i to da se neki stanovnik Novog u to vrijeme prezivao Bucifal, dakle, s ponosom nosei ime Aleksandrova konja, bit e slika o popularnosti srednjovjekovnih vitekih romana u Hrvatskoj jo potpunija. Potpuno je ispravna pretpostavka o tomu kako su mnogi srednjovjekovni romani koji su poslije stigli u rusku srednjovjekovnu knjievnost, a to su romani o Trystanu, Ancalotu i Bovu, stigli najprije preko Mletaka u Dalmaciju, gdje su preraivani na hrvatski jezik, a odatle posredovanjem Bugara i Srba prenoeni dalje sve do ruske knjievnosti. Samo je manji dio tih srednjovjekovnih romana i danas sauvan. To je posvema logino kad se zna da su se ta djela prepisivala i umnoavala iskljuivo za potrebe svakodnevnog itanja, da su ih njihovi vlasnici sigurno esto posuivali, nosili sa sobom na put, te su tako ova djela bila izloena veoj pogibelji nego to je bio sluaj s kodeksima koji su imali liturgijsku ili crkvenu namjenu pa im je fizika sudbina bila neto stabilnija. Tako se i moglo dogoditi da je danas potpuno izgubljena srednjovjekovna hrvatska pripovijetka o kralju Beli i njegovoj keri

47

Banki kojoj je egzistencija potvrena, jer da nije, onda njezin maarski prevoditelj ne bi, kada je pisao svoju verziju, mogao kazati da je izvornik za njegovo djelo pria na hrvatskom jeziku. Kako se taj predloak izgubio, onaj koji hoe proitati tu srednjovjekovnu hrvatsku pripovijest, mora posegnuti za maarskim prijevodom, koji je jedini sauvan. Hrvatska Aleksandrida

48

Romanu o Aleksandru korijene treba traiti u krivotvorini nastaloj u Egiptu u 3. stoljeu, kojemu je kao autor oznaen Grk Kalisten, Aleksandrov prijatelj. Pseudokalistenovo je djelo poslije u 4. stoljeu preveo Julije Valerije na latinski jezik. Od tada Aleksandrida krui zapadnom Europom u verzijama koje su se zvale Epitome i Historia de preliis, da bi se koncem 12. stoljea uvrstile u najpoznatijoj francuskoj Aleksandridi, koja je bila napisana u rimovanim dvanaestercima s cezurom nakon estoga sloga, dakle stihom koji je upravo po njoj prozvan aleksandrincem, a koji je veoma srodan dominantnom stihu hrvatske renesansne poezije, dvostruko rimovanom dvanaestercu. U Hrvatskoj Aleksandrida nije nikada zadobila stihovani oblik. Tu je ona bila eminentno prozno djelo. U francuskoj knjievnosti roman je doivio svoja najraskonija oblija. Na istok se vratio uz pomo novogrke verzije spomenutim mletakim i hrvatskim posredovanjem, postavi najpopularnijom zabavnom knjigom istonih krana. Hrvatska verzija Romana o Aleksandru nastala je u 14. stoljeu, i to zacijelo u kraju neto sjevernijem od Dubrovnika, to se dalo zakljuiti po dominantnim akavskim jezinim osobinama. Anonimni pisac hrvatske Aleksandride sluio se izravno novogrkom obradom, a posredno latinskim i zapadnim predlocima, te je stvorio tekst koji je nezavisan od svih drugih romana o Aleksandru. Makedonski car i osniva golemoga carstva prikazan je u toj romansiranoj biografiji najprije kao ovjek iznimne tjelesne ljepote, a zatim kao vojskovoa s najveim uspjesima u itavoj povijesti staroga vijeka. Aleksandar je obrazovanje primio od najmudrijega meu Grcima, Aristotela, pa je u romanu prikazan kao ovjek koji bi mogao biti i uzor onodobnom humanistu, ovjek zaokupljen studijem prirode i drutva, kadar sve iskusiti, i sve nadvladati. Aleksandar je u romanu imao ak i udesan izgled. Jedno je njegovo oko bilo plavo kao u zmaja, a drugo crno kao u grifona, njegov konj Bukefal bio je mjeanac slona i deve, a vitez jenosio dvije koulje od kojih ga je jedna titila od rana, a druga od vruine i studeni, kaciga koju je nosio neko je pripadala kralju Arturu, drugom omiljenom srednjovjekovnom vitezu. itatelji su Aleksandra doivljavali kao da im je suvremenik. Aktualizirali su svaku njegovu gestu i smjetali je u svoje vrijeme jednako kao to su fantastine slojeve te proze doivljavali kao neto za to, jer nema suprotnih dokaza, jednostavno treba vjerovati da postoji. Pustolovni roman o Aleksandru prepun je fantastinih zgoda. Aleksandar se borio i protiv ljudi s pseim glavama i protiv ljudi koji su imali po est ruku i est nogu, a vojska mu se morala suprotstaviti golemim jastozima. Car je pak ronio batiskafom do dna mora i letio zrakoplovom koji su vukli grifoni. I dok je u svemu bio neobuzdan, on je prema enama bio posvema udvoran i ponaao se u skladu sa svim oekivanjima srednjovjekovlja. Svoju se Roksanu nije usudio ni dotaknuti bez zakonske sankcije pa je u seksualnom pogledu Aleksandar figura ak i tjelesne svetosti. U hrvatskoj Aleksandridi s posebnom su pozornou opisani prizori u kojima Aleksandar pronalazi ranjenoga Darija, svoga neprijatelja kojega su smrtno ranili njegovi dojueranji suborci. I dok Darije lei sam i zaboravljen od svih, prilazi mu Aleksandar nudei mu posljednju viteku utjehu, obeava pokop dostojan cara, a Darije jo smogne snage da mu posljednjim naporom dade ruku svoje keri Roksane: "Primi, Aleksandre, sreni i dragi kus srca moga,primi, Aleksandre, prelipi i mili svit oiju mojeju, primi, Aleksandre, jedinorojenu ker moju Roksandu ku v radosti velici rodih, sada sa alostju ostaviv v jad odhoju gdi brzo imam biti ja i vsi ki su se rodili ljudi na zemlji. Ne bude mani v mojej krvi pomoi kada snidu v jadovno istlenije. Da ovu kako rabu sebi vazmi ju; ako ti ugodno je, enu sebi vazmi ju; lipa bo je i mudra i vele od dobra roda je." I to rek Darij Roksandu doved tri krat ju celova i nju ka Aleksandru dovede. Aleksandar s prestola usta i Roksandu za ruku vazam i srano poljubiv i lipo celovav na prestoli sa sobom posadi i vinac z glave svoje znam i na glavu njeje postavi i prsten z ruke njeje vzam na svoju ruku postavi i Dariju ree: "Vij, gospodine caru Dariju, da uveri se sa mnom srce, Roksanda sa mnom ivot ima

49

carstvovati." Darij vesel bi vele i Roksandi ree, keri svojej: "Budi carstvujui zajedno sa Aleksandrom, ki, koga vas svit ni vridan vlasa ki odapade od glave njegove." I to rek caricu svoju vazam ka Aleksandru ree: "Ovo mati tebi na misto Olimpijade da je." I k Persidom ozriv se ree: "Dragi Aleksandre, Perside, jere verni jesu gospodinu svomu, ljubi" i ree: "alost moja na radost moju pravo obrati se. Kandarkusa i Arizvana" ree "ki su me ubili, kako je tribi potite." I to rek umri veliki car Darij. Tada Aleksandar sa vsimi silami i vojskami svojimi sprovodi ga sa astju do groba. Kandarkusa i Arizvana ki bihu ubili Darija dozvati ih ree; i kada pridoe ree im: "Za gospodina svoga ubiste?" Oni mu rie: "Smrt njegova gospodina Persidom tebe uini." Aleksandar im ree: "Kada ste ubili gospodina svoga ki vam je dobro uinil, da li mene tujina neete ubiti?" I to rek zapovida ih obisiti i ree: "Proklet budi ki hrani gospockoga ubojicu i gdo hrani grackoga izdajicu!" I to rek, u grad doad s Roksandom vena se. Roksanda od vsih en liplja bie, ne listo lipotom ivota i obraza, da i duevnimi dili lipa bie." Jednako su ganutljivi i naivno uznositi prizori u kojima se kasnije opisuje Aleksandrova smrt kojega je otrovao neki dvorjanin. Ubojici Bukefal zaplakavi poput ovjeka, odmah odgrize glavu, a Roksana "No vze i na nj nalegi vrhu Aleksandra ubode se i umri". U formalnom je smislu tekst hrvatskoga romana o Aleksandru oblikovan iz vizure pripovjedaa koji se svjesno ne eli izravnije ukljuiti u radnju i koji nezainteresirano pripovijeda ivot makedonskoga cara uzdravajui se od digresija i komentara. Za razliku od drugih proznih oblika srednjega vijeka, u romanima kakve opisujemo malo je likova koji potjeu iz niih razina drutvene ljestvice, a pripovjeda se dosljedno trudi da grau prilagodi mentalitetu kranstva, njegovu pojmovlju i njegovu krugu oekivanja premda mu poticaj daje spis koji nema kransku utemeljenost. Veina srednjovjekovnih romana nastavljala je tradiciju kasnoga helenistikog romana, gdje se za razliku od stanovite fragmentarnosti i hinjene dokumentarnosti apokrifne knjievnosti ustrojavalo na cjelovitosti ispripovijedane grae. Teko bi bilo u srednjovjekovnom vitekom romanu, kojemu je Aleksandrida svakako najbolji primjer, naii na nedovrene fabulativne linije ili na nedostatak motivacije neke junakove geste. Dok je u apokrifima dominantno poigravanje motritima, u romanima oko koje prati i glavni i jedini tijek zbivanja sveprisutno je, posjeduje cjelovitu informaciju, pa zato i nema potrebu da mijenja rakurse i trai jo bolja osvjetljenja nekog dogaaja. Marko Polo: Dalmatinac u dalekoj Aziji U Aleksandridi doao je do izraaja i sve snaniji europski interes za udesne prostore i zagonetna bia koja su ivjela u zemljama Azije. To zanimanje nije vidljivo samo u srednjovjekovnom romanu, niti samo u pripovijetkama u kojima se priaju dogaaji s istonih dvorova, niti samo u geografskim i zoolokim prirunicima. Ta interes vidljiv je i u jednom u svoje vrijeme kultnom putopisnom djelu kojemu je autor Venecijanac porijeklom s Korule, Marco Polo. Taj Dalmatinac, za kojega se pretpostavlja da je roen na Koruli 1254. godine, proputovao je, a i opisao, veinu dostupnih zemalja azijskoga kontinenta. Marco Polo dodue i nije sam opisao svoja putovanja nego ih je prvo ispripovijedao nekom Rustichellu s kojim je bio u tamnici pa je taj poslije na francuskom jeziku napisao Livre des merveilles du monde, knjigu u kojoj ima mnogo fantastine grae, ali najvaniji slojevi njezina sadraja mogu biti itani kao znanstvenoputopisni spis o do tada nepoznatim azijskim krajevima. Polov Millione, kako se kasnije u talijanskoj verziji knjiga prozvala, imao je ve u srednjem vijeku veliki uspjeh, a u sljedeim je stoljeima bio obvezna lektira svih otkrivaa novih kontinenata, pa se moe kazati da je Kolumbo upravo s Polovom knjigom u ruci povjerovao da je u Americi otkrio Japan. Sadraj Polove knjige na svoj je nain

50

komplementaran istonjakim elementima kojima su obilovali srednjovjekovni viteki romani i onodobne pripovijetke, s time to je u Pola jai interes za materijalna dobra i za obiaje. Polova knjiga ima rijetku osobinu, za koju nije nikakvo udo to ju je posjedovao jedan Dalmatinac, roen u viejezinoj korulanskoj sredini u 13. stoljeu, a ta je da se prema drugomu i prema razliitom ne moe imati predrasuda. Polovo kranstvo nije tom putniku bilo preporukom da Aziju i njezine ljude doivi tolerantno i neoptereen predrasudama. Taj Polov doivljaj bitno je Korulanina razlikovao od anonimnih pisaca srednjovjekovnih azijskih i indijskih pustolovina, koji su daleke zemlje doivljavali onako kako su to sami htjeli, ucrtavajui u njihov krajolik magijska, religijska i utopijska znaenja. Rumanac trojski ili pria s oblinje dvora Neto geografski blii europskom bio je prostor drugoga znamenitog srednjovjekovnog vitekog romana, koji je u hrvatskoj knjievnosti poznat pod naslovom Rumanac trojski. Prve romaneskne junoslavenske obrade te teme nastale su na osnovi talijanskih i latinskih predloaka, ali su hrvatski preraivai, meu kojima je bio i dubrovaki notar Rusko Hristoforovi, poznavali jo i trojansku grau iz Ovidijevih Herioda i Metamorfoza, pa su svoj tekst prilagoavali i prema tim izvorima. U svojim zapadnim inaicama dosegnuo je roman o Troji u jednom svom francuskom obliju ak 30.000 stihova, ali je u hrvatskoj knjievnosti njegov opseg bio znatno manji od opirnije Aleksandride. I roman o Troji graen je na naelima povijesnoga romana i u svim svojim zapadnim varijantama nosio je cijeli niz potencijalnih ljubavnih pripovijesti, od kojih je u izvornicima najsvjeija bila ona o Troilu i Kresidi, koja se inae ne javlja u hrvatskoj verziji. Hrvatski Rumanac trojski s posebnom pozornou obrauje one dijelove iz predloka koji se odnose na Parisovo suenje i izbor najljepe boice, na Heleninu otmicu, a zatim i na okolnosti opsade grada i njezino viteko razrjeenje. Ta se pripovjedna graa temeljila na adaptacijama i izvodima iz Homerove Lijade koju pisci Rumanca trojskog u duem obliku nisu ni mogli poznavati, ali su zato oni dobro poznavali mentalitet onodobnih dvorova i vitetva te su njihovi Grci i Grkinje tu prikazani kao da su zateeni na nekom vitekom turniru ili dvorskom banketu. Srednjovjekovni je hrvatski prireiva kristijanizirao Grke, ali ne na nain kakve redukcionistike ili nostalgiarske seanse, nego je prema obiaju svoga vremena iz grkoga svijeta preuzeo samo priu, donekle i retoriku, da bi na nju onda pridodao modu, obiaje i mentalitet svoga doba. Zbog toga Helana kad joj Paris lukava udvara nee na udvornost odgovoriti ljutnjom nego e koketno, kao prava dvorska dama s europskih kranskih dvorova rei svome trubaduru da je njegovim udvaranjem poaena "za ki godi bi vitez vidil sliku lipotu, dostojno mu je tako govoriti", to jest udvarati dami. Svijet koji je oblikovan u tim romanima nije se prelijevao na neke druge sadraje koji bi se nalazili izvan njihovih korica. Pisce Rumanca trojskog nije zanimala nikakva transcendencija ideologija, ili arheologija grkog svijeta, koji za njih postoji samo utoliko ukoliko ga je mogue ispripovijedati, i to tako kao da je aktualan i kao da je prostor njihove sadanjosti. Dobro ispriane epizode u Rumancu trojskom nisu u itatelja budile nikakve mitske ideje pa ak ni oni Spliani koji su vjerovali da su oni porijeklom Trojanci zacijelo nisu, itajui roman, imali pri tome pomisao o svom gradskom mitu i svom porijeklu. Rumanac trojski bio je roman iz suvremenog ivota, pria s oblinjeg dvora i iz oblinje bitke. I upravo zbog te svoje samo prividne ahistorinosti, a zapravo primjenjivosti na sve sredine i sve situacije, nalazila su se takva djela u knjinicama onih zadarskih trgovaca koje jamano nisu zanimale izmiljene i naivne fabule o dalekom i plemenitom porijeklu njihovih slobodnih gradova. Njih je zanimala stvarnost, zatim ih je

51

zanimalo kako da svoje sve due slobodno vrijeme ispune kulturnim sadrajima. to se tie uloge knjievnosti kao sredstva za bijeg od stvarnosti, njih je zaista zanimala i ta dimenzija, ali samo kao instantni i programirani bijeg u neki oblinji dvorski spektakl ijim su sudionicima zavidjeli i eljeli biti na njihovu mjestu. Na arheolokim seansama s mitovima o svom trojanskom porijeklu oni nisu imali to traiti. Te su romane najradije itali upravo slojevi kojima je, okruenima rizinostima materijalnog probitka, svijet romana nudio kratkotrajni, idealizirani i trivijalni nadomjestak za stvarnost. itateljstvo rumanaca bilo je preteito gradsko, dolazilo je iz onih slojeva koji su u srednjem vijeku dvorsku i feudalnu, ve pomalo bivu kulturu, zapoeli posvema otvoreno svoditi na razinu puke zabave i pretvarati je u sebi dostatnu priu. Banalizirajui feudalnu stvarnost, oni su idealistikoj zgradi srednjovjekovne kulture nudili trivijalnu knjievnost, koja se vie nije zadovoljavala usmenou, pa je nala uknjievnu formu. Veoma je malo razlika u poetikama Aleksandride i Rumanca trojskog. Srodnosti u njihovoj pripovjedalakoj tehnici vrlo su velike, s time to je u romanu o Troji uloga dijaloga u naraciji intenzivnija te se uz njezinu pomo ostvaruje jo vea uvjerljivost i stvarnost prie: "I izvde to Ektor kralj kako Acli nee na rvanju i vsaki dan izjeuje i injae veliku smrt u grkoj vojsk... I priad k njemu Urike i ree: 'Gospodine Acli, vazmi oruje i idi proti Ektoru kralju, oslobodi krv plemena tvojego.' Acli mu ne otgovori nie. I ree Briida: 'Agamenone care, ja bre mogu naprositi Aclia nere Urike.' I priadi Briida gospa i ree: 'Gospodine Acli, primi oruje i idi proti Ektoru kralju, osvobodi krv plemene tvojego.' Aceli i njej ne otgovori. I pride Protokolo doji i ree: 'Aceli i njej ne otgovori. I pride Protokolo doji i ree: 'Acli gospodine, primi oruje i poj proti Ektoru kralju i oslobodi krv plemene tvojego. Ako li ti ne', daj mi tvoje oruje eda kako tvojim glasom protivlju Ektoru kralju.' I da mu Acli svoje oruje i faria svoga i ree mu: 'Vari se, ne idi proti Ektoru kralju, ako ide ne o' se vratiti.' I oboruiv se Protokolo i vsed na faria i vze Aclievo znamen'je. I vide Trojane znamen'je Aclievo i bahu kako ovce pred vlkom: i uini veliku smrt v trojskh ljudh. I obrati se k njemu Ektor kralj i ree: 'Kaj puja ove ljude kako ovce? Obrati se ka mn, ja sam Ektor kralj, trojska desnica. Ako me pobije, teb budu otvorena vsa trojska vrata'. A on misli kako bi pobgal da gi pogubil glas Acliev. I obrnu se k njemu Ektor kralj i probode ga i priveza ga k njega konja repu i vlaae po Troji." Kristijanizirana legenda o Budi I trea srednjovjekovna proza, kojoj je pristajala oznaka dvorskog romana, istonog je porijekla, a izvorno je bila napisana na jeziku pahlevi. Roman o Barlaamu i Josafatu iz svog perzijskog izvora proirio se na zapad. Tu je postao sastavni dio glasovitog enciklopedijskog djela Speculum historiae Vincenta de Beauvaisa, a u pukoj ga je verziji obradio Jacopo da Voragine u svojoj Legenda aurea, pa je u tom obliku spis uao u dubrovaki legendarij i u jednu sjevernodalmatinsku verziju. Josafat je bio sin indijskog kralja i nosio je u sebi asketski zanos za pustinjaki ivot. I on je poput Aleksandra mnogo putovao i susretao razne napasti, ali je vie od makedonskoga cara bio sklon meditaciji, to nije nikakvo udo ako znamo da je pria o njemu zapravo i pria o Budi. Barlaam u roman unosi ono to se u tom vremenu nazivalo exempla. On je onaj koji pomae prinevoj konverziji i koji u naraciji ima ulogu savjetnika. Nita nije moglo sprijeiti da se ostvari proroanstvo o tomu kako e se princ na kraju sukobiti s ocem i postati kraninom, a nita nije moglo sprijeiti oca da novoroenoga sina odvoji od svog kraljevskoga dvora: "Rodi se kralju najljepi djetiak i nadjee mu ime Jozafat. I skupivi kralj mnogu gospodu, paka bogovom prikazae posvetilite radi poroen'ja djetetova. Skupi tisuu astrologa od kojijeh iskae pomno to e

52

do poslije biti. Ali mu svi odgovorie da e biti vele mogu i bogat, i da e dugo ivjeti i mirno kraljevati, i da e biti lijepa uzrasta, i da e imati dobru narav, i da e biti milostiv i milosrdan, i da e vazda tebi posluan biti. I kako u kralj ta pohvaljen'ja, mnogo vesel'je ukaza. Ali jedan izmeu njih najrazumniji i najstariji ree: 'Ovo dijete koje ti se rodilo, o kralju, nee kraljevati u tvom kraljevstvu, nego neizreenijem nainom boljemu, zato neka da zna, er e biti od one vrste ljudi koje ti progoni, krstjana, i da e razoriti sve tvoje bogove, i popove e vae progoniti i crkve tvoje razoriti. Hoe ti zadati dosta tuge, zato bo nita nee na tvoju volju initi, toliko da bi ti ga milo ne imati.'" Sukob s ocem u sreditu je toga srednjovjekovnog romana u kojemu se pripovijeda drama onoga koji ima kraljevstvo, ali ga vie ne eli pa ga predaje u ruke svome sluzi. U tom se smislu pria razlikuje od Aleksandride, u kojoj je bilo nezamislivo da bi car darovao carstvo sirotinji. U tom smislu, iako posuen s istoka, svijet prikazan u romanu o Barlaamu i Josafatu svijet je duboko kranski, svijet u kojemu se pustinja uvijek spremno i bespogovorno pretpostavlja prijestolju. Hrvatski roman o Barlaamu i Josafatu zapravo je kristijanizirana legenda o Budi. Tekst se nalazio u irokom anrovskom meuprostoru koji je dijelio, ali i povezivao, svetake legende sa svjetovnim vitekim romanima. Marija, zla ena S obzirom na zagovaranje askeze pria o Josafatu bila je bliska i tekstu legende iz Dubrovakog legendarija koja se zvala ivot Abrama remete, a u kojoj se veoma okretnim jezikom i s velikim osjeajem za scensko razvijala tema bludnice Marije, Abrahamove neakinje, na nain srodan latinskoj drami Abraham, njemake opatice Roswithe iz Gandersheima koja je ivjela u 10. stoljeu. Postupnost razvijanja napetosti, ivi dijalog, osjeaj za ljudsku kretnju i unutranja osjeanja osigurava tom, ali i drugim tekstovima Dubrovakog legendarija, visoko mjesto u korpusu starije hrvatske proze. Abraham je nakon bratove smrti uzeo k sebi u pustinju sedmogodinju neakinju Mariju i poeo je u pustinji uiti vjeru. Marija nije znala podnijeti teret pustinjakog ivota pa pobjegne u grad i ondje postane bludnica. Abram je poe traiti i odjeven u "haljine od grenika i svjetovnog ovjeka" dozna da je ona u kui "zlijeh ena". Doavi ondje, govori Abraham vlasniku gostinjca: "Razumio sam da ima jednu mladicu mnogo lijepu, molim te, da mi je ini vidjeti". Ovaj se zaudi to e taj starac s tako mladom djevojkom "i ne mogui vjerovati da on u ono doba nju hotijae vidjeti za njeku sramotu", ree mu, "istina je da imam njeku vele uljudnu mladicu Marija joj je ime, ali to hotio ti od nje, to ju vita?" ujui Abram da je ona, veoma se obradova i ree stanjaninu, "Molim te da mi ju da vidjeti i da mi ju dopusti da mogu veerati s njome i s tobom zato ju vele ljubim istom kada uju da mi je itko spomene". Zatim slijedi scena u kojoj starac Abraham i Marija odlaze zajedno u lonicu, gdje Abraham nakon tuna i ganutljiva prepoznavanja unosi nadu u Marijinu "umrlu duu". "I kako veerae Marija zovijae Abrama da poe s njome u lonicu i uljezivi u kamaru vele veselo sjede s njome na jednom gizdavom odru i ureenu lijepo, i onakoj sjedei ree Marija: 'Gospodaru, daj mi, da te izuju'; i odgovori Abram: 'Poi najprvo tere dobro zatvori vrata, a paka me e izut'. Zatvorivi vrata Marija, uhiti je Abram za ruku tere ju pritite k sebi, kako da ju hoe celunuti, i poe veoma plakati i ree joj: 'O Marija, kerce Marija, to li me ne poznava, to li ne vidi, da sam ja Abram, tvoj dundo, koji te sam ushranio, zloestice na to si dola." Iz istog je Dubrovakog legendarija i ivot svete Marije Egipanke, sastavljen na predloku onodobnih talijanskih legendarija. Njezino nago i tamno tijelo, tijelo koje je nalik zmiji, njezino bive umorno tijelo sada se u pustinji u vremenu pripovijesti ispovijeda starcu Zosimi. Marija koja ispovijeda grijehe ostarjela je. Njezino je tijelo tijelo pokornice, kosa joj je bijela poput vune.

53

Ona Zosimi pripovijeda upravo o svom tijelu. Ona mu pria svoje stare grijehe, pria o tomu kako joj se tijelo nije nikada moglo nasititi, kako njezino tijelo nije trebalo nikakvu plau kada bi je nagovarali na blud "nego se svakom podmetah, neka ih vee i ee k meni dohodi". Pria o Mariji Egipanki pria je o preobraenju. To nije pria o muenici nego o preobraenici koja je poslije proivjela jo pola stoljea u pustinji da bi na koncu lav u pustinji pokopao njezino tamno starako tijelo. Asketima i pokajnicama posveeni su i drugi tekstovi iz Dubrovakog legendarija. U toj gipkoj prozi, koja je u sljedeim stoljeima snano utjecala na stil i mentalitet dubrovakih pisaca, defilirale su svetice koje su poput svete Eufrozine i svete Pelagije rtvovale svoju tjelesnu ljepotu i otile u muke samostane da im "oni cvjetak od ljepote uvehne pokorom" ili su poput rimske djevice blaene Rosane nakon bijega iz harema babilonskoga sultana uspjele jo i preobratiti svu dravu svojega oca na kranstvo. Sve su to prie o enama to su ivjele u velikim kunjama, ali koje su se pokajale, to su prie o onima u kojih je u jednom dijelu ivota prevladao zov tijela, ali koje su poslije postale pokornice. Takva literatura davala je posve dobro okruje romanu o Barlaamu i Josafatu u kojemu je dodue u jo snanijim potezima i s brojnim sporednim fabulativnim linijama, bilo opisano pokornitvo. "I nae ga biti..." Izmeu pripovjedaka onoga vremena stekla je u glagoljskim prijepisima znatnu popularnost i stara semitska pria o mudrom Akiru, ovjeku koji je bio doglavnik asirskoga cara i koji sam nemajui potomstva odlui ostaviti svu svoju imovinu neaku Anadanu. Ta je pripovijetka bila neka vrsta obrnutog Bildungsromana u kojemu je uenikov put posvema neuspjean i u kojoj na koncu stari Akir mui mladog Anadana skrivivi na kraju i smrt svoga nezahvalnog neaka. Ta se istonjaka pripovijest brzo irila Europom, gdje su njezin sadraj o izdaji i prevari dobroinitelja, o nevjernom i razmetnom sinu koji nije imao vremena ni da se pokaje pokuavali kristijanizirati. Bio je to zapravo uzaludan posao jer, uza svu pounost, zavrni prizor pripovijesti o Akiru u kojima se okrutno biuje, a na koncu Anadana neizravno i ubija, bili su sve samo ne dobar primjer kranskoga oprosta, a jo su manje model neke poeljne pedagogije. Akirova istonjaka iba nije se dala okovati kranskom ideologijom pa zato i nije sluajno to je u novijim vremenima ono uvrtavano u kodekse s posvema svjetovnim spisima kakvi su na primjer bili roman o Troji ili kakva je bila Aleksandrida. To je i logino kada se u obzir uzme da Pria o premudrom Akiru zavrava prizorom u kojem Akir nemilosrdno iba Anadana da bi ga na kraju efektno usporedio s jablanom: "I nae ga biti. I ree: 'Oe, molju te ne ubijaj me da budu a veli.' Ree Akir: 'Sinu moj, bil mi jesi kakono je jablan stal na brgu rke, a je na njej rodilo to je u reku padalo, a rka je otnosila.' I zalnu se ot sraha Anadan i puknu ot alosti i konac prija." Legenda aurea bila je najpopularnija knjiga Svetake legende najpopularnija su pripovjedna forma srednjega vijeka. irile su se u perifernim i seoskim sredinama a u crkvenoj su eliti doivljavane kao najbitniji prozni model pukih pobonosti. Grau su pisci srednjovjekovnih legendi crpili iz mnogih ponekad i posvema oprenih izvora. Dio poticaja dolazio je i iz usmene predaje, a bio je povezan i s kultovima svetaca koji su bili zatitnici pojedinih gradova, ili im se tovao spomen u imenu crkve ili su im se ondje uvale relikvije. Pored tih na podrunoj tradiciji utemeljenih legendi, koje su redovito bile i viejezine, dakle latinske i hrvatske, bilo je svetakih ivota to su najee u

54

glagoljskim rukopisima u Hrvatsku stigli posredovanjem Metodovih uenika nakon raspada moravske misije. Veina hrvatskih svetakih legendi glavninu svoje grae pronala je u latinskom zborniku Legenda aurea. Autor toga spisa bio je Talijan Jacopo roen nedaleko od Genove u mjestu Vorazze, pa mu odatle i latinizirano prezime Voragine. Jacopo Voragine bio je dominikanac, najprije prior, pa provincijal, a na koncu i genoveki biskup. On je 1255. prikupio i napisao do tada najopseniju zbirku svetakih legendi koja je obasezala 182 vite ispripovijedane prema naelima poznatim jo u antikoj retorici i u kasnohelenskoj prozi. Legenda aurea ubrzo je tako postala jednom od najpopularnijih knjiga svoga vremena. irila se u stotinama prijepisa i bila prevoena na mnoge jezike zapadnoga kranstva. O njezinoj uspjenosti najbolje svjedoi to to je ta zbirka svetakih legendi samo u 15. stoljeu, dakle u tih nekoliko desetljea nakon Gutenbergova izuma, tiskana u vie od 150 izdanja. Hrvatski preraivai i prevoditelji nisu, razumije se, ekali na ta tiskana izdanja knjige Legenda aurea nego su se s njezinim sadrajem upoznali mnogo prije uz pomo rukopisa koji su Jacopovu knjigu u Hrvatsku donijeli ve u 14. stoljeu. Prve srednjovjekovne svetake legende u svojim su kraim verzijama bile ukljuivane u brevijare i itale su se kao slubeni tekstovi u dane kada bi se obiljeavao svetiin ili sveev blagdan. Legende su intenzivno itali i redovnici u slobodnom vremenu, a mnoga su se svetaka egzempla ukljuivala u propovijedi pa su na taj nain ti tekstovi ireni i meu slabo pismen puk. Prizori iz svetakih legendi oslikavali su prostore crkava i samostana pa je i ta injenica olakavala tradicijsko usmeno umnoavanje tih tekstova, pribliavajui puku njihove fabule. Iako su svetake legende u svoje vrijeme bile veoma popularne i premda su se njihovi rukopisi irili itavom onodobnom Hrvatskom, ipak nije sauvan nijedan vei i kompaktniji legendarij, to dakako ne znai da u nekom skriptoriju takav jednom nije moda i postojao. Iznimka je omanji Dubrovaki legendarij koji je anrovski ujednaen jer su u njemu sabrane upravo Voraginine legende, ali je on razmjerno mlaega postanja i nije mogue veini tekstova dokumentirati postupnost razvoja i nadograivanje kao to je to sluaj sa starijim glagoljskim legendama. Veina glagoljakih zbornika ukljuivala je u svoj sadraj i svetake legende, ali kako su se ti zbornici sastavljali prema naelu anrovske raznolikosti, to su se legende koje su u njih uvrtene tretirale tek kao pojedinani i izdvojeni tekstualni primjeri. itatelji onoga vremena poznavali su upravo onoliko anrova koliko je bilo tekstova ili, jo paradoksalnije, u srednjem vijeku bilo je onoliko anrova koliko je bilo i itateljskih realizacija. Pripremiti zbornik knjievnih tekstova srednjovjekovnom je pisaru znailo zagrabiti iz zajednikoga bunara, pri emu se nije brinulo za slinosti, a ponajmanje za anrovske podudarnosti izabranih tekstova nego se kod sakupljanja knjievnog materijala najvie vodilo rauna o razliitostima. Razliitost je bila tvoreno naelo srednjovjekovnih glagoljakih zbirnika. Smrt svetog Vaclava Najstarije hrvatske svetake legende koje su stizale iz moravske, ili ak i iz bugarske batine, obraivale su ivote Svete Brae. U tom krugu dragocjena je i legenda o sv. Vaclavu, kojega hrvatski pisac naziva Veeslavom. ivot i muenitvo ekoga kralja Vaclava u svojoj hrvatskoj verziji sadri neke posebne vrijednosti. Ta je legenda o kralju koji je 28. rujna 929. stradao od bratove ruke, izvorno nastala u ekoj, ali se u ekom obliku izgubila pa je sve to je o Vaclavovu ivotu iz tih najstarijih slavenskih izvora poznato, danas pohranjeno u hrvatskoj viti i u njezinoj neto mlaoj ruskoj inaici. U srednjovjekovlju tema kraljoubojstva doivljavana je kao stvar koja je naruavala kozmiki poredak, bio je to dogaaj koji je imao odraza ne samo na uu zajednicu nego i na opi hijerarhijski lanac za koji se vjerovalo da je bio uspostavljen od ovjeka pa sve do

55

boanskog autoriteta. Dirnuti u kraljevski autoritet, proliti kraljevsku krv, doivljavalo se najveim grijehom, a Boleslavovo ubojstvo brata Vaclava itano je i usporedno s kronikom o smrti hrvatskoga kralja Zvonimira, s razlikom to je eki kralj ubijen pred jutarnju misu, ali i slinou to su i njega, kao i Zvonimira, ubili "nevirni" sunarodnjaci. "Priadi e noi, sabrae se ti zali vrazi na dvor jetera vraga Gnvise i prizvae Boleslava, utvrdie njim ta neprijazani svt o brat jego. Jakoe drvlje snidoe se idove, mislee na Hrsta, tako i si zali psi saade se, svt stvorie, kako bi ubili gospoda svojego kneza. Re e: 'Kada pojdet na jutrnju, tagda lajim jego.' Jutru e bivu, vzvonie na jutrnju. Veeslav e, sliav zvon, ree: 'Slava teb, Gospodi, ie dal jesi (nam) dobiti jutra nego.' I vstav, pojde na jutrnju. Abije e sastie i Boleslav v vrateh crkvenih. Veeslav e ozrv se, ree k njemu: 'Brate, dobar b nam sluabnik vera.' Boleslavu e djavlu priniku v uho i razvrau srce jego, da izvlk me, otva reki: 'Ninje tebe hou ubiti!' Se e rek, udari i meem po glav. Veeslav e obra se k njemu ree: 'to jesi umislil, brate?' I jam povre i na zamlju." I pisci su bili sveci U najstarijim su srednjovjekovnim legendarijima bili esti i spisi o svetome Jeronimu, koji je u Hrvata uivao veliku slavu jer se bez temelja, ali iskreno i vrsto vjerovalo da je upravo on tvorac glagoljskog pisma i prevoditelj Biblije na hrvatski ezik te da je, rijeju, Hrvatin. Legende o Jeronimu sastavljale su se na osnovi grae nekog talijanskog zbornika u kojemu su bili objavljeni istrci iz sveeva epistolara te dokumenti o ivotu i o udima koje je poinio slavni Dalmatinac roen u rimskom Stridonu. Legende o Jeronimu uivale su tijekom itavoga srednjeg vijeka golemu popularnost, o emu svjedoi ne samo mnotvo njihovih rukopisnih verzija nego i to to je po tim starijim izvorima u Senju glagoljicom 1508. tiskana zbirka raznovrsnih tekstova o svecu s naslovom Tranzit sv. Jeronima. To mlae izdanje bilo je samo potvrda prethodne rairenosti jeronimske legende, iji se elementi nalaze gotovo us vim brevijarima, i u mnogim zbornicima. Najradije su se itali opisi Jeronimovih dogodovtina slavom. Evo kako su se ta dva nerazdvojna druga srela: "I jedan dan stojei na viernji sveti Jerolim sa svoju bratiju ali fratri, naglo pride jedan lav u crikav. Koga lava vidivi, vsi fratri pobigoe, a sveti Jerolim izlize proti njemu, jednomu gostu; tako da mu lav ukaza pranohat noni ki bie naboden i zapovida njim da bi otvorili onu ranu i iskali ljuveno bol njega. I budui to uinili, najdoe v nozi niku nemo za nikim trnom, ki mu v nozi bie, tako da ga iscelie. I kada bi isceljen, ostavivi vsaku divjost, stae njimi kako ivina pitoma. Tada viei sveti Jerolim da ne toliko cia hromote, ku lav imee v nozi, koliko cia boja urejen'ja on lav bie prial na slubu njih, zato sa svetom fratar svojih naloie mu tako oficij, to jest da bi vodil na pau i uval jednoga njih oslaka ki noae njim drva iz gore." Ljudi onoga vremena nisu doivljavali Jeronima samo kao sveca. Za njih bio je on i ovjek pera i knjige, uostalom mnogi sveci bili su i pisci. Jeronimov knjievni status blizak je jo jednom svetakom ivotu koji je itekako imao veze s jezikom, pismom i knjigom. U legendi o Ivanu Zlatoustom rije je o svecu koji je za sebe u pustinji sagradio kuicu i u njoj crnilom pisao pohvale blaenoj Gospi. avo je postao ljubomoran na Ivanov knjievni rad i na njegovu rjeitost pa odlui da mu otme tintarnicu tako da svetac vie nije mogao pisati. Ali je Ivan Zlatousti ipak nastavio i dalje pisati i to slinom. Trag slova na udotvoran se nain na papiru pozlaivao, a na kraju itav je njegov tekst postao zlatan. Zbog toga ga uostalom i prozvae Zlatoustim. Pria o Ivanu bila je posebno popularna upravo u onih ljudi koji su u samostanima crnilom svakodnevno ispisivali tisue slova s istim arom s kojim je

56

Ivan Zlatousti proslavljivao Mariju. Pria o Ivanu Zlatoustom imala je i drugih neto mranijih epizoda koje su u itatelja takoer pobuivale veliku pozornost. Naime, legenda o sv. Ivanu Zlatoustom pria je o ubojici i silovatelju, o ovjeku koji je spoznavi svoj grijeh toliko molio i toliku pobonu energiju oko sebe oslobodio da je nesretnica koju je silovao i ubio snagom njegove pokore na koncu oivjela. Svi sveci to su se javljali u hrvatskim srednjovjekovnim legendama sudionici su fantastinog srednjovjekovlja, epohe koja je voljela priati o svojim uznosima i ekstazama, koja je znala izbrbljati sve svoje sumnje i strahove, vjere i nade. ivoti svetaca iz tih legendarija ivoti su jednostavnih ljudi, antijunaka to su svojim ivotnim i ideolokim izborima prinosili grau kranskoj viziji svijeta, koja se upravo uz njihovu pomo kroz krize i duboke proturjenosti ipak odrala. Ovi ljudi ivjeli su onako kako su u svetim knjigama proitali da treba ivjeti. Oni su slijedili nauk tih knjiga iz dubine svojih dua. Njihova je retorika bila veoma jednostavna, a njihove su radnje bile vrlo ograniene. Patnje su im beskonane. Oni su plod kolektivne mate, kolketivnih snova i pojedinanih opsesija, a u njihovim su se tijelima ukrtavali razliiti svjetovi. S jedne strane bili su to svjetovi pukih i kolektivnih vjerovanja, a s druge bili su to svjetovi okovani ideologijom. Mata mukih krvnika i snage zla Velika su novost u tim svetakim legendama ene, koje osvjeuju taj pripovjedni anr. Srednjovjekovno martiroloko enstvo afirmira neposluh prema svakom zemaljskom autoritetu. Te se ene protive i roditeljskom autoritetu ako taj nije bio usklaen s boanskim. Njihovo martiroloko enstvo odbacuje tijelo, dovodei te ene u narativni okvir romantinih pria u kojima borba za tjelesnu istou zavrava pobjedom nebeskoga ljubavnika, koji je zamjenica za Lancelota. Ali ono to se u legendama dogaalo tim enama, to to su nad njima izvodili razni mandatori opeg zla i samoga avla, sve kunje i sve zlo to ih je prolazila njihova krepost i nevinost bilo je ve samo po sebi izvrsna graa za uzbudljive prie. enski udjel u srednjovjekovnim legendama najaktivniji je upravo u trenucima muenja, u trenucima njihove gotovo poudne preputenosti mukoj krvolonosti u kojoj nije izostajala seksualna crta. Mata mukih krvnika multiplicirala je muke otvarajui krvnikov paradoks. Jer to je krvnik vie muio svoje rtve, to ih je vie unitavao i otkidao im meso sa tijela, to je bre u njegovim rukama nestajalo tijela muenika. Prema nacrtu vjere i kreposti muenikove, njegovo bi tijelo melodramatino iscurilo iz krvnikovih ruku u nebo. Mnogi od svetaca to su im ivote, muke i uda opisivali hrvatski srednjovjekovni autori izgubili su danas svoju iru popularnost. Sve te Agate, Lucije, Barbare, Katarine, Margarete, Eufrosine, Pelagije, ti Klimenti, Krevani, Dujmi, Mavri, Nikole, Aleksiji, Eustahiji i kako se sve nisu zvale onodobne svetice i onodobni sveci ponudili su svojim ivotima narativni okvir kakav je kasnije u bilo kojem pripovjednom anru bilo teko dosegnuti. Mnogi od spomenutih svetaca i danas se tuju u crkvenoj zajednici, ali se fabule o njihovim ivotima vie ne prepriavaju i ne pamte, one su pospremljene u ozbiljne filoloke patristike knjige. Svecima preostaje jo samo mjesto u kalendaru. Neki su pak izgubili mjesto u nomenklaturi svetosti, nekima je svetost opovrgnuta i nedokazana, a sluaj ostavljen otvorenim i preputen pukom pamenju. Na stranicama srednjovjekovnih zbornika defilirali su tako sveci velikani i sveci minimalisti, sveci s karizmom i sveci koje nitko u poetku nije zapaao, sveci koji su itav ivot provodili u eliji i sveci kojima je cijeli svijet bio premalen, oni koji su bili neobuzdani i oni koji su obuzdavali sve oko sebe, veliki pokajnici i jo vei grenici, veliki ratnici i veliki asketi, bivi pohotnici i hodoasnici, pobunjenici protiv zateena reda, romantini borci protiv bogatih, borci za pravdu. Ta sloena socijalna slika ostala je nenadmaena u novijoj svjetskoj literaturi. Samo ono to

57

je ostalo zabiljeeno u Jacopovoj Legendi aurea a i dio toga blaga to postoji u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti jedna je od najveih ljudskih galerija ikada stvorenih. Ali svetaca ne bi bilo bez njihovih protivnika, bez antagonista koji su svecima pomagali da steknu svetost. Zato su i tim predstavnicima zla ove legende posvetile veliku pozornost. Oni su bili gubitnici, ali hrabri gubitnici koji su svjesno ulazili u neravnopravnu borbu za koju su unaprijed znali da je izgubljena i uzaludna. Jer sveci su posjedovali zatitu neba i oni nikada nisu bili sami. Snage zla, zvale se one Belzebub ili imale one oblije zmija i drakuna, nosile odore careva ili njihovih krvnika, oeva tradicionalista ili dosadnih birokrata, nisu u tom legendarnom svijetu bile suvine. One su u narativnoj shemi bile ak glavni pokretai radnje. Bile su potrebne prii jer u svetaca je bilo obilje duha, ali u njih nije bilo akcije. Sveeva akcija najee je bila tek odsutnost akcije i guenje tijela. Svetac je uivao u vlastitoj muci jer je ona bila njegova moneta s kojom je kupovao vjenost. Upravo zato sveci su trebali svoje dvojnike, trebali su one koji su bili osueni da se na koncu suoe sa stravom tijela i koji nikada nisu mogli zadobiti vjenost. Zli su jamili prie o svetosti i to je okolnost iz koje su se gradile fabule legendi koje su inae ispripovijedane onako kako je to propisivala klasina retorika, samo to su se na kraju sve prie pretvarale u uzvienu parodiju. U njima su se preokretale sve vrijednosti da bi se u najveem optimizmu mogao prikazati mit kranstva. U tim priama vidljive su mnoge kolektivne investicije i kolektivni snovi. Sve su legende zavravale sveevim vjenanjem s vjenou i njegovim ulaskom u nebo, dok su njihova tijela, poloena u grob odisala najljepim mirisima, ostajui udom netaknuta. Tako je bilo i u zavrnim prizorima legende o svetom Aleksiju. Moral svetake prie Pria o Aleksiju ima u sebi sve elemente koji odreuju model idealnoga svetakog ivotopisa: i razlog pokore, koji je u Aleksijevu sluaju bio povezan s tjelesnom istoom i odbijanjem braka te ostavljanjem nevjeste, zatim pokajniki ivot dijelom i u domu svojih roditelja, gdje svetac ivi ak sedamnaest godina kao rob, podnosei neprepoznat najvee nepravde da bi se na koncu u trenutku smrti odluio crnilom na papiru otkriti svoju tajnu. Legenda o svetom Aleksiju zavrava melodramatinim prepoznavanjem svih, ali u njoj se opisuje i smijena nemo ivih da svecu pokau svoju ganutost njegovom razliitou: "Jegdae slia otac jego ten'je hartije ino skoi s prstola skoro i rastrza rizi svoje i urza vlasi svoje i sdini svoje trzae. Tek nad tlo jego, pade na prseh jego ljubeznivo celivae glagolje: 'Uvi mn, edo moje, poto mi nanese sice vzdihan'je? Ljut mn, edo moje, koliko lt pust bh ekaje sliati takmo li glas tvoj ili besdu tvoju i ne javil mi se jesi! Uvi mn, ugojen'je starosti mojeje, kamo imam deti stovan'je srca mojego. I otsel jure dostojit mi plakati.' Sliavi e mati jego kako sin jeje jest i otvori okance svoje i vlasi i rizi svoje rastrzavi, alosna gledae sina svojego. I gledajui naroda ki be na polae vapjae glagoljui: 'Uvi mn, mui, dajte mi msto da gledam alosnoga vzljubljenago svojego eda! Ljut mn, bratja moja, dadte mn msto da zru jedinoedago sina mojego, jagnaca due mojeje, ptenca gnzda mojego, vzdojen'je sascu mojeju, nadja micu mojeju.' alosno e lobizajui i vapijae glagoljui: 'Uvi mn, edo moje utrobi, poto mi (sice) stvoril jesi? Toliko lt pust jesi v domu oca tvojego i ne javi se mn!' Snaha e teke v skvrnih rizah budui plakae se: 'Uvi mn, pustinoljubna grlice moja, koliko lt elh sliati glas tvoj ili sluh tvoj, kamo se dl jesi i ne javi se mn! Jure ot danas jesam vdova i nst mi jure na nekogo gledati, na otsl jure vsplau ot pravogo srca.' Ljudi e videe, vsi plakahu se sa slzami. Ino povlesta csara nesti odar i postaviti po srede grada. Ino sliave gradane, vsi se stekoe nada nj. Koliko koli nedunih pristupi k njemu vsi iscle se, nimi progovorie, slpi

58

prozre, bsni isclie." Pripovjedna proza srednjovjekovnih legendi vrlo je bliska onodobnoj novelistici. Retorika sredstva su im bila veoma slina, a pripovjeda se u legendi pojavljivao tek kao onaj koji je uivao u svojoj narativnoj moi i koji je te svete prie pripovijedao ne zato to je o tim svecima bila prikupljena procesualna i vjerodostojna dokumentacija, za to su se brinuli autori apokrifnih tekstova, nego zato to je posjedovao pripovjedaki uitak, to je i imao erotiki odnos sa svijetom to ga je sluei se literarnim predlocima nadopunjavao i rastvarao. Pripovjedai svetakih ivota nisu nikada itateljima i sluateljima razbijali iluziju o svjetovima to su ih stvarali. U prii oni bi se razotkrivali samo onda kada je to imalo posluiti fabuli, ali nikada da bi moralizirali ili pouavali. Moral tih srednjovjekovnih svetakih legendi sav je u njihovoj prii i one zbog toga ne poznaju eksplicitnu pouku, one su bile pouke samo zato jer ih je vrijedilo imitirati. Marija pomonica skrbi za marginalce Svetakim legendama srodna su udesa Marijina. Te su proze izrasle iz Bogorodiina kulta i u njima se opisuju pojedinani sluajevi u kojima bi Marija mirakulom spasila nekoga mukarca ili enu. Oko Kristove majke ovio se tako najpoboniji i najljepi, a na svoj nain i najintimniji, prozni vjeni. Prve zbirke Marijinih mirakula zapisivane su u glagoljskim zbornicima ve od 14. stoljea, ali su ti tekstovi poslije usavravani i primjeravani kanonu marijanskih proza kakav se uvrstio u Italiji u 15. stoljeu. Tekstovi Marijinih mirakula uivali su u puku veliku popularnost, a i crkvena ih je vlast rado preporuivala. Zato je posvema razumljivo to je zbirka Bogorodiinih mirakula 1507. bila tiskana u Senju. Predloak toj tiskanoj glagoljskoj zbirci ponudila je talijanska knjiga iz 1475. godine koju su po prvoj u njoj spomenutoj osobi prozvali Il libro del Cavaliere. Najljepi meu hrvatskim Gospinim mirakulima svakako je onaj u kojemu se pripovjedaju nedae careve keri koju maeha zbog ljepote progoni i kanjava na najbrutalniji nain. Motiv je est i u usmenoj predaji kao pria o Pepeljuzi, a javlja se kao Grizeldina tema, ili kao pria o Olivi pa o Genovevi, vojvotkinji od Brabanta. Sve te ene bestidno su proganjane, bestijalno ih mue, sjekui im udove, bacajui ih divljim zvijerima. Njima je jedina pomonica bila Marija. Radnja hrvatske prie koja je poznata pod naslovom Kako blaena deva Marija izbavi ot mnogo nevolj niku ker jednoga esara koji bihu ruke usiene lokalizirana je u franako vrijeme na carski dvor gdje druga careva ena nadahnuta od avla i od zavisti da e je njezina pastorka i kraljevna nadrasti i nadvisiti u ljepoti, mui okrutno mladicu da bi je na koncu predala u ruke ubojicama koji djevojku odvedu u pustinju kako bi joj oduzeli ivot. Uvjerivi se u djevojinu nevinost, krvnici joj se smilovae odsjekavi joj "samo" ruke kako bi mogli prinijeti dokaz zloj maehi. Radnja se dalje razvijala velikom brzinom, tako da se ima osejaj kao da je pripovjeda poelio da se ona to prije sretno zavri. A zavrila se tako da je Bogorodica na udesan nain vratila jadnoj djevojci na mjesto tjelesnih ruku dvije nebeske, rijeima "Pokripi se hi moja, jere ti e milost moja nigdar ne priti na manje". Stvarnost koja se prikazivala u mirakulima nije se stilizirala ili podvrgavala nekom moralizatorskom procesu. Pisci tih tekstova bili su veoma bliski usmenom pripovijedanju i trudili su se da svoje tekstove ispripovjedaju s mnogo konverzacijskih dijelova i glatko. ak su i trenutke u kojim se Marija oitovala udesima ti pisci oblikovali kao neto to je posve uobiajeno, neto to ne naputa i kategorije svakodnevnosti, kao neto to se svakome i svuda kad je rije o Marijinu udu, moe dogoditi. Takvo tretiranje grae s Gospom u sreditu kao tvoriteljicom uda bilo je u skladu sa srednjovjekovnim osjeajem da uda mogu initi ne samo Bog ili avao nego ak i obini ljudi. Marija, kao najuzvienija ena nebeskoga zbora, stoji na elu onih koji stvaraju uda, ali ovaj put ne u odori

59

koju je ona takoer znala ponijeti, veliine i alegorine moi, i kada je svojim platom zastupala monu Kristovu crkvu. Marija je u mirakulima uzela oblije svakodnevlja i njezina je uzvienost upravo time potvrena u pukom doivljaju vjere kao neega obinog i svakodnevnog. Tako u spomenutim hrvatskim udesima Marija postie da koludrica koja se zaljubila u nekog viteza-trubadura i zbog njega pobjegla iz samostana, kada se nakon mnogo godina grijeha poeljela vratiti u samostan, moe to uiniti kao da se nita nije dogodilo, pa e ak i odoru nai presavijenu na isti nain kao to ju je ostavila kad je pobjegla s vitezom. Gospa nije uinila mnogo u ovom udu, ona je samo u godinama odsutnosti ponijela grijeh one asne tako to ju je zamijenila u samostanu, to je uzela njezin lik, obavljala njezine poslove i njezine pobonosti, doekala na kraju njezin povratak, zaustavila vrijeme. U mirakulima se najlake operira s vremenom i prostorom jer oni su tu potpuno arbitrarni, jedina konvencija koja narativni svijet udaljava od inae posvema uobiajenoga, svakodnevljem i kauzalnou natopljena pripovijedanja. Svi se naime likovi kreu u kauzalnosti, samo Marija ima svoje vrijeme i ona je zato gospodar tih pria. U svojim mirakulima ona e ovjeka koji je bio nevin osuen, pa i objeen, spasiti tako to e ga svojim rukama pridravati tri duga dana sve do dolaska njegove ene. Za razliku od mukih udotvoraca, ija su djela pompoznija i koji se ponaaju kao da su sama povijest, Marija se u svojim udima skrbi samo za ljude s margine, za one od svih zaboravljene. U zbirku starohrvatskih Gospinih mirakula ubraja se tako i pripovijest o ovjeku koji je jednom prigodom avlu prodao vlastitu enu. Marija je tada uzela njezino oblije i otjerala avla, koji ugledavi umjesto nevine rtve pred sobom svoju veliku protivnicu "ke sin mene jest izvrgal s nebes v glubinu i v tamu" zavapi: "O mrska protivnjo moja" i zauvijek odustane od pogodbe to ju je s njime sklopio opaki i nevjerni mu. Apokalipse: trijumf posljednjih stvari Pored kanonske Ivanove apokalipse postojao je u srednjovjekovnoj knjievnosti i cijeli niz apokrifnih apokalipsa i srodnih vizionarskih spisa u kojima su likovi ili pripovjedai izvjetavali o stvarnim doivljajima posljednjih stvari. U tim su se vizijama najee opisivala zamiljena putovanja paklom, istilitem i rajem. Takva literatura stekla je veliku popularnost jer su ljudi svakodnevno pred oima imali slike raja i pakla i ta su dva prostora u njihovoj svijesti bila veoma stvarna. Interes za sudbinu due na vjenom sudu, zainteresiranost za boravak due u raju i paklu, pomisao na spas kao i strah od paklene propasti opsesivno su opsijedali onodobne ljude. Jedni su trenutano smirenje nalazili u stroim ili manje stroim pokorama, u isposnitvu i postu, a drugi, ukoliko su to mogli, u posljednjim su svojim voljama ostavljali novac za spas svojih dua i na taj nain umirali barem malo smireni pred milju o propadanju tijela i o vjenosti due. Lektira apokaliptinih spisa bila je povezana s mitom o kraljevstvu Antikristovu pa je i toj temi bilo posveeno jedno hrvatsko tenie od Antehrsta. Sve te apokaliptine vizije, iako su u svojim najdubljim slojevima nosile kolektivne i pojedinane strahove, bile su ipak idealna djela koja su pod svojim prividnim crnilom mogla skriti i nadu da e se na koncu povijest ostvariti u nebeskom Jeruzalemu u kojem e se za one koji u zemaljskom ivotu nisu ba mnogo grijeili ipak nai mjesta. Ljudi srednjega vijeka sebi su taj nebeski Jeruzalem predoavali u jarkim bojama, u snanoj nebeskoj svjetlosti koja e svijet obasjati takvim zrakama da ljudi vie nee imati potrebe ni za suncem ni za mjesecom. Bit e to svjetlost koja e osvjetljavati i due ali i izvanjski svijet u kojemu vie uope nee biti sjena. itajui kanonsku, ali i apokrifne apokalipse, ljudi su se pripremali za dolazak Spasiteljev. Oni su se zamiljajui strane slike i vjerujui nevjerojatnim proroanstvima jo vie nadali dolasku Kristovom u odori posljednjeg suca. Ma

60

koliko bio straan, ipak je to bio dogaaj s nadom. Apokaliptini su spisi davali ljudima snage da u trenucima velikih epidemija i kataklizama, u vrijeme mongolskih i turskih invazija otvore srca nadi. Te su im knjige sugerirale da ima neto jo vee i jo zagonetnije to e doi nakon zemaljske patnje. Vizije su se bavile ovim poslije. One su prie o svijetu nakon spasa, ali i o svijetu poslije propasti. I jedno i drugo bilo jemogue, i to je tim tekstovima davalo posebni naboj. Apokaliptika onoga vremena nastajala je kao vapaj zajednike nade i bila je drhtaj onih koji su znali da u snovima i vizijama i najstranije slike i doivljaji ne bole. Bila je to dobra knjievnost za one koje je inae jako boljela svakodnevica. Bila je to i dobra prigoda da se umanji svakodnevno nasilnitvo i nepotrebna gordost monih. Imala je onovremena apokaliptika znatno terapeutsko znaenje. Apokrifnu Pavlovu apokalipsu poznavao je i sam Dante, pa je ne bez razloga uz Vergilijeva Eneju spomenuo i Pavla, skromno rekavi: "Io non Enea, io non Paulo sono". Tekst Pavlove apokalipse svojevrsna je najava Danteova Pakla, i to posebno u onim dijelovima u kojima su se prikazivale due kako trpe paklene muke i to upravo due onih koji su se za ivota diili svetou, dok su svi znali da su pohlepni i pokvareni. U tim je dijelovima Pavlova apokalipsa nadahnula i mnoge tekstove europskih pauperista iz 13. i 14. stoljea. Pavlova je apokalipsa izvorno bila napisana grkim jezikom i to negdje u Egiptu, a u njezinom se uvodu spominje da je tekst nekim udom pronaen u zagonetnoj mramornoj kutiji u Pavlovoj kui u doba Teodozijeve vladavine. I taj je apokrifni spis osuen kao heretian, iako su se ve njegovi prireivai potrudili da pojavu teksta i njegov pronalazak opravdaju Bojim udjelom te da Pavlovu apokalipsu izjednae s kanonskom Ivanovom. Od 5. stoljea, kada je bilo prevedeno na latinski jezik, djelo je ostavilo dubok trag u svemu zapadnom kranstvu. U Visio Pauli pripovijeda se o tomu kako su aneli privodili due umrlih pred sud Boji te kako se jedan od njih odvojio da bi Pavlu pokazao okolnosti suenja duama. Pavle se tada upoznao s boravitima pravednih, koji su ve bili nali spasenje na nebu. U viziji se posebno zorno opisuje Pavlov oevid grenika koji se nalaze u paklu, pri emu se detaljno opisuju muke kojima su te due podvrgnute. Pavao je svome bespolnom voi postavljao i niz pitanja na koja mu je ovaj odgovarao na nain koji nije uvijek bio podudaran s uenjem slubenih crkvenih otaca, ali je kod ondanje publike zasigurno morao izazvati silnu uzbuenost: "I uprosih an'jela i rih: 'Gdo su ovi, gospodi, ki stoje v toj rici oganjnoj do kolena?' I ree mi an'jel: 'Ovo jesu oni ki nimaju ni teplo ni studeno i nali su se da ni su v isl pravednih ni su v ist grnih. I bili su va vrime svoga ivota i prebivahu v grseh i v ljubodejstve dari do umrtija njih.' I uprosih an'jela: 'Gdo su ovi, gospodi, ki su pogrueni vie kolena va ognji?' I ree mi an'jel: 'To su ki gredu k svetoj crikvi ne za volju molitvi, na za volju priproih besed i blanjahu druzih ot molitvi i kladihu... lau drug na druga grdimi besedami.' I rih: 'Gdo su ovi ki su pogrueni do pasa v ognji?' I ree mi: 'Ovo su ki prijemljut sveto telo i krv gospoda naega Isuhrsta i tudje blud uine i v tom prebivajut dokle umrut ne ustanee ot njego i zato tako goret.' 'A gdo su ti ki su pogrueni do ust va oganj?' Ree mi: 'Ovo jesu ki pomigaju oima na ljubodejanije v crikvi i zato tako muet se'. 'A ovi ki su do vrha pogrueni va ognji?' 'A to su ki astni kri drei klnut se njim.' I vidih drugo mesto od zapadne strane i ondi bihu razline muke i bie vse plno mui i en, a rika oganjna teae vrhu njih. I pozrih i vidih tu propast veliku i gluboku vele i v njej mnoastvo du jedna na drugoj leae. I bie gluboka tri tisue lakat. I sliah je vzdihajue i plaue i vapjahu: O Gospodi, pomiluj nas. I uprosih i rih: 'Gospodi, gdo su ovi?' I ree mi: 'To su ti ki ne imihu Boga na pamet, ne mnjahu imiti Boga pomonika.'" Poput Pavla jednom je drugom anelu u jednoj drugoj srednjovjekovnoj viziji, slina pitanja postavljao jedan drugi prekogrobni viator Varuh. Varuhovo vienje na svoj je nain kozmoloki spis koji je bio nadahnut kasnogrkim astronomskim uenjima, ali se doivljavao i kao prirunik o posljednjim stvarima i tajnama zagrobnoga svijeta. To je tekst u kojemu je

61

sauvan niz prekrasnih mitolokih i poetinih, fantastinih objanjenja prividno jednostavnih pitanja koje je Varuh svome vodiu znatieljno postavljao. Jedan od najljepih odgovora dobio je Varuh kada je pitao da mu se objasni odakle izviru sunev i mjeseev sjaj. Odgovoreno mu je prelijepom slikom anela koji sunev vijenac to se danju uprlja ljudskim grijesima nou odnose na ienje pred Boje prijestolje. U Varuhovoj viziji, koja se irila i u krugu bosanskih krstjana, svakako je odjeka nalo i dualistiko bogumilsko uenje jer se u tekstu tako izravno spominje Satanael, Bogom izabrani vrhovni aneo koji je, a tako hoe zajedno s bogumilima i spomenuti apokrif, u zajednici s ostalim anelima zasadio lozu, a kad je poelio da postane vii i od Boga i kad je ak sjeo na njegovo prijestolje, bio je izbaen iz Bojih dvorova i pao je na Zemlju. I bosanski su krstjani na nain kako se to izlagalo u Varuhovoj viziji vjerovali da je loza drvo spoznanja, a da je Satanael tek stariji, a moda i mlai sin Boji. Otuda pretpostavka da je hrvatsko Varuhovo vienje napisano negdje gdje nisu bile strane postavke bogumilskih i heretikih uenja, a to je svakako moglo biti u Bosni. U vienju se opisuje putovanje Varuhovo u pratnji anela kroz nebeske slojeve, pri emu je pripovjedni model identian onome poznatom iz apokrifne Pavlove apokalipse. Kada Varuh obie sve nebeske sfere i kad konano stigne na kraj svog nebeskog puta, glas s neba zapovijedi anelima: "Snesite Varoha na lice zemlje da skae sinom loveanskim jee vide i slia tajne nebeskije." Dva Irca s onoga svijeta I dva su Irca u srednjem vijeku stekla golemu popularnost opisima svojih putovanja na drugi svijet. Prvi od njih bio je sveti Patricij, kojemu se u spisu istilite svetoga Patricija pripisuje udotvorni dogaaj u kojemu je, elei se spustiti u podzemlje, tapom na zemlji nacrtao krug, nato se na istom mjestu otvorila zemlja kroz koju je onda sveti Patricij lako uao u podzemlje. Tom se udu u ono vrijeme toliko vjerovalo da je godine 1497. papa Aleksandar VI bio prisiljen narediti da se srue sva obiljeja to ih je puk postavio na mjestu s kojega se svetac spustio u podzemlje, a o emu je i u hrvatskoj onovremenoj knjievnosti postojao glagoljski tekst, danas sauvan u Oxfordskom zborniku. Drugi irski putnik u nevieno i tajnovito nije bio svetac, bio je vitez, grean i prodrljiv; zvao se Dundal. Njegov susret sa zagrobnim ivotom bio je mnogo kompleksniji od Patricijeva i ponudio je grau jednom od najljepih srednjovjekovnih vienja uope. U svim djelima o podzemnim viatorima odjekuju reenice Vergilijeva opisa Enejina silaska na drugi svijet u Sibilinoj pratnji. U estoj knjizi Enejide putuje taj junak trodijelnim prostorom u kojemu su due osuenih i nesretnih zajedno s duama onih koji ekaju presudu i s duama spaenih. Vergilije je Enejinu putovanju dao narativni okvir koji su mladi kranski pisci kristijanizirali. To su djelo poznavali i autor Pavlove apokalipse, i pisac Dundalova vienja, a i Dante, kojega nije sluajno u podzemlje uveo upravo Vergilije. U Dundalovom se vienju prialo o tomu kako je vitez, neumjeren u jelu i piu, za vrijeme neke gozbe iznenada umro. Uplaeni dvorjani ipak zapazie da je u njegovu tijelu ostalo jo malo topline, pa ga, to u strahu, a to u nadi, ostavie neko vrijeme nepokopana. I tada se dogodi udo: oblokani i obderani viez probudi se i tako parodijski irski Lazar ustane od mrtvih. im je otvorio svoje grene oi, razdijeli on sve svoje bogatstvo sirotinji, a onima koji su ga eljeli sluati ispripovijeda to je sve njegova dua doivjela kad je nesretnim sluajem prela s onu stranu ivota. Priao je Dundal o mukama kojima su due umrlih podvrgnute, a ispriao je i kako funkcionira Luciferov dvor: "I tu vid djavla velikoga, kneza paklenoga ki be gori i tamnji i grublji ot vsh inh ke be vidla naprvo hodei dua Dundulova. I njega grubosti i mrzosti ne vid k emu pripodobiti na sem svt, da najprvo da be rn kako ugljen'je ali kako kavran va vsakom mst ot glave do nog. Razv

62

to da ime mnogo repov, a ruk ime, kako se dobro vijae, 5 tisui, a sam bie dlg kako bi 100 lakat, a bie v irinu vidn'ja lakat 10, a nohat 40 ime kako bi v dlginju za jednu sulicu. A grlo ime dlgo i debelo. A rep ime vele otar kim due lovanske bodie. I to strano i grno stvoren'je leae na jednoj ls elzn ognjem goruej. I pod tu lsu elznu leae mnogo eravke, a okolu stojei drugi djavli damhu mehi km ne be isla. I okolu toga tamnoga kneza stae djavlov i k tomu du lovanskih k vrovan'ju teko jest rei, da tako se man mnjae da jih je jedva toliko rojeno od zaela svta koliko vidh du lovanskih i djavlov vms okolu onoga velikoga Lucifera." U Dundalovu vienju na veoma se realistian nain i s velikom narativnom urednou, bez ikakvih ogrjeenja o uzrono-posljedine veze, iznosi graa za koju u toj cikliki organiziranoj prozi itatelju nije do kraja moglo biti jasno da li je uzrok Dundalove vizije i komar njegova preobraenja bilo tek somnambulno stanje i ista fikcija ili je moda rije o boanskom udu i pozivu jednoj inae izgubljenoj dui na spoznanje i pokajanje. Dundalovo vienje, koje je u Hrvatskoj sauvano u cijelom nizu prijepisa, kako onih latinikih, tako i glagoljskih, konstruirano je u dva cikliki uspostavljena, a vremenski i prostorno oprena plana koji svojom suprotstavljenou daju tom vienju kompaktnost pravoga romana. Graa o vitezu Dundalu i njegovoj klinikoj smrti ini se da nije bila posve izmiljena jer je u doba pape Eugena, dakle u godini 1149., doista ivio u Irskoj neki vitez koji je svima priao o svom putu na drugi svijet. Tako je taj dragulj srednjovjekovne fikcionalnosti i nekom vrstom dokumentarne proze, nekom vrstom onodobnoga novinskog izvjetaja u kojemu ne samo Dundalova privremena smrt nego i njegov posjet drugom svijetu zadobivaju status stvarnosti. Zato i ne treba uditi da je pria o Dundalu bila omiljena Danteova lektira, kojemu su se vjerojatno novima morali uiniti prizori Dundalova prolaska kroz istilite. Ti prizori, ak i vie od onih posveenih paklu i raju, bili su bliski duama onodobnih ljudi koji su ivei u kontrastima svjetla i tame, grijeha i svjetlosti, raja i pakla, traili prostore sredine da se u njima uvrste kako bi mogli lake povjerovati da vjera u raj i nije tek predaleka utopija. U istilitu prepoznavali su ti ljudi stvarnost raja i tek im je nakon slika istilita bilo lake prihvatiti ulazak due u rajske sfere i njezin susret s rajskim dvorcem koji je bio "vele visok, vele lip, liplji vseh prvih" i koji "oda vsih arti dragago kamen'ja bie zidan, razlinimi obrazi zlatom dlan mesto japna. I to kamen'je ko be msto zida: najprvi kamen be kritald, drugo krizolipus, berislus, jakipis, jacinkta, zmaragd, afir, oniktim, tompazion, sardus, krizofas, amastis, krapunkulus, gramat. Timi i drugimi rei ta zid svtljae se i da bie veliko ljubezniv gledati. I kada vzidosta na ta zid, onde uzrsta prez vsakoga dvojen'ja lipotu ku oko loveansko ne vid ni uho slia ni na srce lovansko vzide koliku slavu ugotova Bog ljubeim njega. I tu vidsta 9 ini an'jelskih i pri njih mnoastvo du lovanskih. I tu sliasta takve ri kih se ne podoba loveku govoriti." Obrnuti govor karnevala Ne postoji jedinstveno srednjovjekovno kazalite, niti postoji jedinstvena hrvatska dramska knjievnost. Postojali su samo potencijalni trenuci kazalinih dogaanja, a sauvana je i znatna dokumentacija o njihovim ostvarajima. Dio kazalinih predstava, scenskih dogaanja i teatralizacija od poetka 13. do 15. stoljea danas je mogue dokumentirati na tri naina: ili izravno na temelju sauvanih tekstovnih predloaka, ili posredno dokumentarnom graom ili analogijama koje se mogu uspostaviti s teatralizacijama to su nastavile ivjeti u pukoj tradiciji, katkad i do naega vremena. Meu najstarije oblike kazalinog iskaza valja ubrojiti obredne ophode ili kolede u vrijeme Boia, na poetku kalendarske godine i u povodu Tri Kralja. Koledama se nisu nazivali samo ophodi

63

maskiranih pjevaa nego su kolede bile jo i obredni kresovi, istom rijeju oznaavale su se i pjesme to su se pjevale za vrijeme ophoda, a Koledom je nazivana Velika majka Terra Mater koja je bila boica plodnosti starih Slavena. Na prastare koledarske obrede, koji su se s dolaskom u novu domovinu postupno kristijanizirali, utjecali su i rimski obiaji kojima su obiljeavani poeci godinjih doba i mjeseci. U koledama, koje su pamtile rimsku, ali i praslavensku tradiciju, pojavljivale su se maskirane figure Dajboga i Dajbabe, tih antropomorfnih preostataka kultnih orgija, a u ovom sluaju i parodije primarnog spolnog odnosa i simbolinog stvaranja svijeta. U Dubrovniku kolede su, o emu se govori na jednom mjestu u statutu iz 1271. godine, zasebno izvodile bratovtine pojedinih zanimanja, tako su pomorci koji su javno izvodili koledu bili posebno nagraeni kneevom plaom, dok su klerici svoju internu koledu izvodili u krugu nadbiskupske palae. Postupno poganski su se ophodi u srednjovjekovlju usklaivali s kranskim blagdanima i s novim raunanjem vremena, pa se s vremenom zaboravljalo na njihovu vezanost sa zimskim solsticijem. Najea koledarska dramatizacija svakako je bilo prikazivanje dolaska tri kralja. Ta se igra moe dokumentirati u raznim prostorima i raznim vremenima, a danas je sauvana u obredu zvjezdara i u igri povlaenja zvijezde koja je veoma bliska liturgijskom modelu poznatom kao Tractus stellae, a izvodila se na trgovima, u samostanima, ali i u posve komornim lutkarskim izvedbama na stolu u seoskim kuama, o emu u Istri ima tragova jo i danas. Pored jednostavnih trokraljevskih igara moe se tradicijski dokumentirati, i to naroito u kontinentalnim dijelovima, scenska igra o Adamu i Evi. Ta je stilizacija neko zasigurno podsjeala na starofrancusku srednjovjekovnu dramu Jeu d'Adam, ali ono to se od nje i danas sauvalo pored mnogih promjena i prilagodbi novom vremenu svjedoi o velikoj drevnosti te igre. Svojom vitalnou i energijom u srednjovjekovnom scenskom sustavu posebno mjesto ima karneval ili, kako su ga sve u Hrvatskoj nazivali krnjeval, krnoval, fanjak, veljun, mesopust. I mnoina karnevalovih naziva svjedoi o njegovoj mnogoznanosti i sloenosti. Naziv obrednih maskiranja odnosio se u prvom redu na pokladno razdoblje crkvene godine nakon Svjenice, ali se jednako nazivala pokladna lutka kojoj se u obredu javno sudilo i koju se na koncu unitavalo, a naziv se odnosio i na ljude koji su sudjelovali u scenskoj radnji, dakle na makare. Raznorodnost karnevalskih sadraja, povezivanje inae posvema razdvojenih slika i ideja, rijei i tijela, radikalno mijeanje jezika i gesta, obrtanje socijalnog reda, kritiziranje vlasti, a sve to uz pomo ophodnje, govorenja kraih improviziranih, katkad i prethodno pripremljenih tekstova te znatna demarkacija sudionika od gledatelja, stavljala je taj skup teatralizacija u kreativan odnos sa stvarnou i stavljala ga u samo sredite srednjovjekovnoga kazalinog ivota, kako u gradskim jednako i u seoskim sredinama. Maskirano mnotvo uspostavljalo se za vrijeme karnevalskih ophodnji kao sredstvo kolektivne katarze i obnove, kao magijska snaga koja je pomagala roenju novog ciklusa u ovjeku i u prirodi. Magija maske izvorno je bila odbojna. Ona se gotovo opsesivno bavila zagrobnou, a njezin govor smjestio se u prostor kojim je gospodarila smrt. Govorei o smrti i propadanju, karnevalska je maska govorila o ivotu i afirmirala ga. Ona je itavoj zajednici kroz obrnuti govor nudila magiju plodnosti, vatre i snage, ona je bila energija uz pomo koje su ljudi jednom u godini htjeli odagnati sve nakupljeno zlo i sav cikliki umor. U danas sauvanoj karnevalskoj dokumentaciji javljaju se zato mnogobrojni znakovi kulta plodnosti, povezani prije svega sa znakovljem hrane, falusa, plodina i polja, povezani s latentnim sukobom Poklada i Korizme, kojemu je poslije Marko Maruli posvetio zasebnu poemu. Za vrijeme blagdana dubrovakog zatitnika svetoga Vlaha mnogobrojni su se alimentacijski darovi svecu prinosili javno, pred crkvom. Karneval se, ako nije bio izravno situiran oko znakovlja smrti i pogreba, najee uspostavljao u okvir obreda alimentacije i matrimonijalizacije. I mrtvaki enidbeni okvir u karnevalu se redovito izokretao i parodirao. U njemu je obrnuti

64

svijet bio konstruiran na nain rimskih saturnalija to su ih slavenski doseljenici zatekli u prostorima Ilirika u koji su se naselili. A saturnalija je bila rimski karneval i u njoj je kao i u karnevalu na krae vrijeme proglaavano zlatno doba, u kojem se stvarna vlast suspendirala a narod izbirao svoje kraljeve, careve, pape i biskupe, svoje lude i svoje vojnike. Organizirao je karnevalski svijet kratkotrajnu jednakost svih, svijet osloboenih robova, svijet obrnut naglavce, svijet cuccagne, svijet hinjena obilja, zemlju kukanjera, kako se uostalom i danas zove lokalitet na Peljecu. O karnevalima u srednjem vijeku imamo samo posrednih dokaza, koji su najee povezani sa zabranama karnevala te propisivanjem javnoga reda i mira u njihovo doba. Ali tradicija kolektivnog maskiranja bila je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bogata. Ona je istina mnogo batinila iz rimskih saturnalija, ali je pamtila i gestiku praslavenskih obreda. Posredno znamo kako su izgledale neke od drevnih animalnih maski to su kvocale i buile za vrijeme dubrovakog karnevala, sauvale su nam se u neto mlaim likovnim prikazima te maske Turice, Bembelja i aroje. Najznamenitiji skup karnevalskih obiaja smjestio se u idealnom, utopijskom i izoliranom prostoru otoka Lastova, gdje je i danas kao u nekom etnolokom muzeju mogue raspoznati slojeve njegove drevnosti. U lastovskom karnevalu bili su sadrani gotovo svi elementi koji su i drugdje konstitutivni za potpunu karnevalizaciju, a ti elementi idu od poetnih izbornih postupaka i obrednih ophoda, koledavanja i povlaenja pokladne lutke, prizora suenja i itanja Pokladove oporuke, toga pravog zaetka moderne komedije i neke vrste javne osude zaeenog politikog reda, te, razumije se, zavrnoga ritualnog kolektivnog ienja uz pomo vatre kojom se spaljivao osueni lutak. Od ovih teatralizacija nisu daleko bili oni obredi i one litanije, izbori i regule to su bili povezani s Martinjem i sveanostima krtenja vina. I u tim se obiajima parodirao zateeni drutveni red, a sve uz pomo strogo napisanih statutarnih tekstova i zdravica. Izbor majskih kraljica U hrvatskoj je srednjovjekovnoj tradiciji pored koleda i karnevala te izbora privremenih kraljeva i knezova, velika vanost pridavana i Jurjevu stoarskom i poljodjelskom blagdanu koji se neko slavio 23., a danas se slavi 24. travnja. Bio je to praznik obnovljene prirode, zelenila i cvijea s mnogo djejeg sudionitva, a u hrvatskim je krajevima usko povezan s likom Zelenoga Jurja maskiranog u splet zelenih granica. Taj Juraj nasljednik je rimskog umskog boanstva Silvana, ali znaenjem nije mnogo udaljen od Harlekina, iji su rombovi na odjei takoer bili ostaci zelenih listova. I Zeleni Juraj poput Harlekina plee i skae, ali oni obojica mogu uporno utjeti. Poput svih karnevalskih maski, premda nose obnoviteljski elan, u svojoj dvojnoj naravi nose i masku smrti, stiu iz podzemlja. Sve te karnevalske figure stizale su iz zagrobnog svijeta meu ive da ih plae, ali i iste. U vezi s obredima obnove prirode i raanja novog ciklusa, a povezano s proslavom Jurjeva, zabiljeen je u Hrvatskoj i cio niz prastarih orgastikih obreda. Tako su se u okviru tog praznika ene ponekad u zanosu valjale gole po mravinjacima, prije suneva izlaska lijegale su gole na ra, kupale se u zoru na bunaru, izlazile razodjevene i s raspletenom kosom na raskrija putova, jahale na vratilu. Veoma bliski tim preteito seoskim i stoarskim obiajima su i obredni izbori majskih kraljica koji su dokumentirani paradoksalnim i gotovo nevjerojatnim opisom raspojasanih ispraaja buduih asnih sestara u samostane, gdje su maskirane povorke mladia i djevojaka izvodile prizore ritualnog vjenanja djevice s odsutnim zarunikom, pri emu su se u samostanu ili pred njim pjevale ljubavne i erotske pjesme. U okviru majskih sveanosti esti su i falusni kultovi, od kojih se jedan od najkarakteristinijih dugo odrao. U tom obiaju penju se mladii na cuccagne, stablo obilja, okieno cvijeem, zastavama i ukraeno koiima s

65

hranom na samom vrhu. Svi ti orgastiki i falusni obredi svoju su nekadanju izravnost postupno kristijanizirali i jo vie zaogrtali u simbole koji su i danas vidljivi u ophodnjama ladarica, u pripremanju maginih napitaka i izgovaranju arobnih receptura, te u spolno veoma slobodnim obiajima ritualnoga liganja djevojaka i mladia. Prve scenske zarobljenice i prvi kazalini vitezovi U srednjovjekovnoj je Hrvatskoj mogue dokumentirati i cio niz vitekih igara koje su svojom vrstom turnirskom strukturom, estim govorenim dijelovima i obrednim nabojem svojim gledateljima znaili posvema zaokruene kazaline spektakle. U taj krug moraju se ubrojiti mnogobrojne alke to su se trale u 14. i 15. stoljeu u dalmatinskim gradovima. Alke su se trale i pjeice ina konju, a u Dubrovniku su se najstarije uope poznate alke trale redovito na praznik gradskoga zatitnika, kada bi se na glavnom trgu jaui na konju kopljem gaalo u tri srebrna kolaa. Uz to prireivale su se u srednjovjekovnom Dubrovniku i simulirane bitke. Dok su se u Veneciji i u dalmatinskim gradovima te igre izvodile najee na nekom stvarnom ili improviziranom mostu, u Dubrovniku bi prije njihova poetka na sreditu trga bile sagraene prave zidine koje bi onda, a takva je bila moda i u tadanjem Bizantu, jedna grupa oklopljenih mladia opsjedala, a druga branila, uz recitiranje vitekih stihova, ali i svakovrsne improvizirane kletve i uzvike. Sudionici takvih ritualnih bitaka bili su maskirani, a kad bi opsada zavrila, pobjednici bi pred svima imali ast skinuti svoje obrazine. U takvim gradskim sveanostima i obredima nisu sudjelovali samo njihovi stanovnici nego je obiaj bio da se u ope veselje i spektakl ukljue jo i putujui glumci, ongleri i glazbenici s bosanskih dvorova koji su tom arolikom kazalinom tijelu hrvatskih primorskih gradova davali dodatnu raznovrsnost, stvarajui svijet u kojemu nitko nije, sve da je i htio, mogao ostati izvan ope teatralizacije. Na jadranskim se otocima, i to posebno na Koruli i Pagu, uvrstila tradicija igranja moreke. Te obredne igre, to inae potjeu iz sjevernoafrikih i iberijskih krajeva, imaju izvor u sredozemnim ritmikim plesovima crnih i bijelih skupina ratnika. Igra, razumije se, ima jo dublje, gotovo prethistorijske korijene, ali je za njezino postojanje veoma bitna postupna povijesna konkretizacija i povezivanje crnih i bijelih skupina za stvarne dogaaje. Taj je prvotni oruani model o sukobu svjetla i tame prvi put kristijaniziran tako to su crni plesai prikazivani kao Mauri, a poslije je u hrvatskim krajevima tijekom stoljea ta maurska grupa dobivala tekst i lik bliskih turskih osvajaa. Moreke u Hrvatskoj imaju veliku i to ne samo gestiku drvnost nego su u njima i za njih veoma rano bili fiksirani i dijalozi maevalaca, ali je u hrvatskim morekama jo ee nego u Italiji bila tekstom fiksirana i figura zarobljene djevojke, Robinje, koja na trgu svojom tualjkom potie mladie na borbu. U Robinjinoj figuri i njezinim retoriki veoma jednostavnim iskazima nalazio se teatralizacijski zametak koji e u razvoju hrvatske drame ostaviti dubok trag, nudei poticaj mnogim mlaim dramama da u sredite svoje radnje stave lik zarobljene djevojke robinje i da u vezi s njezinom pozicijom dramatiziraju okolnosti njezina manje ili vie romantinog oslobaanja. Na otoku Koruli igra se i danas jo jedna drevna ratnika igra, imenom Kumpanja, u kojoj je mnogo manje tekstualnih elemenata, ali u kojoj je sauvan estok poganski ritual zavrnoga ubijanja vola, to je poslije s neto vie fabulativnih dodataka, dokumentirano i u jednom peratanskom tekstu. Sve to ima se prije svega povezati s preostacima borbe s bikovima u arenama to su ih stari Rimljani rasuli Ilirikom, a slavenski ih doseljenici zatekli u novoj domovini. U Trogiru se u uskrsno doba ve tijekom 13. stoljea prireivalo, a uz pomo maeva i igralo obredno biranje kralja. Budio je taj romantini i nostalgini spektakl podsjeaj na nekadanje stvarne hrvatske narodne vladare. Trogirski

66

obred nije u svoje vrijeme mogao biti shvaen kao povijesna rekonstrukcija. Ali kako znamo da se to biranje kraljeva odvijalo oko Uskrsa, a prema nekim izvorima moda i ljeti, onda moemo s dosta temelja zakljuiti da je u tom trogirskom obredu bilo manje karnevalskog i parodistikog duha, a mnogo vie je trogirska teatralizacija bila slina vitekim turnirima na kojima je svjetini pokazivan na kraju ne samo izabrani kralj nego i cio njegov dvor, svi njegovi upani, dvorjanici, vojnici i straari. Venecijanska vlast oito je iz posvema terapeutskih razloga tolerirala taj obredni trogirski dvor izmiljenih narodnih vladara. Jo im je lake bilo prihvatiti viteki turnir sa sudionitvom lokalnih junaka, i to posebno zato to je tu sve zavravalo nonim slavljem koje bi kraljevi i njihovi upani priredili u svojim kuama kako bi zahvalili puku to ih je izabrao na te kratkotrajne, ali u pukoj svijesti asne dunosti. Dubrovaki idov na volovskim kolima Najokrutnije srednjovjekovne ophodnje prireivale su se u Dubrovniku, i to ve tijekom 12. stoljea. Zvale su se dudijate. U tim je teatralizacijama na volovskim kolima gradom povlaena i zlostavljana figura idova odjevena u bijedne prnje. Gomila je masku tog jadnika ritualno muila, zadirkivala i gaala trulim voem, a na kraju i ritualno ubijala. Nema potvrda da je i jednom prigodom jadnik na tim volovskim kolima bio i stvarno ubijen ili da bi on bio stvarni idov, ali s obzirom na neke okolnosti ni takva mogunost nije potpuno iskljuena. Figura tog muenika za kojim je hodala cijela komuna koja se nad njim iivljavala i koja ga je okrutno muila prefiguracija je svih novijih crkvenih prikazanja i nosila je u sebi sve scenske okolnosti koje e u isto doba na hrvatskim trgovima ponijeti Isus Krist u prikazivanjima muke. Scenske okolnosti u kojima su se nale te dvije figure, od kojih je jedna bila figura anonimnog idova, a druga figura idova koji je imao povijesnu i metafiziku zadau spasa, posvema su razliite. Ali one nisu bile razliite po svojoj gestici koliko su bile razliite s obzirom na dva tipa identifikacije koje je svjetina upuivala prema njima. Puk je onom anonimnom idovu s dubrovakih volovskih kola bio krvnik i muitelj, on se identificirao s muiteljima u elji da se idova na kraju i ubije. Svjetina koja je promatrala muku i smrt Isusa Krista nije se poistovjeivala s krvnicima, a najmanje je bila spremna da na sebe uzme krvniku zadau. Ona se identificirala s muenikom kojemu je na glavi bila trnova kruna i ona za vrijeme prizora nije doivljavala kolektivnu katarzu tako to bi pristajala da javno ubije navodno zlo nego je ona kolektivno jedinstvo postizala tako to joj se s trga sugeriralo da s Kristom izabere jedan jo bolji i nevidljiv svijet. Zato je posvema logino to dubrovaki statut iz 13. stoljea o dudijatama govori jedino iz kaznene vizure. Ritualno ubijanje uskoro e u teatralizacijama biti natopljeno nadom, a krvnicima, ma koliko da ih se nee voljeti, nee se javno a ni u kazalitu suditi. Nitko se nee identificirati s Pilatom ili s Isusovim krvnicima, ali ih nitko nee htjeti ni stvarno, a ni kazalino, ubiti. U kazalini prizor postupno ulazi govor nutrine, a trg e mu biti prva, iako ne i potpuno prikladna pozornica. Govoriti "kako ene plaivice" Religijski teatar u zrelom srednjem vijeku najsnaniji je razvoj doivio nizom posebnih, ali i ciklikih prikazanja na hrvatskom jeziku. Prije nego to su nastala ta najstarija prikazanja pojavilo se i u kontinentalnoj i u primorskoj Hrvatskoj nekoliko obrednih drama koje, iako su ostale bliske svom liturgijskom okoliu, svjedoe kako je stanovita dramska svijest i motivacija postojala ak i u ambijentima u kojima je odnos napisanog i izgovorenog bio kontroliran i u kojemu

67

je vrijedio nepogreiv teorem prema kojem guod fingitur diaboli negotium est. Iskustvo prvih liturgijskih teatralizacija u zagrebakom Misale antiquissimum iz 11. stoljea nije proizvelo nikakvih poticaja na neke sline i mlae zahvate. To je i razumljivo jer razraivanje liturgijskih tekstova nigdje nije bilo projekt s razvojem. Ipak i u zrelom srednjem vijeku mogue je potvrditi postojanje hrvatskih dramskih pokusa u liturgijskom okruju. Najstariji meu njima, obredni trop Prophetae Christi na latinskom jeziku koji se sa sigurnou moe datirati u 14. stoljee, pronaen je na oteenom dvolistu jednog u Zagrebu sauvanog srednjovjekovnog pjevakog prirunika. Zagrebaki tekst dramatizacija je neko Augustinu krivo pripisivane homilije Contra Judeos, Paganos et Arianos. Danas se znade da je taj tekst u 5. stoljeu napisao biskup Kartagene Quodvuldeus, a zna se i da je nakon njega izvornik pretoen iz proze u stihove koji su zatim uli u mnoge europske liturgijske knjige i bili izvoeni kao dio boinih obreda. U toj liturgijskoj razradi sveti Augustin se pojavljuje u ulozi redatelja koji na scenu zaziva proroke, postavlja im pitanja, a sve u vezi s proroanstvima u kojima su oni najavili Mesijin dolazak. U tekstu se pojavljuje sveta Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, zatim sam Ivan Krstitelj, proroica Sibila koja je ovdje prefiguracija svih novijih Jeupki, Egipanki i Ciganki iz renesansnih maskerata, tu govori i prorok Balaam a uz njega i obvezna magarica koja takoer ima scenski tekst. Javlja se aneo, potom Izaija, a govori i kor idova koji iskazuju svoje nevjerovanje u dolazak Mesije. Na koncu sve ih nadglasava zbor koji zajedno s Crkvom klie dolasku Spasiteljevu. Tekst je izvoen u vrijeme boinih obreda, a njegovo recitiranje i stanovita imanentna gestika bili su veoma popularni, posebno u onim sredinama u kojima je jo bio iv osjeaj ciklikog buenja prirode, a u puku vladala snana, gotovo poganska, potreba za to snanijim obrednim najavama Mladog Kralja i njegova roenja. Uz pomo istog latinskog predloka, ali u mediju hrvatskoga jezika, bila je napisana u Trogiru inaica te igre. Trogirski se rukopis danas nalazi u bekoj Nacionalnoj knjinici i s dosta vjerojatnoe je mogue pretpostaviti da je on mnogo starijeg postanja te da se prema tom tekstu usmjeravala ophodnja za vrijeme, a moda i prije, boine mise. Taj Ordo prophetarum na hrvatskom jeziku nije poput njegova zagrebakog latinskog srodnika izrastao iz teksta Svetoga pisma, nego je i ovdje rije o razradi teolokoga spisa, a sve u svrhu boljeg razumijevanja misterija Isusova roenja. U trogirskoj inaici pojavljuju se gotovo iskljuivo starozavjetni likovi, pa tako ovdje govore Jeremija, Danijel, David, Mojzes, Abakuk, Zakarija, a nastupio je i car Nabukodonosor. Najvaniji od svih liturgijskih tropa koji su nastali u hrvatskom srednjovjekovlju jedan je glagoljaki dodatak uskrsnom obredu koji je sauvan u vie prijepisa i inaica, a najbolje u II. vrbnikom misalu. Rije je o fragmentu velike starosti, o pravoj obrednoj drami koja zapoinje sintagmom Idesi ze milostivice. Tekst obiluje staroslavenizmima, a bio je dio obreda otkrivanja i adoracije kria na Veliki petak. Preuzet je inae iz grkog izvornika, kojemu je autor bizantski himnograf Roman, kojega su zvali i Melod. Tekst zapoinje uputom dvojici klerika da pjevaju tekst umiljato i tugaljivo otprilike kao to su to radile ene plaivice, dakle poput onih narikaa to ih je spominjao Juraj igori u svom opisu onovremenih narodnih pjevanja. U himni izravno govori samo Kristova majka i ona zaziva sluatelje da se uvjere u muku ovjeka i Boga na kriu, pozivajui ih da se uvjere u izdaju i ostavljenost Isusovu od strane svih njegovih uenika koji su prvo govorili da e umrijeti s Rabijem, a sada su se sakrili. Taj obredni detalj obrauje najdramatiniji dio Isusove muke, ali i muke njegove majke. Taj fragment posveen je trenutku sumnje, trenutku u kojemu je sm Krist zavapio ocu osjeajui se ostavljenim i izdanim. Majka u toj uskrsnoj razradi na nain bizantskih pjesnika ne nadopunjuje neki fabulativni element kako bi ga predstavila u prihvatljivijem svjetlu nego uzima tek jedno emocionalno i moralno navodno nerijeeno biblijsko mjesto i investira u njega jo veu koliinu sumnje. Odlomak je u krugu hrvatskih glagoljaa imao status prave obredne igre pa je

68

preao i u usmenu knjievnost, o emu svjedoi i mladi i podosta iskvaren bokeljski zapis: Kudje li u put iskati Al na pomo koga zvati? Gdje su, Sinko, uenici, Tvoji dragi nasljednici, Koji umrijet s tobom h'tijahu, Ostavit te ne htijahu. A sad su se i sakrili, Kada te su ufatili. Komuna proizvodi teatar s Isusom u sreditu slike Premda su prva crkvena prikazanja u formalnom smislu bila sukladna talijanskoj sacra rappresentazione, ta sukladnost koja se odnosi na dramatizaciju Isusova roenja, muke i uskrsnua nije bila potaknuta izravnim ugledanjem u talijanske predloke. Bila je tu prije svega rije o podudarnosti socijalnih i kulturnih, vjerskih i umjetnikih uvjeta koji su prvo u Italiji, a neto kasnije i u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskim gradovima, doveli do izvoenja, a onda i do tekstualnog fiksiranja religijskih drama na narodnom jeziku. Taj je tip kazalita zaet tijekom 14. stoljea i bio je nadahnut socijalnim i vjerskim pokretom koji se iskazivao u krugu prosjakih redova, a svoje je zagovornike nalazio u gradskim bratovtinama u kojima su prevladavale ideje tadanjega pauperizma i flagelantstva. Svoju probuenu emocionalnost poeli su ti jednostavni ljudi iskazivati monotonim skupnim pjevanjem pukih napjeva i lauda. I kao to su prve balade s povijesnim i vjerskim sadrajem pored lirskih u sebi ponijele jo i elemente rudimentarnog dijaloga, tako su i pjesme to su ih bratimi koralno pjevali nosile u sebi zaetak monolokog, a i dijalokog, iskazivanja adventske, a ponajvie uskrsne teme. Bratimi su svoje dijaloke napjeve izvodili koralno tako to bi posjeli u krug i onda bi jedan od njih ili manja skupina zainjali glavnu ritmiku cjelinu, dok bi skupina ponavljala i razraivala zaetu temu. Pojavio se tako solist, zainjavac, kako ga je kasnije pomalo maglovito, ali etimoloki dosta jasno, nazvao Marko Maruli. Pjeva je uzimao glas nekog novozavjetnog lica, koje je onda u pjesmi izravno govorilo, a grupa se u tom sluaju nije zadovoljavala samo ponavljanjem onoga to je otpjevao zainjavac nego su mu u obliku pripjeva skupno svi jo i odgovarali. Taj pjevaki dijalog nije bio nalik koledarskim ili karnevalskim teatralizacijama zato jer je on, za razliku od njih, bio tekstualno fiksiran i imao je veoma malo prostora za osobne pjevaeve inicijative. Kolede i karnevalske pjesme bile su za razliku od bratovtinskoga pjevanja potpuno impregnirane tjelesnou svoga izvoaa pa su zato i bile riskantne i nepredvidljive. U pjevanim dijalozima bratima bilo je presudno ve i samo mjesto u kojemu su se njihove pjesme izvodile. Najee je to bila sakristija ili klaustar gdje se pjevalo pod nadzorom klerika. I odjea koju su bratimi nosili pomagala je da se pjevanje zadri podalje od nepoeljne improvizacije. Bratimi su na sebi imali jednaku odjeu, slinu fratarskom habitu, pa im je jedinim sredstvom identifikacije ostao glas. Prostor u kojemu su pjevali svoje dijalogizirane laude bio je neosvijetljen, tako da se u njemu ak ni mimika na njihovim licima nije dobro razabirala. Govor i pjevanje bratima najee su bili fiksirani jednostavnim tekstom koji je svatko, pa i slabo pismen izvoa, mogao konzultirati. Uz to bratimi sa svojih mjesta za vrijeme pjevanja i govorenja nisu esto ustajali pa je zato i njihovo dijalogiziranje u poetku bilo veoma tromo i popraeno minimalnim kretnjama, koje su proistjecale iskljuivo iz glasovnih napora. Intenzitet

69

bratimskog prikazivanja bio je malen jer publike za vrijeme njihovih pjevanja u poetku uope nije bilo. Izvoai su bili sami svoja publika, pa zato i nije bilo mogue da neki od pjevaa u pjevanje unese neto od svog izvanjskog graanskog statusa. U bratovtinskoj odjei svi su oni bili jednaki i nije se pitalo tko je meu njima u svakodnevlju bio nevjeran mu, tko je prodrljiv, a tko veoma poboan. Oni su posuivali kolektivu svoj glas i nisu u tu posudbu ulagali mnogo od svojih graanskih i teakih osobina. Njihov glas, posebno u pohvalama Gospi ili u opisima njezinih i sinovih muka zadobivao je neku njenu apelativnost, govoren je kao poziv svima da to paljivije osluhnu glas patnje kranskih bogova koji su u tim pjesmama doivljavani kao da su i oni dio kolektiva i kao da su samo za trenutak odsutni. Intimizam to su ga bratimi sa sredinjim osobama Isusove muke ostvarili proizlazio je i iz u ono doba snanog Gospina kulta. Bila je dovoljna samo iskra uda pa da se cijeli grad pretvori u poar i da ue u posebno stanje svete omamljenosti. Kada je 1510. godine Hvarom proiren glas da je u nekoj kui prokrvario kri, sav je puk uzbuen iziao na ulice, a neki su od njih u ekstazi bievali vlastita tijela i upali kosu. Ljudi onoga vremena bili su skloni halucinativnim stanjima, lako su upadali u neku vrstu pobonog transa, koji se moe tumaiti i njihovom vrlo slabom ishranjenou kao i uporabom mnogih ne uvijek za duevno zdravlje korisnih trava. U doba gladi zajedno s branom mljeli su oni i te opojne trave, pa je i takva njihova prehrana poveavala osjetljivost za svoju i tuu bol. Izravnije su se bratovtinske laude zapoele pribliavati dramskoj formi tek kada su svoj apelativni ton potpuno predale glasu Isusove majke Marije i tek kada su njoj, ali i osobama iz njezine najblie okoline, a ponajvie svetom Ivanu, dali da sami iskazuju svoju poziciju, da se obraaju drugima, da odgovaraju i da budu pitani. Iako bratimi u poetku nisu imali publiku, nego su recitatori i pjevai sami sebi bili publika, njihov kor nije bio usporediv sveenicima koji su nekoliko stoljea prvo u eliji, a onda u crkvi razvijali paraliturgijske uglavnom latinske obrede, pokuavajui unaprijediti misu i uiniti je na neki nain ljepom i dramatinijom. Kor bratima i laika poeo je prvo animirati svoje osjeaje i kretnje, a onda je iroj publici poelio prikazivati radnje i rijei povezane s osobama iz glavnih adventskih i uskrsnih itanja. Njihova elja, za razliku od sveenika, nije bila da unaprijede misno slavlje, nego je njihov kazalini projekt imao mnogo vie veze s gradom i s njegovim javnim samoprikazivanjem. I dok su onaj prvi sveeniki projekt unapreivanja latinskog obrednika zaeli benediktinci, drugi, koji je bio stvarni poetak srednjovjekovnog religijskog teatra potaknuli su, ali doista samo potaknuli, franjevci, temeljei ga na ideologiji svoga reda i njemu bliskih laikih uenja. Pri tomu sluili su se prije svega platonistikim i Augustinovim pogledima na ljudsku duu i na njezino javno iskazivanje, o emu je sveti Bonaventura pisao u 13. stoljeu, pokuavajui pronai moguu definiciju kazalinoga vremena kao dolinog vremena sadanjosti. Bonaventuri je vrijeme scenskoga prikazivanja posebno dragocjeno, ali i vrlo stvarno, jer sudjeluje u boanskom vremenu. Takvo je sudionitvo za sveca dovoljan razlog da se dopusti takav mimezis, te da se utvrdi kako i oponaanje boli, na primjer, moe ovjeka jo vie pribliiti Bogu. Za Bonaventuru je ekstaza bievanja, jednako kao i recitiranje, ali i glumljenje rijei nekog sveca, moralno prihvatljivo, jer je ono simbolina radnja koja ne proizlazi iz neega to bi se uvalo u tradiciji. Glumljenje je trenutani i osobni iskaz, ono je govor pojedinev, ono je osjet kolektiva. Ljudi onoga vremena, slino kao i sveti Bonaventura, osjeali su da javno prikazivanje boli, a tada je u religijskom teatru o prikazivanju boli i bila rije, pomae da prostor i vrijeme zadobijujo vei intenzitet i kvalitetu. Zato prikazivanje, ako slijedimo taj u zrelom srednjem vijeku raireni doivljaj, bilo da je rije o dramatizaciji majine boli pod kriem, ili o drami Isusove muke, nije bilo tek evociranje prolosti ve i pokuaj da se ovjekovjei sadanjost i da se njezin djeli prebaci u vjenost.

70

Bonaventura je svojim izvodima omoguio da se u korist teatra protumai razlikovnost izmeu misnog i scenskog govorenja, izmeu razgovora s vjenou i razgovora sa sadanjou. Te su se ideje nale u sreditu svih onovremenih dramatizacija po novozavjetnim predlocima, a najvanija reperkusija te ideje vidi se i u injenici to je glavni znak srednjovjekovnog teatra bio idealni krug. Taj teatar je kruan i prostorno i tematski, on je kruan i na razini stiha i ope kompozicije, scenografije i glumakog rasporeda. On je bio idealna redukcija univerzuma i to kako stvarnog, tako i napisanog. Bratovtinski teatar iz sakristija i samostanskih klaustara po naravi svoje krunosti izaao je na trgove jer je upravo u srednjovjekovnom gradu trg jo vie nego sama crkva sredite univerzuma i najidealnije simbolino mjesto otjelovljenja Boga, ali ne samo kao metafizike vrijednosti nego i vrijednosti koja pripada svim slojevima i svim ljudima jednako, vrijednosti koja na trgu doivljava izravnu prikazbu bez posredovanja ustanove. Takav doivljaj stvorio je srednjovjekovni teatar. To je doivljaj o tomu da Bog nije dnevno nazoan samo na oltaru nego on jednako tako moe biti oivljen i na trgu pa i za svaijom blagdanskom trpezom. Prikazivanje kazalinog Boga zadobilo je svoju privremenost, a ta je privremenost nala svoje brojne zagovornike. Srednjovjekovna prikazanja zato su iskaz komune i ona su doivljavana kao trenutani iskaz svih njezinih vrijednosti. Komuna u kazalite to ga je stvarala na vlastitom trgu investira sve ono to posjeduje, a to znai svoj jezik, svoje obiaje i svoju osjeajnost, svoj identitet i svoju tradiciju. Komuna i svoj drutveni poredak pokuava djelomino prenijeti u teatar, ali ga isto tako pokuava parodirati time to je stvorila scenu na kojoj je bilo mogue da scenski Isus u stvarnosti bude javno poznat grenik, a da Pilat, ako ve nije komunalni monik, bude barem netko tko se u monikoj odori nee osjeati ba najbolje. Teatar srednjeg vijeka upoznao je tako konvenciju kazaline nelagode, nadmo ili nemo jednog dijela scenskih osoba. Pred tim religijskim spektaklom svi su bili jednaki, ali to je bila cijena koju je grad morao platiti trenutku u kojemu je za kratko proizvodio svoju esenciju, u kojemu je prostor prikazanja gradio kao da je to svemir, kao da je itav svijet uokviren rajem i paklom, a vremenski ogranien navjetenjem i uskrsnuem. Sredite tom konstruiranom univerzumu bio je kri na kojemu je muen Isus. U sreditu scenskog kruga stajao je muenik i za njim, prema svim njegovim postajama, ila je itava zajednica. Ona mu se ila pokloniti nad jasle, ona zajedno s njim svaki put poklekne i pod teinom kria, ona zajedno s njime misli za tren da je ostavljena, ona zajedno s njim isputa duu, ali e ona zajedno s njime na kraju i uskrsnuti. Jedino to ta zajednica nee zajedno s njim odigrati do kraja, iako e pokuati, bit e drama njegova suenja njima samima. Muila U zrelom srednjem vijeku osnaio je kult Bogorodice, a zajedno s njim i tovanje svega onoga to je Isusovu majku povezivalo s mukom njezina sina na Golgoti. Bio je Marijin kult na stanovit nain i odgovor patarenskim uenjima koja su bila posebno nesklona figuri Kristove majke, a iz istih izvora dolazilo je i uenje koje je nijekalo ljudsku narav Kristovu. Hereze u oblinjoj Bosni jo su vie poticale Marijine pobonosti u dalmatinskim gradovima. Ljudskost Kristova i bol njegove majke bilo je ono to je najvie zanimalo onovremene pisce i izvoae lauda i crkvenih prikazanja. Oni nisu eljeli dramatizirati neke velike teoloke teme. Te velike teme njih nisu zanimale. Oni su krenuli u pustolovinu dramatizacije, pokuavajui pronai glas za svaku pa i najmanju pojedinost koja je bila povezana s Isusovim zemaljskim ivotom. Posvema je prirodno da su rekviziti Isusove muke bili meu predmetima koji su ve u ranoj fazi bili scenski animirani. Muila su tako postala temom prvih lauda, a posliej su kao dio veih dramskih prikazanja, muila dobivala ak i status osoba. Isusova muila ni po emu iz ovog osorskog

71

fragmenta nisu bila slina u to vrijeme ve vrlo sofisticiranim spravama za muenje. Bila su ta muila jednostavni predmeti to su ih bratimi koji su bili ribari i gradski majstori, radnici i teaci svakodnevno upotrebljavali, spuva, bi, konop, klonda: Gledaj konop ov, Isuse, ovo t' bude ono ue kim te oe zavezati, narod zali potezati. Zato sada pokripi se, muku podnest ne strai se. Evo j' klonda od kamena, tebi, Isuse, pripravljena, pri koj oe svezan biti i od tuge ti zamriti. Evo bii gorki tukoj ki izrane vas ivot tvoj tuko gorko i preljuto krv ti proliv tere kruto zli idove, htij sliati, muku tvoju sad misliti. Evo joe ona kruna britka trnja ka je puna, kom te hote okruniti, svu glavicu t' izraniti. Svit mojane ka protee za sve glave i krv stee. Gledaj joe kri ovi gorki, mnogo gorak tere britki na kom hoe propet biti meju lupei i visiti, ajmeh gorku smrt prijati za grinici i proklati. Boga oca hti moliti da bi hotil njim prostiti, svim Osoranom i tukoje za milosrdje velo tvoje. Ovo spuga joe kruta, ui i octa puna ljuta, kom te hote napojiti ajmeh gorko ter raniti, iz ke nee moi piti ni od tuge okusiti. Kopje otro evo tukoj, gledaj muku, kripko ter stoj. Njim te t' prsi znaj probosti v kih je vrutak od milosti, iz njih hoe i provriti, puk osorski napojiti. Planctus U srednjovjekovnom teatru muci sina prethodila je drama njegove majke. A drama Marijina poinje ve u noi navjetenja. Dok puko pjesnitvo onoga

72

vremena obiluje adventskim pjesmama, u dramskom rodu sauvano je vrlo malo obrada iste teme. Pjesnike je vie zanimalo ono to se kasnije s Marijom dogaalo, a posebno njezino oplakivanje muena i mrtva sina. U navjetenju bilo im je teko pronai nekih dramaturki zanimljivih mjesta. Ipak sauvana je starija adventska igra koja je do nas dola u mlaim i okljatrenim prijepisima. U sebi nosi sve odlike komornog i prigodi prilagoena toplog i naivnog prikazanja u kojemu su pastiri glavni pokretai radnje, to je konvencija u svim obradama adventske teme. Pastiri su u drami navjetenja nekom vrstom dramskih glasnika. Pod odorom tih betlehemskih pastira teko je danas prepoznati najavu mlaih Teokritom i Vergilijem nadahnutih uzmnonih i ljuvenih renesansnih pastira. Pastiri iz adventske igre kolektivno su oko i oni izvjetavaju publiku o Spasiteljevu roenju, priaju publici o onima to su se u prvim trenucima nakon poroda okupili oko jaslica, opisuju teatru blisku konvenciju pretvaranja noi u dan i prepiru se o naravi svjetlosti koju vide (a govori ti, nebore). Na kraju se sloe barem u tomu da nisu "vee v nonoj tmini": Nu gljedajte udo velo, nu gljedajte udno delo! Misec li je to a sviti da se moe sve viditi? Tu se vide sve crnike, smrici otri ter planike, anipresi tere bori i datali i javori, gora, polje svekoliko; vijte udo priveliko: volki pasu i kozlice, janjci skau i ovice. Ptice lete po svem polju, nu gljedajte, ja vas molju, jo pol noi ni minulo, a sve se je prosvitlilo. Verovati gdo e moi, da dan moe biti v noi, jo se zora ni rodila, a zemlja se j' prosvitlila. I dok je u dramama o Isusovom roenju Marija posve utljiv lik, ona je u drami o njegovoj muci prva uzela pravo scenskog govora. Majin pla jezgra je svih srednjovjekovnih muka. On im je dramatizacijski epicentar u kojemu najranjiviji glas Novoga zavjeta izgovara Planctus. Taj drevni dramski tekst srednjovjekovlja izgovara Mater dolorosa i on je najsnaniji dio Isusove scenske muke. Iz svoje scenske pozicije Marija s najveom otrinom i dubinom moe promatrati muku, ali je njezina dua i najranjivije mjesto te muke, to je mjesto u kojemu barem u trenucima plaa nema ni jednoga vanjskog razloga koji bi majku mogao utjeiti. Marijin je pla koji oslobaa silnu energiju. To nije pla one koja bi na nain bizantskih Madona sumnjala u ispravnost rtve, nego je to pla one koja predobro zna zbog ega i zbog koga i zbog kojih grijeha je uope bila potrebna tako bolna rtva. Iz Marijine due plakala je itava povijest. Marija u teatarskom svijetu srednjovjekovlja postaje peti evanelist koji u ruci nema pero, ali u rukama dri mrtvoga sina. Ona pie vlastitu dramu svojim suzama. Njezina drama je onovremenim bratimima i priuenim flagelantima bila veoma bliska i nije se ni moglo pronai konkretnije figure od Marijine da se uz njezinu pomo odkrinu vrata Isusove drame. Prvi Marijin scenski glas u hrvatskoj knjievnosti sauvan je u glagoljskom Parikom zborniku, gdje je on postao sredinji dio odulje narativne

73

Pesni ot muke Hrstovi iz 1380. I to je najstariji pla Marijin koji se, iako je okruen naracijom muke, ima smatrati jezgrom svih novijih nezavisnih plaeva: Blizu kriu ona stae tere grozno uzdihae: "Tebe tuu, dragi sinu, ja bez tebe gorko stinu. Rai, sinu, pogledati gdi te plae tvoja mati. Moje drago porojen'je, moje dobro i poten'je! Bog si kripki, lovik pravi, nima konca svojej slavi. Bog otac je hotil diti da ja budu tvoja mati. On te rodi sebi ravna da ja budu tobu slavna. Od oca je tvoje botvo, a od mene loviastvo. Za tim plau a je moje, vsimi oblada botvo tvoje. Tvoja ljubav, sinu dragi, beskonana, boe blagi! Ne more se vee rei za lovika smrt podlei. Smrt si prijal bez krivine, za alost mi srce stine. Divoju tebe sina rodih i devet miseci te nosih. An'jel mene pozdravljae gda mi tebe zvievae: "Sina boja ho roditi i blaena ti ho biti!" Ree: "Zdrava, plna si milosti!", a ninja sam plna alosti. Gdi se more povidati vee bolizniva mati! Da ovo mi je vei tuga da ti nisam v smrti druga. Morei me, sinu utiiti, rci mi s tobu umriti! Prvi Bogorodiini plaevi izvodili su se u samoj crkvi na Veliki petak. Izvodili su se tako da su dva sveenika ili dva prethodno uvjebana bratima govorila Marijin tekst. Dijeljenje Marijina teksta na dva govornika bila je svojevrsna obrana od emancipiranja njezina glasa kao fizisa zasebne scenske osobe. Sveenicima koji su govorili Marijin tekst "kako ene plaivice" bio je u tim prvim plaevima pridruen jo i lik svetog Ivana, koji je i prvi sudionik u pasionskom dijalogu. Sveti Ivan imao je funkciju svojevrsnog izvjestitelja o zbivanjima, i to o onim zbivanjima koja su mogla ostati izvan prostora koji su vidjeli publika i Marija. Pulpit bi se za tu prigodu zatvorio bijelim zastorom pa su sve osobe u poetku bile nevidljive. Tako je scenska figura oaloene majke, uz pomo kristijaniziranih pogrebnih pretkranskih tualjki, koristei pojaanu puku marijansku pobonost, a uzimajui iz jezinog i stihotvornog potencijala komune, postala zametak velikih ciklikih prikazanja u kojima se dramatizira

74

Isusov ivot, njegova muka, skidanje njegova tijela s kria, njegov dolazak nad Limb, oslobaanje svetih otaca i sve druge okolnosti njegova uskrsnua. U hrvatskoj su srednjovjekovnoj knjievnosti najstariji nezavisni plaevi, koji vie nisu imali nikakav narativni okvir, dokumentirani u 15. stoljeu, ali je zacijelo bila rije o mlaim prijepisima utemeljenim na mnogo starijoj tradiciji izvoenja Marijinih plaeva. Glagoljski tekst iz Parikog zbornika samo je jedan od dokaza za takvu tradiciju, a prvi zasebni pla potjee s otoka Raba i u njemu vie osoba sudjeluje u dijalogu. Status osoba u rapskom plau jo je nesiguran pa na jednom mjestu u govoru evanelista Ivana nije jasno da li tekst izgovara on sam ili se u tekstu o njemu pripovijeda. Takve devijacije svjedoe kako su se rudimentarni plaevi i muke svaki put iznova i za svaku novu izvedbenu prigodu prepisivali i kako su se na taj nain poneto mijenjali i smanjivali svoju prvotnu narativnost. Sve to dakako ne znai da su se tekstovi uvijek i poboljavali. Sauvano je nekoliko bliih i daljih inaica tih najstarijih plaeva, od kojih je velik broj u glagoljskim izvornicima, ali ih ima i mnogo pisanih latinicom, i to posebno u srednjoj i junoj Dalmaciji. Poznati su tako plaevi iz Vrbnika, Zadra, Hvara, Osora, Korule, Budve, a njihovi su se prijepisi irili i onovremenom Bosnom, gdje su sauvani tek u mlaim baroknim oblijima. Tradicija plaeva bila je tako snana da se i danas na Hvaru u sredinjem dijelu otoka, u selu Vrsniku, o Velikom petku pjevaju stihovi tih najstarijih predloaka, ali na takav nain da su postali posvema nerazumljivi i samim pjevaima koji ih neartikulirane ali na udesno lijep nain i danas ritualno pjevaju otkrivajui dio ljepote to su ih te Marijine tualjke imale u vrijeme kada su pred pukom prvi put izvoene. Passio U kranskoj dramaturgiji tuga majke prethodila je najvanijoj drami srednjega vijeka, onoj koja je prikazivala muku sina. U toj susljednosti ne treba odmah vidjeti tragove evolucionizma i tajanstvenog djelovanja kreativnih narodnih snaga. Nitko u srednjem vijeku nije irio rudimentarne plaeve posjedujui filoloku svijest. Ti dramski tekstovi nisu nastajali u skriptorijima i oni nisu posljedak nekog elitnog studija. Oni su pisani prigodno u uskrsno doba i njihovi su tvorci svaki put iznova u njih ukljuivali svu njima tada poznatu batinu starijih lauda, plaeva i srodnih kraih stihova. Tako je i nastalo najdulje i najkompletnije hrvatsko cikliko Prikazanje od muke spasitelja naeg. Sauvalo se u mlaem glagoljskom zborniku, a imalo je u toj verziji 3658 stihova, to je u usporedbi s nekim drugim onovremenim dramama dokaz velike energije koju su ondanji stvaraoci ulagali u svoja prikazanja. Opseg te tvorbe poslije nisu mogli nadmaiti ak ni veoma priljivi pisci renesansnih tragedija. Tako je ta srednjovjekovna muka ostala i do danas najduljom starijom hrvatskom dramom uope. Nain na koji je djelo nastajalo iz manjih narativnih ilirskih fragmenata moe se, jer posjedujemo valjanu tekstoloku grau, veoma uspjeno dokumentirati. U samo jednom detalju koji je iz rapskog plaa uao u cikliku muku moe se vidjeti nain na koji su mlai pisci postupali sa zateenom batinom kada su od nje stvarali vee dramske cjeline. U starijem plau s Raba izravno se Marija na jednom mjestu obraa sinu rijeima "Ovo ti je majka tvoja". Ta reenica je u mlaem ciklikom prikazanju postala "Ovo sam ja majka tvoja". U ta dva stiha, izmeu kojih je vremenski hijatus od najmanje pola stoljea, promijenjena je samo jedna zamjenica, ali je i to dovoljno da se razumije kako je neizravnost i narativnost starijih predloaka bila istiskivana praksom eeg igranja. Marijina mlaa fraza tako je sceninija i usmjerava se istodobno i prema gledatelju i prema Isusu, to je jasan dokaz vee dramske svijesti koju je imao pisac mlaeg predloka. Cezura u tom stihu nije nikako bila samo metriki problem nego je proizlazila iz gestike situacije iz koje Marija koja govori o sebi

75

mora frazu sa stanovitom postupnou razdijeliti i usmjeriti kako prema publici tako i prema izmuenu sinu koji joj je na sceni partner u igri. Ta najvea hrvatska ciklika muka prikazivala se u dva dijela, i to tako da je prvi igran na Cvjetnicu, a drugi na Veliki petak, kada bi se uklapala u ve postojee ophode. Neki dijelovi takvih prikazanja poslije su nastavljali ivjeti i svoju vlastitu izdvojenu sudbinu pa su ih fragmentarno pamtili i prepisivali. ini se da se publici, a o tomu svjedoi veliki broj prijepisa, najvie svialo Judino govorenje koje prikazuje izdajicu u trenutku pred samoubojstvo: Pukni, srce smiljajui, ove skale gledajui a nad njimi ono drivo na kom u obisit moje tilo;... Ne valja mi ve plakat se, rni Juda, ne krti se. Najpokonja ova skala, a se nisi pri' propala, neka s tobom ne mogoh pojti ob vom drivu ivot ojti? Ve ne mogu projti mimo, ja proklinjem ovo drivo da bi, nikdar ne rodilo ni ve listom zelenilo. Vazmi, Juda, za konopac, to ti budi gorki otac koga ubih rukom mojom, zato grem ja z drubom ovom. Publika koja je gledala cikliku muku na neki je nain i sama sudjelovala u predstavi. Ona vieno i nije morala provjeravati. Ona se sa svijetom to joj je promicao pred oima potpuno poistovjetila, a to joj i nije bilo posebno teko jer je gestiki sustav predstave u svakom detalju poznavala, ali ne samo iz Novog zavjeta nego i iz suvremenih pukih rituala. U tu scensku tvorbu, koja ni u jednoj svojoj molekuli nije slobodno interpretirala biblijski predloak, komuna je uloila svu svoju umjetniku i zanatsku batinu, sve to je u tom trenutku posjedovala. Bratimi su u svoj kazalini posao ukljuili sva svoja metrika i stihotvorna iskustva, sve vjetine koje su teatru davale posebnu aromu, a odnosile su se na ureenje pozornice, kulisa i kostima. Spektakl koji se publici prikazivao, iako se u njemu nije mijenjao biblijski predloak, stalno je ekvilibrirao na margini paradoksa. Pred oima publici je promicala scenska slika koju su oni lako mogli prispodobiti kazalinoj gestici starijih, a gdjegdje i suvremenih poganskih rituala. Publika je vidjela scensku konvenciju lanog i privremenog kralja kojega se izvrgavalo ruglu na isti onaj nain kako su to radili s izabranim figurama u saturnalijama, karnevalima, dudijatama ili obredima kraljevskih izbora. Vidjeli su izmuena kralja kako poput Poklada izgovara svoju oporuku, vidjeli su i njegovu pobunu protiv drutvena poretka, vidjeli su kako mu nepravedno sude kao robu, vidjeli su kako mu je kri prijestolje, a dva lupea poasna pratnja, vidjeli su i smrt toga kralja, vidjeli su ga kako umire i vidjeli su kako sve gori oko njega, kako sve gori kao kad se zapali Poklad i vidjeli su kako ga u noi sputaju s kria, polau u grob, a vidjeli su ga i kad je uskrsnuo. Sve su to oni vidjeli na poleini slike koja im se prikazivala. Iza prikazanoga promicale su slike poganske prolosti, promicali su podsjeaji na svakogodinje kolede i karnevale to su ivjeli u njihovoj svijesti. Krist sa scene i iz tekstova prvih hrvatskih srednjovjekovnih prikazanja jo nije onaj noviji Krist osvetnik i sudac. U sreditu tih prvih pasionskih dramatizacija postavljena je slika Krista ovjeka koji pati, njegovo tijelo na srednjovjekovnim je

76

hrvatskim trgovima gledano najee kao tijelo patnje, ali je prepoznavano i kao simbolino tijelo u kojemu su sakupljeni svi grijesi nazonih na tom trgu, a zbog kojih je taj ovjek nosio kri. U srednjovjekovnom pasionskom teatru svi su gledali isto, svi su doivljavali isto. Pred najveim od svih exempla, pred ivotom onoga kojemu je povijest itave civilizacije bila tek jedno poglavlje iz ivota, nitko se nije diferencirao. Nitko tu nije mogao pomisliti da je moda u stvarnosti i on sam doivio ono to i Krist, a da je onaj drugi to stoji do njega jednak Judi. Jer kada bi takvo to i bilo mogue, onda bi ljudi na toj sceni vidjeli i ono to se na njoj tada jo nije smjelo vidjeti. Vidjeli bi paradoks, vidjeli bi dva Krista na sceni, vidjeli bi i sebe drugim oima. To tada, dakako, nije bilo mogue vidjeti ali je bilo mogue da se oko ivota muenika i jednog spasitelja tada stvori najvea dramska tvorba onoga vremena. avo "in persona" Dramatizaciju Isusove muke u veini zapadnoeuropskih knjievnosti tadanji su pisci proirivali i na druge dogaaje iz Kristova ivota, tako da je mogue, sluei se nekolicinom razliitih, odvojenih izvora, sloiti itav korpus Kristu posveenih drama koje su dramatizirale okolnosti ne samo njegove muke i smrti nego, kako se onda govorilo, slimanja njegova tijela s kria, zatim njegova uskrsnua, otvaranja vrata podzemlja i oslobaanja svetih otaca, a konano i njegova suda. Najbrojnije su bile svakako one drame u kojima su se dramatizirale okolnosti uskrsnua. Postoje ak tri takve hrvatske drame u starijem razdoblju. Jednoj je verziji autor zacijelo Dubrovanin Mavro Vetranovi, roen 1482. godine, a za druge su dvije izvori, vrijeme nastanka i autor nepoznati. Uzrok popularnosti tih uskrsnih drama, ini se, nije bila sama scenska pojava Isusova, nego je u tim hrvatskim dramama o uskrsnuu sredinji lik bio ljuti Kristov neprijatelj Lucifer. Sve drame o uskrsnuu obrauju Isusov dolazak nad Limb, prikazuju scenu u kojoj Uskrsnuli razbija paklena vrata, nato pravednici u procesiji izlaze na nain poznat iz starijih obrednih drama. Ta procesija u kojoj je bilo i lokalnih svetaca i aluzija na svakodnevlje, nije gledatelje posebno uzbuivala, njih je u tekstu posebno privlaio onaj dio drame o uskrsnuu u kojem je avo u stilu nekog onovremenog odvjetnika ili profesora iznosio Kristu i publici argumentaciju o tomu kako je nasuna potreba da dalje na svijetu opstane carstvo zla, kojemu e on biti elnik. Kada toga carstva ne bi bilo, razmilja taj veoma logini Lucifer, onda bi na svijetu bilo jo gore nego to je to sada, kada su njega istjerali i kada on nema vie kontrolu nad silama zla, ali ni nad pravdom: Vrata, koja stvorena za pravdu jur bi(e), a sada su oborena, silom ih razbi(e); A uzrok bi ovi od tvoga poraza, da se ti nepokoj u paklu kaza: Njeki se doskita brez ruke orune, pri vrata ter pita robe i sunje, Pak blie pristupi, pravo se govori, ter brave razlupa i vrata obori; (...) Jer pravda ne e to, o boe, a ti zna, s posiljem da tako pli eni se pakao na; (...) Velika 'e to teta, prislavni boe, da tvoja osveta tarpiti to more; Jer ako poginu od pakla sad kljui, gdi se zli mue, kako ti odlui, Gori e biti ljudi nego li u parvie dan, i pravda i sudi tvoi bit e sve za man,

77

Potrebno ter e biti ovi svit prid tobom opeta ponoviti vodeni(m) potop(om). (...) Ter e biti jo vee brez pravde ta sila i alost i smea neg je prie bila: Tolici nemiri zato oe postati, da ljudi i zvieri svi e se poklati, I ptice, koje pod nebom napokon lete, poznae zao zakon nepravde proklete. Tiem ini pravi sud, kano pravi bog, neka se proslavi i pravda i razlog; U starijim se hrvatskim pasionskim prikazanjima avo nikada nije pojavljivao in persona. Njegovih opisa dodue ima u mnogim proznim spisima, javljao se kao dramski lik i u nekim mlaim dramatizacijama svetakih legendi, ali za njega nije bilo mjesta ni u jednom prizoru ciklike muke. Postojalo je tako jedno Prenje djavla s Isusom, u kojem se pripovijeda o tomu kako je avo, nemoan pred Isusom, odluio da na njega navali sa svojom vojskom, pa se Isus da onemogui njegov naum, morao spustiti na zemlju. U obliku i s tekstom s kojim se javlja u dramama o uskrsnuu Lucifer je bio inauguriran ve u nekim latinskim tekstovima Jacoponea da Todija iz 13. stoljea. Ti su Jacoponeovi tekstovi, a on je prije nego to se zaredio bio odvjetnik, tek koncem 15. stoljea doivjeli veliku popularnost, pa je onodobnim hrvatskim knjinicama bila poznata i jedna latinska, inae u Njemakoj tiskana inaica te dispute Isusa i Lucifera pod naslovom Buch Beliali. Taj je tekst, ini se, nadahnuo hrvatske bratime kada su pisali svoje drame o uskrsnutju. U dramama o uskrsnuu retorika je dobila posve nove razmjere, neto to prethodne bratovtinske teatralizacije nisu u svojim skromnim osmercima mogle dosegnuti, pa je u tim dramama Isus u svom vlastitom teatru prvi put dobio konkurenta koji je rijeima nadglasao inae utljiva Otkupitelja... Dodue, on nikad nee moi nadglasati njegovu utljivu mo i uraunatost obeana suda. Posljednji sud ili suspenzija teatra U hrvatskom srednjovjekovnom teatru ima drama u kojoj je Isus nadglasao sve ostale dramatis personae, a to je Prikazanje od nevoljnoga dne od suda napokonji koji ima bit Marka Marulia. U toj drami zadobio je Isus nepomirljivu auru onoga koji je doao suditi ive i mrtve, onoga koji vie nema milosti i koji je, kako se i kae u tekstu, strani sudac. U toj Marulievoj drami Isus izlazi iz svoje pasionske uloge. On vie nije smireni otkupitelj koji oslobaa svete oce. U teatru suda on mui druge i posvema mu je svejedno da li se oni nalaze meu glumcima na pozornici ili su mu samo gledatelji. Krist koji s pozornice govori srditim glasom imao je mnogo europskih srodnika. Marulieva drama o posljednjem sudu od drugih se starijih hrvatskih dramskih tekstova razlikuje upravo po tomu to ima inozemni predloak i to je slobodna preradba istoimene talijanske drame Firentinca Mafea Belcarija. Ako je suditi po tiskanim talijanskim izdanjima Belcarijeva teksta, onda je hrvatski pisac tiskani predloak mogao dobiti tek devedesetih godina 15. stoljea, ali je on isto tako mogao dramu poznavati i u rukopisima jer je ona i u takvu obliku bila poznata. Isus u Marulievoj drami vlastitoj majci, kada ga ova zamoli za spas neke od dua, ljutito odgovara: "Ni vrime sad moljenja ner za dila osujenja", i to je posljednji dijalog scenskog Isusa sa scenskom majkom. Isus lui pravdu i ukida pozitivnu identifikaciju publike s patnjama koje su se prikazivale na sceni. U drami se Isusova figura prikazuje kao da je ista ideja, on je emanacija straha. Zli u tom teatru nisu vie uporni kao to su tob ili dok su muili Isusa. Oni su tu gubitnici bez nade. U drami se ne prikazuju

78

oni dobri jer nisu teatralni, oni su za svijet teatra dosadni. Zbog toga ih u tom teatru nema, ali zato tu nema ni one dramatine paradoksalnosti koja je pratila gledanje i igranje Isusove muke. U teatru suda ne postoji toka u kojoj bi logika tijela susrela retoriku ideologije. Ovdje smrt nije smrt s nadom, ona je ovdje samo strana, a sve drugo to se u drami nazire i sluti samo je blijedi prikaz raja i spasa kojem se kontrasti do te mjere gube da obustavljaju svaku teatralnost. U Prikazanju od suda zavrio je Isusov ciklus u srednjovjekovnom hrvatskom teatru suspenzijom teatra, njegovom totalnom ideologizacijom i obuzdavanjem. I bio je to posljednji prizor velikoga teatarskog projekta koji se prostirao golemim vremenskim i geografskim prostranstvima Europe, a kojemu je cilj svuda bio da se sluei se epskom tehnikom proizalom iz puke poezije stvori tekstualne predloke koji e moi posluiti kao poticaj velikom gestikom i vizualnom spektaklu o cjelokupnom Isusovu ivotu prije i poslije uskrsnua. Bila je to nakana i onih bratima to su se od 14. stoljea okupljali u sakristijama i klaustrima glumei, a ponajvie pjevajui pod svjetlom svijea neke prizore iz Isusova ivota. Oko Isusova ivota pokuavali su oni isplesti spektakl koji e izazvati komunalno sudionitvo i potaknuti moralnu katarzu, a bogatstvom svojih scena moda konkurirati i onome to se u likovnoj i knjievnoj kulturi onoga doba nazivalo Biblia pauperum. Da su u tomu uspjeli svjedoi svakako i injenica to su posljednje prizore ovih teatralizacija o Kristu, i to osobito ove koja se bavila Posljednjim sudom od bratima morali preuzeti ak i teolozi. Kazaline igre oko smrti bile su ono to je njih u razgranatom srednjovjekovnom teatru moglo najvie privui, ali znaio je taj teoloki interes za te teatralizacije i njihovo postupno umiranje. Moralitet: doslovnost i teatralnost smrti Vrlo su veliku popularnost imali dramski, ali i uope prozni tekstovi u kojima su se prikazivali predsmrtni trenuci nekog ovjeka. Bili su to moraliteti i kontrasti u kojima su sve osobe osim umirue bile na svoj nain alegorijske i predstavljale su na apstraktan nain vrline ili grijehe. Smrt je bila gospodarica tog anra koji je svoju pozornicu pronaao na samrtnoj postelji. U tim se tekstovima moralni i teoloki disput povezivao s teatrom, ali su ti tekstovi, premda su se bavili i teolokim pitanjima, ipak unosili u onovremeno kazalite dah svakodnevlja i to osobito u replikama to ih je izgovarala Smrt koja je ispod svoje strane maske uspjela zadrati i glas ulinoga komedijaa. Europom se u to vrijeme irio latinski traktat Colloquium inter Mortem et magister Polycarpum koji je nastao u Engleskoj, a onda je preuzet u poljskoj i ekoj knjievnosti. U Hrvatskoj, gdje su mu najstariji prijepisi datirani malo poslije 1400. godine, djelo se nazivalo i Slovo metra Polikarpa iz Ciprije. Taj razgovor ciparskoga metra sa smru, iako je grafiki prezentiran kao prozni tekst, na svoj je nain zaetak moraliteta pa upravo tom tekstu mnogo duguje i najglasovitiji od svih europskih moraliteta, Elckerlijk ili Everyman, koji je bio najprije poznat u holandskom izvorniku, a poslije jo vie udomaen u engleskoj i njemakoj literaturi. U spisu se pripovijedalo o tomu kako je Polikarp, taj Faustov prethodnik, itavog svog ivota studirao mnoge znanosti ne bi li pronikao u tajnu smrti. Nakon duga i naporna studija morao je priznati svoj poraz, o smrti naime nije sve te duge godine doznao nita to bi ga umirilo, ali mu se zato sama Smrt na koncu objavila u svoj svojoj stravi i sa svom retorikom koja joj se u srednjem vijeku pripisivala. U razgovoru s Polikarpom smrt evocira sve svoje topose. Ona spominje lanjske snjegove, ali i daje drastine opise raspadajuega tijela, ona nudi moralistike preporuke, ali nabraja i fizioloke pojedinosti umiranju da bi na koncu razgovora Polikarp postajao sve slabiji, a njegovi razlozi smijeni. Smrt je u svojoj scenskoj pojavi za vrijeme razgovora s Polikarpom sve to vie zadobivala gotovo karnevalsko oblije, uzimala je glas one

79

koja moe i umije govoriti o svemu, koja rabi ak i razliite stilske razine i povezuje nemogue sadraje, koja je zavladala ne samo Polikarpovom svijeu nego i svijeu svih itatelja: "Az jesam ka zapiram put vseh ivuih i konac tvorim ivota njih bojim dopuenijem i mou i ne ga ki se izrije ot gospodstva moga. Az duevna, plaha, gorska i domovska jesam. Ovce, betije, ribe, ptice ke su na neb i na zemlji i na vodah i kad koli su pobiram. I a vee jest, nada vse lovku je draemu i plemenitejemu vele stvoreniju gospoduju. Povij mane: kad su knezi segi svta, kad Golijadi imenovani ki pred tobu bhu cesari? Vsi v kolu moju vnidoe. Kamo starci, kadi Apsolom prelipa obraza, kadi Samson mu krpki, kad Salomun premudri, kad Virjilij, kad Aristotil, kad Sokrates, kad su proi filozofi? Nigdore ne bil, jest ni bude ki bi se moje kole mogal ugnuti za znam takove staze kako kada jim mnti dlgo da hote ivti. Tada ja naglo pridu i vazmu je na kolu moju. (...) Za kada lovk ne mni, tada ja vpeljam ga na kolu moju. Za ja obhajam vse strane svta i ni msta koga ja svreno ne vm za znam visinu gradom, ceste i mornarom i kue uboznih ljudi vele mne su znana. Zato to znaj za pravo kako ja gospodin Smrt ne boju se vniti v komoru papinu, prebitak kardinalom, v grad cesarom zajedno i kraljem, v hie i v polae plemenitim, u varae pulgarom, u klotre mnihom i koludricam, patrjarhom na stan, arhibiskupom i biskupom, opatom, prostim metrom, priurom, kanonikom, djakonom, arhiaknom, preporuenim knjinikom, juristam, likarom, plovanom, dijakom, niim, bogatim. Oe pobiram i vdovice, sirote, sebre, nore, mudre, pope, prproste, remete i vse druge ljudi peljam na kolu moju." Pored kontrasta s Polikarpom u srednjovjekovnoj je batini bio poznat jo jedan moralitetni i latentno dramski tekst u kojem se prikazivalo kako se dua i tijelo prepiru o tomu tko je kriv to e sada oboje biti osueni na paklene muke. I taj je tekst, jednako kao onaj o Polikarpu, izvorno napisan u Britaniji, a autor mu je bio neki biskup Robert, ije se ime pojavljivalo i u obliku Filibert, pa je djelo bilo poznato i pod imenom Visio Philiberti. U talijanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti, a tako je i u hrvatskoj, tekst su pripisivali svetomu Bernardu, pa se on katkad nazivao i Vienjem svetoga Bernarda. I kao to se pojavljivao pod razliitim imenima, tako je u hrvatskoj knjievnosti bio taj tekst sauvan i u mnogim jezinim i grafikim oblijima. Izvor svim hrvatskim verzijama drevni je glagoljski tekst koji je nastao ve koncem 14. stoljea, a koji se onda prepisivao i varirao sve do najmlae irilske dubrovake verzije u Libru od mnozijeh razloga. U tekstu nije provedena znatnija dramatizacija ve je graa koja je inae dijalogizirana bila proeta narativnim dijelovima koji su imali funkciju didaskalija. Temi prepiranja due i tijela i Bernardovoj ulozi u tom kontrastu posveena je i drama to ju je potkraj 15. stoljea prema talijanskom izvorniku napisao Marko Maruli. Njegovo Govorenje svetoga Bernarda zamiljeno je kao moralitet u kojem se oko jedne posvema konkretne samrtnike postelje obavlja pojedinano suenje dui i tijelu. Samrtnik u toj dramatizaciji nema identiteta, on je Svatko kao i u europskim istoimenim moralitetima. Kao to je Isus u drami o Posljednjem sudu na kraju sudio cjelokupnomu ovjeanstvu, tako se u drami Govorenje svetoga Bernarda sudi pojedincu uz pomo iste retorike koja e samrtnika na koncu dovesti do toga da presudi samome sebi. U drami sveti Bernard nije bio nikakav presuditelj nego je on tu tek usmjeriva radnje i onaj koji u ruci dri scensko vrijeme i organizaciju scenskoga prostora. U moralitetima ostavljen je osobama veoma uzak prostor i kratki vremenski odsjeak u kojemu se odvija dramatizacija. Taj prostor i to vrijeme bili su ona tanka linija koja dijeli ivot i smrt, linija koja je u publici dok je promatrala umiruega ovjeka potpaljivala vatru pored koje nitko usrednjovjekovlju nije ostajao hladan. Bio je to plamen iz kojega se uo glas koji je svakoga upozoravao da e uskoro i po njega doi smrt i da e se i on uskoro nai na onoj uskoj liniji izmeu ivota i smrti, da e i on morati, ako ne drugima, ono barem sebi, poloiti raune. Zaokupljenost tih tekstova vie moralnim pitanjima, a manje priom, donosila je u srednjovjekovni teatar novu i sloeniju realnost u

80

kojoj su osjeanja i moralna savjest doli u sredite. Taj je teatar sada, iako je izgubio vezu s priom i premda je svoje likove zaogrnuo u alegoriju i intelektualizam, ipak uspio zadrati doslovnost i teatralnost smrti kada se ona predoavala na sceni. Marulievo prikazanje o svetom Panuciju U repertoar srednjovjekovnih prikazanja pored tekstova koji su bili tematizirani oko prizora iz Isusova ivota, njegove muke, uskrsnua i suda, te pored kontrasta i moraliteta ulaze jo i dramatizacije martirolokoga kanona. Mnogo je martirskih dramatizacija sauvano, ali one su veinom nastale u mlaim razdobljima i zajedno s brojnim dramatizacijama starozavjetnih tema pripadaju renesansnom i baroknom razdoblju. U srednjem je vijeku, koji bi se u hrvatskim okolnostima morao uz manje otklone vremenski organiiti porazom na Krbavi i pojavom prvih tiskanih knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku, napisano nekoliko veoma vrijednih dramatizacija svetakih ivota. Ona kojoj je autor Marko Maruli, a zove se Prikazanje historije svetoga Panucija, prijevod je istoimene Belcarijeve drame koju je hrvatski pisac ponajvie preuzeo zbog aktualnosti to ju je u vrijeme turskih pljaki i zarobljavanja mogao imati sredinji dio drame. U tom dijelu Svirac pria svetom Panuciju o vremenu prije svoga obraenja, dakle o vremenu za koje prema vlastitom priznanju moe kazati "zloinac sam bio, razbojnik i gusar". Pripovijest preobraena zloinca, gusara pokajnika, iako je i preuzeta iz talijanskog izvornika, upravo u tom sredinjem prizoru ima itav niz Marulievih dopuna i proirenja, i to osobito u onim dijelovima u kojima se iz vizure zloinca pripovijeda o zarobljavanju ene koja, kada je gusar upita "a ti je, a tui", izravno svomu krvniku upuuje ovu tualjku: Ne pitaj me, jer poan govorit. Bolizan ma ajme! hoe me umorit. Da kad nesria ma tajat se ne more (...) nevolje su vele, a platit ne mogu, za to jur smrt ele, molei se Bogu. I mene t' iskae, a ja jim ubigoh, u pustinjske pae, tuj sama pribigoh. Da se grem tukui, ovo je dan treti, jidu ni pijui, ti zna Boe sveti. Smiljen'je na me imaj, jer poniram nici; ali mi jisti daj, dali me posici da vee ne ivem u toku nevolju jer ovo gledom mrem, a jadi me kolju. Margaritina teatralizirana svetost Tualjka ene koja je "upala u ruke gusarom" i koja je "kako meju vuke ovca" prvi je zabiljeeni scenski govor zarobljene ene, a u mlaoj e se hrvatskoj knjievnosti razraivati ton te prve tualjke u cijelom nizu dramskih teksova. Robinja, okolnosti njezina zarobljavanja, njezina tualjka ali i okolnosti oslobaanja, postat e opsesivnom temom onovremene hrvatske knjievnosti. Svoj izvorni model nala je tema Robinje u bojnoj igri moreke uvoenjem enskog lika oko kojega se vodila borba bijelih i crnih vitezova, ali najmlau tekstualnu fiksaciju dao joj je Maruliev preobraeni gusar, koji je robinju, ne elei postati ni njezin ljubavnik ni kupac, prisilio na govornu artikulaciju zasunjenosti. Tema ropstva nala se i u samom sreditu prve prave hrvatske

81

martirske dramatizacije, u Muci svete Margarite koja je datirana 1500. godine a sauvana je u vie prijepisa i inaica, od kojih je barem jednu mogue povezati s Markom Maruliem. Prikazanje o Margariti otvara se idilinom, a zapravo u ono doba veoma rairenom pukom pjesmom Ovce pase Zadarkinja Mara. Uvodni prizor s pastiricom i ovcama uklapao se u srednjovjekovnu predrasudu o tomu da svaki sveti i poteni mukarac, kad uje meket ovaca, mora s toga mjesta pobjei jer ondje gdje su ovce, tu je uvijek i pastirica, a gdje je pastirica, tu je sve mogue i lako se moe upasti u grijeh. Uz svetu Margaritu, usprkos njezinoj pastirskoj pjesmi, nije iao grijeh. U njezinoj su drami greni bili oni drugi. Idilinost prizora s ovcama razara nasilni Olibrij, koji je doista uo meket ovaca pa je, ugledavi pastiricu, odmah poelio doznati tko je ona, je li slobodna ena, udana ili robinja. Uza svu gestiku nasilnost, Olibrij, kada govori, to ini na nain onovremenoga petrarkista i u veoma dobro sroenim osmercima koji e poslije, kad bude opisivao ljepotu vile, srodno zazvuati kod Hanibala Lucia. Ovako Olibrij u jednom katrenu uzvisuje Margaritinu vanjtinu: Mnogu lipost ona jima, ustrili me nje oima. Ci velike nje liposti uinim joj dobra dosti. To je bio Olibrij petrarkist, ali samo nekoliko trenutaka poslije, nakon razgovora s Margaritom ovo e Olibrij krvnik rei svojim slugama: Sluge moje, ve ne stojte, vreda s ovom enom pojte i prid ovim udnim pukom muite ju stranom mukom! Visoko ju sad zdvignite ter ibam svu izbijte, kad se mene sad ne boji, neg protiva mene stoji! Razgovor Margarite i Olibrija bio je zapravo kratka prepirka, razmjena iskaza nalik istrazi, sa sukobom oko singularnog i pluralnog zazivanja Boga ili bogova i konanim Margaritinim objanjenjem vlastita porijekla. Tek nakon toga poet e drugi dio drame. On ustvari zapoinje onom Olibrijevom zapovijedi da muenje moe otpoeti. Susljedno se i kumulativno sada prikazuje niz okrutnih muka kojima je Margarita bila podvrgnuta. Margaritu mue tako to joj raskidaju "grebeni mesa". Ona na sceni krvari, ali pri tom nakon svake nove muke jo vie afirmira svoje martiroloko enstvo kao neposluh i kao izostanak tijela. Nakon bezbrojnih muka, nakon pobjede i nad avlom i drakunom, koje ona moe tjerati znakom kria, a u jednoj verziji ak i uenom raspravom, zavrit e Margaritin neposluh u potpaljenom kotlu u kojemu svetica umire zemaljskom smru. Zaista, u pravi posljednji tren doleti na scenu golubica, oslobodi svetiino tijelo i duu, okruni je i prenosi na nebesa, dok Olibrij u bijesu daje pobiti sve gledatelje, a na nain svete parodije nareuje jo da se Margariti odsijee i glava, iako publika, jednako kao i krvnik, dobro zna da na sceni vie nema tijela kojemu bi se mogla odsjei glava. Krvnik, vidjevi udo svetiina uznesenja preobrati se i odbija Olibrijev nalog. Prikazanje o Margariti sakupilo je u svojim stihovima i prizorima mnoga iskustva prethodnih pukih teatralizacija, morekantskih borbi oko zarobljene ene, sakupilo je i iskustvo ljubavne poezije onoga vremena. Sve to autor je uspio ukljuiti u savreno izveden oblik kumulativne svetake muke kojoj uza sav trud nikada nitko nije pronaao inozemnih izvora jer ih tekst jednostavno nikada nije niti imao. Muka svete Margarite najbolji je dramski tekst ovoga

82

razdoblja. Pisac drame nije niim pokazao svoju upuenost u antiku ili humanistiku dramsku praksu, ali mu takva upuenost nije ni bila potrebna jer je njegovo prikazanje o Margariti po svojim obiljejima pravi klasini plod hrvatske srednjovjekovne poetike u kojemu je ostvarena sinteza dosegnutih iskustava kako svjetovne tako i crkvene onovremene knjievnosti. Nije stoga sluajno da se tekst naao i u firentinskom kodeksu na osnovi kojega se njegov postanak moe povezati i s Markom Maruliem. Ako i nije izravni autor Muke svete Margarite nego je moda bio samo njezin tovatelj i prepisiva, Marko je Maruli ipak napisao druga tri dramska teksta koji su bitno obogatili hrvatski srednjovjekovni teatar. Njegovo Skazanje od nevoljnoga dne od suda, Prikazanje historije svetoga Panucija i Govorenje svetoga Bernarda najstariji su dramski autorski opus u hrvatskoj knjievnosti i temelj su hrvatske dramske knjievnosti u zrelom srednjem vijeku. Muka svete Margarite savreno ih dopunjuje. Glagoljaki humanisti Biblijski i liturgijski tekstovi to su u srednjem vijeku bili napisani u Hrvatskoj, iako nisu pripadali knjievnosti u uem smislu, ostavili su dubokoga traga i u kulturi i umjetnosti svoga vremena. U njima se razvijala svijest o hrvatskom jeziku, osjeaj za pjesniku frazu, za fikcionalnost. Ta batina, posebno tijekom 15. stoljea, pridonosila je i stvaranju kulturnog ozraja u kojem su glagoljatvo kao i uporaba hrvatskoga jezika bili sukladni europskom humanistikom interesu za antiku i latinski jezik. Glagoljaki i latinski humanizam nisu bili dvije odvojene stvari, oni su se dopunjavali ne tetei jedan drugome. I jedan i drugi su svoju suvremenost eljeli protumaiti uz pomo novosteenog osjeanja za prolost, sluei se filolokim znanjima i iskustvima. Sjajna epoha glagoljakoga humanizma bilo je 15. stoljee, ali je filoloka svijest u hrvatskih glagoljaa bila mnogo starija i sezala je u vrijeme prvih pokuaja da se s velikom akribijom i tekstolokim marom redigiraju liturgijski spisi, te da se prevedu i hrvatskom jeziku priblie vee biblijske cjeline. Teko je s veom preciznou odrediti vrijeme u kojem su Hrvati poeli prevoditi Bibliju na ivi narodni jezik. Nedvojbeno je da su sveta braa iril i Metod bili prvi koji su ve u 10. stoljeu na neki slavenski jezik preveli Sveto pismo. Njihov se prijevod, koji je izvorno bio namijenjen potrebama Crkve u Moravskoj, u glagoljskom obliku rairio uskoro i u Hrvatskoj, gdje je postao temeljem svih kasnijih prijevoda biblijskih i liturgijskih tekstova. Najstariji tragovi tih prvih biblijskih i liturgijskih prijevoda sauvani su u rukopisnim evanelistarima i lekcionarima koji su bili namijenjeni za itanje puku u crkvi i u slubama, asnim sestrama u samotanima i za poduku pobonih laika. Lekcionari, koji su najrairenije crkvene knjige a koji sadravaju biblijske perikope iz Starog i Novog zavjeta, dakle i gotovo sav misal, nisu se, ako se postupalo po propisima, smjeli upotrebljavati i za sluenje mise. Ponegdje se iz njih ipak misilo. Zvali su ih zato to su bili napisani hrvatskim jezikom savet, a njihova se misna uporaba dugo odrala u malim i zatvorenim seoskim sredinama. U srednjovjekovnim lekcionarima, misalima, oficijima i psaltirima ogledao se proces stvaranja knjievnoga jezika i pismo u Hrvata, i to u svim pokrajinama i svim pokrajinskim govorima. Te zbirke, od kojih su najstarije pisane glagoljicom, one neto mlae i irilicom, a najmlae latinicom, nisu nastajale preko noi i nikako nisu bile plod rada samo jednoga narataja. U njima se usporedno sa studijem izvornoga biblijskog teksta i njegova boljeg tumaenja i razumijevanja prikupljalo iskustvo govornog izraavanja na narodnom jeziku. Hrvatski su se lekcionari rabili najvie u onim sredinama u kojima prije nije bilo slavenskoga bogosluja, pa je puku trebalo itati na narodnom jeziku evaneosku pouku, jer je inae sluatelji ne bi shvatili. Ondje pak, gdje su glagoljai itav obred slavili na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, takvo to i nije bilo potrebno jer je narod tekst Svetoga

83

pisma i inae bolje razumio. Prve hrvatskim jezikom tiskane crkvene knjige pojavile su se samo nekoliko desetljea nakon Gutenbergova izuma. One su bile upravo izdanja raznih misala, brevijara i lekcionara. Hrvatski liturgijski editio princeps je glagoljski Misal otisnut u Veneciji 1483. godine. Za njim slijedila su dva brevijara tiskana u Senju 1491. i 1493. godine, a 1495. u Veneciji je bio latinikim slovima tiskan i Lekcionar fra Bernardina Drivodelia Splianina, koji je izabravi najrairenije tadanje pismo ostavio najvei mogui trag na kasniji razvitak hrvatskoga jezika i knjievnosti. Bernardinov lekcionar Bernardin je svoje djelo izradio u hvarskom franjevakom samostanu, gdje je neko vrijeme boravio koristei suradnju obrazovanih sveenika svoga doba s kojima se dopisivao, a koji su zajedno s njim sastavili taj lekcionar. Bernardinov je lekcionar poslije bio esto pretiskivan, i on je jamano najpoznatija hrvatska knjiga ne samo u vrijeme svog prvotiska nego i tijekom cijeloga 16. stoljea. Jezina rjeenja iz te knjige bit e kasnije iroko prihvaena od mlaih hrvatskih pisaca, to je izravno pridonijelo i stvaranju bogate svjetovne knjievnosti u dalmatinskim gradovima ve u prvoj polovici 16. stoljea. Bernardinov lekcionar obuhvaao je itanja na sve nedjelje i blagdane tijekom godine, a sadravao je i itanja na blagdane svetaca te za votivne mise. Ima u njemu i pregrt stihova koji se poput sekvencije Sudac gnjivan ili prijekora Pue moj mogu smatrati izvornom poezijom svoga vremena. U knjigu su ukljueni i blagoslovi i zaklinjanja povezani s hranom i vodom, brodovima i kuama. Svi tekstovi u Bernardinovu lekcionaru redigirani su u istoj pukoj akavtini, na jeziku koji je sam pisac nazvao volgarizacio dalmatica, jeziku dakle ilirikom, slovinskom i kako sve nisu glasili sinonimi za hrvatski knjievni jezik. Tekst Bernardinove knjige temeljio se na prethodnim glagoljskim misalima iz kojih je prireiva uklanjao staroslavenske oblike i rijei nepoznate u narodnom jeziku. Bernardin je pravi onovremeni humanist koji uz pomo filologije trai izvorne vrijednosti svoje batine. Bernardin posjeduje i novu, u srednjem vijeku ipak rijetku svijest o prolosti i tradiciji. Bernardin i njegovi suradnici zbog svoje su humanistike naobrazbe usporeivali svoj tekst s latinskom Biblijom, poboljavajui tako mnoga starija rjeenja. Malo je poznatih podataka o Bernardinovu ivotu, ali je dovoljno podataka sauvano o sudbini Lekcionara nakon autorove smrti. Bernardin je malo poslije tiskanja svoje knjige umro pa je 135 tiskanih i neuvezanih primjeraka kao i 38 uvezanih i zatienih drvenim ploicama, od kojih su dva primjerka bila uvezana i u bijelu kou, dolo u posjed fratrove majke Radoslave. Ostavtina se dijelila pod konac 1499. godine, to znai da taj prvi poznati hrvatski bibliar tada vie nije bio na ivotu. Petnaesto stoljee tako je maestralno zavravalo s inkunabulama na hrvatskom jeziku, kako onim glagoljakim, tako i Bernardinovom knjigom, koja je bila presudna za kasniji razvitak knjievnosti kao i za uvrenje i standardiziranje istoga narodnog jezika rabljenog u svakodnevici najirih slojeva. U onodobnim lekcionarima, misalima i brevijarima fiksirala se jezina stvarnost svakodnevnog ivota, svih onih trenutaka koji su za ivot pojedinca i zajednice imali presudno znaenje. Zato su iz tih knjiga generacije prvi put prepoznale sve mogunosti jezika koji je, tek zabiljeen na stranicama takvih lekcionara kakav je bio Bernardinov, mogao potaknuti u ljudi punu svijest o njihovu jeziku i o viim komunikacijskim mogunostima toga jezika. Francuski kraljevi i glagoljski kodeks

84

Tako je 15. stoljee slavno zavravalo u koricama lijepo otisnutih knjiga na hrvatskom jeziku. Bilo je tada ve tiskano i nekoliko latinskih knjiga iz pera hrvatskih pisaca, a humanizam je u Dalmaciji bio u punom zamahu. Paralelno s latinskim humanizmom sve je vie jaao glagoljaki humanizam. Uostalom, stoljee koje je tako slavno zavravalo inkunabulama nije, kada je rije o glagoljakom humanizmu, ni zapoelo manje slavno. Otvarali su ga najljepi rukopisni iluminirani kodeksi hrvatske batine. Godine 1403. zavren je jedan od najljepih iluminiranih onovremenih kodeksa, Hrvojev misal, u kojemu ima 94 minijature i gotovo 400 inicijala. Taj kodeks, koji se danas uva u Carigradu, ispisao je pisar Butko za vrijeme najvee moi bosanskog gospodara Hrvoja Vukia Hrvatinia. Iz istog vremena sauvao se i niz cjelovitih misala, od kojih je veina zbog svoje ljepote postala plijenom kolekcionara, pa i lopova, te su danas ti kodeksi ratrkani po svim kontinentima. Ti su iluminirani rukopisi vie od svega spomenici visoke likovne i grafike kulture, oni su najbolji iskaz glagoljakoga humanizma i snane svijesti o vanosti jezika i kulture. To je bilo razdoblje velike moi plemenitake kue Frankopana koji su vladali u sredinjim dijelovima kontinentalne Hrvatske, ali i u Primorju, koji su na posvema humanistiki nain svoje rodoslovlje izvodili od rimske loze Frangipana. Iako su se ponosili svojim rimskim korijenima, bili su oni okrueni mnogim uenim glagoljaima koji su za njih obavljali dvorske i kulturne poslove. U posjedu tadanjih Frankopana nalazili su se i mnogi drevni hrvatski jezini i knjievni spomenici, oni su ih prikupljali kako bi i na taj nain jaali samosvijest svoje sredine i kako bi naglasili njezine posebnosti. Frankopani su, kako proizlazi iz nekih vijesti, bili sudionici i u nastanku hrvatskoga editio princeps iz 1483. godine. U Beu se danas uva dragocjeni glagoljski misal koji je 1368. za potrebe crkve u kojoj je pokopan napisao Novak Diislavi, krbavski knez. Taj je Novakov misal posluio kao predloak po kojemu su rezana slova, ali i sastavljan tekst za izdanje misala iz 1483. Neki su humanisti onoga vremena teili da poveu svu stariju poznatu hrvatsku batinu. O ljepoti tih srednjovjekovnih iluminiranih knjiga svjedoi i jedna pomalo anegdotalna francuska epizoda koja je ipak u svemu istinita. Naime, francuski su kraljevi, ne znajui o kojoj je knjizi zapravo rije, sve do revolucije svoju krunidbenu zavjernicu davali na nekoj prelijepoj staroj knjizi za koju je tek poslije utvreno da je bila tek bogato ureen i glagoljskim slovima ispisan hrvatski misal. Da su takvu, ponekad slavnu, a ponekad tunu, sudbinu imale te prelijepe knjige, i ne treba uditi. Ljepota glagoljskih slova i bogatstvo iluminacija bili su privlani i onima koji nisu znali tajnu toga pisma. Bilo je u srednjem vijeku i sredina u kojima su zainteresirani znanstvenici poeljeli shvatiti enigmu glagoljizma. Tako se zna da je neki Juraj iz Slavonije, roen u okolici Breica u dananjoj Sloveniji, koji je 1416. umro kao kanonik u Toursu, dok je bio nastavnik na Sorbonni i poduavao ondje svoje uenike i kolege glagoljici i irilici, objanjavao viejezinost i viepismenost hrvatske liturgije i knjievnosti. Aheoloki i humanistiki duh Petrisova zbornika Petnaesto stoljee apogej je glagoljske pismenosti. To je vrijeme u kojemu su nastali svi veliki zborniki kodeksi u kojima je pohranjena glavnina sauvane starije knjievne neliturgijske batine. Kao to su u istom vremenu talijanski humanisti u knjinicama i privatnim zbirkama otkrivali rukopise na temelju kojih su gradili zgradu modernoga humanistikog obrazovanja, duha i umjetnosti, tako su i hrvatski glagoljai, svjesni u 15. stoljeu svoje jezine prolosti, na isti nain poeljeli od propadanja sauvati veliko blago, oblikujui ga u zbornike raznolikog sadraja. Ti zbornici, bilo da ih danas zovu po vlasnicima ili mjestima u kojima su pronaeni, Petrisov, Ivaniev, Vinodolski, Sienski, Koluniev, Greblov, Tkonski, Grkoviev, Klimatoviev, Dubrovaki, Glavieg, Oxfordski, svjedoe da je u

85

hrvatskih pisaca toga vremena sazrela svijest o jezinoj slici prethodne knjievnosti. Oni su znali da su glavne sastavnice jezika te knjievnosti bile s jedne strane stroga crkvenoslaventina kao najvii stilski izbor, zastupljena u liturgijskim izvorima, a s druge strane leernija varijanta govorenog akavskog narjeja rairenog u Dalmaciji koje je bilo najee u neliturgijskim proznim i stihovanim knjievnim tekstovima. Pisci tih zbornika doivljavali su prethodnu hrvatsku knjievnost kao cjelinu, a svoje su zbornike izraivali ne vodei rauna o podrunim ili kronolokim razlikama koje su pridonosile tome da je jezina raznolikost tekstova bila veoma velika. Uz to pisci i prepisivai zbornika u svom su poslu kombinirali desetine starijih rukopisnih kodeksa i fragmenata kako bi mogli stvoriti nove cjeline u kojima se prvi put u povijesti hrvatske knjievnosti javila i kritika svijest sposobna da procjenjuje cjelovitost prehodne i zateene jezine i knjievne batine. Dogaao se izmeu korica tih kodeksa poetak knjievnoga ivota u modernom smislu, zaetak knjievnosti koja je bila sposobna misliti samu sebe, koja je postajala svjesna svoje prethodne napisanosti i koja je tu svoju prethodnu napisanost sada jo poeljela poboljavati i iriti. S obzirom na bogatstvo svoga sadraja svakako se u krugu kasnih glagoljakih zbornika, tih najizrazitijih plodova glagoljakoga humanizma, izdvaja Petrisov zbornik, golema knjiga ijih je 700 stranica datirano u 1468. godinu. Tek je na stranicama takvoga zbornikoga djela mogue rekonstruirati sloenost anrovske slike hrvatskog srednjovjekovlja i osjetiti duh tog vremena, promotriti prodor stvarnosti u dotad samo transcendencijom zaokupljene skriptorije. Uostalom, glavna osobina onovremenog humanizma, zvao se on latinski ili glagoljaki, bila je njegov laicizam. Takva laicizma imali su hrvatski glagoljai u izobilju i on prodire u mnoge tadanje tekstove. Vidljiv je u polemikoj poslanici Nikole Modrukog, napisanoj svakako prije 1470. godine, a vidljiv je i u djelima imuna Koiia Benje, koji je nasljeujui Petrarkine ivotopise znamenitih ljudi napisao i glagoljaku povijest rimskih careva i papa. U to doba Splianin Dmine Papali u Makarskoj pronalazi ostatak ve spomenutog drevna rukopisa Hrvatske kronike s poglavljima o Zvonimirovoj pogibiji koja e poslije Papaliev prijatelj Marko Maruli prevesti na latinski jezik. Pronalazak nekog starog glagoljskog rukopisa imao je u onovremenoj Hrvatskoj vanost koja se u isto vrijeme i u istim ili neto udaljenijim duhovnim prostorima pripisivala otkriu nepoznate latinske epigrafike ili antikih epova, poezije, komedija ia tragedija. Petrisov zbornik napajao se arheolokim humanistikim duhom, to je lako vidljivo u njegovu laicizmu i njegovu novoprobuenu osjeaju za prolost. On je samo jedan od plodova humanizma koji je u Hrvatskoj cvjetao tijekom cijeloga 15. stoljea, ali koji je trajao i u prvim desetljeima 16. stoljea, kada je poput latinskog humanizma asimiliran u tradiciju protestantizma i njemu potrebne filologije. Petrisov zbornik koji je ime dobio po krkom kanoniku Petrisu u ijoj je ostavtini u drugoj polovici 19. stoljea pronaen, ispisan je glagoljskom minuskulom, a nastao je negdje u graninom podruju junih i sjevernih hrvatskih dijalekata, jamano u prostoru Ozlja, odakle je kasnije prenesen na Krk, u glagoljako utoite. U zborniku je, na jednom mjestu prikupljena dotad najvea mnoina neliturgijskih, dakle isto knjievnih sastavaka. U kodeks su uvrtene hrvatske verzije Fiziologa, Lucidara, apokrifa, moraliteta, vizija, pripovijesti, rumanaca, a ima u njemu i stihova, kalendara. Na svoj nain Petrisov je zbornik zasebno knjievno djelo s jedinstvenom autorskom svijeu u svom sreditu. Taj vaan rukopisni spomenik na veoma dramatian nain pokazuje susret svih dominantnih utjecaja to ih je hrvatska knjievnost u srednjem vijeku primala i sa zapada i s istoka, od Slavena do Latina. Sve to blago na stranicama zbornika usklaeno je uz pomo po svemu klasinoga humanistikog ukusa, koji nije mogao prikriti svoju za ono vrijeme zastarjelu anrovsku svijest. anrovski eklekticizam bio je imanentan onome vremenu i onaj koji se odluio tadanja knjievna djela preuzimati i ukljuiti ih u jednu knjigu, ma koliko da je znao o aktualnom oivljavanju antike knjievne genealogije, bio je

86

pred energijom srednjovjekovne grae potpuno nemoan. Na stranicama Petrisova zbornika sagraen je tako pravi humanizmom nadahnut muzej hrvatskoga glagoljatva. Kultura koja se u prethodnom svomu razvitku iskazivala u tri pisma, u vie od tri jezika, sada je sazrela upravo u onom stratumu koji je presudan za svaku nacionalnu knjievnost: pojavili su se autori, za sada svejedno jesu li im se sauvala imena ili su oni svojom voljom ostali anonimni. Vano je da su se sada meu pismenim Hrvatima pojavili oni koji e knjievnost doivljavati profesijom, neim to je mnogo vie od obine zabave, neim to je za kulturu vanije od crkvene poduke ili tekstualne grae za obred. I time ulazimo u prostor humanizma koji ni u njegovu glagoljakom krilu nikako nije mogue odijeliti od latinskoga humanizma, koji je od prvih godina 15. stoljea sve to vie u Hrvatskoj uzimao maha. Pop Maartinac: prolo je vrijeme prepisivanja Samo nekoliko desetljea nakon nastanka Petrisova zbornika Turci su na Krbavskom polju porazili relativno snanu vojsku to su je bili sakupili hrvatski velikai. Godine 1493. ueni je sveenik iz Grobnika, koji se zvao Martinac, upisivao humanistikim arom iz starijih glagoljakih izvora tekstove u zbornik koji su poslije po njegovu nalazitu prozvali II. novljanski brevijar. Pop Martinac jedan je od onih ljudi svoga vremena koji je nad drevnim biblijskim tekstovima to ih je prepisivao osjetio svu dramatinost vlastitog i narodnog poloaja. On je shvatio da je zauvijek prolo vrijeme prepisivanja i imitiranja, vrijeme skriptorija. Osjetio je potrebu da svojim njegovanim hrvatskim jezikom, u kojemu je bilo dosta crkvenoslavenskih normi, ali i mnogo elemenata svakodnevnog razgovornog jezika, opie i komentira suvremene tragine dogaaje. Pop Martinac poelio je da na marginama svetih knjiga iskae svoj srah i svoje strepnje. Tako je upravo nad knjigom o svetoj udovici Juditi koja je hrabrou i spremnou na rtvu oslobodila svoj grad, nad knjigom o ratu i opsadi, o krvniku i ubojstvu, poelio Martinac zapisati tekst koji nije vie ponavljao niije formule i koji je pokazao da u hrvatsku knjievnost stupa generacija koja e htjeti uiti od stvarnosti koliko i iz starih knjiga. Martinev tekst kao da se pobunio nad nezainteresiranou drevnih slova i nad hladnim opisima bivih bitaka. On je poelio izravno kazati neto o sebi i svojoj sudbini i u tomu je njegov historiografski zapis sukladan suvremenim kronikama i humanistikim historiografskim spisima: jue dvigoe Turci sui ot iedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemalj. I obujami vsu Griju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoe na jazik hrvatski posilajui zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajui se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda e robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave dae do Gore Zaprte, vse e deele kranjske dae do mora robee i harajue i domi boje palee ognjem i oltari gospodnje razdruujue, prestarih e izbijajue uruijem, junoti e, dvi i vdovi, dae i kvekajuija eda, plk boji peljajue v tuz usilija svezani sui elzom na i prodajui je na triih svojih jakoe skotu obiaj jest. I oe izide baa Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade pod Modruu. I poe rvati Modruu, poga e ognjem burge okrstnije i klotri oe i crkve gospodnje. Tagda e gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoe vojsku protivu njim,

87

boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu borie se braniju velijeju. Tagda e pobdena bisi est krstjanska, tagda e uhitie bana hrvatskoga oe ivua, tagda e ubie kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljae kneza Mikulu Frankapana, tagda e ubie bana jajakogo. Tagda e padoe krpci vitezi i boritelji slavni v premoeniji jih vri radi Hrstovi. Oe e i pici izabrani boritelji tu umrie, obstrti zastupi v plin polja tu e semrt prijae vri radi jakoe druba svetago Mavricija. Takmo e knez Brnardin Frankapan izie ot srdi boja s malimi. I tagda naee cviliti rodivije i vdovi mnoge i proi ini. I bisi skrb velija na vseh ivuih v stranah sih, jakoe nst bila ot vrmene Tatarov i Gotov i Atele neistivih. Lt gospodnjih 1493. Nakon popa Martinca nee vie biti mogue govoriti o Juditi ili o bilo kojem svetom sadraju, a da se pri tomu ne pomisli i na hrvatsku stvarnost i da se sadraj tih novih tekstova ne dovedu u vezu sa sudbinom samih pisaca i njihove publike. Knjievnost je u tadanjoj Hrvatskoj poela dobivati dodatne uloge, pa e joj za tu svrhu biti potrebna ne samo jezina sredstva, koja su manje-vie u prethodnom razdoblju bila osigurana i uvrena, nego e joj trebati nove jezine standardizacije, novi anrovi, nove teme, a zajedno s time jo i jae iskustvo antike knjievne batine. Neka od tih iskustava u zaetku su posjedovali i srednjovjekovni autori. Sada ih je tek trebalo osvjeiti i laicizirati tono onako kako je to zamiljao humanistiki projekt u Italiji, kolijevci tadanjeg preporoda, zemlji koja e svojom geografskom i kulturnom bliskou bitno utjecati na knjievnost hrvatskoga humanizma i renesanse.

Kronoloke mee Omeiti hrvatsku knjievnu renesansu kronolokim ogradama nije mogue. Njezini humanistiki poeci mogu se pomicati unatrag i po nekoliko stoljea, a njezina kriza, koja se razabire ve od sredine 16. stoljea, trajala je sve do prvih desetljea sljedeeg. Omeeno humanizmom i manirizmom, to je jedno od najuzburkanijih razdoblja cijele hrvatske povijesti. Obilje navodno presudnih bitaka u kronolokom snalaenju ne moe mnogo pomoi jer svi ti krbavski, mohaki, hercegnovski, lepantski, sisaki i kliki bojevi nisu bili drugo do izravna posljedica oklijevanja veih i monijih susjeda. Sva hrvatska i ope balkanska renesansna krvoprolia, progoni i bioloke katastrofe, sva mrtva tjelesa u bitkama na Krbavi i Mohau, svi utopljeni mornari na Lepantu, sve pojedinane nesree bile su tek krvavi danak za interese smuenih pustolovnih zavjera koje su se samo mlaim promatraima uinile antiturskim, antimletakim ili antihabsburkim, a zapravo su bile jo jedno balkansko graenje Skadra, jo jedno junjako gubljenje ivaca i jo jedna erupcija negativnih energija koja je na kraju 16. stoljea dala rezultat koji se zvao najdua i najopasnija europska granica. Najsavreniji mjerni instrument svake povijesne kronologije ipak su pojedinane sudbine anonimnih ljudi s njihovim davnim i iz konteksta istrgnutim reenicama, s njihovim raskidanim emocijama, s njihovim pokretima i njihovim govorom koji, kad je bio izreen, i nije imao namjeru da se sauva, ali je zatim najee tek sluajem ipak prenesen u budunost i fiksiran u nekom tekstu. Najloginiji zavretak hrvatske renesanse zato valja traiti daleko od knjiga. Moda se skriva u nekom sluajno zabiljeenom vojnikom uzviku s turske granice 1603. godine, a ne, recimo, u objavi prve hrvatske gramatike Bartula Kaia u Rimu 1604. U takvom jednom uzviku hrvatskoga vojnika zakljuajo je itavo jedno vrijeme sa svojim jezikom, strahovima i emocijama. Pozornica tog uzvika bilo je bojno polje negdje u Ugarskoj 1603. gdje etu Hrvata predvodi francuski asnik, budui maral Bassompierre, koji nareuje kopljanicima da odu u izvidnicu. Hrvati ga posluaju, ali se nakon nekoliko trenutaka prestravljeni i zadihani vraaju. Najuplaeniji meu njima zavikne Francuzu na latinskom: Heu Domine, adsunt Turcae! Znao je francuski plaenik vrlo dobro da su Turci uz granicu, uostalom zbog njih je i doao u nesigurno Ugarsko-

88

Hrvatsko kraljevstvo, ali on nije znao, i zato je zapisao taj dogaaj, da u toj udnoj zemlji ak i polupismeni vojnici govore latinskim jezikom. U vojnikom uzviku straha kao da umire stoljee koje je poelo s nadom i optimizmom, stoljee u kojemu je uz pomo latinskoga jezika vraeno samopouzdanje cijeloj zajednici i narodu. Taj je narod upravo uz pomo klasine kulture na moderan nain uspostavio svoj jezini i nacionalni identitet, u okviru tog identiteta zasnovao zatim autonomiju vlastite knjievnosti, svom jeziku, tada ak i skupini hrvatskih jezika, dao dignitet to ga je posjedovao i latinski, te uz pomo klasine kulture do potrebne mjere laicizirao svoj kulturni prostor, postavivi mu geografski i povijesni okvir. Sve to dogaalo se u dva stoljea koja su prethodila uzviku onoga vojnika s kojim kao da je zavrila jedna epoha. Magna charta istonojadranskog humanizma Poetak toga vremena ne treba traiti u datumima velikih bitaka pa ni u godinama roenja ili smrti vanih pisaca. Najbolje taj poetak moemo prepoznati u tiini zadarskoga humanistikog studija Jurja Benje na poetku 15. stoljea. U svom zadarskom studiju prouavao je Benja desetljeima antike i novolatinske tekstove, kopirao Ptolemejeve table, prepisivao Petrarkin spis o znamenitim muevima, a uz pomo prijatelja Trogiranina Petra Cippica, pomorca i zapovjednika galije, sakupio je i vrijednu zbirku antikih pisama i natpisa. Benjin kodeks danas se nalazi u venecijanskoj Marciani, a kada je u prolom stoljeu njegov epigrafski dio bio uvrten u Corpus inscriptionum latinarum Berlinske akademije postala je vidljivom potpuna vremenska podudarnost nastojanja zadarskoga humanista sa sredinjim rukavcem ondanjih studia humanitatis na Apeninima. O toj homologiji ne svjedoe samo Benjini i Cippicovi kodeksi, o njoj nije jedino svjedoanstvo to to ondanji hrvatski pomorac ima potrebu da u Grkoj i Maloj Aziji sakuplja antike spomenike i da ih donosi prijatelju u Zadar, o toj homologiji svjedoio je i vjerodostojni Talijan iz Ancone, koji je 1435. posjetio Jurja Benju u Zadru i s divljenjem opisao taj susret. Talijan kojega je Benja ugostio nije bio neupuen u klasine jezike i klasine izvore. Nadimak mu je upravo zbog te upuenosti bio Antiquario, a pravim se imenom zvao Ciriaco de'Pizzicolli. O hrvatskim humanistima izvjeuje Ciriaco u svojoj putopisnoj poslanici Itinerarium koja je 1444. posveena papi Eugenu IV. Ciriaco je Dalmacijom putovao 1435, a Juraj Benja umro je samo dvije godine kasnije. Ne bez razloga prozvali su ga hrvatskim Poggiom, mislei pri tome na humanistiko rodoelnitvo i Poggia Bracciolinija i Jurja Benje u njihovim sredinama. Obojica bijahu strunjaci u epigrafici, obojica dobri poznavatelji retorike i Cicerona. Za stolom Jurja Benje u tridesetim godinama 15. stoljea napisana je Magna charta istonojadranskog humanizma. Juraj Benja, Petar Cippico i njihovi vrnjaci s obiju strana Jadrana bili su podupiratelji novoga jezika i novoga duha. Jezik to su ga oni otkrivali nije bio hrvatski nego klasini latinski jezik. Onaj, pak, latinski jezik koji se u to vrijeme upotrebljavao u pisarnicama i u svakodnevlju smatrali su ti ljudi barbarskim. Nije ih zadovoljavao ni leksik, ni sintaksa, a ni ortografija toga jezika. Uz pomo kamenih i papirnatih izvora to su ih ponovno otkrivali, oni su iznova uili navodno zaboravljeni latinski jezik i vjebali njegovu eleganciju. Oboruali su se filologijom kako bi uz njezinu pomo stigli do pravoga klasinog latinskog. Pisati kao Ciceron bio je ideal Jurja Benje, a bio je to i Poggiov ideal. Zato su ti pisci, otkrivajui jezik drevnih Rimljana, istodobno razgrtali prainu to se nakupila nad anrovskom slikom antike knjievne batine. Otkrivali su njezinu retoriku, njezine prirunike, gramatiku i poetike, otkrivali su zaboravljene komediju i tragediju, epiku i eklogu, idile i ode. Zajedno s tom novom knjievnou pojavila se pred njima i nova ideja ljudskog. Humanisti nisu odmah radikalno odbijali prethodno srednjovjekovno doba, ali su vrlo brzo doli do posvema novih ideja o protoku vremena i o povijesti. Njihov humanizam bio je arheoloki. Filologija i arheologija bile su mu instrumenti. Ciljevi im bijahu okrenuti suvremenosti i njezinu poboljavanju. Humaniste je prolost zanimala ukoliko su uz njezinu pomo mogli edno ispiti sadanjost. U isto vrijeme kada Juraj Benja u Zadru na Brau je ivio geograf i povjesniar Dujam Hrankovi, arkiprezbiter u splitskoj nadbiskupiji i rodoelnik mlaih narataja dalmatinskih humanista. I Hrankovi je istraivao drevnu epigrafiju, ali njega su vie zanimali ranosrednjovjekovni spomenici pa je na osnovi otkria i tradicije napisao spis pod naslovom Braciae insulae descriptio koji je i danas vano vrelo za kasnoantiku povijest Salone i doseljavanje Hrvata u te krajeve. Hrankovi je umro 1422. godine. Njegov je rad bio znak novih interesa za povijest i novih metoda. De Diversisova kola u Dubrovniku

89

Od posljednjih godina 14. stoljea talijanski su humanisti silnom energijom pristupili aktiviranju novih obrazovnih programa. Temeljni prostor humanistikog djelovanja nalazio se u koli. Reformom kole humanisti su u ivot gradova, ali i dvorova, postupno uvodili nov i moderni duh. Pred njima glavom je bez obzira pobjegla skolastika. Za razliku od svojih talijanskih prethodnika, koji su preteito bili gradski biljenici, Toskanac Filip De Diversis u Dubrovniku je od 1434. do 1441. bio uiteljem. Kakav je De Diversis bio uitelj, danas se nazire iz njegovih izravnih svjedoenja, iz kojih je mogue rekonstruirati i bliskost toga Talijana gradskoj politikoj eliti. Za gradske oce obavljao je neslubenu, ali vrlo uglednu djelatnost neke vrste glasnogovornika senata. Njegova je dunost bila da, osobito u prigodama smrti vladara ili ustolienja novoga suverena, u katedrali dri slubene laudacije i komemoracije. Danas su sauvani samo neki od De Diversisovih govora, meu kojima se istie onaj iz 1538. na komemoraciji kralju Sigismundu, a zatim i nekoliko mjeseci mlaa laudacija novomu kralju Albrechtu. Nakon samo godinu dana odrao je jo jednu komemoraciju, i to istomu, naglo preminulom Albrechtu. U tim govorima pokazao je De Diversis svoju dobru upuenost u politike prilike, pa je naroito zanimljivo kako u govoru nakon nagle Albrechtove smrti pokuava obraniti preminuloga kralja od vrlo tekih i u Hrvatskoj rairenih optuaba da nije dovoljno pomogao antitursku koaliciju u vrijeme rasapa Srbije i pada Smedereva. De Diversisovi govori, to se u njima lako zapaa, pisani su nemarno, ali su zato precizan dokument o dubrovakoj, tada ve opasnoj i dvostrukoj politici, koja se dravnopravno oslanjala na hrvatsko-ugarsko sljednitvo, dok je s Turcima, koji su joj pritiskali granice, eljela ivjeti u stanovitoj diplomatskoj idili. De Diversis je pod tu sloenu praksu podmetnuo svoju humanistiku retoriku. Njegovo ivotno djelo ipak nisu bile te katedralne politike laudacije i komemoracije, nego je za njega vaniji spis u kojemu je dao pohvalan opis grada Dubrovnika, njegova socijalnog i politikog ureenja, te ponudio i vrlo detaljnu sliku obiaja koji su toga Toskanca osjetljiva na kneevske blagodati posebno zadivili. De Diversisov latinski spis kojemu je puni naslov Situs aedificiorum Politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusij donosi i vrlo zanimljive podatke o onodobnoj koli, o poloaju aka i uitelja u njoj. De Diversis o svom poloaju u Dubrovniku pie, trudei se da sebe pritom ne istie, ali ipak nudi i pregrt podataka u svojoj tatini i nutrini. Bio je on svjestan svojih vrijednosti, ali i sve vee vanosti materijalnih dobara kao plae za intelektualni rad. Iz jednoga takva odlomka progovara De Diversis, punokrvni profesionalac onoga doba: Zakonodavac koji tei opem dobru cijeloga grada u prvom redu mora voditi brigu o punoj stezi i o odgoju mladei i to od tree do pete godine. Jer naa je dua poput izbrisane ploe na kojoj se moe slikati to se god eli, i ba zato grad ima uvijek onakve graane kakva je nauka koju su primili od uitelja. Jer kad se vosak skrutne, zadri sliku koja je bila utisnuta dok je bio mekan... Dubrovaka vlastela, pokazujui veliku elju da joj mlade bude dobro odgojena, drala je po pohvalnom obiaju na opinskoj plai ovjeka vjeta latinskom jeziku, a on je, izuzev malih darova, besplatno poduavao sve sinove graana i plaenih slubenika. Kad sam ja doao kao plaeni slubenik u Dubrovnik, ili Bojim doputenjem ili jer su me na to navele zvijezde, ili to mi je data i neka isprazna nada, doista se postupilo drukije no to sam vjerovao i nadao se... Moda e neki ueni ovjek pitati kakve sam poasti, bogatstva ili pohvale dobio od Dubrovana zato to sam, da bih njima pomogao, napustio, oh alosti, najnapredniji grad Mletke, premda su me od toga odvraali svi prijatelji, zbilja uvaeni ljudi. Tamo su me voljeli, potovali, tamo sam se iz dana u dan oplemenjivao i zajedno s poastima uveavao svoje bogatstvo. Htio bih da onaj koji to pita ostane bez odgovora, jer ne piem ja o svojim zgodama i nezgodama, ve o pohvalnim obiajima Dubrovana pa bih zato molio da se strpi svaki onaj koji neto tako trai. Neka se strpi dok netko drugi opirnije ne opie smisao i uspjeh moga ivota, kao i ono to su ljudi od mene primili zahvaljujui mom zalaganju. U De Diversisovo vrijeme odnos uitelja i uenika bitno se promijenio, i to ponajprije u smislu naputanja dotadanjih pedagokih prisila, pa ak i kolnikog nasilja. U humanistiku se kolu na starogrki nain vraa antiautoritarnost. U nju se useljava meusobno potovanje neravnopravnih i u njoj se najvanije mjesto daje dijalogu. Iz De Diversisova spisa vidljivo je da su se talijanski jezik i poduka za svakodnevna zvanja ve tada odijelili od klasinoga humanistikog studija. I dalje je u toj koli ostala primarnom poduka iz gramatike, ali se ona nije vie uila na normativan nain. Uenje jezika sve se vie temeljilo na indukciji, pa su se jezici uili uz pomo duljih tekstova, a ne citatima i iz konteksta istrgnutim besmislenim frazama. Postavljanje rijei i reenica u novi znaenjski kontekst, te uenje jezika uz pomo dramskih tekstova, a poslije i uporaba tiskanih knjiga u nastavi, bitno su smanjili koliinu memoriranih i nekorisnih sadraja. Humanisti su u kole uvodili samostalnost u zakljuivanju pa njima vie nisu bili potrebni srednjovjekovni florilegiji i lucidari. Njihova se kola programski vratila izvornim tekstovima, a to ju je preobrazilo u mjesto istraivanja, u svijet otvorenih mogunosti koje nitko unaprijed nije mogao normirati, a najmanje je to moglo odrediti podrijetlo ili osobno bogatstvo. Nakon De Diversisa u Dubrovniku je nastavio okupljati mlade

90

talijanski pjesnik Lorenzo Regini, koji je ondje boravio od 1435. pa sve do 1469. godine. Za to je vrijeme ueni Talijan okupio veu skupinu plemia, koji su se pod njegovim vodstvom u neformalnoj akademiji-koli posvetili studiju antikih starina. ini se da su se u tom krugu pojavili i prvi lirski, po svemu sudei petrarkistiki, sastavci, koje u sauvanim stihovima spominje i sam Regini. Ima potvrda, koje izravno svjedoe da su se u Dubrovniku sredinom 15. stoljea studirali ve izvan kole i izvorni tekstovi Demostenovi i Plutarhovi te da su se itali moderni humanisti kakvi su bili Poggio Bracciolini i Leonardo Bruni. kolnici i dvorjanici U plejadi najstarijih dalmatinskih humanista i uitelja najasnije mjesto svakako pripada Talijanu Tideu Acciariniju, koji je u svojoj domovini pao u nemilost pa je svoj disidentski kruh zaraivao potucajui se hrvatskom obalom. Taj u Italiji inae dobro poznat dvorski pjesnik i humanist odgojio je ponajbolje hrvatske latiniste, a s nekima od njih je i prijateljevao. Poeta, kako se pred latiniziranim oblikom svoga imena redovito potpisivao, stigao je u Split ve poetkom ezdesetih godina 15. stoljea i ondje je najprije bio uiteljem mladiu Marku Maruliu, koji je na njegov poticaj i napisao ganutljivo latinsko pismo pjesniku Jurju igoriu ibenaninu, prijatelju Acciarinijevu. To pismo najstariji je Maruliev knjievni tekst i svakako jedan od prvih originalnih hrvatskih humanistikih sastavaka. Evo kako zvone neke od reenica iz pisma Acciarinijeva uenika igoriu: Nepoznat piem ti pismo, premda te nikad nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je doista uinila veliina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego takoer i oni koji su ivjeli daleko prije nas... Prednjai ne samo pjesnicima naega vremena nego te smatram i veoma slinim Nazonu, Properciju i Tibulu... Tebi dakle, moj preljubazni Jure igoriu, bogovi sve na dobro okrenuli... Acciarini je poslije slubu dobio i u Dubrovniku, i to ak dva puta, a u meuvremenu uiteljevao je i u Zadru, oko godine 1475. ini se da je upravo Acciarini u Dubrovniku poduavao generaciju onih u njegovo vrijeme mladih plemia a kasnije sjajnih latinista poput Ilije Crijevia, Karla Pucia, Damjana Benee i Jakova Bunia. U Italiju se Acciarini vratio tek osamdesetih godina da bi u domovini nastavio svoj pjesniki uiteljski rad. Do smrti 1500. stigao je jo biti i privatni uitelj Juana od Austrije. Koliko se taj ovjek rtvovao za druge i koliko je od njegova duha doista pohranjeno u ganutljivu tonu onoga Marulieva pisma igoriu, vidi se najbolje po tomu to je u Acciarinijevoj ostavtini naeno samo est pjesama i nevelik platonistiki naukom zadojeni traktat De animorum medicamentis u kojemu je iznio poglede na terapeutske i boanske aspekte pedagogije. Mnoge je medikamente, ne tedei se, unosio Acciarini u duh svojih hrvatskih uenika pa se bez pretjerivanja moe kazati da su mu spomenik trajniji od mjedi podigli upravo njegovi brojni uenici iz Splita, Dubrovnika i Zadra, koji su postali znameniti humanisti i latinski poete. Teoriji humanistikog obrazovanja temelje je postavio Slaven iz Istre Pier Paolo Vergerije u svojem djelu De ingenuis moribus et liberalibus studiis puerorum. U toj knjizi, napisanoj 1402, Vergerije se zalae za prioritet knjievnog obrazovanja, trai itanje dobrih pisaca i predlae odbacivanje skolastikih prirunika. Posebno se ljutio na lo latinski stil u kolama i uredima. Vergeriju su njegovanost stila i elegancija latinske fraze ciljevi kojima svaki uitelj treba teiti. Vergerije, roen u Kopru, u etniki arolikoj sredini, bio je uenik Coluccia Salutatija i vrnjak najpoznatijh talijanskih humanistikih kolnika kakvi su bili Vittorino iz Feltrea i Guarino iz Verone. Oduevljavao se Petrarkom pa je prouavao njegov ep Africa, a poduku iz grkog primio je od Grka Emanuela Krisolarija. Njegova je kranska pedagogija osloboena srednjovjekovnih fantazmagorija. Meu prvima zalagao se Vergerije za radikalnu reformu Crkve i njezinih institucija, i to s pozicija humanistikog sinkretizma, a ne srednjovjekovnog pauperizma. Nemirna duha, on je u mnogoemu bio prethodnik Erazmov. Vei dio ivota proveo je u dvorskoj slubi na ugarsko-hrvatskom dvoru, da bi na kraju kao ovjenani pjesnik u Esztergomu postao i primas ugarski. Koristei svoju latinistiku i retoriku naobrazbu, reformirao je dvorsku kancelariju, poloivi temelje maarskom humanizmu, te prosvijeenoj i laikoj Korvinovoj vladavini. Ugarski dvor, nakon to mu je Vergerije proistio jezik, uredio kancelariju i uljudio obiaje, postao je jednim od najmodernijih mjesta onodobne Europe. Na istim poslovima Vergerija je naslijedio Krievanin Ivan Vitez od Sredne koji je zateenu kancelariju jo bolje uredio tako da je ona za onodobne okolnosti proizvodila vrhunske isprave. Stoga je i bilo mogue da kanonik zagrebaki Pavle Ivani sakupi dio tih uzornih isprava u kodeks koji se dugo smatrao najboljom matricom za voenje elitnih poslova kao i za poduku novih dvorjanika. Isprave i epistole, bile one od pravne ili tek osobne vanosti, imale su u to vrijeme status elitnog knjievnog anra. Senjanin Franjo Niger, koji je roen 1452, napisao je praktian prirunik o umijeu pisanja pisama Modus epistolandi, koji je nakon prvog izdanja 1488. doivio veliku slavu te su ga u sljedeim

91

desetljeima pretisnuli ak pedeset puta. Pisac tog epistolografskog bestsellera proivio je buran ivot na putovima izmeu Venecije i Arada, Rima i Ferrare, a svoje doivljaje potanko je opisao u svojevrsnoj enciklopediji kojoj je dao naslov Cosmodystychia. Tu pisac nabraja brojne svoje tekstove te izlae povijest svoga, kako kae, liburnskog podrijetla, trudei se da dokae kako mu se rodbinsko stablo ispreplee i s Frankopanima i s Crnojeviima. Veina Nigerovih tekstova ostala je u rukopisu, dok su mu tiskane knjige doivjele veliki uspjeh. Tako je i njegov prirunik latinske stilistike, dakle knjiga potrebna onovremenim ljudima, koji je bio prvi put tiskan u Parizu pod naslovom Regulae elegantiarum, doivio u samo dva desetljea ak devet izdanja. Duhovno arenilo Korvinova dvora Prosvijeeni apsolutizam, koji su zagovarali intelektualci okupljeni na dvoru Matije Korvina, bio je jedan od najpotpunijih ostvaraja humanistike vienacionalne dravne ideje onoga doba. U arenilu Korvinova dvora nali su se i mnogi Hrvati, Maari, Talijani i Poljaci. Hrvatima bio je to matini dvor, a Ivan Vitez od Sredne bio je svemoni ovjek u panonskoj verziji visoko njegovana dvorjanitva i humanizma. S posebnim je arom Vitez poticao prirodne znanosti. U tu je svrhu obnovio dvorac Gran u Esztergomu, u kojemu je sakupio mnoge vrijedne astronomske rukopise i opremu za promatranje nebeskoga svoda. Vitez je uz pomo uenoga Johannesa Mllera, kojega su zvali Regiomontanus, te zagrebakog kanonika Poljaka Martina Bylice posredovao da mnoga revolucionarna iskustva moderne fizike iz Italije stignu do sveuilita u Krakovu, gdje ih je poslije u svoju revolucionarnu teoriju o kruenju Zemlje oko Sunca objedinio Nikola Kopernik. U Vitezovu dvorcu prepisivani su i komentirani mnogi grki kodeksi, a s posebnim su se arom ondje prouavali Ptolemejevi rukopisi s pridodanim grafikim prikazima. U tom se krugu vrsnou isticao Vitezov neak Ianus Pannonius, koji je bio poznatiji kao pjesnik, ali je, ini se, bio dobro upuen u astronomske znanosti. Svi astronomski putovi onoga vremena vodili su prema Krakovu, ali ih je Vitez usmjeravao i filtrirao, pa je izmeu ostaloga pokazao i zanimanje za rad dubrovakog astronoma Gjona Gazulla Albanca. Od Gazulla je Ivan Vitez jednom naruio izradu nekih astronomskih sprava, tumaei mu da e te sofisticirane instrumente lake proizvesti u Dubrovniku, gdje ima dovoljno vjetih obrtnika nego u zaputenoj Panoniji. Gjon Gazull studirao je u Padovi, gdje je promoviran 1430, a njegovo najvanije astronomsko djelo zvalo se De directionibus. Spis je izgubljen, ali mu se sadraj moe djelomino rekonstruirati po analogijama i navodima u drugim djelima. Gazull je bio pristaa astronomskih opaanja i zagovornik biljeenja svih kretnji na nebeskom svodu, na temelju ega je izloio izvornu metodu podjele neba na nebeske kue, to je imalo olakati promatranja. Ve i prije Vitezova poziva bio je Gazull u kontaktima s ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom koji je takoer poelio da mu Gazull bude dvorski astrolog. Ti su kontakti postali intenzivniji u doba Korvinova kraljevanja, koji je Gazullu na Vitezov nagovor ponudio slubu dvorskog astrologa. Dubrovake su vlasti tom prigodom vrlo pozitivno reagirale podupirui astronomov odlazak, ali se njemu oito nije mijenjalo dubrovako za panonsko nebo pa je ostao kod kue. I bez toga su u Ugarskoj njegove metode promatranja nebeskog svoda kao i sprave koje je izraivao bile cijenjene i posredovane drugim astronomima. Intelektualna ivost Korvinova dvora, njegova programska humanistika orijentacija, zagovaranje viejezinosti, kozmopolitizam njegovih dvorjanika, svakodnevno oivljavanje antikoga mita koje se prepoznavalo u stilu vladanja i udvorna ophoenja, u arhitekturi i u njegovanju filologije i prirodnih znanosti, historiografije i lijepih umjetnosti, pretvorila je tu kraljevinu u jedno od najprivlanijih kulturnih i diplomatskih sredita onodobne Europe. Bilo je Hrvata koji su se u tom krugu visoko vinuli u dvorskoj hijerarhiji. Meu prvima ugarski je dvor pohodio i na njemu se afirmirao Vuko Bobaljevi. Taj Dubrovanin, roen 1417, stupio je u slubu Korvinova oca Janosa Hunyadija, kojega je upoznao dok mu je bio pratilac za vrijeme boravka u Dubrovniku. Poslije se, ivei na ugarskom dvoru, posvetio promicanju protuturskih akcija, ali je zapamen i kao vlasnik velikoga broja vrijednih antikih rukopisa to ih je za svojih putovanja sakupio. Dva dubrovaka dominikanca bila su 1475. pozvana da se prikljue Korvinovim naporima u osnivanju Budimskoga sveuilita. Dobro obavijeteni savjetnici za taj sveuilini transfer odabrali su Tomu Basseglija i Serafina Bunia, koji su neko bili profesori u Padovi, ali su im u ne posvema razjanjenim okolnostima ondje uskratili katedre i prognali ih. Prihvativi Korvinov poziv, Dubrovani su sudjelovali u osnivanju sveuilita koje je svoj zametak imalo u dominikanskom budimskom provincijalnom studiju. O svemu tome sauvano je malo izvorne grae, ali se pouzdano zna da su dva nestana i uena dominikanca i u novoj slubi imala problema jer je ve 1479. dubrovaki senat otrim rijeima zatraio njihov opoziv i naloio im hitan povratak u Dubrovnik.

92

Jednoga drugog Dubrovanina, neto mlae generacije od tih prvih budimskih Hrvata, bilo bi zbog njegove samostojnosti svakako teko opozvati. Feliks Petani, roen 1455, bio je zacijelo jedan od pravih autonomnih i razmjerno nezavisnih hrvatskih lutalica i dvorjanika. Uvijek se naime nalo onih koji su imali interesa da ih taj dubrovaki pustolov zastupa. ivot mu je i protekao izmeu rodnog Dubrovnika i Budima, gdje je dobio nekoliko vanih dvorskih slubi jo za ivota Korvinova, a kasnije su mu postaje bile i Senj i Zagreb, gdje se znao odmarati od dvorske i diplomatske buke. Taj diplomat, kaligraf i pisac pripadao je svestranijim ljudima svoga vremena. Bio je tipian izdanak humanistike mnogovrsnosti, znao je obavljati i poslove gradskog suca i uitelja, notara i kancelara. Bivao je voditeljem kraljevskoga skriptorija, a najradije se prihvaao poslanitva u tekim misijama kod Turaka. Turci su ga i potaknuli da napie ak tri diplomatska memoranduma. Imao je silnu elju da svoju okolinu upozna s neprijateljem, kojega su svo s uasom spominjali, ali s kojim su imali tako malo iskustva i slabo ga poznavali. Njegova Historia Turcica iz 1501. svojevrstan je opi pogled na tursku povijest od Osmana do suvremenosti, poslanica De itineribus in Turciam originalna je analiza vojnih prilika, u kojoj Petani kritizira praksu pasivnog obrambenog rata protiv Turaka i zagovara prenoenje dijela vojnih operacija na tursko tlo. Nezadovoljan javnim odjekom svojih spisa, borbeni Petani na kraju pie i trei prilog upoznavanju svojih blinjih, s istonim susjedima, pod naslovom Descriptio Turciae, koji je po svemu uzoran diplomatski spis u kojemu Petani daje prikaz unutranjega drutvenog ureenja Turskoga carstva. Feliksa Petania navodno su iznimno cijenili na ugarskom dvoru, ali ga sluali svakako nisu. Od diplomatske pjene to ju je oko sebe stvarao taj inae samosvojan i vrlo osamljen ovjek maloto je i moglo ostati. Jer koliko je on u vezi s Turcima bio u pravu nije se moglo mjeriti s onim koliko je itava njegova okolina na istu temu bila u krivu. Ipak, najljepe to je preostalo od tog nemirnog i pustolovnog duha tvorevine su njegove vjete ruke i slikarskoga oka. U iluminacijama brojnih knjiga i kodeksa nalazio je Petani utjehu nakon uzaludnih napora da pozornost svojih suvremenika usmjeri na skoru propast. Akademija zrcalo monih Najelitnija mjesta u kojima su se u 15. stoljeu prakticirala studia humanitatis nisu bila ni sveuilita ni dvorovi nego akademije. Izum pominih slova i pojava prvih tiskanih knjiga univerzalizirali su knjievnost, ali ona je jo zadugo ostala radikalno komunalnom i okrenutom manjim sredinama i krugovima. Bez toga teko bi bilo shvatiti svu raznolikost hrvatske renesansne knjievnosti. Meusobni kontakti hrvatskih humanista iz razliitih sredina nisu uvijek izravni znakovi nacionalne svijesti nego su ee tek iskaz snane u biti nadnacionalne potrebe komunalnih sredina da proire kontakte i u vlastitom jeziku i narodu, ali i izvan njega. Dovoljno je pogledati golem popis dubrovakih konzulata na Mediteranu u doba renesanse pa da se vidi da se dodiru s bliskim sredinama ne mora uvijek pripisivati svijest o dravi. Onodobni intelektualac militantni je zagovornik autonomije kako svoga grada tako i djela, a tako i svoje javne pozicije. Upravo iz autonomije svoga poloaja osmislili su onodobni pisci akademije, te prve nezavisne knjievne institucije. Akademije bijahu neovisne od dravne uprave i dvorova, kola i sveuilita. U Hrvatskoj su prve formalne akademije osnivane tek od sredine 16. stoljea, ali su ve u 15. stoljeu mnogi Hrvati sudjelovali u najznamenitijim akademijskim projektima Italije. Odande su neka iskustva donoena i u hrvatske gradove, pa stoga barem u Dubrovniku moemo govoriti o protoakademijama koje su se okupljale oko nekih humanista ve u 15. stoljeu. Ilija Crijevi u akademiji Pomponija Leta ili Juraj Dragii u Ficinovoj i Plethonovoj firentinskoj akademiji samo su najoitiji primjeri takva sudionitva. Hrvatska u 15. stoljeu nije mogla svojim intelektualcima jo ponuditi jakih sredita moi prema kojima bi se mogli odrediti i s kojima bi onda mogli ostvarivati konkurentske i suradnike odnose. Privlaan je Hrvatima svakako bio kraljevski dvor u Budimu, posebno za vrijeme Korvinove vladavine, a Dubrovnik, Split i Zadar bili su privlani talijanskim uiteljima, dok su za mlade i znanja eljne Hrvate sredita poput Rima, Napulja, Padove i Firence imala posebnu dra. Najznamenitije tri akademije u Italiji bile su Accademia Romana s Pomponijem Letom u Rimu, Accademia Pontaniana u Napulju te Accademia platonica u Firenci u kojoj je glavnu rije imao Marsilio Ficino. Za razliku od onodobnih sveuilita, koja su i dalje bila utoita stanovitog tradicionalizma i aristotelijanstva, donekle i skolastike, akademije su se organizirale u potpunom skladu sa znanstvenim i estetikim zahtjevima novoga vremena i humanistike etike. One su bile nekom vrstom idealnih dvorova u kojima su akademici dobivali pastirska i zvuna imena, posjedovali grbove poput srednjovjekovnih vitezova. Akademije su bile idealne humanistike radionice u kojima se na kunju svakodnevno stavljalo sve dotadanje znanje i u kojima su se prouavali netom otkriveni antiki tekstovi, prevodili grki autori, prouavala i kabala, drala ezoterina ili povijesna predavanja te vodile uene rasprave. Bile su akademije susretita srodnih dua, utoita ljudima

93

koji su osjeali da se pod njihovim rukama raaju novi svijet i nova knjievnost. Prve akademije zanimale su se i za prirodne znanosti, ali to uvijek iz razine filozofskog promiljanja kozmosa, a pokazivale su i veliku e za svim to je stizalo sa Istoka, asimilirajui pri tome mnoga iskustva bizantskih uenjaka koji su pred Turcima bjeali iz Carigrada. Upravo su bizantski bjegunci dali vaan poticaj studiju grkoga jezika i grke filozofije, otvorili prostore ezoteriji i mistici staroga svijeta. Juraj Dragii Savonarolin bosanski drug U tom akademskom svijetu s posebnom se sigurnou u drugoj polovici 15. stoljea kretao i Bosanac Juraj Dragii, franjevac, budui biskup, znameniti pisac i polemiar. Roen u Srebrenici, ve kao djeak je bjeei pred Turcima doao u Dubrovnik, gdje je utoite naao u franjevakom samostanu. U poetku je pomo bila samo korica kruha, ali s vremenom su se nadarenu djeaku ponudile mogunosti uenja. Prve studije zavrio je u Italiji, gdje se proetao svim glasovitim uilitima, od Firence i Urbina do Bologne i Ferrare, boravio je i u Parizu i Oxfordu, gdje je nakon latinskog i grkog jo uio i orijentalne jezike. U Rimu je uao u krug platonistike akademije i pribliio se najviim crkvenim slojevima oko kardinala Bessariona. U Urbinu odgajao je 1472. Guidubalda od Montefeltra, a u Firenci je bio vrlo blizak svim Mediejcima, tako da je bio uitelj Lorenzova sina koji je kao Leon X. postao papa. U Firenci je nekadanji bjegunac iz Srebrenice dobio i plemiku titulu obitelji Salviati, pa je pod tim imenom voen u dokumentima Plethonove akademije u kojoj je dominirao studij grkih izvora, kabale i mistike, a gdje su djelovali jo Ficino i Pico della Mirandola. Dragii je imao uroen osjeaj za pravdu i pojedinevu slobodu iskaza pa je nekoliko puta branio svoje javno prokazane suvremenike koji razumljivo i nisu uvijek bili njegovi istomiljenici. Dragii je 1486. u Firenci javno branio od optuaba Pica della Mirandolu da se bavi crnom magijom. ak ni injenica da je njegov "tienik" poslije bio ekskomuniciran nije mogla bitno uzdrmati Dragiiev poloaj, zahvaljujui sigurnoj zatiti Mediejaca. Svoj javni poloaj hrabri je polemiar ugrozio tek onda kad je odbio kritizirati teokratsku firentinsku demokraciju Girolama Savonarole. Talijanske Dragiieva nevolje tako su zapoele s usponom Savonarolinim. Taj prorok, koji je za samo nekoliko godina uspio fanatizirati mase i koji je prisiljavao ljude na unitavanje profanih umjetnina pozivajui na pokoru, svojom je mistikom fascinirao i Dragiia, pa kada su Savonaroli ugrozili ivot i kada su mu ve potpalili nestrpljivu lomau, uzeo ga je Bosanac u obranu, objavivi 1497. u Firenci spis Propheticae solutiones. Dok su se inkvizitori spremali provaliti u Savonarolin samostan, Juraj Dragii ve je bio pobjegao u Dubrovnik. Tu se Bosanac iz Srebrenice osjeao sigurnim, to je jednom i precizno objasnio rekavi da je onamo doao natjeran bijesom neprijatelja, a privuen ljubavlju prema svojima. U Dubrovniku je Dragii okupio sjajan krug humanista, prethodno ve i kod kue, a i u Italiji kolovanih ljudi, s kojima je utemeljio neformalnu akademiju. Ona, ini se, nije imala imena, ali je u katedrali u proljee 1498. godine odrala tri javne prezentacije na kojima je Dragii zajedno sa svojim mlaim sljedbenicima na akademijskim seansama, na tom trodijelnom simpoziju, pokazao Dubrovanima prave razmjere njihove vlastite obrazovanosti. Da je dogaaj zadivio vlasti svjedoi to to su katedralni simpoziji bili okrunjeni objavljivanjem knjige, i to financijskom potporom senatu. U knjizi je Dragii prikupio najvrjedniju grau s tih razgovora, poimenino spominjui dubrovake humaniste i pisce koji su poput Ilije Crijevia, Damjana Benee, Jakova Bunia, Karla Pucia, Dore Dria i drugih sudjelovali na javnoj predstavi. Dragiieva knjiga zvala se De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, a o njezinu financiranju sauvana je vrlo zanimljiva graa iz koje se vidi da je senat Dubrovake Republike toj temi posvetio dosta pozornosti i vremena, to se na alost poslije sve rjee dogaalo. Nakon te akademijske epizode, koja je uzburkala dubrovake duhove, a u katedralu privukla mnotvo naroda, otiao je nemirni Bosanac ponovno u Italiju. Njegovi moni prijatelji pomogli su mu da se reintegrira pa je ve 1507. u Umbriji, u malom Cagliju, postao biskup. Sudjelovao je poslije na lateranskom koncilu, na kojemu se estoko i neefikasno raspravljalo i o turskoj opasnosti. Premda su ga kasnije imenovali i naslovnim nadbiskupom Nazaretha, nije Dragii smirio svoj duh ni u starosti. Kao sedamdesetogodinjak branio je u otroj knjiici tiskanoj u Klnu 1517, u vrlo opasno doba, pred samu objavu Lutherovih teza, Johannesa Reuchlina, koji se usprotivio onima to su traili da se spale sve hebrejske knjige. Istinoljubivi i ueni Dragii to nije mogao otrpjeti, pa je njegov Defensio Joannis Reuchelini bio u tolikoj mjeri opasan za svoga pisca da su ga ak i njegovi prijatelji i u Italiji i u Njemakoj proglaavali apokrifnim. Iako su u svom vremenu najveu teinu imale Dragiieve moralne intervencije i obrane uglednih i slavnih ljudi kakvi su bili Mirandola, Savonarola i Reuchlin, ipak je Dragii najvie svojih znanstvenih energija utroio u podruju logike, u nekoliko knjiga koje su inae napisane u duhu tada posvema nepoudne skotistike misli. Od tih spisa najznamenitija je

94

Logica nova objavljena 1480. u Firenci, a poslije je pod drugim naslovima pretiskivana jo dva puta za autorova ivota. Dragiia je povijest filozofije zapamtila i kao onoga koji je proirio podruje tradicionalne logike, koja za njega nije bila samo logica docens nego jo vie logica utens, okrenuta opaanju svijeta i pomaganju praksi. Kakva mu je bila logika, takav mu je bio i ivotni put. U tom nemirnom i impulzivnom ovjeku ujedinilo se mnogo oprenosti i talenata. Jednom se prigodom toliko u svojoj poduzetnosti zapetljao da je relikviju ruke Ivana Krstitelja darovao, to je u mjerilima onoga vremena znailo prodao, u isti tren i Firentincima i Dubrovanima i papi, pa mu na kraju nije preostalao drugo nego da u zamrenoj aferi jo zamoli i turskog sultana da u njegovu korist intervenira. Kozmologija bez pakla Meu Hrvatima koji su krajem 15. stoljea u Italiji stjecali sveuilina znanja dubinom uvida i poznavanjem platonistikih ideja, ali i eljom da svoje spoznaje iznosi na svjetlost dana, isticao se Zadranin Federik Grisogono. Roen 1472. godine, on je zavrio studij filozofije i medicine u Padovi, a u Veneciji je 1507. objavio knjiicu Speculum astronomicum u kojoj, kako se oznaava ve u podnaslovu, prikazuje kako se ljudski um uvodi u svako znanje. Ta knjiica sastavljena je od vie komponenata i svojevrsna je Grisogonova znanstvena posjetnica u kojoj ima originalnih sastavaka, ali i kompilatorskih te danas posvema bezvrijednih tekstova. Takav je bio onaj dio u kojemu na dosadan nain razlae od ega se sve sastoji obrazovni proces onodobnih uilita. Naprotiv, veoma je originalna i u duhu suvremenoga platonizma vrlo napredna njegova rasprava, zapravo komentar, Euklidovih elemenata to ih je, kako navodi u knjizi, imao prilike jednom izlagati i pred padovanskim knezom. Drugo Grisogonovo djelo, De modo collegiandi, pronosticandi et curandi, objavljeno je dva desetljea nakon prve knjige, a nastalo je kao rezultat dugogodinje lijenike prakse. Stoga mu je glavnina medicinskog sadraja, ali je pisac po svom ve prokuanom obiaju pridodao knjizi jo i traktat o ljudskoj srei te analizu uzroka plime i oseke. Grisogono je ve od prvih svojih tekstova pa do te svoje kasne knjige, objavljene 1528, zagovarao platonistiku postavku o matematici kao znanosti koja obuhvaa sve prirodne znanosti, koja je boanska znanost uz pomo koje se jedino i moe shvatiti djelovanje savrenoga nebeskog na nesavreno zemaljsko podruje. Grisogono u svojim djelima izlae astroloke i kozmike utjecaje na zemaljska zbivanja, drei da su astroloki utjecaji uzronici svih dogaaja u kojima sudjeluje materija, bilo da se oituju kao bolest tkiva ili kao oseka i plima. O pogledu na kozmos i njegove slojeve pribliio se tako shvaanju Jurja Dragiia, koje je on stekao u platonistikim krugovima rimskih i firentinskih akademija. Humanistika znanost bila je u svojim najeminentnijim humanistikim iskazima i dalje bliska mitologiji. Ona se prije svega trudila da razori srednjovjekovnu teologijom poduprtu ideju o prirodi kao jednolinom i pasivnom elementu i o kozmosu kao nepokretnom i hijerarhiziranom prostoru. Dokinuti tu mitsku kozmologiju moglo se samo uz pomo neke nove mitologije. Tu novu mitologiju ponudila je humanistima Platonova filozofija, ali zajedno s njom ilo je opaanje svemirskih kretanja to je za nove generacije sklone eksperimentima i promatranjima bio uvjet bez kojega nije bilo prave znanosti. Tako su stvoreni temelji koji su pokrenuli nepokretnu sliku svemira. Prirodne su pojave ljudi toga doba poeli sve vie doivljavati u biolokom kljuu. Do tada nepomian svijet uzbibao se do te mjere da su Dragiievi i Grisogonovi vrnjaci ak i rane kovine doivljavali kao grobnice biljaka, a kamenje u tom novopokrenutom svijetu dobilo je dinamiku starenja i propadanja. "Sve ivi", bio je slogan toga vremena, "sve se kree", odjekivala je u humanistikim traktatima stara grka spoznaja koja je sada zadobila novi zvuk. A kad se sve kree, onda se kree i Zemlja oko Sunca, utvrdit e oko 1500. Kopernik, ija teorija o kretanju planeta dugo nee biti objavljena, ali e svijet s njom ivjeti intenzivno i onda dok je u prvoj polovici 16. stoljea bila tek slutnjom. Doivljaj prirode odrazio se na drutvene znanosti u kojima su se sve to vie pojavljivali pojmovi kretanja i promjene, to prevedeno na jezik politologije ili teologije znai antiautoritarizam. Od grkih hermetiara humanisti su preuzeli doivljaj svijeta kao boanske ivotinje. Njihova ideja svemira temeljila se na znanosti o simpatijama, na magiji i astrologiji. Pitagorejski pogled na jedinstvo kozmosa i prirode, na svemirski ivot idealnih brojeva i na sveprisutnu simetriju ulazi iz filozofije i matematike u knjievnost, prepoznajui i svemir i ovjeka kao uzvieno djelo kojemu je Bog umjetnik, a ljubav kopula. Dragii, Grisogono, Vitez, Gazull i svi oni koji su se u tadanjoj Hrvatskoj i u Europi zanimali za prirodu doivljavali su svemir kao prostor koegzistencije etiriju svjetova nastanjenih duhom. Najvii bio je onaj u kojemu caruje mens mundana, idealan svijet o kojemu Dragii govori u svom dubrovakom traktatu o nebeskoj prirodi anela. To je svijet ideja i anelskih inteligencija koje su prototip svega to postoji. Nakon idealnoga svijeta

95

slijedi anima mundana koja je sastavljena od vjenih, nepotroivih oblika, istih uzroka, dijelei se na devet nebeskih sfera. Trei je svijet u kojem djeluje ovjek, to je kraljevstvo prirode, zemaljski svijet koji se moe unititi i koji se raspada im se u njemu dvije komponente razdvoje. Taj svijet ne pokree se sam od sebe, njega pokreu nebeske kretnje, a s nebom ga povezuju kopule, dakle ljubav. Tim svijetom vlada spiritus mundanus. etvrto je carstvo u poznatom svijetu najnii prostor u kojemu se smjestila bezoblina i beivotna materija. Tako je bila strukturirana ta etverodijelna boanska ivotinja koju su nasljedujui uenja grkih filozofa ponovno stvorili humanisti. U njihovoj novoj kozmologiji nije bilo pakla i ta e injenica poslije, kada je budu dosljedno izvodili, poroditi cio niz nesporazuma sa stvarnou i sa Crkvom. Sama po sebi bila je ta stvar benigna, ali njezini zakljuci to nisu bili, naroito kada su se sukobili sa zelotizmom onih koji su iskreno vjerovali u pakao i koji nisu uope mogli vjerovati bez potrebne koliine zla u sebi i oko sebe. Samo je materija za humaniste bila negativna, neiva i jednolina. Doivljavali su je poput zatvora do kojega boanski utjecaj nije uspio doprijeti. Nad takvom slikom svijeta ispisivali su svoje znanstvene i filozofske traktate mnogi inicirani hrvatski humanisti stasali u krugovima talijanskih akademija i slobodnih sveuilita. Mnogi od njih rasipali su svoju energiju u inozemstvu jer im u vlastitoj zemlji nije bilo mogue pronai odgovarajue uvjete i puno razumijevanje. Bilo je, razumije se, i onih koji su se poput Ilije Crijevia nakon sretnoga djeatva u talijanskim kolama i akademijama, vraali u domovinu i ondje pokuavali za studia humanitatis izboriti primjereniji poloaj. Poeta laureatus Ilija Crijevi Iako se svijet humanista dananjem promatrau pokazuje kao preozbiljan i namrgoen, bio je on u biti okupan ludizmom i optimizmom, mladou i lakoom. Otkrivi kolu taj je svijet otkrio i raznovrsnost emocija prema djeci koje do tada nisu postojale. To dakako ne znai da su djeca u srednjem vijeku bila zaputena, ali to znai da je humanistiki senzibilitet unio posebnu blagost u odnos izmeu uenika i uitelja. Kada je djeak Ilija Crijevi stigao na rimsku akademiju Pomponija Leta, on se u njezinom ambijentu susreo s kodom ponaanja koji mu u dubrovakoj sredini nije bio poznat. Kvirinalskog akademika Pomponija, tada jednog od najuenijih ljudi, doveo je njegov nekonvencionalni stil jednom i pred sud s tekom optubom da djeci sugerira poganstvo i nikodemizam, da propovijeda mlakost u vjeri i da u njih potie homoerotizam. U Pomponijevu akademiju, uzvienu i od svijeta odvojenu, stie Ilija Crijevi, po ocu nazvan Lamprica, kao trinaestogodinji djeak. Roen 1463, on je u Dubrovniku mogao stei dobro predznanje u klasinim jezicima, ali je tek na Kvirinalu od Pomponija Leta primio virus klasicizma uz pomo kojega je povjerovao da su njegovi dubrovaki sugraani kao i on sam reinkarnacija starih Grka i Rimljana te da je njegov rodni grad novi Epidaur. Mit o nastanku Dubrovnika iz grkog Epidaura bio je toliko rairen da su Dubrovani ak i na jednom polukapitelu Kneeva dvora ugradili reljef na kojemu se prikazivao Eskulap, njihov "praotac" koji je inae bio porijeklom iz grkog Epidaura. I Eskulap i Crijevi bili su prema tim analogijama i Dubrovani i Grci, ali i Rimljani u isti as. U tom duhu Crijevi 1505. godine pie svoj ep o Epidauru u kojemu opjevava daleku prolost i mitske izvore kao da su sadanjost, ali u kojemu istodobno aludira na teku stvarnost i opasnu uzrujanost turskih trupa rasporeenih na nemirnim granicama Dubrovake Republike. U tomu spjevu, koji je izvorno bio mnogo opirniji nego to bi se moglo pretpostaviti na osnovi 572 sauvana stiha, opjevao je Crijevi s posebnom njenou konavosku utvrdu Soko, gdje je neko vrijeme bio kapetanom. Ep De Epidauro djelo je zrela i iskusna ovjeka koji suoen s upadima Turaka na dubrovako tlo progovara pitanjem: Zar da pobjegnemo i ne titimo oltare i hramove koje na nae oi pustoi barbarsko pleme. Aforistiki i vrlo mudro odgovara Crijevi kako se ne moe pobjei jer bi bio "grijeh nadivjeti domovinu". Mnogi e hrvatski narataji ivjeti samo zato da se takvo to nikada i nikomu ne dogodi. Izgovorio je te rijei uen ovjek koji je i sam bio esto muen nerazumijevanjem okoline. Crijevia slubeni dokumenti oznaavaju Poetom, kako se oito on sam nazivao, ali je volio i da ga drugi tako zovu. Bio je po svemu poeta staroga kova i, premda mu je u svakom trenutku na srcu i na usnama bila obnova i osjeaj novosti svijeta u kojemu je ivio, zazirao je od Gutenbergovih pominih slova. Njegova je knjievna ostavtina u cjelini samo rukopisna. Za ivota su mu tiskana tek tri epigrama i jedna pjesma jer svojih stvari Ilija Crijevi nije sam nosio u tiskaru. Ali i bez toga on je jedan od najboljih hrvatskih latinista, pisac i kolnik koji je zbog svoje pjesnike izvrsnosti zasluio da mu se ak oprosti i drskost kakvu je poinio kada je prigodice svoj materinski jezik nazvao ilirskim krianjem. Dok su mu danas i kao pedagogu i kao pjesniku spremni oprostiti sve, nisu mu za ivota nita opratali. Tako se i dogodilo da je jedna od njegovih najljepih pjesama napisana u tamnici o Boiu 1491. Crijevi je uhien i osuen zbog vrijeanja vlastite

96

punice na javnom mjestu. Kako je bio pravi pjesnik, banalni ga "zloin" nije sprijeio da u poslanici prijatelju Mihu Gradiu napie najganutljivije hrvatske stihove o uznitvu: Sad slavim Boi, Gradiu, ali ne onakav kakav sebi u spokojnom svijetu priredi Bog. Jer, kad Krist se rodi, po svijetu blaen bi mir, dok ja kod kue trpim opake ratove. Vol i magarac dahom talicu grijahu Kristovu: a u talama mojim tubama odjekuje tamnica. No je ona bila vedrija od dana: a meni je ovdje neprestana no... Kolijevku svetu opsluivae sluga novi, i svi oni koji pri porodu poput munje bijahu: dok mene krvnici opsluuju i pomonici grozni, obina rulja, uasnim uslugama. Nebeski kor svijeta pjevao je hvalu, i radost novu zemlja i nebo donose. A im drugim da tuno odjekuje neg okovima, eljezom i zveketom lanaca ovo tuno i alosno mjesto?... Nevinog to u mranu tamnicu zatvori, zar je zloin iskrenost jezika? Mnogima ni zloini ne kode ivotu, meni i sloboda jezika i pobone rijei. Cijeloga je ivota Ilija Crijevi crpao snagu iz iskustava svoga rimskog djeakog boravka. Bila su ta iskustva njegova trajna inspiracija. U tomu nije bio jedini jer mnogi su njegovi vrnjaci, vrativi se nakon studija u zaviaj, onamo pokuavali presaditi ono to su drugdje nauili. Crijevi je u Rimu pored vjetine slaganja latinskih stihova nauio i tajnu dramske teorije, pa je najvei dio njegova kolnikog rada, a u toj je slubi proveo drugu polovicu ivota, bio ispunjen promicanjem dramskih tekstova kao izvora u nastavi jezika. Uz to, Crijevia je posebno zanimala dramaturgija kominog i komedije. Napisao je nekoliko rasprava o Plautovoj komediografiji, koja je u svojoj punini postala poznata tek u vrijeme njegova boravka u krugu Pomponijeve akademije, tako da sve danas sauvane Crijevieva reenice o Plautu treba doivljavati kao izravan prinos arheolokom humanizmu. To su sve tekstovi o neem to je ak i najupuenijima u to doba bilo nepoznato. O Plautu je on izlagao nekoliko puta u Rimu pred uenom publikom, pa je naslov poeta laureatus to ga je ondje stekao imao svakako zahvaliti i svojoj velikoj upuenosti u Plauta, ali takoer i u Vergilija, o kojemu je u Rimu napisao raspravu. O komedijama je svoje znanje prenosio i dubrovakim uenicima pa su sauvani njegovi dubrovaki traktati o tim temama, i to jedan naslovljen Super comoedia veteri... u kojemu je i ono slavno mjesto o ilirskom skianju iliti stribiligo illurica, a zapravo je taj spis opa teorija drame, razmatranje o njezinim anrovima kao i svojevrsna rasprava o funkciji kazalita koja je, kako veli Crijevi, upravo u tomu da tuzi ivota ponudi spasonosni prostor zaborava. Precizno on to kae ovako: Est tristis haec vita, theatra, jocos postulat. Najvee uspjehe doivio je Crijevi u Rimu 1485, dok se u drutveni ivot Dubrovnika pjesnik zbog poneto udljive naravi nije lako uklopio. Najvei dio svoga radnog vijeka posvetio je mladima, koje je u koli poduavao puna tri desetljea, da bi od 1510. pa sve do smrti 1520. bio i rektorom dubrovake gimnazije. Pored slube u Konavlima na utvrdi Sokol, obnaao je ne svojom voljom i kneevsku dunost u malarinom Stonu. Uvijek bi mu u ivotu poneto zasmetalo i poneto je htio preokrenuti pa mu je tako samo malo volje nedostajalo da se potkraj ivota ne odazove ugarskom pozivu i da se okua u slubi ugarsko-hrvatske krune. Uspjeh Crijevieva pedagokog rada, ini se, bio je razmjerno velik. Posebno bi se to moglo kazati za njegov rad na dramskim tekstovima, jer je samo pet godina nakon Crijevieve smrti, 1525. godine, skupina od ezdeset plemia prijavila vlastima elju da izvede neku latinsku komediju. elji nije udovoljeno, ali podatak da je u Dubrovniku tada bilo toliko plemia spremnih da na sceni izgovaraju latinske stihove zadivljuje. Uostalom, 1500. godine Dubrovanin Petar Meneti napisao je i jednu latinsku tragediju, koja se poslije izgubila. Jo u 19. stoljeu neki su je itatelji imali u rukama. Sluaj te Menetieve tragedije svjedoi o ivosti kazalinih interesa u dubrovakih humanista. I Ilija je Crijevi u svoje vrijeme, slino Filipu De Diversisu, obavljao dunost republikoga glasnogovornika, pa je sauvano i neto tragova njegova govornikog umijea, i to govori u povodu smrti Matije Korvina i slovo posveeno kralju Vladislavu u kojemu je vrlo mnogo govorio i

97

o sebi, ostavivi tako i osobnih podataka koji inae ne bi bili poznati. Najvredniji dio Crijevieva opusa svakako je nekoliko stotina njegovih lirskih pjesama rasporeenih u deset knjiga, meu kojima ima i erotskih elegija posveenih dubrovakoj vladici Mariji Bona, ali su jo izravnije i strastvenije elegije posveene Rimljanki Flaviji, nazvane Flavijin ciklus. Meu njima se izdvaja jedna o ljuvenom otporu, danas bismo rekli silovanju, to su ga Crijevievi vrnjaci osjeali kao vrhunac tjelesne naslade, prisjeajui se mnogih u literaturi silovanih Rimljanki. Pri tomu su zaboravljali naas sjetiti se svih onih nasilja nad zarobljenim enama u turskom zaleu. Crijevi taj motiv ljuvenog nasilja dodue prilino uspjeno razblauje naglaskom djevianske rtve: Raduje se, Himeneju, ugrabiti ovu mladenku ruu, zato je plaevnu vodi? Prve se radosti plai. Zato se toliko gnjevi? Ona se pripravlja braniti hitrim noktima djevianski cvijet. Moe li se u same nokte pouzdati? Zato ne? Prilii pouzdati se u djevianski zub ili nokat. Zato opet onomu kojeg pobijedit ne eli, djevica odbija? Zar ne zato to je krvav poraz veseli?... Stoga, djevo, ne prestani braniti svoj stid! Bori se, jer to se bude vie borila, draa e biti. Tako e muu svojem u ljubavi jo milija biti: o koliko vrle djevice otpor godi! Ima u Flavijinu ciklusu i mizoginijskih pjesama u kojima pjesnik ljubavnici upuuje niz okrutnih uvreda te joj prijeti svim moguim osvetama i bolestima. Ipak meu najljepim Crijevievim pjesmama ostaju one u kojima se opjevava idilinost krajolika. Te pjesme bile su najblie Crijevievu pjesnikog glasu i u njima je njegova velika naitanost i klasina kultura uspijevala dati vrst emocionalni okvir sjeti bez koje kao da i nisu bili mogui Crijevievi doivljaji kraja u kojemu je ivio. Takvi su i stihovi iz poslanice kardinalu Alessandru Farneseu, buduem papi, a starom Crijevievu rimskom znancu. U poslanici Alessandru, pjesnik animira krajolik Lopuda, njegovu pjeskovitu i vodom bogatu obalu, oivljava u otonom bestijariju vjeverice i koze koje su, kae, bjelije od skitijskog snijega, a pjeva i o vepru koji to se vie zagnjuri, to ljepi izie, da bi cijelu sliku zavrio opisom oluje i aluzijom na ivotni kraj: Uitak je ovdje sluati srditu puinu i slatko motrit uas turobna mora, to naizmjence sad gotovo dodiruje vrhunce visoka svoda, a sad se opet strovaljuju obijesna krunita puine... U tima se ugodama, tovani gosparu, odmaram, i one meni ublauju mnoge tisue briga. Ovdje, tekim burama izmoren, odahnut moe moj amac i otpoinut na krotkim vodama. Novi ovjek i racionalna sumnja Crijevi je jedan od prvih hrvatskih pisaca koji je svoja pozitivna inozemna iskustva prenio u svojoj sredini. Sudbina ga je vratila zaviaju i on je ideju o oivljenoj antici to ju je upio u Rimu donio u Dubrovnik i predao mlaim naratajima. Najvanije u Crijevievoj i humanistikoj ideji antike svakako je bilo promiljanje novoga ovjekova mjesta u svijetu. Taj novi ovjek bio je ne samo ovjek razuma, kako se to ponekad potomcima nepravedno uinilo, nego ponajprije ovjek racionalne sumnje. Ideja o racionalnoj sumnji unijela je u tadanji svijet osjeanje prema kojemu ovjek sam u rukama dri svoju volju i upravlja njome. Nije sluajno to su prve takve osloboene ljude Crijevievi vrnjaci ugledali u teatru, u svijetu komedija i tragedija, a ne na ulici. Crijevi je taj prepoznati i osloboeni svijet unio u dubrovaku kolu, shvativi da je obrazovanje temelj drutva i da je ono najbolji prostor u kojemu se moe razvijati slobodna volja, gdje se na osnovi drevnih izvora, ali i uvida u suvremenu stvarnost, mogu izuavati vrline. U Crijevievoj koli odgajao se idealni ovjek kao odvjetnik a ne vie kao sveenik, kao graanin a ne parazit, kao ovjek ukusa a ne uvijek uenjak, ovjek irokih interesa a ne samo profesionalac. U Crijevievoj koli

98

pored vrlina pojavljuje se kao najvei ideal i kult ljepote, te zdravog i poeljnog tijela. Sve je u tom svijetu poprimilo dimenzije tijela. ak su i crkve u promijenjenoj ideji o ovjeku postale kue u kojima Bog kao u nekom idealnom tijelu treba udobno stanovati. One se vie ne grade da bi bile znak boanske veliine, a ni iskaz neograniene pobonosti njihovih graditelja, nego su i one postale tek kue za Boje tijelo. Ljudi su se uili geometriji i uz pomo geometrije oni su gradili opu sliku svijeta u ije su sredite postavili ovjeka i njegovo idealizirano tijelo. Radionica te idealizacije bila je u humanistikoj koli. U njoj je izrastao ideal prema kojemu vie nije bilo dovoljno samo se roditi. Obrazovanje je postalo put koji su izabrali oni koji su postali dio nove knjievne i intelektualne republike. U kolama nudila se ifra toga svijeta i odgajala klasa vladalaca. Dvorjanin je bio ideal tih kola a knjiga Baldasara Castiglionea Il Cortigiano bila je najvei knjiarski uspjeh toga vremena. Njezine pouke o dvorjaninu ulaze u folklor, postaju neto to se prima zajedno sa zrakom i hranom, neto to je bilo iskaznica za sve vie oblike drutvenoga ivota. U tomu vrijednosnom sustavu ljudi poput Ilije Crijevia imali su vrlo vanu ulogu. Oni su bili proizvoai novih duhovnih i obiajnih vrijednosti. Ali svijet je pored njih trebao i sloj koji e narasloj duhovnoj proizvodnji ponuditi svje kapital te protonost tehnologija i roba. Tu zadau preuzeo je na sebe eminentno gradski sloj tadanjih trgovaca, bitno odredivi sliku onodobnoga drutva i kulture, razarajui velikom energijom stare hijerarhije i autoritete. Kotruljevieva knjiga o trgovini Za potrebe novoga drutvenog sloja pisali su se udbenici iz udvornog ponaanja, udbenici o vlasti i pedagogiji, propisi o kontroliranju emocija, pisanju pisama, pisali su se udbenici o dvostrukom moralu, ali i traktati o dvostrukom knjigovodstvu. Dok je Castiglioneov Il Cortigiano bio knjiga o dvostrukom knjigovodstvu due i zbirka uputa o kontroliranju emocija, dotle je knjiga Dubrovanina Bena Kotruljevia Della mercatura et del mercante perfetto jedan od najstarijih udbenika namijenjenih trgovcu i njegovoj djelatnosti. Trgovci su bili kljune figure toga vremena, nositelji dinamike i gospodarske moi, protagonisti obnoviteljskog rizika i zagovaratelji novih tehnologija i komunikacija. Zato Kotruljeviev udbenik koji je napisan u Napulju sredinom 15. stoljea pripada najdalekovidnijim knjigama te epohe. Kotruljeviu je bio dalek svaki asketizam i uzdranost. Premda propagator srednjega puta i umjerenosti, na stranicama svoje vrlo sustavne knjige pisac je definitivno opovrgao srednjovjekovnu bojazan da je bogaenje grijeh. On predlae posvema nov tip slobodnog sudionitva graanina u javnom i politikom ivotu. Kotruljevi svoju knjigu pie kao praktini moralist koji trai pobonost od svoga itatelja, za kojega pretpostavlja da je trgovac, ali od njega ne trai da bude i svetac. Svi poboni ljudi, ita se na stranicama Kotruljevieve knjige, ne moraju biti i sveenici. Ta Kotruljevieva knjiga koja se due od stoljea irila u prijepisima, a tek ju je 1573. godine mletakom tiskaru odnio filozof Franjo Petrievi, dugo nije izgubila nita od svoje aktualnosti. Uostalom, ni okolnosti trgovanja kakve su Kotruljeviu bile poznate nisu se naglo mijenjale. Kotruljeviev trgovac moderan je putnik koji se slui mjenicama, nije on nikakav srednjovjekovni torbar koji bi svoju robu poput pua prenosio sa sobom. On trguje cjelinama, a ne uzorcima kao danas, putuje rizino i neudobno, ali ivi standardom koji je do tada pripadao samo kneevima i biskupima. U renesansi kapitalizam nije bio usitnjen i Kotruljevi, kada misli na trgovca, ne misli iskljuivo na ovjeka koji trguje robom. Jedan od najveih kapitalista i vlasnika i dalje je bila drava, pa Kotruljeviev trgovac moe pripadati i sloju poduzetnika i dravnih inovnika koji sve vie stjeu ekonomsku neovisnost, koji grade prostrane kue i poinju ivjeti aktivnijim javnim ivotom. U Kotruljevievo vrijeme u Italiji, ali i u Dalmaciji, niu pomorski arsenali kao prve prave tvornice, upoljujui mnotvo radnika i obrtnika. Drava se jo javljala kao najvei poslodavac, sudjelujui u pothvatima kakvi su bili izgradnja utvrda i javnih zgrada. Kotruljevi pie knjigu u doba koje upoznaje potpuno nov odnos prema radnom i slobodnom vremenu. To je epoha koja nepovratno razara ideologiju siromatva kao jedine sigurne ulaznice u nebo. Usredotoenost na rad i na njegove rezultate najradikalnija je svjetska promjena onoga vremena i moe se usporediti samo s otkriima novih svjetova i tiska. Ona je gradskom stanovnitvu donijela velike koliine slobodnog vremena. Oslobodila ga je mnotva molitvenih sati kao jedine razdjelnice u dnevnom rasporedu. Kotruljeviev trgovac planira svoj dan im se probudi, a naveer analizira obavljeno, povlai se u studio i ui, promilja svoju budunost i svoje sljedee postupke, on postaje svjestan povijesti svoje zajednice, njeguje viejezinost kao blagodat koja mu omoguava prodor u nove prostore. Moderni kozmopolitizam i racionalizam raao se zajedno s ranohumanistikim trgovcima i nije istinita, a u dokumentima nema potvrda, teza da su rad u kljuu modernog kapitalizma promovirali tek luteranski ideolozi. Kotruljeviev napuljski traktat takvu tezu rui do temelja.

99

Beno Kotruljevi rodio se u Dubrovniku, gdje je ve njegov otac bio vlasnik tkalakih radionica. Vie je kole zavrio u Bologni, a prva trgovaka iskustva stjecao je prevozei robu brodovima izmeu Dubrovnika, Napulja, Barcelone i sjevernoafrikih luka. U Dubrovniku je kontinuirano ivio sve do 1451. godine, kada je zbog nekakva ekonomskog prijestupa bio prognan. Za njim su raspisali i tjeralicu, pa je tek zauzimanjem uglednih prijatelja poslije s njega skinuta sumnja te je neko vrijeme mogao biti i napuljskim konzulom u Dubrovniku. U tomu svojstvu posredovao je u pregovorima s kraljem Korvinom u vezi s turskim osvajanjem Bosne. Smrt ga je zadesila 1468. u Aquili, gdje je bio ravnatelj kovnice novca. Spis o savrenom trgovcu nije njegovo jedino knjievno djelo. Napisao je i traktat o enama, pokuavao se baviti karakterologijom i simbolikom cvijea, ali su se oba ta djela izgubila. Njegov opseni traktat Della mercatura svakako je uskostruno djelo o umijeu knjigovodstva i voenju poslovnih knjiga. No ono to je u knjizi najzanimljivije svakako nisu autorove raunovodstvene upute nego su to brojna poglavlja u kojima s pozicija studia humanitatis odreuje drutvenu ulogu trgovca prikazujui ga kao renesansnog nadovjeka, univerzalnog svestrano naobraenog ovjeka zainteresirana za sve oblike stvarnosti. Taj Kotruljeviev uomo universale svoju izvrsnost gradi ponajprije na moralnoj razini. On, kae pisac, ne smije biti ni osvetoljubiv ni drzak, ni nastran ni tat, ni rasipan ni brutalan, ni izjelica ni pijanica, ne smije kockati, ne smije se druiti s ozloglaenim ljudima, ne smije se baviti okultizmom, a nije dobro niti da sudjeluje na vitekim turnirima. On se ak ne smije igrati loptom, a nikako ne smije krijumariti robu i mora biti edan, ozbiljan, udoredan. Mora potovati instituciju braka, a kada ga ena ne slua, treba prema njoj biti strog, ali je, veli taj moralist, nikako ne smije tui, ak ni kada ona to zaslui, jer bi mu se takav postupak poslije mogao osvetiti. Kotruljeviev je trgovac uen, on tijekom dana, najbolje uveer, pronalazi vremena za itanje i uenje, ali on ne smije knjige za duhovnu zabavu drati u opoj pisarnici ve za njih mora imati posebnu malu radnu sobu u najudaljenijem dijelu kue, to je mogue blie spavaonici, kako bi, ako mu pretekne vremena, mogao uiti, jer "studij je dina i pohvalna djelatnost". Kotruljevi je u svomu djelu mislio i na sve detalje trgoveva ivota, od onih povezanih sa spolnim nagonom do onih koji se tiu odjee. Pisac savjetuje noenje odjee koja nee gospodariti ovjekom, nego e on zagospodariti njome, a to se boja tie, Kotruljeviev trgovac kao da je siao s nekog suvremenog slikarskog platna jer njegove omiljene boje su crna, ljubiasta i smea. Odjea nikako ne smije biti preduga, a rukavi ne smiju dosezati do poda jer bi se tada moglo pomisliti da je to rije o Herkulovu sveeniku ili luaku. Kotruljevi svoje modne savjete jo vie zaotrava kada kae da trgovac nikako ne smije biti odjeven kao ena, jer je i Pir, kae pisac utjeui se antikom primjeru, koji je odijevao enske oprave, to inio samo radi seksualne lakomislenosti. Ljubav pak, veli Kotruljevi, slijepa je, a ti si trgovac, a ne zaljubljenik. Zanimljive su i Kotruljevieve stranice o enama, gdje im on predlae odgovarajuu prehranu. Tu je autor blizak onodobnim lijenicima koji su uzrok za sve muke i svjetske nevolje sa enama vidjeli u njihovoj tjelesnoj vlanosti. U tom smislu, kao tipini suhi mukarac, Kotruljevi savjetuje svom idealnom trgovcu da eni nikada ne dopusti jesti previe tekue hrane. Juhu bi joj potpuno zabranio. itajui Kotruljevieve stranice o renesansnoj eni, moemo se s pravom zapitati jesu li ene uope i imale renesansu? Dodue, na jednom mjestu Kotruljevi priznaje da je svojim kerima dopusti uenje gramatike i da nema nita protiv ako napamet recitiraju Vergilija, ali kae da im to nije dopustio zato da bi postale uene, nego da bi vjebajui razum postale razborite i pametne te dobra, vrsta i zdrava pamenja, a ne kao neke koje su tupa mozga i pospane, spore umom, a debele u tijelu i spavalice... samo meso bez duha. Knjinica kao humanistiki laboratorij I knjinice onoga vremena doivjele su velike promjene. Prvo to im se dogodilo bilo je da su prestale biti spremita staroga papira. Srednjovjekovne skriptorije s njihovim usporenim izvanvremenskim ritmom zamijenile su privatne i javne knjinice koje su u isto vrijeme postale i prostor uivanja, dakle udobna itaonica, ali i prostor druenja i duhovne proizvodnje. Knjiniar je u tim institucijama blizanac gradskom biljeniku. On je glavni izvor podataka uz pomo kojih humanisti "otkrivaju" kodekse koji su i prije bili nadohvat ruke, samo to tada nikoga nisu zanimali. U srednjovjekovnim knjinicama, koje su vie od svega bile prepisivake radionice, postavljani su temelji modernoj kritici teksta. Sada se u humanizmu sadraj knjinica nije mijenjao, ali se promijenila njihova struktura i obnovila njihova uloga. Knjinice su bile zametak tiskarstva, jer izum tiska u europskom okruenju moe se uiniti loginim tek onda kada ga sagledamo kao stupanj u razvoju srednjovjekovnih prepisivakih umijea. Knjievnost moderne Europe pripremana je u skriptorijima kroz prethodna stoljea i umijee nasljeivanja bila je njezina najvanija tehnika. U knjinice se ulazilo kao u hramove, u njih se stupalo ritualno i pobono, ali ve u 15. stoljeu

100

pojavili su se bibliotekari koji su slijedili ideju masovnog humanistikog elitizma i koji su doputali, pae i poticali, posudbu rukopisa izvan matinih knjinica. Pojavom tiskanih, dakle vie ne i unikatnih knjiga, ta se praksa jo vie stala primjenjivati. Najvee tadanje knjinice svijeta bile su u Italiji, gdje je u Vatikanu Nikola V. otvorio 1455. prvu modernu knjinicu, a samo pet godina kasnije venecijanska je Marciana nasljedovala veinu Petrarkine knjine batine. U Budimu Korvinova knjinica bila je osnovana 1460, a vei dio njezina fundusa prebaen je nakon sloma humanistikoga maarskog dvora zajedno s prijestoljem u Be. Meu hrvatskim bibliofilima i skupljaima knjiga istaknuo se u ono doba bogatim legatom Dubrovanin Nikola Barneo. Taj ugledni graanin svome je gradu ostavio knjinicu koja je bila tek popisana 1527. u vrijeme kuge. Barneo je knjige namijenio razliitim crkvenim ustanovama, ali je najvei njihov dio darovao Dubrovniku premda ga grad nije uvijek milovao te su ga vlastodrci jednom bez razloga i prognali. Barneo je ipak postavio jedan uvjet, a taj je bio da se na temelju njegovih knjiga ima otvoriti gradska knjinica, a ako to ne bi bilo mogue, da se knjige mogu i prodati na drabi. ini se da gradske vlasti ba i nisu bile spremne otvarati opinsku knjinicu, pa su se nakon ostaviteljeve smrti krinje knjiga i rukopisi to ih je za ivota skupio potucali od nemila do nedraga, a na kraju su zbog neijega nemara leali u notarijatu. Tko je te knjige, a bijae rije o ukupno nekoliko stotina knjiga i rukopisa, koristio, nije poznato. Ipak, zna se da su vlastima bile na teret. Mnogo prije Barnea Dubrovanin Juraj Krusi, koji je neko vrijeme sluio na dvoru Matije Korvina, a poslije bio biskup trebinjsko-mrkanjski, ostavio je veliku biblioteku franjevakom i dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Svoju knjinicu opisao je ovom latinskom frazom: Totius praesentis vitae meae jucundiissimum solacium. Krusi je u vrijeme dok su ga suvremenici jo pamtili stekao astan glas pa je Ilija Crijevi, koji je inae bio sklon pretjerivanju, u komemorativnom govoru kazao da je Juraj Krusi ostavio gradu knjinicu sa oko dvije tisue svezaka, to je za ono doba bila gotovo nevjerojatno velika zbirka. Crijevi je tom prigodom jo kazao kako je Krusi svoje knjige itao i danju i nou, to dovodi u sjeanje istovremeni Machiavellijev zapis o itanju u knjinici. Pripovijedao je ueni Talijan kako u predveerje pred vratima knjinice ostavlja svoje svakodnevno i prljavu odijelo te na sebe s najveom pomnjom odijeva sveano ruho kao da e upravo biti primljen na kraljevski dvor ili kao da je postao firentinski ambasador. Tako odjeven i razdragan ulazio je u svijet svojih knjiga, na dvor velikih ljudi iz antike koji su ga primali u prijateljstvu. Od njih, pak, primao je neizmjerne darove koji su mu priinjavali zadovoljstvo koje je bilo samo njegovo i zbog kojega mu se inilo da je i bio roen. Boravio bi, kae taj vjerodostojni ljubitelj knjiga, u tom predivnom i uzbudljivom drutvu i po etiri duga i sretna sata. Izgubio bi se u njihovu svijetu, zaboravljao bi sve svoje muke i vie se nije bojao ni siromatva ni smrti. Pretvarali su se ti itatelji u pisce drevnih knjiga to su ih itali. Biblioteka za njih nije vie bila prostor imitacije i prepisivanja starih tekstova, nego je postala mjesto na kojemu su oni izmiljali antiku i sebe u njoj. Inventio starih osjeaj je to ga je Machiavelli opisao i taj je osjeaj bio poznat veini onodobnih hrvatskih knjievnika. ivjeli su oni punim pluima jednu od najveih svjetskih revolucija, revoluciju knjige. Umnaanje olovnih slova Do 1500. godine Europljani su tijekom samo nekoliko desetljea proitali oko est milijuna knjiga i vie od etrdeset tisua razliitih naslova. Te brojke promijenile su ne samo svijet knjievnosti i znanosti, teologije i kole. One su u svom vremenu ostavile nita manje traga od onoga to su ga u onodobnu sliku svijeta urezala geografska otkria, tehnoloka revolucija, izum vatrenog oruja ili razvoj bankarstva... Europa koja je do toga vremena najvei dio svojih tehnolokih iskustava i inovacija uvozila iz Azije postala je preko noi jedino svjetsko inovacijsko sredite. Tiskarsko umijee dolo je iz Kine, ali se ne smije zaboraviti da su Kinezi poznavali samo tisak nepominih stranica. Oni su, naime, umnaali slike, ali ne i tekstove. Ono do ega su se Kinezi dovinuli bilo je nekom vrstom pisanja bez pera. Bit Gutenbergova izuma povezana je s umnoavanjem jednom sloene stranice te brzim razlaganjem koritenih pominih olovnih slova nakon to je stranica otisnuta. Taj izum revolucionirao je i papirnu industriju, jer je koliina umnoenih tekstova sada poveana ne samo tisuu puta nego tu bijae rije o milijunima stranica namijenjenih do tada pismenou neobuhvaenoj populaciji. Prve knjige bile su u grafikom liku vjerne rukopisnim predlocima. Njihovi proizvoai, a i prvi itatelji, doivljavali su ih kao komercijalnu reprodukciju rukopisa. U pionirsko doba tiskarstva knjiga se jo uvijek doivljavala kao udo rukopisa, a ne kao udo njegova umnoavanja. U poetku je ljudsko oko u tiskarama vidjelo samo tvorce knjiga, ali humanisti su ondje ugledali i itatelje. U tomu nisu bili osamljeni jer su istu stvar prepoznali i teolozi. Prve humanistike knjige zadrale su vrlo bogate uveze i u prvom su redu bile namijenjene crkvenoj uporabi. Te prve tiskane knjige bile su na svoj nain unikatne. Tek kasnije zadobio je tisak svoju potronu vrijednost. Izraujui skromnija izdanja humanisti

101

su pridodavali tom poslu akribiju kojoj e najvanija posljedica biti dokidanje tekstoloke nepouzdanosti srednjovjekovnih skriptorija. Tiskarsko umijee zaustavilo je jednom zauvijek kvarenje izvornika i ono je pribliilo tekstove autorima. Knjiga je prestala biti kolektivni stoljetni rad generacija. Udaljenost pisca od njegova itatelja od 15. se stoljea poela bitno smanjivati. Tiskane knjige oivjele su knjievni ivot i njegove ustanove, a promijenile su i piev poloaj u javnom ivotu. Osjeaj zajednitva koji je nastajao oko tiskanih knjiga nije ni po emu bio srodan srednjovjekovnom kolektivizmu. Novi itateljski kolektiv bio je mogu tek kao zbroj pojedinaca, pa je zato tiskana knjiga u sebi ponijela i neto vrlo opasno. Zbog nje uzbudila su se mnoga sredita moi i vlasti, kako svjetovne, tako i crkvene. Monici su se, naime, vrlo brzo otrijeznili i shvatili da ono to im se inilo prednou moe postati velikom opasnou za poredak koji su ustanovili. Zato nije prolo mnogo vremena dok su se pojavili prvi indeksi i prve upute za neitanje knjiga. Znanosti je tiskana knjiga omoguila proboj u irinu i brzu divulgaciju rezultata. Pored toga znanstvene knjige jo su vie afirmirale kolektivni rad ljudi koji se nikada prije nisu osobno sreli, ali koji su uz pomo brzih i cjelovitih uvida u tue rezultate mogli unapreivati vlastita istraivanja. Tiskare su ujedinjavale svijet i dokidale kampanilizam srednjega vijeka. U kolama je tiskana knjiga oslobodila do tada zarobljeni mentalni prostor i otvorila ga osobnoj prosudbi briui pri tome kao stvar prolosti presudnu vanost memorije. Tiskana je knjiga uinila smijenim pedantizam onih koji joj se nisu priklonili i oni e u sljedeim desetljeima za osvetu paradirati komikim pozornicama, recitirajui istrgnute misli iz otrcanih antologija, i biti tek smijeni ostaci staroga vremena. Izum tiskarstva doveo je do stvaranja zajednikih ikonografskih predodaba na prostoru irem od jednog grada ili jednog naroda. Likovnost prvih knjiga snano je utjecala na folklor, i to posebno u onim slojevima kojima pisanje nije bilo profesija i koji su, premda pismeni, bili ovisni o oralnoj tradiciji distribucije tekstova. Dok je srednjovjekovni itatelj najee i sam bio pisac, i dok je puka knjievnost imala preteito usmeni karakter i glasno itanje joj je bila najea realizacija, sada se u okruju humanizma afirmirao novi oblik drutvene samoe, ali i svjetske zajednice uz pomo knjige. Premda namijenjene samoi, ukoriene i umnoene ljudske rijei postajale su od kraja 15. stoljea sve jae i monije sredstvo dijaloga izmeu mnogobrojnih interesnih skupina u europskom drutvu. Oko umnoenih rijei kao pele oko konice okupit e se i pisci i itatelji, nakladnici i trgovci, teolozi i knezovi, moralisti i diplomati, pustolovi i heretici, te e svi zajedno otpoeti dijalog iji se budui tijek malo tko usudio i predviati. Kritika kao in ljubavi U koli, akademiji, knjinici i tiskari naao je europski humanizam stupove nad kojima je u svega nekoliko desetljea izgradio vrstu zgradu modernijega knjievnog ivota. Humanizam, naime, nije bio filozofija ve metoda, i intelektualna praksa koja je ponajprije bila usmjerena interpretaciji teksta. I u koli i u akademiji i u knjinici i u knjigama humanisti su se trudili doprijeti do izvornoga teksta i njegovih pravih znaenja. Za njih jedini izvorni tekst nije bio kanon Svetoga pisma i patristika batina, za njih su na istoj razini sa svetim knjigama bili i tekstovi antikih filozofa, pjesnika i povjesniara. Do 1500. godine manje ili vie svi glavni antiki tekstovi bili su tiskani, a ako je bila rije o grkim autorima, i prevedeni na latinski jezik. U tom razdoblju tiskani su i najbolji antiki medicinski prirunici kao i znatan dio pravne grae starih Rimljana, a pojavila su se i poboljana izdanja Biblije, prireena po najsuvremenijim kritikim i filolokim metodama, te djela crkvenih otaca. Aristotelovim, ve prije raspaavanim djelima, sada se sve vie i ravnopravnije, intenzitetom veim nego u srednjem vijeku, pridruuju i Platonova djela. Trite je u to vrijeme pokazivalo zanimanje i za knjige o praktinim djelatnostima, i to od poljodjelskih do kuharskih prirunika, kakva je, recimo, velika Platinina humanistika kuharica iji se primjerak i danas uva u Dubrovniku. Tiskare onoga doba nisu bile samo obrtnike radionice nego su postale i nekom vrstom filolokih seminara. Erazmo Roterdamski provodio je u tiskari barem toliko vremena koliko i u vlastitoj knjinici. Tiskare onoga doba bile su kritiki laboratoriji, mjesta s velikom moi. U tiskari je kritika teksta, ta najvea ljubav svih humanista, opremana fizikim ruhom i slana u svijet itateljima. Humanisti su svoju, a i tuu kritiku doivljavali kao in iste ljubavi. Zato e Ignacije Loyola, dok sredinom 16. stoljea bude guio humanistike ostatke, svoje sljedbenike upuivati da nikada ne kritiziraju javno! Humanisti su, pak, u svemu postupali suprotno toj uputi. Oni su prvi otkrili javnost knjievnoga rada i u njoj uivali. Kritika teksta i kritika autoriteta pruale su im neizrecivu radost. Prvi hrvatski tiskari

102

Ni u Dalmaciji ni u Dubrovniku vlasti nisu poticale autohtono tiskarstvo. Mletaka Dalmacija, koja se nalazila u kolonijalnom poloaju prema Veneciji, tako neto iz ekonomskih razloga nije nikako mogla dobiti, a dubrovake dravne vlasti bojale su se tiskarske inovacije pa su u strahu pred profesionalizacijom i autonomijom tako vane djelatnosti odbijale brojne tiskarske inicijative. U rano doba humanizma u junoj su Hrvatskoj u glagoljakoj tiskari u Senju Bla Boromi i Grgur Senjanin bili sredinje figure i u posljednjem desetljeu 15. stoljea ta je tiskara objavila ak sedam glagoljskih knjiga. Druga vana domaa tiskara bila je ona to ju je nekoliko desetljea kasnije u Rijeci osnovao humanist i glagolja imun Koii Benja. Ali dok su domae tiskare objavljivale iskljuivo pobone knjige za potrebe sveenstva i pastve i dok je materijalna osnovica tih tiskara bila crkvena, u isto to doba neki su Hrvati ostavili znatnoga traga svojom osobnom poduzetnou u nezavisnom humanistikom tiskarskom umijeu Italije i Francuske, gdje se uz njihova imena vee nekoliko najznamenitijih inkunabula. Iz Boke je potjecao slavni Andrija Paltai koji je u Veneciji bio tiskar ve 1467, dakle, im je to umijee uvedeno u Italiju, a u istom poslu ostao je sve do 1492. Paltaiev uenik bio je i Lastovljanin ije je hrvatsko ime Dobri Dobrievi, a koji je zapamen pod latiniziranim imenom Boninus de Boninis. Dobri je izuivi zanat i uputivi se u tiskarsko umijee preao u Bresciu i u Lyon, gdje je objavio nekoliko izdanja iz kojih je posvema razvidno da nije bio samo majstor nego da je poput Alda Manuzija bio i filolog sposoban obaviti i najtee redakture tekstova. Svojim izdanjima Lastovljanin je pisao predgovore i pogovore, a njegovo bogato ilustrirano izdanje Ezopovih Basna, te izdanje Danteove Boanstvene komedije tek su najpoznatiji primjerci Dobrieva umijea. Tiskar je Lastovljanin vezanost s rodnim otokom posvjedoio i time to je na zavjetnom platnu to ga je naruio za mjesnu crkvu dao naslikati i svoj lik u molitvenoj pozi. Ali Hrvati nisu svoje humanistike tiskarske poslove poduzimali samo u Zapadnoj Europi. Bilo ih je koji su taj, u to doba vrlo cijenjen, a za stanje onodobnih zanata i teak, kruh zaraivali i na Istoku. Tako je Dubrovanin Trojan Gunduli, izvanbrani sin plemia Federika Gundulia i seljanke Tomue, nakon to je izuio brijaki zanat i nakon to se neko vrijeme bavio trgovinom po Ugarskoj, kupio u doba pada Beograda od nekog Dmitria tiskaru u kojoj je 1522. godine za potrebe pravoslavnih naruitelja izradio etverojevanelje, naglasivi u pogovoru i svoj stvaralaki udio u tom vanom srpskom izdanju. Godine 1559. izvritelj Gundulieve oporuke nali su u njegovu posjedu i prilian broj neprodanih knjiga, to svjedoi da nije bio samo tiskar nego, to je bilo uobiajeno u to vrijeme, i prodava vlastitih izdanja. O tomu koliko su hrvatski itatelji bili na tadanjem knjievnom tritu zahvalni kupci moe posvjedoiti i interes to ga je jedan od najslavnijih tadanjih nakladnika Aldo Manuzio iz Venecije pokazivao za dubrovako trite. Aldo, koji je svojedobno prijateljevao i dopisivao se s itavom humanistikom elitom, vladao je vie nego solidno latinskim i grkim jezikom. On je u Veneciji oko svoje tiskare okupio pravi znanstveni zavod, a njegove knjige bile su pripremane prema najstroim filolokim naelima. U tiskanoj verziji one nisu bile optereene opsenim komentarom. Rigoroznost se podrazumijevala, ali je bila skrivena itateljevu oku. itatelju se nudio konaan i savren proizvod. Aldo Manuzio rodoelnik je danas posvema prirodnoga trgovakog elitizma, on je prvi tvorac proizvoda s autorskim potpisom namijenjenih masovnoj konzumaciji. Aldove su knjiice bile tiskane u maloj osmini s lijepim kurzivnim slovima pa su ih i prozvali aldinama. U Aldovoj su se tiskari okupljali divovi onodobnoga humanizma, od Erazma do Bemba, ali zajedno s njima okupljalo se u tim prostorima i mnogo brbljavaca i dosadnih pedanata koje je praktini Manuzio prezirao, ali ih je i morao trpjeti jer je, naposljetku, od njihova pedantizma i ivio. Puna su Aldova pisma opisa novopeenih laikih knjikih crvi koji su se kao vrsta rodili tek s pojavom tiskanih knjiga i koji su preplavili onodobnu Europu. Knjievnici su u njima napokon nali itatelje i oboavatelje, a to to su oni u socijalnom smislu esto bili drutveno suvini i nesretni ljudi nimalo nije tetilo buduoj knjievnosti. Knjievnost se naime poela navikavati na suvinost. Aldo Manuzio znao je oko sebe okupiti vrlo aroliku druinu ali bi naposljetku s njom i napravio unosan posao. Bio je on primjer prvoga modernog trgovca-intelektualca, ovjeka koji kao da je siao sa stranice Kotruljevieve knjige o savrenom trgovcu. Njegovo dopisivanje s uiteljem Danieleom Clariom, koji je rukovodio dubrovakom kolom od 1485, iznimno je dragocjen izvor za poznavanje itateljskih navika u jednoj od najrazvijenijih onodobnih hrvatskih sredina. Dubrovaki uitelj Clario bio je stari Manuziov znanac, a njihovo se prijateljstvo obnovilo upravo za vrijeme Clariova dubrovakog boravka. Uzajamno tovanje te dvojice humanista bilo je posvema u duhu onoga doba. Razmjenjivali su iz Venecije i Dubrovnika poslanice i posvete, ali je njihovo dopisivanje vremenom zadobilo i isto poslovni ton. Naime, poput venecijanskog tiskara dubrovaki je uitelj Clario bio punokrvni ovjek svoga vremena, dakle i savreni trgovac. On je Manuziju posluio kao neka vrsta dubrovakog knjiarskog agenta, pa u pismima to su ih ta dvojica razmjenjivala ima mnogo podataka o svakodnevnom kulturnom ivotu Dubrovnika. Clario prijatelju u Veneciju s divljenjem pie o intelektualnim potencijalima Dubrovnika, spominjui s posebnom ljubavlju Iliju Crijevia s kojim je zajedno zaraivao

103

uiteljski kruh. Na kraju dugogodinje dopisne veze dolo je meu prijateljima do sukoba jer se vremenom dubrovako trite zasitilo Aldovih knjiga pa Daniele Clario nije, kao u poetku, mogao u Veneciju svako malo slati novac od prodanih primjeraka. Bilo je to dovoljno da izazove u Alda nervozu, pa i estoku provalu bijesa, na koju Clario nije znao ponuditi osobito matovit odgovor, te je nemajui boljih izgovora spominjao gusare i ratove kao glavne krivce to Dubrovani vie ne kupuju i ne itaju knjige. Aldo Manuzio umro je 1515. godine, a njegov dubrovaki prijatelj i suradnik na kojega se na kraju i naljutio, nadivio ga je jo nekoliko godina, rasprodajui valjda one knjige to mu ih je mletaki humanist, tiskar i poduzetnik jednom davno bio poslao. Nekoliko desetljea kasnije, u doba kad se u Dubrovniku malotko jo mogao prisjeati uitelja Clarija i njegova venecijanskog prijatelja, stie onamo petogodinji unuk Alda Manuzija. Djeaka Girolama poslao je u Dubrovnik otac Paolo radi kolovanja. Paolo Manuzio, koji je naslijedio oev tiskarski posao, zadrao je naime dobre poslovne veze s istonom jadranskom obalom, pa mu se posve prirodnim inilo da 1558. poalje svoga malodobnog sina na kolovanje u kulturni ambijent kakvim se Dubrovnik ukazivao tadanjim Talijanima. Na alost, njegov sin Girolamo, Aldov unuk, bio je slabana zdravlja pa su njegov uitelj Paolo Bosio i tutor nadbiskup Lodovico Beccadelli nedugo po djeakovom dolasku morali ocu javiti tunu vijest o smrti malog talijanskog uenika dubrovake kole. Dola su po svemu sudei nova vremena kad u Dubrovnik i u Dalmaciju iz Italije nisu samo pristizali uitelji i biskupi nego su na kraju humanizma poeli onamo stizati i talijanski uenici. Koriolan Cippico ratnik i knjievnik Najstarije hrvatske knjige tiskane su samo desetak godina nakon Gutenbergova izuma. Proizvedene su kod talijanskih tampara i sve su odreda imale latinsko jezino ruho. Uostalom, u to doba nije to bila nikakva hrvatska specifinost. Svaki onaj koji je u 15. stoljeu iao u kolu ve bi u niim razredima stekao dovoljnu sigurnost u poznavanju latinskog jezika da je bez veih tekoa mogao itati latinske tekstove. Bio je latinski jezik zbog toga najprirunije sredstvo svim piscima koji su htjeli doprijeti do europskih itatelja. Jednoj od najstarijih hrvatskih knjiga uspjelo je da zahvaljujui svom latinskom ruhu poslije doivi nekoliko pretisaka i prijevod na talijanski jezik. Izvorni naslov bio joj je Petri Mocenici imperatoris gesta, a poslije su je obiavali nazivati De bello Asiatico, to je inae odve pompozan naslov za opis jednog u biti lokalnog rata koji se kronoloki nastavio na kaos izazvan padom Carigrada. Knjiga je objavljena u Veneciji kod njemakih tiskara, a autor joj je Koriolan Cippico, sin onoga Petra koji je zajedno s prijateljem Jurjom Benjom skupljao antike natpise, a sam prepisao Ciceronove govore u kodeksu koji se i danas uva u Oxfordu. Petrov sin Koriolan obavljao je za Mleane mnoge ugledne komunalne dunosti, a za posebne zasluge i Matija Korvin dodijelio mu je neke povlastice. Kada je pala Eubeja i kada su mletaki zapovjednici koji su je izgubili bili osueni zbog izdaje i kukavitva, pozove mletaki dud i Koriolana Cippica da opremi veliku galiju te da se prikljui zapovjednitvu ekspedicije zapadnih saveznika koja je krenula u rat protiv turskih navala po grkim otocima. Taj se kazneni rat vodio ne samo u Grkoj nego i na Balkanu, ali i u Maloj Aziji. Velika Koriolanova galija s tri reda vesala sudjelovala je u itavom tom etverogodinjem pohodu koji je bio samo jedan u nizu mletakih ratova to su se sve do Lepantske bitke iz 1571. gotovo matematikom pravilnou obnavljali. Svi ti venecijanski pohodi protiv Turaka nazivali su se kolektivnim imenom guerre d'Oriente, a ekspedicija u kojoj je sudjelovao i Koriolan Cippico zapoela je 1470. Pobjednik nakon krvavog osvetnikog rata bio je Pietro Mocenigo kojega su po povratku u Mlecima ovjenali slavom na ijim je krilima uskoro postao i dud, ali je ve 1476. umro. Samo godinu nakon dudove smrti poelio je Koriolan Cippico da pokojniku u ast objavi svoj tada ve povijesni, a zapravo memoarski, spis o ratu to ga je slavni vojskovoa vodio u Maloj Aziji, a u kojega se taj Trogiranin, neprestance razmiljajui o Turcima ponad Klisa, ukljuio s velikim arom. Piui svoju ratnu kroniku Koriolan Cippico nikako ne moe svui humanistiku odoru, to je posvema logino za ovjeka koji je odrastao u kui to je bila proeta humanistikom kulturom i koji se rodio ondje gdje se Petronijev fragment o Timalhionovoj gozbi itao sve do 1650. u privatnoj knjinici kao stvar posve samorazumljiva, dok je veina strunjaka, doznalo se poslije, bez razloga mislila da je i taj dio Petronijeva romana Saturae zauvijek izgubljen. Cippico je odrastao u Trogiru u kojemu su pored njegova oca djelovali i mnogi ugledni talijanski humanisti, meu kojima je ime Palladija Fosca bilo samo jedno od najslavnijih. Koriolan Cippico pie o uspjesima Pietra Moceniga strau sudionika, on opisuje estoke ratne sukobe, a na njegovim stranicama defiliraju junaci i njihove rtve, zarobljenici i napastovane ene, hrabri mornari i kukavice. Cippico, mirnoom kakva grkoga povjesniara, premda detaljno opisuje i najkrvavije

104

epizode, ne doputa svom itatelju da zaboravi da se sve te strahote dogaaju u posveenom prostoru humanizma, u svijetu koji su neko nastavali stari Grci. Zato Cippico nikada, ak ni kada zadihano pripovijeda o pojedinanom nasilju, nee zaboraviti spomenuti nekog svog antikog prethodnika ili nee propustiti zapaziti ostatak antikoga hrama, grobnice ili teatra. On je u svojoj knjizi ispisao i mnoga geografska objanjenja, a donio je i vrlo tonu opservaciju o poloaju i vanosti Dubrovnika, to je najstariji tiskani spomen toga grada. Ali ono to najvie fascinira u Cippicovoj knjizi jest to to on na samom poetku hrvatske renesanse opisuje kao stvar posvema prirodnu turski poraz, dakle, neto to e tijekom cijeloga 16. stoljea zvuati tek kao lijep, ali nestvaran san. Cippico je prvi, ali zadugo i jedini Hrvat koji opisuje Turke iz vizure pobjednika. Poslije njega ee e biti oite rtve u hrvatskih pisaca! Zato odlomak o pljakanju turskih posjeda zvui gotovo nerealno: Neko je vrijeme bitkaq bila neodluena. Napokon nai, nadmoniji i brojem i hrabrou, posijeku velik broj neprijatelja i natjeraju ih u bijeg. Mnogi su bili ivi zarobljeni, a ostali se povukoe u strma brda i neprohodne gudure. Porazivi potpuno neprijatelja, nai se raspre po svim selima radi pljake pustoei sve ognjem i maem. Kad su tako sve opustoili, vrate se na lae natovareni plijenom, naroito sagovima. U tim su naime krajevima ene izvrsne tkalje sagova i one obavljaju svoj posao ne samo za svoju potrebu nego i za trgovinu. Malo je ljudi bilo zarobljeno, jedino neto ena koje nisu bile pobjegle jer su eljele odnijeti svoje stvari. Vrhovnom zapovjedniku bilo je doneseno bezbroj neprijateljskih glava. I Trogiranin Cippico je, poput svog ibenskog vrnjaka Jurja igoria, pokazivao zanimanje za pjevanje hrvatskih narodnih pjesama pa tako u dijelu knjige gdje inae opisuje pothvat nekog Dalmatinca u borbi s medvjedom spominje, usput, i ilirske mornare, kako on naziva svoje sunarodnjake, koji svetkuju i iz velikih aa nazdravljaju vinom pozivajui svoje drugove pjesmom na pie da bi se, pripovijeda Cippico, kada se najedu do sitosti, zapoeli prisjeati prolih dogaaja, pri emu se svatko hvastao i uzdizao svoj udio. Jer nakon pobjede obino se i kukavice hvale svojim uspjesima, poentira hrvatski pisac. Cippicova knjiga svoju kasniju popularnost pored svoga ivog stila i zamjerne dokumentarnosti ima zahvaliti trajnoj aktualnosti turske i ratnike teme. Razumljivo, Koriolan Cippico nije iz perspektive svoga vremena uspio jasno razvidjeti da je mit o venecijanskim pobjedama na Istoku bio tek velika la s kojom su se vladaoci Republike Svetoga Marka sluili kako bi na Jadranu i oko grkih otoka osigurali stanje ni rata ni mira, dakle povoljnih okolnosti za svoju trgovinu kroz Otrantski kanal. Jer Turci koji napadaju Rhodos, Srbiju, Ugarsku i Hrvatsku, Turci koji Split i Trogir gledaju s Klisa nisu zbog zabavljenosti tim prostorima nikada znaili izravnu opasnost za Veneciju i njezin ekonomski interes. U logici dugog trajanja nije bilo presudno kako esto su mletaki lavovi zatvarali i otvarali svoje kamene knjige po dalmatinskim zidovima. Gospodarima Jadrana bilo je najvanije da je Sveti Marko zaposlen, a dobar mir, makar bio isprekidan i manjim bojevima, bio je uvjet dobre i sigurne trgovine. Turci i Mleani neprijatelji su koji su se sjajno dopunjavali. Koriolan Cippico, piui svoju pohvalu preminulom dudu Pietru Mocenigu, a ne razabirui dokraja sve okolnosti mletako-turskih ratova i njihov negativni utjecaj na stanje u Dalmaciji, napisao je izvrsnu memoarsku knjigu dobrog unutranjeg ritma i kompozicije, objektivnu, ali i s pobjednikim nabojem koji e s razlogom u sljedeim stoljeima izostajati u djelima hrvatskih knjievnika. Nikola Modruki teoretiar utjehe Koriolan Cippico nije jedini hrvatski pisac koji je bio ukljuen u pripremu Mocenigova azijskog pohoda. Kransku flotu, u kojoj je trogirska galija imala istaknuto mjesto, organizacijski je pripremao Nikola Modruki, papin povjerenik i diplomat, pisac i humanist rodom iz Grblja pokraj Kotora. Bio je taj Nikola biskup senjski i modruki, a putovao je kao papin legat u osjetljivoj bosanskoj misiji u vrijeme kada se Stjepan Tomaevi okrunio kraljevskom krunom i otkazao hara turskom sultanu. Nikola Modruki neko je vrijeme bio blizak ugarskom dvoru, ali kako se nije dobro slagao s Korvinom, nije se ondje dulje zadrao premda se izmeu njega i Ivana Viteza razvilo iskreno prijateljstvo. Stoga je ideju za svoj spis De mortalium felicitate prvi put razradio za vrijeme boravka u Vitezovu dvorcu. Nikola je Modruki u borbama s Turcima sudjelovao ne samo s govorima i analizama vienoga nego se u njih ukljuivao i maem, ne skidajui pri tome odoru papinskoga legata. Autor je kronoloki najstarije hrvatske tiskane knjige u kojoj je 1474. u rimskoga tipografa njemakoga podrijetla Johannesa Gensberga objavio konvencionalni posmrtni govor Oratio in funere kardinalu Riariju. Pored mnogobrojnih latinskih spisa Nikola je Modruki dobro poznavao i glagoljicu te je bio njezin promicatelj, to se vidi iz pisma koje je uputio u svoju biskupiju, a u kojemu na hrvatskom jeziku veli kako je ondje poeljna uporaba glagoljice te da ta stvar nijednih listov i nijednih bul ne

105

potribuje. Zanimao se i za povijest, ali je njegova ambiciozna knjiga De bellis Gotthorum bila tek kompilacija bez poznavanja novih izvora. Isto bi se moglo kazati i za njegova istraivanja autorstva biblijskih psalama. Nikola Modruki, koji je umro u Rimu 1480, najbolje svoje stranice posvetio je pitanjima moralne teologije koju je obraivao koristei eminentno humanistiku literaturu svojih prethodnika i vrnjaka. Pored spisa o sretnoj smrti i poniznosti, te traktata o crkvenim slobodama u kojoj ima ia utobiografskih stranica, njegovo je najzrelije djelo traktat De consolatione napisan 1466. U toj knjizi Nikola Modruki ispisuje vaan prilog opoj povijesti lijeenja due. Utjeha i njezina retorika te lijeenje utjehom privlaili su mnoge humaniste pa je istu temu obraivao i Coluccio Salutati, a jo prije njega i Petrarca u djelu De remediis. Za razliku od svojih prethodnika Nikola je Modruki, nakon to je uvodno sistematizirao prethodnu grau, pokuao s polazita psihologije i terapeutike, a koristei se nizom zanimljivih primjera preuzetih iz batine, ali i iz osobnog iskustva, predloiti lijekove oaloenima i svima kojima je potrebna utjeha. Pisan u obliku prirunika, taj tekst nadilazi sve to je o toj temi prije bilo napisano. Pievi su izvori u isti mah bili poganski i teoloki, iskustveni i knjiki, a aktualnost njegova spisa bila je u humanistikim krugovima povezana s inae pomodnom eleginou, onom rairenom i sugeriranom tugom koja poput plata obavija sve tadanje pisce i njihovo oduevljenje antikim svijetom. Najmudriji meu humanistima sugerirali su u svojim djelima snaan osjeaj prolaznosti stvarajui privid spiritistike povijesne seanse na koju je cijela europska kultura bila pozvana. Humanizam je pod svojom optimistikom koprenom snano razvio senzibilitet za bol i suze, tugu i pla. Upravo u tom smislu spis Nikole Modrukog imao je veliku praktinu i teoretsku, ali i simboliku vanost za Hrvatsku, gdje su lakrimariji u tim godinama s razlogom bili prepuni suza. Nikola Modruki, zaprepaten koliinom boli i nepravdi to ih je moderni svijet bio sposoban proizvesti, pokuao je kodificirati terapeutiku boli, ponuditi solacium, ali i obrazloiti retoriku tualjke, koja e kao knjievna vrsta i kao emocija preesto odjekivati hrvatskom renesansnom knjievnou. Nikola je Modruki napisao pravu teoriju pogrebnoga govora, forme tako este u svakodnevnoj praksi hrvatskih humanista, kojima se ton pogrebnih tualjki, tako duboko usjekao u reenice i stihove da su ga nesvjesno unosili i u svoje govore suprotiva Turkom, u latinske tekstove to su ih uporno govorili gluhim uima, pozivajui monije i bogatije da ih uju i spase. Bili su ti njihovi tekstovi tek stihovane utjehe kojima je Nikola Modruki nesvjesno posvetio svoju najljepu knjigu. Koiiev glagoljaki humanizam Na elu modruke biskupije nalazio se i imun Koii iz zadarske plemike obitelji Benja, koji je u svojoj osobi na najljepi, premda ponekad nespretan, nain uspio spojiti osobine izvornog latinskog i antikog humanizma s glagoljakim humanizmom. Poput svoga prethodnika Nikole Modrukog, bio je i on blizak takvoj, samo naoko neloginoj sintezi. Humanistiki povratak izvorima znaio je za te ljude ne samo povratak antikoj batini nego su oni po naravi svoga crkvenog habitusa radili na pravim vrutcima izvornoga kranstva. U tomu imali su ovi hrvatski humanisti nekih zajednikih crta koje su ih povezivale i s ranim Lutherom, a i s Erazmom Roterdamskim. U njihovo se vrijeme i dalje vjerovalo da je sveti Jeronim Hrvatima kodificirao liturgijski jezik te je bilo posvema logino to su se u vrijeme programatskog povratka izvorima i traenja pravih istina u prolosti i u Hrvata pojavili oni koji su dio te autentinosti prepoznali u povratku izvornom i drevnom slavenskom bogosluju. Pred turskom opasnou bio je to posvema razumljiv gest samoobrane i prava na razliku. U tom smislu mora se razumjeti reenica Nikole Modrukog o tomu da takva praksa ne treba nikakvih papinskih bula da bi imala legitimitet. Takvo stajalite proizlazilo je iz humanistike pameti, ali i vojne situacije, a izraavalo je i posve nov odnos prema starijoj tekstualnoj biblijskoj batini. imun Benja svoje je prvo obrazovanje primio u Zadru, gdje je usporedno s latinskom humanistikom kolom dobio i poduku iz glagoljice. U Rimu je boravio 1502. godine te je na svoje oi mogao vidjeti u kom je smjeru krenula kriza vatikanskog dvora i kamo je papa Aleksandar VI. doveo to neko ugledno i integrativno mjesto. Benja je u svojoj crkvenoj karijeri napredovao razmjerno brzo pa je u Modruu postao biskupom ve 1509, a etiri godine kasnije imenovan je upraviteljem senjske biskupije. Zadranin je bio i jedan od najeminentnijih hrvatskih sudionika lateranskoga koncila. On je koncilu pristupio u drubi hrvatskih biskupa koji su ondje izloili svu teinu poloaja u kojemu su se nalazile Hrvatska, Bosna, Mletaka Dalmacija i Ugarska. Meu prvima govorio je na tom koncilu splitski nadbiskup Bernardo Zane. Njegov govor bio je otisnut zajedno s poslanicom Tome Nigera Marku Maruliu, a im se koncil u proljee 1513. ponovno sastao nastupio je ondje i Benja govorei o dvjema temama koje su ga opsjedale cijeloga ivota, a to su reforma autoritarne Katolike crkve i potreba sveukupne akcije protiv turskoga nadiranja. Njegov govor bio je na sedam listova otisnut kao separat u nekoj rimskoj tiskari, a poslije je, kada su svi

106

materijali s koncila tiskani u zajednikoj knjizi, bio ukljuen u skupinu slubenih tekstova koja se pojavila 1521. Lateranski koncil trajao je pet godina, pa se Benja onamo vratio jo jednom i to 1517. u pratnji kneza Bernardina Frankopana te je na samom kraju koncila imao prigodu na posebnoj i neslubenoj sjednici ponovno govoriti pred kardinalatom i papom Leonom X. o pitanjima koja su titila hrvatske biskupije. I taj govor Benja je tiskao u skromnoj opremi na est listova s naslovom De Corvatiae desolatione. Benjin govor o opustoenoj Hrvatskoj nije bio drugo nego krik oaja: Ako ne marite za nae jadikovke, govorio je pred papom, i ne sluate nae molbe, neka Tvoja Svetost zna da nas odasvud pritjenjuju sve mogue nevolje: Izdale su nas snage, svi nai prijatelji i susjedi, koji bi se morali boriti za nas, napustie nas... Dalje se sve dogodilo onako kako je imun Koii Benja najavljivao. Nesrea na koju je upozoravao najprije je snala njegovu biskupiju, koja je nakon opega raspada ugarsko-hrvatske vojske pala u turske ruke pa je biskup morao pobjei u Vinodol, a odatle na Rijeku, gdje se nastanio 1530. Na Rijeci osnovao je Benja glagoljsku tiskaru, radei na crkvenom polju posvema u duhu humanistikih ideja. Njegova poduzetnost bila je u skladu s praktinou mnogih njegovih europskih humanistikih vrnjaka. U Veneciji je kupio potreban materijal, dao izliti dvije vrste glagoljskih slova i unajmio dva talijanska tiskara. U rijekoj glagoljakoj tiskari objavio je imun Koii Benja, nekoliko djela na hrvatskom jeziku za koja je smatrao da e biti korisna u svakodnevnoj evangelizaciji. On je svojim jezinim zahvatima u predloke po kojima je pripremao tekstove unio niz promjena koje svjedoe da je u nekom smislu bio purist i da je vjerovao kako je najbolje da se jezik starih glagoljskih knjiga uredi prema vrstim filolokim naelima. Postupao je dakle s tim glagoljakim izvorima kao da je rije o netom pronaenim antikim svicima i kao da je on njihov Aldo Manuzio. Pokuao je jezik koji je zatekao u izvorima, a koji se njemu priinio barbarskim, oistiti tako to je iz njega izluivao tuice i navodne arhaizme, ali je, nemajui pravih prirunika i ne poznajui sve izvore koji su mu mogli biti od koristi, obavio taj posao nedosljedno pa su u konanoj realizaciji Benjini hrvatski tekstovi zazvuali prearhaino i daleko od stupnja koji je u vrijeme kad je on tiskao svoje knjige, knjievnost na hrvatskom jeziku ve bila dosegnula. Kao jezini dokumenti njegove su knjige korak natrag prema ve ostvarenoj kodifikaciji to je postignuta i u Bernardinovu lekcionaru i u Marulievim prozama, ali Benjin napor vaan je upravo po svojoj uzaludnosti i nemaloj unutranjoj konzistentnosti pa e ostati kao trag o osamljenom pokuaju jednog humanista koji je po naravi svoga crkvenog statusa bio pozvan da obnovi zaputenu crkvenu batinu, ali je to htio raditi samo na nain blizak humanistima njegove ili prethodnih generacija, a to znai kritikom. Benja je kritiki intelektualac i zato je ono to se nama danas moe priiniti njegovim neuspjehom upravo njegov uspjeh. On je savreno dobro znao da e svoje zamisli najbolje obaviti uz pomo tiskanih knjiga, pa je zato u vrlo kratkom razdoblju objavio ak est naslova. Najmanje su retrogradna od svih njegovih knjiga itie rimskim arhijerejov i cesarov u kojima je na nain poznat u pseodopetrarkinim ivotima papa i careva dao prikaz vlastodraca od Petra do aktualnih papa i careva svoga doba. Knjigu je Benja objavio 1531, a ona je jedna od najhibridnijih tvorevima cjelokupne hrvatske knjievnosti, u kojoj su se pomijeale i epohe i stilovi, i jezici i ideje o njima, i humanizam i reformatorske nakane. U posveti Tomi Nigeru tuio se imun Benja, koji inae svoj jezik redovito naziva hrvatskim, na zaputenost domae tradicije s kojom se do tada suoio, pa nagovara Nigera da on, uen kakav jest, napie povijest hrvatske zemlje i njezine nekadanje slave. Benja je posve samosvojna pojava u onom vremenu. Bio mu je najprimjereniji samotniki put u kojemu je dobro znao to treba uiniti, ali njegova se elja za akcijom nije uvijek dobro koordinirala s mogunostima. elio je biti reformator crkvenoga sustava, ali je to drugima bolje uspijevalo nego njemu, elio je biti humanistom pa je u tom aru sakupio itavu zbirku izvora za stariju hrvatsku povijest, koju je nazvao Monumenta vetera i po kojoj su drugi, mlai i spretniji uspjeli napisati sintetska djela. Benjina slabost, a paradoksalno i najvea prednost, bila je to je bio posvema uronjen u pitanja svakodnevlja i to se od njih nije znao odvojiti kako bi stvorio nekih trajnijih vrijednosti. Uostalom, on to nije ni elio. Metodu humanistike potrage za tekstovima i kritikom stvarnosti proitao je u kategorijama svoga zaviaja, gdje se glagoljatvo osjealo nekom vrstom klasine starine. Pokuavajui neuspjeno, ali vrlo dalekovidno, spojiti dvije polutke jedne te iste dotadanje knjievnosti, umro je Benja u Zadru 1533. Grob mu je na otoku Ugljanu u crkvi Svetoga Jeronima, sveca kojemu se najvie elio pribliiti njegov duh sklon sintezama ne uvijek spojivih sastavnica. Moderni osjeaj nacije Hrvatski duhovni ivot oko 1500. bio je dramatino partikulariziran. Razdrobljene i podijeljene izmeu monijih i grabeljivih susjeda hrvatske zemlje ivjele su jo jedino kao mogunost. Njihove

107

sastavnice svoje su sredinje toke nalazile daleko izvan prirodnih i loginih sredita. Razdvojeni upravom i civilizacijskim utjecajima sastavni dijelovi razuene Hrvatske imali su ipak zajedniku sudbinu, a ljudi to su se u svijet upuivali iz hrvatskih primorskih i kopnenih sela i gradova dodavali su toj zajednikoj sudbini jo i svoje pojedinane usude. Fragmentima Hrvatske zajednika svijest bila je vrlo maglovita. Ti ostaci ostataka ve iz razloga posve mehanikih i geografskih nisu ni mogli posjedovati neki deklarativni zajedniki ideal. Nepostojanje sredinje moi i stvarnog domaeg intelektualnog arita unijelo je u hrvatski duh stanovitu, kako se tek poslije prepoznalo, vrlo produktivnu relativizaciju, vrst obrambeni mehanizam koji e stoljeima nepogreivo funkcionirati. U taj obrambeni mehanizam smjestio se ve u renesansi zajedniki hrvatski duh. Sainjavali su ga fragmenti koji su uvijek iznova uspostavljali odnose ljubomore i zavisti, ali i ljubavi i potovanja. Tim dijelovima nisu bila zajednika sva ekonomska dobra, ni svi gospodari, ni ortodoksije ni ideologije, ali te ljude koji su tako dramatino bili razdijeljeni granicama, spajala je jedna uvijek ista duhovna energija s kojom su zajedniki i u jednom jeziku doivljavali nadolazee nevolje. Tih nevolja u hrvatskim prostorima nitko nije bio osloboen. U vremenima koja su bila pogodna tek za oaj, ljudi kojima je granica bila jedinom sudbinom uspjeli su sauvati kutak bliskosti koji od tada pa nadalje nikada nisu potpuno izgubili. A ta bliskost, koja im se nudila kao slamka spasa, premda krhka i nesigurna, bila je za njih presudna. Nju ne mogu izmjeriti podatci o tomu koliko su Hrvati na sjeveru u to doba itali Marulievu Juditu ili Crijevieve pjesme, niti se ona moe mjeriti znanjem o tomu koliko su Hrvati s juga uope marili za povjesniare i moraliste iz Zagreba i Budima. Jer ono to je ujedinjavalo hrvatske ljude koji su u isti mah bili i pisci i itatelji nisu samo njihovi zajedniki jezici prepoznatljivi na razini zvukova i gramatike nego je zalog toj bliskosti bio u duhovnom kodu koji je radio na naelu teorema prema kojem jedinstvo, te nacionalnu i kulturnu hegemoniju mogu tvoriti samo oni koji znaju postojati i bez te hegemonije. Antiautoritarnost i dijaloginost te zakonitosti neizbjeni su pratilac svih najbitnijih dogaaja hrvatske knjievnosti. Udaljenost i blizina od idealno zamiljena sredita nisu u Hrvatskoj vrijednosni predznak, niti su prednost, niti nedostatak. Hrvatska knjievnost i njezin duh postajali su oko 1500. sve to vie koncert skladno fragmentiranih glasova koje e srodnost povezivati jednako onoliko koliko i razliitost. A nacionalizam tih ljudi bit e u njih tek drugo ime za zajednike kunje, bit e on rezervoar osjeaja u koji e moniji ili spretniji susjedi ponekad posezati, i to na svaiju nesreu. Hrvatski moderni nacionalni osjeaj zajednitva roen upravo u renesansi na rubu svjetova nije bio periferan. Taj nacionalizam, kada se poistovjeivao sa svjetskom sudbinom, uvijek je nepogreivo bio i kozmopolitski. Stran mu je bio svaki prizvuk inzularnosti. Zbog toga su ga lako izvana sakatili. Zadaa hrvatskoga nacionalnog jedinstva oko 1500. bila je da se u okvirima duhovnih poslova afirmira njegova razliitost. Bila je to hrvatskim knjigama sudbina i davno prije, a ostala im je sudbinom i mnogo kasnije. Materna dictione Otkada je Dubrovnik 1358. stekao potpunu nezavisnost i prakticirao je kroz idua stoljea bez ikakvih ogranienja i otkada je Venecija 1420. konano zavladala Dalmacijom, ukljuivi i Kotor, iziao je hrvatski karakter dalmatinskih gradova posve oigledno na povrinu. Potpuno je nestala bilo kakva povezanost pojma Dalmacija s neslavenskim elementom, a to se u srednjovjekovlju jo esto zamjenjivalo. Dalmacija od sada znai samo jo ime jedne od hrvatskih pokrajina. To ne znai da je uporaba ivih romanskih jezika, i to tako razliitih idioma, u rasponu od nekodificiranog vulgarnog latinskog i poneto iskvarenoga talijanskog do kasnije ieznulog i slabo poznatog "dalmatinskog jezika", naglo i preko noi izvjetrila. Nikada nitko protiv te jezine mnogovrsnosti u Dalmaciji nije mogao nita poduzeti. Bila je ta viejezinost stvar posve prirodna, a podatak da su 1444. graani Korule prosvjedovali jer da ne mogu na stranom talijanskom jeziku u potpunosti razumjeti javne odluke mletakih vlasti nedvojbeno govori da je praksa u kojoj je materna dictione, kako je to ve u 14. stoljeu u Dubrovniku zapazio Giovanni Ravenjanin, tolliko osnaila da mletakim vlastima nije drugo preostajalo nego da potuju zateenu viejezinost svog istonojadranskoga posjeda. Zato su se ve zarana svi vaniji proglasi mletakih knezova i providura itali pored talijanskog i na lingua slava, koju Marko Maruli i imun Koii Benja dosljedno nazivaju hrvatskim jezikom. Vanost hrvatske trojezinosti narasla je u vrijeme pojaane kulturne i drutvene obnove koju je predvodio militantni uvozni apeninski humanizam. Jednako kao to je usisna mo Korvinova dvora bila privlana mnogim uenim ljudima, diplomatima i avanturistima s hrvatskoga juga, isto je tako Dalmacija sa svojim sve snanijim gradovima vremenom postajala privlano mjesto mnogim talijanskim humanistima. Humanizam je bio u svom najdubljem karakteru pokret koji je raznovrsnost temeljio na ivotnim izborima vrlo nemirnih ljudi koji su se lako odluivali za karijeru putujuih profesora i uitelja, dvorjanika i

108

diplomata u stranim dravama, kancelara i lijenika. Dalmacija je za njih bila privlana i zbog brzih veza s Italijom, ali i zbog razmjerne rairenosti talijanskog jezika u njezinim gradovima. Zapljusnuo je tako hrvatske primorske gradove i prvi obrazovaniji izbjegliki val grkih bjegunaca koji je osvjeio i talijanska humanistika sredita neposredno prije pada Carigrada. Tako jeu Dalmaciji uiteljevao Grk Demetrije Halkondi, a lijenik je bio u svoje vrijeme glasoviti Emanuel Marullo. I Ksenofont Filelfo, tajnik Dubrovake Republike od 1460. do 1470, bio je potomak grkih izbjeglica, a njegov otac Francesco zanimao se za antike starine pa je svom sinu u Dubrovnik pisao da mu pomogne u skupljanju staroga novca i kamenih ostataka koji bi mogli posvjedoiti razvoj imena grada Raguse iliti Dubrovnika. Posebno jak humanistiki krug okupio se u Zadru oko biskupa Maffea Vallaresa, Talijana koji je u drugoj polovici 15. stoljea prijatelje i znance okupljao nad tekstovima Plauta, Cicerona, Livija i Lukrecija. Bilo je u zadarskoj sredini mogue i da moni Petar Krava, koji je umro 1477, dade rekonstruirati rimski trijumfalni luk te da u duhu humanizma uree u kamen godinu u kojoj je posao bio obavljen kao drugu godinu 553. olimpijade, zaboravivi da je inae obiaj da se godine broje od Kristova roenja! Iz svoje zadarske rezidencije biskup Juraj Divni ibenanin pisao je neposredno nakon Krbavske bitke svoje gorko apelativno pismo, dodue na krivu adresu, razvratnom papi Aleksandru VI. U zadarskom duhovnom ambijentu petrarkistike stihove na hrvatskom jeziku pisao je Jerolim Viduli, a Federik Grisogono pripremao je tu svoje znanstvene rasprave potaknut Platonovom i Ficinovom kozmologijom. Juraj igori sredinji glas ranog humanizma I ibenik, koji je u prvim godinama mletake vladavine, zbog svoje vojne vanosti i bliske turske opasnosti, bio vrlo dobro utvrena luka, imao je posebno mjesto u Dalmaciji. Ondje je primarna humanistika djelatnost poprimila takve razmjere da je najvei meu ibenskim humanistima biskupski vikar Juraj igori u svomu djelu De situ Illyriae et civitate Sebenici mogao 1487. spomenuti da je u ono vrijeme ibenik imao toliko glasovitih i uenih graana koji su se isticali svojim zaslugama za studia humanitatis te su postali slavni u fizici, poetici, retorici i u oba prava, da bi, kada bi o njihovoj djelatnosti neki Talijan imao svijest, ona mogla biti bez ostatka usporediva sa svakom razvijenom talijanskom sredinom jer Italija je, kae dalje igori, s pravom zasluila naziv majke znanosti i uiteljice dobrih obiaja. U ibenskoj koli poduavao je Istranin Carotto Vidalli, koji je umro 1472. i kod kojega je uio igori, a profesor na istoj koli bio je i glasoviti Rafaelo Zovenzoni, kojemu je igori u ast opjevao rodni Trst, dok je kolnik u ibeniku bio i domai ovjek Ilija Tolimeri, strunjak za grki. Na alost, imena tih ljudi ostala su, to zbog zuba vremena, a to zbog njihova vlastita nemara, liena njihovih jamano postojeih knjievnih opusa. Danas su oni samo imena koja i bez svojih djela uvaju svjedoanstvo o velikim kulturnim promjenama koje su zadesile Hrvatsku u drugoj polovici 15. stoljea. Jer da nije bilo iz suvremene perspektive moda potpuno nevanih uitelja kakvi su bili Vidalli, Zovenzoni ili Tolimeri, tada se u dalmatinskim sredinama, gdje je ibenska samo jedna meu ravnopravnim, ne bi mogli odgojiti ni pripremiti duhovi koji su poev od najstarijeg Jurja igoria pa sve do Fausta Vrania, koji je umro poetkom 17. stoljea, stasali u samo prividno perifernoj ibenskoj humanistikoj koli. Knjiga Jurja igoria Elegiae et carmina objavljena je u Veneciji iste one godine kad i Cippicov spis o Mocenigovu pohodu protiv Turaka, pa se ve i po tomu kronolokom podatku vidi da je rije o knjizi koja ima glas najstarije tiskane hrvatske pjesnike zbirke. Veina pjesama u toj inae etverodjelno ustrojenoj knjiici imala je prigodni karakter. Najvei dio pjesama ima karakter poslanice, pa je svakako zaudno koliko je samo uenih i vanih ljudi igori poelio spomenuti u svojoj knjiici objavljenoj 1477, dakle u vrijeme kada je ve bio navrio pedeset godina. Najslavnija pjesma to ju je u svoju knjigu uvrstio taj biskupski vikar i dvostruki padovanski doktor jest elegija o unitavanju ibenskoga polja, koja je zasigurno i jedno od najuzbudljivijih a svakako najstarijih pjesnikih svjedoanstava o turskim provalama u cijeloj europskoj knjievnosti. Pjesnik kao da je naas u sredinjem dijelu elegije zaboravio muze i antike autore, njihove citate i vrste figure te se uputio u prostor stvarnosti. Ovidiju se pisac obraa u prvom dijelu pjesme, oekujui da e ga Rimljanin razumjeti jer je i sam bio prognanik, jer i sam zna to znai ivjeti bez doma. Nakon kratkog opisa Turaka, njihove vjere i zakona te aluzija na pustoenje svetih grkih prostora, prelazi igori na opis sebi najblie stvarnosti i na svoje motrite: S visoke kule promatrah pobjenjele Turke i njihov Mlade na domau gnjev, ljude na domae bijes. Gledaju esto se uah brzini njihovih konja, Kopalja prijetnji i tom lukavstvu dumana zlog.

109

Gledah i crvene njihove zastave, motane vjetrom, Poesto spazih i bijel med' njima vuko se stijeg. Prekrasna mlade je hrabreno nosila maa i tita, Bore za svoj se dom, zaviaj branei svoj. U pomo ujedno skoi i seoska s prakama eljad, Nae se prisutan tu vojak, sa strijelama, stran. Zemljak se borae, al' se i duman borio ljuto, Mnogih rana je sijek Turin zadobio tad. Triput on pokuo bjee da napadne nae ete, Tri puta Turin se krut pred naim dade u bijeg. Tako razbijen u svoje se tabore pouri tada, Turskih vojnika je pun svaki oranice ral. Prokletnik bjesnei stade sve kue da rui i pali, Svaki je seljaki krov uskoro pepeo, prah. ito, sa mladim onim tekar proklasalim vlaem, Turin je konjima sve dao da utae glad. itavi okoti, s liem nabujale vinove loze, Obilan bili su brst stadu to pade u plijen. arkome dadoe ognju i preslavne Palade stablo, Ili pak slomljenom svud maslinom inie hlad. Ujedno robiti stae i staraca mnotvo i mlade, S djecom je postala tad i mnoga seljanka rob. Uznika ili batinaju ili pak negvama steu, Samoj na mladei blud taili svoj su i strast. Drugi oklijevali nisu boanske da skvrnu oltare, Avaj, ni presveti kri na kome propet je Bog. Posvema je netipian i za vei dio europske humanistike poezije neobian kraj te elegije u kojoj je igori ispisao najodlunije hrvatske stihove toga doba, zaklinjui se pred opisanim prizorom da e se osobno ukljuiti u boj, da e odloiti Febovu liru, trgnuti iz korica ma, prigrabiti tit te ostaviti postrani pravnike svenjeve i otii na bojno polje, rtvujui sve za te, o vjero mi sveta. Tako je nad pustoenjem ibenskog polja zabugario taj inae povueni ovjek, koji je bio iskreno vjeran mletakim vlastima, a to u velikom broju stihova nije ni pokuao sakriti. igori je bio pisac mranih osjeaja, i to i u opjevavanju turskih pustoenja i smrti svoje brae. On je pjesnik koji najee pjeva o smrti i njezinim posljedicama, koji rado pjeva o bolestima i o strahu to se javlja pred skorom smru. Ali u pjesnika takvi stihovi kao da nemaju vei zamah, jer oni ostaju uvijek u pola daha, izreeni pomalo nesigurno i tiho, sneno i poetino kao u ovoj lijepoj minijaturi o smrti, poljupcu i cvijetu u diskretnom Narcisovu epitafu: Nije mi teka e duboka nikad, ni mlazovi izvora ugodnog nisu mi kodili, ni narcisi lani, nego ba lice. Samoga dok lik obuzima me njeni, zaeljeh cjelov od njega, al' otkle poljubac dobih sa dna, za varavom ljubavi buknuh. Ne titi me, dakle, sada urna crna, nego cvijet me zatvara to moje ime nosi, procvjetam uvijek i mirie moje proljeem tijelo. Humanistiki ljuveni Petrarkom okupani platonizam igoria se nije izravno dotaknuo. Ako i pjeva o ljubavi, ibenanin stihove posveuje onima koje je upropastila ljubav slatka, ali kodljiva. Premda je ostao gluh na zov ljubavnih humanistikih lira i premda je sebe smatrao sretnim to moe izbjei to zlo i jer se nauio uvati od te rane, nije igori nikada umanjivao slavu za koju je vjerovao da se moe stei pjesnikim radom, pa dakle i ljuvenom poezijom. Jer pjesnikova slava te uzvienost i vjenost poezije neke su od tema kojima se hranio cjelokupni europski humanizam. O vanosti pjesnikoga zvanja i o uglednu

110

pjesnikovu mjestu u drutvu pisao je igori s velikim arom i uvjerenjem. Nitko prije, a dugo ni poslije ibenanina nee u hrvatskoj knjievnosti s takvim zanosom govoriti o pjesniku i njegovu visoku mjestu u hijerarhiji svjetskog ugleda. Naziremo tu igoria platonista koji je bez ostatka asimilirao pomodni nauk o tomu kako pjesnitvu i umjetnosti pripada mjesto koje je iznad svih poznatih zemaljskih stvari. U njegovim stihovima najbrojnije su zato aluzije na pjesnike i muze. Neke od tih aluzija slue se simbolinom ikonografijom Orfeja ili Narcisa kao idealnih pjesnikih figura ali ima u igoria i aluzija na pjesniki posao koje su pedantni i solidno ispjevani repertoari, poput onoga u vrlo uspjeloj pjesmi posveenoj devetorici latinskih pjesnika. Ta pjesma ne mora biti dokaz velike pjesnikove erudicije, jer devet pjesnika doista se nalazilo u svim onodobnim najstroim antologijama, ali popis igorievih knjievnih favorita posjeduje vrlo uspjene pojedinane i pregnantne karakterizacije pisaca kojima je, svakomu zasebno, igori posvetio po strofu. Ako je vjerovati toj pjesmi o devet pjesnika onda je igoriev Parnas zaista bio paljivo izabran. Na njemu je bilo mjesta za Marcijala, Katula, Propercija, Tibula, Ovidija, Horacija, Plauta, Terencija i Vergilija, s time da navedeni poredak nije igoriev, njegov je, razumije se, iao obrnutim redom, pa je Vergilije prirodno spomenut na poetku a Marcijal na kraju. Nisu sva igorieva djela za pjesnikova ivota bila tiskana u njegovoj jedinoj knjizi elegija i pjesama iz 1477. U rukopisu je pjesniku ostala i zbirka od esnaest pjesama u safikoj strofi, a zatim i trinaest himni apostolima te dvije stihovane polemike protiv onih koji su mu u ibeniku zagoravali ivot, ali nad kojima je pjesnik nakon duge borbe odnio pobjede. Te polemike pjesme pomau da portretu toga samo naoko smirenog pjesnika, ovjeka okruena prijateljima, pridodamo i poneto uzbuenije tonove koje je pjesnik o sebi sugerirao na kraju pjesme o pustoenju ibenskoga polja u kojoj je onako estoko isukao ma protiv protivnika. Za igorieva ivota nije bio tiskan njegov malen, ali vrlo vaan prozni traktat o smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku koji ima sedamnaest poglavlja od kojih se najvei dio odnosi na ui igoriev ibenski zaviaj. igoriev pogled na svijet vidljiv je u svakoj reenici toga spisa koji je pravi apogej humanistikog klasicizma, i to upravo na onim stranicama na kojima Juraj igori, opisujui obiaje i svetkovine seljaka iz okolice ibenika, prepoznaje u njima ostatke drevnih antikih sveanosti i filklora. Te stranice pie panhumanist i klasicist koji stvarnosti pristupa na isti nain kao to su i njegovi suvremenici arheolozi i filozofi postupali dok su oko sebe traili ostatke i tragove nestalog, ali postupno sve prepoznatljivijeg antikog svijeta. igoriev humanizam odlikuje se posvema atipinom priguenou emocija, finom povezanou pjesnikih slika, pri emu neki slojevi antikih nadahnua ulaze u igoria u zabran, a drugi se svjesno naglaavaju, tako da upravo po tim naglascima pisca moemo uvrstiti u krug radikalnijih zagovornika humanizma. Odmjereni ibenanin bio je daleko od svakoga prenaglaavanja, a ako je u emu pretjerivao, onda je to bilo samo u broju prijatelja kojima je posvetio svoje prigodnice. Kao da je zaboravio onu antiku mudrost da oni koji imaju mnogo prijatelja na kraju nemaju nijednog. Ta brojnost igorievih prijatelja meu ivim humanistima, ali i meu drevnim antikim pjesnicima, kao da je bila u nekom skrivenom razmjeru s nesigurnou to ju je pievoj dui sugerirala turska blizina u ibenskom polju. Bio je igori prvi hrvatski pjesnik od formata, a bio je i jedan od onih kojima svijet nije bio prepreka da pogledaju i u svoje dvorite. Ivan esmiki panonski Petrarca Dobar glas igorieva vrnjaka Ivana esmikog koji je s pravom za sebe rekao da je prvi donio muze u Panoniju, trajao je jo dugo nakon njegove smrti. Divinizirani Erazmo Roterdamski sjetio ga se u jednom pismu 1519, dakle u vrijeme kada je Ianus Pannonius, kako ga je nazvao, leao u grobu ve gotovo pola stoljea. Prisjetio se Erazmo esmikog s njenou i sigurnou onoga koji zna o emu govori. Kazao je da pjesnika Jana do tada u pjesnitvu nitko nije nadmaio. Erazmova hvala, ako se odnosi na neolatinsku poeziju, nije bila daleko od istine. Majka Ivana esmikog Barbara bila je sestra Ivana Viteza od Sredne, najmonijeg i najuenijeg ovjeka na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaa Korvina. Ta injenica u potpunosti je odredila budunost pjesnikovu. Rodio se Ivan esmiki 1434. godine, a nadarenoga mladia ujak je 1447. poslao u Ferraru, gdje mu je uitelj bio glasoviti Guarino iz Verone. Ondje je mladi svoje ime ubrzo latinizirao, postao je Janus poeta. U Ferrari je mladi Slavonac doao odmah na glas s lakoe kojom je slagao latinske stihove. Uenje je bilo sjajno razdoblje njegova ivota u kojemu su njegova memorija i domiljatost postale legendarnima ne samo u krugu Guarinove kole. Iz Ferrare je nakon vie od desetljea uenja i djeakog kovanja stihova preao u Padovu, gdje je nastavio studij kanonskoga prava. Ujak je talentirana mladia pripremao za crkvenu i dvorsku karijeru u Budimu, ali se ini da je Vitezov osjetljivi neak za vrijeme kolovanja bolje od svega drugoga izuio retoriku i poetiku. Ako je suditi po nekim

111

njegovim epigramima, ini se da je i u vjeri tada bio prilino mlak. Religijskoga fanatizma humanisti i inae nisu poznavali, pa se u tomu mladi Slavonac i nije mnogo razlikovao od drugih svojih vrnjaka. O stanju u Crkvi, a posebno o stanju na rimskom dvoru, imao je kritiko i vrlo radikalno miljenje koje je iskazao u stihovima u kojima ismijava hodoae u Rim jubilarne 1450. O tomu da su se ti stihovi zasigurno jako svidjeli Erazmu ne treba ni dvojiti: Sad spas je blii, odovud najkraa cesta s bijedne zemlje vodi na sam nebeski prag. Ve narodi idu s Istoka, Zapada, Sjevera, Juga. Sve to odovud optae Tanaj, a odonud Tag, sve u Rim se uri, sav svijet u Grad se sliva, od tolikih ljudi nijedno mjesto slobodno ne osta. Ta lakovjernost hoe li im koristiti, ne znam, al' znam da e papi koristiti dosta. O sebi u humanistikoj talijanskoj koli nauio je mladi pjesnik misliti u kategorijama neprolaznih pjesnikih zasluga i vjene slave. Izmeu svakodnevlja i vjenosti u humanista nije postojao neki znatniji meuprostor. Trajna uzbuenost vjenim i beskonanim titrala je i u dui mladog Ivana esmikog. S njime u hrvatsku i u maarsku knjievnost, a on pripada objema po naravi svoje sudbine i svojih izbora, dakle s njime ulazi u te dvije knjievnosti do tada nepoznata samouvjerenost. Misao na vjenost obuzimala je pjesnika ne samo zbog slave koju je udio stei, nego se vjenosti poput svih Platonom obuzetih vrnjaka pribliavao uz pomo astronomije i pogleda na nebo. Bilo je zvjezdoznanstvo njegova velika ljubav, pa je i u njegovim pjesmama mnogo dokaza da je glazbu zvjezdanoga svoda pretpostavljao svim drugim uicima. Ima u esmikog astronomskih pjesama koje su pravi znanstveni prinosi, ali ima i zauujue lijepih "nebeskih" minijatura potaknutih promatranjem svoda. U pjesmi Ptolemaeus posuuje Pannonius svoj glas i svoje mjesto pod zvijezdama grkom astronomu: Znam, da je ovjek smrtan, a ja da sam trajan, Kad promatram zvijezde, kako se svojim putanjama viju. Ve noge mi zemlju ne dotiu, nego sjajan, S Jupitrom sjede za stolom, blagujem ambroziju. esmiki po povratku sa studija nije u Ugarskoj bio zadovoljan. Virus humanizma toliko ga je obuzeo da mu se u usporedbi s Firencom, Padovom ili Ferrarom pomalo zaputeni ugarski dvor inio nedovoljno uljuenim mjestom. alio se esmiki esto svojim talijanskim znancima kako u ovoj naoj barbariji nije bilo ni dovoljno knjiga, ni slualaca, koji bi te svojim pljeskom mogli potai. Teka su bila vremena u kojima se esmiki iz Italije vratio u Ugarsku. U ono vrijeme Matija Korvin tek je bio stupio na prijestolje, a zlatno doba budimskog dvora, cvat kraljevskih i biskupskih ugarskih rezidencija tada se nije jo slutio. Jedino to je Korvinov dvor znao ponuditi mladom pjesniku bila je razmjerno brza karijera. U tomu mu je pomagao ujak Ivan Vitez tako da je mladi Slavonac vrlo brzo postao biskup peujski. Vratio se esmiki u domovinu u najnemirnijem trenutku neposredno nakon pada Carigrada, kada su Turci opasno nadirali prema sjeveru i zapadu, i kada je padala Bosna u kojoj Korvin nije imao malih interesa. U zimu 1463. i esmikoga su poslali na ratite, gdje je bolestan daleko od bojita leao u taboru, osjeao smrt i pisao svoju najbolju elegiju. Ima neega, kako i sam esmiki veli, barbarskog u toj pjesmi koja je nastala u barbarskom kraju i u kojoj kao da pjesnik govori glasom Barbara. Jednom je rezignirano kazao, alei se na podneblje koje mu je bilo zaviaj: Stavi ovdje Marona, bit e mu promukla lira, zanijemit e Ciceron, stavi li ga ovdje. Bila je to samo djelomino istina, bilo je to pretjerivanje, jer su upravo dramatine i neeljene okolnosti poticale esmikog da se kao pjesnik odvoji od neizraajnih i abloniziranih talijanskih humanista koji su povjerovali da su akademije, kole i dvorovi jedina stvarnost pa su odvojeni od ivota bili zaboravljeni im su se utiali oduevljeni, ali blazirani aplauzi. U taboru preplaeni i bolesni Ivan esmiki pjevao je stanje koje mu je bilo najprirodnije, stanje boli i svijest o kratkoi ljudskoga vijeka. On koji je u pjesmama suvereno osjeao vjenost i beskonanost bio je u svojoj nutrini najblii stanjima straha: Bogovi okrutni, zbog ega vam toliko skrivih? to vam kod mene nije tako po udi? Ako mrzite zloine, uklonite krvave ete

112

Razbojnika, smlavite tisue lupekih ljudi! A spasite mene, Febova poklonika tiha, Barem dok mi jo pjesme lete bijelim svijetom... Osjeam, ivotu mome kraj se pribliava, Bilo sve slabije bije, dah mi vene. O bregovi, o livade bujna, o nebesa plava, O izvori bistri, o ume zelene! Dakle ja vas ostavljam skupa s danom bijelim, I od mene e ostati samo imena pusti zvuk. Avaj to uza me nema brata ni premile mi sestre, Da mi zaklopi oi i u vjeni me poloi muk. O koliko si ti sretnija, majko moja mila, Koju prije mene sustie zadnji as. to bi ti sada radila kad bi tu prisutna bila, Ili kad bi o mojoj smrti naglo stigao ti glas? Brzo, to prije donesite mi ploice votane Da zadnje na njima elje zabiljeim sad. A vi, prijatelji, umrlome podignite humak Na mjestu gdje buja trava i rosi hlad, Gdje su zelene livade i lisnate gore... Bio je esmiki pjesnik samoe koji je u stihu jednom ak zamolio kralja da mu, ako ve to eli, sve oduzme ali da mu nikako ne dira u samou. Okolnosti visoka poloaja nisu Ivanu esmikog dopustile da u samoi i miru provede svoj inae kratak ivot. On koji nije volio ni ratova ni vojske primio je tako 1465. zanimljiv kraljev nalog. Postavljen je za zapovjednika monoga vojnikog zdruga i poslan u misiju traenja pomoi na talijanskim dvorovima. Dogodilo se tada u Pannoniusovu ivotu neto posve paradoksalno. On koji je prezirao ratove naao se u prigodi da kao vojnik, na elu arolike ete, ostvari veliku i trajnu udnju i posjeti Italiju. Jahao je esmiki ispred 300 konjanika iz Budima u Mletke pa onda dalje kroz najvee talijanske gradove sve do Rima sa zadaom da ondje u monih vladara ishodi pomo u obrani UgarskoHrvatskoga kraljevstva od turske opasnosti. esmikome je ta arena eta posvema dobro dola da se kui vrati s nekoliko kovega knjiga i rukopisa, a uz to se vratio na mjesta na kojima je neko kao mladi doivljavao divljenje, vratio se u drutva gdje se osjeao nadmonim i gdje se po drugi put u njemu raala energija do tada uspavanih stihova i umrtvljene mudrosti. to se tie odnosa zapadnih saveznika naspram akutnog turskog pitanja Ivan je esmiki napisao sve to je mislio u savrenom epigramu o papi Piju II, umrlom na vojnom pohodu. U toj podrugljivoj pjesmi, ponavljajui pet puta vremensku oznaku dum to jest dok, dobio je esmiki ve u prva etiri stiha smisao i formu koja i do danas ostaje najotrovnijom srednjoeuropskom optubom pospane zapadne gospode: Dok Pio II. na Turke se digao, boj sveti spremao, Dok rat je ve bjesnio, a tromi skup gospode drijemao, Dok je Zapad i Sjever sav za predvodnikom hodio Dok je spremio brodovlje, dok digao jedra, da bi odbrodio... Boravak u Italiji bio je labui pjev Ivana esmikog. Slavljen i potovan, on je ondje opet doivio pljesak koji mu je kod kue nedostajao. Nisu njega impresionirala Gutenbergova pomina slova, nije bio od onih kojima bi trebala nepoznata i daleka publika. Bio je pjesnik zatvorenih sastanaka dvorskih i akademijskih, bio je pjesnik samoe i vlastitog puta. Ali sudbina kao da mu je odredila sve osim samoe. Godine 1469. postavljen je na mjesto slavonskog bana, i to zajedno s borbenim Ivanom Thurzom, gospodarom Medvedgrada ponad Zagreba. Daljnje okolnosti pjesnikova ivota nakon dolaska na uarenu bansku stolicu bile su munjevite, urotnike i tragine! Pjesnik je zajedno s ujakom skovao urotu protiv monoga Matije Korvina. to je to u opasnoj uroti traio njeni i boleljivi pjesnik danas nije lako odgonetnuti. Bila je to u svakom sluaju jo jedna u nizu eprtljavih hrvatskih pria o nasljeivanju. U nju je bio umijean poljski kraljevi Kazimir koji kao da i nije znao o emu je tu uope bila rije. Korvin je urotu brzo uguio u krvi, a esmikom je preostalo da se spasi bijegom. Krenuo je put Mletaka. Zaustavio se u Medvedgradu na dvoru svoga prijatelja Thurza, ali se tu razbolio i umro u 38. godini ivota. Na grobu su mu postavili epitaf to ga je inae sam sebi desetak godina ranije napisao dok je na bosanskom bojitu u taboru

113

oekivao skoru smrti. U tom epigramu stajalo je izmeu ostalog kako je na Dunav zaviajni donio pjesmu s boanskog Helikona. Ivan esmiki bio je najblii mediju starorimske lirike, ali taj ueni platonist bio je i meu najveim tovateljima Petrarke svojega vremena. Bio je petrarkist nita manje od Lorenza Medicija i fanatik platonizma, sljedbenik Ficina, i vjerovao je da je, kako jednom ree, svejedno na kojem jeziku pie. Jezik je za njega bio tek sredstvo da se iskau dublji i presudniji sadraji. On je izabrao latinski jer mu je to bilo najprirodnije i jer je to zapravo bio njegov materinski jezik. On je potovao sve jezike jer je njegov latinizam bio kozmopolitski, bio je od takve vrste da mu nije bilo mogue da za jezik svoje majke ili bilo koji drugi jezik kae da je skianje. Latinski mu je bio sredstvo kojim je dodirnuo zaviaj, ali i jezik koji mu je darovao golemu knjievnu batinu. Njemu je latinski bio jedini jezik i on se tim jezikom nije htio razlikovati od drugih, on im je uz pomo toga jezika elio biti slian. Taj jezik bio je sve to je on posjedovao. U tomu smislu malo tko mu je u njegovu vremenu mogao biti ravan. Dok su drugi pisali na latinskom kao na stranom jeziku kojim su se ponosili, on je pisao na latinskom koji mu je bio materinski jezik i za njega je to bila najprirodnija stvar na svijetu. On termine svoga zaviaja nije morao prevoditi u taj jezik. Petrarkin kult imao je svoje vrsto uporite u latinskoj poeziji Ivana esmikog. Bio je zahvalan sudbini to mu je omoguila da ivi u blizini Petrarkina groba u Arqui. Od Petrarke, najveega pjesnika ljubavi, preuzeo je esmiki sliku plamena koja je inae opsesivna u njegovu opusu. Slike vatra i zapaljenoga srca tom poudnom itatelju Petrarke naroito su bliske i on se lekoom dvorskoga trubadura poigrava toposima srca i plamena, vatre i ljubavi: Ti, to eli upaliti svjetiljku nonu, Ne trai kremen ni ognjita plam, Jer srce moje ljubavnim arom plamti: I svjetiljku u ti srcem svojim upalit sam. Pjesnikov je opus u anrovskom smislu vrlo raznolik i teko ga je sistematizirati. Pored dvije knjige elegija u kojima je esmiki dao oduka svojim depresijama i gorkim raspoloenjima, ostalo je u pjesnikovoj ostavtini i vie od etiristo izvornih epigrama te nekoliko panegirika u ast prijatelja, zatim epska mitoloka tvorba Eranemos ili pjesma o borbi vjetrova u kojoj se na nain ekloge nadmeu vjetrovi istiui svoje prednosti. Pisao je pjesnik i svadbene pjesme, a sauvani su mu i neki od prijevodnih pokuaja iz Homera, Demostena i Plotina. Preostalo je poneto njegovih pisama i govora, ali to su tek jadni ostaci iz neko bogatije korespondencije. esmikoga je ivo zanimala stvarnost u svim aspektima, tako da u njega na tematskom planu ima oitih asimilacija antikih predloaka, ali i suvremenih reakcija od onih na nebeske pojave do onih u kojima slavi Korvinove pobjede, kao to je ona nad grofom Drakulom koji je tek kasnije postao ozloglaenim kraljem svih svjetskih vampira. Jednu od svojih najambicioznijih duljih pjesama De rerum humanarum conditione napisao je Ivan esmiki jo za vrijeme kolovanja u formi certamena, to jest prenja. U tomu tekstu gnjevni Bog je na kozmikoj pozornici stavljen nasuprot majci i ve u prvim stihovima postavlja retoriko pitanje Zar ne vidite, dokle je ve dosrljao ljudski rod. Na taj upit Bog i ne pokuava odgovoriti nego sliku po sliku opisuje zla koja se dogaaju na zemlji i zaborav svih moralnih vrijednosti: Ve obiaji, zakoni svi i sva prava su odgnana, Vjera, ljubav i vjernost ona iz prastarih dana. Pokolji, ratovi bjesne, krv obilno zemljom lije, Od vlastite djece roditelj siguran vie nije. Skrivi meu se zakone ovjeanstvo se srazi, I sve obrnuv naglavce u propast svoju gazi. U nevaljalstvu zemlja tone, ve visi samo o niti, U sav ljudski rod u bezdan strmoglavo hiti. Nas niti znaju nit vjeruju, da u nebu ivimo sada, Niti da vladar postoji, koji nad svim nebesim vlada. Preziru sile nebeske, svak paklu se ruga i psuje, I recite, tko li na zemlji mo nau i volju tuje. Humanistiki Janusov bog to s Olimpa govori tekst o obrnutom svijetu estoko se gnjevi, tako da ga tijekom cijeloga drugoga dijela pjesme smiruje majka koja nudi razloge za nadu svjetskoj boli i zlu. To da na svijetu postoji i neto to sam Bog nije stvorio, neto to mu je izilo iz ruku est je motiv u humanistikih pisaca i to ne samo u Italiji nego je i u njemakim izdanjima bio omiljen motiv Boga koji vodi dispute sa sebi

114

bliskim osobama kao to je majka ili se prepire s posvema oprenim likovima kakav je Lucifer. Iako je originalnost ove poeme o ljudskom udesu tanana, ona je najstarija hrvatska realizacija Bojeg kontrasta na temu pokvarenosti svijeta. Ivan esmiki bio je najsnaniji glas one internacionalne dvorske melase to je nastanjivala budimski dvor a u kojoj su bili ravnopravni i Maari i Hrvati, esi i Poljaci, Rumunji i Srbi. U tomu svijetu Slavonac Ivan esmiki bio je najsjajniji um. Uvuen u svoju samou, plah, ali eljan vanjske potvrde, njean ali urotnik, kritian prema autoritetima, ali biskup, on je mreu svoga pjesnikoga glasa razapeo izmeu kratkih pjesama, u kojima je u samo nekoliko stihova uspijevao ukazati na paradoksalnost svoga vremena, do dugih eleginih tvorbi u kojima je njegova depresivna narav najuspjenije pronalazila svoj oblik. Bio je lirik kojemu antike muze nisu zastrle osjeaj osobnosti ni osjeaj za vrijeme. esmiki nije izbjegavao jake slike jer je vlastitu ivotnu ranjivost jaao u pjesmama. Bio je i biskup i ban i urotnik, a ostao je da bude samo pjesnik. Premda je bio zaljubljenik u antike, esmiki je u rugalici nekom ljubitelju starih knjiga koji mu je kazao da su mu od njegovih ipak milije pjesme antikih pjesnika, poruio da to ne moe biti istina jer da je ljepe ono novo to se stvara. Da bi svoju tvrdnju jo i pojaao, poelio je ljubitelju starih knjiga i svom kritiaru ovo: Da s tobom ne legne lijepa Poliksena, Nego Hekuba, ne starica vie, nego kuja ljuta, Ta grdobna trklja, prebuna to, barama opkoljena, Po zvonkim obalama zavija i krguta. esmiki nije bio od onih koji bi plakali zbog Hekube. On je patio zbog Poliksene jer on je bio i Petrarkin ak. Bio je prvi hrvatski pjesnik modernog duha. Jakov Buni epiar leoninske renesanse Generacija ranih dubrovakih neolatinskih pjesnika stasala je u posljednjem desetljeu 15. stoljea u doba u kojemu su na dubrovakoj koli i u javnom ivotu djelovali galsoviti humanisti Daniele Clario, prijatelj Alda Manuzija, Ilija Crijevi, uenik Pomponija Leta, i Juraj Dragii, branitelj Pica della Mirandole i Girolama Savonarole, koji su svojim autoritetom i zamjernom naobraenou pridonosili podizanju opih kulturnih i umjetnikih standarda u Gradu. Znatna je bila cirkulacija najnovijih humanistikih izdanja u tadanjem Dubrovniku a bile su obilne i narudbe u venecijanskih ili njemakih tiskara, pa su ak i istrani suci ne jednom u tom vremenu morali voditi rauna o kraama i nestancima knjiga. Afinitet drave za knjievni rad njezinih podanika nije izostao. Vidljiv je i u izravnoj financijskoj pomoi to se dodjeljivala nekim izdanjima, a nazire se i u posvetama koje su zauzvrat veliale senat i knezove. Gotovo svi latinski pjesnici prve generacije bili su potomci najuglednijih dubrovakih vlasteoskih kua. Rodovi monih Pucia, Bunia, Benea, Crijevia i Guetia dali su barem po jednog latinskog pjesnika toj prvoj humanistikoj generaciji. Velika zastupljenost vlastele u knjievnom ivotu smanjila se dodue u prvoj polovici 16. stoljea kada e knjievnom scenom dominirati sve odreda puani poput Vetranovia, Dimitrovia, Naljekovia ili Dria, a to e se zadrati sve do posttridentskih vremena, kada je dolo do ope restauracije staroga poretka. Rani dubrovaki neolatinski pjesnici, jer su i sami bili dio vladalakog dravnog aparata, namijenili su knjievnosti drutvenu funkciju prema kojoj ona nije tek solacium, utjeha, bijeg ili glas samoe nego joj se pridaje kad god je to mogue i reprezentativna, gotovo diplomatska uloga. U tomu novom organskom odnosu drutva i knjievnosti prednjaio je pjesnik i trgovac Jakov Buni. Dok se njegov vrnjak Ilija Crijevi trudio da u dubrovakoj sredini osigura to bolje mjesto za studia humanitatis, Buni se trsio da uz pomo knjievnosti na latinskom jeziku, a izvan granica svoje zemlje podigne ugled svoga grada kojemu je taj novoosvijeteni patricij bio i peterostrukim knezom. Jakov Buni, koji je roen 1469, trgovao je u mladosti dijamantima i sagovima, proputovao velika prostranstva od Baleara i Egipta do talijanskih luka, a kolovao se u Padovi i Bologni. U Rimu je boravio oko 1500. kao ve iskusan ovjek, a vratio se otamo zgroen niskostima koje su prijetile da ugroze kranstvo irom Europe. Za rimskoga boravka Buni je dao tiskati svoju prvu knjigu De raptu Cerberi, mladenaki ep koji je inae najstarija tiskana epska cjelina u hrvatskoj knjievnosti. Podijeljen je taj spjev u tri pjevanja koja se po imenima Gracija zovu Aglaia, Thalia i Euphrosyna. Herkul je u Bunievu spjevu podzemni viator koji u Plutonovu carstvu pobjeuje sve napasti da bi na kraju oslobodio i Tezeja, a na vanjski svijet izveo mitskoga psa Kerbera. Bunieva epska pjesma u svojih 1.006 heksametara pjeva poziciju onih koji su se nali pred paklenom propau i koji se trude da iz

115

pakla izau i uskrsnu. Bunievi podzemni stanovnici ne vraaju se iz podzemlja s katalogom uasa koji e podastrijeti itatelju na nain srednjovjekovnih podzemnih putnika. Buni je blii Platonovoj slici ovjekova puta kroz tunel kojemu na drugoj strani ipak postoji svjetlost koja e viatora zaslijepiti. Svoje djelo taj je napredni ovjek odmah tiskao pokazujui da su se vremena promijenila i da je tiskarstvo postala prirodna stvar, posebno u sluajevima kada se uz pomo knjievnosti eljelo poveati teinu vlastite biografije i vanost svoje zajednice. Da su Jakovu Buniu bile dobro poznate sve retorike i poetoloke zamke antike knjievnosti, pokazao je u svakom stihu svoga prvenca. Taj dobro integrirani humanist nepogreiv je u izboru metafora i poredaba, kataloga i parafraza. Dok pie, ima on pred oima cjelokupnu antiku klasiku koja kao da se za toga Dubrovanina izdizala visoko iznad horizonta koji mu je zbog te izdignutosti bio lako vidljiv i kojim se s lakoom sluio. Za bunia Herkul je figura Christi pa pjesnik zato i naglaava kako je Herkulova pozicija jednaka onoj to su je u humanistikih autora imali Orfej, a donekle i kristoliki David. Da bi alegorezu svoga epa o Herkulu i njegovu psu Kerberu jo vie istaknuo, nije se Buni zadovoljio samo prvotiskom svoga epa niti njegovim kasnijim pretampavanjem nego je drugom i malo promijenjenom izdanju pridodao novi veliki ep o Kristovu ivotu koji je dao tiskati u Rimu, gdje ga je u pravoj diplomatskoj misiji 1526. osobno predao papi Klementu. Pievo zanimanje za papinski dvor, te diplomacija uz pomo vlastitih knjiga nije dovoljan razlog da se toga pjesnika naknadno proglaava kranskim humanistom. Treba biti svjestan, a to je naroito vano dok se govori o humanistima, da kranstvo i pobonost nisu bili nikakav izum, a ni vlasnitvo srednjega vijeka. Kazati da je Buni zbog epa o Kristu ili zbog isticanja alegoreze Herkul Krist pisac nekoga fantomskog kranskog humanizma, bilo bi isto kao kada bismo govorili da su u ono vrijeme za razliku od Kopernika postojali i kranski astronomi ili kao kad bismo rekli da je u ono doba postojalo neto to bi se nazivalo katolikom matematikom. Humanizam u Italiji i u Hrvatskoj jedna je te ista filoloka, kulturna i pjesnika aktivnost pojedinaca koji su se svi odreda, i to bez iznimaka, osjeali pripadnicima katolicizma. To to su jedni tu pripadnost iskazivali argumentima koji su pripadali povijesti Crkve, dok u isto vrijeme drugi nisu imali potrebu da te emocija javno iskazuju i naglaavaju, nije razlog da se proglasi kako su i u Hrvatskoj postojala dva humanizma, jedan ispravan a drugi krivovjeran. nema razdiobe koja bi humanizam raspolovila na dva humanizma. Zbog toga je i bilo mogue da vanjski oblici pobonosti biskupa i pjesnika Ivana esmikog budu mlaki i slabo vidljivi, a da zajedno s njima supostoji ar pobona laika kakav je bio pjesnik, trgovac i diplomat Jakov Buni. Bilo je tada mogue da katoliki sveenici imaju ene i prilenice i djecu, a opet je u isto vrijeme bilo mogue da laici poput Marka Marulia budu na glasu zbog svoje uzdranosti i pobonosti. Jakov Buni najmanje je pogodan da se na njegovu primjeru prepoznaju dva oprena humanizma. U njegovoj dui dva pola istoga humanizma i jednog te istog oduevljenja za antiku koegzistirala su tako da ni jedan nije ometao onaj drugi. Jakova je Bunia zanimalo kako da uz pomo svoga talenta slaui latinske stihove postigne bolji glas za se i svoju domovinu. Jakov je Buni krizu svoga vremena posvema tono locirao. Odlazei sa svojim knjigama u Vatikan odlazio je on na pravo mjesto krize i morala i duha. On je stihovima samo htio razrijeiti tu krizu. Buniev ep De vita et gestis Christi ima esnaest pjevanja s vie od deset tisua heksametara pa je po svemu ambiciozniji od prvog Bunieva spjeva o Herkulovu putu u podzemlje, iako bi veliki pjesmotvor o Kristu bilo mogue doivjeti i kao golemu pouku o alegorezi prve pieve knjige. Ep o Kristu organiziran je u devet aneoskih zborova i sedam darova Duha Svetoga, a tijekom pripovijedanja pojavljuju se jo i brojni aneoski korovi koji emocionaliziraju grau to je Buni na sinoptiki nain preuzima iz evanelja. Buni ni jednim kompozicijskim odmakom ne naputa kronologiju, ali ga kauzalnost nije liila potrebe da uz pomo, iz Vergilija posuenih figura i slika, proiri svoj pjesmotvor, naroito u prizorima koji su svojom dramatinou pozivali na irenje krtog i izvjetajnog biblijskog tiva. U tomu se smislu izdvajaju opis pokolja nevine djeice, a jo vie opis Isusove smrti, koji je u Bunia poprimio razmjere kataklizme cijelog kozmosa koji se rui oko uzviena sredinjeg prizora u kojemu jedna ena, sama i u crnini na Olimpu, a ne na Golgoti, oplakuje mrtvoga sina. Buniev se ep u svoje vrijeme sviao dvorjanicima na papinskom dvoru, a pohvale to ih je pisac dobio nisu bile kurtoazne ve su proizlazile i iz ukusa onodobnih itatelja kojima nije bio stran sinkretizam religija i mitologija. Oni nisu Buniev epski sinkretizam oditavali kao nasilje nad ukusom nego kao dodatnu kvalitetu u Novom zavjetu ponuenoga svijeta. Buni je bio duboko uvjeren da je njegov ep uzorno katoliko tivo, da je pravi lijek za otvorene rane to su ih na tijelu vjere otvorili Borgia, protestanti, kalvinisti, nikodemisti. Buni je pruajui 1526. papi u ruke svoj ep o Kristu te alegorezom provieni stari spjev o Herkulu, povjerovao olakim obeanjima da e mu se djelo prevesti i na jezike dalekih naroda kako bi se vjernicima pored Svetog pisma ponudila i pjesnika prikazba Kristova ivota. Bila je to jo jedna tlapnja o tomu kako su pjesnici potrebni ideologiji. Ali izvan logike praznih monikih obeanja, Buniev ep o Kristu jako se sviao suvremenicima. O razmjerima tog uspjeha najbolje govori to da da je

116

inae udljiv i strog a u Italiji slavan ibenanin, Ivan Polikarp Severitan, oznaio Bunia sjajem Ilirije i slavom Dubrovnika. U drugim okolnostima bio bi Jakov Buni postigao i vie. Dogodilo se naime da je samo devet godina nakon to je Dubrovanin svoj ep predstavio u Vatikanu njegov vrnjak Talijan Marco Girolamo Vida, ovjek vrlo blizak glavnim rimskim oltarima, a i pjesnik vjetiji od Bunia, napisao veliki ep o Kristu koji je u nekoliko sljedeih desetljea dobio sva priznanja i esto bio koriten u obnoviteljskom crkvenom pokretu kao uzorno djelo. Nakon to je drugome pripao status slubeno priznate pjesnike interpretacije Kristova ivota, Bunia su na papinskom dvoru ubrzo zaboravili oni koji su mu malo prije srdano pljeskali. Zaboravilo se i da je Dubrovanin svojom trgovakom pameu vrlo rano shvatio neke vane tendencije vremena, ali i granice humanistike knjievnosti. Zaboravilo se da je on, sluei dva "gospodara" shvatio bit mnogih buduih knjievnih i ideolokih naloga. U tomu smislu njegova Muza je uranila pa je i njegov zelotizam bio mnogo blii aru onih koji su ivjeli pola stoljea nakon pjesnikove smrti nego njegovim vrnjacima. Bunieva pobonost, onako kako je iskazana u njegovim epovima, i to posebno u onom o Kristu, jednom je od iskrenijih humanistikih pobonosti u hrvatskoj onodobnoj knjievnosti i ona je toga pisca nesvjesno dovela do Erazmova naela o tomu da se pred tugama i nevoljama svijeta, i to tek onda kad se uvjerimo u ispraznost znanja i mudrosti, najbolje okrenuti molitvi i pobonosti. Bio je i to jedan od odgovora na otvorena pitanja vremena koje uza sva svoja snana poganska nadahnua nikada iz kategorija knjievnosti nije dovodilo u pitanje temelje kranstva. Uostalom uz pomo antike poetike i prolosti Jakov je Buni shvatio svoje ljudsko mjesto, a o onome to nije shvatio taj Dubrovanin nije ni pitao. Ostat e Buni zapamen i kao tvorac najljepih maritimnih slika u starijoj hrvatskoj knjievnosti. U oba Bunieva epa more je natopilo mnoge stihove, a opise oluja i mornarskog straha ispisalo je pievo osobno iskustvo trgovca koji je prevozei dragulje prebrodio mnoga stvarna juga. Ako je suditi po njegovim marinama, onda su se upravo pred velianstvom mora zaustavili mnogi Bunievi stihovi koje je taj sposobni ovjek ipak na kraju zaboravio napisati: Oblak se nadvije nad puinom, voda jei od oluje, a nemirni se valovi vrtoglavo propinju i otimlju vjetru brodske krie i napete konope i jedra mokra od uskljualih valova. Pramac sijee valove... as se laa die i visi na valu, as se rui i pada s vrha vala, te naizmjence s jedne i druge strane zahvaa i izbacuje silnu vodu. U sumraku se pjene valovi i juni vjetar zvidi. Mornari sve vie i vie viu, kripe konopi, bjesni budna smrt... Tako Buni u svom epu o Kristu parafrazira evanelista Mateja koji o istoj oluji zna samo ovoliko: I gle, oluja velika postade na moru da se laa pokri valovima, a oni spavae. U razlici dviju oluja smjestilo se itavo Bunievo knjievno iskustvo, koje je na dubrovaki nain uzimalo malo za dobiti puno, to je moda dobar trgovaki recept, ali u poeziji ne koristi ba uvijek. Damjan Benea i Matej Andreis pedanti i dvorjanici Damjan Benea, kojemu je uitellj na dubrovakoj koli bio Ilija Crijevi, a najvei knjievni uzor Jakov Buni, rodio se 1477. Nije poznato gdje je u mladosti studirao, godine 1514. boravio je u Francuskoj u Lyonu, gdje se pobrinuo oko tiskanja epa Punica starorimskoga pjesnika Silija Italika, a ini se da je tamo ljubovao sa Zannom, jer je Francuskinji koja se tako zvala posvetio najinventivnije svoje stihove. Benea je u svojoj generaciji bio svakako najslabiji pjesnik, to nije lako uskladiti s injenicom da je sauvani Benein opus i tematski i formalno vrlo razgranat i vrlo obilan. Bio je jedan od onih humanista koji se nikada nisu odvojili od formalne vjetine slaganja stihova, neega to se u ono vrijeme moglo nauiti u koli i to je bilo prate svakoga uenijeg ovjeka. Nedvojbeno je da se u Benee u koli probudio senzibilitet novopronaena odnosa prema prolosti. Tako je Benea, im je doznao da je u Rimu godine 1506. iskopana skulptura poznata pod imenom Laokoontova skupina, koja je inae pobudila golem interes humanistike javnosti, napisao hladni, ali za osjeanje vremena vaan epigram u kojemu s uzbuenjem opisuje realistinost skulpture da bi na kraju u dva posljednja stiha suho i birokratski zakljuio: Do sada je ovaj mramor, slava Roana, bio nepoznat; vrijeme koje je ovo djelo zatrpalo, samo ga je iznijelo na vidjelo. Beneine su se pjesme relativno dobro sauvale i zbog toga to ih je sam pisac za ivota redigirao i objedinio u zbirku, spremajui se da je, ukoliko nae interesa, tiska. Da interesa za njegovu poeziju i njegov neprohodni i dosadni ep De morte Christi uope nije bilo, stvar je posvema prirodna. Tko bi u razmjerno velikom opusu imao elje traiti zlatne niti? Bilo bi to doista kao traiti ih u plastu sijena. Toga je bio svjestan i sam Damjan Benea, koji je knjigu svojih stihova redigirao, ali je u tiskaru nikada nije odnio. Sve to mu je za ivota tiskano tek su tri epigrama objavljena u Dragiievoj knjizi De natura coelestium spirituum iz 1499, a dvije poslanice prikljuio je pisac onom lyonskom izdanju Silija. Njegova Poemata sastoje se od sto dvadeset epigrama, jedanaest ekloga, od kojih je etvrta posveena francuskom kralju Franji I. i bila je poziv na borbu protiv Turaka. U pjesnikovoj

117

ostavtini ima i jedanaest satira, zatim dvije knjige lirskih pjesama i jo nemali broj sauvanih prijevodnih pokuaja kao i omanja zbirka neuspjelih pokuaja na grkom jeziku. Da mu je poezija, a posebno ep s vie od osam tisua stihova, svim buduim naratajima bila pravo muilite, potvrdio je jedan od njezinih prvih pozornijih itatelja kada je, dodue u nepovoljnim okolnostima, boravei 1816. daleko od domovine i u karanteni na Malti, pokuavajui urediti Beneina djela, zapisao da su te pjesme pravo ludilo, to jest deliramenta. Ako Benei budunost i nije bila naklonjena, to ne znai da je i on u svoje vrijeme bio ivi pjesnik. ini se da je uvijek bio samo mrtav pjesnik. Nije se lako probijati kroz njegove rijetkom spretnou natopljene vjebe iz latinske elokvencije, kroz njegove drastine slike koje su ponekad tek nesvjesna karikatura pomodnog doivljaja antike batine. Takva je na primjer iz literature posuena i banalizirana pjesma o Orfeju sa slikom odrubljene Orfejeve glave koja pluta rijekom i ponavlja svoju tunu pjesmu. Ima u Beneinu opusu i manji broj posmrtnica u kojima je taj dubrovaki latinist opjevao smrt Ilije Crijevia i Jakova Bunia, koji su obojica odredili granice njegova pjesnitva. Ali svoje uitelje on nije uspio nadii ni u jednom elementu. Ostao je u njihovoj sjeni kao ivi primjer velikog oduevljenja to su ga spomenuti Dubrovani, a zajedno s njima i Juraj Dragii, probudili u Beneinom narataju Dubrovana. Ima u Damjana Benee, koji je pisao na latinskom a neto i na grkom jeziku, znatne srodnosti s njegovim vrnjacima petrarkistima i pjesnicima ljubavnih pjesama na hrvatskom jeziku kakvi su bili Dore Dri i Sigismund Meneti. I on je poput njih usvojio platonistiki nauk o ljubavi pa njegova latinska lira lako otkrije da je i njemu najmiliji pjesnik Francesco Petrarca, a najblii filozof u stvarima ljubavi Marsilio Ficino. I Benea poput tih svojih vrnjaka moli Amora da s tobolcem punim strijela prie njegovoj Zanni, da je rani, ali na kraju, kao to to u nespretnoga pisca esto biva, zavrava Benea njenu sliku potpuno suvinim spomenom tustog i izgorenog bika, koji je u pjesmu upao iz posvema drugog svijeta: Ona je kao dragi kamen koji se vezuje utim zlatom, ili kao rua to mirie u proljetnom vrtu, kada se svjee rascvjeta i stidno pomoli lice. to god ima kod sebe oruja, brzo ovamo upotrijebi plamenove skupa sa strijelama: iz jedne jedine bitke postat e slavnim pobjednikom. Ako je pobijedi i vrat joj sapne u okove, pa ako bi ona pristala sa mnom u zajedniki brani jaram, tusti bik kao rtva uinit e da izgore ukraeni rtvenici. U hrvatskoj ljubavnoj poeziji na prijelazu iz 15. u 16. stoljee iznimno mjesto ima neugledna knjiica latinskih stihova koja se tiskom pojavila u Veneciji 1502, a autor joj je bio Trogiranin Matej Andreis. Njegovo djelce posvema se razlikovalo od veine onodobnih Amoru posveenih stihova, najprije zato to pjesnik nije opjevavao vlastitu ljubav nego je elio uzveliati ljubav ugarskog, hrvatskog i ekog kralja Vladislava i budue kraljice Ane, kneginje od Candalle, keri Gastona II. de Foixa, a roakinje francuskog kralja Luja XII. Andreisov Epithalanium prigodna je knjiica kojom je hrvatski pjesnik uveliao doek mlade kraljice u Veneciji i najavio njezin trijumfalni put preko Modrue i Zagreba do kraljevskoga prijestolja na Dunavu. Andreisova svadbena pjesma ima oblik poeme i u njezinu 451 heksametru pojavljuje se na poetku Himenej najavljujui zlatno doba, a onda jo i Venera, koja na nain uobiajen u eklogama alje svoga sina Kupida da rani kraljevo srce. Vladislav zatravljen alje odmah poklisara da pozove Anu, koja zaraena istim ljubavnim otrovom kree u susret zaruniku. Karlo Puci Gnezin Orfej Onoliko koliko je prigodnost svadbene poeme pomogla Andreisu da izbjegne pretjerani govor o vlastitoj ljubavnoj patnji, toliko je dobra upuenost u estetiku svoga doba pomogla Dubrovaninu Karlu Puciu da u zbirci Elegija napisanih de laudibus Gnesae puellae ispie najbolje ljubavne stihove onodobnoga hrvatskog latinizma. Pucieve Elegiae objavljene su bez oznake mjesta i godine, ali se na osnovi posrednih podataka zna da je to bilo 1499. godine. Knjiica se sastoji od samo etiri elegije, a svoju zbirku je Karlo Puci napisao slijedei iskustva antikih elegiara. Ta su iskustva odredila ton njegovih stihova, ali je

118

posebno u drugom dijelu zbirke vidljivo da je pisac vjeran sljedbenik nauka Marsilia Ficina o prevladavanju zemaljske ljubavi nebeskom. Ficinov golemi i u osamnaest knjiga rasprostrt spis Theologia Platonica de immortalitate animorum, koji je prvi put bio objavljen 1482. i u kojemu se autor bavio pitanjima besmrtnosti due, imao je velik utjecaj na liriku onoga vremena. Ficinova kristijanizacija Platona naila je na izvrstan odjek. Njegovi izvodi o besmrtnosti due i o ljubavi koja potaknuta ljepotom, a uz pomo kontemplacije, vodi pojedinca k najvioj viziji, to jest spoznaji Boga i njegove iste mudrosti, nisu bili lagana lektira. Ipak njihov se tekst u ono doba pojavljivao u izvodima i divulgacijama, tako da je Ficinov pogled na uzvienost ljubavi postao i temeljem onodobne europske lirike. I u Ficinovoj teologiji kao neko u Petrarke tjelesna i zemaljska ljubav postupno se pretvarala u istu ljubav prema neudatoj majci Gromovnikovoj, kako e Dubrovanin Karlo Puci bez imalo okolianja nazivati Mariju majku Kristovu. Ideja o tomu da se ljudska dua oblikuje i raste tako to se kontemplacijom i ekstazom postupno uzdie prema Bogu imala je teoretske pretee u srednjovjekovnim mistiarima, a praktino su te izvode iskuavali ve i trubaduri. ovjek, kako su vjerovali Ficinom potaknuti humanisti, bie je edno boanske vizije i kad se ve odlui k njoj krenuti, a taj put je ljudska sudbina, onda ima i mnoge naine da se priblii Bogu. Svi su putovi k Bogu, vjerovali su humanisti, povezani s aktiviranjem ovjekove dubine koja je posebno osjetljiva i aktivna u stanjima zaljubljenosti. Tu naoko jednostavnu koncepciju ljubavi i besmrtnosti due Karlo je Puci preuzeo u cijelosti. Njegovi su lusus amoris svojevrsno prepjevavanje Ficina u termine neolatinske poezije koju je Dubrovanin obogatio svojim izvrsnim stihovima. Roen u Dubrovniku 1558, bio je on ak stariji i od Ilije Crijevia te mu nije mogao biti akom. Sudei prema suverenosti kojom se kretao, kako u pravljenju latinskih stihova tako i u glavnim izvorima renesansne filozofije, vjerojatno je Puci dobio i neko solidnije kolovanje negdje u Italiji, o emu inae nema nikakvih vijesti. Pucieva vila Agneza, premda u pjesnikovim elegijama podvrgnuta platonistikoj kristijanizaciji, ipak je velikoduno dobila na dar ak prve dvije elegije, sve u svemu stotinjak stihova, u kojima su njezina tjelesnost a zaljubljenikova zaarenost ispjevane po mjeri suvremenoga petrarkizma tako da se ini kao da e i pjesnik poput Etne u svakom trenutku eruptirati: Gorim, bilo da oima moje promatra lice. Gorim, bilo da govori ili ti utihne glas. Gorim, bilo da rijei slae u blistavom skladu, gorim, bilo da hladnoj zemlji obara gled. Gorim, il' kad se smije il' suze ti teku niz lice. Gorim ili kad blag iz grla ti dopire glas. Gorim ili kad trag za korakom ostavlja brzim, gorim ili kad sama lagano povlai hod. Ili kad previe mrzi il' previe voli, gorim! Tako ivotu je mom dosudila preteka kob. O da tolike ne bih podnosio nevolje, ja bih volio vie u bunoj brzici postati kap! Opsjednutost Pucia i drugih Ficinovih sljedbenika unutarnjim iskustvom ljubavi, njihovo opsesivno naglaavanje duhovne bliskosti s drugim biima i spoznaja da je osjeanje te bliskosti zamjenica za boansku ljubav, svekolika je poluga njihove poezije. Pucieve su pjesme, u kojima se lako prepoznaju poticaji Tibula ili Propercija, a to je na svoj nain bio danak jezinom izboru, ipak najblie talijanskoj ljubavnoj poeziji Michelangela Buonarottija, Lorenza Medicija, Pietra Bemba, Kotoranina Jurja Bizantija ili hrvatskim kanconijerima Dore Dria i Hanibala Lucia. Svi su ti pjesnici, poput Karla Pucia, proli jednu te istu kolu neoplatonistike teologije ljubavi, samo to je Puci vie od drugih bio impregniran ikonografijom starorimske poezije, koju je on inae savreno asimilirao, pokazujui u svom malom kanconijeru upravo zaudnu odmjerenost. Toj odmjerenosti nee nakoditi ni zavrna slika u kojoj pjesniku po tijelu izrasta perje dok se sprema na zavrni let k Olimpu, kako on naziva boansko prijestolje, kamo se uputio nakon Gnezine smrti, osloboen poude i svjestan da je napokon stigao u blizinu besmrtnosti: Vie me ne mui kratka pouda, koja ne moe dugo trajati, nego strmoglavo uri propasti. Kao to iznenada cvjetna latica opada i nestaje ures sjajne boje, koji odnosi sjeverac ili vlani junjak ili jugo,

119

tako odnese Gnezi njeni ures doba teko i laka boljka. O oblika krhkog moje djevojke, o obilnih osmijeha i ala ispraznih kako sve to proe krokom hitrim!... Ne elim vie letjet s otrcanim perima, pripravljam se za nebo te naputam tlo, i najmanje u prebivati na zemlji nepostojan. Na prstima i rukama izrasta perje i krepak se pretvaram u hitra krila. Jer mjesta visoka vidjeti elim... U prostorima maloga Pucieva kanconijera smjestilo se svekoliko iskustvo tadanje ljuvene poezije. Tiskani u vrijeme procvata petrarkistike poezije i na hrvatskom jeziku, stihovi Karla Pucia zadobivaju dodatnu vrijednost. U njima se udobno smjestio estetski i filozofski program cijele hrvatske renesansne lirike kojoj je taj Dubrovanin, koji je umro 1522, dao cjelovit i samo naoko malahan prinos. Hrvatski jezik prve pjesnike kole Humanistika obnova interesa za antiku i latinski jezik, sa svojim kolama, akademijama i tiskarama, poloila je temelje modernijem knjievnom ivotu u Hrvatskoj. Pitanje narodnog jezika u obzoru humanistikoga latinizma samo je prividno bilo odloeno. Jer svijest o hrvatskom jeziku i njegovoj uporabi u knjievnosti nadilazila je sva geopolitika nasilja i kulturnu rascjepkanost. Humanistika knjievnost svojim tolerantnim i kozmopolitskim programom ponudila je poetiki normativni okvir u kojemu su se kretali prvi moderni knjievnici na hrvatskom jeziku. Generaciju dubrovakih petrarkista roenih sredinom 15. stoljea, zatim grupu pisaca okupljenu oko Marka Marulia u Splitu, te Hvarane roene osamdesetih godina 15. stoljea kao i Zadrane Zoranieva narataja, jezina norma zanimala je onoliko koliko ih je mogla pribliiti publici. Hrvatski su pisci kao temelj jezika svoje rane renesansne knjievnosti prihvatili govor gradskog obrazovanijeg sloja, ali su u knjievnim tekstovima obilno koristili i leksik, sintaksu te metriku starijih narodnih pjesama. U hrvatskih itatelja i pisaca ojaala je svijest da knjievni jezik treba da bude ona akavtina koju Marko Maruli naziva hrvatskim, i koja je u njega i u njegovih vrnjaka posjedovala otvorenost prema utjecajima drugih hrvatskih narjeja i mjesnih govora. Hrvatski jezik te prve knjievnosti nije bio autentini, u ovom sluaju akavski dijalekt u svojoj punini i potencijalnoj normiranosti, nego je od sama poetka bilo poeljnim da svako sredite od Dubrovnika do Modrue, od Hvara do Varadina u prvotnu jezinu strukturu ukljui i svoje mjesne jezine osobine kao i sve bogatstvo leksika stranih jezika koji su se govorili u hrvatskim gradovima. U prvom modernom hrvatskom pjesnikom izrazu dolo je do prepletanja akavskih i tokavskih dijalektalnih komponenata, a na podruju sredinje Hrvatske ojaala je i trea kajkavska dijalektalna komponenta. Tako je sve vie i ee dolazilo do meudijalektalnih i meujezinih susreta, kako u pojedinanim knjievnim djelima tako i u itavim pjesnikim kolama, to je postupno poprimalo razmjere svjesnoga mijeanja dijalektalne melase i udealnu, ali stilski obiljeenu jezinu strukturu. U tekstovima renesansnih pisaca jo neko vrijeme u stilematskoj funkciji zadrali su se i staroslavenizmi preuzeti iz irilo-metodske batine srednjega vijeka. Dijalektalna raznovrsnost bogatila je hrvatski pjesniki jezik na svim njegovim razinama, ostavljajui svoj najdublji trag u sinonimici, tvorbi rijei i rimariju. Jezik moderne hrvatske knjievnosti, koji je od samoga poetka bio rezultat slobodna i neoptereena knjievnog ivota, primao je izravne poticaje iz knjievnosti ali joj je sa svoje strane uzvraao potencijalnom raznovrsnou. Regionalizam i fragmentiranost hrvatske politike i kulturne geografije imale su u jeziku svoj najvjerniji odslik. Od sredine 15. stoljea uao je jezik najstarije knjievnosti u svoju drugu fazu. Onu prvu obiljeili su starocrkvenoslavenski tekstovi. Prodorom svakodnevlja mrtvi jezik te opeslavenske matrice postupno se povlaio i gubio vitalizam. Tako se u Hrvatskoj, kao i drugdje narodni jezik afirmirao pored latinskog jezika kao jedini valjani temelj hrvatske knjievnosti. Ta promjena neumoljivo je razotkrivala retrogradnost pisaca koji su u rubnim, seoskim i samostanskim sreditima i dalje ustrajavali na hrvatskoj redakciji opeslavenskoga jezika. Njih je istisnuo zahtjev za prevalencijom govornih i dijalektalnih elemenata u knjievnim pa i u liturgijskim tekstovima kao i zahtjev za latinikim pismom. U svom deklarativnom obliku ti zahtjevi nisu nigdje zabiljeeni, ali su programski iskazivani u prvim hrvatskim pjesnikim tekstovima

120

nastalim u Splitu, Dubrovniku, Hvaru i Zadru tijekom 15. i 16. stoljea. Viejezinost gradskih sredina s paralelnom uporabom hrvatskog, talijanskog i latinskog jezika, a na sjeveru jo maarskog i njemakog, kako u javnim poslovima tako i u knjievnosti, potaknule su sa svoje strane uvoenje latinikog pisma kao temeljnoga slovanog sustava hrvatske knjievnosti. Od 16. stoljea latinica je dominantan medij hrvatske knjievnosti, dok e se glagoljica i irilica pojavljivati jo samo neko vrijeme, i to kao programska nostalgija u okviru novijih protestantskih pokuaja ili kao pragmatino sredstvo za bosansku evanelizaciju u vrijeme postkoncilskih katolikih akcija u 17. stoljeu. Hrvatskim ranim pjesnicima nije se ni u 15, a ni tijekom 16. stoljea nitko izvana potaknut geopolitikim ili religijskim zamislima upletao u pitanje norme i standardizacije jezika, nego je za njih vrijedilo naelo to ga je pjesnik Mavro Vetranovi ovako sroio u katren: A poetam es pogodi, neka slijede muu svoju, da na volju pjesni poju, kako hoe u slobodi. Raznolikost idioma i oblika, dijalektalna raznovrsnost i mijeanje razliitih jezinih slojeva nudili su hrvatskoj knjievnoj republici energiju i slobodu koju su najstariji pjesnici oditali kao jo jedan od izvora jezine i pjesnike ivosti. Razvoj hrvatskoga jezika bio je u to doba posvema u rukama knjievnika, svojih najboljih uvara, koji su uz pomo tog jezika, zasnovanog na svakodnevnom govoru gradskih sredina, stvorili prve hrvatske pjesnike kole, iji je tematski i sadrajni korpus u posljednjim desetljeima 15. stoljea bio iskljuivo petrarkistiki. Rani petrarkizam ili obnavljanje trubadurstva Ve od osamdesetih godina 15. stoljea nastaju prvi hrvatski kanconijeri u kojima se na nain vjetih talijanskih sljedbenika Francesca Petrarke opjevavaju ljuveni betezi. Drevnost dalmatinskih petrarkistikih radionica i njihova vremenska prednost pred mnogo veim i razvijenijim knjievnim sreditima Francuske i panjolske, Njemake i Engleske ne treba nas uditi. Hrvatske pisce poput Dore Dria, Sigismunda Menetia, Marina Krstievia, Andrije Zlatara i Jerolima Vidulia potaknula je geografska blizina Italije kao i intenzivni osobni kontakti s piscima i uenim ljudima s druge strane Jadrana. U Dalmaciji, prije nego drugdje u Europi, zapoeli su pjesnici prevoditi i imitirati ljubavnu liriku uz pomo koje se odgajala knjievna publika i utvrivao lirski emocionalni kodeks. Nema ni jedne vanije europske knjievnosti koja svoj pjesniki jezik nije gradila na ljubavnoj poeziji petrarkistikog nadahnua kojoj je Francesco Petrarca bio divinizirani utemeljitelj i ijem su se lovorovu vijencu svi klanjali. Ali dok je njemu kao bogu pripadala tek sveta nedodirljivost, dodirljivi su bili proroci italskog i Petrarkina lirskog koda koji su se zvali Serafino, Tebaldeo i Cariteo. ivjeli su oni preteito na junotalijanskim dvorovima i u svoje su doba uivali neizmjernu popularnost. Njihova nazonost bila je svetalijanska, pisali su liriku srodnu onoj kakvu je neko pisao Petrarca, samo to se ona u njih pretvorila u oblik povrne dvorske zabave, i igre, postala je pjevana pjesma koja se uz pratnju jednostavnih glazbala izvodila za vrijeme drutvenih sveanosti na posvema histrionski nain. Onako kako je bilo u Napulju i kako je bilo drugdje u Italiji, tako je bilo i u Dubrovniku. Svim petrarkistima ranoga talijanskog petrarkizma kojega su po Cariteu, inae Kataloncu, prozvali kariteanskim petrarkizmom, cilj je bio da zaude i zapanje stihovanim i muziki ugoenim dosjetkama. Njihova poezija budila je u sluatelja osjet ugode ponajprije zbog otkria navodno novog jezika i novih emocija. Oni su taj osjet nazivali meraviglia ili udo. udo njihove poezije bilo je akupunktura dosjetkom. Ti su pjesnici stekli glas posljednjih trubadura. Iako su ih nazivali petrarkistima njihov je petrarkizam bio samo generiki, i samo je u jednoj razini nastao kao posljedica lektire i oponaanja Petrarke. Repertoar njihovih pjesnikih slika i situacija, njihov pojmovnik i emocionalni naboj, nain na koji su denaturalizirali metafore, kao i sredstva kojima su ostvarivali idilinu atmosferu svojih pjesama, bile su rezultanta u jednoj europskoj pjesnikoj koli do tada svakako najire kontaminacije raznovrsnih utjecaja i starijih poticajnih slojeva. U svojoj kontaminativnosti i raznovrsnosti, premda su ti rani petrarkisti mnogo poticaja crpli i iz humanistikih iskustava, i to prije svega antikog pjesnitva od Tibula i Pindara, Propercija i Katula, Teokrita i Horacija, bila je poezija quattrocentistikog petrarkizma posvema antiklasicistika. Iako su prvi hrvatski petrarkisti bili vrnjaci najboljih latinistikih pjesnika, a neki su poput Dore Dria i sami pisali latinske stihove, to jo nije

121

bio dokaz da su oni veinom bili i ueni pisci. Poeziju prethodnika nisu studirali onako kao to e istom poslu prilaziti neto mlai pjesnici koji su ve u prvim desetljeima 16. stoljea zagovarali reformu i klasiciziranje dvorjanike i za njihovo uho neskladne trubadurske poezije. Pisanje ljubavnih pjesama na hrvatskom jeziku nije bilo ni kolnika vjeba niti je ta lirika svojim autorima bila neka vana socijalna legitimacija. Slaganje ljubavnih stihova na hrvatskom bilo je za njih izvor trenutne zabave i razlog za naklonost ena i prijatelja. U dvorjanikom okruenju talijanskih dvorova ta je poezija bila posljedica neto vrega profesionalnog ugovora izmeu gospodara i pjesnika, pri emu je potonji pristao postati maska koja je svoj glas posuivala knezu i njegovim dvorjanicima, i to tako kako je drutvena pa i ljubavna igra nalagala. Drukije bijahu okolnosti u Dubrovniku, Splitu, Hvaru ili Zadru, gdje je u nedostatku dvorova, petrarkiziranje bilo namijenjeno viim slojevima plemstva i graanstva i gdje je njegov socijalni naboj zavravao u relativno uskom krugu vrnjaka i vrsnica. Ne treba vjerovati da je taj krug u hrvatskim gradovima bio mnogo iri od najue zajednice prijatelja, ali je lako uoiti da su se stvari poslije, kada se produkcija razgranala i kad je ta lirika postala i mjestom homogenizirana nacionalnog ili komunalnog ponosa poneto promijenile. Tada se i nad tim pjesmama brusila svijest o jeziku koji je bio distinktivan za itavu nacionalnu zajednicu. Petrarkisti toga vremena, osim toga to su svladali barem temeljna znanja o antikom ljubavnom i idilinom pjesnitvu i to su upili osnovne pojmove antike mitologije, oslukivali su pozorno i ulinu popijevku i narodnu pjesmu ija su iskustva, ali ponekad i nepromijenjene cjeline unosili u vlastite pjesme u kojima su te varijacije pukih pjesama zvuale posvema svjee i mogle uspostaviti ambivalentni parodijski odnos naspram konvencionalnijeg okolia. Autobiografizam je bio vana osobina te poezije. On, razumije se, nije bio vidljiv samo u brojnim akrostisima nego je ta lirika sluila svojim tvorcima ponajprije kao terapeutsko sredstvo u stanjima zaljubljenosti, ali onda i kao moneta za stjecanje enske naklonosti. Uz to bila je ta poezija i svojevrstan spremnik ljubavne boli, koja je tim pjevaima due bila isto to ptici sipina kost. Svi pjesnici petrarkizma Quattrocenta detaljno su poznavali i Petrarkin Kanconijer, ali ono to su poznavali nisu uvijek i asimilirali. Stoga su esti njihovi prijevodi Petrarke, ali ne i vulgarizacije ili fragmentarne posudbe i parafraze iz njegova Kanconijera. Rani petrarkisti Petrarku su stavljali u razinu s antikom klasikom, zato, kad su mu se pribliili radili su to s klasicistikim strahopotovanjem, a kako klasicisti nisu bili, to su radije i Petrarku a i Dantea, ostavljali na distanci, daleko od svojih kontaminacijskih antiklasicistikih svjetova. Petrarkizam je tako bio ve u svom zaetku antipetrarkizam. Ranim petrarkistima stizali su poticaji i iz neoplatonistikih prirunika, najee iz Ficinove teorije o ljubavi, o spoznaji Boga, o istovremenosti dobrote i ljepote. Izravno ili u izvodima, katkada na osnovi prepriavanja, petrarkisti su taj neoplatonistiki doivljaj ene i ljubavi, mitologije i Boga ugradili u same temelje svojih pjesnikih svjetova. Kada su se jo tom kontaminacijskom fondu, u kojemu je bilo iskustava klasine rimske i grke lirike, izvornog Petrarke i Dantea, neoplatonistikih filozofskih spisa, narodne i puke pjesme, pridodali i suvremeni poticaji iz kruga junoitalskih strambotista, kakvi su bili Cariteo, Tebaldeo i Serafino, onda je potpuno jasno zbog ega je imitativni okvir ranoga petrarkizma bio jedna od najintegrativnijih knjievnih pojava onoga vremena i zbog ega je porodio pravu erupciju emocija koje su presudno odredile jezik i duh ljubavne poezije svih europskih naroda kroz budua stoljea. Petrarkizam ovih pjesnika nije znaio da je Petrarca bio i rodoelnikom njihova pjesnikog iskustva, jer su ovi pjesnici bili duboko svjesni da Petrarca ne stoji na poetku nego na kraju velike srednjovjekovne trubadurske kole. Zato, dok su se odreivali prema batini, nisu oni u njoj izdvajali Petrarku, nego su imali osjeaj da u svojim pjesmama obnavljaju cijelo trubadurstvo. Jezik najranije hrvatske petrarkistike poezije uza svu svoju latentnu uzvienost bio je najee tek redigirani jezik lonica i ljubavnog aputanja, govor pun eliptinih usklika i jednostavnih ljubavnih lai i izravnih ponuda. Pjesnicima poput Dore Dria i Sigismunda Menetia rekreirati Petrarkin duh nije ni padalo na pamet, njih spiritistike klasicistike seanse na nain humanistikih akademija nisu zanimale. Okruje njihove poezije bilo je okruje salona i none ulice, postelje i erotizirane trpeze. Oni su trubadurstvo rekreirali u novom socijalnom kljuu, pa iako su ivjeli u jeku klasicizma, klasicizam im je bio posvema stran. Vie od svega najavljivali su maniristiku osjeajnost, i to prije nego to je ona postala irokom europskom pojavom. Njihova poezija bila je spona izmeu srednjovjekovlja i postrenesanse, a svaki od njih bio je manje popularan od svojih pjesama. Kao autori bili su ovi pjesnici poput instrumenta za reprodukciju i kopiranje, a njihova tijela bila su pandani tiskarskim strojevima, jer su i ona poput mehanikih lutaka umnoavala rijei, emocije i ljubavne igre kao da su sve to listovi papira. U formalnom smislu poigravali su se oni s nekoliko jednostavnih oblika, meu kojima je strambotto, osmoretka, bio najjednostavnija i najea strofa onodobne poezije. Bio je u krugu kariteanskih petrarkista popularniji ak i od soneta, koji se u hrvatskih zainjavaca, kako je poneto tajanstveno nazvao te pjesnike Marko Maruli, nikada nije udomio. Uzroci otporu prema sonetnoj formi, koja je u itavoj starijoj hrvatskoj knjievnosti prakticirana tek u

122

nekoliko primjera, svakako su viestruki. Otpor sonetnim gipkim strofama pruao je dvostrukorimovani dvanaesterac, glavni stih hrvatskih petrarkista. Taj dugi stih s markiranim distisima svoju latentnu eleginost i sporost nije nikad uspio prilagoditi sonetnom strofinom povezivanju. I rimarij hrvatskoga jezika svojom je razmjernom oskudnou prisiljavao petrarkiste da se udalje od sonetne zvonkosti. Uostalom Talijan Serafino, koji je bio najpopularniji meu junotalijanskim petrarkistima svoga vremena i kojega su u Europi esto imitirali, nije vie od sto puta upotrijebio sonetni oblik, ve je prigrlio krau i pogodniju formu strambotta. Ljubavna lirika ranoga petrarkizma obuhvaa gotovo polustoljetni vremenski odsjeak koji je zakljuen u prvim desetljeima 16. stoljea, kada je Venecijanac Pietro Bembo proveo reformu petrarkizma, traei u silnom klasicistikom aru povratak na izvornoga Petrarku, povratak na sonet i uporabu uzdranije i dostojanstvenije slikovnosti. Potraga za izvornou i Petrarkinom klasinou nije zanimala te rane hrvatske petrarkiste. Njih je vie od svake majstorove izvornosti zanimao uinak iznenaenja i novosti ostvarenih slika i dosjetaka. Oko ene, njezine ljepote i ljubavnog jada smjestila se sva tematika renesansnih petrarkizama, kako onog prvog kariteanskog, tako i drugog bembistikog reformiranog petrarkizma. Dok su razlike meu njima bile ponajprije formalne naravi, u tematici se ta dva petrarkizma nisu nimalo razlikovala. I u ranih je petrarkista ve u potpunosti nestao srednjovjekovni trubadurski homoerotizam, pa su zato i u hrvatskih i u talijanskih petrarkista dominirali ofenzivni falusoidni muki i animalni simboli, a este su im bile i zaobljene vlane enske slike hladovina, jezera i pitomih pernatih ivotinja. Naavi se u sreditu te erotizirane i idiline poezije, ena je iz kategorija neoplatonizma doivljavana kao bie s potencijalnim boanskim razvojem. Ona je za te pisce u isti tren bila i Eva i Madona, i avo i aneo, uzvieni izvor ljubavi, ali i najnia njezina svrha. Ljubavni agens u ranih renesansnih trubadura koji su svjesno zaboravljali Petrarkinu liru bio je Kupido, ije strijele kroz te stihove lete na sve strane. Ali dok je Francesco Petrarca u svojoj ljubavnoj poeziji opjevavao iskljuivo stanja ljubavi i ekstaze, zanesenosti i boli, patnje i sree, dotle je novim pjesnicima potpuno izmaknuo taj najljepi sloj boanskoga Petrarke jer ono to su oni od toga Petrarkina svijeta jo mogli opjevati bili su tek izvanjski rituali zavoenja, opisi vanjskih znakova zaljubljenosti i brojne aluzije na obljubu. Opjevavali su prvi hrvatski pjesnici jednako kao i njihovi talijanski vrnjaci trenutke, ali ne i stanja, a onda kada bi pokuali odkrinuti nutrinu svoje zaljubljenosti pisali su najslabije stihove u kojima su ak i vatrogasci uz pomo rima pozivani da ugase poare srca koje vie ni rijeke suza nisu uspijevale smiriti. Sadraj te poezije gubio se u nemogunosti da se svijet pjeva kao jedinstvo rijei i stvari. Zbog latentne razdvojenosti izgovorenih stihova i stvarnog sadraja te su se pjesme nerijetko pretvarale u besmisleno i eliptino redanje rijei, u pjenu zvukova koja je gubila svaki dodir sa stvarnou. Manirizam je toj poeziji bio imanentan i njezini su tvorci bili prvi moderni pjesnici ispraznosti i ivota kao sna. Bili su opsjednuti trenutkom koji protjee poput vode, onako kao to se rijei u ovoj minijaturi Andrije Zlatara nazvanoj Dialogus vesele pred otkrivenom slobodom besmislene ljubavne akustike: "Ludos te, mogu re, dobiva nebore, ako mni da ute ljubavi tko more." Utei! utei! "Kamo?" Svud! "Ti li?!" Ja! "Ja?!" Da tko? "Mui!" Za "Ne govor'!" Govorim. "Ne reci!" Ne rei?! "Stoj mue!" Poi tja! "Ite to?" Ljuven pla u kom se vas morim. "A zato?" Jer mila dvorit mi ne bjee. "Da to bi?" Nje sila stvori mi to htjee! Sigismund Meneti pjesnik iz Ranjinina kanconijera Da je petrarkizam bio i igra, svjedoi i to to je skuplja najboljeg zbornika starije hrvatske ljubavne lirike Nika Ranjina imao samo etrnaest godina kada je 20. listopada 1507. na prvoj stranici svoga zbornika upisao prvi stih. Nastavio je on marljivo kroz neko danas ne sasvim definirano vrijeme, od moda vie od jednoga desetljea, upisivati u svoj zbornik pjesme Drieve, Menetieve i cijeloga niza danas bezimenih dubrovakih ljubavnih pjesnika. Bilo je u itko ispisanom Ranjininu zborniku podosta nemara mladoga prepisivaa, ima i pjesama koje su ak i po dva puta prepisane a mladi prepisiva obino nije uz pjesme zapisivao imena autora jer takvi podaci ni za njega, a ni za tu vrstu poezije nisu bili bitni. Autorstvo tih pjesama pripadalo je bogu Kairosu, bogu sretne prigode, a ta se ostvarivala svaki put kad bi neka od pjesama naila na svoju prigodnu ljubavnu aktualizaciju. Zato jednokratnost uporabe nikada i nije bila osobina

123

ljubavne poezije. Jezik ljubavi postojan je i na njegov najvaniji sloj ne utjeu ni mode ni petrarkistike reforme. Njegova se aktualnost snaila od prigode do prigode. Zato su uza sva ogranienja i dugove modi rani petrarkisti izgradili u hrvatskoj lirici jezik i slike od kojih e poslije polaziti svako novo lirsko, ali i ljubavno iskustvo. Zato su valjda mnogi njihovi rukopisi i izgorjeli zajedno s ljubavnim arom svojih kasnijih italaca. U zborniku Nike Ranjine najveu zastupljenost ima Sigismund Meneti roen 1457. u jednoj od tada najmonijih dubrovakih vlasteoskih kua. Meneti nije stekao standardno humanistiko obrazovanje viega tipa, premda je mogue da mu je uiteljem u Dubrovniku bio Tideo Acciarini, uitelj Marka Marulia i prijatelj Jurja igoria. Humanistiko obrazovanje nije naglaeno u Menetievu kanconijeru, a onoliko obrazovanja koliko mu je bilo potrebno za poslove u dubrovakim vijeima stekao je pisac redovitim kolovanjem. Ako je suditi po sudskim spisima, njegova pjesnika vjetina i nije bila jedini razlog zbog kojega su ga sugraani imali prilike dobro upoznati. On je naime u svoje vrijeme bio glasovit i po prijestupima koji su ga ne jednom doveli pred sud ili u zatvor. Silovao je tako i ranio jednom neku dojilju pa je zaradio est mjeseci stroge tamnice, a s dvadeset est godina sudjelovao je u krvavoj tunjavi u kojoj su ga proboli maem. U muevnoj je dobi pjesnik orujem napao nekoga Gundulia i teko ga ranio. Pored pisanja bavio se jo i trgovinom, i to ponajvie na Istoku, u turskim zemljama, ali po navadi onoga doba grijehe mladosti brzo su opratali te oni nisu Menetiu bili prepreka ni za najviu republiku slubu. Tako je jednom u poznim godinama izabran i za dubrovakog kneza. Nakon kune poasti 1527. nije ga vie bilo meu ivima. Njegov eksplozivan temperament i hedonistiki odnos prema ivotu razvide se i u kanconijeru, koji ima izvanjsku formu blisku Petrarkinu kanconijeru pa se poput veine onodobnih autorskih zbornika otvara pjesmom namijenjenom itatelju. Uobiajeno je da se u toj uvodnoj pjesmi petrarkisti pokaju za poinjene grijehe, ali je iznimno rijedak bio sluaj da bi se pisac, a Meneti je upravo to uinio, u uvodnoj pjesmi prijetio svojim kritiarima. estoki Meneti tu je iznimka te je njegov uvodni strambotto ispisan kao dobro sroena opomena buduim kritiarima da mu kad umre ne prigrizaju kosti: Koji ti sej pjesni, molim te veselo, tako ti ljuvezni, veseli tve elo. Ako to zaoh ja, ne prija' tuicu, odvrzi drau tja, vazmi ruicu. Toj li jur sad bolje ti more, ti tvori; oto ti jur polje: to umi, govori. A meni jur kosti prigrizat, uj, nemoj, da jo tej gorkosti ne utim uz trud moj. Menetievo upozorenje kritiarima neizravan je dokaz razvijena knjievnoga ivota onoga doba i svijesti o tomu da poezija moe biti i predmet kritikog miljenja, i, to je jo vanije, da se takav status moe pripisati i poeziji na hrvatskom jeziku. Iako mu je posljednja pjesma u kanconijeru posveena Bogorodici, pa je i u tomu njegov kanconijer posvema uredno komponiran, Meneti je vie od drugih pjesnika svoje generacije bio sljedbenik trubadura s napuljskoga dvora. Premda izvana kanconijerski oblikovan, njegov opus ne posjeduje nikakav unutarnji osjeajni razvoj nego je to pregrt pjesama u kojima se ponavljaju i umnoavaju jedne te iste ceremonijalne situacije. Sva komunikacija izmeu pjesnika i predmeta njegovih pjesama ritualizirana je i svedena na razvueno opjevanje zaljubljivanja i boli koju to stanje izaziva. Menetiev kanconijer cvjetni je vjeni iz tuega dvorita u kojemu su najvrednije one pjesme u kojima se osjea radost to se prvi put mogu imenovati ljubavni osjeaji u svom jeziku i to pri tome pjesnik moe istaknuti i svoj novosteeni drutveni status pisnivca: Kroahta diklice, ako e slaviti, ako e tve lice da slove na sviti, poteci sad hrlo, vee dni ne gubi, ter mene za grlo uhvativ poljubi. Zato sam oni ja za koga na saj svit od mnozih ime sja i cafti kako cvit; zato sam pisnivac i pjesni za tvoru od kojih jur vinac ljuveni zadvoru. Meneti u mnogim svojim pjesmama naglaava drutveni status svoga pjesnikog zvanja. Zbog toga on, koji zna da je kao pjesnik tek jedan od mnogih, esto u svojim stihovima navodi osobe iz antike

124

mitologije koje su same ili bili pjesnici ili su toliko glasovite da su postale predmetom najpoznatijih pjesnika. Popis tih osoba u Menetia je zamjetno irok te on tako izmeu ostalih spominje i Helenu i Kasandru i Feba i Dido, i Veneru i Tizbu, i Homera i sirene. Nema nikakva sustava u tim Menetievim repertoarima antikih mitolokih i pjesnikih osoba, ali je lako prepoznati pievu potrebu da onim to je u njegovo vrijeme pripadalo repertoaru uobiajene humanistike naobrazbe maskira svoj latentni antiklasicizam. Mitolokom Menetievom imenskom repertoaru posvema se ravnopravno prikljuuje i popis od dvadeset pet enskih imena koja etaju njegovim akrostisima. Menetievi promiskuitetni akrostisi samo su dokaz da je nastanak njegovih pjesama najee bio povezan sa stvarnim ljubavnim jadima i situacijama. Meneti je najlascivniji u krugu svojih suvremenika, to jo ne znai i da je njegova lascivnost ekscesivna i nepriguena. Ti prvi hrvatski petrarkisti, barem kada je o jeziku rije, jo su bili okrueni nevinou jezika, u kojemu ak i takve rijei kao to je bluditi ili pobluditi nisu u ono vrijeme bile stekle dananja posve seksualizirana znaenja. Seksualne su aluzije u Menetia visoko simboline pa se u njega taj kompleks razvidi u arhetipskim slikama kakve ispisuje njegova opsesija kosom, tom posvema nonom i avolskom slikom u njegovoj lirici. Meneti pored lascivnosti svojih zmija, koje na kraju uvijek otpoinu u krilu vile, zna sauvati decorum, sugerirajui zavidnu razinu svoga erotskog rafinmana. Nije Meneti bio samo pjesnik ljubavne fizike. Njemu je u najboljim pjesmama uspijevalo da jezikom dodirne i kemijsku supstancu ljubavi. U takvim sluajevima on se moda nije uspio probiti u dubinu ljubavnih stanja, ali je ipak znao u jeziku vjeto zaustaviti trenutak zaljubljivanja. Meneti zato i nije pjesnik ljubavi, on je pjesnik zaljubljivanja. U tom smislu posebno su mu uspjele one pjesme u kojima bezbroj puta rimuje trenutak u kojemu je ugledao voljenu enu, nazivajui taj tren zajedno s Petrarkom blaenim asom i hipom. Ono to razlikuje Menetia od Petrarke, a to ga potpuno pribliava njegovim neposrednim uzorima iz kruga napuljskih petrarkista, jest u tomu to su ti njegovi prvi pogledi uvijek opjevani kao posljednji. Meneti je tako pjesnik ljubavi na posljednji pogled. Krijesnice njegova erotizma ne traju dugo, ali za sobom ostavljaju osjet tuge i svijest o prolaznosti trenutka, kao to mu je to polo za rukom u prelijepoj albi stijenjenoj u klaustrofobini prostor neke uske dubrovake ulice na ijim se prozorima i odigrao ovaj as i hip: Zovijee zora dan, a slavno prolitje travicu drobnu van, zelen lis i cvitje, ja kad bih uhien od ove gospoje, ke obraz nakien u slavi vas poje. S jutra, dim, na prozor pogledat opah ja, ter tada na moj prozor u taj as pozri tja: meni bi viditi jo lipu ner vilu gospou sjediti u rucu pribilu. Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu niz bijelo ter grlo kosice sve prosu; na elu ostavi dva prama od zlata, ostalo sve zavi okolo, dim, vrata, da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip rukama zahitri na glavi venac lip; ozriv se jak jelin ter onas poe tja, ter gori ner pelin i emer ostah ja. U akrostihu ove pjesme potpisao je majstor svoje ime podcrtavajui i time voajerski karakter te pjesme o ljubavi koja se nee razvijati jer se pretvorila u iskru jednoga pozora. Menetievi su dvostrukorimovani dvanaesterci podijeljeni na troslogove, to im daje dra kratkih zadihanih cjelina, a njihove jednostavne rime najee se temelje na akavskom dijalektalnom tipu, koji pjesnik vjeto stilizira, ukljuujui u nj i brojne tokavske oblike koji su u Menetievo vrijeme sve vie dominirali svakodnevnim govorom Dubrovana. Premda je najvei dio Menetievih pjesama posveen mukama due i ritualima ljubavne igre, pjesnik nije bio neosjetljiv prema stvarnosti svoga vremena. Ima u njega tako i stihova o pinezima i o pokvarenosti svijeta, a ima u toga petrarkista i antipetrarkistikih pjesama u kojima se pjesnik, iskusni Don Juanov brat, u as preobrati u enomrsca koji sve zlo svijeta vidi u enskoj nestalnosti, njezinoj nezasitnosti i ei. Mizoginijski stihovi iz Menetieva opusa ne mogu potamniti tisue njegovih stihova u kojima se pjevajui o eni i njezinoj ljepoti pjesnik pravio da ne zna da svaka rua ima trn. Nad Menetievom poezijom uza svu njegovu razdraganost odjekuje i gromki Carpe diem koji kao da je iziao iz

125

stihova Lorenza Medicija. I Meneti je poput Firentinca pjeva boga Kairosa i majstor sjete koja i u njega nastupa odmah im proe ekstaza: Otide sunace, otide ljepota, otide srdace od moga ivota. Otide sva slava, otide vas ures i ljepos gizdava, sva hvala, as i es. Vano je Menetievo mjesto u razvoju hrvatskoga pjesnikog jezika. Premda su mu mnogi stihovi bili i ostali tek zamorno preoblikovanje jedne te iste grae, muenje emocija koje ne znaju pronai adekvatne rijei, ipak pjesnikova muka probijanja kroz jo neizraeni pjesniki jezik nudi neka od najerogenijih mjesta hrvatskoga ljubavnog pisma. Dore Dri dramatiar i poeta doctus Dore Dri, mlai Menetiev suvremenik pisac je cjelovitog, i vrijednosno vrlo odmjerenog kanconijera. Za razliku od veine svojih petrarkistikih suvremenika, bio je Dri poeta doctus, pjesnik nita manje obrazovan od onih suvremenika koji su prakticirali latinsku liriku u duhu rimske klasike. I Dri je pisao na latinskom jeziku, ali su se sauvali jedino njegovi hrvatski stihovi. Imao je Dore Dri vrlo dobro razvijen osjeaj za kompoziciju i unutarnji razvoj svake pojedine pjesme, volio je eksperimentirati s raznovrsnim lirskim i protodramskim anrovima te je u hrvatsku knjievnost inaugurirao i maskeratu i dramsku eklogu, a prvi je prakticirao dramatiziranu robinjinu tualjku. U hrvatski jezini medij prenio je i mnoga opa mjesta i repertoare klasine poezije. Nije sluajno humanist Juraj Dragii, kada je u svojoj neformalnoj akademiji-koli krajem 15. stoljea okupio dubrovake mlae pjesnike, posebno istaknuo duhovnu vrsnou Dore Dria, koji se inae rodio u Dubrovniku 1461. Ve i po socijalnom, porodinom i radnom ambijentu razlikovao se od veine hrvatskih petrarkista. Status klerika i korisnika obiteljskih prava upravljanja crkvenim dobrima u gradu i na otoku Koloepu donosio je tom puaninu stanovitu ekonomsku nezavisnost. Kleriki status sa svoje strane sugerirao je pjesniku poneto udoredniji ugoaj u najveem broju stihova. Dok su Menetieve drame prije svega bile zavodljive kokete, Drieva e gospa biti ponajee samo neharna i glavni joj je grijeh to se nije odve osvrtala na uporna ljubovnikova uvjeravanja. Klasina obrazovanost dala je Driu glavni poticaj da sastavi najstariji hrvatski katalog enske ljepote kojega je izradio na klasicistikom naelu triju glavnih boja i triju osnovnih dimenzija: Ima rusi kosi jakino zlate ice, hladak ih uznosi uz rajsko nje lice. Oh, crna dva vlasa, vrh oi uzvita, lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita! Oi nje jak zvizde gore u svitlosti, u njih su sve gizde i rajske liposti. Rumen cvit ruice tere dilj pribili cafti jo' na lice gizdavoj toj vili... Tanci su nje usti rumena uresa, slatku ri izusti jak romon s nebesa; a vesel smih stvori, sramom bez priroka, is biser otvori, ni lipi s istoka. Grlo nje pribilo bistro se prozire, prozre se jak vrilo gdi isto izvire... Tanka je, visoka, nitor joj ne lipe; Oto ju Bog stvori svrene liposti, ter ivot moj da gori ljuvenom kriposti, ter elim svaki dan sunano nje lice, jak jelin priedan kad eli vodice.

126

Ovakav repertoar nije Dore Dri posveivao samo enskom tijelu, njegovim bojama i oblicima nego je u kataloku formu na nain antikih pjesnika, ali i njihovih modernih imitatora, oblikovao i cijeli petrarkistiki bestijarij u idilinom utopijskom krajoliku: Ne samo loviku nu svakoj ivini, Da sve za tvu diku skladno se sjedini. Neka su opene sve zviri zemaljske I ribe vodene i ptice nebeske U toj slavi stei, vas si svit blaenstvom Da se bude rei drug s rajskim kraljevstvom, Gdi udno s grlicom sokoli miruju I meu drobnim pticam po dubju stanuju, Ni se boji smrti u toj zec travici Gdi su brzi hrti i vili slidnici, Oholi jo lavi tere zviri tvrde, Neka se ne pravi nejaih da grde. Kouta jo plaha po polju openu Da pase bez straha travicu zelenu, I jelin lagahti od lovac litnji dan, Bez sumnje da dahti gdi k vodi gre edan... esto i posvema nepravedno Sigismund Meneti i Dore Dri povezani su kao dioskuri koji su zajedniki utemeljili najstariju hrvatsku liriku. Navoeni su pjesnici zajedno kao primjer dva neindividualizirana glasa kojima blizanatvo navodno ne moe nita oduzeti. Ta je navada tetila obojici pjesnika, koji su bliski jedan drugom isto onoliko koliko se to moe kazati za bliskost bilo koja dva pjesnika njihove generacije. injenica da su njihovi kanconijeri svaki na svoj nain bili nosivi dijelovi Zbornika Nike Ranjine ne znai i da je u njihovo vrijeme ta dva pjesnika osim na Ranjininu pisaem stolu itko povezivao u neraskidivu vezu. Ono to Driev svijet pored uoljive obrazovanosti odvaja od veine suvremenika koji su u ono vrijeme pisali ljubavnu poeziju hrvatskim jezikom jest njegov precizni osjeaj za formu i uvoenje novih i neiskuavanih anrovskih predloaka. Napisao je tako Dore Dri najstariju hrvatsku maskeratu, u kojoj pjesnik poput magijskog proricatelja budunosti na imaginarnoj pozornici stvarnog pira pjeva nazonim pirnicima neku vrst zdravice: Gizdave mladosti i svi vi ostali, U ovoj radosti ki ste se sabrali, Jur ja sam po kom se dobra kob narie, Togaj ci svi mnom se, gdi priem, uzdie... Razlici svi ljudi, sve sunce t' obsiva, Na rados jur svudi svak mene priziva. Er iz mojih usti, to godir se ree, Sve nebo dopusti i sve se toj stee. Tim pridoh da ove ja vidim radosti Kej vas svit sad slove veselo zadosti, I da zna svak vas, er u navistiti, Ovdi za kratak as blagoslov estiti... Krostoj me svi milo sad ovdi sliite, Najlie ti vilo rumeni na cvite, Da bi uivala jak rajem zdruena Sve dni sva ostala naprida vrimena! Skrivajui se pod maskom buduih hrvatskih Sibila i Jeupki, progovorio je Dore Dri u ovim stihovima glasom dramskog pisca koji i u lirskoj pjesmi ima vrlo precizan osjeaj demarkacije prostora izmeu izvedbe i njezina sluanja. Drieva poezija u svom vanijem krilu bila je namijenjena javnom izvoenju. Jedna od takvih Drievih latentno dramskih tvorbi je i savreno komponirani monolog zarobljene vile u pjesmi udni san. U toj prstenasto organiziranoj oduoj pjesmi ve na samom poetku zaljubljenik se nakon more budi i pripovijeda straan san u kojemu je usnuo gusare koji su zarobili njegovu vilu:

127

Oh, kako ne umrih noas po polnoi, Ma u san kad uzrih gospoju tuj doi, Ka me je svezala kroz srce ranjeno I muke zadala s kih cvilim ljuveno! Svezav ju voahu gusari nemili, I ta njom truahu, da mramor procvili. U ruho pritamno pokriv se po glavi Iae tuj sramno jak ino meu lavi, A k zemlji snieno oima niae, Ter s molbom smiljeno trgovcem pravljae... im pjesnik stvori sve pozornike okolnosti toga sna, otvara se dugi Robinjin monolog usmjeren nevidljivim trgovcima koji zajedno s Robinjom i gusarima tvore dramsku trijadu koja e biti jezgra svih buduih dramatizacija srodnih motiva zarobljenosti i Robinjina osloboenja uz pomo jednom morekantske borbe, drugi put retorikog umijea, a katkad i kese dukata. Na pozornici Drieva dramskog sna nalaze se trgovci-osloboditelji, gusari-krvnici i Robinja, a Lancelot je pred prizorom koji je nastao na pozornici njegova sna potpuno nemoan i jedino mu preostaje da strah ukloni terapijom pjesme. Njegov je teatar scena unutarnjeg oka koje je ovdje napisalo jedan od energetski najivljih tekstova itava Drieva opusa. U udnom snu po prvi put stavljena je kazalina maska na neku scensku Robinju i po prvi je put ta maska stekla svoju vrstu ikonografiju i okruila se scenskim okolnostima koje e isti motiv pratiti i u mnogim mlaim varijacijama koje su u 16. stoljeu pisali Hanibal Luci, Mavro Vetranovi, Nikola Naljekovi i drugi hrvatski pjesnici. Konkretizacija prostora dramskog monologa u neko slavno kraljevstvo izravna je aluzija na slobodni Dubrovnik, a odbijanje zarobljenice da ivi meu gortacima i divljacima bio je Driev prilog omiljenom humanistikom kontrastiranju divljeg i pitomog, sela i grada. I vilino zazivanje djevianstva u toj pjesmi posvema je u skladu s njezinim porijeklom iz Dijanina mitolokog ljuvenog okruenja kojega se zarobljenica, poput neto mlae Lucieve Robinje, prisjea, alia tako da s prijekorom pamti one koji su joj se neko udvarali, a sad su je kad joj je najtee zaboravili: Ah, gdi su koji me dan i no sliahu, I na moje ime privirno sluahu, I koji pravljahu, za najmanji vlas moj Da se ne hajahu zlata ni ivot svoj; Ter blidi svu mlados s uzdahom trajahu, Za dobit mu rados, ku zaman eljahu. Gdi je njih um hitri, gdi im su zahvale, Ali su meu vitri kako san ostale? Ova Drieva petrarkistika samokritika onih koji su nekad "blidili", a sada su u stvarnoj nevolji zaboravili svoju vilu, nije u udnom snu izreena tek kao pjesnika igra nego je taj prisjeaj i tonom, a i sadrajem, bio uglavljen u kompozicijsko arite skladne cjeline u kojoj s posebnom teinom odzvanja Robinjina tualjka u kojoj se prvi put na hrvatskom jeziku uo pjesniki spomen dubrovake slobode i zavist onih "ki nijesu slobodni": Jur ta je dubrava tvrda u mramoru, Pod gorom gizdava, vei dil na moru. Mnozi joj zavide ki nijesu slobodni, Nje blago gdi vide tere mir ugodni. Dore Dri autor je i ekloge Radmio i Ljubmir, koja posjeduje mnoge osobine dobrog dramskog teksta, i to svakako ne samo zato to je prizor ostvaren kao razgovor dvojice psiholoki dobro karakteriziranih i posvema razliitih pastira, nego zato to se krhka dramska radnja ekloge dogaa na stvarnoj pozornici, a ne u snu nekog zaljubljenika ili u zdravici pirne maske. Driev tekst vrlo je srodan jednoj od Serafinovih ekloga u kojoj pastir Silvano, jednako kao to Radmio pokuava uvjeriti Ljubmira, pokuava urazumiti pastira Ircana da mu je "slid vile" posvema uzaludan trud. Ve od prvoga stiha demarkira Dore Dri u toj drami prostor gledanja od prostora igre kratkim pitanjem koje trijezni Radmio upuuje LJubmiru:

128

Moj dragi Ljubmire, to tuj meu knezovi? A ovce tve tire po gorah vukovi! Ke t' bjehu najdrae, ginu t', ja t' svjedou, Ta pusto bez strae mlijeko i psi lou. Ini po dubravi ovari stanuju Ter s igrom u slavi veselo miruju, A tebi ude se, ki te gnjiv tuj vodi I nevolja nese po gori i vodi? Ljubmir ne bi bio pravi ekloni pastir, a Dri ne bi bio dobar dramski pisac, kada ne bi na svako na sceni postavljeno pitanje dao i odgovor. A njegov je odgovor opis pastirova susreta s vilom kraj bistrog jezera pri studencu: Jer sebi protiva vidih pri studencu Gdi vila poiva pod vrbom u vencu... Kakva je uresa i rusijeh jo vlasa, Ke rukom rastresa niz bil vrat do pasa! Tuj sunce gorute mnih da je nje lice, A oi svitlue dvi zvizde danice. Grlo se prozrie jak bistar caklen sud, Po kom joj caftie lir bili odasvud. U bijelu koulju pritanku od vela Krasno t' se na volje bjee nadnijela. Tuj joj se zaudiv, bih kako taj kami, Ter eljno nju udiv, rekoh joj s grozami: Aj li si sletila s nebesa od sunca? Aj li s' tuj isplila iz bistra kladunca?... Tuj skoih k njoj hrlo, hitiv se jak sokol, Da rukom nje grlo opkolim okol, Nu bra bi vjetra prida mnom dalei, Ter laka i hitra na me se izbei: Mo nad mnom ni dana ljuvenoj jur vlasti, Nu ista Dijana mnom vlada u asti. Pastiri koji razgovaraju o ljubavi u Drevoj eklogi razumljivo nisu Vlaii koji bi se u prostoru scene osjeali nelagodno. Oni su odslik publike same, oni su njezino idealizirano zrcalo. Oni su umnoeni pastijeri iji preciozan dijalog ima humanistikih posudbi, ali i odjeka Serafinove ekloge, ali najvie od svega zvunih i nekonvencionalnih stihova. Premda nema razvijenije dramske radnje, premda se u njoj ne pojavljuje enski lik, ta je Drieva ekloga imala u sebi sve elemente koje e u sljedeih nekoliko desetljea oblikovati popularan dramski anr renesansne knjievnosti, pastirsku igru, kojoj su Marin Dri, a kasnije i Torquato Tasso, podarili klasine primjerke u Tireni i Aminti. U Zborniku Nike Ranjine nalazila se i anonimna i malahna dramska tvorba koja je inae prijevod napuljske scenske igrarije Antonija Rica o Veneri i Kupidu. Napisana za pirnu prigodu, ta je scenska igra prvi hrvatski dramski tekst u kojem se enska osoba pojavljuje na sceni in personam. U taj mjestimino nejasan prijevod talijanske mitoloke drame ukljuen je i jedan od rijetkih soneta onodobne hrvatske knjievnosti. Usporeen s dramskim nabojem ekloge Radmio i Ljubmir, taj je tekst i kao prijevod i kao predloak posvema inferioran. Radmila i Ljubmira pisao je autor s finim osjeajem za dramsko, to se najbolje vidi u zavrnim stihovima u kojima na praznoj sceni ostaje sam zaljubljeni Ljubmir. Kada se tako nae sam "meu knezovi", uplai se Ljubmir onih koji ga promatraju iz gledalita. To je trenutak u kojemu je prvi put neki dramski lik na hrvatskoj sceni otkrio sam sebi svoju scensku dvostrukost. Tog su se novog osjeta i lik i pisac uplaili, shvativi dvostruku i dijabolinu narav teatra, osjetivi i razumjevi da prestanak igre i scenske iluzije znai povratak u stvarnost. To je trenutak u kojem se postavljaju najdublja pitanja o ovjekovoj egzistenciji, i kada jo jedino preostaje pozvati blinje tijelo uzvikom: "Radmile, Radmile, kamo toj utee?" Pozornica koju je Dore Dri stvorio imala je sve elemente modernih europskih scena, bila je i zrcalno uspostavljena prema publici, a aktere je plaila njezina ispranjenost.

129

Doru Dria ponajprije valja cijeniti kao najvanijega anrovskog inovatora u cijeloj njegovoj knjievnoj generaciji, ali se ne moe umanjiti ni Driev prinos zapisivanju starijih narodnih i pukih pjesama te njihovu ukljuivanju u petrarkistike kanconijere. Nije sa sigurnou mogue tvrditi da su najljepi zapisi takvih stihova u Ranjininu zborniku ba i djelo Dore Dria, ali je tradicija da se njemu pripisuje autorstvo svakako vanijeg dijela tih zapisa. I glede svog odnosa prema narodnoj poeziji pribliavali su se dubrovaki rani petrarkisti navikama i obiajima napuljskih strambotista i petrarkista, koji su takoer zapisivali, poneto stilizirajui, puke napjeve. U najstarijim hrvatskim zapisima narodne poezije ima neto to je i inae bilo blisko Dori Driu i njegovu postupku s rijeima, a to je da se rijeima u pjesmi uvijek vrate njihova primarna znaenja i da se metafore to je mogue manje denaturaliziraju. Tajna pukih pjesama to su ih petrarkisti Drieve generacije zapisivali, obraivali i asimilirali i jest u tomu da uporabljene rijei imaju stvarno znaenje, koje se pretjeranom metaforizacijom u onovremenom petrarkiziranju bilo posvema izgubilo. Dore Dri takav odnos prema metafori i pjesnikoj slici nije iskazivao samo u stihovima na narodnu nego se u njega takvih mjesta moe nai i u veini njemu sigurno atribuiranih "umjetnih" pjesama. Jedna je od takvih poslanica pjesniku Sladoju koji je ivio u Stonu, a u kojoj je lako uoljiv karakteristian nemetaforizirani suodnos predmeta koji se opisuje i rijei koje pjesnik upotrebljava da bi imenovao stvarnost: Vidivi seljanku prilipu ner vilu, visoku i tanku, rumenu i bilu, gdi gre s bogomolje sve tiha stupaja, ucafti njom polje jak cvitjem od raja. Ne mogu t' skazat ni blizu lipos nje, tijem volim muati neg rijeti od nje manje. Ki godi nju vide, da je najstariji kmet, sva mu svijes otide i pamet u zamet. "S brjemenom ptiice izgube rije svoju" U Zborniku Nike Ranjine pored Menetia i Dria ima jo nekoliko pjesnika s definiranim autorskim rukopisom. Jedan od tih autora je Marin Krstievi od kojega je sauvano jedva stotinjak stihova, ija je velika vrijednost u potpunom neskladu s oskudnim brojem poznatih pjesama. U Krstievievim stihovima kao da je najintenzivnije pjevalo srednjovjekovno trubadurstvo. Nije on pjesnik gradskih trgova, ulica i dvorova, nego pustih i tihih, irokih prostora ekanja. On je pjesnik svjetova u kojima su svitanja najvei dogaaji pa je njegov malen, a s obzirom na nesigurnost atribucija dvojben opus moda i najvei pojedinani dogaaj ranoga hrvatskog petrarkizma: Moj brajo, kolikrat kle mi se, a zaman, da nee vee stat u Stonu od pet dan; a ovo je jur lito, polje se zeleni, njelo se i ito, a tebe jote ni. Toj li bih dostojna od tebe primiti da budu jadovna ivot moj vas biti, odsvuda predaje kad e bit, sad e do, po moru gledaje vas drag dan i svu no, plavice mahaje, odizdal ka plove, izglasa vikaje ime tve ke slove. Hod' bre, moj dilju, da vidi, oh, tugu, neboga gdi cvilju jak zmija u krugu. Kupida kunui, sve strijele da skri, u kami tukui, ako te on dri; ako li vjetra ci, moj brajo, iz Stona nis' mogal dosle pri, molit u Neptuna: o boe Neptune i ti s njim Eole, in' vjetar da dune sad njemu odzdole, da hrabar moj pride, ki er je poao mjesec to jur ide, jote nije doao.

130

A sada kad bude toj slegat polako, in', brajo, da bude k meni do tutako; za kako cvijet biti ne more to ne cti, tako ja iviti bez tvoje ljeposti. Pjesniku Andriji Zlataru, jo jednom od stanovnika Ranjinina zbornika, fortuna nije bila naklonjena. Taj pjesnik, koji je volio neku Katu i koju imenuje u mnogim akrostisima, naao se mimo svoje zasluge u sreditu jedne kasnije mistifikacije kada se, ako ne njemu, ali svakako njegovu imenu, krivo pripisala u tiskanom izdanju najpopularnija hrvatska maskerata Jeupka. Stihovi pravog Andrije Zlatara, koji s izmiljenim Andrijom ubranoviem nema nita, nisu ni slabiji, ali ni bolji od prosjeka produkcije to je sakupljena u Zborniku Nike Ranjine. U tom smislu njegov kanconijer nije mogue zaobii. Sve u svemu imade Zlatarevih ezdesetak pjesama u kojima taj pjesnik s veom upornou nego drugi poziva vilu na uivanje plaei se prolaznosti: Jer nis' cvit ki nie povenul iz trave, nis' ptica fenie gorak oganj ku prave, sebe da ponovi, na staros kom doe. Togaj ci svijet ovi uivaj, gospoe, ako se kajat ne; jer se dan, gospoe, ne moe nigda ve sti koji mimoe. I u Zadru, gradu koji je Meneti u jednoj pjesmi, nikako sluajno, izravno spomenuo, pisali su se petrarkistiki stihovi na hrvatskom jeziku ve oko sredine 15. stoljea. Na alost, malo je pokuaja iz te petrarkistike radionice sauvano, ali ako je suditi po zapisu sveenika i notara Jerolima Vidulia koji je preminuo 1499, onda je svakako i u Zadru, i to istodobno s Dubrovnikom, postojala vrlo razvijena pjesnika kola, kojoj su bile poznate forma i tematika, sadraj i tehnika trubadurstva i petrarkizma. Jerolim Viduli zapisao je samo dvadesetak stihova, i to u slubenoj knjizi pa su ti stihovi tek okamina koja svjedoi o bujnijem okoliu. Jerolim Viduli bio je vjet i u latinskom jeziku, a nije mu, koliko se zna, bila nepoznata ni glagoljica. U pjesmi to ju je prepisao ili napisao nabraja pjesnik u est dvanaesterakih katrena sav rekvizitarij onovremenoga petrarkizma, ne zaboravljajui ni strile ni jelene, ni srce ni sokola: Ako mi ne da lik, pogiba ivot moj; mene ti je kratak vik, v sebi se ne dvoj. A zato krunice, jimij na me milost, a vsemi je savrena tvoja mladost... Franca ni Italija nima tvoje prilike, Tuskana ni Inglitera gospoje tolike; mudrosti velike vee negor Palimon, liposti anelska, nima tolike on. Prva generacija hrvatskih lirika nestala je s knjievne scene na poetku 16. stoljea. Dore Dri ve 1501. godine nije vie bio meu ivima. Ono to su oni Meneti, a i drugi njihovi vrnjaci napisali ostalo je ivjeti u zbornicima i spomenarima. Ve u sljedeim desetljeima javit e se u Hrvatskoj novi lirski trendovi i nove e proroke slijediti hrvatske muze, ali i ti mlai pjesnici uli su isto ono upozorenje to ga je neki anonim u 15. stoljeu sroio, a Nika Ranjina prepisao u svoj zbornik: S brjemenom svaka ri na svijetu dohodi, s brjemenom svaka ri opeta zahodi. S brjemenom ptiice mnogo lijepo poju, s brjemenom ptiice izgube rije svoju.

Marko Maruli

131

ivotopis Marka Marulia Splianina zavodio je mnoge jer se zbog nedostatka arhivskih dokumenata esto pretvarao u goli popis autorovih djela, u zbrajanje brojnih latinskih i hrvatskih knjiga, spominjanje ponovljenih izdanja i rukopisa, u priu o velikom, iako ne uvijek evidentiranom uspjehu post mortem, u neto to je sudei po nekim elementima trebalo biti tek predmet elitnoga knjigovodstva. Birokratski eros mnogih generacija nanosio je nesagledive tete pievoj fortuni. Druga zamka s Marulievim ivotopisom proizlazila je iz dobroga glasa to ga je uivala Marulieva moralna uzdranost i vjerska gorljivost, a to je potaknulo mnogoga suvremenika ili kasnijeg tovatelja da ponudi apokrifnu sliku o ovjeku ijoj svetosti nedostajae jo samo papinski dokument. Podaci za pievu biografiju i bibliografiju sugeriraju bez ostatka proroku sliku o Marku Maruliu kao ocu hrvatske knjievnosti. Toj po svemu maskulinoj ideji po kojoj je pisac Judite i Davidijade te knjige o estitom i blaenom ivotu zakoniti otac hrvatske knjievnosti nedostajala je ipak jo sitnica, nedostajalo je naime jedino jo znanje o tomu tko je, ako je Maruli otac hrvatske knjievnosti, onda bio njezina majka. Da je itko mogao pitati oca svih hrvatskih knjievnika o majinstvu dobio bi od njega precizan odgovor. Jer ako je Maruli otac hrvatske knjievnosti, onda je majka te knjievnosti bila Marulieva biblioteka. Svodei na kraju u svom testamentu ivotni obraun Maruli je, reklo bi se s posebnim ljubavnikim marom, popisao svoje knjige, priloivi taj popis posljednjoj elji. Registar pievih knjiga brojnou, ali jo vie kvalitetom i strukturom naslova nadilazi sve starije hrvatske bibliotene popise i svjedoi o duhovnom, ali i fizikom prostoru u kojem je bez potucanja po bjelosvjetskim dvorovima i poslanstvima, biskupijama i ispraznim akademijama, zaet jedan svjetski duh i prvo veliko knjievno autorstvo u krilu male knjievnosti i relativno skromnih hrvatskih kulturnih prilika. To to poznajemo sadraj Marulieve knjinice omoguuje nam da prepoznamo okolnosti u kojima je taj ovjek savreno upoznao opcije svoga vremena izmeu kojih je izabrao trei put koji svakako nije bio i najlaki. Izmeu mistiarskog emocionaliziranja golemih vjernikih masa i platonistike ezoterinosti humanistikih krugova, izabrao je ovaj sljedbenik Jeronima Dalmatinca put dugog trajanja, stazu osamljenosti, tvrdoglavosti i vlastitosti. Rodio se Marko Maruli u Splitu 1450, a popis njegove biblioteke postao je javnim dokumentom tek poslije 1524, malo nakon to je pisac zauvijek zaklopio oi. Danas je testamentarni katalog tih nekoliko stotina Marulievih knjiga sam po sebi knjievno tivo, putopis po krajoliku renesansnih znanja i duhovnih smjerova, pria o najvanijim dogaajima pieva ivota, svjedoanstvo o antikom i srednjovjekovnom nasljeivanju i dokaz vlastitih izbora u umi ponuda. Ako su latinski kodeksi Jurja Benje i Petra Cippica iz tridesetih godina 15. stoljea Magna charta hrvatskog humanizma, onda je Marulieva knjinica Magna charta hrvatske renesanse uz iju je pomo nastalo prvo pravo knjievno autorstvo. Tih nekoliko stotina knjiga podijeljeno je u dvije skupine, i to u prvu crkovnog sadraja i u drugu gdje pisac oznaava sadraj kao libri gentilium, a koju po skupinama dijeli na poetae, historici, geographi, grammatici, commenta, epistolae, de re rustica, astronomi, philosophi et oratores. Maruliev registar po navadi onoga doba preslobodno povezuje anrovsku i tematsku sistematizaciju, ali u njemu se lako raspoznaju etiri neobiljeene ali bitne skupine, koje su odredile Maruliev duhovni horizont. Prvu i svakako najbrojniju sainjavali su antiki autori i njihova djela, koja su u manjem broju sluajeva bila poznata u srednjovjekovlju, ali su punu aktualizaciju tek doivjela za Marulieva ivota. Marko je Maruli proitao u svojoj knjinici djela mnogih rimskih i grkih autora, i to svakako vie nego bilo koji njegov hrvatski suvremenik. U knjinici imao je Vergilija i Homera, Ovidija i Herodota, Horacija i Cicerona, Aristotela i Plutarha, Valerija Maksima i Tukidida, Plinija i Cezara. Drugoj skupini Marulievih knjiga pripadali su biblijski i teoloki spisi, meu kojima su i standardni prirunici i florilegiji, ali i niz zahtjevnih starijih sintetskih prikaza iz podruja morala, patristike i biblijskih studija. Poznavao je Maruli povjesniara Flavija koji je istraivao pozadinu biblijske grae, poznavao je i Tertulijana, koji mu je bio blizak kao estoki branitelj kranstva, bila mu je bliska dogmatika Origenova a poseban je poloaj u Marulievoj knjinici imao sveti Jeronim, od kojega je posjedovao i poslanice i biblijske komentare. U knjinici su bili i autori poput Augustina, Grgura Velikog, Averroesa, sv. Franje, Bernarda iz Clairvauxa, Tome Kempenskog. Trea grupa pisaca u Marulievoj knjinici, iako brojem najskromnija, pokazivala je piev interes za djela to su nastajala s hrvatske strane Jadrana. Posjedovao je tako Maruli knjigu dubrovakog epiara Jakova Bunia, poznavao je Rabljanina Nimira, a takoer i djela Trogiranina Mateja Andreisa. etvrtu skupinu u Marulievoj knjinici inili su autori novijega vremena, humanisti u rasponu od Petrarkine i Danteove generacije, od Boccaccia i Leonarda Brunija do Poggia Bracciolinija i Pomponija Leta te suvremenika kakvi su bili Jacopo Sannazzaro i Lodovico Ariosto, koji su hrvatskom piscu bili najblii s obzirom na uporabu latinskog i hrvatskog jezika te srodno razvedeni anrovski sustav kojega su i oni poput Splianina primjenjivali. Maruli je ipak jednoga svog suvremenika kojega je rado itao, a u jednoj poslanici i opirno hvalio, u popisu svoje knjinice svjesno zaboravio navesti. Rije je o Erazmu kojega je Splianin, pripremajui oporuni popis, ispustio jer je ovaj od dvadesetih godina 16. stoljea, premda se nikada nije prikljuio Lutheru, imao u Italiji glas heretika.

132

Izostanak Erazmov iz popisa Marulievih knjiga nije nikako sluajan jer nita to se u to vrijeme odnosilo na tog najkritinijeg i crkvenom autoritetu najopasnijeg humanista nije bilo sluajno. Ve i povran pogled na Marulievu knjinicu, na ono to je u njoj popisano pa ak i ono to je izostavljeno, pokazuje koordinate u okviru kojih je piev duh djelovao. Maruli je, premda mu je bila strana svaka skolastika i racionalizacija crkvenih dogmi, tu istu skolastiku i dogmatiku savreno poznavao. On je poznavao mnoge mistike svoga vremena i itao je njihove spise, ali se nije priklonio onima koji su pokuavali emocionalizirati crkveni nauk i time probuditi mnotvo uspavanoga vjernikog puka. Uostalom, Marko Maruli i nije bio sveenik, bio je odvjetnik i laik. Njegov duh nije prihvaao ni egzaltaciju, ali ni dogmatiku, jednako kao to njemu, da bi bio religiozan nije bio potreban habit, nego se on i bez habita i bez dogmatike i bez mistike itavoga svog ivota trudio da pronae stoiku sredinu. Njemu je vaan knjievni cilj, a to se ponajvie odnosi na njegove latinske prozne knjige, njemu je vano da postane popularizator kranskih vrlina. Maruli je jedan od najuspaljenijih moralista svoga doba i nije sluajno to je odmah nakon tridentskoga koncila njegov uravnoteeni odnos izmeu dogme i egzaltacije pobudio pozornost upravo u onim sredinama u kojima se Maruliev ton nositeljima katolike obnove i protureformacije uinio vie nego prikladnim i umirujuim. U svom pjesnikom djelu, posebno u tekstovima na hrvatskom jeziku, Maruliev trei put nije mogao bez ostatka zadobiti prevalenciju. Stoga je pisac, naavi se u poloaju onoga koji poput Kolumba otkriva jezik svoga naroda, odbio da tom netom otkrivenu jeziku jo pridoda i moralizatorski okvir. U krilu tog odbijanja zaroena je dvostrukost njegova opusa koja funkcionira kao svijest o dvjema polutkama koje su jedno. Marulieva knjinica bila je zakonita majka hrvatske knjievnosti. U njoj se zaeo duh u kojemu e se dogoditi sve najvanije injenice vremena. Maruliev suvremenik Franjo Boievi Natalis neposredno nakon pieve smrti napisao je biografiju koja je uza sva pretjerivanja do danas najbolji izvor o pjesnikovu ivotu. Iz Boievieve Vitae moe se doznati kako je pjesnik izgledao, kako je hodao i govorio, moe se proitati i o izmatanom incidentu kojemu je navodno pjesnik u mladosti bio svjedokom, a kada je za vrijeme jednog nonog posjeta zajednikoj ljubavnici smrtno stradao Maruliev mladi prijatelj. Franjo Boievieva knjiga ispod svoje retorike pjene nije uspjela sakriti istinu da u ivotu najveeg hrvatskog knjievnika onoga vremena nije bilo nikakvih dramatinih ni spektakularnih dogaaja. Marulia nisu nagraivali kraljevi i pape, ovaj pisac nije posjeivao dvorove niti pregovarao s Turcima. Sve u Marulievu ivotu ogranieno je na maleni prostor Splita i okolnih mjestaca na kopnu, na oblinje otoke, na obilazak antikih ruevina, odlazak na ladanje, uski krug znanaca, sveenika i koludrica. Posvema odudara smirena pieva biografija od ivotopisa veine nemirnih Marulievih renesansnih vrnjaka. U njih su se smjenjivali gradovi i dvorovi a ovdje se smjenjuju naslovi djela. ovjek koji je, zahvaljujui knjigama u svojoj knjinici, najbolje meu Hrvatima poznavao geografiju, nije putovao dalje od Solina ili olte. O Marulievu studiju u Italiji nema nikakvih dokumenata. Da bi dobro nauio latinski jezik i da bi se dobro snalazio u klasinim i biblijskim studijima, nije Maruli ni morao odlaziti iz Splita. Taj u njegovo vrijeme potpuno kroatizirani grad imao je obiljeja prave mediteranske kozmopolitske luke s mnogo stranaca i uenih ljudi, koji su se ondje zadravali krae vrijeme zbog razloga slube ili avanturizma. U djeatvu i u mladosti uitelj mu je bio humanist i pjesnik Tideo Acciarini, ovjek velike naobrazbe koji je u ivotu ipak radije bio pjesnik nego uitelj. A bio je tek nesretni prognanik koji je u Marulievu duu utisnuo prvi trag uenosti. Talijan je Marulia nauio pjesnikoj vjetini, a uz to i savrenom latinskom jeziku. Kao mladi i Acciarinijev uenik pisao je skladnom latintinom igoriu, a jednom je prigodom, jo u mladenakoj dobi, vlastiti tekst dao uklesati na kamenu plou. Postoje podaci o nizu Marulievih kasnijih pravnikih angamana u Splitu, ima i vijesti o pievim imovinskim nevoljama s roacima, ali su svi ti podaci manje vani od vijesti iz kojih je vidljivo da je pjesnik bio i slikar te da je, kako svjedoe vjerodostojni svjedoci, u nekim prigodama likovno intervenirao u splitske otvorene prostore, prikazujui javnosti prizore Stranoga suda i Apokalipse te ukazujui, moda i u sklopu scenografije nekih svojih dramskih tekstova, na propast svijeta i na rasap moralnih vrijednosti. Kao to je slikarskim sredstvima druge pokuao dovesti na pravi put, sebe je, ini se, najlake ozdravljao i jaao eim odlascima u samou i mir Neujma na olti, gdje je uivao prijateljstvo i gostoprimstvo Dujma Balistrilia koji mu je bio nekom vrstom mecene. U miru Neujma, daleko od zveketa oruja, ali ipak nadomak ugroenoga Splita, okrenut svojim stihovima i spisima, Marko je Maruli epikurejski udio za drutvom srodnih dua. Latinska poslanica to ju je sa olte uputio svom kasnijem biografu Franji Boieviu Natalisu, pored toga to je vrijedna pjesma, izvrstan je dokument o pievoj renesansnoj drutvenosti: Zna, da na otoku stanujem, koji ba pridalek nije, Nego je od grada on udaljen stadija sto. Ako li sluajno ushtiju prijani sa mnom da budu,

133

Hoe l' da uiju moj blaeni, seoski mir, Jedna e veslarka ubrzo, sedam za nepunih sati. ilo dorinuti njih amo, gdi boravim sam. Vesel doljake u primit i zagrlit sve u ih redom, Cilovim' cilove dat, obrazim' obraza dva, Zatim poligati svi emo masline sone u hladu, Tihotna zatona tu sliaju umilan um. Ugodno mi emo priati tada o stvarima raznim, Dokle nam ditia mar ne spremi agod za jist. Ubrzo prizvani tad emo jila se primiti, ali Jistvine ne e to bit, a ih Antonije dro, Niti to pladnji e tvoji, o Lukule, biti, i gozbe, Makar tu oprasne bil svinje i najslaji smok. Nego li obid, a ga je, ostaviv pluenje, Seran Blagovo rado, prez muk', svojih iz potenih ruk! Obid, a ga je uzima, prizrivi Samnitsko blago, Kurije, uzvisit duh, viran i kriposan mu. Obrocim prostim utaiti glad i priprostim piem Vrilu ugasiti e, dosti je dovoljno to, Ter je i dostojno hvale; a svigdar se sramotnim smatra drilu robovati svom, grlu svom pridati vlast. Prijani, gozba e naa ipak bogatija biti, Domai bit e tu plod, karfiol, cikla i grah, Mora iz oblinjeg ribe, a netom ih udicom zadi: Sardele, modra i pas, lignji i salpa i vuk. Biti e tudi i pehari, pripuni rujnoga vina, Kome se doliva svi vodice hlaane mlaz. Zatim plodovi, a nam ih vonjaci daju za jistvom, Kruke, jal smokvice, jal jabuka medenih slast. Dakle, ako li moje prijane briga ka mori, Tira li kakova njih elja da vide me sad, Reci im, Frane, da dojdu, putovanje priteko nije, Sa njima dojdi i ti, ako li cini me a. Humanistiku svoju obrazovanost Marko Maruli nikada nije skrivao jer ona je bila temeljni dio njegova intelektualnog ruha. Ali naspram pedantizma i ahistorinosti nekih humanista, imao je kritiki odnos. Maruli je sjaju pronaene antike i duhu koji se nakon to je odbacio skolastiku osjetio nesigurnim poelio pridodati i sjaj biblijskih i svetakih primarnih izvora. Po tomu bio je blizak nazorima Erazmovim, pa i nekih drugih suvremenih reformatora i kritiara papinske i opecrkvene prakse. Splianin je na podlozi antike, a koristei novu ideju o pronaenom vremenu pokuao na antiki svijet dograditi i usporedni povijesni svijet Biblije. Htio je otkriti jo jednu Atlantidu, za koju je s pravom vjerovao da je zaboravljena, premda je ona doktrinarno bila temelj kranstva i njegova svakodnevnog prakticiranja. Povijesna epoha s Kristom u sreditu te Kristove biblijske prefiguracije i svetake postfiguracije za Marka Marulia bile su u svojoj sveukupnosti svijet paralelan kako vremenski, tako i znaenjski, antikom svijetu to su ga otkrivali humanisti njegova narataja. Marko je Maruli svetakom i biblijskom kanonu prilazio s humanistikim instrumentima kakvi su filologija, kritika teksta i retorika. Na isti nain pristupao je on svim primarnim izvorima, bili oni klasino antiki, drevni biblijski, ili novi svetaki. S istih metodolokih polazita s kakvih je prilazio nekoj svetakoj viti ili odlomku iz idovske biblijske povijesti prilazio je Maruli i problematici netom iskopanih antikih natpisa iz oblinjega Solina. U tom je smislu karakteristian njegov spis In epigrammata priscorum commentarius u kojem u pozadini arheolokoga razlaganja o antikim natpisima sugerira itanje starog kao da je novo, te humanistika arheoloka otkria tumai u svjetlu moralnih i teolokih injenica. U prvom dijelu spisa Maruli raspravlja o nalazima antikih natpisa u Rimu koji su do njega doli posredno, dok u drugom, originalnijem dijelu tog za hrvatsku arheologiju temeljnoga teksta splitski humanist analizira i objavljuje novopronaene nalaze solinske provenijencije iz zbirke svoga prijatelja Dmine Papalia. Bio je Marko Maruli humanist od posebne vrste, pa njegovo oduevljenje Erazmom, o emu je ostavio doslovan iskaz u pismu-posveti prijatelju Tomi Nigeru, proizlazi iz njihova zajednikog osjeaja da se najvanije duhovne promjene doba ne

134

prepoznaju u izvanjskim pitanjima sadraja ili tematike nego da je novo uvijek smjeteno u promjeni mentalnog koncepta, u novoj metodologiji i u novoj strukturi kritikog miljenja. To miljenje da treba propitati cjelokupnu batinu i stvarnost bez obzira na to je li im izvor u antikoj klasici, u biblijskoj povijesti, u suvremenosti ili dalekoj prolosti pomoglo je Maruliu da prepozna duhovnu bliskost s Erazmom. I on je osjetio da koristei filologiju, arheologiju, kritiku teksta i moralizam moe izbjei, kako veli, dosadu antikih pisaca i njihovu neaktualnost. Maruli je imao na umu aktualizaciju sveukupnosti u kojoj je on posvema dobro luio teoriju od akcije. U pismu Nigeru 1519. zato i kae da e tek zahvaljujui Erazmu zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovno zablistati od drevnih ukrasa te zasjati bojama krasnorjeja. Maruli se povjerava prijatelju Nigeru, biskupu skradinskom, da itajui Erazma veoma uiva, jer da u tog suvremenika cijeni pobonost, uenost i rjeitost. U te tri rijei krije se i sva tvorbena tajna Marulievih latinskih spisa koje su nakon njegove smrti itali i kraljevi i sveci, jednostavan puk, ali i kolege knjievnici. Bile su to knjige to su ih cenzori iz ljubavi ne jednom cenzurirali elei spasiti Marulia i od samog sebe i od indeksa. Nije zato nimalo sluajno da je onih nekoliko reenica iz Marulieve pohvale Erazmu koje su se nalazile na uvodnom mjestu rukopisnoga dijaloga izmeu Herkula i kranina, dakle izmeu humanistikoga junaka i smjernog vjernika, netko poslije prekriio. Duh Erazmov lebdio je stalno iznad Marulia koji je, ako ga se i mora prispodobiti s nekim od svjetskih autora, prije svega hrvatski Erazmo, a tek onda hrvatski Dante. Uvjeti rubne pa zato oprezne hrvatske sredine nisu bili idealan prostor za neustraivost. Na rubu najvea hrabrost i najvei uspjeh esto je bilo, a i jest, pronai sredinju toku uz pomo koje se moe ii naprijed, a da se ne izgubi ravnotea u opim nesporazumima izmeu mjesta i sudbine. Maruli je ivio u prostoru koji su svakodnevno opsjedali Turci, ali je s druge strane u tim gradskim zidinama rasap moralnih vrijednosti poprimao za vrijeme pieva ivota gotovo apokaliptine razmjere. Maruli je bio pisac otpora, ali je on i glasnik knjievnosti koja je prije svega bila potraga za pravim mjerilima. Po tomu je on bio pisac renesansne harmonije. Svoje u europskim razmjerima najpoznatije i svakako najambicioznije latinsko djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum objavio je Maruli u Veneciji 1506. i od tada je to djelo bilo, to u latinskom ruhu, to u prijevodima, tiskano nekoliko desetaka puta, tako da je gotovo nepotrebno nabrajati sva ta izdanja, sve predgovarae i izdavae da bi se ustanovilo kako je rije o jedinstvenom i vjerojatno najveem meunarodnom knjiarskom uspjehu jedne hrvatske knjige uope. U toj opsenoj Marulievoj knjizi, koja je poput spjeva o Juditi podijeljena u est libara, od kojih bi se svako imalo itati u jednom od est radnih dana, graa je raspodijeljena tematski u 71 poglavlje u kojima se uz pomo bezbrojnih primjera ilustriraju naela pobonosti. Primjere Maruli crpi iz zgoda u biblijskim tekstovima ili svetakim legendama, te u djelima crkvenih otaca. Tom slavnom spisu, izraenu na osnovi u knjizi priloena popisa od vie od stotinu izvora, sadraj je na informacijskoj razini bio posvema neoriginalan. Kompilirana iz brojnih izvora, Institucija je mnotvo svojih itatelja privukla lakoom s kojom inae raznovrsnu grau povezuje u lanac srodnosti, uspostavljajui gotovo nevidljive spone izmeu doktrinarnih dijelova teksta i vrlo prikladno isprianih primjera. Maruli se u svom kompozicijskom i tvorbenom postupku posluio knjigom Valerija Maksima u kojoj je taj kasnoantiki pisac u devet dijelova sabrao i tematski uz krae komentare posloio spomena vrijedna djela i izreke starih Grka i Rimljana. Poput Maksima i Maruli grau crpi iz mnogo izvora, ali je postupak tematizacije grae u njega bio posvema izvoran i temeljio se ne toliko na izvanjskim tematskim poljima nego je pisac tekstove i exempla putao da se sami otpute i prema izvanjskom moralistikom kontekstu, ali i prema prethodnim ili sljedeim tekstovima. Na taj nain u Marulievu tekstu oslobodile su se sve svete figure dosadne srednjovjekovne sentencioznosti i ule u novu strategiju i u kreativni suodnos sa svim elementima knjige. Cjelovitost Institucije nije ovdje ostvarena moralizatorskim nadogradnjama nego ona poput ponornice tee ispod teksta - nudei u svakom trenutku, u svakom primjeru i u svakom komentaru osjeaj cjeline. Razmrvljenosti suvremenoga duhovnog krajolika Marko je Maruli ponudio cjelovitost. Njegova kritinost prema vlastitom vremenu razbire se upravo u toj programatskoj aluzivnosti na suvremenu krizu. Ta kritinost u svom je vremenu, a i dugo nakon pieve smrti, bila jamstvo uspjeha knjige. U poglavlju o lakomosti navodi tako Maruli i mnoge primjere onih kojima je vjera posluila da bi se domogli novanih dobitaka, aludirajui time svakako na bezbroj suvremenih primjera i opaina koje nisu u ono vrijeme bile strane ni papinskom dvoru. Maruli je kritian duh ak i onda kada se to izvana i ne mora lako zapaziti. Njegov je kriticizam uvijek bio znak ljubavi, a ne nedostatak ljubavi. Po tomu taj Lutherov suvremenik nije protivnik nego ljubavnik crkvene institucije, on je onaj koji je eli poboljati sa svoga laikog ruba i iz svoje splitske geografske zaputenosti. Maruli je pisac predreformatorske Crkve i njegov je kriticizam od one vrste koja na kunju stavlja skolastiare, a ne autoritete, tekstove, a ne ljude, rituale, a ne vjeru, mentalitet, a ne bogatstvo. Marulieva kritinost, razumljivo, nije samo posljedica njegova

135

humanistikog obrazovanja, ona je bila i dio njegova socijalnog okolia. Splitski plemi zastupnik je novog ne vie feudalnog i klerikalnog ve komunalnog i graanskog pogleda na svijet. On je pisac kriznoga poretka, koji svojim sinkretistikim postupkom kombinirajui metode humanizma i ciljeve reformatora, eli spasiti svijet. Maruliev je humanizam srodan nazorima francuskoga suvremenika Lefevrea koji studirajui u Italiji na humanistikim sveuilitima i obilazei akademije zagovara istraivanje patristike literature, epistula i psalama, Jeronimovih spisa i crkvenih otaca. Splianin je u tiini svoje knjinice radio isto. Marulieva Institucija ispisana je tintom crkvene obnove. Iz toga djela trai se obnova Crkve, a da se to ne iskazuje izravno ni psovkom. Nije sluajno to su cenzori mlaih generacija esto zastajkivali nad Marulievim stranicama. Uostalom, teko je nai cenzora koji ne bi uzeo u ruke kare u trenutku dok poneto sumnjivi pisac razglaba o korisnosti lai, citirajui pri tome sve same autoritete. Tema lai zbog nekog svetog ili manje svetog cilja vie bi dodue pristajala renesansnoj makjavelistikoj komediji nego pisaem stolu pobonoga mislioca: ... tko bi se usudio optuiti udovicu Juditu za lukavtine, varke i iste lai kojima je oslobodila svoj rodni kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Boji od pogibelji ropstva? Nakitila se svim ukrasima i Gospod joj je uljepao izgled i ljupkost lica da bi mogla uhvatiti na udicu Levijatana. Iziavi, dakle, iz grada, namjeri se na neprijateljske izvidnice te im ree: 'Ki sam Hebrejaca, a pobjegoh od njih zato jer spoznah to e se dogoditi: predat e vam se i biti va plijen.' Ukratko, obea da e Holofernu pokazati prilaz kojim e moi osvojiti grad bez gubitka svojih ljudi. Na kraju, razgovarajui s njim, zavara ga rijeima, obeanjima i izrazom lica te toga istoga komu se poklonila i ijom se slukinjom priznala ubi neoprezna uvrebavi zgodu. Nitko joj te prijevare nije uzeo za grijeh, ve svi kovahu u zvijezde njezin in. I sam je vrhovni sveenik Joakim doao u velikoj pratnji sveenika iz Jeruzalema u Betuliju da vidi lice one ijoj se slavi divio. emu duiti? Svi stadoe zahvaljivati samo toj eni i javno priznavati da su poluili spasenje, u to su ve bili izgubili nadu, zahvaljujui hrabrosti i dobroinstvu njezinu. I nisu proputali iskazivati joj svaku hvalu i slavu koja prilii tako hrabrom i junakom srcu. Toliko je, dakle, dobra bilo steeno tim pretvaranjem kolika bi zla bez njega bila uslijedila. Tko je, naime, mogao biti tako jak da se u otvorenoj borbi odupre tolikim tisuama Asiraca, tolikim etama naoruanih ljudi? A eto, oni koji ve bijahu u jednom naletu podjarmili mnoge narode i gradove, uhvatie se u zamku jedne ene i podlegoe! I kad nitko ne porie da se to dogodilo voljom i pomou Bojom, sigurno nije bilo nedoputeno tako prevariti bezbonika. Marulieva Institucija prepuna je uzbudljiva tiva, pa se i danas moe itati u jednom dahu. Taj uinak Maruli je svjesno ostvario, a o tomu govori i u predgovoru kada objanjava da mu je palo na um da pokua isto ono to su neki uinili piui povijest pogana. Poelio je, veli, da iz ivotopisa svetaca izvue primjere kreposna ivota i da ih izloi na ugled onima koji i sami ude postati svetima. I, napokon, odabrao je takvu formu djela jer mu je bilo jasno kako se na ljudsku duu najbolje djeluje primjerima, a ne propisima. Nije se radei na svojoj svakako najuvenijoj knjizi prevario. Instituciju su cijenili mnogi, naroito Francisco de Quevedo, a nalazila se i u zaveljaju sv. Franje Ksaverskog kad god je kretao u daleke misije. Evangelistarium, tiskan 1516, nije ni izdaleka dosegnuo knjievnu vrijednost Institucije. Knjiga je podijeljena u tri dijela u kojima se raspravlja o stoernim pojmovima kranskoga morala, vjeri, ufanju i ljubavi. Primjerima iz Starog i Novog zavjeta, svetakih legendi i patristike iznosi Maruli u 194 poglavlja na konzervativan, a mjestimino ak i agresivan nain, stajalite o inferiornosti antikih etikih naela to su ih izloili Sokrat, Platon i Katon, prema naelima to su ih izravno sugerirali proroci, Krist, apostoli i sveci. Maruliev Evangelistarium polemika je s knjigama iz vlastite knjinice. Tom inae usiljenom i negatorskom spisu klju je u pogovoru u kojemu pisac upozorava one koje naziva filozofima da im njihova umovanja nee koristiti ukoliko ne budu odabrali neporoan i ist ivot. U istom tekstu razglaba autor i o ispraznosti retorike te uzaludnosti pjesnike udnje za Parnasom. U tom djelu kojemu, osim to ima otvoreno retrogradnu i antihumanistiku crtu, nedostaje i unutarnja konzistencija, danas se sa zanimanjem moe itati jo samo dobro oprimjerena klasifikacija grijeha. Mnogo je originalnija zbirka od pedeset parabola koju je pod naslovom Quinquaginta parabolae pisac dao tiskati 1510. U tom skladnom proznom djelcu, koristei se omiljenim Kristovim oblikom, a na nain jednostavan i anegdotalan, izlae Maruli glavna naela duhovnoga pokreta Devotio moderna kojemu je u sreditu stajalo uenje Tome Kempenskog o tomu kako religiju moe obnoviti samo meditacija. To antidoktrinarno polazite donijelo je Marulievim parabolama znatnu popularnost, a njihova kratka forma s poneto openitim uvodnim primjerom i moralistikim dodatkom te lijep latinski jezik kao to je u paraboli o avlu-ribaru stavlja tu prozu posvema uz bok najboljim stranicama Institucije.: Krenuo na lov ribar, lukavac nad lukavcima, bacio razliite slatke meke po mirnom moru i odjednom

136

zahvatio nairoko baenom mreom svu silu riba svake vrste, pa ih vukao na kraj, da ondje poginu. Kad bi se koja od njih, prije nego je s drugima prispjela na suho, uspjela osloboditi iz onih mreinih oiju, to su je zapletale, hitro bi pobjegla. Nakon toga joj je bilo mnogo milije da se u miru hrani travom, to raste na dnu vode, nego da ide u opasnost i hvata one slatke zalogaje na povrini. Taj je ribar avo, to stavlja razliite zemaljske uitke pred ljude, koje nastoji da prevari. Oholice mami praznom slavom, lakomce nedoputenim dobitkom, bludnike besramnim nasladama, zavidnike nuka da ocrnjuju tui dobar glas. Neumjerene navodi na pijanevanje, srdite na osvetljivost, lijene na tromost i nekorisnu mlitavost. Kad zavara neoprezne, da progutaju takav slatki, hvata ih i vue u vjenu smrt, gdje ih bez prestanka mui. Ali tko opazi smrt i oslobodi se pokorom iz njegovih mrea, taj ne zaboravlja, u kolikoj je pogibli bilo spasenje njegove due. On voli biti ponizivan, trpjeti oskudicu, ivjeti isto, sve ljubiti, mraviti od posta, opratati uvredu, truditi se svaki dan inei dobra djela, nego da mu dade sve slasti ovoga svijeta, iza kojih vrlo brzo dolazi gorina vjenih muka. Tko je god odan kojoj od spomenutih opaina, taj je zahvaen sotoninom udicom i poginut e, ako ne bude prije inio pokore i okajao iskrenom alou, to je poinio zaveden zlom pohotljivou. Za ivota objavio je Maruli 1519. i doktrinarni spis De humilitate et gloria Christi polemika svakako je najzanimljiviji krai Dialogus de laudibus Herculis u kojemu pjesnik i bogoslov razgovaraju o moralnim, pa i knjievnim implikcijama razliitih oblika junatva. Taj razgovor, koji je komponiran na nain humanistikih ardinskih prigovaranja, tiskan je neposredno nakon pieve smrti, i uspijeva mjestimice dosegnuti i bolje Marulieve prozne stranice. ini se da je taj spis, koji je bio nekom vrstom pieve knjievne oporuke zapravo prikrivena polemika s Dubrovaninom Jakovom Buniem i njegovim humanistikim epom o Herkulu. Maruli u Dijalogu govori glasom bogoslova, pjesnik, pak, velia Herkulova djela i uzdie humanistiki ideal moi i svjetovnog junatva. Za razliku od pjesnika, bogoslov nudi posvema interioriziranu sliku vrlina. U njega Maruli je investirao znatnu energiju i ideoloke nazore svoje starosti. On hvali kranske vrline i unutranji mir, pa kae, da je najvei junak jedino onaj koji svlada sebe, dodaje da se junatvom nikako ne moe diiti onaj koji je sposoban samo pobjeivati druge. Dijalog o junatvu posljednje je poglavlje opsesivne i samounitavajue Marulieve potrebe da priskrbi to vie dokaza o inferiornosti pjesnitva pred teologijom i praksom vjere. Premda je arko elio toj nategnutoj tezi pronai to vie uporita, taj nadasve talentirani pisac nije uspijevao u svojim nakanama da dokae nedokazivo. Pieve vlastite dobro sroene reenice i uvjerljive slike radile su protiv iznoenih argumenata. Neobino je bila lijepa Marulieva figura o krotiteljima nemani kojoj je zakljuak da nebo nije obeano onima koji krote zvijeri nego onima koji su krotitelji poroka. Marko je Maruli esto i neuspjeno elio krotiti neman svoje vlastite knjievnosti, elio je i protiv volje svoje nutrine zaustaviti slobodu jednom napisana teksta. Ono to je u svojim dijalokim, uvjetno reeno poetolokim tekstovima pokuavao argumentirati protiv poezije i protiv oduevljenja antikom, nije se pred naletom njegova eruptivna talenta, posebno kad je bila rije o pjesnikim tekstovima na hrvatskom jeziku, moglo obraniti. O svom velikom prethodniku Jeronimu Dalmatincu napisao je Maruli latinski prijekor iliti Animadversio in eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt.Doista, bilo je onih koji su tvrdili da je Jeronim Talijan pa je njima, koristei svoje veliko znanje geografskih i historiografskih izvora, Maruli odgovorio u kampanilistikoj studiji u kojoj je pokazujui svoju naobraenost provjeravao i svoj patriotizam. Isto bi se moglo kazati i za Maruliev prijevod Hrvatske kronike, to jest jedne verzije srednjovjekovnoga Dukljaninova spisa to ga je pronaao Dmine Papali. Marko je Maruli preveo hrvatski izvornik, ispravno ga naslovivi Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, donijevi tako na latinskom jeziku jedan od najstarijih izvora za ranu hrvatsku povijest. U rukopisu su ostala i dva spisa koja su piscu sluila kao osobni radni leksikoni. Jedan se sastojao od razliitih stvari, kako i kae latinski naslov, izabranih iz djela pisaca koji su se inili najdostojniji oponaanja. Drugi, neka vrsta pieva biblijskog laboratorija, jest Tuma starozavjetnih glasovitih linosti, neto je doraeniji a rukopis je bio ak opskrbljen tiskarskim propagandnim letkom, to govori da ga je pisac htio i objaviti. Maruliev je tuma starozavjetnih osoba bio nekom vrstom filolokog i teolokog putokaza u istraivanjima to ih je Maruli poduzimao bavei se pozadinom svojih najvanijih epskih djela, Davidias, Judite i Suzane koja su sva crpla grau iz Staroga zavjeta. U rukopisu je ostao i Maruliev prozni spis o Posljednjem sudu Kristovu De ultimo Christi judicio, koji je neke vrsti skladnoga propovjednog teksta u kojemu su najbolji opisi paklenih muka i Sudnjega dana. Maruli je ne samo u svojim slikarijama nego i u mnogim proznim i pjesnikim tekstovima, latinskim i hrvatskim djelima, pasionirani opisiva apokaliptinih slika, pri emu je uporno i lucidno uvjeravao svakoga koji ga je htio uti da se pod oblijem Antikrista u njegovo doba moraju prepoznati Turci koji opsjedaju njegov Split, Dalmaciju i Hrvatsku, ali je vjerovao da je djelo Antikristovo upravo i meusobna mrnja europskih krana: Ustat e lani proroci i mnoge e - ree - zavesti, razmahat e se bezakonje i kod mnogih e ljubav

137

ohladnjeti. Ja bar mislim da su nas ve zadesila ta vremena, osim to lane proroke jo nismo uli gdje javno propovjedaju. Progone trpimo od muhamedanaca i iz dana u dan kranska kraljevstva osvaja nevjerniko oruje. No uza sve to, usred tih nevolja, ne smanjuje se bezakonje u mnogih, nego jo buja. I nije samo ohladnjela ljubav nego se i mrnja umnoila. Nije dovoljno kranima to ih nevjernici napadaju, ve se meusobno bore i sijeku maevima - narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Jer, evo, u nae je vrijeme pobijeno toliko Francuza, panjolaca i Talijana, poklano toliko hrabrih ljudi, da bi ih bilo dovoljno da se muhamedanci protjeraju iz Europe i Azije. Meutim, oni se jo uvijek tako vladaju da ostatak svijeta ostavljaju ovima da ga lake zauzmu - bez vojnika, lien branitelja. Bezakonje se dakle razmahalo i ljubav se okrenula u mrnju do unitenja. Pa to jo nedostaje da ne bismo pomislili da je Sudnji dan ve blizu? Koliko li smo puta kugu prepatili! Koliko li nas je puta glad bacila na zemlju! Nita nije preostalo, osim da vidimo da sunce pomrava, da mjesec ostaje bez svoga svjetla i da se zvijezde, kao padajui s neba, na nae zaprepatenje razlijeu na sve strane. Najizravnije angairan Maruliev latinski spis tiskan je u Rimu 1522. kao Epistola Domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI koja je posveena nesreama to nas snaoe s pozivom na zajedniko ujedinjenje i mir svih krana. U tekstu koji je inae napisan na poticaj prijatelja biskupa Tome Nigera i propovjednika Dominika Bue kojemu je pismo posveeno, izlae Maruli teoremski jasnu postavku koju nitko nije htio prepoznati, a koja glasi: zajedniku opasnost mora odbiti zajedniko oruje. U svom anru nije taj Maruliev latinski sastavak suprotiva Turkom bio ni najbolji, a ni najstariji takav tekst. Maruli pie Epistoluu ozraju nade to ju je u Hrvatskoj probudio dolazak Karla V. na carsko sveeuropsko prijestolje, ali je pievu ruku vodio i oivljeni strah koji su hranile vijesti o padu Beograda i naletima novog i energinog sultana Sulejmana. U trenutku dok pie svoju poslanicu papi Hadrijanu VI, inae nositelju razmjerno zbrkana i nemona pontifikata, Marko Maruli ulazio je u suton svoga ivota. Sva njegova vanija djela, kako ona hrvatska tako i latinska, bila su ve objavljena, a ona to ih je ostavljao u rukopisu ekala su neka bolja vremena. Maruli, dok pie papi uza svu nepomirljivost to izbija iz apelativne nemoi njegovih reenica, govori glasom onoga koji s ruba svijeta svjedoi o ubijanjima i nepravdama, ali koji zna i vjeruje, kao to je pisao u Instituciji, da postoji nada i da kao u sluajevima Josipa i Mojsija treba pronai razumijevanje ak i za svog neprijatelja: Josip je brai za silnu zavist uzvratio silnim dobroinstvom. Htjeli su ga ubiti, bacili ga u atrnju, prodali Jimaelcima. Ali kad je postao namjesnik faraonov, a sedmogodinja glad stala moriti zemlju, on ih je na dolasku u Egipat primio i ugostio, pomogao im irom i novcem, sve ih redom izljubio i svu im nepravdu oprostio. (...) Mojsije je protiv toga istoga naroda - koga je oslobodio iz egipatskog suanjstva te ga uz toliki trud i toliku opasnost po ivot doveo u zemlju u kojoj tee mlijeko i med, tj. koja obiluje svim blagodatima esto rogoborio, mrmljao, esto ga bijesno napadao te je bio prisiljen bjeati u sveti ator. No ipak ga takva i tolika nezahvalnost nikada nije tako ozlojedila da bi im prestao initi dobro. Padnuvi niice za njih se molio. (...) Svima je nareeno da ine dobro svima, ako to moe biti, a ako ne - da ele dobro, no tako da se uvijek ljubi ovjek, a ovjeja zloa nikada. Piui svoj najdui pjesniki tekst, veliki ep o Davidu, imao je Maruli posvema jasnu alegorijsku intenciju. Ona je bila teoloke naravi i on ju je ovako formulirao: Stoga u pokuati da uz pomo Duha Svetoga, u nekoliko pokaem na to se odnose ili kakve slike novoga vremena sadravaju u sebi djela Davidova to sam ih prema svojim mogunostima obuhvatio u ovom spjevu. Smatram da David gotovo u svemu predstavlja lik Kristov, a da Saul oznaava idove koji su progonili Krista, nadalje da se u rijeima i djelima proroka ogleda vjerodostojnost jednog i drugog zakona. Za Marka Marulia sve to se dogaalo u povijesti, a u ovom sluaju u biblijskoj i idovskoj starijoj povijesti, mora se uspostaviti u knjievnom djelu kao figura ili preciznije kao prefiguracija Kristova puta. Za ljude koji su povijest spasa doivljavali kao ispunjenje ve jednom objavljenih pria i najavljenih dogaaja Stari je zavjet historija, a Novi misterij koji se i inae obnavlja na svakoj misi. Ono to povezuje ta dva svijeta, jedan kojemu pripada povijest i pria, i drugi kojemu pripada budunost i kerigma, smjestio je Maruli u lik Davidov, koji je za itatelje, kako izravno sugerira pisac, bio figura Christi. Zbog vanosti koju je i inae pridavao alegorezi, napisao je Maruli poseban dodatak koji je teoretski klju kristolikosti Davidove. Taj tekst organski je dio epa kojega je Maruli napisao u intelektualnoj klimi drugoga desetljea 16. stoljea kada je u Rimu stolovao mediejac Leon X, papa koji je u mnogoemu bio Maruliev duhovni bliznik i koji je propagirao, a ne jednom i ostvario, susret eklezijastikog i knjievnog svijeta. I Marko je Maruli cijeloga ivota pokuavao iznai sklad izmeu eklezijalnog i poetskog, izmeu ideje i prie, ideologema i mitologema. Njegovi starozavjetni epovi oivotvorenje su tog susreta, koji u njihovoj knjievnoj formi nikada nije bio sukob nego kreativni susret. Maruli se poput mnogih suvremenih intelektualaca ukljuio u Leonovu narudbu. Bio je on pravi pisac

138

leoninske renesanse. Dodue, bio je on pisac toga smjera i prije Leonova pontifikata, jer je Marko Maruli uza svoju estoku kritinost prema rasputenosti svijeta i vjerskih institucija prema crkvenom intelektualizmu imao vrlo pozitivan odnos. On ga je prakticirao i kada je pisao svoju alegorezu za Davidijadu, posjedovao ga je i kada je na primjeru Herkula dokazivao uzaludnost pjesnitva pred bogoslovijom, nije mu bio stran ni dok je dva desetljea oklijevao tiskati Juditu ili kada uope nije objavio Davidijadu. Maruli je napose u zrelim i kasnim svojim godinama oslukivao blo rimskih pontifikata. Uzbuen promatrao je iz svoga Splita golemu crkvenu krizu i unutranje njezine rascjepe, koji su u svoj dramatinosti ispunili najvei dio njegova ivota. U Davidijadi, koja je napisana 1517, Maruli se nije bitnije odvajao od biblijskog predloka, a to su bile Prva knjiga Samuelova i Prva knjiga o Kraljevima. Maruliev junaki, a zapravo biblijski ep ima 6.765 daktilskih heksametara i premda je posveen kardinalu Grimaniju, poglavaru Akvileje, nikada nije dobio imprimatur ni piev, a ni onih koji su takva odobrenja izdavali. Ostalo je tajnom zato je taj veliki ep uplaio i svoga pisca i javnost, a moda i cenzore. Tko je bio taj koji je procijenio da je David u toj epskoj tvorbi premalo figura Kristova? Istini za volju, u ovome epu stihovi nisu uvijek glatki kao u nekim drugim Marulievim latinskim djelima, uz to imade u Davidias i neto latinskih barbarizama, neega to je Maruli u svojim drugim, klasinim latinskim jezikom impregniranim tekstovima izbjegavao. U spjevu dogaaji iz Davidova ivota i njegove okoline izloeni su kronolokim nizom, onako kako su se dogaali. Zbog toga se itatelju sugerira osjeaj da se dogaaji epa sami od sebe pripovijedaju. Dok se ita Marulieva Davidijada, nikada se nema osjeaj da dogaaje pjeva neki pripovjeda ve se, emu pridonosi mnoina izravnog i dramski oblikovanog govora, sugerira samotvorstvo opisivanih dogaaja. U vrlo malenom broju sluajeva pisac varira biblijski predloak, a kada to uini, onda je tu najee rije o isputanju suvinih povijesnih podataka koji bi odvlaili pozornost s prie. Pisac ponekad malo i prekraja redoslijed zbivanja kako bi u sekvencama dobio na zanimljivosti i postupnosti. Maruli je svoj predloak irio samo u onim sluajevima kada je u ep ukljuivao komentar ili poneki doista rijetki moralizatorski dodatak. Najvei stupanj promjena prema predloku moe se evidentirati u onim dijelovima epa gdje Maruli slijedi svoje slikarsko oko, stvarajui vrlo ikonine poredbe, i to posebno kada je bila rije o tematiziranju ivotinjskoga svijeta, primorskog ambijenta kao i vremenskih okolnosti. S antikom junakom epikom Davidias ima vrlo blizak, gotovo imitativni odnos. Vergilijev klasini ep o Eneji pored biblijskog predloka bio je drugi glavni izvor u epu. Iako Marko Maruli deklarativno odbija grau takva klasinog epa, on bez ostatka prihvaa njegov jezik, stil i sve zakonitosti njegove retorike. Sve ono to su ljudi njegova doba nazivali elocutio, dakle provedbom, u Marulievoj je Davidijadi posvema vergilijansko. Emancipacija od klasinoga podrijetla grae vodila je Marulievo pero koje u Davidias pie neku vrst polemike s klasicistikim podrijetlom svoje provedbe. Maruli s graom postupa onako kako su to inili i suvremeni epiari koji su posezali za novozavjetnim temama iz Kristova ivota poput Jacopa Sannazzara, Girolama, Vide ili Jakova Bunia. Poput tih svojih suvremenika Maruli misli da je sasma prirodno spojiti antiki oblik s biblijskim sadrajem. U njegovu epu biblijsko je odnijelo prevagu, pisac je oblikovao svijet u kojemu humanistika aluzivnost i obavijetenost postaju tek ovitak, presvlaka. Antiki vergilijanski sloj u Davidias neto je poput zmijinoga svlaka koji na kraju ostaje leati kao isluena ljuska. Biblijski svijet koji je ponudio grau epu nije za Marulia bio nikakva stilska kategorija. On je svojim sadrajem trebao povezati udaljene epohe i slike, rastavljene ljude i pojmove. Maruli zato presvlai biblijski diskurs u epski, ne poznajui nijednu bolju formu od antike vergilijanske epike. Poeta doctus Maruli dodue poznaje, a u svojoj biblioteci posjeduje i Juvenkovu kasnoantiku biblijsku epiku, ali nju od Marulievih pokusa sa srodnom graom odvajaju stoljea u kojima je doivljaj biblijskog, ali i antikog, primio nove ideoloke investicije. U Davidijadi i nema previe humanistike aluzivnosti, tek onoliko koliko bi je bilo da Maruli i nije bio dobar poznavalac antike batine. Naime, i srednjovjekovni su pisci imali stanovita znanja o antici, pa stoga antika to je Marko Maruli poznaje i oslobaa u stilskoj razini Davidijade nije k njemu dola samo iz prve nego i iz druge ruke. U Marulia sreli su se ne samo biblijski ep s antikim epom nego se u epu o Davidu dramatino susreu i dvije antike, jedna srednjovjekovna, koja sve saima i kroti, i druga koja sve predimenzionira. U tom trojstvu Marulieva je Davidijada izgubila vrstinu svojih obrisa i nikako se nije znala odluiti izmeu mogunosti da bude ili heksametrima opjevana Biblija ili humanistikom aluzivnou interpretirani mit o vladaru, proroku i pjesniku. Teko je dati za pravo alegorezama to ih sugerira Maruliev klju za itanje toga djela, jer ono to je najljepe u Marulievoj Davidijadi svakako nisu ti pievi naputci za itanje, ta isprika za poeziju. Davidijada je najljepa ondje gdje u dijalog ulaze njezina dva srednjovjekovlja i njezine dvije Biblije i njezine dvije antike. U svojih etrnaest pjevanja i opsegom koji tri puta nadilazi na hrvatskom napisanu Juditu, sa svoje tri invokacije, s vrlo zanimljivim marginalnim komentarima, s jasnom moralistikom crtom Maruliev je ep bio vrlo blizak zamislima tadanjih katolikih ideologa. Te su misli Maruliu bile bliske i s njima nikada nije dolazio u sukob. U Marulievu epu postoji raskorak izmeu

139

proklamirane simbolinosti Davidova lika i ostvaraja prie o njegovu ne uvijek neporonu ivotu. Taj raskorak bio je za pisca nesvladiv te ono to je u doktrinarnoj raspravi bilo moda mogue oditavati kao prefiguraciju Krista nije se u junakom epu moglo opjevati kao da je skup istih ideja. Graa od koje Maruli pravi svoj ep nabrekla je od tjelesnosti pa se u mnogim svojim stihovima prisjetio Maruli, jer drukije nije bilo mogue, i Boccaccia i Petrarke, unosei u ep itav niz vrlo slobodnih i u svemu renesansnih opisa ovjekove spolnosti. Tako je i onaj o silovanju Tamare: I tako, poto je svima nareeno da odu, njih dvoje ostadoe sami. On prihvati njezinu ruku i, sramotnik, izjavi joj ljubav. Drei je stade je vrue moliti da s njim legne u postelju i poe sve ee navaljivati. Jadna se djevojka zaprepasti nad tim silnim zlodjelom i povlaei se natrag ree: to si tako navalio, Amone? Zato snuje zloin, zaboravivi na krvno srodstvo, na Boji zakon i na pravo istoga braka? - Pusti me, pusti! stalno je vikala. Ali on se svom snagom upeo da svlada njezin otpor i napokon je svlada. Bludnikzloinac obeasti jadnu sestru i sam svladan od grene pohote. I im je mladi jednom zadovoljio svoju prokletu poudu, u njemu se raspali mrnja, ugasi ljubavni ar te iz kue istjera nju za kojom je tako strasno udio. Mislim da je tada bio ogoren na sama sebe, jer ga je grizla savjest zbog toga sramotnog zloina. Ona ode sa suzama oplakujui u tihoj alosti izgubljeno potenje i djevianstvo. Kad je ula u svoju sobu, posu glavu pepelom, razdere na prsima svoju haljinu, oblivena stidom obori oi. Neto drukiju konotaciju imalo je zavoenje Betsabeje, Urijeve ene: Dok je hodao tamo-amo, eto, kako su na suprotnoj strani prozori sluajno bili otvoreni, ugleda kako se gola kupa ena divne ljepote i tijela bijelog kao snijeg. - Ako vjerujemo priama starih, tako je nekad sin Aristejev vidio nagu Titanku u vodi Gargafijskog izvora, i kau da je takve boice koje su se natjecale u izgledu i ljepoti gledao i Paris, dugo se kolebajui koju bi proglasio najljepom. - Kad ju je, dakle, Iajev sin ugledao, srh mu proe modinu, srce mu obuze ljubavni ar i zapita koja je to ena. Doznade da je to Betsabeja, zakonita ena Urije, koji je tada pod Joabovim zapovjednitvom podnosio teinu vojnikog ivota. Ali sve to nije djelovalo na kralja: prevladala je mahnita ljubavna pouda. David naredi da mu dovedu Betsabeju i oskvrnu potenu enu gnusnim preljubom. A kad se pred no obeaena vratila u svoj stan, osjeti da je s njim zatrudnjela od njegova sjemena i to mu dojavi. Da je Maruliev inae netiskani ep u svoje vrijeme bio mnogo itan, svjedoi i nedvojbena vijest u nekom Boievievu epigramu. Nakon pieve smrti epu se gubi svaki trag a ve se u 17. stoljeu povjerovalo da je pronaen jedan njegov fragment. Tek kasnije, kada je u naem stoljeu u Torinu otkrivena prava Marulieva Davidijada, ustanovilo se da onaj dio Davidijade to je u 17. stoljeu pronaen u kui Marulievih roaka Albertija nije nego prijepis prvoga pjevanja jedne latinske Davidijade iz pera Engleza Abrahama Cowleya. To to su baroknog engleskog pjesnika dugo itali kao da je Maruli, samo pokazuje koliko je vrjednosnih predrasuda investirano u Marka Marulia. Jedna pjesma je most iznad Marulievih hrvatskih i latinskih tekstova. Ona povezuje latinista s piscem Judite. Zove se Molitva suprotiva Turkom, svakako je najdomoljubnija pjesma hrvatske renesanse i nije molitva, ona je krik onih koje je strah ubil, a kad je i molitva, manje je usmjerena Bogu i Gospi, a vie gluhim uima Europljana. Nastupaju na nas, a nas je strah ubil. Jur puk tvoj gine vas, a ti si odstupil. Oni nas tiraju, veu, biju, deru, Za te se ne haju, ni za tvoju veru, Sloiti pod noge ku su odluili; Moju sile mnoge svih su jur skljuili. Li kakono plami kad pade u gori, Ostane carn kami i prez listja bori, Inako t' ne ostaju gradi tere mista, Kano opuaju, plinuju sva lita. Boj su bili njimi Harvati, Bonjaci, Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci. Eto jo boj biju nici, a nicih ni A druzi ne smiju, jer si njim gnjivan ti. Marulievi stihovi u Molitvu stiu iz dubokih slojeva narodnoga pamenja. Pjesnik kao da je samo posljednji popisiva stoljetnog kataloga zla i nasilja. Pjesma se trudi kvantificirati poinjeno zlo, ali traginost Marulieva doba nije bila nekakav zbroj pojedinanih nesrea. Tragina sudbina Marulieve i hrvatske rubne

140

pozicije bila je mnogo dublja i proizlazila je iz neadekvatnih procjena onih koji su je izvana promatrali. Vlasnicima tih neadekvatnih procjena usmjereni su stihovi umorne i rezignirane Marulieve molitve koja traje tono koliko je piscu potrebno da rasprostre akrostih, zapravo rebus na latinskom jeziku, koji je kazivao da nas ionako sam Bog sa svojom bezgraninom moi moe spasiti nevolja to su ih prouzroili nai neprijatelji Turci, Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum, sua potentia infinita: Evo plane k tebi majke tune hode, Da ne plode sebi, jer njih plod odvode. Niki su prognani iz baine svoje, A niki pognani u suanstvo stoje. Taj plae diicu, taj mua, taj ene, Plae brat sestricu, a sestra bratca nje. Jur dojde do tebe vapaj i suze njih, Ne daj da povede neveran Turak svih. A ti, ki s' propeti Bog, Gospodin naju, Nam si dal karst sveti, ne ki te ne znaju: Iznesi od bluda nas, tere od avljih ruk, Na kri pridav uda, otkupi veran puk. Ne daj da nas dave pogani nogami, Ali da nas strave, sikui sabljami. Frutan'ja taj i boj od nas jur odvrati, Ter silu, koj ni broj, nevernikom skrati. Neki uzaludni i pesimistini ton odjekuje tom Marulievom elegijom koja se otvara epskim opisima nesrea, a zavrava tekim molitvenim uzdasima prognanika i sunjeva. Marulievo je vrijeme robova i robinja, prognanika i prognanica, ono je vrijeme svjeih grobova. Marulievu duhu renesansni je optimizam zbog toga uglavnom bio nepoznat i dalek. Za njega je bilo pitanje dobra ukusa hvaliti svijet i ivot, a oko sebe vidjeti nasilje i smrt. Jer Maruli je bio pjesnik kontemplacije, ali i osude ivota, ukoliko se ivot ukazuje kao koncentrat patnje i stradanja. U ljudskoj povijesti ima dodue epoha koje se kasnijim promatraima ine kao da su bile nesposobne za bilo to drugo osim za okrutnost i nesklad. Vrijeme u kojemu je ivio Marko Maruli ukazuje nam se u veini sauvanih izvora kao vrijeme sublimirane patnje, vrijeme tuge i doba impregnirano nesreom. Nesree Marulieva vremena, a ne sree, glavna su matica nama poznate povijesti. Ali instinkt nam govori da je i Marulieva vizura bila necjelovita, jer ako su Turci bili sva hrvatska stvarnost, tko su onda bili oni ljudi koji su pjevali divlje i neobuzdane pjesme o mirisu djevojakih grudi, tko se to onda u Hrvatskoj veselio proljeu i ljepoti? Svako doba udi za ljepotom i to vea je udnja to je zbroj nevolja i duevne boli u njoj vei. O svojim udnjama za ljepotom Marko Maruli je tragove ostavio iskljuivo u svojim stihovima, skrivene manje moda u sadraju, ali dovoljno vidljive u erotinosti njegovih savrenih rima i preciznosti njegovih neobinih pjesnikih slika. Pjesniki je dioskur Molitvi suprotiva Turkom politika lamentacija Tuenje grada Hjeruzolima. U toj neniji boanski grad postaje Split, to mjesto postaje Marulieva patria, iz koje se ocrtava cjelokupna politika slika Europe i njezine nemoi. Grad Hjeruzolim u Marulievoj pjesmi plae zbog svoje sudbine, ali on plae i zbog sudbine hrvatskih i ugarskih zemalja koje, poput panjolske Granade, to Maruli posebno naglaava, nisu imale sree da im car podari oslobodilaku vojnu: De, pue karstjanski, pomisli i gledaj, Tere skot poganski da mnom vlada ne daj! Ti ki kljue nosi vinjega kraljevstva, Ki Petrov brod vozi dilei blaenstva, Uzbud jur pamet tvu na izvarsno dilo Ter slie tubu mu budi t' mene milo. Tebi se pristoji taj poetak smini, A pak t' se dostoji da te slide ini. (...) Zovi na dilo to hrabrena cesara, Da zlo, ja pamtim ko, ne da se stara. Pak zovi od panje kralja primogua, A zatim ne manje bojom ljubvom vrua.

141

Pokol Granate vlast Bog mu je dal podbit, Dat mu e joe ast i ostalih dobit. Zov France kralja, pak zov i Inglitere, Svaki je od njih jak prognat puk nevere, ehe zov i Ugre, svi da s tobom budu, Poganin da umre, a ti da dobudu. Zov latinske kneze, prit e na slubu tvu, Ne dim za pineze, da svi za veru svu. Bnetaku Gospodu zov', ter e s timi dojt, Po kopno i po vodu kino su smini pojt. Nije se Marko Maruli iz svoga Splita morao mnogo kretati da bi imao kristalno jasnu sliku svjetskih prilika. A bilo ih je u njegovo vrijeme previe koji su svijetu hrlili poudno ususret. On je, pak, svijet doekivao u svom Splitu, ponaajui se kao da je to najprirodnija stvar. U tomu i jest svjetskost Marulieve knjievne pozicije. Dok su mnogi njegovi suvremenici udjeli da ih veliki svijet pomiluje i dok su zauzvrat milovali taj svijet i dok su ostajali razbacani po svim stranama i dok su postajali udionici tuih patrija i tuih sudbina, dotle je Maruli sudbinu svijeta saekivao u svom gradu, u tiini svojih knjiga, kao stvar najprirodniju. U stihovima to ih je stavio u usta gradu Hjeruzolimu uje se pjesnikova relativizacija vrijednosti, nazire se i spoznaja o nestalnosti fortune. Izraz tih emocija bio bi svakako izravniji i nedvosmisleniji da je Marko Maruli mogao biti svjedokom i dvaju dogaaja koji su se zbili neposredno nakon njegove smrti. Maruli naime nije doivio mohaku propast Ugarsko-Hrvatskoga kraljevstva, niti je mogao biti svjedokom pljakanja i razaranja Rima to su ga poduzeli upravo mnogi od kranskih vladara to ih je on nabrojio u svojoj pjesmi. Marulievo Tuenje grada Hjeruzolima, zajedno s Molitvom suprotiva Turkom, najstariji je trenutak angairane hrvatske poezije, a donosi i klju iz kojega se bolje moe razumjeti cijeli Maruliev opus na hrvatskom jeziku. I naposljetku ovi su stihovi najava antiturske opsesije koja je hranila hrvatsku stariju knjievnost tijekom nekoliko stoljea. Iako je na ruevinama Salone istraivao antiku epigrafiku, premda je komentirao suvremene rimske arheoloke nalaze i unato tomu to je na savrenom klasinom latinskom jeziku skladao elegantne stihove sluei se Vergilijevim katalozima i repertoarima, nije Marko Maruli u sebi, a ni u svojoj knjievnoj okolini, pronalazio nijednoga razloga da prezre materinski jezik, dakle isti onaj to ga je njegov dubrovaki suvremenik Ilija Crijevi prezirno jednom nazvao ilirskim krianjem. Maruliev radikalizam bio je od druge vrste. U Lipom prigovaranju razuma i lovika ovako je pjevao o patriji, o batini, dakle i o hrvatskom jeziku: Svima je patria svit; ki se na svit rode, Da putuju sto lit, van se nje brode. Pae t' rekoh da ni, ni da ti more bit Patria gdi t' se sni, da gdi e vazda bit; Gdi t' je vikovnji stan, tuj ti patria jest... Kada je po Uskrsu 1501. zavrio na hrvatskom jeziku u est pjevanja sroeni ep Judita, pourio je Maruli da tekst poalje u Veneciju pouzdaniku Grossolariju, koji mu je i inae pomagao u poslovima s tiskarima. U poiljci Grossolariju bilo je i popratno pismo u kojemu se pjesnik, post scriptum, pohvalio kako su Juditom i Hrvati dobili svoga Dantea to je doslovno na talijanskom jeziku glasilo: che ancora la lengua schiava ha el suo Dante. im je zavrio tu reenicu, pisac se uplaio izreenoga, pa se malo povukao i ublaio usporedbu, molei Grossolarija za razumijevanje. Usporedba s Danteom jedan je od najintimnijih Marulievih iskaza o sebi i jedno od najsamosvjesnijih mjesta starije hrvatske knjievnosti. Da je Maruli ve 1501, im je napisao Juditu, bio svjestan to se to nalazilo u njezinim dvostruko rimovanim dvanaestercima, iz toga je pisma sasma vidljivo. Zbog ega je ep iz te poiljke ekao na objavu ak dva desetljea, jo i danas nije posvema jasno. Na oklijevanje Marulia zacijelo nije prisilila stroga zabrana nadbiskupa splitskog Bernarda Zane koji je 1511. objavio dokument kojim zabranjuje sveenicima svejedno kojeg ranga i svejedno kojeg reda da tumae Sveto pismo na ilirskom jeziku. Ozraje te Zanine zabrane usred kroatizirana Splita vie je dokaz o rairenosti slavenskog i valjda glagoljakog bogosluja nego to je kao dokument moglo u svoje vrijeme imati nekih posljedica na uporabu hrvatskoga jezika u knjievnosti i u dnevnom ivotu. U Splitu je u Marulievo vrijeme bilo jedva nekoliko stotina Talijana, a sve vea rairenost hrvatskoga jezika bio je proces koji nikakve zabrane ne bi mogle zaustaviti. Mogue je ipak da su Zanino upozorenje, a jo vie atmosfera iz koje je dolazilo, prouzroili Marulievo oklijevanje da Juditu, koja je bila pjesnika interpretacija Biblije, prikae

142

javnosti i u tiskanom obliju. Iako biblijska Knjiga o Juditi nije bila tekst oko kojega bi teolozi u bilo kojoj dimenziji u to vrijeme lomili koplja, ipak je njezino hrvatsko jezino ruho posjedovalo neto to bi, da se to htjelo, moglo isprovocirati ionako uskovitlani idejni prostor onodobnih institucija moi. Uz to Marko Maruli i nije bio sveenik pa mu je svakako bilo doputeno i manje nego to bi bilo da je poloio propisane zavjete. Uz to njegova je Judita bila opskrbljena razliitim uresima, ona je tumaila Sveto pismo i, kako je sam pisac naznaio u posveti don Dujmu Balistriliu, bila je namijenjena onima koji nisu mogli itati latinski, dakle dijake knjige. Uz to zavravala je Marulieva knjiga jednoznanim proroanstvom o vanosti hrvatskog i slovinskog jezika i o njegovoj velikoj budunosti. Juditin jezini naboj kao prvi program hrvatskoga kulturnog nacionalizma nije u svoje doba mogao ravnodunim ostaviti one kojima je svako slavensko bogosluje bilo hereza, a svako knjievno normiranje narodnoga jezika izravna kritika crkvenoga poretka. Posljednje programske stihove u Juditi ponosno izgovara onaj koji jedri na toj plavci novoj: Dan u ki bi dobit Oloferne, htie Sveen'je vazda bit od tih ki dobie, Dokla ne podbie pod jaram svu iju, Pokol umorie s proroci Mesiju. Komu poklon diju, Bogu, spasu momu, Jere konac viju poitan'ju tomu, Juditi u komu slava e bit dokol Svitu zemaljskomu pone gorit okol; Ako li daj dotol dokla zemlja ova Bude na karte folj slovinjska tit slova. Na naslovnom listu Judite veli Marko Maruli da je taj libar, dakle taj Liber Judith u kojemu se sadri istorija svete udovice sloio u versih hrvacki. Tako na poetku, a i na kraju epa, govorei o svom djelu kao o plavci novoj, spominje pjesnik njezina slovinska slova, pokazujui tako u jednom istom tekstu da su mu slovinski i hrvatski, a mogli bismo pridodati ilirski i dalmatinski, bili sinonimi. Dvojna ili trojna imena jezika pratit e hrvatsku knjievnost stoljeima, ali joj ta vieimenovanost nije kao ni u ovom sluaju nita oduzimala. tovie i ona je pridonosila njezinoj otvorenosti razliitom i drukijem. Dok je nevjerojatna usisna mo prtava Juditina jezika oduvijek uzbuivala itatelje, dotle je njezina zatvorena, gotovo savreno klaustrofobina konstrukcija, nalik idealnom estostranom tijelu, ostavljala dojam precizna i hladno smiljena astrolaba. Judita se mnogim generacijama prikazuje poput zlatne navikule pune mirisa i tamjana. Suvremenici su je voljeli dok je jo kruila u rukopisima u prvih dvadeset godina svoje netiskane egzistencije. Poslije, nakon to je prvi put bila tiskana 1521, izlazit e samo za pieva ivota svake godine, postigavi uestalost koju je teko usporediti s bilo kojom hrvatskom knjigom njezina vremena. Da su je mnogo itali, to e rei i troili, svjedoi i to to je od njezinih prvih izdanja sauvano vrlo malo primjeraka, a od tog prvog izdanja samo jedan koji se, to nije sluajno, uva u dubrovakih otaca malobraana. Stih kojim se Maruli sluio u Juditi nastavljao se na versifikaciju koja je od toga epa bila starija barem stotinu godina. Maruliev dvostrukorimovani dvanaesterac epski je stih vrlo srodan francuskom aleksandrincu i svim duljim mediteranskim stihovima viteke epike. Taj se stih poneto razlikuje i od srodnog dvanaesterca u dubrovakih pjesnika. Njihovi su se, naime, dugi stihovi raspadali u polustihovima na dva trosloga, dok je Maruli polemizirajui s versifikacijom svojih prethodnika izabrao epici i sporijem ritmu pripovijedanja primjereniji dvanaesterac u kojemu se ternari ne odvajaju nego bez slogovnih demarkacija jedan iz drugoga teku, olakavajui tako esta opkoraenja i pojaavajui narativnost opjevanoga sadraja. U Dubrovana dijeljenje dvanaesterakoga stiha u manje metrike, ali i smislene, cjeline bilo je posvema u skladu s namjeravanim lirskim rezultatom, a opkoraenja u Juditi bila su vano sredstvo usporenih retorikih efekata. Motivirana su bila ta Marulieva opkoraenja eljom da se naglase i objasne znaenja pojedinih rijei i da se itanje izravnije usmjeri na onaj dio reenice koji se prekoraivi granicu stiha naglaavao. Stvarni lik Maruliev nazire se u opisu to ga je ostavio Franjo Boievi Natalis u pjesnikovoj biografiji: Bio je osrednjeg stasa, irokih ramena, tijela ne debela ve vitka, ela visoka i iroka. Oi su mu bile crne, nos orlovski, lice ljupko, kose nalik na koru kestena i duge, brada ozbiljna i asna. Svi dijelovi tijela slagali su se s njegovim skladnim stasom. itajui ovaj opis moemo zamisliti pjesnika dok sveano ita svoje spore dvanaesterce, moemo zamisliti kako mu rime glatko prelaze s kraja stiha u sredinu sljedeeg, moemo ga vidjeti kako je ozaren pronaenom lakoom to su je njegove rime i ritmovi darivali rijeima. Moemo ga zamisliti dok u nekoj noi, pod svjetlom svijee, ita naglas o nadolasku asirske vojske, dok srie o strahu u taboru Juditina plemena, moemo ga vidjeti kako sporo skandira te rijei i kako pred sluateljima oivljava strane slike dok

143

se u daljini uje topot turskih konja i dok oruje zvei pod zidinama grada. Moemo uti kako na olti onaj ovjek iz Boievieva opisa u smiraj dana stihovima odijeva svoju Juditu, kako je kiti, kako joj skida kostrijeti, uklanja muku tijela i daruje ljepotu. Inozemnih izvora u svom epu o Juditi Maruli nije imao. On je svakako poznavao krai spjev o svetoj djevici to ga je sastavio Petar od Riga, srednjovjekovni pisac jedne Biblia versificata, ali to djelo koje je Maruli posjedovao u svojoj knjinici nije na Splianina ostavilo traga koji bi se danas mogao prepoznati kao izravniji utjecaj. Maruliu nije ni u kojem sluaju bila poznata ni anglosaksonska srednjovjekovna poema o Juditi, a svakako nije itao talijansku Storia di Giuditta Firentinke Lukrecije Tornaboni koja je bila pieva vrnjakinja, ali je njezin spjev o Juditi ostao dugo skriven i najupuenijim talijanskim itateljima. Maruliev izravni knjiki poticaj bio je, dakle, samo biblijski tekst iz Jeronimove Vulgate kao i srednjovjekovni i humanistiki komentari u kojima se tumaila povijesna i simbolina slojevitost prie o Juditi, njezina moralna i alegorijska potencija. Knjiga o Juditi nalazi se u povijesnim knjigama rimokatolike Biblije, a nema je ni u hebrejskom, a ni u drugim kranskim kanonima. To je pria o udovici koja spaava svoj grad Betuliju od naleta Holofernove vojske. Sveta udovica oarala je Nabukodonozorova vojskovou svojom ljepotom, koju mu je ponudila kada ga je, tajei svoju pravu namjeru, posjetila u njegovu taboru. Kad je vojskovoa, opijen njezinom ljepotom, ali i shrvan pijanstvom, pao na odar i zaspao, Judita mu je odsjekla glavu te se neopazice sa slukinjom Abrom vratila u Betuliju, gdje je trijumfalno doekana kao osloboditeljica svoga naroda. Kada bijae rije o epskoj provedbi te prie i o stvaranju pjesnikih slika te o kompozicijskim naelima, uzorom je Maruliu bio Vergilijev ep o Eneji. Taj klasini ep bio mu je samo mjerilo i inspiracija, dok je sve drugo potjecalo iz snane pjesnikove potrebe da biblijski predloak aktualizira i primjeri domaoj stvarnosti. Marulieva Hrvatska, njegov Split i Dalmacija, premda se u epu nigdje izravno ne spominju, useljene su u svaki stih ovoga epa. Marulieva patria opjevana je kao da je Betulija, a njezinoj neizvjesnoj budunosti darovana je sigurnost Betulijina osloboenja. Judita, koja je najvei pjesniki dogaaj u Hrvatskoj onoga vremena, opskrbljena je proznom posvetom prijatelju i meceni don Dujmu Balistriliu, koja je prava mala teorijska rasprava o retorikom umijeu. U tom tekstu istie pjesnik da je Juditu sroio po zakonu starih poet, pri emu svakako misli na Vergilija i tradiciju antike epike, ali kae da je istovremeno postupao i po obiaju naih zainjavac, dakle starijih hrvatskih pjesnika. Opisujui svoj postupak, objanjava sveeniku i parmanciru splitskom Balistriliu da je Judita preuzeta iz biblijskog predloka ali da je izvanjskimi urehami i uglajen'jem i ulizan'jem i razlicih masti irsan'jem obnajena. Pod tim arhainim izrazima ne krije se nikakva alkemija nego je na tom mjestu pjesnik pokuao pronai hrvatske adekvate za osnovne retorike pojmove onovremene poetike. U posveti koja je retoriko opravdanje za Juditu, kad Maruli kae izvanjske urehe, onda on misli na retorike figure, njegovo uglajen'je odnosi se na poredak rijei i reenica, ulizan'je na etike refleksije a ono razlicih masti irsan'je na pjesnike slike. Sve te urese postavio je Maruli u kontekst gastronomskog nazivlja spominjui i itatelje ki su prili blagovat tako pripremljeno jelo: ... usilovah se reenu historiju tako napraviti, kako bude nikimi izvanjskimi urehami i uglajen'jem i ulizan'jem i razlicih masti irsan'jem obnajena; a to, da ne reete da vam poklanjam onuje ita rukovet koju u vaih knjigah bolju nahodite. Zaisto je onaje rukovet da mnozim cvitjem opkiena; kada ju dobro razgledate, rei ete: prominila je lice, kakono vona stabla premaliti kada najvee veselo cvasti budu. Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po obiaju naih zainjavac, i joe po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno poitati kako je dilo prolo, da mnoge naine opkladaju, neka je vinije onim ki budu titi, naslidujui umitelnu sredbu raskona kuhaa ki na gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali peene jistvine, da k tomu pridaje aprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje bude onim ki su prili blagovati. Posveta don Dujmu nije bila i jedini prozni ures Judite. Pred tim tekstom, koji je bio namijenjen onima koji nisu bili vjeti knjigama latinskim aliti dijakim nalazila su se jo dva prozna zapisa koji su itatelju objanjavali sadraj epa. Karakteristian je kratki prozni estodijelni tekst s naslovom a se u kom libru uzdari. Dok se itaju glatke prozne reenice toga fabulativnog saetka, uju se poput udaraca bubnja izdvojeni i dominantni glagoli u njima te se ima osjeaj da se ita suvremena replika srednjovjekovnih lapidarnih kronika. U tim parataktinim reenicama odjekuje ritam krbavskog zapisa popa Martinca o tomu kako Turci nalegoe na jazik hrvatski. Martinac je na Krbavi sedam godina prije Marulieve Judite s pravom doveo u vezu biblijsku priu o Holofernovu osvajanju Betulije s upadom Turaka u hrvatske zemlje. I Martincu jednako kao i Maruliu bjelovidno je da se energija Juditine rtve vie nego dobro rimuje s hrvatskom stvarnou. Jer Judita je udo rime. Sve se u njoj rimuje s neim, ali ne samo na razini stihovlja nego je to rimovanje stanje tog epa, ono je proces koji ima svoju mikro i makro razinu. Kao to se esterolani Marulievi lanci udruuju u dvanaesterce, a ovi opet sljubljuju u distihe te dalje prenose i ulanavaju sa sljedeim distisima, tako se na planu kompozicije i strukture prie izdvaja njezinih est

144

dijelova, koji se kontrapunktiraju u grupama dva po dva ili tri po tri, uspostavljajui se kao dopune ili kontrasti. Tako se na primjer prva tri pjevanja, koja dramatiziraju vrijeme Asiraca, njihove obijesti i trijumfa, rimuju s trima zakljunima u kojima se u prvi plan stavlja Juditina drama ljepote i zavodljivosti, enstvenosti i rtve. Sve se u Juditi moe itati u okviru broja tri, est ili dvanaest. Sve je u ovoj velepjesni djeljivo. U toj djeljivosti brojeva udovica Judita samo je zadobila na svojoj simbolinoj gotovo kabalistikoj numerolokoj enstvenosti. Njezinu stvarnom i simbolinom enstvu pridonosi i to to je njezin pokojni mu ubijen od Sunca za vrijeme poljskih radova. Spomen sunca Titana u marginaliji uz Libro treto bila je stoga sofisticirana Marulieva aluzija za upuene, za one koji su bili nauni knjigama latinskim aliti dijakim. Judita je u svom epu isti enski princip. U historijskoj mitolokoj gramatici koju poznaje Maruliev ep ona je Luna suprotstavljena i rimovana Suncu, to jest svome pokojnom muu, rezervoaru njezine spolnosti i snage. Tako su Juditu itali komentatori u srednjem vijeku i u humanizmu. Tako su je itali etimologiari i platonisti bliski kabali. Njihova itanja Marku Maruliu nisu bila nepoznata. Juditino enstvo u tih je tumaa teino pa je zato razumljivo Marulievo inzistiranje i naglaavanje kostrijeti kojom udovica mui svoje poudno tijelo. Jer u kostrijeti i jest snaga njezine rtve, ona izvire iz suprotnosti Juditina vjeno enskog principa i rtve u kojoj ona zatomljuje enstvo, ali ne tako to bi ga skrivala nego, paradoksalno, tako to ga nudi: I saad skalami, Abru svoju dozva, Ka, jer pod svitami spae, jedva se ozva Ona ju je psova, da ree: Opravi se I pojti van krova sa mnom sad spravi se. Toj reki, izvi se iz vrie i vodom Po puti umi se i namaza vonjom. Splete glavu kosom, vitice postavi, Kontu s urehom svom vazam na se stavi; S ovom ruke spravi, ui s uerezmi, Na nogah napravi izmice s podvezmi. S urehami tezmi, a mi je viditi, Dostojna bi s knezmi na sagu siditi; I joe hoditi na pir s kraljicami I tovana biti meju banicami. Zlatimi icami sjahu se poplitci, A trepetljicami zvonjahu uvitci; Stahu zlati cvitci po svioni sviti, Razlici, ne ritci po skutih pirliti, Svitlo arljeniti ja rubin na parstih, Cafir se modriti, bilit na rukavih Biser i na butih, i sve od zlatih plas Sjati se na bedrih prehitro kovan pas. Velik urehe glas, da liposti vei, Ka bie kako klas iz trave restei, Al kami, ki stei u zlato, zlatu da, Izvarsno svitlei, da zlato vema sja: Tako t' ona prida uresi krasosti Povee ner prija od njeje liposti. I to ne bi dosti, kako pismo pravi, Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi; Jer te take spravi ne bihu od bludi. Da svete ljubavi i pravednih udi: Zato joj posudi da tko ju ugleda, Svak joj se poudi i za njom pogleda. Poni kad se zgleda spravna jur kako pir... I tu, u prostoru izmeu spolnosti koja navire i iz nutrini naloene svetosti smjestila se drama ene koja svoj eros poput Salome, ali ovaj put za vii cilj, dovodi u opasnu blizinu Thanatosa. Marulia nije zanimala samo unutranja drama te ene. Maruli je jo vie pjesnik aktualnosti. Zato je on opsesivni opisiva vojske, njezina silnitva, te straha to ga sila izaziva. Maruli ustraje na drastinim opisima vojne sile koju predvodi

145

Holoferno, a toj sili kontrastira on Juditin pothvat koji u svjetlu te suprotnosti sve vie jaa sa znanjem da je slaba enska ruka uspjela poraziti najmonijega vojskovou. Zato e, kada se na bedemima grada pojavi silnikova odrubljena glava, svi u tom epu biti na Juditinoj strani. I Akior, jedan od onih iz drugog tabora, obratit e se na pravu vjeru. Judita, pokazavi da najveu snagu posjeduju oni koji su slabi, mogla bi kad bi to jo bilo potrebno, ponovno opasati svoju kostrijet i opet njome muiti svoje poudno tijelo, ali ona to vie nikada nee uiniti. Ona svoju muku i svoje djelo nee vie morati ponavljati. U Marulievoj svetakoj naratolokoj logici najjai su oni koji nisu jaki, koji su bili slabi. Maruli Juditu nakon rtve nee vratiti u prethodno stanje u kojemu se njezino enstveno i poudno tijelo nalazilo na poetku epa. Judita je u vremenu epa zaradila svetost i njoj kostrijet vie nije potrebna. Zato na kraju epa progovara pjesnik, izravno, i to svojim najdubljim glasom. Na kraju, kad je ve pripovijedanje dogaaja zavreno, uje se jo panini Maruliev krik u ime ostavljenih, u ime onih koji su tek sad kad je djelo zavreno, kad je ostvarena jo jedna figura svetosti, ostavljeni sami sa svojom stvarnou. Ta naratologija zna za okrutnu logiku, a ta je da se svetost nikada ne moe stei zauvijek, te da se ona uvijek iznova mora obnavljati. Zato oni koji Juditinu svetost moraju ponoviti na kraju takvih fabula osjeaju strah i samou: Ti nam bie, vimo, utiha peali, A sada kopnimo prez tebe ostali; Svi smo evo pali kako prisien bor, I veli i mali tebi upije: Otvor Otvor, ter nas zatvor s sobom u tom grebi, S tobom umriti umor gorak nam jur ne bi, Da gorko po tebi ivit je ivljen'je, Svaki plae sebi da zgubi utien'je: Da zgubi uen'je svake rii prave, Da zgubi dien'je svake s tobom slave. Ojme! Da prez glave ostasmo marzal trup, Sarce jadi dave, ostasmo pribijen stup. Ojme! Tko tako tup i tvard more biti, Da bijen od tacih krup nee pocviliti Ali ustaviti pealno tuen'je? Gdi ste nai sviti, gdi s' nae poten'je? Gdi si ureen'je, gdi si naa asti? Gdi si uzvien'je izraelske vlasti? Gdi si vela slasti svetoga ivota? Gdi s' razuma splasti, gdi s' svaka dobrota? Od nas se odmota, a sad a ekamo, Ner da nam tekota nika prie samo! Prez tebe predamo, prez tebe hoditi Ne umimo kamo, ni a uiniti. Ti nas zaititi od zla umijae, Ti nas obraniti od sile mogae, Sunce ti nam sjae u dne ter u noi, Dokla ti ivljae; - tko e sad pomoi? Na kraju epa, nad preminulom Juditom, zaboravljeni su i pjesnik i njegova patria, tu na zavretku epa mjesto je plaa, ali se tu nakon klonua Maruli prenuo pa e sliku tuge i zaborava odmah rimovati s nadom, sa slikom o plavci novoj, o navikuli koja e ponijeti teret stvarnosti kao batinu jezika: Trudna toga plova ovdi jidra kala plavca moja nova: Bogu budi hvala, ki nebesa skova i svaka ostala. Maruli koji na kraju kalava Juditina jidra samo jo jednom otkriva da je svoj ep mislio kao brod sa savreno oblikovanom kobilicom, kao plav podijeljenu na dvije idealne polovice u kojima sve ima svoju drugu suprotnu ili srodnu stranu. U slici broda osjea se Marulieva srea sljubljivanja, hedonizam gradnje i erotinost osvojenog zakrivljenog prostora. Nije sluajno to je Maruli, kad je ve spustio jedra svojoj

146

savrenoj plavi, posvema smireno i bez gizde sebe usporedio s Danteom. U tom je trenutku 1501. shvatio da je u stihovima Judite stvorio neto vjeno, neto to je tako precizno definirao kao tri vremena naega ivota ko e bit, ko jest, ko je bilo. U trenutku kada je zavrio Juditu, ivio je Maruli ve pola stoljea. Nije to dakle bio njegov nego stoljetni nel mezzo del camin. Njegova je Judita epska drama i nije u njoj sluajna velika mnoina izravno izgovorena teksta. Sve se u Juditi dovodi u dijalog, svaka je njezina molekula pokrenuta energijom imaginativnosti i slikovitosti koje su i danas neprevladane u hrvatskoj knjievnosti. Premda je vremenski i prostorni kontinuitet Juditine naracije konstruiran kao idealni esterokut, uz pomo pjesnikih slika koje su najmonije upravo onda kada stiu iz svakodnevnog, Maruliev ep esto daleko odlazi izvan napisanog i omeenog teksta i preseljava se izvan svog idealnog esterokuta, izvan svojih tritri struktura. Svejedno je tada bave li se te pjesnike slike svanuem na moru, predouju li uzbunjenost asirskog tabora, usporeuju li vojsku s rascvjetalom poljanom, mrtvo tijelo bez glave s panjem, nesanicu s bjesnim psom, trbuh s nabreklom arom, uz njihovu pomo pjesnik uspijeva izai izvan vrste oplate to ju je skovao za svoju plav. I tada smo vie nego ikad svjesni Marulieve arolije s rijeima koje on s lakoom dovodi u veze rimujui udaljene i bliske planove, zvukove i slike, znaenja i besmislice, nudei itatelju udobnu nesigurnost meu poludjelim emocijama koje se u tom obliku uvijek pojavljuju u knjievnosti onih vremena u kojima se ovjek osjeao najvie osamljenim i bez zatite. Maruli je prvi hrvatski pisac koji je u samo jednom djelu uspio asimilirati najveu, gotovo svu raspoloivu koliinu knjievnih poticaja. Ima u njega duboke svijesti o antikoj epici i lirici, retorici i moralistici, ima u njega i jake svijesti o doktrinarnosti srednjovjekovlja, odjeknu ponekad u njega stihovi koji su izili iz lektire Petrarkinih ljuvenih kancona i soneta, ponekad oive u Juditi trubadurske slike, ali sve to nikada ne zastire duboko poznavanje biblijskih tekstova, svetakih legendi i patristikih spisa. Sve to ivi u stihovima i jeziku Judite u kojoj je pjesnik cjelokupnu dotadanju grau njemu poznate europske knjievnosti na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku podigao sam poput Atlasa, pokazujui da ta kugla to ju je drao u rukama nije samo svijet knjievnih i tradicijskih iskustava nego da je oteala pod teinom suvremenosti. Taj samosvjesni ovjek zbog toga na kraju Judite i izgovara proroanstvo kada kae da e taj tekst trajati dokla zemlja ova bude na karte folj slovinjska tit slova. Samo je Marko Maruli u svom Splitu, sluei se svojom knjinicom, ali i oslukujui stvarnost svoga doba mogao najaviti svu mnoinu patnje kojom je bila natopljena, kako duhovna, tako i stvarna batina po kojoj je svakodnevno gazila neprijateljska vojska koju je on bolje nego itko drugi i vidio i uo: Tuj se razligae sve polje s gorami, Rekal bi se orae nebo sa zvizdami: S tacimi bukami levite dojdoe, Kadno miri sami hjeriki padoe. Tacih uspregnue kon Sinajske gore, Kojino pojdoe Boga ut govore, Kad nitkor ne more prez straha ekati, Grom s trubljom sa gore kad pria praskati. Da tko spovidati sva more udesa? Od konjske bahati zemlja se potresa, Nitar ne poresa, ni trava ni ito, Kuda vojska plesa, po sve ono lito. Tad laan korito prasac ostavljae, Zvire strahljivito bigat ne umijae; Na zemlji padae ptica sa visine, Kad zavapijae vojska iz dubine. Od praha magline dvizahu se gori, Kakono oblaine kad mare po gori, Seli tere dvori, poljem kada gode, U dne al u zori, paljihu se hode. Nestanie t' vode gdino postojahu, Zato vred na prode prit se popeljahu; A kad se brodahu, sklopiv moste nike, Deset dan s'brojahu brode se prik rike. Tej sile tolike puni bihu luzi, Kakono njive ke pokrilie pruzi,

147

Kad egipski mui s kraljem ki bie kriv, Ostae u tuzi, osmi bi outiv. Tko je toliko smiv ki bi jih doekal? Al nadale vidiv da se ne bi pripal? Mnju ti bi uzdarhtal despot, car i sultan, Tere bi plea dal, me ne podarvi van, Nit bi se oziral biei no i dan. anrovska raznovrsnost Marulieva opusa nije usporediva ni sa jednim pojedinanim opusom nekog od pievih hrvatskih suvremenika. Opseno Marulievo humanistiko obrazovanje, steeno prije svega u prebogatoj vlastitoj biblioteci, ukljuivalo je poznavanje antikih u njegovo vrijeme oivljenih oblika kakvi su bili epistole, komentari, posmrtni govori, akademski i politiki traktati, znanstvene arheoloke rasprave, dijalozi. Posjedovao je i dosta jasnu ideju o dramskim oblicima, i to ne samo pukim prikazanjima, nego mu je bila poznata i scenska karakterizacija kakva je bila tipina za komediju i tragediju a vidljiva je Marulieva upuenost u due epske oblike kao i u krae poeme kakva mu je Suzana te u burleskne oblike kakva je Poklad i Korizma, a razvidna su i njegova iskustva u antikoj lirici i idilinoj poeziji, ali i u suvremenoj talijanskoj knjievnosti. Vidokrug anrovskih oekivanja postajao je u hrvatske knjievne publike od kraja 15. stoljea sve zahtjevniji i bio je posvema u skladu s onodobnim vrsnim sustavom u veini europskih knjievnosti, a formiranje elitne publike pored socijalnih i ekonomskih razloga bilo je ponajvie povezano sa zrenjem svijesti o anrovima i to jednako u pisaca koliko i u publike. Novo se vino u Marulievo doba ulijevalo u stare bave koje su se, premda su dolazile iz davnih davnina, doimale novima. Klasiciziranje i uvrivanje anrovske slike otvorilo je u hrvatskoj knjievnosti i prostor parodiranju i inoviranju tek ostvarenih pravila. Zbog potrebe da uvede red u kaotini anrovski sustav prethodne srednjovjekovne knjievnosti sustav anrova u renesansnoj knjievnosti teio je hijerarhiziranju, pa je ve zarana na razini pojedinanih autorskih opusa dolazilo do polarizacije i stvaranja neke vrste dvostrukog anrovskog sustava. I u Marka Marulia imade tako anrova kojima je bila namijenjena visokohijerarhizirana nacionalna ili europska namjena piscu izravno nepoznatih itatelja, ali ima u njega i rubnih, parodijskih i intimistikih oblika okrenutih oekivanju i narudbi ue i piscu posvema poznate sredine. Poput svojih talijanskih suvremenika, a oni su Angelo Poliziano, Matteo Maria Boiardo, Lodovico Ariosto i Jacopo Sannazzaro, i Marko je Maruli imao dvojaki opus u kojemu su se isprepletala ili dopunjala djela na latinskom s djelima na hrvatskom, to je u talijanskih vrnjaka bio ekvivalent, s onima na talijanskom jeziku, a takoer i djela visokohijerarhiziranih, na primjer epskih anrova s djelima burlesknim i satirikim s posvema rubnom namjenom. Gotovo da je nemogue i u spomenutih Talijana, ali i u Marulia, odvojiti te dvije jezine i anrovske polutke. Izmeu njih struji fluid srodnosti na svim razinama, od metrike do leksika, od anrovskoga sustava i tematske razine do uporabljenoga jezika i njegove otvorenosti prema dijalektima ili njegove posvema konzervativne normiranosti. Kao to u Marulia ima doticaja, ali i suprotnosti izmeu latinske Davidijade i hrvatske Judite, latinskih moralistikih knjiga i hrvatskoga spjeva o Suzani, latinske prigodne poezije i hrvatskih angairanih pjesama, tako se i u spomenutih talijanskih autora lako uoavaju veze i razlike izmeu njihovih talijanskih djela kakva su bila Orfeo, Orlando innamorato, Orlando furioso ili Arcadia s onima na latinskom, kakve su bile mnoge njihove poeme, ekloge, pastorale, lirika ili spjevovi. I u Marulia kao u njegovih talijanskih vrnjaka postojao je znatan interes za dramske oblike i za javno govorenje stihova. U svih tih autora anrovska raznovrstnost, viejezinost, raznolikost stilova i esta uporaba pukih oblika te prodor narjeja i svakodnevnoga leksika, znakovi su nastanka sloenoga nacionalnog knjievnog koda sa svim normiranim, ali i rubnim anrovskim, jezinim i tematskim podrujima. Za Marka Marulia na teorijskom planu pitanje pisanja na hrvatskom jeziku nije postojalo, za njega je ono bilo posvema praktino, na neki nain samo po sebi razumljivo pitanje. U vrijeme dok je Judita u pievoj a moda i cenzorovoj ladici ekala na svoje prvo objavljivanje, dakle u prva dva desetljea 16. stoljea, u Italiji su svom estinom plamtjele rasprave o uporabi narodnoga jezika u knjievnosti i njegovoj normiranosti. Tu polemiku to ju je zaeo jo Dante Alighieri u djelu De vulgari eloquentia Maruli je dobro poznavao i odgovor na njezina otvorena pitanja zasigurno nije vidio u unifikaciji vie hrvatskih jezika u jedan zajedniki svima blizak jezik. Njegova Judita izlazi iz tiska 1521, upravo u vrijeme kada su talijanski polemiari o knjievnom jeziku stavili sve karte na stol. U tadanjoj Hrvatskoj na domaem stolu nisu ni mogle biti sve karte kulturne i politike unifikacije. Snanije politiko sredite, kojemu bi bila u interesu promocija zajednikoga narodnog jezika, nije jo postojalo u Hrvatskoj toga vremena. Ni budimski dvor ni Venecija ni Dubrovaka Republika nisu imali snage ni volje da bi neki govorno prihvaeni jezik ili dijalekt promovirali kao jezik svekolike hrvatske knjievnosti. To se

148

pitanje nije tada moglo postaviti iz pozicija politike moi, a nije ga jo za Marulieva ivota bilo mogue postaviti ni iz pozicije vjerskih projekata namijenjenih od Turaka podjarmljenom puanstvu u irem zaleu slobodnih hrvatskih zemalja. To se moglo dogoditi tek kasnije, nakon koncila u Trentu pod kraj 16. stoljea, kada e takav jezini izbor i obiljeiti knjievnost baroka. Svejedno kakav je poslije bio put knjievnojezine norme, hrvatski dio Marulieva knjievnog opusa pojavljuje se dragocjenim i presudnim za slobodniji tretman jezinih razlikosti u veine hrvatskih renesansnih pisaca, kako u Dalmaciji tako djelomino i u Dubrovniku. Otvoren svim dijalektalnim supstratima, takoer i uporabi asimiliranih tuica, upuen u jezik staroslavenske batine, svjestan prethodnika, ali i talijanskih suvremenika, bio je Marko Maruli onaj koji je nosio teret jezine samosvijesti pred svojim vremenom. Iako je drutvo Marulieva doba zapalo u duboku moralnu i politiku krizu, premda je bilo pritisnuto ratovima i opsadama, impregnirano nepravdama i krivim procjenama, ipak se u knjievnosti toga vremena nije izgubila ni vitalnost ni sposobnost reagiranja na stvarnost, ali i sposobnost da se sauva unutranji integritet. Optimizam humanistikih otkria antike, njezine sloenosti i njezinih prednosti, davao je tom dobu neku posebnu snagu. U knjievnost je taj vitalizam donosio autonomiju stvorenih knjievnih svjetova i pravo na osobnost, to je na nacionalnom planu najee znailo zagovaranje kulturnog unitarizma i jezinih utopija. Na drutvenom planu znaila je ta novopronaena duhovna snaga solidarnost s istovrsnicima. Bila je to esencija duhovnoga programa Marulieva vremena, bilo je to ono to je on nazivao patria, mislei pri tome na itav svijet, ali i na hrvatski prijevod toga pojma, a taj je baina. Baina je za Marulia bila posvema fiktivna Hrvatska koju on imenuje u svom materinskom jeziku i u svim njegovim posebnostima. Ali Marulieva patria bila je i patria latinskoga jezika uz pomo kojega Hrvatska dodiruje svjetovno zapadno carstvo, ali i itavo kranstvo. Jer latinski je za Marulia jedina i svakako najvanija distinkcija od neprijatelja. To je jedini dio baine koju neprijatelj sigurno ne razumije. Maruli kao i mnogi njegovi suvremenici ne vjeruje da taj latinski jezik moe vrijediti za svu raznovrsnost to ga slijeenje Krista nudi pred ovjeka. Maruli je i u tomu zagovornik reforme Crkve. Tom posjedniku najbolje humanistike biblioteke u onodobnoj Hrvatskoj nije bila strana pomisao da samo jezik najue sredine moe pojedinca dovesti do iste vjere u Boga, u njegovu rije i do spasa. U tom smislu za Marulia hrvatska Toscana u jezinom smislu bio je upravo njegov Split. Tek pola stoljea nakon pieve smrti odlueno je u Vatikanu da jezina Toscana za Hrvate a i za sve druge junoslavenske narode Balkana nee biti u Dalmaciji, nego da ona treba da bude pronaena u dijalektu kakav se govorio u Dubrovniku i u Bosni i kojemu se pripisivala vea rairenost meu balkanskim Slavenima. Toga Maruli nije mogao predvidjeti. Uostalom, Marulieva ideja o unifikaciji uz pomo jezika nije ila preko turskih granica. U tom okularu Maruli meu svojim itateljima nije vidio one koji su govorili i pisali drukije od njega samoga, a na granici koju je gledao sa svoga prozora nije vidio graniare nego napadae. Kada je mislio o krizi svoga doba, Maruli stoga nije mogao vidjeti rjeenje u Bosni i u tokavskom dijalektu. Za njega je kriza bila mnogo blia, bila je smjetena u najuem zaviaju, u djetinjstvu jezika, a to je znailo jo mnogo blie -u ljudskoj nutrini. Starozavjetnoj povijesti o privlanoj Suzani te njezinim nevoljama s dva pohotna i laljiva starca posvetio je Marko Maruli krai spjev kojemu je puni naslov Historija od Suzane herke Helkije a ene Joakimove. Da se nakon Judite prihvati te starozavjetne prie o kleveti moglo je pisca potaknuti vie razloga, od kojih nije najmanje vaan taj da je upravo njegov veliki uzor Jeronim Dalmatinac bio prvi koji je Suzaninu povijest uveo u korpus svetih knjiga. O tomu je Maruli mogao itati i u Jeronimovoj poslanici Pavlu, koju je imao u svojoj knjinici, a uz to meu svojim knjigama imao je Splianin i srednjovjekovnu stihovanu obradu Petra od Riga koji je u obliku spjeva zajedno s drugim starozavjetnim temama obradio i priu o lijepoj i krivo optuenoj Suzani. Klasifikatorski i moralistiki Maruliev duh nije jednom pokazao znatnu zainteresiranost za ivote starozavjetnih muatih ena, i to, kako onih udanih tako i udovica. Odnosi tih zrelih biblijskih ena s mukarcima koji su im bili i muevi i ljubavnici i kraljevi i silovatelji bili su za Marulia glavni epski fabulativni resurs. Sve te starozavjetne ene oko kojih Maruli gradi svoja najvanija epska djela odreda su bile iskusne ljubavnice, a iznimka je samo djevica Tamara iz Davidijade, koju je silovatelj prevario pretvarajui se da je bolestan. Sve ostale Marulieve ene, poput udovice Judite iz istoimena epa, ili udane ene s odsutnim muem kakva je Betsabeja iz Davidijade, ili poput koketne Joakimove ene Suzane, bile su vie od lutaka u rukama mukaraca. One su, kako to Maruli nedvosmisleno eli prikazati, udionice svojih sudbina, one su svjesne posljedice svojih, ali i tuih akcija. Dogaajima koje one dodue uvijek ne kontroliraju one su, a ne mukarci, u sreditu! Maruli e taj inae glavni razlog zbog kojega su ga sudbine tih ena snano zanimale prikrivati u moralizatorskim zavrecima djela u kojima je obraivao njihove ivote. Od svih starozavjetnih Marulievih ena Suzana je svakako najmanje aktivna, ali je od svih bila najljepa. Ona je, a tako kae i naslovno odreenje, ena ali i kerka, dakle mlada ena. Zbog svoje ljepote i poeljnosti ona ve na poetku spjeva dopada nevolja iz kojih e je spasiti tek razborit i pravedan sudac. Pravda i pravednost

149

omiljena su graa u humanistikih pisaca, a kako je Maruli i sam bio odvjetnik, njegova je Suzana na svoj nain i spjev o suenju i odvjetnitvu. Figuru suca, to jest Duhom Svetim nadahnutog mladca Danijela u spjevu o Suzani Maruli oblikuje kao topos starca-djeaka preuzet iz srednjovjekovnih moralistikih prikaza s djeacima-biskupima u sreditu. U Danijelovoj figuri pravednost je u isti mah ista kao djeatvo, a mudra kao starost. Iako u spjevu o Suzani Maruli najveu pozornost posveuje sudbenim okolnostima inkriminiranoga dogaaja, ipak su najljepi dijelovi poeme oni u kojima se opisuje edenski perivoj u kojemu se lijepa Suzana kupa trenutak prije nego to su se s bludnim prijedlozima pojavila dva popa. Suzanin je vrt pravi humanistiki perivoj. S jedne strane on je posvema literarizirani zemaljski raj i alegorijska slika neba, ali je u isti tren i stvarni vrt za koji ak znamo da ga je Maruli posjedovao te da ga je oporuio udovici svoga brata. Vie od mjesta u kojemu rastu lijepe biljke i tee ugodna voda rajski je Suzanin vrt pozornica na kojoj se rascvjetava ljepota te ene, ije ime i znai ljiljan. Nigdje kao kada je opjevao tu Ljiljanu nije Maruli otkrio svoje veliko poznavanje suvremenoga petrarkizma te je njegov opis Suzaninih tjelesnih vrlina po svemu blizak kanonskim katalozima enske ljepote kakve je u hrvatskoj knjievnosti prije Marulia pisao Dore Dri, a nakon ovog opisa Suzane ovako uspjeno samo jo Hvaranin Hanibal Luci: ... kuda godi hode putem postupae, svim ki mimo hode oi zanoae. Svak joj se uae, govore: krasnije od nje da ne znae. Hi bie Helkije. Bile bie ije, a crnih oiju, glavice milije ner ti re umiju. Obrvi ter viju, nad kimi stae val, ako rei smiju, Bog bie upisal. Tko bi nadale stal, rekal bi: rumen cvit od ust je nje procval, ali ruice list. Obraz od sniga slit, ne ki je sasvim bil, da s kim bi smian bit grimiza niki dil. Suknja razlicih svil dar do tla nizoka, kip rasta gorskih vil, tanjahta, visoka. Razuma duboka; mogal bi se rei do koga ho roka, ki b' umil izrei, dostojno hotei, hvaliti i dosti, uza nju tad stei, sve njeje liposti. Da vee kriposti izvrsno cvatihu umi ter mudrosti kih ime ne umihu: u drubu ivihu lipost i poten glas, sloili se bihu kakono s tistom kvas. U Historiji od Suzane pisac se esto ukljuuje svojim komentarima u kojima sugerira sveznajuu poziciju. To ini na mnogim mjestima jer je ova pripovijest o eni koja je lano optuena za preljub imala u svakodnevnoj stvarnosti dovoljno pandana. Preljub se u ono doba strogo kanjavao, i to svakako stroe od lai. Zato prizor sa Suzanom koju vode na kamenovanje nije bio bez suvremenih konotacija. Napastovanje razodjevene ene nije se u Marulievo vrijeme shvaalo kao prijestup mukih poinitelja nego je sukrivnja padala na glavu eni. Moralisti su takve teme rado koristili kako bi pokazali da je enstvo ipak stanje trajnoga grijeha i da nema i ne moe biti nijednog oblika ljudske spolnosti u kojemu ena nije glavni nositelj grijeha. Maruli se u Suzani nije preesto upletao u takve konotacije, veina njegovih invektiva odnosi se na pope, dakle na muke prestupnike koji su karakterizirani kao idovski sveenici, ali se u njima moglo prepoznati i domae nedostojne sveenike. Spjev o Suzani, o njezinu muu Joakimu, o dva napasnika i laova, o kleveti te o nadahnutu sucu Danijelu, postaje u svojoj zavrnici pravi istrani thriller, neka vrsta dramskoga teksta u kojemu se brze replike izmjenjuju s neugodnim pitanjima i odgovorima koji sve vie ukopavaju tuitelje koji na kraju sami postaju osumnjieni, osueni i kamenovani. Ugraeno je u taj spjev mnogo Marulieva ivotnog iskustva u odvjetnitvu, i to posebno u retoriki skladno ostvarenim prizorima suenja, u kojima je tekst potpuno impregniran izravnim govorom i vie podsjea na dramatizaciju negoli na preoblikovanje biblijskog prizora u epsku formu. U svojim zavrnim prizorima Maruliev spjev prestaje biti pjesma u slavu Suzanine ljepote ili nevinosti, prestaje biti drama suenja klevetnicima, i pretvara se u izravnu osudu enskoga bluda i grijeha u koji ovjek zbog ena moe upasti:

150

Samo spomenimo muaticama enam, tere jim recimo: Oto Bog kae vam, koli draguje sam onih ke poten'je uzdre i viru nam u isto ivljen'je. Ne pad' u zgrien'je brezzakonja huda, ne imaj miljen'je, eno, svita luda; bolizni i truda Bog e te slobodit, ako bie bluda pravo bude hodit... Ne stoj gdi poine, ni gledaj kud hodi, ne sli a zainje, ni ke rii svodi. I gdi tance vodi, dale se ukloni, i kad mimo hodi, oi s nje otkloni. Vazda se zasloni od enske opine, na zlo se ne usloni u komno su hine. Jer ako vruine od enske liposti starcem, kim krv stine, zahode u kosti, kako e mladosti kon ognja hte sidit, vrue same dosti, vruinu ne imit? kako e sigur bit koga mladost vari, ako bludom gorit mogli su i stari? Da se kojim sluajem sauvao inae izgubljeni Maruliev spis Psychologia de ratione animae humanae, moglo bi ga se dovesti u vezu s kontrastom Anka satirau kojem je pisac kontrapunktirajui dva enska ivotna iskustva, babe Rade i mlade Anke, vrlo rafinirano ocrtao negativne psiholoke portrete mukaraca s posve razliitim socijalnim, obrazovnim i karakternim osobinama. Napisana u petnaesterakim distisima na nain vagantskih srednjovjekovnih poema, Marulieva Anka satira jedna je od najstarijih hrvatskih komikih poema. Kroz stihove te poeme defiliraju precizno ocrtani tipovi onodobnih kockara i znanstvenika, brbljavaca i gizdelina, oholica i razvratnika, dakle manje ili vie ljudi s tehnikom grekom, kako bi to jamano, da nam je suvremenik, rekla Marulieva baba Rada. Ali Maruli bi iznevjerio sebe kad burlesku ne bi zakljuio moralizatorskim zavretkom u kojemu mladica Anka, kada spozna kakvi su mukarci, odlui otii u samostan. Ima u Anki satiri i podrugljivih stihova o starim enicima koji, premda u Maruliev opis ulaze izravno iz Plautovih komedija, nose i gorku poalicu upuenu samom sebi jer i sam je Maruli bio okorjeli neenja. Anki satiri, koja je bila namijenjena nekoj samostanskoj pokladnoj prigodi, svojom je dijalokom formom bliska Marulieva poema Spovid koludrica od sedam grihov iji su okretni i ekonomini osmerci organizirani na nain alegorijskih dramskih prikazanja. U tom tekstu Meneur de Jeu je madre badessa Bona, a protagonistice su sedam koludrica koje u tom renesansnom alegorijskom prikazu otjelovljuju sluei se kraim replikama i pokretima sedam grijeha: oholiju, lakomiju, nenavidost, srdbu, linost, rlost i blud. Maruli je uz pomo vrlo drastinih pjesnikih slika, izvedenih okom dobra slikara i iskustvom onoga koji zna to je to scenska karakterizacija, oblikovao poemu kao da je moralitet, izbjegavajui openitost alegorizacije. U Spovidi sve osobe govore personaliziranim glasovima i to vie nego u ijednom Marulievom djelu, pokazujui da je pisac svoj tekst namijenio poznatoj publici kojoj je mogao predvidjeti oekivanja. Natopljena stvarnou, ima Marulieva Spovid i svoj knjievni uzor, a taj je bio u knjizi koju je pisac posjedovao u svojoj biblioteci. Ton Marulievih satirikih samostanskih tvorbi kakve su i Anka satira i Spovid koludrica od sedam grihov potaknule su Facetiae Poggia Bracciolinija u kojima se na vedar, ali i vrlo kritian, nain prikazuje ivot onovremenih samostana. Maruli, razumije se, nije u hrvatski medij htio donijeti svu koliinu Talijanove zajedljivosti, ve je satirinost prilagodio svojim nazorima, ali i oekivanju svojih pobonih koludrica i njihove badesse, koje su mu najvjerojatnije bile i publikom. Da je Spovid napisana za intimni krug Maruliu bliskih ljudi, dokaz je i zavretak poeme u kojemu Maruli podrugljivo, ali i vrlo samosvjesno, govori o svom knjievnom djelu koje usporeuje sa sadrajem ae: Omazah ti medom kraje, ovej ae, da ti je slaje; jeda po tom bude piti, a e t' nemo griha odbiti. Smih ustaviv, tuj e najti, po em nee s puta zajti;

151

i vidit e: Marko Marul toj uei da ni zarul. Maruli, koji je esto posezao za epskim oblicima i koji je vie puta opisao bitke i vojnike, u parodiji Poklad i Korizma opjevao je i jedan kuhinjski boj u kojemu su sudjelovali fratri smijenih imena kao to su Trbuko i Posturad, Vinogriz i Vodilo, Sladolik i Suhilo, Grizilo i Dezun, Radopek i Bdilo. Smjetajui poemu u kalendarski tjesnac izmeu karnevalske raspojasanosti i uskrsnih pobonosti, a prostorno u svijet samostanske kuhinje, nije on bio nimalo originalan i nov. Takvih kulinarskih bitaka ima u svim srednjovjekovnim europskim knjievnostima. Maruliev je tekst tijekom stoljea oteen, ali iz 150 sauvanih stihova vidi se da je najvei dio poeme bio posveen opisu bitke u kojoj su sudjelovali animirani predmeti iz samostanske kuhinje te fratri koji na pozornici epa djeluju kao da su lutke, a ne stvarna bia. Nakon prvoga dijela, u kojemu je furor diabolicus animirao kuhinju i njezine stanovnike, slijedi drugi poneto krai i posvema moralizatorski dio. Prostor kuhinje kao knjievne teme nije ovdje kod Marulia prvi put doao u vezu s Hrvatskom i Hrvatima. U sonetu Marulieva talijanskoga suvremenika Antonija Cammellija iz Pistoije opisuje se tako kuhinjski erotski prizor u kojemu je pisac, spominjui kuhara i neku zamiljenu kuharicu Hrvaticu, iskoristio priliku da prvi put uope u pisanom obliku ispie i hrvatske narodne izraze za spolne organe, i to u stihu koji u makaronskom talijanskom glasi Lui col cocot in pisda a far giebati. Maruliu valjda nije bio poznat Cammellijev sonet, a i da jest, bio bi on tom prostaku mogue rekao Omne ignotum pro obsceno. To da je kuhinja oduvijek bila zahvalni prostor knjievnosti, Marko je Maruli dobro znao, pa je svoju parodiju junakih epova postavio meu posue, hranu i zavaene fratre. Ali, pjevajui prehrambeni rat, Maruli je ipak zaboravio da je kuhinja svakako najgore mjesto na svijetu za moraliziranje. Pogrijeio je kada je svoj ludi i smijeni rat debelih protiv mravih, sitih protiv izgladnjelih, pijanih protiv trijeznih zakljuio moralizatorskom korizmenom tiradom. Svejedno, koliko se god trudio, nije mu polo za rukom sakriti uitak koji je imao slaui u stihove doivljaje iz prehrambenoga karnevalskog rata ije je krvave posljedice ovako opisao: Biat jae ini, od sebe odmiui a sobom tko prini batalje iui; leahu masuri rastrkom i sture, kopanje, taljuri, kotli ter parsure, ranji ter varjae, komostre, gradele, popeci, strgae i glavnje debele; joe i gostare, kimi napijahu, i one bokare u kihno trubljahu. Barili rasuti ki bihu, nakare leahu po puti, ne valjaju nitare; horuge s ubrusi, razdrte na poli, sir, meso i krusi, trispide i stoli: sve se to smisilo s prahom, zemljom bie, jer zemaljsko dilo svaki njih hlepie. Mnoga jo telesa krvava leahu, a gavrani mesa u kljun raznaahu. Tako e raznosit avoli duice, keno nee postit ner jidu masnice. Ne mnite, krstjane, da bisidin ane; ni kralje, ni bane, ne iskupe bolane. Maruliev Poklad i Korizma parodija je dva srednjovjekovna anra, s jedne su se strane u njoj ismijavali viteki i junaki epovi, a s druge su se strane parodirali oblici bogoljubnih prigovaranja due i tijela kojih se u onom vremenu mnogo pisalo, a u kojima se ne jednom okuao i sam Maruli. Uzete u cjelini kao da su jedna odvojena zbirka tri Marulieve pokladne, satirike i parodijske poeme o mladoj Anki, grenim koludricama i o kuhinjskom ratu u anrovskom su, ali i u svjetonazorskom, pogledu zaetak svih kasnijih hrvatskih maskerata i komikih poema kojih je mnogo napisano i u 16, a jo vie u 17. stoljeu. Marko je Maruli doista otac hrvatske parodistike literature.

152

U Marulievoj knjievnoj ostavtini u sjeni znamenitijih i veih djela postoje i tematski ra znovrsna opera minima u kojima se nalo stihova i na latinskom i na hrvatskom i na talijanskom jeziku, ak i rebusa, te inih poetskih igrarija to ih je pisac oito stvarao u stankama naporna rada na velikim i poslije tiskanim djelima. Te svoje male netiskane stvari pjesnik nikada nije redigirao i sakupio na jednom mjestu, pa su i njihova nalazita posvema ratrkana i treba mnogo mate da se te ponajvema prigodne stihove razvrsta u kakav takav bibliografski perivoj. Sauvana su na primjer i dva Marulieva soneta na talijanskom jeziku iz vremena kada je, oko 1500, najintenzivnije radio na Juditi. U tim pesimistinim pjesmama koje je napisao u vrijeme kad mu je majka bila na samrti i kad se u pismima inae alio na loe ponaanje nekih svojih roaka, u vrijeme velikoga turskog pritiska na splitsku okolicu i u vrijeme dok je mnogo radio na Juditi, Maruli je govorei o grijesima svojih suvremenika bio izravniji nego inae. U prvom sonetu oni kojima govori su gente cieca a u drugom sonetu Maruli je izravan pa kae da suvremenim svijetom vladaju vuci u janjeoj koi, lisice s lanom dlakom, oholi lavovi, nesite harpije i krastave abe. I dok se, veli, bludnica hvali da su svi proli kroz njezinu postelju, zar je ikakvo udo to ih sve pritiska turski bijes. Maruli je, ini se, neto manje moralizirao u svojim kraim latinskim prigodnicima, tematski vrlo raznolikim i neobinim. Tako je s mnogo ispovjednoga tona opjevao jedan od najrairenijih mediteranskih obiaja: popodnevni odmor u pjesmi In somnium diurnum. U tim stihovima djelomino u parodijskom, a djelomino u sasvim ozbiljnom tonu ve ostarjeli pjesnik nesretan zbog none nesanice krivca nalazi u dnevnom drimu: Zato u duevnom radu me prii, o danovni drime? Drime, ti nadojde tad, jazik mi uini nim. Glava mi klone, i svimi se udima mlitavost raspe, Vascilo tilo mi to bezdani obujmi san. Kada u, dakle, ja bditi, ako to danju ne mogu, Jerbo tva zapone vlast istom kad nadojde mrak. Kini me nerad, a opet neradan iviti moram, Podlii moram ti, Sne, silama pobien tvim. Zar Epimenid sam, ki je u dubokom proveo sanku Sveudilj na ovi svit pet puta po deset lit? Zar sam Endimion, ki je, usniv pod visokim brigom, Srkao cilova slast, hotna di Luna ga da? Pojdi i napadaj one, ki due su line i tila, Tiraj ih, Sane, nek svu prohru ia si dob. Pojdi i udrimaj medvide gorske i morske teoce, Ili, ke opaki in mami, da ostanu bdit. ie neporono moje i prosto, bez krivice tee, Trude se uvik, da prav sauva miljenja put. Nesane dne mi udili, a nou se pristoji samo Nita da ne radim, neg hrkaju tvrdo da spim. Da su uena pjesnika zanimale i svakodnevne ljubavne muke znanaca i prijatelja, svjedoe stihovi krae prigodnice namijenjene imenjaku Marku Svitariu, u kojoj pjesnik na sebi svojstven moralizatorski i pomalo staraki nain komentira otuenost mlade ene od mua. Prijatelju koji je postao uxori odiosum mogao je pjesnik predloiti samo ono to je i za sebe odabrao, a to je bila samoa, izolacija i neki daleki prostor, valjda Neujam: Pita me, a ena, ka te negdar uini svojim izbranikom, Sad bii od tebe, kini te svaom i svakom rii prikom. Marko, nita istinije, do ovo, ne mogu ti rii: Htila te, dok bie mlad, a sada te starog hoe izbii. Sve one grie u tome, da mrze mue bidne, Ki stari iznemogoe i suju ih sve do jidne. Budu si side brade i eli u miru uivati istu,

153

Bi' u dale', i svikni se u drugome iviti mistu. U Sveuilinoj knjinici u Glasgowu uva se najkompaktnija zbirka Marulievih latinskih epigrama i kraih stvari, u kojoj imade ak 133 pjesnike cjeline. Te pjesme ne samo to pokazuju Marulievu gotovo opsesivnu ljubav prema ivotinjama nego i na posvema nov nain osvjetljavaju njegovu navodnu spolnu suzdranost. Pjesnik koji je inae bio na glasu svetosti poigravao se u tim stihovima ak i falusoidnim Prijapom i ovakvom slikom enina nagog tijela: Reci, Prijape bludni, u kojem stanuje kraju Sad kad se pronijela vijest da si napustio vrt? Dva su brijega, a izmeu njih je smradna dolina. Usred doline te sada sam naao dom. Meu tim kratkim glazgovskim stvarima uva se i niz stihova posveen prijateljima i roacima, knezovima i plesaima, kockarima i sviraima, ali tu je pohranjena i ganutljiva pjesma posveena mladomu Hanibalu Luciu, kojega stari Maruli pozdravlja i najavljuje mu buduu slavu istom onom energijom kojom je kao mladac pozdravljao starijega Jurja igoria. Maruli je bio brini otac hrvatske knjievnosti i njegova najava Hanibala Lucia u svemu je bila vidovita: Febu, za mladia Hanibala koji se posvetio pjesnitvu Uzmi liru i svoju lovorikom ovjenaj kosu, Febe! Veseli se, gle: pjesnik ti dolazi nov! Jo kao djeak je tebi stao skladati pjesme Hanibal. Njegov je duh darima obdaren svim A i vanjtina ga resi, i lice, i gizdava kosa, Kojoj plavi se pram sputa niz prebijeli vrat. Molim te, daj mu pomozi da ko to ti tjelesno slii Postane tako i tvoj najblii pjesniki drug. Uiva glas da je najljepi mladi. Daj nek i stih mu Bude nedostian cilj mladima, starima -svim. to se pak manjih Marulievih stvari na hrvatskom jeziku tie, one su ponajvema do nas stigle sa sumnjivim i tek u novije vrijeme uvrenim atribucijama. Veinom su to bile prigodne pjesme izvoene u samostanskom ambijentu za vrijeme bratovtinskih ili koludrikih sastanaka. U tim pjesmama u kojima ima premnogo ponavljanja ipak zabljesne ponekad i najbolji Maruli. Dogodilo se to u odlomku o lavu iz Hvale svetoga Hjerolima koji bi se mogao omjeriti s najboljim stihovima iz Judite: Od luga dojde lav, u mostir ulize, Hrom bie i nezdrav, li svak se razbie. Hjeronim sam osta, ne ja se bojati, On tiho uzanj sta, ja mu se uvijati, Pitomo vele ste kakono jedan vol, Da jadovno skue, jer se bie nabol. Gori nogu stavi i k njemu potoi, On ruku postavi i patar iskoi. Tad zavivi ranu ini mu dat jisti. Lav kako u znanu stanu se namisti... Iako ni jedan od svojih prijevoda, a prevodio je razmjerno mnogo, nije objavio tiskom, obavio je Maruli pred budunou mnoge prevoditeljske zadae pretvorivi taj u srednjovjekovlju posvema anoniman posao u autorski rad u kojemu je u veem broju sluajeva pokazao znatno potovanje izvornika. Prevodilaki je radio na opusima dvojice najuvenijih i najboljih talijanskih pjesnika Dantea i Petrarke. Preveo je na latinski jezik prvo pjevanje Danteova Pakla, a Petrarku je prevodio i na hrvatski i na latinski jezik, pri emu ga je posebno zanimala Petrarkina kancona Vergine bellakoju je preveo kao Ad virginem beatamIpak, najvaniji Maruliev prevodilaki posao, na svoj je nain i remek-djelo onodobne hrvatske proze, jest njegovo Naslidovanje Isukrstato je doslovni i studiozno sainjeni prijevod De imitatione ChristiTome Kempenskog. Nastala oko 1500, u doba kad je i inae Maruli najintenzivnije radio na svojim hrvatskim

154

djelima, na osnovi latinskog izvornika, ta knjiga zajedno s proznom posvetom Juditisve do pojave Drievih i Zoranievih, Ranjininih i Vramevih nevezanih proznih tekstova nee ni izdaleka biti dosegnuta. Marulievim prevodilakim poslovima mora se pridruiti i pokuaj da u dvostrukorimovane dvanaesterce pretoi Disticha moralia Catonis.To njegovo Stumaen'je Kata,u kojemu je distihe iz izvornika prevodio kao katrene, nije jedini hrvatski prijevod toga djela u starijoj knjievnosti, ali je rezultat daleko uspjeniji i od onoga to ga je poluio srednjovjekovni anonim i od mlaega dubrovakog to ga je sastavio Marin Burei. Prevodio je Maruli i Philomenusvetoga Bonaventure, koja je u njega postala Slavii protegnula se kroz 62 oktave. Taj svetac i asket iz 13. stoljea svojim je zagovorom ekstaze bio blizak Marulievu svjetonazoru, pa nije udo to je glatko prevodio njegove mistikom obojene stihove: O da bi mi k tebi mo' prit' prsi tvojih i ondi umrit, u jamu se rane uzrit, gospodine od milosti. Tako t' bi se utaile, tuge Isusa ostavile, i ke su se navadile u mom srcu alosti. I Maruliev dramski opus, koji kao da nije napisao vlasnik njegove knjinice, u najveem je svom dijelu prevoditeljski posao kojega je pjesnik obavio svakako prije 1500. jer su do tada svi talijanski dramski predloci bili ve umnoeni tiskom. Maruli je preveo, a djelomino i dopunio, prikazanje Maffea Belcarija La Rappresentazione di san Panuziozatim je preveo Araldi-Belcarijev tekst La representatione del d del giudicio, a mogue da je po srodnom predloku nastao i moralitet Govoren'je sv. Bernarda od due osujene, ali taj izvornik nije jo pronaen. Kao i u svojim satirikim i burlesknim poemama, tako i u dramskim tekstovima, potvrdio je Maruli svoj vrstan osjeaj za iv i scenski govor, za karakterizaciju likova uz pomo vrlo sitnih, ali vanih jezinih pojedinosti. Dramski Maruliev opus i u svojoj intenciji, a i po sudbini, organski je i neodvojiv dio hrvatskoga srednjovjekovnog teatra. U tom korpusu sigurno su Marulievo djelo spomenuta tri teksta, i to prikazanje o Panuciju, zatim ono o Posljednjem sudu te moralitet sa sv. Bernardom u sreditu. Tim se radovima nastankom i sudbinom u blizini nalazilo i prikazanje Muka svete Margaritekoje vjerojatno nije Marulievo izvorno djelo, ali je sigurno da su osmerci tog prikazanja u nekoj rukopisnoj verziji bili povezani s Maruliem, s njegovim krugom i s korpusom rukopisa na kojima je on radio. Bio je Maruli prvi hrvatski pisac s meunarodnim odjekom i jedan od onih koji je dosegnuo najudaljenije prostore napisanosti. Bio je prvi koji je u hrvatskom jeziku pokazao da izvan naeg svijeta i jezika nema niega to se ne bi i kod kue moglo dosegnuti. On je prvi objavio da sav smisao hrvatske knjievnosti moe biti svjetski ak i onda kada je samo njezin. Ta objava bila je presudnija od notorne injenice da je Marko Maruli bio prvi hrvatski knjievnik s inozemnim uspjehom. U krugu Marulievih splitskih vrnjaka i prijatelja, itatelja i tovatelja, kritiara ali i mecena bio je niz visoko naobraenih i za knjievnost zainteresiranih ljudi. Neki, poput don Dujma Balistrilia, koji je umro 1506. i koji je bio neto stariji od Marulia, premda potomstvu nisu ostavili ni jedan svoj latinski ili hrvatski tekst, bili su svejedno po svojoj uenosti poznati i u svoje vrijeme, a i dugo poslije. Tako je pola stoljea nakon Balistrilieve smrti Petar Hektorovi, kad je doplovio u Neujam na Brau, znao da je tu u kui Balistrilievoj neko boravio Maruli, koji da je za svoga domaina kazao da ima obojega jezika dobro umie. Balistrili je, kao jedan od najuglednijih i najmonijih lanova splitske nadbiskupije, naruio od Marulia prijevod djela De imitatione ChristiTome Kempenskog, a Maruli je njemu posvetio Judituznajui da e mu Balistrili biti najzahvalniji itatelj, ali i najotriji kritiar. Najizrazitija osobnost meu Marulievim knjievnim prijateljima bio je svakako pjesnik Toma Niger, hrvatski izaslanik u Rimu, vrlo angairan u antiturskoj kampanji. Do Nigerovih ocjena Maruli je jako drao pa mu je 1510. posvetio svoje latinsko djelo Quinquaginta parabolae, molei prijatelja ne samo za sud nego i za zatitu protiv zavidnika. Niger se poslije Maruliu oduio poslanicom, tiskanom uz govor nadbiskupa splitskoga Bernarda Zane na lateranskom koncilu. Niger je Marulia opskrbio i poiljkom Erazmovih djela, a Maruli se opet sjetio prijatelja i oporuio mu Platonova djela iz svoje knjinice. Prijateljstvo te dvojice zametnulo se ve u djeatvu u Acciarinijevoj koli. Poslije je Niger neko vrijeme bio uitelj na Hvaru, a svoju crkvenu karijeru nastavio je u Splitu. Imao je vrlo odvane poglede na bunu hvarskih puana, pa je kao visoki crkveni dostojanstvenik javno podupirao one Spliane koji nisu htjeli sudjelovati u guenju hvarskog ustanka. Zbog toga je 1514. odleao godinu dana u mletakoj tamnici to ga nije sprijeilo da poslije

155

pjesmom pozdravi Pribojeviev u mnogim elementima politiki govor o podrijetlu i zgodama Slavena. Niger je meu onodobnim Hrvatima uivao veliki ugled pa mu imun Koii s pravom kae da je on najstariji arhijerej naego jezika. Politiki bio je blizak nastojanjima hrvatskih banskih vlasti, pa je on bio taj koji je Petra Berislavia upozorio na Marka Marulia te je ban pjesnika obdario satom. Za razliku od Marulia, bio je Toma Niger veliki putnik, poznavao je osobno i careve i pape. Upravo je on bio najpouzdaniji Maruliev dnevnopolitiki informator, a kada su ga potkraj ivota jo imenovali i trogirskim biskupom, odrekao se toga naslova u korist neaka i povukao u samostan Male brae na Poljudu, gdje je 1531. umro. Od djela Nigerovih sauvano je neto prigodnica i jedna rukopisna predradnja u kojoj je popis svih splitskih i solinskih biskupa. eljenu veliku povijest hrvatsku nije taj nemirni ovjek nikada zavrio. Meu splitskim vrnjacima bila su Maruliu bliska braa Papali od kojih je Jeronim bio glazbenik te je svoje i tue stihove izvodio uz pratnju gitare. Brat mu Dmine bio je istraiva antike i srednjovjekovne povijesti, arheolog koji je od Marulia ishodio vrstan latinski prijevod Hrvatske kronike, a potaknuo je prijatelja da obradi arheoloke iskopine iz obiteljske zbirke. Meu Marulievim splitskim vrnjacima isticao se i Frano Martini, koji je, kako se zna, u danas izgubljenom epu opjevao borbu Ugarske, Venecije i Turske za vlast u Dalmaciji, zatim Frane Boktulija koji je na hrvatskom napisao baladu o ljubavi Turina Adela i Splianke Mare. Od svih Marulievih splitskih bliznika najvee knjievno djelo ostalo je iza Franje Boievia koji je autor i glasovite Vita Marci Maruli, inae najstarije hrvatske knjievne biografije uope. Taj Marulov biograf ostat e zapamen i kao pisac jedne cjelovite i vrlo raznovrsne zbirke latinskih stihova. Meu Boievievim latinskim pjesmama naeno je i pregrt stihova drugih splitskih latinista njegova vremena, pa su tako s autorovim stihovima bile i dvije Marulieve pjesme te stihovi brae Martini i brae Alberti. Da nije bilo Boievia i njegova mara, bili bi i ti stihovi izgubljeni kao to je i inae izgubljena veina onodobne splitske knjievne produkcije na sva tri jezika. Od Franje Boievia sauvano je ak tri tisue latinskih stihova u kojima se raspoznaju mnoge antike strofe i stihovi to ih je Splianin slagao koristei se ponajprije lektirom triju velikih rimskih pjesnika, Ovidija, Horacija i Vergilija. I anrovski je Boieviev latinski opus vrlo raznovrstan, tako da u njega ima i elegija s ljubavnom tematikom, najvie panegirika i neto epitafa. Dio Boievievih pjesama s ljubavnom tematikom blizak je tadanjim neoplatonistikim nazorima na ljubav, ali su pjesnikovu glasu bile najblie prigodnice koje dominiraju zbirkom i otkrivaju mnoge epizode iz njegova razmjerno mirna, ali ne i sretna ivota. U tim stihovima pjesnik ne skriva nego dapae naglaava neizmjernu ljubav prema mletakim gospodarima, pri emu uzdiui Boievi najee gubi dobar ukus i zaboravlja na teku stvarnost Dalmacije i na odgovornost Venecije za takvo stanje. Boievi je bio pjesnik onoga to se nazivalo pax veneziana, ali mu ipak nije mogla posvema promaknuti okrutna i nepravedna stvarnost u kojoj su se nali dalmatinski gradovi. O tomu je valjda neto nauio od Marulia i Nigera. I taj venecijanski fan moli tako papu Pavla III. za pomo u borbi protiv Turaka, a u svojim stihovima aludira, ponekad i dvosmisleno, na tada vrlo zaotrene sukobe plemia i puana. I on je poput veine svojih splitskih suvremenika iz Marulieva kruga bio duboko svjestan svih posljedica turskoga pritiska na dalmatinsku obalu, ali je rjeenje kratkovidno vidio pod krilima mletakoga lava. Po tomu bio Boievi konzervativniji od veine Marulievih prijatelja, a posebno od Tome Nigera, koji je zbog neto drukijih pogleda na autonomiju leao u mletakoj tamnici. Boievi nije bio osamljen, razmiljao je politikom svijeu dijela tadanjih Hrvata kojima se u prvim desetljeima razmjerno liberalna mletaka vladavina jo nije ukazivala kao najvei problem. Boievi kao da ne zna to bi s hrvatskim zaleem. Ono ga pritie i njemu je, ako sluamo njegove epitete, Hrvatska torva, feroxi effera, a Klis mu se ini da je Stiks. Sudei po toponimima koje spominje u svojim pjesmama, Boievi je bio razmjerno solidno obrazovan i nije bio samo imitator ve gotovih pjesnikih sintagmi nego je moda i on znao zaviriti u Marulievu knjinicu. Bio je politiki konzervativac, ali nije bio konzervativan u poeziji, bio je tipian humanist, ali ne i pjesnik male snage. Od njega je sauvan i prijevod Petrarkine kancone Vergine bellana hrvatski jezik. Ostao je zauvijek u sjeni velikoga prijatelja, alei se preesto u stihovima da mu neto nedostaje. Simpatian je kada se ali tek na rasipnost svoje ene, ali su manje simpatini njegovi sluganski stihovi u kojima zavidi bogatstvu mletakih gospodara i osjea se u svom Splitu kao Ovidije na Pontu. Da Split moe biti sav svijet, ini se da od Marulia nije nauio. Teolozi nove osjeajnosti Nisu svi hrvatski pisci koji su zapoinjali kolovanje u ozraju humanizma poslije postali organski humanisti. Neki od njih, naravlju svojih crkvenih redova, bili su prije svega zaokupljeni religijskim i moralnim pitanjima pa svoje latinistiko obrazovanje nisu koristili samo za skladanje klasicistikih stihova

156

nego su u novim uvjetima, a ogranieni profesionalnim izborom, sudjelovali u vrlo sloenoj stvarnosti Katolike crkve, koja je od 15. stoljea sve vie ulazila u krizu. Zanimljiv je u tom smislu bio ivotni put Tome Ilira, koji je oko 1450. roen u Vrani, i koji je ve kao djeak s roditeljima preselio u Italiju, gdje su ga prozvali Illyricus. Bio je taj Ilir glasoviti propovjednik te je branio papinstvo od protestanata, a kada je vraajui se iz Palestine 1515. prolazio kroz Zadar, izazove on sukob svojim propovijedima tako da je ak dva dana bio utamnien, a nakon toga i zauvijek prognan. Pisao je epistule najveim vladarskim glavama svoga vremena, apelirajui na njih da osude Luthera i njegove pristae. Tekstovi su tom Illiricusu jezino vrlo nastrani, pisani mjeavinom provansalskog, talijanskog i latinskog, ime je njihov inae dobro naobraeni pisac valjda elio poruiti da njega nije nimalo dodirnuo humanistiki zagovor istoga latinskog jezika. Svoja teoloka djelca tiskao je veinom u francuskih tiskara, na primjer u Toulouseu ili u sjevernoj Italiju u Torinu, gdje je preteno i ivio nakon to ga je papa imenovao inkvizitorom za cijelu Savoju. Humanistiki valovi nisu stigli ni do imuna Hvaranina, koji je ranije od mnogih svojih istomiljenika shvatio vanost tiska. Hvaranin e za to ostati zapamen kao pisac nekoliko najstarijih tiskanih teolokih traktata, od kojih prvi, De baptismo Sancti Spiritus et eius virtute, iz 1477, ide u krug najstarijih hrvatskih tiskanih knjiga. Poslije je imun Hvaranin, o ijem ivotu ima vrlo malo podataka, tiskao na talijanskom propovjedniki spis s naslovom Esposizione dell'orazione domenicale, a 1486. jo i knjigu Specchio della salute te poleminu Esposizione della simonia, bavei se u njoj tada vrlo aktualnim pitanjem sveenikih brakova. imun je Hvaranin u svojim knjigama posvema neuspjeno pokuavao obuzdati Antikrista kojega je posvuda prepoznavao. Neto vehementnije i pogibeljnije u istom je smislu u drugoj polovici 15. stoljea djelovao i Andrija Jamometi, vrnjak imunov, koji se rado potpisivao hrvatskim pridjevom. Taj drevni Kroata bio je dominikanac, a papa Siksto IV. bio mu je kolski drug pa ga je imenovao nadbiskupom od Krajine. Jamometi je estoko kritizirao nemoral klera, a posebno stanje oko papinskoga dvora, da ga u posljednjim godinama ivota nisu vie ni dobre veze u Vatikanu, a ni biskupske asti, mogle spasiti najprije od tamnice u Castel san Angelo u Rimu, a poslije od progona u Njemakoj. Jamometi je samo tri godine nakon to su mu otkljuali rimsku tamniku eliju ponovno dospio u zatvor, tada zbog nesporazuma oko crkvenog sabora u Baselu na kojemu je bio i kardinal. Dogodilo se da je taj Hrvat, kad je stvar s koncilom propala i kada su okopnile zatite svjetovnih vladara, ostao u Njemakoj sam i naputen od svih. Zatvoren u tamnici, on se u nastupu oaja objesio o prozor. Bijes brojnih protivnika toga hrabra i kritina ovjeka, koji je prije smrti u Baselu tiskao tri svoja manja teoloka spisa, bio je toliki, da su ga mrtva stavili u bavu punu smole i bacili u Rajnu u kojoj su se zajedno s tijelom "kardinala" Jamometia zauvijek utopili i spisi ovjeka koji je s velikim arom, a i uz pomo danas posvema neaktualnih i zaboravljenih knjiica pokuao lijeiti bolesno tkivo crkvenih institucija. Stariji i od Tome Ilira i od Jamometia i od imuna Hvaranina, a svakako i slavniji od njih bio je Dubrovanin Ivan Stojkovi, koji se rodio 1390. i koji bi, da u isto vrijeme nije imao i preih koncilijarnih zadaa, bio jedan od prvih hrvatskih humanista. kolovao se u Parizu, gdje je na Sorbonni poslije i sam predavao. Za Stojkoviev duh karakteristian je bio snaan antiautoritarizam i kriticizam, ali i potreba za izmirivanjem najudaljenijih opreka. On se zalagao za crkvena saborovanja te je uz pomo kolektivnih odluka pokuavao osloboditi crkveni ustroj papinske svevlasti. Iako je i sam bio vrlo kritiar prema vrhovima crkvene hijerarhije svoga doba, bio je i najotriji polemiar protiv reforme ekih husita. Instinktivno je osjeao da u tim rubnim pokretima nije rije samo o antiautoritarizmu nego i o procesu koji e, ako mu se dade prostor, jo vie podijeliti ionako raspolovljeno i slabo kranstvo. Bio je zato Stojkovi osobito djelatan na onom dvojbenom bazelskom koncilu 1430, gdje se njegov moni duh posvema raskrilio. Na tom skupu njegov glas bio je najsnaniji te je buntovni Stojkovi nastavio koncilski rad i nakon to je papa Eugen raspustio koncil. Bio je neustraiv kada je posrijedi bila obrana njegovih stajalita pa je u to vrijeme jedva spasio glavu u atentatu koji je bio smiljen kako bi se toga opasnog protivnika uklonilo s politike scene. Osjetljivost ovoga Dubrovanina za domovinsku problematiku bila je iznimna, a posebno snane bile su njegove istone inicijative u desetljeima prije pada Carigrada. Razguzijanski diplomatski osjeaj olakavao mu je broenje nemirnim morem crkvene stvarnosti u burnim vremenima. Isposlovao je tako Dubrovanima papinsku bulu koja im je doputala trgovanje s pripadnicima drugih vjera. Da je Stojkovi imao veliko humanistiko obrazovanje ne svjedoi danas samo glatka latinska proza njegovih teolokih traktata nego jo i vie injenica da je on za vrijeme putovanja na istok skupio vrijednu zbirku grkih kodeksa koje je oporukom ostavio dominikanskom samostanu u Baselu. Stojkovi je, naime, u Carigradu boravio ak dvije godine, gdje se trudio oko ujedinjenja Crkava, a kada se vratio u Europu, donio je sa sobom brojne kodekse s djelima Ptolemeja, Strabona, Hipokrata, Tukidida. Poznavao je i prijevode Hermana Dalmatinca iz arapskih izvora. Za ivota napisao je taj uzavreli i politikom obuzeti ovjek, koji je umro 1443, mnogo traktata i govora, od

157

kojih je najznamenitiji Tractatus de Ecclesia iz 1440. Taj temeljni prilog dogmatici, koji teolozi i danas spominju s potovanjem, obiluje nizom osobnih ekskursa iz golemoga koncilijarnog iskustva. Za knjievnu povijest zanimljiviji je piev dnevnik s puta u Carigrad Diarii de itinere Constantinopolim facto kao i pridodano slubeno izvjee s te diplomatske misije. Piev carigradski boravak izravno je vezan uz glavnu maticu mlaeg europskog humanizma jer su posebno na razmei 15. i 16. stoljea mnogi od kodeksa to ih je Stojkovi s Istoka donio korisno posluili prireivaima, koji su ih nakon izuma tiskarstva uporabili kao matrice pripremajui kritika izdanja ili latinske prijevode grkih klasika. Dok je s jedne strane Stojkovi bio skolastiar i pisac dogmatskih spisa, autor cijenjenih rasprava o euharistiji i estoki polemiar s husitima, s druge je strane bio humanistiki istraiva i oduevljeni pronalaza antike knjievne i povijesne batine. Oba je ta posla radio s velikim arom, i uspjeno, pomaui pri tome da duh u tekim vremenima sauva mjeru. ivio je u vrijeme u kojem se moglo dogoditi da u istom trenutku budu i po tri Kristova zemaljska nasljednika i da se odravaju po dva koncila. Njegov dubrovaki osjeaj za mjeru ponudio mu je precizne koordinate uz pomo kojih je bio bolje sudbine od Jamometia. Iz Zadra je potjecao franjevac Benedikt Benkovi, koji je, iako mlai od Stojkovia, ponio poput njega svu teinu dvojnosti svojega sveenikog poloaja i svojih humanistikih izvorita. Zadranin Benkovi ve je za vrijeme teolokih studija u Rimu osamdesetih godina 15. stoljea doao na glas kao izvrstan znalac Dunsa Scota. Svoje prvo knjievno djelo Navigium B. Mariae Virginis, koje je tiskano 1498, posvetio je problematici koja nije jo imala nikakve veze sa Scotusovim fideizmom. U tom je djelcu, koje ima samo 23 stranice, koristei metaforu plovidbe, obrazloio pisac naela marijanskih pobonosti. Bio je taj prvi spis tek dio Benkovieva katehetskog angamana, dok su posvema drukiji znanstveni Benkovievi tekstovi kojima je dodirnuo neka od u ono vrijeme najdelikatnijih filozofskih pitanja. U velikom dvosveanom spisu Scoticae subtilitatis epidicticon iza naoko dosadnoga naslova krila se jedna od humanizmu milijih tema: besmrtnost due. Humanisti su posebno cijenili onaj dio Scotusova nauka u kojem je filozof izlagao slabosti prethodnih argumenata o besmrtnosti due i uskrsnuu. Scotus je naime, dovodei te izvode u pitanje, otvarao humanistima prostor iz kojega su mogli uzdrmati njima odiozne skolastike argumente o vjenom ivoti i o uskrsnuu. Humanisti su u Scotusovim izvodima otkrivali dodatne slabosti skolastike, zakljuivali su da, ako se uskrsnue ili besmrtnost due i ne moe drukije dokazati, te ako se argumenti ne mogu znanstveno utemeljiti, da se onda to pitanje moe rijeiti istom, platonistikom iracionalnom vjerom. Scotusov fideizam zajedno s humanistikim komentarima bio je u Benkovievo vrijeme oivljavan posebno u radovima talijanskoga humanista Pietra Pomponeazza, u kojega su bili radikalno postavljeni zahtjevi za platonizacijom cjelokupne teologije. Bili su ti Pomponeazzovi pogledi bliski i Erazmovim, a vjerojatno da nisu bili odve daleko ni od Marulievih mistinih izvoda. Benkovi je dodue bio poneto umjereniji od Pomponeazza, on je bio snanije senzibiliziran prema kranstvu nego prema antici. Njemu je platonistiko izvoenje bilo privlano, premda se ekstremnih izvoda uplaio, to jo ne znai da njegova interpretacija Scotusove nauke o besmrtnosti due ne ostaje jednim od vanijih hrvatskih priloga opoj filozofiji svih vremena. Bio je Benedikt Benkovi jedan od onih ljudi koji su u opoj impregniranosti antikom pokuali pronai poneto prostora i za neka druga, u ovom sluaju rubno teoloka pitanja. Jer radikalizirati pitanja o besmrtnosti due, o uskrsnuu, svejedno da li uz pomo Platona ili Erazma, Sokrata ili Benkovia, znailo je u ono vrijeme pridonositi stvaranju novih mjerila za kojima su ljudi toliko udjeli. Benkovia je, dok se vraao s putovanja u Wroclav, smrt zatekla 1522. u Judenburgu u tajerskoj. Pribojeviev govor o podrijetlu i zgodama Slavena Pripadati oko 1500. humanistikom pokretu bilo je ne samo pitanje izbora nego i asti. Sve to se pisalo bilo je u nekoj vezi s antikom batinom. Studia humanitatis za ljude onoga vremena bilo je neto posvema prirodno, neto to im je pripadalo onoliko koliko let pticama ili galop konjima. Kad su govorili o studiju knjievnosti, ljudi su mislili na antiku grku i rimsku knjievnost, a kad su govorili o uenju, mislili su na uenje klasinih jezika, kad su sudili o vrlinama svojim i tuim, podupirali su se o antiku moralnu filozofiju. ak i oni koji humanistike ideje nisu javno iskazivali eljeli su u to doba biti dio humanistike rpublique de lettres. Europski humanizam bio je obrazovni i kulturni program kojemu je cilj bilo razvijanje drutva u kojemu e se ljudskom rodu napokon vratiti stoljeima potirani dignitet. Zbog toga je cilja njihova e za studijem i uenjem bila golema. U sloenosti renesansnih strujanja humanizam je bio najvaniji pojedinani pokret. Ono to se u djelima Talijana Boccaccia i Petrarke zarodilo u 14. stoljeu, sada se razgranalo do takvih razmjera da je zarazilo i dvorove i kaptole, aristokrate i graane, siromahe i bogatae. Humanizam je svojim latentnim demokratizmom i elitizmom duha omoguio posvema nove staleke odnose

158

koje jedan Hvaranin s poljskim iskustvom, Vinko Pribojevi, izvrsno ocrtava kada u posveti svoga uenog govora 1525. istie kako je dolo vrijeme kad se ne mora vie pitati tko su ti preci, nego je najvanije ono to si sam postigao, "jer i rod i pretke i sve ono to sami nismo postigli jedva nazivamo svojim". Preko noi postalo je vanijim znanje od roda, uenost od naslova. Biti velik po vlastitoj vrlini i osobnoj plemenitosti, biti velik sa svoje uenosti ideal je to ga svojim hvarskim sluaocima sugerira dominikanac pater Vinko Pribojevi. Vrativi se iz Poljske, gdje je ivio neko vrijeme, donosi Hvaranin svojim sluateljima, a nekoliko godina kasnije i itateljima, poruku da nije nita ako na svijetu ivi samo za svoju korist i samo za sebe. Treba, veli taj Hvaranin, ivjeti za domovinu, za prijetelje i za opu korist. Novi osjeaj zajednitva, ali i identiteta, to ga je sugerirao Pribojevi, zapravo je eminentno humanistika misao o istosti, ali i razliitosti pojedinaca, kako na razini sinkronijskoj, tako jo presudnije i s obzirom na protok vremena. Jer dijakronijski doivljaj trajanja ljudske vrste jedna je od najveih novosti europskoga humanizma. I nju je svojim hvarskim sluateljima, govorei im o prethodnicima, htio priopiti Vinko Pribojevi. O tom piscu ne zna se gotovo nita, a sve to je o njemu poznato dolazi iz njegova teksta, u kojemu pak taj uen, ali oito skroman ovjek o sebi govori malo ili gotovo nita. Pribojevi je jedan od onih knjievnika to se pojave poput meteora, koji zakratko osvijetle neki prostor a ona ih ve prema potrebi aktualiziraju budua vremena. Pribojevi pripada soju pisaca koji su autori samo jedne knjige i jedne ideje. Svoj hvarski Govor o podrijetlu i zgodama Slavena popratio je Pribojevi poslanicom Petru Vitaljiu, u kojoj prijatelja moli da djelo objavi i tiskom. Zamiljeno se i ostvarilo pa je 1532. Pribojeviev latinski historijski spis bio tiskan u Veneciji pod naslovom Oratio de origine successibusque Slavorum. Po naobrazbi Pribojevi je povjesniar, pa je njegov spis, osim u onim dijelovima u kojima s velikom upuenou opisuje suvremene prilike otoka, bio ponajvie prikaz ope povijesti svijeta. Pribojevi obrauje ne samo povijest najuega hvarskog i dalmatinskog zaviaja nego na proizvoljan i gotovo fantastian nain opisuje povijest slavenskih naroda. Slavenima je on proglasio Aleksandra Makedonskog, Teutu i Jeronima, Dalmatinca, pripisujui tom narodu jo i itavu polovicu rimskih careva, a zatim donosi i povijest Vandala i Gota, Ilira i Traana. U Pribojevia se osjea silna energija kako izbija iz svake napisane reenice. On kao da se trudi nadoknaditi cijeli milenij tame. U njegov gotovo zarazni optimizam mnogi su povjerovali te su njegovu knjigu aktualizirali i preveli na talijanski jezik u jeku katolike obnove, kada su ideologiji obnovljenog katolicizma jo vie postale zanimljive ideje o velikoj slavenskoj dravi. Pribojevi je od onih pisaca koji dok piu povijest svojega naroda imaju osjeaj da su Prometeji. On sve svoje slavenske pretke, a posebno zato to zna da su ti "Slaveni" bili stari Rimljani ili Grci, doivljava kao svoje suvremenike. Kako postupa s osobama i dogaajima, tako on postupa i s izvorima, uzimajui ih kao da su i oni dio njegove stvarnosti, vjerujui im i bez provjere, nadograujui na njih iskustvo svoga vremena kao da je bilo njihovo. Pribojeviu se ne moe zanijekati da je jedan od prvih hrvatskih autora koji je, kad se uklone pretjerivanja, ostvario prvi izvorni povjesniarski pathosi prvu moderniju distancu prema prolosti. On u tekstu uspijeva iskazati osjeaj da je jedan odsjeak povijesti nepovratno mrtav. Tomi Arhiakonu ili Prezbiteru iz Duklje nije bila poznata ta distanca, jer za njih je sve o emu piu jo ivo i aktualno. Spoznaja o viestrukim aktualitetima unijela je s Pribojeviem u hrvatsku historiografiju nova mjerila. U Pribojevievu povijesnom traktatu o Slavenima, Dalmaciji i Hvaru danas je najvea slabost stanoviti provincijalizam autorove perspektive koji je smetao vjerojatno stranim itateljima njegove knjige i u vrijeme kad je bila tiskana. Pribojevi naime, gradei spomenik svojoj sredini, svom polisu i svom rodu, vodi premalo rauna o usklaivanju svoje naracije s drugim sredinama koje takoer polau neka prava na dio njegove grae. U tom je smislu Pribojevieva povijest u svom optimizmu ofenzivna i teko ju je uskladiti s bilo kojom drugom europskom narodnom povijeu: "Presretna li dakle slavenskoga roda, koji je, posjedujui ve toliko tisua godina s batinjenim pravom veliki dio Europe i znatan komad Azije, uzeo u dalju zadau da vlada itavim svijetom, to je doista po elji vrlo uspjeno ostvario tijekom dugoga niza godina pod vodstvom Aleksandra Velikog, Decija, Klaudija, Proba, Dioklecijana i ostalih careva. To je, kaem, rod koji je Gospod blagoslovio i dao mu da se razvije u silan skup naroda, koji je pobijedio kraljevstva, dao na svijet pobjednike carstva i navikao nositi pobjedonosno oruje." Interes Pribojevieva narataja za povijest proizlazio je prije svega iz novog osjeaja vremena. Studiranje antike i njezinih izvora bilo je za humaniste sredstvo uz pomo kojega se opravdavao lom s nedavnom srednjovjekovnom prolou. Kolektivni lom s najbliom prolou zapaao se na gotovo svim podrujima ljudskoga znanja i ljudskih energija, a njime su bila obuhvaena istraivanja i geografije i kronologije, i drutvenih ureenja i prirodnih znanosti, njime su bili obuzeti svi slojevi od trgovaca do pomoraca, od sveenika do arheologa, od poljodjelaca do alkemiara. U Hrvatskoj nova ideja vremena i nova svijest o povijesnim epohama pojavila se u svoj svojoj dramatinosti, posebno u junim dijelovima gdje tradicija antike zbog trajnoga fizikog supostojanja sa srednjovjekovljem nikada nije nestala. Pribojevievi

159

hrvatski vrnjaci zavoljeli su klasiku ne samo zato to su je mogli otkopati u svom dvoritu nego i zato to su je nauili itati u povijesnoj perspektivi. Hrvati su tako obnavljali zaboravljenu antiku s kojom su, nesvjesni svih njezinih moguih poruka, stoljeima ivjeli. Oni su za taj postupak usvojili filoloka sredstva uz iju su pomo stvorili novu periodizaciju prolosti. Prije svega odustali su od dvodijelne podjele ljudske povijesti kakva je bila aktualna u srednjovjekovlju, a prema kojoj se povijest dijelila na vrijeme poganske tame i na vrijeme istine i Kristove svjetlosti. U srednjovjekovlju sugerirana je simetrina slika svijeta s Isusom u sreditu i na kraju povijesti. Ljudi Pribojevieve generacije nisu vie htjeli vjerovati u pothranjivanu neistinu kako ivima uvijek pripada blizina zavretku cijele povijesti. Ljudi Pribojevieva doba eljeli su vie od svega imati pred sobom budunost i oni su se otkrivajui svoje pretke u starim Grcima i Rimljanima uili osjeati budunost ne vie kao otkupljenje nego kao vrijeme napretka. Humanizam je na scenu izveo ovjeka koji nije vie htio ivjeti na kraju nego je radikalno htio stati na poetak. Iz te jednostavne geometrijske slike proizlazila je humanistika operacija s kronologijom u kojoj su umjesto kroz dvije epohe humanisti zapoeli doivljavati protok ovjekove povijesti kao dugu liniju uspona na kojoj su bila dva reza i tri velika razdoblja. Prvo je bilo razdoblje to su ga nazivali antiqua i koje je bilo odijeljeno od drugog i tamnog sredinjeg doba koje poinje Konstantinovom konverzijom i vizigotskim upadima u zemlje tek stasalog kranstva. To sredinje doba vrijeme je tame, koja prestaje s poetkom novoga doba. O tomu kada je zavrena tama povijesti humanisti nemaju dvojbe. Oni vjeruju da su je upravo rastjerali i da s njima zapoinje tree vrijeme ovjekovo. Srednje doba ih ne zanima uope, jer oni ude biti slini ljudima iz prvog, sretnog Saturnova kraljevstva, iz zlatnoga doba u iju nadahnutost bezgranino vjeruju ak i kad im dokumenti budu pokazivali suprotno. Slabosti Pribojevieva teksta brojne su ako im se pristupa dananjim okom, ali danas se ovo djelo mora itati tek kao knjievna umjetnina, a ne povijesni izvor. Pisanje povijesti Pribojeviu je inventio. Njegova je rasprava knjievno djelo u svim svojim elementima, ali je i takva jo uvijek bolja od onih srednjovjekovnih povijesti koje su povijest osjeale dijelom teologije. Sekularizacija povjesniarova posla za dominikanca Pribojevieva stvar je sama po sebi razumljiva, pa je povijest za njega autonomna djelatnost. Njoj ne treba providnosti da objasni dogaaje, a Bog je u Pribojevievoj povijesti, premda se esto zaziva, tek retoriko sredstvo, on ne objanjava nita, jer su Pribojevieva pojanjenja postupaka iz prolosti prirodna i vrlo individualizirana. Svoje maleno povijesno djelo, za koje je crpao grau iz mnogih antikih izvora, pisac je podijelio u tri dijela. U prvome govori o Slavenima, poinjui njihovu povijest od opeg potopa, drugi je dio spisa u potpunosti posveen Dalmaciji i njezinoj povijesti. U tom dijelu Pribojevi s najveom ljubavlju opisuje vanjski izgled Dalmatinca, koji je nekom vrstom svjetskog supermana: "Dalmatinci su prosjeno ponajvie visoka stasa, imaju ljepuna, bjeloputna i duguljasta lica, preljevena laganim rumenilom, vrlo ivahne oi, i to ne istobojne (kao to Germani imaju plave, a Etiopljani crne), snanu iju, miiava ramena, iroka i izboena prsa, vidljive miie na rukama, duge ruke, snane prste, uske bokove, utegnut trbuh, vrlo vrsta bedra, noge (da uporabim uobiajeni izraz) kao izdjeljane, listove nogu jedre i vrste zbog tvrdoe tetiva, nogu zbijenu oko glenja, iroko stopalo, vrlo prikladno da nosi toliku tjelesnu teinu..." Premda to svakako nije bila autorova elja, najbolji dijelovi Pribojevieve knjige su oni u kojima odmara svoju znanstvenost. To je kada opisuje svoj otok u terminima onodobne utopistike literature i geografsko-putopisnih traktata. Hvaru je u cjelini posveen trei dio knjige, gdje pisac s izvrsnim poznavanjem stvarnosti svoga grada i njegovih stanovnika opisuje zaviaj kao utopijski grad sunca i sree, kao neki magijski otok u sreditu svijeta. Opisujui Dalmaciju i istiui njezine prednosti na vrlo duhovit nain citira Pribojevi povjesniara Sabelika, koji navodi Dioklecijanove rijei kojima je on odbio ponuenu vlast: "ao mi je to niste vidjeli kupus koji sam svojom rukom u Saloni posadio, jer me tada ni u kojem sluaju ne biste pozvali da ponovno preuzmem vlast." Dalmacija i Hvar, u tom zavrnom i najzaviajnijem dijelu knjige za Pribojevia su stvarno i simbolino sredite svih kultura, "jer u nj, htjeli ne htjeli, moraju pristati svi, koji s robom plove po Ilirskom moru, te uglaenost i fino ponaanje Hvarana dolazi u est dodir s ljudima razliitih narodnosti, koji pristaju laama u ovaj grad. to god naime proizvodi bogati Istok, to god daje plodni Lacij, to god prua hrabra Ilirija, to god raa sunana Afrika, to god nosi opora Hispanija, to god izvozi rjeita Grka, moe se vrlo esto kupiti u ovom gradu... esto sam vidio, kae Pribojevi, kako je ova luka u zoru bila bez brodova, a podveer sam ih u njoj nabrojio dvadeset do trideset." Taj spomen ivosti u hvarskoj luci u potpunom je neskladu s nekoliko desetljea starijim opisima talijanskih hodoasnika kojima je Hvar bio odmorina luka izmeu Venecije i Jaffe. I Santo Brasca i Pietro Casola, koji su Hvar posjetili u dvije razliite prigode osamdesetih i devedesetih godina 15. stoljea, ni po emu nisu podijelili Pribojeviev ushit. Oni su ondje naili na civilizacijsku zaputenost, tako da se Casoli uinilo da osim vjetra na Hvaru nitko ne stanuje. Ali bit e da Pribojevi svojim sluateljima nije 1525. govorio napamet, niti im je izmiljao ono to su svakodnevno

160

mogli provjeriti. On im je moda izmiljao neprovjerljivo, ali o izgledu luke nije lagao. Naime, Hvar pred kojim Pribojevi govori proao je nakon posjeta onih hodoasnika velike socijalne nemire, nakon kojih je upravo u dvadesetim godinama 16. stoljea uplovio u bogato i mirno razdoblje, koje je potrajalo nekoliko sljedeih desetljea i koje je bilo svjedokom velikoga procvata knjievnosti i graditeljstva na cijelom otoku. Pribojevi je elemente toga duhovnog procvata Hvara, ali i Dalmacije, najbolje opisao kada je popisao poznate mu ugledne i uene ljude. Taj njegov popis danas ima posvema historiografsko znaenje, ali je u svoje doba bio mjesto na kojemu se brusilo samopouzdanje sredine, kojoj je Pribojevi sugerirao da povjeruje kako joj je duhovnim, a i krvnim pretkom, bio Aristotel. Impresivan je popis hrvatskih pisaca to ih je Pribojevi poznavao i kojima je mogao navesti tiskana djela, ali i spomenuti mnoga koja je mogao vidjeti samo u rukopisu ili za njih doznati iz usmene tradicije. I u Dubrovniku je malo poslije Pribojevieva hvarskog govora nastao iscrpan tekst o ak dvadeset starijih knjievnika iz dominikanskoga reda koji je sainio Ambroz Ranjina. Taj je dominikanac 10. kolovoza 1540. poslao prijatelju Bernardu Getaldiu svoj epistolarni znanstveni rad koji je, premda ogranien samo jednim crkvenim redom, bio prvo relevantnije knjievnopovijesno djelo u Hrvatskoj. Spis Ambroza Ranjine tiskan je 1541. kao dio teoloke knjiice Quodlibet declamatorium pieva roaka Klementa Ranjine. Taj spis, zatim Pribojeviev sumarni, ali vrlo dobro zasnovani popis knjievnika iz Dalmacije, te biografija Marka Marulia autora Franje Boievia Natalisa najstariji su knjievnopovijesni pokuaji u Hrvatskoj. Sva tri autora vodila je prije svega elja da istaknu vanost knjievnosti u tadanjem drutvu. ibenanin Ivan Polikarp Severitan U tim popisima esto su imena onih koji su u svoje vrijeme uivali veliku slavu, a danas su zajedno sa svojim djelima manje vie zaboravljeni. Takav je bio sluaj neko slavna ibenanina Ivana Polikarpa Severitana Barbule o kojemu se znalo i u rodnom ibeniku i u Hrvatskoj, ali najvie u Italiji, gdje su ga smatrali ne samo izvrsnim pjesnikom nego i dobrim poznavateljem poetike. U knjizi Catalogus virorum ex familia Praedicatorum in litteris insignium koja je tiskana 1605. znao je Dubrovanin Ambroz Gueti, jo jedan iz skupine ranih knjievnih povjesniara, o tom Severitanu napisati da je bio izvrstan (mirabilis) u povijesti, u znanosti izniman, to jest rarus, a u poeziji excellens. Taj se ibenanin rodio 1472, a u Rimu i Ferrari studirao je kod najboljih profesora. Bio je lanom glasovitih akademija u kojima je svoj duh omjerio i s Palladiom Foscom i s Marcantoniom Sabellicom i s Pomponijem Letom. Kad se kao zavreni student i s mnogo iskustava vratio u rodni grad, nije ondje naiao na razumijevanje. Kod kue se ueni mladi nije osjeao dobro, pa je domovinu nazvao nezahvalnom, ingrata patria, a voljenu Dalmaciju barbarskim gnijezdom. A volio je Dalmaciju bezgranino, pa je jednom zapisao: "Dalmacija mi je domovina, a ljubim je, ne to bi bila velika i slavna, to ipak negda bijae, ve jedino stoga to je mogu nazvati svojom". Neshvaen, ubrzo je napustio ibenik, a imao je tada tek dvadeset pet godina, i ini se da se brzo utjeio uspjesima to ih je doivljavao irom Italije. Njegova knjievna slava nije bila duega trajanja. Bio je tipian humanist dvorjanik, blii dvorovima i akademijama nego oltaru, koji je izabrao odjenuvi dominikanski habit. Severitan je, tako barem sam kae, poput Dubrovanina Ilije Crijevia, bio ovjenan lovorovim vijencem i poaen naslovom poeta laureatus. Od svih hrvatskih humanista on je bio najbre i s najmanje milosra zaboravljen. Tom je dodue pripomogao i sam pisac, koji kao da se trudio da svoju bibliografiju to vie zamrsi i ostavi bez vrstih toaka. Epika koju je pisao u duhu leoninske renesanse srodna je latinskim epovima Marka Marulia i Jakova Bunia. I on je elio nemogue, da s politikom klasinoga vergilijanskog epa napie kransku epopeju. Kreui se u krugovima ambicioznih i slavohlepnih ljudi, i on je udio za slavom. Njega nisu privlaile obine i svima bliske fabule, nije ga zadovoljavalo da opjeva ivote Davida ili Judite. Njegove su epske teme zato uvijek metafizike i kozmoloke te vrlo pretenciozne. Prvo mu je tiskom bio objavljen trodijelni ep Solimais, u Rimu 1509, u kojemu je obradio tematiku stvaranja svijeta, istonoga grijeha i otkupljenja. Isti ep, natjeui se valjda s netom objavljenom Juditom, pretiskao je u Veneciji 1522, kada je objavio i drugi svoj ep Feretreis. Zanimao se o pitanjima jezine teorije pa je 1517. tiskao i miscellanea u koja je uvrstio komentar Donatove latinske gramatike i raspravu o etici Seneke Mlaeg. Godinu dana kasnije objavio je i svoju najambiciozniju knjigu, gramatoloku radnju Grammatices horisticae, metodicae et exegeticae libri tres, kojoj je prikljuio i raspravu o metrici. aliboe to su izgubljena dva njegova povijesna djela, i to kratka povijest umbrijskoga grada Gubbija i navodno opsena knjiga to je neki stariji izvori nazivaju Historia Dalmatiae, a neki De laudibus Illyriae zbog koje ga je Enea Silvio Piccolomini, budui papa Pio II, nazvao "uvenim povjesniarom".

161

Danas se najzanimljivijim ukazuje Severitanov ambiciozni politoloki spis Monoregia, ex qua conjicitur totius humanae vitae modus. U vrijeme dok su svi traili tajanstvene kljueve kojima e odgonetnuti tajnu ljudskoga ivota i ljudskoga drutva, Ivan Polikarp, kojega su zvali i Barbula, slutio je tu tajnu u figuri vladara. Njegova Monoregia, tiskana u Veneciji 1522, potpuno je posveena fenomenu vlasti i vladanja, vladarima i podanicima, proizlazei na svoj nain iz popularnoga anra speculum principis to su ih u to vrijeme mnogo objavljivali. Severitan je s aktualnim vladarima imao mnogo iskustva, on je naroito na urbinskom dvoru uivao veliku naklonost knezova. Njegov politoloki spis pojavio se ak deset godina prije Machiavellijeve glasovite knjige Il Principe, ali to ne bi trebalo zavarati. Machiavelli je naime svoj spis zavrio davno prije toga vremena, ve 1513. i on je kruio u mnogim rukopisima u vrijeme dok je Severitan pisao svoj traktat o vlasti. I prije Machiavellijeve knjige postojalo je srodnih pokuaja da se u obliku teorijske rasprave napie neka vrsta pravila o vladanju, da se opiu mehanizmi prisile, ali i prilagodbe sili. Severitanova knjiga pripada tradiciji predmakjavelistikih teorija vlasti. U tom je smislu Severitanov spis poneto retrogradan, jer je ve u doba izlaska Machiavellijeva knjiga postala makjavelizam, a njezine stranice prele su u politiki folklor i postale neto to su i vladari i podanici, urotnici i dvorjanici udisali zajedno s dvorskim zrakom. Severitanova Monoregia konzervativno je djelo koje povijest i dvorski mehanizam oditava u kljuu Akvinevih ili jo starijih Aristotelovih izvoda s neznatnom svijeu o Platonovoj teoriji filozofske drave. Severitan nije znao praksu vladanja tumaiti drukije nego kao racionalnu djelatnost. On je daleko od toga da bi prihvatio teorem po kojem vlast svakodnevno oslobaa i dio nae ivotinjske naravi, kako je podlona slijepoj fortuni i kako joj je studij povijesti samo ispomo da u opainama bivih vremena lake otkrije recepte za suvremenost. Severitan, inicirani humanist, poznavao je i platonistiku teoriju drave, ali on nije dokraja izveo one zakljuke na kojima je Machiavelli utemeljio novu recepturu suvremene politoloke znanosti. Bila je to reinterpretacija Platona, stajalite da se filozofi ne trebaju mijeati u politiku. Politika i vladanje za Machiavellija, ali ne za Severitana, posao je u kojem uvijek iznova valja krenuti od zdravog razuma i od onoga to zdrav razum moe u stvarnosti prihvatiti. Ni Severitan, kao ni veina njegovih vrnjaka, nije 1522, kada je njegova Monoregia objavljena, mislio na taj moderni nain. Tako je tada mislio samo Machiavelli, ovjek koji je razbio Kolumbovo jaje i Aristotelove i Akvineve i Platonove politologije. Zanimljivo je da su praktini Dubrovani, prije nego to je Machiavelli i napisao svoga Vladara, osjetili potencijal toga ovjeka, pa je malo nedostajalo da ugovor o Machiavellijevu postavljenju na mjesto dubrovakog republikog kancelara bude valjan. Kakav bi tek tada politoloki spis napisao Machiavelli, okruen u Dubrovniku agresivnim Turcima i neugodnim Mleanima, bolje je i ne pomiljati. to se Ivana Polikarpa Severitana tie, on je u Veneciji u doba kad je objavio svoju politoloku Monoregiju stigao jo tiskati i svoje komentare u ono vrijeme vrlo popularnim Izokratovim spisima. Ne zna se kada je energini, ali poprilino rastrzani ibenanin umro. ini se da je jednostavno nestao. Najobjektivniji povjesniar svoga doba Ludovik Crijevi Ni Ludovika Crijevia, kad se sa studija u Sorbonni vratio u rodni Dubrovnik, sunarodnjaci nisu doekali s velikim razumijevanjem. Proao je dodue neto bolje od ibenanina Severitana, jer njega nisu otjerali, ali su mu zato mrki senatori silom skratili navodno predugu odjeu. U Dubrovnik vratio se mladi Crijevi s nadimkom koji je najavljivao njegovu budunost; prozvali su ga Tubero po rimskom historiaru iz Ciceronova vremena. to se pak preduge mladieve odjee tie, ini se da je problem bio u tomu to je Crijevi, zaraen humanizmom, nosio neku vrstu duge rimske toge zbog koje su ga senatori zabrinuti za modu pozvali u Dvor, gdje su mu na njegovo zaprepatenje karama skratili odjeu na skladnu mjeru. Taj skraeni sorbonski ak rodio se 1459. i u prvim se godinama njegova dubrovakog boravka inilo da e se i on poput veine svojih roaka posvetiti trgovini. Neto se ipak prelomilo u mladievoj dui pa je naglo raskinuo zaruke s nesuenom mladom i 1484. pristupio benediktinskom redu. Benediktinac Aloysius ivio je do 1502. kao remeta na otoiu Sveti Andrija, a poslije, sve do smrti 1527. u samostanu Sv. Jakova koji je od istonih gradskih zidina udaljen pola sata hoda i gdje se njegovim marom, ali i trudom druge brae s vremenom formirala vrijedna knjinica. ini se da nije esto izbivao iz Dubrovniku, ali je sigurno da je jednom poduzeo putovanje u Budim te da se tom prigodom susreo s knezom Grgurom Frankopanom, nadbiskupom kalokim, koji ga je zadivio i pruio mu relevantne podatke o ugarsko-turskim odnosima. Uz to, Frankopan je nagovorio Crijevia da svakako u knjizi na kojoj je radio obradi i cjelokupnu povijest Dubrovnika.

162

Grguru je Crijevi posvetio prvu netiskanu verziju svoga ivotnog djela Commentaria de rebus, quae temporibus eius gestae sunt. Komentari su poslije bili esto pretiskivani, i to u inaicama vrlo razliita opsega. Podijeljeni u jedanaest knjiga, oni se bave, kao to precizira dui naslov, "dogaajima koji su se dogodili u pievo vrijeme". To to Crijevi naziva svojim vremenom obuhvaa u Komentarima upravo tri desetljea njegove zrelosti. Kronoloke granice Crijevieva djela, koje se ubraja meu najvanije originalne prozne knjige onoga vremena, rasprostrte su od 1490, kada je umro Matija Korvin i kad su na ugarskohrvatskom prijestolju zapoele eprtljave dinastike borbe, pa do 1522, kada zavrava pontifikat Leona X. i kada se u Rimu poinju stvarati uvjeti za strategiju skore katolike obnove. Dva granina datuma odreuju i geografski prostor kojim se bave Crijevievi Komentari, a taj je mnogo vie od rodovskog ili narodnog naela odreen sudbinom i posvema je usredotoen na onaj dio jugoistone i srednje Europe u kojemu se osjeao pritisak turskih osvajanja. Za razliku od Pribojevieva kampanilizma, Crijevi je povjesniar koji i kad pie o svom zaviaju to ini objektivno i bez pretjerivanja. etiri su vea tematska okruja koja ga posebno zanimaju: ugarsko-hrvatski dvor, povijest italskih dvorova, turska povijest i drutveno ureenje te naposljetku rodni Dubrovnik. Razmatranje dinastikih borbi nakon Korvinove smrti onaj je dio knjige u kojem je Dubrovanin pokazao ne samo izvrsno poznavanje grae nego i osjeaj za vanost Podunavlja u cjelokupnoj sudbini hrvatskih zemalja. Dojmljive su one stranice na kojima Crijevi opisuje sudbinu nekih Hrvata na ugarskom dvoru, istiui i nevolje to su ih u tuini doivljavali pjesnik Ivan esmiki ili kipar Ivan Duknovi. Izvrstan stilist, Crijevi ne pie povijest samo kao zbirku dogaaja kojima se ne znaju ni uzroci ni svrha, nego se trudi da pronikne u najdublje uzroke ljudskih postupaka i da spozna tajnu ljudskih nagona i ideja. Po tomu je on prvi hrvatski historiograf koji nije fantazirao nad dogaajima. Zato se njegov opis bune Jurja Dozse i danas ita kao uzbudljiv povijesni roman u kojemu se povjesniarov glas uspjeno pretapa s izvorima i govorom sudionika, pa se na kraju i ne zna to je u dugom Dozsinu govoru pobunjenicima bila povjesniarova poruka, a to je tek reproducirano povijesno vrelo: "Jer ugarsko plemstvo vas, svoje kmetove, ne dri za graane nego vlada vama kao robovima i s vama postupa neprijateljski kao da im je to doputeno po ratnom pravu. Dapae, jedva vas smatra vrijednim ovoga svjetla kojim se bez razlike koriste ljudi i stoka. Sve ostalo to vam mora biti zajedniko s plemstvom oni iskljuivo sebi nepravedno prisvajaju. Dapae, ta vrlo ohola vrsta ljudi ne bi vam ni jednu duu ostavila da im va ivot nije od koristi. to god naime rode polja obraena vaim trudom i marom, to god vae blago jede, sve to pripada njima kao da je plijen. Za njih se ore zemlja, za njih se sade loze, za njih se uzgajaju stada i krda. Vama s ropstvom preostaje samo oskudica svega i svaega... Dokle ete, Maari, trpjeti ovo tako nedostojno stanje? Zar vas je Atila, onaj vrlo slavni kralj i pobjednik Europe, zato doveo iz hiperborejskih planina da budete na ruglo oholosti nekolicine, da pregorkim vaim ropstvom i nevoljama ljudi stjeu blago i plemstvo, da najgorima izmeu vas budu pristupane slube, vlasti, sveenike asti, a da vama nikada ne ostane ni nada na slobodu." Obradio je Crijevi s finim osjeajem za psihologiju svih protagonista i u njegovo doba iroko komentirane sukobe koji su iz Rima s papinskoga dvora potresali Apenine i prijetili da ugroze cjelokupno kranstvo. S velikom tonou i na smiren nain, koji je zacijelo najvie ivcirao budue cenzore, opisuje Dubrovanin vatikansku vladavinu razvratnog Aleksandra VI. i njegova zloinakoga sina Cesarea Borgiu. Zbog tih se dijelova jo u 18. stoljeu nalazio Crijeviev spis na indeksu zabranjenih knjiga. Crijevi benediktinac i remeta, bez u to vrijeme uobiajene napetosti, psovke, ali zato jo ubojitijom mirnoom, opisuje do tanina skandalozne dogaaje iz Borgijina pontifikata: "Dok je bio kardinal, imao je s nekom rimskom kurtizanom petero djece, od toga etiri sina. Najmlai meu njima, po imenu Cezar, nazvao vojvoda od Valentinoisa, toliko se isticao drskou i okrutnou i prema svojima i prema tuima, da je samovoljom i silovitou nadmaio ili izjednaio okrutnost gotovo svih vremena. A otac, koji se novcem domogao papinstva, odredio je njega, jedva odrasla, za kardinala, slagavi da to nije njegov sin ve sin onoga iju je enu bio zaveo, kako je to ve dovoljno poznato... inei strahotna zloinstva, odravao je grene odnose s bratovom enom... Cezar, osim to je zavidnim okom gledao na bratov imutak, odluio ga je ubiti, zahvaliti se na kardinalskoj asti te prisvojiti sebi kraljevstvo. A da to postigne, nije mu nikako bio lak put, kako je i sam mislio, dok mu je stariji brat bio iv. Jer da bi mogao ostvariti ono to je odluio, morao je sam prisvojiti sav oev imutak. Stoga je, hinei pomirenje, pozvao brata na veeru u vrtove izvan grada. A kad se on predveer vraao u grad i poneto udaljio od svojih pratilaca, toboe da vidi neku lijepu enu, ubio ga je dok on nije nita slutio, davi nalog jednome od svojih kome je bio povjerio svoju odluku. Saio ga je u vreu s tekim kamenjem i bacio u Tiber." Ono to Ludovika Crijevia dovodi u vezu s najboljim povjesniarima i memoaristima njegova vremena svakako je izvrsno poznavanje vladarskih psiha. U Crijevievim Komentarima italac stalno ima osjeaj velike pozornice po kojoj se kreu snane vladarske individualnosti koje svojim negativnim, ali i

163

pozitivnim djelovanjem pokreu kota svjetske fortune. Crijevi nije povjesniar koji bi se razmetao citatima i knjikim znanjem, taj dio svoga posla on namjerno skriva pred itateljem, trudei se da dogaaje prikae u njihovoj psiholokoj i socijalnoj ogoljelosti, prezentirajui ih kao salonsko razglabanje, a ne teku lektiru. Ono to najvie impresionira u svih jedanaest knjiga Crijevievih Komentara jest pieva objektivnost, jest to to on nije glasnogovornik niije politike. To je posebno vidljivo u prikazu Turaka, njihovih obiaja i povijesti, u emu je Crijevi svakako najobjektivniji pisac meu Hrvatima onoga doba. Turcima je posvetio dubrovaki Salustije, kako su ga dobro nazvali, mnoge stranice. Iako nema ni jednoga Crijevieva poglavlja u kojemu se izravno ili neizravno ne bi govorilo i o Turcima, ipak, pisac u estoj knjizi obrauje zasebno i pomno okolnosti svekolike turske povijesti i suvremenosti, pri emu pokazuje tipino dubrovaku toleranciju te spremnost da se razumije drugoga. ivei na Svetom Jakovu, mogao je Crijevi jednom godinje izbliza promatrati posljednje konaite dubrovakih poklisara koji su bili izabrani da Turcima odnesu hara i mogao je, gledajui prepune vree dukata na mazgama koje su zamicale na putu ponad njegova samostana, vie nego jednom provjeriti i svoj toan osjeaj kako s tim neprijateljem treba biti oprezan, kako ih treba uvaavati, ali kako ih se ne treba plaiti. Crijevi nudi vanu pouku o tomu da neprijatelja treba upoznati kako ti se na kraju ne bi dogodilo da mu postane slian. Dok pie o Turcima, Crijevi ima najmanje anegdotskih i novelistikih umetaka, a najvie suspregnute gorine i prikrivenih aluzija na moralnu inferiornost kriznoga kranskog Zapada, to je naroito vidljivo u mnogim posvema pozitivnim opisima Osmanlija: "Kad svladaju neprijatelje, ne uzimlju to kao svoju zaslugu, nego smatraju da je sve to od Boga primljeno. Ako su sluajno pobijeeni, a to se esto dogaa, poraz pripisuju nemarnosti prema Bogu. A budui da se u njih siromatvo ne smatra nikakvom sramotom, to ni bogatstvo ni starina roda nikoga ne ini odlinijim. Svaki onaj koji je ugled stekao orujem dovoljno je samim tim slavan. I zato nitko ne ezne za ugledom predaka da bi poveao svoju slavu. Gostoljublje dre tako svetim da smatraju grijehom povrijediti onoga s kojim su jednom zajedno jeli, pa ak i onda ako im on postane neprijatelj i s njim se u boju sukobe. Dre, naime, da se u bilo kojoj svai ne smije pogaziti pravo prijateljstvo. K tomu veina cijeni vjernost i zakletvu isto koliko i sav imutak, pa ak i sam ivot. Dosta se uporno iri glas da se rijetko kada naao Turin koji bi zatajio povjereni mu novac, pa ak i kad nema svjedoka ni bilo kakva pisana dokaza. A smatraju da oni koji su to uinili teko ispataju na drugomu svijetu. Napokon, svoga cara toliko potuju i aste, da je poznato kako su neki, koje je car naumio smaknuti, odluno ili u smrt i ni na koji nain nije ih se moglo natjerati da bijegom izbjegnu opasnost." Jedan okrutni Hrvat s Jukatana O razumijevanju drugoga nije na alost Ludovik Crijevi nita nauio neto mlaega Korulanina Vicka Paletina, koji se sa svojim tekstovima naao u sreditu onovremenih netolerantnih i militantnih kranskih postupaka s amerikim uroenicima. Roen 1508, dominikanac Paletin svoje je nemale duhovne sposobnosti stavio u slubu panjolskih nasilja na Jukatanu. Njegova 1559. godine tiskana knjige De iure et iustitia belli, prevedena i na panjolski jezik, porod je od tmine doba koje je sofisticiranim torturama i oruanim nasiljem irilo europsku "kulturu" meu uroenicima Novih Indija. Ti ljudi, a meu njima i Vicko Paletin, potrudili su se da znanstvenim argumentima opravdaju zloinstva poinjena nad civilizacijama kojih ti Europljani oito nisu ni u jednom elementu bili dostojni. Koristei pravo jaega, grupa dominikanaca u kojoj je djelovao i Hrvat Paletin poinila je na Jukatanu sredinom 16. stoljea besprimjerna nasilja, i to tek nakon to je otkriveno da uroenici i dalje tuju svoje stare idole. Europljani su tada na Jukatanu muili a onda i ubili vie od etiri tisue Indijanaca u samo nekoliko mjeseci, zaboravivi da su koji mjesec ranije uz njihovu pomo sagradili svoje crkve. Na stranicama Paletinove knjige ispisano je drugo lice renesanse, ono koje s Crijevievom tolerantnou nije imalo to podijeliti. U Americi su Europljani u prvoj polovici 16. stoljea u susretu s novopronaenim domorodakim kulturama doivjeli civilizacijski ok. Otkrie Amerike, osim to je promijenilo dotadanje geografske predodbe, donijelo je pred Europljane i posvema novu perspektivu o vremenu, pa i o povijesti. Oni su naime u Novim Indijama otkrili egzotiku domorodaca i sreli su ljude koji jo nisu upoznali kranstvo, ali koji su i bez toga ivjeli u stanju zemaljskoga raja. Europljani su tako u Americi i u Indijancima ugledali u isti tren i svoju prolost, ali i obeanu budunost, vidjeli su i sebe bive i sebe budue, vidjeli su jedan mogui raj ali bez kranstva. Naobrazba tih prvih amerikih konkvistadora bila je takoer impregnirana antikom, pa zato ni najueniji meu njima nisu bili spremni povjerovati u oito, nisu naime mogli prihvatiti da postoji jedno jo "starije" suvremeno drutvo. Ta amerika arheoloka lekcija posvema je zbunila renesansne ljude pa su najpraktiniji meu njima, maem varirajui Machiavellijev nauk,

164

pokuali rijeiti kontradikciju raja bez Krista. O njihovom pokuaju svjedoe tune stranice i jadna sudbina Vicka Paletina, Korulanina koji je branio Europu u dalekoj Americi, zaboravljajui da se nju jo bolje moglo braniti na hrvatskim granicama. "Da se Turin po nesrei doepa Hrvatske" U krajoliku renesansnoga ratovanja Hrvati su meu rtvama turskih osvajanja imali poseban status. Prvi sukobi ugarsko-hrvatskih trupa s Turcima dogodili su se jo pod kraj 14. stoljea, kada je sraz tih dviju drava izazivalo tek saveznitvo s treim zemljama i kada su se borbe vodile na tuem teritoriju. Postupno, kako su Turci napredovali prema zapadu i kad su ve bili porobili Bugarsku i Srbiju, osvojili Carigrad, a jo vie kada su poeli ugroavati Bosnu i dalmatinske gradove, promatraima iz sredinjih europskih dijelova postajalo je sve oevidnije da tu vie nije rije o nizu lokalnih i pljakakih sukoba nego da su turska osvajanja sistematina i da sve vie ugroavaju i zemlje zapadno od limesa koji je dijelio dva kranstva. Dogaalo se sve to u doba koje je prestalo ratovati na stari viteki nain. Hladno se oruje tada sve vie zamjenjivalo vatrenim, a ratovi su za siromanije i rubne krajine, udaljene od carskih i kraljevskih blagajni, postali preskupi. Uz to izgubili su svoj stari viteki sjaj, sada je pobjeivao onaj koji je bio opskrbljen s vie puaka i topova i koji je imao vie novca a ne onaj koji je imao hrabrije konjanike. Na bojnim poljima pratale su topovske kugle, pa su se i oi boraca sa zemlje okrenula k nebu, s kojega je najee dolazila smrt. Nije se vie umiralo samo od koplja ili maa, nego od vatre. Za mnoge sklone metafizici bio je to znak da je na zemlju stigao Antikrist, dok su realisti bez tekoa vidjeli da se taj Antikrist ovaj put zove Turci i da je izvrsno naoruan. Posvema novom ratnom tehnologijom Turke su opskrbili europski inenjeri koji su se dali unajmiti za Judine zlatnike. Topovi, arkebuze i mukete omoguavali su i najveoj kukavici da s daljine ubije monijega neprijatelja, a pred uperenom pukom lako se moglo zarobiti i vojskovou i kralja. Moralisti su zbog novog oruja protestirali, zagovarali povratak na stari dobri rat, govorili da je ubijanje na daljinu neasno. Turci pod Splitom, to je bila stvarnost Marulieve Hrvatske, Turci na ibenskom polju, stvarnost igorieve Hrvatske, Turci u Konavlima, to je stvarnost Crijevieva Dubrovnika, a Turci na Krbavi, to je rezultat svih drugih pritisaka. Turske prodore u Panoniju nakon pada Bosne gotovo da i nije bilo mogue zaustaviti, a turska nazonost na Jadranu ugroavala je Otrant i prijetila da zatvori Dalmaciji prirodni dodir sa svijetom. Dok je zapadno kranstvo jaalo na Atlantiku, Turci su jaali na Balkanu i u Podunavlju. Oni su za Sulejmana Velianstvenoga postali integralni dio dravnoga sustava Europe. O tome neto pie i u Sulejmanovu dnevniku to ga on vodi u vrijeme bitaka dvadesetih godina 16. stoljea. Kada je rije o nezainteresiranosti kojom broji rtve u tuim redovima on je doista Europljanin. rtve su na tom najzapadnijem dijelu njegova carstva kao i na krajnjem istoku kranstva, bile oduvijek tek diplomatsko sredstvo. Tu je vladala bioloka logika, logika velikih brojki. Broji Sulejman u dnevniku danas 300, sutra 7.000 mrtvih i tako dalje, dan za danom. Rat su za njega kranske glave, hara po koji dolazi smrt. Car Karlo V. pokuao mu je odgovoriti, ali na drugom kontinentu. Odmazda za Bosnu na sjeveru Afrike za Hrvatsku je znaila tek dolazak panjolaca na Jadran i novu tursko-kransku napetost i novu krv. A Turci nisu bili bez europskih saveznika. Vaan saveznik bila im je europska nesloga, pa je zato i bilo mogue da Turska, premda toboe neprijateljica itavom svijetu, ima i mnogo skrivenih prijatelja na Zapadu. Bila su to dodue prijateljstva iz straha ili prijateljstva s neprijateljem svojega neprijatelja, ali kao sva prijateljstva, bila ona prava ili hinjena, ta su saveznitva s Turcima oslobaala znatnu energiju. Primjer za to je rasplet dogaaja kada su Habsburgovci 1525. u Paviji zarobili francuskoga kralja i kad je on osloboen tek na intervenciju turskoga sultana Sulejmana. Tko se sve u to vrijeme nije hvalio da je saveznik Turcima? Meu junim Slavenima malo ih je htjelo biti turskim saveznicima! Njima je naime sudbina bila ve odreena, samo oni to nisu znali: u porobljenim krajevima postali su rajom, a u slobodnima mogli su postati graniari ili izbjeglice. Hrvati su bili istoni graniari sveeuropskoga carstva Karla V. koje se u prvoj polovici 16. stoljea rasprostiralo od Bosne pa sve do panjolskih posjeda u Peruu. Sva Europa, osim Francuske i dijela talijanskih dravica, bila je udruena u tom inae slabanom dravnom sklopu. U Bosni, porobljenoj i preplavljenoj turskim konjanitvom i turskim novoustanovljenim upravama, odravao se i dalje kontinuitet regionalne bosanske svijesti. Proces islamizacije te neko kranske zemlje nije mogao u potpunosti prekinuti dvojne veze bosanskih krana sa susjednim kulturama Hrvata i Srba. Muslimani su u Bosni trajno sauvali svoje sjeanje na slavensko podrijetlo, pa ne treba uditi da jo sredinom 16. stoljea ibenanin Antun Vrani, piui Hasanu Sandak-begu, podsjea turskoga plemia na njihov Croaticum genus, koji da im je zajedniki. I Juraj Utjeinovi kae daljem roaku Mehmedu Croatus

165

erat. Prvi upravitelji dolazili su u Bosnu iz Turske, ali ve u sljedeim generacijama ta je praksa sve vie postajala iznimka. U Bosni i u zaposjednutoj Slavoniji, za cijeloga renesansnoga razdoblja bilo je inae vrlo malo mogunosti za kulturnu ili knjievnu djelatnost na hrvatskom jeziku. Bilo je, dodue, i tada sauvano poneko franjevako arite, poneki pustinjaki stan u kojemu su, okupljeni u malim zajednicama, malobraani odravali sjeanje na nekadanju kulturu i na pismenost. I to je bilo sve u okruenju ratova i nesigurnosti. Sustav obrane od Turaka bio je nedjelotvoran, ali se ipak izgraivao desetljeima. Najprije se uspostavljao u istonoj Bosni, a kad je ona pala, utvrdio se na njezinim zapadnim granicama. Taj proces trajao je od vladavine kralja Sigismunda, koji je umro 1437, pa sve do Sisake bitke 1593, kada su Turci konano i trajno bili zaustavljeni pred samim Zagrebom i od kada vie ni jedan njihov zapadni prodor, ak i kad budu zaprijetili Beu, nee imati trajnih posljedica. Ono to se i dalje zvalo hrvatskom dravom i to je prigueno njegovalo naslijee srednjovjekovne krune i srednjovjekovnih prava imalo je u nekim vremenima jedva 17.000 etvornih kilometara. arita u kojima se razvijala hrvatska knjievnost i prostori u kojima je knjievni ivot dostizao svoje najvie razine bila su u primorskoj Hrvatskoj, u gradovima i na otocima pod mletakom vlau, te u slobodnom Dubrovniku, a od druge polovice 16. stoljea, kako se stanje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj smirilo, osjetio se i u tim podrujima blagotvorni utjecaj vrih granica i habsburke renesanse. Premda je Bosna aptom pala ve 1463, Korvinova je vojska jo neko vrijeme ipak uspijevala odbijati Turke u zapadnoj Bosni, gdje je podupirala obranu izdrljivoga grada Jajca. Za Korvinove vladavine flankirane su dvije iroke obrambene linije koje su tekle od Rumunjske, prolazile preko Beograda, a onda razdvojene kroz Bosnu izlazile na dvije toke Jadranskoga mora. U tom obrambenom paralelogramu prva izvanjska crta prolazila je pod zidinama Jajca, a zavravala je na moru kod Klisa, dok je ona druga, koja nikada nije definitivno pala, prolazila pored Bihaa i zavravala na moru u Senju. Sve puanstvo to je ivjelo izmeu tih dviju linija, premda je jo neko vrijeme odolijevalo napadima s istoka, bilo je preputeno samo sebi. Taj koridor desetljeima je bio najuzburkaniji prostor Europe, pravi melting pot junih Slavena, u kojem su ljudski potencijali okrutno rtvovani na oltar ope europske sigurnosti. Taj koridor bio je niija zemlja, prostor smrti, zarobljavanja i bijede, prostor u kojem su trajno unitavani znakovi kulture. U njemu jedina nova arhitektura bile su utvrde, a i ono neto malo kulture to je dolo s prvim islamizacijama bilo je u tom koridoru u toj, kako se neko tono reklo, zemljici Bosni takoer u funkciji rata. U takvoj se atmosferi dogodila i Krbavska bitka, ije okolnosti dovoljno govore o marginalizaciji tadanje Hrvatske. Na Krbavi su pred jednu iskljuivo pljakaku hordu, koja se vraala iz pohoda u Sloveniji, a ne pred stvarnu tursku vojsku, izali najbolji vitezovi tadanje Hrvatske i najugledniji ljudi svih plemikih grana, okrueni mnotvom puka. Nisu se na Krbavi susrele dvije vojske, tu se susrela povijest sa sluajnou, vitezovi iz srednjeg vijeka s pljakaima novoga doba. Kad je uveer hrvatska vojska bila razbijena i kad je zavrio taj sraz povijesti i sluaja, svakome je bilo jasno da je zajedno s onih 10.000 sasjeenih tjelesa na Krbavi ostala leati jedna sada biva srednjovjekovna Hrvatska. Neuspjeh iz 1493. svoj je finale dobio u bezvoljnoj i promaenoj bitci na Mohakom polju 1526. Zaboravljena na granici sukobljenih svjetova ugarsko-hrvatska vojska nije se tada nikako uklapala u logiku gradnje velikih europskih drava. Kad Karlo V. pie Petru Berislaviu 1520. da e mu "vrlo ugodno biti ako nam bude esto javljao kako ti stvari napreduju", onda se u retorici toga carskog pisma graninom kondotijeru nazire isti onaj ton kojim je taj isti car tog istoga dana pisao svojim namjesnicima u Peru. Zato s pravom knez Krsto Frankopan nakon mohakoga poraza pie iz Zagreba senjskom biskupu Franji Jozefiu, molei da ga "spria kod kraljeve svitlosti, koga je krivica, a ne naa da se nismo ondi nali, ega nam je dosti al i do smerti nam ga oe biti al, da se nismo ondi nali". A to ondi koje Frankopan dva puta spominje, to je taj Moha 1526, gdje i nije bilo razloga da razuman ovjek sudjeluje u ve unaprijed izgubljenoj bitci, koju je Sulejman rijeio est godina ranije kad je osvojio Beograd i kad je konano i nepovratno prodro u Panoniju. Upravo je u to vrijeme govorio knez Bernardin Frankopan na carskom saboru u Nrnbergu rezignirano: "Naa je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. to je do mene, ja elim poi stopama svojih predaka, koji su bili na glasu meu rimskim vijenicima, koji su uvijek bili odani vaem carstvu i koji su samo svojim junatvom stekli sve ono to su svojim zvali po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Da se Turin po nesrei Hrvatske doepa, teko bi ga odanle istisnule vojske svega kranstva. Takva je Hrvatska po prirodi, takvi su joj gradovi. Mi neemo prosjaiti... Ako nas ostavite bez pomoi, jedno e se dogoditi od ovoga dvoga: ili e Hrvati primiti ponude turske i tako se podloiti, ili e ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga nego da dou u tursko ropstvo. Zato odluite brzo nunu pomo." Premda se sluio jakim slikama, nisu ga razumjeli. Propast i seobe odvest e uskoro iz hrvatskih zemalja mnotvo ljudi prema zapadu i sjeveru. Tisue Hrvata krenulo je u to doba prema obalama Dunava u zapadnoj Maarskoj, istonoj Austriji i Slovakoj.

166

Krenuli su onamo da budu to dalje od turskih granica, krenuli su kao to su drugi narodi morem kretali prema obalama novootkrivena kontinenta. Jer za Hrvate su u tom trenutku jedine obale na kojima su se mogli smiriti bile dunavske obale. Bioloka i ljudska katastrofa, humana preseljenja i etnika ienja obruila su se na Slavoniju i Hrvatsku, pritisnula su Dalmaciju. Gubitnik s Mohaa Trag Mohakoj bitci sauvao se u poemi napisanoj najvejrojatnije na Hvaru, koja je sa svojih 336 stihova jedan od najstarijih hrvatskih junakih spjevova. U tim Razbojima i tubi kralja ugarskog apostrofira se nesloga zapadnih vladara, a sve kroz usta poraenoga kralja koji u obliku tualjke moli sunce da se sakrije za goru kako bi se pod okriljem noi mogao spasiti, zatim zaklinje zemlju ne bi li ga progutala. Taj uzbueni i vrlo moderni nesretni kralj iz hvarske puke pjesme, u trenutku kad ostaje bez krune i prijestolja, nalik je svim bivim monicima iz renesansnih tragedija. Gubitnik s Mohaa obraa se svomu konju molei i njega za pomo: Spomen' se, konju moj, z tale kad t' izvedoh i za pojti na boj u dvoru usedoh, k meni hoti priti nesrina kraljica, ka pria ljubiti plau moja lica, suzei, da hou od nje se diliti, zato se uzboja ve me ne viditi. Hti ci toga tebi ona pristupiti i glavicu tebi prignuvi ljubiti, prid tobom kleei hoti te moliti, jo grozno plaui tako govoriti: "Ako ga bude ti nositi hrabreno, darove hou ti pripravit verno: na noge srebrne potkove skovati, kolajne biserne na grlo stavljati, uzdu skupno sedlom zlatom pokovati, a prsine svilom sama t' rakamati... Ranjena jeda l' ga na te vidi mriti, duhata hoti ga al' mrtva plakati ter k majci njegovoj s akom ukopati." Zato te, konju moj, hou ja moliti, alosnu kraljicu hotij utiiti! Eto vidi, da mrem, ne mogu iv biti, htij me, pri neg umrem kraljici doniti! U trenutku dok anonim pjeva pjesmu o kraljevskoj smrti i dok Bernardin Frankopan govori o mukama u Nrnbergu, Hrvatska vie nije po koliini svoga stradanja europska iznimka. Naime, u vrijeme Mohake bitke i neposredno nakon nje u Europi ve gori pred svaijim pragom. Ne samo to dojueranji saveznici plijene i pale po Italiji, i to krani razaraju papinski Rim, nego zapoinje u to vrijeme i krvavi dugoljetni graanski, a zapravo vjerski rat u svim zemljama sredinje Europe. Vie nitko ni na jednom od europskih dvorova nema osjeaj da e turski pale po Hrvatskoj i Ugarskoj odrediti bilo to u budunosti Europe. Na trenutak kao da se zavaena i meusobno zaraena Europa eli odmoriti od Turaka i Hrvata. Venecijanci su to svojom praktinom logikom shvatili prije drugih, Dubrovani ih nisu morali oponaati jer njihov im geografski poloaj, kao i trgovaki genij, a jo vie etnike veze sa zaleem, omoguuju da brzo i lako pronalaze diplomatsku formulu lisienja s Turcima. Ve ranije zaroeni dubrovaki settebandierizam Turci nisu iznenadili nimalo pa je njihov barjak u Dubrovniku bio samo jedan od mnogih. Slobodni dijelovi sjeverne i sredinje Hrvatske neposredno nakon Mohake bitke nisu ostali poteeni, jer su se nali u drijelu dinastikog, a zapravo graanskog rata to se vodio izmeu dvaju neravnopravnih pretendenata na nasljedstvo ugarsko-hrvatske krune. Budui dogaaji dali su za pravo onima koji su u tom sukobu bili na strani monijega Ferdinanda iz kue Habsburg, ali je i u taboru onih koji su podupirali domaega plemia Ivana Zapolju bilo mnogo hrvatskih intelektualaca s dobrim namjerama. Njihove ideje o maloj, moda i

167

nezavisnoj, ali svakako o Turcima ovisnoj Hrvatskoj bile su u neskladu s logikom velikih brojeva, velikih integracija i velikih drava. Zapoljini pristae, meu kojima je, ne sluajno jer je to bila gubitnika strana, bilo i knjievnika, nisu shvatili da se ratovi onoga doba vie nisu vodili iz idealizma, a ni zbog nacionalnih ili regionalnih, feudalnih ili kampanilistikih interesa. Novi europski ratovi vodili su se zbog profita i zbog neke posvema apstraktne, gotovo metafizike asti. U tom je smislu uzbueno hrvatsko sudjelovanje u budimskim dinastikim borbama oko tue krune bio povijesni anakronizam, jednako uzaludan koliko je uzaludan bio gest Nikole ubia Zrinskog kada je kratkim maem na sigetskom mostiu 1566. branio ideale Europe koje vie nigdje nije bilo. Ali sa sudbinom tog Zrinskog dogaalo se i neto vie, neto to bjei svim kronologijama i svim injenicama. Zrinski, koji je u isto vrijeme bio junak dvaju naroda, uzaludnou svoje rtve i njezinom povijesnom nostalginou postaje mit novoga doba. U mali ma Nikole Zrinskog na tom sigetskom mostiu smjestilo se 1566. i vrijeme prolo i vrijeme budue, a ono ega u tom mau na alost nije bilo, bilo je vrijeme sadanje. Slavonac Stjepan Brodari bio je knjievni suputnik mohakoga poraza. Roen oko 1480, on je u Italiji primio standardno humanistiko obrazovanje, pa kad je 1505. zavrio studij i kad se s doktoratom vratio na ugarsko-hrvatski dvor, napredovao je brzo i uspjeno u karijeri dvorjanika. Pred samu Mohaku bitku bio je kancelar raspadnutoga kraljevstva. Nakon bitke, kao jedan od rijetkih preivjelih boraca, napisao je spis De conflictu Hungarorum cum Turcis ad Mohach, koji je bio tiskan u Krakovu 1527. To djelo monografija je pisana u treem licu, a na zahtjev Sigismunda, kralja poljskog. U tekstu Brodari ponavlja pozitivne injenice o bitci, ali mu je najvie stalo da odgovori onima koji su o mohakom porazu irili lane glasine. Trijezan i skroman u opisivanju svoje uloge, Brodari je samokritian kad govori o uzrocima poraza. Nema u njega zapjenjena stila, nema ljutnje. Njegov je politiki memorandum svojom odmjerenou pravi politiki memento jednom bivem kraljevstvu. Taj hrabri ovjek, koji je neposredno prije bitke pisao papi da "jedino Bog ili kakav sluaj mogu jo spasiti kraljevstvo jer da on ne vidi nikakva spasa", sudjeluje u samom sreditu bitke za koju unaprijed zna da je izgubljena, zdesna svomu kralju, u etvrtom redu meu biskupima. Odatle je vidio kako kao rtveno janje stoji kralj Ludovik meu svojim vitezovima. Brodari je zbog svoje sklonosti da pregovara s Turcima izazivao u svoje vrijeme mnogo sumnjiavosti kod politikih protivnika. Optuivali su ga da je luteran, a nije njegov kriticizam monih bio luteranizam, nego je Brodari bio od one vrste ljudi koja u koordinatama svoga vremena nije vidjela razloge za silu. Zato je zagovarao pregovore i dogovor sa silnicima ak i kad je to bilo potpuno uzaludno. To je tom kancelaru bez zemlje bio najvei grijeh. On je oajan nakon poraza otiao u Poljsku, a onda je poput Ahasvera jo neko vrijeme lutao Europom, uzalud pokuavajui pomiriti zavaene pretendente na ugarsko-hrvatsku krunu. Stjepan Brodari umro je neshvaen 1539. u Vaczu, pokuavajui popraviti katastrofalan ishod Mohake bitke. U isto vrijeme jo je jedan Hrvat obilazio iste dvorove i biskupije, careve i savjetnike vodei, kako se ini, neku vlastitu diplomaciju. Zvao se Jakov Banievi, a roen je u rnovu na otoku Koruli 1466. U crkvenoj se karijeri i on uspinjao velikom lakoom. Bio je tajni savjetnik i papama i carevima, a biskupsku stolicu dobio je u Korukoj, poslije i na Hvaru, gdje ga je imenovao Leon X, ali kamo on nikada nije pristupio. Prijateljevao je s Drerom i Erazmom, meu znance ubrajao je kardinala i pjesnika Pietra Bemba, koji ga spominje u estoj knjizi svoje venecijanske povijesti. Na nadgrobnoj ploi u Trentu, gdje je 1532. umro, saete su u kienom epitafu sve tajne i javne Banievieva slube. Na tom kamenu nazvae ga Dalmatom. Bio je tipini vagant, pomalo sveenik, a jo vie pustolov, diplomat bez zemlje, putnik i vjerojatno poudni itatelj Castiglioneova Dvorjanina, kojemu je taj pisac bez napisanih knjiga mogao biti izvrsnim protagonistom. U prvoj polovici 16. stoljea Europa ulazi u vrijeme u kojemu se zainjala ideja monumentalnih i velikih baroknih drava s potencijalnim nacionalnim kristalizacijama. U toj logici male dravice i mali narodi, a posebno oni s turske granice, nisu vie nikome bili potrebni. Zakljuci koncila u Trentu nisu toj logici nita bitnije pridodali, a isusovci su novoj dravnoj doktrini prikljuili jo i ideju o velikim istonoslavenskim evangelizacijama i crkvenim dravama. Za tu ideju razuene hrvatske zemlje i njihovo zalee u turskoj carevini bile su idealno mjesto na kojem e se ve prema potrebi jednom vjebati europska poroznost, a drugi put europska vrstina. U tom dvojstvu nastajat e dva pola hrvatske knjievnosti, jedan po kojemu e stupati fantasti i utopisti i drugi kojeg e naseliti realisti i birokrati stvarnosti. Jakov Banievi svoje je talente razasuo po tom rvnju, u meteu toga dinastikog rata koji se vodio oko krune svetoga Stjepana i u kojem se rasprilo mnogo vrijednih hrvatskih duhova. Frano Trankvil Andreis izmeu muza i boga Marsa

168

Meu najpoduzetnijima, ali i najzlosretnijim pristaama Ivana Zapolje bio je i Trogiranin iz roda Andreisa. Zvao se Frano Trankvil, a potpisivao se jo i Parthenius Andronicus Dalmata. Rodio se 1490. u obitelji trogirskih Andreisa koji su vrsto vjerovali da su potomci hrvatskoga roda iz Zvonimirova doba. Frano je Trankvil u Dubrovniku uio latinski kod roaka Jerolima, a studij je nastavio u Italiji, gdje je upoznao i Padovu i Rim, Bolognu i Sienu te Perugiu. Na petom lateranskom koncilu sudjelovao je u pratnji poljskoga nadbiskupa Jana Laskog, kojemu je 1515. posvetio latinsku odu tiskanu zajedno s pjesmama poljskih pjesnika u nekom zborniku u kojemu se veliala pobjeda nad moskovitskim shizmaticima. Andreis je mnogo putovao i po austrijskim i njemakim zemljama. ivio je neko vrijeme u Beu i u Ingolstadtu, a u Leipzigu je predavao retoriku, pa mu je tu 1518. tiskan spis De laudibus eloquentiae. Vie od retorike i sveuilinih uspjeha Trogiranina je zanimala politika, pa je on ve za vrijeme svoga njemakog boravka napisao nekoliko posvema angairanih stvari. Carmen heroicum contra Thurcas objavljena mu je 1518, a u istom duhu je i izdanje govora to ga je pred carem Maksimilijanom odrao u Augsburgu. Ta augsburka Oratio contra Thurcas ad Germanos habita, premda se niim ne izdvaja od srodne produkcije antiturskoga govornitva, doivjela je mnotvo pretisaka i ide u red najpoznatijih i najee koritenih apelativnih hrvatskih spisa svoga doba. Humanist Andreis hodoastio je u Anvers Erazmu, koji ga u napadu mrzovolje nije htio primiti. Razoaran, vraajui se kui u Pariz, napie Trogiranin mrzovoljnom proroku poslanicu koja je njega ganula te je potaknula toplo prijateljstvo izmeu dvojice humanista. Erazmo je svom tovatelju uinio poast te ga je kao subesjednika uvrstio u svoj Convivium poeticum objavljen 1524. Andreis je za vrijeme svojih lutanja Europom susreo niz ponajboljih kritikih i ne uvijek podobnih intelektualaca sredinje Europe. Meu njegove su se prijatelje ubrajali Nijemci Euoban Hessus i Willibald Pirckheimer, a uenomu Grku Janusu Lascarisu posvetio je 1527. dijalog De vita privata u kojemu taj lutalac i ljubitelj salona raspravlja ak i o prednostima povuenoga ivota. Premda je zduno nastojao na svojoj profesorskoj karijeri, nije se Frano Trankvil nikada u sveuilinom svijetu potpuno snaao. Njegov je nemirni duh jo mnogo vie od muza privlaio bog Mars. Taj ga je vratio u domovinu, i to u grotlo sukoba oko prijestolja. Uvuen u reformatorska kretanja, kritian ve po svom humanistikom habitusu, naao se u krugu pristaa Ivana Zapolje. Gajio je vrste veze s francuskim dvorom, pa je u svojstvu francuskog i Zapoljina poslanika putovao u Carigrad, gdje ga je prijateljstvo s mletakim draguljarem Grittijem gotovo stajalo ivota. O posljednjim poslovima i danima toga svoga pogubljenog bogatog prijatelja pisao je u djelu De rebus in Hungaria u kojemu, kao da pie neki pustolovni roman, pripovijeda sudbinu toga Mleanina koji je glavom platio svoje nesnalaenje na balkanskom politikom vrtuljku u kojemu je, naivan kakav je bio, pristao ak da za turske interese bude gubernator okupiranog dijela Ugarske. I Andreis i Brodari, a i neto mlai Antun Vrani, ivjeli su na Zapoljinu dvoru intenzivnim i vrlo opasnim ivotom. Andreis je kao diplomat, a neko vrijeme i Zapoljin tajnik, proputovao sve vanije centre onodobne diplomacije. Osjetivi na tim putovanjima od Londona do Rima, od Pariza do Carigrada da Zapoljin dvor gubi potporu, a shvativi da e ga njegov tadanji gospodar uhapsiti, inteligentni se Trogiranin spasio bijegom i pologom. Bjeei pred dotadanjim prijateljima, dospio je u tamnicu svojih neprijatelja, ali, spretan kakav je ve bio, nije se ni u uznitvu zbunio te je iz tamnice u koju ga je strpao Ferdinand Habsburki izravno preao u njegovu tajnu slubu. Novi poslodavci bili su mu dojueranji neprijatelji. Andreis nije bio dokraja realizirani pisac, ali je bio rasni diplomat jer se ini da je maloto u ivotu radio iz idealizma. Kao poslanik kralja Ferdinanda i cara Karla V. putovao je 1540. u Carigrad, u delikatnu misiju koja je trebala urediti pitanja haraa. Turci su ga, jer se radilo o osjetljivim pitanjima, tom prigodom utamniili, tako da je jedva spasio ivu glavu. U zreloj dobi za toga slugu dvojice gospodara nastupili su teki dani. U razdobljima krize postajao je strastveni pisac pisama. U njegovoj se korespondenciji izdvajaju tako pisma nadbiskupu i mlaem prijatelju Antunu Vraniu kao i pisma hrvatskom banu Tomi Nadadiju. U zrelim godinama, umoran od svoga lutalakog i dvorjanikog ivota, vratio se svojoj mladenakoj ljubavi, Poljskoj i Poljacima. Boravio je tako u Krakovu, gdje je na latinskom 1545. objavio rasprave Dialogus philosophandumne sit i Ad optimates Polonos admonitio, u kojima je raspravljao svoju omiljenu antitursku temu, ali ovaj put u poljskomkljuu, pri emu je taj nadasve iskusni diplomat posvema tono predvidio skoru tursku opasnost na poljskim granicama. Stoga nije ni udo to je djelo 1584, etiri desetljea nakon prve objave, jo jednom tiskano, jer je tek tada dobilo punu aktualnost. Pred kraj ivota, umoran i nakon to su mu umrli svi poslodavci, odluio se Frano Trankvil povui u rodni grad, gdje je poput Dioklecijana, kojega je rado spominjao u svojim spisima, valjda i on sadio kupus. No ni tada nije mirovao jer je iste one godine kada je Marin Dri pisao svoja urotnika pisma Cosimu Mediciju, pisao on papi Piju V. o Turcima i o bijedi koju svijet i njegova domovina moraju zbog toga podnositi. Pisao je 1566, kao i uvijek do tada o budunosti, jer ga je ona najvie zanimala. U tom pismu iz prve ruke i s poznavanjem mnogih podataka

169

optuio je prave krivce za nemar u antiturskoj kampanji. On, koji je desetljea proveo na europskim cestama, koji je potroio ivot njuei po europskim diplomatskim kuhinjama, imao je najvie prava da na kraju sudi monima. Bila je to njegova ivotna i politika oporuka. Frano Trankvil Andreis umro je u dubokoj starosti 1571, a njegovim spisima ni nakon pieve smrti nisu dali mira. Inkvizicija se naime zainteresirala za ono njegovo pismo papi Piju V. jer se pieva kritinost razilazila s postkoncilskom ideologijom. Andreisa mrtva vie nisu mogli dirati, ali su zato proganjali njegova neaka Frana, koji je marno uvao strieve rukopise. Dubrovaka Hrvatska Ideja Europe velikih apsolutistikih drava, protiv koje je radio Trogiranin Frano Andreis dok je bio u Zapoljinoj slubi, iskuana je prvi puta u praksi talijanskih renesansnih dravica. Italija je bila prototip novoga europskog ureenja, sustava koji se nazivao ancien rgime i koji je trajao sve do francuske revolucije 1789. Ali paradoksalno, Italija, koja je prva u spletu svojih malih dravica iskuala taj novi sustav, prva je pala kao njegova rtva. Njemaka bijae druga rtva novoga europskog poretka. U Italiji podijeljenoj na pet dravnih dijelova koji su okruili pet najveih gradskih sredita, Napulj, Rim, Firencu, Veneciju i Milano, prvi je put pokazano kako u praksi moe funkcionirati diplomatska igra ravnotee. Humanisti su pronali odgovarajuu rije koja je iskazivala to stanje, pronaao ju je najbolji povjesniar toga doba Guicciardini, a ta je rije bila bilancia. Sve su regionalne jedinice renesansne Italije bile suverene i slobodne, bile su same sebi gospodar, ali je svaka od njih pridonosila jedinstvenoj zgradi kulture i knjievnosti u kojoj su meusobne razlike bile bogatstvo i kreativni spremnik. U talijanskom kulturnom modelu bio je pokazan put buduoj europskoj ravnotei, a u njemu se nalazio i klju uz pomo kojega se u hrvatskom mikroprostoru moe objasniti kako su renesansna kultura i knjievnost, premda razvijane u granicama razliitih drava i suvereniteta od Mletake do Dubrovake Republike, od Turskoga carstva do ugarske krune i habsburkoga dvora zadrale svoju autonomnu energiju, svoj zajedniki jezik i svoju kulturnu unificiranost. Bilo je to mogue samo zato jer su drave bile posljednja mjesta na kojima se u onodobnim uvjetima odravala jedinstvena nacionalna kultura. Drave su i onda, a tako je i danas, bile tek sredstvo, a ne cilj narodnih razvoja. Pomisao na izvrsnost vlastite nacionalne kulture, kao i esta uporaba narodonosnih pridjeva nije u hrvatskoj renesansi zato uvijek imala i politiko znaenje. Nigdje u renesansnoj Europi nisu drave inkarnirale nacionalnu tradiciju, a ako su se u nekim sredinama ve tada pojavljivali mitovi o dravi kao kulturi, onda je to bilo samo ondje gdje je nedostatak jedinstvene administracije kompenziran mitom o spasonosnoj dravi. Drava i njezini atributi nisu u renesansi nigdje inkarnirali samo jednu nacionalnu tradiciju, jer da jesu, onda danas ne bi bilo ni talijanske ni hrvatske, a ni njemake kulture. Venecija na primjer nije bila niija drava, i po tomu je ona najmodernija drava onoga doba. U talijanskoj kao i u hrvatskoj kulturi upravo je renesansno doba bilo najsjajnije u cijelom povijesnom trajanju. Fragmentirane hrvatske regije ujedinjavala je kultura razliitosti, a ne istosti, i u tomu i jest glavna razlika izmeu ideologije maa i snage pera. Dok jedan trajno ree istost, drugi pie razliitost. Vieregionalnost i multikulturalnost trajno tvore supstrah hrvatske knjievnosti te one i nisu mogle ostvariti neko utopijsko jedinstvo, jer da su ga ikada i mogle ostvariti, one bi upravo time razorile same temelje svoje posebnosti. Hrvatska je kultura tako u renesansi stekla svoj osnovni paradoks prema kojemu, dok jedan pol njezinih duhovnih napora tei fizikom ujedinjavanju razdvojenoga, dotle drugi pol misli Hrvatsku kao sustav razliitosti, kao multikulturni program, stavljajui fiziko ujedinjavanje tek u drugi plan. Da je hrvatske zemlje u 16. stoljeu netko silom oruja i uspio ujediniti, on bi se susreo s tim paradoksom, pa bi vidio da je u tih ljudi koji su ivjeli pod vie uprava i pod utjecajem vie kulturnih krugova ideja o jedinstvu postojala najprije kao kulturni program, a ne i kao san o dravi. Hrvati koji po europskim dvorovima, po koncilima i saborima zazivaju pomo ne govore o obrani drave nego o obrani njihove ali i zajednike zapadnoeuropske kulture. Njihov kulturni nacionalizam nije se u renesansi preklapao ni sa ijim dravnim granicama, ni sa ijim krunama i prijestoljima. Zato su Dubrovani toga vremena i mogli biti supstrat hrvatskoga duha. Oni to zasigurno nisu postali zato to su nekoliko desetaka puta u 16. stoljeu spomenuli hrvatsko ime, kako to naivno misli novija provincijalna pamet, nego su Dubrovani bili koncentrat hrvatske duhovne energije zbog strukturiranja svoje sudbine u paralelogramu tadanjih kulturnih i politikih silnica Europe. Hrvatstvo Dubrovnika nije upisano u sadraj njegovih knjiga nego je ono forma cijeloga njegova postojanja. Izmeu nedefiniranih zapadnoeuropskih kruna i turske protekcije Dubrovani biraju ovo posljednje i najneugodnije jer im taj teki izbor olakava fiziki opstanak, kao to ini manje vidljivom vatikansku preferenciju koja je, budui nebeska, Turcima zbog njihova medijevalizma bila najpodnoljivija. Dubrovnik

170

svoju slobodu i svoj duh uva za vatikansku posttridentsku operaciju na Istoku, koju Turci nisu voljeli, ali koju su morali tolerirati. Taj pothvat sav e krenuti iz Dubrovnika. U toj geometriji Dubrovnik ve u renesansi zadobiva svoju dvostrukost, to e poslije lako zavaravati kranske promatrae koji Dubrovnik budu eljeli osvajati s istoka. Za njih e on biti esencija porobljenoga slavenskog kranskog Balkana, za njih, u njihovu istonoslavenskom okularu, bit e on posljednje mjesto Istoka. Iz te pozicije ispruenu su ruku svetoga Vlaha doivljavali kao ruku koja ih zove k sebi. Gledan sa zapada, bit e Dubrovnik ono to je jedino i bio: posljednja utvrda kranstva, ali sa irom otvorenim istonim vratima i s rukom svetoga Vlaha koja je ispruena, ali samo zato da bi se svaki tren mogla stegnuti u pest i da bi levantinskoj melasi to je ulazila u grad mogla podii sve gradske mostove. U toj sad ispruenoj, a sad stegnutoj ruci smjestila se sva kultura dubrovaka, koja na najbolji nain uva i hrvatsku sudbinsku dvojnost. Dvoje je u Dubrovniku i u Hrvatskoj uvijek na djelu, ono se svakodnevno nadopunjuje, ali tako da jedno na tom uskom tlu izmeu Istoka i Zapada ne koristi drugomu. I to je jo jedan paradoks dubrovakoga i svehrvatskog dvojstva. Najbolji dubrovaki komediograf onoga doba to naziva dogovornom tetom koja je, veli, bolja nego korist bez dogovora. U tom aforizmu smjestilo se ono to se inae nazivalo dubrovakim settebandierizmom, a to je jedna od hrvatskih varijanata makijavelizma. U manjoj mjeri ponavljao se duh dubrovake Hrvatske i u drugim dalmatinskim gradovima, gdje je on bio neto suspregnutiji zbog venecijanske kontrole, ali gdje je ipak ugodno prebivao zbog sjeanja na prethodne komunalne tradicije koje su u svim dalmatinskim polisima bile upisane ve u formu sredinjih trgova. Zato Venecija, iako nita ne radi za obranu najbliega dalmatinskog zalea, barem u prvom stoljeu svoje vladavine ne radi nita ni protiv kulturne autonomije dalmatinskih gradova i ne gui u svojih podanika hrvatske nacionalne osjeaje. Dubrovani, a i Dalmatinci, bili su duboko svjesni da ive u svojim dravama i bili su svjesni da je, kako e ih dobro parafrazirati jedan noviji pisac, okolo bila "sve pusta raja". Ali oni te drave u njihovim zlatnim godinama, koje zavravaju sredinom 16. stoljea, nisu idealizirali. One su za njih po Ciceronovu naputku bile gola stvarnost stvari i nita vie. Oni sluaju Machiavellija kad kae, budite i lav i zmija, ve kako treba i kako odgovara trenutku. Dubrovani su ga posluali jer oni ive izmeu venecijanskog lava i turskog zmaja. U onodobnom politikom bestijariju Machiavelli im je nudio jedan pogled na stvarnost i jedan klju. Drugi je klju pripadao Utopiji Thomasa Morusa koju su Dubrovani paljivo itali da bi iz nje nauili vanu lekciju, a ta je da ni dravi ni ovjeanstvu ne trebaju savreni vladari ni idealni dvorovi, nego da ovjeku prije svega trebaju dobro ureena drutva. Zato Dubrovani svoj grad ureuju kao pelinjak, kao strukturu koja je uvijek na rubu da postane komunistika utopijska konica. Konicom bi moda i postala da nije svakodnevno dobivala injekciju individualizma koja u Dubrovniku nikad nije bila jaka, ali se trajno obnavljala. Samosvijest im je dao humanizam. On ih je nauio mjeri i skladnosti, tim maginim rijeima svekolike dubrovake povijesti. Karlo V, sa svim svojim carskim insignijama i posjedima od Bosne do Perua, logiku koju su Dubrovani shvatili nikada nije mogao dokuiti. Car koji je u prvoj polovici 16. stoljea vladao veinom Europljana jednostavno nije bio u skladu sa svojim vremenom. Za razliku od njega, to se ne bi moglo kazati za one stotine dubrovakih knezova to su se posluno poput mehanikih lutaka svakoga mjeseca izmjenjivali na kneevoj stolici, drei as u ruci Machiavellijev traktat o vladaru, a as itajui Morusovu Utopiju. Mavro Vetranovi pjesnik boli Na sredini svoga ivotnog puta, to u sluaju dugovjenoga Mavra Vetranovia znai sa vie od etrdeset godina, povukao se pjesnik na pusti otoi Sveti Andrija koji se nalazi na otvorenom moru samo nekoliko milja jugozapadno od Dubrovnika. Tridesetih godina 16. stoljea odlazi Vetranovi u pustinjatvo, razoaran u sve institucije. Pred taj odlazak budui e se remeta u autobiografskoj pjesmi oprostiti od svoje pjesnike mladosti. Ta oprotajna pjesma posveena je kugi, a u nju pjesnik unosi i poetoloka razmatranja o vlastitom knjievnom djelu. Kontekst oprotaja neobian je, ali za pisca koji nije volio pravila i u kojega su digresije najee ekscesivne nije to bilo nimalo udno. Vetranovi je prije svega bio pjesnik boli. Za njega bol je temeljno stanje due i najii poticaj poeziji, pa je posve logino to se taj nosivi osjeaj njegove poezije esto smjetao u okvir opisa stvarnih bolesti. Bolest je stihovima Vetranovievim stanje koje dramatino pomae zemlji da prestane ignorirati nebo, bolest je stanje koje u ovjeku najprije budi misao na vjenost i koje ga tjera da svakom novom prigodom svodi svoje ivotne raune. Zato je Vetranovieva Pjesanca u vrijeme od poljice inventura stvarne kuge koja je 1527. poharala Dubrovnik i od koje su stradali Vetranoviev samostanski drug Ludovik Crijevi Tuberon i lirski prethodnik Sigismund Meneti, ali je i inventura osobnoga knjievnog rada, poruka za upuene:

171

U vrime u svako, svaki as do sada, zvonil sam prislatko bez tuge i jada, i uini ma slados, koju sad Bog skrati, razliku da mlados u mramor obrati, i od mnozijeh jote vil inil sam mom slasti da bude ljuven stril srdaca propasti, inil sam jo mnotvo od djevic i gospoj staviti u ropstvo ljubavi pod stijeg svoj, i inih vee krat, da mnoge gospoje van sebe budu stat sladosti rad moje, mnokrat je uzdisal jo mramor studeni, kada je uslial moj skopos ljuveni... Od sada, najavljuje pjesnik, nee pod svoj stijeg vie stavljati "mnotvo djevic i gospoj". Ljuvenost nee vladati vie u poeziji pjesnika koji je, kako sam svjedoi u nastavku pjesme o kugi, tako pjevao da bi se od radosti rasplakao panj, konjanik bi sjahao, ljudi se zaustavljali, a vuk bi se sluajui stihove pomirio s jaganjcem, pastiri zaboravili na stada, satiri na diple, a sirene izgubile mo govora. Samo jedan mitoloki lik imao je u renesansnoj predodbi sve ovdje spomenute moi, samo jedan antiki pjesnik mogao je oiviti i kamenje. Bio je to Orfej. Liriku Vetranovievih poetaka, vrijeme njegova pjesnikog i orfejskog zrenja u kojem je "zvonil bez tuga i jada" dokumentiraju danas tek tri dramska teksta koja su ostala razasuta svijetom, tako da ih se kroz itavo 20. stoljee postupno pronalazilo izmeu Bea, Milana i Perasta. Lirika Vetranovieve mladosti najveim se dijelom izgubila. Nisu sauvane tri pjesnikove knjige ljubavne lirike, a ono to je u pojedinanim pjesmama preostalo, teko se sa sigurnou moe datirati. Ostale su iz prve faze tek te tri dramatizacije, i to mitoloka igra Orfeo, pastirska drama o satirima i zarobljenoj vili Istorija od Dijane te Pastirsko prikazanje u kojem se Knezu na dubrovakom trgu obraaju Lovac i zarobljena Vila. Zato se Euridika osvrnula Dramu Orfeo potaknuo je veliki uspjeh to ga je u posljednjim godinama 15. stoljea doivjela Polizianova Favola d'Orfeo koja je postala najslavnijom modernom dramom. Orfejskoj mitolokoj temi prilazi Vetranovi ipak poneto neobinim putem. Za hrvatskog pjesnika bio je Orfej koliko pjeva ljepote i bog s lirom, toliko i podzemni viator, spasitelj Euridike iz Hada, kamo je dospjela nakon to ju je Aristej pokuao silovati pa je bjeei pred njim nagazila na zmiju i umrla. Vetranovi nije bio zadovoljan narativnim rasporedom mita o razdvojenim ljubavnicima. On taj mit ita iz vizure srednjovjekovnih orfejskih komentara na margini Ovidijevih Metamorfoza koji su na mnoge, esto i bizarne, naine tumaili Orfejevo pravo da svoju Euridiku moe pjesmom izvesti iz podzemlja. Jedno od najvanijih tadanjih tumaenja vidjelo je Orfeja kao antiku prefiguraciju Krista. Bio je Orfej prikazivan kao Dobri pastir s ovcom na pleima, bio je on figura Christi. Ali u mitolokoj fabuli Orfej je i prekritelj zakona, on je onaj koji, naavi se u paklu, nije uspio svladati svoj ego, on je onaj koji se usprkos pogodbi osvrnuo i koji je zauvijek izgubio svoju Euridiku. Fabulativna pojedinost o padu i posrnuu naruavala je Orfejevu kristolikost. Vetranovi odbija dramatizirati paloga ljubavnika kao figuru Krista pa on zato svoga mitskog pjevaa dovodi samo pred vrata pakla ne putajui ga unutra. Taj statiki Orfej pred ulazom u podzemlje pridonio je scenskom aktiviranju Euridike, koja je u Vetranovievoj drami jedina osoba koja se kroz scenski prostor samovoljno kree i koja je sama skrivila svoj pad. U Vetranovievoj drami Euridika je ta koja se osvre, ona je ta koja e pogledati natrag. Ona je nositeljica dramske krivnje, a ne Orfej. Vetranovieva Euridika u drami svoga pada dolazi do vrata pakla i, kako stoji u didaskaliji, "obrati se nazada". Vetranoviev Orfej jest humanist s lirom, ali je u istom tijelu on i Isus pred vratima pakla u trenutku dok se sprema osloboditi svete oce iz limba. Ta gestika istost mijenja Orfejevu poziciju pa on u toj drevnoj hrvatskoj drami nije vie ono to je bio u klasinom mitu, on je ovdje zbog svoje kristolikosti pomilovan svake krivnje. eni je u Vetranovievoj drami mjesto u paklu i ona e u njemu ostati. U jednom rukopisnom komentaru Ovidija koji se uva u Modeni uoen je zasad jedini poznati fabulativni zahvat u orfejsku temu koji se moe usporediti s onim koji je proveden u hrvatskoj drami. I Vetranovi i pisac tog srednjovjekovnoga modenskog teksta osjetili su da antiki Had i nije ba idealno mjesto za kransku duu. Njihovu fabulativnu interpretaciju dijele etiri stoljea u kojima je antika zadobila novu energiju pa tako fabulativna Vetranovieva intervencija nije uklonila moderni elegijski ton uzajamnoga ljubavnikog pjevanja u Orfeju u kojemu je pohranjen cijeli jedan kanconijer lijepih ljubavnih stihova:

172

A ja u eljno klet u ovoj dravi taj zakon va proklet i tko ga postavi, ter mene ustavi, da mi se duh mui i s mojom ljubavi sasma me razlui... zatoj bih ja rada da mogu po nadvor, da bi mi na sada moj dragi razgovor, neka mu suzice nebogu otiru koje mu niz lice iz oi izviru. Zatoj bih preila i naglo i hrlo i njega tjeila vazami za grlo... To li bi cvilei s duhom se rastavil moj obraz ljubei, ki je sad potamnil, ja bih ga uzela neboga na krilo i k sebi priela ljuveno i milo, tere bih tuj stala jak mramor studeni ijem bih duh putala u elji ljuveni, da ova prika smrt i njega i mene u pepel bude strt rad elje ljuvene. Euridika u drami tuguje poput srednjovjekovne gospe kojoj je dragi odjahao u neki daleki rat, pa se ona buni na zakon prokleti u ovoj dravi. Njezini dvanaesterci kao da su uzeli ritam iz prethodne petrarkistike poezije. Krenuvi od svojeglave i poneto retrogradne interpretacije antikoga mita, slijedei donekle srednjovjekovne komentatore, ali poznavajui i Poliziana, napisao je Vetranovi u Orfeju pravu dramu svoga doba, poemu koja komplicira krajolik renesansne orfike, scenski tekst koji nastaje iz nemoi rijei i nemoi pjesnika da spoji razdvojeno. Vetranovieva drama jest drama o razdvojenosti, drama dva prostora, drama o zidu koji dijeli ljude i epohe, dva mitoloka vremena i dva razliita trajanja. Izvan pakla, pred vrstim vratima, stoji humanistiki pjeva s lirom koji u isto vrijeme podsjea na Krista u drami uskrsnua, dok je u paklu zaljubljena Euridika koja u svome tijelu nosi teinu i iste ljubavi i istoga grijeha. Vetranoviev Orfeo ljubavna je drama u kojoj na kraju pjesnikov glas ulazi u njene Haronove stihove koji brodi paklenom rijekom i prevozi Euridiku u "lug od mre": Reci mi, gospoje, to se ta snebiva i lice toj tvoje suzami poliva, to li sad rukami zatite obraz svoj, ter kako iv kami tuj osta ures tvoj? Ako se valja plav, ter uti tuicu, nu na taj banak stav' i priklon' glavicu, ter tamo gojno stoj i mirno u plavi i ovi nepokoj kako zna probavi, zato je obiaj tko se sa mnom brodi, da pride na on kraj u plavci po vodi. Podzemlje u kojemu se kao jedna od stanovnica spominje i antika Helena ovdje je vie nalik raju nego paklu, jer Vetranoviev je pakao neka vrsta skladita ljuvenih jada u kojemu su neko razbludne gospoe sada osuene da u vjenosti plau i kantaju ljuvenu razdijeljenost, izgovarajui ak i ovakvu maskeratu: Ovdi priti ne branima ki zahode u ljubavi, neg li mjesto svijem hranimo plemenito u dubravi, u mrici u zeleni, za su bozi toj sudili, u tuici u ljuveni ki su tamo potrudili,

173

na ove kraje da se brode, da ovamo svi ostaju, da se s nami svi nahode i da s nami tubu traju. Euridie, zatoj sada ustavi se, a ne cvili, za se takoj svim priklada tko se tamo s duom dili, navla drazi i ljuveni, ki ljuvene slijede dike, u mrici u zeleni da borave po sve vike. Vetranovievi pogledi na tjelesnu ljubav, onako kako ih je izloio u nekim svojim djelima, prilino su zbrkani. S jedne strane on je pisac koji dramatizira ljuveni assalto ili njeno opisuje razbludno svlaenje nimfe, dok s druge strane taj isti pisac pie Pjesancu spurjanom, jednu od najnetolerantnijih pjesama stare knjievnosti, i to protiv izvanbrano zaete djece. Humanist koji je u svakom trenutku bio spreman obraniti napadnuta prijatelja, koji je gorko plakao zbog nevine koute, izlio je tu u na nevinu djecu ljubavnoga grijeha, na spurjane, kako ih je nazivao. Vetranovi je pisac koji eli razobliiti vidljivo, trai mu uzrok. On ne zna napisati rua, a da ne misli na trn, on ne zna vidjeti spurjana, a da ne misli na grijeh prethodne spolne ljubavi: Viem, da se raate pod skalom u tmasti, i oinstvo straate, straate i asti. I kad ste vi siti, sedlat se ne date, neg li se kopiti na konjsku prucate; ni od ljudi ni od Boga jo stida ne imate, gdje ljuto svakoga jezikom badate... Kako je sviem znano i sami znate svi, da vam nie zgar dano, pravedni da ste vi; i narav nie dala vam, da se moe riet, da vam se da hvala ni u em na saj sviet. Za se e prie more oicom pripljuti, ali se sve gore gori dnom svrnuti, ali se biesan lav s kozlii smiriti, neg opak va narav s boljiem se mieniti. Teko je shvatiti da je te stihove o djeci ljubavi, pa time Bojoj djeci, mogao napisati ovjek koji je s toliko njenosti inae opisivao ljepotu tijela, koji je rado opjevavao trenutak zaljubljenosti i ono to se nazivalo ljuvenim pozorom. U drami Istorija od Dijane vila s rednim brojem sedam, grdei zarobljena Kupida i nazivajui ga sramotom, gadom i smradom Dubrave, pripovijeda dok se drama pribliava kraju, zgodu u kojoj joj je Kupido ukrao odjeu to ju je ona kupajui se ostavila na obali. Taj podnevni ljuveni prizor, taj susret viline golotinje i mukog oka, njezino zavrno kondicionalno priznanje "i bila bih tvoja..." ostatak su Vetranovieva starijega pjesnitva koje je najveim svojim dijelom, osim u nekoliko dramskih djela, izgubljeno: U brijeme od podne zna kad ja u vijencu dotekoh iz gore ivomu hladjencu? Tu pridoh iz luga tuna se umiti ne mnei iz krova da me e hiniti. I vijenac gizdavi, koji bjeh spravila, ostavih na travi pri vodi kraj vrela; s biserom gojtan zlat ostavih i zlat pas i prosuh niz bio vrat moj lijepi rusi vlas, i skuce zagalih do vie kol'jena ter bosa zagazih u vodi studenoj.

174

Ne bi mi dosta toj do kol'jena gaza, neg vie skutac moj pripomih do pasa i poeh gaziti to dublje po vodi okolo pazei jeda tko prihodi. Nu ne bi nikoga vidjeti nigdjere ovjeka ivoga ni ptice ni zvijere. Kad nita ne vidjeh i nita bit uti: "Glasom u ovdi", rijeh, "pjesancu kliknuti." Rukavice od svile k ramenu jot' sabrah i ruke pribijele i obraz moj oprah. Ne bi mi dosta gaz i tu se umivat, neg pustih slatki glas i poeh popjevat. A ti se privue, kom pustih slatki glas, ter hitro i mue vaze mi zlatan pas i gojtan s postoli, to tamo bjeh vila, o hine oholi, u travi sakrila. Ne bi ti dosta toj to meni odnese s gojtanom pasac moj, bjevice i podveze, i postole moje tanke i gizdave u krovu toj stoje izaad iz trave, i vjenac zeleni, neg se jot' kraj luga u vodi studeni mnom vilom naruga. Me srce u pee ktijae se rastavit kada mi jot' ree: "Moja e, vilo, biti!" Pak uze luk zlati i priljutu strijelu ktei me strijeljati e gaah po vodu. I bila bih tvoja, kad gaah po vodi, negli me es moja od tebe slobodi. Hrvatske dramske robinje U tim ranim svojim dramama, koje inae znae same poetke hrvatske dramske knjievnosti, Vetranovi bijae zaraen virusom Dubrave i Dijanine drube. Vile i erotizirani satiri vladaju u toj Dubravi, pa dok ene zagovaraju naelo tjelesne istoe, dotle se mukarci, koje podjaruju Kupidove strelice, suprotstavljaju toj ideologiji nevinosti. Vetranovieva je Dubrava, iako u njoj Dijana i nimfe svako malo zagovaraju djevstvo, sve drugo samo ne samostan. Jer oba Vetranovieva pastirska prizora s vilama i njihovim krvnicima dramatiziraju topos pobune mukog protiv enskog principa. U njima se razvija humanistika analogija prema kojoj, kao to materija tei formi, tako se i muki princip uspostavlja prema enskom da bi mu dao cjelovitost. Vetranovievi pastirski prizori, kako onaj s mnogo vila i satira kakva je Istorija od Dijane, tako i onaj s Vilom i Lovcem, idu meu najljepe primjere starije pastorale, a kronoloki i stilski homologni su talijanskim pastoralama Poliziana, Sannazzara i njihovih sljedbenika. Svijet Vetranovievih vila i satira nadahnut je knjiicom Francesca Colonne Hipnerotomachia Poliphili koju je u Veneciji 1499. tiskao Aldo Manuzio i koja je bila poznata Dubrovanima. Ona ne samo to je svojim tekstom inspirirala rane dubrovake pastirske prizore nego su njezini slikovni prilozi, a posebno onaj na kojem se prikazuje usnula vila koju opsjedaju satiri, od kojih jedan s vidljivo erektiranim falusom, ponudili ikonografski okvir svim prvim dramskim assaltima u hrvatskoj knjievnosti. Istorija od Dijane nastavlja se na humanistiku interpretaciju naputka iz Ovidijeve Ars amatoria o tomu kako je pravom ljubavniku poljubac samo uvod u cjelovitu obljubu. Vetranovi taj poticaj dramatizira kao sublimirani scenski prikaz sparivanja mukog i enskog naela. Dolce assalto ili slatki nasrtaj u ono je vrijeme bio posvema poetiki termin. Istorija od Dijane koja je i u europskim razmjerima jedna od njegovih najdosljednijih razrada, komponirana je simetrino, i to tako da se u njezinu prvom dijelu prikazuje skupina satira koja uz Kupidovu pomo zarobljava vilu i u eklokom obliku vijea o njezinoj sudbini, iznosei desetke razloga za i protiv vilina osloboenja. Stanje zarobljenosti i retoriko nadmudrivanje oko viline slobode prilika su robinji da izgovori nekoliko tualjki koje su formom i unutranjim ritmom vrlo bliske Euridikinu paklenom tugovanju, dok sa sadrajne i ikonografske strane odgovaraju govoru robinje iz udnog sna Dore Dria. Uz pomo tualjke

175

naputa Vetranovi idiliki i erotiki scenski okvir ljuvenog assalta, jer u tim stihovima scenom kao pieva opomena gledalitu odjekuje sva teina stvarnog politikog okruenja iz kojeg vila publici, ali i satirima koji vijeaju o njezinoj sudbini, dovikuje kako nju slavni Dubrovnik "nee pustiti za je vijek pripravan lijepu stvar kupiti". Satiri, pritisnuti retorikom slobode, na kraju oslobaaju svoju zarobljenicu, koja u drugom dijelu Istorije od Dijane zajedno sa svojim druicama hvata Kupida i biuje ga po goloj guzi bijelom ruom, koja od mukieve krvi postaje crvena. Tada, kad je na kraju scenski Kupido bio obliven vlastitom krvlju vie se nitko nije sjeao tmurnih uvodnih vilinih stihova o zarobljenosti: Vaj, kako sva gora ne svene za alos i ovi dub od bora gdi vezi ma mlados, Videi pribile svezane me ruke i oi ke cvile od truda i muke! Vaj, kako ne puca zemla, lijes i kami gdi bijela ma lica polijevam suzami! Vaj, kako sunace trpjeti moe sad gdi moje srdace korijepi gorki jad! Jaoh, kako sve zvizde na nebu ne ale gdi su sad me gizde svezane ostale! to li dub ne svene svezana gdi stoju, tuice pakljene gdi zaman ja broju. Niz lice me bijelo gdi suze izviru i moje sve tijelo do peta umiru... A srce me tuno, jaoh, trpi sve tugu gdi sam ja ta runo svezana u lugu Od drube rastavna cvilei zaludu i na smrt pripravna umrijeti da budu; Gdi stojim ja sama, nebozi vaj meni, spuena uzama u gori zeleni Od velje tuice gdi tuim u vaju, i gdi mi modrice po rukahz ostaju; Jaoh, mojoj mladosti gdi su se upile uzice do kosti u ruke me bile. Tijem da sad uhrli tuna smrt nemila da me prije zagrli, velmi t' bih ja bila, Moj Boe, radosna skonat mlados moju da vee alosna u vezu ne stoju Pri dubu, vaj, sama gdi ve me ostavi moj krvnik bez srama u ovoj dubravi. Vetranovieva dramska lascivia nije bila liena politikih konkretizacija. U tom smjeru jo je karakteristinije Pastirsko prikazanje o vili i lovcu. U tom prizoru publika nije vidjela umski lov i assalto, ali je vidjela rezultate lova, vidjela je vilu na lovevim pleima i vidjela je kako se dio gledalita, bolje reeno najprominentniji gledatelj toga gledalita, Knez, ukljuuje u prizor kao nijemi sudionik kojemu osobe sa scene govore i od kojega svi u theatrumu oekuju gestu kojom e Lovac zavriti svoju trgovinu, a Vila svoju muku. Drama se iz ume preselila na gradski trg, na kojemu vila ne mora iz daleke dubrave zazivati Dubrovnik da joj pomogne, jer se u toj ranoj Vetranovievoj drami Dubrovnik vidi sa scene i on je sam postao scena na kojoj sada ak igra i dubrovaki Knez. Lovac od njega trai protuvrijednost za osloboenje svoga plijena, njemu su upuene Viline tualjke, njemu je posveena ova pohvala mudroj i snanoj dubrovakoj vlasteli: O slavni vlastele, nu me sad slia'te, po svijetu svud vele u slavi da sjate, Poten glas imate i pravdom jo pravom razumno vladate ovi grad s dravom. Polae i zide, gospodo jo moja, tuini kad vide i pjenez bez broja

176

I blago razliko, svak se njih snebiva, odkuda toliko bogastvo ispliva. Jo neka da znate, po svijetu svak pravi, da ste sve Dalmate natekli u slavi, Ne samo Dalmate, gospodo pridraga, neg jo sve Hrvate skupivi jednaga. I vai tornovi, gdi stoju okolo, jak s krunom orlovi bane se oholo; I od grada tvrdina, kom vas Bog obtoi, od mnozih tuina prijea se priz oi. Nu to u sad rijeti, gospodo, molim vas, nemoj mi zazrjeti s prijekorom koji vas: Rec'te mi molim svijeh emu je taj hvala, pokli sam u noktijeh od lava ostala; emu je imanje i blago vae toj, pokli nije ufanje slobodit ivot moj. Zaete u humanistikoj pastorali, poduprte antikom erotikom, rane Vetranovieve drame svejedno jesu li dramatizirale satire i vile, lovca i zarobljenicu, svejedno je li u njima glumio utljivi knez ili su vile bievale nestanog boga ljubavi, natopljene su stvarnou. Zarobljenice to su se pokazivale u tom teatru kao da su izale iz tadanjih turskih trgovakih karavana. Te drame ne poznaju jo morekantske borbene prizore, u njima nema jo izravna sukoba crnih i bijelih vitezova oko djevojke kakvih e biti u ipak neto mlaim morekama na trgovima Korule i Paga, Hvara i Trogira. U tim se dramama uju samo tualjke zarobljenih djevojaka, uje se kako one zazivaju Boga, i kako mole smrt za spas, kako spominju ugroeno svoje djevstvo. Ali u tom Vetranovievu teatru sukobi se jo rjeavaju retorikom, kesom dukata ili prisilom, ili kao u Dore Dria, buenjem iz sna. U Vetranovievu teatru oko robinja nitko jo nije ukrstio maeve, iako se ve u to doba na dalmatinskim trgovima igraju "bojna kola od moreke". U isto ono vrijeme dok su nastajale njegove rane mitoloke i pastirske drame, dakle prije odlaska u svetoandrijsko pustinjatvo, napisao je Vetranovi i cijelu malu zbirku pokladnih pjesama. Pisane kratkim osmerakim stihom, one nam mogu pomoi da lake shvatimo zbog ega su dubrovake vlasti tako esto, upravo za vrijeme pieva ivota, zabranjivale maskiranja i karnevalske sveanosti. U Vetranovievim maskeratama ima i proricanja budunosti, ali jo vie tu ima arenih i bunih maski pod kojima moemo prepoznati svu ivost i etniku raznovrsnost ondanjega Dubrovnika i one ljudske melase koja je sa svih strana, i armenskih i "alemanjskih", stizala u taj grad: Mi smo prili u ove strane, neka vam je sada znati, da nauimo Dubrovane u trumbune trumbetati. Za smo lanci trumbetari, dobri metri, neka znate, ki trubimo pod pifari, a ne itemo nijedne plate; ner za ljubav trumbetamo, a neemo od vas platu, ner da s vami potrinkamo, kad svrimo pimfaratu... i drugoga ne elimo mi vam lanci Alemani, nerli da se veselimo zajedno s vami Dubrovani... Remeta sa Svetog Andrije Vetranovi, kojemu je pravo ime bilo Nikola, rodio se 1482. u graanskoj obitelji s mnogo talijanskih predaka i po oevoj i po majinoj strani. Svoje talijanske roake iz porodice Gondualdi iz Ferrare

177

ini se da je posjetio u vrijeme dok je u Italiji bio prognanik, te je ondje vjerojatno i dobio neto pjesnikih i dramskih inspiracija. Obrazovanje koje je Mavro Vetranovi primio u Dubrovniku jamano je bilo solidno, a uitelji su mu mogli biti i Ilija Crijevi i Juraj Dragii. Potonji pjesnik dodue ne spominje ga u svom preciznom popisu svojih najboljih uenika, ali to valjda zato to Vetranovi nije bio dobar ak pedantskih humanistikih kola. Njegov je um htio biti posvema nezavisan, on je uvijek traio svoje putove, ak i u najjednostavnijim i svima prihvatljivim idejama. Humanistikom pedantizmu on je ne jednom suprotstavio svoju privatnu simboliku i poneto uvrnuto itanje mitologije po samo njemu jasnu kljuu. To ne znai da za vrijeme kolovanja nije pisac nauio dovoljno i o antikoj batini jer popis antikih referenci, izravnih, ali i posvema poetolokih, opsegom u njega nadilazi prosjek. Navrivi dvadeset pet godina, Vetranovi je stupio u benediktinski red, a zavjete je poloio 1509. na Lokrumu. Kako je otok Lokrum bio u montekasinskoj benediktinskoj kongregaciji, esto se pogreno navodilo da je pjesnik uio i due boravio u samostanu na Monte Cassinu. uljivo postavljanje pitanja administrativnih reformi pod kojima su se maskirala reformna strujanja bilo je posebno snano meu benediktincima Vetranovieva narataja. Bio je taj reformizam i uzrokom mnogih nevolja kroz koje je Mavro Vetranovi prolazio. Taj buntovnik i nezadovoljnik u svoj prvi obraun s institucijama uao je kao relativno mlad ovjek, i to za vrijeme procesa koji se 1514. i 1515. vodio protiv nekog benediktinca iz roda Gundulia. Taj mljetski opat bio je optuen za nedostojno i seksualno neprihvatljivo ponaanje pa su Vetranovi i jo jedan njegov drug, valjda nezadovoljni zbog politikih pritisaka u tom procesu, odluili iz prosvjeda neovlasno napustiti Republiku i pobjei u Italiju. Taj se njihov odlazak shvatio kao uvreda vlasti pa je senat odmah proglasio da su i Vetranovi i njegov drug prognani za sva vremena iz Dubrovnika, pri emu su ih nazvali pobunjenicima, rebelles. Pomilovanje je dolo tek nakon pet godina koje je Vetranovi proveo u Italiji i nakon kojih se mogao ponovno vratiti u domovinu. Najprije je boravio na Lokrumu, gdje je neko bio zareen, a od 1524. ivi na otoku Mljetu, gdje je, ne htijui prihvatiti da bude na elu te opatije s vremenskim ogranienjem, odmah doao u novi sukob s nadreenima. Vetranovi, nepopustljiv i dosljedan, nije pristao da mu se zbog politikog upletanja dubrovakih vlasti u poslove njegova reda ograniava potvreni mandat. On je pristajao biti opatom jedino bez vremenskog uvjetovanja, kao to je i bilo uobiajeno u svim sluajevima osim u njegovu. Odbivi opatstvo pod tim za njega neprihvatljivim uvjetima nastanio se Vetranovi na pustom otoiu Sv. Andrija. Tu je 1534. sam sebi postao priorom. Na otoiu ivio je oskudno. Od onoga od ega su drugi umirali, on je ivio. Na otoiu koji je u nekim razdobljima Dubrovanima sluio kao dobro izolirana tamnica, a nekad i kao zrana kupka bolesnoj vlasteli, ivio je pjesnik okruen debelim morem, usred estih oluja i s pogledom na udaljeni Dubrovnik. Tu je u poemi Remeta ispjevao i neke od svojih najdubljih i najjednostavnijih stihova, kakvi su ovi u kojima uplaeni pustinjak dok se olujno more pjeni, a njegov otoi podrhtava od gromova, prilazi zvonu i razgovara s morem i Bogom: Otra zima kad li pride ter se nadme sinje more, valovi se svuda vide po puini kako gore. Ter su tuge, ter su jadi, gdi od otra i garbina, kad se more s krajem svadi, vali jau do vrh stijena... Jo je tuga i nevolja munja oi gdi zablijeti a sve trepti do vrh kolja kad zagromi i zatrijeti. Jo je njeka huda mraka i boljezni i tuice gdi obsinu iz oblaka nad puinom pijavice, ter se more ognjem stvori i sve more zakrvave,

178

kako pakao ter sve gori, put od kolja kad se sprave. Nu ja tada Boga molju i u zvonce tada zvonim ter tuj tugu i nevolju ja od sebe takoj gonim. Na Svetom Andriji ivio je pjesnik okruen bogatstvom i ljepotom malih i temeljnih stvari, gdje ono to ga je okruivalo nije u stihovima dobivalo nikakvih dodatnih ni dematerijaliziranih znaenja. Tu, u univerzumu otoia, stvari i rijei stopile su se u jedinstvo kojemu je pjesnik uvijek teio, ali koje je tako muno ostvarivao. Rijei na Svetom Andriji bile su ono to stvarno jesu, bile su stvari i nisu bile gole ideje. Na Svetom Andriji pustinjak je zaboravio da samo nekoliko milja dalje postoji drukiji ivot, gdje rijei i ne znae uvijek ono na to se zapravo odnose, da postoji svijet u kojem vlada lakomost i neiskrenost kojima je posveen drugi pjesnikov Remeta, nova poema staroga naslova koja dramatino svjedoi o pievu sudaru sa stvarnou: Oholasti, to se bani i u svili i u zlatu prjee ner se u zemlju stani, ako ' tvoju vidjet platu? Stlai ures, stlai diku, ter po grobju poi malo da iv vidi svoju sliku i jadovno ogledalo... Tuj e vidjet i poznati na sem svijeti to su bili i oholi i bogati a pak su se razagnjili! Tuj e vidjet svoja lica, gdi su sa svijeh strana od jadovnijeh guterica i od zmija ogrizana!... emu biser, emu svila, emu zlato toj se dere, pokli tuna naa tila kako ponor zemlje tere? "Da li vi mislite uvijeke ivjeti?" Dok su na otoiu stvari koje su pjesnika okruivale pod svojim imenima skrivale samo svoja najdublja boanska znaenja i tako u jednostavnosti uvala istinu svijeta, u svakodnevlju Grada sve je bilo okultirano idejama koje su zastirale cijelu stvarnost i sav vidokrug. Dok je na Svetom Andriji pjesnik zaboravio da uope postoji neto izvan stvarnosti otoka, sada, sad kad se odluio vratiti u ono to se obino nazivalo stvarnou, ugledao je politiku kako je zastrla sve vidljivo i kako je postala jedina realnost. Vrativi se u svoj grad i u njegovo svakodnevlje, Vetranovi je u stihovima zapoeo analizirati svoje doba, pokuavajui u pjesmi dokuiti uzroke koji su doveli do moralnoga pada ljudskog roda. Vetranovi, povratnik iz pustinjatva, trai sada odgovor na pitanje gdje i kada je pokleknulo optimistino doba koje je zapoelo velikim obeanjima i koje je na kraju ostavilo ovjeka samog i ogoljena u njegovoj niskosti i nitavnosti. Vetranovi nakon povratka iz pustinjatva postaje pjesnikom krize, zvoni na uzbunu, pa jednako kao to je na otoku u strahu zazivao Boga sada priziva razum itavoga svijeta i svih vladara. U taj neravnopravni dijalog ukljuuje on sva njemu poznata arita moi i postaje pisac politikih stihova. On pjeva o uzrocima koji su doveli do nesloge zapadnih vladara, njega opsesioniraju slike palei papskoga Rima jer on ne moe shvatiti kako to da zapadni krani umjesto da se okrenu neprijatelju koji prodire sve dublje u srednju Europu, sami sebe prodiru u meusobnim sukobima kojima unitavaju vlastitu supstanciju. Vetranovi nije pisac koji bi

179

pozivao na oruje, on je osamljenik koji optuuje jake, jer je on jedan od prvih hrvatskih pisaca koji je spoznao da poezija koja pripada slabima i onima koji nemaju mo moe svojoj suvremenosti ponuditi samo svoju bol na rtveni oltar. Vetranovi nije pjesnik ukorienih knjiga, jer njemu nije trebalo svjetovnih slava. Vetranovi je kranski pisac zato jer poznaje svoje dubine i zato jer sve zna o nemoi najmonijih i zato jer je sposoban da dogaaje shvati u njihovoj pojedinanosti te da ih na kraju prihvati s blagou s kojom svetac prima zlo. Mleanima i njihovoj prijetvornosti posvetio je Vetranovi mnogo ubojitih stihova, u kojima je podupirao i aktualnu dubrovaku jadransku politiku ravnotee. Jedna od najubojitijih antimletakih satira svakako je pjesma o Orlai rianki, u kojoj pievim glasom govori vlaka Sibila: Er je more slano po bojoj ljubavi openstvu sazdano, neka ga svak plavi, u miru i u goju da ga svak uiva slijedei es svoju, gdje hranu dobiva. A to se banite, da more svijeh strana od lupe branite, najlie od pogana, gola je toj laa i smijehu dostojna i kako sve tamaa od ljudi prikorna. Er se od vas razloi, da ste vi Blaane opuzle kokoi na dadu oprane! Za vae korablje, kad ste s kim u rati, ni kopja ni sablje ne smijete kazati, stigove gdje turske kad sretu i oute, jak drali i guske smetu se i smute, bjeei nazada, gdje od straha svijeh takoj krvav znoj propada, ijem shrane ivot svoj. Vetranovieva politika poezija i njegove razorne analize ispisivane su u trenucima velike europske krize, upravo u vrijeme kada se zbog problema u vlastitim kuama turski problem svugdje gurao pod tepih. Besmislenost politike ekanja i oklijevanja imala je dug kontinuitet, ali su tek tridesetih godina rezultati njezine kratkovidnosti, na koju su najmudrije hrvatske glave ve davno upozoravale, bili vidljivi u svoj svojoj dramatinosti. U vrijeme kad se Vetranovi vratio sa Svetog Andrije i kad je pisao svoje politike i satirike stihove sve su europske obrazine bile pale. Pao je i Budim, a Be su turski prodori ve neposredno ugroavali. Aktualni trenutak u kojemu se zainjala politika stacioniranja turskoga problema i uvrivanja tursko-kranskih granica na hrvatskom tlu Mavro je Vetranovi vrlo tono i rezignirano opisao u Tubi grada Budima, shvaajui da je za njegovu iru domovinu sve ve odigrano: A sad nije Ugrina, eka ni Poljaka, da s kopjem Turina u polju doeka; nije vee Hrvatin ni od Bosne vitez taj, ni hrabrem Dalmatin, Ardeljac i Ugrovlah, ki vjeru krstjansku sabljom su dijelili i u krv pogansku desnice mastili. A sad nije Kosova, a sad ni Krbave, ni polja ravnoga ni hrvatske slave; ner li je pogibla vojnika sva slava, i k zemlji ponikla jak sijeno i trava, kada mraz i slana naglo se objavi, ter se tuj poljana zelencom rastavi, ali ti s munjom trijes, slijedei narav svoj, kad sprai zelen lijes dubravi planinskoj. U ovim stihovima ono to bi drugdje bilo tek topos o lanjskim snijezima ili govor o bivoj slavi postalo je gorka osuda stvarnosti. Vetranovi je pisac koji jednako dobro poznaje opu hrvatsku stvarnost i stvarnost svoga ueg zaviaja Dubrovnika kojemu mane nije izbjegavao spominjati, ali je zato bez ostatka podupirao dubrovaki vanjskopolitiki makjavelizam, koji je ve prema potrebi jednom sluio Boga, a jednom sultana. Tu politiku za koju ni u ono vrijeme, a ni poslije, mnogi ni u Hrvatskoj, a ni drugdje, nisu

180

imali simpatija, Vetranovi ne samo to je podupirao nego ju je s razlogom preporuivao i drugima. Ve po tomu bi se, da je kojim sluajem ivio u sjevernoj Hrvatskoj, on lako mogao ukljuiti u krug pomirljivijih i nagodbama sklonijih Zapoljinih pristaa. Jednom je u stihu protestirao Vetranovi ak i protiv cara Karla V, koji da je pogazio primirje s Turcima i tako ih izazvao da napadnu Budim. Iz svoga Dubrovnika mogao je pjesnik bespomono u Pjesanci slavi carevoj konstatirati rasap Hrvatske i pad krune svetoga Stjepana, mogao se pohvaliti svojim Dubrovnikom koji je, kako veli, slabi grad, ali je slobodan jer se Turcima "od mnogo ljet do sad postavi u hara": O slavni Hrvati, i vas li ognjen zmaj do traga pomlati i da vam plani vaj! Ter vae gradove i kotar ostali i slavne banove sve ognjem popali, i vaoj dravi ku nogom poplesa nijednog ne ostavi hrabrenog viteza! Ner sam Klis ostaje u ki se uzda puk, nu i njega s potaje optjee bijesan vuk, na njega ter rei i husta jo zubi i hitro ga prei da ga prije izgubi! Ter ga e zaklati iz krova skoro dan, za ga e izdati zli ljudi od krstjan. U svijetu politike, u tom elitnom prostoru niskih strasti i pljakakih pobuda, vladala je ipak kraljica koju je Vetranovi s neskrivenom radou, da bar ona postoji, esto spominjao. Ona se zvala smrt i ona je jedina na kraju bila pravedna prema svima. Vetranovieva misao na smrt u tim politikim pjesmama nije stigla iz srednjovjekovne lektire. esto spominjanje smrti u tim je politikim pjesmama znak sve jae relativizacije koja se useljavala u europski knjievni svijet. Bila je to slatka smrt europskoga manirizma, smrt kao gloria mundi, pomiriteljica svih, smrt kao sredstvo politike. Smrt je lajtmotiv svekolike Vetranovieve politike poezije, jer ona "jednako sve mijea i mlade i stare, bogata i uboga, razumna i luda i strilja svakoga i cvili od svuda", i pred njom se upravo oni koji su najmoniji i koji zapoinju ratove nemaju gdje skriti: Istoni vaj care, sva slavo poganska, zapadni cesare, o kruno krstjanska, o kralji od Frane, banovi i duke, gdi vam su ufance i vae odluke? Da li vi mislite uvijeke ivjeti ter narod cvilite, da stoji u sjeti? Vetranoviev politiki pesimizam nije dolazio iz lektire nego iz promiljanja stvarnosti i iz vaganja podataka koji su do njega stizali. Vetranovi, politiki pesimist, bio je i zagovaratelj lokalnih interesa, bio je na irokom planu glasnogovornik sumnje prema kojoj se vie ni vojno ni politiki nije moglo suprotstaviti turskoj sili. Stajalite o tome kako zato jer se nije na vrijeme reagiralo "nitkore dobiti ne moe s njima boja" izlae Vetranovi na jednom u svojim pjesmama: Za da bi sve sile u oruju od krstjan zajedno se skupile na taj stijeg od Otman ne bi ga nikada gdi se s Turci kolju jednu ped nazada potiskali u polju. Na alost, mudri je dubrovaki remeta bio u pravu i to ne samo u svom vremenu, nego je njegov osjet vrijedio ak i nekoliko stoljea unaprijed. U Vetranovievu knjievnom djelu znatan je broj pjesama religioznog sadraja, meu kojima ima jednostavnijih parafraza biblijskih tekstova, stihovanih molitava upuenih Kristu i Bogorodici te duih pjesama o roenju, muci i uskrsnuu, ali i vizionarskih stihova o propasti svijeta kao i slobodnih parafraza psalama. Te Vetranovieve pjesme ubrajaju se meu najljepe duhovne pjesme cijele hrvatske renesanse. Njih je pisao pjesnik tijekom itava svoga ivota i vrlo ih je teko smjestiti u neko odreeno razdoblje. I u tim je stihovima Vetranovi bio hirovit i nepredvidiv pa se tako jednom prizor Isusova roenja kontekstualizira u toplu i idilinu kolibu, a ve u drugoj pjesmi prvi je Kristov

181

osjeaj u toj kolibi hladnoa i ljudsko nerazumijevanje. Ima u tim bogoljubnim stihovima posvema nepredvidivih i teoloki dvojbenih ekskursa u kojima na jednom mjestu Marija prekorava anele zato to su bespomoni, a na drugom osuuje i samoga Boga jer je dopustio da se prolije nevin akrv njezina sina. U duhovnim Vetranovievim pjesmama esti su krikovi onoga koji sumnja, onoga koji zaziva Boga da mu se objavi, onoga koji se pita kako je uope boanska pravda pustila toliko zlih ljudi na svijet. "Otkuda zli ljudi, ako si ti Boe!?" pita izravno Vetranovi u Pjesanci o spoznanju: Zato ti doputa, zato ti ho takoj, pravedne da frusta zlobnijemi, Boe moj, da trpe tuicu, da poslije po trudu vjekutu krunicu s blaenstvom dobudu. A ini, da zlobni saj svijet uivaju, ki nijesu podobni blaenstva u raju; ovdi se raduju, ovdi se vesele, ovdi svijet kraljuju, sve imaju to ele;... Ter ne vijem, gdje mo toj trpjeti, moj Boe, na sudu razlog svoj da prav re ne moe, najlie gdi je sad u naa godita i razlog i pravda pri sudu za nita. Jo vie od ope kritike u tim duhovnim pjesmama ima osobnih ekstemporacija, sentencija i zgusnutih iskaza u kojima se pjesnik lako udaljuje od teme i zapoinje govoriti o sebi, o svojoj zloj sudbini i o onima koji "zlo na me govore". Vetranovi u duhovnoj svojoj lirici izgovara rezignirane stihove u kojima kae "svi su mi suprotiva, da nije mo poinut, trpjet ne mogu". Pjesnik je preveo i pet Davidovih psalama na takav nain da se u njegovim prijevodima teko mogu prepoznati izvorni biblijski stihovi, ali se zato u tim parafrazama mogu proitati najee osude crkvenih dostojanstvenika koji "slatko papaju i slijede svaki blud". Vetranovieva kritika posrnula klera ni u jednom svom elementu nije bila zajedljiva ni netolerantna, ta kritika jest vehementna, ali je ona kritika iz ljubavi. Furioznost tih stihova moe se usporediti s razornim stihovima Talijana Iacoponea da Todi ili Cecca Angiolierija, s kojima bi i Vetranovi htio da sve pokvarene pope uniti paklena propast. Tako u inae kontemplativnoj pjesmi Moja plavca razmiljajui o kraju svoga ivota, pjesnik vei dio stihova pie u duhu angairane reformne poezije: ... A ne viem, moj boe, tvoj vajmeh pravi sud gdi trpjet toj moe, ter nee poslati s nebesa krvav ma, da bude poklati svieh, koji griee ta, ni tvoju prisvetu desnicu prostrieti, tuj ilu prokletu da bude podrieti, neka se do traga pogubi taj ila, ka u dom od vraga duice posila; sirote nejake neka se izbave od tube od take, gdi s plaem borave. Nu ako je, to u riet, pravedno reen'je, da ne gre na on sviet nepravo teen'je, hotil bih znat sada, o vinji boe moj, kamo gre i pada steen'je krivo toj? Za to se meni mni i tako sudim ja, da u ponor pakljeni, pod zemljom koji zja, vue ga sto vraga u pakal ki gori s pjenezom jednaga, tko takuj zled tvori... I mimo sve ino ki tako sagriee, stoto im kolino vinji bog pediepe. Tiem recte za ljubav, emu se nadate, crkovnu koji plav lupeki vladate?

182

Srodnu emociju o nositeljima moralnoga rasapa iskazao je Vetranovi jo izravnije u drami Suzana ista, gdje se pokvarenost onih koji su preuzeli obvezu da ive isto iskazuje nizom slika koje kao da su stigle iz neke gnjevne karnevalske pjesme: Tako li se kleste na viru i boga, kada vlas uzeste vrh puka ovoga, da ete obsluit' zakon i statute i pravdu sadruit' i od pravde sve pute? a sad se naoste u himbi i bludu i dalek zaoste od pravde na sudu, zlogrivaste kune, za to se priprav'te, pritile bokune ter sada probav'te, koje ste derali bez muke i truda, i niste gledali ni pravde ni suda, ni due ni boga, negli se sklopiste od puka ovoga tere krv popiste, i pjenez pobraste meu sobom dilei i nage prognaste sirote cvilei. Svijet i moje pjesni Vetranovi je u stihovima koji se bave pitanjima religije i jo izravnije pitanjima crkvenih institucija bio tipini benediktinski reformator svoga vremena. ini se da on nije pripadao nikakvim organiziranim reformnim strujama svoga reda, koje u njegovo vrijeme nisu bile rijetke, ali je svakako bio blizak nikodemistima i evanelistima onoga vremena koji nisu eljeli pristajati na propisana rjeenja nego su ih traili sami u introspekciji, u svojoj privatnosti, kroz postavljanje neugodnih pitanja, ali i u svojim odgovorima na pitanja o slobodi izbora i savjesti, o smrti i vjenom ivotu. Vetranovi je bio brbljava sfinga starije knjievnosti, on je taj koji rado pita, ali jo radije odgovara na neugodna pitanja, on je taj koji je kopao po najbolnijim ranama ne samo vremenitoga ovjekova poloaja nego i po najdubljim tajnama bitka. U tom je smislu jedna od najljepih Vetranovievih pjesama ona s naslovom Svijet i moje pjesni, koja nije drugo nego jedno jedino pitanje to ga uporno postavlja onaj koji ve na poetku za se kae "ne mogu ja rijeti: najdoh mir i pokoj", da bi malo poslije rekao da mu je svijet dosmrdio: Vaj sviete prituan, to se ta oholi, tko nie kriv ni duan, da ga ta progoni? Pravedna progoni, a tko je pun zloba, njeguje i goji i krili do groba! Ah, je li pravedno, hoe li vinji toj, da toli bezredno njeguje narav tvoj? Da dobri i sveti tobom su prognani, a ki su prokleti, zovu se izbrani! Ter mui i trudi mislei ivot moj, kad godi posudi, koj je razlog toj, da je zlobniem estit put, svieh strana kud hode, a dobri trud priljut svud putom nahode; ter dobri svud trude, svud sliede nevolju, a zlobni to ude, sve im je na volju. Tiem boe milos daj, molim te sluga tvoj, ter krmi i vladaj trudjahan ivot moj, dokli bil dan svane ter s tvojom milosti ivot se moj stane sunanom svjetlosti. Drugo dim sunce ja, ner onoj, ko sada vrhu nas vas dan sja, a veer zapada.

183

Vetranovieve pjesme o smrti i o propasti svijeta, o mudrosti, ali i velianstvu mora, poeme su u kojima pisac pored moralistikih nazora izlae i kozmoloke pa i znanstvene spoznaje, te svoja astroloka i geografska znanja. Njegov doivljaj svijeta u veini tih pjesama, premda se rimuje s reenicama iz srednjovjekovnog Lucidara, ipak oslukuje spoznaje novoga doba, pa pjesnik ne taji da zna sve o moru koje je "kako jabuka vazda u oblini", a nije mu nepoznato ni da plima i oseka imaju veze s kretanjima nebeskih tijela. Vetranovi je u odnosu prema cjelokupnoj duhovnoj batini samotnjak. Sve to mu je iz nje stizalo, pa bio to podatak iz suvremenosti ili humanistiko otkrie, podvrgavao je on procesu razumske provjere i sumnje. Vetranovi jest pjesnik sumnje, ali ona je samo jedan pol njegove duhovnosti, dok se onaj drugi sav smjestio u srce i osjeaje. Iz tog dijela pjesnikove nutrine iznjedrio se njegov uznemireni glas koji iz vidnoga polja srca pjeva emociju ostavljenosti i straha od smrti. Smrt je Vetranovi opjevavao sa svetakom lakoom. On je spominje esto i uporno kao da je rijeima tjera, kao da e je poput poganskoga maga uz pomo formula pretvoriti u nita. Vetranovievi su stihovi delirij spominjanja smrti, u njima njegov uplaeni glas as preklinje smrt da ne doe, as je opet potie da mu to prije donese slatkost odlaska i da ga zauvijek rijei tajne. U oba sluaja radi Vetranovi s bujicama neukrotivih rijei, koje mjestimino u manjim cjelinama zazvue skladno, kao na ovom mjestu u Pjesanci smrti: Trudna t' je vajmeh stvar ekati hip i as, da smrtni poklisar prida mi tuan glas, ki hrli i tee za svu mo na pospjeh, da meni prije ree: Grjenie vrhu svijeh, ostavi bludni san, za e hip skoro do, ki ti e bijeli dan u tmastu svrnut no: tijem dvigni glavicu ter popi' naglo sad emernu zdravicu, s kojom je mijean jad, koju ti posila, ka mnozijem nije draga, s kojom je taj sila, ka vas svijet primaga... U najboljim svojim stihovima i u najboljim svojim pjesmama Vetranovi je svijet vidio srcem, a ne oima, zato njegova poezija nije u svojoj vanjskoj formi idealno oblikovana ak ni onda kada su dijelovi Vetranovievih pjesama meu najboljim hrvatskim stihovima svoga doba. Nije bio pjesnik cjelina, bio je pjesnik stihova koji teku i koje formalna naela ne uspijevaju obuzdati. Vetranovieva poezija kao da nije htjela znati za renesansna naela harmonije. U pjesnika se isti stihovi i iste misli, iste rime i iste sintagme esto ponavljaju. Digresije su u njega posvema nepovezane s glavnom temom, a figure nabrajanja esto uneozbiljuju najozbiljniji kontekst. Vetranovi u lirici nije imao osjeaj za poantu. Bio je od onih pisaca koji su tek u proizvodnom procesu pjesma mislili njezin sadraj, pa se zato u rezultatima u njega stjee dojam kako zapravo uvijek pie jednu te istu dugu pjesmu o boli. Vetranovieva poezija bila je ekskluzivno privatni piev in i nije uvijek ni htjela raunati na iru i konvencijama instruiranu publiku. Javna egzistencija te poezije ini se da je i za samoga pisca bila iznenaenje. Ipak, uza sve samotnjatvo i poetiku tvrdoglavost koja se lako prepoznaje u veini pjesama, bio je Vetranovi meu hrvatskim knjievnicima svoga vremena ne samo omiljen nego je u veem dijelu svoje knjievne zrelosti bio i osoba oko koje su se mnogi okupljali. O tomu danas svjedoe i neke Vetranovieve poslanice, a i nadgrobnice drugim pjesnicima, kao i poslanice to su mu ih za ivota, ali i u trenutku smrti, posvetili mlai pjesnici. Godine 1539. napisao je Vetranovi poslanicu Petru Hektoroviu, koja je jedno od rijetkih datiranih pjesnikovih djela. Pored Hektorovia ini se da je pjesnik drugovao i s Dubrovaninom Nikolom Dimitroviem, kojemu je posvetio osmrtnicu, a napisao je i nadgrobnicu danas nepoznatu pjesniku Maru Lile pod ijim se imenom moda skriva Marin Krstievi, pjesnik iz Ranjinina zbornika. Posebno toplo prijateljstvo razvio je Mavro Vetranovi s Marinom Driem, kojega je Pjesancom upomo branio od potvore da je knjievni plagijator, a Drievu smrt 1567. dugovjeni je Vetranovi mogao opjevati ak u dvije pjesme, od kojih je u onoj duoj Na priminutje Marina Dria, Dubrovanina, tuba iznio i nekoliko ne posve konvencionalnih ocjena o pievoj vrijednosti, najavljujui vanost Drievu za cijelu Slaviju. Vidri, kako familijarno naziva prijatelja, uputio je jednu od najtoplijih reenica to ju je Dri ikada od ikoga uo: "Takoga... prijatelja drugoga, ni druga neu ste." este su u Vetranovievim pjesmama bile reference na knjievnost i umjetnost, ponekad tek kao obrana od nepravednih kritiara, ponekad kao gorki prijekor onima koji su ga bez udubljivanja kritizirali. Nekada su pjesnikove poetoloke opaske bile prave razradbe teorijskih postavki, kao to je to u netipino kratkoj Pjesanci u pomo poetam ili jo vie u Pjesanci Plutonu, u kojoj Vetranovi poetiki koncept razlae tako to svakoj od

184

pojedinih umjetnosti ili vjetina savjetuje poneku antiku uzornu osobu, pa se sjetio i Orfeja koji bi pored Dantea i Petrarke trebao biti uzor svima koji piu liriku. Probuena Sara i buntovni Abraham Premda u njegovu opusu dominiraju lirske pjesme, bio je Mavro Vetranovi i izraziti dramski pisac, autor osam dramskih tekstova, od kojih su tri rane svjetovne lascivije, a pet kasnijih tekstova nadahnuto je Starim i Novim zavjetom. U svojim biblijskim dramama Vetranovi se rijetko zadovoljavao ponuenom fabulativnom matricom. I u dramskom rodu bio je pjesnik sumnje i onaj koji nikada nita ne uzima zdravo za gotovo. Kao to mu je u ranijem dramskom radu bila najblia figura Orfeja, tako mu je u zrelosti opsesijom bila figura Abrahama patrijarke. Posvetilite Abramovo tekst je u koji je pisac investirao najveu koliinu svoje energije te ga je ak ostavio u pet meusobno vrlo udaljenih varijanata, od kojih je jedna, kako se po neizravnim i jedino na tradiciji temeljenim vijestima moe pretpostaviti, bila izvedena pred Kneevim dvorom 1546. Ono to je Vetranovia poticalo da vie puta obavlja pokuse s biblijskom graom o Abrahamu bilo je prije svega pitanje rasporeda fabulativne energije u drami i uspostavljanje intenzivnijih odnosa izmeu likova i publike. U Posvetilitu Abramovu dramatizira se onih desetak reenica Staroga zavjeta u kojima se pripovijeda kako je jednom iznenada nou Bog zahtijevao od Abrahama poslunost i kako mu je naredio da rtvuje svog i Sarina prvoroenca Izaka. Abraham poslua Boga, odvede sina na rtvenu goru, ali u trenutku kad je podigao ma, aneo mu zaustavi ruku, nakon ega se otac i sin sretno vrate kui. Vetranovi nije bio prvi europski pisac koji je pokuao dramatizirati okolnosti toga iznenadnog nonog odlaska oca i sina u planinu, ali je Dubrovanin nedvojbeno bio prvi pisac koji je dramatizirajui taj motiv osjetio koja su njegova prava energetska mjesta i koji je upravo na tim mjestima iskuavao njihovu teatralnost. Prvo fabulativno vorite s potencijalnim dramatizacijskim nabojem u koje je Vetranovi intervenirao jest trenutak u kojemu Bog sam ili, kako je u srednjovjekovnim prikazanjima bilo uobiajenije, njegov mandatar aneo, izrie zahtjev Abrahamu. U biblijskom fragmentu kao i u srednjovjekovnim dramatizacijama taj je zahtjev Abraham bespogovorno prihvatio i utke zajedno sa sinom otiao u neizvjesnost rtve. Vetranovi na tom mjestu prvi put intervenira u predloak, pruajui svom Abramu priliku da Bogu na tom mjestu, prije nego to e ga posluati i ponoviti svoj Ad sum, jo postavi i neka neugodna pitanja: Prislavni moj Boe, kako se i kadar uinit taj moe, koju mi ree stvar? Kako me neboga takoj mo razdilit od sinka jednoga i starca ucvilit? emu ga meni da, kad mi ga ovakoj uzima ti sada, svemogui Boe moj, to ve u ja nebog, moj sinko, bez tebe, pokli te vinji Bog zgar prosi za sebe? Kako u ostati bez tebe u staros, s koga mnjah prijati vesel'je i rados? Ja neu ci toga nigda iv ostati. to li e neboga bez tebe tva mati? Ja scijenim, er, po tom uje taj pusti glas, da se e ivotom rastati u taj as. Pitanja Bogu na tom mjestu postavljali su i prije Vetranovia neki kasnosrednjovjekovni dramatiari, meu kojima i Talijan Maffeo Belcari u istoimenom prikazanju. Ali nitko nije poput Vetranovia otiao jo korak dalje i rastvorio u dramatizaciji pitanje ponaanja Izakove majke i Abrahamove ene Sare u trenutku Bojega naloga, dok se Abraham spremao da sa sinom napusti kuu i da ode na goru. O Sari Vulgata uti, ondje se Sara uope ne spominje u vezi s tim dogaajem. U nekim srednjovjekovnim, a od Vetranovieve jo starijim dramatizacijama, Sara bi se pojavljivala nemotivirano u sreditu drame te bi paralelno s tijekom priprema za rtvu izgovarala jednostavnu i kratku tualjku. Bilo je mogue da se, kao u jednom francuskom srednjovjekovnom prikazanju, Izak pred samu rtvu, dok se jo nije znalo da e aneo zaustaviti Abrahamovu ruku,prisjeti majke pitajui se to ona sada sama i tuna radi. Vetranovieve redakcije Posvetilita bavile su se upravo Sarinim sudjelovanjem u drami njezina sina i mua, pri emu se pisac toliko bavio Sarom te je njegovo Posvetilite postalo prije svega drama Sarine muke. Vetranovi u svojim verzijama odmah nakon

185

Abrahamovih pitanja Bogu revolucionira predloak tako to Saru budi i ukljuuje u prizore uznemirena nonog odlaska. Ukljuivi probuenu enu u noni prizor, pisac je dobio situaciju koja je bila posvema u skladu s teorijom renesansne drame, gdje je na sceni za razliku od teatra srednjovjekovnih prikazanja uvijek morala postojati jo jedna ili vie osoba koje su posjedovale manjak ili viak informacija u usporedbi s dijelom osoba na sceni ali i s publikom. Probuena Sara, u okolnostima koje su u cijelosti bile poznate samo Abrahamu i publici, postala je najslabije, a time dramski najvanije mjesto Posvetilita. Ona je kao osoba s novodobivenom scenskom sudbinom prvo posumnjala u svoga mua i poela traiti uzroke njegovoj nonoj uzrujanosti, da bi se, im je shvatila da se on na noni put ne sprema sam nego da jo odvodi i Izaka, od ljubomorne ene pretvorila u tunu majku koja ne zna ono to su inae svi u publici znali. Sara je osoba koja sluti da je u tom odlasku neto tamno i mrano, jer samo ona zna da je i roenje njezina sina dolo kasno i po Bojoj volji. Sara je dio scenske slike nad kojom publika Vetranovieve drame osjea nadmonost i s kojom suosjea. U Posvetilitu Abramovu Vetranovi je, probudivi Saru, otvorio pred publikom prvi put na hrvatskoj sceni jednu ljudsku nutrinu, ponudivi gledanju muku due, a ne tek niz vanjskih senzacija. Po tomu Posvetilite Abramovo ima veliku vanost u povijesti hrvatske dramske knjievnosti. U toj drami najranjiviji scenski lik tuguje za gubitkom sina, a dramatinost Sarine patnje postaje to vea to ona prave uzroke svoje tuge samo izdaleka sluti. Po tomu je ta ena ponijela istu onu emociju rastavljenosti i neke nemotivirane tuge to ju je Vetranovi ve iskazao u stihovima Euridike u Orfeu. Tek u 18. stoljeu bit e napisane prve dramske prikazbe o Abrahamovoj rtvi u kojima e Abraham probuenoj Sari odmah i pod pritiskom kazati uzrok svoga nonog puta. Vetranovieva Sara, premda je imala neto tvreg renesansnog mua, prva je probuena Sara u svjetskoj knjievnosti, a zato jer nije znala sudbinu svoga sina, izgovorila je i neke od najljepih tualjki to su ikada napisane u hrvatskom jeziku. U tim stihovima, nadahnutima i narodnom poezijom, uju se prvi put ritmovi koji e poslije, kada ih u svojoj Hekubi potpuno dotjera Marin Dri, postati najtipiniji elegijski stih renesansnih tragedija i pastirskih igara: O dragi moj sinu, rada bih ja znati. tko mi e istinu od tebe kazati... Ako bih ja znala, da te je za sunja zla gusa vazela u lugu prituna, sve bih sad skupila iman'je i blago i tebe otkupila, djetece pridrago; to li sve bogatstvo nije dosta za tebe, sama bih u ropstvo podala ja sebe, da mi tuj ne stoji pri stupu cvilei jaki rob i vezi slobodu elei... O dragi moj sine, duice ljuvena, gizdavi jel'jene od luga zelena! tko mi te usplai i s majkom razdijeli, to majku ne utai, da grozno ne cvijeli? Orle zlatoperi, kamo si poletil? to majci zaperi u srce jadan stril? Paune pozlatan, kud zajde po travi? jur ve je treti dan da majku ostavi. Moj sivi sokole, mitaru prilijepi, to majci na pole srdace procijepi? Kraguje gizdavi, reci mi Boga rad, u koj si dubravi lovei ostao sad? Tko mi e ljubiti tve lice pribilo i tebe bluditi vazami na krilo? Vetranovievo Posvetilite Abramovo u svih njegovih pet verzija treba doivljavati kao jedinstveni dramski projekt, kao jedno i u europskim razmjerima netipino istraivanje toga dramskog motiva i njegovih mogunosti. U Posvetilitu Abramovu ispisao je Vetranovi i neto vie od onoga to mu je bila nakana, ispisao je djelo koje je svjedoanstvo novoga vremena i nove poetike, a kritiki zahvat u Stari zavjet samo je potvrda blizine u kojoj su se nalazili duhovi Mavra Vetranovia i Marka Marulia. Obojica su u knjigama Staroga zavjeta traila i nalazila modernu potencijalnost, koju drugi ondje nisu prepoznali.

186

Dramski pokusi s dvostrukim tijelima U Suzani istoj, svojoj drugoj drami nadahnutoj starozavjetnom temom, Vetranovi je uoio da su najdramatiniji i za teatralizaciju najpogodniji oni dijelovi predloka u kojima se sudski proces Suzani okree protiv tuitelja i postaje suenje potvoricama i lacima, "popima izraelskog puka" Izaku i Ilijakinu. Premda se Vetranovi trudio da u drami izrijekom pojasni kako scenski duhovnici s dubrovakom stvarnou imaju vrlo malo veze, on zasigurno svoje itatelje, a ni svoje gledatelje, nije uspio uvjeriti da scenska pojava tih popova nije aluzivna. Vie od Marka Marulia bio je Vetranovi opsjednut pravdom i krivdom, vie od bilo kojega tadanjeg hrvatskog pisca njega zabrinjavaju "kleti zakoni u ovoj Dubravi". Uostalom, u Kneevu dvoru u Dubrovniku na jednom je od kapitela bio prikazan sudbeni prizor sa Salamunom i svatko je u gradu dobro znao da je pravednost temelj drutvena dogovora i zajednice to su je Dubrovani gradili, ali je mnogima bilo jasno da je vlast dubrovake oligarhije u svojim esto ispolitiziranim sudovanjima bila najranjivija. Vetranovi je pisac koji je izabrao da nosi muku suvremenosti, on je pisac aktualna trenutka, pa zato i nije pisac koji moe biti sretan sa stvarnou. Jer oni koji izaberu vlastito vrijeme kao knjievnu sudbinu, nuno tim izborom izabiru i gorinu. U Vetranovievoj Suzani istoj zato i nisu bili vani prizori u kojima starci bludno izazivaju vladiku Suzanu u vrtu. U Vetranovievoj drami, koja se otvara prikladnim i dobro sroenim osmerakim prologom, najvaniji su dijelovi u kojima se s visokim stupnjem realistinosti prikazivao ritual suenja, pri emu pisac nije zaboravio da i laljivi popovi moraju na sceni imati odvjetnika, parca Batuela. Dramatizirajui emocionalno nabijeni susret mua Joakina s krivo optuenom lijepom Suzanom pokazao je Vetranovi istanani osjeaj za dvostrukost scenskih figura i znakova, pa je tako uas Joakina pretvorio u novog Orfeja koji tuguje na rastanku od svoje drage, koja ide na suenje i u sigurnu smrt: Kamo tvoj dobri glas, moj cvijete izbrani, i tvoja slavna as, s potenjem ku shrani? Bila si zrcalo svih djevic i ena, gizdava ma hvalo, a sad si poraena. Ti tako upade popovom u ruke, ter pozna sve jade, alosti i muke; a ja sad ostaju bez tebe nebavac u tuzi i vaju ucviljen udovac... A sad podj' zbogom, Bog s tobom u drubi! a ja u za tobom lje ostat' u tubi i cvilit' svaki as za tvojom ljubavi, dokli me smrtna vlas pod zemlju postavi. Vetranovi je kazalini pisac koji je imao savreno dobro razvijen osjeaj za dvostrukost tijela. On dobro raspoznaje da se pod svakom scenskom pojavnou i u svakom znaku krije i odgledava jo jedna simbolinost. Vetranovi raspoznaje da Suzanin mu Joakin, koji je u kranskom smislu prefiguracija Marijina mua Josipa, u humanistikoj simbolizaciji postaje Orfej kao to se ista Suzana u toj drami u jednom trenutku pretvara u Euridiku. Vie puta pokazao je Vetranovi i u svojoj osobnoj i u svojoj knjievnoj biografiji da su ga pitanja slobode nezatienih i potvorenih pojedinaca osobito zanimala. Nepravdu je taj pisac teko podnosio, protiv nje se borio cijeloga ivota. Od nje je ne jednom stradao. S posebnom energijom zanimala su Vetranovia pitanja knjievnikove slobode, i to ne samo one naelne i poetike mogunosti da se pjeva u slobodi nego i one koja je za knjievnika najprije bila pitanje dostojanstvena ivota u krajoliku zaviaja. Vetranovi nije poput nekih svojih suvremenika molio Boga da od pjesnika otjera bolesti, niti je molio muze da im u bilo emu pomognu. Kada za pisca trai pravdu i slobodu, on nita ne zahtijeva od onih to se i danas zovu knjievna javnost, nego on to zahtijeva od establishmenta i elite, on od vlasti trai da se s veim dostojanstvom odnosi prema knjievnosti i knjievnicima. Vetranovi je od monika to traio u povodu najveega Dubrovanina onoga doba, pjesnika Marina Dria. Obrana Vetranovieva Marina Dria, njegova Pjesanca Marinu Driu upomo, pored toga to je svojevrstan postscriptum Suzani istoj, zapravo je i veliko suprotiva svima onima koji ne shvaaju da je knjievnost autonomna, ali da joj nije dostatan darovani i sueni prostor u svakodnevlju, nego da su njezini poslenici vredniji i vaniji od bilo ega u drugim stratumima drutvenog ivota. Vetranoviev tekst u pomo Marinu Driu nije bio upuen samo zavidnicima, nego je on jo i dandanas valjani credo prema kojemu ni mudrosti ni knjievnom talentu nisu dostatne tek slobode

187

karnevala, ve se knjievnost i mudrost trebaju sluati i u stvarima od opeg znaenja za zajednicu. To je bit Vetranovieve obrane Marina Dria u kojoj je prvi put izravno kazano da to to je Dubrovnik "kruna svijeh gradova" ima i te kako biti povezano s onima koji skladajui pjesance nisu nikakav ukrasni dodatak gradskoj slavi, nego su joj "slavna dika i ast", dakle organski dio te slave. Taj po svemu moderni obrat u trenutku kada je 1549. bio izreen nisu svi ba najbolje razumjeli. Dok je drama o Abrahamu bila posveena osobnoj odgovornosti i dok se prikazanje o Suzani bavilo javnom provjerom ljudske odgovornosti, velika Vetranovieva dramatizacija o Josipu i njegovoj brai ispitivala je put ljudske sudbine kroz povijest. Doista, oni koji su se ikada nagnuli nad Prikazanje po nain od komedije kako bratja prodae Jozefa mogli su kazati da je dubok zdenac povijesti, dubok barem onoliko koliko je bio dubok onaj u koji su braa na poetku drame gurnula Jozefa da bi im se on onda na drugom kraju povijesti-bunara pokazao u opravi monika spreman sve oprostiti brai i na kraju utjeiti jo i staroga oca Jakoba. Poticaj za tu dramu Vetranovi je, ini se, dobio u knjiici Colenucia Pandolfija koja je bila tiskana 1523, a koja je nekoliko godina ranije nastala u Ferrari, gdje je u doba njezina prikazivanja, ivio Vetranovi, tada prognanik iz domovine. Ukoliko je i gledao ili ukoliko je itao Pandolfijevu Commedia de Jakob et de Joseph, Vetranovi iz nje nije izravno uzimao nita vie od osnovne, poneto spektakularne scenske slike. I Vetranovi je kao Pandolfi slijedio biblijski izvornik do najmanjega detalja, ali su, premda su izvana slijedili nain srednjovjekovnih prikazanja, drame obojica napisali u duhu nove humanistike kazaline poetike. U drami o Josipu dramatizirao je Vetranovi priu o ovjeku koji tijekom itave drame sve zna o dogaajima svoga ivota. To je drama o ovjeku koji sanja budunost i predvia dogaaje i koji se po tomu razlikuje od svih drugih osoba drame. Druge osobe u drami o Jozefu o dogaajima koji ih se tiu ne znaju nita i one zajedno s publikom mogu samo ekati da Josipove rijei i geste objave tijek povijesti. Josip je u toj drami figura viatora, ali ne po drugom svijetu, nego po ovom ivotu i po povijesti. U drami o Josipu igraju se igre scenskoga znanja i neznanja, samo to ovdje za razliku od drama o Abrahamu i o Suzani ima mnogo vie onih koji ne znaju bit i ne shvaaju razvoj zbivanja na sceni. Zbog toga Komedija od Jozefa posjeduje vrtoglavu brzinu kojom se niu njezini dvostrukorimovani dvanaesterci i kojom promiu prizori koji su po svojoj sceninosti iznimni u cijeloj starijoj kazalinoj literaturi. I ovdje kao u Marulievoj Juditi postojala je starozavjetna matrica, ali se ona nije htjela itati u kljuu vergilijanskoga junakog epa nego se ona pisala i igrala u kljuu renesansne komedije. Drama o Jozefu i njegovoj brai utopijska je drama koja Stari zavjet ita kao budunost. U scenskom jeziku drame odjekuju zato sjeanja na prethodna iskustva. Njezin scenski jezik u stanju je misliti samoga sebe, on je kadar biti zaljubljen u samog sebe i u drami on stalno prijeti jezinoj stvarnosti da e joj usisati sve sadraje. Takav je i zavodljivi govor namurane gospoe koji se suvereno poigrava s iskustvom svih prethodnih petrarkiziranja pokazujui kako na sceni izgleda silovanje mukarca: Namura se gospoa na Jozefa i govori: O vierni moj sluga, gizdavi i liepi, alos mi i tuga srdace koriepi, u ivoj eravi ljuveno ter gorim za tvojom jubavi, pravo ti govorim! ter javi i spei ne mogu imat goj ni meni elei ljubiti obraz tvoj; er ini tvoj obraz za elju ljuvenu da stinu kako mraz i cvit jak da venu. Ter tako u vaju od ljuvene sile jo mi se skonaju u puti sve ile, i mnokrat sve kosti potrepte u meni za tvojom mladosti, moj brajo ljuveni. Zatoj sad uhrli, tunu me ne izgubi, neg li me zagrli i slatko poljubi... Poe se gospoa primicat k Jozefu, i kae mu ljubav: Jozef mui. Gospoa govori: to se uri tamo i lice sakriva? nu prii ovamo, da mene celiva; er ti e drago bit, Jozefe ljuveni

188

kad bude ti ljubit moj obraz rumeni. Nemoj se tediti, pokli ti mogu bit. Zato pak eliti moj obraz poljubit, a nee t' biti mo sa mnom se sastati, ter se e dan i no o eljah skonati. Tiem ti se ja moju jak viernomu sluzi, in' da se ne boju u ljuvenoj tuzi; in' da sad idenu, Jozefe dragi moj, svu elju ljuvenu i ljuven nepokoj, er se u rastati s duicom neboga, ako se sastati ne budem s tobom ja. Zatoj se spomeni, zato se sad spravi. Pored tri starozavjetne dramatizacije napisao je Vetranovi jo i jedno Prikazanje od poroda Jezusova koje je izvoeno u franjevakom samostanu 1537. U toj se pobonoj drami u eklokoj formi iz oita pastira prikazuju dogaaji nakon vijesti da se u Betlehemu porodio Jezus. Djelo je na sceni izvela plemika druina koja u svojoj izvedbi nije mogla ne istaknuti latentni humorizam drame koji pomae autoru da razvije dvije paralelne radnje, od kojih ona s tek roenim Jezusom kristijanizira drugu i mitoloku u kojoj sudjeluju pastiri i Sibila. I u toj Vetranovievoj drami susreu se dvije mitologije i dva dramska diskursa, od kojih teokritovski i vergilijanski daje formu ekloge, pastirskoga darivanja i natjecanja, a onaj drugi, novozavjetni, kristijanizira izgovoreno. Nakon eklokog pastirskog uvoda, koji u drami funkcionira kao svojevrsni prolog, stvara Vetranovi neku vrstu ive slike s jaslicama u sreditu. U toj drami, koja na sceni istodobno dramatizira dvije udaljene mitologije i dva odvojena svijeta, uvodi pisac prvi put u neku hrvatsku dramu i prozni diskurs uz koji su vezani i komini dogaaji s pastirima i njihovi nespretni pokuaji da publiku obavijeste o objavljenom. eprtljavih pastira poznaju i druge Vetranovieve drame, samo to je u Prikazanju od poroda Jezusova njihova uznemirenost finije scenski motivirana i dovedena u suodnos s jaslicama, koje su dramatizacijsko arite te skladne puke drame. Posvema je drukije bilo Vetranovievo Prikazanje od uskrsnutja Isukrstova, koje je u verziji to se pripisuje Vetranoviu tek jedna od redakcija popularne drame koja je kruila onovremenom Dalmacijom i u nizu prijepisa irila omiljeni prizor o Isusovoj disputi s avlom pred vratima limba. Nije poznato kada je to djelo nastalo, ali se usporedbom razliitih verzija moe pretpostaviti da je djelo postojalo i prije nego to ga je Vetranovi valjda prepisao i dopunio, dodajui mu ak i prizor sa svetim Vlahom, kojega Isus izvodi na svjetlost i s kojim razmjenjuje nekoliko pohvalnih stihova o Dubrovniku. "Piligrin" Nita u hrvatskoj knjievnosti starijih razdoblja ne slii na Vetranoviev spjev Piligrin. Sa svojih vie od etiri tisue stihova i sa sedamnaest uvodnih pjesama doima se on kao nedovreni pustinjaki stan. ak ni srednjovjekovne, doista razbaruene i anrovski nejasne, peregrinacije ne mogu ponuditi analogija tom epskom djelu, u kojem se opjevava neko obrnuto hodoae, koje bi se najprije trebalo shvatiti kao piev testamentarni pokuaj da proita tajni alfabet svijeta. Sve tee u tom epu, pa tako ak i glavni lik ve na poetku gubi tjelesno oblije; bez ikakva vanjskog povoda izraste mu grba na leima, dobije magaree ui, ima oi poput sove, a zube kao vepar. Taj u poetku greni pa zato i nakazni hodoasnik luta epom manje ili vie bez cilja i prolazi posvema nedefiniranim i poneto pastoraliziranim prostorima, traei mjesto na kojemu bi mogao biti blaen. Na svom putu srest e i vilu tirenu, koja je meu stanovnicima fantazmagorinoga krajolika osoba s najvie vrstih referenci na knjievnost Vetranovieva vremena. Ostale znakove i simbole toga grotesknog svijeta, u kojemu se sa zaprepaujuom lakoom mijeaju prostori pakla i raja, teko je dovesti u vezu s prethodnim ili suvremenim knjievnim svjetovima. Ideje i slike Piligrina posvema su izolirane i nemaju nikakvih uporita oko kojih bi uspostavile neku vru asocijativnu vezu. U Vetranovievu Piligrinu nema niega to bi izgovorene i sloene rijei uputilo u smjeru stvari to ih imenuju i ideja to ih nose. Ni jedan od znaenjskih dodira nema u tom epu trajnost. Svi znakovi Piligrinove nakaznosti, na koje se stalno upozorava, sve slike medvjeda koji prodiru mrave i mravi koji napadaju medvjede, sve preobrazbe vrana u papagaje, vila u zmajeve, zubi u crve, sve one grozne muhe to grizu tovare i sve krezube starice iz ovoga epa, ocjedine su svijeta u kojemu nije vie bilo nikakve unutranje energije, a ni volje da se raspadnuto i razdvojeno povee. Piligrin je po svemu antipod Marulievoj Juditi, u kojoj se sve to je ulo u

189

piev stih rimovalo i povezivalo sa svim drugim sadrajnim i formalnim detaljima. U Piligrinu sve slike i sva znaenja koja uu u dvostrukorimovane dvanaesterce istoga asa iz njih i iscure. Iz Piligrina sve to ue kao graa bjei van, a u Juditi sve to ue ostaje u njoj zauvijek. Judita je najbolji ep hrvatske renesanse, a Piligrin nije najgori ep te iste epohe nego je najradikalniji pokus hrvatskoga knjievnog manirizma. Kod iz kojega se Piligrin mora itati jest groteska, a piev postupak s rijeima zapravo je postupak jezinoga delirija i ekscesa, vrlo srodan nekim knjievnim radnjama Vetranovieva talijanskog suvremenika benediktinca Teofila Folenga, koji je stvarao i izmiljao nove znakove i novu ikonografiju u knjievnosti ranoga manirizma. I Folengo i Vetranovi u Piligrinu pisci su koji se knjievnost trude osloboditi doslovnih znaenja, pa su njihovi tekstovi postali nizovi nepovezanih rijei, slika i zvukova. Vetranoviev Piligrin nije nedovreno djelo nego se njegovu teksturu i nije moglo zavriti. On je zbirka privatnih simbola i privatnih slika, on je ep jedino zato to bi to mogao biti duinom, a on je peregrinacija samo zato to mu naslovni lik prolazi kroz razliite krajolike i to navodno trai smirenje. Piligrin je knjievno djelo u kojemu su rijei i njihovi zvukovi jedino gramatiki uvjerljivi, dok je sve drugo to se na njih odnosi tek delirij pieve svjesne nemoi sa smislom. Paradoks Piligrina u tomu je to njegove rijei, premda nisu u stanju postii bilo kakvu komunikativnost, ipak uspijevaju objaviti knjievnu novost koja se odnosila na privatnost i na njezin sve vei udio. Najava privatnosti u knjievnosti znak je za radikalnu nemo rijei koju su njezini zagovaratelji doivljavali kao mo i prakticirali u kriznim vremenima. I Piligrin poput Judite ima veze s morem jer je i on pjesniku bio plav, ali dok su se oko kobilice Juditine plavce uvrstili mnogi hrvatski smislovi, oko Piligrinove se plavce nije htjelo uvrstiti nita jer ona je bila laa od vode koja se tako poudno topila po moru rijei kojima je ve ostarjeli pjesnik zapamtio samo zvukove, a zaboravio znaenja. U Piligrinu pisac je odustao od knjievnosti tako to se utopio u beskonanosti njemu toliko bliskoga mora, o emu je i pjevao na poetku Moje plavce: Vrime jur prihodi, da s Bojom ljubavi ivot moj pribrodi puinu u plavi, u krmu vjetra uh dokli mi sad pri, jeda moj trudan duh svu elju izvri, ter vjetric tihi taj i plavcu i mene u porat na on kraj blaeni priene, na zdravje da sada tamo se priplavim, minutieh svieh jada jeda se izbavim... A toj zna ivi bog, svakoja ki vlada, kolik trud ja nebog podnesoh do sada, elei plav moju s velikom ljuvezni nakrcat u goju, pojui u pjesni. Nu misal priljuta hini me i vara, za ne imam peduta, ni dobrieh mrnara, ter sidro salpati ne mogu vajmeh sam, ni jedra gindati aliti da kalam, ne imam timuniera, timunom da vlada, ni vjeta naukiera, da u nain plav sklada. Jo nie mo imati penisa, moj Boe, da trudnu tivati plavcu mi pomoe, da se plav ispravlja naredno stojei neka se ne valja, puinu brodei. I Mavro je Vetranovi na kraju ivotnoga puta poput Marka Marulia kalao jedra, s tom razlikom to Dubrovanin nije nikada vjerovao u putove to bi ih prije provjerili drugi. On je vjerovao samo u svoje putove, i vjerovao je svojim pogrekama i zabludama jer je u njima bio najjai. Tek onda kada bi mu skrili arbule probudila bi se energija njegove upornosti i knjievne tvrdoglavosti, uz pomo kojih je upravo na rubovima postojanja znao proitati skrivena znaenja i svijeta i svoga vremena. Bio je pjesnik stvarnosti i zbog toga je bio pjesnik osobne boli i svjetske nesree, pisac nekih od najangairanijih hrvatskih pjesama onoga vremena koje se zovu Pjesanca Latinom, Orlaa rianka, Pjesanca gospodi krstjanskoj, Pjesanca slavi carevoj, Tuba grada Budima... Umro je u dubokoj starosti 1576, ne objavivi za ivota ni retka. Benediktinska braa su mu u samostanu ispod portreta postavila kieni natpis. Danas vie na Svetom Jakovu nema ni toga natpisa ni pjesnikove slike. Dodue, ostala je tajna oko datuma pjesnikove smrti. Nekoliko

190

desetljea nakon to je dum Mavar umro, neki benediktinac njegova imena krstio je na Mljetu dijete. Premda u dokumentima nije poznato da bi u isto vrijeme na tom mjestu ivio neki sveenik s pjesnikovim imenom, ipak je teko povjerovati da bi pjesnik poelio svoj ivot proivjeti jo jedanput. Hvarske kamene poeme Kada je 1553. mletaki sindik Giustiniani pisao svoj izvjetaj o Hvaru, imao je taj otok neto manje od osam tisua stanovnika, to u usporedbi s drugim gradskim sredinama Dalmacije, a tu bijae rije o cijelom otoku i o dva njegova vea naselja, Hvaru i Starom Gradu, svjedoi da je tu bila jedna od najvanijih hrvatskih aglomeracija onoga vremena. Ekonomski i urbanistiki razvoj Hvara bio je najintenzivniji na prijelazu iz 15. u 16. stoljee i usko je povezan s vanou morskoga puta iz Venecije kroz Otrant prema Levantu, i to u sloenim okolnostima nakon pada Carigrada i u vrijeme poveane vojnopomorske napetosti na istoku. Hvar je, kako e tono kazati Hanibal Luci, usporeujui ga sa Splitom, bio "mornarom na putu", dok je Split, kako zajedljivo rimuje pjesnik, ostao pritom u kutu. Biti u to vrijeme usred morskog puta tada najvee flote podrazumijevalo je brojna useljenja iz Italije, Dalmacije i zalea te veliku poslovnu i etniku propusnost grada. Broj obrtnika na Hvaru tijekom 16. stoljea i njihovo raznoliko podrijetlo jasno pokazuju ivost hvarske luke, u kojoj je oduvijek bila razvijena brodogradnja. Uz starigradski ager bila je brodogradnja glavno uporite otonoga gospodarstva. U gradu Hvaru, oko mletakog Arsenala, koji se tijekom desetljea usavravao i razvijao, postojao je ak i zametak dravne javne privrede, to je u grad unosilo svjei novac ali jo vie podupiralo i proturjenosti meu drutvenim skupinama. Nigdje kao na Hvaru nisu knjievnici renesansne generacije poeljeli da pored knjievnih djela sagrade jo i palae koje bi na svoj nain bile posvema komplementarne njihovim pjesnikim opusima. Arhitektonske intervencije hvarskih knjievnika u zaviajni krajolik njihov su osobni iskaz nita manje natopljen ukusom i mentalitetom vremena i stalea od njihovih knjievnih djela. Dvije hvarske pjesnike kue, ona starigradska Petra Hektorovia i hvarska Hanibala Lucia, kamene su poeme i umjetnine u punom smislu rijei. Suburbani Luciev ljetnikovac, koji svojim malenim dimenzijama podsjea na renesansni madrigal, visoka je jednosobna prizemnica s podrumom i terasom koja dominira nad ograenim perivojem. Pjesnik je ljetnikovac sagradio iskljuivo za svoj dnevni boravak jer to nije bio prostor u kojemu bi gospodar za vrijeme poljskih radova nadgledao teake. Bila je to oaza za meditaciju i izoliranost od vreve grada, prostor otiuma, ljepote i ljubavi, mjesto kontemplacije. Luciev ljetnikovac, koji je od hvarske rive i od pjesnikova gradskog stana bio udaljen jedva desetak minuta hoda svojevrstan je knjievni studio, mudro sagraen pod osojem u trajnoj popodnevnoj hladovini. Posve je drukiji Tvrdalj Petra Hektorovia, utvreno zdanje sagraeno u Starom Gradu na sjevernoj strani otoka, ondje gdje su ak i crkve zbog turske opasnosti gradili kao tvrave. Hektoroviev Tvrdalj kao da je kamena molitva suprotiva Turkom kojoj su akrostih latinski kameni natpisi oko ribnjaka. Za ono vrijeme golemu kuu sagradio je pjesnik na samoj morskoj obali, otvorivi irom njezina vrata putnicima, siromasima i bjeguncima pred turskim i gusarskim nasiljima. Rustikalna Hektorovieva gradnja opskrbljena je mnogim porukama koje nisu bile samo izravno uklesane u kamene zidove ribnjaka nego su na sofisticiran nain upisane i u vertikalnu liniju koja od ribnjaka na dnu do golubarnika na vrhu vodi tu kuu kroz pravu vertikalu kranskih simbola, od kristolikih riba do golubova to su poput Duha Svetoga prhali iz rupa pod krovom. Hektorovieva utvrda sagraena je da bude kontrast mirnom i dubokom starigradskom zaljevu. Ona je, kako se u to vrijeme govorilo, bila svojevrsnom fabrikom, dakle najivljim mjestom cijeloga grada. Unutar zidova svoje palae uklesao je pjesnik na latinskom jeziku jednu od najljepih zbirki klasinih citata koja je, ako se urauna stoljetni protok ljudi kroz taj dvorac, postala jednom od najitanijih hrvatskih knjiga. Nitko tko je ikada uao i tko e ikada ui u Hektoroviev ljetnikovac ne moe ne proitati brojne kamene natpise o posljednjim stvarima, ne moe ne zapaziti koliko je esto gospodar zdanja mislio na smrt, kao to ne moe previdjeti duhovitost vlasnikovu kada nad zahodom podsjeti posjetitelja da se na tom mjestu osvrne iza sebe i da nad svojim izmetom dobro razmisli kako ima vrlo malo razloga zbog kojih bi se trebao gorditi. Vjebanje Apokalipse Od 1510. pa sve do 1514. grad Hvar i cijeli otok bili su prizorite estoke puke pobune, a na kraju i krvave plemike odmazde. Ti dogaaji, u kojima su eksplodirale mnoge socijalne i ekonomske proturjenosti, nisu ostali bez odjeka. Mleani su hvarske dogaaje pratili s velikom pozornou, a njihov suvremeni ljetopisac Marino Sanudo, oslukujui vijesti s Hvara, ispisao je cijelu malu knjigu o pobunjenom hvarskom kondotijeru Matiji Ivaniu i o njegovim suborcima. Pobuna hvarskih puana, premda potaknuta bahatim i socijalno posvema retrogradnim i oholim ponaanjem dijela hvarskih plemia, bila je prije svega krik za

191

drutvenom pravdom. Hvarska pobuna bila je krvavi savjet Mleanima da promijene svoje ponaanje u novosteenim dalmatinskim kolonijama, a bila je to i tipina renesansna obrana dostojanstva osobe u krajoliku zaviaja. Po svemu tome ona je urasla u knjievnost svoje sredine ak i onda kada su je njezini suvremenici namjerno preuivali. Dio uzroka krvavih hvarskih dogaaja ne treba traiti ni odve daleko ni preve duboko jer su se oni zaeli u temperamentu lokalnoga stanovnitva, a naroito u oholosti domaih plemia, to je odlino uoio Talijan Giustiniani, koji je podrugljivo i svisoka, ali ne i netono, napomenuo da "u itavoj Dalmaciji cvate jaka oholost i napuhanost plemia, smjetena sred neznanja i siromatva." Prejednostavno bi ipak bilo povjerovati da je hvarska buna tek preuranjeni obraun novoobogaenih gradskih slojeva s onima koji su posjedovali lokalnu vlast i koji nisu bili sposobni shvatiti kontekst svoga vremena. Jer vie od toga hvarski su dogaaji bili dio apokaliptinih i radikalnih pokreta koji su se u prvim godinama 16. stoljea poput poara irili Sredozemljem, a koji su pored sve svoje socijalne zasnovanosti bili idealnom pozornicom pukih vjerovanja i halucinacija, pokajnikih krikova i krvavih ritualnih zloinstava, koja se nisu sluajno zbivala upravo u vrijeme karnevala. Bilo je u tim ranorenesansnim mediteranskim eksplozijama mnogo vie od oitih socijalnih uzroka, bilo je u njima neke metafizike uzbuenosti to je pokretala gradske mase da trae batinsku pravdu, i to ne samo od knezova nego i od samog Boga. U tim literariziranim opisima uvalo se i zrnce povijesne istine, koju je mletaki kroniar Sanudo traio u politikim i socijalnim okolnostima, a domaa tradicija prepoznavala u mranim i udesnim dogaajima s prokrvavljenim kriem. U usmenoj pukoj tradiciji prikazivali su se ti dogaaji u slikama kojima je dominirala mistika krvi, pria o preobraenim grenicima, o javnim pokorama i poganskim procesijama. Pisac jedne hvarske na talijanskom jeziku napisane suvremene kronike povezuje te dogaaje s maloljetnom keri urotnika Bevilaque koja je prva ugledala krv na kriu. Zbivanja postaju jo dramatinija kada se u njih ukljui pokajanje popa urotnika Matije Lukania, koji je, vidjevi udo kria, posvema izgubio razum. Urotnike zakletve nad kriem, zemlja koja se trese i zvonici koji se rue, djevica koja prva ugleda krv na kriu, mase koje u procesiji nose krvavi kri i koje se biuju, smrt pokajnika na morskoj obali te najava jo krvavijih dogaaja bila su opa mjesta onodobnih apokaliptinih kronika. Sve to sadraj je suvremene hvarske kronike u kojoj se vatrenom pobonou opisivalo kako svijetom teku rijeke boanske krvi: "Bio je Dan sv. Doroteje, 6. veljae godine Kristove 1510, oko devetnaestog sata, dan misteriozan, tjeskoban i mraan, bila je srijeda, dan koji je stranom i neobinom kiom prijetio potpunim razaranjem. Mlada graanka, ki Tome, bila je prva koja je to zapazila upravo u asu kad je htjela oistiti i obrisati prainu i skinuti sa zida raspelo. Ostala je preneraena kada je ugledala krv na svom dlanu. Ona metnu raspelo na plahtu koju je upravo bila oprala i izglaala. Zatim ga ponovno podigne viui i dozivajui majku i starog djeda jer je opazila da je plahta okrvavljena. Zbog toga svi su bili smeteni, a osobito stari admiral. Zbog mraka pri svjetlu svjetiljke i zapaljene baklje ispitivali su da li je to krv ili je moda rije o otapanju boje drva, jer je to bilo staro raspelo i poneto zadimljeno. Kada se pojavio prijatelj sveenik Lukani, koji je odmah bio pozvan da doe, ostadoe svi iznenaeni i zapanjeni. On je ipak bio sumnjiav, mislei da su mu to lukavo podmetnuli, zato metne raspelo pod halju pokrivi ga rupiem. Raspelo je bilo neto pocrnjelo od dima, jo dok je visjelo na spomenutom zidu. Sa sobom je poveo i one iz obitelji Bevilaqua u svoju kuu, gdje je dao pozvati zbog navedenog razloga metra Stjepana Vitaljia, slikara koji kao vjetak u svom zvanju nakon pomnjiva ispitivanja posvjedoi da je zaista rije o krvi. Saznavi to, spomenuti kanonik Lukani odnese ga odmah u katedralu sv. Stjepana uz pratnju mnotva koje se na tu vijest bilo sakupilo. U nedjelju koja je neposredno slijedila, tj. 10. reenoga mjeseca ponovljena je sveana procesija s raspelom pod baldakinom. Tom je prilikom nagrnulo mnotvo naroda ne samo iz grada ve iz cijelog otoka. Sve je to izmamilo suze stanovnika i potaknulo ih na pokorne ine. U znak pokore nosili su konope i ome oko vrata. Za veliko mnotvo koje nije moglo stati u crkvu sluila se misa na trgu gdje se dala obavijest o udu. Kanonik Lukani, priznavajui otvoreno da je on zaetnik svega zla, propovijedao je puku, zaklinjui ga da ostavi plemstvo u njegovu poloaju i govorei da e svaka nesrea zavriti s njegovim ivotom. Ovih burnih dana odlazio je do crkve sv. Anuncijate i ostajui tamo iznad vrata vie sati bievao se i upao sebi bradu pred narodom koji se sakupio na ulici. Kome nije bilo to mogue, promatrao je to s balkona i krovova kua. Svi su iskazivali ine kajanja. Budui da taj kanonik nije nita jeo sve vrijeme, poludio je i umro 16. dana mjeseca veljae, u subotu. Osim toga tih se dana moglo vidjeti kako ljudi ine pokoru u kui, na ulici, na brdima i ak na trgu, kajui se javno. ak su se i djeca gola i bosa bievala i bjeala sve do brda sv. Nikole viui i zazivajui milosre Boje, bojei se da bi udo moglo biti predznak drugoga velikog krvoprolia." Lukanieva je povijest samo dio onovremene, kultom krvi proete literature. Talijanski Lukaniev vrnjak, Francesco da Montepulciano, apokaliptiki 1513. najavljuje: "Bit e krv svagdje. Krv e tei ulicama, tei e rijekama, bit e je puna jezera, svugdje bit e poplava krvi. Glave e plutati rijekama krvi, sve e plutati u krvi i dva milijuna avala izii e iz podzemlja i u tih nekoliko godina bit e na svijetu vie

192

avala nego to ih je bilo u posljednjih pet tisua godina". To je bila emocija koja je poput poara kruila onodobnom Europom i kojoj je idilini hvarski krajolik ponudio idealnu pozornicu. U toj emociji tinjao je ar Savonarolinih upozorenja koji se nije ugasio niti na njegovoj lomai. Ali to je u knjievnom tekstu bilo tek simbolino naznaeno, u stvarnosti bi provedeno na jo drastiniji nain. Kada su mletake trupe etiri godine nakon Lukanieve smrti uguile pobunu Matije Ivania i kada su pohvatale stvarne, a ne vie literarne kolovoe ustanka, tada je doista Hvarom tekla krv, a na lantinama pobjedikih galija klatila su se mnoga mutilirana pobunjenika tjelesa. Bio je taj prizor mletake osvete slika koja se duboko urezala u svijest svih Hvarana onoga vremena. S njome su odrasli i u zrelost uli najbolji hvarski knjievnici onoga doba, i Petar Hektorovi i Hanibal Luci i Mika Pelegrinovi, a istog je prizora, premda ga iz razumljivih razloga nije spomenuo bio itekako svjestan Vinko Pribojevi kad je samo jedno desetljee nakon ustanka govorom budio samosvijest svojim hvarskim sluateljima, spominjui im i sve vanije hvarske pisce, premda do 1525, kada je drao uveni govor o veliini Slavena, njihova najbolja djela jo i nisu bila napisana. Hanibal Luci i tradicija Hanibal Luci rodio se 1485. na Hvaru i do 1516, kada se spominje kao judex Phariae, nema o njegovu kolovanju ili njegovim inozemnim boravcima nikakvih podataka. Vjerojatno se obrazovao u koli kod hvarskih dominikanaca, ali je via znanja jamano stekao u Italiji, o emu svjedoi njegova odvjetnika praksa kao i rafinirani ukus te poznavanje suvremene talijanske knjievnosti. Prvi spomen Lucieva pjesnitva ispisao je Marko Maruli u kraoj latinskoj pjesmi Febu u kojoj iznosi nekoliko maglovitih podataka o pjesniku za kojega kae da je imao "plavi pram", da je bio prelijepe vanjtine, a spominje kako je imao duh obdaren svim darovima te da je skladati pjesme poeo jo kao djeak. Maruli koji te stihove pie oko 1520. eli da Hanibalu Luciu Feb podari stih koji e biti "nedostian cilj mladima, starima svim". O prethodnoj poeziji na hrvatskom jeziku Luci je spoznaje stjecao i u Marulievom splitskom krugu, ali je bio jo paljiviji italac Dore Dria i Sigismunda Menetia, to se vidi iz brojnih posuenih i dalje razvijanih njihovih stihova i slika. Premda je naukovao u dubrovakoj pjesnikoj koli, njega u Dubrovniku, ini se, nisu poznavali. Nitko Lucia u Dubrovniku ni u njegovo vrijeme, a ni poslije, nije spominjao. To je tim udnije ako se zna da je upravo Hanibal Luci bio pjesnik koji je Dubrovniku, njegovoj slobodi i njegovim pjesnicima posvetio stotine stihova. Pa dok su Vetranovi i Naljekovi drugovali s Hvaraninom Hektoroviem, a Dubrovanin Dri s Pelegrinoviem, Lucia, njegovu Robinju i njegove pjesme ni jednom rijeju nikada nije spomenuo ni jedan Dubrovanin, premda im je on uputio zanosnu i dugu himnu U pohvalu grada Dubrovnika, u kojoj su i ovi stihovi: Dubrovnie, asti naega jezika, Ka cvate i cvasti vazda e dovika... Pravda je temelj tvoj, razum je tva pia, Tve stanje u pokoj poiva njih cia. Slobodan i vian njima si, dobro znaj, I od svih razlian koji su tebe kraj. Luciev odnos prema Dubrovanima bio je vieznaan i ne bi ga bilo ispravno olako podvesti pod jo jedno oitovanje patriotizma i opehrvatskih renesansnih uzajamnosti. Premda se divio Dubrovniku, premda je svoj ushit iskazivao otvoreno i esto, nije zbog toga jo mogue zakljuiti kako je pjesnik venecijansku nazonost u svom duhovnom i drutvenom krajoliku osjeao kao neki straan teret. Luci o takvu osjeaju nije sam ostavio nikakvih pisanih tragova ak ni onda kada je pjevao o dubrovakoj autonomiji, a ni onda kada je razmiljao u kategorijama zajednikoga hrvatskog jezika i, onoga to je bio hrvatski kulturni nacionalizam. Hanibalu Luciu se dosegnuti stupanj nacionalnog integriteta u Dalmaciji, Dubrovniku i u prostorima koje je nadzirala dualna ugarska kruna inio posvema zadovoljavajuim. Ono to se njemu inilo da je nesavladiv problem i u vezi s ime je donosio politike ocjene bila je turska nazonost na granicama hrvatskih zemalja. Lucia je u Dubrovniku najvie zadivila politika doktrina uz pomo koje se pacificiralo Turke na granici, a istovremeno sauvalo sve okolnosti za autonomni drutveni razvoj te osiguralo prostor duhovnim slobodama u vlastitom jeziku i kulturnom krugu. Kao to nije imao nita protiv prijetvorne mletake istone politike, nije se Hanibal Luci protivio ni nainu na koji se ostvarivao dubrovaki dravnopravni status quo. Luci je u tom smislu bio tovatelj Dubrovnika, ali on u njega jo nije investirao onu integrativnu ulogu koja je bila primjerenija kasnijim posttridentskim vremenima. Hanibal

193

Luci bio je politiki pragmatik koji je predosjeao jo veu budui vanost Dubrovnika. Njegov se pragmatizam ne vidi samo iz stila njegova svakodnevnog ivota ili iz reenice prema kojoj su hvarski buntovnici bili oni koji "dil razbora ne imaju", nego se taj pragmatizam raspoznaje i iz zbirice talijanskih soneta to ih je pjesnik posvetio mletakim knezovima i monicima s kojima se na Hvaru sretao, a koji su se zvali Diedo, Bembo, Malipietro, Mulla i Bondomer. Toj arolikoj skupini kolonijalnih upravitelja divio se Luci, vjebajui u tim sonetima jedan od onih oblika koji u svom hrvatskom opusu nikada nije primijenio. Uz to pokazao je u tim pjesmama da barem u svakodnevnom ophoenju s vlau nije ni po emu bio razliit od slinih pjesnikih ulizivanja mletakoj birokraciji to su ih lakim stihom na latinskom i talijanskom ispisivali Kotoranin Paskali, ibenanin igori ili Splianin Boievi. Vei dio Lucievih knjievnih djela na hrvatskom jeziku nastao je ve u pjesnikovoj mladosti, dakle na poetku 16. stoljea, o emu neto govori i sam pjesnik kad 1519. u proznoj posveti Jeronimu Martiniu spominje "nikolika moja davnjena od pisni naega jezika skladanja", na koja da je gotovo posvema zaboravio, ali meu kojima se "namirio" na neku bludnu knjigu: "... koju izvarsni pisnivac Ovidij mnogo hitro od strane Parieve izmisli, kako prem onada Eleni poslanu kadano ju od mua himbeno odmamivi odvede, koju ja istu knjigu z latinske odie svuki, u nau harvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal i nikako mi se ne uini da je sasvim pogarjenja dostojna (morebiti zatoj) to u njoj nitore moga ne bie nego sama taj priobuka; a tono samo sobom jest lipo, u to ho' da obue grubo sasvim biti ne more. S drugu stranu kakono ista taj Elena bila jest (ako je pismom virovati) izvarsno lipa i uljudna dali bludna i nepotena, takova mi se uzamni da je i taj knjiga u mnogo lipo sloenih besidah grube nauke ka uzdari. Toga se cia u sebi razbijah hou li ju dati nadvor ali sasvima potuiti. Razmislih dopokom da ne inako svakoj eni ka hoe da potenje svoje ubrani nego kako i onomu ki hoe grad sagraditi, potribno jest znati sve pute i naine kojimi bi mogli neprijatelji podarvati ga za neka umi sve tej pute i naine zapriiti." Hanibal se Luci prevodei Ovidija predstavlja kao vjet pisac lagana stiha, posvema oprean Hektoroviu, koji je, barem koliko se moe kazati na osnovi sauvanih stihova i prijevoda, imao u mladosti muke s glatkoom stiha i koji nije poput Lucia znao dvanaestercima podati lakou kakva je do tada bila poznata samo u krugu najranijih dubrovakih petrarkista. U epistoli Pari Eleni ini se da su Hanibala Lucia ponajvie privukli oni dijelovi u kojima Paris s mujakom zaviu promatra Helenu i njezina mua, vizualizirajui pri tome njihovo parenje, usporeujui na Maruliev nain uspaljena mujaka s hlapom, a obljubu s obrokom: Po svu nocu dragu (ajme, toj me kolje) Tii te on nagu na sve svoje volje, A ja jedva tada mogu te viditi Za tarpezon kada budemo siditi. Ajme, mnoga vidim u to vrime totu Ka ine da sidim u smartnom ja potu I ka mi daju uzrok u mukah da stojim, Zgodal se taj obrok protivnikom mojim! Koliko godi krat on hlap, u me oi Vidim, na bili vrat da t' ruku potoi, Tolikrat se kaju, jer tako po vas vik Ne bih rad u raju da budu stanovnik. Pucam ter zavidim, smarca mi omili, Suknjom kada vidim svojom da te krili. A kad lice tvoje celiva, tad hitim Da pri oi moje peharom zaitim. Kad li malo krue ophitiv te stisne, Koliko s varh kue na vrat da me tisne, Jer mi se jid niki i emer prem spusti Ki ini kus gorki da reste srid usti. Luci i vile

194

O Lucievim radikalnim i poneto mizoginijskim pogledima te posebno o njegovu odnosu prema eninoj tjelesnoj istoi i djevianstvu rasuto je neto podataka ne samo u ovom prijevodu iz Ovidijevih Heroida nego je takvih mjesta jo vie u drami Robinja, u kojoj energija dramatizacije upravo proizlazi iz posesivne mujake zavisti. O pjesnikovu odnosu prema enama posvema drukiju sliku daje kanconijer u kojemu ne da nema ni traga mizoginiji nego se ondje Luci prikazuje kao njeni, katkada feminizirani "ljubovnik". Meu Lucievim su se poslanicama sauvale i dvije pjesme posveene Milici Koriolanovi Cippico, jednoj od rijetkih ena onoga vremena za koju s pouzdanjem znamo da je pisala stihove, ali i da je, ini se, ljubovala s pjesnikom. Luci nije bio toliko marljiv i obziran te bi potomstvu sauvao njezinih stihova. U poslanicama Milici od kojih je prva tek predugi opis vilinih vrlina i vjetina, dok je druga kraa i vrlo izravna pjesma o ljubavnim osjeajima, prvi put u starijoj hrvatskoj knjievnosti ena o kojoj se u pjesmi pjeva nije bila tek neka apokrifna i akrostihna Kata, Mara ili Pavica, nego je ona stvarna trogirska plemkinja iz slavne kue Koriolana Cippica koje je zapalila u pjesniku oganj, tako da uspaljenika sad jo jedino moe spasiti to "sam sebe polivam jeda si ku imam od tebe elju mi ugasi". S Milicom Koriolanovi, umnom enom i veziljom iz Trogira, ulaze u hrvatsku renesansu ene, dodue vie kao iznimka nego pravilo, pa se poznavajui ovu enu lako moe postaviti i cinino pitanje koje glasi: Jesu li ene uope imale renesansu? Milicu Koriolanovi od posvema emancipiranih mlaih pjesnikinja iz Dubrovnika Cvijete Zuzori i Mare Gunduli i nije dijelio veliki vremenski, a ni mentalitetni jaz. Nakon Milice Koriolanovi ene i u hrvatskoj knjievnosti prestaju biti tek predmet opjevavanja ili glas posuen lirici, prestaju biti samo predmet mukarake zavisti i potajna razgovora, erotike i rasplodne igrake. One odsad sudjeluju u ivotu grada i u njegovoj kulturi kao ravnopravne sudionice, ene postaju posrednici znanja a tiskane knjige intenziviraju njihov doticaj s informacijama. Tiskane knjige sve su manje iskljuivo vlasnitvo samostana, a sve ee postaju dio kune opreme, neto poput posua i ukrasa to pripada i enama, njima ak i vie nego drugim ukuanima. Uz to ene sve vie uzimaju za se i novi prostor u javnom ivotu jer one nerijetko postaju i nositelji trgovakih poslova. Nije malo udovica to su u tadanjoj Dalmaciji ili Dubrovniku vodile najsloenije poslovne transakcije. U Lucievoj pjesnikoj korespondenciji najvei dio pisama odlazio je na splitske adrese, to pored njegovih dubrovakih politikih preferencija ukazuje i na pjesnikovu bliskost s pjesnicima Marulieva kruga. U dvije hrvatske knjievne emisije, u splitskoj i dubrovakoj, bile su zaroene sve batinske Lucieve rezerve, kojima treba svakako dodati i vrlo precizan osjeaj za jezinu batinu glagoljatva koji je vidljiv u estim asimilacijama staroslavenskih iskustava, i to napose u Robinji. Luci je bio pisac koji nije trebao cijele knjinice da bi asimilirao prethodnike. Bio je rijetko pozoran itatelj, ovjek sposoban povezati najraznorodnije poticaje koji su u njemu nalazili savren katalizator. to se, pak, tie pjesnikovih inozemnih inspiracija, one su u malom i probranom kanconijeru bile uzete uglavnom iz libara Venecijanca Pietra Bemba, slavna pjesnika i nestana kardinala. Hanibal Luci jedan je od najvjernijih europskih sljedbenika Bembova reformiranog petrarkizma, on je dobro prouio ne samo Talijanovu liriku nego, kako se ini, i njegov traktat Asolani u kojemu se kritizirajui prethodni kontaminacijski petrarkizam iznose platonistiki pogledi na ljubav, na njezinu narav i ulogu, na stupnjeve njezina dosezanja, na ljubav kao muku, kao bol, kao slatku smrt, ali i na ljubav koja je milost, koja je posljednji tjelesni ali i duhovni put k Bogu. Ono o emu govori Bembo bilo je ve poznato Cariteu i Serafinu, Menetiu i Driu, ali je ono u njih bilo tek jedna od lirskih komponenti i zacijelo ne najvanija. Bembova intervencija u petrarkizam Quattrocenta radikalno je platonistika i klasicistika, ona je zagovarala kristijanizaciju ljubavne elje, koja se u poeziji stala prikazivati kao usklaen odnos elje duha i elje tijela, kao ljubav tjelesne ljepote, ali i umnosti, to Luci gotovo programski razrauje u ovoj maloj cjelini: Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose I oi, gospoje, ke sarca zanose I dike jo ine tvojega obraza Gdi narav naine sve lipe ukaza, Ne mogoh ne rei i sudit u sebi Da je dar najvei lipota u tebi. Nu kada procinih tvoj razum pak i ud, Tuj misal prominih, gospoje, i taj sud. I, evo, ne vim re, oda dva taj dobra: Ali si lipa ve, al umna i dobra?

195

O ljepoti, dakako, u Lucievu se kanconijeru i ne raspravlja. Bez nje, zna pjesnik, nema ljubavnog zanosa, ona je preduvjet uzdizanju k boanskoj ljubavi i spoznaji. Pietro Bembo bio je u svoje vrijeme upravo u ime ljepote glasovit pjesnik i estok purifikator dotadanjih petrarkistikih kontaminacija. Bio je on i pisac temeljne knjige o vanosti pisanja na narodnom jeziku, koja je rado itana meu piscima Lucieva doba i koja im je davala jo vie poticaja da ustraju u pjevanju na hrvatskom jeziku. Pietro Bembo bio je Venecijanac, pa mu je bliskost opega talijanskog jezika bila neto samo po sebi razumljivo, to u sebi ne mora ukljuivati poziv na politike i geostrateke promjene. U istom je smislu uporabu hrvatskoga jezika u okruenju mletake Dalmacije doivljavao svaki hrvatski pjesnik onoga doba. Bembov je akademski petrarkizam naao u Hanibalu Luciu iskrena sljedbenika koji se ipak nije elio odrei dubrovakih trubadurskih prethodnika. U hrvatskoj renesansnoj ljubanoj lirici naime postojala je trajna i kreativna napetost izmeu trubadurske tradicije s jedne strane, koja se osjeala vie domaom, i poticaja iz suvremene talijanske poezije s druge strane, koji su se osjeali kao neto strano i tue. Luciev petrarkizam, premda nadahnut Bembom, zato ne moe vjerno prevesti Petrarkine stihove, a da im ne pridoda iskustva dubrovakih prethodnika, to je vie nego oigledno u pjesmi Vilo ka ima mo: Vilo ka ima mo u pozoru tvomu Prominit meni no na danku bilomu I opet initi danak mi taj bili, Vilo, potamniti da mi smart omili, Nu mi rec' otkuda tvoj pogled medeni Ima toj da uda taj tvori u meni? Jer kada, gospoje, pogleda na mene, Nasmijav tej tvoje jagode rumene: Zimna me ogrije, znojna me ohladi. Naga me odije, gorka me osladi, I nasiti lana, i adna napoji, I utii plana, i trudna pokoji. Kada li sinj oblak sarbe tvoga lipi Vazme mi lica zrak neka me ne kripi, Onada sve slane biju me i krupe I tuge opstrane i jadi opstupe; Onada u ruci pravdi se ja vidim Ka hoe na muci da grihe povidim, Onada svi mai siku me i kose I vojska pak tlai i zviri raznose. Otpusti oblak taj, otmi me tuici, Pokai svitli raj virnomu sluici. Jedan samo pogled moi e naknadit Vas moj trud i svu zled i jade osladit. Luciev mali "ljuveni" kanconijer sastoji se od samo dvadeset dvije pjesme, koje je sam pjesnik probrao iz veeg korpusa, a koje je tek nakon pieve smrti, zajedno s dramom Robinja i prigodnicama, tiskao pjesnikov sin Antun u Veneciji 1556. Luciev kanconijer pripada bez ostatka onom smjeru onovremenoga petrarkizma u kojemu je ieznula specijalizacija dvorskih pjesnika i u kojemu ima jedva vidljivih tragova Serafina i njegovih vrnjaka. Uklonivi iz svoje poezije taj neko nosivi sloj, Luci je stvorio pjesniki dokument u kojemu se vidi jedan od naina na koji se u prvoj polovici 16. stoljea lirikom reagiralo na drutvenu i moralnu krizu. Lucieva reakcija nije ni po emu bila spektakularna, njegovo je petrarkiziranje aristokratsko i ono je podrazumijevalo neukljuivanje lirske teksture u politiku stvarnost te otklanjanje to veeg broja citata iz stvarnosti. Luci pripada onom soju tadanjih pisaca koji ne hrli centralnoj administraciji i njezinim apanaama. Njega nije privlailo sluiti ni Mletke ni Budim, zato je njegova ljubavna poezija glas onoga koji eli komunicirati jedino s bliznicima, plemiima svoga ueg i ireg zaviaja, s ljudima koji su poput njega svojevoljno izabrali izoliranost od stvarnosti. Luci je jedan od onih hrvatskih pjesnika koji su birajui izmeu buke i privatnosti izabrali drugo, stvarajui poeziju koja je pripadala samo njihovim tihim knjievnim republikama. On je bio suvremenik mnogim danas zaboravljenim bembistima iz venecijanskoga kraja koji su, slijedei Bemba poput Bernarda Capella ili Antonija Broccarda, koraali putovima proiene i klasicizirane galantnosti. Kanconijer Hanibala Lucia s obzirom na unutranju

196

koheziju i nije pravi kanconijer. On je iako ga je pisac opremio zavrnom pokajnikom pjesmom, tek pieva antologija iz koje su izbaeni svi porodi od tmine i svi tragovi bluda i vjebe. Luciev kanconijer one su pjesme to su preivjele pievu naknadnu kritinost. U mnogima od stihova to ih je probrao i sauvao za potomstvo Luci nije robovao ni svojim talijanskim, a ni domaim uzorima. U toj maloj probranoj zbirci polo je pjesniku za rukom ono to je od njegovih suvremenika u Italiji uspio samo Lodovico Ariosto, a to je da olaka pjesniki jezik, da unese puku poeziju u njega, i to ne kao citat nego kao organsku sastavnicu. Luci je otvorio prozore u zaguljivoj komori dotadanjega petrarkizma, on je iz najboljih formula europskoga petrarkizma, itajui izvornoga Petrarku, itajui staru rimsku ljubavnu liriku, a slijedei nauk Bembov, iz krhotina raznih iskustava napravio dragulje. Pjevao je tonom neponovljive srdanosti i to je postigao najjednostavnijim izborom rijei i rima. Na sadrajnom je planu u hrvatsku poeziju on unio neobinu ikonografiju enskoga tijela kao geometrijskog lika, to je uza svu konvencionalnost i prepoznatljivost modela pojaalo u toj lirici eninu maginost. Vila izmeu geometrije i aritmetike Jezikom Luci je najdublje prodro u enino tijelo, a taj mu je prodor u tijelo "ljuvenoga" predmeta najdublji u inae najboljoj pjesmi zbirke u Jur nijedna na svit vila u kojoj je ostvario do tada nepoznatu hermetinost hrvatske strofe ingeniozno zatvorivi osmerake stihove i s gornje i s donje strane oktave. U obliku savrenih kvadrata pjesnik je itatelja samo podsjetio da mu je inspiracijski izvor bio u toposu brojive ljepote kojom su se inae mnogo bavile i onovremena numerologija i magija. Luci taj numeriki topos uzima iz izvora koji u njegovo vrijeme ljepotu Grkinje Helene odreuju kao niz od tono trideset lijepih stvari koje poredane jedna do druge uspostavljaju geometrijske odnose. enino tijelo ima u tom konceptu tri crne, tri bijele i tri crvene pojedinosti, zatim tri duga, tri kratka i tri debela dijela te tri njena, tri iroka i tri mala otvora. U takvu geometriziranom opisu niu se u pjesmi detalji koji tvore Lucievu Vilu, a to su njezina koa, zubi, kosa, oi, obrve, usne, obrazi, nokti, kosa, ruke... Luci svoj katalog posvema ispunja prema predloku, ali zaraen Bembovom nevinou, a valjda i zbog srameljivosti domaih itateljica, namjerno isputa crvenilo na grudima i mali crni krug oko pubisa: Jur nijedna na svit vila Lipotom se ve ne slavi, Jer je hvale sve skupila Vila ka mi sarce travi. Ni e biti, ni je bila, Njoj takmena ka se pravi Lipotom se ve ne slavi Jur nijedna na svit vila. Varhu njeje vedra ela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je rados vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Varhu njeje vedra ela. Obarve su tanke i arne Nad arnima nad oima, arne oi kada svarne, lovik tugu premda ima, Tuga mu se sva odvarne Za veselje koje prima. Nad arnima nad oima Obarve su tanke i arne.

197

Kako polje premaliti Lica joj se ruom die, Rua nigdar pri na sviti Toli lipa ne iznie. Mladost e se pomamiti Kojano se za njom stie. Lica joj se ruom die Kako polje premaliti. Pri rumenih njeje usti' Ostao bi kuralj zada, Zubii su drobni, gusti Kako biser ki se sklada, Slatku ricu kad izusti, Bi re mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti'. Blaen tko joj bude garlit Garlo i vrat bil i gladak. Sria ga e prem zagarlit, iviti e ivot sladak, arko sunce nee harlit Da mu pojde na zapadak. Garlo i vrat bil i gladak Blaen tko joj bude garlit. Lipo ti joj ustrepeu Parsi bilji sniga i mlika Tere oi na nje meu Jer ne mogu slatkost veu Umisliti dovik vika. Parsi bilji sniga i mlika Lipo ti joj ustrepeu. Parsti joj su tanci, bili, Obli, duzi, pravni, prosti, Gdi bi zelen venac ili Ali krunu od vridnosti, Koga ne bi prihinili Od lefane da su kosti? Parsti joj su pravni, prosti, Obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj ke su godi Gospodina njoj se prosi, Meju njimi jer kad hodi Toli lipo kip uznosi Bi re tanac da izvodi, Tim se ona ne ponosi. Gospodina njoj se prosi Od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara Ova lipost uzorita, Boe, ki si svim odzgara,

198

in' da bude stanovita, Ne daj vrime da ju shara Do skonanja sega svita. Ova lipost uzorita Grihota bi da se stara. Topos brojive i mjerive ljepote mogao je Hanibal Luci upoznati u mnogim suvremenim izvorima, ali ini se da je u njegovoj vili najvie odjeknuo leksikon Francesca Aluna Fabbrica del Mondo. Ljepota u pjesnika iz Bembove blizine nije neko nejasno unutranje svojstvo nego je ona uvijek i grafiki, gotovo kiparski iskaziva. Pa kao to ljubavna pjesma mora biti graena savrenim rasporedom figura i kao to je moraju oblikovati unutranja simetrija i stilski paralelizmi, jednako tako i enska ljepota i enino tijelo moraju sadravati gotovo skulptorsku i monokromatsku sliku kako bi konani ulazak ljepote u vii stupanj boanskoga prijenosa bio to uvjerljiviji. Samo geometrija, vjerovali su ti pisci, a s njima i Luci, moe podariti ljubavi vjenost, samo simetrija i geometrija tvore punu ljepotu i samo isti oblici mogu biti pravi izvor ljubavi. Hanibal Luci u svojoj skulptorskoj kanconi, koja inae nema naslova pa je poznata po svom prvom stihu, uzimao je rairenih ruku iz jezine stvarnosti svoga vremena, prihvaajui svu ponudu i mnoga iskustva. Ljepota Vile jest u tomu to svako jezino i pojmovno iskustvo u njoj dobiva vrijednost nepromjenjiva geometrijskog lika. U toj pjesmi nita nije prozirno, sve u njoj kao da je od kamena, kao da je isklesano. Hanibalu Luciu koji je svoju Vilu ostvario kao jednu od najvrih lirskih struktura starije knjievnosti ipak nije bila strana i slika o staklenom, prozirnom "ljubovniku". Volio je pjesnik onaj concetto o staklenku kojemu nemilosrdna draga kroz stakleno tijelo moe vidjeti zaljubljeno srce. Napisao je takvu pjesmu izravno potaknut srodnom Bembovom igrarijom, ali je njegov rezultat bio blizak starijoj Menetievoj maniri pokazujui i time zakonitost hrvatskoga petrarkizma a ta je istovremenost trubadurstva i petrarkiziranja: Bud moju da elju poznaje i misal Gospoja koj velju da sam se zapisal, Ovuj mi istinu virovat li nee, Tom eljom da ginu i da me ni vee. Da bi mi, o boe, caklom se stvoriti Prid njom, neka moe sarce mi prozriti; Vidiv ga, moebit rekla bi gospoja: Ni kamo lik mu krit, a vid ga dostoja. Zmaj i jabuka U Luciev je kanconijer uvrtena i od okolia poneto otklonjena zagonetna pjesma U vrime ko isto, koja je napisana u tradiciji srednjovjekovnih vizija rajskih prostora. Ta pjesma kao da je Luciu bila nekom vrstom tajanstvena i samo posveenima poznata kljua za itav kanconijer. U njoj se vidi kako je i kod Lucia postojala snana potreba da, sluei se naoko jednostavnim znakovima, a to su u ovom sluaju jabuka i zmaj, stvara posvema privatne mitologeme. I Luci je poput svojih suvremenika Vetranovia i Zorania imao potrebu pisati alegorijske poeme, s time da je Lucieva poema o jabuci i zmaju ne samo od njihovih kraa nego je po mnogo emu tek pjesnika interpretacija one mitoloke scene to ju je sanjao, a onda jednom i prepriao Petar Hektorovi u pismu hvarskom lijeniku Vanettiju, koji je bio zajedniki znanac obojice pjesnika. Jer i Lucieva je pjesma prijepis sna u kojemu su knjievne posudbe posvema neosedlane a konjic "neuviban", kako bi, sluei se tom omiljenom usporedbom, kazali hrvatski renesansni pjesnici: Ugledah na gori nesmirni viinom Od zlata gdi gori jabuka svitlinom. Svitlija bie, ner sunce kad istie, Visoka, mnijah, der do neba da tie. Nju tako zdalee gledaju gdi sviti, Sarce mi utee da bi m' ju imiti... Nu kad me nje blizu srite no i tmina, Uza nju da lizu ne bi mi naina,

199

Osiena bo jer sva bie uokol I ja ne imah per da letim jak sokol... ... Pun straha i nadi tiskah se naprida Da bolje obajdu kamenu onu ljut, Jeda si iznajdu ki klanac ali put. I eto, varh stine gole brez prodola ila se masline prostarla nizdola, A po njoj kitica svudi tud pronikla, Ino sve litica stina se opsikla. Uini mi se tad sve toj ravno vee Negoli more kad vitar ga ne kree. I k ili toj tako prionuh ondazi Jak medvid kada tko medom ga omazi. I snagu tuj stekoh u ruke i u kip Da bi re ustekoh gorika jedan hip. I na sva jur jidra spravil se bih nato Da varem za nidra toj voe bogato, Kada glas iz gore uh da mi navisti: Kamo se, govore, tue brez koristi? Oni dar estiti druzim je odsujen, A listo jesi ti, nebore, zatrujen. I eto vidih, vaj, gdi jedan priljuti I jidoviti zmaj krili ga kreljuti, I valja po tlehu i ustami obziva Tuj zlatu urehu ka suncu odsiva. Robinja iskuavanje istoe Lucieva Robinja prvi je hrvatski dramski tekst kojemu se radnja u punom smislu rijei zbiva na pozornici. Robinju njezin autor nije napisao da bude produetak nekoj pirnoj ili gradskoj sveanosti poput Drieva Radmila i Ljubmira, ona nije zamiljena kao snoviti pjesniki monolog slian udnom snu, niti je u njezinim scenama oivljavana Arkadija s lovom i pastirskim nadmudrivanjem, a nije tu dramu pisao ni onaj koji bi puku htio vizualizirati neki biblijski tekst. Lucievu Robinju njezini su suvremenici gledali kao dio svoje stvarnosti, kao njezin scenski koncentrat. Oni u njoj nisu vidjeli nita za to ne bi mogli povjerovati da postoji i u njihovoj okolini. Sve to je u njoj pokazano moglo se provjeriti u svakodnevlju. Robinja je potaknuta iskustvom antikoga teatra i humanistikom retorikom, a razraivala je uz pomo galantnoga petrarkistikog stihovanja isjeak hrvatske suvremenosti. Lucieva Robinja zapoinje dolaskom mladoga viteza Derenina na dubrovaki trg. U svoju dramu taj junak stie izdaleka i ve u prvim trenucima s poviena mjesta zajedno s gledateljima promatra on prizor sa zarobljenom enom i Turcima u sreditu trga. Ta trijadna scena sa zarobljenicom, njezinim krvnicima i potencijalnim osloboditeljem nosi u sebi i podsjeaj na morekantski ritualni ples bijelih i crnih vitezova oko zarobljene djevojke, ali Derenin na scenskom dubrovakom trgu nee isukati ma nego e ondje tek prebrojati dukate. Ve na poetku drame on nee ugledati samo prizor tue nevolje, na tom trgu on e doekati i kraj svojih nevolja. Naime, u zarobljenoj eni prepoznaje Derenin svoju zarunicu, lijepu ki bana Vlaska koju dugo i uzaludno trai, a koju su Turci odveli u ropstvo. Derenin na dubrovakom trgu ve na samom poetku Lucieve drame zato odreuje sve ono to se dalje dogaalo s Robinjom. On najprije alje svoga slugu u sredite trga da Turcima odnese kesu dukata, a im oni oslobode djevojku sputa se i sam u sredite scene. Derenin odluuje da Robinju "prije nego slobodi svoje slast okusi njega ri iskusi". I to je prvi, lani, zavretak drame, koji vrijedi samo za Turke jer samo oni zato jer su isplaeni mogu napustiti scenu. Njihova je moreka zavrena. Na sceni tada ostaju dvoje koji se trae i koji su se konano sreli: Derenin, iji je identitet poznat publici, i biva zarobljenica, koja ima slobodu, ali jo ne i svoga dragoga. Poneto je duga ali retoriki iznimno lijepa scena u kojoj Derenin kua Robinju dok ne dubrovakom trgu skriven iza maske trgovca s mukarakom i scenskom nadmonou slua djevojinu tualjku: Vaj, smarti sardita, kako brez uzroka

200

Svakoga estita dozgoni pri roka! A tkono brez esti ive ter te ie, Na tvoje dovesti nee ga stanie. Njega si uvela u tvoja tonota, Ne hajui vela da je toj grihota, A ne se ozriti na mene za sobom Ka elim umriti, ka teku za tobom. Bie u veselju i mene skonati, A ne me dreselju i tugam podati, A ne me na ovoj dohranit ivota Da mi si ti pokoj, a ivot tegota. Gorka si, svak veli, danu me kako med Tva gorkost veseli, istom mi dojdi vred... Sada za uzglavje kamen je studeni, Mislite: ko zdravje moe bit u meni? Slatkom i obilnom hranjah se ja piom I sa zlatom svilnom reah se odiom, A sada primine dan mi se kadgodi, Po zakon ivine, o travi ter vodi. Sad naga i bosa sila m' je da hoju Jutrom kad je rosa i obdan po znoju. Jer vridne me svite, ma mladost ke nosi, Sve mi su raznite od zlih martolosi, Pustinjom ki hode ter zimnu i gladnu Vezanu me vode u ruhu pritamnu. Ter kad mi goda se broditi se rikom I doli poda se pozriti ponikom, Umiru od srama, od jada umiram, Ni mogu tuj sama da na se poziram, Videi gdi vlase zlate sam istargla I gardo niza se pustivi razvargla, Videi u strahu lica problidila Kakono u prahu jabuka prizrila... Puste sam sve strane protekla i luge Vepri gdi se hrane i zviri tej druge, Obajdoh sve gore, brodih se prik sto rik, Nigdi mi nitkore ne dojde pomonik. Gdi smarti najdu put dokolu sam ista. Ono to Derenina, a s njime i uroenu publiku u tom razgovoru, a zapravo scenskom muenju Robinje, jedino i zanima jest potpuno (pri)znanje o tjelesnoj istoi izmuene djevojke, koju su Turci, kao to je svakome koji poznaje njihovu ud jasno, najvjerojatnije silom obljubili i koja je, prema mujakoj logici Lucievih suvremenika, "konsumana" pa dakle za brak neprikladna ena. U Lucievoj drami bijae rije o Robinjinu himenu. Sredstvo kojim Luci dramaturki rjeava Dereninovu nadmonost nad Robinjom i ime nudi publici uitak identifikacije s vitezom bilo je posvema moderno i proizlazilo je iz poetike humanistikoga teatra u kojoj se na nain antikih drama dio osoba liava znanja o scenskom totalitetu. Robinja svoju dramatizaciju gradi oko informacijskoga manjka. Ki bana Vlaska uope nije svjesna retorikoga nasilja to ga nad njom provodi njezin ljubljeni vitez i publika u Lucievoj drami. Drama Robinja ne samo da je istraga o tjelesnoj istoi nego je ona i dramatizacija okrutne pretrage po eninoj dui, kojoj se u tom teatru jedinoj ne vjeruje na rije. Lucieva je Robinja drama s dva zavretka, prvim, u kojemu se prepoznavanje tie samo Dereninova posla s krvnicima, i drugim, koje dolazi na kraju i tie se publike koja se nee smiriti sve dok joj se ne pokae da je nakon posteljnog obreda Robinje s Dereninom ostala krvava plahta na odru kao dokaz da je djevojka i pored svih kunji sauvala tjelesnu istou. Tek nakon to ju je dovoljno dugo rijeima iskuavao mogao je Derenin zarunici otkriti svoj identitet o emu izvjeuje nazona slukinja:

201

On se otpokloni i kipom i glavom Pak opet zazvoni riju joj gizdavom: "Nu, ree, reci mi: da bi se s njim stala Gdi roci kojimi, deklice pristala, Bi li ga poznala? Jer sudim da ini Nieta tva zala vas da se promini. I udo, znaj, ne bi, staralo da bi ga, Vilo, svej o tebi miljenje i briga. I moja bi o me majka se varala, Taj briga tako me jure je starala, Ki bare prilian bio sam ka njemu, Ajme, neobian sada sam u svemu." Uz toj pozirati poa ga iznova Tere promirati oblija njegova. I eto niz lice rumeno i bilo Jae joj suzice dajiti u krilo. Vrata jim otprii i uzdu napusti, A vee ni rii ne hti da izusti. Zavrnom prepoznavanju slijedio je jo samo posteljni obred u privatnosti dubrovake kue i ljubavni in u stranoj postelji, o emu slukinja dalje kratko izvjeuje: O, da bih dotekla pameti tolike Po koj bih izrekla rii svekolike Kimi ju on tolit poa, i kojima Mogal bi umolit siver da ne dima. Toliko ju toli, i moli, i umi, Da mu se umoli, i boli razumi. I jutrom vesela s odra se podvie Sa cvita jak pela gdino med uzlie. Na ironino i nevjericom obojeno pitanje o krvavoj plahti poentirala je slukinja s nedvosmislenim odgovorom da je krvavi "bilig" na postelji bio takav "da brava zakolje, ne bi ostal vei". TEk tada, nakon to se publici preprialo tjelesno upoznavanje mladih ljubavnika i tek nakon to je svima bila predoena slika krvavog biliga na plahti, mogli su i Derenin i njegova draga izii pred scenskog Kneza i dubrovaku vlastelu za koje je ve na poetku Luciev vitez kazao da "viru tuju nau i mirno pokoju s Turci na mejau". Ono to e se na kraju drame zbiti pred Knezom bio je tek sublimirani enidbeni obred, uobiajen u onovremenskim, od Lucieve Robinje mlaim dramskim romancama. U tim scenskim enidbenim obredima, kojima su prethodile nedae, ali i posteljni obredi, uvijek bi sudjelovala i jedna osoba najviega statusa, koja bi ostajala na sceni sa svitom, dok je mladi par naputao pozornicu odlazei u neki drugi, valjda bolji, a za njih svakako sretniji svijet. Publici bi u takvim dramama-romansama koje su crple iskustva iz antikih komedija ostajao tek ispranjen scenski prostor nekoga drugog grada. Luci nije elio na kraju drame ostaviti Hvaranima ispranjenu i tunu scenu. Zbog toga on na sceni, kad Derenin odvede svoju dragu, ostavlja Kneza i dubrovaku vlastelu, izbjegavajui neugodan osjeaj ispranjena scenskog prostora. Lucievoj je Robinji teko pronai europskih dramaturkih istovrsnika, ali najblii i vrlo srodan dramatizacijski primjer u to je doba neobjavljena sijenska drama u kojoj se parafraziraju Plautovi Zarobljenici. Tlijanska drama, napisana oko 1530, kada i Lucieva Robinja, ima naslov I prigioni i u njoj je mukim Plautovim robovima dodana i enska zarobljenica. Uvoenjem robinje i u talijanskoj je kao i u hrvatskoj drami stvorena mogunost za enidbeni prizor i za stvaranje ljubavnoga zapleta na nain romanse. Lucieva Robinja jedna je od najstarijih europskih drama u kojoj se dramatizirao enidbeni zavretak kojemu su nazoni i djevojka i mladi. Takvih matrimonijalizacija antike drame nisu poznavale. Neokomiko finale poelo se u dramama javljati tek u prvim desetljeima 16. stoljea, i to pod utjecajem novelistikih fabula i najee u komedijama. Lucieva Robinja tipina je romansa o nedaama kreposti, ona je drama o uvanju nevinosti, ali i o iskrenoj ljubavi. U njoj su najavljene okolnosti mlaih Shakespeareovih romansi poput Zimske prie, Perikla ili Cymbelina. Sve su to bile drame o spaenoj nevinosti, o zlim ljudima i romantinim vitezovima koji su poput Derenina najee odgaali svoju romantinost ne bi li na zadovoljstvo sumnjiave

202

publike kuali svoje drage. Lucieva je Robinja takoer apogej svih prethodnih hrvatskih dramskih robinja, ona je najvii stupanj u razvoju motiva zarobljene i u drami osloboene ene. Luci je piui svoju Robinju svakako poznavao udni san Dore Dria, a sudei po frapantnoj podudarnosti pojave Kneza u njegovoj drami i Kneza u Vetranovievu pastirskom prikazanju o Lovcu i Vili moe se pretpostaviti da je poznavao i taj Vetranoviev tekst. Lucieva je Robinja pored svega jo i stihovana pohvala svome mjestu radnje, gradu Dubrovniku. Luci nije bio zajedljiv kada je radnju svoje drame smjestio na dubrovaku trnicu roblja. Ondje je doista takvih trnica bilo, o emu svjedoe este zabrane ak i mnogo godina nakon to je u 15. stoljeu ta trnica navodno definitivno ukinuta. Ima neke duboke logike zbog koje je Luci za mjesto prve svehrvatske drame odabrao Dubrovnik, kao to je posvema razumljivo da je u svoju dramu ukljuio i dubrovakoga kneza, koji ovaj put ne uti poput Vetranovieva nijemog kneza-gledatelja nego govori i proslavlja mladi par. Lucieva Robinja unijela je u europsku dramsku batinu do tada neviene prizore dramatizirane ljubavne sumnje. Njezina slabost mogu biti samo neki dananjem uhu poneto neprohodni i predugi dijelovi to inae nije osobina drugih pjesama iz Lucieva kanconijera. Neznatna neprohodnost Robinjinih dijaloga ne moe umanjiti njezinu vrijednost i vano mjesto u razvoju europske drame starijih razdoblja. Napisana gotovo itavo stoljee prije nego to je Hvar 1612. dobio javno kazalite, Lucieva Robinja svjedoi da je u prirodi hvarskih urbanistikih konfiguracija, u dramatinu rasporedu okolnih breuljaka i otoia, u tom oplovitom i svima otvorenom mjestu bilo energije koja je mogla roditi teatar i prije teatra. Lucieva Robinja, a ne teatar nad Arsenalom, prva je kazalina zgrada u hrvatskoj knjievnosti sagraena prema pravilima modernoga duha. Luciev teatar u Robinji uspijevao je poput nekoga drevnog satnog mehanizma zavrtjeti sloene slike vremena, pokazujui njihovom trajnom aktualnou da taj Hvaranin, premda je rado iskazivao gestu nezainteresirana dokonjaka, u svojoj najdubljoj naravi to uope nije bio. Jeupka drama o nemilosrdnim gospama U maskerati Jeupka Hvaranina Mika Pelegrinovi, neto mlai Luciev suvremenik, pod scensku figuru egipatske proroice sakrio je karnevalskog ljubovnika. S divljenjem suvremenici spominju Pelegrinovievu poemu, hvalei njezina pjesnika. Osjeali su da je Hvaraninovo djelo jedna od najljepih knjievnih umjetnina renesanse. Nastala ve dvadesetih godina 16. stoljea, bila je Jeupka razraivana i varirana u mnogim novijim karnevalima, zadravajui pritom svoj kristijanizirani karakter vidljiv ponajprije u formi koja podsjea na govor Sibila iz srednjovjekovnih dramatizacija. I u talijanskoj knjievnosti toga vremena ima mnogo cingareski, maskerata, jeupijada i trionfa koje su imale tematske srodnosti s Pelegrinovievom Jeupkom. Hvarska varijanta talijanskih cingareski mnoge je poticaje crpla iz prethodne hrvatske petrarkistike poezije koju je dosljedno nasljedovala obnavljajui intonaciju drevnih pjesama na narodnu: Sad mi s' ljuta, sad mi s' slatka, sad me cvili, sad veseli, sad me tira, sad me eli, moja vinjo, ljuta i slatka. Izvorno napisana na Hvaru Jeupka je ubrzo postala toliko popularnom da se ve za vrijeme pieva ivota i nije moglo govoriti o nekom njezinu vrem obliku. Mijenjali su je jer su je voljeli. Prvu verziju Jeupke pisao je Pelegrinovi kao mladi, a onu posljednju, nakon nekoliko desetljea, ispisivao je i spaavao od kvarenja stari pjesnik nezadovoljan promjenama to ih je njegovo djelo doivjelo irei se Dalmacijom. U Dubrovniku Pelegrinoviev je izvornik bio esto umnoavan, dodue rijetko poboljavan, a najee kvaren. Kad su pravoga autora ve svi bili zaboravili, pod imenom izmiljena pjesnika Andrije ubranovia bila je Jeupka i tiskana u Veneciji 1599, doivjevi tek tada slavu knjige koja je bitno utjecala na kanonizaciju pjesnikoga jezika, ali i na afirmaciju osmerakoga stiha to je dominirao knjievnou 17. stoljea. I sam je Pelegrinovi bio svjestan da se njegova Jupka, kako ju je najradije zvao, nepomnjom pogrdila. Sauvana u dvadeset srea, od kojih je u izdanju iz 1599. objavljeno est i to pod imenom nepostojeeg autora, Pelegrinovieva je Jeupka djelo cjelovito i vrlo vrsto komponirano. Ve zarana stekla je ona i status scenskoga teksta. Vjerodostojni su podaci koji javno izvoenje te karnevalske poeme smjetaju u Dubrovnik godine 1527, i to u samo sredite ljeta, negdje oko Ivanja. Jeupka je bila vie nego knjiga lirike, ona je bila scenska erotska igra o zamjeni identiteta, neka vrsta ljubavnog vrtuljka u kojem se mukarac preruava u Ciganku, pripovijedajui o svojoj tekoj sudbini, da bi zatim, pod Cigankinim opravama gatao posvema

203

razliitim gospoama, govorei im vrlo otvoreno o ljubavi i o stvarima koje su u svezi s ljubavlju. Jeupka je lascivna drama o zavoenju pod krinkom. U toj se maskerati ispod konvencionalnog proricanja budunosti krio pravi rezervoar lascivnosti. Jeupka je svjedoanstvo o pjesnikoj neizrecivosti ljuvenih elja: Ve neg zvizda nebo zdri i priine sinje more i sva lista na svit gore, vee te se dobra dri; pae ner bi um i misal mogli izmislit do vik vika i svih izre mo jezika i nego bi svit upisal; i vee neg bi sve elinje moglo eljom dosegnuti i spomenom spomenuti i zavelit sve velinje. Dok je iz oita maskiranog ljubovnika Jeupka poema o neizrecivosti udnje, iz vizure utljivih ena koje sluaju gataru ona je drama o nemilosrdnim gospama. Ona nije bila jo jedan kanconijer nepovezanih i raznolikih pjesama nego je vrsto organizirana cjelina u kojoj ve od pozdravnih stihova svatko prepoznaje dvostruku igru onoga koji se sakrio ispod Cigankine maske. Brojnost rukopisa Jeupke kao i intenzitet njezina usmenog reproduciranja u najveoj su mjeri bili uzrokovani Pelegrinovievim nainom ivota i njegovim kancelarskim slubama u razliitim gradskim sredinama Dalmacije. Obavljao je pjesnik svoj pravniki posao i u Zadru i na Hvaru i na Koruli, a mnogo prijateljskih i knjievnih veza imao je u Dubrovniku. Mika je Pelegrinovi mladost proveo na Hvaru, pravo je studirao u Padovi, a ve 1523. bio je na Hvaru defensor komune. Pet godina kasnije bio je u slubi na Koruli, s koje se esto vraao u Hvar, odakle se preselio u Zadar, gdje je u mletakoj birokraciji proveo posljednjih petnaestak godina sve do smrti 1563. Mnogi su iskazivali znakove tovanja pjesniku i divljenja njegovoj maskerati. Vinko Pribojevi 1525. u svom hvarskom govoru svrstao ga je u najstariju generaciju autora na hrvatskom jeziku. O njemu svjedoili su ili mu pisali Petar Hektorovi i Nikola Naljekovi, koji je pored Paroieve, danas izgubljene, drame Vlahinja posebno pohvalio upravo Pelegrinovievu Jeupku. U Zadru pjesnika je pohodio Marin Dri, a piscem je bio oduevljen i Sabo Bobaljevi, koji je potaknut itanjem hvarske Jeupke napisao jednu od njezinih, ovaj put potpisanih, varijanata. Hvarski je pjesnik sa svoje strane posebno tovao Bobaljevia pa je i jedina njegova sauvana poslanica upuena Dubrovaninu. Pelegrinovieve stihove prepisivao je i Horacije Maibradi, vjerujui da su oni djelo Andrije ubranovia, a Jeupkom je bio zadivljen i Zadranin ime Budini, koji je starom Pelegrinoviu 1560. kao vrlo mlad ovjek spjevao pohvalnicu u kojoj njegovu maskeratu toplo pozdravlja usklikom "Jupko ma mila". Razmjer Pelegrinovievih knjievnih poznanstava teko je usporediti s veinom knjievnih egzistencija iz prve polovice 16. stoljea, ali je isto tako teko sjetiti se barem jednoga sluaja u kojemu su potomci bre zaboravili neko slavna pisca. Pelegrinovievom smru te odlaskom njegova narataja s knjievne scene bilo je zaboravljeno i autorstvo Jeupke pa je tekst, ili jo bolje tekstovi, njegove maskerate zapoeo novi ivot kojemu je fortunu tijekom nekoliko sljedeih stoljea odredio sebeljubni Tomo Nadal Budislavi, stvorivi nepotrebnu zbrku venecijanskim Battitoreovim izdanjem navodno ubranovieve Jeupke iz 1599. Ljepoti Pelegrinovievih stihova kao da i nije trebao autor s biografijom. Mnogi su nad Jeupkom uili pisati osmerce, a mnogi su je potkradali, prepisujui joj rime i imitirajui sintagme. Prekrajali su je vjerujui da je time dobronamjerno poboljavaju. Prvotna Pelegrinovieva Jeupkaimala je najvjerojatnije samo uvodnu pjesmu i jo est srea, ali kako su poslije prepisivai kvarili izvorni tekst to je sam pjesnik odluio sainiti definitivnu redakciju, u koju je ukljuio ak dvadeset srea, isputajui i neke tada ve rairene i popularne sree. Sve te sauvane Jupke i Jeupke, sve te sree i sve te pjesme gospojama u svojim kraim i duim varijantama, u svojim akavskim i tokavskim inaicama, u apokrifnim i krivo potpisanim oblijima dolaze iz istoga karnevalskog ugoaja, koji je bez ostatka slijedio Horacijev poziv carpe diem, i koji je s Lorenzom Medicijem pjevao o prolaznosti ljepote, varavosti trenutka, krhkosti tijela i protoku vremena, oslobaajui pri tome u lirici novi zvuk, govorei glasom dotada neuvene prozranosti, sluei se metaforama koje su prestale biti dematerijalizirane i u kojima je pjesnik vie od bilo kojega prethodnika rijeima vraao njihova prvotna znaenja. Strastima pronaao je on novi ritam, a govoru udnje dao je ton i ritam ljubavnikoga apta:

204

Kuaj, kuaj, er tko kua samo jednom ljubav a je, re e meda slaa da je i draija nego dua. Jeupka i njezini stihovi, premda su bez ostatka posveeni ljubavi, nisu u veem svom dijelu izgubili dosluh sa stvarnou, nego su, kao to i jest u naravi karnevalizacije, zadrali vrste relacije sa svakodnevljem, i to upravo na onoj razini u kojoj i kroz te stihove plove korablje, a spominje se gusa i banovi. "Danula odnila je gusa", veli Ciganka, "a Eleza prodali su za brodidbu". Spominje ona jo i bana, koji da stoluje na Dunavu. uju se tako u hvarskoj Jeupci odjeci onih narodnih pjesama za koje je Hektorovi govorio da su istinite, ali ovdje u Pelegrinovievoj poemi, u njezinoj skrivenoj i latentnoj dramatinosti, one nisu najpresudnije. U Jeupki su u sredite teksta ule ene, ali ne vie kao objekt tueg uitka nego kao utljivi, ali i aktivni protagonisti, kao rtve to ih je ulovila udvostruena karnevalska maska ljubavnikova. enama iz Jeupke zamaskirani ljubovnik kroz usta Ciganke govori u treem licu, jer te su gospoje u Pelegrinovievoj maskerati napokon prestale biti tek predmet impersonalna divljenja i akrostihnog spominjanja, a postale su vlastito tree lice. Stvarao se tako maniristiki trokut s raspolovljenim ljubavnikom pod maskom Ciganke i s Gospom kojoj se sugerira udaljenost. Figura Jeupke objedinjuje sve dramatis personae Pelegrinovieve poeme, demonstrirajui u malom prostoru ove lirike do tada nevienu brojnost pjesnikih glasova koji su svi pripadali domiljatom ljubavniku to se sakrio pod obrazinom Ciganke, ali su isto tako pripadali i mnogolikim, utljivim i nemilosrdnim gospojama. Pelegrinovieva Ciganka ne upuuje publiku i ljubavnika u neku vrstu ars amatoria. Ciganka je tek mladi zamaskiran u svoju elju. Jeupka zato govori glasom koji sve zna i sve moe, glasom koji je svojom udnjom usisao itavu karnevalsku ljuvenost, svu njegovu udnju i sve njegove simbole. U Jeupki je tako spomenut cijeli herbarij petrarkistikih biljaka, od kojih se ovdje ne pripravljaju afrodizijaci, nego se uz njihovu pomo imenuju ljubavni pokreti i odnoaji: "Miloduh da se milujemo, kaloper da se ne karamo, bosiok da se poljubimo". Dragoljub e u magijskom svijetu te ivanjske noi biti sredstvo za buenje udnje: Ako eli, moja kruno vojnu biti draga ljuba, nosi cvia dragoljuba, zanidarje vazda puno, ter dovika nee inu gospodinu veseliti ni dragovat ni eliti, razmi lipost tvu jedinu. To li te je vratit elja ljubi-draga s duga puta, uzvrat gospo spridu skuta, ter klikni: ovdi vrati-elja! Najznamenitija i svakako najbolje sroena, kako s obzirom na dvostruku igru Ciganke i skrivena ljubavnika, tako i s obzirom na zamjernu glatkost stihova, esta je Jeupkina srea, koja se zaudo ne pojavljuje u mlaoj i autentinoj Pelegrinovievoj redakciji. Zato tu estu i doista najljepu sreu autor nije uvrstio u posljednju redakciju, zauvijek e ostati tajnom! Moda zato to joj i nije bio autorom ili zato to mu se nakon nekoliko desetljea ona uinila posvema drukijom u odnosu na prvotnu zamisao? Ta su pitanja uzgredna jer u Pelegrinovievim stihovima jedino je nepobitna pjesnika tonost osmeraca u kojima se dramatino razotkriva tajna skrivene poude, koja na kraju, izlazei iz maskiranoga dvospolnog tijela odvjetnice ljubavi, pokazuje kako u karnevalskom svijetu ni jedan znak nema vrstine. Zato ljubovnik u ovoj dvostrukoj karnevalskoj igri i izgovara katrene u kojima priznaje nelagodu raspolovljenosti, pokuavajui na kraju slomiti nemilosrdno ensko srce posljednjim i najmanje dramskim sredstvom svakog teatra, melodramom: Jer u misti u ovomu jedan za te ki umire ci gorute ljubi i vire,

205

ku t' u srcu nosi svomu, a ne smije bez prigodi objaviti tej ljubezni; gorke trpe vik boljezni, smrtju ivot, znaj, provodi. Vene, ezne, gasne, blidi, sahne, gine, kopni, taje i trudei vik ne staje, da svudi te slidom slidi... Iako je prividno samo vrlo uspjena zbirka lirskih pjesama, Pelegrinovieva Jeupka, ta srodnica renesansnih dvorskih trionfa i maskerata, dijeli s njima diskretnu ironiju, blagu dosadu ljubavne precioznosti i lakou prikazivanja erotskih sadraja. Hektorovieva mehanika noi Pjesnik i graditelj Petar Hektorovi rodio se 1487. na Hvaru. Taj didi hvarski, koji je bio Luciev roak, a vrnjak i prijatelj Pelegrinoviev, stihove je i prozne poslanice pisao u dugom vremenskom rasponu, vie od pola stoljea. Na talijanskom jeziku sauvalo se tek poneko njegovo pismo i sonet. Svijest o knjievnim prethodnicima, kako onima iz Dubrovnika, tako i onima iz Splita, bila je u Hektorovia posebno razvijena. Slijedio je ponajvie Marulia, ali i Vetranovia, osjeajui da je upravo pisanje na hrvatskom jeziku svojstvo po kojemu se identitet njegove Dalmacije najvie razlikuje od romanstva suprotne, talijanske, obale. On je pored prethodne hrvatske knjievnosti dobro poznavao i poeziju srpskoga naina, kako je nazivao modus slavenskih narodnih pjesama to ih je preraivao i prema svom knjievnom ukusu ukljuivao u djela. U tematskom sloju Hektorovieve pjesme na narodnu, napose kada je rije o bugarticama, bile su usko povezane sa starijom balkanskom povijeu i s novijom srpskom tradicijom. S oblikovne strane sve su te pjesme o Kraljeviu Marku i Radoslavu Sivirincu bile jo jedna od onovremenih europskih manifestacija puke poezije. Tu balkansku folklornu varijantu prvi su unijeli u sredinju struju hrvatske knjievnosti trubaduri iz dubrovakoga Ranjinina zbornika. Usmeno pjesniku grau Hektorovi je i melografski obraivao, ponudivi u svom spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje prvu relevantniju muzikoloku grau u hrvatskoj tradiciji. Osnovne muzikoloke prirunike Hektorovi je svakako poznavao, a moda je bio i vjet nekom glazbalu. Nije iskljueno da je poznavao i neke aspekte suvremenih glazbenih teorija. Uostalom, u hrvatskoj renesansnoj sredini bilo je ljudi koji su o teoriji glazbe dotada napisali i objavili vanih stranica. Tako je Zadranin Federik Grisogono, razmatrajui pitagorejsko uenje, glazbi posvetio posebni spis De Musica integritate, a o pitanjima glazbe pisao je i neto mlai Pavao Skali u svojoj Enciklopediji, objavljenoj 1559, gdje ustraje na predbaroknoj ideji o ljudskom glasu kao osnovnom sredstvu glazbe. I Petar Hektorovi, koji sve te teorijske spise zacijelo nije itao, bio je blizak nazorima ovih teoretiara s kojima je dijelio mnoge mentalitetne obrasce pa tako i spoznaju o presudnosti ljudskog glasa u glazbi. Njegovi notni zapisi dokument su o tom uvjerenju. Pjesnik je umro u Starigradu na Hvaru 1572. u dubokoj starosti, i to samo godinu dana nakon posljednjega turskog pustoenja otoka, a samo tri godine nakon to mu je u Veneciji tiskana jedina knjiga u kojoj je u putopisnom obliku opisao trodnevno ribanje i plovidbu od Starigrada do olte, pridodajui i niz prigovaranja to ih je navodno uo od ribara Paskoja i Nikole. Poput mnogih svojih suvremenika, ni Hektorovi nije na svojim knjievnim djelima radio sustavno. On se svojim radnjama vraao uvijek nakon duih stanki, redovito piui za vrlo uzak krug znanaca i prijatelja. Kada je zgotovio rukopis svoga Ribanja i ribarskog prigovaranja, a bilo je to 1556, poslao je tu ribarsku eklogu prijatelju Jeronimu Bartueviu, naglaavajui kako mu ovaj put umjesto svjee ribe "ke bi bil barzo sit" alje tekst kao jestvinu: Bil bih ti poslal rib, vitee svim pravi, ne to cia potrib, neg zarad ljubavi. Ve a si dalee, meu nami je gora, a zna a se ree: Jij ribu iz mora, a meso iz koe, jer jedno i drugo (kako zna) ne moe liti stat nadugo. Li ne brez lovine ni ti moje biti,

206

jere gospodine, muu plemeniti, jer ju e imiti u kniici ovoj u koj e viditi i vas lov i put moj, kojom e iviti pun slavna imena, skonanja ne imiti do duga vrimena, dokle strana ova (der do togaj vika) bude titi slova naega jezika. Hektorovia nikada nisu zanimale dvorjanike slube, izbjegavao je ak i standardne dunosti u lokalnoj birokraciji, a o politikim je projektima razmiljao s distance. ivio je povueno u utvrenom starogradskom dvorcu, alei se u stihovima na neuvibana konjica svoje poezije, koji da je od nejahanja otromio, a spominjao je i liru, koju da je davno objesio na zid. Kaoa to je cijeloga ivota gradio i dograivao svoj Tvrdalj i kao to se trudio da ga nikada ne dovri, tako je jednako sporo, ali s oiglednim napretkom, zidao zgradu svoga knjievnog svijeta. Na svojoj poeziji, ali i na pjesnikim dodirima, radio je dugo. Svoj autorski glas pronalazio je muno, pa je tako tek u staroj dobi, kada se ve pribliio sedamdesetoj, napisao svoje prvo zaokruenije djelo, tiskavi ga 1568. nakon duga oklijevanja. Bio je od onih pisaca koji zriju sporo, bio je od onih kojima pjesniki razvoj ide suprotno od ivotnoga, kojima se tek u starosti dogodi da piu kao mladii. I tekst svoje oporuke pisao je s velikom pomnjom, spremajui se da na kraju iznenadi okolinu. U testament koji je nosio sa sobom vie od jednog i pol desetljea zatvorio je njemu tako blisku temu odlaska, smrti i umiranja. Imanje je neoekivano ostavio izvanbranoj keri Margariti, a svu pokretnu imovinu razdijelio je siromanim djevojkama, razdavao ju je slugama, obdario je ak i jednu picokaru, a neke siromane obitelji dugo su ga se s ljubavlju sjeale. On, koji je bio magnat i monik, crkvi nije ostavio ni onoliko koliko su joj u ono vrijeme ostavljali siromasi. I u tomu bijae blizak svetome Lovrincu, iju je dramsku biografiju jednom u osmerakim stihovima pripravio za neku puku izvedbu. Dijelio je osjeaj toga sveca kako je siromatvo jedino svjetovno bogatstvo. Vjerovao je u izravan odnos pojedinca s Bogom, pa je i po tomu bio pravo dijete svoga reformnog doba. U mnogim stihovima, a i u kamenim natpisima na zidovima Tvrdlja, iskazao je svijest o duhovnim vrijednostima obinih ljudi. Govorio je kako je samo smrt pravedan sudac. Iz osjeaja jednakosti sa siromanima izgradio je Hektorovi ne samo vrlo vrst odnos prema smrti nego i prema blinjima: Nigdi o veernjoj, u najbolje doba, velik jim bie znoj i taa utroba. Toga rad sedoe zatim uinati a bolje mogoe, vincem pripivati. Dokle uinaju, pojdoh posiditi pri moru na kraju ter se stah uditi da su ljudi mnozi viditi priprosti, zloruni, ubozi, a imaju dosti. Jer s takimi ljudi budu pribivati razum, pravi sudi, i njih odivati. Kripost njimi zato otajno pribiva kakono i zlato ko zemlja pokriva. Mnimo da ne umiju koliko ugarci, kad rii prosiju to t' veli mudarci. I vide se izvan u tisknu ivinju, iznutra budu stan udnomu uminju. Kultivirao je s upornou misao na vjenost. Po tomu mogao se usporediti samo s Dubrovaninom Mavrom Vetranoviem. Smrt nije odvajao od pojavnosti i od ivotnih manifestacija. Smrt je vidio u svemu vidljivom. Hektorovi je naslutio da je podsjeaj na smrt najsnaniji upravo ondje gdje se najintenzivnije uoavaju manifestacije ivota. Pripremanje smrti bilo je za njega posao koji je iziskivao najveu energiju. O tomu pisao je i u toploj epistoli asnoj majci Graciozi Lovrinevi u Trogir: Kad bo se ozrim zad, tuge me obajdu, sarce mi projde jad, ne znam gdi se najdu, kamo mi bie dni, kako vrime projde

207

u nikoj maglini, a starost da dojde, u grisih leei, kako se oblinih, dobra ne inei, da sebe prihinih. A kad sprid pogleda nevoljna svist moja, od straha uspreda, ne da mi pokoja, mislei strani sud na kom e sva dila vidit se odasvud kakova su bila, da e grini ljudi, sliavi odluku kom jih Bog osudi, u vinu pojt muku. I kad zbrojim lita, vim da mi govore: Diliti od svita spravljaj se, nebore! a s' pripravil, nosi, malo t' je tuj stati, jer da te pokosi smart stoji za vrati. Nu vij u kom stanju najdem se to znaju, al u kom ufanju smartni rok ekaju, tere mi pomo daj a mo sarenije da mi pakleni zmaj duu ne ubije. Pred stvarnost, pred njezine osjetilne manifestacije postavljao je Petar Hektorovi zrcalo, i to ne zato da bi u konanu ishodu istaknuo neponovljivost te ivotnost stvarnosti nego upravo zato da bi u zrcalnoj slici svojih stihova pokazao dvosmislenost i krhkost stvarnosti, njezinu prolaznost. Za Hektorovia upravo je realistino slikanje stvarnosti najizravniji memento mori. Taj epikurejac, koji nije sluajno obolio od gute, kraljevske bolesti presitih, u isto je vrijeme bio zagovornik askeze i u svakoj manifestaciji ivota prepoznavao smrt. Izmeu prodrljivosti, duhovne i tjelesne, s jedne strane te askeze s druge smjestio se prostor Hektorovieva svijeta. Hektorovi je pred svijet vidljivih stvari stavljao svoje hiperrealistino ogledalo koje je nepogreivo upozoravalo na posljednje stvari, prikazujui ono to je u vidljivom bilo uznemirujue, dokazujui da se reproducirana stvarnost uz pomo visokoga stupnja prijenosa moe izravno prenijeti kao podsjeaj na smrt. Hektorovi svojim slikarskim, fotografskim okom biljei kretnje ljudi, on registrira svaki drhtaj ive i neive tvari, on u tekstu kao u mehanizmu slikopisa zaustavlja kretnje ribara, pomake njihovih tijela i njihove odjee. U svijetu Hektorovieva Ribanja i ribarskog prigovaranja nazonost stvari i ljudi nikada nije bila metaforina: Svi ulizi u plav veselo pri Ploi, maknuv se kako lav, Nikola van skoi. Plesnuv se, ree: Nut! Ve slova ne ree, svivi dolami skut ter domom potee, kako tko ne spravi pinez punu zdilu al ne zna gdi stavi dragu ri i milu. Nitkor nas ne mnjae da je jo u kui kad se jur vraae veselo tekui, nose krabljicu i njom pobuk novi i staru mriicu kom jeine lovi... Pravilne, posvema mehanike, ali u realizmu stihova zaleene, kretnje kao da su preuzete sa suvremenih slikarija. Hektorovievi hiperrealistini opisi ire prostor vidljivoga i pune tekst metafizikom nelagodom. Oni i onda kada izravno upozoravaju na ivost pokazuju krajolik ozrcaljene i ubijene stvarnosti, svijet nepomian u navodno mehanikoj pokrenutosti, svijet naseljen onima koji ive samo u kratkotrajnosti jednokratna zrcaljenja i koji ve u sljedeoj slici nestaju ne referirajui se na bilo to izvan opisana prizora. Mehanika dana postaje u Hektorovia mehanika noi, a njegovi ribari nisu vie figure ribara nego sjene koje traju tek onoliko koliko su pokazane. U tijelima Hektorovievih ribara ostvaruje se efekt koji je esto primjenjivan u renesansnom slikarstvu, a taj je da se na anatomski crte kostura postupno ucrtavaju miii, navlai koa, pa dodaje rumenilo kapilara. Tim postupkom htjelo se u ono vrijeme sugerirati da svako ivo bie, prikazano u pokretu, predstavlja upravo sliku smrti, njezina oblija to se skriva ispod koe ili odjee. Pisac je toga potpuno svjestan pa e zato usred visokoimitativna opisa ribanja i ribara nostalgino zabugariti na temu lanjskih snijega i propalih ljudskih tjelesa:

208

Gdi su sad vitezi od kih pripivaste, vojvode i knezi kojih spominaste? Na svit jih sada ni, jedva se ime njih zna, rek bi je u sni kakono ljudi svih. Kud oni pojdoe, i mi emo iti, i gdi svi dojdoe, mi emo prispiti. Kamo vojevanje, kamo njih hrabrosti bie i gizdanje i svake radosti? Vrime jih odnaa kako se ne uje, i dila e naa, smart bo sve skrauje. Jer je sve taina ovi svit a prosi, kakono maglina ku vitar zanosi, ali kako para iz zemlje ka hodi, taj as ka se stara kada se porodi. Za ovdi dugo stan ne more nam biti, odkle do malo dan tribuje otiti. Ondje gdje pie ivot Hektorovi pamti smrt, i taj zbroj glavni je pokreta njegove poetike. Pjesnik kao da kae: Pii ivot, a pamti smrt! Petar Hektorovi majstor je kojemu uspijeva stvarnost ubiti zrcalom, on s lakoom idilu krajolika pretvara u Apokalipsu. Taj je opisiva Arkadije detaljist koji vodi rauna o tomu da upravo u Arkadiji stoji upozorenje to ga ispisuje sama smrt: In Arcadia ego. Smrt u Arkadiji i smrt uz pomo zrcala, to je stvarnost batine to je opisuje Hektorovi. Zbog toga Hektorovievi akavski intonirani stihovi radikalno posuuju ritam i intonaciju iz svakodnevlja. Hektorovieva reenica, za razliku od Lucieve, koja je naglasno stilizirana, mnogo je blia govoru svakodnevlja. Zato se i danas, dok se itaju Hektorovievi stihovi, pod oplatom tih dvostrukorimovanih dvanaesteraca, u njihovim strogo odijeljenim lancima, u njihovom as brzom as odmjerenom ritmu, mogu sluati pjesnikove stanke, njegovo sputanje i podizanje glasa, njegovo disanje, prelaenje u sljedee stihove i naglaavanje opkoraenih dijelova na nain to ga je pjesnik izuio u Marulievoj koli. Pjesnik stvarnosti morao je i u pjesnikom jeziku pronai bliskost sa svakodnevljem. Kao to su Hektorovieve rijei uzimale slike iz vidljive stvarnosti da bi time upozorile kako upravo ondje gdje postoji ivost vreba smrt, tako je i pjesnikov jezik najjedriji ondje gdje je inae stajalo upozorenje na gubitak, to e rei, na stilizaciju. Hodoasnik u djetinjstvo jezika Prvi Hektorovievi poznati datirani tekstovi napisani su 1528. Rije je o proznom pismu Miki Pelegrinoviu, kojemu je pjesnik prikljuio i 144 stiha prijevoda Ovidijeve knjige Remedia amoris. Te stihove Hektorovi, tada ve etrdesetogodinjak, izdvojio je iz svojih starijih pjesnikih pokuaja. Sauvani stihovi tono prevode fragment Ovidijeva teksta u kojemu se nabrajaju tetni utjecaji zaljubljenosti na duu i na tijelo. U nekim dijelovima taj je prijevod vrlo nejasan, a vidljiva je i pjesnikova muka s rimama. Stihovi ranoga Hektorovieva rada vrlo su jednolini, s tek ponekom razgovjetnijom sentencijom. Prevodei, ini se, Hektorovi se najvie muio s pitanjem emu uope prevoditi. On i pie o tomu u proznoj posveti Pelegrinoviu, iznosei za renesansu netipino stajalite o manjoj vrijednosti prijevoda, slikovito usporeujui taj posao s poslom primalje koja se brine za tuu djecu, dok je sama jalova. to je mislio o svom prevodilakom pokuaju s Ovidijem, pokazao je pjesnik sam, ne uvrstivi ga u poslije objavljenu knjigu. Cjelokupan Hektoroviev opus, kao uostalom i taj prijevod iz Ovidija, koji je takoer tek post scriptum poslanici, anrovski pripada epistolarnoj knjievnosti. Hektorovi je cijeloga ivota pisao poslanice prijateljima i bliznicima, pa susljednost tih tekstova, a ono to je sauvano tek je manji dio pieva rada, donekle olakava snalaenje u ionako krhkoj kronologiji. Arhivski dokumenti, kada je rije o hvarskim renesansnim pjesnicima, tu ne mogu mnogo pomoi. Iako je zapamen kao pisac najpoznatijega hrvatskog putopisa onoga vremena, Hektorovi je rijetko putovao. Svoj Hvar napustio je, ini se, tek nekoliko puta. Tri su njegova putovanja najbolje dokumentirana, i to zato jer su opisana u poslanicama. Najuvenije je ono trodnevno, predmet njegova ivotnoga djela Ribanja i ribarskog prigovaranja, koje je imalo sve naznake knjievnoga hodoaa u Neujam na olti, u nekadanje boravite Marulievih humanistikih drugova. Prvo, pak, poznato Hektorovievo putovanje izazvali su turski napadi na Dalmaciju u vrijeme mletako-turskoga

209

rata 1539, kojom je prigodom Hektorovi brodom pobjegao u Italiju. Ta pomorska Hektorovieva pustolovina jest i prvo njegovo knjievno iskustvo u opisivanju oluja i mora, broda i plovidbe: ... po moru svi vitri kad se rastarkae na nae zlo hitri ki s treskom ustae: poe dimat jugo, strahota nas stie, ne duhav on dugo, smorac se podvie. S otrinom garbini uzmutie more, pak bura zapini, dvignu se sa gore. Vode ne umihu komu posluh dati, istom se ponihu put neba penati. A kad udna propast zinijee meu njimi, mnjah da e na dno past korablja i svi mi. Sve te tmine stae varh nas u jedan zbor, a da ih plesae kako vjedrom odzgor, huke gromi stahu, munja prosivae, marnari padahu, nebo se orae. Ufanje izgubi svaki od ivota, tko cokoe zubi, tko glavu zamota, kada plav nagnie pod more vitar krut, ka zatim stanie darui kako prut, vali ju busahu nemilo s obi stran, vodu ne cripahu, tecie sama van. Ja, toj videi, rijeh: O nemila smarti, gdi e nas ovdi svijeh objednom satarti! Ovaj opis oluje pjesnik je ukljuio dvije godine kasnije u poslanicu Nikoli Naljekoviu u Dubrovnik. Znamenit je i Hektoroviev knjievni izlet u Dubrovnik kada je pohodio prijatelje Vetranovia i Naljekovia, a o emu je odmah nakon povratka 1557. u poslanici izvijestio Miku Pelegrinovia, prilaui opisu ne samo vlastite nove stihove nego i zbirku dubrovakih noviteta to ih je sam prepisao. Hektoroviev put u Dubrovnik 1557. zacijelo je sredinji dogaaj knjievnoga ivota hrvatske renesanse. Bio je to trenutak u kojemu jedna integrativna osobnost iz svoga oplovita mista odlazi na jug da bi vrativi se s toga puta donijela na Hvar pregrt stihova koji su onda poslani Pelegrinoviu u Zadar, gdje se u to vrijeme ve najavljivala nova pjesnika generacija u kojoj su mladi poslenici bili Brne Karnaruti i ime Budini. Bio je to trenutak visoke svijesti i o Marulievu i o petrarkistikom prethodnitvu, bio je to trenutak u kojemu su knjievno djelatni i Dri i Vetranovi i Naljekovi i Hektorovi, a bio je to trenutak u kojemu jo nisu bile tiskane ve napisane Zoranieve Planine, bilo je to vrijeme u kojemu je tiskana Lucieva Robinja i kanconijer, a tada su ve bili tiskani i Paskalievi i Bizantijevi talijanski stihovi, dok se u Dubrovniku spremao nastup Dinka Ranjine i Bobaljevieva narataja. Na duh Hektoroviev, kao i veinu u ono vrijeme jo djelatnih starijih pisaca, ostavio je traga i netom zavreni koncil u Trentu. Dogaaji toga koncila, koji je trajao dva desetljea, utisnuli su svoj peat u purificiranu, didaktinu i vrlo pobonu Hektorovievu knjigu, koja je tiskana 1568, dakle samo nekoliko godina nakon to su usvojeni zavrni koncilski dokumenti. U tom svjetlu ne treba se uditi ni Hektorovievu spominjanju i onoga srpskog naina, ime je dobro upuen pjesnik bio posvema u trendu ilirskih pribliavanja to su ih zagovarali poslenici papinskoga slavizma. Hektorovievo Ribanje i ribarsko prigovaranje epistola je Jeronimu Bartueviu, ali je u isto vrijeme i zbirka ribarskih ekloga nadahnuta Teokritovim antikim idilinim uzorkom, ali i humanistikom Sannazzarovom aktualizacijom ribara u pastoralnom okruju. Hektorovieva ribarska epistula ima tri pjevanja koja su razmjerno rasporeena i odgovaraju stvarnim okolnostima trodnevnoga putovanja. Djelo je nekom vrstom brodskoga dnevnika u kojem se u 1.684 stiha opisuje stvarno putovanje i svi dogaaji povezani s plovidbom, ribolovom, spominju se susreti na putu, nabrajaju lokaliteti, a sve to mijea se sa sjeanjima na Tvrdalj i s brojnim prigovaranjima u kojima se u anrovski vrlo sloenom tkivu iznosi graa koja se pripisuje dvojici Hektorovievih pratilaca, ribarima Paskoju i Nikoli. Njihov udio u tekst Ribanja i ribarskog prigovaranja kanconijer je narodnih pjesama i mudrosti povaenih iz onovremenih prirunika od Lucidara do Katona Starijega, od Aristotela do suvremenih moralista. Topografija Hektorovieva putovanja u barci na jedra i vesla posvema je stvarna. Ona se moe i danas bez ikakve redukcije ponoviti. Pjesnik je krenuo iz Tvrdalja u Starom Gradu, zaustavljao se na hvarskim obalnim lokalitetima Zavali, Kablu i Luiu, zatim je

210

plovidbu nastavio kroz splitska vrata izmeu brako-oltanskoga kanala do luke Neujam na olti gdje je komemorirao don Dujma Balistrilia, Marulieva zatitnika i prijatelja, spominjao i bunar iz kojega se neko napajala Marulieva humanistika druina. U Neujmu ispisuje Hektorovi Splitu i splitskim pjesnicima lijepu pohvalu istiui i potovanje velikom Marulu kojemu se osjeao dunikom i uenikom: Marko Marul oni komu se svi ude, koga glas svud zvoni i cvate odsvude! Znali su, njegova pisma ki su tili, razuma takova jesu l' gdi vidili. O Splite estiti, ku si sriu imil da s' vasda gnizdo ti razumnim ljudem bil! U tebi knjinici mnozi se rodie, veli razumnici, koji slavni bie, ljudi vridna broja kojih glas mukal ni vasda druba tvoja bili su po sve dni, ki kriposti bie svake napunjeni, kako sami htie, i vele hvaljeni. Li Marul nad svima, za rei ri pravu, najveu ast ima i diku i slavu. Zvizdami meu svimi kako sja Danica, tako t' meu mudrimi ime mu protica. Hektorovieva topografija nije poput Zoranieve u Planinama nastala kabinetskim studijem kartografije. U Hektorovia su svi smjerovi toni, Sunce i meridijan usklaeni su s Mjesecom i zvijezdama, a put se pjesnikov na razini svoga knjievnog smisla moe oditati i kao hodoae na sveto mjesto Marulieve muze, u jedan od kultnih knjievnih i ladanjskih prostora. Na povratku u batinu i matinu luku susrest e Hektorovieva barka galiju iji je gospodar Hektoroviev znanac i koji poziva pjesnika da posjeti lau. On to odmah iskoristi da ispripovijeda sve ljepote svoga Tvrdlja, opie detalje perivoja i da spomene oleandre i emprese to mu ih je jednom poslao dubrovaki prijatelj Mavro Vetranovi. Hektorovi taj susret s galijom poetiki postavlja kao standardni ekloki prizor darivanja i razmjene darova, ali se oima i emocijama ribara Paskoja taj prizor opjevava i kao magini susret divljeg elementa mora i ribara s visoko kultiviranim svijetom lae i njezinih udvornih putnika. Paskojev teatralizirani i bajkoviti doivljaj lae na moru koja mu se pokazuje kao golema kua-teatar i koja ga preseljava ne neki fiktivni dvor na kojemu se sluajno pojavljuje neki gizdelin koji kao da stie iz tajanstvene prie. To je neznanac o kojemu nitko pa ni pjesnik nita ne zna, to je vitez za kojega se ne zna kamo putuje: Tko je on ki nosi od zlata verugu i svilnu kavadu kom se je odio? Mni mi se u Gradu da sam ga vidio. Kolici parsteni na rukah mu stahu s dragimi kameni u njih ki se sjahu! Zlatom pas pokriven i biak gizdavi i svilom odiven, lipo t' ga sve slavi. Kad mu povidae gospodar po broju sve a godi znae u tvoj perivoju, on njega sliiti vele t' vesel bie, rek bi da viditi sve ono ellie. Rih ja: a t' se ini od toga lovika? Ree: Meni se mni od broja velika. I meni, ja mu rih, jer ki prid njim stahu, dobro zamirah svih da mu ast injahu. I al mi e biti, kad smislim (dobro znaj) da jih uprositi ne mogoh: Tko je taj? Pred ribarima ukazao se tajanstveni vitez, ali i junak kakva su oni opjevali u poasnicama svome gospodaru ve prve veeri, vitez pun gizde koji nasred mora stie iz pjesme. Vien na tren on nestaje kao to

211

sve vidljivo u Ribanju nestaje u trenu ne odnosei se ni na to drugo nego samo na sebe i na svoj trenutak. Ima u Ribanju i ribarskom prigovaranju neka udna centripetalna sila koja sve vieno i opisano vraa u tekst i svemu pridaje melankolinu auru ala da sve to je jednom bilo nikada vie nee moi biti ponovljeno. Jer sadanjost je jedino vrijeme Hektorovieve ribarske ekloge. Razloiti to djelo na njegove sastavne dijelove, na njegove knjievne konvencije, nije nimalo lako zbog toga to u njemu postoji jedinstveno oite koje vrsto, pa esto i silom, povezuje raznorodne elemente, nudei samo privid raznovrsnosti i nepovezanosti. Pronaena batina u Ribanju i ribarskom prigovaranju Hektorovievo Ribanje u svakom svom dijelu ima glasova koji se javljaju poput ribara "jedan nie a drugi vie dre" i koji nijednom konstitutivnom elementu poeme ne omoguuju da se emancipira i odvoji. Iako se pjesnik programski trudio da se udalji od svijeta pjesama to su ih izgovarali i pjevali njegovi ribari, ipak je jasno da su upravo ti dijelovi u poemi najosobniji i da je upravo u njih unio Hektorovi najveu energiju svog najintimnijega glasa. A to se tie minucioznih opisa lova, pripravljanja obroka, opisa morske povrine i morskoga dna, opisa ulovljene ribe, njezina kretanja ispod povrine, u tomu bio je Petar Hektorovi svakako najbolji pejzaist starije hrvatske lirike, pisac ijem oku nita nije moglo promaknuti. U prizoru osvjetljavanja nevidljivoga morskog dna kao da se oslobodila sva Hektorovieva poetika kojoj je najvie stalo da jezikom osvijetli dubinu vidljivog i da shvati mehaniku noi: Prid samu Zavalu dojdosmo lovei, kako u zarcalu sve na dnu videi. I znaj da lov taki miliji mi bie nego ini svaki ki parvo inie. Pravo ti govoru, oni bo jest bio, ako sam na moru drugi lip vidio Ribe nabodoe ne prem kako htie, ner koko mogoe, malo mraka bie. Poa se podivat misac iza gore, svu zemlju obsivat i toj sinje more. Zato se ja poah totu razpravljati, vee asa ne stah, pojdoh poivati. Samo jim ovo rih: Volju mi spunite... Hektorovievo Ribanje i ribarsko prigovaranje nije knjievni unicum u onovremenoj europskoj knjievnosti. Poemi se mogu pronai brojne homologije u talijanskoj knjievnosti, a moe se utvrditi da je u talijanskih pisaca upravo iz Hektorovieve generacije ribarska ekloga bila posebno popularna i uestala. Mnoge su naime ribarske ekloge bile nadahnute Snnazzarovim Eclogae piscatoriae koje su na humanistiki nain slijedile Teokrita i Vergilija. Iste uzore oponaali su Bernardo Tasso, koji je u knjizi De gli amori 1555. u vrijeme Hektorovieva plova ispisao ribarski ekloki sastavak, a i Andrea Calmo, dramski pisac, svoje je Rime pescatorie objavio dvije godine prije hvarskoga Ribanja. Pisca je da napie ribarsku idilu mogao potaknuti i Luigi Tansillo, koji je u vrijeme Hektorovieve knjievne zrelosti opjevavao dalmatinsku obalu, dodajui svojim morskim idilama i putopisima mnogo erotinih i petrarkistikih tonova. Za razliku od Hektorovieve, sve su talijanske ribarske ekloge bile natopljene ljubavnim emocijama. Toga u Hektorovievu Ribanju uope nije bilo, ak ni na razini neke uzgledne aluzije. Hektorovievo Ribanje i ribarsko prigovaranje prije svega je ushit batinom, ono je rimovanje toga ushita u narativnom okruju jednoga trodnevnog puta iz batine, po batini i u batini. Hektoroviev put nije imao programski cilj Zoranievih Planina, niti je bio otean privatnom simbolikom Vetranovieva Piligrina. Hektorovi je svjesno priguio narativno u svom Ribanju, on je u njemu priguio sve mitologeme i ideologeme, ali se iz te smirenosti porodio sklop s do tada nepoznatom energijom. Premda ne emitira poviene tonove, Hektorovievo Ribanje vrlo povienim glasom skandira ushit batinom i slavi njezinu ljepotu. Batina je u spjevu dvostruka, ona je za Hektorovia koliko stvarni zaviaj, toliko i jo vie batina jezika, batina kao prethodnitvo, ona je njemu cjelokupni odnos prema zaviaju, zahtjev da se u zaviaju ivi prema naelima mediteranizma, a to e rei individualizma i pravde, da se ivi dostojno i slobodno. U tom smislu Petar je Hektorovi uza svu svoju puristiku svijest pisac istoga humanistikog nazora, ovjek koji je samosvijest uio u koli najnaprednijih duhova toga doba. Hektorovi u Ribanju stvari zaviaja imenuje prvi put i on se veseli dok im daje imena,

212

dok ih zbraja i pribraja, dok ih akumulira i sprema za budunost. Hektorovi, premda umire u vrijeme kada pod pritiskom maniristike krize posvuda pucaju demarkacije izmeu rijei i stvari, ostaje pjesnik prvotnoga stanja jezika. On svijet doivljava u primarnom agregatnom stanju. Bio je on biljenik pronaene batine, pisac brodskoga dnevnika o batini. Izvanbrodske dnevnike pisat e tek budunost. Hektorovi pie s broda koji jo nije kalao Marulieva jedra pa iz te pozicije u njegovu vidnom polju nita nije occultum. Jer sve to je Hektorovi spomenuo dobivalo je i u stvarnosti i u jeziku posebnu opipljivost. Njegovo Ribanje inventariziralo je batinu jezika, inventariziralo je zaviaj kao jezik, osnailo je sav jezik prethodne knjievnosti kao djetinjstvo, veselilo se ljepoti ugledanih prizora. Ali dok se veseli prepoznatoj batini, on pjeva i strah njezine privremenosti. Jedino kliui batini i njezinoj pronaenoj ljepoti, Hektorovi moe naas zaboraviti na ono to se iz nje svakodnevno gubi, jedino tako moe zaboraviti na smrt koja vreba u Arkadiji. Njegov usklik batini esencija je njegove knjievnosti: Zatim se ustasmo i, postav nikoko, sunce ugledasmo ne vele nizoko, i pojdosmo zatoj luku prohodei, toj, ovo i onoj tiho govorei, nikada postaju, nikad postupaje, bainu gledaju, oh, koli lipa je! Onada najlie vrimena onoga kada puna bie obilja svakoga. Hektorovi je smrt imenovao ivotom pa je time i smrt i ivot uinio vidljivima u istom tekstu. Zato Hvaranin nije ni vedar ni lagan pisac ak i kada se to u njegovim glatkim stihovima moda nekome i uini. On je vedar samo dok otkriva i inventarizira vidljivu batinu, a u svemu drugomu moralist koji u svim stvarima osjea dah smrti. Hektorovievi su stihovi toni ne u odnosu prema stvarnosti nego u odnosu prema stranoj simetriji nevidljivog. U njegovim stihovima prikrila se smrt jednako kao to se pod njegovom odorom dugo skrivala vlastita oporuka. Ribanje i ribarsko prigovaranje, napisano kao uzdarje prijatelju, kao nadomjestak za stvarnu ribu, postalo je programom u kojemu taj zagovornik starih pravica nudi tekst kojemu se nije bilo teko ideoloki uskladiti sa svojim tridentinskim i posttridentinskim vremenom. Pred Hektorovievim oima umirala je renesansa u dubokoj krizi. On je njezinu krizu osjeao tako to joj je tragove unio u Ribanje. Njegova su prva ivotna sjeanja bila povezana s nasiljem u zaviaju. Odrastao u kui oca koji je podupirao mone i koji je pomagao da se pobuna Matije Ivania 1514. ugui u krvi, kao mladi je vidio prizore nasilja u Arkadiji. Zato je njegov naum i bio da cijeloga ivota trai izgubljeno zlatno doba u stvarnosti zaviaja. Nije ga naao u stvarnosti, ali ga je naao u stvarnosti jezika. Hektorovi je bio pjesnik koji je rijetko pisao o prolosti. Njega je jedino zanimao trenutak iz kojega je govorio, jer za njega je sadanjost jedino postojala i samo se iz nje moglo kliktati pronaenom aktualitetu ivih stvari, batini jezika. Batina je za pjesnika bila umijee posredovanja te nije sluajno to je on prvi hodoastio Maruliu u oltansku tiinu Neujma. On je znao da tu u Balistrilievu domu, dok su Turci opsjedali zidine Splita, Marko Maruli stavlja na svoja plea otrovanu koulju hrvatskog aktualiteta. Hektorovi taj aktualitet nije prepoznavao ni u Bibliji ni u teologiji. Bio je moralist modernoga doba, a to e rei opisiva svakodnevlja. On je otrovanu koulju nosio ispod vidljivoga, kao kostrijet, kao svijest o uzaludnosti, ali i kao priliku da tonije od drugih svojih suvremenika shvati kako batina uvijek najudobnije stanuje u jeziku. Arkadija u Planinama U prvim desetljeima 16. stoljea Sannazzarova je Arkadija bila najznamenitiji talijanski izvozni proizvod. Bilo je to jedno od onih djela koja su poput Petrarkinih, Danteovih ili Boccacciovih knjiga zadugo predstavljala talijanski duh u njegovim, ako ne najboljim, a ono svakako najkarakteristinijim izdanjima. S hrvatske strane Jadrana talijanska se Arkadija upisala na stranice najdomoljubnije knjige dalmatinske renesanse, u Planine Petra Zorania Ninjanina. Premda se rodio u Zadru i premda je ondje odgojen, nazivao se Zorani Ninjaninom, pa je i svoje djelo posvetio 1536. ninskom kanoniku Matiji Matijeviu, svomu uitelju. Sannazzarova Arkadija, iako vrlo srodna, nije blizanac Zoranievu romanu. Rije je o djelima koja su bliska, ali koja su u svojim sredinama obavila razliite zadae, pa su tako i njihove strukture, od razine jezika do alegorijskih slojeva, bile posvema razliite. Sannazzaro nije klasik iako ga je dio suvremenika takvim doivljavao. Bio je pisac krize, te ga je upravo zbog toga maniristiki Zoraniev duh lako prepoznao. I Petar je Zorani bio pisac moralne i politike, narodne i knjievne krize, te je potpuno logino da je u

213

Sannazzara pronaao svijet koji je u svom idilinom ruhu usprkos nudio emocionalne napukline koje su bile dobro poznate Hrvatima onoga vremena. Zoranieva povijest sedmogodinje ljubavi i pria o njezinu sedmodnevnom lijeenju nije bila ravnoduna prema stvarnosti svoga vremena. Malo je hrvatskih knjiga onoga vremena u kojima bi se s toliko ara govorilo o stanju duha u hrvatskoj knjievnosti, malo ih je u kojima bi se s toliko ara izravno kritizirala nepomnja i nehaj prema jeziku i malo ih je u kojima bi se izravnije svjedoila nacionalna tragedija rasute batine u kojoj su najbolji sinovi u inozemstvu pisali na tuim jezicima. I Sannazzarova je Arkadija izraena na desetinama knjievnih poticaja, i ona je poput Planina graena na dijalokom principu bliskom Menipovim satirama, sastavljena od tisuu citata i sentenci, bez makar i jedne izvorne reenice. Ni Arkadija ni Planine svojom se izvornou nisu razmetale, jer se to od njih nije ni trailo. Oba su djela u svoje nacionalne knjievnosti uvela pastoraliziranost kao stanje, a ne vie samo kao krajolik. Arkadija je bila najljepa pastoralna igraka to ju je stvorio humanizam, ona je od ekloga, dakle od jednostavnih pastirskih dijaloga, napravila anr koji se rascvjetao u mnogim mlaim poemama i dramama. Europski odjek Arkadije bio je takav da je njezina danas gotovo zaboravljena pisca Raffaello Sanzio naslikao na zidu papinskih Stanza, uvrujui ga 1511. meu osamnaest najveih knjievnika i filozofa svih vremena. Da su Sannazzara cijenili i na hrvatskom tlu, ne svjedoi samo velika pieva itanost nego i to to mu je dubrovaki nadbiskup Lodovico Beccadelli u estom desetljeu 16. stoljea dao naslikati lik na zid svoje ladanjske kkue na otoku ipanu. U Europi je dugo vladao osjeaj kako je cijelo jedno stoljee zapoelo upravo Sannazzarovom Arkadijom, koja je, premda napisana ve potkraj 15. stoljea, bila tiskana 1504. Uz to mnogi su imali dojam da je to stoljee zavrilo s dvije dramske inaice Sannazzarove Arkadije, a te su Tassov Aminta i Guarinijev Pastor fido, koji se, kako se s pravom vjerovalo, bili klimaks arkadijske mode. Svi europski pastiri stoje u znaku idilinoga svijeta, to ga je kodirao Sincero, glavni lik Sannazzarove pastorale. U Sannazzarovoj Arkadiji putuje taj Sincero, pod ijom se maskom skrio sam pjesnik, iz Napulja u Arkadiju, gdje ga uopuju zaljubljeni pastiri. On im uzvraa gostoprimstvo svojim priama o neuzvraenoj ljubavi, drui se s njima, pjeva i slavi ljubav, a onda se naposljetku, nakon to je usnio zlokoban san, vraa u Napulj. I Zoraniev roman poznaje srodnu skromno razvedenu priu o putovanju u pastirsku Arkadiju, to jest u Planine. I njegova pria ima stanovit vremenski razvoj koji je povezan s putovanjem iz batine u batinu. Vrijeme hrvatskoga romana rasprostire se kroz sedam dana to ih pastir Zoran, to e rei sam pisac Zorani, provodi na putu. Vrijeme toga puta nije historijsko vrijeme Hektorovieva Ribanja, a nije ni biblijsko vrijeme Marulieve Judite. Vrijeme Zoranievih Planina stilizirano je izmjenjivanjem krajolika svjetlosti i tame, pri emu se itatelju iznose prizori sree i nesree, ugode i neugode, dana i noi. Temeljen na kontrastima, razvoj radnje u Zoranievim Planinama povezan je meteorolokim promjenama, s oznakama sati i dana, s protokom kalendarskoga vremena. Hrvatska Arkadija u planinama Zagore nije egzotina, na njezinim rubovima zavijaju vukovi, a osobe zateene u tom svijetu uvijek su pred nekim u bijegu. Te osobe besciljno lutaju neprijateljskim krajolikom u kojemu je opasnost povijesno izazvana. Ipak, u Zoranievom romanu, ona nije kao takva prikazana, barem ne na izravnoj razini. Svijet to ga putujui batinom oblikuje pastir Zoran dezintegriran je i razlomljen, nalik je labirintu, ima sedmodnevnu trajnost i ne poznaje razvoja. Zoranom planinski izlet svoju kulminaciju nalazi u inicijacijskom kupanju, u kojemu se putnik razgoliuje i lijei. Sve drugo prikaz je nepomina i topografski razmjerno prepoznatljiva zadarskog zalea, koje je stvarni okvir prii o ovjeku koji je sedam godina ivio u okovima, a sada je doznao da u Planinama ima lijeka za njegov beteg. Ralog Zoranova puta posvema je terapeutski, i on ga u pratnji vile zapoinje na vratima stvarnoga pakla, zapravo u realnoj Paklenici, gdje mu se, im ga vila ostavi, ukazuje prizor strane sedmoglave hidre, od ijega mu se pogleda die kosa na glavi. Ulaz u Arkadiju, kao i u pakao, nije lagan: "Stazom nikom, mnogo kamenitom i skraljivom, ne vele hodih, i tuj iz jezera jednoga ko iz paklene propasti ishodi, protiv meni znevarke strana i udnovata zvir izaadi naskoi me. Sedam glav razlikih, a etire drakunske noge, a kip zadnji kako mrk osal, a oas zakljuast kako kljie na dvoje jimie. Prva glava od strana i zapinjena LAVA, druga od gnivna MEDVIDA, treta od rna GAVRANA, etvrta od bludne ENE, peta od ljute i srdite ZMIJE, esta od krastavice ABE, sedma od zlohlepna VUKA. Sa svimi kupno i strano na me buknu. I budi da svimi pristraen bih, dali ona enska najve me oskvrni, da po svem kipu vlasi, dlake i mah navrie mi se, krv iza svih stran kipa k najpoglavitijemu udu vrui ide pomo dati. Stoga ostah vas drhui i trnui, i jure pobignuti jedva nevolja sminost dav, nazad vratih se i pristraen i zapahnut na nju obzirah se. Eto opet dekla ona ka me pribrodi pran meni ree: Ne boj se!" Sljedea tri dana, nakon to izbjegnu napast hidre, Zoran boavi u pravoj knjievnoj pastirskoj akademiji, plandujui s pastirima i doivljavajui zajedno s njima cijeli jedan novellino, sluajui pisni, pritvore i pripovisti. Ekloki dio Zoranievih Planina nudi najerotinije stranice onodobne hrvatske proze, i to ne samo na razini ispripovjedanih pria nego jo vie na razini lirskog erosa to ga iskazuju stanovnici Zoranieve Arkadije. Priguena ljubavna bol vlada tim prizorima Zoranieve planinske Arkadije. Patnja je

214

stanje tih stihova i pripovisti u kojima se mijeaju Petrarca i Ovidije, Vergilije i Boccaccio, psalmi i Sannazzaro. Sredinji i najzanimljiviji Zoranievi pritvori i sredinje pisni ulaze u teksturu prvoga hrvatskog romana izravno iz lektire. Pastiri i pastirice o kojima je u tim priama i pjesmama rije i koji ih pripovijedaju i pjevaju, nisu na se stavili odore antikih mudraca. Oni imaju funkciju maginih bia koja natopljena erotikom imenuju toponime pjesnikova zaviaja, daju stvarima imena. Dok je Zoran u svijetu hrvatske Arkadije nekom vrstom Kolumba dotle su pastiri ondje nekom vrstom Ameriga koji otkrivenom zaviaju daju imena. Pastiri opjevavaju vjenost i protonost ljubavi, sugerirajui kako sve vidljivo ima ili e dobiti neko ime kao izravni rezultat panerotizma. U Zoranievim su Planinama imena kopule meu stvarima, ali i meu ljudima. Imena su uzroci i posljedice svih dodira. Bol i erotika, emotivna razblaenost i tuga zbog stalnih odlazaka koordinate su na kojima izrastaju sredinji dijelovi Zoranievih Planina koje su pravo nalazite mnogih onovremenih knjievnih moda. U Planinama Petra Zorania nepregledna je masa citiranih tekstova, obilje preuzetih slika i sintagmi, narativnih cjelina i udvornih fraza to se meusobno sparuju i raaju najerotiniju strukturu onodobne knjievnosti. Petoga dana Zoran odlazi dublje u planine, gdje susree Vilu kojoj je zapravo i poao i od koje trai lijeka za svoj beteg. Vila ga izlijei, a on usne san u kojemu mu se ukae Perivoj od Slave u koji uz vile Latinku, Grkinju i Kaldejku dolazi jo i vila Hrvatica, koja u rukama nosi neto manje zlatnih jabuka od svojih druga. Te zlatne jabuke u rukama djevica knjievna su djela uz pomo kojih se drugima predstavljaju narodi i njihove tradicije. O tomu da su Hrvati stvorili manje knjievnih djela od drugih pie Zorani s velikim alom, te, zaboravljajui na skromnost, istie samo vlastita djela kao ponos nacije: "U sinci od duba vile mnoge okolo vode sijahu i u krilu jabuke iz duba po razlikih rukah trgane razgledajui u nje se gizdahu. I tuj jedna, koj najpri u krilo se nadazrih, vidih da joj na prsih pismo zlatih slov dijae LATINKA, i u nje mnoge i mnoge jabuke dvojega jazika male i veliki bihu, a na svakoj jime onih ki jih utrgali bihu. Druga vila starija bie tuj s jimenom GRKINJA, razlike mirisne jabuke razbirae; jo jedna od svih starija vila, KALDEJKA pismo dijae, i ona jabuke gledajui gizdae se, akoprem davno utrgane, dali jo lipe i mirisne bihu. Poznah pak vilu mlaahnu jednu s malo jabukami u krilcu koj pismo s jimenom HRVATICA govorae i kako tubenu stei i ni malo jabuic razgledae. Poznah u krilu nje jabuku na koj jime bie PETAR ZORANI, a uz jime Ljubveni lov i Vilenica dijae pismo; i na toj prem jabuci prem poela pisati bie PLANINE. Vas ja tad zasnien ostah i zaujem jime moje tuj vidiv; i u tom zasnienju kako vesel i radostan ostah!" Petar Zorani u labirintu estoga dana puta slijedi pastir Zoran vilu koja ga vodi niz rijeku Krku, a onda se sam uz more vraa u batinu iz koje je krenuo i kamo stie upravo na dan smrti biskupa Divnia, kojemu je grob bio u stolnoj crkvi u Ninu. Apoteozom zavravaju Planine, otvara se nebo, a pjesniku se ukazuje alegorija Istine, kojoj s jedne strane stoji sv. Jeronim, a s druge biskup Juraj Divni. Tu pjesnik nakon sedmodnevnog lijeenja uje jo i pouku da se ostavi zemaljske ljubavi i da tei istini. Ono to se suvremenicima najvie svidjelo u jednostavnoj Zoranievoj prii o ljuvenom betegu svakako je njezin euklidovski geografski prostor. Zakonitosti tako ispriana prostora vrlo su jednostavne. U njemu se glavni lik uvijek kree izmeu dvije toke, pri emu mu je polazite istodobno i dolazite, a sredite puta uvijek je u nekoj umi, idilinoj gori, Arkadiji, u labirintu kroz koji lik prolazi i historice i simbolice, dakle i stvarno i preneseno. Ljudi Zoranieva doba voljeli su takve jednostavne prie o rubnim svjetovima prepunim udnih bia, o vilama i vilenjacima, ali i o posve obinim pastirima i pastiricama. Voljeli su aluzivnost tih pria, osobne umetke u njima, a voljeli su i glasne nacionalne zahtjeve to su se u takvim tvorbama ustalili jo od Sannazzarove Arkadije. Svega toga ima i u Zoranievim Planinama. One na svoju jednostavnu narativnu okosnicu, na njezinu gotovo nepominu vremensku i prostornu narativnu reetku prikljuuju jo i vrlo snana iskustva petrarkizma, ali i iskustva s izvornim Petrarkom, zatim Lektiru Vergilija, a jo vie Ovidija i, napokon, nauk ciklikoga komponiranja to ga je primjenjivao Boccaccio, od kojega Zorani posuuje i domoljubni naboj Nimfalea. Na tako ustanovljeni emocionalni i knjievni predloak nanosi Petar Zorani u Planinama i posvema domai sloj, u kojemu vraa dug tradiciji, izravno ispovijedajui poticaje glagoljatva koje ne bez razloga povezuje sa svetim Jeronimom. Spominje Zorani i izravne dugove Marku Maruliu, koji je u Planinama postao Marul Pastir i iju Molitvu suprotiva Turkom Zorani parafrazira, napomenuvi da je rije o stihovima koji su nastali kad Splianin "bainu videi v pogibli blizoj pojae cvilei". Zorani je Hrvatin ne toliko zbog svojih izravnih deklaracija takva statusa nego je on Hrvatin ponajvie zbog svoje visoko razvijene svijesti o domaem prethodnitvu i zbog vehementne kritike

215

zaputenosti duhovnoga ivota u Hrvatskoj. On je, dakle, Hrvatin po nezadovoljstvu suvremenim stanjem. Kritinost Zoranieva ima dodue i slabost, a ona proizlazi iz toga to Ninjanin sa zadarskim boravitem, slabo poznate biografije, nije bio dovoljno upuen u knjievni rad svojih suvremenika, koje, zaveden neznanjem, tako samouvjereno kritizira. Nema naime znakova da je u trenutku kad pie svoje Planine, a bilo je to 1536, Zorani poznavao neto od djela Lucievih ili Hektorovievih, nema znakova da je poznavao starije Dubrovane. Bio je Zorani po svemu idealan tip knjievnika svoga vremena, zatvorena u svoju malu sredinu, ali spremna kritizirati i one koje nije poznavao, pripisujui samo sebi vrline dobra bainca i Hrvatina. Samosvijest Zoranieva ipak je imala vrste temelje. On, premda Planine pie tri desetljea nakon prvoga izdanja Sannazzarove Arkadije, ipak prethodi mnogim srodnim djelima iz drugih europskih sredina. Bio je Zorani prethodnik panjolskoj Montemayorovoj Diani, francuskoj d'Urfovoj Astre, portugalskim Camesovim pastirskim eklogama, a i Spenserovim ili Sidneyevim engleskim Arkadijama. Premijernost njegove bukolike nije dakle upitna, tek je moda teta to mu upuenost u onodobrnu hrvatsku knjievnost nije mogla biti veom. Model to ga je preuzeo od Sannazzara, a na kojega je dogradio iskustva iz Ovidija, Petrarke i Boccaccia, Zorani je posvema dobro asimilirao i nije imao nikakvih problema prakticirajui njegovu usisnost, posebno kada bijae rije o heterogenoj grai. Zoranieve Planine pravi su vatromet raznorodnih anrova i manjih oblika, a ono to njihovu romanesknu strukturu i danas ini posvema prihvatljivom jest upravo nedostatak vrega anrovskog uporita. Za autora nije bilo najsretnije to mu je do danas jedino poznato djelo postalo i glavnim biografskim izvorom. Mnogi su itatelji zbog pomisli da su Planine pieva autobiografija zavedeni u pogrenom smjeru, jer Planine su anrovski mnogostrane, ali autobiografija zacijelo nisu. U njima ima mjesta na kojima se Zorani trudi objasniti i poneku injenicu svoje bibliografije, ali izravno tim vijestima ne treba odve vjerovati. Pisac je roen u Ninu 1508, to je prilino vrst podatak, zna se i za porijeklo njegove obitelji, koja je iz Like stigla na Pag, a onda u narataju pjesnikova djeda Petrice preselila u zadarski kraj. Majka mu je bila teta slikara Andrije Medulia. Zna se da je pisac na ivotu bio sigurno do 1543. Poslije o Zoraniu vie nema pisanih arhivskih tragova pa se moe sumnjati da je nakon toga datuma uope i bio iv. Nije jasno ni to mu je pored knjievnosti bilo zanimanje, jer bi se na osnovi poznatih vijesti moglo zakljuiti da je bio i vojnik i sveenik, a moda i notar te revizor rauna. Ima onih koji u pievu obiteljskom nadimku de Albis vide podatak o tomu kako je Petar bio dominikanac, dakle bijeli fratar, i kako je njegovo hrvatsko prezime zapravo tek lo mlai prijevod oznake reda kojemu je pripadao. Od knjievnoga rada Zoranieva ostale su jedino Planine i one su, ako ne raunamo jednu zasebnu i otrojezinu eklogu, sve to je pisac sam pripremio za objavljivanje. Zorani veli da je na svojim Planinama radio od svibnja do rujna 1536, ali mu se u vezi s tom tvrdnjom i ne bi trebalo vjerovati jer je vidljivo da su Planine kompilirane iz nekoliko prethodno napisanih slojeva. Lako je u tekstu vidjeti koji su dijelovi napisani prije i kako su tek naknadno uklapani u strukturu knjige. Planine su tiskane u Veneciji 1569, kada pisac vjerojatno vie nije bio na ivotu, premda i to nije sigurno, jer oni koji su tom prigodom u Mlecima zatraili cenzorsku dozvolu uz Zoranievo su ime stavili oznaku messer, to moda ne bi napisali da je pjesnik u tom trenutku bio mrtav. Ima dakle razloga da vjerujemo kako je Petar Zorani svoju jedinu objavljenu knjigu 1569. ipak neko vrijeme drao u rukama. U Ninu i Zadru Zoraniev se knjievni rad nije pojavio iz zrakoprazja. Pjesnik ne bi mogao biti onako kritian prema knjievnosti svojih suvremenika da nije barem donekle bio upuen u zadarsku batinu. Suvremenike, ini se, nije poznavao, ali prethodnike jest. Zadar je moda od svih dalmatinskih gradova imao najburniju i na svoj nain najsvjetskiju prolost. Osvajali su ga kriari 1202, a pod njegovim se zidinama vodila bitka izmeu prougarskih i venecijanskih snaga 1345. to je naslikana na golemoj slici u Dudevoj palai u Veneciji. Zadar je u drugim hrvatskim sredinama uivao slavu bogata grada pa ga je tako i Sigismund Meneti, dubrovaki petrarkist, u pjesmi spominjao kao istoznanicu za bogatstvo. Jedino se u Zadru pored Dubrovnika moe dokumentirati prva faza petrarkizma, a zapisi narodne i puke poezije iz toga kraja nisu bili bliski samo Petru Zoraniu nego su se pojavljivali i u starijim prijepisima. Pjesma o Zadarkinji Mari tek je istrak iz toga neko znamenitog pukog kanconijera. U Zadru je imun Koii Benja, nasljednik Nikole Modrukoga, razvio znatnu duhovnu djelatnost, ondje je Palladio Fosco 1540. napisao knjigu De situ orae Illirico, a Gianfrancesco Fortunio kompilirao prvu poznatu gramatiku talijanskoga jezika. O rairenosti hrvatskoga jezika u Zadru svjedoio je i mletaki putopisac Ramberti, koji 1543. u knjizi Viaggi napominje da u gradu prevladava hrvatski jezik. U Zoranievo vrijeme nisu vie samo asne sestre po samostanima bile one koje su, usprkos zaprijeenoj kazni, itale i govorile hrvatskim jezikom. U Zadru je postojala bogata tradicija antiturskih knjievnih i oratorskih reakcija pa je posvema logino to se Zorani u Planinama prisjetio biskupa Jurja Divnia, sveenika s maem, ali i sveenika naoruanog lijepom latinskom frazom kojemu je na kraju Planina dan prostor da, odavno mrtav, iznese estoku kritiku zaputenosti duhovnih djelatnosti u hrvatskim zemljama, da zabugari nad rasutom bainom. O loem stanju hrvatskoga

216

duha, knjievnosti i jezika govorio je izravno i Petar Zorani u posveti Matiji Matijeviu, gdje spominje "razlike pisce ki deelje svoje razlikim i nareenim govorenjem a ve mogu hvale", dok u Hrvatskoj takvo to, kako je mislio Zorani, ne samo da se ne ini dovoljno nego se uope ne ini. Petar Zorani bio je samosvjestan pisac, sam za sebe kae da je dobar bainac i Hrvatin. On i nije bio filolog. Pisao je slijedei instinkt, a taj mu je govorio da je kriza duha stigla u hrvatske zemlje zajedno s krizom njezina politikog ureenja. Vjerovao je u svoju iznimnost i o njoj je razmetljivo svjedoio u Planinama kada je nabrajao sva svoja, danas izgubljena, a moda i nikad napisana djela, Ljubveni lov i Vilenicu. Govorio je razmetljivo, to je bila maska njegove nemoi i osamljenosti, govorio je o vlastitoj knjievnoj snazi jer se osjeao osamljenim u jeziku. U Zoranievim Planinama ima mnotvo disparatnih knjievnih sjeanja, u njima ima natruha antike, ali i suvremene humanistike knjievnosti, u njima ima grae iz moralistike lektire, ali i poticaja iz suvremene astrologije i alkemije. Ta nadahnua najbolje su vidljiva u opisima ritualnoga inicijacijskog, a zapravo ljekovita Zoranova kupanja, u kojemu pisac pokazuje dobru upuenost u numerologiju, u magine zazive i kabalu svoga vremena: "I tad gola aliti naga isvui ini me i pram jasnomu licu od miseca obrazom obrativ me ree: Jasna, trilina kriposti, ka na nebu, na zemlji i u propasti jednako tvojim licem sviti, primi, molim te, molbu injenja, rtje i zauge ke tebi prikauju i odriiti rai po vodi ovoj tvrdo zamrene zamke i uzle od srdaca mladia ovoga, njega u slobod povrati. I trikrat reki dvojega ulja i soli maljahno u vrulju vre rii mrmnjajui ke ja ne razumih..." Zmija naracije u njedrima ideologije Paradoksalnost pieva poloaja Zorania je posebno zanimala. On, koji je preuzimao mnotvo poticaja iz starije i suvremene knjievnosti, vjerovao je da pjesniko djelo moe nastati jedino iz vlastita iskustva i da "nikomur ni slino ni s nainom more jino neg od onoga, u em se nahodi, peti". Ipak, kad je govorio o vlastitosti iskustava i duevnih stanja, Zorani nije mislio samo na konkretna tjelesna iskustva nego prije svega na pustolovinu duha i na lektiru. On duboko vjeruje da samo dobra knjievnost moe proizvesti novu knjievnost. U tom smislu njegove su Planine ak i u svojoj topografskoj, dakle naoko vjerodostojnoj dimenziji, nastale u pievu studiju nad suvremenom kartom Zadra i okolice to ju je za ono vrijeme razmjerno precizno izradio Mleanin Pagan. Budui da je ta karta prema stvarnosti imala otklon od oko 45, dogodilo se da je Zorani konstruirajui svoj putni smjer nad Paganovom kartom opisao put koji bi, da je bio ostvaren, odveo putnika ne u Planine nego u nigdinu ili bi ga u najboljem sluaju vratio ne u Zadar nego u Anconu. Zoranieva stvarnost bila je papirnata jednako kao i njegova kartografija, ali pisca knjikost poticaja nije mogla pomilovati od teke stvarnosti feudalne Hrvatske pod turskim najezdama, od nevolja njegove deele koja je sva bila pod orujem, iji su ugledniji plemii bili potpuno razvlateni, socijalne strukture uruene. O tom svijetu Zorani je napisao ozbiljnu knjigu, lijeei svoj ljuveni beteg. On se u knjizi muio s rijeima, sa sintaksom, njega je titala tanka domaa tradicija, njega je onemoguavalo vlastito nepoznavanje prethodnih iskustava koja zbog rasute batine nije ni mogao poznavati. Proza koja mu je prethodila nije uvijek bila prikladna za iskazivanje sloenijih duevnih stanja i osjeajnih procesa, ali zato u kraem metru njegova romana, na mjestima u kojima Planine nude jedan od najuzbudljivijih onovremenih kanconijera, vidi se da je Zorani svladao pjesniki jezik i da se on bez ikakvih nategnutosti moe usporediti s jezikom najboljih suvremenika. U tim stihovima iz Planina svejedno da li izravno prevodi Petrarku, zapisuje puku pjesmu ili variva impossibilia, Zorani je jedan od boljih hrvatskih lirskih pjesnika svoga vremena. Iznimno je glatka njegova varijacija Petrarkina soneta Pace non trovo: Mira ne nahodim, nit s' imam ratit s kim, i sumnjim i elim, gorim i krepenim; vrhu neba letim, a na zemlji leim, vas svit zauhitit mnim, a nitar ne drim. Voljno v uzi stojim iz ke zit ne umim, niti uzu krutim, niti ju oslabim; ni ozdraviti vim, ni umrit poi in, ni ljubim li se s kim, ali komu mrzim. Pre oiju vidim, prez jazika vapim,

217

i umriti elim, a pomoi prosim; i sam na se mrzim, a inoga ljubim; niti za se marim, ni najdu ni gubim. Tugami se gojim, a jadi se hranim, suzami se pojim, ljuti emeri jim; ni ivota kolim, niti smrti elim, i jednako obim, smrt i ivot mrzim; s tebe u tom ivim ku mu gospoju dim. Svojom ljubavnom poezijom Zorani, ako se moe vjerovati njegovim izjavama, nije bio zadovoljan. Doivljavao je svoje stihove, u kojima je sva "misal kroz ljuveni poraz u petje uznita i nukana", nekom vrstom poroda od tmine, neega to je dodue napisao i to je uvrstio u Planine, ali to mu se inilo da treba prevladati. U njegovim Planinama mislio je da se rasuti teret njegove lirike nee odve dobro raspoznavati. Bio je nezadovoljan razvijenou hrvatskoga pjesnikog jezika, osjeao je veliki teret stranih kalkova i traio je vrstu toku u narodnom pjesnitvu, gdje su mu se i leksik i sintaksa ukazivali iim i tonijim. Od njega zato i potjeu neki od najljepih starijih zapisa usmene poezije: Pasite drobne travice, moje primile ovice, da vimenaca nadmete, da vimenaca nadmete, da vidra mlika nal'jete i sa mnom se obeselite, i sa mnom se obeselite i radostju pokripite. I vi, travice drobnjahne, i vi, travice drobnjahne, puajte zraste mlajahne i cvitjem se naresite, i cvitjem se naresite i rnu zemlju pokrite. I ptiice, uberite, i ptiice, uberite poju mej zelene kite, i dubje, hrastje i cerje, i dubje, i hrastje i cerje, drinovje, jelje i borje, medvenim sokom suzite, Kao to je u Planine uvrstio batinu lirskoga pjesnitva, trudio se Zorani da koristei iskustva pukoga pripovijedanja stvori i prvi kanon moderne hrvatske proze. I time je, kako veli na usta vile Dinare, samome "sebi ljutu zmiju u njidra" stavio, jer ti prozni dijelovi iz njegovih Planina, te pripovisti i pritvori ne samo to su i dobro sroeni tekstovi nego svojom izazovnom erotskom aluzivnou pokazuju da se autor u trenutku dok ih je pisao nije jo bio izlijeio ljubavnoga betega. Dovoljno je osluhnuti samo nekoliko reenica u kojima se opisuju Ruiine nevolje s falusoidnim zmijama pa da budu jasne Zoranieve nevolje sa zmijom u njedrima: "I tako srebren kundir vazami, u rnu goru uputi se. I ne vele, kako ona ka mista znae, proadi, vidi kadi jedna zmija okol jednoga krasna cvitka stae okruena i kako od tuka njegova gojae se, a druga

218

zmija k njoj priadi silovae se cvit oteti. I mej njima boj pojami jedna drugu jadovito zakla. Ti vidivi Ruica ree: Prem a eljah, to najdoh!" O stidu i nevinosti pripovijeda ses i u ovom arkadijskom susretu Jele i Mare s usnulim Dranikom i Novakom gdje se u prvom dijelu zadrava oite djevojaka a na kraju poentira s usklikom mladia: "One jo ne znajui a je ljubav ili a se zove, jer samo dobrohtinje po zapovidi Dijane, boice njih, meu njimi opae, i ujui da jim se srdaca u slatkosti nikoj ugae, svaka k svomu priad i spei jim svoj venac na glave stavie i luci njih, ki tuj polag njih stahu, vazee, a svoje na misto njih postavie. Jo s nikim stidom ne smiju zbudit jih, dali nad njimi njih uljustvo u lipost razgledahu: vlasi ne duzi, dali kako zlate ice, ali kako ni jino a jim se ve pristoji, u svakoga samo zelenom javorovom kiticom u venac ugnutom pritisnuti, a elo svakomu kako od ista glatka dijamanta, nijednomu jo mah rumeno i bilo lice bie oskvrnil. To jedna drugoj udei se hvaljae, i veekrat posumnjie da bozi bihu i u lovu budui trudni poivahu... Bihu se zbudili ve neg dva braca i na glavam venci naad, a luci prominjeni, rekoe: Nisu neprijatelji bili!" Premda su na sadrajnoj razini potaknute antikim idilama i humanistikim pastoralama, Zoranieve prozne pripovisti i pritvori oslukuju domau tradiciju pukoga pripovijedanja, ali i pjevanja. U tim prozama, koje se, to i sam autor priznaje, temelje na glagoljakoj tradiciji, mogu se zapaziti ak i deseteraki stihovani elementi, koji su naknadnim pripovjednim dodacima i proirenjima zastrti koprenom proze i sakriveni. Zorani je bio pisac koji je volio koprenu, koji je volio skrivati, koji je volio preraivati i premetati. Pa kao to skriva stih prozom, tako se on poigrava i sa skrivenim znaenjima rijei i imena, s njihovim etimologijama. On je pisac s velikim osjeajem za igru rijeima, s osjeajem za koprenu, za allegorice. Mnotvo zamki oekuje svakoga tko bi htio zai u znaenjsku vrlet Zoranievih Planina. Sve se u toj tvorbi mora itati barem s dvama kljuevima jer sve je tu u isto vrijeme i allegorice i historice. Dovoljno je izdvojiti neko ensko ime, na primjer esto spominjanu Jelu, da se raspozna kako Zorani pod imenom mlade ene, ali ne samo pri svakom spomenu nego i u kompozicijskom rasporedu spominjanja imena, misli na simbolinost stabla po kojemu je Jela dobila ime. Ta simbolinost fiksirana je u starijih pisaca to ih je Zorani dobro poznavao, u Vergilija, Klaudijana i Stacija. Za te autore, a isto tako i za renesansne hermetiare, bila je jela stablo koje se ne bez razloga koristilo za gradnju brodova i jarbola, ono je naime davalo veliki otpor vjetru. Ne sluajno Jela se spominje ve u doastju Zoranovu u batinu, kada je putniku vrstina bila najpotrebnija, i kada su vjetrovi bili najsnaniji. etiri su znaenja to ih je krilo to stablo i njegovo ime za simbologiju Zoranieva vremena. Prvo je bilo moralna vrstina, drugo nevinost i istoa, tree savrena trokutna ljepota i, etvrto, snaga i heroizam. to god Zorani govorio o Jeli, to god u vezi s njom spominjao, uvijek e ti spomeni nositi svijest o simbolinosti stabla i imena to ga sa stablom dijeli Zoranieva Jela: Pride s vlastju silnom ter rukom nemilom prsi mi otvori njom i v srdace usadi granu jele vite. Jele uzorite, jele krasnocvite, jele voresite, ka u srdacu mom ustanovi ile. Zoranieva inventura zaviaja Prepune su Planine knjievnih i tradicijskih sjeanja. One su knjievna inventura sedmogodinje pieve ljubavne povijesti, sedmogodinjega transa od kojega se u knjizi Zoran trebao oistiti. Zoranievo je djelo hermetina eruditska igrarija koja autora nije sprijeila da iz posvema ezoterinoga knjievnog mehanizma izrekne apel za obranu domovine u trenutku kada su joj duhovnu i fiziku egzistenciju ugroavali interesi velikih sila i velikih kalkulacija, kao i unutranji gubitak motivacije. Zorani je vrlo dobro poznavao politiki zemljovid svoga vremena, njegovi spomeni monika, spomeni njihovih insignija, njegove tone sintagme o susjedima ivo svjedoe o tomu. Ali svagdje oko sebe Zorani vidi rasutu batinu. On tuguje nad njezinom sudbinom, svoje posvema stvarne suze zna zaogrnuti razblaenom melankolijom, nekom veselou tako bliskom svijetu antike idile i humanistike bukolike, kojoj je bio blizak. Taj pisac krize u svojim je Planinama radosno najavljivao novo vrijeme iako mu se ono nije uvijek inilo izvjesnim. On se prije svega

219

elio obraunati s nezainteresiranou hrvatske knjievnosti za stvarnost. O tomu da bi stvarnost bila nezainteresirana za knjievnost on nije stigao govoriti. Je li svojim govorom i pjevanjem koga u svoje vrijeme potaknuo, danas nije lako vidjeti. Bilo ih je malo koji su ga htjeli slijediti. Uza svu svoju muku s jezikom imao je nadmoan osjeaj za strategiju teksta, za kompoziciju i za povezivanje stvarnosti teksta s najudaljenijim knjievnim svjetovima. Malo je pisaca nakon njega s takvom lakoom znalo povezivati razdvojeno. On je preuzeo teku zadau da napie knjigu sredinjega nacionalnog glasa u trenutku u kojemu je knjievnost u njegovu narodu tek traila svoje mjesto i u doba dok Hrvatsku jo nisu zagovarali vanjski moni interesi. Uzeo je cjelokupan batinski teret na svoja plea, a da pri tome nije znao da taj isti teret samo stotinjak milja dalje podiu neki drugi, njemu bliski duhovi. Samo nekoliko desetljea nakon to je u Veneciji bila objavljena njegova knjiga stvari su se na krilima tridentskih koncilskih zakljuaka za hrvatsku knjigu bitno promijenile. Hrvatski jezik, koji je on elio promovirati, potkraj je stoljea pod ilirskim imenom, stao zadobivati i mone inozemne zagovornike. Usklaujui mnoge tradicije, Zorani je stvorio heterogeno djelo kojemu u anru romana rasutost danas uope nije slabost. I on je poput mnogih svojih vrnjaka slijedio bukoliku i pastirstvo, elei uz pomo tih svjetova ponuditi dvostruku poruku, najprije stvarnosnu, a onda i alegorijsku, s politikim i moralnim sadrajem. U prvoj nije mogao uspjeti jer su njegovu narataju drugi ukrali stvarnost, a u alegoriji bitno je nadmaio svoje suvremenike. Mnoge njegove ifre i danas su tajne, mnoge e biti odgonetnute ve sutra. Zoraniev bijeg u planine nikada nitko u Hrvatskoj nije doivio kao pomodni hir niti je u tom povratku prirodi vidio tezu prema kojoj su rustika i morlakija po neemu svijet idilian i utopijski. Zorani je birajui svijet pastira svjesno izabrao njihov paradoks, njihovu raspolovljenost izmeu dva svijeta, od kojih jedan pripada kontemplaciji, a drugi akciji, od kojih je jedan svijet knjiga, a drugi svijet osjetila, jedan svijet grada, a drugi svijet sela, jedan svijet psihologije, a drugi svijet ideologije, jedan svijet betega, a drugi narodnoga bia. Ono to je neko po prirodnom pravu bilo odreeno da pripada religiji, dakle prostori ovjekove emotivnosti, u Zorania je uz pomo neoplatonistikoga nauka vraeno sferama privatnog, ali i sferama nacionalne zajednice kao drutva razliitih. Zorani poznaje mnoge mitove, kako ope, tako i privatne, i on ih koristi kao sredstva uz pomo kojih je tumaio stvarnost svoje domovine, koja je za njega uvijek bila stvarnost jezika. U tomu je on srodnik Hektoroviev, iako se oito nikada nisu sreli. Ninjanin je stvarao u bremenitim vremenima u kojima je njegov pastirski roman bio ono to je jedino i mogao biti radosna apokalipsa. "Oj vi, ilirske muze, to svetinje staroga Kotora uvate" I u gradovima Boke kotorske potkraj 15. i osobito u prvoj polovici 16. stoljea pojavio se interes za studia humanitatis. Mnogi su Kotorani zahvaljujui uenosti ostavili traga u duhovnom krajoliku zaviaja, a mnogi su se istaknuli i u stranim, posebno talijanskim humanistikim sreditima. Ve 1514. domai izvori uz ime Bernarda Pime biljee da je bio ovjenani pjesnik i da je tu oznaku dao uklesati na grobni kamen u crkvi Sv. Marije u rodnom Kotoru. Hvaranin Pribojevi 1525, u govoru o porijeklu i zgodama Slavena, nije propustio spomenuti brau Vicka i Dominika Bua, za koju veli da su glasovita sa svoga knjievnog rada. Zna se da je Dominik Bua, roen 1482, studirao u Napulju, i da je poslije meu hrvatskim humanistima uivao dobar glas te su mu mnogi pisali pohvalne pjesme, koje je on po obiaju onoga vremena 1531. sakupio i objavio u Veneciji. Pisali su mu pohvalnice Frano Martini, Ilija Tolimeri, imun Koii Benja, Augustin Naljekovi i Ludovik Paskali, a Marko Maruli mu je 1522. posvetio epistolu papi Hadrijanu VI, najvie zato je ju je i sroio na nagovor poduzetnoga Kotoranina. Bua je u Veneciji objavio jo dvije knjige, i to 1537. spis u kojemu je tumaio Novi zavjet, a 1545. i zbirku nedjeljnih poslanica. Od drugih se njegovih djela nita nije sauvalo, iako je poznato da je za jo najmanje dva imao doputenje za tisak. ini se da se intenzivno bavio psalmima jer se i dugo nakon njegove smrti, jo u 17. stoljeu, vjerovalo da ih je prevodio na hrvatski jezik. U crkvi Sv. Severa u Veneciji Kotoranin Nikola Chierlo dao je u 16. stoljeu postaviti latinski epigraf na kojemu se moglo proitati da je za ivota bio gramatik, pjesnik i humanist. I Tripo Bizanti, Kotoranin, predavao je u Italiji klasine jezike, bio je Ariostov prijatelj, pa ga je on preporuio na neku grecistiku katedru. ini se da je taj Bizanti bio krhka zdravlja i suicidalan pa su ga suvremenici uvrstili u prirunik o nesreama koje su zadesile pisce De litteratorum infelicitate. Navodno je na kraju ivotnog puta obolio od mizantropije, tada pomodne bolesti. I u Kotoru se, dakle, otkrivala antika zajedno s Amerikom i indijanskim rajevima, otkrivali su se nepoznati svjetovi duha i ljudske nutrine, a shvaalo se da je knjievno stvaranje najbolja vjeba uz pomo koje se moe stei i harmonija due, ali i postii bolji ugled u drutvu. Teio je krug kotorskih humanista nezavisnosti duha i autonomiji knjievnosti, a sudei po kvaliteti njihovih

220

djela, bili su ti ueni Kotorani razmjerno vrsta i elitistika skupina koja se okupljala oko prvih mecena, oko prvih humanistikih biblioteka i javnih kola. Veina kotorskih humanista zavravala je studije u Italiji, uila je kod dobrih uitelja i na dobrim sveuilitima, najee u Padovi, a samo su se rijetki vraali u rodni grad, koji je, smjeten pod divljim planinama u nepristupanom fjordu, ipak privlaio mletake poslovne, a osobito vojne interese. U Kotoru se neto kasnije nego u drugim primorskim gradovima pojavila knjievnost na hrvatskom jeziku, ali je ondje kao i u veini ondanjih gradova rano nastala i prava gradska humanistika povijest. Najstariji topografski i povijesni prikaz Kotora sastavio je Ivan Bona Bolicis, koji je u rodnom gradu nakon studija prava radio kao sudac. Pisao je Bolicis i na talijanskom, pa se sauvao jedan njegov sonet, a ima od njega i neto latinskih epigrama. Bio je i autor obrade ivota blaene Ozane, iji se kult tovao u Boki. Da je bio dobar pisac, svjedoi i odulja pjesma koju mu je posvetio Ludovik Paskali, a u kojoj prijatelju ispovijeda svoje knjievne i ljubavne probleme, izravno svjedoei o Boninim vrsnim knjievnim djelima. Glavno pievo djelo nastalo je oko 1540. i zove se Descriptio sinus et urbis Ascriviensis. Ve na poetku zaziva Bona ilirske muze da mu pomognu opisati krajolik domovine, i to, kako kae, ne samo nje nego i prostora oko nje, pa i one nad njom. Mislio je pri tome ne samo na svoj Kotor i Dalmaciju, nego jo vie na tamni i mitovima optereen crnogorski vilajet, kojega su Kotorani doivljavali iz ablje perspektive i koji je svojom razliitou pritiskao trgove svih bokeljskih gradova. Da je Ivan Bona Bolicis imao posvema humanistiki i antikom impregniran um, vidi se na mnogim stranicama njegova spisa. On tako ak i katedralu Svetoga Tripuna doivljava kao antiki hram pa joj opisuje samo njemu vidljivo grko proelje, a spominje i njezine etverokutne tornjeve, koji da su nalik piramidama jer svojim vrhovima dodiruju nebo. Bolicis je taj spis pisao neposredno nakon mletako-turskoga rata pa se na njegovim stranicama osjea blizina ratnih sukoba, nazire strah to ga je svuda oko sebe irio silni turski admiral Barbarossa. Kotorski povjesniar, poput mnogih suvremenika, vjeruje da je i njegov grad nastao kao grka kolonija, vjeruje da mu je utemeljitelj bio sam Hesiod, roen inae u Askri u Beotiji. Ono dakle to je humanistima u Dubrovniku bio Eskulap i njegov Epidaur, Kotoranima je bio Hesiod i Ascrivium. Prva povijest Kotora pisana je u heksametrima i premda je u veem svom dijelu fikcionalni spjev, ona je, dok opisuje kotorske graevine, prvorazredno povijesno vrelo: "Oj vi, ilirske Muze, to svetinje Kotora starog uvate, zatim rijeke, proplanke Vrmca i brojne uvale, dajte o Muze, da s pomou opiem vaom krajolik domovine i one oko nje i nad njom gore nebotine, obale uvala pune i zaliv Risanski, s njime pliake same to koritom dugim pritokam slino uas u Jadransko utjeu more. Boice, treba da vas po stijenama vodim i strmim padinama, hridima, grebenima i stranom Lovena bilu i vrcima to se od snijega bijele, koje odvana mlade preacima dostii eli. (...) Najprije lei duboko na najdubljem podnoju brda grad oivien morem: bez imena brdo, a grad sezove Askrivij, a kula visoko na samome vrhu stri, u brdo se samo ovija bedemom svojim. irok je pred gradom prostor, a brda obronak tamni blagom u zavoju sainja luku, tu puhanje divlje vjetrova sviju se smiri, a povrje ne dira mirno nikakav bijes, ve ono u zatonu miruje stalno. Kraj grada tu i tamo su sela, tu vinograd buja, tamo pak rastu voke u dugome niu se redu. Za njima dvije su gore, to iljatim vrcima bodu u same zvijezde, tu lijevo od grada die se Loven, nadesno Petingrad, a od njih nije ni Osa via, ni Rodopsko gorje, ni visoki vrh Apenina." Iako ima samo 331 latinski heksametar, Bolicisovo djelo ivo je privlailo onovremene itatelje, pa ga je Serafin Razzi ve 1595. tiskao kao dodatak svojoj povijesti Dubrovnika. Ivan Bona Bolicis svoj opis Kotora pie za vrijeme rata i on zbog suvremenih ratnih dogaanja ne moe izbjei da mu djelo mjestimino ne postane i kronikom suvremenih bitaka koje su tom piscu, roenom 1520. a preminulom 1572, dramatino omeile ivotni vijek. Bonin povijesni i kroniarski opis Kotora oblikovan je kao putopis-plovidba, za vrijeme koje se opisuju mjesta u zaljevu pored kojih je prolazio piev narativni brod. Dok govori o HercegNovom, prekida Bolicis nit svoga povijesnog spisa i poinje pripovijedati kaotinu ratnu priu o tomu kako su pred kotorskim zaljevom prvi "Iliri" klali Turke, pa Turci "Ilire" i panjolce, zatim kako je Muhamed protjerao hercega Stjepana Vukia Kosau, pa kako su onda kranske trupe otjerale Turke, da bi se na kraju Turin Barbarossa osvetio panjolcima pobivi ih na alu i razvivi nad gradom otomanski stijeg. Bolicisov opis Boke tako je postao i knjiga o suvremenosti, tekst iz kojega pisac upozorava Turina: "Uzalud zbija redove, uzalud vjetru razvija jedra. Ne boji se Kotor bitke ni turskog oruja: naprotiv, izaziva te borba."

Ludovik Paskali i Juraj Bizanti Bitka za Herceg-Novi nije nadahnula samo povjesniara i knjievnika Ivana Bonu Bolicisa, nego je dramatino obiljeila i vei dio knjievnoga djela svakako najznamenitijega renesansnog kotorskog pjesnika

221

Ludovika Paskalia. Roen oko 1500, i on je poput Bone studirao u Padovi, ali je kratko vrijeme boravio u Africi, gdje su ga u Libiji poput Cervantesa zarobili maurski gusari. Bio je Paskali neko vrijeme i u dravnoj slubi na Kreti u Retimnu, a u Kotor se vratio 1538. Ve je s Krete javljao prijateljima kako turski Barbari napadaju taj otok usred zime, prezirui studen. Malo kasnije i on je opasao ma i sudjelovao u obrani Kotora 1539, to se vidi po tomu kad u jednoj pjesmi na posvema tehnicistiki nain opisuje zamjenu kotorske strae i njezino rasporeivanje. Njegova latinska Carmina objavljena su u Mlecima 1551, postumno i u izdanju mletakoga polihistora i dramatiara Lodovica Dolcea. U toj latinskoj zbirci, koja se sastoji od etiri knjige ispisao je Paskali cijeli niz politikih pjesama. Meu ostalima pie on poslanicu Karlu V, caru rimskonjemakom i gospodaru najveega dijela tadanjeg svijeta, molei ga da rastjera turske ete koje se kriju u kotorskom zaljevu, a u poslanici Ad Galliae regem nagovara Paskali francuskoga kralja da stupi u savez s Europljanima protiv Sulejmana i da ne paktira s Turcima. Paskali je u svojim pjesmama, latinskog i talijanskog izraza, izravno zainteresiran za ondanja politika zbivanja. Bio je ak i kroniar suvremenih ratnih sukoba. U jednom sonetu tako njegov pastir Mopso, stojei na brdu ponad Prnja gleda na zaljev i govori kako je s toga istog mjesta prije godinu dana vidio tiranina s Istoka kako vodi tisue brodova, a sada veli "vidjeh te iste brodove protjerane s naih ala i vidim kako mi ostadosmo ovjenani palmom mira i lovorom slave". Redovito je u svojim politikim pjesmama Paskali govorio o stvarnosti svoga kraja, u kojemu je mir bio najrjea, ali najuenija stvar. Potiui francuskoga kralja da ue u savez s ostalim kranima, Paskali ga poziva neka najprije pogleda okrvavljene zidine Herceg-Novoga, a u pjesmi In foedus ictum inter principes christianos veseli se Kotoranin udruzi koju su zasnovali krani. Pozdravlja on i Vicenza Capella, mletakoga ratnika, samo zato to se odluno odupro turskom zulumu u Boki. Zbirku talijanskih stihova, nazvanu Rime volgari, objavio je Paskali u Veneciji 1549. Velika je srodnost izmeu njegovih talijanskih i latinskih pjesama, a dodiri su meu njima toliko brojni da se stjee dojam da pjesnik ta dva jezina medija nije razlikovao ni po naravi ni po funkciji. Uzori Paskalievi, kako u latinskom, tako i u talijanskom pjesnitvu, bili su osim rimskih klasika, a on bijae izravni ak Tibula i Vergilija, jo i djela njegovih suvremenika Pietra Bemba i Jacopa Sannazzara. Paskali je u svoje doba bio vrlo cijenjen lirski pjesnik, pa su se njegove pjesme prevodile ak i u Engleskoj, a uvrtavali su ih u najpoznatije talijanske antologije, ak i nekoliko stoljea nakon pieve smrti. Njegova ljubavna lirika posveena je istoj gospi, Kotorki Silviji, o kojoj iz pjesama doznajemo ak i to da je pohlepna na blago, da je neko vrijeme bila bolesna, da je jednom proavi pored pjesnika ispustila bijelu rukavicu, a da se poslije valjda udala za drugog i napustila rodni grad. Zanimljiva je kompozicija kanconijera, u kojem se pjesnik postepeno hladi od svoje ljubavi te sve vie postaje svjestan da ga je ne samo draga napustila nego da s Istoka nadiru tirani. Proao je Paskali kolu Bembova purificiranoga petrarkizma, nauivi u njoj cijeniti eleganciju starih rimskih lirika i slijediti njihovu vjetu frazu i glatke stihove. Jedna od njegovih najljepih latinskih ljubavnih pjesama posveena je tako draginoj ogrlici, u kojoj se poredbe prikladno povezuju s tada posve suvremenim mitom o amerikom bogatstvu i Englezu koji onamo brodi: Iz kojih si indijskih voda i kojom te doveze Englez, ogrlice, to krasi moje gospoje vrat. Da nisi moda, tko zna, iz samog proizila raja i otud sa rajskih visina na zemlju pala si tad: sretniji nisu, ni vredniji mnogi dragulji to ih skrivaju mora i zemlje i nedostini vis, kao to tvoja je sudba od sudbe sretnija svake, kada god se spusti na bijelih joj ruku dlan, ili, dok se njie po ljubavi vrtiu bujnom, i usred rua ubire zlatnih jabuka ar, pa uas cjelova bezbroj na dojke prekrasne sputa, cjelove to ti ih katkada uzvraa tisuu put, cjelove koje nee ometati nemila zavist, cjelove kojim se silno ponosi samrtnik mu. O, kad bi mi bilo dano da oblike poprimam razne i da na bezbroj naina svoj preobraavam lik, ne bih ni promukli labud bio, ni rogati junac, nego bih ogrlica gospoje elio bit.

222

Paskalieva talijanska zbirka ima ak 96 listova i sastoji se od 120 soneta, od vie desetaka kancona, madrigala. Svoju je zbirku autor paljivo sastavio pa je, kako se vidi iz sauvanih primjeraka, kasnije ispravljao tiskarske pogreke. Dok su u prvom dijelu knjige soneti pjesnikovoj Donni, a to je Kotorka Silvija, u drugom su dijelu pjesme posveene uglednim ljudima i prijateljima, ija brojnost svjedoi o pjesnikovoj drueljubivosti. U svoju talijansku knjigu uvrstio je Paskali i pohvalnicu Hanibalu Luciu, to nije samo gesta uzajamnoga prijateljstva nego i dokument knjievne bliskosti. U vrijeme kad je Paskali pisao pohvalnicu Luciu, Hvaraninova jedina knjiga jo i nije bila tiskana, ali ju je Kotoranin poznavao, pa je s razlogom osjetio srodnost svojih talijanskih pjesama s Lucievim hrvatskim kanconijerom, u kojemu je takoer presudan utjecaj Pietra Bembai njegove reforme. Malo je hrvatskih pisaca onoga vremena koji su do prijateljstva drali onoliko koliko Kotoranin Paskali. Jedna je od njegovih osjeajima najvie natopljenih tvorevina vrlo potresna pjesma Ad amicos, koju je napisao pred odlazak na Kretu, opratajui se od zaviaja i prijatelja: Budite sada, stari drugovi, kratko vrijeme uza me, dok se po irokoj puini morskoj ne otisnem na daleki put, drugovi, koje je jo od mladih dana pravavjernost jednom za sva vremena svezala vjenom vezom. Rastajem se od vas i dragovoljno odlazim u kretsko kraljevstvo starog Jupitera koje mi je tek po uvenju poznato. Tamo me zove moja sudba, a vi uz dobru elju zaelite sreu meni i mome putu! Zagrlite me i kao dokaz nae ljubavi primite ove poljupce pomijeane s mojim suzama. Sjeajte me se i neka vas dug put u tome ne spreava, i neka me vaa ljubav prati onamo kamo ne mogu vai udovi. Zdravo ostajte i vi, ilirske ume i brda, i sve rijeke poznate po mojim pjesmama. Neka budu pozdravljeni i oinski lari i oinski penati i mjesta kojima sam ja posveivao osobitu panju. I vi, nebesnici, puhnite u jedra povoljne vjetrove dok ne doem u diktejsku zemlju. A kada bude vrijeme, neka vaa boanska volja nakon prevaljena morskog puta vrati moja jedra u oinske zaljeve. Tko god je pak sada tu, neka mi izree povoljne elje dok svojom rukom odrjeujem zadnji konop. Paskalieva latinska Carmina objavljena su postumno 1551. u knjiici koja ima 56 listova. U njoj je tiskano nekoliko posvema biografskih pjesama u kojima se opisuje pjesnikovo kolovanje u Padovi, zarobljavanje u Africi, boravak na Kreti. Ljubavne pjesme Silviji sredinji su dio i te zbirke, iako je danas zanimljiviji odjeljak u koji su uvrtene pjesme potaknute suvremenim zbivanjima, i to osobito svjetskim kontekstom sukoba koji se dogodio 1539. na ulazu u bokokotorski zaljev. U knjizi imade i vie poslanica suvremenim knjievnicima, pa tako i jedna Jeronimu Bartueviu, Hektorovievu prijatelju, a druga Klementu Ranjini, kojega Paskali ohrabruje neka objavi svoje knjievne radove, u emu ga je on i posluao. Izvan zbirki ostalo je i neto Paskalievih talijanskih soneta, koji su otkriveni tek u nae vrijeme, ali nisu promijenili vrstu sliku koju je o sebi ostavio taj vrhunski lirik. Njegove pjesme nalik su dobro klesanim skulpturama, odlikuje ih visoka, formalna tonost, a njihov unutranji ritam pjesnik je s lakoom primjerio inae vrlo raznolikim sadrajima. U latinskom jeziku on je izvrsno ovladao klasinim formama, a njegov jezik kao da tee iz najboljih izvora antike. I u talijanskom jeziku Paskalievo poznavanje toskanskoga narjeja bilo je, kako su svjedoili suvremenici, sjajno. Paskali je svoje i latinske i talijanske pjesme razvijao skladno, bez estih opkoraivanja, tako da su mu stihovi obino posve samostalne smisaone cjeline, to im podaruje glatkou i neku udesnu smirenost koja u cjelini obiljeava vrjednosno vrlo ujednaenu poeziju Kotoranina Paskalia. Malo je meu novijim kritiarima onih koji ga nisu smatrali najboljim pjesnikom to su ga renesansi dale Mletake Dalmacija i Albanija. On, aliboe, nije pisao i na hrvatskom jeziku, jer da jest, bio bi i u tom idiomu na razini svojih dvaju objavljenih kanconijera i mjesto bi mu svakako bilo uz bok Luciev, s kojim je dijelio ne samo jasnou, tonost i klasicizam nego i oduevljenje za reformirani petrarkizam to ga je najuvjerljivije zagovarao Pietro Bembo. Premda nije napisao stiha na hrvatskom jeziku,

223

Paskali je posvema urastao u njegov duhovni prostor te je u njemu obiljeio ne samo trenutak u kojemu je djelovao ve je i dugo nakon toga ostao trajati kao simbol visoke uljuenosti Hrvata na Jadranu. U generaciji Ludovika Paskalia u Kotoru je djelovao jo jedan glasoviti pjesnik. Bio je to pisac jednog tiskanoga talijanskog ljubavnog kanconijera, Juraj Bizanti. Pjesnik se rodio 1480. u Kotoru. kolovao se u Padovi, a ve mu se Pribojevi divio, premda pjesnikove rime amorose 1525, u trenutku kad je Hvaranin to govorio, nisu bile tiskane. Knjiga je objavljena 1532. u Veneciji, dakle iste one godine kad je tiskan i Pribojeviev govor pa je Hvaranin, ako Bizantija nije poznavao otprije, mogao svoj tekst dopuniti svjeim podatkom. U to vrijeme Bizanti je ve bio gradski odvjetnik i blagajnik u punoj pjesnikoj i ivotnoj zrelosti. Umro je u rodnom gradu 1560, okruen onima koji su se mogli sjeati kako je upravo on bio najstariji petrarkist svoga grada. Njegove Rime amorose nisu iznimna knjige, srodne knjige su u talijanskim gradovima u ono vrijeme izlazile u velikom broju. Takve su knjige bile ponajprije drutvena iskaznica, dokaz o dobroj naobrazbi, o udvornim manirama i drutvenim aspiracijama autorovim. Tek u drugom planu bile su u tim zbirkama knjievne vrijednosti. U svim pjesmama Bizantijeva kanconijera vidljivo je da je pjesnik dobro svladao poetiku petrarkizma, to pokazuje i ova na korektnim kontrstima utemeljena cjelina: Sad gorko plaem, sad se slatko smijem; Sad udnju gasim, sad ponovno plane; Sad srce slijedim, sad ga sumnje brane; Sad iskazujem misli, sad ih krijem; Sad ljube utim, sad se krikom glasam; Sad due pomo nee, sad je trai; Sad volja klone, sad se pak osnai; Sad nadu ekam, sad ne elim spasa. Sad izbjegavam, sad pak svjetlost item; Sad snim, sad mrzim lice gorko slatko; Sad bih, sad ne bih da mi ide glatko; Sad uznose me slutnje, sad me nite; Od ljubavi sam rascijepljen, ukratko. Poezija nije u pjesnika kakav je bio Juraj Bizanti bila nipoto u sreditu zanimanja. Bile su takve knjige vie od svega posjetnice svojih autora. I Bizanti je proao pjesniku kolu u ono vrijeme nezaobilaznoga Pietra Bemba, ije su Rime objavljene 1530, dakle samo dvije godine prije Bizantijeva kanconijera. Kotoranin je u svoju knjigu uvrstio 48 soneta, neto kancona, madrigala i jednu ottava rimu, a kad je objavljena, bila je ta njegova knjiga iz 1532. najstarija na talijanskom jeziku tiskana pjesnika zbirka iz pera nekog Hrvata. Juraj Bizanti bio je pripadnik u renesansi vrlo glasovite kotorske obitelji koja je u ono vrijeme dala niz pisaca, biskupa i sveenika, koji su u okvirima svoga vremena ostavili i danas vidljive tragove. Neto stariji Jurajev roak Ilija Tripo ve je spomenut jer su njegova suicidalnost i mizantropija svojom iznimnou zainteresirale suvremenike. Drugi glasoviti Bizanti, imenom Luko, koji je umro 1575, bio je biskup kotorski, vrlo aktivan borac protiv Turaka i sudionik koncila u Trentu. On je redigirao, a poneto i dopunio stariju grau o kotorskom parcu svetom Tripunu, te je objavio u Veneciji 1561. u zasebnoj knjiici pod naslovom Offitium Sancti Triphonis Martyris. I danas se u Nrnbergu uva njegov biskupski prsten. Od njegova roaka Jerolima pak ne uva se nita jer je taj svoje kosti ostavio na dnu mora, sudjelujui 1571. u bitci kod Lepanta. Potomci su toga hrabra ovjeka slavili s velika junatva. Meu glasovitim kotorskim roacima pjesnika Jurja bio je i neki Pavao Bizanti, kojemu je Paskali posvetio tri elegije i koji se takoer bavio knjievnou. U plejadi tih renesansnih Bizantija bilo je jo nekoliko bibliofila i pjesnika, autora knjiga kojima se danas jo jedino mogu spomenuti naslovi. Iz obitelji Bizanti potekao je naposljetku, da slika bude potpuna, i jedan palitelj knjiga, zvao se Pavao i bio je sinovac biskupa Luke. On dodue nije nita pisao, ali se tako zduno prikljuio posttridentskom plamenu da ga pisani izvori sve do danas jedino pamte po tomu to je po Austriji palio nepoudne i opasne knjige. Dalmatinski histrioni i doktori

224

Nisu Juraj Bizanti i Ludovik Paskali bili jedini pjesnici iz Dalmacije koji su u prvoj polovici stoljea skladali i objavljivali dobre talijanske stihove. Pored njih kronika pamti jo i dva Korulanina. Prvi se u domovini zvao Ivan Petrovi, a u Italiji isti je Petreo bio nastavnik. Izvori ga spominju u Padovi 1543, a neko vrijeme bio je i tajnik Ferrantea Gonzage, tada mona kondotijera. Dopisivao se s Aldom Manuziom, a konvencionalni soneti objavljeni su mu u drugom svesku jedne antologije iz 1547. koja je nosila naslvo Rime di diversi nobili uomini et eccellenti poeti nella lingua toscana. Ali dok su Petreo Petrovi, Juraj Bizanti i Ludovik Paskali bili vjetiji od mnogih Talijana u toskanskom dijalektu, dakle onome koji je bio izabran kao najpogodniji jezik nove talijanske knjievnosti, dotle je jedan drugi njihov vrnjak korulanskoga podrijetla bio u Veneciji slavan upravo kao pisac dijalektalnih, krajnje egzotinih, apsurdnih i fantastinih stvari. Zvao se Ivan Polo Pavlovi Liomparti. Rodio se taj Polo na Koruli 1454. i proivio najvei dio ivota u Veneciji djelujui ondje u prvim desetljeima 16. stoljea ponajvie kao glumac i ulini pjesnik, histrion i buffon. O Polovoj kazalinoj aktivnosti ima mnogo vijesti u dokumentima vremena, u kronikama i u sudskim spisima, a ima neto i sauvanih njegovih spisa. Polo je za ivota objavio ak i dvije knjige na talijanskom jeziku. On je izmeu ostaloga napisao i prolog uz izvedbu neke Plautove komedije, ali e u povijesti knjievnosti ostati zapamen prije svega kao autor eroikominih poema o Radu Patroviu Kotoraninu i njegovim sinovima. Prva, tiskana 1533, zove se Libero del Rado Stizuxo i u njoj se kroz osam pjevanja opisuju pothvati bokelja Rada, dok u drugoj, tiskanoj dvije godine kasnije pod naslovom Libero dele vendette che fese i fioli de Rado Stuzuxo, u dvanaest pjevanja opjevava pisac osvete to su ih poinili Radovi sinovi. Taj ukorieni korulanski buffon koji je ispisao vie od dvanaest tisua stihova, a koji se obino smatra jednim od prvih glumaca all'improvviso i koji se spominje kao utemeljitelj komedije dell'arte, u svojim je junako-kominim poemama nastavljao snanu tradiciju talijanske komine epike Pulcija i Boiarda parodirajui karolinki ciklus i Ariosta. Polove poeme, koje na vrlo podrugljiv nain prikazuju Schiavone, napisao je ovjek koji je dobro poznavao hrvatski mentalitet. S nekom posebnom njenou taj Korulanin s venecijanskim boravitem prikazuje borbenost Schiavona, hrabrih i naglih, istiui u svakoj prigodi kako oni rat dre besmislenim i nepotrebnim. Rado i njegov sin Mikula, svejedno da li se borili u Parizu ili Africi, im zavre bitku, odmah su skloni mirenju. U Polovim se epovima neumjereno jede i pije, neke gozbe traju i po deset dana, a hrvatska rije zdravica jedna je od kljunih rijei Polova vokabulara. Rije zdravica ula je i u talijanski jezik zahvaljujui Polu i u njemu se i danas zadrala u obliku stravizio, to znai neumjerenost u jelu i piu. Stravizzo je i danas naziv za tradicionalni godinji sastanak firentinske Accademije della Crusca. U Polovim epovima pojavljuju se i tipizirani prikazi Hrvata koji se u tuini slabo snalaze, koji nemaju povjerenja ni u koga i koji jedva ekaju da se vrate u svoju zemlju i zaviaj. Polo nije sudjelovao u matici hrvatske knjievnosti, ali je pomogao da se mentalitet i jezik Schiavona uju u suvremenom talijanskom kazalitu i knjievnosti, ako ne kao ravnopravan, ono barem kao pogodan medij. U svojim poemama Polo je opancima, tom posve skjavonesknom izumu, pridao prvorazredno simboliko i magiko znaenje. Opanci su u svijetu Polove burleske nekom vrstom Hermovih krilatih sandala s kojima Rado zadobiva natprirodnu snagu, a bez kojih postaje slab i lako ranjiv. to se pak Polovih kominih poema tie, one su na svoj nain najavile i onu hrvatsku makaroniku koja je najee bila uperena protiv Kotorana i koja je cvjetala u Dubrovniku u 17. stoljeu, a donekle i meu Kotoranima, koji su se, vodei rauna o zasluenoj poruzi, rado smijali sami sebi. Polo je umro 1540. u Veneciji. U poeziji na talijanskom jeziku okuao se u renesansi i jedan Rabljanin. Zvao se Jeronim Dominis i po obiaju onoga vremena studirao je pravo u Padovi. Roen 1520, on je nakon studija neko vrijeme ivio u Mlecima, a onda se zauvijek vratio u rodni grad. Sauvala se njegova pjesma koja je u ono doba objavljena u miscellanea skupnoga naslova Sette libri di satire to ih je 1560. tiskao Francesco Sansovino. Ta satirina rapska pjesma ima 150 stihova i nekom je vrstom biografske ispovijedi ovjeka koji svjetuje druge da ni sluajno ne ponove njegovu pogreku. Da je u pjesmi rije o pravnicima, vidljivo je ve iz njezina naslova, Del Dottorado. Dominis tu korektnim talijanskim stihovima savjetuje oeve da uludo ne troe novac financirajui pravni studij svojih sinova jer, kao to pjesnik zna iz osobna iskustva, njih ionako eka zla sudbina, jer e svakomu biti sluge i nitko ih nee cijeniti. Da se pjesma sviala suvremenicima, svjedoi i biljeka kojom ju je popratio nakladnik, a u kojoj su ove laskave rijei: "Ovo je lijepa i uena satira o doktoratu Jeronima Dominisa, plemia iji je duh iv i okretan toliko da bi u drugim okolnostima dao velike koristi pjesnitvu da nije bio loe sree." Toliko je o De Dominisu zapisao izdava Sansovino, koji, dakako, kad je o srei rije, nije ni mogao slutiti koliko e tek zle sree biti Jeronimov sin Markantun De Dominis. Ali to je ve druga pria koja pripada drugoj epohi.

225

Nikola Naljekovi pripitomljeni puanin Dubrovanin Nikola Naljekovi uspio je u svom epistolariju koji je nastajao sredinom 16. stoljea okupiti najprobranije hrvatske pisce. Poslanice je razmjenjivao s Hvaraninom Petrom Hektoroviem kojega je toliko tovao da mu jednoj poslanici adresat uope nije bio pjesnik nego njegova guta, koju moli da ostavi svoju rtvu na miru, udei se kako je uope mogue da pjesnik, a to e po renesansnom nazoru rei, posvema iznimno bie, oboli od tako prizemne epikurejske bolesti. Naljekovi je drugovao i s Mavrom Vetranoviem, kojega je poslanicom pozdravio prvi put 1539, a u grob otpratio pogrebnom tualjkom 1576. I Dinka Ranjinu, od sebe mlaega pjesnika, hvalio je u stihovanim poslanicama, a svog intimnog prijatelja Nikolu Dimitrovia potaknuo je da mu odgovarajui na prijateljstvo ispie dva prekrasna pisma, od kojih je ono predsmrtno iz Aleksandrije jedan od najduhovitijih hrvatskih putopisa onoga vremena. Prijateljevao je Naljekovi i s Mikom Pelegrinoviem, s kojim je podijelio ljubav prema karnevalskoj poeziji. To su samo najeminentniji Naljekovievi dopisnici, ali ih je on imao jo i vie meu onima koji su danas neto manje poznati, premda su u svoje vrijeme bili na dobru knjievnu glasu. Meu njima su bili pjesnici Vlaho Vodopi, Frano Butkovi, Honorije Salamunovi, Naljekoviev roak Augustin, Miho Matufi... Naljekovi je tri puta slao pjesnike poslanice i Niki Ranjini, ovjeku koji je s mnogo razloga bio obljubljen u krugu dubrovakih petrarkista jer je jo kao etrnaestogodinji djeak poeo prikupljati ljubavne stihove u svoj glasoviti zbornik. Ranjini je Naljekovi u stihovima estitao na enidbu, zatim mu je 1565, kada je postao knezom zaelio sve najbolje, a otpratio ga je toplim rijeima i u grob. Pisao je pjesnik epistole i Jerku Bobaljeviu, zatim Korulaninu Ivanu Vidaliju te dubrovakom pjesniku i prevoditelju Marinu Bureiu. Pisao je dakle mnogima, a i mnogi su pisali njemu, hvalio ih je i poticao, a oni su hvalili i poticali njega. anr epistolarne knjievnosti bio je najeminentniji prostor renesansne knjievne kritike, idealno mjesto na kojemu su svoje kritike instrumente brusili i knjievnici i knjievna javnost. Knjievnike epistole bile su mjesta na kojima se najsnanije afirmirala autonomija knjievnoga rada i stvarala svijest o svojevrsnoj knjievnoj republici. Hrvati su i prije imali knjievnika, a sada su dobivali i knjievni ivot. Nikola je Naljekovi svojim brojnim knjievnim vezama i poznanstvima uvrivao prve institucije onodobne knjievnosti. Uza svu brojnost svojih knjievnih prijatelja puanin Nikola Naljekovi, koji se u mladosti neuspjeno okuao u trgovini, umro je u Dubrovniku 1587. u velikoj bijedi. Malo je to taj trgovac, koji je bankrotirao ve u prvim transakcijama, mogao oporukom ostaviti svojim srodnicima. Jedva da mu je dostajalo za misne spomene. Sve to je u njegovj posmrtnoj ostavtini bilo vrijedno spomena astronomske su sprave i knjige s kojima je bio vezan cijeloga ivota. Potomcima je Naljekovi mogao ostaviti i srebrni pjat s dubrovakim grbom to ga je od senata dobio za nagradu zato to mu je 1579. posvetio svoju astronomsku raspravu Dialogo sopra la sfera del mondo. U trenutku dok su biljenici otvarali pjesnikov testament dva su se pjesnika ipak sjetila Naljekovia, jedan je bio njegov vrnjak, plemi i buntovnik Mario Kaboga, a drugi tada mladi puanin Dominko Zlatari. Bila je to svojevrsna mala, ali vana, drutvena rehabilitacija, neto to taj kadto i s razlogom mraan ovjek na alost nije preesto dobivao. Za ivota on nije objavljivao svojih hrvatskih stihova, nije objavio ak ni svoj inae uredno redigirani kanconijer. Za objavljivanje nije pripremio ni svoje pokladne, a ni bogoljubne pjesme. Tiskati nije htio ni sedam dramskih tekstova koji nemaju naslova, pa su poslije bili naslovljeni rednim brojevima s poneto nepreciznom anrovskom oznakom komedije. Naljekovi je ipak jedno svoje djelo namijenio suvremenoj tiskarskoj tehnologiji. Bila je to njegova na talijanskom jeziku pisana znanstvena knjiga o sferama, rezultat dugotrajna, poneto osamljenikog i prilino konzervativnog istraivanja nebeskoga svoda. Premda je cijelog ivota pisao stihove, premda je drugovao s gotovo svim ivuim pjesnicima svoga doba, htio je Naljekovi u oima svoje sredine ostati zapamen kao znanstvenik. ini se da je samo tako mogao barem donekle umanjiti sramotu trgovakog bankrota to ga je doivio u mladosti, a to je u trgovakoj dubrovakoj sredini bio grijeh koji se nije lako opratao i sramota koja se nije zaboravljala. U mladosti ivio je Naljekovi vrlo opasno. On tada oito nije itao Kotruljevievu knjigu o idealnom trgovcu, jer da jest, rezultati njegovih trgovakih poslova bili bi svakako povoljniji. Trgovaki su ga putovi vodili sve do Egipta, ali njegovi poslovni potezi odveli su ga dotle da je potroio ak i miraz svoje nesuene ene. Razoarani mladi, koji se rodio neto prije 1510, lijek za svoj neuspjeh potraio je u uenu drutvu reformi sklonih intelektualaca koji su se u Veneciji okupljali oko Antonija Bruciolija. Tamo su ve i prije sudjelovali pievi ugledni roaci Ivan i Augustin, tamo se viao brat Marina Dria slikar Vlaho. Taj Bruciolijev krug posveivao je svoje ardinske, poneto diletantske seanse razliitim znanstvenim temama koje su se bavile suvremenom estetikom i prirodnim znanostima, a s posebnim arom astronomijom. Nikola je Naljekovi na sastancima Bruciolijeve neformalne akademije zduno sudjelovao te se on ne samo kao slualac nego i kao sugovornik javlja u Bruciolijevoj knjizi Dialoghi, koja je bila objavljena 1543, dakle iste

226

one godine kada je prvi put tiskan Kopernikov spis De revolutionibus. U Bruciolijevoj knjizi prepunoj umnih znanstvenih disputa pojavljuju se u vrtovima na otoku San Giorgio svi spomenuti Naljekovii, a opisuje se i nevaan, ali simbolian ulini prizor u kojemu Brucioli pripovijeda kako Nikola Naljekovi epesa venecijanskim ulicama, penje se uz mostove i zbog neke ozljede na nozi teko hoda pa govori bratu Ivanu: "Nemojte se uznemiravati. Mislim da emo stii na vrijeme." I stigli su, jer, kako se vidi iz Bruciolijeve knjige, Nikola Naljekovi doao je u ardinima do rijei, govorio je o istim onim temama kojima je nekolikio desetljea kasnije posvetio vlastitu astronomsku knjigu. Venecijanski Naljekoviev boravak u Bruciolijevu drutvu probudio je Dubrovaninov znanstveniki eros, pa je njegova tiskana knjiga iz 1579. bila tek dopuna tih venecijanskih razgovora. Ta rasprava uglavnom je nekritika razrada Sacroboscova davno ve prevladana srednjovjekovnoga djela o nebeskoj sferi. Razumije se da Naljekovi to staro djelo nije mogao pribliiti iskustvima suvremene astronomije, posebno ne nakon Kopernikova obrata. Naljekoviev znanstveni retrogradizam ne treba ipak suditi preotro jer je u njegovo vrijeme, a posebno pod pritiskom koncila u Trentu Kopernikov nauk jo bio posvema ruban, a nove ideje o kretanjima svemirskih tijela kad su prodirale u tiskovine bile su redovito zaogrnute platonistikom mistikom i iframa kabale, to je Naljekovievoj naravi bilo strano. Danas su smijeni i isprazno djeluju Naljekovievi dokazi Zemljina mirovanja i nemut je njegov pokuaj da to potvrdi letom ptica i ispaljivanjem topovskih granata. Naljekovi kae da je kretanje ptica i granata dokaz nepokretnosti Zemlje. Kada bi bilo drugaije, veli, onda bi i ptice i granate morale imati drukiju putanju. Kopernik je na tu naivnu argumentaciju bio ve odgovorio tvrdnjom zasnovanom na opaaju, da se zajedno sa Zemljom kree i njezin zrani omota te se tako osigurava paralelnost zemaljskih i vidljivih atmosferskih kretanja. Moda je upravo zbog toga Burciolijev prizor Nikole Naljekovia kako hramlje Venecijom urei na San Giorgio slika koja najbolje pokazuje koliko je pjesnik epesao u prirodnim znanostima. Ali ako je u svojim znanstvenim pokuajima ostao marginalan nije Naljekovi to nikako bio u knjievnim djelima. Za svoje doba bio je ne samo najintegrativniji hrvatski pisac nego je u svim onim anrovima u kojima se okuao ostavio znamenitih vrijednosti i mnogo tragova o tomu da je i u knjievnosti primjenjivao svoj istraivaki i inovativni um. Njegova knjievna djela nisu zanimala dubrovaki senat i za njih mu oni nisu darovali srebrne tanjure s grbom. Senat su zanimala njegova konzervativna znanstvena istraivanja jer ona nisu nikoga uznemirivala. Senat dubrovaki zasigurno nikada ne bi financirao izdanje Naljekovievih knjievnih djela, ali je zato spremno potpomogao tisak astronomske studije o sferi svijeta. Jesu li oprezni senatori to uinili zato to su bili svjesni benignosti Naljekovievih zastarjelih astronomskih teza u vrijeme kada se zbog astronomije i sfera ilo ravno na lomau, danas je teko dokuiti. Uostalom, skrivenih i opasnih nakana Nikola Naljekovi nije nikada izraavao. Bio je tipian pripitomljeni puanin. U vremenu u kojemu se u Dubrovniku ve bila otvorila kriza vlasteoskoga stalea, bio je Naljekovi pripadnik sjajnoga narataja dubrovakih knjievnih puana. Dovoljno je spomenuti da su tomu pored njega pripadali jo Vetranovi, Dri i Dimitrovi, svi odreda puani. Nakon Naljekovieve smrti feudalna restauracija koja je zapoela u svijetu zahvatit e i Dubrovnik, pa e s tim piscem sa scene sii sjajna generacija dubrovakih knjievnika puana. ivio je pjesnik uza sve svoje socijalne inhibicije jo uvijek dane liberalnog i bogatog Dubrovnika, a njegova odanost gradu odanost je onoga koji je bio nauio Machiavellijevu lekciju da odanost nije po sebi prirodna stvar i da je kao osjetljivu biljku valja strpljivo njegovati. Mnogi Naljekovievi suvremenici, a tu se moraju ubrojiti i Marin Dri i Mario Kaboga, a takoer i Mavro Vetranovi i Frano Lukarevi, drukije su doivljavali pitanje odanosti Republici. Za njih ona nije znaila i odanost oligarhijskoj vlasti, dok je za Naljekovia, uzdrmana bankrotom, odanost znaila uvijek samo jedno, a to je bio mir s onima koji vladaju Dubravom, mir s Dvorom. Zbog toga Nikola Naljekovi svoju Komediju III i zavrava pojavom mudra i mona Starca koji zavaene mladie i satire umiruje i prekida njihovu uspjenjenu moreku, ideolokim tekstom koji e poslije mnogi pisci moi samo prepisivati i dopisivati dok milom ili silom budu slavili lijepu, slatku i dragu slobodu: Otkoli Bog ovoj dao nam jes mjesto, godi je velik broj, vee nego stokrat sto, i viku do danas nije se vidjela taj smea, kao od vas, ni zla rije re smjela. Najmanja dosada nikomur ni sila nije se dosada i u em vidila. Za sebe mogu rit, Bog ovu dubravu na svijetu htje stvorit i dat joj tuj slavu, da izvan ostalijeh dubrava i luga

227

velicijeh i malijeh ne pozna vik tuga; neg nam da u ovoj dubravi slavni Bog veselje, mir, pokoj, pravdu, sud i razlog, da ovdi ne ini nitkore dosadu, odovle jedini ukloni Bog svadu; rajske se mladosti ovdije nahode ke mirno zadosti ivot svoj provode, a ne ta kako vi, a ne znam otkude doadi dubravi ku vinji Bog bljude, ter ovdi tej smee inite i boje; toga vam bit nee za moi za moje; er mene Bog stavi da ovdi ja vladam u ovoj dubravi i nemir da ne dam. Lasciva i nadgrobnice, epistole i albe Nije poznato gdje se sve Nikola Naljekovi obrazovao. U Dubrovniku je u djeatvu imao prilike proi kolu Ilije Crijevia i u njoj je mogao stei dobro znanje latinskog i talijanskog jezika. Ta naobrazba nazire se u njegovim djelima, o tomu se vidi poneto i u njegovu kazalinom interesu. Njegova knjievna kultura bila je skladna i nerazmetljiva, jer nije bila stjecana u radikalnom humanistikom okruju. Naljekovi najvjerojatnije nije studirao na nekom od talijanskih sveuilita nego je bio samouk radei sustavnije na svom obrazovanju tek kad su to iziskivale okolnosti, kao u sluaju druenja s Antonijom Bruciolijem i njegovim prijateljima u Veneciji. U trgovake poslove Naljekovi je uao kao izrazito mlad ovjek, ali je bankrot prisilio njegovu zarunicu da odree kosu i ode u samostan. Potroeni miraz toga nekonzumirana braka dugo je jo morao vraati, a u ljubavnim stihovima mogao je opjevati bol i razoaranost koje u sluaju ovoga pisca nisu bile tek poza. Pored knjievnoga rada i pored svoga astronomskog hobija obavljao je pjesnik niz slabo plaenih uredskih, pisarskih i mjernikih poslova u kojima se s vremenom sve bolje snalazio, tako da se poslije mogao i oeniti, ovaj put ne za mladicu nego za udovicu Niku, uz pomo ijega se miraza poneto financijski oporavio i rijeio veih dugova. Sretan to mu je na kraju bolje krenulo taj tovatelj dubrovake slobode posvetio je senatu svoju astronomsku raspravu, dopisujui u posveti: "Ova naa domovina poput Noeve barke puna je divnog mira, dok izvan nje svaka stvar tone, biva pustoena i poplavljena ratom i silom oruja." Pjesnikov ovei kanconijer pun petrarkistikih stihova nije ponudio nijednu pjesmu koja bi se pamtila i citirala. Ipak, taj zbornik ljubavne lirike dostatan je dokaz da je Naljekovi dobro svladao kolu najstarijih dubrovakih petrarkista, koji su mu u kanconijeru bili glavni poticaj. To mu i nije bilo teko ako znamo da mu je prijatelj bio upravo Nika Ranjina, prepisiva kanona najstarijega petrarkizma. Ranjini je Naljekovi svakako pokazao svih 178 pjesama svoga kanconijera, koji inae nema vre kompozicije, a itatelj, dok ga lista, i danas kao i u vrijeme kad su te pjesme bile napisane, osjea prigodnost tih stihova, njihovu povezanost sa stvarnim stanjima ljubomore i ljubavnih kriza, njihovu vezanost sa stvarnim sastancima i rastancima, s konkretnim kalendarskim i praznikim prigodama. Ono to i danas imponira u Naljekovievu inae vrlo dosadnom i neobino privatnom kanconijeru jest standardnost tih stihova, njihova unutarnja skromnost i nenametljivost, po emu su te pjesme svakako iznimka u onodobnom petrarkizmu. Premda se u Naljekovievu kanconijeru preesto ponavljaju uvijek iste teme i slike, premda je u njemu mnotvo neinventivnih rima, ipak u njemu ima cjelina u kojima kao u ovoj rimovanoj jeki ima stihova iz kojih odjekne i neto vie od svakodnevna lirskog kroniarenja, moda ne kao pjesnika vrijednost, ali barem kao nakana: Reci mi: tko mi te sad tako posila, rumeni moj cviete, molim te ja? Vila. Je li toj onaj vil, koja je moju svies i srce me savil' l'jepotom svojom? Jes. Za mi toj ne vrati, ne zna li, jer vee bez toga stojati ne mogu iv? Nee. Reci mi uzrok daj, smirno se molim vam, nitar mi ne potaj, reci mi sve. Ne znam. Srdace tuj moje rad elje ljuvene

228

pati li s njom stoje nepokoj? Majde ne. I kojojzi neu smjet' za platu rie rei, kada l' bi znal umriet' nje liepos dvorei; kad me taj vil uze, srce mi iztre, a na me pak uze od zlata navre. Premda je Naljekovi nedvojbeno osjetio i dah manirizma rijetko se u njegovim stihovima osjeti muzikalnost. Nema u pjesnika u petrarkistikom kanconijeru nigdje one zvonkosti to su je poznavali pjesnici Ranjinina zbornika i to su je tako spretno preuzimali iz pjesama na narodnu. U Naljekovievu kanconijeru nema pjesama na narodnu, premda je pjesnik pokazivao zanimanje za puke pjesme, pa je jednu o vladiki Vidosavi i knezu Gojsavi zapisao u Komediji V, a u pjesnikovu kanconijeru ipak zabljesnu ostaci s neke sasvim druge trubadurske poetske trpeze i zazvone stihovi koji s preteito mranom atmosferom te ljubavne poezije nemaju nita zajedniko. Takva je alba u kojoj kao da neki tui, a ne pjesnikov, glas budi gospoju koja je u mranom i realistinom okoliu Naljekovieva kanconijera s razlogom pospana: Ptiica od gore pjesancu jur poje, vrijeme je od zore, probud' se gospoje. Teko i muno pronalazio je Naljekovi svoj lirski glas. U veini njegovih petrarkistikih pjesama stihovi su tromi, a opjevavanje boli i patnje ne uspijeva se uskladiti s jednolinim ritmom stiliziranih dvanaesteraca. Sve je pak drukije u nadgrobnicama, koje su svakako najuspjeliji Naljekovievi krai lirski sastavi. U tim prigodnim pjesmama odjekuje ritam srodnih Vetranovievih dvanaesterakih tualjki, koje se u Naljekovia zaogru u blagu sjetu bez povienih tonova. Jedna od pjesnikovih svakako najboljih lirskih pjesama napisana je u smrt nepoznate djevojice, koja na nebu postaje zvijezdom. Pjesma se skladnom cjelinom i dobro izabranim ritmom pribliava srodnim stihovima francuskoga suvremenika Malherbea: Zgar s neba osmoga pozrivi djevica, svakoga razloga i pravde kraljica, videi na svit saj da pravde nije sad, svrnu se sva u vaj, u emer i u jad, iz ruke ter vre mjerila da lee, a sama najbre k zapadu pobjee. Kad toj bog ugleda, oni as stavi put razlogu da ne da i pravdi poginut. Nu znavi da ovdje djevica jes druga, prilika kojoj nije pod nebom ni druga, dostojna koja bi na mjesto tej bila, majci ju ugrabi i ocu iz krila, prislavnu nje gizdu i ures gizdavi svrnuvi u zvizdu gorje ju postavi, jedina kripos nje da nam sja po vike, ne kako tej manje, ma kako velike, vrhu svih boica i bogov, ki bie, jakino kraljica sjedei najvie. Tim nitkor ne ali da ju Bog proslavi, neg er ste ostali na zemlji bez nje vi, da nu u razgovor i tomuj rit vam ja: vid'te ju gdi odzgor svu dragu no vam sja. Pisac nadgrobnih pjesama i elegija, pjesnik tualjki i mranih raspoloenja, bio je u isto vrijeme i Janus s nalijem jednoga od najopscenijih pjesnika hrvatske renesansne knjievnosti. Da su te pieve opscene pjesme itale i ene, vidi se iz jednog izravnog spomena takva obiaja. Na jednom mjestu naime Naljekovi upozorava svoju gospu da ne uzima pjesama od drugih pjesnika, nego neka ita samo one koje joj on alje. Ta zabrana itanja tuih stihova nije se odnosila samo na standardni repertoar petrarkistikih stihova nego zasigurno na prigodnu pokladnu i vrlo izravno seksistiku poeziju. Naljekovieva lasciva sakupljena je u dvanaest maskerata a znamenitih tragova ima joj i u komedijama. O enskoj knjievnoj

229

publici u tadanjem Dubrovniku danas nije sauvano mnogo izravnih vijesti. Zna se ipak da je ta poezija bila sredstvo uz pomo kojega se poveavala ljubavna znatielja i budio erotski interes u ena. Vijesti o dubrovakim enama iz toga vremena, posebno kada ih ispisuju strani putnici, najee govore o vrlo skuenoj slobodi to su je uivale domae mladice. Mnogi putopisac zapazio ih je kako nevidljive stoje iza persijana promatrajui ulinu guvu, a nadbiskup Beccadelli ne bez uenja pie da na balovima u Dubrovniku mlade plesaice omataju slobodne dijelove ruku u neke posve smijene zavoje koji bi im trebali onemoguiti izravan dodir s mukarcima. Jesu li te iste djevojke to su virile iza persijana i plesale sa zamotanim rukama ule i Naljekovievu pjesmu o malim golim avlima sa surlama, tj. falusima, danas se moe samo nagaati. Ukoliko su ih itale, one su svakako dobro razumjele o emu je rije u ovoj pokladnoj lasciviji: to ste bliedi s malom snagom? ne mojte se vi pripasti; njetko zove mene vragom, njetko avlom i napasti. to se smjeje svaki od vas, pokli nie ni jednoga, pri kom nie jedan od nas, od velika do maloga? to li mi se svak zaudi videi me odi naga, pokli nie od svieh ljudi ki ne ima svoga vraga?... Lje se ena ne nahodi jaka slomit' vragu silu, neg njom ki oholo hodi, u pakljenu pade spilu. Za sve da se od tej spile ne budemo mi bojati, tuj se krate nae sile, ter ponemo mi plakati. (...) Er pakljene tej vruine, kako uste vi od mene, bljuvati nam on as ine iz eljusti biele pjene. Oholas je naa taka da nam ini dvizat' glave, pak smo mehi od bumbaka, er nas pakli ti izdave. (...) Evo ujem drubu moju, gdi se spravlja doi sada, da vam svire i da poju ovieh svetac od poklada; svaki ima surlu gladku, mnogo ljepu neg pastiri, svaka uti rados slatku, kad joj surla taj zasviri. Sedam komedija Nikole Naljekovia Najcjelovitiji i najinovativniji dio Naljekovieva opusa njegovi su scenski tekstovi. anrovski taj je korpus vrlo razveden, a ako je suditi po oskudnim arhivskim podacima, onda se Naljekoviev rad na teatru moe smjestiti u etrdesete godine 16. stoljea, dakle negdje u sredinu pieva ivotnoga puta. Ni jedna Naljekovieva komedija nije datirana, ali se za jednu od njih, i to onu pod rednim brojem pet, zna da je izvedena na piru nekog Mara Klariia, koji se, ako su pretpostavke tone, oenio najkasnije 1542, pa bi po

230

analogiji nekoliko godina prije ili neto kasnije bilo napisano i svih sedam Naljekovievih komedija. Komedija I. proirena je ekloga u kojoj zaljubljena i oajna pastira Radata tjei i urazumljuje trijezni prijatelj Ljubmir. Po svemu to je razrada Drieve ekloge Radmio i Ljubmir, samo to se u Naljekovievoj pastirskoj igri izravno pojavljuje i vila, pa time scenski trud trijeznih oko bijesnih postaje motiviraniji nego kad bi posrijedi bio samo razgovor dvojice pastira i kad bi vila bila in absentia. U tu pastirsku igru uvodi Naljekovi i motiv samoubojstva, to je varijacija Ovidija ljubavnikog samoubojstva napose popularnog u varijacijama prie o Piramu i Tizbi. Pored narativna sklopa kojemu su glavni pokretai pastirska ljubavna udnja i ljubavnika patnja, u Komediji I. pojavljuje se i parodiranje pastoralnoga svijeta uz pomo figure Starice, koja svojom realistinom i izravnom ars amatoria razara dvostruki moral pastoralnog cvila pokazujui da je tu gledano iz oita publike ali i trijeznih scenskih likova jedino rije o seksualnom spoju mujaka i enke. O tomu starica, koja je i nekom vrstom vjetice, a i Jeupke, govori posvema izravno, sugerirajui mujaku lijeenje spolnim odnosom, a ne pastirsko prenemaganje: Triebi je, neka zna, kad doe u taj luga, jedan tap da ima debeo, tvrd i dug; napried ga triebi je da nosi kako sliep, punjestar er nie ni vrata neg prociep, kako sve u spile, u kojih najdrae sve stvari tej vile shranjuju i dre; zareni u nj s prave tap jako drei, prvo e na' trave pak jame i pei; ini tap da ti je jak, neka t' se ne zgiba, stav' pamet da t' se pak ne spuzne rad gliba. U spili pak e na' jezero jedno tuj, ne moj ti kamo za', zlo t' jutro, nu me uj: gromor tuj mnokrat jes, ne moj se pripasti, ne e te ubit' tries i ne ' vas upasti, za sve da govore tuj propas veliku, riei su nebore na jednu priliku; ne e se do pupka smokriti, majde ne, nu se uj od kuka, koji je posred nje. Tuj te e nai znoj, tere e bit' nejak, a oni tap e tvoj meki do' neg bumbak. Al' ne haj, er vee, dokli bude na dvor, trebovat' tap ne e, i pak e do' opor. Napuzni prvi dan ako mo' do dvaes put, unutra tere van sve, da zna poginut'. Naljekovieva Komedija I. koristi minimalne domae, tada ve pradjedovske poticaje, ali temeljei se na iskustvima antikih idila i ekloga te poznajui Sannazzarovu Arkadiju, donosi zaudnu anticipaciju dramskog oblika koji e tek nakon Naljekovieve smrti doivjeti svoj apogej u Tassovu Aminti. Uz to je Nikola Naljekovi olakao posao neto mlaoj Drievoj Tireni, koja je napisana 1549. i koja je naravlju kronologije vie nego jednom zavirila u Naljekovievu Komediju I. U scenskoj igri koja nosi oznaku Komedija II. Naljekovi dramatizira antiku mitoloku priu iz trojanskog ciklusa o Parisovu sudu, namjerno prikrivajui bilo kakve izravne spomene svoga klasinog izvora. Naljekovi je tu komediju pisao opsjednut pravednou dubrovake dravne vlasti, u koju je vjerovao i koju je u nekoliko javnih prigoda hvali. U Komediji II. oko zlatne jabuke i naklonosti Parisove natjeu se tri boice, nudei na ogled svoju ljepotu, mudrost i mo, ali najvie ipak retoriko umijee. To njihovo retoriko natjecanje samo je dio drame, dok se njezin drugi, konkretno, politiki sloj odnosio iskljuivo na lik suca i njegovu pravednost. Naljekovi publici dokida svaki osjeaj da joj prikazuje dramatizaciju jenog, u svijesti onodobnih ljudi, posvema povijesnoga dogaaja, koji je bio uzrokom Trojanskog rata i koji je doveo do Helenine otmice. Naljekovia sve to malo zanima i on povijesnu dimenziju svog izvora brie sa scene. Njegove vile ne nose ni jedan podsjeaj na stvarne grke boice koje predstavljaju, niti Paris u ovoj drami nosi svoje ime. On je samo Sudac, i kao takav on je izravan podsjeaj na mudru dubrovaku vlast. Poetak drame to izravno pokazuje. U uvodnom prizoru Sudac, dakle Paris, zaspe sretan to mu je Dubrava, to jest drava, uredna da bi onda odmah na scenu stigao pastir koji dragovoljno straari nad usnulom pravdom, sretan to i on moe pomoi opoj stvari. "Zato je

231

gruba stvar da lei bez strae ovako gospodar drave sve nae", govori taj pastir, koji kao da je neki zdur iz onodobna Kneeva dvora, a ne umski drubenik vila. Sve se Naljekovieve komedije otvaraju kratkim prolozima u kojima se vrlo jednostavnim rijeima, u dahu i sa svjesno banaliziranim rimama u kojima dominiraju glagoli kretanja, iznosi fabula drame to e se prikazati, a publiku se poziva da prikazano paljivo i u tiini odgleda. Takvi su prolozi poslije s dubrovakih scena nestali, te su, posebno u vrijeme Marina Dria, zamijenjeni svojevrsnim igranim prolozima koji na scenu unose jo nekoliko dodatnih vizura. Naljekovieva scena ne poznaje jo konvenciju teatra u teatru i viestrukih vizura, ona se temeljila na vrlo vrstoj i od publike demarkiranoj pozornici koju glumac, a moda i sam pisac, rastvara uvodnim prolokim tekstom poput zastora. Pred Komedijom III, koja je nekom vrstom proirene moreke, dakle dramske robinje, izgovarao se ovaj prolog: Priklono molim vas, hotjejte sliati to vam u ovi as ukratko kazati. Dalecijeh od strana jedna e vil ute od mladca tjerana, ter e pak trudna le. Tu ju e satiri zvjerenja lovei u lugu etiri uhvatit leei. Utoj e izliti i mladci oni tuj, ter se e izbiti s satirim za vilu tuj. Starac e do tada, koga bog postavi da mirno sve vlada u ovoj dubravi. Ter e svak svoj razlog prid starcem govorit, a vila, koju bog slobodnu htje stvorit, iskat e slobodan provodit ivot svoj, er nee ugodan nijedan biti njoj. Tu ju e na volju slobodit starac taj. Zatoj vas ja molju, svak mirno posluaj. Komedija III. svojom je politikom konkretizacijom nedvojbeno najzahtjevniji Naljekoviev tekst, u kojemu je ostvarena najia scenska razrada motiva zarobljene djevojke. Moreku, taj sukob crnih i bijelih vitezova a ovdje satira i mladia, Naljekovi prekida uvoenjem lika Starca, koji se pojavljuje kao deus ex machina i koji najavljuje sve one mlae bradate starce to e tijekom cijeloga stoljea umirivati zavrnice hrvatskih pastirskih igara. Nejasna je tekstura vrlo kratke Naljekovieve Komedije IV, u kojoj se na nain maskerate u maniristikom sfumatu i u stotinjak stihova prikazuje neki umski bijeg pred gusarima za koji bi se moglo pretpostaviti da i nije bio piev ostvaraj nego da je rezultat propadanja dijelova nekad cjelovitijega rukopisa u kojemu se drama sauvala. Naljekovieva Komedija V, koja je igrana 1542. na piru u Mara Klariia, prikazuje na naturalistiki nain odsjeak iz svakodnevlja neke dubrovake kue, ne vodei pri tome rauna o dramskim teorijama ili o dramaturkim pravilima. U sreditu te scenske igre nalazi se gospoa koju ne samo to mu vara, a susjedi ogovaraju i slukinje potkradaju, nego joj jo i Naljekovi voajerski "rastvara" etvrti zid kue. Zbog tog indiskretnog provaljivanja u pakao obine dubrovake kue svi zateeni likovi kao da nemaju volje ni scenskog poleta pa u Komediji V. i nema kazalinih konvencija koje bi uokvirivale prikazanu stvarnost. U drami postoji samo scenski okvir sobe bez etvrtoga zida, a scensko vrijeme tu uope ne ovisi o volji osoba ija se stvarnost prikazuje. Kraj Naljekovieve drame ne dolazi zbog nekog narativnog ili unutranjeg razloga, njezin kraj posve je nenadan i ostvaruje se kad autor osjeti da su se gledatelji zamorili i kad se gospoa, razoarana kunim nevoljama pone u kutu moliti Bogu. U tom trenutku stiu na pozornicu susjedi i pozivaju ukuane na veeru, praznei scenu na kojoj su dotle svi likovi bili zaustavljeni kao na slikarskom platnu u nekom intimnom trenutku dok bulje u slikara, zaueni to ih je bez dozvole prekinuo u svakodnevnim banalnim radnjama. Nad dramskom fakturom Komedije V. plutaju korektni konverzaciji prilagoeni dvanaesterci, ali ispod njih zaleene su maske iza kojih, im one otvore usta, ostaje neki nelagodan osjeaj tiine, dah vjenosti zadrane u banalnim trenucima svakodnevlja. Taj Naljekoviev komediografski slice of life iznosi na scenu u Hrvatskoj do tada nevien stupanj svakodnevnog. Ve je prvi dijalog slukinja Marue i Milice o Petrui koju zbog neke izvanbrane veze javno frutaju i koja je kako kau "opeta patila", sasvim dobar uvod u taj mrani i besperspektivan kazalini svijet, pun iskonsumanih ljudi i ena, umornih maski kojima nije do igre, na koju su prisiljeni samo zato jer je netko podigao zastor nad njihovim posve obinim svijetom i preselio ih ni manje ni vie nego usred pira. Nema nita iznimno u svijetu

232

Komedije V, ali zato u njoj ima mnogo iskustava to ih je pisac, koji je neko vrijeme radio i kancelarske poslove, mogao susresti u notarijatu. Ima u ovoj drami neto graansko, na svoj nain dvolino i puritansko, prikazuje se tu istina koju Naljekovi o svom Dubrovniku nije elio izravno kazati, ali koju nije mogao ne pokazati. On je prvi u knjievnosti i u teatru, svima pokazao kako u tom gusto naseljenu gradu ima mnotvo srodnih crnih svakodnevica iz kojih se moe uti i ovakva reenica to je ena upuuje muu: "Sve to sam do danas od tebe imala, sada bih u saj as sve vragu podala." I Komedija VI svojevrsna je anatomija dubrovakoga braka, ali u njoj pisac posee za dramaturkom konvencijom farse, to znatno olakava mranu atmosferu scene u kojoj e gazdarica upravo doznati da su ak tri ene u isto vrijeme trudne s njezinim muem. Dok na scenu izlaze sve tri s Gosparom zatrudnjele ene, a to su Tovjernarica, Godinjica i Baba, prizor e zbog preobilnosti vidljiva grijeha i stiliziranosti susljednih porodilja dobiti na veselosti, u koju se dobro uklapa zavrna pojava Popa koji posvema pragmatino razrjeava Gosparevu nevolju pa savjetuje prijatelju, kao to bi svaki razuman mukarac savjetovao drugom, neka "tuj babu otpravi i tovjernaricu, a u mene stavi ovu godinjicu". A kad se Gospar ljubomorno zabrine da mu to Pop moda ne preotima ljubavnicu, ovaj mu odmah odgovara da e moi "k njoj vazda do svaki dan dva tri". Najambicioznija od svih Naljekovievih komedija je ona s rednim brojem sedam, koja u anrovskom smislu i jest prava komedija, pa je s obzirom na vremenski primat ona u svom anru najstariji hrvatski primjerak te vrste. U tom tekstu Naljekovi pokazuje da dobro poznaje poetiku humanistike komedije, pa je razvidno da je u koli Ilije Crijevia i on neto nauio o Plautovu teatru. Njegova drama poznaje i podjelu na ate, a nosi sve osobine prave eruditne komedije o dezvijalnom sinu i o braku pred kojega su se isprijeile predbrane pustolovine, ali i miraz oko kojega se roditelji ne mogu ba lako sloiti. U komediji se na nain antikih komedija ne pojavljuju ene, nego se o njima samo govori, a itava se radnje organizira oko nonih avantura mladia Mara, koji tajno odlazi amanci, kojoj ne alje, kako je bilo uobiajeno u onodobnim komedijama, dragulje, nego banalniju, ali i ivotniju ribu. I Maro i njegov otac vode brigu o mirazu, elei to vie isprazniti kesu buduega tasta Pera. Sluge koji se redovito pojavljuje u takvim komedijama nema u Naljekovievoj Komediji VII, ali zato Maro ima prijatelja Frana, koji je njegov pouzdanik i koji ima funkciju, ali ne i status sluge. I ta je komedija oito bila napisana za neku pirnu prigodu, pa je to to se na sceni ne pojavljuju ene nadoknaeno svadbenom trpezom s koje je nevjesta, ali i svi drugi, mogla na sceni gledati predbrani ivot dubrovakih mladia od kojih je jedan postao njezin mu. Okrutnost i izravnost Naljekovieva humora ini se da onodobnim gledateljima nije odve smetala, jer oni su prikazano doivljavali kao da se ne dogaa njima samima nego nekome drugome. Sve su Naljekovieve komedije napisane u dvostrukorimovanim dvanaestercima, s vrlo karakteristinim kratkim rimovanim rijeima. Naljekoviev stih obilovao je opkoraenjima, ali i strogom podjelom na lanke, pri emu su se unutar jednog stiha replike razdjeljivale, ak i meu vie od dvojice govornika. Pjesnik je bio zauujue vjet u stvaranju stiha, koji je posjedovao do tada nevienu konverzativnu uporabljivost, a nije mu bilo strano ni ukljuivanje itavih fraza govornoga talijanskog jezika koje su se u tkivu Naljekovieva teksta osjeale posve prirodno. Naljekoviev je teatar svojom raznovrsnou, vrlo vjetim koritenjem stiha, velikim pievim osjeajem za inovacije te obiljem ponuenih situacija i likova, najvaniji korporativni doseg hrvatskoga teatra u prvoj polovici 16. stoljea. Naljekovi je pisac velike anticipacijske snage, koji je u svom dramskom opusu saeo sva dotadanja iskustva, u pastirskoj igri i u dramskim robinjama, u mitolokim prizorima, farsi i komediji, ali je uza sve to uspio najaviti i sve vanije smjerove kojima e ubrzo krenuti teatar Marina Dria. Bio je Nikola Naljekovi pisac velike integrativne snage, osoba koja je znala i mogla okupiti mnoge onodobne knjievnike. Zanimljivo je da su u krugu Naljekovievih tovalaca i prijatelja ipak redovito izostajala dvojica dramatiara, njegovih znamenitih suvremenika. Nikada, naime, ni u jednoj prigodi, pa ni preko posrednika, nije se dokumentirala veza izmeu Naljekovia s jedne, te Hanibala Lucia i Marina Dria s druge strane. S tim je piscima Naljekovi dijelio mnoga knjievna i ivotna iskustva, ali njihovu su se putovi na neki udan i samo njima poznat nain mimoilazili. Moda zato jer su i Luci, Naljekovi i Dri bili tri najsvjetlija planeta hrvatskoga dramskog sustava koji su privatno ili svojim putanjama, dok su im se djela vie puta sudarala. Pjesnik, trgovac i pomorac Nikola Dimitrovi Pisci koji su glavninu svoga knjievnog opusa ispisali na hrvatskom jeziku obino nisu mnogo putovali. Odnosi e to i na Sigismunda Menetia i Doru Dria, i na Marka Marulia i Hanibala Lucia, na Petra Hektorovia i Nikolu Naljekovia. Nakon studija i mladenakih poslovnih pokuaja povlaili bi se ti pisci u svoja rodna mjesta i vodili uglavnom smirene graanske ivote. Od njihovih biografija razlikovale su

233

se biografije onih njihovih vrnjaka koji su se okuavali u diplomatskim ili profesorskim karijerama i koji su najvei dio ivota provodili po europskim cestama i svjetskim morima. Dubrovanin koji je pisao samo stihove na hrvatskom jeziku od toga je pravila bio iznimka, zvao se Nikola Dimitrovi, ivot je proveo na morima i umro daleko od domovine, a bio je knjievno i ivotno blizak Nikoli Naljekoviu, kojemu je 1553. ovako pisao o svojim putovanjima: Kolike do sade drave prooh ja, i lijepe njih zgrade, jur im nije bilo broja! U kojih to vidjeh kazati ne bi ktil i ivot ki slijedih, kratko bi vrime bil. Piui prijatelju iz Aleksandrije, nije Dimitrovi ni slutio da su mu to i posljednji stihovi. itav je ivot pjesnika Nikole Dimitrovia bio obiljeen kugom. Ona se u njegovoj biografiji postavila na poetak i na kraj. U upi 1527, u nekoj seoskoj kui gdje je iz Dubrovnika pred kugom pobjegla njegova obitelj, doivio je maloljetni Nikola smrt oca, maehe i brata od kuge. Njemu i maloljetnoj sestrici odredili su tutore koji su se za mladia brinuli do uzrasta koji je Nikoli dopustio da se otisne na more i pone baviti trgovinom. U dvadesetak godina prokrstario je ne samo itavim Sredozemljem nego je propjeaio i Balkanom, trgujui po turskoj carevini. O njegovoj trgovakoj aktivnosti ostalo je na stotine arhivskih dokumenata, iz kojih se vidi da je volio rizik, da je bio pravi ovjek svoga doba, uvijek u dugovima, ali uvijek spreman dugove vraati. Taj trgovaki Sizif, koji je trgovinu shvaao poput sporta, umro je na Kreti godinu ili dvije nakon to je poslao posljednje pismo prijatelju Naljekoviu. Ne zna se tono kada je umro, jer je glas o njegovoj smrti u Dubrovnik stigao sa zakanjenjem, tek 1556. ini se da je umro dvije godine ranije i to za vrijeme jedne luke transakcije krcajui bob. Umro je ostavljen i sam u kui nekog Talijana, pa ga njegovi bratimi iz dubrovake antuninske bratovtine nisu mogli pokopati, nego su u svoju knjigu tek zapisali kako je bio i znamenit pisac na hrvatskom jeziku, slavenskom rekli su, slijedei terminologiju onoga doba. Ono to je preostalo od Dimitrovieva knjievnog rada tek su ostaci neko zaokruenijeg opusa. Od ljubavne njegove poezije nije se nalo nita, iako su ga suvremenici, valjda s razlogom, usporeivali s Tibulom. Ta njegova ljubavna poezija bila je srodna Naljekovievoj, to je i sam pjesnik izrijekom potvrdio, a kakva je doista bila, moe se pretpostaviti na osnovi fragmenta koji se naao u kontekstu pobonih pjesnikovih stihova upuenih Madoni: Ljepa si neg trator i neg ilj rumeni, milija negli bor uz kladenac studeni. Ljepa s' neg ruica ubrana prije dzore, svitlja neg danica kad sine vrh gore. Svitlji je tvoj pogled neg svitlost sunana i slai neg li med i nebeska mana Bilja si neg li lir iz mramora pribili... Ono po emu je Nikola Dimitrovi u Dubrovniku najvie privukao pozornost knjievne javnosti bila je njegova tiskana knjiga Sedam psalama pokornijeh kralja Davida, koja ne samo to je jo jedan od mnogobrojnih hrvatskih prijevoda psalama nego je i prva na hrvatskom jeziku tiskana knjiga iz pera nekog Dubrovanina. Sadraj knjige i raspored tekstova u njoj pokazuje da je ona u cjelini htjela biti posveena bogoljubnoj poeziji. U njoj nema inae uobiajenih uzgrednih dodataka, privatnih poslanica i ljubavnih pjesama, nego su tu uvrteni samo prijevodi sedam psalama, a u drugom dijelu i tekstovi to ih pisac naziva molitvama. O takvoj dvojnoj ali tematski vrlo strogoj strukturi govori sam pisac dok u predgovornoj biljeci objanjava nain na koji je komponirao knjigu. Psalmi osim to imaju znaenje za svakodnevnu vjerniku praksu, imali su u svim europskim nacionalnim knjievnostima vanu ulogu u stvaranju kako pjesnikog jezika, tako i emocionalnog lirskog koda, pa se zato o kontinuitetu pjesnikog jezika u starijim razdobljima moe vrlo uvjerljivo govoriti upravo na temelju pjesnike tonosti i osjeajne sigurnosti s kojom su u narodni jezik preuzimane Davidove molitve. Kao to nema njemakoga pjesnikog jezika bez Opitzove psalmodije, francuskoga bez Marotova i Racanova prijevoda, ni engleskog bez Coverdaleova, tako nema ni razvoja poetskog medija na hrvatskom jeziku u renesansi bez tiskanih prijevoda psalama, bilo da je rije o spomenutih sedam Dimitrovievih ili o cjelovitoj psalmodiji u tiskanom prijevodu Zadranina ime Budinia. Nikola Dimitrovi svoju je knjigu objavio kada su ve poela zasjedanja tridentskog koncila i kada su se mnogi pisci, a da im to nitko nije izravno naredio, poeli pitati o poudnoj knjievnosti. U krug propisane i

234

provjerene lektire ili su upravo psalmi pod brojevima 6, 31, 37, 50, 101, 129 i 141 to ih je jo papa Inocencije III. izdvojio kao pokorne, i koji su prvo neslubeno, a poslije i na osnovi propisa, ulazili u kompleks preduskrsne liturgije. U Dubrovniku su psalme na hrvatski jezik prevodili ve poetkom 15. stoljea, dakle znatno prije Dimitrovieve knjige, jer se 1414. u povodu neke krae spominje unum salterium in lingua slavicha. Prije Dimitrovia psalme je u Dubrovniku parafrazirao i Mavro Vetranovi, dok su najslavniji postali tek prijevodi psalama u vrijeme baroka. Dimitrovieva knjiica bila je toliko rijetka da joj je tek nedavno otkriven i jedini sauvani primjerak, za koji se vjerovalo da je zauvijek izgubljen i da e tekst ostati poznat tek po prijepisima. Pored knjiice svojih pobonih sastavaka napisao je Dimitrovi i zanimljivu, iz raznih izvora kompiliranu zbirku Priica u kojima je iz popularnih florilegija, a najvie iz Katonovih dvostiha, sakupio, a onda aluzivno oblikovao neku vrstu moralistikog zbornika, u kojem je poboni trgovac iznosio laika iskustva svoga svakako zanimljiva ivota. Nad tom malom zbirkom stihovanih aforizama moemo se zapitati nije li tu moda rije o nekoj privatnoj biljenici koju njezin autor nije htio namijeniti iroj publici. Katonovi su distisi imali u ono vrijeme znatnu popularnost pa je 1562. neki Dubrovanin koji se zvao Marin Burei, vrnjak Naljekoviev i Dimitroviev, dao u Veneciji tiskati knjigu Zlate rijei nauka Katonovijeh, koju je namijenio sinu, kako bi se mladac odlazei na studije u inozemstvo znao snai u stvarima morala. Ipak najkvalitetniji dio Dimitrovieva zubom vremena poharana opusa nisu ni psalmi ni aforizmi nego su to poslanice, od kojih su tri pisma Nikoli Naljekoviu, pravi biseri u svojoj vrsti. Makaronika jedne od njih, to ju je Dimitrovi, leei bolestan u Stolnom Biogradu, napisao 1546. gotovo da nema premca u hrvatskoj renesansi. Velikom lakoom ispisuje pjesnik tu dvojezinu pjesmu kojoj je matrica bila hrvatska, ali je u njoj brojnost talijanskih dijelova takva da ju je bez veeg napora mogao razumjeti i svaki Talijan onoga vremena. U biogradskoj poslanici Dimitrovi ne samo to se podruguje smrti, nego bolestan ak i zabavlja prijatelja, odgonei burlanjem i jezinim igrarijama predsmrtni strah: Kir se ke mkelpo. ,pk ,esser Moccpp. mebeslo plpo pbrmi plpp. de po che mandato nijesam ti ki veras, nu tomu jes Mato, a ne ja, uzrok vas. Jer bihmo obadva takoj convenuti da bismo t' liska dva insieme poslati. Koga sam pregato da bi lis svoj vril, ki je comminciato, nu ga nije jo svril. On indugiare volendo mene jo lo lassai stare, tamo ga ubio ko. Dilji mi se ini, neg giorno senza pan; ovdi ga sada ni, er poe na svoj stan, u Budim slavni grad, ne reki ni: vale, a mene oe sad in Alba Reale, u kom me uhvatil', non son mnogo dana, blatova ovijeh dil groznica quartana, ka me prem snahodi ter je se uvajte, prem kada dohodi vrijeme od skorovajte. udim se da taj as gdi bude u vraga, ne bi joj sljednik pas mogao na traga. Er itom compara non so da che paes', gortica njom para i njeka nona es polje mi prije ure neg k meni ima prit, zle ambaadure da se imam pripravit: molto protezanje, lomnjenje od plei i spesso zijehanje i spanje ne htei... Posljednju je poslanicu uputio Dimitrovi prijatelju 1553. Ona je pravi putopisni tekst u kojemu pjesnik, s velikom vjetinom slaui stihove rijetke ekonominosti, iznosi kritiku sliku svijeta u kojemu se kretao i govori s naroitom zajedljivou o prijetvornim Mleanima. U pjesmi koristi Dimitrovi samoironini podsmijeh blizak dubrovakom mentalitetu, koji integriran u levantinsku ljudsku masu zna sauvati nadmonost, ali i skromnost, zna pokazati sigurnost ovjeka koji je prebrodio sva mora. Izbija iz tih podrugljivih i vrlo inteligentno sroenih stihova sjeta ovjeka koji je ostavio domovinu da bi joj mogao

235

sluiti. U svom aleksandrijskom pismu pjesnik sluti skoru smrt i govori o nezdravu mjestu, o nunosti ivotnog kraja, a onda odjednom, ne bi li odagnao mranu misao, pone prijatelju priati o travici i cvitju, o dubrovakoj blitvi i kupusu i uzvikuje "uivam ovi svit"! Malo je pjesnika nadmailo Dimitrovieve poslanice. Pjesnik je u njima pokazao veliko umijee, bio duhovit i podrugljiv u isti as, a o svojoj privatnosti pjevao je s do tada u hrvatskom jeziku nevienom lakoom. Bio je izvrstan opaa sitnica, slikar ljudi i prirode u emu mu se jedini pribliio Petar Hektorovi. Dojmilje su Dimitrovieve slike krtih i prodrljivih ljudi i "ena u gaah" to ih je sreo u Aleksandriji, a o emu pie Naljekoviu: A svaki popiti i prodrijet tuj more, to kljuse poniti na pleu nemore. Najlie kad sjedu platiti gdi nee, popiju i izjedu pratei tri vee, vadei iz skrinjica akami to more, kako nempavica gdi ere gdi more. Oni t' ne stavljaju mahnice pod kupe, neg im se klanjaju i oko njih kupe, kako oko sveca tere jim as ine i ljudi i djeca, i slube jo ine. Kad se gdi useru, s protenjem rekui, u bumbak poberu ter se pou trui, a nee odvr tja, kako bi razlog htil; da budem njimi ja, do bi jim i moj dil, neka im muskoza po vee dopade, da se njim do nosa i mau i glade. Bez gaa svi idu, a ene u gaah, kad ljudi k njim pridu, neka ih nije strah; ke godijer da sile budu im initi, a to jes u spile beza dna upliti. Od grada gvozdene zatvore imaju a kljue drvene: takoj se vladaju. Ovdje ti jes paka najbolja jur cina od mora psovaka do kurvina sina. Dimitroviev opus, naravlju pjesnikova trgovakog i pomorskog zvanja, kao i zbog njegove nenadane smrti na Kreti, nije se zaokruio, ali i ono to je preostalo od opsenijega korpusa svjedoi ne samo o stihotvornoj vjetini nego i o snanoj svijesti da je pjesniki zanat astan posao koji ne samo to osigurava trenutnu slavu nego i budui vjeni sjaj. Res publica litteraria U poslanicama to su ih pisci Naljekovieve i Dimitrovieve generacije razmjenjivali ta je svijest postupno jaala i nju su pratile snane fraze i jake rijei, posebno kada su se odnosile na nacionalni identitet kojemu su hrvatski pisci tada sve vie eljeli i deklarativno pripadati. U tom je smislu najglasniji i vrlo uvjerljiv bio Korulanin Ivan Vidali, tamonji blagajnik i vjet stihotvorac koji je potaknuo Naljekovia da ga 1564. nazove "krunom od zlata kojom se svi die u narodu Hrvata". U stihovima pjesnika iz Naljekovieva kruga esti su spomeni hrvatskog narodnog imena, kao to nisu rijetke deklaracije o pripadnosti tom identitetu. Naljekovievi vrnjaci s posebnom uestalou zazivaju zajednitvo svih dalmatinskih gradova, a izriu i vrstu vjeru u poneto idealiziranu hrvatsku res publica litteraria. im je Ivan Vidali u studenom 1564. primio ono Naljekovievo pismo, odmah mu je poslao odgovor, u kojemu nije tedio pohvala i u kojemu posve tono rabi narodnosnu oznaku: asti 'zbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika, spjevaoe izvrsni, uresna kriposti, kad prijah ja pjesni od vae milosti,

236

ostah vas vrh sebe smiljaju udnu stvar po em ja od tebe izdvorih taki dar; ni t' slube uzrok dah, u em t' se pridvorih ni t' pjesan kad poslah ni s tobom govorih. Nu sve toj, Niko, kad razmiljam vee ja, prijazan ova sad draa mi jes tvoja i rad bih da mogu sloivi u pjesan izrit rados mnogu, ku mi da tva pjesan. (...) Dubrovnika slava od tebe taj eka ku prija drava od Homera Grka. Zatoj me od tvoga dr' i prim' sej pjesni, pjesnive svakoga potenja uresni. Vidalijevi stihovi tipina su poslanica onoga vremena, ali ona na alost dolaze iz pera pisca kojemu je opus izgubljen, pa su tako jedini poznati Vidalijevi stihovi oni to ih je sauvao uredni Naljekovi. Vidali pie Naljekoviu iste one godinekada se u Engleskoj rodio Shakespeare, to nije na odmet spomenuti barem u opoj knjievnoj kronologiji, jer bilo je to vrijeme u kojemu se knjievnost i knjievnici u Hrvatskoj prvi put bore za autonomni poloaj svoga posla i za svoj bolji drutveni status. Glasnim stihovima Vidali je izravno radio na tomu. Njegova generacija pisaca svoju knjievnost kao i djela svojih sunarodnjaka visoko je cijenila, a ponekad i nekritiki ocjenjivala, ali je njihov narataj znao slijediti onu liniju hrvatskih pisaca koji su ve od Marulieve Judite pa sve do Elektre Dominka Zlataria s kraja 16. stoljea svoju knjievnost redovito oznaavali njezinim stvarnim nacionalnim imenom, kao hrvatsku knjievnost. Svi ti pisci, kad govore o jeziku, misle na jezik koji oni zovu hrvatski, a njihove su Judite i Elektre Hrvake. Tek poslije u 17. stoljeu, povezano s novim internacionalizmom to ga je na Balkanu naruio koncil u Trentu, pojavit e se politike ideje o velikim Slavijama i velikim crkvenim dravama. Od tada e se i termin hrvatski neko vrijeme rjee susretati i sve e se ee zamjenjivati sinonimima kao to su ilirski i slovinski, koji nisu bili novi, ali ih je novo doba aktualiziralo u politikom kljuu. Sve to nije ilo na tetu knjievnosti, jer ona je svoje putove nauila traiti daleko od ideolokih naloga. to se tie stvarnih rezultata jezinih i dravnih utopija, oni su se osjetili tek mnogo kasnije kada su svi bili zaboravili i krivce i uzroke, kada su se vidjele samo rtve i kada su se osjeale posljedice. I Vidali i Naljekovi kao da su predosjeali takav razvoj pa su s tolikom upornou spominjali hrvatsko ime ne bi li mu zvuk spremili za neto manje sklona vremena. I dva hvarska pisca iz te generacije mogu Nikoli Naljekoviu zahvaliti dio svoje knjievne ostavtine. Prvi od njih, Hortenzije Bartuevi, rodio se na Hvaru 1515. kao sin onoga Jeronima Atika kojemu je Hektorovi umjesto svjee ribe poslao Ribanje i ribarsko prigovaranje. Ve se po Hortenzijevu imenu vidi koliko mu je otac bio oduevljen antikom, a u istom smjeru treba itati i njegov nadimak Atik, koji takoer ima posve humanistiki korijen. Od Hortenzija su se sauvale etiri pjesme, i to jedna u kojoj je hvalio Naljekovia, a on ga zauzvrat na ve prokuani nain oslovljava s Hortenze poteni, slavo svih Hrvata. Bartuevi je umro 1578, ali je stigao jo napisati i pohvalnicu djelima Brne Karnarutia o Sigetu i Piramu i Tizbi, tvrdei da e zbog tih djela "Harvati ve asni bit na punu". Drugi Naljekoviev hvarski prijatelj, takoer lan te dopisne knjievne akademije, zove se Ivan Paroi. O njegovu se ivotu zna vrlo malo, ali se u mlaem prijepisu Horacija Maibradia sauvalo i neto stihova njegove drame koja se zvala Vlahinja i koju su mnogi u ono vrijeme hvalili. Rodio se Ivan Paroi na Hvaru 1537, a potekao je i on oito iz Lucieve i Pelegrinovieve kole, to se moe razabrati iz sauvanih stihova Vlahinje, koja je komini pandan i Jeupki i Robinji. Naljekovi je Vidalijevo djelo zacijelo s razlogom usporeivao s Jeupkom, pa je ak sumnjao kako je Jeupka "rodila" Vlahinju. O emu je u hvarskoj drami bila rije, moe se danas samo nagaati. Vidljivo je da je naslovna osoba bila tu starija udovica koja je uza sve jo bila vidarica i arobnica. Ona je stigla na Hvar dovodei sa sobom godinjice koje tamo susreu neke mladie koji bi htjeli da ih Vlahinja obdari svojim arolijama. Na osnovi sauvanih istraka moe se kazati da bijae rije o komediji koja je najvie nalikovala stihovanim Naljekovievim dramama te je zato prirodno to je Paroi tekst svoje Vlahinje pourio poslati na ogled upravo Naljekoviu.

237

Geografski, politiki i moralni prostor europskog Mediterana i Srednje Europe bio je u renesansi epicentar velikog svjetskog sukoba izmeu islama i kranstva, bio je podruje suprostavljih religijskih ideja i oprenih dravnih doktrina. U takvom svijetu meu europskom duhovnom elitom, meu knjievnicima i umjetnicima, dravnim inovnicima i sveuilinim profesorima bila je na snazi s jedne strane jaka svijesti o fragmentaciji pa i propasti ovjekovog svijeta dok je s druge strane jo uvijek bila djelotvorna od humanista nasljeena optimistika ideja o potrebi obnove jakih antikih carstava . Kroz itavo XVI. stoljee trajao je napor da se imenuje pa onda i ostvari novi i jo autentiniji Rim, da se prepozna novi svjetski Urbs. Ljudi toga vremena kao da nisu znali gdje se , izmeu turskog Carigrada i ruske Moskve,izmeu Palestine i posve kaotinog papinskog Rima, zagubio taj idealni svjetski centar..U slobodnom Duborvniku vlastodrci su barem na rijeima htjeli biti meu najmonim i najslobodnijim narodima. Mnogi graani Dubrovnika nisu u to vrijeme nalazili mnogo dobrih razloga da povjeruje u sposobnost oligarhijskih dubrovakih vladara da politikom balasiranja izmeu istoka i zapada,izmeu kranstva i islama ostvare kreativnu i korisnu neutralnost.Njima se zato sukob Dubrovana i Venecije inio nejasnim i perifernom pa zbog toga i teko rjeivim.Isto tako nisu mogli razumjeti razloge duboke dubrovake politike simpatije prema Turskoj imperiji pa niti prihvatiti visoki stupanj uliznitva koje su iz njegove domovine svakodnevno upuivali svojim istonim susjedima a jednom godinje i u vidu golemog bogatstva to su ga Turcima redovito isplaivali. Dubrovani su dualizam istoka i zapada plaali su novcem i lanim podlonitvom ali nisu znali pa ni htjeli nita nauiti od svojih vjekovnih neprijatelja :Mleana. Taj njihov stav kojemu je uzrok bila i nepovoljna geopolitika male istonojadranske dravice , okrenuo je jednog od najznaajnijih hrvatskih renesansnih pisaca dramskog autora i pjesnika Marina Dria protiv vlastite domovine. On nije htio, nakon iskustava s odlunom ali propanjolskom politikom Siene u kojoj je proveo njemu najvanije konstitutivne godine rane zrelosti, da mu vlastita domovina i njezini vladaoci svakodnevno imaju dva odvojena tijela i da se klanjaju pred nekoliko duhovnih sredita u isto vrijeme. Svoj knjievni vijek Dubrovanin Marin Dri roen 1508. proivio je u onom dijelu XVI. stoljea kojemu je duhovne obrise najjasnije odredila opsesija tadanjih svjetskih monika da samo jedan od njih postane dominus mundi, da samo on to jest njegov imperij bude na elu onih drugih neto manje monih drava. Ozbiljno zainteresiran za politiku Dri je bio duboko uvjeren da bi dominus mundi trebao jedino biti rimskonjemaki Car pri emu je njemu uzorom bio upravo Karlo V. , za ije je carsko prijestolje vjerovao da bi u europskom paralelogramu sila trebalo nadvladati ne samo Tudore u Engleskoj ili imerijalizam francuskoga dvora nego uguiti i papinske sekularne ambicije. Po tom politikom izboru Dri je bio na strani politikih opcija bliskih panjolskom dvoru i Habsburzima, zatim napuljskim vladarima ali nita manje i toskanskim Medicima.Uz to te se ideje nisu znaajnije udaljavale niti od dravnikih zamisli liberalne Venecije. Marin Dri kao graanin nove humanistike Europe i kao ovjek koji prirodom svoga drutvenog poloaja nije sudjelovao u vladalakim strukturama svoga grada smatrao je ekvidistancu u svakodnevnom dubrovakom opsluivanju vlasti odvratnim i nepodnoljivim politikim izborom .Njemu je taj izbor bio posve stran utoliko to se lukavo sakrivao iza katolike natmurene obrazine i islamske povrne infantilizacije. Zato Dri od svoga grada i njegovih vladalaca trai na kraju ivota u urotnikim pismima to ih alje firentinskog gospodaru Cosimu Mediciju povratak na autentino zapadnjatvo to e rei na europejstvo u humanistikom smislu ,na stanje duha o kojemu je itavo jedno stoljee ranije govorio Papa Pio II vulgo Enea Silvije Piccolomini . Marin Dri bio je estoki protivnik svakog ulizivanja Turcima i to posebno zato jer je bio dobro informiran pa mu je na osnovu injenica bilo sasvim jasno da Turke u njegovom vremenu vie zanimaju njihovi posjedi na istoku nego mo u Europi. Tu je Marin Dri bio znatno vidovitiji od velike veine svojih vrnjaka ali je upravo zato svoj dinamini ivot zavrio kao neprepoznati urotnik, kao ludo odvani ali nepraktini izdajica domovine,kao ovjek koji usred Firenze s Machiavellijevim spisom o vladaru u ruci trai od Medicejca Cosima I. pomo kako bi u njegovom zaviaju ovaj nasilno preuzeo vlast iz ruku onih koje Dri naziva odvratnim nakazama.

238

Tako se dogodilo da je Marin Dri bio prvi a gotovo i jedini Dubrovanin koji se pobunio to je njegova domovina pristala biti sluga turskom sultanu. Knjievnik on nije mogao prihvatiti da njegova domovina plaa danak ovjeku koji misli da je upravo on nastavlja starorimskog cara Konstantina i koji se upravo zbog toga dao portretirati od zapadnog slikara Petera Coek van Aelsa kako u ratobornoj pozi stoji pred bizantskim Hipodromom. Vladar s te slike bio je isti onaj sultan koji je ustraenim Dubrovanima govorio kako je on u Bagdadu ah, kako je u Bizantu Car,a u Egiptu Sultan i da mu je svejedno da li svoju flotu protiv Europe alje iz Magreba ili Indije. Driu je bliskost turskom moniku bila nepodnoljiva pa se itav njegov ivot pretvorio u pokuaj da tu politiku spoznaju javno pokae a njezine neprijatelje prokae. Strasnom dubrovakom kleriku bio je najblii onaj europski vladar,a taj je mogao biti jedino Karlo V., koji je zagovarao translatio imperii u samo sredite Europe i koji je kad je dao da ga Tizian naslika kako jai na konju htio da bude nalik Marcu Aureliju. Da je ostao samo na svojim politikim idejama i da je bio pisac jednog politikog memoranduma sastavljenog na samom kraju ivota i tada bi Dri bio takoer upamen u analima nacionalne misli.U tom sluaju pamtilo bi ga se kao autora ija se politika tekstura moe smatrati prvim cjelovitim opozicijskim politikim iskazom u Hrvata. Ali Marin Dri je neprolazne zasluge i veliku slavu stekao najvie svojim knjievnim djelima, prije svega svojim pastirskim igrama i komedijama, a onda i jedinom svojom tragedijom Hekubom . Godine 1548. bila je izvedena u Dubrovniku njegova prva, danas izgubljena, komedija Pomet a iste te godine mu je bila prikazana i pastirska igra Tirena.Od tada pa sve do 1559, kada mu je druina Od Bidzara prikazala tragediju Hekuba iznosit e Marin Dri, kojega su zvali Vidra, ali prema nekim izvorima i Mutivoda, svoja dotadanja ivotna i knjievna iskustva pred dubrovako opinstvo. Kroz tih deset godina tiskao je na samom poetku karijere u Veneciji 1551. dvije knjige svojih stihovanih drama i lirskih pjesama da bi nakon toga u jednom dahu kroz samo nekoliko godina bio stvoren jedan od najcjelovitijih knjievnih i kazalinih opusa hrvatske knjievnosti. etrdesetogodinji knjievni poetnik predosjeao je ve na samom poetku svoje knjievne karijere da mu put nee biti nimalo lagodan pa ve u predgovoru svoje jedine knjige izrie ganutljive rijei o knjievnikoj sudbini: to ste pitali ja vam sam dao, i dao ono to sam umio i imao... Znam er ova moja pisma ne mogu neg koris uinit: ako su krjepka, sona i vrijedna, plod e uinit; ako li nijesu, nauk e dati svakomu, da tko se na ovo stavlja, da razmilja hoe li s asti izit; er se mnozi ovim putom scijene potit, a osramote se. Ja u samo ovo rit er, za ugodit prijateljem, mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit. Ma sam u meni razmiljao er se prije ima stavit naprijed pogo|aj od prijatelja neg pomrnjenje od neprijatelja, prid kim to si vee praviji, to si vee kriviji. Rodio se Dri u pukoj obitelji u kojoj su s nelagodom uvali sjeanje na kotorsko porijeklo i gubitak plemstva zbog kukaviluka nekog njihovog pretka, koji je navodno pobjegao pred kugom. Mladi je Marin bio izabran da uiva crkvenu povlasticu to je pripadala obitelji Dria, a koja se sastojala u rektorstvu nad crkvom Svih Svetih, zvanom Od Domina, u Gradu i nad crkvom Svetoga Petra na otoku Koloepu. Bili su to posjedi i zvanje to su neko pripadali Marinovu stricu, pjesniku Dori. Da je Marin Dri preuzeo tu povlasticu, vidi se iz mnogih dokumenata koji buduega pisca ve 1526. spominju kao klerika. Kada je navrio tridesetu, dodijeli mu senat pomo da ode na visokokolske nauke , uz uvjet da mu dva jamca potvrde kako je doista otiao na studij i kako e ga pohaati na odabranu sveuilitu u Italiji. Prije samoga odlaska bio je Dri jo izabran i orguljaem u katedrali Sv. Marije. Bilo je to vrijeme velike krize u kui Drievih. Braa pieva i otac upadoe u teke financijske nevolje, pa od tada ue u Drievu duu nezadovoljstvo socijalnim poloajem, kojega se vie nikada kroz ivot nee moi osloboditi. Njegov otac dao je tom prilikom u notarijatu izjavu kako ima sina Marina, klerika, koji e uskoro postati akon i kako ne prilii da se on, sveenik, bavi trgovakim poslom.O knjievnim poslovima svoga sina nije mogao govoriti jer je kod Dria inkubacija bila vrlo duga. Bile su te oeve rijei nekom vrstom ispraaja iz roditeljskoga doma, znaile su da je Dri osloboen od obveza, ali i od prihoda, pa su te rijei i najavile znatnu socijalnu nesigurnost koja e od tada stajati nad Drievom sudbinom. Dri je uio u Sieni, gdje je ve po dolasku 1540. u vrlo otroj konkurenciji izabran za rektora Domus Sapientiae, a i vicerektora s pravom da zastupa odsutnog rektora u svim njegovim dunostima. Administrativni posao Dri je obavljao revno. Tako je jednom bio i u delegaciji koja je pozdravila papu dok je prolazio nedaleko Siene.Da se budui knjievnik mijeao i u policijske poslove svjedoi pismo iz 1542, koje je prvi dokument na kojemu se prepoznaje njegov rukopis, a u kojemu moli zloglasnoga sijenskoga kapetana da njemu, vicerektoru, dopusti da kazni nekog studenta koji se ogrijeio o propise doma. Pie Dri tada kapetanu otprilike kako optueni ak misli da e kod mene pronai manje strogosti nego kod Vae Velmonosti koje se u gradu mnogi boje ali upravo zato Vas, nastavlja Dri, molim da meni, komu se taj strah to ga vi irite dopada, prepustite kanjavanje pa e pravda biti zadovoljena.

239

Dri nije u Sieni bio samo sveuilini monik i djelitelj tue pravde, ondje se on kretao i u uglednim krugovima, pa je jednom na elitnoj tajnoj veeri u veljai 1541. u kui nekoga plemia iz roda Gazaia na pustom mjestu u dvorcu blizu Siene igrao ljubavnika u komediji koju je veselo drutvo prikazalo unato zabrani. Ve sljedeega dana o toj predstavi zapone istraga, nakon koje vlasti donesu stroge presude potedjevi jedino rektora Dria, i to zbog njegove ugledne sveuiline funkcije. Svoj sijenski studij Dri je prekinuo naglo, vjerojatno ve poetkom 1543, nakon ega kree na put po talijanskim gradovima, da bi ve 1545. stigao u Dubrovnik, kojega je poetkom te godine pohodio austrijski grof Kristian Rogendorf, vlasnik dvorca u Donjoj Austriji, ovjek sklon pustolovinama i blizak panjolskim interesima i dvoru Karla V. Ni Marinu Driu ni Rogendorfu nije bila bliska dubrovaka popustljivost prema Turcima, pa su se njih dvojica pribliila na crti te politike srodnosti. Dri je tako postao grofov tuma i osobni tajnik, neka vrsta njegova komornika. Kako su se izmeu njih razgorjele simpatije, to se Dri i njegov grof zajedno otpute preko Senja i Gradiscae kroz Furlaniju do Austrije. Ondje su se zadrali nekoliko mjeseci, nakon ega se Dri zbog svae s grofom vratio sam u Dubrovnik 1546. No ve u kolovozu iste godine ponovno je stupio u Rogendorfovu slubu.Sa svojim austrijskim gospodarom polazi preko Bugarske u Carigrad, gdje se jo jednom posvadio s lanovima te male pijunske ekspedicije , ovaj put s mladim Buiniem inae sinom njegovog i Rogendorfovog znanca prognanika Miha Buinia.Zbog te svae Dri se zauvijek razie s grofom Rogendorfom i vrati se u domovinu. Po povratku u Dubrovnik, Dria su ve u sijenju 1547. policijski istraitelji ispitivali o okolnostima njegovih putovanja s Rogendorfom, pa im je tom zgodom knjievnik morao nairoko, ali vrlo vjeto, pripovijedati o grofovim aktivnostima, potanko opisivati njihov put, susrete s urotnicima, braom Buini, koja su ivjela u Gradiki i koja su podupirala panjolske interese protiv Dubrovnika. U tom policijskom dokumentu sve je ,osim naravno dokumenata iz Siena, to znamo o Drievim politikim i ivotnim iskustvima prije premijere Pometa 1548. Sve vrijeme svojih uenja i putovanja nije Marin Dri, koliko je poznato, nita knjievno radio. To to je u Sieni na onoj predstavi igrao ulogu ljubavnika jo ne znai da je tom tekstu bio on i autorom. Sve drugo to se vee za njegov duhovni rad u vremenu prije 1548. potpuno je obavijeno arhivskom i rukopisnom utnjom, sauvan je tek poneki raun, mjenica, dunika izjava, sudski spis. Ono to je slijedilo nakon premijere Pometa, dakle od 1548. pa sve do izvedbe tragedije Hekuba 1559, bila je druga, a za knjievnost najrelevantnija faza njegova ivota. Bilo je to razmjerno kratko razdoblje potpuno posveeno knjievnosti, vrijeme u kojemu je Dri svake godine na scene Dubrovnika izlazio s barem jednim dramskim tekstom.Prijelomni trenutak toga knjievno vrlo intenzivnog razdoblja dogodio se u Mlecima 1551. gdje je tiskana jedina pieva knjiga Pjesni ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi u kojoj su sve njegove rane stihovane drame i to Tirena, Venerei Novela od Stanca, mali kanconijer petrarkistikih pjesama te nekoliko prigodnica, sve u svemu jedva dvadesetak manjih stvari. Driev je knjievni nastup bio vrlo estok, iznenadan i neusporediv s bilo ijim knjievnim prethodnitvom. Dri je bio u Dubrovniku Mozart, ali bez glasovira, i tu je nezavidnu poziciju mogao poboljati samo razvoj publike i njezinih oekivanja, dakle glazbala. Zato je Dri ve na poetku karijere bio mnogima za neto kriv! Dogodilo se tono onako kako je i najavio, dok su drugima gledali kroz prste i dok su njihov diletantizam jo i uzdizali i hvalili, u njegove se vrijednosti i talente sumnjalo, a eljelo se jo dokazati da je imitator i plagijator.Maglovita je dokumentacija koja se sauvala o tim potvorama koje su bile jednoglasne: Dri je plagijator, u njegovim djelima nema nita njegova, sve je uzeo od drugih. U sredini koja trajno boluje od gubitka pamenja takve su optube uvijek najopasnije, a za onoga koji ih iznosi najee uope nisu obvezujue. Danas se zna tek toliko da su argumenti koji su bili iznoeni protiv pisca lani, zna se da su iznoeni usmenom predajom, kukaviki dakle, a zna se da je pjesnika branio ugledni i stari Mavro Vetranovi te da je i sam pisac u svoju obranu ispisao poneku razmetljivu i samouvjerenu rije, branei se da nije radio drugo nego pisao stihove po kojima e izbrana mladost proslavit ovi grad i puku dat rados. Polemika se s Driem vodila u vrijeme kada je na dubrovakoj sceni ve pokazan piev Dundo Maroje i kada je ve javno izgovoren otrovni Prolog Negromanta Dugog Nosa od Velicijeh Indija, u vrijeme kad su ve bile izvedene i Tirena i Venera, i Novela od Stanca i kada je ve bio pokazan Pomet, dakle kada su u opticaju bili svi njegovi vaniji tekstovi i pokazane sve vanije drame. Marin je Dri ve tada bio doveden u neodriv poloaj onoga koji je svjestan svojih vrijednosti, koji zna da u stihu slavi svoj grad, koji prireuje do tada neviene sveanosne prizore, koji energijom svoje reenice i snagom svojih likova, bogatstvom svojih slika nadilazi sve to je do tada napisano u hrvatskom jeziku, ali koji pri tome doivljava uvrede, ponienja i potvore od najveih ignoranata. I sam Dri nalazio je da je uzrok tim potvorama nemo i zavist.

240

Danas bismo popisu tih uzroka mogli dodati i nerazumijevanje, jer ono to je Marin Dri od 1548. do 1551. donio na dubrovake scene nudilo je do tada nezamislivu razinu dramskih konvencija. Upravo su se zbog toga i sukobili Drievi rezultati s nerazvijenim oekivanjem publike, koja je imala posve drukije navike. Ona nije bila spremna prihvatiti ofenzivan i agresivan Driev unutranji glas u tim dramama, nenadane prodore aluzija i nekog udnog biografizma u te tekstove, govor osobnoga glasa koji nije bio drugo do ritam pjesnikove due i iskaz svijesti o prethodnicima kako kod kue, tako i u Italiji, svijesti o suvremenicima. Najvie je tu usku domau sredinu iritiralo Drievo poznavanje domae tradicije, ivcirala ih je njegova mo da s pradjedovima pie budunost. Zato je optunica protiv njega bila ispisana s lakoom. Spoznaja da u njihovu gradu postoji netko tko nadilazi svoju sredinu, netko tko ju je prvim gestama nadmaio, ali koji je ne eli napustiti nego ju je jo nakanio i poboljavati, bilo je za njih ravno uvredi. Bila je zato svaka Drieva rije poraz naruenoj osrednjosti. Zavidnici su znali da je Marin Dri bio i politiki pisac. I u literaturi, jednako kao i u stvarnosti, putujui sa svojim grofom matao je o urotama i promjenama, matao je on o boljim svjetovima, o svijetu bez kompromisa. Onima koji su bili zadovoljni svojom malom liliputanskom stvarnou bio je taj ovjek stoga otjelovljena opasnost, razlog da osrednji duhovi njegova grada zazvone na uzbunu. Za uho dubrovakih navika bio je Driev kazalini instrument odve sloen i zahtjevan. Tirena je najstarija sauvana Drieva drama. Ona je prvi put izvedena 1549, ali je bura prekinula njezinu izvedbu na otvorenom prostoru pred Kneevim dvorom. Dvije godine kasnije izvedba je opetovana u pirnoj prigodi pa su se zbog toga sauvala dva Tirenina prologa. Sve zajedno treba ih tretirati kao jedinstveni tekst, i to ne zato to su ikada bili zajedno izvoeni nego zato jer i danas pokazuju da je Tirena programski tekst i da je energija njezina programa imala stanovitu trajnost. Bila je Tirena s jedne strane Drieva obrana od zavidljivaca i napadaa, dok je u isto vrijeme ona bila i napad na napadae i posvema eksplicitno osvajanje teatarskoga prostora. Drieva se Tirena otvara eklogom u kojoj sudjeluju pastiri Vueta i Obrad koji razgovaraju o Drievoj aferi, govore o optubama, spominju plagijat, ali vie od svega njihova je scenska funkcija bila da govorom i kretnjama odrede prostor igre i da demarkiraju svijet fikcije od stvarnosti grada. U jednom trenutku u tom Tireninu prologu Vueta upuuje Obrada, svog neto neukijeg sugovornika, da ostavi maslo sad i da pogleda grad koji se vidi sa scene. On pita Obrada: Kakav se vidi?, a ovaj kao da deklamira neku pohvalnu pjesmicu, dodue s poneto grubom slikom o loju i bubregu, kae: Gizdav si naime, Dubrovnie slavni, danu si ti svime na vienje spravni. Dii se tve bitje nebeskim dari svim kakono prolitje cvitjem razlicim; viu te u goju pokojno gdi stoji, i jak bubreg u loju gdi se liepo tovi... Nut liepe mladosti, to milo etaju, njekome radosti sunanom svi sjaju. Do pasa u bradah starce vidim etat, da im je brate, strah u obraz zagledat. I dok Obrad opisuje Grad koji se vidi sa scene, upueniji e Vueta prijei na ideoloki opis vienog pa e, kao da se obraa Obradu, ovako govoriti: Vidi li ovi grad i vlastele ove? Po svemu svitu sad dobro ime njih slove. Istona gospoda po bojoj milosti otmanskoga ploda miluju ih dosti; i tamo od zapada uzmnona gospoda ljube ih sva sada, -milos im tuj bog da; razmirja ne imaju na svitu s nikime, korablje plivaju njih vitrom svakime.

241

Kad zavri taj njeni Vuetin opis dubrovakoga setebandijerizma, u prostor iz kojega su govorili pastiri useljava se Dubrava. Scena postaje uma pa Obrad prestraen, ali i zapanjen, u udu pita: Ka je ovo dubrava? ali su i ovdi gore? ko li se gizdavo uvre meu dvore? To da iz svoje proloke, ali ne i izvaniluzijske pozicije pastiri gledaju Grad, i to da oni gledateljima sugeriraju kako u teatru istovremeno postoje dva grada, bila je velika novost u tadanjemu hrvatskom teatru. Pozornica koja je dobila mogunost da objavi kako je ona neki drugi paralelni grad svjedoi o tome da je i u Dubrovniku u punom smislu tek s Driem stvoren renesansni kazalini mehanizam. Bio je to vaan napredak u razvoju dotadanjega kazalita. Osim rijetkih iznimaka, preddrievske drame kao da se i nisu zbivale na pozornici, bile su one tek zrcalni odrazi gospara u pastirskoj idili, bile su u najboljem sluaju tek odkrinute funjestre na gosparskim kuama, voajerski pogled u zrcalo. Nakon Dria kazalite se u Dubrovniku moralo misliti iz novog intenzivnijeg binarnog odnosa s gradom. Ono to je jo Dore Dri na poetku svog dramskog teksta Radmio i Ljubmir iskazao sintagmom meu knezovi, onaj kazalini prostor koji je bio tue tkivo u tuem gledanju sada kod Marina Dria, Dorinog neaka , vie nije postojalo. Dri je kazalitu darovao autonomiju pa od sada na njegovoj sceni dva grada, i onaj stvarni i onaj scenski, za vrijeme kazalinoga prikazivanja, ali ak i poslije, imaju svoje posebne logike i svoje vlastite meusobno ovisne energije. Od sada scena nije samo scenom kada je meu knezovi. Ona je scena i kada je prazna i kada je potencijalnost i kada je se svi unaprijed pribojavaju. Energije scene i energije grada stekle su snaan meusobni afinitet, pa su se u tomu zarodili svi tadanji, a i svi budui problemi to ih je Marin Dri imao sa svojom sredinom. Drieva Tirena, premda je ak etvrt stoljea starija od Tassova Aminte, u mnogome najavljuje model te najslavnije pastirske drame 16. stoljea. Ma koliko slijedila iskustva suvremenih talijanskih dramskih idila i pastirskih igara, ona nije previdjela ni domai postupni razvoj pastirskih ekloga, a ni ukljuivanje enskih likova, kakvo je vieno i u Vetranovievu, a jo presudnije u kasnijem Naljekovievu teatru. Tirenu nakon prologa otvara ekloko pastirsko raspravljanje Ljubenka i Radmila o Ljubmiru, kojega ona dvojica trae jer da ga je osvojila ognjena ljubav pa je eznui za Tirenom vilom ufanje izgubil. Nakon te uvodne situacije stupaju pred publiku Tirena i Ljubmir pa upravo kad vila zausti iskazati ljubav pastiru na scenu, nasre na nju dijabolini Satir. Od toga trenutka u Drievoj se drami ne dogaa nita drugo doli borba za Tirenu, u kojoj e sudjelovati sve scenske energije. U Tirenu se zbog njezinih maginih svojstava zaljube svi koji uu u njezin scenski svijet potpuno nekontroliranih emocija, usklika i erotskih ponuda. Tireni hlepe sva muka bia, pa ak i ona s niim socijalnim statusom poput mladca Miljenka, koji nije ni uzmnoni pastir, a ni posvema dijabolini satir. Na scenu Tirenepristizali su i trijezni, ali vrlo smijeni likovi seljaka. Oni poput Stojne i Radata dobacuju sa scene upute graanima o tomu kako se imaju ponaati i govore im da bi trebali vratiti antike obiaje u grad. Ima mnogo ironije u njihovim savjetima jer problem Driev s okolinom i jest u tomu to je ona bila antika i konzervativna. Radnju Tirene doveo je pisac do klimaksa u treem inu, kada su se ve svi likovi, ukljuujui ak i staroga Radata, zaljubili u vilu. Kupidove strelice na toj sceni nisu nikoga potedjele. Dodue, Obrad i Vueta ipak su ostali pomilovani, jer su oni za vrijeme trajanja predstave bili nekom vrstom mandatara publike, prvo priljivi, a poslije nijemi svjedoci zbivanja u poludjeloj i erotiziranoj umi Tirene, oni su bili nekom vrstom delegiranih uzmnonih pastira. Njihovo utljivo promatranje bilo je jedino jamstvo da je prizor pod izvanjskom kontrolom. Tirena je zbog supostojanja te dvostruke vizure poznavala mehanizam teatra u teatru, poznavala je dvostrukost maniristikog umjetnog gledanja, te pomijeanih i sudarenih vizura. Na kraju drame, kada se jo i dijete Dragi zaljubi u Tirenu, i kada se jo jednom izravno sukobe Ljubmir i Satir, i kada pastir pogoen kamenom padne u nesvijest, i kada svi pomisle da je mrtav, stavit e Tirena uas masku Euridike pa e svoga pastira oplakati kao da je ona Orfej, a on Euridika. Zatim e navui obrazinu Tizbe i htjeti sebi oduzeti ivot. Odlasci su na kraju prve Drieve pastirske drame najvanija scenska gesta. Drama zbog njih zavrava i prije licencije to e je izrei Kupido, koji e izii na praznu scenu da kae publici kako je kaos scene zavren i kako su scenske osobe svoj nemir smirile i kako publika ne treba vee ekat jer su ve svi otili natrag u umu, u svoj nespokoj. Teatar to ga Kupido na kraju prividno prazni ispraznili su ve drugi prije nego to je strelicama naoruani djeai to objavio. Prostor Tirenine scene ispraznio je starac Remeta koji najprije neuspjeno, a onda nakon posljednje moreke i uspjeno, razrjeava sukob oko Tirene, dosudivi svima povratak u slobodu ume. Gradu koji je promatrao dramu Remeta vraa mir, ispranjenu, ali i samo trenutano smirenu, pozornicu.

242

Da je teatar mjesto u kojem se kontradikcije dovode u privremeni red, pokazao je Dri Dubrovanima u svojoj Tireni. Gledatelji su tu pouku shvatili, ali za njih je ona bila upozorenje da se nemir kazalita lako moe preseliti u stvarni grad i u ljudske due, te da moe ugroziti idilu grada koji je vjerovao da samo on doputa teatar, koji je vjerovao da mu samo on moe odrediti i vrijeme i prostor i da ga moe prekinuti uvijek kad osjeti da je za to doao as. Na kraju Tirene nema ni jednoga zavrnog enidbenog spoja. Na sceni je sukobe rijeio Remeta, mandatar moi, ve zadan u Naljekovievoj Komediji III. Scena je na kraju ostala pusta i depresivna, a s nje je eliminiran jezik emocija i prirode, jezik ljubavi, jezik eliptian i nepredvidiv, poar strasti. U Tireni naruioci ne doputaju uspaljenoj Tireni i zaljubljenim njezinim sljednicima da odigraju sreu teatra kao svoju. Ljubovnici ovdje ostaju razdvojeni poput Orfeja i Euridike, razdvojeni i u stalnom ljuvenom slidu, nikada spojeni i nikad potpuno vidljivi iz publike. Tirena je velika moreka u kojoj nema zarobljenica nego je zarobljenik njezine narudbe bio sam pisac, koji je htio pisati arkadijsku sreu ume, ali oni za koje je tu idilu pisao htjeli su na sceni vidjeti samo svoju sreu, htjeli su da im se sa scene ape samo njihova utopija, da na sceni budu pastirice i vile koji su njihov potpuni odraz. Njih nije zanimala srea nekog tueg izmiljenog kazalinog grada. Drieva Tirena, premda napisana kao drama ljubavi, kao vulkan ljubavnoga diskursa odgledana je u svoje vrijeme tek kao monolog, kao sveanosni teatar, kao pars pro toto stvarnosti, kao njezina metonimija. Takva Tirena otvarala je Driev sukob s publikom, sukob iz kojega pisac vie nikada nee izii. Ostao je zarobljenikom ne toliko svoga teatra koliko monoga dijela svojih gledatelja. Meu Drievim ranim dramama Venere je najmanje ambiciozna. Ona je nekom vrstom intermedija izvoenog valjda na poetku, a moda i u sreditu pirne sveanosti Vlaha Dria, bogatoga Marinova roaka. Jedne veeri 1551. publika je gledala prizor o tomu kako se Venere boica uee u ljubav lijepog Adona a ono to je vidjela bio je uobiajeni mariazzo onoga vremena, drama natopljena mitolokim aluzijama iz dva izvora. Prvi je bio povezan s antikom memorijom i radio je na nain srodan suvremenoj talijanskoj pastirskoj igri Luke Contilea, koju je Dri mogao poznavati, a u kojoj Adon zaspe umoran od lova pa Venere, koristei prigodu, zamoli Kupida da za nju osvoji uspavanog ljepotana. U Drievu prizoru o Veneri taj mitoloki dogaaj nije jedino to se pokazuje na sceni jer Drieva Venere ima dvije pozornike i dvije mitoloke razine. Njezinoj se publici prikazuju ta dva svijeta kao da su jedno gledanje. Antiki prizor prikazivao se na sceni koja se za vrijeme izvedbe nekoliko puta otkrivala i zakrivala zastorom, dok se u prvom planu zbivao prizor uzet iz drukije mitologije, prizor s Vukodlakom i njegovom uplaenom, pijanom, zbunjenom i vrlo nestrpljivom folklornom druinom, koja se udila prizoru s bogovima i koja je imala ulogu da ometa i parodira poistovjeivanje publike sa svijetom bogova. Tako je na paralelnoj pozornici, s vlakom mitologijom u okularu publike, stvoren teatar u kojemu se Venerinoj istoj ljubavi suprotstavio prizor o Grubii, kojega njegovi zovu smetlite, i kojega vode u grad da bi ga oenili nekom nesretnicom. enidbeni prizor s Grubiom koji je uvod u alegorijsko vjenanje Venere i Adona, ali i u vjenanje stvarnih mladenaca, radikalizirao je Driev odnos prema pozornici i drutvu njegova grada. U Veneri je stvorena maniristika dvostruka pozornica, u toj je drami ostvaren sustav gledanja teatra iz teatra, tako da se prikazana predstava nije gledala samo iz motrita publike nego su se u gledani prostor umetnule oi koje su iz publike bile gledane dok su same gledale. Pisac se u svojoj Venerisa krio u zastor, on je u toj drami bio onaj koji zastor as die, a as sputa, i koji plai umetnute oi magijom uz pomo koje skriva ili otkriva mitoloki prizor o Veneri i Adonu. Svijet grkih bogova u tom je teatru bio privremen, njega je pisac mogao ukinuti kad god je to zaelio. Jedini svijet koji je ovdje bio stalno prisutan, koji se igrao sve dok je publika gledala predstavu, bio je svijet Vlaia. U Veneri se jasno uje izravni Driev glas koji na usta tih Vlaia govori kako kazalite, ali i grad koji se iz njega vidi, nije zdravo mjesto. Likovi u Veneri govore: Ovdi nam nije stana. To je Driev tekst to ga izgovaraju Vlasi kojima teatar, ta umjetnost umetanja u tue gledanje, postaje fiziki nepodnoljiva. U Veneri, koja je 1551. izvoena u kui vrlo bogata trgovca, u ulici Od crevljara, Dri je cijele veeri ostao skriven u zastoru na mjestu dodira izmeu dva svijeta. S toga mjesta pokazao je naruiocima teatra koji su u Gradu bili moni i bogati da je on jo na sceni gospodar igre, pokazao im je kako u njegovu teatru vie nee biti zrcalnoga gledanja, kako Dorina sintagma meu knezovi vie ne vrijedi jer vie ne vrijede okolnosti koje su je iznudile. Sada je kazalite, kako ga je Dri projektirao, postalo svijet autonoman i sebi dostatan. U tom smislu napisan je i svakako najbolji dramski tekst jedine Drieve knjige, Novela od Stanca, drame koja je izvoena 1550, takoer na piru.

243

Nije teko u Noveli od Stanca nazrijeti snane folklorne prisjeaje na drevne solarne mitove u kojima se staro zimsko sunce i zamrzla zemlja, terra invernale, prikazivala pod maskom ostarjela seljaka koji se u scenskom obredu pomlauje i obnavlja. U najveem broju takvih dramatizacija nad starcem suncem izvodila bi se obredna agresija koja je u svojoj katarktikoj funkciji prikazivala oivljavanje energije novogodinjega proljetnog ciklusa nakon zimskog solsticija. U Noveli od Stanca taj je arhetip o starom suncu smjeten u dubinskom, nevidljivom sloju drame. U vidljivom svijetu Novele drama zapoinje kada mladac Miho za vrijeme nonoga susreta uputi maskiranom Divu Peici pitanje koje glasi: to je to? Para Vlah? nato mu ovaj odgovori No hod'mo, podj'mo tja; Vlahu u njekomu novelu uinit. Tako poinje Novela u kojoj mladii organiziraju teatar u teatru. Divo Peica rei e druini neka mu uva beretu, a on odjeven na vlaku zapoet e razgovor sa Stancem, koji e mu ovako ispriati svoju nevolju: Sinoka u ovi grad uljezoh estiti, u kom ni star ni mlad ne ktje me primiti na stan svoj; ter, ne znav kud se inud svrnuti, k vodi idoh ovdi uprav, da bih poinuti. Studena vodica umjesto pr'jatelja, ter mi je druica, a kami postelja; i meni t' nije spat nego bdjet i javi danicu svitlu zvat da bil dan objavi, u nonoj da tmasti zloinac ki mene ne bude pokrasti kon vode studene. Trak sam donio: kozlece, grudicu, od ta sam onas mnio primiti aspricu. Ovdi sam toj takoj; ma nu mi kai sad tko si ti, brate moj, er ti sam veomi rad. Nije se sluajno ime starca Stanca u etimologiji povezalo s kamenom. I danas se kae da je kamen-stanac, pa je shodno tomu Stanac u Drievoj drami figura Pierotta, tuna lika sa suzom, starca i mladia u jednom obliju, figura koja tuguje i umire zajedno sa zimskim suncem i koja udi da se u svom scenskom i ivotnom tijelu pomladi i obnovi. A upravo je to bilo ono to je Stancu ponudio Divo Peica u svojoj kazalinoj zavjeri, opisujui rtvi kako su i njega vile jednom pomladile. U drami Divo Peica reira samo za Stanca cio jedan teatar u kojem sudjeluju, kako se u arhivu moglo utvrditi, posvema stvarne prostitutke koje za publiku i za Stanca igraju prelijepu maskeratu punu maginih stihova i arobna ugoaja ivanjske noi. Te vile ali i prostitutke na Stanevoj nonoj sceni, koje se zovu Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica, batesa nad svime, koja penga lica, govore ove snovite stihove o pretvorbama: VILA: Na, uzmi, napij se! STANAC: Na potenje tvoje! VILA: Da bi se pomladio i da bi t' probilo! STANAC: Tomu bih rad bio, bog te uo, ma vilo! VILA: Nemojmo krsmati, sestrice gizdave, neg po'mo iskati kriposne sve trave kiem emo ovoga u osla satvorit. STANAC: Nemojte, za boga! Biedan, to e ovoj bit?! VILA: Po'mo ga junaka u pticu stvoriti. STANAC: Neu mo bisaka letei nositi. Nemojte, molju vas! VILA:

244

A mi ga stvorimo u pakljenu napas, da ene straimo. STANAC: Nemojte, u tmasti er mi se e biedna domaa pripasti, Miona ma vriedna. VILA: Stvor'mo ga buhome, ter e k Mioni skoknut. STANAC: Nemojte ni tome, er me e utuknut. U Drievoj Noveli od Stanca dramsku radnju nosi Stanevo tijelo koje je u drami jedino podvrgnuto teatralizaciji i koje je od poetka uskraeno za bilo kakvu informaciju o svom poloaju. Publika o Stancu sve zna jer novelu nad njim provode svi i oni koji na sceni igraju i oni koji prizor gledaju. Okolnosti toga scenskog muenja, toga okrutnog igranja sa Stancem, poznate su u tom teatru svima osim nesretnom starcu koji ostaje na kraju drame sam na sceni, nerazgovijetno urlajui, ali za neke dovoljno jasno, kako su u gradu haramije, kako su, dakle, asasini u Dubravi. Stanac je Driev scenski patnik, prvi piev lik izmuena ovjeka koji u teatru biva muen teatrom. Nain na koji je publika 1550. odgledala predstavu na piru nekog Martolice Hajdinova nije danas jasan u svim svojim okolnostima. Sigurno je da je za Dria predstava Novela od Stanca imala posebnu vanost i da je cijeloga ivota za njega zadrala gotovo opsesivnu teinu, o emu svjedoi fragment to ga je esnaest godina kasnije Marin Dri unio u jedno od svojih urotnikih pisama Cosimu Mediciju. U tom pismu, planirajui urotu protiv oligarhije, a ukazujui na prekraje to ih vlastodrci svakodnevno ine, sjetio se Dri i svoje Novele od Stanca, sjetio se onoga to je bilo ugraeno u njezin nastanak, dogaaja s nekim mladiem koji je jedne noi tada dodue ne Vlahu nego plemiu opravio sasvim stvarnu novelu: Neka Vaa Preuzvienost uje o jo jednom sluaju koji se nedavno dogodio. Jedne noi tri golobrada mladia odu da se zabave po gradu, pa im neki ovjek uini nekakvu neugodnost, a budui da je dubrovaka mlade jako dobre udi, kad se u igri sijee udara pljotimice. Ti se mladii dogovore da napadnu onoga to im je napravio neugodnost, ne s ciljem da ga rane, nego samo da ga malo natjeraju u bijeg. Kad su ga pronali, dvojica ga od njih na takav nain i napadnu, ali trei, koji je bio malo nesmotreniji, zamahne i rani ga u ruku. Idui dan skloni se u crkvu, a ona druga dvojica koja nisu uinila nikakva zla ne htjedoe bjeati. Ranjeni ovjek bijae plemi, pa njegovi roaci samovlasno odu u crkvu i s nekoliko ga dukata izvuku iz crkve. Prestraeni djeak svali krivnju na drugove, pa oni mahnito pograbe i njegove drugove, a kako jedan od njih, koji nije plemia ranio, bijae rekao 'Napadnimo ga!' oni donesu presudu da mu se odsijee ruka, a onome koji je ranio dadoe blau kaznu. Na moju molbu ispravi se tolika nepravda, ali je spomenuti djeak ipak bio osuen na dugotrajno tamnovanje u okovima i jo je i danas tamo. O emu bi to ostarjeli Dri ovdje priao Cosimu Mediciju ako ne o svojoj drami? Razlika izmeu prie za Cosima i drame iz 1550. jest u tomu to je sada, na kraju ivota, Dri priu iz Staneva tijela preselio u tijelo mladia koji je jo u tamnici pa se ini kao da ostarjeli Dri jo jednom eli biti Stanac, onaj okradeni i izmueni starac koji na kraju ostaje sam na svojoj sceni viui: Kozle mi! Bog te ubio! Je li tko? pomaga'! Prem ti sam luak bio! Nije ovo bez vraga! Biedan se pomladio, -ostrigoe bradu! Haram'je tko bi mnio da su u ovomem gradu?! Kozle mi uhiti! Je li tko? Dri ga! A, brate, uje ti? Poteci, stigni ga! U Drievoj knjizi, koja je tiskana 1551, Novela od Stanca najkvalitetniji je tekst. Majuna, ali ispisana monim glasom ona je jedna od najkonzistentnijih hrvatskih drama svih vremena. Pisac se u njoj as smjetao u tijelo Diva Peice, a onda opet ulazio pod izmuenu masku starca Stanca, toga dubrovakog Pierrota, kojemu se u teatru kidala brada i koji se obnavljao mukom. Nije sluajno to je jo dugo poslije Dri htio poneto o toj drami govoriti ak i onomu koji nije mogao razumjeti priu o Stancu. Uostalom, moda je Dri i nije htio ispriati Cosimu, moda je on to pisao Cosimu kako bi sam to glasnije mogao uti vlastite rijei. Moda je, a zato i to ne pretpostaviti, Dri ona pisma Cosimu pisao samomu sebi.

245

U Drievu knjigu iz 1551. ukljuen je i maleni kanconijer. O kronologiji tih pjesama teko je ita preciznije kazati. Njihova konvencionalnost takva je da se one ba ni po emu ne izdvajaju od suvremenih kanconijera, premda im posebnu zanimljivost pridaje injenica to ih je napisao jedan od najsnanijih hrvatskih duhova onoga vremena, pa se i u njima pod koprenom konvencionalnosti nazire prava Drieva narav, koja je kako je sam pisac jednom zapisao ila srcem muno, ijerom volentijeri. ini se da je poneto od toga munog srca preostalo i u ovim udnim ljubavnim minijaturama, maglovitim, ali toliko bliskim Drievom geniju: Ili oganj ugasi ili slugu tvoga svasma ognjem porazi, ili ue' drugoga, neka smo, jaoh, druzi, ljubavi ma draga, u ljuvenoj tuzi, im se trud odlaga... Ah, tko bi toj sumnjil na lice ljuveno? tko li bi u njem mnil da je toj skroveno? Pogledu ljuvenu virovat ni sada ni licu rumenu, -puno je sve jada! Najslavnije je Drievo djelo komedija Dundo Maroje. I u tom tekstu pisac najprije demarkira prostor scene i grada, ali u toj drami on uporabom stvarnih geografskih termina i preseljenjem scene iz Dubrovnika u Rim, te opisom putovanja u Velike Indije, daje pozornici dodatnu mobilnost. Preobrazbe prostora, njegovo preoblikovanje te prenoenje radnje u druge gradove bilo je jedna od najvanijih komediografskih inovacija u renesansi. Marin je Dri u Dundu Maroju tu konvenciju povjerio maginim sposobnostima Negromanta od Velicijeh Indija zvanog Dugi Nos, koji u proznom prologu ne samo da odreuje prostor gledanja i prostor igre i ne samo da preseljava dubrovaku pozornicu u Rim, a publiku raspolovljava na dio koji je otputovao s glumcima i na dio koji je ostao u vijenici Kneeva dvora u Dubrovniku, nego, to je jo presudnije, taj Driev Negromant pred publiku u sasvim jasnim slikama i postavkama iznosi svoju teoriju o akomodavanju, o sukobu ljudi nazbilj s ljudima nahvao, te izlae svoju aluzivnu teoriju o zlatnom dobu. Likovi komedije ne kreu se u scenskom prostoru po planu koji bi im odredila providnost. Oni jesu svjesni vanosti sluaja, ali, kao da su izili sa stranica Machiavellijeva spisa o vladaru, govore tekst onih koji znaju da im vlastite sposobnosti, vlastite vrline i vlastita spretnost odreuju drutveni poloaj. O tomu Negromant govori u svom posvema utopijskom zemljopisnom izvjetaju, koji je pria o egzotinim zemljama i o ljudima koje su gledatelji, ako su se samo malo osvrnuli oko sebe, mogli prepoznati dok su stajali uza zidove dubrovake vijenice i gledali predstavu Dunda Maroja. Pod Negromantovom odorom sakrio se pisac, koji je tekstom zadao udarac opakim i nesposobnim monicima. On govori njima, ali on govori i da bi probudio slabe, on svojim prologom obesnauje utopiju koja se u gradu svakodnevno nudila i propovijedala. Sluei se relativizacijom koja je inae karakteristina za literaturu karnevalskoga postanja Negromantov je prolog nekom vrstom tekstualnog patch-worka obiljeenog slobodom narativne i filozofske invencije, neobuzdanom fantazijom kojoj nije cilj govoriti istinu ve joj je namjera da u sluatelja potakne proces istraivanja istine koja je u utopijskom i monolokom konceptu drutva redovito skrivana: Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, prioe u ove nae strane, i to prokleto sjeme, -ovuljici, virati, barbaepi, obrazi od papagala, od mojemua, od aba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao -uselie se u ovi na svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primie ljudi nahvao, i smijeae se meu dobre i razumne i lijepe. Tako ovuljici, virati, barbaepi, obrazi od papagala, od mojemua, od aba, oslasti i s koze udreni naplodie to gadljivo sjeme: nasta vee ljudi nahvao nego ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za gvoe se svak uhiti, poee ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo. Njegda ljudi nahvao dobivahu a njegda nazbilj. Ma, za rijet istinu, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i jo otezaju, ma s mukom i s trudom; i dananji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit e potitenjaci vazda. Diskurs Negromantov opasno relativizira sve ono to se svakodnevno nudilo kao istina Drieva Dubrovnika. Negromant to radi u gradskoj vijenici, na mjestu s kojega se la vlasti svakodnevno objavljivala kao da je istina. Driev je obrat u tomu da se sada fikcija kazalita objavljuje kao istina. Negromant pripovijeda kako je putovao u egzotine krajeve, pria kako je ondje sreo sretne ljude, kako je vidio do tada neviene svjetove. Ali Dri, sakriven pod Negromantovim platom, ne govori o tom putovanju zato da bi nekome priao o pustolovinama, nego zato da bi deifrirao la kao istinu, a istinu kao la. Kriptinost Negromantova iskaza prisiljavala je publiku na deifriranje koje joj je omoguavalo da svijet scene bez ostatka prispodobi stvarnosti i njezinim laima:

246

Tuj naoh pravi ivot, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje rui i razlikomu cvitju ne dogara gorute ljeto, i gdje sunce s istoi vodi tihi dan samo od zore do istoi i od istoi do zore; a svitla zvizda danica ne skriva se kako ovdi meu vami, ma svitlo svoje lice na bilomu prozoru na svak as kae; a zora, koja rumenimi i bijelim ruami cafti, i ne dijelja se s oiju od drazijeh ki ju gledaju; a slatki uber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vjeno veselje ine. A ostavljam vode bistre, studene ke, odasvud tekui, vjenu hranu zelenim travam i gustomu dubju daju; a bogata polja ne zatvaraju draom slatko, lijepo, zrjelo voe, ni ga lakomos brani ljudem, ma otvoreno sve svakomu stoji. Tuj ne ima imena moje i tvoje, ma je sve openo svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uivaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi openo uzrasta su uinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oi uprav gledaju, a srce im se ne makarava; srce nose prid oima, da svak vidi njih dobre misli. Neist i krt naturalizam Negromantova prologa najuspjeniji je kad opisuje ljude nahvao i kad ih oslikava kao majmunske licemjere, kao varalice koji se usuuju prisiljavati druge da zbilju vide onakvom kako je oni izokrenuto pengaju: A obrazi od barbaepa, kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, mojemue, virati, barbaepi, tovari i osli, koze, ljudi nahvao, sjeme prokleto, po negromanciji uinjeni, hulit e sve, od svega e zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla rije izit. Negromant u svijet hrvatske knjievnosti izravno uvodi politiku, i to tako to sugerira da mondo vero u kojem su njegovi sluatelji bili prisiljeni ivjeti uope ne postoji, da on i nije pravi svijet, da je on tek opasna pria ljudi koji su se urotili protiv svih i koji svijet pretvaraju u kraljevstvo svoje lai. Ali, zakljuuje Negromant, ne postoje ni ljudi nazbilj jer i oni su priin, njih nema u Gradu iz kojega se gledao teatar, a nije ih bilo ni na sceni. Ljudi nazbilj, pesimistian je Driev zakljuak, takoer su utopija, oni su ono to e moda tek doi. Sve to govori Negromant u prologu Dunda Maroja satira je na utopije, bile one papirnate ili stvarne. U prologu Dundu Maroju denuncira Dri stvarnost, njezine tatine i licemjerje, njezine bijedne protagoniste. Lani legitimiteti i lane svetosti, to su obiljeja drutva koje postoji kao iluzija o tomu kako je ovjek jednom davno bio bolji od svoga dananjeg stanja i kako ga se u ime toga biveg, ali i buduega zlatnog doba valja uvati u tamnicama, da mu se moraju uzeti najdrae stvari, da ga se ima muiti i podlagati negromancijama svake vrste, vezivati i kanjavati. Pouak Negromantov jest da je zbilja svih utopija, pa tako i dubrovake, samo jedna od obrazina pod kojom se kriju nacerene maske smrti i patnje. Driev zakljuak u prologu Dunda Maroja, ali i drugdje, glasi da je zbilja tek maska za nasilje. U histrionskoj odori Negromant govori kao da je on sam moniki aspirant, on s monih skida ruho legitimnosti, svlai im do gola fundamentalne istine. Dundo Maroje je komedija u kojoj je Dri likovima uklonio sve verbalne zapreke: Sada im katance dviem, neka govore, neka se govorenjem punijem nenavidnosti ukau i otkriju ljudi od trimjed, ljudi od nita i ljudi nahvao. To je iskaz o pievim namjerama s Dundom Marojem, izvedenim u gradskoj vijenici 1551, dakle u vrijeme kada je Dri iza sebe ve imao objavljenu knjigu stihovanih drama, kanconijer i poveliko iskustvo ivota u drugim sredinama. Dundo Maroje te premijerne veeri, jer je stariji Pomet izgubljen, najstarija je danas poznata hrvatska prozna drama. Njegova je pozornica vijenica, u kojoj su se svakodnevno objavljivali pravednost i razum Grada, njegova je pozornica prostor visoko socijalno rangiran, pa kad Dri sa svojim komikim svijetom ulazi u taj prostor, onda je i to dio projekta da se uz pomo knjievnosti, kad se ve ne moe drukije, osvoji politiki prostor Republike. Za takvu nakanu Dri nije odabrao pastoralni svijet, odabrao je komediju, i to onu njezinu inaicu koja je bliska humanistikom, eruditivnom, vrlo pravilnom komediografskom modelu kakav je u Dubrovniku bio poznat jo za uiteljevanja Ilije Crijevia na javnoj koli potkraj 15. i na poetku 16. stoljea. Eruditna komedija zapravo u svom istom stanju nigdje osim u koli i nije postojala. Ta idealno shvaena komedija s redukcijom ljubavnih zapleta koji u sreditu imaju scensko prikazivanje ovjekove naravi i koji izbjegavaju poigravanje s drutvenom kronikom u praksi je bila nemogua.

247

Renesansna komediografija vrlo se rano emancipirala od akademija i od kola, samostana i fakulteta.Njezin vaan sloj svakako predstavlja klasina komedija derivirana iz antikih iskustava s Plautom ali taj sloj samo je jedan jer je komedija od svojih izvora pa sve do Drieva vremena svoju najvaniju snagu crpila iz stvarnosti kojoj je s druge strane ozbiljno uzvraala jednim od najvanijih tadanjih drutvenih dogaaja, predstavama komedija izvedenih po pisanim predlocima. Renesansna komedija je svoj svijet smjestila u postelje, meu tovjernare i enskinje formirajui svoj tekst kao prekraj, kao model irom otvoren poticajima zbilje. Te su se komedije, kojima su se pripisivala tri famozna jedinstva, realizirale u malom prostoru, u kratkom vremenu i s jedinstvenom radnjom, ali se njihovo mjesto i njihovo vrijeme smjetalo najee u kurtizanin krevet. Ove komedije od latinskih su komediografa preuzele umijee dijaloga kao i sposobnost da upotrebljavaju svakodnevni jezik i da u istom tekstu mijeaju razliite jezike i dijalekte. Zato Dri u svom Dundu Maroju i kae da e osobama dii katance s usta. Ve zarana tako je bilo i u svih talijanskih komediografa Drievih vrnjaka ili njihovih malo starijih prethodnika. Bilo da se radilo o komedijama Aretinovim ili Ariostovim ili Machiavellijevim,pa i Ruzzanteovih, uvijek je u njih prodirao govor svakodnevlja i ritam ulica, radikalno se otvarao prostor psiholokih interiorizacija i snanih emocionalnih privatizacija. Komedija Drieva vremena rano je napustila kolniki model. U njezinoj prirodi skrio se prijestup, nju je prije od svega karakterizirala igra s konvencijama, manirizacija strukture i karnevalizacija teksture. Driev Dundo Maroje nastavio je ondje gdje je njegov talijanski prethodnik Pietro Aretino zapoeo rasklimavanje nikad dokraja uvrena modela. Te nove Aretinove ili Drieve komedije nisu djeca legala na skuli. U tim maniristikim komedijama ulica je progutala trg, a skladnu latinsku frazu istisnula je melasa narodnih jezika, viejezinost vieznanosti, do tada neviena dijaloka mnogostrukost. Drugo veliko iskustvo to su ih ove renesansne komedije, pored umijea dijaloga, nauile od starorimskih dramatiara i njihovih humanistikih tumaa jest zagovor fortune, zagovor novog drutvenog i pishilokog aktivizma koji je bio posve suprotan srednjovjekovnom ziheratvu i sasvim uplaenoj predestiniranosti i sigurnosti. ovjekova narav, naavi se u sreditu toga dramskog svijeta, razvila je senzibilitet kako za vlastiti ivot pisca i njegove publike a tako i za dogaaje u svijetu koji ih je orkuivao.Taj pomak otvorio je Pandorinu kutiju grotesknog i karnevalskog, nahranio je ovjekovu potrebu za dijalogom i za ludizmom,afirmirao je u scenskom svijetu renesansnih komedija privremenost i ofenzivnost. Ulica je sredstvo kojim se posluila ta komediografija u pokuaju da prevlada geometriju humanistike propisane komedije koju su esto nazivali pravilnom. Osobe to u Drievu Dundu Maroju stiu u Rim o svetoj godini kao da su iskrcane s Brandesova broda luaka. Jer te osobe doista na scenu stiu brodom koji ih je u Anconu doveo i koji e ih iz Ancone, kad se pjeice vrate iz Rima, odvesti kui u Dubrovnik. Sve to se Dubrovanima dogaalo u Rimu dogodilo im se u trku. Jer ako je neto tu bilo glavni junak, onda je to u toj komediji bila ulica shvaena kao protono mjesto i kao prostor uz pomo kojega se lomila disciplina eruditnoga modela. Renesansna komedija nalazila se u sreditu matice iz koje je nastajao moderni teatar, ona je od poetka uspostavljala skladan odnos s antikom tradicijom, neko je vrijeme tolerirala i pedantsku kolniku praksu, ali je otvaranjem prema stvarnosti bitno izmijenila svoj poloaj meu renesansnim dramskim anrovima. U poetku uspostavljena kao dvorska igraka za zrcaljenje plebejskog i zato navodno kontradiktornog svijeta otvarala se komedija sve vie prema stvarnosti, dovodei u pitanje i one koji su njezin mehanizam poput lijepe zrcalne kugle poeljeli drati u rukama. Jer u toj su kugli oni ubrzo ugledali samo svoje iscereno lice i zauli svoj poneto ogrubjeli glas. U tim komedijama sukobljavali su se oevi i djeca, sluge i gospodari, i dok su se ene samo preruavale u mukarce, a mukarci u ene, dok su blizanci muili jedan drugoga nepodnoljivom slinou, bile su te komedije tek neopasni dodaci zabavi. Njihov komiki svijet bio je posuen iz antike, od Terencija i Plauta, od njih je uzeo repertoar vrstih maski staraca i kurtizana, parazita i slugu, bunih vojnika i doktora. Renesansa je tom formaliziranom antikom svijetu dodala jo i svoja iskustva s Boccacciovom novelistikom koja su im pridala i neto romantinosti. Plurijezinost bila je jednom od najveih aktiva te dramske knjievnosti. Bila je to jezina diverzija koja je postupno u svijet renesansnih komedija uvlaila nove tonove. Ulazio je u te komedije prvo na razini zvuka, a onda sve vie i opega ritma, svijet kontradikcija, svijet optereen udnjom za promjenom, antiautoritarizmom, svijet sklon izrugivanju i desakralizaciji autoriteta. Renesansne su komedije postepeno postajale idealnim maniristikim scenskim igrakama, u njih se useljavao frenetian ritam ulice i nemir uzdrmanih ljudi, furur erotike koji se vie nije mogao obuzdavati.

248

Komiki teatar Marina Dria neobuzdan je u svim svojim komponentama, on je prema autoritetima ofenzivan svejedno da li oni sjede u publici ili ih se prikazuje na sceni. Sve to se u Dundu Maroju izgovaralo ulazilo je zato u logiku dijaloga, u prostor dvostrukih znaenja i dvostrukih igara. U takvoj dinamikoj logici ak su i monolozi te maniristike komedije izgovarani, ali i sluani, kao da su dijalozi. Najznatniju dijaloginost nosili su monolozi sluge Pometa, ali i vjenoga studenta Kotoranina Tripeta koji je ovako govorio: Ree se: tko je bjestija, bjestija e i umrijet, a sve to se od make rodi, sve mie lovi, i sve to lisica lee, sve liha; a to hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije to raaju, sve to prokleto sjeme jadom mee. Hoe rijet da ljudi son stato a scola, non parlo miga a caso-velim, hoe rijet da ljudi partiipaju, misser mio, od ovizijeh bjestija. Lav ima srce i zec ar contradio; pas vjeran lisica liha; prasac u gnusoi armilin u istoi; vuk grabi ovica s mirom stoji; osao trom konj brz; ljudi njeki od rampine, njeki daju; njeki osli njeki la gentilezza di questo mondo; njeki crnilom meu kao i hobotnica, a njeki isti u jeziku, isti u misleh; njeki 'Or misser mio, or misser mio', arem kako i zmija, vlai se tiho kako i zmija kon fra fan korp di afone; ovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika' njim, da te otruje. Omo coperto di lupo cerviero, intrinsecus autem sunt lupi rapaces; a fructibus eorum cognoscuntur. Sve to se od pelicara rodi, ije peli; a sve to se od mlinara rodi, svu muku krade. U Dundu Maroju kao da ni jedan lik ne izgovara svoj tekst, u toj komediji odmah se ono to se izgovori stavlja u dodir s novim tijelima i novim tekstovima, tako da umjesto sadraja u prostoru drame cirkulira diskurs sam. A kada sve zavri, stjee se dojam da nitko od likova na sceni uope i nije sluao druge te se moe pomisliti kako je fabulativni sklop Dunda Maroja bio tek zamka za glavinjanje likova po rimskim ulicama. Dundo Maroje je velika komedija o nesluanju i o nesporazumima, ona je jedan od najvanijih i najslojevitijih tekstova svoga vremena, u kojemu tee ne samo jedan smisao i ne samo jedna naracija, u kojemu se uju i sudaraju stotine razliitih glasova. Rim, nije se Drievoj publici predstavljao kao neki obrnuti Dubrovnik, nego je taj grad pored toga to je bio pozornicom stvarnom gradu bio i topos Babilona, grada koji je caput mundii koji je najnemirnije i najuzrujanije mjesto svijeta, prostor u kojemu se energija kaosa najudobnije osjeala. Drieva publika, dok na sceni gleda pokazani Rim, vjeruje da joj je uz pomo teatra omogueno prelocirati svoju egzistenciju. Rim koji su gledali za njih je bio stvarniji od stvarnosti Dubrovnika iz kojeg su ga gledali. Bio im je taj scenski Rim stvaran, ali je u isti mah bio i simbolian, njegova im je scenska pojava bila mirakulo koje im je Dri u obliku svoje i Negromantove dramaturke urote ponudio. A ta urota bila je vidljiva u raspadanju kazalinoga jezika kao jezika naruitelja. U Dundu Maroju samo pisac posjeduje jezik svoje drame. Jezini i komediografski hedonizam protivio se sretnom zavretku pa je pisac bio prisiljen na kraju posegnuti za melodramatinom novelistikom priom s trostrukim enidbama. Novelizacija drame bila je posvema bliska svijetu maniristikih komedija jer su uz njezinu pomo jezino neumjerene i uzburkane komedije zavravale s lagodnim i naivnim priama o pronaenim kerima, bogatim tetama i zaljubljenim slugama. Te prie, na kraju komedije, kada je jezinom i psiholokom Babilonu ve iscurilo vrijeme, vraale su svijet u prvotno stanje. Melodrama je bila najbolji lijek za operaciju koja je imala pomoi gradskim birokratima da sutra ili ak istoga dana ponovno uu u svoju vijenicu i igraju svoje sporedne uloge u Utopiji najboljeg od svih moguih svjetova. Osnovne fabulativne relacije koje uvruju narativnu konstrukciju Dunda Maroja vertikalni su odnosi slugu i gospodara, oeva i djece. Ti odnosi mijeali su se tijekom komedije i oni su za njezinu prvotnu strukturu najbitniji. Sve druge fabulativne linije vodile su k jednoj te istoj lonici i samo jednoj eni. U Drievu Dundu Maroju sve je bilo usmjereno tijelu jedne ene, sve udnje i svi planovi, sve se zaustavljalo u tom tijelu od kojega je sve poelo, u tijelu Laure. Na kraju e ta rimska kurtizana, zagonetna, ali nedvojbeno hrvatskoga podrijetla, u svoje tijelo primiti i sentimentalnu novelizaciju uz pomo koje e se otkriti po znaku na stanovitom delikatnom mjestu da je upravo ona izgubljena bogataka ki. U Dundu Maroju naposljetku na praznoj sceni ostaju tek oni koji su u Rimu pronali sreu, koji su ondje pronali oeve, tete, stare ljubavi ili novac. Svi drugi vraaju se u onaj ankonitanski brod kojim e ih ratoborni Divulin Lopuanin vratiti u Grad. Na svretku drame ak e i Dundo Maroje povratiti svoje spenane dukate, dodue ne kao novac nego kao protuvrijednost za osloboenje sina od Laurina tijela. Na kraju su se naime svi oslobodili Laurina tijela, ak i sama vlasnica, koja ga odsad nee morati davati drugima za dukate i kolajne nego e ga imati za sebe. I skupini likova koji su u Rim stigli s Marovom zarunicom Perom bilo je osloboenje od Laurina tijela olakanje jer bez Laure Pera je ponovno postala draga svomu Maru, a uz to je na rimskim ulicama mlada udavaa doznala da je stekla nenadano nasljedstvo.

249

Sluga Pomet, koji je u komediji najvie govorio i najvie zapletao radnju, a koji je u presudnim trenucima drame imao i najvaniju ulogu jer je sve vidio i sve uo, dobio je, kada se sve zbroji, najmanje. Moda je to bilo logino jer Pomet je lik u kojemu se piev glas osjeao najudobnije. On ve u svom imenu otjelovljuje trostruku karnevalsku energiju, njezine gubitke i njezine reprodukcije. Pomet je naime i onaj koji dri u ruci metlu, taj najfalusoidniji od svih znakova, on je i onaj koji pomee hranu sa stola, uzimajui tvar od koje se stvara energija, ali on je i pomet, to jest izmet, onaj koji na sceni i u karnevalu, jer najvie ima, najvie i dava. Pometova je bila i Drieva pozicija u Dundu Maroju, pozicija koju su obojica ne jednom ponovila u reenici o srcu i o davanju itavoga sebe drugima. Pomet je magini Jedermann, bog u kojega su ule mnoge investicije: Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoe renjat na svijetu. Kralj je ovjek od ljudi, kad se umije vladat. Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potitene; nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s maem u ruci, er su ti veekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet init, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoe operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: 'Ne valja nita, ideni!', i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit muik, er tizijeh druzi ine pjet kad veu volju plakat imaju. Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uiva. Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudeak me, moj idol, dvie s trpeze, s delicija! srcem muno idem ijerom volentijero. I tko k meni doe: 'Pomete, opravi mi', opravljam; 'Po' za mene', idem; konselj mi pita, umijem mu ga dat; psuje me, podnosim; ruga se mnom, -za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju! U svoga je Dunda Maroja uselio Dri pravila drutvenosti i knjievnosti kakva su bila posvema na razini dosega tadanjih najboljih europskih teatara. U Dundu Maroju Dri je dramatizirao priu o Dubrovanima u Rimu, o nevoljama staroga Maroja i o rasputenosti njegova sina Mara, o domiljatosti sluge Pometa i Popive, o mudrosti, ali i drutvenoj suvinosti vjenoga aka i mudraca Kotoranina Tripeta, o snalaljivosti Dubrovkinje Pere, o srei kurtizane Laure. Zajedno s njima izala je na scenu komedija i galerija stvarnih, a danas zaboravljenih dubrovakih likova koji su izravno ili u uzgrednim spomenima preli onamo s dubrovake ulice. Zvali se oni potar Mazija ili Grubia, bili oni mornar Divulin ili trojica mladih trgovaca, Sadi udijo ili Milava koja prodava sirenje ili Bokilo koji je neko imao tovjernu, a sada je sluga starom Maroju, bili su oni dio u hrvatskoj knjievnosti do tada neviene ljudske komedije. Mnotvo dubrovakih glasova i figura javlja se iz Drieve komedije. Na rimskim ulicama oni ponavljaju zvukove svoje osamljenosti, oni poput Grubie zazivaju daleku pastirsku druinu to su je ostavili na scenama Dubrovnika da im se pridrui: Bijedan se Grubia u latinsku zemlju doskitao, gdje se abe i spui ijedu, gdje se ogrestija pije i gdje se na ure oni bijedan obrok jede, gdje se u zdravjice ne pije, a voda se u vino lijeva. Tata, mili boe, gdje si me moja srjea, huda srjea dovede? Gdje si, Pribrate, Radate, Vukmiru, Obrade, Radmile, moja ljubima druino? Daleko mi ste, bijedan! Takvu koliinu ljudskih sudbina i figura jedva da je nadrastao Driev suvremenik, valjda i znanac, lijenik Portugalac Amatus kada je 1560. u zasebnoj knjiici opisao stotinu dubrovakih medicinskih sluajeva. Ali dok se Luzitanac bavio bolesnim Dubrovanima, Driev svijet, barem u svojoj izvanjskosti, pucao je od zdravlja. Tek ispod, u nevidljivim slojevima, tamo gdje je snaan glas piev traio svoje mjesto u ljudskom drutvu, tamo je bubnjalo nezadovoljstvo, tamo su se vidjele napukline svijeta u krizi, raspadnutog ne samo u Dubrovniku ili na dugoj hrvatsko-turskoj granici nego svagdje u Europi. Uostalom, po Drievoj sceni s najvie nesporazuma i s najmanje mogunosti da s nekim komunicira lutao je upravo jedan smijeni stranac, Nijemac koji tako neodoljivo podsjea na Rogendorfa s kojim je Dri putovao Austrijom, Italijom i Turskom i s kojim je naivno, s tim krivim ovjekom, matao o boljem svijetu. Rogendorfu se Dri osvetio uselivi ga u ljudsku komediju svojih sugraana, davi mu tijelo Uga Tudeka, koji je svakako najkominiji podanik cara Karla V. koji se ikada pojavio na nekoj renesansnoj pozornici.

250

U svomu Dundu Maroju Marin je Dri drutvo Dubrovnika secirao na svim njegovim neuralginim mjestima, pratio mu je bolest u svim i najskrivenijim kapilarama, putajui u svoju komediju mnotvo danas teko shvatljivih dosjetaka i aluzija, otvarajui pri tome tkivo svojega teksta jednoj od najplodonosnijih asimilacija aktualnih filozofskih pogleda u neki hrvatski knjievni tekst. To to je taj tekst bio komedija, ne treba nas uditi. U Hrvatskoj su se pitanja slobode iskazivala u neoekivanim diskursima. Ono to se drugdje iznosilo u politikim ili filozofskim spisima bilo je u Hrvatskoj Drieva vremena, na rubu svijeta, najlake izrei u komediji. Slabost takva diskursa nije bila u onome to se u tekstu moglo kazati nego su ogranienja tog iskaza proizlazila iz koliine onoga to se iz tako nepovoljna medija uope i moglo uti. Stoga, kada u Dundu Maroju odjeknu Aretinove i Ariostove, Erazmove i Machiavellijeve reenice, onda to nije rezultat njihova banaliziranja nego je to upravo dokument njihove jedino mogue komike aktualizacije. Dria je stvarnost uznemiravala trajno, ona ga je pozivala na akciju. Upravo toj uznemirenosti drutvena okolina nije bila dorasla. Ona je nakon Dunda Maroja otvorila nove sukobe s ovjekom koji joj je ve na poetku dao sve to je imao. Dria je stvarnost zanimala samo zbog onoga to ju je nadilazilo, zbog onoga to se u njoj prepoznavalo kao mogunost i to je u njoj tek trebalo probuditi. Ali to to je bio izvrstan opaa svoje sredine, bilo je tek dio njegova knjievnoga svijeta. Ono to je u Nikole Naljekovia bilo sve, u Dria bilo je tek sredstvo da bi se ukrala pozornost razmaene publike. Dria je najvie zanimalo ono to je dolazilo nakon doslovnosti, zanimale su ga strategije ljudskih akcija i ljudskog postojanja, zanimale su ga strategije knjievnog teksta, zanimalo ga je sudionitvo u drutvu, potpuno i bez ucjene porijeklom. On je, jer je bio zakanjeli humanist, vjerovao u plemstvo duha. A sredina mu je odgovorila nezainteresiranou, ostavljajui svoj najkvalitetniji duh da najkvalitetnije pati. On je patnju znao dolino nositi, neshvaenost i neprihvaenost znao je asno dovesti do posljednjega ina svoga ivota, kada je na kraju znao ispisati i politiku urotu kao svoj posljednji tekst. Ali prije toga svog posljednjeg teksta pokuavao je Marin Dri u Dubrovniku jo nekoliko puta i s teatrom. Godinu dana nakon to je u vijenici bio prikazan njegov Dundo Maroje pripremio je Dri blizanaku komediju Pjerin za druinu Garzarija koja je imala teatar u grebenarnici vune. U Pjerinu iskoristio je Dri poticaje iz Terencijeve Andriae, ali jo vie iz Plautove komedije Menaechmi. Ono to je sauvano od te komedije, izvoene na jednom piru 1552, tek su nepovezane reenice to ih je spasio jedan prepisiva ekscerpirajui iz komedije sintagme za svoj gramatiki studij. Na osnovi tih ispisa tek donekle je mogue rekonstruirati sadraj i poneke likove Pjerina. Vidljivo je da je u Pjerinu nakon iskustava s posvema ofenzivnim Dundom Marojem pokuao Dri s blizanakim, neofenzivnim i vrlo kontroliranim modelom. U naratoloki labilnom blizanakom mehanizmu za publiku uvijek postoji samo jedan stajai blizanac, koji ivi u prostoru scene i koji je vrlo blizak gledateljima. Taj prvi Pjerin ivi u urednom i mirnom domu sve do trenutka u kojemu se u njegovoj sredini ne pojavi njegov alter ego, zapravo davno izgubljen zloesti blizanac. Zlo u takvu teatru dolazi izvana, a ono to se publici pokazuje samo je muka ovjeka koji zato jer je udvostruen postaje rtvom narativne proizvoljnosti. Model je ofenzivan iskljuivo prema stajaem blizancu, dok je posvema vrsto ustrojen i neofenzivan na svim drugim razinama. U tako zamiljenoj komediji gdje fabula prua iznenaenja samo s obzirom na udvostruavanje naslovnoga lika, vrlo je malo prodora svakodnevlja i vrlo je neznatna aluzivnost. U mehaniku igraku blizanakih komedija malo je to prodiralo izvana. Pjerinom je Marin Dri zapoinjao seriju komedija koje povezuju muke naslovnih likova to su ih u tom teatru muili, kojima su uzimali kue, ene i imetak. U te izmuene likove s ijim su se sudbinama svi poigravali uselit e Dri svoju figuru i svoj glas jer drugi mu prostor u teatru, nakon iskustava s Dundom Marojem nije ni bio ostavljen.

251

Sve Drieve komedije koje su nastajale nakon Dunda Maroja, a to su pored Pjerinaiz 1552. jo Arkulini Tripe s nejasnim datumima izvedbe, te Skupiz 1555, dramatizirale su stanje nesree iskazano jednom te istom reenicom koja glasi: Ajme ruinan sam. U svim tim komedijama uo se glas piev, uo se u Skupu ak i kao ekstemporacija upuena publici, a koja je u obliku pitanja onima na sceni i onima u publici glasila: Smijeju se? To da se izmuenim scenskim jadnicima jo netko i smijao dok su patili, to da je netko uivao u njihovoj, a to e rei pievoj scenskoj muci, obiljeilo je etiri kronoloki sredinje Drieve komedije. Sve su te komedije, uza svu smijenost prikazanih situacija, gorki tekstovi o muci onih nad kojima se sredina iivljavala kao da su pokladne lutke i koje je publika na sceni ritualno muila i spaljivala. U Arkulinu e zato naslovni lik, ostarjeli enik, kada ga upitaju boji li se Orlandova maa, aludirajui na dubrovaki Orlandov kameni kip, rei: Oni je Orlando mrtav na Placi, ma ja, ja se ivijeh vragova bojim. Reenicu o strahu od ivijeh vragova izgovarao je pod maskom Arkulinovom sam Dri. U svim tim komedijama javlja se est i dosljedan ton rezignacije i nemoi, iskazuje se stanje straha koje se naselilo u tim scenama. Na sceni Arkulina opravlja se novela nad krtim, starim i kilavim ovjekom koji za enu ne eli uzeti mladu Anicu jer da mu nije dovoljan njezin miraz. Da bi ga se prisililo na neeljeni brak, pred publikom e ga lomiti Negromant koji na nain blizanakih komedija udvostruuje Arkulina. I Arkulina, kao i Pjerina, mue njim samim, magijom mu premjetaju kuu, ulaze u njegov posjed, a na kraju organiziraju Arkulinovo vjenanje kojemu kilavac moe prisustvovati iz pritaje, odakle bespomoan promatra sebe udvostruenog i ponavlja da je ruinan, da su ga ruinali. Tog Arkulina to je na sceni bio tek igraka u Negromantovim rukama mue na zadovoljstvo gledatelja, ali i na uas onoga koji mu je posudio glas i tijelo i koji pod njegovom maskom izgovara reenice o tomu kako su ga svi prevarili i kako mu jo jedino preostaje otii u Pregat da bi ispravio nepravdu. Pregat je rije koju Marin Dri rado spominje, to je ustanova koja je, da je htjela, mogla spasiti njegove ruinane jadnike, ali Pregat, to Vijee umoljenih, bilo je i pojam koji je Dri spominjao Cosimu Mediciju kao jalovu instituciju spasa od nasilja dubrovake oligarhije. Maske muenika to ih je Marin Dri stvorio u sredinjoj fazi svoga kazalinog posla pretvarale su se u sprave za muenje pod kojima je na kraju jedini koji stenje bio pisac sam. U Dundu Maroju kroz rijeku diskursa svi su imali osjeaj da su ruinani, ali su se na kraju svi iz te komedije-rijeke nekako spasili. U Arkulinu, u Pjerinu, u Tripetu ili u Skupuuvijek samo stenje onaj nad kojim se opravlja novela. Negromant u tom teatru tepa izmuenom Arkulinu: Ti ima strah, ne boj se, ne boj se. On mu tepa, ali lik pod maskom ima i dalje dobre razloge za strah, jer njemu je Negromant samo trenutak prije arolijom odnio kuu, udvostruio ga, poigravao se njegovim fizisom i njegovom imenom, prisilno ga oenio, uzeo mu sve i na sve ga prisilio. Neovisno koliko je Arkulin simpatian bilo kome u gledalitu, nad njim se u tom teatru obavljala agresija i njega se u teatru muilo da bi mu se na kraju jo i tepalo, da bi ga se uvjeravalo kako se sve to njemu samo priinilo. Arkulin na kraju mora prihvatiti neeljeni brak, mora platiti miraz, on je pred Gradom osramoen jer, u tom teatru, to je i jedino to je njemu namijenjeno. On je, kad ga nakon to su mu svata opravili vrate u njegovu kuu i kad ga sluga oslovi rijeju gospodartoliko sretan te kae Hvala Bogu er ti sam gospodar i jo hvala Bogu, er me moj stan za gospara pozna. Moja kuo, moja vazdanja kuo. To vie Arkulin kojemu su, dok su ga udvostruavali, govorili Ovi nije sam, ovi je poludio. I Pomet u Dundu Maroju nije bio sam, ali zato jer se zaljubio malo je pomahnitao. Arkulin je drukiji mahnitac. Nad njim svoju pravdu iskuava Negromant, ali ne onaj iz Dunda Maroja, nego novi Negromant koji nije vie pod pievim nadzorom, koji ne izgovara piev tekst. To je Negromant koji se svetio i piscu i Arkulinu, to je Negromant koji nije muio publiku kao to je to govorei Drievu urotu inio Dugi Nos u Dundu Maroju. Taj novi Negromant mui pisca i mui scenu. U vrijeme dok pie te komedije, dakle izmeu 1552. i 1555, doivio je Marin Dri i jedan noni napad kojemu su okolnosti dobro poznate. Zapisane su ak i rijei to ih je pisac izrekao kad je pod udarcima pao na pod. On je tada s poda i pomalo njeno, poput svojih izmuenih likova, rezignirano i uplaeno ponavljao Moje mi dajte, govorio je ono svoje ruinan sam, ono isto zato koje su govorili i Skup, i Tripe, i Pjerin i Arkulin. Jedan je mladi koji se zvao Vlaho Kanjica priao Driu u mraku, ispod kabanice izvadio motku i njome udario Dria po glavi. Kada je dum Marin pao na pod, a tako stoji u sudskom dokumentu, pogledao je prema prozoru kue pod kojim je bio udaren. Ondje se pojavila majka ovjeka koji ga je htio ubiti i dok je gledao tu enu Dri ju je tiho s poda pitao, i ne traei odgovora: Zato mi je ovo uinio va sini?, a gospoa s prozora odgovorila je: Vie bih voljela da je mrtav. Nakon toga se povukla, razgovor se prekinuo i mi vie nikada neemo doznati komu je to ena eljela smrt, Driu ili svomu sinu. Najvjerojatnije ipak Driu, a ne svomu djetetu, eljela je ona smrt toga koji je leao pod njezinim prozorom muki udaren motkom i koji je samo zaustio onaj svoj kazalini refren o ruinanosti.

252

O izmuenim i slomljenim ljudima Dri je napisao komediju koja se zove Tripe, a koju neki rukopisi nazivlju jo i Mande po nevjernoj Tripetovoj eni. Jer u toj je komediji, kao u Dundu Maroju oko Laurine, najvea guva oko poeljne Mandine lonice. Problem s Mandinom lonicom i nije samo u guvi nego prije svega u injenici da je ta lonica bila i Tripetova, dakle njihova brana lonica. I ta komedija na kraju poznaje romantini novelistiki zavretak u kojemu se doznaje kako je Mande zapravo sestra nekog Turina koji se pojavljivao na sceni i koji joj je bio izgubljeni brat. Dok u komediji o Mandi i Tripetu svi na kraju dobiju ono za im su udjeli ili barem sauvaju to su na poetku imali, jedan lik ipak izgubi ak i ono malo to je imao na poetku. Gubitnik je Tripe i on je najslabije i najnemonije mjesto u komediji, a onaj tko nad Tripetom izvodi novelu nije njegova vesela ena. Taj novi scenski muitelj, taj novi Negromant, u toj je komediji pedant Krisa, gradski uitelj koji je na sceni nekom vrstom slubenoga mandatara o kojemu se na poetku uju kritike, kojega se na poetku ismijava, spominjui one koji su jo gori od njega kad su ba njemu povjerili kolu. Ali kako dramsko vrijeme tee i kako pedant sve ee i dublje zalazi u Mandinu lonicu, njegova se scenska pozicija i drutvena legitimnost mijenjaju i jaaju tako da on na kraju, premda svi znaju da to to on govori uope nije istina, sveano daje Mandi pomilovanje, a Tripetu rogonji veli: Ergo dico tibi, velim ti er ne ima nitko u svem Kotoru bolje ni svetije ene od tvoje. I tako slomljenu i izmuenu Tripetu na kraju ne preostaje drugo nego da povjeruje u ono u to nitko ni u publici ni na sceni vie ne vjeruje. Pedant se u komediji o Tripetu pojavljuje kao onaj koji govori glas moi, kao onaj koji na sceni utjelovljuje autoritet koji mu tek donekle ukida sluga Nadihna u scenama infantilizacije. Ali sve to ne moe ublaiti patnju onoga koji pod Tripetovom maskom urla Ja sam u paklu, ja sam ovjek martir. I Tripeta poput Pjerina i poput Arkulina na sceni udvostruuju, samo s tom razlikom to u njegovim haljinama nije blizanac ili magijom stvoreni dvojnik, nego Tripe, kada vidi svoga dvojnika, i ne pomilja da bi to mogla biti neka neman ili rezultat magije. U njegovoj komediji nema negromancije, pa Tripe kad ugleda nekoga sebi nalik kako ulazi u njegovu kuu i njegovu postelju moe samo konstatirati: Milo li ti stoje moje haljine, gizdavi mladiu. Osramoen i do kraja ponien vraa se Tripe na kraju drame s ulice u pakao svoje kue. Osramoen u eksterijeru, on se vraa u interijer svoga pakla. Kada je sve zavrilo Tripe jo govori i o svojoj krivici. Njega su doveli dotle da se kaje i za neto to nije uinio, pa izgovara reenicu u kojoj se lako nazire Driev najprivatniji glas: Kad svak hoe da sam kriv, ja sam kriv. Taj svak, to su oni koji su Dria onemoguavali u knjievnom i drutvenom nastupu, taj svak, to su oni koji su 1554. zabranili da se vijenica ubudue koristi za kazaline predstave. A ta zabrana koincidira s Drievim komedijama o muenicima, s komedijama o ljudima koje u teatru i tijelu mue. I to nije sluajno. Jer taj svak u Drievu je teatru onaj koji e Skupa dotjerati do oaja, koji e Griulu potjerati u pustinju, to su oni koji tjeraju Tripeta da kae: Kad svak veli lezi, a ja da leem, da se pridavam. Merendo ja sam izgubio, vi ste pravdu dobili. I dalje u istom stilu: Zna ka je, ja sam zloes... kad vi hoete. Izmueni i mahniti likovi vjerno iskazuju Drievu ljudsku poziciju, oni su otisak due pisca koji je stjeran u kut i muen u svakoj molekuli svog scenskog i stvarnog grada: Ako je Tripeta kadgodi vince pridobilo, ter je u vincu togodi lukavi govorio, tot vee Tripetu ni trijeznu nije istina vjerovana, sve to Tripe govori, sve je pjano, sve grintavo... To je onaj isti tekst koji je Dri dalekovidno izrekao prijateljima na poetku svoga knjievnog posla, to je tekst o neprijateljima, o potvorama, o lukavu govorenju. Marin Dri nije od onih koji su govorili u prazno i koji su ponavljali rijei bez smisla. U Dria je ponavljanje smisla i ponavljanje rijei uvijek imalo poseban naglasak. Drieve rijei su stvarne i one zato bole. Dri nikada nije govorio onako kako je Nadihna laskao pedantu, Dri nikada nije govorio: Tko umije to umije ne umije to ti umije, a ti umije to umije i umije to svak umije. Dri je bio izravan, ali je on u sredinjoj fazi svoga teatra izgubio prostor to ga je posjedovao u Dundu Maroju, izgubio je veliku pozornicu s koje je mogao lisiiti, s koje se mogao akomodavat zlu brjemenu. Ima u Erazma jedna istinita reenica o banketima, ili moda bolje, spoznaja o banketu na kojemu, veli holandski mudrac, treba uvijek znati kada valja piti, a kada valja otii. Jednako je, kae on, i u drutvenoj kao i u kazalinoj igri. Na banketu nije potrebno prigovarati ako osjeti da tvoja komedija vie nije komedija i da Ti na tom banketu vie nisi Ti i da za tebe banket vie nije banket. Prihvatiti, veli Erazmo, u takvoj prigodi treba tue slabosti, tue ludosti, i treba ii dalje. Marin Dri tako to nije elio. Njemu su i u teatru i na banketu s prezirom kazali rije koju nije volio, ali ju je on ne jednom uporabio, i njemu su, kao to su rekli Pometu, kazali ideni, ali on je ipak odluio jo jednom pokuati. Pokuat e u teatru jer tu se osjeao najsigurnijim da zagospodari scenom svoga grada i da sudjeluje na banketima grada, a to e rei u njegovu drutvenom ivotu. Pokuat e to Dri jo tri puta i to u komediji Skup, u pastirskoj igri Griula i u tragediji Hekuba.

253

U Skupu, kojega je Njarnjas druina izvela 1555. na piru u Saba Gajina, Dri izravnije nego u Dundu Maroju razdvaja prostor scene i prostor grada. U prologu Skupa Satir, koji u jednom trenutku otkriva svoj graanski identitet, pa kae da je i Stijepo, ali i satir, govori o prostoru scene kao o Njarnjas gradu, kao o scenskom gradu kojega su Njarnjasi zidali, gdje Njarnjasi gospoduju i kojemu su Njarnjasi zakone dali. To je, veli Dri, grad u kojemu se ide u kapah, u platijeh i to je grad u kojemu je svaka libert. Nakon tih rijei publici je sugerirano da se zapita u kojem to onda gradu nijesvaka libert! Da nije Dri moda mislio na onaj grad u kojemu je rije libertas bila upisana na mnoga obiljeja? U Skupu, koji je posljednja velika Drieva komedija, uje se glas koji govori o ljudima nazbilj i o ljudima nahvao, glas koji kao da ponavlja reenice to ih je izgovarao Negromant od Velicijeh Indija Dugi Nos. Te reenice izgovara u Skupu mudri dundo Divo kad kae: Moj Boe, udan ti je animao ovjek, tko dobro promilja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, -neka malo ostavim, -naravi tihe, s kojom se moe govoriti, koji razlog uju, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a s njimi se ne moe govori. Tihi ljudi tizijem paraju ludi, gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, ijem hoe da je sve na njih nain, a to je to se zove barbarija; to ude hoe, i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosra; ti ljudi pravdu rijemi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravo, mudrom i od milosra. U Skupu, koji je preradba Plautove Aulularije, objavljivalo se ono to je jo preostalo od Drieva genija. Komedija je u najveem dijelu svoje grae slijedila starorimski predloak, ali ga je mijenjala na mjeru oekivanja dubrovake publike, pa je tako u Skupu djevojica Andrijana tek dobro kostumana mladica, dok je u Plauta ona bila i konsumana to jest silovana djevica, to je rimskoj komediji dalo poneto crni i depresivni ton kojega je Dri otklonio. I u toj komediji inzistira Dri na jednoj toki i na jednom tijelu kao mjestu sveukupne scenske muke. Skupova maska je sprava za muenje pisca. U njegovom je tijelu toka najvee napetosti. Muka se smjestila u liku Skupa, dok se fabula sakrila u upu to ga je starac pronaao u gori, a koji naposljetku sakriju u neki grob. Od kada je naao tezoro, Skup iz Drieve komedije izgubio je sav mir. To to bi vrijednost njegova tezora svaki dubrovaki dezvijani sin splavio u samo jedan dan razlog je vie zbog kojega je taj krtac s nekoliko zlatnika to ih je naao bio prije svega scenski monomanijak, figura koja pati zbog onoga to drugi uope i ne zapaaju. I Dri je patio zbog stvari koje drugi nisu zapaali ili su se barem pravili slijepima. U tomu i jest srodnost koja Driev i Skupov glas dovodi u bliski dodir. Zbog te podudarnosti u Skupu vie nego u ijednom svome drugom tekstu uspio je Dri s najveim stilistikim umijeem iskazati stanja patnje, muke i sumnje, straha i boli, ali i spoznaju da je sav svijet postavljen na glavu. To stanje izrazio je Dri u ovoj komediji kao da je to njegovo osobno stanje. Izmeu Drieva i Skupova glasa gotovo da i nema prelaza. Dri u Skupu deklarira svoj teorem o srcu i davanju, o davanju svega sebe, i upravo u Skupu on je najuvjerljiviji dok govori glasom onoga koji zna da su mu sve uzeli, koji i bez provjere zna da su mu to uzeli nepravedno. Pritisnuti zlom i Dri i Skup iskazuju nesigurnost due kao tjelesnu bol i kao sumnju u svakoga: Ja ne znam to u, ja nijesam sikur s ovom eljadi, ja sam nevoljan ovjek. Ne imat zlato zlo! Imat ga na ovi nain zlo i gore! Otkle ovo tezoro naoh, meni se mir izgubi, sam me se odvre, misli me obujmie, sva zla na mene napadoe, i ne ekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo drae mi je neg dua! Kako ga sam u munjeli naao, tako ga u munjeli i drim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko uje? Nije nikoga! Tko bi munjelu naao, rekao bi, ulje je ali masline ali taka stvar; od tezora se nitko nee stavit. A da ga u skrinji drim, koliko bi vee gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu boiju mi sve njeto govori: po', ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato teti ljudi, a komodita lupea ini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor; zlato stare mlade, lijepe grube, svete grijene, svjetovne crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma to inim ja ter ne trim da mi ljubav tkogodi moju ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je.

254

U komediji o Skupu vladaju poneto drukija pravila od onih koja su vrijedila u Tripetu ili Arkulinu. Ovdje do rijei dolaze i mudri ljudi poput dunda Diva jer u Skupu pisac ponovno na trenutak pronalazi energiju i uspijeva raspodijeliti svoje glasove izvan izmuena scenskog tijela naslovnoga jadnika. U Skupu postoji i enidbeni zaplet u kojemu ki nesretnoga krca Andrijana nikako ne eli poi za staroga Zlatikuma nego je ljubav povezuje s mladim Kamilom, neakom odbijena enika. Nakon niza smijenih dogodovtina koje su povezane sa Skupovim strahom da netko ne uzazna od njegova tezora, nakon nesporazuma u kojima Skup govori uvijek samo o tezoru, a drugi neuspjeno o Andrijani ili o emu drugomu, stie komedija do klimaksa u kojemu e starcu doista biti ukradeno njegovo tezoro. Krau je izveo Kamilov sluga Munuo i taj gubitak izbezumljuje starca. Suoen s prazninom, on postaje pravi mahnitac, on postaje onaj kojega drugi likovi sa scene ele vezati, pa kada na kraju drame svi barem skrpare ono to su izgubili, ostaje na praznoj sceni starac koji je izgubio sve. U scenskom vremenu taj starac izgubio je i ker i tezoro, a na kraju nema on vie ni jedan razlog zbog kojega bi ivio. U posljednjih nekoliko replika postaje on pomahnitali starac koji urla reenicu Moje mi vratite. Skup nije drama s energijom kakvu je poznavao Dundo Maroje, jer bolesni Skup nije nalik monom Dundu Maroju da bi nad sinom ili keri ili nad bilo kime znao opravljati neku novelu. Skup ne moe nita skapulavati, on jednako kao i Arkulin, kao i Tripe, kao i Pjerin, moe jo samo govoriti da e ii na pravdu, ali tamo on nema to traiti jer zajedno s Driem on unaprijed zna da su se dogovorili ovi zli ljudi. A kad mu jo kau da je mahnit, on se pri kraju svoje komedije moe s njima samo sloiti i ponoviti onako kako je i Marin Dri esto zasigurno govorio: Mahnit sam, ajme, pae mahnit koji s vama imah to init. U to se vi uzdate da grabite tue. Moje neu pustit. Bile su to posljednje Drieve reenice u nekoj komediji. Nakon Skupakomedija nee dugo stanovati u Dubrovniku, ne raunajui neke slabo dokumentirane iznimke ak vie od jednog stoljea. Zajedno sa Skupovim krikovima ona je na dubrovakim scenama umirala cijelo stoljee. Ve na poetku Griule izlazi pred publiku vila kako bi objavila da su nae planine vee neg je va grad, nae ravnice vee neg vae Pile. Prostor Griule doista je neogranien. Ta drama nema problema s prostorom. U ovoj scenskoj igri sa scene nitko ne moe vidjeti stvarni grad. Drama se preselila u dubravupustinju, daleko od svih oiju. Da e napisati tu dramu, znao je Marin Dri ve 1555. jer u prologu Skupu Satir na jednom mjestu ovako govori: ene, ja, kako Stijepo, velim vam, pasajte se za veeras bez vila, do godita na poklade ja vam u komediju arecitat od vila. Obeanje se ispunilo 1556, kada je nastala dugo spremana komedija od vila koju neki izvori imenuju Griulom prema naslovnom mukom liku, a neki su joj dali ime Plakirpo boiku ljubavi i ugode. Izvedena na piru Vlaha Sorkoevia, Griula je jedna od najzaudnijih dramskih tvorbi europske renesanse, a njezinu fakturu kao da je pola stoljea kasnije posudio Shakespeare stvarajui svoju umsku komediju Midsummer Night's Dream. U Griuli rimsku ulicu iz Dunda Maroja i njezin nemir odmijenila je Dubrava, koja je postala neogranien prostor ljuvenih razgovora, ali i opasan prostor bjegova i slidova, koja je postala izmatani, pa zato stvarnosti teko primjerljivi prostor. U Griuli supostoje antitetini svjetovi. Neki se od njih posvema isprepleu, a neki jedva da se i osluhnu. Griulina je pastoralna faktura raspolovila njezin svijet na svijet mitoloki i svijet stvarni, pa se u spoju tih razina i dogaa drama. Ali za razliku od Venere, gdje su se svjetovi antike i vlake mitologije posvema iskljuivali, u Griuli su razine po kojima hodaju uzmnoni pastiri i mitoloka bia, vlaii i gradski bjegunci, seljaci i vile dolazile u dodir i zajedniki organizirale prikazani svijet. Griula je u cjelini izveden na naelu antiteza i kontrasta, tako da u drami svi likovi supostoje u parovima, Kupido s Dijanom, Plakir s vilom, Dragi s Grubom, Rade s Mionom, a Griula s Omakalom. Antitetinost je poluga kojom Dri pokree taj svijet, antitetinost je naelo po kojemu se likovi pokreu i na osnovi kojega se nikada jae ne sudare. Zato Gruba, dok luta planinom traei odbjegloga Dragia, kojega su uzele vile, i ne mora odve mariti za dosadne dijaloge i opscena navlaenja seoskih ljubavnika Rade i Mione, koji govore o ljubavi da ne bi morali pokazati svu spolnu zaokupljenost koja izbija iz svake rijei to je jedno s drugim izmjenjuju. Svi likovi, osobito ukoliko pripadaju niem socijalnom statusu, trude se da na nain prethodnih ekloga urazume uzetog Dragia i da ga vrate Grubi. Oni u tomu uspijevaju, ali gledatelje je svakako najvie zanimalo ono to se dogaalo s dvoje izbjeglica iz Dubrovnika, s gosparom Griulom, gosparom koji je navodno pobjegao pred zlom godinjicom i godinjicom Omakalom, koja je navodno pobjegla pred zlom gospoom. Pored mitolokog sloja i mitolokih parova Griula i Omakala najbitnije pokreu narativni mehanizam Drieve umske igre pridonosei da scena izgubi lakou umskih i seljakih zaljubljivanja te da postane opasno mjesto, maniristiki labirint u kojemu e se s pravom moi kazati: to iekujem neg ku vrlu zvijer, da me tunu razdrpi.

255

Osim bogova i vila, svi koji stiu na scenu Griule pred nekim bjee. Svi stvarni likovi ubaeni su u Drievoj drami u njima stran i zaaran umski prostor. Na sceni oni nisu nali otium mitskoga gaja, na sceni oni su nali opasnu i zaaranu umu.Ono to bi u svakoj pastirskoj igri, u svakoj Arkadiji ili u svakoj idili bilo samo po sebi razumljivo u Griuli nije takvo. Pojmovlje ljubavi, pravde i mira potpuno je napustilo scenski svijet Griule. Otium i idila vraeni su ovdje u prirodno stanje, erotika pastirstva u Griulije otvoreno zadovoljavanje seksualnih potreba, a kultura u njoj postaje priroda. Nitko u Griuli, ba kao neko u Dundu Maroju, nee sluati drugoga, svak u toj umi Griule izgovara samo neki svoj tekst. U Griuli vrijedi pravilo da ljudi ogluhoe, ne ima se komu pripovijedat. U svijetu te udne pastorale uju se reenice Svak je gluh na dobro, ili gluijem se pripovijeda, ili ludos rasiplje i rainja. Uz to u svijetu Griule ula se i jedna od najstranijih reenica to ih je Dri ikada napisao. Ta reenica glasi: S mrtvijem to ivi imaju init, izgovara je vila, ali kao da je izgovara sam Dri, mrtav u svom vlastitom teatru. Jer Marin Dri, koji pie Griulu, puta svoje likove da love po sceni jedno drugo. U tom svijetu svatko lovi svakoga. Griula je i magina drama puna obrata i lijepih prizora. Griulin je teatar ispunjen nestabilnou, on je prava maniristika drama hrvatske knjievnosti bez sredita i vrste toke. U njezinu aritu igrala se drama ovjeka koji je iz Grada pobjegao u pustinju. Njezin je naslovni lik bjegunac koji je iz pustinje Grada pobjegao u idilu da bi se na kraju, kad prepozna da je i idila pustinja, vratio u Grad, dakle u pustinju iz koje je pobjegao. Griula je drama u kojoj se s razlogom pripovijeda i mit o Amazonkama koje vladaju svijetom. Jer u svijetu Griule kao da i nema mukaraca. ene vladaju Griulom i one svojom krhkou umekavaju stravu vienih prizora. Simetrinost Griuline akture i njezina zaokruenost samo su varka i obrazina za strano to se sakrilo ispod te simetrije. Tek na kraju, kada svi na sceni skinu maske i kada glumac koji je igrao Griulu otkrije svoje lice, publika e ugledati Dria, ovaj put bez maske, i ut e staroga pisca kako u svom teatru govori oprotaj od maskarata: Vee naprijed ne umijemo ni hoemo i nitko naprijed ne gub' rijei. Bio je to gorak kraj posljednje Drieve pastirske igre, u kojoj je likovima jo preostalo da se sa scene presele za trpezu i da se usele na banket. Na sceni vie nije bilo snage, tek poneto volje da se pobjegne. Na kraju, kada su spale sve maske i kad je zaarana uma ieznula, ostao je pred publikom sam Dri, koji je jedini u tom gradu znao da je pred njim bila posljednja kazalina gesta, da je pred njim tragedija Hekuba. Onaj koji je iz Griule poruio kako mrtvi sa ivima nemaju posla ostat e na svijetu da proivi to svoje tmurno posljednje desetljee ispunjeno strahovima koje e izlijeiti pokuajem da uz pomo Mediejca poalje u Dubrovnik osvetnike, da u voljeni grad poalje one koji e ga osvetiti. Dri je piui Griulu znao ishod i svoje urote i svoga tereta, znao je da u tom svijetu ljudi oglue i da se neima komu pripovijedat. On svoj prozni teatar nije objavio tiskom, premda je u tom dijelu njegova opusa, u svim tim komedijama i u Griuli pa ak i u oteenom Pjerinu , Duhu Krpeti bilo barem onoliko poezije koliko su je imale njegove stihovane drame i kanconijer. Bilo je u tim proznim tekstovima poezije ne samo onda kad je u njima Petrunjela pjevala puke pjesme ili kad je Griula petrarkizirao, bilo je i mnogo poezije u ritmu tih djela, u njihovim reenicama, u njihovim likovima. Poezija je bila naelo po kojemu se kretala Drieva dua. Dri se tijekom desetljea intenzivne knjievne proizvodnje nije mogao osloboditi tereta to su mu ga vlastito djelo i vlastite rijei stavili na plea. On je izabrao princip djela kako bi mu teret neslobode bio manje straan. Driev je sluaj samo prividno njegov privatni sluaj. Tu la sugerirali su oni koji su u njemu vidjeli neoprezna ovjeka, koji su u njemu vidjeli izjelicu, kojima se htjelo da on bude lakrdija. Drieva literatura ve od prve afere, u kojoj su ga optuili da potkrada tue stihove, bila je trud da se prevlada privatno. To mu nisu doputale okolnosti, a ni njegovi suvremenici, koji su sebi i piscu sugerirali da je sve to on radi posve privatni hir, da je to projekt koji na kraju zanima samo svoga tvorca. Bila je to najtea potvora, kojom su ga poniavali cijeloga ivota. to je vie razbijao ogranienja svoje uske sredine i njezine okove, to je na alost bivao sve vei razmak izmeu njega i njegove epohe, to je vei bio udio privatnosti u njegovoj sudbini. Onaj koji je u svom vremenu bio daleko ispred drugih svojih suvremenika, onaj ija je reenica nosila energiju cijeloga stoljea, bio je osuen da na kraju ivota bude sve osamljeniji.

256

Drieva posljednja knjievna i teatarska gesta bila je tragedija Hekuba. U trenutku kad je na dubrovaku pozornicu 1559. iziao sa svojom Hekubom monike njegova grada prestala je smuivati njegova biografija. Naposljetku ih je smuivalo samo njegovo djelo jer su na kraju desetogodinjih muka Drieva osoba i njegovo djelo postali jedno. To se dogodilo s tragedijom Hekuba za koju je slubeni dokument ustvrdio da smuuje, da turbulenta est. Europljani koji su potkraj 15. stoljea a jo vie tijekom 16. stoljea obnavljali antiki i time stvarali moderni teatar, kretali su u tu pustolovinu ponajprije s Aristotelovom Poetikom, ali i s prvim prijevodima starogrkih tragedija na latinski jezik u ruci. S druge strane dogaaji njihova doba, velike politike i religijske krize to su potresale tadanju Europu, samo su pomogle da se u tim antikim dramskim tekstovima u novim okolnostima otkriju ona suzvuja koja su, kada ih se uspostavilo prema suvremenosti, zazvuala poput opomene. Otkrie antikih tragedija nije se zaustavljalo samo na razini sadraja. Bilo je presudnije s obzirom na formalnu stranu i na shvaanje da ono to je u grkim predlocima doista tragino nije tek kvantitativno prikazivanje uasa i muka nego je za tragiku tih djela najpresudnija labilnost monikoga svijeta koji im je u sreditu. Labilnost monika prikazana kao dvostruko tijelo kraljeva doivjela je u renesansnih tragiara modernu interpretaciju. U posljednjim godinama 15. stoljea poeli su se sve vie itati, a onda i na sceni izvoditi, antiki tragiari. Najpopularniji je bio Euripid, neto manje Sofoklo, a Eshil svakako najmanje. Osim velikog grkog trolista svoje mjesto izborio je i danas zaboravljeni, ali u ono vrijeme oboavani rimski autor Seneka. Rani se humanistiki internacionalizam uz pomo tih tragedija nacionalizirao, pa je danas mogue kazati da su pojedinane nacionalne kazline tradicije roene tek tijekom prvih iskustava s tragikim teatrom. Vrijedi to za sve vee knjievnosti Europe, a uz neke dopune vrijedit e i za hrvatsku knjievnost i njezine tragediografe. Te su tragedije poetkom 16. st. ivo podsjeale publiku na antiki svijet. Gledatelji su vjerovali da na sceni vide koncentrat antike, osjeali su se kao da su na arheolokim spiritistikim seansama. Oni su teatar oivljene antike doivljavali kao niz dugih oratorskih istupa, kao lekciju iz retorike. Tragiki inventar to su ga imitirali nije se odnosio samo na formalna pravila nego je za njih jo vaniji bio onaj drugi sloj koji se odnosio na prikazivanje emocionalno zgusnutih, do nepodnoljivosti uasnih sukoba izmeu ljubavi i dunosti, dogaaja povezanih sa sudbinom kraljeva i njihovih potomaka, pretendenata i kraljevskih prilenica. Sav taj svijet guvao se u uskim, klaustrofobinim i neprozraenim prostorima fiktivnih i romantinih dvorova, a monici koji su upravljali tim svjetovima odbacivali su uas odoru krvnika i zaogrtali se ruhom muenika. Na sceni razdirale su ih duevne boli. Tako su se ne samo u vanjskom inventaru nego u nutrini tih junaka oivljavale antike tragedije koje su u poetikom okoliu svoga doba postajale subverzivnim anrom, unosei u knjievni krajolik scenski svijet iz kojega su se odailjale izravne politike aluzije. Uza svu oitu popularnost antikih tragedija, nisu u Dubrovniku, a ni u Italiji djeca, kako veli Marin Dri, na skuli legala antike tragedije. Tamo se legalo Plauta i komedije. Retoriku potrebnu kolskoj poduci uitelji koje je plaala drava nalazili su radije u komedijama, a nikako u tragedijama. Bilo je to stoga to su tragedije od poetka traile svoje mjesto u krugu anrova koji su govorili o suvremenosti i koji nisu izbjegavali velike teme stoljea, koji su dramatizirali proturjenosti onoga to se pomodno nazivalo ragion di stato. Tragedija je upravo to podruje ljudskih odnosa stavila u sredite svoga svijeta. Tako je nastao anr modernih drama koje su svoje suvremenike podsjeale na postgotike mletake palae: bile su to solidne klasicistike renesansne gradnje sa vrstim, od antike posuenim strukturama, ali su temelji tih zgrada bili na vodi, lomni i eterini. Kroz njihove elegantne otvore ulazila je u nutrinu svjetlost, ali su se isto tako kroz prozorske okvire vidjele tamne i prljave vode kanala i uli agresivni zvukovi stvarnosti. Upravo su takve i hrvatske renesansne tragedije, klasine i eterine, aluzivne i tajanstvene. Novost u njima bila je sveana retorika dramske fraze, stih osloboen, konverzativan i razvezan, s mnogim opkoraenjima. Pozornost su u njima plijenile prie o kraljevima i kraljicama koji su postali zarobljenici, koji su u svojoj propasti tugovali ili zazivali osvetu i kojima su pred oima publike muili i duu i tijelo.

257

Prvo scensko rastvaranje kraljevske due vidjeli su Hrvati u Drievoj Hekubi 1559. Druina Od Bidzara izvela je tu prvu hrvatsku tragediju na otvorenoj sceni, najvjerojatnije pred Dvorom. Dokumentacija koja danas osvjetljava taj scenski dogaaj pokazuje da su pokuaji izvoenja Drieve tragedije uzrokovali itav niz prethodnih protivljenja. Prvi put su predstavnici druine zatraili doputenje da mogu izvesti svoju predstavu 9. oujka 1558. U Malom je vijeu veinom glasova taj zahtjev odbijen, a druini je nareeno, i to pod prijetnjom globe, da dramu nikako ne izvodi. Pridodano je jo i to da predstavu ne smije izvesti nitko drugi, a ni na nekom drugom mjestu. Tom se formulacijom potvruje da je u sluaju Hekube bila rije o odobrenju ne samo predstave nego i teksta koji je vlastima bio predoen. Bila je to iznimka u tadanjoj praksi odobravanja predstava. Samo dva mjeseca nakon prvoga neuspjenog pokuaja zatraili su glumci jo jednom odobrenje, ali im je u svibnju 1558. hladno odgovoreno da se predstava zabranjuje jer bi mogla uznemiriti javnost ili doslovno zato que turbulenta est. Sadraj Hekube, koja je prijevod a zapravo parafraza Ecube Venecijanca Lodovica Dolcea, uznemirio je dubrovaku vlast, ali je svakako uznemirio i Marina Dria. U Drievu opusu ta tragedija dolazi nakon desetogodinje vrlo obilne kazaline djelatnosti, ali i nakon trogodinje stanke zapoete onoga dana kada je u Griul izreena licentia koja je glasila Makarate zbogom. Do Hekubenije se u hrvatskom teatru na sceni pojavljivala figura kralja. Dramatis personae koje su se pribliavale tom statusu bile su biblijski likovi poput patrijarke Abrahama, sina Jakovljeva Josipa, suca Danijela u drami o Suzani, Parisa u drami o Heleni. Sve su te osobe imale mitoloki i biblijski status, ali je u renesansnom vremenu historijski, a to e rei suvremeni status izravno i s najveom energijom pripisivan tek junacima antikih tragedija. Odnos prema realnosti to ga je poznavala dotadanja hrvatska scena bio je zaogrnut pastirskim ruhom. Pastiri na sceni bili su odslik knezova iz publike. U Hekubi sveanim tonom, u stvarnom platu vlasti, a ne u alegorijskoj pastirskoj opravi, na sceni govore vladari u pseudohistorijskom ruhu spektakla koji je u svakom trenutku za publiku nosio podsjeaj na suvremenost. Kretanje i govor antikih scenskih sablasti oivljavao je pred publikom sve aktualniji topos Ubi sunt qui ante nos vixerunt. Ti novi scenski junaci i junakinje, kraljevi i kraljice, vojskovoe i vojnici, bili su stvarniji od bilo koje prethodne pojave u dotadanjem teatru, a bit e ponekad stvarniji i od stvarnosti same. Ti antiki junaci postali su koljka u kojoj su se mogle sabiti mnoge moderne emocije. Kraljevi i prinevi na sceni postali su ranjivi kao to su svakodnevno bili ranjivi njihovi stvarnosni moniki pandani u publici i u Gradu. Na scenu je zakoraio absolutus, renesansni scenski absolutus, kopija tiranina iz komunalne stvarnosti i postao lice nove tragedije, tiranin i u drami i u Gradu. Teret svoga dvojnika knezovi u publici ne mogu podnijeti i zato ih je Hekuba uznemiravala. To je nova okolnost i ona u tragediju unosi ono to njezini teoretiari nazivaju sentenzia, dakle aluziju, reenicu bremenitu stvarnou pisca ili publike. Bio je to trenutak u kojem se gledalite prvi put nalo licem u lice s relativiziranim protagonistom svoje epohe. To je raanje teatra koji vie nije bio i dodatak gozbi. Pastiri su dobili zamjenu. Relativiziranjem autoriteta nestalo je glavne smetnje za stvaranje mislee publike, diferencirane ne samo prema drutvenom poloaju nego prije svega prema mogunosti da novu okolnost odgleda. Nisu se vie pisale, a ni igrale, drame u kojima bi se prikazane ideje vrednovale iz autoriteta koji ih je jamio. Takvo to bilo je mogue samo u seoskom okruju pukih prikazanja. U gradovima roen je u renesansi novi teatar. Publika u tom teatru posjedovala je mnogo vie informacija od svake osobe koja se pokazivala na sceni. Na sceni su se prikazivali oni koji su bili nemoni shvatiti smisao povijesti pa su se doimali poput lutaka dok su govorili toboe svoj tekst. Oni sa scene izgubili su argumente i nisu vie imali to publiku poduiti, ali su joj zato imali to pokazati. Oni su igrali za nju nesporazum sa svijetom. Tako je nastao moderni teatar u kojem onaj koji gleda treba misliti svojom glavom. Tu nije bilo vie nikoga da mu usmjerava pogled. U tom smislu rana predekspirska tragedija bila je povijesni dogaaj za itavu Europu, novost koja je uznemiravala, mehanizam koji nije samo prikazivao nego sublimirao. Ono to se neko u pastirskim igrama i na trgu pokazivalo kao posao drave ili posao trga sada je uzelo prostor srca.

258

U sreditu Drieve Hekube figura je nekadanje kraljice. Ona scenom dominira od poetka do kraja jer je itava dramatizacija bila posveena prikazivanju njezina psiholokog portreta. Tragedija se organizira oko dvije sudbine kojima je Hekuba bioloko i emocionalno sredite: sudbina sina Polidora i keri Poliksene. Drama se gradi oko smrti ta dva lika i oko patnje koju su te smrti izazvale Hekubi, otvara se Hekubinim snom u kojem ona sanja stvarno Polidorovo smaknue, a najavljuje joj se i Poliksenina smrt. Dramski prezent doivljava kulminaciju u scenama posvetilita, gdje su vrlo ganutljivi prizori oprotaja majke i keri, a tragedija dobiva svoju odgoenu konanicu u retorikom, procesualnom disputu Hekube i Polinesta, kojemu se Hekuba prije nego to e biti pretvorena u kuju osveti tako to mu iskopa oi. Drieva se Hekuba danas ita kao veliki monolog. Ona se, to nikako ne valja zaboraviti, i u vrijeme kada je bila napisana doivljavala kao veliki monolog. Ona je najvea robinja u plejadi hrvatskih dramskih robinja to su ih pisali Dore Dri, Mavro Vetranovi, Hanibal Luci, Nikola Naljekovi. Hekuba je robinja koja ima pamenje svoje bive moi, ali ona nije poput pastirice Margarite samo ki nekog patriarke, niti je poput Lucieve Robinje banova ki mala. Ona je i sama kraljica koja svojom pojavom od poetka do kraja tragedije podsjea svakoga da je propast slave i moi neto to se moe dogoditi svakome. U tom je smislu Hekuba i pouna drama o relativnosti hijerarhije. Nekoliko desetljea dijeli Hekubu od vremena u kojemu e se javno otkotrljati prve stvarne kraljevske glave. Kada se to dogodi, pjesnici e, opjevavajui te dogaaje, na primjer onaj s engleskim kraljem Charlesom, kraljevstvo poistovjetiti s gubilitem, a sve zajedno sa scenom. Samo nekoliko desetljea nakon to je napisana prva hrvatska tragedija pitali su se ve mnogi je li na stvarnost kraljevskih smrti utjecao tragiki (elizabetinski) teatar ili je ta oiglednost bila tek optika varka. U Hekubi Marina Dria nijedan lik nema vlastitu teinu s kojom bi se kretao po sceni. Polidor, Hekubin sin, govori jedino iz sna koji sanja njegova majka. Poliksenin govor dolazi iz predsmrtnoga transa, i govor je one koja je ve osjetila dah smrti i sada smrt govori njezin tekst. Svi likovi govore glasom koji je samo piev. U tragediji sudbina vie nema udjela, ona nije odreena ve prije drame i prema njezinu redu nita se na sceni ne odvija. Svemu su krive unutranje slabosti likova. Teinu svoga tijela ne mogu u Hekubi ponijeti ni moni Uliks i Agamemnon. Potonji e u jednom trenutku uzviknuti na sceni reenicu Er odi pravda jes', referirajui se razumljivo na stvarnost scene i Grada kojemu je ona dio. Ta reenica odjekivala je s dubrovakih pozornica i prije Dria, i nju su izgovarali pastiri najviega statusa, remete i djelitelji pravde, rijeju mandatari moi. Oni su s lakoom govorili da odi pravda jes' i svi su u tom trenutku znali da se to odnosi na Grad. Sada kad Agamemnon izgovara tu reenicu nije se znalo gdje je to odi. Agamemnonov odi kao da je upuen nekim drugim sluateljima. Onaj koji u Hekubi govori moniki tekst, a taj je Agamemnon, nije u drami mogao vie nita uiniti. Poslao je Hekubu da pokopa svoje mrtve, a oslijepljenom Polinestu htio je zaepiti usta da ne urla. I to je sve to scenski Agamemnon u Dria moe uiniti. On tu iivciran urla Usta mu sklopite, i to tako da se u toj finalnoj sintagmi, neko kao ni danas, ne razabire komu je to trebalo zatvoriti usta. Moda onome koji je jo imao snage da dopie prijetei uzvik kojim zavrava Hekuba, a koji glasi: to nee bude toj. Ta prijetnja neposluhom grmi nad Hekubom, taj uzvik o neemu to e se dogoditi, a to nitko ne eli. To to se ima dogoditi u tom se teatru prikazuje kao pogreka nutrine, kao emocija ostavljenosti i naputenosti. Srednjovjekovni teatar nije se znao poigrati oko Kristove reenice izreene na Golgoti i upuene ocu, nije se uspio poigrati s krikom sumnje, s osjeajem ostavljenosti ak i od oca, kojemu zato uzvikuje Boe, Boe, zato si me ostavio. Na poetku velikoga razdoblja nacionalnih tragedija, u trenutku dok je ovjek izlazio iz sigurnosne srednjovjekovne placente i ulazio u prostor novoga i nepoznatog, poela se u teatru dramatizirati upravo ta Kristova reenica. Iz Drieve Hekube i pisac i likovi to ih on pokree urlaju Zato ste me ostavili. Marin Dri bio je prvi hrvatski pisac koji je u prostoru scene uspio dramatizirati emociju ostavljenosti. On je bio prvi koji je napisao dramu modernoga doba u hrvatskoj knjievnosti. Vetranovi je u dramskom obliku znao ispriati prie modernoga doba, prie poput one o istom Josipu, ali on nije uspio pronai suvremene lomove u tim priama i njihovim likovima. Dri je u Hekubi prepoznao problem vremena. Dri 1559. plae nad Hekubom. Ona je njegov posljednji knjievni tekst, njegova oporuka, ali i njegova Miolovka. U svoje vrijeme bila je esto itana i prepisivana. O tomu da su je itali s pozornou, pa i sa svijeu o interpretaciji, svjedoi prijepis koji se naziva ibenskim rukopisom u kojemu je prepisiva neke stihove i manje cjeline oznaavao posebnim znakovima. Oznaeni dijelovi drame svi odreda imaju status sentenzia. Na tim se oznaenim mjestima redovito opisuju uas, patnje i spominje krv.

259

U Hekubi ostvarene dramaturke dosege bez ostatka prihvatie mlai autori, koji su nakon Drieve smrti nastavili pisati tragedije. Oni e prihvatiti ne samo njezine dvostrukorimovane dvanaesterce i njezinu otvorenost polimetriji i kraim stihovima, nego, to je bilo presudnije, prihvatit e onaj dobro pogoen ritam rezignacije to se uo iz Hekube, a koji e odzvanjati u svim mlaim tragedijama, posebno onda kada budu iskazivale pomirenost sa zlom, nemo pred nesreama, kada budu relativizirale drutvenu poziciju ovjekovu i kada budu opjevavale njegovu uzbuenost pred osjeajem uzaludnosti. Hekuba je plod kasne renesansne jeseni, ona je udionik heterogenih iskustava i poticaja to ih nazivamo manirizmom, ona je glas epohe koja nije bila samo izraz ope duhovne krize nego je oznaila vrijeme u kojem su Europljani, ni prvi a ni posljednji put, duboko proivljavali spoznaju da je svijet raskliman, da je iziao iz zgloba, te da su sve Danske, gdje god se nalazile, trule. U tom scenskom svijetu kao da su svi glasovi dolazili iz grobova i iz sna, poput ovoga ganutljiva i uznosita oprotaja Drieve Poliksene s majkom i sa svijetom ije smo dvanaesterce pretvorili u prozni stih,vrlo slodan odrijeenom stihu renesansnjih tragedija u Italiji i Engleskoj: Majko ma, ugodi, pusti me neka grem, neka me ve vodi, blaena smrt kom mrem! (...)Pusti me neka grem, da gore ne vidim, da suze ve ne trem, da licem ne blidim;er moja huda es hrani me na gore,protive sve s nebes tjere nas i more.Za mlieko, majko, sad, koje sisah, drago toj za krilo,koje njekad bi slatki moj pokoj; za prsi, u trudu ke me su nosile, u goju i bludu pak milo gojile ; za one celove malahni meni ke davahu usti tve, medene i slatke; za ljubav velju tuj, ku mi si nosila, od kerce molbe uj, moja majko mila (...)Sad, majko draga ma, pokloni celov taj s groznima suzama tvojojzi kerci daj;prikloni toj lice pridrago i milo,od gorke tuice ko je potamnilo;zagrli rukama nejacim kercu tvu, ku mrtvu suzama polievat krvavu.Pokonji doe as ki hoe, majko ma,da vee tvoj obraz ne gledam oima.Sunana svitlosti, kom gleda vas saj svit, vee tve liposti neu ja mo vidit;mlados ma i lipos pod zemlju ima it, gdi tamnos i slipos hoe me vik druit;ve, majko, pozrit ja tve lice neu mo, -toj hoe es moja, toj hoe vinja mo!Nu tko mre pravedan, na ivot ide taj,tomu e biti stan sve vike vjeni raj.Zatoj pla ustavi, a i ja, majko, grem, ovi pla krvavi da s lica ve ne trem.I vee odhodim, majko ma, zbogom stoj! Drieva Hekuba velika je drama onoga kojemu se nije ispunila udnja za boljim svijetom, o kojemu je tako poudno matao u prologu Dugoga Nosa. Driev pesimizam imao je svoje modne okvire u apokaliptinosti njegovih europskih vrnjaka. Tjeskoba Drieve Hekube pored svoje pomodnosti nosi i biljeg Drieve osobne razoaranosti u javni i politiki sustav svoga grada. Ona u svakoj svojoj reenici najavljuje urotu. Zbog toga se u Hekubi u svakom stihu pjeva razoaranost svijetom i sumnja u nain na koji je taj svijet ureen, sumnja se u propisane drutvene vrijednosti. To kao da je najbolje iskazano kad pisac kae da u ovi stan ufati ne ima. Za Dria rije stan imala je veliki napon. On je esto ponavlja i varira. Po njoj naziva i svoga Stanca, ona je za njega dragi kamen, ona ima status to ga je u Hektorovia uivala rije batina. Taj je stan i domovina, i batina, i drutvo i pojedinac, kua i grad, i knjiga i svijet, i on iskazuje cio pjesnikov horizont. Upravo zato to je Dri izgubio stan sve se izokrenulo u njegovoj Hekubi, pa u toj drami no hvali svitli dan a dobra smrt ivot na. To je obrnuti svijet, svijet bremenit nonim slikama, svijet u kojem su dobra od svita, gospostvo, slava i as rijei isprazne. One su, kako e Dri rei, samo nadmen glas, pa je zato u prvoj hrvatskoj tragediji i stvorena slika o svijetu u kojem ufat nie u em.

260

Podaci o posljednjim godinama Drieva ivota su oskudni. Izvjesno je da je ve u prosincu 1562. napustio Dubrovnik te da je otiao u Veneciju, gdje je bio kapelan mletakoga nadbiskupa. Do smrti Veneciju je naputao samo dva puta. Prvi put bilo je to 1563, kada je boravio u Dubrovniku i tom prigodom dao izjavu u povodu parnice to su je vodili nasljednici Drieva prijatelja Petra Primovia. Taj je Primovi bio trgovac u Veneciji i u njegovu je kuu Dri esto zalazio, tako da je s prijateljem uz odar proveo i njegove posljednje trenutke. U iskazu to ga je dao dubrovakim vlastima, a koji je potom proslijeen venecijanskom sudu, pripovijedao je Dri ivim stilom o posljednjim Primovievim trenucima, a spomenuo je i sebe kako, dok mu prijatelj umire, sjedi u kutu kraj pei i ita neku knjigu. Drugi put napustio je Dri Veneciju u ljeto 1566. da bi otiao u Firencu, gdje je boravio od travnja do kolovoza. Ondje se druio i s Dubrovanima koji su na Arnu imali jaku poslovnu koloniju, pa mu je iz toga kruga bio osobito blizak mladi Frano Lukarevi, s kojim su ga povezivali ne samo urotniki planovi nego i knjievna simpatija. U Firenci je napisao etiri pisma Cosimu Mediciju i jedno krae pourno njegovu sinu Francescu. Prvo pismo nadvojvodi Cosimu izgubilo se, a ostala su sauvana u firentinskom dravnom arhivu. O tomu je li naslovnik uope proitao Drieva urotnika pisma ima malo znakova, ali se zato nazire da su ona bila prvi put ozbiljnije itana tek krajem 16. stoljea, kada su ih aktualizirale neke politike kombinacije oko stvaranja nezavisne Makedonije u krilu turske carevine. U svojim pismima Dri je, mjestimino i knjievnim stilom, izloio svoje poglede na svjetsku politiku, na odnose Zapada s Turcima, a kritiki je prikazao dubrovaku vanjsku i unutranju politiku, ne skrivajui Cosimu svoje propanjolske naklonosti. Drieva su pisma protuturska i zagovaraju zapadnu orijentaciju Dubrovnika, ali su na svoj nain u neskladu s viim interesima velikih sila toga vremena pa su bila neshvaena, a zbog toga moda i neproitana. Kada je 28. kolovoza 1566. pisao svoje posljednje pismo, osjetio je Marin Dri zamor. To posljednje pismo pie maloduan ovjek, koji odustaje od svoje zamisli. Drieva pisma, od kojih se zauvijek izgubilo ono s opisom Dubrovnika, nisu tek suhi politiki memorandumi nego ih doivljavamo kao jednu od najzanimljivijih pievih knjievnih gesta, ali i kao najizravniji pojedinani politiki projekt u Hrvatskoj onoga vremena. U Drievim pismima Cosimu iskazuje se nemir i nestrpljivost ovjeka koji bi na kraju ivota htio progoniti druge da oni ne bi progonili njega. Zbog toga su i razlozi to ih Dri u pismima iznosi krhki. Teko branjivu ideju o potrebi papinske ekskomunikacije Dubrovnika Dri je traljavo argumentirao. Slaba su strana njegovih pisama primjeri uz pomo kojih Cosimu hoe prikazati socijalnu i politiku stvarnost svoga grada i dokumentirati uzurpacije to ih je oligarhija provodila u pravnom i politikom sustavu Dubrovnika. Urotnika su pisma protutea prologu Dugoga Nosa u Dundu Maroju, ona su posljednje poglavlje utopije to ju je pisac zapoeo pisati mnogo prije vruega firentinskog ljeta 1566.

261

Ne pie Dri svoje posljednje tekstove sluajno iz Toskane, gdje je kao relativno mlad ovjek proivio najugodnije doba svojega ivota, doba uenja i stjecanja samopouzdanja, doba u kojemu je u plebejskoj Sieni on puanin bio primljen u najvie krugove i gdje je slobodno sudjelovao u politikom i drutvenom ivotu. Stari Dri dolazi 1566. na mjesto nekadanje sree, sada samo kao forestier s prolou knjievnika i sadanjou nevanoga mletakoga kapelana, dolazi siromaan i prezaduen. Stie Dri u Firencu pred monika kojega kipari na skulpturama prikazuju kao lava, pie tom lavu pisma onako kao to je 1542. u Sieni pisao onom sijenskom kapetanu molei ga da mu prepusti sluaj kanjavanja nekog prijestupnika. Dri u Firenci pred kraj ivota definitivno odbacuje histrionski plat, on je pustolov koji se vie ne eli integrirati s domovinom, on je razmetni sin koji se eli vratiti domovini kao njezin ruitelj. Onaj koji je bio Hamlet, onaj koji je plakao s Hekubom, sada bi htio biti Fortinbras. Driu dok pie pisma Cosimu ostaje jo posljednji in u kojemu odbacuje kazalinu simulazione onesta. Piui pisma Cosimu on radi stvar koja je disonesta, koja je tajna, opasna i koja je, rekao bi to on sam, indiscreta. Ali Driev urotniki plan u svojoj dubini nije bio ni lud ni hirovit. Bio je to samo davno odsanjan san, koji se na javi pripovijedao Cosimu, bila je to odve zamrena i marginalna pria za neosjetljivo uho jednog od najokrutnijih ljudi onoga doba. Piui urotnika pisma Cosimu Marin Dri, koji je inae bio poudni itatelj Machiavellijev, zaboravio je da taj najvaniji politiki pisac njegova doba savjetuje urotnicima da ne poduzimaju urotu ako nemaju rang onih koje ele sruiti. Dri je to zaboravio, pa zato on sebi i Cosimu u pismima tepa velikim Mi, govorei silniku kako se Mi nemamo ega bojati. Dri, izgovarajui taj plural, zaboravlja da je na sceni svijeta 1566. stajao sam, zaboravio je umorni histrion da je scena bila prazna i da je pred firentinskim lavom on imao tek papirnati ma, jednako kao to je pred umskim lavom Shakespeareov Buttom drao papirnati ma u Snu ivanjske noi. Dri, piui urotu, igra svoju nemo, igra nastavak nemoi to ju je iskazao u kriku s kraja Hekube o ustima koja treba sklopiti. Driu u Firenci nitko vie ne moe sklopiti usta jer on u Firenci na pozornici svoje umorne svijesti die urotu za sebe i za vladara koji ga ne moe, sve kad bi to i htio, razumjeti. Slabost Drievih urotnikih pisama nije u nedostatku stvarnih sredstava da se napisano ostvari. Prijepor tih pisama bio je posve kazalini, i to zato jer je dobra politika uvijek samo raspored uloga. Dri, glavni glumac u svojoj uroti, bio je tek uomo debole, i on zato nije mogao uspjeti. Ali to ne znai da je on u Firenci bio lud, da je bio prosjean ili da je bio izdajica domovine. On je u Firenci u ljeto 1566. samo udio za boljom domovinom, ne elei se zavaravati priglupim vjerovanjem u dubrovaki svijet kao najbolji od moguih. Slab urotnik bio je veliki pisac. Ono to je Marko Maruli hrvatskoj knjievnosti znaio u punini renesanse znaio je Marin Dri na kraju te iste renesanse, na pragu modernoga vremena. On je u hrvatsku knjigu i jo vie na hrvatsku pozornicu unio duu moderniteta. U knjievnost investirao je duu kao da je ona bila i tijelo. Ponudio je samoga sebe svijetu kao mjeru. Okolnosti u kojima je ivio bile su nesretne, one su ga uvlaile u beskorisne sukobe koje on nikad nije izbjegavao. ivio je u doba krize , u vrijeme kad je Europom zavladala opasna nepokretljivost, kad je u njegovom zaviaju postepeno ugaen humanistiki san, kad su se zapoele povlaiti fantazija i briljantnost,te kad su igra i sluaj postali nepozvanim i prokazanim.U tom svijetu htio je Marin Dri prakticirati knjievni rad kao pitanje odgovornosti pa je po tomu prvi hrvatski autor koji je posjedovao modernu svijest.

Antun Vrani i lakoa uspona Epistolarni opus ibenanina Antuna Vrania, Drieva vrnjaka, povjesniara, putopisca i pjesnika, a pred kraj ivota primasa i regenta Ugarske i Hrvatske, koji se rodio na Mediteranu, a kojemu je Panonija bila sudbina, izniman je po svojoj opsenosti i po broju subesjednika. Sauvalo se vie od 400 Vranievih pisama, napisanih od 1538. pa do 1573, kada je pisac umro. U svojim pismima bio je as ljubavnik, as briljivi roak, as moralist i obnaatelj najviih crkvenih i svjetovnih dunosti. Iz tih pisama razvidno je da se Vrani, roen 1504, koji je ve na padovanskom studiju stekao vrlo dobru humanistiku naobrazbu, po neuralginim rokama svoga doba kretao s nepogreivom tonou. Po vokaciji bio je najprije diplomat. Pisac, on svakako nije bio pjesnik, premda su mu u Krakovu 1537. i 1542. objavljene zbirke Elegiae i Otia u kojima ima stihova najirega tematskog raspona, od onih u kojima opjevava vino i spol, do onih u kojima s prezirom pie o bludniinu prstenu, ali je svim tim pjesmama zajednika neka udna pospanost i zamorenost, neko turobno dokumentiranje pjesnike i ljudske dislociranosti. U pjesmi Ad se ispovijeda se Vrani govorei o sebi kao o onomu koji silom prilika nije na svom ljudskom mjestu: "Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje, tamo gdje htio bih pak da sam, ne mogu ja bit." Nezadovoljstvo

262

sudbinom nije u Vrania samo poza, ono je posljedica dosade to ju je u ibenanina stvarala lakoa kojom je uvijek ostvarivao sve to bi poelio. U svom ivotu susreo je on mnotvo ljudi, ali je zato vrlo rijetko ostvarivao stvarni ljudski dodir s drugima. ak i izbor Ugarske kao zemlje u kojoj e provesti najvei dio ivota nije dolazio iz njegove nutrine. Bio je taj izbor, pored toga to je izazvan sluajem te preporukama Petra Berislavia i strica Ivana Statilia, najvie potaknut okolnostima u kojima Hrvat Vranievih ambicija i nije imao drugoga prostora u kojemu bi se drutveno profilirao. I Vrani je kao i mnogi drugi u ono vrijeme, mislio kako je Ugarska predobra da bi u njoj ivjeli samo Maari. Takva uvjerenja stvarala su od te bogate zemlje najvanije vienacionalno sredite netalijanske renesanse, stvarala su mnogoljudnu zemlju koja je lako izgubila svoja barbarska obiljeja i iji su dvor i velikai postali svijetli dio Europe, koji je orujem, ali i civiliziranou htio, kad drugi nisu, braniti kranski Zapad od istonih prodora. Tako se i dogodilo da su oni koji su stigli iz najdubljih dubina Azije postali predzie europskom Zapadu, da su stvorili dravu u kojoj je viejezinosti i vienacionalnosti bilo vie nego u ijednoj drugoj europskoj dravi onoga vremena. Svoj doivljaj te neko mone panonske drave ali i svijest o njezinu suvremenom uruavanju, krizi i neslozi iskazuje Vrani u pjesmi Ad Hungaros: (...) Panonci, silom napose eli svaki od vas ezlo da nosi ko kralj, Vodite ratove ljute meusobno u kui svojoj Tako da uzalud svu vlastitu slabite mo. Zemun je pao, a slavonska Turinu robuje zemlja, Budim pod jaram je djet, Istar je propao s njim. Nesloni duhom ni oruje svoje ne zdruiste snano, Kao da slobodan ve Dunav i Budim je grad. Vlastitu ruite krunu... ivot Antuna Vrania kao da je imao tri odvojena i u sebi prilino zatvorena razdoblja. Prvo je obuhvaalo godine njegova odgoja i uenja, vrijeme u kojemu je kao esnaestogodinji djeak stigao u Ugarsku, na dvor Ivana Zapolje. Slijedile su godine studiranja u Italiji, Austriji i Poljskoj, a onda povratak u Ugarsku, gdje 1530. postaje Zapoljinim tajnikom. Tada poinje drugo razdoblje Vranieva ivota, za vrijeme kojega je bio u bliskim vezama sa Zapoljom i njegovim nastojanjima da pregovarajui s Turcima zadri stanovitu autonomiju ugarsko-hrvatskoga prijestolja. Neko vrijeme nakon kraljeve smrti bio je Vrani u bliskim i prijateljskim vezama sa Zapoljinom udovicom Izabelom. U tom je razdoblju za interese pomirljive i profrancuske politike poudzimao mnoga diplomatska putovanja po europskim dvorovima, a 1546. posjetio je i rodni ibenik, koji poslije toga vie nikada nee vidjeti. Blizak mu je bio i brat Mihovil, roen 1507, koji je takoer u Ugarskoj radio za Zapoljine interese i koji je, poput brata, skladao latinske stihove. Vaan je Mihovilov govor Transilvancima u kojemu brani logiku paktiranja s Turcima, pri emu misli da je to manje zlo od prihvaanja habsburkoga pokroviteljstva koje bi, misli ovaj Antunov brat, vodilo do fizikoga unitenja cijeloga naroda. U stvarnim okolnostima dolazak pod habsburku krunu doveo je istina do pada Sigeta, ali ne i do fizikog nestanka i Ugarske i Hrvatske. Vranii su u toj fazi bili idealisti i nisu ba dobro proitali skrivene poruke vremena koje je bilo sklonije irim udrugama i veim carstvima. Vranii su zajedno sa Zapoljom povjerovali da je malo lijepo i dovoljno, a nisu znali da dolazi doba sa snanim osjeajem za monumentalnost i da interesi velikih sila vode Hrvatsku daleko od Zapoljinih i njihovih zamisli. Mihovil je ostao u sjeni uspjenijega brata ne samo u hijerarhiji Zapoljina dvora i ne samo u jeku sukoba sa Stjepanom Brodariem, koji je bio najvei Vraniev konkurent i neprijatelj, nego jo vie nakon 1549, kada je inteligentni Antun na vrijeme shvatio da je dolo vrijeme da se iskrca s broda koji tone i da se spasi. Instinkt je Antuna Vrania i tom prigodom izvrsno posluio, jer bio je to posljednji as u kojem se jo mogla promijeniti zastava i kada se jo moglo prijei u tabor dojueranjih neprijatelja. Antun Vrani je u vrlo kratkom roku i bez veih sukoba uao u krug pristaa Ferdinanda I. Tako je zapoela trea faza njegova ivota, u kojoj je po crkvenim i svjetovnim hijerarhijama poeo napredovati bre nego to se i sam mogao nadati. Ve 1553. imenovan je biskupom peujskim, a to to je tada postao i kraljev savjetnik odvelo ga je u carigradsku misiju, gdje je trebao pregovarati sa sultanom Sulejmanom o miru. etverogodinji put, na koji je krenuo u drutvu vrlo zanimljivih ljudi, probudio je u njemu istraivaki i humanistiki ar i okrunjen je vanim arheolokim otkriima do kojih je u Angori doao s Flamancem Busbecquom. Putovanje u Carigrad potaknulo je Vrania da napie neku vrstu povijesnog putopisa o putu od Bude do Drinopolja. To je djelo na svoj nain vaan arheoloki traktat u kojemu se iznose rezultati o iskapanjima i o nalazima do kojih su Vrani i drugovi doli u Turskoj. Bio je izvrstan opaa dogaaja i

263

ljudi, krajolika i obiaja, tako da njegov putopis ostaje vrlo zanimljivo tivo u kojemu pisac s osjeajem za pojedinosti opisuje kolone izbjeglica, pusto porobljenih krajeva, beznadnu sliku svijeta koji je neko bio slavna Korvinova Ugarska. Tako on opisuje slavna kraljevstva Srba, Bugara i Grka, koja su postala prostor beznaa, opljakan i bez energije. Vraniev Iter Buda Hadrianopolim jedan je od etiri pisana izvora o istom putovanju. Za vrijeme toga puta svoj je dojmovnik ispunjavao i zapovjednik dunavske flote Franciscus Zay, zatim neki putnik koji se zvao Johannes Dernschwam, ali je najbolje stranice, pored Vranieva Itera, napisao Ogier Ghislain de Busbecq, iji tekst ima naslov Legationes Turcicae, a izvjetaj o arheolokim nalazima Monumentum Ancyranum nalazi se meu Flamanevim rukopisima u bekoj Nacionalnoj biblioteci. O svom carigradskom putovanju napisao je Antun Vrani i vrlo dobar Dialogus, u kojemu s bratom Mihovilom razgovara o carigradskom poslanstvu i gdje odgovara bratu na pitanja, produbljujui putopis tako da se Iter i Dialogus mogu smatrati jedinstvenim djelom. Mnogi su Vranievi rukopisi na svoj nain torzo. I njegov Iter kao da nije zavreno djelo, jer da jest, onda se ne bi prekinuo usred reenice: i uskoro evo grada Drinopolja..., a da pri tome pisac o gradu ne govori vie nita. Na prvom putovanju Vrani je u Carigradu proveo ak etiri godine, dok se u Maloj Aziji zadrao nekoliko mjeseci, obavivi tom prigodom uspjeno svoj diplomatski, ali i arheoloki posao. Putovao je u Tursku jo jednom, i to 1568, nakon sigetskog poraza, u misiji koja je uspjela sklopiti osmogodinji mir s Turcima. Nekadanji Zapoljin pristaa, im je preao u protivniki tabor, bio je od kralja nagraivan najviim astima te je ubrzo postao nadbiskup ostrogonski i primas ugarski, a 1572. taj putnik i diplomat, pjesnik i povjesniar bio je postavljen za kraljeva namjesnika u Ugarskoj i Hrvatskoj. Da je mogao ivjeti jo samo nekoliko dana, bio bi 1573. od pape primio i vijest da je imenovan kardinalom. Na alost, u ono je doba pota imala svoju logiku pa Vrani, koji se potom sluio vie od veine svojih suvremenika, zbog njezine sporosti nikada nije doznao i za posljednju promociju. Dinaminost ivota odmagala mu je kad je god elio trajnije raditi na knjievnom polju, pa mu tako nije bilo sueno da zavri zamiljenu povijest ugarske Crkve i dogaaja koji su se odigrali nakon Korvinove smrti pa do njegova vremena. Njegov spis De rebus gestis Hungarorum ab inclinatione regni samo je skupni naslov za niz fragmenata. U vrijeme Sulejmanove provale u Moldaviju i Erdelj napisao je Vrani etrdesetih godina stoljea, kao mlad ovjek, i historiografsko-geografski spis De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae, ali su njegov omiljeni anr ipak bile biografije suvremenika. Tako je sauvan od njega ivitopis Zapoljin, radio je i na knjiici s naslovom Vita Petri Berislavi, a na kraju napisao je i objektivan ivotopis najneugodnijeg suparnika na ugarskom dvoru, Jurja Utjeinovia. Pisao je ibenanin i na maarskom i na talijanskom jeziku, a da je pisao i na hrvatskom, svjedoi Molitva ku sloi i govori svaki dan, objavljena nakon autorove smrti. Ipak, najuspjeniji medij za Vranievo pero bila su pisma, od kojih ono Magdaleni Millaversi, nekadanjoj ljubavnici, kao da je izilo sa stranica neke romaneskne strukture, premda je zapravo rije o njenu i vrlo osobnom pismu staroj ljubavi. Taj tekst ispisuje Vrani za vrijeme srpanjske vruine 1543. u erdeljskom Biogradu, ili kako on zove taj grad, Alba Iulia Transsylvana: "Ali nemoj misliti da te, ljubavi moja, ikada mogu zaboraviti, iako i tvoja ljepota prolazi, a i mene sama, ini se, naputa onaj ljubavni ar koji nas je bio vezao. U tebi sam uistinu neto vie ljubio i divio se, draga, vie nego izvanrednu ljepotu ili cvijet najpristalije mladosti: osobito narav, stranu svakoj korintskoj pohlepi, zatim ednost povezanu s ljupkou i prijaznost sa suretljivou, nadalje glazbeno umijee, u kojem si se glasom i sviranjem na harfi toliko isticala te mi se inilo kad si dodam li lidijske i jonske napjeve i ostalo pred ime ljudi lako padaju u zanos rado uzbuivala Mleane, da nedvojbeno moe nadmaiti Ariona ili uspavati Arga; naposljetku plemenitost i otmjenost u postupcima koju sam u tebi upoznao tako stalnu, a inae tako rijetku, te sam smatrao da si potekla od trojanskoga plemstva, o kojeg su se vrlo udaljeno podrijetlo i sjajnu veliinu mnogi kraljevi i vie naroda otimali ne samo kao da ga prisvajaju nego da doista vuku lozu od njega. Zbog toga, premda si vanjskim likom, kretnjama i krasotom jasno izazivala lijepu i proslavljenu hvalu, ak si i vie od toga neim tako ljupko, tako draesno zraila licem, oima, po emu mi se inilo da si i samoj Veneri vie nalik: ipak sam poslije, poto sam stupio s tobom u prisnije i dublje veze, jasno u tebi otkrivao istu i asnu, gotovo bih rekao rimsku Lukreciju. Stoga si i one svoje drai, tako obuzdavane ovim velom potenja i predavane uz neku uzdrljivost, inila nedvojbeno draima i poeljnijima pa si one koji te vole poticala da ih mnogo vie potuju i cijene, znajui da je svaka pretjeranost niska i pripada samo prostom puku." Sigetski martirij Nikole Zrinskog Dok se Antun Vrani meteorski uspinjao u habsburkoj hijerarhiji pao je pred Turcima na jesen 1566. i Castrum Sigeth. Taj dogaaj, koji je imao velik europski odjek, ipak se u veini onovremenih ljetopisa tretirao kao poneto zakasnio i periferan. Bila je to velika nepravda jer pod Sigetom su Turci Nikolu ubia

264

Zrinskog i njegovu vojsku porazili prije svega zato to je sigetske branitelje neodgovorno ostavio na cjedilu njihov car. Zrinski i njegovi suborci junaki su pali u samoubilakoj bitci, u kojoj nisu imali nikakvih izgleda. Uzvikujui Jezus, Jezus poli su oni ususret smrti, koja im je dola kroz razorene sigetske zidove. Bio je Zrinski prvi sveeuropski vitez nakon koncila u Trentu, prvi junak kriarske vojne to ju je 1563. zavreni koncil najavio svima koji su se na rubovima Europe suprotstavljali Katolikoj crkvi i rimskom papi. Marginalizirati pogibiju Nikole Zrinskoga u kronolokim tablicama onoga vremena mogli su samo oni koji su u vezi s tim dogaajem imali neistu savjest, oni koji nisu htjeli vidjeti i stvarne razloge Sulejmanova nastojanja da kransku vojsku porazi upravo u Sigetu. Ti razlozi bili su vrlo jednostavni. Logikom geopolitike oni su ostarjela Sulejmana nakon pada Beograda i zauzea Bude vodili prema padu Bea. Dunav i njegov tok bili su najprirodniji nacrt te navale. Zrinski je u Sigetu stvarno ali i simbolino branio Be, Europu i zapadno kranstvo. Utoliko branio je on i Hrvatsku, koja je u politikom smislu bila tek ostatak ostataka. Izabrao je Nikola Zrinski za tu samoubilaku gestu pravi trenutak, ak i zato to je u isto doba samo nekoliko stotina metara dalje od razorena Sigeta, u svomu adoru bolestan na samrti leao Sulejman Velianstveni. Taj silnik umro je prirodnom smru u trenutku dok su njegovi janjiari sjekli Zrinskoga i njegovu pratnju u razvaljenoj sigetskoj tvravi. im je Siget pao, iz jadnih ostataka ugarsko-hrvatskih otili su u svijet izvjetaji koji su opisivali neodlunost cara Maksimilijana i isticali rtvu vojskovoe Zrinskog, ali vie od svega sigetska se bitka uklapala u antiturska oekivanja. Bila je ona dio koncilske narudbe. Zrinski, mrtav pod Sigetom, nije bio stvarni pobjednik, ali je svima nakon njegove hrabre pogibije bilo jasno da turskoj sili i tlo i more sve vie izmie pod nogama. Tomu je pomogla rtva Nikole Zrinskog, ili bolje, tomu je pridonio mit koji je iz te rtve stvoren. U Europi se u vrijeme kad pogiba Zrinski svuda spremaju za svoje unutranje sukobe, spremaju se na veliko ienje vlastitih dravnih ideja. Smrt Zrinskoga na periferiji u takvim se kalkulacijama mogla uiniti uzaludnom. Kratkovidnim oima s uzdrmanih zapadnih dvorova inila se ta smrt suvinom, ali u opim kretanjima vremena, a takoer i u stvaranju hrvatskog, ali i maarskog, mita koji e se dugo u budunosti pothranjivati, imao je sigetski jaganjac itekako smisla. Skori poraz Turaka kod Lepanta bio je prvi, ali i konani poraz turske sile na moru, a bitka kod Siska 1593, zaustavila je njihovu silu s politikim posljedicama koje Hrvatima dodue nee donijeti velike koristi, ali e im barem donekle primiriti granice. O pogibiji Nikole Zrinskog kao i o postupku s njegovim zemnim ostacima panjolski poslanik Mos de Chanton u ifriranom pismu ovako izvjeuje Filipa II: "Turin mu je poslao poslanika traei da se preda i da ne dopusti da ga se ubije, i da e se s njim dobro postupati. On nita nije htio i na kraju naredie nekom janjiaru da ga pogodi arkebuzom u prsa, i on to uini. Ipak, knez se drao na nogama nazivajui ostale psima i pozivajui da mu se priblie. Zatim ga pogodie drugom arkebuzom u tijelo i jo jednom u glavu i na taj nain pade. Dooe zatim i odsjekoe mu glavu i odnesoe je Turinu. Kad ju je on vidio, zapita da li to bijae kneeva, i kad su ga uvjerili da jest, ree mu: 'Hrvate, Hrvate, vie puta sam te poticao da mi preda utvrdu i nisi htio, sada si mi je prepustio, i svoju glavu takoer.' Jo uvijek drei do kneeva junatva, kao to je to i razumljivo, naredio je da se donese uta svila i da se postavi preko lica mrtvacu i da glavu umotaju u crni barun, i na isti nain postavie jedan jastuk na zemlju i glavu na njega. Nakon to je tu bila jedan dan, poslae je Pai u Budim, koji ju je poslao umotanu u grimiznu svilu knezu od Salme koji je bio u Komoranu. U nedjelju, petnaestog, kada je sav narod iz Komorana doao da se sjedini s ovim taborom ispred Gjra, stavili su kneevu glavu u kola pokrivena crninom s crnim barunom i bijelim kriem." Bitka pod Sigetom trajala je nekoliko tjedana, a kada su poetkom rujna redovi branitelja prorijeeni, povukao se Zrinski u unutranjost ve ionako razorene tvrave. Turci su mu, kako se vidi i iz panjolskoga teksta, nudili pregovore, nudili su mu, ukoliko preda tvravu, vlast nad nekom posvema simbolinom i malom Hrvatskom. Ali Zrinski pod Sigetom nije bio diplomat nego vitez. Makjavelizam renesanse iziao je iz Sigeta. Ondje je svoju povijesnu ulogu do kraja igrao prvi posttridentinski junak. Pored svih drutvenih uspjeha i uspona Antunu Vraniu pripadala je samo prolost, a budunost je pod Sigetom pripala Zrinskom. Maksimilijanova vojska bila je u Gjru i nije ni pomiljala da Zrinskom priskoi u pomo. Zrinski je svoj mit morao izgraditi na osamljenosti rtve, na slici o vladaru koji je na pozornici svijeta postao slab, ali koji padajui raste. Prvi koji je opisao tu povijest i koji ju je poslao u mit bio je Hrvat Ferenc rnko, koji je u vrijeme bitke bio komornik i dvorski pisac paloga junaka, i koji je imao sree da meu rijetkima iz sigetske tvre izvue ivu glavu. Dospio je u ropstvo, odakle ga je ubrzo spasio Nikolin sin Juraj, koji je oeva dvorjanika potaknuo da na dvadesetak vrlo zbijenih i uzbudljivih stranica opie smrt Nikole Zrinskoga u Sigetu. rnko je svoje djelo napisao u hrvatskoj verziji, koja je izgubljena, ali je zato njegov spis u latinskom

265

ruhu, koje mu je dao Slovenac Samuel Budina, ve 1568. bio toliko proiren Europom da su ga suvremenici mogli itati i na njemakom i na talijanskom jeziku. Brojna su izdanja rnkove knjiice kojoj je hrvatski naslov bio Posjedanje i osvojenje Sigeta. Sauvana je i jedna njezina hrvatska redakcija koja nije iz pera samoga pisca, nego je neto mlai hrvatski prijevod iz latinske verzije. O rnku, iji je spis u svoje doba bio esto itan, zna se malo. Bio je on razmjerno obrazovan pisac koji je svoje djelo primjerio duhu narodnoga pripovijedanja. Pod rnkovim reenicama odjekuju i narodni deseterci iz junakih spjevova. Najuspjeliji dijelovi rnkova spisa oni su u kojima opisuju pripremu Zrinskoga i izlazak na posljednji megdan. Ta scena svojom je dramatinou tvorila sredite mita o Zrinskome, a prizor u kojemu Zrinski govori vojnicima o kazni Bojoj za poinjene grijehe bio je posvema u skladu s onodobnom politikom i crkvenom logikom koju su Zrinski djelom, a rnko perom, bespogovorno slijedili. injenica da spis za junaka uzima gubitnika kao da je izila iz isusovakih traktata o novim tragakim protagonistima. U tim isusovakim prirunicima nisu bili poeljni zbunjeni i dezorijentirani renesansni, antikom nadahnuti heroji, koji itaju Machiavellija i koji ne znaju ispravno procijeniti ni svoj status, ni svoju nutrinu, ni svoje vrijeme. Novi junaci i u mitu i u ivotu, u historiografiji i u teatru, u knjigama, ali i na bojitu, nisu pobjednici. Novi junaci su kraljevi pod odorom martira. Njihova idealna prefiguracija je Marija Stuart, katolika kotska kraljica, vrnjakinja Nikole Zrinskog. Ti kraljevimuenici nisu pobjednici dok sjede na prijestoljima, dok jau konje i dok vade maeve. Njima je u toj novoj koncepciji junatva i rtve pobjeda osigurana tek u vjenosti. U tom je smislu rnkov spis o pogibiji Zrinskog, koji je kanonski izvor ovoga mita, posvema slijedio glavnu ideoloku, ali i poetiku maticu svoga doba. U istu su se maticu ukljuivala i druga srodna djela o Sigetu u kojima je pored reproduciranja prie o velikaevoj pogibiji bilo jo i mnogo dvosmislenih politikih i nacionalnih ocjena, pa i preuivanja rnkove premijernosti. Uz to ti mlai spisi o Nikoli Zrinskom ignoriraju hrvatski aspekt te pogibije i zaboravljaju injenicu da je ojaana kua Zrinskih, posebno nakon slabljenja roda Frankopana, preuzela na svoja plea svu krhkost politike Hrvatske. Pogibija Nikole ubia Zrinskog pod Sigetom uza sav svoj uski nacionalni znaaj u potpunosti je europska injenica. Ta pogibija nedvojbeno je imala veze i s krunom sv. Stjepana, i sa zavrenim koncilom u Trentu i s austrijskim prijestoljem. Bilo je u njoj posttridentinskog internacionalizma, ali je ona u svojoj mitskoj dimenziji samo Hrvatima dala idealno spremite u koje su mogli pohraniti ono to im je nedostajalo. Na alost, i u taj su se istonoeuropski mit usreditile smrt i propast. Bartul Gjurgjevi rob knjievnik

Brne Karnaruti vidoviti Hrvatin Svoj graanski status Zadranin Brne Karnaruti vrlo je precizno odredio u dvostihu u kojemu kae da je bio nigda vojnik, a sad pravad govornik. Taj pisac kojemu su obje knjige tiskane postumno, rodio se 1515, a kao mlad ovjek bio je kapetan konjanikoj eti hrvatskih plaenika koja je sudjelovala u bojevima protiv Turaka. Neko vrijeme doista je radio i kao odvjetnik, ali u Padovi, gdje su mnogi Dalmatinci studirali pravo, nema Karnarutia na popisima studenata. Vojnikom je bio u vremenu u kojemu je turska sila doivjela svoje prve vee poraze, ali je isto tako bio svjedokom i brojnih navala uz pomo kojih je turska vojska osvajala prostore nekadanjega velikog Korvinova kraljevstva. Ratni dogaaji, koji su obiljeili Karnarutiev ivot, kulminirali su pogibijom Zrinskoga pod Sigetom ali i turskim porazom kod Lepanta. Dramatinost tih dogaaja ostavila je traga u Karnarutievim stihovima, u kojima je vidljiva znatna usklaenost s ideolokim zahtjevima koji su postavljeni na koncilu u Trentu, koji je poeo i zavrio u vrijeme Karnarutieve zrelosti. Taj podanik Mletake Republike osjeao se Hrvatinom, to e u ono doba kazati ovjekom koji uza sve vanjske deklaracije nije bio sretan s mletakom pomirljivom politikom prema Turcima i koji je imao prirodnu naklonost prema krhkoj ugarsko-hrvatskoj dravnopravnoj tradiciji, a slijedom feudalnih podinjenosti i prema austrijskom prijestolju. Njegov spjev Vazetje Sigeta grada objavljen 1584. bio je poticaj onim hrvatskim plemiima koji su 1596, ne sluajui upozorenja mletakih vlasti na Oprahu iznad Klisa podigli zastavu s tradicionalnim ugarskim i hrvatskim obiljejima. I Karnaruti, mletaki podanik, zajedno bi, da je bio iv, s Albertijem i drugovima tada klicao na Klisu Rudolfu II. Kliko osvajanje, a onda i brzi gubitak te simbolino veoma vane tvrave, nije pisac doivio, ali je taj dogaaj doekala njegova knjiga o Sigetu, koja je i dugo nakon pieve smrti bila najpopularniji hrvatski ep, itan i u sjevernim i junim dijelovima Hrvatske. Karnarutiev spjev o Sigetu potvruje zakonitost prema kojoj se u Hrvatskoj, da bi se sauvala

266

zajednika sudbina, a to e rei budunost njezinih razuenih dijelova, moralo u pojedinanom uvijek gajiti i misao o cjelini. Brne Karnaruti, piui ep o Zrinskom i Sigetu, bio je svjestan te zakonitosti. Zato on u pogibiji Zrinskog prepoznaje prostore nacionalnoga mita, on sadanjost toga mita priprema za budunost, njegovu anegdotalnu pojedinanost oprema za vjenost. Karnarutiev narataj Dalmatinaca nije dijelio oduevljenje svojih djedova i pradjedova mletakom vlau. Mletaki pouzdanici meu hrvatskim piscima, kakvi su neko bili Koriolan Cippico, Juraj igori ili Franjo Boievi, ne ive meu Karnarutievim vrnjacima. Dola su druga vremena, pa se u nekom izvjetaju to ga mletaki administrator iz Splita alje dudu u Veneciju ita kako je Splianin Frane Boktulija, mladi pjesnik, sa skupinom puana pod prozorom kneeve palae pjevao 1574. neku pjesmu o turskoj rijeci, valjda i o valima, koji prijete dalmatinskom alu i Veneciji. Izvjestitelj je zapazio da je pjesma uperena protiv mletake gospode, jer da je kritizirala mletaku neodlunost prema Turcima. Ni u Karnarutievu Zadru nije napetost bila manja. Naime, premda se sa zadarske rive nije, kao sa splitske, vidio simbolini Klis, imao se i ondje trajni osjeaj da e Turci preplaviti zalee i da su ve izbili do mora. Vazetje Sigeta grada pojavilo se iz tiska ak jedanaest godina nakon pieve smrti u venecijanskom izdanju iz 1584, a samo godinu dana kasnije bila je tiskana i druga posthumna Karnarutieva knjiga Izvarsite ljubavi i napokon nemile i nesrine smrti Pirama i Tibe. Oba su izdanja bila popraena vrlo zanimljivim posvetama, pa tako u onoj Antunu Vraniu, kraljevskom namjesniku u Ugarskoj, pie Karnaruti, nadajui se da e mu nadbiskupovi skuti ponuditi zatitu i obranu kada mu zavidljivci i neprijatelji budu kritizirali knjigu, da "ufan sam da nee nijedan zlorian ovik smin biti pokuditi ih kada zatiteni tvojim krilom budu i kada ti obranitelj samo razumnom besidom bude njih". U vrijeme kad su bile tiskane te knjige onaj koji je trebao braniti pjesnika bio je, zajedno s pjesnikom, ve vie od desetljea mrtav. Karnaruti je piui Vraniu posebno isticao injenicu to taj prelat, daleko od domovine, "ljubi i uzdvie moj jezik kako svoj", a osjeao je i da obojica pripadaju duhu koji je afirmirao Nikola Zrinski i koji "dra dvor otvoren, eki, Vlaki i Nimki, svaki ih u njem dvoren... a Hrvati bihu njegova dvora ast i u njemu imihu svaku ogoju i vlast." Nije sluajno Karnaruti Vazetje Sigeta grada posvetio Jurju Zrinskom, sinu Nikolinu, i nije bez teine njegovo isticanje mnogih prednosti Ugarskoga kraljevstva, u kojemu Hrvati, kako je Karnaruti vjerovao i kako se italo iz mnogi njegovih stihova, imaju poloaj koji je neusporedivo povoljniji od onoga koji su im namijenili Mleani. Nezadovoljstvo mletakim gospodstvom i svoju procjenu o hrvatskom poloaju u tadanjim odnosima sila i gospodara izveo je Karnaruti iz nezadovoljstva koje nije temeljio na idealu iste krvi ili neke maglovite nacionalne drave, nego je pieva procjena proizlazila iz spoznaje da nema osloboenja dalmatinskoga zalea, a time ni Dalmacije, ukoliko pokret za to osloboenje ne bude pokrenut daleko sjevernije od toga zalea, u Panoniji. Kategorije hrvatske slobode, a to je spoznaja do koje je meu prvima doao taj vidoviti pjesnik i vojnik, nisu u svim geopolitikim dijelovima Hrvatske bile jednoznane. Kategorije hrvatske slobode bile su i jesu zbroj individualnih i podrunih sloboda, ponekad suprotnih, ali povezanih istom sudbinom koja ih uvijek iznova u svakoj generaciji nanovo gradi. Oivotvoriti slobodu mletake Dalmacije bez slobode hrvatskih panonskih prostora inilo se Karnarutiu nemogue. On mogunost slobode nije doivljavao kao pritisak koji treba potisnuti razlike, nego kao duhovnu, ali i vojnu, operaciju koja e razlike prepoznati te utvrditi njihove za politiku i socijalnu sudbinu kljune suodnose. Pitanje zalea i njegove neslobode, a to je bilo pitanje Bosne za narataj tih Dalmatinaca, temeljno je pitanje, i oni nee sluajno pisati spjev o Sigetu, a im to bude mogue, juriati orujem i stjegovima na Klis. Opakost i sebinost mletakih elja da se pomire s Turcima na moru, a da im zauzvrat u nedogled dopuste status quo na granicama Dalmacije i Bosne u vrijeme Karnarutieva ivota pojavila se u svoj svojoj oiglednosti. Kada u desetljeima nakon Karnarutieve smrti iz papinskoga Rima bude pokrenut pritisak na zalee dalmatinskih gradova, nosit e on u sebi posvema novu kalkulaciju, koja e naalost previdjeti i Hrvatsku i Bosnu da bi jasnije vidjela Ukrajinu i Poljsku. Karnaruti je iz okolnosti svoga vremena bio Hrvatin utoliko to je bio posvema blizak Marulievim ili Zoranievim politikim pogledima. Ali, za razliku od neto starijih svojih prethodnika, imao je on sada i osobu u kojoj su mu se otjelovile politike nade. Nije to bio samo mit o Nikoli Zrinskom nego i Karnarutieva vjera u Nikolina sina Jurja, koji se toj generaciji Hrvata uinio osobom koja bi mogla integrirati njihove politike i kulturne investicije. Ne sluajno, upravo tomu Jurju, koji je neskriveno bio naklonjen protestantizmu, tom novom Zrinskom, posveuju mnogi onovremeni hrvatski knjievnici svoja djela. Dubrovanin Zlatari i Varadinac Pergoi nisu jedini prepoznali simbolinu poziciju to ju je stekao taj sin Nikole Zrinskog. Karnaruti je takoer prepoznao Jurjevo simbolino mjesto, shvativi da se upravo u osobi toga Zrinskog nalazi poluga s kojom bi se mogao pokrenuti svijet itave Hrvatske kao jezika, a onda i svijet jezika kao zemljopisnoga pojma. Tolerantnost Jurja Zrinskoga prema onima koji su u krilu Crkve ili na njezinim rubovima protestirali nije Karnarutievim vrnjacima nimalo smetala. Oni su vidjeli jedino Jurjevo

267

ustro zagovaranje antiturske koalicije i u tomu su prepoznali mjeru zajednitva. U osobi poginuloga Nikole Zrinskog krila se za Karnarutia ne samo prefiguracija mladoga Jurja nego se u tu figuru smjestio i golemi simbolini prostor za knjievni iskaz Zadraninu bliske ideje o slavi i neumrlu glasu hrabrih pojedinaca, a onda i o slavi cijelih naroda i jezika. U posveti Jurju pred svojim Vazetjem istie pjesnik slavu Nikolinu zbog koje veli da je odluio opjevati sigetski boj i da e pri tome slijediti stope starih pjesnika "koji petjem svojim vazda navitivali jesu svitu hrabrost poglavitih ljudi". Onaj korski lelek Marulieva puka koji na kraju Judite plae jer nakon udoviine smrti ostaje bez zatite, u Karnarutievoj generaciji zadobiva svoje novo uporite. Vazetje Sigeta grada Nitko iz Karnarutieva Vazetja Sigeta grada nee naricati. U tom epu uza svu patnju ima mnogo vie nade nego oajanja. Mrtvi Zrinski pod Sigetom i njegova maniristika veliajnost posvema su se uklopile u onodobnu rasutu batinu koja je dobila mono tijelo u samom svom sreditu, u kojemu je prepoznala svoje rubno mjesto kao sredite. Karnaruti je i u drugim europskim knjievnostima mogao upoznati djela u kojima su se proslavljali nacionalni junaci, ali u hrvatskoj tradiciji, sve da je i htio, nije mogao pokazati ni jednoga pisca koji bi prije njega opjevao junaka djela nekoga suvremenika. O suvremenicima govorilo se kratko u ponekoj povijesnoj kronici ili biografskom latinskom traktatu, u latinskoj pohvalnici ili posmrtnom govoru, ali to da se suvremeniku posvetio ep u kojemu e se na hrvatskom jeziku opjevavati njegova djela kao da je biblijski Herkul ili Judita, Krist ili sv. Juraj, takvo to prije Brne Karnarutia nije bilo poznato. Hvaranin Hortenzije Bartuevi to je nedvojbeno znao jer u pohvalnoj pjesmi Karnarutiu ne bez razloga kae kako je Zadranin svojim "Segetom ste hotil zlatnu krunu kom e Harvati ve astni bit na punu." O dogaajima pod Sigetom Karnaruti je doznao ponajprije iz rnkova tiskana svjedoanstva, koje je ireno na poticaj Nikolina sina Jurja u raznim jezicima. Zasigurno je ve u Karnarutievo vrijeme bio sigetski boj fiksiran i u usmenoj tradiciji, bilo kao pripovijest, bilo kao deseteraki spjev. rnkov memoarski zapis itao se u ono doba u kljuu svetake legende, kao vita suvremenoga sveca, kao egzempla slavne i plemenite rtve. Karnaruti svoj ep o tom junaku novoga doba pie voen narativnim zadovoljstvom da dogaaje iz ivota stavi na imaginarnu scenu vremena kako bi pridonio stvaranju novoga martirologija koji uz pomo elemenata nacionalne mitologije slui programu katolike obnove. Kri pod kojim se Zrinski u Karnarutievoj poemi bori astan je, a sloboda za koju junaki rtvuje svoj ivot je zlatna. Nakon pogibije Nikoline i nakon epa Karnarutieva ta su dva pojma postala konstanta novovjeke hrvatske mitologije, u kojoj asni krst i sloboda zlatna nisu svoje junake pronali u srednjovjekovnim vitekim ciklusima nego u suvremenosti koju su onovremeni Hrvati zajedno sa svojim mitom dijelili s Maarima. Brne Karnaruti dobro je osjetio epsku potencijalnost sigetskoga martirija. On je uoio potencijalnost prie u kojoj se u kraljevskoj ili poglavarevoj smrti izravno relativizira ionako uzdrmana slika svijeta. Nikola Zrinski, kada naoruan kratkim maem izlazi na sigetski mosti, junak je kriznog stanja. On je monik koji odlazi na gubilite s kojega se prelazi u vjenost meu asne i slavne. Zrinski unosi u knjievnost onoga vremena koncept slave koja, ukoliko je zemna, prolazi brzo, a samo ako je povezana s patnjom i smru, ona je vjena. Zrinski je pod Sigetom, a zatim i u Karnarutievu epu postao dio martirolokoga krajolika nove Europe koja se u vrijeme njegove smrti oblikovala i koja je u svojim katolikim dijelovima sakupljala energije za obnovu. Novost Karnarutieva spjeva jest u tomu to se u njemu prikazuje monik koji u bitku odlazi kao da je srednjovjekovni svetac koji se predaje krvniku. S tim novim muenikom na sigetski most izila je hrvatska ratna suvremenost na scenu vlastite knjievnosti, ali vie ne alegorice. Zrinski se pod Sigetom stvarno, a ne simbolino, opremao kao da odlazi na vjenanje sa smru: Carnoga barzona klobuk, zlatom pravljen, harvacka zakona, i mentin napravljen. "Nos' mi ga, Ferene, jer ga ja nosih prij na mu svadbu", ree: "i perce za nj zadij. Kljui gradski s tobom ne zabud' doniti, jere u jih sobom na poboj poniti." Sve mu se to spravi, malo vrime projde, da se vas opravi i mej svojih dojde, golu sablju nose ter ju stresa rukom, viteki s' uznose s perjem za klobukom. Na njemu ni pancir neg tit ki ga titi,

268

ter gre na gradski mir i svoj vojski priti. A za njim gredihu ki su zdravi bili, jer ostali bihu od te pogibili. Svaki jih umira da bare van skoi, da se s Turci tira, da cara naskoi. Jurini Lovrinac kino se zovie, kako ljut osinac prid njimi gredie, zastavu nosei cesara slavnoga, a Boga molei na cara davnoga, ele k njemu priti tere ga ubiti, sarce mu izdriti i karvi mu piti. Svi jednu ale stvar vrata otvorie, tere jedan moar gvozden ki tu bie, ugae, nabijen gvozdenih ispustiv, s kih mnogi ubijen svrati se duh pustiv. Kad se dim razajde od toga moara, na vratih se najde, nosei dundara, Lovrenac reeni prid njim, v boju spravan, Gospodin hrabreni, Zrinski, mnogo slavan, kim vojska biae, sprid njega svivi skut, jer sabljom injae prid sobom irok put. Nadsee tom dilu Koklesa rimskoga, zbiv takovu silu ta hrabrost Zrinskoga. Jer on vojsku kralja na mostu ustavi, ov carevu valja, siku u big stavi. Tada s njim ne smie na sablju ni na me, nego ga ubie iz puke nadale. Zrinski u prizoru svoje smrti i u scenama svog odlaska u posljednji okraj nije betulijska ena ili antiki junak, on ne ide oslobaati ni pse ni ene iz Hada, niti ide u potaji pijanom tiraninu odsjei glavu. On je voa s nadom, on je sadanjost koja umire dok se sprema za budunost. Nema u Zrinskomu nita to bi se referiralo na prolost. On, ginui nosi u Karnarutievu epu samo objavu o knjievnoj i etnikoj zajednici kojoj su pripadali i junak i njegov pisac, njihovi itatelji i sluatelji. Ono to kod Karnarutieva Zrinskog zadivljuje njegova je titanska osoba. U Marulievoj Juditi nije bilo velikih i monih osoba. Holoferno bijae poroan i slab ovjek, a i Judita je pod odjeom nosila kostrijet, muei svoje slabo i lijepo tijelo. U Karnarutia veliajnost pripada svim kraljevskim likovima bilo da je rije o turskom sultanu ili Zrinskom, jer svi su oni dio jednoga te istog epskoga paralelograma maniristiki opsesionirana golemim, ekscesivnim i gigantskim: A on jahae prav, zlovoljan, star i sid, u nogah malo zdrav, u licih jure blid, tanjahat u pasu, a u plei irok, estit car va glasu, a vrat mu bil i visok, nos tanak, pokuen; imae tih pogled, da j' dobru odluen, rekal bi, ni v njem zled. Bil, tanak tulipen bie na glavi svit, a za njim zadiven prolitnje rue cvit, a na njem hazdija, z golja zlata tkana, na dar malo prije ka mu bie dana iz ruke karstjanske. Nut ruga, nut smiha, nut ibe poganske nad nami ci griha! Bie sebe svukal dolamu od svile, a zltnu obukal vi' koulje bile. Pridragi kamici za puca joj bihu, s kih kako plamici ognjeni gredihu. Pason se j' opasal Stipana hercega,

269

a sablju pripasal bie Kender-bega, lipo spravnu dosti, a mnozi govore, tolike vridnosti da se zre ne more. Nigdor njega oprav ni umil sciniti, v koj' jazdjae uprav' karstjanstvo pliniti. Svak mu se klanjae priklono, s potenjem, gdi vas zlatom sjae i dragim kamenjem. Ovamo, onamo glavom pokinie, glede simo-tamo mimo kih minie. Bihu mu alvare carljena veluda, nove a ne stare rude vie ruda. izme mu karmzije, srebrom potkovane, pai ostrog sagrije, sve zlatom skovane. Ono to je Karnarutieve suvremenike u tim opisima fasciniralo jest upravo to to pjesnik u njima nita ne maskira i ne skriva. Svi su naime znali da turska sila nije nikakva horda pijanih i neurednih plaenika nego da je to visokoorganizirana i mona vojska. Karnaruti je prije svega objektivni pripovjeda povijesnoga dogaanja i ono o emu pjeva njegov ep nalazilo se u kronici onoga vremena i osjealo se stvarnijim od same stvarnosti. Karnaruti zato dogaaje oko Sigeta pjeva s najveom moguom objektivnou, komponirajui ep oko velikoga formata protagonista, tako da se ima dojam kao da se kroz njegove stihove hrvu divovi koji stoje u prostoru napunjenom sitnicama, to ih pjesnik takoer realno opisuje, pa se itatelj teko mogao odluiti koji dio ponuena svijeta da percipira prije: onaj s divovima ili onaj pozadinski s detaljima. Karnarutiev ep izgraen je oko golemih tijela Zrinskog i turskoga sultana, koja su u prvom planu slike, a daleko u drugom planu promiu slike mareva i patnje. Karnarutiev je spjev odgovor na zahtjev da literatura slui i da odgovori na vanjske naloge. Da bi to to bolje ostvarila, literatura onoga vremena predimenzionira svoje nacrte onako kao to su bili predimenzionirani nacrti onodobnih katedrala to ih isusovci grade po cijelom poznatom svijetu. Rat to ga opisuje Karnaruti posvema se razlikuje od rata kako je opisan u Marulievoj Juditi. Dok Marulieva sveta udovica u svoj ep zajedno s Holofernom stie ravno iz srednjovjekovne bitke na Krbavi, dotle sigetski boj, to ga Karnaruti opisuje, poznaje novo oruje i moderne tehnologije. Zrinski pod Sigetom pogiba od vatrenog oruja, pa su ubojice ovoga junaka prikazane kao kukavice koje ubijaju iz daljine. U tomu smislu doivljavali su Karnarutievi itatelji i opis smrti sultana Sulejmana Velianstvenog. Taj vladar samrtnik umire na bojnom polju u isto vrijeme kada i Zrinski, ali Turin umire od starosti. On se gsi usred bitke kojoj je pobjednik onaj koji je bitku izgubio. Smrt Sulejmana Velianstvenog u sultanskom adoru stotinjak metara od sigetske tvrave nosi u sebi neto od tragikomine paradoksalne lakoe, tako drage maniristikoj knjievnosti. Karnaruti, pjevajui smrt Zrinskog, ipak nije bio jo jedan balkanski guslar pa da bi jo jedan poraz pretvorio u pobjedu, koji bi lamentirao nad porazom tako to e ga prikazati pobjedom. Mit to ga je Karnaruti svojim djelom pomogao oblikovati hrvatski je onoliko koliko je i kranski. On se u budunosti esto pothranjivao i aktualizirao, a silnice to su formirale taj mit zadarski vojnik i odvjetnik posve je dobro shvatio. On je sudbinu sigetskoga junaka u skladu sa svojim knjievnim znanjem pretoio u najeminentniji hrvatski ep iz vremena renesansne krize. Karnarutievo djelo posluje s konvencijama bez kojih bi svi renesansni epovi koji su mu prethodili bili nezamisliti. Kao Ariostu, Maruliu ili neto mlaem Tassu, i Karnarutiu je osnovna poluga epa antitetinost vjernih i nevjernih, sukob krana i nekrana. Ta poluga djelatna je u svih renesansnih epiara, bilo na simbolikoj, bilo na posvema doslovnoj razini. Svemu tomu Karnaruti dodaje jo i spoznaju o kobnosti rata, tako da na nain svoga relativizirajuega doba uklanja iz fakture epa neki konkretni cilj oko kojega bi se junaci borili. U Karnarutievu epu taj cilj je vie od svega slava i ast za se i za svoje potomke, a likovi koji sudjeluju u tom ratnikom epu tek su zatitni znakovi svojih sukobljenih zajednica. Simbolinost tih likova dokida u Karnarutievu epu motiv o nestalnosti fortune, o propadanju kraljevstava i gradova. Na pozornici epa nema onih koji propadaju, jer ovdje se i prije poetka zna tko su bijeli, a tko crni, i ovdje nema iznenaenja. Karnarutiu je zato bliska epska konvencija o neustraivosti svih likova visokoga statusa. Posvema svejedno s koje strane dobra ili zla stizali u tu epiku, neustraivi oponenti dolaze u nju iz feudalne predrasude da su oni kojima je providnost dala mo uvijek iznimni. U pozadini opisa vitetva i junatva, u pozadini opisa monih i najmonijih, iza njihova junatva i uznositosti promiu mase izmuenih ljudi, prognanika i zarobljenika, vojnika i pljakaa, krvnika i njihovih pomagaa, koji su u Karnarutievu epu prikazani kao utljiva kolona izmuenih i neaktivnih svjedoka, koji su objekti nasilja. Za razliku od monih i bogatih, koji su na objema stranama neustraivi, ti siromani anonimni

270

ljudi prolaze svijetom epa u strahu. Oni nakon smrti ne ive u slavi, a pokolj nad njima njihov je stvaran i nimalo simbolian kraj. U masama to ih Karnaruti spominje nema simbolinosti, te mase slue samo da bi uveliale prizor s monima u sreditu. Zrinski u Karnarutievu epu neustraiv je ne samo kada izie na sigetski most, on je neustraiv jer je to njegova konstanta. Pjesnik zato nee propustiti da opie kako je i Zrinski neko pobjeivao Turke, kako ih je plijenio i vodio u ropstvo: Plinei gredihu na konjih vojnici, a pici drihu vapiju: bod', sici! Iu jih nestanu; naadi jih biju. Turci se ne ganu, taje se i kriju. Tu na kmetskih kolih blago napartie tih Turak oholih kihno usmartie. I begovih kamil napartie tokoj srebra, zlata i svil uiniv ta poboj, i mazgov pedeset naravi opake i parip ezdeset, marhe svakojake... Mars ali i Venera Rat to ga Karnaruti opisuje oporim stihovima u kojima je malo poredaba i metafora ukazuje se u njegovu epu kao visoko ritualizirani svijet koji ovaj iskusni vojnik opisuje s istananim osjeajem za ceremonijalnost grupnih pokreta i za ludiko prikazivanje detalja. Uzbianost tjelesa, njihovi konji i oprema u Vazetju Sigeta grada zadobili su posebnu lakou koju je svojedobno u epiku unio Lodovico Ariosto u svom epu tematiziranom oko karolinke povijesti. Karnarutiev ep samo djelomino zna ponijeti Ariostovu oputenost i lakou. Umrijeti je u njegovu epu lake nego u Ariostovu, umrijeti je u Karnatrutia oekivano i ueno. Karnaruti je zato i pisac koji relativizira opisano, kroz njegovu epsku tvorbu ispod piktoralnih vojnikih prizora, ispod lakih vitekih smrti, a pod tekim i leksiki konzervativnim dvanaestercima, valjala se teka stvarnost onodobne Hrvatske koja je upravo pod kraj pjesnikova ivota ula u dugo razdoblje u kojemu e toj geografiji i memorija biti svedena na reliquiae reliquiarum. Bio je to poetak razdoblja u kojemu e Hrvatska postati predmetom mistifikacije u kojoj se nadnacionalno nudilo kao hrvatski ulog opeeuropskom miru a pri emu se zaboravilo kako je na jugoistoku Europe uvijek najvanije bilo pitanje kako da se sudjeluje u tuim bitkama, a da se pri tome jo i vjeruje da su one samo tvoje. Karnaruti je bitku Nikole Zrinskog pod Sigetom opjevao kao da je ona pripadala jedino njegovoj nacionalnoj zajednici. I to je bila varka iz koje je stvoren mit. Karnarutievo doba dobro je shvatilo da obnovljeni katolicizam upravo proizvodi nove svece i da je u tu injenicu ugraena bitna razlika izmeu katolianstva i protestantizma, koji je propagirajui osloboenje od svih institucija i autoriteta stvorio vjeru nesposobnu za akciju, vjeru koja nije poznavala plemenitu rtvu. Karnaruti u svom spjevu o Vazetju Sigeta grada tu zakonitost katolike obnove izvrsno razumije, on joj je bio jedan od prvih navjestitelja. Kao to se dobro snalazio u problematici junakih smrti i neprolaznih slava, snalazio se on i u kategorijama ljubavi i njezina novoga znakovlja. Daleko od bojnih trublji, daleko od vojnikih kumpanija, izdvojio je iz okruja Ovidijevih Metamorfoza priu o ljubavi Pirama i Tizbe. Smrt, ali i grijeh, babilonskih ljubavnika uza svu erotinost i uzbudljivost svoje naracije bio je posvema dobar okvir za izvlaenje moralnih pouka. Karnaruti, imajui iskustvo odvjetnika i vojnika, nije bio od onih koji bi mijeali uzroke i posljedice, pa je tako njegov izbor Ovidijeve teme u kojoj se ljubav i nesrea dramatino prepleu proizlazio ponajprije iz pomodnog uvjerenja o boli koja ne samo to prati ljubav nego je ona sve to od prave ljubavi preostaje. Ljubav i srea rijetko da su se ikada i susrele u knjievnosti krizne renesanse u istom tekstu. Kao to se u junakoj etici i epici smrt preklapala sa slavom i vjenou, tako se ljubavna patnja i smrt pojavljuju u onodobnoj knjievnosti kao okvir uz pomo kojega pojedinani zanosi mogu biti otpremljeni u besmrtnost. Jer da su se u Karnarutievoj Izvarsitoj ljubavi i napokon nemiloj i nesrinoj smarti Pirama i Tibe, koja je objavljena u Veneciji 1585, nesretni ljubavnici jo imali prilike i probuditi nakon tragine zabune s lavom i krvavim velom, onda zasigurno ne bi bilo svjetske slave te prie o dva samoubojstva u morbidnom babilonskom krajoliku, prepunu udnih ivotinja, onda ne bi bilo te prie u kojoj mladica, kad joj zabrane ljubav, plae poput uzbuene ptice i udi drugu duu i drugo tijelo: Tlapi kako luda van z uma shodei

271

alost joj i huda njega ne videi, neg se provodei po kui gredie a ne nahodei kogano hotie. elja joj restie a s eljom tuice pokle ju striljie ljubene striljice, cvitku ni ruice ona ne nosae, da gorke metice za svoj lik proae... Kuk kakono pticu nad side srid luga na ku suhu spicu, zdaju tuna guga, zgubiv svoga druga, ta nju bolest davi punu ljupka duga nje je ivot travi... I dok je u Vazetju prostor opisivanog i vienog skuen oporim i neukraenim stihom, u spjevu o nesretnim ljubavnicima pjesnik na nain nauen od Marulia bjei iz stiha, irei ga poredbama i neobinim slikama. I u Izvarsitoj ljubavi Karnaruti mikroskopira opisano, zaustavljajui se ak i na takvim detaljima kakve su Tibine dlaice, ne zaboravljajui pri tome izvijestiti kako Tiba poput neke suvremene Zadranke sama iva svoju odjeu. Na zadarsku stvarnost svakako su se odnosili i opisi dolazaka mladia pod Tibine prozore i njihovo pjevanje pjesama uz gusle, i to tako da "kad jedan zadije, drugi mu pomaga": Hoti nam sliaju prozor otvoriti, jer te podvoriti on lovik nas alje koga ' umoriti, ki ne more dalje... Karnarutievo posezanje za jednom od najljepih ljubavnih tema antike bilo je povezano i s romantinom slikom to se tijekom 16. stoljea stvorila u svijesti mnogih stranaca, ali i domaih ljudi, o Dalmaciji iji su se gradovi i otoci doivljavali kao svijet prepun ljubavnih pustolovina, svijet s tajanstvenim erotskim dogodovtinama. Takve su pripovijesti bile este u onodobnoj novelistici, a u jednoj erotskoj koja se stoljeima irila Dalmacijom glavni je lik bio nitko drugi nego Marko Maruli. I najpoznatija pripovijest u zbirci novela Le piacevoli notti Venecijanca Gian Francesca Straparolija koja je objavljena 1553. situirana je na Lopud i varira motiv o Heroji i Leandru. U isto vrijeme Dalmacijom se irila i pria o ljubavi Turina Adela i Splianke Mare. Dok se Straparolijeva novela bavila zaljubljenom plivaicom koja je svake noi iz Lopuda plivala na oblinji otok na sastanak s ljubavnikom, pria o Adelu i Mari priala je o ljubavi nesretne i "bidne" kranke Mare. U Karnarutievu spjevu o babilonskim ljubavnicima upravo je i bila rije o bidnoj Tibi, koja pod antikom odorom krije veliku ljepotu, polazei na noni susret s ljubavnikom. Njezin ljubavnik u toj maniristikoj prii smrt je sama, smrt u krajoliku fantazmagorinih, udesnih ivotinja: U strahu ekaju simo-tamo gleda ruice imaju, kakono zec preda. Tu ee ugleda mno zviri biei svakojacih uda prik rike gazei. Tu prasci kviei spiniv se hrkahu, tu konji njiei prik rike skakahu, tu vuci vijahu meu noge oka sviv, lisice lajahu u riku zagaziv, tu roge nastaviv jelini od straha biat se otpraviv dviu zemlje praha. Toti repom maha ruui divji vol, toti medvid paha marmnju martav na pol... Premda je grau preuzeo iz Ovidija, u Karnarutievu se spjevu nitko nee ni u koga pretvoriti. Nije to svijet Zoranievih lakih pritvora, nego je to spjev o strahu to ga neizvjesnost ljubavnoga predavanja unosi u ovjekovu duu. U Karnarutievu spjevu opjevava se emocija ljubavne, ali i svake druge neizvjesnosti, u tom se djelu pjeva strah od gubitka. Karnaruti svoj spjev pie iz pozicije kriznoga stanja svoga vremena. Na kraju spjeva nije propustio da barem na trenutak bude i moralist te da podijeli pouke mladima kako se prie sline Tibinoj ne bi ni dogaale. Premda je u oba svoja djela uselio i duh moderniteta, premda je njegov opus i u svom junakom i u svom ljuvenom dijelu pravo nalazite maniristike osjeajnosti, bio je Karnaruti

272

autor koji je rado oslukovao glasove starijih pjesnika. On je prethodnike slijedio, i to nije tajio. Bio je jedan od onih to su imali istanan sluh za promjene emocionalnih i mentalitetnih uzoraka vremena. Obje Karnarutieve knjige, koje su tiskane tek nakon pieve smrti, dobri su primjeri posttridentinske duhovne obnove, koju je taj pjesnik i vojnik uspjeno pomijeao s posvema laikim doivljajem manirizma kao iskaza renesansne krize, ali i hrvatskoga stanja. Smrt je bila sredinja tema njegovih djela, njezin odnos s vjenou istraivao je i u svom epu o sigetskom mueniku i u svom spjevu o bidnoj Tibi. I Tiba i Nikola Zrinski u tim djelima susreli su smrt, ali su uz njezinu pomo dodirnuli i nevidljivi svijet onoga drugoga i neizrecivoga. Zajednos Marinom Driem bio je Karnaruti upravo zato rodoelnik hrvatskoga knjievnog manirizma. Harmonia mundi ne stanuje u hrvatskoj knjievnosti Velike nade i mitovi renesanse vrlo su se brzo uruili. Nastupila je kriza koja je u knjievne tekstove unosila nesigurnost. Taj je proces osnaio i u drugoj polovici 16. stoljea, iako mu se zaeci prepoznaju i prije. Pisci kojima se na kraju 15. stoljea inilo da su sposobni svladati svaku zapreku vie nisu ivjeli potkraj 16. stoljea. Zamijenili su ih umorni ljudi, koji su shvatili da se od proklamiranih ideala nije ostvario ni jedan. Niti je osiguran mir, niti je zavladalo blagostanje veine, niti se stvorilo pravednije drutvo. Znanstvene spoznaje do kojih je dola Kopernikova generacija uzdrmale su filozofske i teoloke sustave na kojima je svijet poivao. Kriza je bila stanje u kojemu su ivjeli vrnjaci Marina Dria i Brne Karnarutia, Franje Petrievia i Dinka Ranjine. Ta je generacija shvatila kako je nakon velikih proklamacija ljudska nutrina i dalje ostala najveom nepoznanicom. to je ljudski um dosezao dalje, to je dublji bio ponor ovjekove nutrine. Ono to se prije stotinu godina inilo zorom nije ugledalo svoga dana. U ljudima nakupila se energija straha i zabrinutosti koja se u knjievnim tekstovima iskazivala kao izgubljenost i nelagoda, kao udvostruenost. Pojavila se potreba za bijegom od stvarnosti, e za tajanstvenim i neizrecivim. Drievi su vrnjaci izgubili uporita u stvarnosti. Stvarnost je postala ovjekova neprijateljica. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo uruilo se na Mohau, ono je jo neko vrijeme ivotarilo u poveljama, ali ne u stvarnosti, u diplomatskim memorandumima i grbovnicima, ali ne i na bojnim poljima. Intelektualna elita te drave izgubila je sva uporita a mnogi bolji hrvatski duhovi rtvovali su moral za karijere. Njihova sudbina nije u tadanjoj Europi bila nikakva iznimka. Zahvaljujui moralnoj bijedi dijela svojih pisaca i diplomata bila je Hrvatska eminentno europski prostor. Graanski i vjerski ratovi u Francuskoj i Njemakoj, dinastike i vjerske borbe u Engleskoj i kotskoj, pljakanje Rima 1527, nestabilnost firentinske vlasti, sve je to jo vie uzdrmalo sliku svijeta koju je razgradio Kopernik u prirodnim, a Erazmo u humanistikim znanostima. Migracije stanovnitva s istonih hrvatskih granica prema Ugarskoj i Austriji, iseljavanja Europljana na novopronaene kontinente, otkrie crnoga roblja u Africi, zaeci crkvenih reformi, protestiranje i koncilske obnove presudno su odredili krajolik nacionalnim knjievnostima. Nove orune tehnike pojaale su intenzitet ratnih sukoba, koji su na novootkrivenim kontinentima doveli do unitenja cijelih etnikuma, a na rubovima Europe razaranja su najvie pogaala kultna mjesta i crkve. Epoha koja je zapoela uzdizanjem ljepote rastakala se njezinim unitavanjem. Arhitektonski znak Europe vie od svega bile su tvrave, one su postale idealne ljuture za egzistencijsku nesigurnost. U Hrvatskoj grade se i crkve tvrave, a i ladanjski objekti dobivaju izgled, ali i funkciju tvrava. Ljudi koji su bili suvremenici bartolomejske noi sa svojih prozora pod splitskim zidovima vidjeli su nasilje turskih kaznenih ekspedicija. To su bili ljudi kojima je otimanje djece i silovanje ena, odvoenje mukaraca u ropstvo i na prisilni rad bila tek uobiajena stvarnost. Sve se vie nad gradove i nad dvorove, nad kurije i nad seoska gospodarstva nadvijala sablast krivih ekonomskih procjena koje nisu uraunale populacijski porast, nisu predvidjele pojaane komunikacije i nisu predosjetile kataklizme, bolesti, zlatnu groznicu ni skupe ratove. Kataklizme i novounesene zarazne bolesti harale su Europom. Putnici koji su plovili iz Venecije esto nisu mogli baciti svoja sidra u dalmatinske luke zbog kunih napasti. Cijeli narataj hrvatskih knjievnika stradao je u poasti kuge 1527, a kada bi se kuga stiala, zapoinjali bi ratovi i pobune. Rim su poharali krani iste one godine kada su u Dubrovniku umirale tisue ljudi od kuge i kada su onoga jadnika za kojega su vjerovali da je kugu unio u grad javno raetvorili na gradskom trgu. Europski puani i europski seljaci sve su se ee bunili, uzimali su u ruke oruje i osveivali su se povlatenima. Bile su te bune socijalni pokreti sa slabo formuliranim zahtjevima i irile su se od Hvara do Zagreba, od Kotora do Istre. Kriza drutvenih odnosa bila je sve vea jer administratori, premda solidno obrazovani, nisu valjano prevladali narasle konflikte, pa se posvuda pojavljuju oblici dravne represije. U knjievnosti to znai da pisci odlaze na lomae, a knjige na indekse. Cio muzej sofisticiranih sprava za muenje nastaje u zdanjima onovremenih vladara koji grade tamnice na vrlo simbolinim mjestima: u podrumima svojih dvorova.

273

Kazneni su zakoni ipak pod utjecajem rimskoga prava bili poboljavani i ostvarili su stanovit napredak. Jednom osuena osoba nakon osude i kazne uspijevala se lako vratiti u drutveni poredak, i to na isto ono mjesto s kojega je zbog prijestupa bila maknuta. Mnogi dubrovaki knezovi u mladosti su bili utamnienici, a poslije, kada im se davala u ruke uprava cijeloga grada, to nije vie nikome smetalo, Europljani su se uili razlikovati uzroke od posljedica, moralna i politika kriza papinskoga Rima, a onda i drugih sredita crkvene moi, dosegnula je u prvim desetljeima 16. stoljea vrhunac. Isto bi se moglo kazati i za najmonije onodobne dvorove. Sredinom 16. stoljea sve su se vane drutvene institucije zapoele obnavljati. "Revolucija" planeta za onodobne vladare znaila je i revoluciju politikoga sustava. Bio je to za njih dobar nain da mijenjajui sve ne promijene nita. Na djelu bilo je ienje svih institucija (ne)moi. U tom procesu svi su htjeli poneto promijeniti, svak je virio u tue dvorite, ali u tuem dvoritu mogao se vidjeti samo poar jednak onomu koji se nije uspijevao ugasiti ni u svojem. Kriza je bila sveeuropsko stanje. Ujedinjavala je Europljane vie od labava kraljevstva Karla V, koje je poinjalo u Bihau a zavravalo u Americi. Dok su se jedni krajem 16. stoljea modernizirali i osjeali da im je upravo to nedostajalo, drugi su tek tada odluili postati konzervativnima jer su vjerovali da to od njih oekuje budunost. Stvarao se svijet staroga reima, koji se uvrstio tek oko 1600. i koji je od tada barem tijekom sljedea dva stoljea, a to znai sve do francuske revolucije, stvorio neto stabilniju geopolitiku kartu. Politiki status quo, u kojemu je balkansko pitanje i dalje nakon 15. i 16. stoljea ostalo otvorenim, donio je Europi stanovitu ekonomsku stagnaciju, ali je legitimirao vei nadzor privatnosti i duhovnoga rada. U isto vrijeme afirmirali su se i novi prije marginalizirani prostori. Prodor ena u elitni knjievni ivot bi je samo jedan od znakova pomicanja na margini. Znanost, koja je u 15. stoljeu svojom pretencioznou obeavala budunost, sada, na kraju renesanse, morala je na svoja plea preuzeti krivnju za uruavanje itavih ideologija i utopija. Ljudi su naslutili da su idealni resursi znanja u krajoliku ezoterije, magije i kabale. Ideal ljepote mnogi su prestali traiti u stvarnosti. Ono to je Petar Hektorovi napisao na zid svoga ribnjaka, a to je da nita nije skriveno, vie nije vrijedilo. Ljudi koji su ivjeli renesansnu krizu prepoznali su ljepotu neizrecivog. Krajem 16. stoljea neizrecivost je pomagala da se ukinu ideali sklada. Harmonia mundi sve manje stanuje u europskim knjievnostima. Oko 1600. vjetice u Shakespeareovu Macbethu uzvikuju kako je lijepo postalo runo i kako je runo postalo lijepo. Vjerovanje da e ljubav kao kopula izmeu ljepote i istine dovesti ovjeka do spoznaje Boga bila je posljednja utvrda u kojoj se branila renesansa. Poelo se vjerovati i u runo, poelo se shvaati da i ono ima svoju dubinu. U Hrvatskoj, ali i drugdje, naroito u Italiji, neki su i dalje usuprot svemu vjerovali u sklad svijeta, u ljepotu i u ljubav, u istinu i dobrotu. Bila je to samoobrana od runoe to su je otkrivali. U hrvatskoj knjievnosti zato se istodobno pojavljuju znakovi krize i znakovi oporavka od krize. Ljudi koji su mislili da e zaokupljenost ljubavlju i ljepotom vratiti u umjetnost harmoniju nisu bili dobri prognostiari. Prikazivanje prirodnog, a time i ljepote ljubavnih odnosa, izazvalo je u uvjetima renesansne krize egzibicionizam ljudskog oka, koje je sve vie poelo uivati u ljubavi neravnopravnih i razliitih, u hipertrofiji emocija i tijela. Adoracija ljubavi postala je njezina dezodoracija. ena je u toj deformiranoj logici bila privlana makar bila rugoba. U toj novoj knjievnoj optici nije bilo privlano tijelo nego retorika tijela, retorika izmiljenog i posredovanog tijela. Knjievnost u to doba najradije govori u iframa, govori jedno, a nada se drugomu, kao to je bio sluaj u ovoj pjesmi Marija Kaboge, kanonika i buntovnika koji je umro 1582, pjesmi koja kao da je preslikana s Arcimboldovih fragmentiranih portreta: Na rasad strailo od gaa postavi, gizdava ma vilo ter mene ostavi; bijala si, rumena kako varen jastog, cje tvoga imena smanjen sam ja nebog. Neg repa slaa si i bolja neg kupus, po svetoga Vlasi za te grem kako pu; jak svijea lojana topim se na svak as, vodi me svezana kakono da sam pas. Ako me ne bude od toga slobodit praju t' da se bljude, oi ti u podbit. Knjievnost toga doba zapoela su naseljavati udovita. Svaka uma u tom knjievnom svijetu postaje labirint u kojemu se nastanjuju demoni koje su ljudi marljivo i prebrojali. Neki izvor tvrdi da ih ima 7.405.926 i da je jedan od tih demona Eros. Bilo je to vrijeme aritmetike, vrijeme brojanja i prebrojavanja. Renesansa je oboavala geometriju, njezin optimizam volio je iste oblike, a sada, usred njezine krize,

274

pojavljuju se nizovi koji u sebe ukljuuju strah od beskonanosti. Na mjestu geometrije pojavila se aritmetika. I geografija, koja je silno uznapredovala u renesansi, zahvaena je krizom. Ljudi su svakim danom dopunjavali zemljovid svijeta, vjerujui da e jo za svoga ivota te karte vidjeti zaokruenima i ispunjenim. A onda se dogodio paradoks zavrene kue. Abraham Ortelius i Gerardus Mercator zaokruili su sliku svijeta na kartama, ali ona je tek tada napukla i tek se tada shvatilo koliko je svijet, ak i onaj mjeriv, nepoznat i prepun crnih rupa. Uostalom, dok geografi zaokruuju sliku vidljivoga svijeta, Galilej teleskopom po nebu trai Mjeseeve kratere. Manirizam je volio more kao svog najveega srodnika. Humanisti su vjerovali da e more ukrotiti uz pomo znanosti i astronomskih sprava, uz pomo jedara i vjetrova, ali na kraju 16. stoljea, kada je sve to bilo postignuto, ovjek je spoznao da je i dalje sam s vjetrom i sa zvijezdama. Trebalo je da renesansni duh doe u krizu pa da ljudi shvate kako je Ameriku otkrio genij na svom kapetanskom mjestu. Taj ovjek, koji se zvao Kolumbo, najprije je tijekom renesanse desetljeima bio zaboravljen i preuivan. Humanizam je zanimala Amerika, a ne njezin otkriva. Kolumba je u svijest Europljana vratila tek kriza duha, njegov povratak bio je povratak jakih pojedinaca u knjievnosti. Humanisti su bili pokret bez pokretaa i zato je za njih bio presudan kolektiv. Kolumbov povratak iz zaborava u puku svijest i u knjievnost manirizma nije se sluajno dogodio u vrijeme kada nastaju knjievna djela, s najindividualnijim znaajevima koje poznajemo. Faust je tek neto mlai Driev suvremenik, a Giordano Bruno njihov je stariji brat. Svi su oni djeca manirizma, svi oni nose njegove lomove, svi su oni u isti as i vjernici i heretici, i buntovnici i poslunici, svi oni osjeaju nestabilnost svijeta kao svoju sudbinu. Sluaj Erazma Roterdamskog, koji je u svom humanistikom studiju najavio sve budue lomove, jedan je od najoitijih ranih znakova krize. On, koji je prieljkivao reformu, koji je druge na nju poticao, odustao je od reforme onoga trena kad je vidio da je ona samo zamjena za autoritarizam. Razoaranje u reformu nije pripadalo samo pripadnicima crkvene reformacije. Prvi koncil u Trentu, upravo zato jer se estoko suprotstavio antiautoritarnim tendencijama, budio je nespokoj. Na tom skupu odreena je razdjelnica prema Koperniku, zaustavljene su posljedice njegovih zakljuaka. Za ivot ljudi na Zemlji u Trentu su zakljuene i dogovorene stvari koje su bile presudnije od kretanja planeta. Jer planeti su se kretali i bez biskupskih i kardinalskih odluka, dok je mnotvo zemnih, a ponajvie geopolitikih europskih rana, ovisilo iskljuivo o onomu to je bilo zapisano u zakljunim koncilskim rezolucijama iz 1563. U knjievnosti intenzitet krize u kojoj je zavravala renesansa porodio je mnogo boli, suza i nesnalaenja, ali je isto tako, bavei se rubnim, kriza knjievnosti otvorila nove prostore u dubini ljudskih dua i energija. Dubrovaka akademija Slonih Pisci toga vremena sve su ee iskazivali ostavljenost i otuenost. Bilo je to vrijeme u kojemu su upravo zbog individualnih slabosti stvorene prve posve autonomne udruge pisaca, koje su za razliku od humanistikih bile manje uilita i retoriki teatri, a vie mjesta u kojima se vjebala razliitost, u kojima se na posve moderan nain izraavala autonomija knjievnosti i titili slabi. Bile su nove knjievne akademije idealan odraz drutvene zajednice, njezine administracije i njezine vlasti, koja se u tim akademijama ogledavala kao u zrcalu alei to ih ne moe nadzirati i zavidei akademicima to su jo bolje nego to je to uspijevalo dravnim sustavima uredili svoje unutranje odnose. Bile su te maniristike akademije sve odreda platonistike. Kritika skolastike i aristotelijanizma davala im je duhovna polazita i u tomu su bile bliske humanistikim, takoer platonistikim akademijama. Nove akademije bile su stvorene kako bi dale sigurnost intelektualcima, kako bi im pomogle da ve osvojene drutvene prostore zadre, da ih sustavima provjere i unutranje kontrole ritualiziraju i autonomiziraju. U Italiji, a onda i u Hrvatskoj i drugdje u Europi, sredinom stoljea bilo je na desetke takvih akademija; u Veneciji Infiammati, u Vicenzi Olimpici, u Bologni Gelati, u Firenci Umidi, u Sieni Rozzi, u Perugi Occulti. U Dubrovniku Concordi ili Sloni, udrueni u savez srodnih dua, bili su prvi oblik birokratizacije modernoga hrvatskog knjievnog ivota. Oni su u prostor duha unosili laicizaciju knjievnog rada. Da bi nadoknadili svoje, zbog novih ekonomskih okolnosti, sve rjee inozemne boravke, osjetili su dubrovaki knjievnici potrebu za stvaranjem novog, domaeg, autonomnog duhovnog prostora. Oni su u njemu pored materinskoga jezika afirmirali jo i talijanski, slijedei i u tomu jezik gradske birokratizacije koja im je bila nekom vrstom mjerila. U dubrovakim Slonima okupio se velik broj za knjievnost zainteresiranih ljudi. Akademija Slonih pokazala se idealnim prostorom za udruivanje rasutih intelektualnih snaga, bile je ona kao i sve njezine talijanske vrnjakinje nekom vrstom obrnutog dvora i administracije. Dvorjanici na tom knjievnom dvoru nosili su izmiljena pastirska imena, posjedovali su grbove s kriptogramima u kojima su za posveene skrivali ifre svojih knjievnih nakana. Bile su akademije poprita natjecanja u duhu i udvornim

275

manirama, a bile su i prostor u kojemu se raala kritika svijest, u kojemu se ocjenjivala knjievnost, u kojemu su se hijerarhizirale vrijednosti i gdje su se, najee bez pokria, dijelile knjievne mjenice za vjenost. U tom okruju pojavljivali su se kritiki tekstovi ne samo o knjievnosti nego i o stanju duha u cijeloj drutvenoj zajednici. Nije sluajno to je jedan cenzurirani kritiki tekst Mare Gundulieve, koji je napisan i valjda izgovoren 1582. a objavljen 1584. kao predgovor muevoj knjizi, nastao u okruju Slonih. Nije daleko od okruja akademije i njezinih sjednica nastala Kabogina na talijanskom napisana pjesma protiv dubrovakoga plemstva. Akademija je kritinosti akademika davala legitimitet. Zaklonjeni u akademiju, oni su privremeno mogli rei vie od onih koji su ostajali sami i ije je knjievno otpadnitvo u zainteresiranih sugraana ostavljalo dojam privatne i nekontrolirane reakcije. Marin Dri nije se udruio u takvu akademiju, a da jest, mnogi od njegovih problema s drutvom bili bi oditavani u drugom kljuu, a moda i s neto vie uvaavanja. Ali Dri nije bio pisac akademik, njemu je sustav u kojemu se zainjala birokratizacija knjievnosti bio stran, to ne znai da bi mu bili strani i neki od dubrovakih Slonih. Sloni su se sastajali u Sponzi u prostorijama u kojima je ve desetljeima djelovala humanistika kola. Akademici s tom kolom i s humanistikim pokretom nisu imali mnogo toga zajednikog, jer oni s humanistima nisu dijelili optimizam. Oni su svojim tekstovima i svojim pogledom na svijet bili najblii stoicizmu svoga vremena, koji je bio idealna filozofija provincijskog ovjeka. Traila je ta filozofija aristokraciju duha i bile su joj odiozne velike i iroke geste, gromoglasni drutveni izbori i optimizam. U stoicizam tih Hrvata bila je uraunana abdikacija od ambicija, u njemu se mnoila neka mudra sjeta. Slonima je bilo najvanije da stvore autonomni prostor knjievnosti i svoje uenosti. Bio im je stran optimizam pobjednika, a u stvarima duha ti krizni intelektualci nisu galamili, niti su ikome savjetovali da prihvati njihov put. U njihovoj blizini glasni su bili drugi. Humanistiki optimizam sada se preodjenuo u novo ruho. Europa se spremala za novu ideologiju, za nove pobjednike duha, isusovce, koji su imali polet srodan onome s kojim su humanisti sto godina prije poeli mijenjati svijet. Oni su bili nositelji nove utopije koju su Sloni uli, ali bez koje su mirno nastavili ivjeti. Oni su izabrali izoliranost i kozmopolitizam, odbacivi politiku, kalkulacije s nekim velikim Slavijama i crkvenim dravama. U kozmopolitizmu Slonih nije bilo ideologema, njihov je bio kozmopolitizam osjeaja, oni su raunali na energiju osjeaja. Iako je latinski jezik ostao i dalje u znanosti lingua franca, sve je vie u tom narataju bio istiskivan. Bilo ga je sve manje i u poslovima uprave. Pjesnici toga narataja liriku su pisali na hrvatskom, ali jednako esto i na talijanskom jeziku. Uz pomo talijanskoga kao treeg jezika hrvatske renesansne knjievnosti zadali su oni prvi udarac latinskom, pokazujui tim izborom da im je bila strana svaka ideologinost ako nije proizlazila iz razloga knjievnosti same. Talijanski bio je za njih medij u kojemu je napisan najvei dio one poezije koja ih je izravno inspirirala. Talijanski jezik inio im se blii svakodnevnoj komunikaciji, neemu to je za njih bilo mnogo vanije od njima dalekih latinskih izvora. Pisci toga narataja nisu bili ambiciozni i nisu nikome u knjievnosti eljeli neto pokazivati. Oni su pred knjievnost stavili zadau sublimacije osjeaja, a za taj postupak trebao im je jezik svakodnevlja i jezik njima najblie knjievnosti i tu drugog izbora nije moglo biti. Mogao je to biti jezik Francesca Petrarke i jezik Dore Dria. Tree nije dolazilo u obzir, pa su upravo opusi najboljih pisaca iz ambijenta Slonih dvokomponentni i sastoje se iz poetiki posve srodnih korpusa, kako onog na hrvatskom, tako i onog na talijanskom jeziku. U tomu smislu najkarakteristiniji su opusi Saba Bobaljevia, Dinka Ranjine i Dominka Zlataria, dok je nekoliko autora iz istoga kruga, vjerojatno zbog osobne jezine nesigurnosti, posve izbjegavalo hrvatski jezini medij. Knjievna i ljudska pozicija Slonih bila je nekom vrstom srednjeg, treeg puta izmeu egzotiara i radikalnih platonista s jedne strane i isusovakih zelota koji su obnavljali aristotelijanizam i oivljavali prednosti humanistikog optimizma s druge strane. Sloni su u tom paralelogramu sila izabrali srednji put. Oni su esto govorili o ljubavi, ali tako da su je nazivali prijateljstvom, oni su meusobno nudili prijateljstvo ak izravnije nego bilo koja prethodna generacija, afirmirali su ast kao mjerilo svih odnosa meu ljudima. Radili su to bez mnogo deklaracija. Vjerovali su da fortunu treba zamijeniti constantia. U tekstovima tih pomirljivih ljudi nestajala je renesansa. Dogmati su pokraj njih stvarali novo doba, isticali su mu glavne slogane, a glas stoika ekao je da umine trijumfalizam i da se otkrije kako nije imao pokria. Manirizam dubrovakih Slonih i svih pisaca iz njihove blizine nije bio umjetnost katolike obnove. Manirizam to nikada i nije bio, kao to s njime nije imala veze ni ona umjetnost koja je nastajala u krilu autoritarnog protestantizma. Manirizam je u sebi nosio klicu novoga, ali je on prije svega bio iskaz krize staroga vremena. Zbog toga su u njemu pronali utoite mnogi duhovi to su ostali bez oslonca. Bila je to umjetnost izgubljenih i nostalginih, zbunjenih i osamljenih. To nije bio duhovni svijet uvrenih, onih koji su se ve oslonili na ideologije. O Slonima zna se samo onoliko koliko je ostalo u njihovim stihovima, u pismima i pohvalnicama. Nisu sauvani ni zapisnici njihovih zasjedanja ni njihovih veernjih i dnevnih susreta, njihovih javnih i zatvorenih prezentacija. Djelovali su s najveom energijom ezdesetih i sedamdesetih godina stoljea

276

i nisu mogli asimilirati cijeli knjievni prostor svoga grada, ali su mu tijekom nekoliko desetljea odreivali smjer. U Slonima i oko njih bili su pisci koji su uglavnom roeni tridesetih godina 16. stoljea, premda je bilo meu njima i onih koji su poput Marija Kaboge bili i dva desetljea stariji, a bilo je i mlaih, koji su se poput Dominka Zlataria lako integrirali u ve postojei ambijent i njegove kriterije. Lodovico Beccadelli i njegovi prijatelji Stranci koji su u to doba ivjeli u Dubrovniku ostavili su dubok trag meu Slonima. Oni su im bili nekom vrstom nadahnua i korektiva, prema njihovu obrazovanju i s njihovom knjievnom vjetinom Sloni su omjeravali svoje rezultate. Jedan od tih stranaca bio je tadanji dubrovaki nadbiskup koji je svojom velikom kulturom, jakim vezama u talijanskim knjievnim krugovima iz pozadine snano utjecao na intelektualnu klimu Dubrovnika ezdesetih godina 16. stoljea. Zvao se Lodovico Beccadelli i prije dolaska u Dubrovnik, do 1555, bio je apostolski legat u Veneciji. Izbor toga visokog prelata, vrsnog intelektualca, prijatelja papa i kardinala, na mjesto dubrovakoga nadbiskupa bio je u izravnoj vezi s aktualnom strategijom Vatikana prema Balkanu. Dubrovnik je u toj kalkulaciji imao presudno mjesto, a Beccadelli je ondje tu novu strategiju imao najaviti. Vie od crkvenog ideologa, Talijan je bio pjesnik i znanstvenik. U Dubrovniku doekala ga je vrua biskupska stolica, koju je desetljeima podgrijavao najmoniji ovjek dubrovakoga klera, a uz to i lan Slonih, buntovni kanonik Mario Kaboga. Beccadelli se po dolasku u Dubrovnik potrudio da asmilacija u novoj sredini bude to bra i uspjenija. Biskupiju je, kako se vidi iz njegovih prvih pisama, zatekao u vrlo zaputenu stanju. Za njegove poneto visoke kriterije bio je to opor i divlji ambijent, poneto konzervativan i s vrlo malo stvarnih duhovnih sadraja. Da bi zateeno popravio, Beccadelli je poeo ureivati i ladanjsku kuu na otoku ipanu. Ondje, u idili ipanskog polja, na zidovima svoga dvorca dao je da mu slikar Broccardo,koji je bio u njegovoj pratnji, naslika portrete dragih suvremenika. Ta naslikana Beccadellijeva akademija bila je tek poetak njegovih vrlo ozbiljnih kontakata ne samo s uenim Dubrovanima, koje je sve vie i ee susretao, nego i s brojnim talijanskim prijateljima, kojima je pisao pisma i slao stihove lobirajui sve vie za Dubrovnik i njegovu uljuenost. Ljubav izmeu Beccadellija i Dubrovnika nije planula na prvi pogled, ali je bila vrlo topla i trajna. Meu biskupovim prijateljima bio je i Michelangelo, kojega je prelat nagovarao da ga posjeti u Dubrovniku, pa su u nekoliko soneta pokuavali dogovoriti susret, ali su na kraju morali prihvatiti vrste razloge povezane s Michelangelovom starou i nenadanom smru njegova sluge. Boravei u Dubrovniku, Beccadelli ne samo da je poticao druge da piu nego je i sam napisao niz vanih djela. Na ipanu su nastali njegovi povijesni traktati o Splitu i Dubrovniku, zatim esej o celibatu, koji je bio namijenjen koncilskim raspravama, a Beccadelli je u Dubrovniku napisao i dva ivotopisa, koji su ondje svakako nali mnoge itatelje jednostavno zbog toga to su se odnosili na Francesca Petrarku i Pietra Bemba, iji je knjievni rad u Dubrovniku bio dobro poznat. Nakon pet godina biskup je napustio grad, posveujui mu lijepe stihove koji pokazuju da iz Dubrovnika nije otiao mrk kakav je stigao i da je ondje posuo mnoge klice u krugu tamonjih pisaca: O otoii, zbogom! Vas ja volim I Dubrovnik, tu diku Ilirije, Tu dragu moju; i Nebo sad molim, Da mir mu dobar da uz svaku sreu, I slave da mu krila zalepeu, Gdje sunce se raa i gdje sunce mrije. Jo vie od Beccadellija, kojega je visoki crkveni poloaj prijeio od svakodnevnog ukljuivanja u knjievni ivot dubrovakih akademika, u knjievnoj klimi grada ostavili su izravnih tragova Talijani Gian Battista Amalteo i Nascimbene Nascimbeni. Potomak furlanske obitelji, Amalteo je stigao u Dubrovnik u vrijeme kad su nastali Beccadellijevi oprotajni stihovi. Obavljao je posao tajnika Republike a bio je prijatelj Alda Manuzija mlaeg. Njegov ep o Lepantu pokazuje kojoj je knjievnoj struji Amalteo pripadao. Svoj kratki, ali, ako je suditi po izravnu utjecaju njegovih pjesama na liriku Dominka Zlataria, plodonosni boravak zavrio je Amalteo ve 1562, i to samo godinu dana prije pojave hrvatskoga kanconijera Dinka Ranjine, koji je smatran najveim lirskim dosegom te generacije. Da su Amalteovu poeziju dubrovaki Sloni voljeli i da ga nisu zaboravili, svjedoe posmrtnice to su mu ih posvetili im su uli da je u Italiji umro. I njegov prijatelj Nascimbeni, koji se u Dubrovniku slubom zadrao sve do 1570, bio je pisac blizak stoikoj

277

filozofiji umornih i kriznih dubrovakih akademika. Vidi se to i po njegovu bavljenju Ciceronovim spisom o starosti. Jedna od najvanijih osobina svih dubrovakih pisaca stranaca bila je njihova povuenost i privrenost malenu krugu prijatelja kojima su ti inovnici, jer su poznavali i druge sredine, jaali samosvijest. Domai su knjievnici uz njihovu pomo uili jo vie cijeniti vlastiti grad, njegov duh i sa jo su vie ara eljeli u njegovim ne uvijek sjajnim uvjetima stvoriti barem onoliko koliko je bilo uobiajeno u susjednim sredinama. Njihove ambicije nisu bile velike, jer bile su one u isti mah provincijalne, ali i plemenito kozmopolitske. Portugalci: Didak Pir i Amatus Meu strancima koji su se sastajali sa Slonima bio je i pjesnik Didak Pir, ili latinizirano, Didacus Pyrrhus. Taj Portugalac bio je pjesnik na latinskom jeziku, slavitelj Dubrovnika i njegove vlastele, izbjeglica uvijek spreman da se od ponienja zatiti pohvalama koje je netedimice upuivao monima. Pravim imenom Isaia Kohen, proveo je on u Dubrovniku etiri desetljea ivota, svu svoju zrelost i starost. U grad je stigao 1558. i bio je ondje srdano primljen. Pirov dolazak u Dubrovnik vremenski je podudaran s boravcima Beccadellija, Amaltea i Nascimbenija, to samo potvruje znatnu duhovnu ivost koja je i domaine potaknula da svoj knjievni rad institucionaliziraju i da zateenu energiju kanaliziraju. U Dubrovniku tijekom etiri desetljea Didak je Pir postao punopravnim dionikom drutvenog i knjievnog ivota. I taj portugalski idov bio je blizak onodobnom stoicizmu, pa je u tom smislu znakovito njegovo zanimanje za Katonove distihe, koje je poudno itao i komentirao. Godine 1592. objavljen je njegov ambiciozni zbornik u kojemu u obliku udbenika razlae sav Katonov nauk i pridaje svoj glas za stoicizam. Upravo je Didak Pir u dubrovakoj koli potaknuo Marina Bureia da prevede Katonove distihe i objavi ih 1562. U Dubrovniku Pir je bio uitelj klasinih jezika, pa su njegovi uenici bili gotovo svi najvaniji knjievnici onoga doba, i Zlatari i Medo, i Budislavi i Monaldi, a prijatelji su mu bili Kaboga, stari Vetranovi i mladi Ranjina. Najprije u Veneciji 1582, a onda u drugom izdanju iste godine i u Krakovu, objavljena je odulja pjesma Didaka Pira o uglednim dubrovakim obiteljima, za koju je Portugalac od senata dobio i nagradu. Vei dio njegovih stihova ostao je u rukopisu, ali su mu zalaganjem Tome Budislavia neke stvari bile tiskane u Poljskoj. Pjesniku, koji je umro 1599, objavili su u Poljskoj 1583. zbirku od pet pjesama pod naslovom Encomiastes. U svoje doba bio je taj naturalizirani Hrvat svakako najbolji poznavatelj latinskoga jezika u Dubrovniku, ali kako su njegovi suvremenici latinsko pjesnitvo poeli zaputati, bila je Pirova djelatnost donekle marginalizirana. Muze su u njegovo doba promijenile medij, ali to ne umanjuje injenicu da je taj ipak poneto zakanjeli humanist s naroitom lakoom slagao latinske stihove, tako da je sam jednom kazao kako njemu treba samo tri dana da bi sroio 300 latinskih stihova. U rukopisu ostala je i zbirka elegija u kojoj se vidi njegovo dobro poznavanje stare rimske knjievnosti, zbog ega su ga i u Italiji cijenili prije nego to je stigao u Dubrovnik. On je naime ve 1546. bio objavio u Ferrari neke svoje latinske stihove, a pojavljuje se kao sugovornik u knjizi De poetis nostrorum temporum, koju je Giglio Gregorio Giraldi objavio 1551. Bio je najkvalitetniji pjesnik na latinskom jeziku kasne hrvatske renesanse, ovjek koji je unato tomu to je etrdeset godina noio zakljuan u dubrovakom getu toliko zavolio taj grad da mu je posvetio mnogo zanosnih stihova. On koji je u Italiji, prije dolaska u svoju adoptivnu domovinu, drugovao s najsnanijim umovima svoga vremena, nastavio je u Dubrovniku raditi s velikom energijom. Bio je pjesnik, ali ne treba zaboraviti ni vrijednost njegova kolnikoga rada, koja se vidi u sjajnoj generaciji njegovih uenika, koje je upravo on nauio poetici i metrici, klasinim jezicima i starijoj knjievnosti. O svetom Vlahu rei publicae patronus zapoeo je taj zaljubljenik u Dubrovnik pisati ep koji nije dovrio ali je ipak ostala ova lijepa slika o Vlahu mornaru: Veliki kralju dalmatinski, Ti, kom dao je mramor, Zlato, oltare na dar preslavni Dubrovnik grad, Dok o ivotu Ti pjeva, o znaaju, djelima sjajnim Pjesnik, dok bira za taj posao ozbiljan stih, Suputnik budi mu blag i vjetrove povoljne daj mu, Oe, uz nadzor da tvoj brodi mu zajedri plah, Da bi laa to prva s Tvog se zaputila ala Siguran imala plov reui ilirski val, Da bi, kad se na kraju vrste domogne luke, Mornar kliknuo: "Na Vlaho je vodio brod!"

278

Jo jedan Portugalac naao je u ono vrijeme utoite u Dubrovniku i ondje napisao medicinsku knjigu, koja se danas zahvaljujui svojoj kompoziciji i sadraju moe itati i kao zanimljivo romaneskno tivo, bez kojega se ne bi mogla shvatiti sva slojevitost onovremene hrvatske knjievnosti. Zvao se Amatus, a njegovo portugalsko porijeklo bilo je dio njegova imena. Amatus zvan Lusitanus rodio se 1511, a u Dubrovnik je doao nakon munih poslovnih pregovora sa senatom. Stigao je ondje s dobrim preporukama 1556. a iza sebe imao je mnogo zvunih lijenikih uspjeha i objavljenih medicinskih spisa. Hvalio se uspjenim lijeenjem pape Julija III, ali se u Dubrovniku zbog nekih intriga nije dugo zadrao. Zavrivi dubrovaku slubu, otiao je u Solun, gdje je i umro 1568, ali je prije toga stigao objaviti svojih sedam Centurija. U svoje su vrijeme Amatusove Centuriae bile na izvrsnom glasu kako u krugovima lijenika, tako i obraenih pacijenata. Imala je ta knjiga i karakter opega medicinskog prirunika, bila je nekom vrstom udbenika za neupuene. U sedam Centurija sakupljeno je sedam stotina sluajeva iz Amatusove prakse. esta knjiga iz te serije, objavljena 1560, u cjelini je posveena dubrovakim sluajevima. Kako je dubrovaka Centurija objavljena neposredno nakon to je Amatus napustio Dubrovnik, mogue je da su je i Dubrovani rado itali, spoznajui neto i o sebi, ali i o bolestima svojih sugraana. Amatus nije bio diskretan pisac i tko god je htio, mogao je rekonstruirati identitet svakoga od njegovih bolesnika. U skladu sa svojim predmetom, nije taj lijenik opisivao samo sretno rijeene sluajeve. Ima u njegovoj knjizi i pacijenata koji zasigurno nisu mogli biti itatelji te knjige jer je na njezinim stranicama najavljena njihova skora smrt. Stotinu dubrovakih sluajeva Amatus tekstualno organizira kao zbirku kratkih ulomaka u kojima se u prvome dijelu navodi identitet pacijenta i iznosi povijest bolesti, a zatim tumaenje i neka vrsta lijenikova zakljuka, a ponekad i prognoza. Amatus je piui svoj medicinski traktat napisao pravu zbirku novela iz dubrovakog ivota. On je svojim sugraankama i sugraanima zavirio ispod suknji i hlaa, on im je opisivao gliste i proljeve, analizirao njihove seksualne neuroze, lijeio im sifilise i suice, lomove udova i kone bolesti. Amatusova knjiga nije tek jo jedan medicinski spis nego je ona i pria o Dubrovniku i o njegovu poloaju na razmei svjetova. Meu Amatusovim dubrovakim sluajevima ima i Turaka iz zalea, nekih sitnih egzotinih monika koji pisca bogato nadaruju, ali mu u isti as prijete odrubljivanjem glave ako lijeenje ne uspije. On i njih, premda su prijetnje ozbiljne, rado lijei jer Amatus je volio bizarne sluajeve. On ih sa zaudnom mirnoom opisuje i alje u knjievnu vjenost, kao onaj sluaj sa sekcijom kriminalca kojemu je vidio dlake na srcu, to nije samo opis istinita dogaaja, nego iskaz rubnih podruja kojima se medicine onoga doba bavila. Ima u Amatusovoj knjizi i bolesnika koji su stradali u banalnoj svakodnevici, kao u sluaju onoga dubrovakog plemia to je nadgledajui svoje radnike pio na imanju zaraenu movarnu vodu. Amatus nije bio samo dobar medicinski praktiar, bio je on i vrstan znanstvenik. Njegove analize unih bolesti dugo su smatrane najlucidnijom znanstvenom literaturom o tom predmetu. Kolege su cijenile i njegove opise infarkta, a i danas dojilje upotrebljavaju njegove sisaljke za mlijeko. Amatus je bio najbolji onovremeni poznavalac pijavica, oito njihov veliki lovac, koji ih je rabio sa strau izvrsna ekonomista, koristei ih s velikom tedljivou i djelotvornou. Bio je dobro upuen i u biljne lijekove, koje je sakupljao i iskuavao na pacijentima. Njegovi su bolesnici bili iz svih slojeva. U isto vrijeme lijeio je staru ranu na spolovilu eunuhu iz dubrovakog zalea a asnoj sestri seksualnu neurozu. Taj sluaj sa asnom majkom bio je posebno delikatan, pa je oznaku njezina stalea u sljedeim izdanjima svoje knjige, valjda na sugestiju cenzure, promijenio u "jedna pobona i ista ena". Amatus je podagru lijeio kozjim mlijekom, pa nije iskljueno da se knjievnik Nikola Naljekovi, koji je o toj bolesti pjevao pjesmu prijatelju Petru Hektoroviu, o toj stvari raspitivao elei pomoi prijatelju. Brinuo se Amatus i o izostancima mjesenica Dubrovkinja, a bio je i nekom vrstom psihijatra, tako da je u sluaju djeaka koji se prestraio i zanijemio razvio teoriju o strahu kao uzroku djeakove bolesti. Amatusovi pacijenti esto su iz tijela izbacivali crnu tvar i u tome su lijenik, ali i obitelj, vidjeli izlazak bolesti iz tijela. Takva crna tvar bila je Amatusovom ifrom i on ju je preuveliavao kako bi sebe i okolinu uvjerio da je izlazak bolesti stvar koja mora biti i vidljiva. Bila je ta reakcija vrlo slina elji Amatusova zemljaka i jo jednoga stanovnika dubrovakoga geta, Didaka Pira, koji je elio da njegova ljubav prema svima i prema Dubrovniku bude vidljiva. Isto je tako i Amatus elio da se bolest opredmeti, da svi vide njezine uzroke i da svi vide rezultate lijeenja. Amtusov je pacijent bio i knjievnik Sabo Bobaljevi, jedan iz kola Slonih, koji je zbog pustopana ivota rano stekao sifilis, koji mu je izazvao gluhou, ali i teke bolove u glavi. I njemu je iz uiju curila crna tvar. Amatusov spis o stotinu dubrovakih sluajeva itali su ne samo bivi doktorovi pacijenti, nego su tu knjigu i njihovi unuci itali kao zanimljivo, ali i pouno tivo. Taj udnovati zbornik ljudskih bolova, taj traktat o dubrovakoj nemoi i bolestima, knjiga je o borbi protiv smrti. Smrt dodue Amatus nerado spominje, ali arobnjaka lakoa s kojom obilazi bjelinu kreveta, lakoa s

279

kojom oivljava dubrovake samrtnike, registrira njihove bolesti i onda ih pobjeuje, ubraja Amatusovu knjigu meu zanimljivija djela to su ih stranci posvetili Hrvatskoj. Miho Monaldi pisac Irene i prijatelj Julije Buni Meu suosnivaima akademije Slonih u Dubrovniku bio je i Miho Monaldi, koji se rodio 1540. Sva svoja pjesnika i filozofska djela napisao je on talijanskim jezikom. Njega hrvatske muze nisu nikada posjeivale, ali to nije smetalo njegove dubrovake vrnjake da ga visoko ocjenjuju i stavljaju uz bok onim piscima koji su pisali na oba jezika. Pisati toskanskim narjejem za ljude Monaldijeve generacije bilo je posvema prirodno. Za nikoga u Italiji, a jednako tako ni u junoj Hrvatskoj nakon Pietra Bemba i njegova programskog oivljavanja starije talijanske poezije te uvoenja talijanskoga jezika u znanstvene traktate, nije taj izbor bio politiki poticajan. Razlozi takva izbora bili su knjievni, komunikacijski i kulturoloki. Ni Dalmacija ni Dubrovnik nisu zbog toga to su ondje neki pisci pored hrvatskog jezika pisali jo i talijanskim postali no man's land. U hrvatskoj su sredini svi ti jezici, a uz njih jo i latinski te maarski i njemaki, a poslije ponegdje srpski i turski, izraavali razliita lica jedne te iste kulturne stvarnosti. Monaldi, koji je umro 1592, obvezao je nasljednike da mu postumno tiskaju djela. Oni su nakon malo oklijevanja to uinili tek 1599. objavivi u skupnoj knjizi sve pieve prozne traktate i njegove Rime. Monaldijevi stihovi bili su prije svega pjesnikovo vjebalite, pjesniki svijet lien osobnosti i vee upuenosti u prethodnu talijansku ili hrvatsku poeziju. Bile su te pjesme i za svoga tvorca, a jo vie za njihove prve itatelje tek dio drutvene igre. Stihovi iz Monaldijeva kanconijera, iako su pet godina nakon prvog izdanja jo jednom pretiskani, a onda ak i trei put nakon dva stoljea, i to kao jedno od prvih izdanja tek osnovane dubrovake tiskare, nisu za razliku od Paskalievih, Ranjinih ili Bobaljevievih stihova nikada preuzimani u vane talijanske antologije. Tomu je uzrokom ne samo niska vrijednost Monaldijeva umijea nego i injenica da je najvei dio Monaldijeve lirike bio tek prigodna poezija koja je, jer je objavljena postumno, ve bila izgubila najvaniji dio svoga konteksta. Nije u onovremenom Dubrovniku bilo ni jednog obrazovanijeg ovjeka s kojim se Miho Monaldi ne bi dopisivao ako mu se ukazala prilika, s kojim nije razmijenio konvencionalnu poslanicu ili pohvalnicu, kojemu nije posvetio nadgrobnicu. U Rime uvrtena je i jedna Ovidijeva Heroida, a od posebna je znaenja kancona o bitki kod Lepanta, u kojoj se kroz sedam strofa slavi Don Juan od Austrije zajedno s nizom znamenitih ljudi onoga vremena. Monaldijeva pjesma o Lepantu oevidno pokazuje da su tadanji hrvatski intelektualci imali prema okolnostima lepantske pobjede posvema europski odnos i da ih u njegovu iskazivanju nije prijeilo slubeno stajalite dubrovake vlade, koja je, da bi zadovoljila Turke, morala skrivati injenicu da su u bitci kod Lepanta sudjelovali i dubrovaki brodovi, koji su prije bitke bili zaplijenjeni u panjolskim lukama, a onda protiv svoje volje mobilizirani. Miho Moladi upravo u pitanju Lepantske bitke pokazuje distanciranost Slonih prema stajalitima gradskog establishmenta o istim stvarima. Bila je to posvema tipina reakcija za dubrovake akademike koji, jer im je prije svega bilo stalo do opega dobra, zadravaju pravo na autonomnu prosudbu koja je, kao u sluaju reakcija kanonika Marija Kaboge, znala biti i radikalna. Ipak u Slonih najei je bio stoicizam i osjeaj za trei, srednji put. U tomu bio je Miho Monaldi blizak pjesniku Sabu Bobaljeviu, iju je smrt toplo opjevao u pjesmi koja zapoinje uzvikom ostavljenosti Et noi Bobali senza di te sole lagrime ci pasciam. Iz Monaldijeve knjievne ostavtine najvaniji je spis Irene ossia della bellezza, koji je tiskan 1599. zajedno s Rimama, i to kao naslovni tekst knjige u koju su jo bila uvrtena i dva pieva filozofska spisa, i to jedan o posjedovanju Dell'havere i drugi o metafizici. Traktatu o ljepoti kronoloki je prethodio piev spis o metafizici u kojemu Dubrovaanin s teolokih polazita korigira Aristotelovu metafiziku, tako da se suprotstavlja platoniarima i hermetiarima svoga vremena, dokazujui da Aristotel treba da i dalje ostane temelj svekolike kranske znanosti. O Aristotelu Monaldi pie nekritiki, branei ga uz pomo pretpostavki realne metafizike Tome Akvinskoga. Bio je uvjeren da filozofski govor uvire u teologijski, pri emu on nije bio nita konzervativniji od veine svojih suvremenika, ali je pripadao onim misliocima koji bez obzira na izabrane poticaje hrabro, ali ne uvijek i s uspjehom, pokuavaju filozofski interpretirati ono najtee: istinski bitak. Prva potencija, pisao je Monaldi, jest u prvoj materiji. Bog je prvi in, on je uzrok svih stvari, jer je in prva potencija. Stvari koje su blize prvom inu savrenije su, a one koje su dalje, vjerovao je, manje su savrene. Za dubrovakog metafiziara vrhovno duhovno bie je netjelesno, ravnoduno, vjeno i umno, ono je bie beskonane snage, sretno, dobro i lijepo, a oni koji su ga spoznali bit e mu nalik i spoznavat e s njegovom pomou. Dok je u traktatu o metafizici Monaldi posegnuo za predmetom kojemu nije uvijek bio dorastao, dotle je u dijalokom spisu Dell'havere manirom dobroga sociologa analizirao pravno-politiki sustav svoje

280

Republike, naela njezina ureenja i postojee vladavine. Djelo je pisano u obliku razgovora izmeu pisca i Nikole Vitova Guetia, koji je takoer bio jedan od Slonih i koji je istim pitanjima posvetio ak dvije zasebne knjige. Dvojica Slonih u ardinu Monaldijeva traktata raspravljaju o imati i o biti, o bogatstvu i siromatvu, domiljaju se kako bi se to na svijetu moglo jo bolje ivjeti. Neki dijelovi Monaldijeva traktata kao da su izili sa stranica Petrievieva spisa o sretnom gradu, iz Morusove Utopije ili Campanellina Grada sunca. Monaldi u njima izlae teoriju sociologije i ekonomije iz kategorija stoicizma, ispisujui jo jedno od vrstih teoretskih opravdanja onoga to se naziva via ragusina, i pokuavajui iz svoje geografske marginalnosti pronai ravnoteu meu svjetskim kontradikcijama. Za Monaldija, koji je u tomu idealni Dubrovanin, grad nije pozornica trajnih suprotnosti nego je on svijet pomirenih sukoba, u kojemu su zakoni i odredbe tek ovjekovi produeci, njegovo privatno lice kojemu su grad i domovina tek neto izvanjsko s ime pojedinac prirodno uspostavlja korespondenciju. Jednakost grada i njegovih stanovnika za Monaldija je poluga takva druttvenoga mira, a ne Machiavellijev rat svih protiv svih, maskiranje svih u sve. Drava u Monaldijevu spisu instrument je na kojemu svi sviraju i kojim se svi slue. Grad jest najbolji iskaz ljudske naravi, on je njezin kameni koncentrat, a ne utopijski monstrum razliitosti koje u njemu lisie. Grad je za Monaldija mnogo vie od knjievnoga toposa sree, on je laboratorij sretnih i aktiviranih dua, a ne prizorite drutvenoga maskiranja. U Monaldijevom spisu Dell' Havere grad nije idealiziran ni karnevaliziran, on je, kako u jednom trenutku veli piev subesjednik, na i ljudi se slue "uivanjem u povlasticama koje nam prua, a te su povlastice kua, brak, pokustvo, upravljanje obitelji i primanje drugih slinih stvari". Molandi je dobro prouio ne samo stare traktate o politikim i ekonomskih pitanjima, poznavao je Aristotelovu Politiku i Platonovu Gozbu, a nisu mu bili nepoznati ni suvremeni talijanski teoretiari grada i obitelji, drave i ekonomije kakvi su Leone Alberti ili Niccol Machiavelli. Najvanije Monaldijevo djelo njegov je spis o ljepoti, nazvan Irene. U tomu traktatu nema nita novo s obzirom na prethodnike, ali je u tomu spisu graa izvrsno rasporeena, a dijelovi vrlo skladno napisani. Pisac u traktatu zadrava miran ton, a na svim stranicama Irene provlai se strogi klasicistiki pogled na pitanja estetike, a sve zajedno zainjeno je dubrovakim pragmatizmom te Monaldiju i maniristikom stanju bliskom, relativizacijom ljepote i njezina ideala. Po vokaciji bio je Monaldi i psiholog. Njega snano zanima funkcioniranje umjetnosti u drutvu, a vezano s time i problematika primanja ljepote, njezina relativizacija i njezina ovisnost o poziciji prosuditelja i o stvarnosti iz koje on ljepotu percipira. esto u svom traktatu Monaldi raspravlja o publici, o njezinu odgoju i o njezinu socijalnom statusu. Monaldi piui o ljepoti izlae predmet iz oita teologije ljubavi. Ta vizura sviala se njegovim suvremenicima jer su im uz njezinu pomo postale lako itljive mnoge kategorije iz onodobnih ne uvijek jasnih estetskih rasprava. Najbolja osobina Monaldijeva traktata o ljepoti jest jasnoa izlaganja inae vrlo sloenih pitanja. Proizlazilo je to iz pieve potrebe da se svidi itatelju, ali i da u filozofsku raspravu ukljui pojmove tada jo nerazvijenih sociolokih i psiholokih uvida koji su bili nepoznati hrvatskim piscima. Monaldija je posebno zanimala grazia, ono neizrecivo svojstvo koje duu pokree na ljubav, a duh dovodi u stanje u kojemu se irom otvara ljepoti i njezinim podraajima. Inzistirao je Miho Monaldi, taj klasicistiki estetik, na racionalnom u umjetnosti, tvrdei da grijeimo ako o stvarima estetike sudimo samo na osnovi osjetila a ne razuma, jer je to povran sud. Jer nama se, nastavlja Monaldi, neto samo prividno ini lijepim ili pak runim, a u biti nije takvo. Pravu ljepotu pratit e dobrota, a runou zloa, vrline, veli on, esto mijenjaju fiziku runou, a duevne slabosti unitavaju tjelesnu ljepotu, kao to i srdba i strah ostavljaju na licu trag... Kao to se svjetlo mijenja na uzburkanoj vodi, isto tako se i lijepo i dobro u tom nestalnom i uzburkanom moru niega svijeta pokazuje nestalnim, govorio je Monaldi, kojemu uza sav aristotelovski instrumentarij i klasicizam nije moglo izbjei kako je najsnaniji simbol duha i umjetnosti u njegovu vremenu bila voda koja tee. Bio je Monaldi uen pisac koji je dobro prouio svoje prethodnike i suvremenike, imao je dobar osjeaj za sintezu i za kompoziciju svojih traktata u kojima se moe utvrditi mnogo manje izravnih posudbi nego u drugih suvremenika. On jest asimilirao tue poglede, ali su te posudbe dobivale pod njegovim perom neku novu energiju. Bio je estetiar dubrovake umjerenosti. Uz ime Miha Monaldija ostat e zabiljeen i spomen na jednu knjievnicu onoga doba, Dubrovkinju Juliju Buni. Toj pjesnikinji pisao je Miho Monaldi poslanice dva puta, a jednu je namijenio i Juliji i njezinoj sestri Nadi Speranzi, doivljavajui ih kako poput grkih muza pjevaju uz rijeku. Pure et onorate carte njihovih stihova, o kojima Monaldi govori, na alost su izgubljene. Tek je preostala jedna talijanska ottava rima Julije Buni iz koje se vidi da je pjesnikinja bila bolesna, najvjerojatnije trajno, pa se u zaglavlju imenuje kao Julija Bona inferma, to su budui biografi esto spominjali, kontrastirajui motiv pjesnikinjine ljepote s boleu i preranom smru. Julijini su stihovi oprotaj od ivota. Pjesnikinja ve vidi sebe kako mijenja "vae obale s Letinim" i kako slijedi tune tragove drugih, ona vidi crne movare i stigijske valove, jer kae Monaldiju giunto a fin mio vital corso. Do tada su u hrvatskoj poeziji mnoge ene u drami i u lirici

281

umirale i opratale se od ivota, ali u toj pjesmi oprotaj je bio stvaran. To je jedini sauvani intimni pjesniki zapis neke renesansne pjesnikinje. Julija Buni koja je, ini se, roena oko 1550, a umrla 1585, bila je drubenica Slonih, ona je pored Cvijete Zuzori i Mare Gundulieve bila njihova stvarna muza, razlog za njihovu poeziju i njihove uene traktate o ljepoti i ljubavi. Filozofi, znanstvenici, istraivai... Miho Monaldi nije bio jedini filozof u tom krugu. I Antun Medo, naturalizirani Dubrovanin grkoga podrijetla, bio je tada na glasu kao estoki promicatelj izvorne Aristotelove filozofije. Trudio se da dokae kako filozofiju velikog Grka treba osloboditi od skolastike, koja joj je pridodana u srednjovjekovlju, i kako e se tek onda ukazati Aristotelov filozofski sustav koji posve vrsto i uvjerljivo funkcionira i u modernitetu. Antun je Medo umro 1603, a pred samu smrt on je u Veneciji tiskao dvije knjige o Aristotelovoj metafizici, polemizirajui s Porfirijem, Plotinovim uenikom koji je Aristotela meu prvima itao iz platonistike vizure, i koji je u 16. stoljeu meu hermetiarima i neoplatonistima bio iznimno popularan. Medo je bio organski intelektualac katolike obnove, pa je pokuao u skladu sa zahtjevima toga vremena i s aktualnom ideologijom pripremiti Aristotelovu metafiziku za novi ivot u krilu jezuitizma i kole u kojoj su jezuiti poeli oivljavati zanemareni Aristotelov nauk. Bio je Medov napor polemika protiv valova antiaristotelijanizma koji su zapljuskivali Europu tijekom itavog 16. stoljea. U to doba mnogi duhovi skloni Platonu, kabali i hermetizmu, skloni traenju istine u sferama magijskog i iracionalnog, sukobili su se s dogmatskim, a to je za njih znailo aristotelovskim pogledima na filozofiju. Mnogi su zbog svog antiaristotelovstva izgorjeli poput Giordana Bruna na lomai. Medo nije bio blizak onima koji su gorjeli na lomaama, ali on te lomae nije ni potpaljivao. Onima koji su ih potpaljivali nudio je on samo poneki argument. U Hrvatskoj je pretea Medovu aristotelovstvu bio i Dubrovanin Grgur Natalis Budislavi, nastavnik u Zadru. Od Natalisa, koji je umro 1552, ostao je u rukopisu komentar Aristotelovih astrolokih i astronomskih spisa usmjeren protiv heretika, to jest protiv znamenite knjige De occulta philosophia Corneliusa Agrippe. Grgur Natalis, polemizirajui s Agrippom, bio je dobro upuen i u prirodne znanosti. Uostalom, i sam je Antun Medo za svoje aristotelovske izvode koristio sprave kako bi i svojim opaanjima postigao to veu preciznost izvoda. Jednom, svjestan kako su polemike s platoniarima teke, zapisao je Antun Medo: "Premda bi me trebalo biti stid da se ja, ovjek u ovom kutku nastanjen, daleko od kola i sastanaka toliko uenih ljudi, s njimane slaem, ipak me istina sama, a ona mi je najdraa, nagoni da se s mnogo toga ne sloim." Medo je bio svjestan da tada u svijetu nije bilo mnogo onih koji su se filozofski bavili Aristotelovom filozofijom, a sebi je stavio u zadau da se bori protiv predrasuda i protiv onih koji su iskrivljavali Aristotelova uenja. Naroito se delikatnim u tom svjetlu pokazivalo pitanje gibanja planeta i opstanka Aristotelove geocentrine slike svijeta nakon Kopernikovih otkria. Iako je meu Dubrovanima najvei interes bio za studia humanitatis, ipak je svakako meu njima bilo i zanimanja za prirodne znanosti. Nikola Naljekovi bio je suvremenik Slonih, ali ni njega, kao ni djelatne akademike, meu kojima su najutjecajniji bili Monaldi i Nikola Gueti, nije Kopernikov obrat poticao da u prirodoznanstvenim spisima preispitaju temeljna filozofska stajalita. Guetieva rasprava o meteoru u Aristotela koja je tiskana u Veneciji 1584. jo se uvijek kretala u kategorijama geocentrizma, a isto se moe kazati za Naljekoviev spis o sferi svijeta. I Medo, radikalni aristotelovac, nije prihvatio heliocentrini sustav, a ni njegove posljedice, iako je jasno da je on problem poznavao, i da je o njemu raspravljao, te je to i najstarija poznata hrvatska reakcija na Kopernikovu knjigu o gibanju planeta. Dok je Gueti Kopernikov obrat ignorirao, a Naljekovi smatrao neodrivim, Medo ga je poznavao i premda je vidio da se Kopernik ne podudara s Aristotelom, trudio se pronai niz svojih razloga protiv velikoga Poljaka. Istom dubrovakom krugu pripadao je i brat Marina Dria Vlaho, koji je bio i jedan od pacijenata Amatusa Luzitanusa. Bavio se astronomskim pitanjima kad je jednom izradio konati zemaljski globus s istaknutim uzvisinama. O kretanju planeta nije on ostavio nikakvih pisanih tragova, on je planete samo izraivao, a o tomu kako osu se gibali taj se Dri nije pitao. Za temeljna prirodoznanstvena istraivanja u tadanjoj Hrvatskoj bilo je malo uvjeta. Ondje jo nije bilo sveuilita, a nakon Korvinove smrti ni jakih dvorova koji bi takva istraivanja poticali. Vlasti na hrvatskom tlu, ako je bila rije o znanosti, bile su jedino zainteresirane za praktinu primjenu nekih izuma, ali ih nita izvan toga nije posebno zanimalo. U tom je smislu vrlo zanimljiv trag ostavio Dubrovanin Nikola Sagri, pomorac i znanstvenik, kojemu je samo godinu dana nakon smrti, i to 1574, tiskan u Veneciji dijalog o raznolikosti plime i oseke, a 1580. i jedno izvjee o promatranju istih fenomena kod svjetionika u Messini. Sagri se zanimao i za probleme gradnje brodova, a

282

obavljao je razliita mjerenja i protumaio mnoga pitanja praktine navigacije, pri emu je koristio djelo panjolca Pedra Moline Arte de navigar to ga je preveo Vicko Paletin, inae cinini tuma konkviste. U predgovoru 1544. Paletin vrlo tono opisuje odnos modernoga ovjeka i prirode, naglaavajui problem svladavanja sila na moru. Za njega je umijee jedrenja umijee gospodarenja nad neukrotivim, pri emu je ovjek bie vode i zraka, a sve manje tla. Bio je taj opaaj posvema u skladu s maniristikim doivljajem svijeta, s krizom renesanse i eljom da se nesigurnost vrstoga tla nadoknadi prostorima vode i zraka: "Smjelost ovjeka je od vremena do vremena toliko narasla da se ne zadovoljava vlastitim mjestom, te je iznad elemenata danog mu za njegov oslonac od prirode naao nain da preko svojega kontinenta iskoristi labave vode, i od kopnenoga bia postao je bie vodeno, pae na stanovit nain i zrano..." Mario Kaboga najradikalniji kritiar drutva U lanstvu dubrovake Accademije degli Concordi bio je i Mario Kaboga, vjeni drugi ovjek dubrovakoga kaptola, arhiakon koji je zadavao muke svim nadbiskupima strancima, a neugoda s njime su imali i dubrovaki senat i Malo vijee. Taj vrnjak Marina Dria bio je najstariji meu Slonima. Njegov sukob s dravnim vlastima proizlazio je iz razliitih pogleda na reformu Crkve u Dubrovakoj Republici, i to osobito u svjetlu upletanja civilnih vlasti u ovlasti pri osnivanju crkvenih redova i uope funkcioniranja autonomije crkvene vlasti. Nije Kaboga jednom odgovarao na optube da je heretik. On je 1582. i umro u Rimu za vrijeme pokuaja da pred inkvizicijom zagladi i otkloni neke optube, koje, kada je god bila rije o tome dubrovakom kanoniku, nisu bile ni male ni bezazlene. Kabogin knjievni opus nije opsean. Najvjerojatnije su se mnogi tekstovi izgubili jer su bili izravna reakcija na konkretne dogaaje i kritika stvarnosti pa su ih rado unitavali oni kojima nije ilo u prilog njihovo irenje. Bio je estok kritiar svih onih koji bi se usuivali dirnuti u autonomiju Ckrve, pri emu svoju estinu i nepokolebljivu kritnost nije smanjivao ni kada je bila rije o rimskim vizitatorima. I prema njima bio je jednako beskompromisan kao to je to bio i prema dubrovakim bahatim vlastodrcima. Nije se bojao ni vizitacije ni inkvizicije, ni istrage ni pritisaka. O Mariju Kabogi zato se u izvjetaju papinskoga delegata Sormanija moe proitati toliko crnih reenica da se s pravom moe postaviti pitanje kako je uope bilo mogue da on, ukoliko je samo dio tih optuaba bio istinit, uope ostane na ivotu. Sormani u svom izvjeu kae da je rije o ovjeku koji je ak tri puta bio prognan iz Dubrovnika, o ovjeku koji je vie puta optuivan za krivovjerje, za sodomiju, za konkubinat, koji je sudjelovao ak i u jednom pobaaju, koji je umijean u krae, koji je sudjelovao u krivotvorenju dokumenata i pisao anonimna pisma, koji je pokuao potkupiti vizitatorova tajnika i koji je u crkvu, da pokae svoju ugroenost, ali i da ugroava druge, redovito dolazio naoruan. Taj i takav ovjek navodno, veli Sormani, izjavio je da e se prije poturiti nego to e njega, papinskoga vizitatora, u bilo emu posluati. Bio je to svakako odve nagren portret, to ga je strogi vizitator sastavio na osnovi pria koje su kruile u Dubrovniku. Za svoje suvremenike bio je Kaboga ovjek dijabolian, s onu stranu zakona, ali je bio i moan, onaj kojemu nitko nije mogao nita. Uz to je bio i dobar pjesnik, koji je pored antipetrarkistike pjesme o enskoj runoi ostao zapamen kao autor vjetih talijanskih stihova u poemi koja mu je priskrbila respektabilan knjievni, ali i politiki glas. Rije je o oduljoj pjesmi Contro la nobilit di Ragusa, koja se sauvala u rukopisu Franjevake biblioteke u Dubrovniku. Potpisana je svim pievim titulama, a onda nadimkom Kordica i imenom Confuso, to je bio njegov nadimak i u Slonima, ali i u Viterbu, gdje je bio lan tamonje istoimene akademije. U pjesmi koja ima petnaest oktava sasuo je Kaboga, i sam plemi, na plemiku oligarhijsku vlast svoga grada do tada nevienu koliinu stihovanih uvreda. Drieva urotnika pisma Cosimu, u usporedbi s tom Kaboginom pjesmom, vrlo su blaga kritika domaih vlastodraca. Dok su Drieva pisma pisana uhu jednog stranca, Kabogin je tekst namijenjen domaim itateljima, a najvie onima na koje se izravno i odnosio. Kaboga u okretno sroenim stihovima kazuje kako su dubrovaki plemii oholi vladari koji hodaju gradom u svilenim hlaama i zaogrnuti koom vukova i risova. Tvrdi da su, premda neki imaju prave doktorate, zapravo totalne neznalice i lude. Tvrdi da su knezovi samo u mati, a u stvarnosti da su glupani, da su kao pojedinci nita i da se prave silni samo kad su u krdu. Za Kabogu oni su divljaci i pravo stado jaraca, psi bez duha koji ive protiv Boga. Pjesnik u talijanskim stihovima kritizira njihove zakone i sudsko nasilje, a govori i o trovanjima, to je u ono vrijeme bio najei nain rjeavanja politikih protivnika te se jo i danas u rukopisima uvaju apotekarske recepture za politika trovanja. Kae Kaboga plemiima svoga grada neka pogledaju svoje oeve, koji su i sami bili barbari, pa e vidjeti da su i oni zbog takva podrijetla jo i ivotinjskog i zla srca. Oni su senatori zbog svojih odora, ali svakodnevno neto ukradu za sebe, njihovo je plemstvo, govori Kaboga svojim istovrsnicima, bijedno, a oholost i neznanje njihove su

283

osobine. On se obara na nepoznavanje jezika, veli, ne znaju ti plemii talijanskoga, a pred latinskim blenu, oni ubijaju ljude i oni jade svoje zarunice, slijede "hudog Machiavellija" tako to druge ljude sramote i gaze nogama. Podsjeaju ga na Luthera i Calvina, podsjeaju ga na avla, oni koji su suci i gopodari, koji su pravda vlastitoga grada, zapravo su tek obini podlaci, uvijek spremni kazniti pravednoga, a zloincu oprostiti, slabe potisnuti, a mone pomagati, "alost dat siromanim, a radost bogatima". Zakljuak Kabogin glasi da oni nisu plemii niti e ikada biti. Kabogina poema protiv plemstva vrlo je radikalan izvod ideje o tomu da jedino plemstvo koje vrijedi jest plemstvo duha. U tomu bio je Kaboga jedan od Slonih. Bio je protivnik svakog izvanjskog mijeanja u autonomiju Crkve, ali i u autonomiju akademija. On je u dubrovakoj svakodnevnoj politici zagovarao vlastite snage i vlastiti put, koji je po njemu trebala dati upravo crkvena i duhovna autonomija. Iako mu je opus sauvan samo fragmentarno i premda se esto iscrpljivao u dnevnim prepirkama i skandalima koji su pratili njegov burni ivot, taj je visoki sveenik bio jednom od najbistrijih glava svoga vremena. Njegova sredina eljela ga je to prije zaboraviti, pa je i to bio razlog to je sauvano samo pedesetak njegovih hrvatskih stihova, meu kojima je i uvijek aktualna Pjesan o dinaru: Jer tko je sad vrijedan, bez asti ostaje, a tko je nevrijedan, tomu se as daje... Ubog se zlo gleda, i obraz odnosi od njega svak preda da mu to ne prosi. Prijatelja sada ni za ljubav ki ljubi, svak raskoj svoj ini s tobom da ne gubi. Ve ljubav i vjera na svitu pogibe, a osta nevjera i hude zle himbe. Pogibe pravi sud, pogibe slatki mir, ter sada odasvud uje se zli nemir. Za ljudi bogati sve sada vladaju, koji ume sve znati jer dinar imaju. Budi lud i mahnit, a imaj ki dinar, mudar e scijenjen bit i bit e gospodar. Tko je sad trgovac ter grabi i krade, i tko je lakomac vrijedan je taj sade. Ta jsjedi u asti, taj sudi svaki sud, a ubog bez asti ostaje, mudar lud. Ubogu mudar glas sada se ne uje, ni ima koju vlas ni ga tko potuje. A zlatan osao da revi jo makar, hvaljen je posao i mudra to je stvar. Dinar sad potlai sva dobra na saj svit, zatoj sad svak plai jer ga ima svrha bit. Nikola Vitov Gueti knjievni knez svoga narataja Ako su se rijei to ih je Mario Kaboga uputio dubrovakoj oligarhiji odnosile na veinu plemia, one se svakako nisu ticale Nikole Vitova Guetia, koji u knjievnom, a poslije i vladarskom dubrovakom establishmentu, ima posvema iznimno mjesto. Bio je taj Gueti prvi moderni dubrovaki birokrat, koji je imao i jasnih knjievnih ambicija. U njegovoj osobi izbrisale su se kontradikcije o kojima je pisao Kaboga u svojoj antiplemikoj satiri. Nije Nikola Gueti bio jedini knjievnik koji je iao i kneevskom stazom, ali je bio jedan od rijetkih u kojemu su se dvije vokacije susrele tako da jedna uglavnom nije smetala drugoj. Rodio se 1549. u obitelji koja se mogla pohvaliti bogatim gospodarstvima i lijepim kuama, kako u gradu, tako i na ladanju. I Gueti je, poput Monaldija, pisao na talijanskom jeziku, smjetajui sugovornike svojih dijaloga u pitome vrtove svoje ladanjske kue. kolovao se najprije u Dubrovniku, a o tomu da je studirao i u Italiji vijesti su kontroverzne te se uoava niz proturjenosti u iskazima njegovim i iskazima njegovih biografa. U Italiji zacijelo nije sustavno studirao, a u Dubrovniku mu je poduku iz klasinih jezika i humanistikih disciplina davao Nascimbene Nascimbeni. Sudei po tomu to je dobro poznavao sjevernotalijanski averoizam, moglo bi se pretpostaviti da je studirao negdje na sjeveru Italije u Venetu. Kao mladi glumio je u nekoj od Drievih predstava, o emu svjedoi u zapisu 1591. sjeajui se kako se njegovoj glumi radovao i pisac i publika. Mogue da je to bilo u Hekubi 1559, jer je Gueti tada imao deset godina, pa je prema

284

navikama onoga vremena mogao igrati neku od uloga namijenjenih djeci, moda ak i Hekubina sina Polidora. Za ivota on nije svoj grad naputao esto. Sav je svoj drutveni angaman posvetio blagostanju rodnoga grada, po emu je s obzirom na svoje humanistike i knjievne sklonosti bio posve razliit od mnogih prethodnika, koji su filozofske ambicije ponajee ostvarivali daleko od domovine. Bavio se novarstvom i trgovinom, a osim kraega boravka u Rimu 1575. nije do smrti naputao Dubrovnik ve se sav posvetio svojim spisima, boravei na ladanju i radei u vlastitoj biblioteci. Guetieva knjinica sauvana je samo u fragmentima, koji su poslije bili uklopljeni u druge vee i sretnije zbirke, ali se i po onome to je od nje preostalo, kao i na osnovi znanja o znatnoj pievoj naitanosti, moe tvrditi da je posjedovao najrelevantniju privatnu knjinicu u tadanjem Dubrovniku. U Italiji Guetiu je za knjievni rad papa Klement VIII. dodijelio poasni doktorat iz teologije i filozofije, a njegovi suvremenici neumjereno su ga slavili u pjesmama pa i u proznim povijesnim djelima. Dva znamenita prouavatelja dubrovakih okolnosti, Talijan Serafino Razzi i Dubrovanin Mavro Orbini, smatrali su ga u svojim djelima, koja su sva pisana za njegova ivota, najvanijim ovjekom njegova narataja. Obnaao je sve uglednije funkcije to mu ih je mogao ponuditi dravni aparat Dubrovnika. On je u Dubrovniku inkarnirao dravnu ideju, ali i mjeru osobnosti koju se u tomu gradu smjelo ostvariti. To to je knezom svoje Republike bio ak sedam puta nije neki poseban dokaz o drutvenoj vanosti. I drugima je polazilo za rukom da dosegnu visoke brojke kneevskih mandata, pa je tako Guetiev vrnjak iz obitelji Gundulia, Ivan Marinov, koji je studirao u Italiji i dopisivao se s velikim talijanskim humanistom Pietrom Vettorijem, bio knezom do svoje smrti 1586, ak deset puta. Ali Nikola je Gueti za svoju generaciju bio i vie od kneza. On je bio knjievni knez svoga narataja, bio je nekom vrstom njihova ideologa. Nije zbog dobi stigao biti jedan od Slonih, ali je njegov rad proistekao iz energije koju su oni probudili. Na njihovu tragu on je uspio integrirati intelektualni sloj svoga grada. U Italiji postao je lan Akademije s modnim imenom Occulti. Za razliku od veine Slonih, koji su prema vlasti zadrali otklon i koji nisu bili pero u rukama bilo koje ideologije, Gueti je pisao po neizreenoj, ali ipak postojeoj narudbi anonimne pameti iz Kneeva dvora koja je oslukivala aktualne vatikanske poruke i koja je u Dubrovniku propagirala skladnost kojom su Guetievi sugraani iskazivali svoj svjetonazor i svoj ideal zlatne sredine. Nikola Gueti bio je najznamenitiji onovremeni dubrovaki eklektik i kompilator. U svojim je djelima, a posebno onima posveenim ureenju Dubrovnika te u svojim neobjavljenim i teologijom natopljenim komentarima, elio obuhvatiti cjelokupnu stvarnost grada. Ideal mu je bio da meu koricama jedne knjige ispie svu politiku pamet svoga grada i svoga vremena. Djela Nikole Vitova Guetia najvaniji su pojedinani nefikcionalni prilog dubrovakoj kulturi u krizi renesanse. Krizno stanje u svojim spisima Gueti je zamaskirao uz pomo svog dravnikog i knjievnog optimizma. Njegovo prvo tiskano djelo, koje se pojavilo 1580, bilo je tek vjeba iz uenosti. Commentaria in sermonem Averrois de substantia orbis... bio je pokuaj kristijanizacije Averroesa i Aristotela. Spis raspravlja o bitku svijeta, o njegovim prvim uzrocima i o drugim pitanjima metafizike, a priklanja se ortodoksnom aristotelovskom miljenju. Komentarima Averroesa pridodao je pisac i krau raspravu u kojoj podvrgava kritici Aleksandra iz Afrodizije i njegov spis o besmrtnosti due, koji je bio vrlo blizak pristaama Dunsa Scotusa. Dijalozi o ljepoti i ljubavi Tek su dvije sljedee Guetieve knjige skrenule punu pozornost dubrovake javnosti na piev knjievni rad. Bile su to talijanski Dialogo della Bellezza i Dialogo d'Amore koje su tiskane u Veneciji 1581. i za koje Gueti ne govorei istinu navodi da su nastale secondo la mente di Platone. U sljedeim stoljeima te su dvije knjige bile spominjane kao vrsta mjesta estetike u Hrvatskoj, premda su rijetki provjeravali njihov sadraj i njihove izravne talijanske izvore. U Guetievim dijalozima kao jedna od sugovornica pojavljuje se pieva ena Marija Gunduli, inae naobraena vladika koja se u pogledima na drutveni ivot Dubrovnika oito nije slagala s muem. Druga slavna osoba iz tih dijaloga je lijepa Marijina prijateljica Cvijeta Zuzori, udana Pescioni, koja je doselivi se iz Ancone donijela u Dubrovnik i mnoge obiaje koji su uznemirili tu tradicionalnu sredinu. U Guetievoj knjizi dvije uzbudljive i vrlo slobodne ene uz pomo pievu, a jo vie uz pomo njegove biblioteke, polaze u pustolovinu izvoenja osnovnih naela ljepote i ljubavi. U ta dva Guetieva spisa Dubrovani su tako na jednom mjestu mogli proitati estetiku svih prethodnih dubrovakih petrarkiziranja. Jer Guetieve gospoe u perivoju ladanjske kue ponad mora u Trstenu izvode naela po kojima ljubav i ljepota postoje na svijetu i po kojima ih ljudi prepoznaju i doivljavaju. Oba su djela neoriginalna i u najveem dijelu prijevod su i kompilacije tuih tekstova, a samo u vezivnim dijelovima plod pieva pera. Nikola se Gueti izravno posluio spisom talijanskog peripatetiara Antonija Nifa, ije je

285

izvode iroko preuzimao. U estetskim pitanjima bio je Guetiu blii platonizam pa je on, ne bi li primjerio Nifa svojim pogledima, prepisujui ga jo i kritizirao, poneto mu mijenjao izvode i stavljao ih u novi odnos s drugim tekstovima, koje je takoer rabio u svojoj kompilaciji. Metodom usavrene i maskirane kompilacije Gueti je ipak stvorio svje litararni plod koji se barem u Dubrovniku rado itao. Uz to stvorio je u tim knjigama ne samo kult Cvijetine ljepote nego je zauvijek fiksirao i topos predivnog ladanjskog ugoaja Trstena i Brseina nedaleko Dubrovnika. Guetievi traktati o ljepoti i ljubavi zbog ogranienja svoje originalnosti nisu djela kojima bi se hrvatska filozofija trebala ponositi. U tomu smislu Monaldijeva Irene, to god mislili njezini suvremenici o njoj, djelo je znatnije izvornosti. Svoje talijanske poticaje Gueti je koristio izdanoi u svim elementima. Djelo se otvara konvencionalnim susretom Cvijete i Marije i podsjeanjem to ga izrie domaica koja veli kako joj je Cvijeta jednom obeala da e, kad bude prigode, njih dvije razgovarati o ljubavi. Tada Cvijeta, koja je, ako je suditi po naznakama buduih afera, bila u ljubavi zapravo upuenija nego to se obino misli, zapoinje govoriti o tomu tko je to Eros i kakvo mu je podrijetlo. Zakljuak toga uvodnog enskog razgovora, o demonima ljubavi te o Erosu koji je smjeten u zraku izmeu ljudske i boanske naravi i koji upravlja ljudima posredujui izmeu njih i Boga, izravno je posuen iz Platona. Iz Nifa su u Guetievoj knjizi preuzimani itavi odlomci, bilo oni u kojima se raspravljalo o dlakavosti mukaraca ili o ljepoti ena, bilo oni u kojima se veliala uzajamna enska lezbijska ljubav kao najkvalitetniji oblik ljudske ljubavi jer je dodir nezainteresiranih tijela i istih dua. U Guetievim se traktatima teoretiziralo o ljubavi kao energiji ivota, govorilo se o njoj kao o spojnici koja se iri kroz sve kozmike razine, koja sparuje srodno i koja omoguava ljepoti da bude prepoznata i realizirana. Gueti raspravlja o svakovrsnim ljubavima. U njega ima i stranica o ljubavi izmeu ivotinja i demona, o ljubavi inteligencija i istih geometrijskih tijela. Guetieva je rasprava o ljubavi prirodom svojih poticaja morala zavriti boanskom ljubavlju, kojoj sve tei, ljubavlju u Boga i ljubavlju Boga samoga, ljubavlju u kojoj je Bog i zaljubljenik i zaljubljeni, ali i predmet svaije ljubavi. Nifova rasprava De amore pod Guetievim je perom dobila dubrovaku inaicu, neku vrstu svoje slobodne preradbe. Vrlo su dobro napisani oni dijelovi Guetieve rasprave u kojima se govori o razlici izmeu prijateljstva i ljubavi i gdje se prikazuju etiri posljedice to ih ljubav moe izazvati: prva je sjedinjavanje, druga pretvaranje ljubavnika u voljenu osobu, trea ekstaza ili izlazak due iz tijela, a etvrta je ljubomora. Preuzimajui temeljni sloj svojih izvoda od peripatetiara, a onda ga mijenjajui prema nazorima Platonovih sljedbenika, napisao je Gueti knjigu u kojoj su odve vidljivi avovi dvaju nosivih estetikih smjerova onoga doba. Kada se jo zna da ti nespretni spojevi nisu lomovi Guetieva duha nego su uzrokovani Guetievom nekritikom kompilacijom, zakljuak mora biti da su traktati o ljepoti i o ljubavi usprkos svojoj stilskoj dopadljivosti bili tek nespretan pokuaj da se spoje nespojivi filozofski nazori i da se pomire nepomirljive teze. Bio je Nikola Gueti u tim spisima diletant koji je zahvaljujui znanjima, ali i solidnoj pismenosti, tui prikaz Aristotelove estetike uspio prebaciti u platonistiki kod. U ono vrijeme ta kontaminacija nije bila velik prekraj, iako je nevjerojatno da se pisac koji je tako dobro poznavao ljepotu Cvijete Zuzori u izravnom opisu to ga izrie njegova ena Marija nije potrudio da promijeni ak ni zarez iz Nifova izvorno latinskog opisa neke idealne i nestvarne ljepotice: "Sve Vam to vjerujem, prelijepa i ljubazna moja Cvijeto, jer vidim kako rijetkoj ljepoti Vaeg dobro oblikovanog tijela savreno odgovara ljepota Vae boanske due; tovie, dvije stvari vidim u Vama koje istini odgovaraju: jedna je, da Vaa ljepota jest u prirodi, protivno onim lanim filozofima koji su drukije mislili; i takva je, da drevni slikar Zeuksis ili neki jo vjetiji od naih suvremenika nikad nee moi naslikati tako lijepu enu, kao to je Vas majka priroda izvrsno naslikala; jer u Vama se vidi sve najljepe to se moe poeljeti u nekoj eni na svijetu: najprije kosa, to poput najsjajnijeg zlata satkana je; elo, to ljepotu svoju mjeri s nebom kad je najvedrije; obrve, kao dva ljuvena luka; oi, tako sjajne i jasne da im zavide najljepe zvijezde na nebu; lice, tako ljupko i tako divne boje da nadaleko nadmauje svaku svjeu ruu u punome cvatu, a k tome takva oblika da ga ljepim nijedan vjet umjetnik ne bi mogao isklesati; nos, razmjeran s licem, takav, kakav upravo pristaje savrenstvu aneoske Vae ljepote, a usta, ini se da ih okruuju dva najfinija indijska koralja; kad se gdjekad nasmijeite, pokau se Vai zubi, tako bijeli i jednaki da se doista mogu zvati nizom istonih bisera, pa se s pravom moe rei da je tu skupljeno sve Amorovo blago." Poneto nezavisnije je mjesto na kojemu Cvijeta odgovara na provokativno Marino pitanje o veoj ljubavnoj elji i seksualnom uitku runih ena te o seksualnoj hladnoi i samozaljubljenosti lijepih ena:

286

"Vae je pitanje vrlo otroumno, draga moja i slatka Gundulice, i ne znam kako da na nj odgovorim, ako mi Agostino Sessa ne pomogne svojim djelom Pulchro, gdje razmatra tu Vau sumnju, ali ne donosi jasnu odluku, nego as pristaje uz jednu, a as uz drugu stranu; no najposlije se priklanja miljenju da runa ena veom udnjom eli biti ljubljena (govorim o onome to one ele) od lijepe, jer je svaka elja u nama uzrokovana nedostatkom eljene stvari, pa e runa veom snagom eljeti biti ljubljena od lijepe, jer joj nedostaje ono to se eli za na uitak, a lijepa ena ne eli toliko biti ljubljena, koliko u tome uiva, budui da se u njoj nalazi onaj uzrok koji svakoga pokree na ljubav. Moe se jo rei da se u runoj eni koja eli biti ljubljena s veom snagom ta elja raa no u lijepoj, jer njoj nedostaje ono to svatko eli; no potonja vjerujem vie uiva i raduje se kad je ljubljena od prve, jer runu nitko ne moe ljubiti, pa se u njoj za tim vea elja budi." Tko je cenzurirao Mariju Gunduli? Guetievi Discorsi sopra le metheore d'Aristotele koji su objavljeni u Veneciji 1584. nee biti zapameni ni zbog meteora ni zbog Aristotela, a ni zbog toga to je i ta knjiga kompilacija srodne Nifove studije. Pamtit e se ta knjiga kao prvo objavljivanje nekog relevantnog enskog teksta u hrvatskoj knjievnosti. Autorica toga teksta bila je Marija Gundulieva, ena Guetieva i sugovornica Cvijete Zuzori u muevim traktatima o ljepoti i ljubavi. U uvodu knjige o meteoru Marija je Gunduli odluno branila svoju prijateljicu, koju su sugraani ogovarali i optuivali, najvjerojatnije zbog ponaanja koje su oni ocijenili preslobodnim. Uvodni i posvetni tekst Marije Gundulieve bio je, za svoje vrijeme, estoka kritika obiaja, pa se dogodilo da je tekst Marije Gunduli ve u sljedeem izdanju, zapravo jo u tijeku tiskanja prvog izdanja, promijenjen tako to su izostavljene smjele ocjene te hrabre ene o malignosti vlastite sredine. Prvotni tekst izvorno je napisan 15. srpnja 1582. Upuen je alla non men bella che virtuosa e gentil Donna Fiore Zuzori, a objavljen tek dvije godine poslije, u prvom izdanju mueve knjige koje je otisnuto u maloj nakladi, a onda povueno i 1585. nanovo otisnuto s presloenim uvodnim stranicama. U tom novom izdanju napisala je Marija Gunduli novu skraenu posvetu Cvijeti Zuzori, koja je datirana 27. oujka 1585. i u kojoj je u potpunosti izostavljen napadaj na zlobnike i napadae Cvijetine kao i kritika dubrovakih okolnosti. Tko je to dao ukloniti onu prvu posvetu, danas je teko znati. Mogao je to biti i Marijin mu, koji je sam bio i vlast i pisac i oprezan ovjek. Sreom, tekst prvoga povuenog izdanja ipak je sauvan: "... Osvjedoena sam, tavie i nadam se, da Vae ime, tako dino i ugledno, mora biti najsigurnijom obranom protiv bijesnih udaraca zavidnika to ive u naem Gradu, i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i priroenoj zloi, uvijek pripravni da grizu i razdiru tue stvari, od kojih ste ujeda bili Vi pogoeni vie negoli ikoja druga ena u mojoj domovini. Uzrok su tome bile ne samo Vae rijetke odlike, dosad upravo neviene u druge ene naega stoljea, koja je ljepotom tijela i krepou due poveala muku zlobnika, jer kao to uvijek biva: stvari najizvrsnije jaaju bol onih koji su prepuni pakosti i zavisti, te da njihova slabo zaratena rana ne bude povrijeena alou, bijednici ti daju glupim rijeima oduka svojoj alosnoj strasti. Jedino alim to ete se Vi, ne mogui podnijeti da sjaj Vaih kreposti takvima zabljeuje slabe oi i da im slatki Va pogled ne postane jo gori, odluiti da svojim svjetlom obasjavate druge, zdravije i postojanije oi i da na nau alost rasvjetljujete sjenovite i prijazne ume Italije... Kada sada razmiljam o tom odlasku Vaem, osjeam kako mi to zadaje neku neizljeivu alost due, a i veliku samilost prema sebi samoj, tako da proklinjem sati i as kad sam Vas vidjela i upoznala Vae, na svijetu sasvim rijetke vrline, koje su mi u poetku bile ugodne i drage, a na svretku bi mi, u Vaoj odsutnosti, mogle biti alosne i gorke... Molim Boga, jer se ne nadam da emo se na ovome svijetu jo vidjeti, da nas on barem zdrui tamo gdje se gaze lane misli bezbonika, podlaca i zlobnika te uiva istina sa svjetlijim dusima, a ne s ljudima izopaenim, zlim i nesmiljenima, gdje se vie ne osjeaju ujedi otrovnih zmija, niti se uju grozni glasovi stranih zvijeri, nego se srce i dua hrane slatkoom i milinom sluajui blage zvukove novih i neobinih glasova." Dravniki spisi Nikole Guetia Marijin mu Nikola Gueti nije poput svoje ene niim uzbuivao opinstvo. Posebno smirujue djelovali su na dubrovaku sredini socioloki i pedagoki spisi toga polivalentnog pisca. Gueti je 1589. objavio tako krai dijalog Governo della famiglia u kojemu sa subesjednikom Stijepom Buniem raspravlja o ureenju obitelji i o ulozi to je ta najmanja jedinica ljudske zajednice ima u suvremenosti. U svojoj pedagokoj knjiici iznosi pisac niz postavki o gospodarskim temeljima obiteljskoga ivota, zahvaajui u

287

problematiku braka i odgoja djece. Taj za svoju sredinu terapeutski dijalog nastao je na temelju autorovih izravnih opaanja i bio je prvo teorijsko-pedagoko djelo u hrvatskoj kulturi. Za Guetia obitelj je jezgra u kojoj se susreu sve silnice drutvenoga napretka, pa je njegov traktat prilog mnogim oblicima javnog i privatnog ivota Dubrovnika potkraj 16. stoljea, od pitanja urbanizma i zakonodavstva, do ekonomije i socijalne medicine. Mnogo ambicioznije bilo je ivotno djelo Guetievo, njegov socioloki traktat tiskan 1591. pod naslovom Dello Stato delle Republiche. Temeljen na Aristotelovu drutvenom nauku, taj opseni spis za mnoge narataje Dubrovana bio je prirunik anatomije svakodnevlja, ali i zrcalo u kojemu su se Dubrovani mogli uvjeriti da je njihovo politiko i drutveno ureenje najbolje i najuspjenije na svijetu. U toj su se knjizi oni uili vjerovati kako ive u jednom od najboljih moguih svjetova. Guetieva je knjiga bila tiskana u vrijeme koje je zbog mirnodopskoga razdoblja biljeilo porast prometa stranaca, pa je zato ona postala i tivo uz pomo kojega su se otklanjale predrasude i povrnosti, kojima su obilovali dotadanji tiskani, najee putopisni izvori o Dubrovniku. Guetiev spis pisan je iz oita starosjeditelja koji je dobro poznavao stvari o kojima je govorio. Djelo je to pisca koji je shvaao ulogu Dubrovnika u aspiracijama papinske politike i njezinim planovima na Balkanu, ali koji je bio dovoljno oprezan da takve bjelodanosti izravno ne raspravlja. U knjizi svoga ivota, posveenoj papi Grguru XIV, izlae Gueti temeljna naela dubrovake politike misli, obrazlae teoriju o vladavini veine, razmilja o slobodi kao o najveem daru, pie o potrebi da oni koji stvarno vladaju ne budu bogati nego da budu skromni, pa i siromani, kako bi im pravednost bila to dohvatnija. Gueti u svom traktatu raspravlja o privremenosti moi i njezinim demokratskim polazitima, branei naelo mjesenog obnaanja kneevske vlasti kao idealno. Guetieva je knjiga apologija graanske asti kako su je vidjeli dubrovaki plemii s kraja renesanse, ona je duboko patriotsko djelo u kojemu pisac grau izlae dijaloki, raspravljajui o svojoj domovini s pjesnikom i buduim viestrukim knezom Dinkom Ranjinom. Guetievu knjigu napisala je stvarnost njegova grada. On spominje i njegove krize, on se osvre na teku prolost, on svomu gradu prorie budunost, strahujui da zbog pogreaka krizne sadanjosti potomci ne bi imali razloga prezreti pretke. Ono ega se Gueti, koji je prije svega zagovornik rada i kulture, najvie boji jest pobjeda lijenosti i mogunost da drava zbog toga ostane bez nasljednika. Pozivajui se na Filozofa, kae pisac na jednom mjestu ovo: "Prva dakle pouka koja se moe dati za dobro ureenje drave jest da se ne dopusti sinovima da se pokvare u lijenosti, jer konji i druge ivotinje postaju nekorisni bez umjerena rada. Neka budu pouavani u moralnim disciplinama, u znanostima, prema sklonostima i sposobnostima pojedinaca, ali neka budu posebno u onim disciplinama odgajani koje odgovaraju iskrenim i slobodnim ljudima, jer to su oni koji uistinu sainjavaju dravu i ako su oni savreni, savrena je drava... jer su slabo ureene one drave gdje su vladari neznalice. Zna se sigurno da su ljudi bez znanja tek slike smrti ili kipovi bez due, a njima kaem da je neznanje majka svakom zlu." Na kraju Gueti govori da je on u svojim knjigama dao svomu gradu koliko je mogao, stvorivi djelo kojim moe biti zadovolja, dok netko drugi ne napie bolje, a "ja u u tomu imati slavu da sam svoje potovane sugraane potaknuo na tako asno djelo, a njih, svoje sugraane, molim i uvijek u ih moliti da uloe sva svoja nastojanja i sva svoja znanja u uzgajanje njenih biljki ako ele vidjeti netaknutu i asnu svoju Republiku." Guetieva knjiga o dubrovakom ureenju nekom je vrstom propagandnoga teksta koji se posvema uklapao u projiciranje modernih drutava s novim vrijednosnim sustavom. Iako blizak geopolitikim i drutvenim posttridentinskim pogledima na obnovu Europe, iako blizak nazorima tadanje duhovne obnove, ne pie Gueti svoju raspravu iz vizure aktualnoga ragion della chiesa nego je on prije svega teoretiar onoga to se tijekom renesanse nazivalo ragion di stato i od ega taj pisac nikada nije odstupio. Gueti je po mjeri svoje sredine najprije u traktatima o ljepoti i ljubavi ispisao kompilatorsku teoriju dotadanje lirike i dotadanjeg udvornog ponaanja, on je u tim tekstovima ispisao emocionalnu povijest svoga stoljea, a u svojim mlaim spisima o obitelji i dravi dao je moralnu i politiku utopiju svoje sredine i svojega narataja. Njegova velika radna energija stvorila je mnogostruki nefikcionalni opus, dotad neviene raznolikosti i uvjerljivosti. Cijeloga ivota Nikola Gueti uspijevao je razluiti svoje poslove u Dvoru od poslova na knjigama. Je li i u Dvoru bio knjievnikom, danas nije mogue znati, ali da je znao, kad je to bilo potrebno, zatomiti vladara u svojim knjigama, nepobitna je injenica. Nije naime nevano da su tog sedmostrukog kneza mnogo puta pod straom morali privoditi u Dvor da bi ondje obavio propisane dravne dunosti na koje su ga izabrali. Boravio je radije u knjinici i na ladanju u drutvu ene Marije i njezine prelijepe prijateljice Cvijete Zuzori nego meu senatorima. Velik dio Guetievih djela ostao je u rukopisima, koje su nasljednici nakon pieve smrti darovali urbinskom vojvodi, pa su mnogi od tih spisa danas ili u bibliotekama Urbina ili u Vatikanu. Meu tim spisima ima ponajvie teolokih, a zapravo filozofskih rasprava, kao to je uena zbirka traktata o demonima, o anelima, o Bogu i dui, u kojima je pisac pokazao veliku uenost i poznavanje neoplatonistikih studija.

288

Sauvan je i niz pievih retorikih i teoretskih spisa o govornitvu i poetici. Posvema je razumljivo da je Guetia zanimala retorika i da je u njoj taj dobro upueni poznavatelj Aristotela htio ostaviti nekih tragova, vjerovao je on, naime, u retoriku i njezino umijee jer je shvatio da vladati uvijek znai i govoriti. Zato je za svoga ivota esto drao govore za opinstvo u katedrali. Bio je cijeloga ivota strastven tuma psalama, pa je ta svoja tumaenja objavio tiskom u tri navrata, pokuavajui nad Davidovim molitvama, u skladu s obiajem posttridentinskoga doba, izrei kritiku svoga vremena. Za predmet svojih estokih kritika izabrao je protestantizam i protestante, pri emu mu je polazite bio Davidov tekst, a njegova estina bila je obrnuto proporcionalna opasnosti to su je kalvinisti i luterani uope mogli imati za njegov Dubrovnik. Govorio je taj pragmatini ovjek o protestantskoj opasnosti zato da bi mogao preutjeti onu stvarnu i njemu svakako bliu tursku opasnost, koju je dubrovaki filozof i dravnik rado ispustio iz svojih traktata, preputajui da o njoj govore potomci u nekim drugim i manje uzburkanim vremenima. Njemu se inilo da svojim djelima smiruje uzburkanost svoga doba, inilo mu se da ivi u sretnom vremenu. Krizu osjeajnosti to je zahvatila njegovo vrijeme, proivio je u smirenosti visokoestetiziranih ambijenata dubrovake okolice, gdje je njegov obiteljski ljetnikovac i za sljedea stoljea pretvoren u kultno mjesto duha i knjievnosti, mjesto sree i bezbrinosti. Cvijeta ili Fior di spina U Guetievoj blizini ljubila je i bila ljubljena i najglasovitija ena hrvatske renesanse, Cvijeta Zuzori. Ona nije ostavila ni jednoga stiha, ali je zato desetak pjesnika opjevalo njezinu ljepotu, njezinu udvornost i njezine manire. Sama nije pisala, ali njezini stihovi, neizgovoreni i proitani s njezinih usana, odjekuju pjesmama dubrovakoga maniristikog petrarkizma. To to je sudjelovala u Guetievim dijalozima o ljepoti i ljubavi nije svakako bila njezina zasluga, ali su njezina zasluga bili brojni opisi njezine ljepote koji su najei refren onovremene hrvatske poezije. Rodila se 1552, u obitelji dubrovakih trgovaca, odrasla je u Anconi, gdje se udala za Firentinca Bartolomea Pescionija, koji je poslije bio konzul Mediejcima u Dubrovniku. Pjesme joj je posvetio, dodue na nevieno, i da bi platio nepodmireni bolniki raun, veliki Torquato Tasso, a od Dubrovana nije ju zaboravio nitko. Umirala je u pjesmama dva puta, jer su je zbog pogrene vijesti oplakali u Dubrovniku ve 1600. premda je, a tako Bog najee kanjava ljepotice, doivjela najdublju starost i umrla u 96. godini. Godine 1648. pokopana je u crkvi Sv. Franje ad Alto u Anconi, gdje se i danas moe posjetiti Cvijetino poivalite. Na alost, njezin grobni kamen vie se ne vidi nego se po njemu gazi otkada je pretvoren u stube. U Dubrovnik je stigla kao zrela gospoa, s muem, kojemu je konzulski poloaj donio i neto ugleda, ali su ga trgovaki neuspjesi otjerali u bankrot. Njegova mlada ena meu svojima se isticala ne samo ljepotom nego i slobodnim te posve modernim ponaanjem koje je izazvalo ogovaranja i uvrede ljubomornih ena, ali i odbijenih mukaraca. ivot te tajanstvene ene, koju neki apokrifni dubrovaki portret s pravom naziva europskom Sibilom, obavijen je mnogim zagonetkama. Nakon godina u kojima je postala hrvatskom boicom ljubavi, u trenucima mueva bankrota, u vrijeme dok je jo zanosila ljepotom, napustila je Cvijeta svoj grad i odselila se u Anconu. Napustila je svoj grad u jeku skandala koji su bili povezani s njezinim tijelom, ali jo vie s njezinim drukijim duhom. Njezin desetogodinji boravak u Dubrovniku bio je prava gozba ljubavi, koju su desetljeima poslije generacije prepriavale do najsitnijih pojedinosti. Cvijetina je pojava meteorska. I jedna talijanska zbirka pjesnika Cesarea Simonettija posveena je njezinoj ljepoti i tiskana 1589. Naruio ju je padovanski student i rektor Dominko Zlatari, najmlai pripadnik pjesnikoga kruga kojemu je Cvijeta bila nadahnuem. Monaldi i Gueti, Zlatari i Ranjina samo su neki od onih koji su irili legendu o najljepoj, ali i najutljivijoj hrvatskoj knjievnici svih vremena, o Fior di spina, kako ju je nazvao Tasso, o eni koja nije morala pjevati jer su njezin tekst pisali i izgovarali drugi. Sabo Bobaljevi pjesnik osjeajne prenapregnutosti U krugu Cvijetinih oboavatelja bilo je mnogo pjesnika. U njezinoj blizini stvarao je i pjesnik Sabo Bobaljevi, zapamen kao najkvalitetniji lirik svoje generacije, pjesnik i na hrvatskom i na talijanskom jeziku, koji barem prema sauvanim tragovima nije odve mario za lijepu Dubrovkinju. Moda je uzrok tomu to to je Bobaljevieva ljubavna poezija, jednako kao i njegova nutrina, bila izranjena posljedicama preboljela sifilisa. Ljubav je za Bobaljevia bila ne samo rana due nego i rana tijela. Cvijeta se u Dubrovniku pojavila kada su pjesnikove rane ve bile otvorene, kada je ljepota enskoga tijela za pjesnika bila samo gorko sjeanje. Meu talijanskim i hrvatskim oponaateljima Petrarke izdvaja se Bobaljevi upravo svojom

289

poetskom autobiografinou. Zaokupljen sobom i svojom patnjom, svojom tekom i kroninom boleu, Bobaljevi doputa da privatno prodre u poeziju na nain kakav dotad u hrvatskoj poeziji nije bio poznat. Sabo je Bobaljevi prvi veliki hrvatski lirik boli. Njegova stvarna bolest bila je u svom dobu slavnija od bolesnika. Kada mu je bilo trideset godina objavljen je o njemu medicinski zapis u dvadeset petoj kuraciji dubrovake Centurije Amatusa Lusitanusa. Lijenik je u tom tekstu, objavljenu 1560, opisao kako mu se prijavio bolesnik koji je ve dulje vrijeme bolovao od luesa, kako se alio na vrtoglavicu i kako je izjavio da mu sluh postaje sve slabiji. Nije, veli lijenik, znao da je za to kriv njegov neumjereni ivot, pa je nastavio kako je i prije ivio, te je postupno potpuno ogluio. Inae bolesnik S. B., kae taj tiskani izvor, bio je vrste i dobre tjelesne grae, ali je osjeao nepodnoljivo zujanje u oba uha. Nakon Amatusova lijeenja pacijentu je iz uha poeo curiti gnoj, katkada bijele, a katkad tamne boje. Lijeenje nije bilo uspjeno pa je nestrpljivi bolesnik pozvao kirurga koji ga je mazao ivom, od ega mu se stanje jo vie pogoralo. U svakom sluaju lijenici su tono uoili uzrok bolesti, ali Bobaljeviu nije bilo spasa i on je cijeloga ivota patio od snanih bolova u glavi, umova u uima i drugih vrlo tegobnih smetnji. Bolesnik je esto tijekom ivota bio prisiljen traiti dopuste za vrijeme svojih slubi kako bi poduzimao lijeenja koja su mu valjda umanjivala nepodnoljive bolove. Iako teko bolestan, Bobaljevi, koji je roen 1530, za ono je vrijeme doivio razmjerno visoku dob jer je u nestrpljiv grob poloen tek 1585. Bolest je bila Bobaljevievo stanje i njegov trajni suputnik. Kao pjesnik on je svoja bolesnika stanja spojio s petrarkistikom konvencijom prikazivanja stanja ljubavne boli, tako da je u svojim kanconijerima, i to posebno u cjelovitije sauvanoj talijanskoj zbirci, iskazao snaan osjeaj relativnosti svih vrijednosti. Pjesnikova zaokupljenost sobom zazvuala je kao ope svojstvo vremena i postala najeksplicitnijim iskazom nemirne duhovne klime onovremene krizne Hrvatske. U Bobaljevievu opusu teko je tematski i vrijednosno demarkirati hrvatski od talijanskoga kanconijera, jer bio je Bobaljevi pjesnik ujednaenih stihova, bio je pjesnik u kojega je upravo visoka razina ukinula razliku izmeu raznojezinih kanconijera, utopljenih u istu emociju, koji opjevavaju ono isto nemirno stanje koje se zaas iz stihovana epikurejstva i optimizma pretvara u iskaz neobuzdane mrnje prema svijetu i svemu onome to on nudi. Pisac koji je pisao zanosne stihove posveene bogu vina i tjelesnog uitka, pjesnik koji je u jednom dahu kliktao ... O slavni na Bako, ti s' blaenstvo svako. Ti na semu sviti mo' ljudem initi sveer vedro elo, srce mirno i veselo, slatko, pridrago, milo i blago, da se cijelo sada lijeva, i da se spijeva, da se igra, da se skae, potovani veseljae. Nu tebe gdi nije, ni se uiva, ni se smije; nijesu tuj pjesni, ni slatke ljuvezni... askom se pretvarao u onoga koji je estinom Cecca Angiolierija elio zapaliti svijet, unititi ga potopom, a sve to zato jer su mu tjelesne patnje postale neizdrljive. Bobaljevi nije pri tome bio pjesnik socijalne pobune, ali je bio pjesnik koji tono pamti stihove prethodnih hrvatskih pjesnika, pa u njegovoj poslanici prijatelju Maroju Maibradiu odjekuju ritmovi srednjovjekovnih pobunjenikih pjesama o potopu i smrti, uju se stihovi psalama i apokalipsa, uju se rime Mavra Vetranovia, ali se vie od svega uje osobna bol onoga koji je u trenutku slabosti povjerovao da je lake unititi svijet nego zaustaviti vlastitu bol. Bio je Bobaljevi dijete onoga vremena, koje je tako rado pretjerivalo u svemu, vremena koje je voljelo predimenzionirati vieno i eljeno, vremena koje se sjealo tradicije, ali koje ju je unitavalo: Nemoi najgore, ke ima, sve pusti, da kolju, da more, da vas sviet opusti, da se trag ovika

290

ve ne zna do vika; da nitko tada ni', tko plakat' i tuit' ne bude po sve dni, i k meni pridruit', i sa mnom vas vik svoj prijati nepokoj. Pak uin' da doe oganj, sve da spri, i nito ne oe, da se vik otrai, ni vidi na svit duh, ner samo kami suh; da more prisui i vode svakoje, sve zvijeri izdui, u vodah ke stoje, kamenje da tada ispuca od jada; pak trenja dnom gori do vode privrne, gradove obori, i zemlju razvrne, da sunce na nebi problijedi u sebi; da mjesec i zvizde od gorke alosti izgube sve gizde, potamne tamnosti, da ve dan ne svane, ner tamnos ostane... Bio je Bobaljevi pjesnik kontrasta, biljenik posvema oprenih stanja, pjesnik kojega je boljela stvarna rana, i bio je pjesnik koji je osobnu bol znao uskladiti s boli to ju je umnaalo osjeanje ope krize svijesti i novoprobuena emocija za none slike. Bio je pesimist s razlogom, ali je svoj pesimizam primjerio nezadovoljstvu suvremenika. Za ivota taj plemi, koji zbog nagle udi i bolesti nije mogao dobiti bolje slube, stihove nije objavljivao. Njemu, kojega su suvremenici cijenili kao jednog od najboljih versifikatora i kojega su ve za ivota dovoljno hvalili i ijemu su estetskom sudu vjerovali, prava slava nije stigla za ivota. Dola je tek poslije, kada su mu 1589. talijanske pjesme objavljene u Italiji trokom njegova roaka prognanika i ubojice Marina Bobaljevia, ovjeka ije se ime u Dubrovniku samo sa strahom aptalo. Tiskanje Bobaljevievih pjesama nije financirao senat ni vlada, objavio ih je prijestupnik, ali to nije umanjilo njihovu slavu. Bobaljevi, kojega su prozvali Gluac, svoje hrvatske pjesme nije nikada sabrao u kanconijer, pa je ono to se kroz stoljea od njih sauvalo tek sluajna zbirica u koju su sakupljene jedna zvuna i vrlo poletna Jeupka, zatim i jedno Arijadnino tuenje Tezeju izgovoreno u maniristikom krajoliku s labirintom, otokom, smru i kosturima. Preveo je Bobaljevi i dio iz Tassova Aminte, polemiki prevodei upravo epilog kojega je Zlatari u svomu cjelovitom i 1580. objavljenom prijevodu Aminte iz nepoznatoga razloga ispustio. Pored toga sauvana je i pregrt Bobaljevievih prigodnica, meu kojima je i ona destruktivna poslanica Maroju Maibradiu, zatim pismo Mavru Vetranoviu, kojega Bobaljevi naziva Pelegrinom, a sauvala se i omanja skupina ljubavnih pjesama u kojoj se ekonominou izraza izdvaja i jedna od impossibilia: Na snijegu e cvijee biti, i na ledu prije trava, neg, gospoje ma gizdava, ja u drugu vil ljubiti. Ima dubje primaliti stati prije bez zeleni, neg, plamenu moj ljuveni, ja u drugu vil ljubiti. K istoku e sunce iti, svrnuo konje na zad svoje, pri'e neg, draga ma gospoje, ja u drugu vil ljubiti. I ribe e pri'e letiti, ptice plovat' sinje more, stati rijeka, hodit' gore, neg ja tebe ne ljubiti.

291

Bobaljevi je pjesnik osjeajne napregnutosti, pjevanjem on razara i uspostavlja nove odnose, nove neobine spojeve inae nespojivih sadraja. Uz pomo rijei gradi se malo pjesnikovo kazalite na kojemu se prikazuje stanje ranjene due. Premda se znao udaljiti od obinog, Bobaljevi nikada nije naputao prethodne konvencije. On je tono asimilirao svoje petrarkistike uzore, koje je nadmaio istoom jezika i slika, osjeajem za jasnou i za suprotnost, smislom za snane preljeve svjetlosti i tame koji su u pjesmi Srce mi je puno jada posljedica intenzivne slike o "suncu koje mi se natrag vrati": Vedrina se moja smuti, mokri dadi sue zemlju, a veselje u pla ljuti, pokoj i trud u nevolju. Oi imam, a slijep gredu, zrak se obrati u tamnosti, gorim stoje vas u ledu a slas kuam u gorkosti. Posthumno objavljena talijanska Bobaljevieva zbirka vrsto je komponirana. Ona slijedi dvostrukost Petrarkina Kanconijera, pa prema toj idealnoj konstrukciji u prvom dijelu se opjevava pjesnikova Donna i stadiji pjesnikove zaljubljenosti, dok se u drugom dijelu oplakuje Donnina prerana smrt. U Bobaljevievoj knjizi postoji i trei dio, u koji je pjesnik uvrstio prigodnice, koje su za razliku od slinih pjesama drugih Bobaljevievih suvremenika najzanimljiviji dio kanconijera. U taj prigodni odsjek uvrtene su kancone u kojima pjesnik potanko opisuje okolnosti svog ivota u Stonu, gdje je zbog razloga slube proboravio dobar dio svoje zrelosti. Iako zaokupljene banalijama, sauvale su te pjesme svjeinu i nisu samo izvor za pievu biografiju nego i poetini opisi svakodnevlja u malarinu i komarcima napuenom Stonu: Vrijeme ovako provodim. Dok mole ujutro fratri, kao mrtav leim, sparinom strt, i etama to je vole. Odmaram se do deset, pa se svjeim mislima dignem, k crkvi idem zatim, iskreno molim, iz nje odmah bjeim im svetu misu sasluam i shvatim. Nahraniv duu otiem polako i trbuhu da to mu spada vratim... Prije no petn'aest zvonit je stalo, na objed odem pomalo, pa selim po objedu da prevarim san malo. Sjede, pod glavom uvijek jastuk elim, s Boccacciom se u ruci Gucciu Imbratti, Ciutazzi, pa i drugima, veselim. Izmeu manirizma i klasicizma Bobaljevi, zbog nekog samo njemu jasnog razloga, nije izbjegavao stonske slube, koje je veina njegovih vrnjaka smatrala pravom kaznom. Bobaljevi je zavolio taj dvomorski gradi zbog mira koji je ondje pronaao, zbog samoe u kojoj se druio samo s Boccacciom i Petrarkom, s Ariostom i Aristotelom. Je li u Stonu rado itao i Danteov Pakao, nije poznato, ali da je svakako svoj pakao nosio u sebi poznato je iz mnogih njegovih stihova. U Bobaljevievu talijanskom kanconijeru krije se pravo nalazite podataka o akademicima Slonima u Dubrovniku. Bobaljevi izravno spominje mnoge pjesnike i lanove te akademije, a u posebnom sonetu pjeva sreu Dubrovnika to se u njegovu krilu osnivalo takvo knjievno drutvo. On, koji je zbog bolesti bio u nemogunosti da u javnom ivotu obnaa uglednije funkcije, on, koji je u mladosti zbog neobuzdana ponaanja i prijestupa kanjavan zatvorskim kaznama, i kojega su prognali iz Dubrovnika, dobro se osjeao u autonomnom svijetu ove knjievne akademije. I on je poput Marija Kaboge bio buntovnik, samo njega je bolest smirila i okrenula nutrini. esto se alio u stihovima da zbog bolesti vie ne moe putovati u

292

Italiju. Kad je jednom tajnik Republike i akademik Gian Battista Amalteo iao nekim poslom na put u Veneciju, pisao mu je Bobaljevi u oduljoj pjesmi kako mu zavidi to e boraviti u najljepem gradu na svijetu, gdje ima toliko mudrih ljudi, meu kojima se nije sluajno sjetio i Lodovica Dolcea, koji je bio povezan s mnogim Hrvatima onoga doba, pa tako i s Ludovikom Paskaliem i s Marinom Driem i s Giulijom Camillom. I kada je jednom prigodom Mario Kaboga otputovao u Rim, pisao mu je Bobaljevi da se osjea kao da je ostao bez oca pa oslovljava nemirna akademika Caboga mio buon, molei ga da u Rimu pozdravi zajednikoga prijatelja, knjievnika Annibala Cara. Bobaljevieve talijanske pjesme svjedoanstvo su ne samo o velikoj pievoj stihotvornoj vjetini nego su pokazatelj njegove iznimne drutvenosti. Svojim ljubavnim pjesmama postigao je Bobaljevi velik uspjeh u Italiji, pa se moe kazati da su upravo njegovi stihovi bili najdulje uvrtavani u najpoznatije talijanske antologije, gdje osim Paskalia i Ranjine gotovo da i nije bilo drugih hrvatskih pjesnika. U ljubavnim svojim pjesmama nije Bobaljevi bjeao od ve opjevanih i tisuama puta koritenih sadraja. Jer bio je on najsnaniji upravo kada je opjevavao opjevano, kada se poigravao s onim to su najbolji prije njega doveli do samih granica dobra ukusa. Upravo uz pomo iskoritenih motiva uspijevao je Bobaljevi predimenzionirati svoju pjesniku individualnost. Svejedno je li se radilo o slici ljubavnika sa staklenim srcem, ili o letu Kupidove strijele, bio je on pjesnik velova i koprena koje je uz pomo rijei skidao i stavljao na stvari s velikom lakoom. Napisao je tako Bobaljevi i madrigal o velu u kojemu izravno spominje velikog Toskanca, koji da je taj motiv ve obradio. Ali u pjesmi o velu odlazi Dubrovanin korak dalje od Petrarke. On svoju pjesmu i pie zbog tog koraka, zbog pomaka i zbog inovacije. Obojica su pjesnika opjevavala velom zakritu ljepotu svoje ljubljene, ali dok za Petrarku veo sakriva (i otkriva) ljepotu, Dubrovanin iz svog maniristikog oita neoekivano hvali veo, koji da mu je idealna zatita od ognja njezinih oiju. Veo koji je Petrarki bio tek sredstvo ljubavne igre, sredstvo otkrivanja i zastiranja, postao je Bobaljeviu zatita od ljubavnih zraka. Si non mi fesse schermo il velo bianco nije samo citat Petrarke nego i korak dalje u razvijanju concetta o velu: Kad titio me ne bi bijeli veo od lijepih lui, kojih sjaj sve jai ubija me, a bez njih bol me tlai, ni na to ve bi ivot mi se sveo. No zbog njega se ivi plami blae, i, kad ih gledam, osjeam ih blago, te dui vie nije mrijeti drago, nit okusiti udi igre drae. Pa ako esto drag Toskanac kae da bje mu bolan, ja ga kudit neu, jer samo zbog njeg eljnu godim sreu. Bobaljevi je najdosljedniji manirist u hrvatskoj knjievnosti onoga doba, on je u svom talijanskom kanconijeru prvi glasnik baroknoga petrarkizma. Talijanskim antologiarima posebno su se svidjele Bobaljevieve lirske minijature, njihova jednostavnost, otroumnost, este reference na prethodnike i poigravanje sa zadanim konvencijama. Uitelj Bobaljeviev na dubrovakoj koli bio je Nikola Petrovi Petreo, Korulanin koji je i sam bio pjesnik na talijanskom i koji je zasigurno ostavio dubok trag na Bobaljeviev knjievni rad. Viejezinost Bobaljevieva knjievnoga djela i njegovo povremeno uvrtavanje u talijanski knjievni kontekst nije pjesniku nita oduzelo. itanje njegove poezije i na drugoj strani Apenina samo je potvrdilo da je Bobaljevi dijete vremena koje je zaeljelo da uz pomo zajednikih simbola i pojmova izgradi kozmopolitizam i internacionalizam svijeta u kojemu je vladala gramatika srodnih ljudskih osjeaja. On je svojoj matinoj knjievnosti, i to posebno njezinoj lirici, donio visoka mjerila, a uz pomo talijanske poezije, koja je u njegovim pjesmama asimilirala niz najboljih apeninskih iskustava, ponudio je hrvatskoj publici jo sofisticiranije pjesnike forme i sadraje, teme i motive. Njegova pripadnost hrvatskoj knjievnosti nije nita oduzimala njegovoj uklopljenosti u talijansku knjievnu maticu. U Dubrovniku je u pjesnikom jeziku obavio Sabo Bobaljevi ono to je Pietro Bembo obavio u Italiji. On je premostio klasicizam latinskih pjesnikih kola da bi uveo moderni zvuk u poeziju na hrvatskom jeziku. Zato u njega, koji je bio pjesnik manirizma, ima podsjeaja i na klasicistiku Bembovu reformu u talijanskoj poeziji. Onako kako se prema vlastitoj batini u Italiji odnosio Bembo, tako se prema svojim dubrovakim prethodnicima odnosio i Bobaljevi. Poznavao ih je, ali ne i oponaao. Njegov je svijet bio maniristiki, ali su njegove namjere s jezikom bile klasicistike. U spajanju nemoguega taj inae vrlo nesretan ovjek uspio je u

293

potpunosti. Njegova nesputana narav zbog bolesti se rano pomirila sa sudbinom i tek tako primirena progovorila je jednim od najkontroliranijih glasova onodobne knjievnosti. Proganjan od vlasti i od bolesti, Bobaljevi je tek u smirenju svoje vulkanske naravi pronaao pravi svoj glas, u kojemu dominira blagost onoga koji je u svijetu sve vidio, a onda u svojoj nutrini i sve uo pa mu na kraju ak i nije bilo ao to je posve ogluio. Sredina nije htjela razumjeti njegovu poziciju pa su ga, a o tomu pie prijatelju Monaldiju, esto zadirkivali, ogovarali i ignorirali. Spominjao je zadirkivanja i nerazumijevanje u talijanskoj svojoj pjesmi kao lor parlar sciocchi. U poeziji on je naao prostor u kojemu je najuspjenije mogao uklanjati velje jade gore od smrti. Veina suvremenika nije u Bobaljeviu prepoznala njena lirika, nije shvatila da su njegove tihe i otre slike u dosluhu s najboljim pjesnikim iskustvima svijeta. inilo se njegovim suvremenicima da o tom gluhom i izmuenom suvremeniku znaju sve, inilo im se da znaju povijest toga prestupnika i mislili su da ga vide kako zaslueno pati i boluje. A nisu vidjeli da je pred njima pjevao sebe, pjevajui tako i njihovu emociju: A ivot evo to je: dan, to ko vjetar leti, il je ko strijela to iz luka skoi. Jer, kad i rados daje, pun muenja nam prijeti pa svakoga u poneemu koi. Razvei dakle oi, tuci me iz svih sila: vrijeme je kratko jako... Bobaljevieve inspiracije bile su brojne. Bio je jedan od najboljih asimilatora meu hrvatskim knjievnicima svih vremena. Imao je mo da na nevidljiv nain otroumno uoi ono to drugi prije njega u rijeima i slikama nisu zapazili. Njegov razmjerno malen opus govorio je o patnji, ali i o srei. I on je cijeloga pjesnikog ivota varirao carpe diem, stavljajui u taj uzvik suzvuja iz svih epoha i svih iskustava. Premda je volio kontraste, bio je pjesnik zlatne sredine, smjeten u sredinje iskustvo svoje epohe, uvren na mjestu na kojemu je uspio zadrati ravnoteu s prethodnicima, ali i najavio budunost. To i jest njegov poloaj u povijesti hrvatske knjievnosti. Bio je pjesnik osobne budnosti i bio je u svojoj lirici u istom stihu i rana i no. Bio je rtva okolnosti. Okolina je u njemu trajno vidjela vuka koji je neko druge ranjavao. I poslije, kad su ga svladale bolesti tijela i boli due, okolina je u njemu i dalje vidjela toga vuka i opasna ovjeka, ne shvaajui da je on bolujui nadrastao i sebe i svoju sredinu. O sebi kao krotkom psu pod vujom dlakom napisao je ganutljivu pjesmu Al lupo, al lupo, svoju dirljivu ispovijed: Vuk, to je vuk!, sad svatko goni vuka, i netko tamo netko amo uri, i, okrutno da na njega se sjuri, oruje neko nosi svaka ruka. Odzvanja zrakom zviduk, krik i buka, kao da selom haraju panduri, a selu tek u osvetnikoj buri preostaje da nebo vriskom nuka. Oko njega su, eno. Netko bode, netko ga tue, doe as mu smrtni, uz smijeh u grad ga vode dobre volje. Do gospodara, eno, njega vode, gdje (tko bi reko?) pogledavi bolje pronaoe da pas je bio vrtni. Maibradi, stariji

294

Neto stariji od Saba Bobaljevia bio je pjesnik Maroje Maibradi, koji se rodio 1520. u dobrostojeoj dubrovakoj pukoj obitelji. Iz sauvanih se podataka moe utvrditi da je bio posvema opravdan glas o njegovu nekonvencionalnom ponaanju. Bohem, on nije uspio sauvati naslijeeni imetak, a kada je ostao bez sredstava, posvetio se uzgajanju plemenitih biljaka. Bio je drueljubiv ovjek, a njegov maleni, ali vrlo kvalitetni opus hvalili su i Bobaljevi i Ranjina i Zlatari, to je pouzdano jamstvo da su i suvremenici bili svjesni njegovih velikih knjievnih vrijednosti. Stavljali su ga uz bok najboljim pjesnicima, a da je bio nekom vrstom dubrovakoga don Juana, vidi se i po popisu ena koje su ga zatravile i koje je sve zajedno stavio u pjesmu Imena, navodei one zbog kojih je uzdisao, a koje su se zvale Lukre, Lare, Jaka, Ane, Dea, Jele, Mare, Nike, Ora, Pere, Rade, Stane, Vice i Cvijeta. enio se nije nikada, ali mu se 1566. iz dugogodinje veze rodio sin Horacije, koji je poslije bio dobar pjesnik. Kanconijeri oca i sina vremenom su se pomijeali, pa se dogodilo da je tek naknadno utvreno da su neke od Marojevih pjesama bile u stvari djela njegova sina Horacija. I pored toga Maroje Maibradi dospio je u suvremenost kao pjesnik mala, ali iznimno vrijedna opusa. U Maibradia je ono ega su se petrarkisti iz generacije Hanibala Lucia samo oprezno pribojavali i to su spominjali kao veliku grehotu, dakle svijest o smrti i propadanju tijela, postalo stvarnost. Pjesnik u kriznoj renesansi ulazi u grob i tamu. To je vrijeme u kojemu je sve postalo crno, pa i ljepota, to je vrijeme u kojemu ljudi poinju vjerovati da je sadanjost posljednja no. Maibradiev ljubavniki memento mori napisan u smrt gospoe N. N., uspjena je varijacija toga mrtvakog motiva. U ovomu ivotu ko hoe poznati urlu l'jepotu, na me oi obrati; pogledaj na mene, pogledaj s milosti, tere vi satrene sve moje lijeposti. Gdje bjee prije zrak veselijeh od oi, eto je sada mrak, koji smrt uzroi; gdje ctjae ruica i cvijetje pribilo, samo osta sred lica sad moga bl'jedilo. Gledajte, ljuveni, i nauk vam bit' e: eto grob studeni mu mlados pokrit' e, i bit' u skoro ja prah, zemlja i pepeo, a dua vijek Boja, ki ju je uzeo. Daleko od mranih raspoloenja i nonih slika, smjestila se ipak najbolja pjesma Maibradieva Zatravi, zatravi, metriki najrazigranija skupina hrvatskih stihova onoga doba, na koju je Dinko Ranjina jamano mislio kada je pozivao pjesnika da ga posjeti u ladanjskoj kui na Peljecu i kada se s nostalgijom sjeao spjevanja ka njekad medena bihu ta na sviti: Zatravi, zatravi, kako si i mene, ovu vil, ljubavi, nek i ona, jaoh, vene, srdaca moga lik, ruice draga ma! Ustrijeli ledeno toj srce, ustrijeli, nek i ono ljuveno, kako i ja, procvijeli, srdaca moga lik, ruice draga ma! Nek i ona uie, za drazim neka i vik srdacem uzdie, a njoj nije lik, srdaca moga lik, ruice draga ma! U eljah neka mre, i eljom, kako i ja, tuei neka gre godita sva svoja, srdaca moga lik, ruice draga ma! Neka zna to je toj ljuveno cviliti, i ki je nepokoj dragoga eliti, srdaca mog alik, ruice drama ma!

295

Neka, jaoh, vjeruje, za drazijem er se mre, i kad pla moj uje, nek i ona suze tre, srdaca moga lik, ruice draga ma! Maroje Maibradi umro je 1591. i tom su ga prigodom oplakali sin Horacije i prijatelj Dominko Zlatari, koji ga u nadgrobnici zove nadimkom uljaga, dok mu s neba pria kako je u najboljoj druini i kako uz Doru i ika po zvijezdah hodi. Pjesni razlike Dinka Ranjine Svijest o povezanosti s naratajem pjesnikih pradjedova s posebnim naglascima promicao je Dinko Ranjina, svakako najglasovitiji pjesnik iz vremena sutona renesanse u Dubrovniku. Dinko Ranjina nije imao ni trideset godina kada je u predgovoru svojoj knjizi Pjesni razlike zapisao ove rijei: "Bolje je prid svojim i malo bit poznan, nego se prid tuim neznano izgubit." Tom reenicom nije dokinuo neto stariji Driev teorem koji je podsjetio da "tko doma ne sidi i ne haje truda po svitu, taj vidi i naui svih uda". I Drievo i Ranjinino iskustvo ticalo se istog. Jer do spoznaje to ju je Ranjina tako vjeto izrazio mogao je doi samo onaj koji je poput njega ili popt Dria imao intenzivnih iskustava sa ivotom u inozemstvu. Od 1563, kada su mu tiskane Pjesni razlike, ivjet e Ranjina na krilima te slavne knjige, koja se jo 1712, kako se vidi iz nekog oglasa, prodavala u Veneciji kod ulinoga knjiara na Rivi degli Schiavoni ili, kako je taj knjiar tono preveo njezino ime, na Rivi od Hrvatov. Smatralo se da je tek piscu Pjesni razlikih uspjelo nadmaiti prvu generaciju hrvatskih petrarkista. Kada se promotre podaci i bibliografski kontekst njegove knjige, onda je to uvjerenje i opravdano. Jer prije Ranjinine hrvatske zbirke nije bilo knjige pjesama koja bi se s njom opsegom, a ni lirskom energijom, mogla usporediti. Drieva knjiga iz 1551. sadravala je pored dramskih tekstova tek maleni i neizraajni kanconijer, lirika Mavra Vetranovia ostala je sva u rukopisu, a ljubavni piev kanconijer netragom se izgubio. Naljekoviev kanconijer nije nikad tiskan, a Dimitroviev je izgubljen. Lucieva jedina knjiga koja je u Veneciji tiskana posthumno nije u Dubrovniku ni bila poznata, a da je i bila, opseg Ranjinina kanconijera bio bi neusporediv s dvadesetak Lucievih pjesama. Bizantijev i Paskaliev kanconijer, oba tiskana prije Ranjinine zbirke, bili su u cjelini na talijanskom jeziku, a Bobaljevieve i Maibradieve hrvatske pjesme autori nisu nikada oblikovali u zbirku, dok na tiskanje ni jedan ni drugi nisu ni pomiljali. Lirika mlaega Ranjinina suvremenika Dominka Zlataria nije objavljena, a Zoraniev kanconijer, koji je bio ukljuen u Planine, tiskan je est godina nakon Ranjinine zbirke i teko da ga je itko u ono vrijeme percipirao kao zasebnu zbirku. Dinko Ranjina imao je dakle prilino irok i slobodan prostor, tako da se suvremenicima s pravom inilo da ga nitko drugi nije tako uspjeno popunio. Ranjina, roen 1536, za vrijeme dubrovakoga kolovanja stekao je potrebna znanja latinskog jezika, ali ne i grkoga, koji je vie volio nego poznavao. U Dubrovniku je nauio dobro talijanski jezik a informirao se ondje i o najvanijim kolama suvremene talijanske poezije. U ranoj mladosti i u godinama svoga dubrovakog kolovanja ispunjao je kroniku svoga grada brojnim skandalima i prekrajima. Napunivi dvadesetu godinu, na veliko zadovoljstvo svojih rtava, otiao je bratu u Messinu da se bavi trgovinom iako, ako je suditi po njegovim uskoro objavljenim stihovima, mladi je Ranjina u Messini uao u knjievni krug koji je ondje jo vie razgorio njegova u Dubrovniku zaeta pjesnika iskustva. Prije dolaska u Messinu Dinko je Ranjina zasigurno bio u dodiru sa Slonima, pa je ve u Dubrovniku upoznao stariji dubrovaki petrarkizam. S tim iskustvima, udaljen od domovine, zapoeo je pisati pjesme i raditi kako na onom opsenom hrvatskom, tako i na manjem talijanskom kanconijeru. U Messini, ako je vjerovati izvorima, zaljubio se u neku Liviju, zlu Latinku, na koju je spenao svoj imetak pa nije prolo dugo, a ve su ga iz Dubrovnika gonili vjerovnici koji su mu prijetili takvom upornou da su upravo u vrijeme njegova najintenzivnijeg ljubovanja s tom Livijom i najintenzivnijeg rada na stihovima izdali za njim neku vrstu tjeralice u kojoj je stajalo da se mladoga Ranjinu ima uhvatiti, a ako bi se pri uhienju odupirao, da ga izvritelji po potrebi mogu i ubiti, a ako pak doe do obrauna, stajalo je u tom dokumentu, izvritelji nisu obvezni tedjeti ak ni one koji budu u Ranjininoj pratnji. Bile su to okolnosti u kojima nastaje Ranjinina poezija i bile su to okolnosti u kojima pjesnik u Firencu nosi u tiskaru svoje Pjesni razlike, gdje pjeva o tomu kako mu se zgodila ljubav u gradu latinskom od Zangle. Opseni hrvatski kanconijer nije jedina tiskana pieva knjiga jer je iste te godine u jednom skupnom izdanju koje se zvalo Rime scelte da diversi eccelenti autori u drugom svesku objavljeno i 27 Dubrovaninovih talijanskih soneta. U vrijeme izlaska tih knjiga uspio se Ranjina pribliiti politikom

296

establishmentu firentinskom, pa e malo prije nego to je Marin Dri iz toga grada poduzeo prve i posljednje korake svoje zavjere, biti Ranjina ondje primljen u red vitezova Sv. Stjepana. Dobro mu je dolo mediejsko odlije prije povratka u domovinu, gdje su ga ekali dunici. Nije potpuno jasno zbog ega su se potraitelji naglo smirili, ali je kao i uvijek kada je rije o novcu odgovor vjerojatno samo jedan. Ranjina je svoje dunike uspio isplatiti, pa je vrativi se u svoj grad bez prepreka poeo uivati ivotnu zrelost i naglo steenu knjievnu slavu. Dravni poslovi sustizali su ga ve po inerciji, najprije su to bile sitnije dunosti, a kako je stario, pjesnikovi su poslovi postajali sve odgovorniji. Na kraju izabran je knezom Republike ak sedam puta, a njegov prijatelj Nikola Vitov Gueti takoer sedmostruki knez, poastio ga je sugovornitvom u svojoj knjizi o ureenju Dubrovake Republike. Tada, u pjesnikovoj starosti, zaboravilo se da je Ranjina kao mladi bio zatvaran, zaboravilo se da je bio nasilnik, zaboravilo se da je i poslije zadrao neobuzdano ponaanje i da je jednom ostrigao kosu dojilji svoje keri. Sve to vrijeme pisao je malo, gotovo nita, tek pokoju prigodnicu, i ivio od stare slave. Umro je 1607, nekoliko godina prije Dominka Zlataria, a kada su ga pokopali u dominikanskom samostanu u Dubrovniku, zajedno s njim pokopali su i sjajnu generaciju hrvatskih maniristikih lirika. Moglo bi se dodati i generaciju dramatiara, ali ta se oznaka nije odnosila na Ranjinu, jer on drama nije pisao, ve je sve to je skladao u stihovima smislio za vrijeme uzbudljive dubrovake mladosti a napisao u vrijeme zaljubljenosti u Liviju i domovinske nostalgije u Messini. Esej o naravi i svrsi knjievnosti Na vlastitu izvornost imao je Ranjina doista udne poglede. Za njega je ve i samo prihvaanje hrvatskog izraza bilo jamstvo originalnosti. Sve to je preuzimao od Talijana, bilo to u stihu, bilo u prozi, pa ak i kad je izravno prevodio, smatrao je vlastitim djelom. Svoju poetiku najbolje iskazuje u predgovoru Pjesnima razlikim u posveti Mihu Matufiu, koja je s tek ponekim izvornim pievim umetkom zapravo doslovni prijevod eruditskih razmatranja Bernarda Tassa o poeziji. U najveem dijelu ta rasprava ne svjedoi o pievoj naobrazbi jer su sve referencije i svi citati u tom tekstu nekritiki preuzeti od Tassa. Ali to je bilo samo nalije Ranjinine posudbe. Pjesnikov postupak imao je i svoje lice, imao je i svoju vidljivu stranu, a ona je proizlazila iz autorove elje da polazei od Tassovih postavaka, s kojima se bez ostatka slagao, u nekoliko zakljunih saetih reenica izloi i vlastitu procjenu prethodne hrvatske poezije. Taj Ranjinin plagirani esej uza sva ogranienja svoje izvornosti ipak je najstariji pokuaj knjievne rasprave na hrvatskom jeziku. elio je Ranjina odrediti svoje nakane i napisati program svoje knjievne generacije. Tassov tekst bio je Ranjini za tu svrhu izvrsno polazite, i on ga je ne navodei izvora potpuno iscrpao. Tim je postupkom Ranjina pokazao da je u Dubrovniku, a drukije nije bilo ni drugdje, knjievnost onoga doba bila tek elegantna drutvena igra, prostor vjebanja otroumnosti, pokazivanja dobre upuenosti i prigoda za drutvenu afirmaciju. Izravno preuzimajui Tassov teorijski tekst i preoblikujui ga za potrebe svoje sredine, potvruje Ranjina da je i u njegovo doba talijanska kultura imala u Hrvatskoj najsnaniju emisiju knjievnih i filozofskih poticaja. Sve to Dinko Ranjina u svom predgovoru govori o knjievnosti izrekao je prije njega Bernardo Tasso, ali bi sve izreeno svi akademici Sloni u Dubrovniku i svi tadanji hrvatski pisci potpisali ne mijenjajui ni zareza. Jer taj je Ranjinin tekst svaki hrvatski knjievnik volio uti, on je u uhu njihove oholosti zazvuao novo, ali i blisko. inilo im se da su ga znali otprije, da su ga poznavali oduvijek. U proznoj posveti Matufiu izlae tako Ranjina pohvalu pjesnitvu, koje da je dar Boji i koje ve zbog takve svoje naravi ima vrlo uzvienu funkciju. Temelj Tassovim izvodima to ih Ranjina preuzima daju Platonovi spisi. Ali to nije sve jer u Tassovu tekstu, navoenih i poteno priznatih ima posudbi i iz Horacija i Ovidija, a poneto i iz Cicerona. Poezija, a to su Ranjinini suvremenici rado sluali, neodvojiva je od ljuvenog okruenja. Nije mogua platonistika duhovna postupnost i nema uzviena uspinjanja prema Bogu i istini ukoliko taj proces nije otjelovljen u konkretnoj ljubavi konkretne ene. Bernardo Tasso bio je zagovornik pjesnike autonomije i on je zagovarao ono to su dubrovaki Sloni voljeli protegnuti ne samo na knjievne tekstove nego i na knjievnost kao instituciju. Za Ranjinu. jednako kao i za Tassa, poezija je bila autonomna i ona je posjedovala veliku drutvenu mo. U sebi pjesni imaju spoznajnu mo, one nose duboko iskustvo i one su svjetovi za sebe, lijepi po sebi, svrhoviti po sebi. To su sva vanija naela Ranjinina platonizma. Poezija posjeduje mudrost, jer ona je uvijek i prenosilac spoznaja. Ona, misli praktini Dubrovanin slijedei Tassa, ima funkciju da prenese iskustvo mlaima kako bi se oni nauili nasljedovati istinu i kako bi se navikli na prave vrijednosti. Poezija je bliska ovjeku, ona uvire u svaku njegovu manifestaciju i nema ni jedne sredine koja ne bi htjela afirmirati knjievnost i njezinu zasebnost. Te kristalno jasne misli Ranjina je iskazao glatkim hrvatskim reenicama ovako:

297

"Nije zemlje, nije grada, nije mjesta na svitu nigda bilo, nije sada, nit e biti toliko divjana u svijeh jezicih od svita, gdje nije pjesan ljubljena. Svi jezici pjesni piu i poju oni takoer, ki pisma ne znaju... Ne vidimo li ljudi, ki kopanjem trudnim njive ine plodit u pjesni pojui, gdi trudim svojima razgovor davaju? Trudni i umorni putnici za prikratiti muke dosadnoga puta putujui spjevaju. I oni ki brode strane i pogibne dubine sinjega mora, spjevaju veselo trudni duh radostan za stvorit i uinit. U svijeh gradovijeh od svijeta ti, ki radom od ruke ivot svoj provode, od pjesni slasti pojuom slade jad prigrki trudnoga umora." Toliko izrie Ranjina o poeziji i njezinoj naravi u prvom dijelu svoje prozne posvete, ali su za razumijevanje njegovih stajalita o hrvatskoj poeziji mnogo relevantnije misli iz drugog dijela teksta, u kojemu se pisac oslobodio Tassova predloka i gdje predoava poziciju pjesnika na hrvatskom jeziku koji je odluio slijediti prve spjevaoce koji su bili "prva svitlos naeg jezika". Dok govori o sebi i svojem narataju, Tassovi mu poticaji vie nisu bili potrebni: "Ma kamo gredu ja? veliko je i iroko polje ovo, u koje ne htei neznano uljezoh, lasno, vjeruj, za uljesti, a muno za na dvor opeta iziti; za to ga tja putavam na stranu, bivi mnogo bolje zamuknut nego riti od manje nego se podobi, er hote govorit o jednoj satvari, koja je oita svim ljudem od svita, ne bi drugo bilo, nego jedno htjet se trudit suncu svjetlos davat, u dubravu drva nosit a u more vodu lijevat, nu samo riu ovo, bivi pjesan toliko dostojna u sebi, nai prvi spjevaoci imundo i Gjore videi, er je jezik potreban i ubog nasljedujui stare spjevaoce grke i latinske, u kojih svaki u svoj jezik sili se svoje misli u pjesan spjevati, i oni takoer hotjee upisat u njih domai jezik satvari, ke im se zgodie na slubi ljuvenoj, vee svojim nego tuim, uvi se drani, i ne htjee tue zemlje uzorane i nareene kopat znajui, er tko tua pomaga, ki potrebe ne ima, sve gubi to ini, a tko svoga potrebna i nevoljna ugleda, ne samo prid svojim, danu jo prid tuim dobru as dobiva, velei se ne mani: bolje je prid svojim i malo bit poznan, nego se prid tuim neznano izgubit. Ja za to njih stupe slidei, er su oni prva svitlos naega jezika, koga tolik dio veliak od svita govori, i ki nam ukazae put, po komu imamo za njima mi hodit, takoer i ja ove moje pjesni razlike upisah..." Erupcija lirizma Ranjininu raspravu o naravi i svrsi knjievnosti slijedili su i drugi teorijski spisi hrvatskih pisaca o estetici, ali oni ni tada, a ni u sljedea dva stoljea nisu bili napisani hrvatskim jezikom. Ranjinin e pokuaj dugo ostati osamljen. U svoje vrijeme on je donio u hrvatsku knjievnost prvo filozofsko obrazloenje petrarkiziranja i poetske ljuvenosti. Ranjinino razmatranje bilo je najstarije domae promiljanje knjievnosti kao zasebne djelatnosti, bila je to prva rasprava o vrijednosti poezije i o njezinoj drutvenoj vanosti. Ranjina je svojim traktatom, ali jo vie svojim hrvatskim pjesmama, njihovom mnoinom i energijom koju su iskazivale, bio prorok onodobne knjievnosti, bio je poeta vates, predvodnik duha i osjeajnosti svojega narataja. Mnogi su se prepoznali u njegovim senzualnim, esto lascivnim i razbaruenim stihovima, mnogi su u tim stihovima ugledali svoj vlastiti nemir, uli svoja htijenja. Ranjina je elio biti nekom vrstom hrvatskoga Pietra Bemba, jer i on je zagovarao nasljeivanje antike i on je zagovarao purifikaciju domaih prethodnika i on je zagovarao pjevanje na narodnom jeziku, ali on se nije nikada mogao pribliiti Bembovu klasicizmu. Ranjini je bio blii senzualni kvatroentistiki dvorski petrarkizam, koji su u Hrvatsku unijeli Dore Dri i Sigismund Meneti. Njegov radikalni maniristiki ukus nalazio je u tih kvatroentista mnogo srodnosti sa svojom uznemirenou. On je dodue hvalei svoje dubrovake prethodnike ili varirajui njihove motive mislio da ih je prevladao, vjerovao je da ide korak ispred njih, ali to je bio samo njegov osjeaj. Rezultat je bio suprotan. U Ranjine bilo je najmanje klasicizma i najmanje bembizma od svih njegovih vrnjaka, bilo ga je mnogo manje nego to je on sam vjerovao, a svakako mnogo manje nego to je bembistikoga klasicizma bilo u Lucia, Bobaljevia ili Zlataria. Ranjinina muza bila je maniristika, a njezin pokreta bila je hipertrofija, pojaavanje i uveavanje svega od tematike do slikovnosti. Hipertrofija je bila program njegove poezije. U njegovu kanconijeru dominiraju ljubavne pjesme, ali ima i satirikih, nae se religioznih, a jo vie bukolikih i pounih, ima zajedljivih stihova o suvremenicima, ali i pjesama od kola u kojima se uju ritmovi pukih popjevaka koje je Ranjina s minimalnim retuima vraao zvuku pjesama na narodnu iz zbornika svoga prezimenjaka Nike Ranjine. Metriki je Ranjinina poezija nesputana. U kanconijeru ima stihova s etiri sloga, ali ima i petnaesteraca, a najobiniji su dvostrukorimovani dvanaesterci, koji u usporedbi s prethodnicima pronalaze svjeije i manje banalne rime. Nekim pjesmama nije Ranjina izbjegavao navesti i poticaje, izravne ili neizravne. U tom registru spomenutih izvora najea su imena antikih liriara, dok je svoje suvremenike ili neto starije talijanske pjesnike Ranjina svjesno preuivao. Premda spominje

298

Teokrita i Marcijala, on nikada nee navesti Ariosta i Bemba, od kojih je izravno posuivao; premda spojminje Propercija i Tibula, nee spomenuti Serafina ili Poliziana, koje je u tanine poznavao; premda spominje Anakreonta i Filemona, nee citirati Alamanija ili Tansilla, koji su mu posudili mnoge stihove. Bez izravnih Petrarkinih poticaja bio bi Ranjina kanconijer znatno siromaniji. Veina stihova u njegovoj zbirci, bilo posuenih od Talijana ili bliih osobnoj invenciji autorovoj, nesputana je, naivna i nevina asimilacija svega to se nalazilo u aktivi dotadanjega ljubavnog pjesnitva i modernog petrarkizma. Ranjinina je knjiga najeklektinija zbirka cjelokupne starije lirike i njezina joj raznovrsnost nije slabost. Ona je dug vremenu i njegovoj uzburkanosti, ona je poruka o zbunjenosti tadanjih ljudi koji su se poput Ranjine, slijedei udo jezika, nali u emocionalnom epicentru svoje epohe, u labirintu. Nastale u Messini, a objavljene u Firenci, Ranjinine Pjesni razlike nisu samo erupcija pomodnoga lirizma nonih i vlanih slika nego su svome autoru bili ti stihovi nadopuna za izgubljeni jezik domovine, bile su te pjesme iskaz pieve nostalgije za jezikom mladosti. Messina je bila mjesto u kojemu je pjesnik susreo zlu Latinku, ali je ona bila i prostor u kojemu je iz bliega upoznao suvremenu talijansku knjievnost. I Messina, kao i drugi talijanski juni gradovi, trajno se nalazila u ozraju napolitanske pjesnike kole. Ondje su jo u vrijeme Ranjinina boravka bili na glasu dvorski napolitanski pjesnici Cariteo i Serafino, dakle isti oni autori koji su u 15. stoljeu dali izravne poticaje Dori Driu i Sigismundu Menetiu u Dubrovniku. U Italiji tijekom 16. stoljea dva su petrarkizma koegzistirala, na sjeveru purificirani i klasicistiki, kojemu je glavni zagovornik bio Pietro Bembo, a na jugu nikad nije uminuo onaj rani dvorski i muzikalni generiki petrarkizam, koji se podudarao s emocijama i senzualizmom Ranjinine maniristike generacije. Ranjinin hrvatski, ali i talijanski kanconijer, koktel je junjake senzualnosti i sjevernih purifikacija. Te osobine, ini se, potaknule su i jednoga eklektinog Francuza, po mnogoemu srodna Dinka Ranjini, da na francuski prevede neke Dubrovaninove nove talijanske pjesme. Francuz se zvao Phillipe Desportes i na francuski je preveo tri Ranjinina talijanska soneta, ne navodei, razumije se, svoga izvora. Nije sluajno Desportes prigrlio Ranjinine stihove jer njih su dvojica imala identian odnos prema knjievnosti, a posebno prema izvornosti. Kada su nekom zgodom Desportesa upozorili da je obini plagijator, kada su ga tovie optuili da bez navoenja preuzima tue pjesme, odgovorio je svojim tuiteljima da te 43 krae zbog kojih ga optuuju nisu nita, i da mu je ao to mu prije nisu kazali da su u potrazi za takvim posudbama jer bi im i sam pomogao da pronau i mnoge druge u njegovim djelima. Desportes bijae dvorski pjesnik pa bi Ranjina, da je mogao znati kako mu je Francuz otvorio vrata francuskoga dvora, bio zbog toga posebno sretan. Dubrovanin koji je bio ponosni nositelj mediejskog ordena bio bi zasigurno poaen slavom francuskoga dvora. Dvorsko okruje bilo je ono koje je Ranjini i donijelo dio nadahnua. Najoitija bila su nadahnua iz Serafinove lirike, koju je Ranjina poznavao i iz koje je obilno posuivao. Obojici pjesnika, i Serafinu i Ranjini, opsesijom su bile slike vode. U poeziji te dvojice sve kao da je vlano, na sve strane iz njihovih erotiziranih svjetova neto curi, neto prska i neto pliva. U njihovim pjesmama suzama se gase poari, a zaljubljenici plove po morima svakojakih izluina kao i poprskani zaljubljenik iz ovoga neinventivnog strambotta: Da svak as iz oi dvi rike ne livam, plam bi me izgoril, u srcu ki imam, a da oganj iz prsi ne meem kroz rat svoj, voda bi potopil' jadovni ivot moj. Takoj dvi satvari protivne na svit saj, zdruene ne dadu, da se moj skrati vaj: ako me kad jedan do smrti doene, drugi tuj otjera pak zlu smrt od mene, a sve toj zla ljubav hoe mi tvoriti, bez svrhe da vik zled bude me moriti. Pored opsesije vodom bio je Ranjina i prvi hrvatski pisac koji je bio fetiistiki obuzet slikama poljubaca. Njegov kanconijer prepun je tih simuliranih ljubavnih inova, u kojima se poljupci jedan s drugim natjeu i variraju na desecima mjesta, posuujui izravne poticaje od antikih, ali i od suvremenih pjesnika. Bili su ti puteni stihovi predvorje Ranjinina senzualizma, njegov zagovor nesputane ljubavi, koja je u pjesnika iskljuivo tjelesna i koja je uvijek bila izravno spajanje dvaju poudnih tijela u okruju slasti i ekstaze, i u kojoj se jezici ljubavnika za vrijeme cjelova "promine" isto onako kao to se raznorodni zvukovi, slike i rijei pomijeaju i bez reda uu u korpus Ranjininih stihova, a da pri tome pisac o njihovu porijeklu ne vodi rauna.

299

Ranjina je pisac nemirnoga svijeta, a njegova senzualnost bijeg je pred spoznajom da je svijet izgubio vrstu toku, da se iaio: Pogibe sva vira na svijetu meu ljudi, svak drugu zapira, da u em god naudi. Ni reda, ni mira, ni prava razloga, ni da se ozira vee tko na Boga. Puno je sve jada u taju skrovitu, uzdat se ni sada ni u koga na svitu: taj kae ustima, da t' dobro satvara, a u srcu pak ima tisuu privara. Dogodilo se da Ranjina, koji je elio biti obnovitelj hrvatske poezije, ipak na kraju nije obnovio nita i nije najavio nita. To to nije bio obnovitelj, a ni glasnik novoga, ipak nije sprijeilo suvremenike da povjeruju u njegovu iznimnost. Vie od bilo kojega starijeg hrvatskog pjesnika poznavao je on stariji, ali i noviji talijanski petrarkizam, poznavao je izvornog Petrarku, upoznao je i ljubavnu poeziju Grka i Rimljana. S tom tradicijskom pratei u kanconijeru, koji je imao tek neto manje od 500 pjesama, on je duboko impresionirao svoj pjesniki narataj. Mnoina emocija i energija rijei koje su se valjale u tim stihovima razlikovale su Ranjinu od svih njegovih prethodnika i suvremenika kojima nije bilo vano, niti su oni mogli znati, da je prelijepo sroena pjesma u smrt gospoe Nike bila tek prijevod iz Petrarke. Oni su itajui je prepoznali glatkou njezinih stihova, bili su zadivljeni unutranjim ritmom posmrtnice, uivali su u ljepoti evocirana krajolika, u kojemu su si predoili konjike orune i plavi kako plove po moru. Sve su to osjeali i nisu pitali to je u toj Ranjininoj minijaturi posueno od Petrarke. Znali su tek da je ova pogrebna pjesma pjesniki tonija od veine prethodnih nadgrobnica na hrvatskom jeziku: Ni na nebu goru svitle zvizde zriti, ni plavi po moru tihu se broditi, ni poljem konjike orune gledati, ni zvijeri te prike u lovu tjerati, ni dobra uena glas dobar primati, ni pisma hvaljena u pjesni slagati, ni vile ljuvene it sliat, u broju uz vode studene veselo gdi poju, ni jedna ina slas, koja jes na sviti, moe mi zli poraz iz srca odniti. Toliko zlo zgubi mu kripos do umora ona, ka svitlos bi od moga pozora, i ta me jad kolje, da elju umriti, za zrit tu, ku bolje ne bie viditi. Ranjeni Ranjina ranjenik Ranjinin kanconijer, uza svu svoju eruptivnost i energinost, kompozicijski uznemirenost i povieni ton, nije knjiga s visokom usredotoenou autorova glasa. U mnogim dijelovima kanconijera kao da pjesnik spava, kao da se preputa zamornu nizanju stihova, ponavljanju izreenoga, rimovanju rimovanog. Takva su mjesta esta ali jo su ea nenadana i vrlo kvalitetna pieva buenja, jo su ea mjesta na kojima pjesnikov iskaz postaje sentenciozan i slike jasne, kada se u stihovima prepozna trag pieve intime koja naas osvijetli krajolik ispisanih rijei. Probueni Ranjina manje je pisac iroke lektire, vie je pisac osobnoga ritma, zgusnutih iskaza o sebi, o svojim iskustvima, o svojoj domovini. Iz njega tada progovara nostalgija onoga koji prepjevava po sjeanju, onoga koji svomu gradu dariva ljubavni uzdah, ali i urotniki dvostih koji kao da je u tekst buduega kneza zalutao iz Drievih urotnikih pisama. ... drag gradu rodni moj, sagraen kraj mora, ki se mo s tvojima vridnosti takmiti k latinskim mnozima, ki slovu po sviti.

300

Nu njeki kad budu do samo za platu svu svoju poudu imavi u zlatu, ne ktei za vas svit tuj kripos da ele, to se ino moe rit, ner ono to vele: teko tomu gradu, gdi ti, ki vladaju, imaju pamet mladu ter razum ne znaju. Ranjina je proturjean pjesnik, njega je hranila bol zbog razdvojenosti od domovine, i u njegovim se stihovima to stanje izdvojenosti iskazuje ne samo kao sjeanje na prizore mladosti i zaviaja nego prije svega kao sjeanje na jezik djetinjstva i na potrebu da se jednom daleko u Dubrovniku, kada se onamo vrati, okupe svi jezici i sve energije to se uzalud rasipaju stranim svijetom: Tko stan svoj za u tu po ostavi na sviti, viku on ne moe veselo iviti, a ruke tko tue celiva i umiva, triba je, da svoje od srama zakriva; a vjerno tko dvori druzima s ljubavi, vazda pak na pokon zlom tugom boravi. Pri kruh suh stoj jesti trpezi na tvojoj, neg slasti najdrae u kui u tuoj. Ranjina nije bio pjesnik politikih pjesama. Sentencioznost i aluzivnost nisu ono do ega je njemu najvie stalo. Privatnost u njegovoj poeziji nije privatnost politikoga bia, nego glas ovjeka osamljena i udaljena od zaviaja. Udaljenost i nemir u njega nisu geografske i mjerive injenice, one su za Dubrovanina bile stanje due. On je zbog zvunosti svoga prezimena rado bio ranjenik, elio je biti ranjeni Ranjina ranjenik, htio je ogrnuti odoru umiruega pastira u prelijepoj pastorali u kojoj neznana djevojka pjeva arhainu popijevku o smrti pastira kojega je probio bridak ma: Jedan dan etaje po lugu zelenu, za rados gledaje na vodu studenu, upazih kon vira, ki bistro virae, jednoga pastira gdi ranjen leae na krilu vil jedne, ka srcem tunime u suze neredne plakae nad njime. Vide im pozira na nju nje dobro toj, gdi ranjen umira u muci nerednoj, a pastir svim smrti da se bliz viae ivot svoj, ki strti zla boles nagljae, vema ga vile pla morae u gori, neg rana, koju ma prem bridak satvori. Djevica ja mlada elei viditi, ku svrhu stvar tada imae na sviti, u hladan skrih se mrak od dubja sred gore, sunani gdi se zrak vik nazrit ne more, gdi mo me nijednu vlas ne imae viditi, jer se sva u taj as za grane tjeh skriti. Tuj rijei smiljene pastira, ki mrae, i suze smuene vile, ka plakae, rekal bi, da bihu patei zlu silos sve vode, ke vrihu, priveli na milos... Sudjelujui zajedno s vilom u pastirovu umiranju nisu Ranjinini suvremenici marili u kojoj je mjeri taj tekst bio preuzet iz Tansillove srodne pjesme o pastirovoj smrti. Njih je zaudilo to to je smrt pastira ovaj puta bila neumoljiva, to njega u pjesmi vie nitko nije mogao oivjeti. Nije to vie bio pastir iz Drieve Tirene ili Naljekovieve Komedije I, pa da ga vile ritualno oive. Ranjinin pastir, a zajedno s njim i zaljubljena vila, variraju motiv Erosa i Thanatosa, Ranjinin opis pastirove smrti pjesma je o teatraliziranoj

301

smrti, o dvostrukoj smrti za sakrivene oi vile koja vidi opjevano. Bila je ta pjesma za svoje doba iznimno svjea i moderna. Ranjina je od Vetranovia i Dria uio taj elegijski stih, od njih je uio oponaati ritam nenija iz antike batine, ali i tubalica iz pukih pjevanja. Ranjina nije pisao tragedije, ali je bio lirik s traginim osjeanjem ivota i to osjeanje bilo je blisko Ranjininu glasu vie kao oblik nego kao sadraj. Tragino je za Ranjinu kumulacija i zbrajanje, tragino je za njega moda, a ne supstanca, tragino je za njega jedino mogue kao melodrama, kao priznanje dugo skrivene ljubavi i kao zaklinjanje na vjernost: ... Moja kito perivojna zlatom icom svita, koju zovu nad sva cvitja prvi cvit od svita, zapisal sam, verno tebi da vik ine drubu jezik, pjesni, pamet, misal, srce, vjeru i slubu. Oi, srce, ivot, dua ni mi toli draga, ko li, vilo ti ma mila, ka si ljubka i blaga. Mnokrat ti sam ktil me rane putem skrovno riti, ma vazda mi ri studena u usteh bude umriti: nu zla vide er smrt mene umorit' je spravna, silan sam ti tada rei, moja diko slavna; tako t' zenul' sveer mlados kak' u polju trava za tve rajne majke prsi, ka ti mliko dava, kada stado uzplanduje, gdje su stijenja hridi, pod javorje gusto tiho sama k meni pridi, gdi dva venca gorovita zlatom svita hranju, i njim slavja luanina, ko jak oi branju, za ki ta me sluno moli juer onaj vila, ka bisernijem trakom kosi bie lipo svila, velei mi: mlad pastiru u razbludnoj nadi, ako darov taj pokloni meni momi mladi, kunu ti se duom mojom, da izvan tebe diku nijednu, hrabra, dokli ivu, ne u ljubit' viku. Ranjinin odnos prema prethodnicima Na mnogim mjestima u Ranjininu kanconijeru vidljivo je potovanje i toplina s kojom je pjesnik pristupio Dori Driu i Sigismundu Menetiu. Predstavljao se njihovim zatitnikom, branio ih je od onih to su ih potkradali i banalizirali, od onih koji su se resili tuim perjem. Ranjina kao da je zaboravio da bi moda Bernardo Tasso njeg amogao nazvati crnom vranom i da bi upravo na njega mogao uputiti kletvu o onomu "ko asti tuome ite se potiti". Protivnicima Ranjina u pjesmama nije opratao. Nije tedio otrih rijei za one koje je smatrao laljivcima i kradljivcima, neradnicima i zavidnicima. U polemikim i satirikim stihovima branio je pravo pisaca na rad i branio je stvaralatvo od zavidnika. A to to se ba on ljutio na plagijatore ne treba mu zamjeriti, jer svoje hrvatske stihove vidio je on drugim oima. Pjesme i proze u hrvatskom jeziku bile su za njega uvijek i bez iznimke kreacija novog i autonomnog svijeta bez obzira na opetovane i posuene sadraje. Za njega bio je konstitutivan samo jezik, ali ne jezik kao poredak rijei, nego kao njihov stvaralaki suodnos, kao novo iskustvo. Zbog toga je i mogao napisati pjesmu Jednom ki nito ne uini a tue sve huli, u kojoj je pokazao to misli o onima koji batinu zbog svoje jalovosti banaliziraju, jer ne shvaaju da je nasljeivanje povezano s energijom nasljednika: Jadovni zlee moj, zavidos s kim bjesni, za zle prem tolikoj ne scijeni me pjesni. Ak' u njih ni sada onijeh sve rii, kim staro njekada brijeme se ta dii: "Svitluto sunace, rozice, diklice, ljuveno srdace, grimizna svilice, za to me ta verna ostavi, moj vene, krunice biserna, moj zlaen prstene?" U ova vremena, moj hudi tamnie,

302

druga sad imena nae pjesni die, jer jak lis u cvitju, ta nijedna na svit saj u jednomu bitju ne trpi obiaj. Takoer i rii, kime se jur njekad stara svijes dii, u scijeni nijesu sad. I ove sad, ke vee jesu, znaj, scijenjene, s vremenom bit ne e od druzih primljene. Razliki svit ovi, ki trpi svoju es, sve vei i novi, to godi na njem jes. Tim ne kte rug biti svijem spjevcom na svit saj, kad to ho huliti, pri dobro razmiljaj. Ranjina je doista iskreno volio svoje davne prethodnike, poznavao ih je, ljubio njihovu odsutnost i toplo pisao Sigismundu Menetiu: "Dobro ja tebe, znaj, poznam, svim da vike ne vidih na svit saj oim tve prilike." Bio je to glas tuge onoga koji nije na svijetu sreo one koje voli, tuan glas onoga koji je shvatio da je na svijetu premnogo onih koje se ne voli. Ranjina je dobro proitao Danteov stih o svijetu kao tunom mjestu u kojemu je uvijek mnogo vie mrtvih nego to uope moe biti ivih. Stravu te spoznaje podijelio je s najdubljim duama svoga doba. Osjeao je svoju energiju i znao je da moe biti sve, pa zato i kae: "tko hoe slatka me, slai sam nego med, ko li me grka poeli gri sam nego jad i emer i nalip". Pribliio se samom sreditu krize svoga vremena, osjetio je nestabilnost i nesigurnost nutrine ovjekove i pred tim gubitkom osjetio se pozvanim iskazati poziciju i svoju i svoga dubrovakog narataja. Sredina mu je uzvratila velikim potovanjem; prepoznala je u njemu svoje investicije, ula je u njega i svoj glas. Jer taj pjesnik, koji je svoju poeziju napuio opsesivnim i fetiiziranim slikama seksualnosti, nije bio samo pjesnik tijela. Njegovi su stihovi zauujue tono prodirali u dubinu egzistencijske zbunjenosti pjesnikova doba. On je osjetio da ispod tijela to se ude postoji nevidljiv i tamni svijet i pustio je nevidljivo da se vidi u pjesmama. On je neujnomu dao da se uje i da izgovara najavu nove duhovne konsolidacije, koju je predosjetio i koju je ispisao. Pjesma Umrlijem govorenje izravna je najava hrvatskoga baroknog pjevanja o smrti i posljednjim stvarima: O umrli tamni ljudi, u to ufanje vi stavljate? Ne vidite, er zlim bludi segaj svita vas varate? Ne mojte se toli vele u toj zlato vae uzdati, er sve ono, to oi ele, sve na pokon vrime krati. ivot na je slian k sjeni, koja velmi brzo proe, mnokrat lovik kada scijeni poinuti, smrt mu doe I ako vrijeme sve ukrada, i dni vai malo stoje, ne mo', da vas trud pripada za initi dobro koje. Er se ovi bitak mao na, da je drugo, re ne prima, nego jedan morski vao, ki vik s krajem mir ne ima. Tim vi, svijetu ki dvorite, im vi je sunce na istoi, blago vami, ako oi za bremena otvorite. Za ivota sebi je ve prorokovao pjesniku sudbinu kad je izrekao da "jednu ud sve tjeram, jedan se mogu re, nekim sam velmi drag, a njekim zlo mrze". I tu je sva njegova knjievna fortuna. Nije se nikada

303

mijenjao, niti je mijenjao svoj duboki platonistiki doivljaj poezije, onaj to ga je uvjerljivo pronaao u Ragionamentima Bernarda Tassa. Nije nikada mijenjao ni svoj odnos prema domaim prethodnicima. Bio je pjesnik jedne, ali snane erupcije. Kao to je bio neobuzdan u ivotu, bio je neobuzdan i u asimilaciji svakovrsnih pjesnikih poticaja. Nije krio uzbuenost pred tuom poezijom, uzbuenost pred klasicima antikim, klasicima hrvatskim, suvremenicima talijanskim. Inovator on nije bio, novoga je u njega malo, ali je bila nova pozicija to ju je priskrbio pisanju i knjievniku, nova je bila njegova samosvijest, koja je jo i danas nekima tako daleka, a nekima toliko bliska. Polo mu je za rukom da stvori i plod i voku prije cvijeta, i to je sav njegov knjievni grijeh. U tomu bio je pravo dijete svoga vremena. Nestrpljiv i blagoglagoljiv, nije ekao cvijet. Prije reda elio je ubrati plod. Zato njegov stihovani upit "i ki dub je take naravi i bitja, da svoj plod i voe prije stvori neg cvitja?" treba razumjeti samo kao izravnu aluziju na pjesnikov izbor i na njegove lirske plodine. Dubrovaki Romeo i Giuliette Sabo Gueti rodio se u Dubrovniku 1531, a svoju tragediju, Dalidu, napisao je 1580, dakle u vrijeme kad su nastale i tragedije njegovih neto mlaih vrnjaka, Miha Bunia i Frana Lukarevia, kao i pastirske igre to su ih iz talijanskih izvornika ili sjeajui se Drievih konvencija Dubrovani obnavljali. Poeo je Gueti pisati u mladosti, ali je iz toga doba sauvan samo jedan podrugljivi dvostih to ga je kao mladi knez na Mljetu upisao 1552. u neku slubenu knjigu. Pored Dalide ostala je u Guetievoj ostavtini jo i pastirska igra Raklica, koja je slobodna preradba Tassova Aminte. U Raklici se Gueti znatno udaljio od izvornika, i to posebice u onim dijelovima u kojima je u svijet Tassovih dvorjanika unio lakrdijske scene. Likovi to ih je Dubrovanin nadodao Tassovu izvorniku nisu imali ni volje, a ni namjere, da se umijeaju u ve zaeta zbivanja. Gueti im je dao odvojeni prostor u kojem su izgovarali znatnu koliinu psovki i poruga, reenice to su iskazivale strah i zbunjenost. Nisu ti finalni lakrdijski prizori sa seljacima bili uvedeni u Guetievu Raklicu da bi se uz njihovu pomo iskazala ljubav to su je dubrovaki plemii gajili prema stvarnim seljacima, nego su ti lakrdijski elementi bili nekom vrstom citata iz Drieva teatra u kojem su glavnu dvorjaniku i zrcalnu scenu promatrali, ali i dovodili u pitanje, smijeni Vlasi iz nekog kuta koji se nalazio izmeu gledalita i scene. Okular gortaka koji se u polumraku plae vienih udesnih prizora pomagao je publici da lake vidi pokazano. Prizori to ih je Gueti dodao izvorniku nisu izravno ulazili u konflikt s Tassovim tekstom. Guetiev finale, koji je podsjeao na puki mariazzo, igrao se na zavretku sofisticirane Tassove ljubavne igre koja se dogaala u umi, ali koja se gledala i sluala kao da se igra u salonu. U Tassovu Aminti u petom inu samo je jedan prizor u kojemu se izvjeuje o onome to se dogaalo u za publiku nevidljivom prostoru, dok kod Guetia u posljednjem inu Raklice izlaze na scenu jo i smijeni gortaci Miljas i vatalo, zatim jedan Remeta, te svi zajedno igraju parodiju pastirske drame. Po tomu je Raklica antiteza Aminte, a ne njegov prijevod, ona je njegova interpretacija u kojoj je Gueti na dubrovaku scenu vratio zbunjene i uplaene Drieve pastire, oivivi topos o opreci grada i sela. Guetieva Raklica nije u hrvatsku dramsku literaturu donijela nita revolucionarno, ali je pokazala da su neke od Drievih konvencija bile ive ne samo u tragikom ili komikom teatru onoga vremena nego da su iskustva njegovih parodija kruila i oko pastirskoga teatra. Mnogo ambicioznija od Raklice je tragedija Dalida koja je crpla svoju grau iz dva talijanska predloka koja pripadaju krugu najslavnijih drama svoje vrste. Prva je bila tragedija Adriana Luigija Grota, slijepca iz Adrije, Guetieva vrnjaka, a druga drama koja je ponudila izvor hrvatskomu piscu je tragedija Orbecche Giraldija Cinthija. Adrianu je Gueti iskoristio u prva etiri ina, dok je posljednji Dalidin in izradio koristei finalne scene iz uzorne Cinthijeve Orbecche. Svoje talijanske izvore Gueti nije tajio, pa je zbog te iskrenosti u mlaih biografa i dolo do zabune. Oni su naime Guetiev spoj dvaju inozemnih predloaka vidjeli kao dva razliita djela, a zbunjivalo ih je k tomu i to to je Groto doista napisao tragediju koja se zove Dalida, ali u njoj osim imena glavne junakinje nema nita to bi se nalazilo i u Guetia. Dubrovaka fabula o nesretnoj kraljevni Dalidi jednako kao Grotova o Adriani nije nita drugo nego dramatizirana povijest veronskih ljubavnika Romea i Giuliette. Taj ekspirovski par, mnogo prije nego to je dospio do Engleske, ivio je u drugih pisaca i u drugim knjievnostima. I u hrvatskoj ga knjievnosti nalazimo u vrijeme kada Shakespeare jo nije napisao ni jedne svoje drame. Pria o nesretnim ljubavnicima zaista se u Veroni dogodila a imena zavaenih porodica kojima su ljubavnici pripadali nisu izmiljena. Ta je pria ipak, prije nego to se dogodila stvarnim ljudima, ispripovijedana i u jednoj slavnoj knjizi, i to kao pria o Piramu i Tizbi u Ovidijevim Metamorfozama, koju su u hrvatskoj knjievnosti u drugoj polovici 16. st. izravno preuzeli Dominko Zlatari i Brne Karnaruti. I Dante je poznavao veronske ljubavnike, spominjui u

304

estom pjevanju istilita poimence njihove obitelji. U europskoj se knjievnosti pria o ljubavnicima iz Verone prvo pojavila u proznom obliku. U obliku novele konano ju je fiksirao Matteo Bandello u devetoj noveli svoje zbirke, a danas i nije poznato kako je Shakespeare doao do izvora za svoju tragediju. Mogao ju je poznavati u starijoj engleskoj verziji, izraenoj po Bandellu, ali u svakom sluaju u dramskom obliku taj je motiv prvi put obraen u Grotovoj Adriani, a onda je iz nje vrlo rano preuzet i u hrvatsku knjievnost, gdje je postao Guetieva Dalida. Budui da je Grotovo djelo bilo tiskano 1578, bio bi to datum prije kojega nije mogue da je Gueti napisao svoju verziju drame. Naravno, po analogiji s nekim drugim sluajevima, mogue je da je on Grotovu dramu poznavao i u rukopisu jer je, kako nam je poznato, ona u tom obliku kruila Italijom ve od 1572. Drugi je poticaj Gueti naao u Cinthiovoj Orbecche, koja mu je posluila za izvoenje posljednjeg, inae vrlo krvavog ina, u kojem je bez ostatka prihvatio narativni i veim dijelom neizravni opis uasa i muka kojima su se podvrgavali likovi u finalu. Grota je Gueti u prva etiri svoja ina dosta ekstenzivno preuzimao, prevodio i preraivao da bi na samom kraju intervenirao u talijansku dramu tako to je na kraju oivio oboje ljubavnika. Guetieva Dalida tako je postala drama s dva zavretka. Ljubavnike Dalidu i Orontea, sretne to su napokon pobijedili smrt, suoio je tada Gueti s ocem Dalidinim, Atriom, njihovim konanim krvnikom. Razmjer Guetievih posudbi vrlo je nepravilan. Od Grota preuzeo je scena za oko tri tisue svojih stihova, dok je od Cinthija preuzeo samo grau za 662 posljednja stiha svoje drame. Guetieva kontaminacija nije ostvarena tako da se kao u baroknom razdoblju nekoliko predloaka objedinjuje i pretvara u novu cjelinu. U sluaju Dalide Gueti nije, zato to je imao dva predloka, proirivao popis dramskih osoba, niti je svoju radnju na bilo koji presudniji nain komplicirao. Gueti je osobe iz Grotove drame, oivivi ih u dotad svakako nevienom traginom happyendingu, prepustio drugoj u ovom sluaju Cinthiovoj drami. Kritika je bila zbunjena tim prebacivanjem osoba iz jedne u drugu dramu, pa je i sam Gueti na mjestu spoja oito imao neku stanku jer je i u sauvanom rukopisu taj grafiki av lako zamjetljiv. Gueti je u posljednjim prizorima Dalide ispisao u hrvatskoj knjievnosti dotad neviene scene nasilja i strave. Klju za razumijevanje posljednjega ina Dalide nalazi se u Cinthiovoj poetici uasa koju je autor Orbecche ne samo primjenjivao u svojim senekinskim dramama nego ju je obrazlagao i u svojim teoretskim spisima. Cinthiova dramaturka receptura traila je da se takvi krvavi zavrni prizori, a ovaj s Guetievim Atriom klasini je primjer okrutna zavretka radnje, ne prikazuju zorno na sceni ili da se ne pojanjavaju didaskalijama, traio je da se suspense u tim prizorima postie samo odgaanjem i napetim izvjeivanjem o vienom. Cinthio je bio veliki Senekin tovatelj i shvatio je da kumulacije scenskih muka u publike izazivaju dosadu, shvatio je da kvantifikacija muke nije presudna za tragediju. Zato je ustrajavao na intenzitetu izvjetaja, a tek na kraju, kada bi se postigla napetost, propisivao je da se posljednje ubojstvo, a u ovom sluaju i samoubojstvo, zorno prikae publici. Ta Cinthiova dramaturka postavka u Orbecche odlino je funkcionirala, i ne moe se kazati da Sabo Gueti nije dobro osjetio da ona inae zamrenoj i opirnoj varijaciji Tizbine i Piramove teme savreno pristaje. Gueti je tako svoga itatelja i svoju kazalinu publiku doveo do toga da okom reisera vide glasonou koji predoava strane dogaaje, a onda na kraju, kada se zlo pribliilo krvavoj zavrnici, sam se gledatelj naao u poziciji onoga koji raskriva zastor i suoava se izravno sa stranim zloinom. I Cinthija i Guetia privlaila su tumaenja nadahnuta pukim makjavelizmom o kralju koji uvijek, i u stvarnosti i na sceni, treba izazivati strah, okolini biti straan. Jer, prema tom shvaanju, ako na svijetu itko ima pravo biti zao i straan, onda je to sam kralj. U Guetievoj Dalidi 1580. nalazimo se u epicentru renesansne predekspirske, po mnogim stilskim obiljejima maniristike tragedije. Nalazimo se u matici onoga procesa iz kojega se poslije razvila engleska elizabetinska drama. Posebnu teinu u tom teatru imalo je iskustvo makjavelizma. U tim se tragedijama Machiavellija vie ne citira, a na scenu su stupili okrutni pragmatiari zla koji se ne preputaju Fortuninu kotau, nego pokuavaju, ali, razumije se, ne uspijevaju u vlastite ruke uzeti sudbinu svoju i onih oko sebe. Guetieva Dalida mnogo vie od svojih tragikih suvremenica opsesivno otvara temu enske slobode i emancipacije. Kada danas oslukujemo Dalidin govor o izboru mua, o potrebi da se ta odluka donese slobodno i po pozivu srca, znamo da je taj glas bio disonantan stotinama, u njezinu vremenu, ne svojom voljom u samostan zatvorenih dubrovakih djevojaka. Dalida je u obzoru ondanjeg maskulinizma zasigurno najodlunija scenska osoba koja se pozornice kao da izvikuje da se "ne ima posluat nitkore". Pobunjena Dalida nije jedini lik koji u ovoj drami izgovara sentence i aluzivne stihove. Njih je Gueti inae ispisao na stotine i sve pripadaju inventaru ve vienom u dubrovakim tragedijama, samo to je za Guetieve aluzije i izreke karakteristina njihova pojednostavljenost, ekonominost u izboru i u smjetanju rijei i stihova. Gueti je vie od svojih vrnjaka oslukivao puku mudrost i pokuavao je preoblikovati u dvanaesterce. Zato, kada u Dalidi ujemo kako "trebuje gvozdje bit kada se zavrui" ili "da visoko tko grede, hudje se ukine" ili "oganj i slama na blizu zlo stoje", onda kao da prisustvujemo razgovoru s ulice.

305

Komunikativni Guetiev nain razlikuje ga od drugih dubrovakih tragiara. ini nam se da je Sabo Gueti imao i nekih iskustava s Drievim teatrom, posebice s njegovim komedijama, jer nije mogue da bez prethodna poznavanja bude ponovljena, ovaj put u stihu, Pometova reenica o lisienju: "Ovo ove eljadi! blagu bit sad valja"! Gueti je vrlo dobro svladao prelamanje dugoga stiha, pa se ini, posebno u eliptinim uzvicima, da je i tu metriju nauio u Dria, i to svakako u Noveli od Stanca, gdje Stanevi posljednji uzvici na praznoj sceni imaju ritam i glas uasnih krikova to ih isputa Atrio dok urla: Ah, psice! ah, kuko! ubi me, pomozite! tecite, jeli tko? dvorani, kamo ste? Ima u Guetievim stihovima mnogo sintagma poznatih iz starije lirike, pa se teko moe govoriti da je on svoj predloak prevodio. On je samo pokuao posuditi opi narativni sklop i ritam talijanskog izvornika. Radnja Dalide, uza svu oitu napetost, ipak se odvija razmjerno sporo, a ono to u toj drami danas najvie plijeni svakako je rafinirana retorika koja prati uvodne dijelove drame, Dalidine dispute s roditeljima ili s drugim likovima savjetnikoga statusa. Dalida je po svemu senekinska tragedija, i zato su joj suvremenici morali oprostiti brojne prekraje protiv Aristotelovih pravila. Stihovni dvanaesteraki model s povremenom uporabom kraih stihova bio je u Dalidi ve standardiziran, ali on na alost u baroknom hrvatskom teatru nee biti nasljedovan jer ga se tada osjealo staromodnim. Dalida i njezine istovrsnice nalaze se na kraju razvoja hrvatskoga renesansnog teatra, nalazi se ondje gdje je jo bilo mogue da Drieva, Vetranovieva i Naljekovieva prethodna iskustva ive u istom tekstu zajedno s posvema modernim kazalinim iskustvima. Gueti je u Dalidi ovladao ne samo stihom, on je u njoj ovladao dramskom replikom, pa je uspjenih dijaloga poput razgovora Dalide i Starice o izgubljenom djevianstvu posijano po toj tragediji na mnogim mjestima: DALIDA Rukami okoli me grlo izveza STARICA Tezijem zgar doli tvoju as poplesa DALIDA Za tijem me celova kako sve vjerenik STARICA A teim te otrova, ozdravit da ne vik DALIDA Pak mu se pustih sva na volju, starice. STARICA Jaoh tebi, kad djevstva da mu vlas', mladice! Oni koji su Guetia usporeivali sa Shakespeareom nali su Dubrovaninu dobro, ali nezaslueno drutvo. Dalida i za svoga autora i za publiku svoga vremena nije bila samo kulturno-historijska injenica, nego su joj i pisac i publika namijenili znatnu energiju u hrvatskom kazalitu onoga vremena. Zaslugom te publike, kao i pisaca onodobnih tragedija, bilo je mogue da se do kraja stoljea ne ugasi Drieva kazalina energija, koja, kako se po korpusu tragedija vidi, nije zauvijek potonula u lagune s mrtvim Driem 1567. godine. Hrvatski tragediografi dobro su prepoznali vladajuu konvenciju u teatru svoga doba, oponaali su je, obnavljali i prilagoavali drutvenim, kulturnim i moralnim injenicama svoga doba, investirajui u svoj polustoljetni projekt energiju i postignute dosege itave knjievne zajednice. Sabo Gueti je 1603. umro, kako izvori kau, daleko od Dubrovnika, negdje u Hrvatskoj.

Dvije renesanse i jedna kriza Pokreti to ih nazivamo reformacijom i katolikom obnovom dva su lica istoga planetarnog evanelizma koji se irio Europom i svijetom tijekom 16. stoljea. U znaku tih pokreta proliveno je mnogo krvi, pod njihovim su se barjacima vodili nepravedni religijski ratovi, a mnotvo ljudskih sudbina stavljeno je na goleme kunje. Ali kriza tadanje Crkve ne moe se svesti na opoziciju izmeu katolicizma i protestantizma, jer i u krilu katolicizma i u krilu protestantizma s jednakom su se estinom sukobljavali

306

nosioci dogmatske svijesti s onima koji su zagovarali slobodu misli, odgovornost i socijalnu pravdu. Ti unutranji sukobi proizlazili su iz dvojnosti renesanse. Postojale su, naime, dvije renesanse; jedna je bila retorika i filozofska, po temeljnim nazorima platonistika, i zadovoljavala se svojom marginaliziranou, svojim zatvorenim akademskim seansama, svojom kabalom i horoskopima, egzotinim i ezoterinim filozofskim sustavima i bila je duboko antiautoritarna; druga renesansa, drugi njezin krak, imao je sasvim drukija polazita i vidljivije dosege. U njezinu su se krilu uz pomo novoprobuene filoloke sigurnosti istraivali biblijski i patristiki izvori, radilo se na produbljivanju retorike kao vjetine uvjeravanja, ali i razumijevanja drutvenih proturjenosti. Bio je taj smjer renesansnoga duha kritian prema zateenoj stvarnosti, kritizirao je crkvenu hijerarhiju i njezinu samovlast, a dovodio je u pitanje i dogme ukoliko se nisu mogle provjeriti filolokim istraivanjima. Ni u jednoj knjievnikoj egzistenciji onoga vremena nije mogue nai obje renesanse u harmoniji. U svih vanijih knjievnika onoga doba one su supostojale, ali se harmonizirale nisu nikada. Pisci kojima su na neki nain bili bliski reformistiki zahtjevi, bilo da je rije o Erazmu ili Maruliu, Dragiiu ili Picu della Mirandoli, Vetranoviu ili Ficinu, eljeli su u drutvu i ljudskoj dui neto reformirati, ali se nisu, kako se na kraju pokazalo, ni u jednom sluaju priklonili Lutherovoj reformaciji. Njima nije trebala reformacija kao pogled na svijet i kao politika, jer njima nije trebao voa koji bi jednu drutvenu i crkvenu utopiju sruio da bi je nadomjestio novom i jo autoritarnijom. Svi oni vjerovali su u kolektivnu svijest, u snagu pamenja i tradicije. Renesansni duh u svakom pojedinanom sluaju komponirao se kao dvojstvo, a shvatiti duh onoga doba ne moe se ako se ne uzmu u obzir kontradiktornosti ne samo pojedinanih egzistencija nego zajedno s njima i ideoloke razdjelnice oko kojih su se lomili i najjai duhovi. Oko tih kontradiktornosti roena su i sva vanija knjievna djela hrvatske renesanse, i tako je bilo u knjievnosti, ali tako nije bilo u crkvenoj praksi ili u filozofijama koje su joj pristajale sluiti. Otkria humanistikih bibliara oboruanih sigurnou i filolokim znanjima uzdrmala su mnoge srednjovjekovne dogme i otvorila pitanja o kojima je koju godinu prije smrtni grijeh bilo i razmiljati, a kamoli objavljivati visokotirane knjige s tom tematikom. Neki meu onima koji su uz pomo filologije uzdrmali sliku teoloke i papinske neporecivosti postali su naalost ve u drugoj generaciji politiki pragmatiari. Dobri filolozi, postali su vjeti demagozi, dobri logiari, protivnici svakog dijaloga. Ono to je u poetku bio pokret filologa, dospjevi u ruke pragmatiara kakvi su bili Martin Luther ili Matija Vlai, postalo je iskaz jednoumlja i vjerske netolerantnosti. Zagriljivim reformatorima koji su izniknuli iz tla humanistike filologije, teologija je bila tek sredstvo politikoga programa. Mnogi umni suvremenici to nisu prepoznali u zaecima, a oni koji jesu i nisu imali mnogo izbora. Silina s kojom je protestantizam krenuo u svoj osvajaki pohod Europom bila je do tada nepoznata. Bila je to prva vjerska i ideoloka revolucija koja se u potpunosti koristila tiskarstvom i koja je u punom smislu rijei otkrila mo toga novoga medija. Krenuli su ti protestanti od potrage za izvornim tekstovima i izvornim istinama, za pravom vjerom i pravom knjigom, ali u toj knjizi oni nisu mogli stii dublje od onih mjesta na koja je ve bio dospio sveti Franjo ili husiti. Spoznali su i oni nakon dugih studija da je zlo crkve, a onda i zlo ljudskog drutva, zaroeno u nepravednosti i autoritarnosti, ali nisu bili svjesni injenice da je u krilu Katolike crkve jo od svetoga Franje upravo zbog te socijalne nepravde i njezinih kontradikcija supostojao, pa ak i bio toleriran, trajni kritiki populistiki i pauperistiki pokret. Dijalog s gluhom papinskom moi bio je dakle trajan. Iako neuspjean, on je postojao i posjedovao svoj prostor. Zagovornici siromatva i kritiari papinskoga nemorala, a njih je bilo mnogo u krilu Katolike crkve, nisu eljeli slijediti Luthera jer su u njemu prepoznali jo jednoga lanog proroka. Oni su slijedili zov srca, a Luther im je nudio razum, oni su bili radikalni u nutrini, a on se spremao radikalizirati stvarnost najprije teksta, a onda i stolova i postelja. Zato se i nije moglo dogoditi da pisci, koji su bili bliski pauperizmu i kojima nije bila strana pomisao o reformi, a takvi su i Marko Maruli i Mavro Vetranovi, a blizak im je bio i Erazmo Roterdamski, prihvate doktrinarno luteranstvo. Luther u Hrvata Za mnoge kritike duhove iz Lutherova nauka bio je prihvatljiv jedino zagovor povratka na Sveto pismo i istraivanje njegove izvornosti, bila im je prihvatljiva kritika papinskih pretjerivanja i vatikanskih spolnih izopaenosti, bila im je prihvatljiva doktrina o socijalnim i moralnim implikacijama reforme kao i zagovaranje liturgije na razumljivom, a to e rei mjesnom govoru i narodnom jeziku. Toliko su iz Lutherova nauka mogli prihvatiti i neki hrvatski sveenici, ponajvie u onim dijelovima Hrvatske gdje se nije iskorijenilo glagoljatvo i bogosluje na narodnom jeziku, toliko su od Lutherovih nauka mogli neki prihvatiti i u sjevernoj Italiji, poneto i u Sloveniji i Austriji, u Ugarskoj, ali vie od toga nije se ni u Hrvatskoj, a ni u

307

Italiji ili u Austriji, moglo ukorijeniti. Hrvati su protestirali, ali nisu bili protestanti. Oni su od protestanata dobili neke vane knjige na svome jeziku, ali ih sami, da nije bilo izvanjskih investicija, ne bi stvorili nikada. Prirodno je da je veina Hrvata koji su prihvatili Lutherove ideje bila podrijetlom iz Istre, dakle iz onoga prostora u kojemu je uporaba hrvatskoga jezika u liturgiji bila posebno rairena. Kao to su esi vjerovali da im je Luther postao ono to im je neko bio Jan Hus, tako su i Istrani, koji su i dalje vjerovali da im je sveti Jeronim donio pismo na slavenskom jeziku i osigurao narodno bogosluje, povjerovali da e im Luther biti ono to im je neko bio Jeronim. Bila je ta nada lana, ali se u nju investirala golema energija i za tu su nadu stradali mnogi vrijedni duhovi. Jedan od njih bio je i Baldo Lupetina iz Labina, franjevac koji je u Veneciji neko vrijeme bio provincijal svoga reda. Taj je Lupetina, prije nego to su ga 1542. zatvorili, uspio dati prvu pouku svome daljem roaku Matiji Vlaiu, kada je ovaj stigao na kolovanje u Veneciju. Dok je jo bio na slobodi, otkrio je Lupetina mladome Vlaiu svoje tajno nikodemistiko ispovijedanje vjere. Lupetina je uspio nagovoriti Vlaia da ode studirati na sjever, u njemake zemlje i mladi ga je posluao. Lupetini su u Veneciji sudili nekoliko puta, najstroe ga kanjavali, a esto i pomilovali. U korist njegovu intervenirali su mnogi monici, a jednu njemaku intervenciju osobno je za njega u Veneciju donio Matija Vlai. Grijehe svoga protestiranja ispatao je Lupetina u vlanim mletakim tamnicama sve do 1562, kada su ga krvnici, prije samoga zavretka koncila u Trentu, utopili, izvravajui est godina staru presudu. Od toga Vlaieva uitelja pisanih tragova nije ostalo, izgubili su se za vrijeme istranih muenja to ih je taj franjevac podnio u tijeku dvadesetogodinjega tamnovanja. Matija Vlai rodio se 1520. Kao i Lupetina, i on je roen u Labinu i ve kao mlad ovjek stekao je u Veneciji dobra filoloka znanja, koja je nadareni mladi jo vie uvrstio u Njemakoj, gdje je u Baselu kod Istranina Matije Grbca uio grki. Taj Grbac, koji je poslije postao profesor u Tbingenu, a zatim ondje i rektor sveuilita, bio je prevodilac Eshila na latinski. Matija Vlai sav je svoj ivot posvetio ideji luteranizma, koji se irio njemakim sveuilitima, ali svoju najslau domovinu Istru, kako ju je zvao, spominjao je on esto, koristei svaku prigodu da u svoje biblioloke ili geografske, povijesne ili filozofske komentare ukljui i poneku sitnicu iz njezine prolosti, neku pojedinost koju je pamtio jo iz djeatva. Poeci Vlaieve karijere bili su razmjerno mirni. Rano se upoznao s Melanchthonom, a susreo je po dolasku i druge voe reformacije. Na poetku svoga njemakog sluenja bio je tek profesor grkog i hebrejskog jezika, pozorni sveuilini itatelj Svetoga pisma i trailac istine. Luther je zarana u njemu prepoznao svog pravog sljedbenika i nije se prevario kad ga je ukljuio u sam vrh pokreta. Ali im su zapoela koncilska zasjedanja u Trentu, im se osjetio prvi snaniji protuudar papinskoga Rima, i malo nakon Lutherove smrti pojavile su se i prve raspukline u protestantizmu. Reformacija je ubrzo poela jesti vlastitu djecu, a najjai unutranji sukob izbio je izmeu skupine pomirljivijih filipista, koje je predvodio Melanchthon, i grupe flacijevaca kojima se na elu naao Matija Vlai, koji su bili malobrojniji i radikalnije su traili potpuni raskol s Vatikanom. Flacius i njegovi estoko su se protivili dogovoru o unijaenju protestanata i rimskih katolika, koji se, dok je bio na snazi, nazivao augsburki interim. Izmeu protestanata i rimskoga pape nikada ti dogovori nisu postignuti. Unijaenja su naputena, pa je Vlaieva struja, ako bi se stvari tako promatrale, tono predvidjela rasplet. Ali kao to najee i biva u politikim okrajima, radikalizam, usuprot svemu, ostaje doivotnim prokletstvom njegovih zagovornika. Vjetina predvianja nije u tom sluaju presudna jer novi narataji najprije zaborave proroke. Njima se radikalizam nikada ne oprata, jer njih se poslije svi plae. Posljednja dva desetljea svoga ivota proivio je Vlai ivotom prognanika. Sve je to vrijeme u nemiru progonstva objavljivao svoja najvanija djela. pravu domovinu Vlai je dragovoljno izgubio, ali novu naao nije nikada. S brojnom obitelji selio se Njemakom poput Ahasvera, obilazio je mnoga sveuilita, pa kad bi mu na nekima i dopustili da predaje, ve bi ga sutradan tjerali i dekretom mu zabranjivali nastavu. Vrijeali su ga i znani i neznani, iskoritavajui njegovu ranjivost. Prognanik, umro je daleko od domovine 1575, odbaen i izmuen, dok ga neprijatelji ni mrtva nisu prestali nazivati ilirskom ivotinjom i ovjekom s najkunije obale. Bio je muenik luteranske ideje, ali ta vjera svetaca nije imala. Ona je kao sve revolucije, poznavala samo muenitvo. Sve svoje snage taj je Hrvat uloio u tuinu, koja mu je nemilosrdno uzvratila. O svojoj pak domovini i o njezinu jeziku i nacionalnom njezinu identitetu imao je posvema jasne poglede. Da nije bilo njegova protestantskog doktrinarizma i iskljuivosti, moda je mogao pomoi da se u Njemakoj prije nego drugdje shvati poloaj Junih Slavena i njihove nacionalne razliitosti. Jer Vlai i njegovi protestanti bili su prvi koji su na apstraktnoj razini, ali s velikim poznavanjem geopolitike i lingvistike, promiljali i balkansku problematiku. Uz to njih je zanimala i praksa u kojoj su ih neto kasnije slijedili u Rimu stvoreni projekti o crkvenim dravama, o Ilirijama i o Slavijama, o zajednikim jezicima i novim evanelizacijama.

308

Kljuevi, katalozi i apologije Matije Vlaia Matija Vlai bio je pisac mnogih knjiga. Nikada neki hrvatski pisac nije napisao ni objavio vie stranica od njeg aili poslao vie pisama. Od te mnoine tekstova mogu se izdvojiti vrijednou, a i vanou za budunost, tek neki. Svojom jednostavnom i vrlo efikasnom prozom, preciznou izraza, vjetinom i zanimljivou izdvaja se tako Vlaieva knjiga Catalogus testium veritatis, u kojoj u obliku leksikona ispisuje crtice iz ivotopisa znamenitih ljudi, pabirke iz starih knjiga, tumaei sudbine i nepoznatih ljudi koji su nekom gestom ili cijelim svojim ivotom, nekom usputnom reenicom, svjedoili istinu o pokvarenosti i rasapu painske vlasti. Taj Vlaiev Katalog, koji je prvi puta tiskan 1556, a u kojemu se spominje 650 svjedoka istine, svojevrstan je pandan Marulievoj Instituciji s kojom je ta knjiga ne samo dijelila medij latinskog jezika, te veliku popularnost i mnotvo izdanja, nego i stanovitu anrovsku srodnost. Obje su knjige traile veliko poznavanje povijesti i primarnih izvora, ali su u njima jer su bile namijenjene irokoj publici, takvi izvori isputeni pa se one i danas itaju kao dobra literatura napisana s podosta strasti, a u Vlaievu sluaju i poneto mrnje. Drugo veliko Vlaievo djelo svakako je jedna od najopsenijih knjiga onoga doba. Rije je o djelu koje je u znanosti poznato pod naslovom Magdeburke centurije, a zapravo je povijest Crkve rasporeena u trinaest svezaka od kojih svaki obuhvaa po jedno stoljee. Djelo je plod kolektivnoga rada i izlazilo je tiskom od 1559. do 1574. Ta Ecclesiastica Historia, izala je u trinaest folijanata, prekinuta je na etrnaestom, koji je trebao obraditi grau o husitima. Vlai je radei na tom golemom historiografskom pothvatu okupio veliku skupinu suradnika. Ve i sam uvid u tu povijest Crkve, pisanu neobjektivno i uljivo, ali ne bez poznavanja grae, bit e dovoljan da posvjedoi kako je Vlaieva radna energija, njegovo snalaenje u velikim prostorima znanja i golemim prostorima napisana teksta do tada meu Hrvatima bila posve nepoznata. Vlai je bio ne samo dobar poznavalac izvora nego i vrstan strunjak u temeljnim znanostima. Izvrstan filolog s velikom upuenou u metodologiju, bio je neobino nadaren za klasificiranje najraznolikijih znanja. U tom smislu njegovo je ivotno djelo knjiga Clavis Scripturae Sacrae, koje se u anru, a ak i po sveobuhvatnosti, moe usporediti s nikad prevladanim Etimologijama Izidora iz Seville. Vlaiev Klju zamiljen je kao folijant koji bi trebao olakati itanje i razumijevanje Svetoga pisma, ali je to djelo na svoj nain i prva velika teorija hermeneutike kao znanosti o tumaenju teksta. Vlaieva summa svekolikoga biblijskog znanja svojevrstan je theatrum mundi u koji je ukljueno sve to je pisac mislio da moe pomoi razumijevanju svete knjige, za koju je Vlai pretpostavljao da moe, pravilno shvaena, spasiti ovjeanstvo iz moralne krize. Clavis je tiskan 1567. u Baselu i od tada pa do danas ima status enciklopedije protestantizma, ali i jednog od najsustavnijih pogleda na biblijsku knjievnost i na klasifikaciju njezinih tumaenja. Djelo je spomenik Vlaievoj uenosti, njegovoj radnoj energiji i mati. U drugom dijelu Kljua, koji je posveen dijelovima govora, poetici i retorici, Vlai nairoko raspravlja problematiku tropa i figura, tumai pitanja ukraena govora i stila, a poseban dio knjige bavi se gramatikalnim kategorijama, pri emu, svejedno da li raspravlja o superlativu ili osobnim imenima, participu ili komparativu, autor izvodi jednu od prvih modernih teorija jezika, koju je zamislio kao temelj svekolikog tumaenja i razumijevanja knjievnih tekstova. Lucidne su Vlaieve analize stila koje polazite imaju u Tukididovim naelima, to ih Vlai sva odreda s lakoom pronalazi u tekstu Biblije. I sam dobar pisac, Vlai tu pie jednu od rigoroznijih poetika svoga vremena, traei od pisaca da sa to manje rijei kau to vie stvari i da pritom iskau to vie o stvarima, da im govor bude dojmljiv, da im slikovitost bude imanentna, a zakljuci logiki isti. Takve zahtjeve postavljao je Matija Vlai ne samo drugima nego i samome sebi. O tomu svjedoe mnoge njegove stranice, a da je imao osjeaj za priu, ali i za dokumentarnost, vidi se jasno u odlomku o magarcu uklopljenu u Katalog svjedoka istine: "Naiao sam na vrlo elegantnu pjesmicu pod naslovom Magarev ispovjednik, stariju od dvjesta godina. Uz nju je naime bilo zapisano: Dovreno godine Gospodnje 1343, samo ne znam da li se to odnosi na prepisivanje ili na prvo sastavljanje. U toj se pjesmi prikazuju vuk, lisica i magarac kao pokajnici. Najprije se vuk ispovijeda lisici, koja ga lako odrjeuje i jo ga ispriava. Zatim vuk pokazuje slinu blagost prema lisici kad se ona njemu ispovijeda. No kad je doao na red magarac, koji je bio pun pouzdanja (jer je znao da su njegovi grijesi laki od vukovih i lisiinih), tada se istom pokazala sva strogost discipline. Magarac nije naen vrijednim ba nikakva oprosta, pa su ga ti njegovi duhovnici poderali. Tko god bio onaj koji je sastavio basnu, svakako je htio pokazati kako lako klerici i prelati gledaju jedni drugima kroz prste kada je rije o njihovim vlastitim zloinima, a kako tlae i gue samo svjetovnjake. Jedino njih optereuju pokorom, jedino njima nameu nepodnoljive terete, koje sami nee da dirnu ni vrkom prsta. Vuk je nedvojbeno sam papa, glavni majstor najgorih nedjela. Lije, to su prelati, dvorjanici,

309

sveenici i itava ona kaljua duhovnika. Te lisice lako odrjeuju od grijeha papu vuka, a i on njih. No kad doe do ispitivanja krivnje jadnih svjetovnjaka, koje u toj basni predstavlja magarac, a osobito kad presveta cenzura ispituje djela njemakih careva, tada se, kako to dobro i predobro potvruju svi povijesni dogaaji, pronalaze u njih neoprostivi grijesi." U svojim latinskim spisima Vlai je bio vrstan stilist, ali takoer i jedan od upuenijih pisaca svoga doba. Njegova je obavijetenost ponajprije knjika, njemu su bili poznati mnogi rukopisni i tiskani izvori, on je poznavao mnoga podruja. Taj Mediteranac, koji je priroenu neobuzdanost obuzdavao u Njemakoj, samo u svom Kljuu Svetoga pisma ispisuje na stotine zasebnih, a zapravo skrivenih rasprava o botanici i ivotinjama, o klimi i geografiji, o elementarnim nepogodama i astronomiji, dakle o svemu onome to je inilo stvarni, ali i imaginarni svijet Biblije. Brojni su tragovi u Vlaievom Kljuu pieve neobuzdane asocijativnosti, brojni su u toj knjizi prodori privatnoga i prodori podsvjesnih bljeskova izgubljena zaviaja. Kada bi se, naime, iz svih Vlaievih djela izdvojili svi spomeni Istre, bila bi to dovoljna graa za cijelu uzbudljivu sentimentalnu knjigu o zaviaju, za knjigu o prvom jeziku to ga je pisac nauio i uz pomo kojega je doao do prvih znanja. Ono to je od rodne Istre zapamtio i u svijet odnio kao djeak ostalo je sada zvoniti u dubokim slojevima njegovih spisa, vraati se kao evazivno sentimentalni tekst. Meu Vlaievim tiskanim djelima posebno je mjesto imala znanstvena, ali doktrinarna, Glosa. Ta kasna pieva knjiga tiskana je 1570. i u njoj se Vlai vratio Erazmu, i to analizi njegova izdanja grkoga teksta Novog zavjeta to ga je Holananin uz latinski prijevod svojedobno objavio. Taj Erazmov izvornik, dakle njegov grki i latinski tekst Novoga zavjeta, Vlai korigira i komentira. Glosa je djelo velike znanstvene zrelosti i bilo je vrlo cijenjeno jer se uhvatilo u kotac s najteim pitanjima biblijskoga teksta, pokuavajui nadii i samog Erazma. Napisao je Vlai i esto pretiskivan autobiografski, a zapravo epistolarni spis koji je prvi put objavljen 1549. pod naslovom Apologia. U knjiicu je uvrteno pismo Melanchthonu i pismo rektoru sveuilita u Wittenbergu Jakovu Milichu. Djelo je nekom vrstom pieva ivotopisa, ali je i pokuaj emocionalnog argumentiranja Flaciusove ljudske pozicije pred sam poetak sukoba s Melanchthonovim pristaama. U tom spisu Vlai rektora moli da s njegovim sluajem upozna itavo sveuilite, smatrajui da je ono u mnogoemu polo krivim putem. Za svoje postupke Vlai se ispriava, ali smatra da su promjene u vezi s unijaenjem krenule posvema pogreno. Govori da e, ukoliko ga nitko ne poslua, radije biti sam s Kristom i imati mnotvo neprijatelja nego odustati od svojih ciljeva, a oni da su samo mir s ljudima i napredak. Kae dalje Vlai: "Ako je Bog sa mnom, ne plaim se onoga to bi mi ljudi mogli uiniti." Bilo je to jedno od naela koje ga je neustraivo vodilo kroz ivot, i kroz sve patnje i nerazumijevanja to ih je proivio. U Apologiji, koja je svakako njegov najosobniji tekst, pita vlai svoje protivnike izravno: "Pa zar bih ja, koji sam napustio svoju domovinu, koji sam ostavio svoje najdrae i poao u Njemaku, zar bih ja ve deset godina tu boravio i poduavao, studirao to je to istina ako se sada ne bih drao poznate istine i za nju se borio." Neuspjeh njemakog medvjeda Matija Vlai pripadao je pokretu koji nije bio ni jednosmjeran ni voen samo iz jednoga sredita. Pokret, kojemu je on zduno prionuo i koji ga je itavog ivota progonio, irio se velikom brzinom i zadobivao mnoge pristae u Europi. Rasprostrt u velikom broju njemakih kneevina, protestantizam se uvrstio u Skandinaviji, u njemakim zemljama sredinje i istone Europe, stigao je meu ehe, Poljake, Slovake i Maare, zatim meu Slovence i Hrvate uz zapadne granice Austrije, a irio se Transilvanijom, uvrstio i u Holandiji, u dijelovima Francuske. Dolazak te nove vjere ponajprije se povezivao s prihvaanjem novih mentalitetnih predloaka, meu ljude unosio je nov nain ophoenja, u njihovu okolinu dovodio je nove predmete, a starim je stvarima utvrivao nove vrijednosti. U ponaanju za stolom novu su vjeru pratili novi obiaji, u ponaanju u krevetu i u ljudskoj spolnosti takoer, kao i u ponaanju na poslu i na ulici, na putovanju i u crkvi. Ophoenje meu ljudima afirmiralo je privatnost, zagovaralo je novu higijenu gastronomskog i seksualnog ponaanja. Protestantizam je ukidao ritualizaciju svakodnevlja. Reformatori su za razliku od talijanskih dvorjanikih prirunika puritanizirali svakodnevicu tako to su je liili skrivenih poruka i njezina obvezatnog erotizma i ritualiziranosti. Sve je u toj novoj ideologiji, koja se zakrivala iza vjere, bilo jednolino i uniformirano, a tek u ljudskoj nutrini, ili kad su ljudi ostajali sami izmeu etiri zida, nazirali su se prostori slobode i privatnosti. Dvostruki moral talijanskih dvorova tu vie nije vrijedio. Stari humanistiki laicizam nije se potpuno ukidao, ali ga se liavalo snovitosti. Naelo stvarnosti bilo je jedino vladajue naelo protestantizma, i ono je, zato jer je bilo jedino, ugrozilo nadu, pa ak i svijest o prolosti. Nije sluajno to je protestantski rigorizam ve u to vrijeme po Njemakoj ruio crkve i oltare, palio slike i knjige. Takvi nazori bili su potpuno strani hrvatskom mediteranizmu i njegovu osjeaju za pamenje i

310

sjeanje. Novi kranski pragmatizam tih luteranskih ili kalvinistikih reformatora stoga nije u Hrvatskoj nikada naao svojih pravih sljedbenika, iako su i Vlai i mnogi njegovi drugovi pomiljali na to da bi upravo u Dubrovnik, zahvaljujui njegovoj rubnoj ugroenosti, moda mogli prodrijeti ako umanje lokalne papinskocesarske simpatije. Bile su to ipak samo puste elje jer su izvanjske opasnosti u Hrvatskoj u drugoj polovici 16. stoljea bile jo toliko snane da nitko nije imao volje da mletakom lavu, turskomu zmaju i papinskoj vjernosti pridoda jo i njemakoga medvjeda. Zato, kada potkraj 16. stoljea katolika obnova u Hrvatskoj nastupa i protiv protestantizma, njezini e poslenici u drugi plan staviti doktrinarnost, a ako im je neto smetalo, onda je to prije svega bio novostvoreni graanski antifeudalni mentalitet. Reformacija je defeudalizirala mnoge europske zemlje, a katolika e ih obnova refeudalizirati. Ako su protestanti uveli zaseban pribor za jelo i zasebno posue za svakoga lana kuanstva, njihovi protivnici, a to e rei posttridentinski katoliki obnovitelji, nee imati nita protiv povratka na zajednike zdjele. Zapadne hrvatske granice katoliki su obnovitelji raskuivali povratkom na stare pravice. Oni e dodue, barem u vie slojeva, vratiti i stanovitu erotiziranost svakodnevlja i dopustiti na tim dvorovima poneto staroga laicizma, ali e zato, da bi lake vladali selima, katoliki obnovitelji iskopati jo vei jaz izmeu gradova i sela, izmeu dvorova i seoskih dvorita. Jer protestantizam je u hrvatskim krajevima, u onoj maloj mjeri u kojoj je postojao, prije svega bio pokret niih slojeva, seljaka i puana, graana i obrtnika, veleposjednika u gradovima sjeverozapadne Hrvatske i u Istri, te u graninom pojasu prema Sloveniji. Ljudi onoga doba, a iskustvo protestantizma ih je tomu poduilo, postajali su sve vie svjesni da religioznost ne mora biti ponajprije stvar vjere. Shvatili su da kad bi bilo tako, onda ne bi bilo mogue da religija ima presudnu ulogu u svim ljudskim zajednicama i u svim geografskim prostorima. Bila je ta spoznaja i nekom vrstom vjernikoga kopernikanskog obrata, u njoj se sakrila energija nove relativizacije. Religija, shvaalo se u ono doba, bitno je oblikovala drutvo, ali ne zato to bi mu oblikovala vjeru nego zato to mu je programirala ponaanje, to je mijenjala socijalne odnose meu ljudima, to je politici posvajala prostor. Jer protestantizam je bio samo jo jedna od doktrina koje su se bavile ovjekovim spasom uz pomo vjere. Dodue, bio je tu i jedan mali dodatak a taj je za Luthera i Vlaia glasio "iskljuivo uz pomo vjere" i bio je presudan jer su se pod njim skrivali ratovi i budue smrti, jer je u njemu leao prostor nerazumijevanja i iskljuivosti. Nije razlika izmeu protestanata i katolika bila u tomu kako su oni tumaili Kristovu nazonost u euharistiji. Te dvije sukobljene vjerske zajednice nisu se najvie razlikovale zbog nauka o utjelovljenu Kristova tijela, nego su se te dvije zajednice razlikovale zato to su prihvatile da razliita sustava komunikacije, dva oprena postupka sa stvarima koje su okruivale ovjeka. Smrt je u jednom dijelu svijeta u protestantizmu dobila nove vlasnike, euharistija je dobila novog adresata, svakodnevlje novi jezik tijela, a Sveto pismo dobilo je novi klju. Na izvanjskoj i svima vidljivoj razini samo se to i dogodilo i samo je to obiljeilo sukob katolianstva i reformacije. Usporedno s protestantskim pokretom zapadnoeuropsko katolianstvo postupno se vraalo starom poljuljanom autoritarnom sustavu. Ono je otkrivalo privlanost velikih apsolutistikih drava i sve je vie afirmiralo kolektivnu svijest. Zapadnoeuropsko katolianstvo poelo se sve vie, uei od negativnih iskustava reformacije, pozivati na sjeanje, na razum, na istinu Crkve i na svjedoke te istine. Maruli je istraivao vjernost tih svjedoka a Vlai je istraivao vjerodostojnost pobune protiv njih. Svjedoci su im u oba sluaja imali srodna iskustva, samo su govorili dva razliita jezika. Uraka misija Sredite domaega protestantizma nije bilo u Hrvatskoj, nego u Urachu, tridesetak kilometara od Tbingena, gdje je zalaganjem nekolicine stranaca, Talijana, Slovenaca i Austrijanaca, osnovan okretni znanstveno-izdavaki zavod u kojemu je skupina hrvatskih bibliara zajedno sa slovenskima jo za Vlaieva ivota pripremila i otisnula vie izdanja Novoga zavjeta i drugih vjerskih knjiga na hrvatskom jeziku. Idejni pokreta urake misije, a poslije i njezin predvoditelj, bio je Ivan Ungnad, bivi zemaljski kapetan tajerske, nasljednik velikoga upana varadinskog i vojni zapovjednik na turskoj granici. Taj bivi vojnik emigrirao je ve 1557. u Urach, gdje je potaknut od vojvode Kritofa postao luteranskim aktivistom, osnovao zavod i tiskaru hrvatskih vjerskih knjiga u tri pisma, latinikom, glagoljikom i irilikom. Ungnad je u Urachu u prvo vrijeme izvrsno radio s okupljenim suradnicima, sluei se pri tome u vojsci nauenim organizacijskim vjetinama. Okupio je ne samo filologe nego i dobre tiskarske radnike, nabavio im je papir, pripremio tiskarski materijal i organizirao prijenos neuvezanih knjiga u bavama Dunavom, zatim njihov uvez u Beu te daljnji transport na jug. Bio je Ungnad vjet kada je trebalo prikupiti subvencije s raznih kneevskih njemakih adresa, a o njegovoj financijskoj spretnosti najbolje svjedoi to to mu je ak i vladar katolike

311

Austrije za tiskanje protestantskoga hrvatskog Novog zavjeta priloio dar od 400 forinti. Naum luteranske katehizacije junoslavenskoga puanstva nije uspio, ali su tijekom nekoliko godina frenetine tiskarske aktivnosti pod Ungnadovim vodstvom, otisnuta i distribuirana izdanja koja su poslije ostavila dubok trag u jezinom iskustvu hrvatskih pisaca i italaca, a neke od ideja toga pokreta, posebno one o nacionalnim razlikama meu junim Slavenima, ostale su i nadalje izazovne sa svoje dalekovidnosti. Dva su se Hrvata u Urachu istaknula prevodilakim i bibliarskim umijeem. Prvoga, Stjepana Konzula, koji je bio porijeklom kao i Vlai iz Istre, roena u Buzetu 1521, da prijee na protestantizam potaknuo je koparski biskup Petar Pavle Vergerije. Za vrijeme progonstva susreo je Stjepan Konzul i Primoa Trubara, s kojim je u Ljubljani suraivao na jezinoj redakturi njegovih slovenskih rukopisa. Drugi hrvatski filolog iz protestantskog urakoga kruga bio je Antun Dalmatin, podrijetlom iz Dalmacije, najprije pop glagolja, a onda neko vrijeme i privatni uitelj u Ljubljani. Dalmatin, najueniji meu urakim bibliarima, upoznao se s Konzulom u Sloveniji, pa ih je Trubar obojicu preporuio Ungnadu, koji ih je zatim uposlio. Ungnadova zamisao temeljila se na povrnim procjenama vodeih njemakih protestanata o stanju vjerskoga ivota meu Slavenima u turskoj carevini. Ipak, toan je bio osjeaj Ungnadov prema kojem je, da bi se katehizacije uope i mogla ostvariti, najprije trebalo proiriti protestantizam na zapadnim i sjevernim rubovima Hrvatske koji su bili pod Habsburgovcima ili Mleanima. Ne jednom utim njemakim kalkulacijama spominjao se i slobodni Dubrovnik. U sjeverozapadnim krajevima Hrvatske i u Istri donekle se protestantizam, a gdjegdje i kalvinizam, neko vrijeme prirodno irio, ali u turskoj carevini meu Slavenima za takav religijski i ideoloki zahvat jednostavno nije bilo civilizacijskih uvjeta. Neuspjeh misije obeshrabrio je urake radnike, koji su postupno gasili svoju aktivnost, a nakon Ungnadove smrti 1564. gotovo je potpuno i obustavili. Povijest ipak ne zanimaju samo ostvareni ideoloki ili vjeski pothvati, jer u povijesti i neostvareni snovi postaju vii oblik stvarnosti. Takvu viu stvarnost stvorili su svojom energijom ovi ljudi to ih je Ungnad okupio voen svojom pragmatinom, ali nerealnom namilju. U Urachu Konzulu i Dalmatinu pridruili su se jo i Juraj Cvetni iz Pariza, kolovan u Wittenbergu, koji je nakon enidbe izgubio upu u Istri, te Juraj Jurii, pop glagolja iz Vinodola, koji je nauio slovenski i ve prije pomagao Trubaru. Koliina knjiga koje su tiskane u urakoj tiskari nadmaila je broj svih do tada tiskanih hrvatskih knjiga. Prema objektivnim podacima u Njemakoj je u tih nekoliko godina otisnuto u raznim pismima i u mnogim izdanjima vie od 25.000 knjiga. Meu njima najvanija su i filoloki najdelikatnija bila dva dijela Novoga zavjeta: Prvi del novoga testamenta i Drugi del novoga testamenta, koja su se pojavila najprije na glagoljici 1562. i 1563. Meu urakim izdanjima bila je i Tabla za dicu, koja je otisnuta ve 1561. te solidno sastavljen Katekizam, zatim raskono izdanje Proroka s prekrasnim ilustracijama. Kada je uraka tiskara prestala s radom, tiskana je u Regensburgu jo i protestantska Postila. Na irilici je objavljeno osam knjiga i rad nad njima nadgledali su Matija Popovi, izbjeglica iz Srbije, i Ivan Maleevac iz Bosne. U Urachu, kako i bijae Ungnadova nakana, tiskano je najmanje knjiga latinikim pismom, i to tek od 1563, kada je knjiar iz Bea javio da se to pismo najvie trai, a da mu irilika izdanja idu najslabije. Razumljivo je da su se otisnute knjige manje prodavale, a vie dijelile, a ban Erddy u to vrijeme nije imao nita protiv prodaje nego ju je pae odobrio, i to u posve slobodnom obliku. U Istri i drugim krajevima pod mletakom vlau posjedovanje tih slavenskih knjiga bilo je ve samo po sebi kanjivo, pa su one, ako su i itane, ostale izvan javne uporabe. Rauna se da je do Ungnadove smrti bilo distribuirano oko 15.000 primjeraka hrvatskih protestantskih knjiga, a poslije, kada se taj bivi vojnik nije mogao brinuti za njihov transport sve se ee dogaalo da su knjige zavravale u rukama protivnika koji su ih spaljivali. Dogodilo se ak i to da su pristae katolike obnove na kraju doslovno zarobili Ungnadovu tiskaru, da su je pod straom proveli do Graza, gdje je bila zatvorena u Schlossbergu, a tek poslije prenesena na Rijeku, gdje je dola u ruke katolikih obnovitelja i protureformatora koji su znali povijest tih strojeva i otvoreno hvalili jezini posao svojih prethodnika, odriui im, razumije se, teoloku podobnost zbog kune bolesti, kako su od milja neprijatelji nazivali protesantizam. U namjeri da protestantske knjige proire na to vei geografski prostor i da ih jezino priblie to irem itateljstvu Stjepan Konzul i Antun Dalmatin preuzeli su kao svoj jezik akavsko narjeje dalmatinskog i primorskoistarskoga tipa, kojim je bio napisan i vei dio dotadanje hrvatske knjievnosti kao i sve glagoljake crkvene knjige. Prihvaajui to narjeje kao temeljno, Konzul i Dalmatin su, da bi njihove knjige mogli razumjeti i itatelji iz drugih podruja i drukijih jezinih navika, pokuali stvoriti svojevrsnu mjeavinu svih hrvatskih dijalekata i pribliiti je nekom jedinstvenom opejunoslavenskom jeziku. O tomu se u predgovoru glagoljskog izdanja Novoga zavjeta, koji je tiskan 1562, nalazi objanjenje iz kojega se razabire da protestanti nisu imali problema s razumijevanjem politike geografije onoga vremena te da su iz toga lako izvlaili i ispravne filoloke zakljuke:

312

"Mi paki takaie ijure dobro znamo, da vsakomu ovo nae tumaenje i ova naa slova ne bude ugodno. Na to vi, predragi dobri Krstiani Hrvate, znaite da jesmo s tim naim' tumaenjem vsim slovenskoga jezika ljudem' sluili hoteli, naiprvo vam, Hrvatom i Dalmatinom, potom takaie Bonakom, Bezjakom, Srblanom, i Bulgarom'. Jere znamo po nauku svetoga Pavla Rimlanom I, da duni jesmo svim ljudem, Grkom, zaiedno i barbarom, i tako uenim' kako neuenim. Toga radi jesmo va ovo nae tlmaenje ove priproste, navadne, razumne, obene, vsagdanje, sadanjega vremena besede, koie Hrvate, Dalmatini i drugi Slovenci i Kranjci naivee va njih govorenju govore, hoteli postaviti..." Ideja o zajednikom jeziku za sve Hrvate upisana je ve u taj uraki predgovor. I Konzul i Dalmatin, i Cvetni i Jurii bili su svjesni da najprije moraju ostvariti jezinu standardizaciju za Hrvate i Dalmatine, pri emu su mislili na ljude koji su ivjeli u krajevima koje Turci nisu osvojili, a da zatim svoju politiku i lingvistiku geografiju trebaju proiriti na Bonjake i sve ostale. Isti poredak nekoliko desetljea kasnije imat e i katoliki rimski obnovitelji koji su luteranskom partikularizmu i osjeaju za malo dodali osjeaj za majestetino, olako govorei o velikim Ilirijama i Slavijama, o kojima se protestanti nisu ni usuivali matati. Knjige koje su u Hrvatsku stizale iz Uracha nisu ipak ostale bez odjeka. Ima dokumenata koji govore da su one bile lijepo primljene, ima ak i iskaza tadanjih monih pa i viih crkvenih slojeva koji su podupirali njihovu distribuciju. Te pozitivne reakcije nisu u Hrvatskoj proizlazile samo iz vjerskih pobuda nego ih je vodila spoznaja o politikoj vanosti jedinstvena jezika na ire hrvatsko podruje. Hrvatski velika Nikola Frankopan Traki pie potvrujui 1563. primitak nekih knjiga koje su "naimi pravimi hrvackimi slovi i hrvackim ezikom tampane i da e vsaki Hrvatin more lahko tati i razumiti: i k tomu da znate da od naega hrvackoga ezika ludi ele i od boga prose da bi im bog dal bibliju naim ezikom hrvackim pisanu va koi bi razumili stari i novi tetament". U krilu vjerske protestantske knjievnosti afirmirala se jo jednom svijest o vanosti narodnoga jezika i svijest o potrebi zajednikog jezika koji e razumjeti veina Hrvata i junih Slavena, svejedno gdje oni ivjeli. Zato prireivai urakih knjiga ne bez razloga i s ponosom istiu da su svoje tekstove iz najboljih latinskih, vlakih, njemakih i slovenskih prijevoda "u hrvacki jezik tlmaili". Protestantske knjige unijele su u Hrvatsku i neke posve nove grafike navike. Ti reformatorski izdavai koriste knjigu i letak, sliku i plakat izraajnije i agresivnije nego itko prije njih. Oni imaju istanan osjeaj za grafizam teksta. Uz to, oni su svjesni da e se njihova izdanja itati naglas i nepismenima pa u jeziku upotrebljavaju kolokvijalne izraze, pokuavajui tekst pribliiti itatelju u svakodnevnoj komunikaciji. U likovnosti rabili su oni izravne poruke, pa nije bila rijetkost da se na protestantskim ilustracijama Rim prikae kao stara kurva koja kopulira s Antikristom, a papu da se razodjene i pokae kako mu iz stranjice cure lai. Protestanti su protiv svojih protivnika vodili pravi tiskarski rat koji u hrvatskom sluaju nije sluajno predvodio vojni zapovjednik na turskoj granici Hans Ungnad. Uraki pothvat bio je prva intervencija industrije u hrvatski duhovni prostor, ali svu energiju te industrije u doktrinarnom i u knjievnom smislu nadmauje svei s naslovom Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom. Tiskana navodno u Padovi, a s potpisom zasigurno izmiljenoga Antuna Senjanina, objavljena je ta zagonetna i prestupnika knjiica 1555, dakle u vrijeme dok je Hans Ungnad jo sa svojim konjanicima ratovao na granici. Djelce je mogao napisati svaki od onodobnih uenijih hrvatskih protestanata. Mogao mu je autor biti i Matija Grbac, tada ve profesor u Tbingenu, a zato ne i Baldo Lupetina, tada u mletakoj tamnici. Tekst je mogao napisati i Matija Vlai, bolje reeno, spis je mogao biti kompiliran od njegovih latinskih ili njemakih radova. Dodue, knjiga u kojoj raspravljaju papist i luteran pojavila se u vrijeme koncila, kada je o njezinu predmetu jo bila mogua rasprava. Djelce s lanom padovanskom tiskarskom oznakom samo na prvi pogled djeluje naivno, a dojam da je napisano za djecu i seminariste vara. Knjiga je, naime, pisana jezgrovito i u njoj se postupno izlau najsloenija doktrinarna pitanja oko kojih su se u to vrijeme sporili najbolji europski umovi. Rasprava u padovanskoj knjiici vodila se oko slobodne volje koja je pripadala pojedincu, oko pitanja dobrih djela i njihova odnosa prema osobnom spasenju, raspravljalo se u padovanskoj knjiici i o crkvenom elnitvu i hijerarhiji, o sakramentu i o unijaenju, to je u ono vrijeme bila aktualna politika preporuka. U malenom dijalokom katekizmu bilo je i stranica na kojima se luteran i papist spore oko pitanja ispovijedi, oko istilita, oko celibata i zareivanja. Jezik toga doktrinarnoga dijaloga posvema je blizak jeziku urakih izdanja, pa se moe rei da ih na svoj nain najavljuje, a knjievnom reenicom u mnogoemu i nadmauje. Protestantizam sam po sebi nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, nije u svomu krilu porodio dobru knjievnost, a upravo po odnosu prema knjievnosti i uope prema umjetnosti bitno su se razlikovali tadanji katolicizam i protestantizam. Za razliku od katolicizma, koji bi knjievnost kad god je mogao zaogrtao pod svoj zatitniki plat, protestantizam ni sa knjievnou ni sa njezinim uresima, pa ni umjetnou uope, nije htio imati izravna posla, a jo manje joj davati zatitu. Reformacija je tim animozitetom dodue otvorila put u jo veu umjetniku autonomnost, ime je nesvjesno postignut posve suprotan uinak koji je u Njemakoj, a

313

poslije i u anglikanskoj Engleskoj, donio i dobru literaturu ve u ranom baroknom razdoblju. Protestanti su imali osjeaj da od njih sve poinje pa im se upravo svijet knjievnosti ukazivao kao svijet potroenih i bivih sadraja, njima je bila imanentna nesposobnost da se oslone na tradiciju i na prethodnitvo jer oni takvih osjetila nisu imali. Za razliku od njih radnici katolike obnove kada su djelovali i meu protestantima postizavali su bolje rezultate upravo zato jer su znali nasljedovati, jer su vjerovali u tradicijsko pamenje. Protestanti su imali osjeaj da kreu od poetka i nisu se obazirali na dosegnuto. U nekim sluajevima njihova stvarnosna vizura pomagala bi im da preciznije nego itko prije njih sagledaju poneki problem, i to je bilo sve. Tako im je polo za rukom da se prije drugih srodnih pokreta i ideolokih narudbi odrede u umi nacionalnih raznolikosti na Balkanu, to im je pomoglo da ih pravilno imenuju, da ih razdvoje, a onda i pokuaju spojiti. Protestanti su tom prigodom pokazali osjeaj za realnost, jer oni su vidjeli povrinu stvarnosti i razaznavali joj dimenzije. Oni nisu imali naklonosti prema snu niti su matali o velikim Ilirijama kada takvo to u stvarnosti Balkana nisu vidjeli. Oni su vidjeli Habsburge, vidjeli su mletake dudeve, turskoga sultana, vidjeli su trojnu vladajuu fakturu hrvatskoga tla, vidjeli su i nezavisni Dubrovnik. Shvatili su da u tom prostoru ive ljudi koji se uglavnom nazivaju jednim imenom i koji govore srodnim jezicima. I to je bilo sve pa im se sve ostalo sloilo samo od sebe. Dakako, protestanti su u svemu pokazivali mnogo arogancije i neke siline koje su se plaili ak i njihovi blinji. Zato i nije sluajno to se nakon tristo objavljenih naslova nije u javnosti smjelo znati za grob Matije Vlaia. Pokopali su ga tajno jer je i nakon smrti mogao biti opasan. Tako, dok su katoliki muenici tek nakon smrti postajali spasonosni za svoju sredinu, muenici protestantizma bili su nakon smrti jo opasniji. Protestantizam je u mnogim svojim aspektima bio prva opa europska drutvena revolucija i prvi u nizu civilizacijskih i ideolokih prevrata kakvi su Europu nadalje potresali zabrinjavajuom periodinou. Knjige i pisci na lomaama Okrutan prema svojima, arogantan prema protivnicima, protestantizam je izazivao bijes neprijatelja. Taj bijes lomio je najee one pojedince koji su s ruba pokuavali svoj glas pridruiti novosteenoj slobodi duha. Oni nisu imali irih drutvenih zamisli i svakako nisu znaili nikakvu drutvenu opasnost, jer njih je ponajee zanimala samo sloboda u zaviaju, zanimao ih je jezik toga krajolika, njegov novi zvuk i njegova nova napisanost. U nekim epohama, a kraj 16. stoljea bio je u tomu ak i izniman, takve su se elje katkad prepoznavale kao ofenzivne i bivale su strogo kanjavane. Jedan se takav pisac kanjenik, kojega nisu kaznili utamnienjem, ali kojemu su zapalili sve knjige, zvao Mihalj Bui. Nakon kolovanja u tuini, najvjerojatnije u Njemakoj, vratio se taj Bui u Hrvatsku, gdje je u Stenjevcu kraj Zagreba postao upnik u katolikoj upi. On je u pokretnoj tiskari, koja je tada djelovala u Nedeliu, tiskao ak tri knjige, i to Novi zakon i Katekizam ili kerstjanski navuk na hrvatskom, a na latinskom jo i polemiki spis o euharistiji i problematici Kristova utjelovljenja. Bui je, premda katoliki sveenik, pisao svoje spise iz pozicija kalvinistike vjere, koja se u to doba naroito brzo irila Ugarskom, pa su k Buiu ta iskustva stigla iz Ugarske. im su se Buieve knjige nale u rukama prvih itatelja, nad piscem je provedena istraga, pa je on 1574. nakon duge rasprave na sinodu bio iskljuen iz ckrve. Proces protiv Buia osobno je vodio Juraj Drakovi, moni elnik zagrebake crkve i ovjek vjeran koncilskim zahtjevima. Drakovi Buia nije mogao okruniti usijanom eljeznom krunom, kako je uostalom samo koji mjesec dana prije uinio sa seljakim pobunjenikom Matijom Gupcem, zvanim Beg. Za razliku od Gupca, koji je smatran obinim prijestupnikom, Bui je bio ugledan ovjek i njegovo iskljuenje iz crkve nije ilo jednostavno. O njemu se moralo obavijestiti ne samo vladara u Beu, a vladara je Drakovi obavijestio i o Gupevom pogubljenju, nego se Buiev sluaj trebao oglasiti i javno u katedrali, svima na znanje. U Beu, gdje su jo uvijek bili popustljivi prema kalvinistima, nisu protiv Buia poduzimali nita, ali su zato u Zagrebu njegove knjige unitene, i to tako marno da od sva tri poznata i tiskana pieva djela nije sauvano ni jedno slovo. Ipak, prije nego to su bile unitene sve Buieve knjige, a i njegova egzistencija, sinodalni su oci u skladu s novim vremenima i novom strategijom istaknuli da, ukoliko se ubudue ele efikasno boriti protiv Buieve zle nauke i njegovih tiskovina, moraju ne samo uporabiti silu i zabrane nego i knjigom odgovoriti na knjigu. Zakljuie sinodalni oci da Buiu i njemu slinima kao odgovor treba pripremiti izdanja doktrinarnih prirunika na hrvatskom jeziku, to je u tadanjem Zagrebu imalo znaiti na kajkavskom narjeju, kako bi se stvari vjere pribliile i onima koji nisu "nauni knjige latinske iliti dijake titi", kako je to gotovo stoljee prije zagrebakih sinodalnih otaca rekao u Splitu Marko Maruli. O Buiu i njegovoj djelatnosti na alost nemamo mnogo podataka, a nema ih ni o jo jednom mueniku onoga doba, Dubrovaninu Franji Mariji Sagriju, kojega je nakon dugogodinjih progona i

314

viestrukih procesa rimska inkvizicija muki pogubila. Dokumenti Sagrijevih procesa i njegovih muka uvaju se u Irskoj, a sauvalo se i toplo pismo to ga je Franjo Marija pisao majci Andrijani Ratkovi i koje je navodno itao i sam papa Pavao V. Taj buntovni i slobodoumni ovjek, ini se, drugovao je s djelima Justusa Lipsiusa, jednog od Erazmovih sljedbenika, a kako je Lipsius bio esto navoen pisac na indeksu zabranjenih knjiga ve je to samo po sebi bilo teki prekraj. Od Sagrijevih tiskanih ili rukopisnih djela nita se nije sauvalo, samo spoznaja da su ga smatrali opasnim protivnikom i ovjekom bliskim protestantizmu i da su ga nakon brojnih istraga i dva suenja 1616. pogubili. Nakon pogubljenja ostao je sauvan tragikomian popis jestvina to su mu ih as prije smrti ponudili, a koje su birokrati s primjerenim cijenama nabrojili, ostavljajui zapisano ak i to da je posljednji zalogaj buntovnika bio neki slatki, a posljednji gutljaj aa grkoga vina. Pretpostaviti se moe da su i Bui i Sagri svoje ideje izlagali militantno, jer su sve te nove vjere koje su protestirale protiv papina i vatikanskoga primata stvarale i nov oblik vjernikog openja propagirajui i nove norme gradskog i seoskog ivota. Reformatori su prije svega eljeli staviti sve postojee crkvene redove izvan zakona. Biskupe su tjerali u ilegalu, konfiscirali im imovinu, unitavali kultna mjesta posveena svecima, ruili oltare i skulpture, ravnali podove crkava, uvodili novu pravnu sigurnost, pripremali zakone i tiskali ih. A u obrazovnom sustavu promovirali su obrazovanje za sve i na narodnim jezicima jer su u novoj vjeri svi morali biti sposobni za samostalno nauavanje teksta pisma. Laicima otvarali su se tako novi i uzbudljivi prostori znanja. Ti novi vjernici i njihovi prethodnici, meu kojima je Mihalj Bui jedan od onih kojemu poznajemo ime i naslove djela, bili su estoki protivnici sveanosnih obreda, crkvene pompoznosti i bogatih procesija. Oni su na dnevni red stavili sukob javnog i privatnog, svetog i profanog, visokog i niskog. S njima je sistematski eksplodirala narodna kaultura a buknula je i nova mistika svetih tekstova, pojavile se ideje o bratstvu meu ljudima. Te novosti, koje su se duboko usijecale u ljudske due, nisu bile odmah vidljive u vjerskom ivotu nego su se nazirale prije svega u pojedinanim egzistencijama. Izvanjske crkvene manifestacije najee su u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima ostajale i dalje manje ili vie nepromijenjene, a dobivale su tek poneki novi sadraj. U krilu tadanjih hrvatskih biografija i knjievnikih sudbina supostojali su u istom tijelu raznorodni, opreni i nepomirljivi svjetovi. Najbolji primjer za to bio je Juraj Zrinski, sin sigetskoga junaka Nikole. Rodio se 1549. i bio je znamenit ratnik, srani borac protiv Turaka i nastavlja oeva mita. Ali taj Juraj, koji je umro 1603, bio je i otvoreni zatitnik reformacije u Meimurju i Varadinu. On koji je sudjelovao i u otvorenim progonima katolikih sveenika, i koji je poticao hrvatske autore da objavljuju djela u kojima je bilo naznaka protestantske reforme, u isto je doba bio i kultna figura mnogim nepokolebanim katolicima iz junih hrvatskih pokrajina. Njemu je tako Zadranin Brne Karnaruti 1584. posvetio svoj ep o Sigetu, njemu je Dubrovanin Dominko Zlatari 1597. posvetio svoju Elektru, a Zrinski je u Nedelie doveo putnika tiskara Rudolfa Hoffhaltera, koji je tiskao ne samo Buieve nego i druge tadanje knjige na hrvatskom i latinskom jeziku, bio je zagovornik i tiskara Manliusa, koji je iz Gssinga i Ljubljane stigao u Varadin. Trag Jurja Zrinskog u svim tadanjim izdanjima tiskanim u sjevernoj Hrvatskoj vie je nego oit u mnogim knjigama i knjievnim gestama, a posebno i u Pergoievu pravoslovnom Dekretumu. U sjeverozapadnoj je Hrvatskoj teko demarkirati dva oprena vjerska sustava, teko je razabrati izmeu dva razliita mentalitetna predloka koji su supostojali tako da jedan drugome ipak nisu izravno smetali. Ono to je bilo zajedniko svim tim ljudima, zvali se oni Juraj Zrinski ili Mihalj Bui, Brne Karnaruti ili Dominko Zlatari, Ivan Pergoi ili Antun Vramec, Baldo Lupetina ili Franjo Sagri, bila je afirmacija slobodne volje i suprotstavljanje autoritetima, to u krugovima najmonijih nisu bile rado gledane vrline, a posebno ne u zemlji koju su upravo ti moni osudili da bude trajna turska granica. Budunost je pokazala da e prednost to se tie knjievnosti i njezinog udjela u stvaranju modernoga drutva imati u Hrvatskoj katolika duhovnost i njoj posveena Crkva. Protestantski val tu je bio i ostao tek epizodom, ali su uz njegovu pomo svakako proirena duhovna i jezina iskustva onodobnih ljudi. Katoliki obnovitelji znali su bolje od protestanata kako postupati s tradicijom i kolektivom. Oni su pravovremeno shvatili kako se pristupa ranjenu kolektivu i shvatili su da mu se kao lijek mora ponuditi pobona knjievnost koja nee biti agresivna nego kontemplativna, okrenuta osami, govorenju ispod glasa, tekst koji e biti suprotnost gromkom glasu reformnih propagandista. Dakako, bila je to samo varka za one naivnije. Katolika obnova, naime, i dalje je znala gdje treba zadrati gromki glas, u Hrvatskoj ona je dobro razaznavala gdje treba biti glasniji, a gdje tii. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj izabrala je poneto blai ton, pa se nadalje u pojedinanim sluajevima tu doputala koegzistencija razliitog. Nisu zato svi doivjeli sudbinu zlosretnih Mihalja Buia ili Dubrovanina Franje Marije Sagrija, jer ono po emu je veina hrvatskih knjievnika koji su osjetili dah protestantizma, ali mu nisu izravno i militantno pripadali, posebno zanimljiva jest dramatino stvaranje njihovih osobnih, esto bolnih, ali redovito uzbudljivih sinteza. U biografijama hrvatskih pisaca roenim na sjevernim hrvatskim granicama u kasnoj se renesansi velikom upornou javljao dijaloki odnos svih opcija,

315

javljao se osjeaj da je upravo tu, gdje je turska opasnost najvea, mogunosti vlastitog izbora i osobne slobode ostavljen najvei prostor. Oni koji su se toj dijaloginosti suprotstavljali, koji su je u ime monologa i autoriteta proganjali i utiavali, bili su u duoj vremenskoj raunici gubitnici. U onom, pak, vremenu optika je bila suprotna: njihovi su grobovi bili obiljeeni spomenicima, a grobovi onih drugih zatirali su se i zaboravljali. Dudi i Skali dva konvertita i pustolova Nisu svi hrvatski pisci koji su dolazili u doticaj s reformacijom i koji su prihvaali njezine poglede bili odmah i estoki sljedbenici Luthera i nisu u protestantskom kolu ostajali itavoga ivota. Za neke od njih bile bi to samo epizode s okusom intelektualistike pustolovine i bijega od poznatog. Andriji Dudiu, piscu, znanstveniku i biskupu, podrijetlom iz Krapine, protestantizam je bio tek usputna epizoda. Rodio se 1533. u Budimu, gdje mu je otac Jeronim bio savjetnik ugarskoga kralja Vladislava. Mladi se Dudi nakon dobrih talijanskih uilita u Veneciji, Padovi i Veroni i kratka boravka u Wroclavu uputio crkvenom karijerom, koja ga nije prijeila da se bavi i humanistikim studijem, a i prirodnim znanostima, kojima je bio dosta naklonjen. Ostavio je za sobom golemu koliinu tekstova, nemajui esto volje za vee pothvate i ni ne pokuavajui da mu jedno od djela stekne kakvu-takvu zavrenost. Da se rodio koje desetljee prije, bio bi mu ivot manje uzbudljiv, ali kako je ivio u vrijeme najintenzivnijih crkvenih podjela i velikih europskih sukoba oko vjera, nije izdrao da se i on u njih ne ukljui. Moda se u tom meteu taj inae snalaljiv ovjek i nije izgubio, ali se ba najbolje nije snaao. Njegova uenost i dvorske manire steene u Budimu uvele su ga ubrzo u visoka drutva. Zbog uenosti, a svakako i zbog pobonosti, jo kao mlad ovjek imenovan je biskupom Knina, u kojemu nije mogao stolovati jer su ondje stolovali Turci. Nemajui svoje biskupije, proputovao je u to vrijeme i mnoge gradove Europe, briljirajui u uenim i monim salonima Pariza, Londona i Firence. U zavrnom dijelu koncila pojavio se u ulozi svojevrsna avoljeg odvjetnika, branei naelo sveenikoga braka, a uz to javno zastupajui i prieivanje kruhom i vinom. Odmah po koncilu Dudi je napredovao u crkvenoj slubi pa je postao biskup u Peuhu sa sjeditem u Sigetu. Njegov se koncilski nastup doivljavao tada tek kao uspjean retoriki zagovor zabranjenog i kao zanimljiva lekcija iz dijalektike. Za vrijeme jedne poljske misije u Maksimilijanovoj slubi ostane Dudi zauvijek meu Poljacima. U Poljskoj imao je i otprije dobrih znanaca pa tako bez vee muke ue ondje u krug humanista i pjesnika bliskih reformaciji, a zaljubi se i u neku dvorsku damu te, naavi dobar razlog, napusti katolianstvo. U Rimu zbog toga ovom koncilijaristu javno zapalie portret, iako nepotrebno jer im je on to koju godinu prije na koncilu, barem to se enidbe tie, i najavio. Oni miljahu da je Dudi na saboru vjebao retoriku, a on je naoigled svih uvjebavao svoj budui ivot. Poljakinja kojom se oenio ubrzo je umrla, pa se Dudi oeni po drugi put i to glasovitom i vrlo borbenom reformiranom gospom Elizabetom iz obitelji Zborowski, koju su od milja nazivali Papisom. Prije smrti, koju je 1589. doekao u Wroslawu, boravio je Dudi jo neko vrijeme i u Moravskoj, gdje se velikim intenzitetom bavio prirodnim znanostima. Najvaniji Dudievi znanstveni prilozi vezani su uz njegov prinos teoriji kometa koju je iznio opirnije prvi puta u spisu De cometarum significatione 1579. u Baselu i Krakowu. Ali ni tom prigodom nije Andrija Dudi svoje istraivanje zavrio. Ostavio je kao i obino mnogo toga otvorenog. Sreom, samo dvije godine po objavi knjige o repaticama pojavio se neki novi komet koji je, to je zapazio jedan ondanji astronom, imao manju paralaksu od Mjeseca. Dudi je posjedujui taj podatak inteligentno zakljuio da se to jedino moe objasniti time to se repatica nalazila na mjestu koje je od Zemlje udaljenije nego Mjesec. Tako je napokon uporni Dudi opovrgao Aristotelovo gledite o tomu da repatice nastaju u podrujima vatre, koja su se prema Filozofu imala nalaziti upravo ispod Mjeseca. Cijeloga svoga ivota bavio se Dudi djelima koja nije zavravao, pa je tako o svojim namjerama s papinskim dogmama izdao vidovitu knjiicu u vrijeme koncila 1562. da bi kasnije kad je ve postao protestant napisao i studiju o slobodnom braku sveenika Demonstratio pro libertate coniugii u koju je ugradio i neto od osobne povijesti. Taj prijatelj Jana Kochanowskog bio je i sam pjesnik, pa je 1581. objavio i Carmina Ad Jacobum Monavium. Bio je svestran na posve humanistiki nain, zanimale su ga mnoge znanosti i mnoge vjetine, a poznavao je i mnoge filozofske smjerove. Ipak, vie od svega volio je pisati pisma i drati govore. Ostavio je tragova i u medicini i u retorici, i u teologiji i u astronomiji. Za takvu svoju mnogostruku nadarenostrodio se prekasno, ratrkao je svoje spise na desetine strana, ostavi na kraju bez vrega naslova i poznatiji po konvertitstvu nego po knjievnim djelima. Nita manje od Dudieva zanimljiv je bio i ivot njegova vrnjaka, Zagrepanina Pavla Skalia, Roen 1534, i on je rano poeo napredovati u crkvenoj hijerarhiji, ali ne zadugo jer je imao gotovo bolesnu

316

sklonost da svakodnevno mijenja identitet. Bio je vian knjievnim mistifikacijama i krivotvorinama, pa je svoje tekstove najee prepisivao i montirao iz tuih knjiga. Bio je idealan ovjek svoga kriznog i maniristikom osjeajnou natopljena doba. Mnogostrukost osoba to ih je za svoje tijelo izmiljao i mnotvo imena pod kojima se kretao europskim salonima, teko da je ikada itko nadmaio. Kad god mu je zatrebalo, postajao bi grof ili markiz, a kad bi se naao u nevolji, s lakoom je ispod skuta izvlaio tue genealogije kao vlastite. itav je ivot taj Zagrepanin skupljao poene svoje zle sudbine, ali bi ga, jer je bio udljiv, brzo otkrivali i prepoznavali, bolje reeno, nakon nekog vremena vie ne bi znali ni tko je on ni odakle je ni koje su mu namjere. A on se elio samo igrati identitetom i skidati maske. Za teatar nije pisao nikada, ali je bio jedan od najboljih salonskih glumaca onoga doba koji je, izgubivi sve svoje maske i ostavi sam sa svojom nemirnom nutrinom, poeo bjeati i od sebe. Prvo su ga potjerali iz Bea, onda je otiao u Stuttgart pa u Heidelberg, a na kraju i u Tbingen, gdje se pribliio protestantima i proglasio novoroenim. Brzo je Skali shvatio da u tomu luteranskom svijetu novoroenost ima veliku vrijednost, a da tradicije i genealogije to ih je ve potroio nisu ovdje bile toliko vane. Bilo mu je doputeno da predaje na luteranskim sveuilitima u Tbingenu i Knigsbergu, a napisao je, pridobivi svojom uenou i strogova vojnika Hansa Ungnada, predgovor urakom izdanju Trubarova slovenskog Novog zavjeta. To to je time postao i slovenskim piscem bilo je za Skalia posve prirodno jer on je ve jednom bio i Veronez, zbog slinosti svoga prezimena s tamonjim prezimenom Scaliger. Obdaren uroenom manom laganja Skali je i dalje bio u bijegu pa je, kada su ga naposljetku raskrinkali i njemaki reformatori, morao preko Gdanska pobjei u Pariz, a odande u Mnchen, gdje se i oenio. Tek nakon to je prekrio celibat taj se nekadanji sveenik poelio vratiti u krilo svoje prve Katolike crkve. Pokajao se i odbacio i Lutherov nauk i enu, da bi pred smrt kao etrdesetogodinjak poeo pisati ak i protureformacijske pamflete. Umro je u Poljskoj, izmoren silnim progonstvima, maskiranjima i lutanjima. U svom kratkom ivotu stigao je napisati, a to e rei prepisati i krivotvoriti, mnoge knjige koje svojom raznovrsnou i egzemplarnom neoriginalnou jo i danas zbunjuju one koji ih poele itati ili sistematizirati. Najblie podruje bila mu je kabala, o kojoj je esto pisao, uporno prepisujui radove Katalonca Lulla o mnomotehnici i okultnim znanostima, posuujui cijela poglavlja od Agrippe. Kao dvadesetogodinjak u Bologni je 1553. objavio spis o svim vrstama znanosti, pri emu je pored boanske, nebeske, elementarne i aneoske on razumljivo najpedantnije obradio avolsku. U Beu je tri godine poslije objavio i knjigu svih tajni, koju je naslovio Occulta occultorum occulta, stvorivi djelo koje su mnogi itali traei kamen mudrosti koji u toj kompilaciji nisu mogli nai. Njegovo najee spominjano djelo tiskano je u Baselu 1559, u vrijeme kad je imao 25 godina. Toj knjizi u kojojjedva da ima i jedan piev redak dao je zagonetni naslov Encyclopaediae seu orbis disciplinarum epistemon, i ako ni po emu ta je svatara zanimljiva upravo po tom naslovu u kojemu se prvi put pojam enciklopedija upotrijebio u modernom znaenju, dakle knjige u kojoj su sakupljena i usustavljena vrlo raznorodna znanja. Cijeli je ivot Pavao Skali lutao daleko od rodne grude. Jednom se dodue proglasio i Lianinom, iako, koliko je poznato, tamo nikada nije bio. U domovini nije ostavio tragova, ali time nije umanjio svoje znaenje u asnoj nomenklaturi njezinih izgubljenih energija i razmetnih sinova. A da je bio pravi razmetni sin, svjedoi mala biblioteka teolokih spisa to ih je objavio pred kraj ivota, elei valjda skinuti i svoju posljednju masku. Pred oprotaj sa ivotom, u kojemu je prebrzo izgorio, napisao je taj nekadanji protestant i kabalist, okultist i pokajani sveenik, spis koji se i nije mogao drukije zvati nego Pro ecclesia Romana. Umro je u Gdansku u etrdeset prvoj godini. Radikalni platonizam i univerzalizam vrnjaka Giordana Bruna I protestantski i katoliki zeloti trudili su se da pokau kako su samo oni posjednici kljua za razumijevanje svijeta i kako su samo oni tvorci dominantnoga pogleda na svijet. Ipak, ni jedni ni drugi izvorne filozofije nisu stvorili, jer ni jedni ni drugi nisu razvili originalnu misao koja bi ih bitnije razlikovala od tomistikoga medijevalizma, od retorikoga humanizma ili neoaristotelijanizma, koji su i dalje i za luterane i za papiste bili temljna polazita. Tako je to bilo i u mlaih Lutherovih sljedbenika, a tako je bilo i prvih jezuitskih narataja nakon Ignacija Loyole. U meuprostoru koji su otvorili ti moralisti i fanatini pobornici krajnosti, u jednom sluaju razumskih krajnosti a u drugom emocionalnih, smjestila se, ne ba udobno, ali svakako tvrdoglavo, jedina originalna misao kasne renesanse. Njezine nositelje teko bi bilo podvesti pod jedan pojam, premda je svima bio zajedniki radikalni platonizam i suprotstavljanje tradicionalnoj slici svijeta, premda je svima bila zajednika potreba da svim pojmovima i svim vidljivim stvarima mijenjaju proporcije, deformiraju dotadanje vizure. Ti mislioci bili su opremljeni mnogim

317

iskustvima prethodnih filologija i filozofija, ali su izabrali onu koja im je nudila najvie slobodne misli i koja im je omoguila da itav svemir pogledaju u zrcalu nove osjeajnosti. Njima nisu pripadale ni crkve ni ideologije. Aristotela su ti filozofi, koji su 1600. simbolino izgorjeli s Giordanom Brunom na rimskom Campo dei Fiori, potpuno svrgnuli s trona. Za njih ni u emu nisu vrijedila naela prvoga quattrocentistikoga humanistikog vala, a to znai ni njegov optimizam, svejedno je li proitan u Platona ili u Aristotela, ni zagovaranje harmonije uz pomo divinizacije enina tijela. Radikalnim platoniarima iz druge polovice 16. stoljea platonizam Marsilija Ficina i Jurja Dragiia bio je stran, gotovo jednako koliko im je bio stran i svaki aristotelizam. Paracelsus je ve 1527. na javnim mjestima palio antike knjige, jer za njegov narataj, a onda jo vie i za one kasnije, koji su bili bliski misticizmu i njegovoj kabali, obnova antike kakvu je proveo rani humanizam bila je izravni krivac za mnoge nevolje to su snale svijet i njegov duh. U vrijeme kad je Paracelsusov narataj poeo odbacivati humanistiku, prema njima preusku reinterpretaciju antike, i mnogim je kritikim duhovima meu Hrvatima postala vidljiva opasnost to ju je za duh, ali i za europska tijela, nosila duhovna raspolovljenost tada ve staroga kontinenta. Martin Luther, izvjesivi svoje teze, a malo zatim i u obraunu s vlastitim sljedbenicima, pokazat e im pravo lice svoje monoloke svijesti. On je preko noi prebrisao sve pozitivne investicije svoga pokreta, pa zato s njime ni prirodno saveznitvo nisu htjeli imati ak ni oni koji su ga poput Erazma stvorili. S druge se strane, ve nakon prvih sjednica koncila u Tridentu pokazala nemogunost dijaloga s neistomiljenicima, a sve glasnije su se ule i Loyoline verzije obnove medijevalizma na svim razinama. Reformacija i restauracija dvije su rijei slina zvuka i obje su se s istim nakanama ticale planetarne evanelizacije u uvjetima kasnorenesansnoga populacijskog buma i najave novih tehnologija. Sredinom stoljea onaj tko je htio podnositi raun stoljeima humanizma i antike obnove imao je i previe razloga da bude razoaran. Imao ih je jo vie ukoliko nije htio da poput Antuna Vrania, Andrije Dudia ili Pavla Skalia nekoliko puta u ivotu mijenja i boje i zastave. Dovoljno razloga da bude razoaran imao je svaki onaj tko je s odgovornou htio sagledati nesigurnost u koju je duh sredinom stoljea ve na prvi pogled bezizlazno upadao. Ideologija filozofa iz Paracelsusove i Brunove druine bila je univerzalistika i mirotvorna. Za njih su naela boanske ustrojenosti svijeta bila nedodirljiva, ti filozofi divinizirali su Platona, a usporedno s njime i elemente kabale, zatim i navodnu Mojsijevu usmenu predaju, istraivali su oblike onoga to su nazivali ars memoria, bavili su se okultnim znanostima, magijom, itali su poudno orfike spise i Hermesa Trismegistosa, kaldejska proroanstva, orijentalnu mistiku, deifrirali drevne hijeroglife i stvarali novi ifrirani jezik kojemu je cilj bio doprijeti do Tajne. Opremivi se tom batinom, oni se nikada, ak i kada su gorjeli na lomai, nisu drznuli u temelje rimske Crkve s pozicija neke druge crkve ili ideologije. Njihova ideologija bila je ideologija unutranje slobode i svjetske odgovornosti i u njih su vjerovali u okviru svog univerzalizma. Bliske su im bile ideje o bratstvu svih dua i osjeaj da je svaki ovjek cijeli jedan svemir. Njihova kritika tradicije nije se protezala na kritiku stvarnosti, jer oni drutvenu stvarnost nisu doveli u pitanje u njezinim vlastitim kategorijama. Oni su se kretali u sferama gdje stvarnost gotovo da i nije postojala. Sve to su ti mislioci, meu kojima vrlo istaknuto mjesto imaju dva pisca hrvatskoga roda, Giulio Camillo Delminio i Franjo Petrievi, pisali bio je u znaku kopernikanskog obrata i njegovih posljedica. Malo je narataja u povijesti bilo dosljednije od tih radikalnih platonista i univerzalista, ali malo je generacija zbog svojih univerzalistikih i kozmopolitskih pogleda bilo toliko proganjano i istiskivano iz sredinje duhovne matice poput njih. Sve njih hranila je svijest o novu i dobro nasluenu poloaju zemlje u svemiru, a shodno tomu i o novu poloaju ovjeka u stvarnom svijetu. Premjestivi ovjeka iz sreditasvemira u beskonani i neuhvatljivi fluidni prostor, ti su filozofi najprije morali odrediti kategorije vremena i prostora. Oni su doznali da prostor u kojem se ovjekov duh kree nije ogranien nego beskonaan, oni su prvi narataj koji je dosljedno izvukao zakljuke iz spoznaje da tijelo koje u prostoru naputa svoje mjesto ne mijenja svojim odlaskom i izostankom taj isti prostor. Oni su shvatili da ispranjeno mjesto samo sebe ne naputa nego da je odmah spremno primiti i novo tijelo te ga redefinirati. Ovi su filozofi doznali da nema prirodnoga mjesta, a to je, preneseno iz kategorija matematike u teoriju drave, pribliavalo ovjeanstvo vremenima u kojima e oni koji e uskoro kraljevima odrubljivati glave vjerovati da tako to moda ima i matematiko opravdanje. Na naelima neovisne egzistencije prostora i relativnosti pojedineva mjesta svoju je prirodnu filozofiju kao prijedlog drutvene misli izgradio Franjo Petrievi (Petri), pisac brojnih knjiga, filozof, matematiar i teoretiar knjievnosti roen na Cresu: "Svjetlost prenosi toplinu a toplina tijelima i ustrojstvo daje, i bit tvori, i mo podaje, i djelatnost, bilo da djeluju na sebe ili prema van, i da ive vlastitim ivotom. Naime, bez topline ne moe nastati naravno tijelo; niti bi fluid tekao, niti bi se zgunjavao, niti bi se stezao i stvrdnjavao, niti opet razlijevao. Bez topline niti je ikad nastalo, niti je moglo, niti moe nastati ikakvo tijelo, bilo vrsto, bilo tekue. Dakle gdje god je fluid, ondje je i toplina. Gdje je toplina, nju prenosi svjetlost. A sve to skupa u prostoru, i u svim je tijelima

318

tako da bez svega toga ni u poetku nije bilo nijedno tijelo, niti sada moe biti, niti je mogue da ubudue nastane ili postoji." Novi pogledi na svemir, na raspored vrstih tijela u njemu i na ovjekovu vremenitost, ali i na njegovu vjenost, generirali su u ljudima onoga doba osjeaj kreativne nesigurnosti. Slijedei nit znanja i traei sebe u labirintu svijeta, lutajui nepoznatim, oni su u samom sreditu Tajne ugledali udovite beskonanoga. Pred tim prizorom filozofi poput Petrievia ili Bruna nisu zanijemjeli, oni su pred nepoznatim tek poeli govoriti glasom do tada nepoznate sigurnosti koja ih je suprotstavila svim vladajuim ideologijama onoga vremena i svim vladajuim skolastikama. Njihov prezir prema svakoj skolastici najhranjiviji je sastojak njihove filozofije. Oni su skolastiku nazivali jednim imenom Aristotelovim. Filozofi Petrievieva senzibiliteta ispisivali su tisue reenica dokazujui da Aristotel, ako se ita kao objava propisane i jedino vrijedee istine, vie ne moe vrijediti ni kao mjesto svekolikog znanja, ni sigurnosti, a ni iskustva. Aristotelov kredit nedodirljivosti uruio se tako tek nakon objave Kopernikove knjige o kretanju planeta oko Sunca. Novo i tragino osjeanje svijeta i ovjekova poloaja u njemu, razoaranost koja se pojavila nakon tih spoznaja, nemir i nesnalaenje u novim kategorijama, davali su sve vie za pravo i jednoj mirnijoj i neradikalnoj, a u krizi renesanse osobito popularnoj moralnoj filozofiji onoga doba, stoicizmu, koji je upravo u rubnim europskim podrujima kakva je bila Hrvatska postao filozofijom unutranjega spasa i duevno lijeenje, blisko mnogim knjievnicima rasutim po hrvatskim inzulama. Neto malo manje opasan od radikalnog kopernikanstva i radikalnog antiaristotelijanizma, zbog kojih se u ono vrijeme ipak moglo zavriti i na lomai, nije ni stoicizam bio rado gledan od strane vjerskih pragmatiara. Bio je on svojevrstan trei put onih koji su s knjigom Katonovih nauka u ruci, a obraujui svoje vrtove, izbjegavali javno se suoiti s nerjeivim zagonetkama koje su se otvarale pred ovjekom. Stoicizam je u Hrvatskoj vie nego misao bio praksa, bio je program svakodnevna preivljavanja na rubu, i njemu su ve bili bliski i Maruli i Hektorovi i Luci i Naljekovi. Giulio Camillo i njegova teatralizacija pamenja U krilu onoga novog i obnovljenog, radikalnog i hermetikog platonizma tako bliskog konzekvencama kopernikanskog obrata istaknuto mjesto i ast neke vrste prethodnitva pripali su Giuliju Camillu, kojega su potkraj 15. stoljea kao dijete Turci zajedno s roditeljima prognali iz Bosne. Nastanili su se ti prognanici u Furlaniji, gdje je djeak odrastao ne zaboravivi svoje porijeklo, istiui ga u nadimku Delminio, to se svakako imalo odnositi na grad iz kojega su prognani, na Duvno. Pogled na popise rijetkih izdanja onoga vremena kazuje da je Camillo, iako je umro neto prije nego to mu je tiskana prva, a zapravo jedina knjiga, bio jedan od najizdavanijih autora svoga doba. Po smrti, 1544. bio je diviniziran. Dodue, divili su mu se za ivota, ali su mu se tada jo vie udili, ne htijui ga uvijek i razumjeti. Cijeloga ivota, uz pomo svog dubokog duha, ali i velike tjelesne energije, traio je Camillo tajnu mudrosti, traio je boanski klju svemirskog uma i elio se snai u onomu to se tada nazivalo ars memoria. Slijedio je pritom srednjovjekovna uenja Ramona Lulla, pretvarajui beskonanost ljudskog uma u neto to je za njega, a i za one koji su ga razumijevali, postajalo posvema opipljivo. Mnemotehnika njemu nije koristila kao pomono sredstvo humanistikih pedanata, koji su uz njezinu pomo mogli recitirati Vergilija ili Horacija odostraga. Njemu je mnemotehnika bila svojevrsna kibernetika, ona mu je bila sintetska znanost pamenja, i to svega to je ljudski um do tada ostvario i svega to mu je bilo imanentno, pa dakle i upisano u budunost. Neki Viglius Zuichemus, Erazmov korespondent, sreo je 1532. u Veneciji Giulija Camilla i tom prigodom pisao Erazmu da je imao ast vidjeti njegov "teatar", koji je djelo arobne vjetine, a u kojemu svaki promatra, ako mu Camillo dopusti da s njim ue u teatrino, postaje sposoban uz pomo mnemotehnikih pomagala progovoriti Ciceronovim ili Platonovim glasom o svim temama koje je mogue zamisliti. Erazmov prijatelj u tom pismu pie da u takvo to on najprije nije vjerovao, ali da mu je sam Camillo, boanski kako ga zovu, ponudio da ue u njegov teatrino te da se u reeno uvjeri. To je, pria taj zapanjeni oevidac, teatar u koji mogu ui samo dva ovjeka odjednom. Napravljen je od drveta, ali je unutra sav iscrtan iframa, znakovima i hijeroglifima. Po zidovima su te slike gusto iscrtane, a nacrti su svuda u prostoru. Od poda do stropa uoio je Zuichemus mnotvo kutijica, ladica, fascikala, raznovrsnih, s mnotvom umetnutih papira i kratkih zapisa koji su ih ispunjavali i virili iz njih kao iz spremita. Uavi u Camillov teatrino, osjetio se taj svjedok kao da je doao na sam izvor mudrosti, kao da je posjedovao svu memoriju svijeta, kao da je postao vlasnik svih znanosti od boanskih do avoljih. Camillo je Zuichemusu tom prigodom priao jo i o tomu kako ve godinama radi na svom objektu i kako je od naporna rada, od ispisivanja milijuna listia izgubio ak i mo govora. U vrijeme kada je Zuichemus opisao njegov teatrino bio

319

je Camillo ve gotovo pedesetogodinjak, izmoren od naporna i osamljenikog posla kojim je htio obuhvatiti sav duhovni svijet, uz pomo kojeg je htio da mu njegova drvena kutija postane theatrum mundi. Za njegove zamisli zainteresirao se u jednom trenutku i francuski kralj, koji je Camilla pozvao u Pariz i obeao mu novanu pomo. U Parizu je filozof, kako sam svjedoi, posjetivi zooloki park doivio nadnaravni i magini susret s lavom, ali ni taj navodno pozitivan predznak, kao i neke druge obeavajue najave, nisu mogle pomoi Duvnjaku. Razoaran jer ga kraljevi dvorjanici nisu najbolje shvatili, vratio se on u Italiju, gdje je nastavio raditi na svom teatru i na cjelokupnoj pameti svijeta. ini se da je godine 1543. ak i pronaao nekog ozbiljnog mecenu, ali je ve sljedee godine preminuo, ostavljajui budunosti svoj teatar kao jednu od najudnijih knjiga to ju je itko ikada napisao. Camillov je objekt privlaio pozornost jo neko vrijeme, a onda su ga ljubitelji, ini se, razgrabili, tako da se na gotovo udotvoran nain nikada poslije nije pronaao ni jedan od onih brojnih Camillovih maginih zapisa zbog kojih je njihov pisac izgubio ak i mo govora. Nekoliko godina nakon Camillove smrti nali su se u Veneciji ljudi koji su bili spremni tiskati neke od njegovih rukopisa, pa se tako 1550. pojavila knjiica Idea del teatro, a od 1552. Camillovi su spisi najee objavljivani pod naslovom Tutte le opere koje je za venecijansko izdanje priredio Lodovico Dolce. Ta je knjiga na talijanskom jeziku samo u Veneciji u sljedeih trideset godina doivjela devet izdanja, uz mnogobrojne prijevode i objavljivanja u drugim gradovima. Tek je u koricama Dolceova izdanja najokultniji meu svim hrvatskim piscima stekao svjetsku slavu, i zadrao je do danas. Tu slavu Camillo ponajvie zahvaljuje svojoj kibernetikoj vidovitosti. Njegove ideje postale su u suvremenim kompjutorima stvarnost, a tijekom stoljea stekle su u salonskim razgovorima mnogih slobodnih duhova status prvorazredne intelektualne zagonetke. Jer o Delminiju, dakako, nisu razgovarali ni luterani ni papisti, o njemu su razgovarali svi drugi. Camillov teatar, onako kako je predstavljen u autorovim tekstovima, kao i u svjedoanstvima oevidaca, bio je pokuaj da se simbolino prikae svemir, bio je pokuaj da se beskonanosti znanja i duha dade sustavnost, a da se labirint svijeta, theatrum mundi, iskae u kategorijama koje e biti shvatljive mnogim ljudima i operativne toliko da svakoj ljudskoj svijesti mogu podariti i neto od boanskih svojstava. U Camillovu teatru, kada ga se rekonstruira, to je inae teko, ali ipak mogue na osnovi jadnih tekstualnih ostataka, bila je vidljiva autorova elja da uspostavi korelaciju izmeu kranstva i okultnih znanosti, izmeu Krista i kabale, Homera i anela, Orfeja i apostola. Ljude poput Camilla nisu uvijek dobro razumjeli u njihovim epohama, jer takvi su ljudi muku svoje nutrine nudili budunosti i njezinoj neizvjesnosti. Giulio Camillo Delminio sa svojom znanou o memoriji pojavio se u vrijeme kad je iroka uporaba tiskanih knjiga ukidala u humanistikim kolama srednjovjekovnu prevlast memorije i njezine krivo steene nekritinosti. Camillo je afirmirao memoriju kao kreaciju i kao radikalni pokuaj da se ublai fragmentiranost svijeta, da se njegova eksplozija u bezbroj nepovezanih estica obuzda i zaustavi. Malo je ljudi u ono doba tako dobro predosjetilo hod dolazeih nelagoda i nesigurnosti, koje su se spremale da u budunosti jo vie prate umjetnost i knjievnost. Giulio Camillo ostaje jednim od najvanijih mislilaca i praktiara manirizma, a njegov sluaj pokazuje da je maniristika osjeajnost pripadala jedino osamljenim i potresenim pojedincima koji su izabrali periferiju jer vie nisu vidjeli sredite. Camillo je humanistiki teatar Vitruvijeva tipa prilagodio obliku ljudskoga mozga. On se itavoga ivota hrvao sa cjelokupnou beskonanoga, vjerujui u pojedinca i njegove spoznajne moi. Daleko od domovine taj je prognaniki sin izrazio strah pred beskonanou cijeloga narataja, pokuavajui zapamtiti i poredati sve rijei i sve stvari, sve ljude i sve idejesvijeta. Njegov neuspjeh bio je uspjeh jer on je paradoksalno rastvarajui nevidljivo samo jo vie upalio mrak. Jedan paljivi itatelj Kopernika Franjo Petrievi Tenju da prevlada vidljivo, da slaui pojmove u logine nizove dopre do najdubljih tajni egzistencije i da osjeti dah beskonanosti iskazivao je u svojim brojnim knjigama i Franjo Petrievi (Petri), poznatiji pod latinskim oblikom Patricius i talijanskim Patrizio svoga prezimena. Kao devetogodinjega djeaka Creanina su ukrcali na neku lau kako bi ondje izuio pomorake vjetine. Roen 1529, na galiju je ukrcan u zao as. Ve u djeatvu bio je sudionikom borbi s Turcima na jugu Jadrana i kod grkih otoka. Petrieviev ivot, njegove simpatije i antipatije, iskustva i razoaranja, poznati su do najsitnije pojedinosti jer on je meu rijetkim hrvatskim piscima koji je ve u ono doba potomcima ostavio svoju autobiografiju, koja se u rukopisu uva u vatikanskoj knjinici. U Cresu je mladi Petrievi primio prvu kolsku poduku, ali kako mu je najblii roak bio Baldo Lupetina, tada na glasu heretik i oponent papizma, tako je i Petrieviev otac Stjepan u strahu od represalija izabrao za se i obitelj prognanitvo, iz kojega se vie nikada nije vratio.

320

Dodue, mladi je Petrievi nakon studija doao natrag na Cres, ali zbog niza okolnosti zauvijek je napustio domovinu da se tek donekle u krugu Hrvata oko svetojeronimskog zavoda u Rimu makar i simbolino vrati prije smrti 1597. davno izgubljenu zaviaju. Franjo Patrizio nakon pomorskih i ratnih iskustava nastavio je kolovanje u Veneciji, kamo je stigao 1542, a dvije godine kasnije uz pomo Matije Vlaia uputio se u Njemaku, gdje je studirao grki u Ingolstadtu. Kada se vratio u Italiju, upisao se na sveuilite u Padovi, gdje je sluao predavanja iz medicine i filozofije, a zapoeo je ve tada objavljivati svoje prve spise. Bio je jedan od onih koji su intenzivno osjeali raspukline u svom vremenu, bio je duhovni brat najznamenitijim dramatis personae onodobne knjievnosti. Jer Petrievievi vrnjaci bili su i Hamlet i don Quijote i don Juan i Faust. Svi ti likovi iz knjievnike fikcije mogli su mu po mnogim nemirima, a sudei po obostrano izgovorenim reenicama, biti uenici. Meutim, njegov najbolji uenik nije dolazio iz fikcije, zvao se Giordano Bruno i kao malotko znao je iskazivati tragino osjeanje ivota, koje ga je odvelo i do rimske lomae. Bruno i Petrievi duhovni su srodnici i istomiljenici, ali za razliku od Bruna, Creanina nisu spalili na lomai. Nema ak nikakvih ozbiljnijih tragova da su mu, osim jednom, pokuali cenzurirati neki za tisak pripremljeni tekst. Jer imao je taj Hrvat ugraen osjeaj za sklad s okolinom, posjedovao je rijetku drutvenost, i to ak i onda kada je nastupao polemiki i razorno. Petrievi je svoja djela uza sav filozofski radikalizam i netradicionalizam netedimice posveivao papama i kardinalima, sve odreda svojim intimusima. On, ini se, nije imao straha pred ideolozima, imao je mentalitet avanturista i njegova avantura bila je jedna od najsmjelijih pustolovina duha u njegovo doba. Pisao je o temama zbog kojih su druge spaljivali, i pisao je o tim temama ak i radikalnije nego oni kojima su tada palili knjige. Premda mu je Baldo Lupetina bio ujak, a Matija Vlai prvi mentor, ostao je Petrievi do smrti vjeran papinsko-cezarejskoj varijanti Kristove crkve. Njegova filozofija, ak i kad se bavila teolokim pitanjima, nije dovodila u pitanje stvarnost Crkve i nije joj osim na visokoj razini postavljala neugodna pitanja. Petrievieva filozofija, dodue, dovodila je u pitanje neto jo presudnije od crkvene pojavnosti, a to su bili sami temelji vladajue ideologije. Ali tako izazvane poremeaje u tektonici vremena prepoznavali su samo oni koji su zbog Petrievieve visoke uenosti pred filozofom imali veliki respekt i strah. Petrievi je uz to imao najmonije zatitnike. Iza njega stajalo je prijateljstvo s papom Grgurom XIV, a poslije i s Klementom VIII. s kojim se upoznao jo za vrijeme studija, kada se taj prezivao Aldobrandi. Petrievieva je filozofija uza svu svoju potencijalnu drutvenu opasnost i svoju ifriranost uvijek primana kao prvorazredna pustolovina duha i kao znanost u kojoj autora nije bilo lako slijediti. Sve svoje potencijalne ideoloke grijehe i latentnu nepodobnost filozof Petrievi skrivao bi pod plat svoje zamjerne socijabilnosti i uznosio ih na rang nedodirljivosti. U tomu je bio posebno vian, estoko branei svoja stajalita. Poput Delminija, prije njega, a slino svojemu vrnjaku Giordanu Brunu, htio je Franjo Petrievi doprijeti do tajne onoga to se zvalo clavis universalis. Htio je doznati ifru s kojom su ses otvarala vrata velikoj tajni svemira i uz pomo koje bi mogla biti otkrivena naela sveg postojanja i objanjeni dublji uzroci mijenama svih pa i najmanjih stanica vidljivoga svijeta. Za taj pothvat Creanin je morao dobro prouiti tradicionalnu filozofiju antikoga doba, za to je s obzirom na svoje u protestanata steeno znanje grkoga jezika bio savreno pripremljen. Uz to on je za ivota, osobito kada je neko vrijeme boravio na Cipru, nabavio kolekciju grkih kodeksa koji prije njega nisu nikome na zapadu bili poznati. Za svoje filozofske nakane Petrievi se morao uputiti i u prethodne humanistike platonistike interpretacije, ali jo vie morao je prodrijeti u tajanstveni svijet okultnih znanosti, koji je otkrivan postupno, a sve veim intenzitetom tek od posljednjeg desetljea 15. stoljea. Izuavao je kabalu i hermetiku, prouio je Zoroastera, babilonsku astrologiju i Hermesa Trismegistosa, o kojima je 1593. objavio knjigu Magia philosophica. Prouavao je i emblematiku i pseudohijeroglife, vjerujui da e tako doi do arhetipova svjetske mudrosti na kojima poiva univerzum. Matao je o opem jeziku, koji je i prema njegovim zamislima trebao biti izravna najava kompjutorskoga doba i vladavine kibernetike. Traio je vrsto tlo za znanost, premda je u isto vrijeme s Montaigneom govorio da nita nije stvarnost, ali da nita nije ni pogreno. Jer njemu se uinilo da je jedina izvjesnost koju je ovjek stekao na kraju raspada humanistikih iluzija bila spoznaja o nesigurnosti svake prosudbe. Ta spoznaja nije bila utjena, ali kada ju je on izricao, dobivala je valjanost poluge kojom su se pomicali svjetovi. Zajedno s Brunom Hrvat Petrievi bio je najpoudniji itatelj Nikole Kopernika. On je dodue vie od Kopernikove glasovite knjige itao nacrt svemira koji je Poljak svojim obratom narisao. Petrievi, jednako kao i Bruno, nad tom je knjigom shvatio da tvrdnja o tomu kako Zemlja vie nije u sreditu svemira ima i svoj dramatiniji dodatak koji se odnosi na Sunce i na injenicu da slijedom tih izvoda ni Sunce vie nije u sreditu. To to je Zemlja, govorio je Petrievi, izgubila nepravom steenu svemirsku sredinjost, nije bio razlog da se na njezino upranjeno mjesto ustolii Sunce. Petrievi je promijenjenu sliku svijeta izvodio do posljednjih konzekvencija, slijedio ju je od estica to su se mogle vidjeti povealom pa do zvijezda i crnih

321

rupa do kojih se nije moglo doprijeti teleskopom. Petrievi je pisao svoje filozofske traktate s osjeajem biologa i astronoma i geografa u istom tijelu. Prema njegovu miljenju i ljudsko drutvo ravnalo se po prirodnim, a to e u sluaju ovog filozofa rei svemirskim naelima. Slijedei nacrte povijesti i svemira kao da su oni samo dio prirodne povijesti, ispisao je Petrievi mnotvo stranica svojih zanimljivih historiografskih djela. Meu njima najznamenitiji su Dieci dialoghi della Historia, tiskani u Veneciji 1560. Pisao je i o vojnim pitanjima, i to ak u dva spisa s naslovom Paralleli militari koji su bili tiskani u Rimu 1594. i 1595. Petrievi je bio pisac zaudne energije, golema opusa u kojemu gotovo da i nema neoriginalnih stranica, i gdje nema preuzimanja tuih pogleda ni kompilacija. Bilo da izlae teoriju svemira ili da se bavi meteorolokim pojavama, bilo da pie o opim naelima povijesti ili da polemizira s nekim pjesnikom o naravi epske poezije, uvijek se trudio da bude originalan, da spisima prethodnika doda neki novi domiljaj. U tomu smislu javnosti su bile zanimljive njegove polemike s Torquatom Tassom oko naravi epskoga roda, a povezano s Petrievievom preferencijom Ariostove epike nad Tassovom. Njih dvojica bili su nepomirljivi protivnici, jer je Petrievi 1595. na uas zagovornika posttridentizma objavio svezak In difesa di Ludovico Ariosto branei princip mate i kritizirajui ideoloke ispraznosti u epskoj formi. Sudbina se i s Tassom, a i s Petrieviem, naalila kada im je u rimskoj crkvi Svetoga Onofrija namijenila isti grob, u kojemu valjda i danas ree jedan na drugoga. Premda sav okrenut dubinama svemira i dubinama nutrine, premda zainteresiran za nevidljivo i tajnovito, bio je Petrievi i inovator na polju poetike, kojoj je ne samo kao polemiar o aktualnim pitanjima ve i kao teoretiar dao vrijedan prinos. O umjetnosti, a posebno o teoriji pjesnitva, on je napisao djelo Della poetica, koje je ve 1568. bilo djelomino tiskano u Ferrari, i gdje je posvema odbacio valjanost Aristotelove Poetike, kritizirajui prije svega naelo mimezisa i prevladavajui ga tako to izvodi poeziju kao "ono to je stvaranje stvari kojih prije nije bilo" i kao stvaranje stvari uz pomo zanosa, furora i kao stvaranje udesnoga. Posjeduje li umjetniko djelo vanjsku vjerojatnost, je li ono vjerojatno u kategorijama stvarnosti, to nisu bila Petrievieva pitanja. Ono to je najvanije, kae taj zastupnik radikalnog imanentnog pristupa, unutranja je vjerojatnoa i unutranja inspiracijska kohezija. Raspravljajui o grai za epsku poeziju, on kae da sve moe biti predmet poezije, ali da je najvanije "da bude poetski obraeno". Petrievi, za kojega samo meraviglia, dakle udesno, poraa poeziju, ali je i u temeljima njezina doivljaja, pravi je teoretiar maniristike umjetnosti, zastupnik njezinih neobinih vizura, njezine sklonosti nadrealnom i snovima, a on je i vjesnik onoga to e obiljeiti i sveukupnu baroknu poetiku. Petrievi dakako u suvremenom manirizmu ne moe prihvatiti njegovu tehnicistiku prazninu, jer on je protivnik klieja, on je prije svega teoretiar nadahnua, koje je za njega pokreta svakog stvaralatva u kojemu se i pisac i itatelj u trenutku stvaranja ili konzumacije umjetnine stapaju iz svoga mikrokozma s Bogom, kao to se i sam Bog u tom trenutku useljava u njihova tijela, kojima struji svjetska dua. Tehnicistiki detalji, naela retorike, teorija metafore, alegorija i metrika Petrievia su iz razumljivih razloga manje zanimale, jer on se naravi poezije i njezinom funkcijom bavio iskljuivo iz kategorija stvaralake mate i njezine nesputanosti. Za Petrievia odgovor na teko pitanje o stvarnoj naravi poezije i o suodnosu grae i oblika bio je jednostavan, ali i bremenit odgovornou. Za ovog filozofa poezija je prije svega ovjek, ali ne ovjek kao njegov stil nego ovjek doveden u stanje nadahnua, ovjek koji se udi i koji je sposoban svojom probuenou druge dovesti do zauenosti. Petrievia ne zanima izvanjska narudba u umjetnosti jer on poznaje i priznaje samo unutranju narudbu, on priznaje eros koji je sposoban oploditi pjesnikovu duu da stvara novo i da najavljuje dubinu i tajnu. Petrievi, koji je bio izvrstan pisac i dobar stilist, a uz to i glasovit predava, znao je usuprot svojim nazorima da u govoru postoje i retorika naela koja se ne mogu podvesti pod pojam nadahnua. U svom spisu Dialoghi sulla retorica Petrievi zato ne odolijeva napasti polemiziranja s Aristotelovom Retorikom, ali na tom podruju ipak velikom prethodniku i ljutom neprijatelju odaje priznanje. Jer Aristotelova Retorika teko se na deskriptivnoj razini mogla pobiti, i Petrievi je toga bio svjestan kada je svoju retoriku izvodio iz naela nove i sveope filozofije s neto manje uspjeha nego kada je raspravljao o jeziku poezije i naelima umjetnikog nadahnua, u emu je jo i danas mnoga njegova misao aktualna. Apostol hermetizma Petrievi je bio filozof maniristikog stanja, i on se vie od svega plaio geometrizma ranih platoniara, njihove melankoline i melodramatine trijade o ljepoti, dobroti i istini. Nije on odbacivao samu tu trijadu, nego lakou s kojom su oni govorili o najdubljim sadrajima. Pokuao je tu lakou prevladati i u svojoj knjizi Della nuova geometria koja je tiskana u Ferrari 1587. i u kojoj pod koprenom prividno

322

matematikoga diskursa iznosi neku vrstu summae ope znanosti vidljivoga svijeta, raspravljajui o pojavama u prirodi koje inae ostavljaju dojam uzburkanosti i uznemirenosti, ali samo kada ih se povrno promatra jer inae u sebi nose svojstva podatna ostvarenju sklada i onoga to je filozof nazivao univerzalnim mirom. Ve za vrijeme studija u Padovi, koji je zavrio 1554, Petrievi se bio oduevio Platonovom filozofijom, a posebno su ga privukli izvodi i predavanja nekoga tamonjeg profesora franjevca uz iju je pomo sa studija iziao kao estoki antiaristotelijanac i kao onaj koji e itavoga ivota polemizirati ne samo s Aristotelom nego i s onima koji su se staroga Grka uope usudili braniti ili, ne daj Boe, primjenjivati u mitologiji svakodnevlja. Petrievi je odbacivao Aristotela u cjelini, ali u toj negaciji vie od svega on nijee skolastiku kojom je stoljeima bila oneiena svaka Filozofova misao. O Aristotelu i njegovim sljedbenicima ispisao je na tisue stranica, ali mu je svakako najznamenitija trinaestodijelna monografija Discussiones peripateticae, koja je prvi put tiskana u Veneciji 1571, a onda u etiri sveska u Baselu 1581. To je djelo i danas najvaniji kompendij Aristotelove filozofije koji je napisao njezin najinteligentniji protivnik. Franjo Petrievi svoju je sveuilinu karijeru zapoeo razmjerno kasno jer je profesorom platonistike filozofije u Ferrari postao tek 1577, nakon nemirno proivljenih godina punih avanturizma i nesigurnosti. Nakon studija i dvije godine nezadovoljstva u zaviaju krenuo je natrag u Italiju, putovao je talijanskim gradovima, objavivi ak i knjigu posvema konvencionalnih stihova pod naslovom L'Eridano to ih je 1557. posvetio obitelji d'Este. Kako je za razliku od veine onovremenih filozofa bio nezavistan od crkvenih zavjeta, a time i od sigurnih prihoda, Petrievi se nije mogao slobodno baviti znanou i pisanjem, pa je zato prije nego to su ga pozvali na katedru u Ferraru proivio buran ivot. Prvo se uputio na Cipar, gdje je neko vrijeme bio nadglednik na imanju nekog venecijanskog plemia a nakon te dvorjanike i poneto poniavajue slube Petrievi se odluio otputovati u panjolsku. Jedino bogatstvo to ga je imao bila je zbirka starih knjiga skupljenih na Cipru, pa je te preteito grke prevrijedne kodekse prodao knjinici u Escorialu. Tek na kraju svih tih dvorjanitava i rasprodaja, padova i razoaranja, dobio je poziv da nastupi na mjesto profesora platonistike filozofije u Ferrari, gdje je i poeo predavati 1577. Tek tada nastupilo je razdoblje od petnaestak godina u kojem su nastali svi njegovi vaniji spisi i kada je stekao glas jednog od najbitnijih mislilaca svoga vremena. Petrievi je 1592, pred kraj ivota, prihvatio primamljiv poziv svog prijatelja Ippolita Aldobrandija, inae pape Klementa VIII, da doe na katedru filozofije u Rim. Ondje je na Sapienzi predavao Petrievi do smrti 1597. ivotno djelo Franje Petrievia njegova je velika i u svim elementima zaokruena Nova de universis Philosophia, koja se opsegom moe usporediti s Kljuem Vlaievim, a po pokuaju obuhvatnosti cjeline ima stanovite veze i s onim drvenim teatrom Giulija Camilla, jer je i Petrievi piui svoju knjigu o novoj i sveopoj filozofiji naas otvorio zakljuane ladice i koveie Delminijeve beskrajne batine. Creanin je svoju knjigu posvetio papi Grguru XIV, ali, kao to je i red, taj oduevljenik sveukupnostima svih vrsta nije mogao izdrati a da posvetu ne proiri i na sve njegove nasljednike, bolje reeno, da je posveti svim bivim i buduim papama. Kao to mu je bila sveobuhvatna ta posveta, jednako mu je bila sveobuhvatna i knjiga podijeljena u etiri sekcije koje su naslovljene Panaugia, Panarchia, Panpsychia i Pancosmia. U prvom dijelu knjige Petrievi izlae pitanja o ishoditu svega ili o onome to se naziva prvim uzrokom, a to je prema njemu svjetlo, jer sve to postoji, kae pisac, odsjev je prasvjetlosti. Petrievievi izvodi potpuno odbacuju Aristotelov pojam gibanja, koje je po njemu sekundarna pojava, ali koje takoer ima primarni uzrok u svjetlosti, a ne u nekom negibljivom uzroku kako to hoe Aristotel. U drugom dijelu svoje znamenite knjige pribliava se Petrievi Plotinovu naelu emanacije, pri emu je ljudska dua kako je on vidi u sredini izmeu duha i tvari te s tog poloaja posreduje izmeu tjelesne i netjelesne sfere. U treem dijelu, koji se naziva Panpsychia i koji je na svoj nain najoriginalniji, izlae Petrievi naelo o tomu da je sve to postoji proeto duevnou te kae da nije ljudsko tijelo leina kojoj onda, kako bi htjeli aristotelovci, izvana pristupa duevni, to jest formalni princip. Za Petrievia nije ovjek mehanika kutija, homunkulus kojega netko navije poput satnoga mehanizma. ovjek je utopljen, razlae filozof, u pulsiranje sveope due. Time se Petrievi pribliio nazorima Giordana Bruna i njegovoj vizionarskoj ideji svjetske due, onome to se ve tada nazivalo panpsihijom i panteizmom, a to je obojicu mislilaca vodilo do rubnih podruja ondanjih inkvizitorskih tolerancija. U posljednjem poglavlju svoga ivotnog djela o naelima sveope filozofije koje je oprezno, ali donekle i razmetljivo, posvetio svim papama proiruje Petrievi svoje izvode i na itav svemir, zakljuujui da su principi na kojima poiva red svakog mikrokozma jednaki onima na kojima se izdigao princip makrokozma. Vizionar svjetskog mira

323

Univerzalni red kozmosa, a to je ono to je za filozofa sveopi mir, za Petrievia je istovrsni red, koji se, kako je uspio dokazati, oituje u svemu to je osvijetljeno boanskom svjetlou. Petrievi zasigurno nije bio jedini koji je izlagao te kasnoj renesansi bliske teorije o svejedinstvu, teorije o onome to se nazivalo unomnia. Ali ako i nije bio jedini, bio je svakako najuporniji meu srodnima. itateljima je bio vrlo blizak zbog preglednosti tekstova i originalnosti iznesenih primjera. Protivnicima je bio prejak zbog ivotne snage koja je izbijala iz svih njegovih zamisli. Bio je Franjo Petrievi Patrizio ve u svoje vrijeme jedan od najutjecajnijih mislilaca toga smjera, a kako su se spoznaje o relativnosti svemirskih dimenzija i kretanja, energija i brzina revolucionirale, tako su i Petrievievi spisi, posebno oni o kozmologiji, postajali sve privlaniji i sve vie nalik najmodernijim studijama o istim pitanjima. Jer Petrievi svoje izvode nije ispisivao bez provjera u prirodi, bez opaanja koja su nosiva za njegov filozofski opus, premda bi se na prvi pogled moglo uiniti da e panteist biti posljednji koji bi se jo zanimao i za promatranje prirodnih pojava. Bio je originalan i u metodolokim svojim spisima o povijesti, u kojima se suprotstavljao nazorima onih koji su povijest vidjeli tek kao zbirku postrojenih primjera, koje ve prema potrebi, a kako odgovara prigodi, svatko treba uzimati i koristiti kao da je rije o kakvoj sitnici a ne o pitanjima povezanim s najdubljim istinama svijeta i prirode. Za Petrievia povijest i njezina naela pripadaju vioj sferi svjetske i svemirske ureenosti i ne smiju se ni po koju cijenu banalizirati i stavljati u slubu dnevnih zadaa. Izlaui takve poglede Petrievi se, dakako, sukobljavao s onodobnim dogmatima, koji su se oboruani Aristotelom upravo u njegovoj blizini poinjali navikavati na novi pragmatizam. Njih, koji su ivjeli u Rimu u isto ono vrijeme kada je ondje ivio Petrievi, dijelila su stoljea. Oni su naime ve ivjeli u sljedeem stoljeu, oni su bili ljudi preuranjena baroka i zvali su se Marin Temparica, Aleksandar Komulovi i Bartul Kai i nisu mogli znati da je za razliku od njih Petrievi bio ovjek za sva vremena. Njih je potroilo vlastito vrijeme, ono ih je iscrplo i ograniilo; njega, pak, nije potroilo vlastilo doba nego se dogodilo upravo obrnuto; filozof je potroio svoje doba. Nije poznato da je Petrievi s hrvatskim knjievnicima okupljenim tada u Rimu na programu katolike obnove ikada vodio dijalog, poznato je, ipak, da su se i najzagriljiviji dogmati onoga vremena plaili sukoba s tim snanim duhom, koji je po iznimnoj snazi duha i tijela bio slian Matiji Vlaiu. Ali dok je Vlai bio okorjeli dogmatik kojemu je naelo stvarnosti bilo jedino koje je priznavao, dotle je Petrievi prouavao svijet i njegova metodoloka naela samo zato da bi mogao sanjati budunost ovjekovu, da bi mogao filozofirati univerzalni mir. Meu njegovim spisima i danas svijetli knjiica La citt felice koju je napisao jo za vrijeme studija 1553, matajui poput Morusa, a poslije i Campanelle, o gradovima Sunca i Utopijama. Filozof Petrievi vjerovao je vie od svega u snagu ovjekova duha, i to u pojedinanost toga duha tako da mu je ak pripisivao nadnaravne moi uz pomo kojih je svatko, prema njegovim nazorima, svojom unutranjom harmonijom pomagao da se stvori univerzalni mir kao najvanije naelo svemira. Bio je taj filozof vjernik univerzalizma i o njemu je govorio najupornije i s najvie uvjerenja od svih suvremenika, zaklanjajui sve svoje nemire u placentu izmatane harmonije, iz koje je zavazda istjerao enski princip ranih humanistikih platoniara. Petrievi ne bi bio ravnoduan prema provincijskom platonizmu Nikole Guetia. Njemu bi Guetiev tekst bio staromodan, moda ak i neukusan, jer je Petrievi bio svjestan da onaj sklad o kojemu je Gueti govorio na usta Cvijete Zuzori nije neto to smije ovisiti o pojednostavljenim moralistikim naelima uporabljivim u svakoj nedjeljnoj propovijedi. Petrievi je osjeao da harmonija sfera i ovjeka mora proizlaziti iz dubine svemira i dubine due, da je ona najvia Tajna iz koje zato to jo nije deifrirana kulja crno i tajanstveno, dolazi nmir i strano se ukazuje kao sudbina pojedinca. Nekoliko mjeseci prije smrti pridruio se taj kozmopolit i zakleti univerzalist hrvatskoj zajednici okupljenoj oko svetojeronimskoga zavoda, izjavivi kako to ini "jer je i on potekao iz krajeva poznatih pod ilirskim imenom" i zato jer i on "govori tim istim jezikom". Ta filozofova gesta proizlazila je iz cijele njegove duhovne impostacije u kojoj univerzalizam nije dokidao identitet ni jednom atomu, to prevedeno na politiki jezik njegova doba znai ni narodu Ilira. Buran je bio Petrieviev ivot, jer je bio jedan od rijetkih za koje se ve tada moglo kazati da su profesionalizirali svoj spisateljski rad. Taj sveuilini profesor, a u prvom dijelu ivota avanturist i trgovac, nije mogao ivjeti od prodaje vlastitih knjiga, ali je ivio ivot svojih knjiga i stvarao je svoj opus kao da je rije o graevini koja e tek na kraju biti njegov Tvrdalj i njegov jedini spomenik. Petrievi je graditelj ne samo vrste filozofske koncepcije nego i zaokruena knjievnog opusa. U tomu se i nazire njegov profesionalizam. Radovao se i tuoj knjizi kao da je njegova vlastita, pa je upravo njegovim marom 1573. tiskano prvo izdanje stare knjige o trgovcu i trgovini Dubrovanina Bena Kotruljevia. Da li samo zbog stanovite materijalne koristi ili zato to mu se knjiga svidjela, Petrievi ju je na svoj nain aktualizirao, pokazujui zorno kakav je dugi put prola hrvatska renesansna knjievnost od Kotruljevieva spisa iz sredine 15. stoljea do njegove nove i sveope filozofije izvedene po naelima Platonove nauke.

324

Bio je Petrievi hrabar i autonoman pisac, vizionar svjetskoga mira, najavitelj ujedinjene kranske Europe, koji o tim sadrajima nikada nije izgovarao svima poznate i notorne populistike reenice, nego koji je rijeima davao duboku teorijsku podlogu. On je pisac elite, pa je trebalo proi jo mnogo vremena da se shvati kako e se povrni zelotizam njegova doba istopiti pred protokom vremena, dok se s njegovim knjigama dogaao suprotan proces. One su, kako se slika svijeta relativizirala, postajale sve aktualnije. I njega su narogueni palitelji knjiga htjeli okljatriti, ali on nije bio samo filozof, bio je filozof avanture i u prenesenom i u stvarnom smislu. Kad su mu tako jednom naredili da prepravi neku ve sloenu i otisnutu knjigu, on ih je nadmudrio sloivi samo novu naslovnicu i izmislivi sebi neko novo i manje zvuno ime. Umro je, reklo bi se, u pravi as jer samo koju godinu kasnije ime su mu ve esto spominjali i u istragama protiv heretika. Spominjali su ga dodue i tuitelji, ali jednako esto i oni koji su se uz pomo njegovih tekstova, a i posveta, branili. Sudbina mu je, odredivi mu smrt tri godine prije nego to je pod Brunom zapaljena lomaa, bila naklonjena, jer on nije na kraju poput Giordana Bruna morao svijetu jo doviknuti da nema ni Sunca. Potedjeli su ga tog uzvika koji je esto pisao upravo zato to je on vjerovao u jednu veu i presudniju svjetlost. On je znao da nakon Kopernika nema smisla traiti vrste istine u drutvenoj stvarnosti ukoliko se prije toga ne pogleda duboko u beskraj svemira i u dubinu nevidljivih stanica. Ustrajnou u istraivanju dubina on je pred razrogaenim oima inkvizitora i svakovrsnih revnosnika dopustio da iz njegovih djela eksplodira dotadanja slika univerzuma. On je s odgovornou pokuao okupiti njezine fragmente uz pomo jedinstvene filozofije u kojoj je suprotiva uzburkanosti svijeta nudio naela svjetske due i svjetskog mira. Bio je apostol hermetikoga katolicizma kojemu je papa bio Giordano Bruno, bio je zagovornik apostolata slobodnih mislilaca koji su za sebe izborili sredinje mjesto usred preglasnih protestantskih i isusovakih dogmata. Najstarije kajkavske pjesmarice Na sjeveru hrvatskog etnikog prostora, ograniena maarskim i njemakim jezinim rubovima, pojavila se najprije u krilu luteranske reformacije, a ubrzo i protureformacijske katolike obnove, pokrajinska knjievnost kajkavskoga narjeja. Pisci toga narjeja prikljuuju se korpusu hrvatske knjievnosti poglavito u drugoj polovici 16. stoljea, iako je i prije prvih objavljenih knjiga bilo autora koji su i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ovladali jezikom prikladnim za knjievno izraavanje. Pjesniki jezik kajkavaca imao je dakle ve i u renesansi svoju prethistoriju. Ni Andrija ajti, pjesnik, ni Ivan Pergoi, pravni pisac, ni kalvinistiki propagator Mihalj Bui, a ni Antun Vramec, teolog i povjesniar, nisu morali kretati iz vakuuma. Dijalekt na kojemu su oni pisali posudio je svoj jezini lik od kajkavskoga narjeja hrvatskog jezika, koji se govorio, a i danas se govori, u trokutu oko Zagreba, Varadina i Krapine. Ti prvi domai kajkavski autori uzeli su na sebe zadau da normiraju jezik koji je kolokvijalnu gipkost i specifini emocionalni valeur ve otprije posjedovao i koji je bio iskuan u pukoj poeziji i pukom pripovijedanju. Prvi kajkavski knjievnici zaeli su tijekom 16. stoljea jo jednu od pokrajinskih grana domae knjievnosti, koja je duhovnom krajoliku Hrvatske poveala raznolikost, a Zagrebu, Varadinu, Krapini i akovcu donijela puno udionitvo u geografiji hrvatske knjievne povijesti. Ve je u nemalom broju srednjovjekovnih pisanih izvora koji su nastajali u sredinjoj Hrvatskoj lako uoiti neke osobine govornoga kajkavskog jezika, i to u korpusima koji su u temeljnim slojevima bili akavski ili tokavski. Ti nalazi dijalektalne hibridnosti pripadaju filologiji i arheologiji, ali oni ivo svjedoe da su u Hrvatskoj oduvijek postojale, nekad nesvjesne, a nekad i programski iskazane tenje, za stvaranjem mjeovitoga jezinog tipa koji bi posuivao elemente iz svih narjeja i mjesnih govora i koji bi preuzeo zadau da bude jezik razumljiv to irem krugu hrvatskih govornika u svim hrvatskim zemljama, dakle i u Dalmaciji i u Bosni i u Slavoniji i u Istri i u Dubrovniku, a razumije se, i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Takva tendencija oigledna je na dijakronijskoj razini gotovo u svim epohama starije hrvatske knjievnosti, a na sinkronijskoj razini u veini kajkavskih tekstova. Kako u onima najstarijim, tako i u onima iz mnogo mlaih epoha lako se uoava dvojnost toga jezika, pa dok je kajkavski jezik sjevernohrvatske pravnike i slubene komunikacije bio od poetka impregniran i akavskim i tokavskim osobinama, dok je dakle bio hibridan, dotle je jezik pjesnikih tekstova zarana usvojio dijalekatsku istou, a time i bliskost govornom jeziku. Zato se anonimna poezija najstarijih kajkavskih pjesmarica i danas suvremenom itatelju ini zaudno bliskom i lako razumljivom, dok se tekstovi javne problematike zbog svoje hibridnosti i stiliziranosti, zbog teko razumljivih kalkova jedva mogu itati bez tekoa. Nasuprot teko prohodnim proznim tekstovima, jasnoom i smirenom pjesnikom tonou, lijepim slikama i intimizmom koji je svojstven kajkavskoj dijalektalnoj literaturi ukazivali su se stihovi prvih pjesama kajkavskih poeta. Minijaturu o tek roenu Jeuu mogli su potpisati mnogi suvremenici s hrvatskoga juga, ali bi tek najbolji meu njima

325

znali ponoviti njezin ritam svakodnevnoga govora koji je i danas iv u krajevima u kojima je prije pola tisuljea bila napisana ova pohvala obiteljskoj ljubavi, ova sjeverna vrnjakinja "pjesama na narodnu" iz Ranjinina dubrovakog zbornika: Po svetu je bila tmica kakti v rogu, v talice je spala vu trudeh Marija, sladko si Marija senjke prebirala, kad je doel jangel i zbudil Mariju: "Vstani se, Marija, sinek ti se rodil, stani gor, Marija, Jeu se narodil, sad je prav polnoi, al je vse v svetloi." Stala je Marija, sineka dragala, je je i od senka Joefa budila: "Vstani se, Joef, sinek nam se rodil, sinek nam se rodil, moj predragi Jeu." Dok se Joef zbudil, Jeua pogledal, i joe ga nje niti pravo kunul, dole su tri vode mlane kakti kropek, koje jesu onda Jeua kupale. Joef je naredil z roicah zibalku, i doli tri vetri topli kakti sapa, koji jesu onda Jeua zibali, Jeua zibali, malko ga grejali. Joef i Marija su ga kuevali, a jangeli s neba su mu se klanjali. Najstarija kajkavska poezija nije bila samo djelo anonimnih pisaca i plod individualnog autorstva potpuno nesvjesnih pjesnika. U njezinu korpusu tragove je ostavio i vrnjak Nike Ranjine, neki Andrija ajti, koji se na odui Cantio de matrimonio potpisao, oznaivi da je pjesmotvor sastavio "po Kristuevom na sveit roenjei jezero pet stou trideset v trtom." to je jo napisao taj najstariji imenom poznati kajkavski lirik, nije na osnovi premalo sauvanih podataka lako rekonstruirati, ali je mogue da je taj isti dijak Andrija zainjao i albu koja zavrava ovom biljekom: "To je pesen spravil jeden mladi dijak. Srce mu se toi za leipom lubom svom. Amen." Pjesnik te panonske albe nije bio ba dobar ak Francesca Petrarke, ali se, s obzirom da mu ni rvleno more nije bilo daleko, dade zakljuiti da je i on proao trubadursku kolu, gdje je nauio topos nemilosrdne gospe koja na kraju njegove pjesme odluuje sebi nai "lepega od tebe": "Zorja moja, zorja prvoga vremena, ne zabi se z mene, z mojega imena, Mene si vugodna kak oni leipi hlad, k anelom spodobna, moj cvetek leip i mlad. Da bi mi videti tvega oka pogled, da bi mi videti tvojo leipo mladost, Mogel bi se skriti sluga od radosti i mogel bi imeti tuge ter alosti. Izgubil sem oi i srca milenje, da bi ne bil poznal, blaen bi se bil zval. Ar svoj mali itek malo kaj ne vkonam, da sem lubil tebe, neisem se te tuil. Poklon ti povraam, gde godi hodim jas, ar nheimam pod nebom, ki bi me obeselil.

326

Ar radost pogubi i srca veselje, od radosti ne mogel vu to zemlo pojti. Ne morem gledati, da te drugi lubi, zato hoem pojti rez rvleno morje. Gda suho drevo precvete, teda k tebi pridem, i gda morje presejne, teda k tebi dojdem. Ostajaj mi zbogom, oh leipa luba ma, da ne e ma biti, pojdi za drugoga." "Pojdi si mi zbogom, oh leipi lubi moj, ar jas sebi najdem lepega od tebe." Dijaci ajtieva narataja pisali su, kako je to ve 1574. izrekao Ivan Pergoi, za one "koteri dijakog pisma ne razmeju". Od poetskog okolia njihove ljubavne lirike nije osnovnom emocijom bila udaljena ni lijepa osmeraka pjesma o grlici, koja se zajedno s veinom sauvanih najstarijih kajkavskih stihova sauvala u rukopisu nazvanom Prekomurska pjesmarica, a koji se danas nalazi u mariborskoj Visokokolskoj knjinici. Anonimna kajkavska pjesma o grlici imala je svoje pandane u stihovima ranih dubrovakih petrarkista, koji su jednako kao i pjesnik sa sjevera povezivali grlicu s tugom. I za Nikolu Naljekovia grlica je ptica koja najbolje moe svjedoiti tugu. Njezino krhko tijelo imalo je veliku simbolinost u ljubavnoj poeziji onoga vremena, gdje su je osim s tugom povezivali s istoom spolne ljubavi, a bila je i atribut Venere, pa u tom smislu i poude. Osjet ljubavne tuge, tako blizak renesansnoj lirici, u sreditu je te kajkavske pjesme o grlici "smilenoj mojoj ptiici": alosno vidim grlico pijo mi motno vodico, potlam jo vidim sedeo na suhom dreivci vrhonci. Daj, komu bi se ne smiluval, kako je tuno sedila, peroti bee spustila, glavo k zemli naklonila. to si ga hoem jaz rei, ako te zgubim v nesrei, nigdar nebom veselei, nego tem bole tuei... Toi mene lice moje gledajo tuno grlico, od velikoga dreselja spuajo svojo duico. Glih kako ona grlica poleiva suzami ma lica, gledajo na te, grlica, smilena moja ptiica. Podigni k meni glavo svo, naj spuam mojo duico, da naj kjedno preminem s tom mojom tunom grlicom.

327

Koga tugujo v noi, vu dne, kak tuni car vu temnici, k meni se, luba, obrni i zmoi suzami prsi. Prosim te vezdaj za Boga, ne tui mene, grlica, odvrzi ta alost svojo i primi veselje k srcu. Kako je molila Ana Katarina Zrinski u Sigetu Emocionaliziranou, a na jezinom planu i brzo steenom sigurnou intimnog pjevanja na jeziku svakodnevlja, nisu se od navedenih stihova mnogo udaljili ni tekstovi iz molitvene knjige Ane Katarine Zrinski, ene sigetskoga junaka Nikole. Mlai su bibliografi poznavali tu molitvenu knjiicu hrvatske velikaice, ali se svei poslije izgubio tako da se tek na osnovi analogija moe zamisliti ton i sadraj toga djela. Izgubljenoj molitvenoj knjiici blizanaki je srodan Raj due Nikole Deia, tiskan 1560. u Padovi, kojega je Ana Katarina Zrinska rabila kao jedan od svojih rukopisnih molitvenih prirunika. Tekst koji je Dei prema tom molitveniku poslije tiskao nije bio izvorno djelo ve tu bijae rije o prijevodu prirunika Hortus animae. U Deievoj varijanti te knjiice ima mnogo jezinih potvrda i pjesnikih naznaka koje su pouzdano svjedoanstvo o kulturnom ambijentu u kojemu je ivjela naruiteljica i vlasnica tog Hortusa, kako su latinskim jezikom nazivani onovremeni damski florilegiji. Takav jedan florilegij odluio je Dei tiskati upravo u doba kad su turske sablje sjekle nevine na europskoj istonoj granici koja se zvala Hrvatska i na kojoj je ena sigetskoga junaka Ana Katarina izgovarala tihe molitve za spas svoje due. Deiev molitvenik, njegov Hortus animae, koji je u hrvatskoj inaici postao Raj due, poznaje dijalektalnu hibridnost, pa se iz njega, jednako kao i s dvorova tadanjih Zrinskih, uju zvukovi sva tri hrvatska pokrajinska jezika, a onda k tome i poneki hungarizam, germanizam i slovenizam. Bila je jezina hibridnost rane sjevernohrvatske knjievnosti iskaz politikih injenica, bila je ona i znak moi velikaa iz kue Zrinski i njihove tada vrlo tolerantne religijske politike. Upravo su Zrinski tijekom 16. stoljea postali najmonijom i integrativnom svehrvatskom vlasteoskom kuom koja je na svoja plea uzela brigu i krhkom, ali uvijek tinjajuem hrvatskom zajednitvu. Na svoj barjak ti su Zrinski stavili hrvatsku slobodu kao zbroj razliitosti. Oni su stvarnost te slobode iskazivali kao dijaloku stvarnosnu teksturu i kao hibridnu jezinu poruku koja se sauvala barem u molitvenim tekstovima sigetske udovice. Deieva knjiga nije veliki dogaaj u povijesti hrvatske knjievnosti. Ta knjiga samo je djeli snane jezine svijesti onoga kruga koji je u to vrijeme emanirao nadu zbunjenoj Hrvatskoj. Poruke takvih izdavakih pothvata imale su odjeka ne samo meu kajkavcima i akavcima nego su se takve knjige irile i na istok meu June Slavene koji su ostali ivjeti u prostorima koje su osvojili Turci. Tako se i moglo dogoditi da je Dubrovanin Marin, sin Nikolin, uspio u 16. stoljeu u Beogradu nabaviti Deievu knjiicu pa ju je odmah prenio u dubrovaki tokavski idiom. Deiev hrvatski Hortus animae taj je Marin ne samo preuzeo nego je u tekstu najprije pokuao umanjiti koliinu akavizama i kajkavizama, a latinika slova knjiice koju je jo u rukopisu itala Ana Katarina Zrinski prenio je u iriliku azbuku, koja je bila iznimno proirena, napose u krajevima pod turskom vlau, i to kako meu Hrvatima, tako i meu drugim Slavenima koji su ivjeli na tom podruju. Naravno, uza sav trud nije Marin Dubrovanin, sin Nikolin, uspio u svom beogradskom boravitu prekriti taj hibridni meudijalekatski spoj, koji se barem u pisanoj komunikaciji upotrebljavao u mnogim prigodama, a na kojemu je hrvatska velikaica izgovarala inae stilski profinjene molitve to ih je u svom, i njezinu, Raju due sauvao Nikola Dei: "Moj grih, moj grih, moji velici grisi. Zato molim tvoje milosre v kom si z neba za spasenje moje saal, koji si Davida vpadua v grih opravil, prosti meni, gospodine, prosti meni, Isukrste, ki si Petru tebe zatajuu prostio. Ti si stvoritelj moj i otkupitelj moj, gospodin moj i spasitelj moj, kralj moj i Bog moj. Ti si ufanje moje i nadiha moja, vladanje moje i pomo moja, vtienje moje i jakost moja, obranba moja i slobojenje moje, ivot moj, spasenje moje i uskrsnutje moje, svitlost moja i elinje moje, pomo moja i obranenje moje... Gospodine, ne pomrzi me, slubenica tvoja sam, koliko godir zla i nedostojna, vazdar tvoja jesam. Ka komu ja biati u nere ka tebi? Ako ti me odvre, to e me primiti? Ako me ti mrzi, to e se na me ozriti? Poznaj mene nedostojnu ka tebi naspet bieu, koliko godir buduu grubu i neistu. Ako gruba i

328

neista jesam, moe me oistiti; ako slipa jesam, moe me prosvititi; ako nemona sam, more me ozdraviti; ako mrtva i vgrebena jesam, moe me pozvesti. Jerbo je vea milost tvoja nego su grisi moji." Integrativnost Jurja Zrinskog Poticatelj objave prvih knjiga na hrvatskom jeziku u sjevernoj Hrvatskoj bio je Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka, velika, ovjek moan i hrabar, vojskovoa blizak protestantskim idejama. Taj Zrinski nije imao nita protiv da ne njegovim posjedima u Meimurju djeluju putujui tiskari Hoffhalter i Manlius, koji su bili na glasu kao proizvoai kunih luteranskih knjiga u toj regiji. Juraj je Zrinski vie od gorljiva protestanta bio zagovornik tolerancije i vjerskoga dijaloga, i po tomu on nije bio odve udaljen od slubene politike habsburkoga vladara Maksimilijana. Prve kajkavske knjige nastajale su pod pokroviteljstvom Jurja Zrinskog, to e rei da su nastajale u okruju vjerske tolerancije i prava na razliitost. Zato se namjena tih prvih kajkavskih knjiga, kao i nakane njihovih pisaca, nikako ne mogu usporediti s agresivnim pothvatom i propalom zamilju Hansa Ungnada u Urachu da katehizira slavensko i vlako puanstvo uz pomo luteranskoga tiva. Visok je bio stupanj vjerske i duhovne tolerantnosti u prostorima koje je vojno nadzirao Juraj Zrinski, najznamenitiji hrvatski kondotijer onoga vremena. Na nemirnu tlu sjeverne Hrvatske ulagao je on najvei dio svoje energije upravo u obranu od Turaka, koju je izmeu ostaloga vidio kao borbu za supostojanje vjerskih razlika i oprenih mentalitetnih uzoraka. On je dobro poznavao to tlo na kojemu ni pojava oenjenih, ali papi i dalje vjernih sveenika, nije bila rijetkost. Bilo je na tom tlu i pokuaja objektivnog objavljivanja podataka o znamenitim luteranima, bilo je tu naznaka kritikoga govorenja o koncilu u Trentu i njegovim nalozima. Sve to, pa i jo mnogo drugoga, u isti je tren supostojalo u sjevernoj Hrvatskoj i sa estokim protureformacijskim stajalitima kakve je u doba Jurja Zrinskog s autoritetom crkvenog, ali i svjetovnog monika, najee iz Zagreba izgovarao Juraj Drakovi, vlasnik mnogih dua i svih tijela u slobodnim gradovima i selima habsburke Hrvatske. Ali krivo bi bilo i pomisliti kako su dva Jurja, Zrinski i Drakovi, bili antipodi. U Hrvatskoj Juraj Drakovi nije imao antipoda, jer ondje taj borac protiv Lutherova nauka i nije imao mnogo posla. U Hrvatskoj je dodue bilo onih koji su protestirali, ali nije bilo protestantizma. Drakovi zato u Hrvatskoj nije ni imao pravih protivnika od kojih bi morao raskuivati duhovni okoli svoje zemljice. Drutveni, povijesni i geografski okoli onodobne Hrvatske bio je mnogo iri, a taj iri, zapravo najiri hrvatski kontekst, nije Juraj Drakovi u vrijeme kad je od 1563. do 1578. bio zagrebaki biskup nikada dosegnuo, nego je taj prostor svojim duhom ali i svijetlim orujem osvojio sin Nikole Zrinskoga Juraj. I Drakoviu i Zrinskom pisali su mnogi onodobni pjesnici pohvalne pjesme. Obojici upuivale su se uene hvale, ali u tom pjesnikom referendumu potkraj 16. stoljea hrvatska knjievna republika nije izabrala uenoga biskupa nego tolerantnoga vojskovou. Hrvatskim se renesansnim piscima on ukazao integrativnijim od bilo kojeg suvremenika. Jurju Zrinskom, simbolinoj toki oko koje se okupljala tadanja razuena Hrvatska, s divljenjem su se obraali i Dubrovani i Zadrani i Varadinci, polaui u njega svoje osjeanje zajednitva kao prava na razliitost, kao obveze tolerancije vjerskih i duhovnih, mentalitetnih i povijesnih razlika. Juraj je Zrinski, to nije bilo nepoznato, uivao potporu svojih bekih gospodara, i on ih nije iznevjerio i to upravo time to je na burnoj zapadnoj granici Europe istovremeno pojaavao vojnu odlunost, ali i utjecao na to da se smanji vjerska nesnoljivost. U tomu i lee razlozi njegova izbora na svehrvatskom knjievnom referendumu, koji dodue nee zadugo imati vanost, jer kao i obino, sudbina se Hrvatske nalazila u tuim rukama, pa kad je u Beu preminuo tolerantni, ali boleljivi Maksimilijan, silo je s pozornice i razdoblje stanovite vjerske tolerancije u austrijskim zemljama i nastupilo je pobjedniko razdoblje katolike obnove. U tom okruju nastajala je nova knjievnost samosvjesnoga doba koje su poslije nazvali barokom, ali je nepobitnom ostala injenica da je najstarija knjievnost hrvatskog izraza na sjeveru Hrvatske stvorena na krilima druge ideje, one o vjerskoj snoljivosti, one koja je zagovarala tua prava na razliku. To je bilo duhovno tlo iz kojega su izniknule prve knjige hrvatskih pisaca sa sjevera, Ivana Pergoia i Antuna Vramca. Pergoiev Decretum U Nedeliu, na putu kojim se iz Varadina ide u akovec, otisnuo je 1574. putujui tiskar Rudolf Hoffhalter prvu kajkavsku tiskanu knjigu Decretum Ivana Pergoia, a gledano u iroj perspektivi, i prvi tiskani hrvatski zakonski prirunik. Svoje djelo posvetio je Ivan Pergoi Jurju Zrinskomu. U koricama

329

Pergoieve knjige probuena duhovna elita sjevernohrvatskih gradova dobila je zbirku naela i propisa uz pomo kojih je solidnije i pravednije mogla regulirati pravni ivot svojih zajednica. Pothvat je Pergoiev bio na svoj nain hrabar jer se pisac odluio da na jezik koji je prije njega bio izgraen, ali ne i standardiziran, prevede vrlo zahtjevno struno djelo sloenoga pravnog nazivlja koje je do tada bilo nepoznato u hrvatskim inaicama. Pergoieva knjiga javlja se usred dinamina viejezinoga pulsiranja u kojem autor posuuje mnogo iz maarskih, njemakih i slovenskih iskustava. Pergoiev Decretum jezinim svojim izborom odaslao je javnosti jo jednu vanu poruku. Naime svaka na hrvatskom jeziku napisana knjiga koja se u ono vrijeme tiskala u preostacima ugarsko-hrvatskoga kraljevstva budila je u crkvenih vlasti i neugodne podsjeaje na Urach, na luteransku zamisao i na njezin neuspio, ali vrlo agresivan slovenski i hrvatski proboj. Katoliki obnovitelji koji su ve poetkom 17. stoljea i sami, ali u drugim krajevima i s drukijim nakanama, poticali izdavanje ckrvenih knjiga pa i jezinih prirunika na hrvatskom jeziku, nisu u vrijeme tiskanja Pergoieve knjige stekli navadu da i habsburki dio Hrvatske ukljuuju u projekte istonih evanelizacija te da mu time dopuste i liberalniju uporabu onoga to su kajkavci nazivali lingua domestica. Za katolike obnovitelje i protureformatore sjevernohrvatskom je prostoru jo zadugo bila namijenjena sudbina rubnoga podruja germanske sfere, u kojem su se sva druga kulturna rjeenja tolerirala, ali se nisu osjeala poeljnim. Decretum Ivana Pergoia izlazi iz putujue Hoffhalterove tiskare samo godinu dana nakon guenja estokih seljakih pobuna koje su uzdrmale ire podruje sjeverne Hrvatske i koje su imale odjeka i u Meimurju. Trenutak u kojemu se pojavljuje Decretum bio je mnogostruko uzburkan, pa su i zbog toga nad Pergoiem mnogi i s jezinih, vjerskih i politikih razloga poeljeli vjebati strogost. Bilo ih je koji su na pojavu toga pravnog prirunika gledali kao na opasno unoenje narodnog jezika u praksu svakodnevlja i na tetnu luteranizaciju javnoga ivota. Takvi zbog svojih uskih i trenutanih interesa nisu htjeli priznati da u prvim hrvatskim kajkavskim knjigama luteranizam uope nije bio prisutan na razini tematike ili sadraja. Ako je reformacija prvim kajkavskim piscima neto i ponudila, bila je to posvema ljudska sumnja u propisane istine, bila je to svijest o potrebi uporabe narodnoga jezika i konano razumijevanje vanosti tiskarskog medija u kulturnom radu. To je bilo sve to je od protestantizma prodrlo u prve tiskane knjige sjeverne Hrvatske i to je bilo sve od toga navodnog heretikog duha pisaca koji su iz Njemake preuzeli stanovite civilizacijske predloke, usvojili neke mentalitetne promjene i s veom upornou nego drugi traili pravo na malu razliku, na posebnost, pravo na individualnost. Bio je to sav grijeh tih prvih kajkavaca. Ali ljudima koji su i u to vrijeme bili sposobni gledati unaprijed bila je Pergoieva knjiga lijek, bila je ona terapija jezikom. Oni koji su imali stvarnu mo nisu pozitivno gledali na pojavu hrvatskih kajkavskih knjiga, jer su u drugoj polovici 16. stoljea i duboko jo u 17. stoljeu retrogradno vjerovali da je svaki pa i najmanji podjseaj na hrvatski identitet meu kajkavcima latentna predigra irenja luteranizma, a onda i poetak otuivanja iz krila rimske Crkve. Ta je procjena ve u Pergoievo vrijem bila naivna, ali kulturoloki i civilizacijski tetna, jer nije uvaavala injenice hrvatskog ivota i jer nije poznavala paradoks decentriranosti hrvatskoga nacionalnog bia. Pergoiev Decretum uao je tako u mreu nerazumijevanja i napetosti pa je njegov autor odmah im je knjiga tiskana doivio niz neugodnosti. O tomu se zna tek po nekim aluzijama, ali da optube nisu bile bezazlene svjedoi pieva odluka da nakon Decretuma ne objavljuje vie nita na hrvatskom jeziku. Danas nije posve jasan ivotni put dijaka Ivana Pergoia, varadinskoga biljenika ili litteratusa, kako ga oznaavaju izvori. O njemu arhivi ute sve do pojave Decretuma. Knjiga je prvi dokument njegova ivota. Umro je Ivan Pergoi 1592. kada je, jer je bio bez nasljednika, sve njegovo imanje pripalo sestri Agati. Pored dugogodinjeg biljenikog posla bio je jednom i sabornik u Pounu. Birajui predloak za svoj Decretum, Pergoi nije morao traiti daleko, jer pravnoj tradiciji ugarsko-hrvatskog kraljevstva u posljednjim godinama pred mohaki poraz solidnu kodifikaciju dao je Istvan Verbczy, koji je, kao to se vidi iz imena, bio podrijetlom iz Vrbovca. Roen 1458, taj maarski pravni pisac objavio je svoj Tripartitum opus iuris 1517. Djelo je taj Vrbovanin izradio kako je bilo uobiajeno u to vrijeme, koristei mnotvo raspoloivih pisanih i usmenih izvora, temeljei svoj tekst i na obiajnom i na rimskom pravu, ali i na iskustvima kanonskoga prava. Uz pomo svih tih elemenata iznio je Verbczy grau koja grevito brani zateeni poredak, a to e rei povastice plemstva, koje je tim zakonikom u ugarskohrvatskom kraljevstvu bilo potpuno meusobno izjednaeno. Ujednaavanje poloaja svih plemia osnovno je naelo toga renesansnog maarskog zakonika, a ono je pola stoljea kasnije upravo i privuklo Pergoia. Jer princip una et eademque nobilitas postao je u Pergoievo vrijeme ponovno aktualan, to i nije udno s obzirom na posttridentinsku restauraciju feudalizma. Decretum, dakle, ne samo da nije bio nikakav reformacijski posao i zavjera nego je tovie ideoloki stajao iza zahtjeva katolike obnove, koristei vidovito jezik koji se revnosnicima nenaviklim kritikom razmiljanju inio povezanim s luteranizmom. Samo zbog njihove uskoe i neinteligencije imao je Pergoiev Decretum nevolja s vlastima i sa zavidnicima. U svojoj knjizi Pergoi nakon posvete Jurju Zrinskom izlae pravni sustav u kojemu kmetovi nisu subjekt prava, a

330

kada i iznosi problematiku pravne sigurnosti graana i seljaka, Pergoiev prijevod Verbczyjeva zakonskog prirunika govori manje ili vie samo o njihovim obvezama ili ih spominje kako bi pokazao njihovu funkcionalnu podreenost u opem sustavu feudalizma. Kmetove i slobodne graane prikazuje taj pravni dokument kao jednu od anorganskih sfera postojeeg drutva. Decretum Pergoiev zadrao je trojnu fakturu maarskog izvornika i dijeli se u tri dijela, tako da u prvom raspravlja o civilnom pravu plemstva, u drugom o sudskom postupku i njegovoj praksi, a trei je dio opirnije usrediten na zemaljsko, gradsko i seosko pravo. Ivan Pergoi svoju je knjigu izradio slijedei bez veih otklona latinski izvornik, ali je ponekad zavirio i u maarski prijevod, koji je ve tada postojao. Zapravo Pergoi i nije bio samo prevoditelj nego je, kako bi hrvatskom puku pribliio zakonik, bio i njegov preraiva, koji je poneka mjesta pojednostavnjivao, neka skraivao, dok su neke njegove prestilizacije i preformulacije ak toliko neuspjele i udaljene od izvornika da i danas oteavaju razumijevanje teksta. Nije Pergoi bio jedini koji je prevodio Verbczyjev zakonik na strani jezik. Taj tekst s latinskog je izvornika bio preveden ne samo na maarski nego pored hrvatskog jo i na njemaki, knjiga je dugo bila u uporabi u ugarskim, time i u austrijskim zemljama, ponegdje ak i do 19. stoljea. Pergoieva knjiga, ini se, u svojoj sredini nije imala neku zavidnu reputaciju. itatelje su onemoguili zavidnici, a politiki smutljivci pobrinuli su se da djelu priskrbe sjenu za koju sigurno nitko nije znao ni kakva je ni odakle je, znalo se samo da sjena postoji! Zato je Pergoieva knjiga i sauvana u vrlo malo primjeraka, a moe se zapaziti kako se neki od njih u dijelovima razlikuju, to svjedoi o Pergoievu osobnom sudjelovanju u poslu tiskanja ove knjige. Pisac je u Decretumu za vrijeme slaganja i nakon to je dio naklade bio otisnut, redigirao tekst, pokuavajui pri tome ne toliko poboljati smisao nego mu je u tim redakcijama bilo najvanije da jezik knjige primjeri to veem broju itateljskih jezinih navika. Znailo je to prihvaanje jezine hibridnosti, znailo je to i ukljuivanje udaljenih govornih mjesnih osobina, mijeanje jezinih navika i iskustava. Osjea se kako je Pergoiev jezik na svoj nain umjetno stvoren, osjea se kako jezik kojim je napisan Decretum nije bio i jezik kojim je u to vrijeme pisac, a ni bilo tko drugi, u svakodnevnoj komunikaciji govorio. Bio je to svojevrsni knjievni kajkavski govor kojemu Pergoi nije uspio podariti gipkost i glatkou poznatu iz onodobne puke poezije. Pergoievo pravno tivo mjestimino je zato neprohodno, u njemu se osjea muka pieva s jezikom i s normama. Decretum je u najveem svom dijelu zamorna knjiga, a tek se mjestimino javlja u njemu poneka zanimljivost, to biva tek onda kada pisac ne lomi jezik s nepostojeom terminologijom ve se odlui reporterskom tonou biljeiti neki od pravnih postupaka. Takav je i ulomak o postupku sa idovima i prijedlogom zakletve koju oni, da bi mogli biti prihvaeni kao vjerodostojni svjedoci, moraju na sudu izrei: "Jaz idov, koteri sem (totu da sam sebe imenom imenuje), priseem na ivuega boga, na svetoga boga, na zmonoga boga, koteri je stvoril nebo i zemlju, morje, vse stvari kotere su vu njem, da v tom duguvanji, vu kom mene vete krenik krivi, da sam nitar nije kriv, nisem pregreil. I ako sem kriv, da me zemlja pore, kotera je zemlja Datana i Abirona porla, i ako sem kriv, da francija i gubavoa na me pride, i ako sem kriv, veliki beteg, revobolina kri i nagla guta da pride na me, i nagla smrt dame zgrabi, i v tele i v dui da poginem, i v marhe, i da nigdar v Abrahomov naruaj ne zajdem. I ako sem kriv, da me pravda Mojeeva pomene, i vse pismo, kotero je v petih knjigah Mojeevih popisano, da me osramoti. I ako ta moja prisega nije prava, da me potere Adonai i njegova botva zmonost." Pergoiev Decretum imao je uza sve zapreke i krive konotacije veliko znaenje u svom vremenu. Bila je to knjiga poneto preuranjeni, ali tim vredniji pokuaj da se jedno pravno djelo dade "onem na hasan, koteri bi radi slovenski te knjige itali". I Pergoi je poput mnogih Hrvata prije njega htio da knjigu itaju i oni koji nisu dijaci i koji ne znaju itati latinske knjige. Pergoiev Decretum nije se sluajno pojavio neposredno nakon to su bile zavrene krvave bune zagorskih seljaka. Time je on dijelio sudbinu svoga predloka koji se 1517. godine pojavio kada su uminule pobune Dodinih seljaka u Ugarskoj. Decretum bijae simbolini zagovor drutvenog mira tadanje male Hrvatske, zemlje koju Pergoi u posveti Zrinskom sjetno naziva "oveh nevoljnih zavrzenih ostankov orsaga". Ivan Pergoi, ini se, ipak nije dopustio da ga potpuno zaplae njegovi kritiari i smutljivci, jer je jo jednom odluio imati posla s knjigama i tiskarima. On je 1587. kod tiskara Manliusa u Varadinu na latinskom jeziku dao otisnuti knjigu Erazma Roterdamskog pod naslovom Praefationes et epistolae dedicatoriae. Latinska Pergoieva knjiga zbornikog je karaktera, a autorstvo Pergoievo u njoj i ne postoji, jer joj je on bio tek nekom vrstom nakladnika i prireivaa. Autor veine tekstova u tom latinskom izdanju bio je Erazmo Roterdamski, to je u neupuenih Pergoievih suvremenika moglo buditi zazor, iako su upueniji, ili oni koji su se pravili da to jesu, mogli znati da Erazmo nikada nije priao Lutheru nego da se s njim sukobio te da su ga nakon 1529. protestanti drali svojim ljutim neprijateljem. ini se da je to znao i Pergoi, pa je zato posve bezbrino i dao tiskati svoju knjigu, koja sama po sebi ne bi zanimala cenzore, ali ih je ime holandskoga pisca u svakom sluaju moralo zainteresirati. Jer ono to je moglo biti ope poznato u Baselu ili Beu, nije moralo biti poznato na turskoj granici oko koje su

331

obilazili uegli revnosnici s krivo shvaenim cenzorskim nalozima pod skutima. Znajui da je pisac knjige koju je tiskao zazoran, Pergoi nije htio ii jo korak dalje pa djelo prevesti na hrvatski, nego se odluio da izdanje tiska u latinskom izvorniku jer nije, kako tvrdi u predgovoru, elio doivjeti nezahvalnost zavidnika, koji su ga zbog prijevoda Tripartita napali petnaest godina ranije. U tom svom novom pothvatu Pergoi ipak nije samo objavio Erazmove biblijske parafraze i popratna pisma europskim vladarima uz svaku parafrazu nego je u izdanje jo uvrstio i jedan od najstarijih maarskih latinskih knjievnih tekstova, pouno pismo upueno ugarskom prijestolonasljedniku Emeriku. Vjerovalo se da je pismo djelo svetoga Gellerta, koji je inae bio uitelj Emerikov, a to to je tekst objavljen zajedno s Erazmovim parafrazama imalo je, ini se, najvie veze sa samim Pergoiem i njegovim oitim poznavanjem Erazmove bibliografije. Erazmo je naime 1516. objavio pedagoku raspravu Institutio principis christiani, u kojoj je raspravljao o problematici odgoja buduega vladara na nain vrlo srodan Pseudogellertovu spisu, pa je to zasigurno podsjetilo hrvatskoga pisca, jer su mu bila poznata oba djela, da bi se Erazmova knjiga mogla dopuniti i Erazmu bliskim tekstom iz ugarske tradicije. To je, ini se, bila motivacija tog izdavakog pothvata u kojemu osim povezivanja sv. Gellerta i Erazma ima malo Pergoieve izvornosti. Bilo je to varadinsko izdanje svojevrsna poast Erazmu i afirmacija razumijevanja to su ga Holananinu upuivali hrvatski itatelji jo od Marulieva vremena. Kajkavci izmeu lingua latina i lingua domestica Iste godine kad je tiskano Pergoievo izdanje Erazmovih parafraza i Gellertovih pedagokih razmatranja pojavila se u Manliusa i jo jedna knjiga hrvatskog autora na latinskom jeziku. Autor te knjige, kojoj je naslov bio De agno paschali, bio je Bla krinjari, a teoloku ispravnost izdanja potpisom je potvrivao Antun Vramec, hrvatski knjievnik i sveenik koji, barem to se tie njegova branoga statusa, ba i nije bio idealno izabran katoliki autoritet za davanje imprimatura. Ali upravo taj podatak svjedoi o tomu kako je u sjevernoj Hrvatskoj tada bilo vrlo teko odrediti granice izmeu onih koji su samo protestirali i onih koji su bili protestanti ili estoke pristae katolike obnove. U svojoj knjizi pripadao je Bla krinjari onim drugima, jer njegovo djelo posve slijedi ono to je sluajui naloge Rima traio i biskup Juraj Drakovi, ban i kraljev namjesnik. krinjari je bio sudski dostojanstvenik u Varadinu, laik dakle poput Pergoia i svakako nije bio ukljuen u slubene vjerske raspre, a njegovo poznavanje temeljnih pitanja vjere bilo je poticajno Vramcu, koji je sa krinjariem prijateljevao i podupirao njegov knjievni posao. krinjari mu je na prijateljstvo uzvratio pa u toj svojoj latinskoj knjizi, jednako kao i Pergoi, istie Vrameve tekoe sa zavidnicima te spominje one koji su kada se pojavila Postilla kritizirali Vramca zbog hrvatskoga jezika kojim je djelo napisano. Zato je i Bla krinjari izabrao manje ofenzivan latinski jezik da bi izbjegao kritiku onih koji su iz krila katolike obnove u habsburkom dijelu Hrvatske, posebno nakon smrti austrijskog vladara Maksimilijana, dovodili u pitanje bilo kakvu uporabu narodnog jezika u knjievnosti. U tom smislu potpuno su nedvosmislene sve pohvalnice to ih je u ono vrijeme od svojih suradnika primao Juraj Drakovi. Bile su te pohvalnice pisane latinskim jezikom, a njihovi autori, zvali se oni Gapar Petrievi ili Juraj Wyrfel, najavljivali su posvema novi duh u kulturi sjevernih hrvatskih gradova, duh kojemu je krug Pergoiev i Vramev bio poprilino zazoran. Bla krinjari, koji nije pisao hrvatskim jezikom, nee pred svojim vremenom biti zapamen samo kao pisac te latinske knjige i Vramev prijatelj nego i kao neizravni krivac to je u njegovo doba nastao iznimno zanimljiv sudski istrani zapisnik na hrvatskom jeziku. U Varadinu je naime protiv neke edomorke voen proces iz kojega se izrodila neugodna afera u koju je bio umijean i knjievnik Bla krinjari. Dogaaj je bio povezan s djevojkom Urom Galjenicom, koja je u ljubavnoj vezi zanijela, ali je nakon poroda poinila edomorstvo. Jadnica ni pod mukama nije htjela odati ime djetetova oca. U Varadinu se znalo da je to krinjari pa je na njega pala sumnja i za sudionitvo u edomorstvu. Naposljetku je ugledni sudac ipak spasio ast kad je oinstvo pripisano nekom mlinaru. Meu svjedocima na tom neugodnom sudovanju pojavio se i knjievnik Ivan Pergoi koji je optuio knjievnika Blaa krinjaria. Na suenju Uri Galjenici sudjelovalo je vie od etrdeset svjedoka, pred kojima je krinjari ne samo nijekao da je obljubio Uru Galjenicu nego je takoer tvrdio da nije sudjelovao u organizaciji njezina bijega iz tamnice u kojoj je ekala smrtnu kaznu. To to se na kraju doznalo tko je bio otac umorenog eda ipak nije moglo spasiti krinjaria od gubitka asti suca. U tadanjoj se kajkavskoj knjievnosti nisu pisala samo pobona i pravnika djela na hrvatskom i latinskom jeziku, nisu se vodile skandalozne parnice i zapisnici koji su nalik napetim novelama, nego je u prostoru sjeverne Hrvatske nastala i anonimna, danas tek djelomino itljiva odulja pjesma o obrani Sigeta. I taj se tekst uva u prekomurskoj pjesmarici, zajedno s drugim primjerima pobone i svjetovne lirike.

332

Kajkavska Pjesma o Sigetu svjedoi o poecima epskoga stila u onodobnih kajkavaca, koji su na usta anonima zabugarili opjevavajui posljednje trenutke Nikole Zrinskog: Zrinski vu soboto rano se oblee, onleipe svite atlac k sebi pripae, dvei viteki sabli na roke poloie ino takaje taraskoga ida. Onako pojdoe, z dobrimi vitezi, a v rokaj mi drae gologa bodaa. Onako govori sigekim junakom: "Nosa zdaj gori, sigeki junaki, Ne dajmo se mi zato zdaj poloviti, kak jedne pience bodo nas lovili. Nego veselo na sable pojdimo, onak pomerjemo, s Boga se ne spozabimo." Jeua zakriknoe sigeki junaki i vrata otpree; Zrinski naprej ide. Kod je godi iel, vse doli letee, vnogo turskih glav ondi doli opa. Kronika Antuna Vramca Najvaniji pisac kajkavskoga renesansnog kruga bio je Antun Vramec. Sam je tvrdio da ga je rodila tajerska, a odgojio Be, ali to nije bila ba ista istina. Njegova je biografija mnogo zamrenija i nije se iscrpljivala samo u ta dva toponima. Dio ivota proveo je Vramec i u Rimu, gdje je 1565. bio kapelan u Zavodu Svetoga Jeronima i gdje je 1567. doktorirao, o emu je u Kronici napisao: "Ovo vreme ja jesem vRime doktorem postal". To da je svoj doktorat smatrao povijesnim dogaajem te da ga je uvrstio u kroniku svijeta, svakako je pokazatelj Vrameve samosvijesti i lakoe s kojom se kretao meu napisanim i objavljenim rijeima. U tomu bio je nenadmaiv, a njegova sigurnost kada pie i o onomu to nije poznavao dobar je primjer renesansne samouvjerenosti. Vjerovao je da se sve moe popraviti i poboljati, vjerovao je da popravljanje svijeta i kritinost prema postojeem jedino ima smisla, pa je zato i molio svoga itatelja "ako bi kaj nael, kaj bi bilo neslono pisano ali vgreeno" da ga ne psuje, a savjetovao mu je da "svojim razumom pobola i popravi ar nije tako muder lovek, kako bi ne hotei ne vgreil". U Zagrebu bio je taj rimski doktor najprije lan kaptola, a zatim je postao varadinski arhiakon. Ve 1571. postao je kanonik zagrebaki, a godinu dana poslije upnik je crkve Svetog Marka, upe koju je nakon etiri godine, zbog sukoba s vjernicima, morao napustiti. Sljedeih godina Vramec je esto mijenjao boravita, bile su to godine naporna knjievnog rada, bile su to godine privatnih lutanja i izvanbrane veze u kojoj je taj katoliki sveenik imao ne samo prilenicu nego i sina Mihalja. Bile su to godine ukojima je 1578. tiskana njegova Kronika. Kako knjievnik unato opomenama nije htio napustiti enu i sina, a kako mu i tiskana djela nisu ba svima bila po volji, morao se 1580. odrei crkvenih asti i imanja, a kad je 1583. postao upnik u Stenjevcu kraj Zagreba, nekadanjem kanoniku i arhiakonu ostavili su jo samo titulu doktora svetoga bogoslovlja i Svetoga pisma. Vramec, koji jeumro 1587, bio je nekoliko godina prije smrti imenovan upnikom u Varadinu, gdje su u isto vrijeme ivjeli i Ivan Pergoi i Bla krinjari, koji su svojom uenoou zasigurno potaknuli Vramev povratak knjievnom radu. Premda se u ivotu esto sukobljavao s monima, Antunu Vramcu nitko nije mogao zanijekati iznimne intelektualne sposobnosti i veliku uenost, pa je zato usuprot svim protivljenjima obavljao ponekad i vrlo odgovorne poslove zastupanja kaptola i biskupa, kao prisjednik banskoga stola bio je lanom mnogih povjerenstava, a sudjelovao je i na dravnim saborima. Njegovo obrazovanje kvalificiralo ga je za najvie poslove u crkvenoj hijerarhiji, ali njegov temperament i duh sklon avanturizmu prijeili su da se njegov utjecaj na drutvena zbivanja onoga vremena jo vie proiri. Knjige su mu ipak uspijevale prevladati trzavice s okolinom, svojom vrijednou nadii sva nerazumijevanja i zavist koji su pisca pratili cijeloga ivota. Neke od svojih nevolja Vramec je i sam izazvao. Svakome je bila oita njegova kritinost prema crkvenom ureenju, svakome bila su oita njegova mlaka

333

stajalita prema celibatu i svakome je bila vidljiva njegova sklonost da se znanja priblie puku koji nije umio itati dijake, a to e rei latinske knjige. Pisao je za slovenski puk, kako je on zvao Hrvate kojima ni njemaki, a ni maarski, nisu bili materinski jezici. U tom smislu on je naloge pretpostavljenih crkvenih vlasti samo djelomice sluao, a kad ih je provodio onda ih je prevodio u svoje kategorije. Zbog toga je morao snositi posljedice koje su zasigurno ometale njegov kontinuirani knjievni rad. I on je koristio usluge reformaciji sklonih putujuih tiskara, pa je svoju Kroniku, na koju se potpisao kao kanonik zagrebaki i koju je bez naznake naslovnika posvetio Jurju Drakoviu, svome biskupu, tiskao u Ljubljani kod Manliusa 1578. Jezik Antuna Vramca u Kronici, a i u mlaoj Postili, najbolji je primjerak onodobne kajkavske proze, a pieva elja da u Kronici sadraje iz hrvatske i svjetske povijesti iskae na hrvatskom jeziku stavlja ga u povijesti hrvatske historiografije na povlateno mjesto. Naime, dok su Vramevi prethodnici pisali kronike i historiografska djela na latinskom jeziku ili na jezicima monih inozemnih naruilaca i podupiratelja, zagrebaki se kanonik odluio iste sadraje iskazati na narodnom jeziku. U tom smislu on je bio ovjek novoga doba i odgovarao je na zahtjeve probuene srednje klase u sjevernim hrvatskim gradovima nedaleko turske granice. Ni jedan od Vramca stariji a ni mlai povjesniar, zvao se on Nikola Stjepani, koji je napisao Historia obsidionis Petrinae, ili Nikola Mikac, autor teksta Obsidio Sisciensis, ili Ivan Tomai, koji je rabei grau nastalu do 1561. napisao Chronicon breve Regni Croatiae, nije ni pomislio da bi svoja historiografska djela ili kronike napisao hrvatskim jezikom i da bi ih prilagodio oekivanju irega itateljskog kruga. Isto se odnosilo i na neto mlae autore poput Jakova Lukarevia ili Mavra Orbinija, a jo vie na humaniste poput Ludovika Crijevia ili Vinka Pribojevia. Vramec je radei na Kronici krenuo svojim putem. Boravio je on u Rimu upravo onda kada su ondje izneseni zakljuci spravia u Trentu i za razliku od mnogih svojih hrvatskih suvremenika predosjetio je smjerove nacionalnih katehizacija. Predosjetio ih je bolje nego oni s kojima je morao proivjeti ostatak ivota na sjeveru Hrvatske. Vramec je vrlo tono shvatio da e odmah nakon prvoga sabiranja snaga jedna od najvanijih novosti biti upravo uvoenje i irenje nacionalnih i regionalnih jezika uz pomo crkvene promidbe. On je to iskustvo donio sa sobom iz Rima, ali ga je, ini se, donio prerano. Nisu ga razumjeli jer nisu znali predviati budunost, a ako su ita u njegovim nakanama s jezikom prepoznali, onda je to tek bilo da su u svakoj njegovoj hrvatskoj reenici vidjeli skrivene namjere i zagovor luteranskih ideja. Vramec je u svojoj Kronici govorom bio vrlo blizak svakodnevnoj komunikaciji, sintaksom do tada nepoznatom u kajkavskoj prozi, a koristei najpoznatije srodne kronike koje su mu bile poznate, napisao je do tada najzaokruenije djelo hrvatske proze uope. On se u svom radu posluio talijanskim prirunikom Jacobusa Philippusa Forestija iz Bergama, a nije mu bio nepoznat ni tiskani folijant Liber Chronicarum. Poznavao je i ugarsku povijest to ju je u Krakovu 1567. objavio Abraham Baksay, znao je i za povijest Ugarske Antonija Bonfinija, a starije podatke o papama crpao je iz djela Vitae pontificum humanista Platine, koji je inae bio i pisac najuvenijega starijeg kuharskog prirunika. Vrameva Kronika dakle nije znanstveno djelo, ona je prirunik, nekom vrstom kalendara za listanje, a ne za itanje, nekom vrstom recepture za doivljaj suvremenosti, vodi za kritike umove, knjiga koju pisac i nije namijenio dijacima i uenim ljudima nego puku, dakle svima. Kronika je bila i poruka za budunost. Iz Vrameve interpretacije povijesnih injenica, iz njihova izbora i nekih skrivenih montaa razabire se da autor Kronike nije bio preveliki tovatelj papinskih karizmi. On je govorei o Kristovim zemaljskim namjesnicima uvao suzdran ton pa mu se svakako nije sluajno dogodilo da za Leona X. ne kae nita vie nego da spomene kako je njegov pontifikat dao okruenju u kojemu su iznesene Lutherove teze. U istom se vremenskom odsjeku Vrameva Kronika do detalja bavila pitanjima seljakih buna u Ugarskoj poetkom 16. stoljea, smatrajui ih zanimljivijim od povijesti nekog monog i vanog pape. U perspektivi Vrameva vremena pojava luteranizma u krilu Leonova pontifikata doista je vanija nego pojava leoninske renesanse, u kojoj se na primjer raskrilio Maruliev duh. Jer Vramec je bio prevrtljiv kroniar koji je podatke izabirao prema vizuri svoga vremena, ali i iz oita svojih sumnji i pitanja na koja mu suvremenost nije nudila odgovore. On e tako zabiljeiti i podatak o Erazmovoj smrti, ali e ga dovesti u asocijativnu vezu s vijestima da su u isto to vrijeme u Francuskoj masovno egzekutirani mnogi luterani, a opet e s posebnom simpatijom spomenuti i sudbinu Thomasa Morusa. Svoju Kroniku Vramec je sastavljao crpei podatke iz mnogih izvora, koje je ve u stadiju prikupljanja znao vjeto sistematizirati. Taj se postupak ne vidi na prvi pogled, ali je oigledan kada se graa razloi na tematske krugove. Naime, podaci koji tvore Kroniku ulazili su u nju iz viestrukoga okvira, u kojemu je pisac uskladio grau, kako iz sfere profanog, tako i svetog, grau nacionalnu i meunarodnu, grau povijesnu i politiku, grau znanstvenu i grau kulturoloku. Vramec vrlo suvereno razlikuje i na zaseban nain obrauje podatke iz crkvene s jedne i svjetovne politike povijesti s druge strane, on razluuje povijesne podatke koji su bili zravna posljedica politikih dogaaja od onih koji su bili rezultati prirodno-

334

znanstvenih otkria ili dogaaja poput raznovrsnih prirodnih kataklizma. Za Vramca su podaci o gradnji gradova pripadali povijesti, ali ne politikoj, nego onome to je zapravo nosivi sloj u njegovoj Kronici, a to bi se moglo oznaiti kulturnom povijeu i povijeu civilizacije. Vramec vrlo dobro uoava razliita oita u tretiranju nacionalnih povijesti, a posebno je svjestan vanosti hrvatske povijesti za svoje itatelje, pa podatke o njoj unosi s posebnom pozornou, trudei se da kad je o njima rije bude to opirniji i svakako precizniji nego kada je raspravljao o dalekim prostorima. I Vramec je poput Ivana Pergoia osobno bdio nad nastankom svoje knjige, jer seu njoj moe uoiti kako joj se primjerci, koji inae imaju jednaku naslovnisu i koji su manje ili vie jedinstveni proizvod istog majstora, ipak u nekim dijelovima razlikuju. To je zato to im je pisac jo za vrijeme slaganja, a kad su neki od listova ve bili otisnuti pa i uvezani, naknadno mijenjao sadraj, popravljao podatke i prepravljao stajalita koja bi mu se u posljednji trenutak uinila odve opasnim ili provokativnim. Na jednom od takvih autocenzuriranih mjesta spominjali su se zagrebaki purgeri s kojima je Vramec i prije tiskanja Kronike imao estokih sukoba pa je valjda, kad je vidio tiskanu stranicu, u posljednji tren poelio da svoj tekst ublai, a zajedno s time da smanji svoje ionako nemale nevolje. Vrameva Kronika moe se i danas itati kao vrijedan knjievni tekst, koji svoju sugeriranu lapidarnost zaas pretvara u ritmine i sintaktiki skladne reenice, stvarajui tkivo dobro napisanih cjelina. Kronika je dobar izvor za stariju toponomastiku, ali je ona jo vie pravi rudnik za prouavanje mentalitetnih uzoraka kasne renesanse u sjevernim hrvatskim gradovima, jer nudi grau uz pomo koje je mogue shvatiti okvir u kojem su Vramevi suvremenici doivljavali opu i nacionalnu povijest te kako su u skladu s time sagledavali svoju sadanjost i predosjeali budunost. Gotovo opsesivnom uestalou niu se u Kronici slike propasti velikih carstava i gradova, niu se opisi Atile, Tatara i Turaka, to je sve u Vramevih italaca budilo intenzivne podsjeaje na vlastitu nesigurnu stvarnost: "Konstantinopol ali Carigrad vara, stolno mesto cesarovo, grki ali rimski na sone istok, od Mahumeta Drugoga, sedmoga poglavnika turskoga, be vzet dvadeseti deveti den meseca majua. Vun zegnani i vnogi dobri i verni krenici behu. U Kontantinu, toga imena osmomu cesaru grkomu, s pokolenja Paleologova, be glava odseena i na jedno kopje po vsem varaa Carigrade na pot i sramotu veliku krenikom noena. ena i keri i druina cesara Kontantina kruto osramoene i opotane bee. Cirkev svete Sofije blaznena, opotana i poroblena jako be od Turkov. Tri dni Turkom vsakova sramota, roblenje, neistoa, hudoba, i skruhna od Mahumeta dopuena i oblast dana be. Carigrad vara i Kontantin cesar od jednoga sluge svojega, gospodna grkoga, zdan i predan be. Koga je Mahumet potle vinil na meh odreti. On je dostojnu plau i najem prijel, nevernik neisti." Vrameva otvorenost drukijim iskustvima Tiskajui 1586. svoju Postilu Vramec je u anrovskom smislu imao uzore u prethodnoj hrvatskoj crkvenoj knjievnosti. Bila je njegova Postila u prvom redu prirunik za upnike, knjiga namijenjena sveenicima, zbornik u koji su u prvom dijelu bile uvrtene nedjeljne homilije, a u drugom propovijedi za blagdane. Ali Vramec nije htio pisati homiletski prirunik, ravnoduan prema stilu i porukama vremena. On je bio pisac koji nita nije mogao pisati bez svijesti o vanosti svoga intimnog glasa u teksturi onoga to je pisao, bio je dobar stilist i nadareni pisac, pa su njegove propovijedi na svoj nain i uzbudljivi knjievni tekstovi. Otvarala se Postila latinskom posvetom biskupu Petru Hereincu, Vramevu pouzdaniku koji je doavi na biskupsko mjesto pomogao Vramcu da vrati izgubljeno samouvjerenje. Novi biskup bio je Vramev prijatelj i na svoj nain, koliko je to bilo mogue, dao mu je poticaj da se ponovno obrati hrvatskim itateljima knjigom na narodnom jeziku. Kada je Postila bila tiskana u Varadinu u pokretnoj Manliusovoj tiskari, sumnjiavci i zavidnici odmah su poeli napadati Vramca. Nije mu mnogo pomagalo ni biskupovo prijateljstvo ni posveta, a ni mjestimina eksplicitna kritinost prema hereticima. Zapjenjeni Vramevi neprijatelji nisu te elemente vidjeli, nisu u knjizi zapazili ni biskupa, ni pozivanje na spravie u Trentu. Oni su samo vidjeli jo jednu Vramevu knjigu na hrvatskom jeziku i vidjeli su da joj tematika pa i naslov odgovaraju naslovu i tematici protestantske Postile koja je desetak godina prije stigla iz neke regenburke tiskare u Hrvatsku. Neprijatelji Vramevi nisu u tom homiletskom priruniku htjeli prepoznati dobru proznu knjigu niti su u njoj htjeli vidjeti ukupnost pieva ivotnog iskustva. Oni su u toj knjizi vidjeli samo Vramevu razliitost, i njima je nad tom knjigom smetala pieva otvorenost drugim iskustvima. Oni koji su je jedva znali proitati bili su joj najei kritiari. O takvima neto je zapisao Vramev varadinski prijatelj sudac Bla krinjari, koji je godinu poslije svoju knjiicu boinih premiljanja tiskao latinskim jezikom, ne elei naprtiti na se nove neprijatelje. Jer ono to je Vrameve kritiare najvie smetalo bio je jezik njegove Postile. Vramec je, ini se, poznavao i stariju protestantsku knjigu istoga naslova, neto je iz nje koristio i u

335

svom tekstu, ali je on na jezinoj razini svakako vie dugovao prethodnoj tradiciji crkvenoslavenskih knjiga, koje su kao i hrvatske glagoljske knjige batinile zajedniku staroslavensku maticu. Vramec je u Postili pisao i o jeronimskoj tradiciji i zasebnosti hrvatskoga jezika, te je vrlo jezgrovito konstatirao stanje suvremene uporabe toga jezika u poslovima katehizacije. O tomu on je bio nedvosmislen i njegova stajalita kao i pozivanje na tradiciju morali su u ono vrijeme zazorno zazvuati osjetljivim uima njegovih neprijatelja, posebno kad su vidjeli da Vramec spominje i "ovde neke" koji u bogosluju rabe jezik kvazi jeronimske uspomene: "ivel je na ovom svijete devedeset i jedno leto. On je i nainil i spravil pismo glagolsko materinim jezikom svojim. Nijeden narod vee nego ov lastivno pismo svoje nema, kotero je on svojim ovde ostavil, kem i vezda vse primorske strane i ovde neki ivo. Tako su se stara vremena doktorje i vueni ljudje trudili i za sobu dobro spomenenje navuka i pisma ostavljali, Bogu vsamogoemu na diku." Izrasla je Vrameva Postila iz dugogodinjega autorova propovjednikog iskustva i ona nije poput Kronike bila djelo nonog rada, nije bila namijenjena najiroj zainteresiranoj laikoj publici, nego je ta Postila bila pisana za sveenike, za njihov retoriki studij, bila je poticaj usmenoj teatralizaciji ponuenih propovjednih tema. Svojom komprimiranou trebali su tekstovi u Postili prije svega potaknuti propovjednikovu matu i probuditi mu energiju. Vramec je bio rodoelnik bogatoga niza hrvatskih i slovenskih baroknih propovjednika, ali za razliku od njih nikada nije upoznao majestetini i ureeni govor baroka. Vrameve su propovijedi pisane kratkim reenicama, s osjeajem za preciznu formulaciju i gotovo biblijsku fabulaciju, nema u njima uzgrdnosti ni suvinosti. Vramec nije volio propovjednikov govor ureivati. On je vjerovao u uvjerljivost svoga reeninoga ritma i mnogo je polagao na skladnu sintaksu kojom zadugo nitko meu kajkavcima nije uspio tako ovladati. Bio je Vramec uza sve nevolje to ih je doivljavao trailac istine i zagovornik srednjega puta. Taj glasnogovornik osobnih sloboda i vrlo liberalnih pogleda iznosio je svoja stajalita katkad skriveno, a katkad ih je izlagao na uas svojih neprijatelja "ki nigdar nitar ni vuili ni vinili dobra nesu". O enama taj je oenjeni katoliki sveenik pisao s mnogo razumijevanja i antitetike uvjerljivosti: "Vnogi jesu ki timaju da enam i devojkama pisma i navuka ne hasnovito znati. Istina, i enam i devojkam ili devicam, navuka i pisma hasnovito jest znati." Vjerovao je taj najbolji meu kajkavskim piscima kako "vse dobro iz kol i navuka izhadja". Zalagao se u svim svojim tekstovima za reformu crkvenih i drutvenih institucija, ali pri tome nije elio slijediti njemaku reformaciju nego samo defeudalizirati evaneosku crkvu. On je novi rimski katekizam shvatio kao polugu kojom e se, kako je poneto naivno vjerovao, osloboditi duhovni prostor, ukloniti iskljuivosti, smanjiti autoritarizam. Jai su od njega i od njegovih potenih namjera bili oni koji su zagovarali disciplinu i koji su duhovnu obnovu doivljavali kao borbu protiv drukijeg i razliitog. Vramec ih u tome nije mogao pobijediti jer se on nije nikada borio protiv neega. On je bio pisac afirmativnoga naina, on se zalagao za novo i drukije. U Vramevu djelu i u njegovoj osobi sintetizirale su se mnoge opreke njegova doba, ali ne tako da bi ga se moglo svrstati u neki od antitetino uspostavljenih religijskih pokreta. On je bio od onih koji su usuprot dominantnim nalozima vremena ostvarili pravo na osobnu razliku, pravo da budu drukiji, pravo da individualnou nadiu suprotnosti i antiteze vremena. Jer u Vramevu sluaju antiteza reformacija protureformacija nije nikako funkcionirala, moda tek kao tue pojednostavljenje smiljeno samo zato da uskim ljudima u uskim varoima olaka snalaenje u zapetljanim kategorijama svijeta. S knjievnou prvih kajkavaca dogaalo se ono to e u mnogim primjerima obiljeiti budunost hrvatske knjievnosti. Dogodilo se, naime, da ni Vramcu, ni Pergoiu, prve dvije ili tri generacije potomaka nee dati za pravo. Ti novi narataji nisu odmah shvatili mjeru budunosti u knjievnim nakanama tih kajkavskih zainjavaca. Tek poslije su neki daleki potomci prepoznali jezini vulkan pod ledenim brijegom kojemu je knjievnost Vramca i Pergoia bila tek jedva vidljiv vrak. Izmiljanje Ilirije Patos pedagogije nadvijao se nad europskim duhom potkraj 16. stoljea. Planetarnim evangelizatorima najbolje je pristajalo ruho pedagogije i oni su se u njemu najudobnije osjeali. Svagdje u Europi, a s posebnom zagrienou na turskim granicama, pojavljivali su se oni koji su upozoravali na bliskost smrti i na opasnosti to su ih ovjeku donosili sloboda i ludizam. Svagdje su neki novi klasifikatori ljudskih dua svrstavali ljude meu poslune i neposlune. Mnogi su i povjerovali kad su im obeali da e uz pomo nove pedagogije smanjiti zbunjenost i pesimizam osamljenih duhova. Dolazilo je vrijeme antiteza, vrijeme kontrasta, doba snanih, ali i jednosmjernih ljudi. Na zidu dubrovake crkve Svetoga Roka netko je 1598. ugrebao grafit Memento mori qui ludetis pilla. Taj tekst bio je upozorenje igraima loptom da se ne

336

igraju jer da e umrijeti, ali u dubrovakom grafitu sakrilo se i neto vie, neto to nije bilo napisano, ali je u njega bilo upisano. Kamena dubrovaka pedagogija najavljivala je budunost kao izbor izmeu igre i naloga. Dok je renesansa sve zbrajala, sada je dolazilo vrijeme u kojemu se sve dijelilo. Aut-aut slogan je te nove djelidbe. Dubrovaki grafit o smrti i igri napisalo je vrijeme koje nije htjelo pojedinanu pustolovinu. Avantura je, mislili su, pripadala kolektivima i grupama, velikim skupinama i nacijama. Prevedeno u rjenik politike i vjerske pragme, u posljednjim godinama 16. stoljea Hrvatsku je zapljusnuo pokret koji e vjerskim kozmopolitizmom, a zapravo misionarskom revnou itavim turskim Balkanom odailjati poruke o osloboenju i skoroj integraciji svih zaboravljenih i posrnulih junih Slavena u crkvenu dravu novoga svjetskog katolicizma. Bio je kraj 16. stoljea zato s pravom nazvan papinskim paroksizmom. Pred sveenstvo i vjernike nova je vatikanska politika postavila zahtjeve koji su ubrzo bili ispisani i u knjievnosti, zahtjeve koji su odmah bili naslikani na zidovima, isklesani u kamenu, koji su se vidjeli u konstrukcijama javnih i crkvenih zgrada. Te novosti bile su ukljuene i u novi kolski sutav, bile su uraunane u novom diplomatskom kodeksu, u vojnitvu i administraciji. elja da se uz pomo novoprobuene vjerske energinosti institucionaliziraju svi oblici drutvenoga ivota, pa tako i jezici i knjievnosti, bila je pokretaka ideja katolike obnove koja je htjela da se Crkva osjeti u svim molekulama svakodnevlja. kola je u toj programiranoj refeudalizaciji drutva dobila posebnu zadau zbog toga to su uz njezinu pomo pismenost, kultura i crkveni nauk mogli najlake stizati do masa. Katoliki obnovitelji bili su korisnici pozitivnih iskustava humanizma, a uz to u svijetu tiskanih knjiga oni nisu mogli ponoviti pogreke srednjovjekovnih kola. Pokret katolike obnove i protureformacije pokuao je smanjiti nepismenost kako bi posrednim putem literarizirao vjeru, kako bi je vratio knjizi i kako bi joj dokinuo opasnu usmenost. Bio je to i frontalni napad na se rubno i folklorno u tadanjoj vjeri, bio je to napad na vjetienje, na crnu i bijelu magiju, na rituale i astrologiju, bio je to novi zagovor latinskoga jezika. U svoj projekt katolika je obnova programirala i razvoj zapostavljenih nacionalnih ili nadnacionalnih jezika, ali tek u drugoj, manje ofenzivnoj fazi, i kada se zavre prve latinske institucionalizacije. Sve je u tom pokretu bilo unaprijed proraunano i sve je dolazilo u obzir ako je bilo pod nadzorom i ako je jamilo kvalitetnu katehizaciju i vjernost autoritetu rimskoga pape. Druga i jo bitnija obrazovna zadaa odnosila se na izobrazbu mladih narataja za elitne poslove u Crkvi. Obrazovanju klera posttridentinski katolicizam posveivao je posebnu pozornost. Otvarala su se mnoga biskupska sjemenita, a demokratizirao se i izbor mladih koji su ulazili u ta uilita. Paternalizam i nepotizmi sada su bili sve rjei, a naelo nadarenosti i zatim duhovna pa i tjelesna snaga onih koji su sposobni izdraati napore isusovakoga kolnikog drila, postalo je presudnije od strica kardinala. Pred biskupe postavljale su se sada nove zadae koje su raunale i na povean nadzor njihova rada od strane vatikanske administracije, ali i pojaanu kontrolu koju su ti isti biskupi provodili na niim razinama. Biskupske vizitacije postajale su sve ee, a u njihovu se okviru vjebao novi osjeaj dunosti. Crkvenim redovima, meu kojima svojom prilagoenou prednjae isusovci, sugeriralo se misionarenje meu narodima koji vjeru jo nisu ni upoznali. Dok su mnogi zbog takvih misija odlazili u daleke i tek otkrivene zemlje, drugi su osjetili zov bliih krajeva u kojima su zbog turske okupacije, politikih i inovjernih pritisaka ivjele mase neevanelizirana ili u vjeri mlaka puka. Takav prostor isusovaki, a poslije i drugi, misionari odmah su naslutili meu Junim Slavenima koji su ivjeli na Balkanu pod turskom vlau i kojima su rimski stratezi uz pomo knjiga na narodnom jeziku eljeli vratiti vjeru pradjedova, a to je znailo obnavljanje vjernosti Rimu. U hrvatskom sluaju vjernost Rimu u prvim desetljeima katolike reakcije znaila je da e se veina hrvatskih crkvenih knjiga tiskati u Rimu, i da e se u Rimu oko svetojeronimskoga zavoda okupiti prvi revnosnici pokreta i da e tu dobivati naputke za svoje opasne balkanske misije. Iz obnoviteljskih je zadaa proiziao i potpuno nov odnos prema crkvenoj hijerarhiji, i to najprije prema papinom nadnacionalnom autoritetu. Taj proces nije iskljuivao nacionalne jezike iz kategizacije, ali je rimskom autoritarizmu bilo sve vie stalo do stvaranja irih nadnacionalnih interesnih zona, posebno u regijama u kojima je, kao to je bio sluaj u junih Slavena, bilo mnotvo etnikuma rascjepkano u nekoliko drava koje su se nalazile u suparnikom pa i ratnom odnosu. Nacionalno su katoliki obnovitelji doivljavali prije svega kao spremite kozmopolitskih investicija, kao svojstvo irenja i davanja drugima te, dakako, i kao uzimanja od drugih. Inzularnost nije bila upisana u ideologiju katolike obnove. Njezina ideja jest ideja velikih zajednica i krupnih interesa. Za razliku od humanistikog ilirizma i slavizmakoji su najee bili tek posljedica loe shvaene lektire i krivih filolokih zakljuaka, novi predbarokni ilirizam i slavizam stavljat e Hrvate, a to u ovom sluaju znai katolike na slobodnim podrujima pod vlau Austrije i Venecije, u povlaten poloaj izvoznika i iritelja ope, pa i unitarne slavenske ideje. Novi poloaj Hrvata u buduim balkanskim dogaajima doveo je tako i do prvih posve izvornih zamisli o jezinim, a zapravo vjernikim reintegracijama, pod kojima je bila skrivena utopistika svijest vatikanskih strategija koji su tu operaciju poticali, ne vodei pritom rauna o

337

njezinim posljedicama. Oni nisu bili svjesni da su se u tim nadnacionalnim zamislima dotaknuli spajanja teko spojivih razlika. U svom vjerskom zelotizmu i filolokom naivizmu oni su nekolicini Hrvata, a poslije i brojnim filolozima tijekom nekoliko narataja prepustili da uz pomo vatikanskih financijskih investicija zamisle strategiju povezivanja svih Junih Slavena u krilu Katolike crkve uz pomo knjiga i jezinih reformi. Taj proces, koji se na inicijativu najuglednijih rimskih krugova silno razmahao na kraju 16. stoljea nije se brzo iscrpao. U njemu su sudjelovali najvei hrvatski duhovi, ali je taj proces predugo tinjao, pa je po zakonu duga trajanja tijekom stoljea i isticao mnoga najee posve oprena mitoloka i povijesna opravdanja. Oni koji su smislili projekt istonih evanelizacija nisu na samom njegovu poetku mogli predvidjeti opasnu dugotrajnost junoslavenskoga mita to su ga u dobroj antiturskoj namjeri stvarali. Dugotrajnost nisu predvidjeli zato to nisu mogli znati da e se turska nazonost u najveem dijelu Balkana protegnuti kroz vie od tri stoljea. Ti su katoliki obnovitelji razmiljali u kategorijama koncilskog optimizma i lepantske pobjede, pa im se inilo da je pad turske sile ve nastupio. Matajui konanicu toga pada, oni su povjerovali kako e svagdje, pa ak i meu Rusima i Ukrajincima, lako proiriti ideal jedinstvenog europskog ovjeka koji e s obzirom na zajednike kranske izvore i svoju grko-latinsku kulturu postati cilj svim Europljanima. Taj ideal prvi je put stvoren u srednjovjekovlju, a renesansa ga je nakon kratka optimistinog razdoblja uvela u krizu i relativizirala. Katoliki su obnovitelji i protureformatori taj medijevalni ideal ponovno oivjeli, i to kao iskaz elje za stvaranjem jedinstvene crkvene drave koja e se, vjerovali su oni, ostvariti moda i bez oruja i nasilja kao kulturna i civilizacijska injenica. Ta zamisao ne samo to se nikada nije ostvarila nego se ona nije mogla ostvariti ni uz pomo oruja. Katolika obnova bila je nekom vrstom druge renesanse, jer je bila reforma kojoj je Luther ve ukrao naziv pa se zato morala drukije prozvati. Katolika obnova krenula je velikom estinom prema rubnim prostorima u kojima su katolici ivjeli u blizini veih i snanijih grupacija drugih crkava. S velikim uspjesima obnovitelji su djelovali u Poljskoj, uspjeli su purificirati tragove reformacije u Austriji, a s posebnim arom zapoeli su raditi na institucionaliziranju pukih pobonosti u sredozemnim zemljama, to je znailo i u junim dijelovima Hrvatske, gdje nije bilo protestantizma, ali je bilo naznaka pobune protiv autoriteta, ili naznaka mlakosti vjere. Unijela je katolika obnova u Hrvatsku posve nov odnos prema seoskoj kulturi, to je i u Slavoniji i u Bosni, gdje katolici gotovo da i nisu ivjeli u gradovima, donosilo nove tipove pobonosti uz pomo kojih se barem za neko vrijeme spreavala islamizacija i preputanje tih krajeva sljedbama i inovjerstvu. Katolika je obnova bila pokret protiv nesputanih oblika vjerske svijesti koji su se od sredine 16. stoljea pojavljivali sa sve veom energijom. Svagdje u Europi crkvene su vlasti meu katolicima zaustavljale procese antiautoritarizma, pokuavale su vratiti ugled rimskom papi, a to znai da su radile na uvrenju njegove besprigovorne vlasti. Vatikanu je vraen dvorski ivot, ojaane su diplomacija i brojne institucije moi, uvedena je neka vrsta teolokog apsolutizma. Katolika obnova bila je reforma katolika, a to znai i njihovih pojedinanih egzistencija. Bila je ona i reforma pojedinca jednako onoliko koliko je Lutherov pokret bio reforma katolianstva i njegovih temelja. Razlika je bila u tomu to su se sada pojedinano reformirali katolici, svaki se od njih pojedinano morao mijenjati i primjeriti novom autoritarizmu i novim tipovima pobonosti. Program je bio posve jasan jer je proizlazio iz zakljuaka koncila u Trentu, a u svojoj prvoj i poneto represivnoj fazi Rim ga je shvatio i kao uspostavljanje kvalitetnijeg odnosa s intelektualcima. Bio je to trenutak u kojemu su se prvi put u modernom smislu pojavili organski intelektualci kao vanjski zagovornici pokreta, kao slobodni mislioci zamaskirani retorikom vlasti i prividnom slobodom svoga poloaja. Oni su pomagali obnoviteljima da vrate identitet i autonomiju Crkvi, ali i da se odupru laicizmu humanizma i njegovoj oduevljenosti filologijom i antikom, to je sve zajedno, kako su ocjenjivali obnovitelji, uglavnom i skrivilo pojavu Lutherove reformacije. Europu je potkraj 16. stoljea zapljusnuo val kulturno-politikog intervencionizma, na svim stranama javio se ar udruivanja srodnih naroda, ar pothranjivanja kolektivnih i nacionalnih mitova. Katolika je obnova odbacujui privatnost i intimu otkrila nacije, ali i velike nadnacionalne udruge, otkrila je da su probueni kolektivi najbolji potroai mitova. Papinski stratezi u posljednjim su godinama 16. stoljea u junim dijelovima Hrvatske, u Dubrovniku i Dalmaciji, naslutili veliki ljudski rasurs prvih poslenika katolike obnove i prvih misionara, koji su uskoro, opskrbljeni knjigama i filolokim znanjima, krenuli prema prostranstvima Ukrajine, prema Rusiji. Daleko iza turskih granica krenuli su u samo srce Balkana i u Transilvaniju, otkrivajui svagdje nevina, ali i opasna podruja svojih buduih evanelizacija. Hrvati bijahu prve rtve irine tih vatikanskih zamisli, i oni su, zato to nisu imali vlastitih snanih nacionalnih mitova i jer su dramatino ivjeli svoju sadanjost kao fragmentirano jedinstvo, bili rtve onih koji su, ne poznavajui dubinu njihove povijesne egzistencije i relativnost njihove slobode, planirali budunost Balkana kao da Hrvata, uz pomo kojih su sve to namislili ostvariti, uope i nema. Vatikanski su se stratezi ponaali kao da su Hrvati ve na samom poetku pristali anulirati svoj identitet pred kranskom dravom, u koju su im pod

338

njihovim imenom poeli ukrcavati tue mitove i tue jezike. Jedan od mitova aktualiziranih potkraj 16. stoljea bio je i kosovski mit, koji je navodno trebao pripadati svim junim Slavenima. Hrvatima on ve tada nije mogao pripadati jer njihov je tadanji mit bila stvarnost i ona se najbolje simbolizirala u Nikoli Zrinskom. Sigetski je junak vie od mita bio stvarnost i nije imao snagu koju su od njega traili novi ideolozi i stvaraoci multinacionalnih, multikulturnih i multivjerskih Ilirija. Nosioci programa velike Ilirije posjedovali su represivan duh, ali njihove su ideje u Hrvatskoj bile lake prihvaene od srodnih protestantskih zamisli. Katolika je obnova uza sav svoj autoritarizam, uza svu svoju monologinost, promovirala u Hrvatskoj i snaan osjeaj batine, ona se iskreno zalagala za tradiciju i afirmirala pamenje. U Hrvatskoj, koja je duboko pamtila svoje davne antike asimilacije, koja se rano okupila oko najljepih tradicija mediteranizma, katolika je obnova naila na edno tlo. Fragmentirana Hrvatska, s teretom svoga knjikog i utopijskog jedinstva, nije se uope opirala predloenu programu nadnacionalnih zajednica. Taj program mogao joj je, kako su mnogi tada vjerovali, samo pomoi da jo lake povee svoje razuene krakove. Donekle je to i bila istina, ali tek nakon preduga ekanja i mnogih rtava. U koncertu katolike obnove Meu onima koji su se prvi, dodue s poneto preuranjenom reakcijom, prikljuili valu katolike obnove, bio je i biskup modruki i krki Albert Dujmi iz obitelji Gliricis, koji je umro u zavrnoj godini Tridenta. Roen 1515, on je u Rimu bio predsjednik Bratovtine Sv. Jeronima, a sudjelovao je u mnogim zasjedanjima koncila, borei se za bolji poloaj hrvatskih biskupija. Zalagao se Gliricis za glagoljako bogosluje te za ouvanje tradicije narodnoga jezika. Da tom hrvatskom biskupu u vrijeme koncilskoga kozmopolitizma i nadnacionalnih zamisli nije bilo lako, svjedoi i neuspjeli atentat na njega. Albert Dujmi, kao to se to lako moe vidjeti iz koncilskih zapisnika, uzimao je na posljednjim sesijama rije ak petnaest puta. Bio je vrlo neugodan diskutant jer se doticao pitanja koja su se barem za trajanja koncila stavljala pod tepih i na neko vrijeme odgaala. Kategorije nacionalnog odve su se podudarale s protestantskim tezama pa je Gliricisovo aktualiziranje tih tema budilo neke u boce ve pospremljene duhove. Albert Dujmi, osim svojih poneto preuranjenih koncilijarnih disputa, pripremio je 1547. i izdanje starijega Torquemadina traktata o Djevici, zasigurno ne slutei tada, na poetku koncila, da e dva desetljea kasnije uzbuditi cio taj skup, to, kako bi rekao vramec, spravie, tezama o hrvatskom jeziku, o glagoljatvu i o mjeri nacionalnog u opoj povijesti spasenja. Mirniji ivot imala su od Dujmia dva njegova dubrovaka duhovna srodnika, koji su slijedei tridentinski nauk zarana objavili pobone knjige na hrvatskom jeziku, osjeajui da je kucnuo as za pojaanu aktivnost meu katolicima. Prvi od njih, Bazilije Gradi, rodio se 1510. i premda je bio dobro izobraen u klasinim jezicima, objavio je ak tri svoje izvorne knjige iskljuivo na hrvatskom jeziku. Ako se uzme u obzir krtost veine Dubrovana prema tiskarstvu, Gradiev sluaj pokazuje da je i u Dubrovniku nastupio nov odnos prema pobonu tivu i njegovu irenju. Taj Gradi tiskao je najprije 1565. svoje Libarce od krstjanskog ivota koje se poslije izgubilo, pa je sauvano samo u rukopisu, zatim je godinu dana kasnije napisao Libarce od dijevstva, a 1567. jo i Libarce vele duhovno. Sve tri knjige Gradi je objavio u Veneciji, s time da je djelce o Djevici imalo i znatna uspjeha na drugim jezicima. Za vrijeme Gradieva boravka u Rimu doao je taj ueni benediktinac u dodir s kardinalom Alessandrom Farneseom koji je inae bio protektor Dubrovake Republike kod Svete Stolice, a koji je po nalogu pape Grgura XIII. rukovodio komisijom koja je pripremala novo i popravljeno izdanje komentara Davidovih psalama. U tu komisiju Farnese je ukljuio i Gradia, koji je u tom uenom ambijentu odluio na talijanski jezik sam prevesti svoje Libarce od dijevstva. im je prijevod bio zavren, on je u Rimu 1584. i objavljen pod naslovom Trattato della verginit. Pisca je tada sonetom pohvalio talijanski pjesnik Girolamo Troiano, a knjigu su u talijanskoj opravi uoili poljski isusovci, pa su je preveli i objavili u Krakovu 1607. Gradi je umro 1585, godinu dana nakon to se pojavio talijanski prijevod njegove knjige o Djevici, a pred samu smrt izabrali su ga jo i na stolicu stonskoga biskupa. Drugi jedan Gradiev suvremenik, takoer plemi, sudjelovao je u novosteenoj lakoi objavljivanja pobonih djela na hrvatskom jeziku. Zvao se Arkaneo Gueti i u dominikanski je red stupio uz snano protivljenje roditelja, koji su ga jednom za vrijeme duhovske procesije oteli i silom vratili kui. Nije ih posluao pa se vratio redu, gdje su ga zainteresirale prirodne znanosti, ali je zapamen po tomu to je na hrvatskom jeziku u Rimu tiskao dvije molitvene knjiice, i to Rozarijo priiste Djevice Marije i jo jedan Rozarijo s drubom prislavnoga imena Jezusa. Obje su knjige tiskane 1597. To da su objavljene u Rimu bio je posve logian izbor jer je katolika obnova ve bila poela i hrvatskih je knjiga tiskanih u Veneciji za neko vrijeme bilo manje nego prije. Zemljopis je jo jednom odredio krajolik hrvatske

339

knjievnosti. Arkaneo Gueti umro je 1610, a nekoliko godina prije smrti i njega su izabrali, ali ini se protiv volje, za biskupa mrkanjsko-trebinjskog. On je zato uporno odbijao otii u Rim radi potvrde i posveenja pa su mu nakon nekog vremena javili da vie nije biskup. Tek to su se koncilske knjige zatvorile, a prve vijesti o njegovim zakljucima bile odaslane u svijet, javio se i s Korule tihi glas da u samoi podupre taj novi trend. Bio je to glas Blaanina Ivana Ostojia, pisca u mnogome bliskog Baziliju Gradiu i Arkanelu Guetiu. Ali dok su dva dubrovaka plemia svoje tekstove objavljivala, dok su jer su bili plemii imali vii status u crkvenoj hijerarhiji, dotle je Ostoji radio u tiini svoje upe i pisao za se i za najui krug kojemu je pripadao. Nikada se nee doznati tona godina roenja toga samotnoga pjesnika s Korule. Rijetki su spomeni njegova imena, i to u posvema benignim sudskim sporovima. U svom mjestu bio je on pisar pa se na jednom mjestu potpisao kao notar Zuanne Hostoiz. Umro je 1566, kada je zasigurno ve bio u starijoj dobi jer ne bi ve vie od deset godina kod sebe drao oporuku. Autograf sabranih pievih knjievnih radova, onakav kakav je danas sauvan, pokazuje ipak pievu elju da svoje stihove zaokrui u dvodijelnu zbirku i da ih predstavi i nekoj iroj zajednici. Ovaj Krkanin, kako je sam sebe nazvao, u proslovu svoje zbirke kae da je stihove pisao iskljuivo u slavu Djevice. Djela mu se mogu datirati u 1563. i 1564, kada je napisao Pozdravljenje aneosko, u kojemu uglavnom bijae rije o Gabrijelovu prenoenju vesele vijesti Mariji, a zasebno mu je djelce i Razgovor blaene dive Marije s grinikom, zamiljen kao stihovani poziv na pokoru. Pisac tih stihova bio je bez dodira s relevantnijom publikom, a njegova poezija u svojoj sredini zasigurno nije pronalazila pravi kritiki odgovor. Ali i pored svega ona je bila rjeito svjedoanstvo o tipovima pobonosti u malim dalmatinskim mjestima, kao i o prepletanju poetskog sa svetim sadrajima u posttridentinsko vrijeme. O tomu kako je Ivan Ostoji shvaao poeziju i kakva su bila oekivanja njegove publike sasvim jasno govori ova proirena poredba Bogorodice s morem: A zato se zove more nego jere vele more, more ono to god more znaj da i Marija more. Marija se zovem more i mogu onoj to i more; srdito i mirno more mir i rat uinit more. U bonaci ukae se mir, a u fortuni kae nemir. Ostojieve aluzije i poredbe, njegove antiteze i parafraze kad spominje njemu bliske lekseme povezane s morem. Njemu se u stihovima esto omakne i poneka tvrda igra rijeima koja mu, kao u sluaju slike Marijinih grudi, ini se nije zasmetala, iako je stigla i do same granice neukusa: Blaena si ti s dojkami mej svimi divojkami jer na svitu ni divojke ka imala take dojke za divojka svaka nika da u prsih ima mlika a u tebi li divojke budu pune mlika dojke... Vlastitom je vremenu iz posvemanje izoliranosti Ivan Ostoji dao svojim dvjema knjiicama skroman prinos. Predosjetio je da dolazi vrijeme nove osjeajnosti i novih pobonosti, nekog novog erotskog intimizma prema Djevici. Za Ivana Ostojia taj novi intimizam, ta probuena pjesnika naivnost, znaila je isto to je nekom drugom u knjievnom tekstu onoga vremena znaila estina, ili treem psovka. Dolazila su uzburkana vremena u kojima su sve ei duhovi koji e birati samou i izoliranost. U Trogiru je u isto vrijeme ivio i Petar Luci, koji je i sam pisao neto pobonih pjesama i antiturskih molitava, ali koji je svojim filolokim i skupljakim interesom pomogao da se sauvaju mnogi tragovi o knjievnom ivotu Dalmacije u 16. stoljeu koji bi, da nije bilo toga skupljaa i prepisivaa tuih stihova, bio zasigurno slabije poznat. Petar je Luci tvorac zbornika prozvana Vartal, kojemu je puni naslov bio Cvitja vartlu punom slasti duhovne. Ta je hrestomatija nastajala tijekom dvaju desetljea, tako da su prvi tekstovi u Vartal upisani oko 1573, a posljednji 1595. Po zastupljenosti brojnih autora i to iz nekoliko generacija Luciev je posao malone nadmaio dubrovaki pothvat Nike Ranjine. U svakom sluaju ono to je Ranjinin zbornik bio za najstarije Dubrovane to je Luciev Vartal bio za neto malo mlae Dalmatince. U zborniku Petra Lucia ima i stihova dubrovakih pjesnika od Dimitrovievih i Vetranovievih, do Kaboginih i Budislavievih. U Vartlu dominantan Luciev interes usmjeren je prema piscima iz mletake Dalmacije, i to iz gradskih sredina ibenika, Trogira, Splita, Hvara... Pored Vartla, u kojemu ima i neto proznih sastavaka, ostavio je PetarLuci i zbornik povijesnih izvora, prozvan Codex Lucianus, kojemu je pridodao biografije slavnih Trogiranina. Umro je 1614. u vrijeme kad je njegov sin Ivan, poslije slavni historiar, navrio tek

340

deset godina. U trenutku svoje smrti bio je otac buduega povjesniara institucija hrvatskoga knjievnog ivota, bio je tvorac pravog evanelja junohrvatske knjievne uzajamnosti. U Vartlu otkriveno je bogato nalazite najstarijih dalmatinskih pjesnikih tekstova. Svoj zbornik Petar Luci izraivao je posve u duhu vremena. Slijedei nalog, ali i ukus katolike obnove, on je izbirao preteito religiozne stihove, spasivi od propasti ne samo elemente Marulieva hrvatskog opusa nego i tisue stihova manje poznatih pjesnika koji su koncertu katolike obnove post festum pridruili svoj zaboravljeni glas. Veina pjesnika iz Lucieva kodeksa u trenutku njegova prepisivanja potkraj 16. stoljea vie nije bila meu ivima, ali su zato ivjeli njihovi stihovi u toj pravoj antologiji obnoviteljskoga vremena, u kojoj je stara pobonost pjesnikih prethodnika zadobila suvremenu uporabnu vrijednost. Kao to je Ivan Ostoji u Blatu pisao svoje naivne i prostodune pobone stihove, reagirajui na naloge vremena, tako je i Petar Luci u svom trogirskom studiju sebi i drugima dokazao da u obnovi pjesnike pobonosti ne treba poinjati iznova. Pokazao je Luci u svom Vartlu da je sve u tom smislu ve jednom na hrvatskom jeziku bilo napisano. U posljednjim desetljeima 16. stoljea stvarala se tako u Dalmaciji i u Dubrovniku specifina senzibiliziranost katolikom obnovom. U toj novoj osjeajnosti sudjelovali su mnogi posve raznorodni duhovi, svejedno jesu li poput Ostojia pjesniki samovali, ili su se poput Lucia druili sa sve aktualnijim prethodnicima, ili su poput Dubrovana Gradia i Guetia odluivali da u Italiji tiskaju pobone knjiice. Misionari, lingvisti i pustolovi Bilo je na hrvatskom jugu mnogo sveenika, ali i laika koji su u to doba svojom duhovnou i zanimanjem za znanost stvarali dobar humus za ono to se spremalo u Rimu. U kalkulacijama tadanjih vatikanskih stratega Dalmacija i Dubrovnik trebali su dobiti posebnu ulogu u buduim zamislima sa Slavenima u Turskom carstvu. Novoj izvoznoj vatikanskoj strategiji bili su prije svega potrebni dobri filozofi, ali katoliku obnovu sada su manje zanimali strunjaci za grki i hebrejski jezik. Njima su trebali poznavatelji slavenskih jezika i njihovih alfabeta, dobri tumai latinske gramatike i po mogunosti ljudi upueni i u turski jezik. To je bio profil tih novih lingvista, od kojih e se traiti i mnogo pustolovnoga duha, to je bio profil tih ljudi koji su morali posjedovati energinost i spremnost da poduzmu pogibeljna putovanja. Meu takvima sigurno nije mogao nai mjesta Dubrovanin Ivan urevi, roen 1533, koji je u tiini benediktinskoga samostana Svetoga Jakova skupljao i prouavao starogrke kodekse. Novi su misionari morali biti strunjaci za glagoljicu i irilicu, morali su biti konspirativni i diplomatini, drutveni i hrabri. O ranom isusovakom angairanju u Hrvatskoj, a najprije u Dubrovniku, vijesti su vrlo stare. Zna se da su jo za ivota Ignacija Loyole oprezni ali dovoljno vidoviti Dubrovani zatraili da im se poalju isusovaki redovnici. Ta rana poduzetnost koja datira u 1555. poslije se poneto ohladila pa su dubrovake vlasti ak i odugovlaile sa stvarnim ustolienjem isusovaca u Dubrovniku. Oni su naime ondje boravili, ali zadugo im nije bilo omogueno da imaju vie od rezidencije. Dubrovnik je u isusovakim krugovima u Rimu ve rano prepoznat kao logino i idealno polazite svim misionarskim akcijama na Balkanu. Bio je taj grad izabran da bude uzletna pista prvih katehizacija i prvih religijskih, ali i politikih sondi u dubinama Balkana, pa onda jo i dalje u prostranstva Turskog carstva te Ukrajine i Rusije, gdje se eljelo potaknuti na rat protiv Osmanlija. Prvi isusovaki dolasci u hrvatske zemlje bili su deklarativnoga karaktera, bili su neka vrsta pokazbenih kratkih misija. Meu prvima je onamo ve 1575. stigao Talijan Guido Mancinelli, koji je poduzeo prve korake kako bi dospio do Carigrada, a njegov drug Tommaso Raggio uspio je stupiti u dodir s pravoslavnim patrijarhom na tlu nekadanjega Bizanta kojemu je slijedei protestantski model ponudio unijaenje. Nakon tih prvih putovanja, misije su se umnoavale geometrijskom progresijom pa se broj i misionara i putovanja udeseterostruio. U tomu je vrlo vanu ulogu odigrao dubrovaki trgovac Marin Temparica, koji je nakon dugogodinjih balkanskih putovanja odluio ui u isusovaki red i poloiti teke zavjete. Temparica je bio jedan od onih koji su izvana svjedoili o vanosti promjena, bio je meu rijetkima koji su dobro poznavali balkanske zabiti i poloaj raje pod Turcima. Temparica je, oslukujui deklaracije koncila, bio uvjeren da odmah treba djelovati u dalmatinskom i dubrovakom zaleu. U Rimu je radio po neposrednim uputama utjecajnog isusovca Claudija Aquavive, koji je ve od osamdesetih godina poticao izdavanje knjiga na hrvatskom, to jest ilirskom, jeziku potrebnih za katehizaciju puanstva pod turskom vlau. Aquavivi, koji se ivo zanimao i za osnivanje ilirske akademije u Rimu, na kojoj bi se uio jezik nove katehizacije, Temparica je 1582. pisao opsean i vaan dopis u kojemu je iznio svoja iskustva i opaanja o Slavenima koji su ivjeli u Bosni, Slavoniji, Srbiji i Bugarskoj. U tom dopisu Temparica je svom zatitniku pisao kako svi ti ljudi koji ive pod Turcima prema njegovu miljenju govore jedan jezik, ali da ga, kako je napomenuo ne izgovaraju isto. Ta tvrdnja svakom panjolcu ili Talijanu bila je sama po sebi razumljivom i

341

loginom jer su iz iskustva znali da na irokom geografskom prostoru postoje i znatne razlike u dijalektima. O drugim razlikama koje bi ondje meu pukom zapazio Temparica nije svoga rimskog zagovornika izvijestio jer te razlike vjerojatno i nije zapazio. Isusovcu Marinu Temparici, nekadanjemu trgovcu, inilo se da je najvei problem u vjerskom radu s tim ljudima nedostatak opremljenih i obrazovanih misionara spremnih da se upuste u takve misije, a isticao je Temparica kao pravi revnosnik katolike obnove i nestaicu knjiga. Temparica je Aquavivu upozoravao na hitnost tih misija jer mu se inilo da e ti ljudi ubrzo izgubiti svoj slavenski, on je to zvao ilirski, identitet ukoliko im se ne stvori zajedniki knjievni jezik, ukoliko se za njih ne prirede prve gramatike i rjenici, otvore kolegiji i sjemenita te proire meu njima glagoljica i irilica. Temparica je u pismu Aquavivi mentalitetom i preciznou trgovca, to je on pod isusovakom odorom i ostao, na cjelovit nain iznio zamisao o djelatnosti prve generacije katolikih obnovitelja meu Junim Slavenima. Uostalom u trenutku kad Temparica pie Aquavivi u Rimu je ve bio ime Budini, a desetak godina kasnije stii e onamo i Bartul Kai, koji je sav svoj ivot potroio u pokuaju da rije po rije provede zamisli iz Tempariina pisma. Ve osamdesetih godina 16. stoljea rimski su inicijatori akcije meu Ilirima na Balkanu promiljali osnovne obrise zajednikog i veini tamonjeg stanovnitva prihvatljivog jezika i pisma, stvarajui obrise prve zajednike povijesti i traei izvorita jedinstvene mitologije. Osjeali su ti misionari i filozofi zbunjenost pred balkanskim zagonetkama, zbunjenost slinu onoj koju su upoznali protestanti u Urachu dok su pred tim istim pitanjima ostajali bez odgovora. Razlike izmeu ta dva pothvata bile su goleme. Onaj protestantski slomio se jer nije znao sanjati, jer je bio odve praktian i odve okrenut brzom rjeenju, a katoliki projekt koji su razraivali rimski isusovci, meu kojima je bilo sve vie Hrvata, bio je projekt duega trajanja, raunao je na sjeanje i sposobnost prenoenja zapamenog i on je imao vremena. U ovomprojektu raunalo se na mjeru utopijskoga, raunalo se na spremnost Hrvata, ali i drugih junih Slavena, da mataju. Marin Temparica 1582. pouruje Aquavivu neofitskim arom onoga koji je jo vjerovao da posjeduje kljueve budunosti i spasa. U prvo vrijeme meu isusovakim je pitomcima, ve u 16. stoljeu, bilo najvie Hrvata iz onih krajeva Hrvatske koji nisu bili pod turskom vlau. Neki su od njih poput Sianina Marka Pitaia irili katolianstvo meu Poljacima, bilo je i takvih koji su poput Splianina Ljudevita Lukaria sudjelovali u slavonskim i transilvanskim misijama, a bilo je i onih koji su poput Ivana Drenoczyja bili u delegacijama ak i kod Ivana Groznog. Uloga Hrvata u tim prvim misijama, koliko je ovisila o osobnim preferencijama i o hirovitosti fortune, bila je na svoj nain i strogo programirana. Ona se strateki zacrtavala u najutjecajnijim krugovima u Rimu, a ako je njezina programiranost donekle bila priguivana, bilo je to zbog politike rascjepkanosti hrvatskih zemalja, a jo vie zbog tue nesvjesnosti o duhovnom jedinstvu te razuene zemlje. Naime, malo je tko ve tada vidio kako se ne moe misliti strategija osloboena Balkana ako se u toj strategiji zaborave Hrvati koji su u relativnoj slobodi ivjeli u tadanjoj Austriji ili Mletakoj Republici ili u Dubrovakoj Republici. Zajednitvo tih slobodnih Hrvata s onima koji su bili pod turskom vlau, svejedno koje vjere tada bili, u tom trenutku razumjeli su samo oni najvidovitiji koje, kako to obino biva, razumije tek daleka budunost. Meu knjievnicima-misionarima onoga vremena jedan je od najzanimljivijih ivota proivio stonski biskup Bonifacije Drakolica, roen na otoku Lopudu. Nakon temeljitih studija u Parizu, koje je zapoeo 1543, i boravka u Rimu vratio se u Dubrovnik. Za ivota bio je prijatelj i pouzdanik mnogim papama: sa Sikstom V. proveo je zajednike godine studiranja, s Pavlom V. se dopisivao, Piju IV. bio je izaslanik kod ruskog cara, a pod papom Pijom V. bio je apostolski vizitator i radio na reformi franjevakih redova u Bosni. Za pontifikata Grgura XIII. jo su znatnije poticali njegov rad pa je 1580. usred velikih nveolja koje su ga pogodile postao apostolski vizitator i delegat za Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku, Slavoniju, Srbiju, Ugarsku, Vlaku, Moldavsku, Bugarsku, Makedoniju, a bilo mu je povjereno i prevoenje nekih pobonih knjiga na lingua illyrica et ciurilla. Oko 1550. postao je Drakolica kustos i gvardijan Svete zemlje i uvar papinskih interesa na Svetom grobu. Prostor Turskog carstva poznavao je on bolje od veine svojih suvremenika, a kada je 1560. zavrio mandat u Svetoj zemlji, bio je izvrsno jezikoslovno pripremljen za misije koje se spremao poduzeti. Poznavao je brojne istone jezike, a svladao je i mnoga znanja iz komparativne slavenske filologije. I Bonifacije Drakolica, koji nikada u ivotu nije izbjegavao vana i povijeu bremenita mjesta, pojavio se i na posljednjim sjednicama koncila. im je taj veliki crkveni skup zavrio, Drakolicu su jo jednom poslali u Svetu zemlju, gdje se on najbolje snalazio i gdje je slovio za jednog od boljih poznavatelja njezine geografije i njezine povijesti. O tim svojim jeruzalemskim iskustvima napisao je slavnu knjigu Libre de perenni cultu Terrae Sanctae koja je bila objavljena u Veneciji 1573. Mnogo prije objave te knjige, a odmah po zavretku koncila u Trentu zainteresirao se i senat dubrovaki za toga svoga podanika. Iz Dubrovnika su molili papu kako bi tog uglednog i slavnog ovjeka izabrali za stonskoga biskupa. Namiljaj se ostvario pa je Drakolica 1564. imenovan na biskupsko mjesto u Stonu. Sljedeih je godina ipak ponajvie radio kao diplomat za

342

papinske interese, a jednom kad je bio kod Filipa II. zastupao je i dubrovake civilne intereses. U svojoj maloj, a to se njega tie zlosretnoj biskupiji rijetko je boravio. Iako su ga Dubrovani sami pozvali, nisu s Drakolicom zadrali korektne odnose. Drakolica je, kad god mu se pruila prilika, kritizirao postupke dubrovakoga senata, a najvie u vrijeme Svete lige, smatrajui da su s obzirom na antitursku akciju Dubrovani u Lepantu 1571. bili sramotno mlaki. Drakolicu je u svojim izvjetajima vatikanski poslanik Sormani ipak prikazao kao ovjeka nagla i samovoljna, kao onoga koji je kritian prema svakomu tko bi mu se usudio dokinuti ono to on smatra svojom slobodom. Tako je navodno, govorio Dubrovanima o Vatikanu: "to e oni nama. Ugledajmo se u nae pretke, koji ove ljude nisu htjeli ni vidjeti." Slino je o vatikanskim zabadanjima u autonomiju domae Crkve ali i o mijeanju vlasti u te sporove grmio s propovjedaonice i Drakoliin vrnjak Mario Kaboga, kanonik i pjesnik, lan dubrovakih Slonih. U Dubrovniku se sa strahom i sumnjiavou gledalo na opasne Drakoliine zamisli sa Slavenima u Turskom carstvu. Bojali su se senatori toga nepredvidiva, a u najmonijim krugovima Rima ipak vrlo utjecajna sugraanina. inilo im se kako se toga, za dobre odnose s Turcima neugodna, svojeglava misionara nikada nee moi osloboditi pa su se ve i bili pomirili sa svojom zlom sudbinom. Jednom se u Drakoliinoj biskupiji dogodilo neko ubojstvo, koje je zaas postalo uareni politiki sluaj, a time i razlog vie za biskupovo progonstvo, a onda i za javno spaljivanje njegove slamnate lutke. To zbog ega su Dubrovani 1580. javno spaljivali lutku svoga biskupa i apostolskoga vizitatora duga je i mrana pria. Naime, ubijeni je bio plemi a ubojica je bio zapravo sveenik pod Drakoliinom jurisdikcijom. Taj je sveenik mucao, pa ga je zlosretni plemi zbog toga zadirkivao, dok mucavcu nije pekipjelo te je plemia usred crkve probo maem. Dubrovani su u ovom sluaju posluali Drakoliinu uputu o uvanju autonomije, pa su biskupa najprije ritualno spalili i prognali. Budui da je on imao vizitatorski i delegatski mandat, nije mu preostalo drugo nego da krene za svojom sudbinom. U toj posljednjoj misiji putovao je s njime jo i Bartolomeo Sfondrati. Misionari su slijedei zvuk biskupova imena stigli 1581. u Drakulinu domovinu, u Transilvaniju, gdje je od umora i iscrpljenosti biskup Bonifacije Drakolica umro, a malo zatim poremeena uma preminuo je i njegov pratilac Sfondrati. Takve udne i nagle smrti, progonstva, glad i opasnosti, ivana iscrpljenost i zarazne bolesti, neugodna razbojstva i nerazumijevanje turskih vlsti govore mnogo o ljudima koji su u to vrijeme i u tim okolnostima jedino i mogli biti misionari na Balkanu. Oni su najee bili visoko naobraeni, imali su filoloka znanja da bi svakako da su ivjeli stotinu godina prije zablistali u akademiji Pomponija Leta. Ali oni su blistali u pustinjama i vrletima, ivjeli su meu ljudima zaboravljenim i ostavljenim, rasputenim i naputenim, umirali su pruajui im u ruku knjigu, iscrpljivali su se trudei se da zapamte rijei koje su od njih uli elei da uz pomo tih rijei neke budue knjige budu jo razumljivije njihovoj djeci. Pustolovi s humanistikim obrazovanjem i u habitu ulaze tako u obzor onodobne knjievnosti. Njihova djela bila su redovito manje zanimljiva od njihovih ivota koji sve vie podsjeaju na najuzbudljivije romane. Kada bi stigli napisati svoje autobiografije, one bi bile i najboljim knjigama svoga vremena. Ali oni rijetko piu, oni putuju i ire vjeru, mitologiju i jezik onima koji niti vjeruju, niti su sigurni koji su to njihovi mitovi, a jeziku kojim govore ne znaju ak ni ime. Ti ljudi nisu bili otkrivai novih svjetova, ve su doli davati imena starom svijetu koji je zaboravljao da ih je uope jednom i imao. I Poljianin imenom Augustin Quinzio, roen 1514, istaknuo se u ranim balkanskim misijama. Bio je dominikanac i njega su, dok je bio prior samostana na Hiosu, zarobili Turci pa je u njihovu ropstvu nauio turski i armenski, to mu je poslije uz znanje materinskoga i poznavanje drugih slavenskih jezika, te grkog i latinskog, koristilo u misijama. U Bosni, Srbiji i Makedoniji bio je on 1580, a poslije, kada se vratio, postao je u Pragu tajnik na dvoru cara Rudolfa II. Quinzio je pri kraju ivota za nagradu zbog misionarskih muka dobio neku talijansku biskupiju i ondje je, kako svjedoe pouzdani izvori, napisao danas izgubljenu ilirsku gramatiku. Nisu u tom vremenu svi katoliki revnosnici radili na jezinim reformama, nisu svi bili filolozi i nisu svi bili pustolovi. Neki od ljudi bliskih pokretu katolike obnove pokuali su koncilske preporuke proitati i u kategorijama glazbe. Taj posao obavio je, ini se, u skromnom opsegu i Dubrovanin Benedikt Babi, orgulja i skladatelj, ali i graditelj orgulja te pisac danas izgubljenih traktata o glazbi. Rodio se 1540, a bavio se koralnim pjevanjem, pokuavajui jezikom glazbe proniknuti u tajne nove misne osjeajnosti, bavio se dakle neim do ega je obnoviteljima posrnula katolianstva bilo osobito stalo. Interes njegove generacije za koralno pjevanje i za vokalizam bio je fenomen koji je zanimao i svjetovnu glazbu onoga vremena. U ono doba, naime, poeo se ostvarivati davni humanistiki san o pjevanom teatru, pa dok je Benedikta Babia zanimala iskljuivo pjevanost mise i njezina osjeajnost, dotle je u isto to vrijeme u kojem je on radio na polju crkvene glazbe u Dubrovniku na polju popularne i svjetovne glazbene osjeajnosti stvarao Flamanac Lambert Courtoys, koji je od 1554. do 1570. bio dirigent kneeve kapele. U Veneciji 1580. tiskao je knjigu madrigala koju nije sluajno posvetio skupini dubrovakih mlaih glazbenika, meu kojima je bio i pjesnik Miho Buni, pisac Jokaste, a i Marko Bassegli, za kojega se sigurno zna da je u to vrijeme s glazbenom

343

druinom javno nastupao. Bassegli nije bio samo rasputeni nourak, kako proizlazi iz sudskih spisa, nego je uz pratnju vie glazbala, prema nekim svjedocima, pjevao pristojne, a prema drugima, navodno vrlo lascivne pjesme. Proces protiv dubrovakih nonih pjevaa vodio se u ljeto 1580, dakle iste one godine kada je i u Veneciji bila tiskana Courtoysova knjiga dubrovakih madrigala. Kako je na tu ulinu vokalnu glazbu reagirao Benedikt Babi, koji je umro 1593, danas nije poznato, ali se zna da je 1587. Talijan Serafino Razzi zapisao da toga starog glazbenika u samostanu Svetoga Dominika, a i u gradu, svi cijene te da je "u svemu izuzetan ures te kue". U kasnorenesansnom Dubrovniku koegzistirale su tako dvije glazbe, ali ih je obuhvatila jedna te ista osjeajnost. U samostanu stanovala je nevinija varijanta nove glazbene narudbe koja se brinula za misno pjevanje i za emocionalnost toga pjevanja, dok je na ulici nova osjeajnost vjebala svoj proboj u teatar. Na oba mjesta bijae rije o istom, jer na oba mjesta radilo se o jo jednom povratku ljudskoga glasa u samo sredite glazbe. Komulovi i Budini u Rimu Splianin Aleksandar Komulovi, koji je u Italiji stekao dobru naobrazbu, radio je u to vrijeme u Rimu za kardinala Julija Santorija, koji je kao naslovni protektor Ilirika dobivao znatan novac potreban za tiskanje knjiga koje su bile namijenjene Slavenima na turskom tlu. Komuloviev Nauk krstjanski za narod slovinski pojavio se 1582. i u prvoj je fazi katolike obnove priskrbio svome autoru ugled meu sveenicima i misionarima na Balkanu. Tako su bosanski franjevci 1581. izravno traili od Svete stolice da upravo Komulovi, koji je u Rimu bio ukljuen u Zbor svetoga Jeronima, bude njihov glasnogovornik i posrednik u rimskim interesima. U prvu veu balkansku misiju poslao je Komulovia papa Grgur XIII. Vrativi se u Rim, postade Splianin 1584. i predsjednik Zavoda Sv. Jeronima, ali ondje nije zadugo ostao jer se ve sljedee godine uputio u novu trogodinju misiju. Kada se vratio u Rim, papa Grgur XIII. vie nije bio na ivotu. Godine 1592. zapone pontifikat Klementa VIII, s kojim je Komulovi, tada natpop Sv. Jeronima i opat Nina, bio u vrlo bliskim odnosima. Po Klementovu nalogu otputuje Splianin Aleksandar Komulovi u jo jednu istonu misiju. Putovao je Transilvanijom i Moldavijom, bio je i u Rusiji u osjetljivu izaslanstvu koje je imalo vojnu pozadinu. Sudei prema raspoloivim podacima, Komulovi tom prigodom nije ba najbolje obavio posao jer su ga po povratku neprijatelji u Rimu pokuali ogovarati, dodue bez veeg uspjeha jer Komulovieve procjene vii krugovi vatikanske politike i dalje su uzimali s najveom ozbiljnou. Da bi u stvarima svojih balkanskih poslova dobio na veoj vjerodostojnosti, odluio je Komulovi 1599. stupiti u isusovaki red, pa im je poloio zavjete bio je imenovan prvim ilirskim ispovjednikom u crkvi Svetog Petra u Rimu, a radio je ondje i na utemeljenju Ilirske akademije u sklopu Rimskoga kolegija. Tako se u Rimu postupno stvarala klima koju e mladi Bartul Kai 1604. ukoriiti u svoje Institutiones linguae Illyricae. U toj knjizi susrele su se sve prethodne zamisli o hrvatskom jeziku. Komulovia su vatikanski geopolitiki stratezi pri kraju ivota poslali u Dubrovnik, gdje je pripremio ispovjedniki prirunik nazvan Zrcalo od ispovijesti, a koji je prvi put tiskan u Rimu 1606. Komulovi je umro godinu poslije u Dubrovniku. Iako je zbog svoga splitskog porijekla bio akavac, bila je u njega jaka svijest o tomu da crkvene knjige treba pisati u idiomu koji e biti blizak to veem broju Junih Slavena, i to poglavito onima pod turskom vlau. Njegove procjene, a i spoznaje njegovih suvremenika, govorile su u prilog osjeaju da je tokavsko narjeje u tom dijelu svijeta dominantno, a da su akavsko i kajkavsko periferni, te da ih, kako se tada mislilo, rabe iskljuivo Hrvati koji ive u "neproblematinim" kranskim sredinama Austrije i Mletake Republike. Filolozi i misionari Komulovieve generacije gotovo su u potpunosti odbacili mogunost programskoga stvaranja hibridnoga hrvatskog jezika, oni su odbacivali pomisao o meudijalekatskim proimanjima kao temelju novoga jezika. Oni su se odluili, koristei talijanska iskustva s toskanskim narjejem, za izbor jednog od dijalekata, odluili su postaviti ga na dominantno mjesto meu drugim narjejima, na mjesto opega knjievnog jezika. Kako se tim ljudima inilo da e u Bosni i Slavoniji, Srbiji i Makedoniji, Bugarskoj i Grkoj, vrlo brzo sazrijeti uvjeti za oruane akcije, kako su vjerovali da uz pomo katehizacije mogu pripremiti okvire te pobune, to im se sve vie ideja o bosanskom ili tokavskom dijalektu, povezana dakako sa svijeu o snazi dotadanje knjievnosti u Dubrovniku, ukazivala vrlo privlanom. U takvoj odluci, koja e na dugo vrijeme odrediti budunost i jezika, a i hrvatske knjievnosti, bili su presudni izvanlingvistiki elementi, na koje nije mogla utjecati injenica da su prvi hrvatski jezini reformatori toga vremena Komulovi, Budini i Kai svi odreda bili rodom akavci i Dalmatinci. S njihovom lingvistikom sve je moglo biti u redu pod pretpostavkom da je proces uvrivanja kranstva na Balkanu imao sredite u nekoj fiktivnoj toki Turskoga carstva. Takva pak toka ni u lingvistikom ni u kranskom, a ni u politikom smislu, nije postojala. Pogreka ranih katolikih reformatora bila je u tomu to su oni sredinju balkansku

344

toku, s njezinom nepostojeom zajednikom mitologijom, u svom idealizmu jednostavno izmatali. Na lingvistikoj karti tadanjeg Balkana dominantna je jezina stvarnost dotadanje hrvatske renesansne knjievnosti i triju njezinih jezika. Tu injenicu katoliki obnovitelji na alost nisu u cjelini vidjeli, pa su i ono to je ve bilo ostvareno bili spremni rtvovati viim idealima koji su im se iz Rima inili visokima, dok su ti isti ideali iz balkanskih oita bili vrlo niski, a kako e se to poslije otkriti, i tragino ogranieni. U rimskom krugu hrvatskih jezinih i crkvenih obnovitelja asno mjesto pripadalo je i imi Budiniu, sinu nekog zadarskog zlatara, roenu 1530. U rodnom je gradu najprije bio kancelar i biljenik, obavljajui taj posao kako za gradske, tako i za crkvene vlasti. Vodei svoje biljenike knjige, nije on uspijevao suspregnuti pjesniku ud, pa je valjda i nesvjesno ispisivao ljubavne stihove na stranicama bastardella, onih sveia u koje su se upisivali koncepti pisama i dokumenata. Poznato je tako nekoliko Budinievih kraih stihovanih sastavaka kao i jedna latinska satira o enskoj sklonosti preljubu. Budiniev se rani knjievni opus izgubio samo zato jer ga sam pisac nikada nije vre oblikovao i namijenio publici. Da je imao sklonosti prema tuem pjesnikom radu, vidi se po pohvalnici Pelegrinovievoj Jeupki, kojoj se s razlogom divio, a o Budinievu odnosu s tradicijom svjedoi i kratki stihovani zapis iz 1582. u kojemu znalaki, u vrlo kratkim potezima, daje saetak hrvatskoga knjievnog prethodnitva, povezujui Marulia i Split, Ranjinu i Dubrovnik, Karnarutia i Zadar te Zorania i Nin: Slavnim Marulom Split, Ranjenim Dubrovnik, a Hvar e slavan bit Hektoroviem vik. Svega vrimena prik, Zadre, svitla svia gorit e tvojih dik ci Krnarutia. Premda raspu pia bi Nin, prije estiti, penjem Zorania li hoe iviti. Da evo t' se skiti, Zadre, druga kita, kom e se diiti sve dni i sva lita, i ka e estita vazda biti iva, one asti sita, ka uvik prebiva: jer u tvoj skriva krov i tvrdi zaklop ne jedan ili dva, ner mnogi slave snop, im sveto prepiva tvoj Budineo pop. Budini se nedvojbeno dobro snalazio u hrvatskoj knjievnoj nomenklaturi pa je i on bio jedan od onih koji su imali vrstu svijest o knjievnoj hrvatskoj republici. Indeksi pisaca i njihove kratke karakterizacije bili su inae vrlo est motiv u poeziji latinista, da bi se preuzete iz starorimske knjievnosti takve nomenklature esto pojavljivale i u pisaca Budinieve generacije. U tim popisima oitovali su oni svijest o jedinstvenoj knjievnoj republici i o jedinstvenoj knjievnosti. U to su vrijeme uostalom i nastali prvi, na temelju istraivanja pripremljeni, katalozi hrvatskih knjievnika. Tako u Dubrovniku Ambroz Gueti pie Catalogus virorum ex familia praedicatorum, tiskan 1605, koji se moe smatrati prvim pokuajem leksikonske i bibliografske obrade prethodnih knjievnika. Guetiev popis bio je ogranien piscima koji su pripadali dominikanskom redu, ali to djelo nije danas vano samo zbog svog sadraja nego jo vie zbog duha koji je u knjievnost unosio potrebu klasifikacije i institucionaliziranja knjievnoga rada i isticanje vanosti njegovih poslenika. U tom smislu Budiniev je popis hrvatskih knjievnih prethodnika, sve odreda izvrsnih autora, to i vredniji jer popisuje iskljuivo iskustva knjievnosti na hrvatskom jeziku. Okvire Budinieve knjievne i kulturne svijesti odredili su tako Maruli, Ranjina, Zorani, Pelegrinovi i Karnaruti. U Rim s takvom knjievnom antologijom Budini stie 1581. i ondje odmah postaje ispovjednikom u zboru kanonika sv. Jeronima. Nepriznat u zadarskoj sredini, on je ubrzo postao cijenjen izvan domovine. Kao kanonik s prebendom sudjelovao je Budini na proglaenju koncilskih dokumenata, a kad su ga preporuili onima u Rimu, vodili su rauna o tomu da je pored svojih knjievnih sklonosti bio on i jedan od tipinih organskih intelektualaca svoga vremena, jedan od onih koji su javno iskazivali potporu smjeru katolike obnove i koji je imao nedvojbeno velike jezikoslovne sposobnosti, to se u tom trenutku inilo posebno vanim. im je stigao u Rim, zapoeo je Budini za papu prevoditi misionarska pisma koja su dnevno stizala iz Bosne i iz drugih balkanskih sredita i koja su bila pisana pismom i jezicima koje su u tadanjem Rimu malobrojni poznavali. Bilo da je rije o trgovakim ili strogo katehetskim dokumentima, Budinieva je dunost bila da grau obradi i prevede te da je uvede u svijest onodobnih birokrata, stvarajui temelje buduim odlukama koje su za nekoliko sljedeih stoljea odredile jezinu, a time i politiku budunost Junih Slavena. U Rimu je Budini ostao gotovo dva desetljea, i tek se potkraj ivota vratio u Zadar, gdje je do

345

smrti 1600. bio upnikom. Njegova djela koja su odreda bila prijevodi, za razliku od Komulovieva Nauka krstjanskog koji je bio tek prilog opoj pobonosti, bila su i prvi doista knjievni prinos katolike obnove sredinjoj matici hrvatske knjievnosti. ime Budini leptir katolike obnove Tri Budinieve knjige pojavile su se iz tiska u vrlo kratkom vremenu i neposredno po njegovu dolasku u Rim. Prva od njih, koja je bila posljedica velikoga pjesnikog truda, a iziskivala je i veliko bibliarsko znanje, imala je naslov Pokorni i mnogi ini psalmi Davidovi. Tiskani 1582. slijedili su Budinievi Psalmi duh Marulievih stihova, slijedili su ritam Marulievih opkoraenja, njegov leksik i rime, bili su napisani u akavskom narjeju koje je dotad svagdje, osim u Dubrovniku i u sjevernoj Hrvatskoj, bilo dominantan jezik hrvatske knjievnosti. U Budinievim Psalmima nazirali su se dodue i utjecaji dubrovakih pjesnika koje je on dobro poznavao, ali u tim stihovima, ukoliko i postoje slojevi tokavice, oni ondje nisu svjesno unoeni. Oni e se sustavno zajedno s Budinievim pravopisnim reformiranjem javiti tek kasnije, u pievim teolokim tekstovima. U Budinievim Psalmima plijeni njihov skladni, vrlo dostojanstven i svean ton, neka iznimna pieva sposobnost da vlastitim jezikom, kad god mu to zatreba, ukloni jednosmjernost predloka i da znaenja Davidovih molitava uvede u prostor hrvatskog aktualiteta, dodajui toj lirici barem jo jedan u njoj nepostojei sloj. Budinievi Psalmi vana su pjesnika zbirka kasne renesanse, a to to su oni bili i biblioloki posao, to to je u njihov nastanak bio uraunan golem rad na izvornom tekstu i na komentarima, to se u Budinievim stihovima u prvi mah i ne vidi. Ono to se pak u tim Psalmima najbolje vidi jest njihova aluzivnost, njihov dijalog sa stvarnou, esti spomeni Turaka. Nadahnutost tih stihova Lepantom i pobjedom nad Turcima oigledna je i lako se moe pretpostaviti da je na njima Budini radio jo dok je bio u Zadru. Te stihove donio je on sa sobom u svojim zadarskim kovezima, u kojima su zajedno u Rim stigla i sjeanja na Marulia, Zorania i Karnarutia. Aluzivna mjesta u Budinievim Psalmima mogu se ubrojiti meu bolje stihove s kraja hrvatske renesanse, to se posebno odnosi na dvije izvorne pjesme, Super psalmo, u kojima autor ispisuje dodatak Marulievoj Molitvi suprotiva Turkom, molei: "Ne vee, Boe moj, ne sardbe tvoje! Ugasi jur gnjiv tvoj, uj glas molbe moje." U stihovima iz Budinievih psalama vidi se dobra kola hrvatskih akavskih pjesnika, i to posebno kada se opisuje rasuta baina, kada se uju uzdasi i pla, kada se prikazuje puk kojega "derae kakono ovcu vuk" i kada se okrivljuju oni koji "svih nas obalie i naa mista opustie": Aj, gospodine, aj! pozri, da jure jer napunjen vsaki kraj tvojih vernih teles, kojih nevernik bez milosti posie, esa ci do nebes k tebi tvoj puk vie. Pas i vuk razmie ti trupi, a ptice nad njimi, vaj, krie i vrane crnice. Psalmi su davali savren okvir Budinievim domoljubnim emocijama i on ih je, kad mu se god to uinilo prikladnim, iskazivao aludirajui na suvremenost, kao u psalmu Cantemus Domino kada ispisuje tekst prepun pobjednike sree, potaknut lepantskim uspjehom, to se vidi iz izravna spominjanja pomorske bitke: Nu se pokupite odsvud, due verne, i tikom tecite kako hitre srne! Kako ptice perne letei vrvice, kako strili operne puene letite! Glave okrunite venci maslinice, kolo uinite jam se za ruice! Mladci i mladice, iz glasa pojei, zanite pesnice slatko govorei: Hvalimo hvalei gospodina Boga, ki suze videi puka krenoga milosra svoga istonik otvori i vojska silnoga cara svu pomori... Protivnike pobit htil si, gospodine,

346

i njihe silu zbit u morske dubine, a nas s tiskne tmine smrtne htil si 'zvesti tere na irine ivotne dovesti... Psalmi su knjievno svakako najbitniji dio Budinieve ostavtine, ali u kulturolokom smislu vaan je i njegov prinos jezikoslovlju, u emu je Zadranin bio nosilac nekih od najbitnijih rimskih zamisli vezanih za stvaranje opega jezika za june Slavene. Taj Budiniev slovinski jezik svoje opredmeenje naao je u dvije pieve knjige i to u Ispravniku za erei i ispovidnici i za pokornici koji je tiskan 1582, dakle iste godine kada i Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, a onda i u Canisiusovu rimskom katekizmu koji je u hrvatskoj inaici pod naslovom Summa nauka hristjanskoga Budini objavio 1583. Ispravnik je razmjerno slobodan prijevod latinskoga spisa Breve directorium Johannesa Polanciusa i za ono je vrijeme imao znaenje prirunika potrebnog u svakodnevnoj katehetskoj praksi. U Summi nauka hristjanskoga Budini sustavno naputa akavicu prethodnih tekstova, pokuavajui stvoriti knjievni jezik mnogo ire osnove. Pri tomu Budini nije poput Komulovia bio za iskljuivo uvoenje onoga to se nazivalo bosanskim jezikom, nego je pored brojnih elemenata tokavice unosio u svoj tekst i eke, a kadto i poljske rijei. Dogodilo se tako da je ime Budini u vrijeme dok je Bartul Kai jo bio paki djeai, naslutio neke putove u jezinoj reformi koje e i poslije rimski izaslanici u svetojeronimskom hrvatskom krugu slijediti, i to posebno kada u 17. stoljeu budu radili zajedno s ukrajinskim filolozima. Bilo je, dakle, i poslije onih koji su se suprotstavljali izboru tokavskog idioma, bilo ih je koji su se zalagali za hibridnost, za stvaranje umjetnog crkvenoslavenskog jezika, a bilo ih je i koji su se suprotstavljali svakoj hibridnosti i patvorenosti jezika, pa su poput Splianina Matije Albertija bili zagovornici istoga akavskog jezika. Alberti se tako jo u 17. stoljeu zalagao za afirmaciju prethodne akavske knjievnosti i isticao je tetu gubitka ako se odbaci ta velika jezina investicija. Bilo je i u ono doba knjievnika i filologa koji su bili svjesni da su se potkraj 16. stoljea u prilinoj mjeri poremetili dotadanji tokovi razvoja hrvatskoga knjievnog jezika, bilo ih je koji su bili svjesni da su se tek sada, u situaciji definitivne politike fragmentiranosti, jo vie poeli uvrivati fenomeni pokrajinskih hrvatskih knjievnosti, a time i jezika. Bilo ih je koji su shvatili da se, upravo zato to se u tome tako uljivo ustrajavalo, barem na neko vrijeme odgaala konana i prirodna standardizacija. Ono to je kao proces moglo biti zavreno ve u 16. stoljeu otpuivalo se sada u novu pustolovinu, koja e trajati jo barem stoljee i pol, sve do sredine 18. stoljea kada e se provesti najvanije operacije budue standardizacije. Krug rimskih filologa vezanih uz svetojeronimski zavod i Ilirsku akademiju nije u prvom redu zanimala knjievnost. Te reformatore, a meu njima su u prvo vrijeme Budini i Kai bili najnadareniji, zanimao je vie od svega jezik kateheze i bogosluja. Knjievnost je za sada svoj prostor, kao to je to bilo i prije, morala traiti sama. Glasova razuma bilo je i u tom vremenu, ali njih kao da se nije uvijek dobro ni ulo, a ni htjelo razumjeti. U Vatikanu najvie su sluali one koji su putujui balkanskim bespuima javljali o prevalenciji tokavtine i o injenici da tokavtina ujedinjuje tlo i duh Slavonije, Bosne i Srbije. Njih su najradije sluali, jer o finesama se tada nije vodilo rauna. Kada se tomu jo prirodaju i dotadanja iskustva s knjievnou Dubrovnika, koja je barem na prvi pogled proizlazila iz iskljuivih iskustava sa tokavskim narjejem, inilo se ak i najrazumnijima da smjerove odreene tada u Rimu zadugo nitko vie nee moi uzdrmati. Budinieva jezina iskustva steena u Zadru i potaknuta lektirom Marka Marulia bila su dodue premalo povezana s iskustvima misionara koji su lutali Turskim carstvom i oslukivali govor tamonjega puka, krana i nekrana, pobonih i bezbonih ljudi, pastira i seljaka. Za Budinia pravi put nije bio u normiranju jednog od dijalekata, on, barem u mjeri u kojoj je to uspijevao pokazati u svojim tekstovima, nije bio za to da se samo jedno od postojeih narjeja uzdigne na rang dominantnog. Bio je svjestan sloenosti i dijaloginosti hrvatske knjievne teksture i stoga je pokuao nai kompromisno rjeenje u preuzimanju tokavske osnove, ali s vanim dodacima iz staroslavenske glagoljake batine, iz batine drugih slavenskih jezika, a takoer i preuzimanjem iskustava akavskoga dijalekta, na kojemu je i sam pisao. Budini je meu prvima istraivao srodnosti i razlike irilikog i latinikog slovanog sustava, pa je i tu doao do vrlo zanimljivih opaaja. Jer reforma latinice, kako ju je on zamislio, poela je s onoga mjesta na kojemu su usporeena dva alfabeta i kada se pojavila potreba da se za neke hrvatske foneme uvedu znakovi koji bi olakali njihovo pisanje. Budiniev prijedlog posluio se ekim iskustvima, i to tako da je uveo dijakritike znakove ak za tri fonema, i to na nain srodan onome koji su poslije Hrvati, a i Srbi, poeli primjenjivati u 19. stoljeu. Budiniev pionirski prinos hrvatskom pravopisu i jezikoslovlju vrlo je velik. On je naslutio mnoga otvorena pitanja i, koliko je to bilo mogue, zamislio je i smjer kojim su se ona mogla rijeiti. Ali Budini je u svemu bio leptir katolike obnove, njegov knjievni rad trajao je kratko, pa premda je bio munjevit, trajno je utjecao na budui razvoj disputa oko jezika. Poslije se

347

bez njega nije moglo o tim pitanjima raspravljati. Kad god su se povele rasprave o zajednikom jeziku crkvenih knjiga za balkanske Slavene, ili kad god bi se htjelo unaprijediti hrvatski pravopisni sustav, Budinieva bi se iskustva pojavila i ona su uznemiravala one koji su tvrdili da su sva ta jezina pitanja samo stvar pragme. to se pak tie pjesnikoga Budinieva rada, on je u Psalmima dao dojmljiv prilog maniristikoj senzibilnosti svoga narataja, a pokazao je i koliko je u to vrijeme jo bio iv Maruliev pjesniki glas. U isto vrijeme, dok je ime Budini radio na svom prijevodu psalama, neki ne posvema poznati autor, zapamen pod imenom Luka Braanin, prevodio je Davidove psalme u glatku hrvatsku prozu. Braki autograf iz mnogih bi se razloga teko mogao usporediti s Budinievim poslom i po vjernosti izvornika, a jo manje po pjesnikom uspjehu. I autor tih proznih psalama bio je povezan sa Zadrom, jer inae ne bi na kraju rukopisa stajalo da je meu ostalim bio i inkvisitur zadarski. U to vrijeme, a fra Lukin je prijevod datiran 1598, i ime je Budini ve bio u Zadru, ivei ondje svoje posljednje dane. Umro je 1600. Dubrovanin Tomo Nadal Budislavi Graanin plemi Tomo Nadal Budislavi nije potomcima ostavio mnogo knjiga, ali je i onoliko koliko se o njegovu ivotu zna sasvim dovoljno da mu meu posttridentinskim intelektualcima priskrbi nezaobilazno mjesto. Taj sin dubrovakoga brijaa koji se rodio 1545. odluio je slijediti oev put, ali kako je bio ambiciozan, nije dakako uio brijaki zanat, nego se uputio na studij medicine u Italiju. Ondje je studirao u Bologni i Padovi i stekao doktorat, i to ne samo iz medicine nego i iz drugih znanosti. U domovini, kada se vratio, mogao se razmetati dobrim vezama to ih je navodno stekao u rimskim papinskim krugovima, a i u Poljskoj, gdje je ve u mladosti boravio i bio lijepo primljen u uglednim krugovima. Vrativi se u Dubrovnik, hvalio se i svojim lijenikim uspjesima jer je navodno jednom izlijeio sultana Murata pa je zbog usluga turskoj carevini dobio i neke posjede u Hercegovini nedaleko Trebinja. Bio je dobar prijatelj mnogih onodobnih dubrovakih knjievnika, ali su ga neki od njih, poput Dominka Zlataria, prozreli i u pjesmama ismijavali zbog astohleplja, koje je u sluaju toga ovjeka bilo pravom boleu. Ako su humanisti poetkom 16. stoljea uzvisivali ljubav, sada je, na kraju toga stoljea, na njezino mjesto dola slava. Slavi s kojom je bilo povezano i astohleplje svi su se klanjali, ona je bila novo boanstvo drutvenoga ivota. Amor ve dugo nije bio amor, kako je s pravom govorio Marin Dri, ali vie ni zlato nije bilo amor, nego je slava sa svim svojim ispraznostima postala i zlato i amor. U okviru slave i asti, ispraznosti i socijabilnosti, dogaalo se sve u vezi s Tomom Nadalom Budislaviem.U knjievnosti bio je mistifikator, ali i kao mistifikator stekao je trajnu slavu. On je naime potaknuo tiskanje Jeupke pjesnika Andrije ubranovia, koji nikada nije postojao. To izdanje, Pelegrinovieve Jeupke, tiskano 1599, stvorilo je poslije velike nevolje jer se dugo i dakako neuspjeno istraivalo tko je uope taj Andrija ubranovi koji zapravo nikada nije postojao i kojega je Nadal Budislavi izmislio da bi uz pomo te mistifikacije lake deklarirao neke svoje roake veze koje su mu tko zna zbog kakvih kombinacija bile potrebne. Za njega je knjievnost bila tek sredstvo za neki drutveni i posve lukrativni cilj. Ali Tomo Budislavi, ovjek obdarem svim moguim slabostima, imao je i mnoge vrline. U drutvu, dok ga ne bi prozreli, bio je taj lijenik, a pod kraj ivota ak i biskup, vrlo omiljen. On je u Dubrovniku uz manje prekide obavljao trajnu lijeniku praksu. U Poljskoj, gdje mu se meu prijatelje ubrajao i Jan Kochanowsky, glasoviti renesansni pjesnik, dodijelili su mu jednom plemiki naslov, kojim se u rodnom gradu toliko razmetao da su ga nekadanji prijatelji poeli zadirkivati, a posebno onda kada je dao sagraditi svoju buduu grobnicu, koju je navodno jedne noi i poruio, iskaljujui nad vlastitim grobom bijes zbog nekog ivotnog neuspjeha. Kako je bio dobar poznavalac okolnosti u dubrovakom zaleu i meu Turcima, koje je esto lijeio, angairao se Budislavi i u akcijama katolike obnove. Njegov pustolovni duh dobro se uklapao u atmosferu koja se u Dubrovnik sve vie useljavala, u atmosferu prometnoga raskrija, punog pijuna i avanturista, misionara i vizitatora. Sve to jo se vie pojaalo u jeku austrijsko-turskoga i mletako-turskog rata kojemu je Budislavi bio suvremenik, ali donekle i sudionik, kao i u vrijeme sukobljavanja Dubrovnika i Venecije oko otoka Lastova, to je sve obiljeilo posljednje godine njegova ivota. Nadal bijae vatikanskoj promidbenoj i informacijskoj djelatnosti izvrstan dubrovaki partner, ne samo zato to je imao avanturistikoga duha, i to ga je zanimala knjievnost pa time i jezici, nego i zato to je dobro poznavao Tursku, a i Poljsku, koja je sve vie dobivala vanost u svakoj katolikoj akciji prema istoku, svejedno je li se radilo o Turcima, Rusima ili protestantima, kojih je u to vrijeme meu poljskom elitom bilo jo uvijek mnogo. Tako se i dogodilo da su toga adoptivnog Poljaka, prijatelja turskih sultana i hercegovakih begova, potkraj ivota imenovali jo i biskupom mrkanjsko-trebinjskim, to je bila posve simbolina titula, ali to vrednija tom pustolovu. Kada je Nadal doznao za tu ast koju mu je namijenio papa, i kada je doznao da e biti biskup nepostojee biskupije

348

kojoj je pripadala zaposjednuta Hercegovina, ali i pust, zato slobodan, otoi nedaleko Cavtata zvan Mrkan, odlui on odmah krenuti na put u Rim kako bi i slubeno primio obiljeja toga izbora. I kad se stao pripremati za taj put, razbolio se pa od napada iznenadne slave umre tek to je uspio napisati oporuku. Bilo je to 1606, a da je mislio i osjeao u kategorijama katolike obnove i da je bio njezin organski zagovornik, vidi se i po tomu to je prema testamentu svoj nemali imetak ostavio za kolovanje aka i studenata koji su se pripremali za katehizaciju krana u Turskom carstvu. Nakon Nadalove smrti taj se naum neko vrijeme i ostvarivao, ali s neto promijenjenom namjenom. Glavnica se toga legata dodue poveavala, ali su borci protuturskoga pokreta bili u Dubrovniku s vremenom sve rjei, a vlastima, kako se vjerovalo, takvi nisu sluili na ast, niti su bili korisi u nadmudrivanju s Turcima. Zato se Nadalov novac poslije dodjeljivao mladim lijenicima kada bi odlazili na studije i nije se vie izdvajao za kranske prosvjetitelje. Literarizacija povijesne memorije u Orbinijevom narataju Na prijlazu iz 16. u 17. stoljee, potaknut integrativnim vatikanskim idejama o Slavenima i Balkanu, hranjen zamislima o velikoj Iliriji i njezinoj navodno zajednikoj povijesti i mitologiji, u talijanskim je tiskarama bio objavljen niz historiografskih djela autora iz tog novoga vala. Sva ta djela imala su posluiti istoj svrsi, a ta je bila uvrivanje slike o mitskom ilirskom tlu na kojemu su, kako se vjerovalo, ivjela razna slavenska plemena koja su meusobno bila vrlo slina, koja govore srodan jezik, imaju srodne grbove, njeguju istu povijesnu memoriju i tumae je istim mitovima. Jedan od ranih hrvatskih historiara toga vremena bio je Baldasar Splianin, koji je, a to je bilo dobro poznato njegovim suvremenicima, napisao veliku povijest ilirske nacije. Od Splianinova rada ostao je samo izvod koji je na talijanski preveo Marko Alandi, naslovivi taj fragment Delle cose della nazione Illirica. Od Baldasara Splianina, kojega su poznavali i Dinko Zavorovi i Mavro Orbini i Jakov Lukarevi, malo je tekstova preostalo, ali je ipak jasno da je bio jedan od onih koji su potpaljivali ar budue hrvatske historiografije. U obnovi zanimanja za povijesnu grau i izvore sudjelovao je i Petar Cindro, brat onoga Nikole, pobunjenika protiv Turaka. Taj Cindro pronalazio je u zabaenim dijelovima svoje knjinice ili prepisivao iz starih rukopisa na stotine povijesnih izvora o prolosti Splita i Dalmacije. Graom to ju je skupio, a tu je izmeu ostalog bila rije o prijepisima Kronike Tome Arhiakona, o kronikama Miha Madijeva i Marina a Cutheis, koristili su se mlai barokni historiari, koji su upravo nad tim izvorima stvarali temelje nove povijesne znanosti i novoga kritinijeg odnosa prema izvorima. Istim se poslom bavio i Dubrovanin Euzebije Kaboga, koji je napisao dubrovake Anale, a pokkuao je po ugledu na Venecijanca Egnatija sastaviti zbornik o osobama iz dubrovake povijesti. I taj je benediktinac, poput Petra Cindra, vrlo potovao rad svojih prethodnika, pa su upravo zahvaljujui njemu i bili spaeni gotovo zaboravljeni Komentari Ludovika Crijevia, koji su svakako najvanije izvorno djelo hrvatske ranorenesansne historiografije. Kaboga je Crijeviev rukopis dao tadanjem dubrovakom uitelju Francescu Serdonatiju, koji je 1590. nadgledao njegovo tiskanje u Firenci. Djelo, a bio je to tek ulomak Crijevieva izvornika, tiskano je tada pod naslovom De Turcarum origine, i ono je u tom obliku pomoglo zasluenoj slavi Crijevieve knjige, iz koje su stoljeima crpli najugledniji historiari. Poput Serdonatija, i Serafino Razzi bio je Talijan koji je neko vrijeme slubovao u Dubrovniku. Njemu se s pravom uinilo da je proivio uzbudljivo vrijeme u Dubrovniku, a uz to skupio je ondje i dosta izvorne povijesne grae, pa je vrativi se u Italiju tiskao svoju prilino zbrkanu Storia di Raugia. Pisac se rodio 1531, umro je 1611, i doista je ivio u zanimljivu vremenu. Njegov pregled suvremenosti, ali i povijesti Dubrovnika, iako nije doivio slavu Crijevievih Komentara, ipak je od kada se pojavio tiskom 1595. u Lucci dao vaan prinos irenju korektnih informacija o Dubrovniku, a uvrivao je i svijest o iznimnosti toga grada u svakom buduem vjerskom, politikom ili jezinom zahvatu na Balkanu. Nakon Ludovika Crijevia, a onda i Talijana Serafina Razzija, pragmatinim komentiranjem dubrovakih anala, pa dakle i pisanjem povijesnoga pregleda Dubrovnika, pozabavio se i domai plemi iz obitelji Lukarevi. Roen 1547. u Dubrovniku, Jakov se Lukarevi najprije bavio trgovinom, tako da je izbliza upoznao Bugarsku i Bosnu, a proputova je i Panoniju. Plovio je mnogim morima ak do Afrike i Maillorce, a bio je poslanik svoje Republike u Turskoj, pa je jednom prilikom tamo nosio i godinji hara. Taj Lukarevi zavrio jena samom poetku 17. stoljea etiri knjige svojih kako u naslovu kae obilnih izvoda iz dubrovakih anala. Te obilne izvode koji su se na talijanskom jeziku pojavilikod venecijanskih izdavaa 1605. pod naslovom Copioso ristretto degli annali di Rausa financirao je Dubrovanin Marin Bobaljevi, prognanik koji se, ubivi u mladosti nekog plemia iz obitelji Gundulia, nije smio do smrti vratiti u rodni grad. Bobaljevi je i inae podupirao dubrovaku kulturu, a kako se u meuvremenu obogatio trgovinom, njegovi su mecenatski pothvati bili obilniji od drugih, premda su u Dubrovniku primani oprezno i zle volje.

349

Taj prognanik tako je financirao nekoliko najuspjenijih knjievnih dubrovakih pothvata onoga vremena, jer ne samo da je stajao iza Lukarevieve historiografske knjige nego je njegovim novcem 1585. tiskan u Italiji vrlo dobro prihvaen talijanski kanconijer Saba Bobaljevia, a prognanik Marin Bobaljevi podupirao je i pojavu Orbinijeve velike knjige o kraljevstvu Slavena koja se 1601. pojavila u Pesaru. S izdanjem Lukarevieve knjige reeni Bobaljevi nije imao sree jer su dubrovake vlasti i prije nego to se to izdanje pojavilo donijele propis na osnovi kojega vie nije bilo mogue da se tiska knjiga koja ima bilo kakve veze s Dubrovnikom, posebno ako joj je autor Dubrovanin, a da se ona ne pregleda i da Malo vijee ne odobri njezino objavljivanje. Taj propis nije sprijeio bobaljevievu donaciju, a ni pojavu Lukarevieve knjige koja je, ako se uzmu poznati podaci, prola bez vee buke iako nije mogla imati imprimatur dubrovakoga Maloga vijea. Njezin je autor poslije bio knezom ak jedanaest puta, to svakako pokazuje da ga ni njegov prethodni historijski rad, a ni neasni mecena, nisu diskvalificirali u oima sredine. Umro je taj Lukarevi 1615. Ipak propis o obveznoj vladinoj cenzuri nije u Dubrovniku donesen zbog Lukarevieva djela, pa ak ni zbog njegova mecene, nego je taj propis o dravnom cenzuriranju svakoga rukopisa uveden zbog toga to je knjiga Mavra Orbinija tiskana 1601, samo dvije godine kasnije osvanula na rimskom indeksu zabranjenih knjiga. Nakon ega oprezne dubrovake vlasti nisu vie eljele preuzimati nikakovih rizika pa su zato uvele dravni nadzor svih rukopisa. To da je Orbinijeva knjiga Il regno degli Slavi dospjela na indeks vie je dodue govorilo o olovnim vremenima u kojima se ona pojavila nego o njezinim osobinama. Jer bilo je to djelo posve u skladu s vatikanskim htijenjima, ali je zato jer je bilo napisano nemirnom rukom, ali i rukom dobra pisca, izazvalo strah onih koji su preuzeli povijesnu zadau ubijanja dobre knjievnosti. Sankcionirani hrvatski povjesniar Orbini rodio se sredinom 16. stoljea, pa se kao zreo ovjek spominje na funkciji priora samostana na otoiu Sveti Andrija kraj Dubrovnika, gdje su prije njega samovali ve i Mavro Vetranovi i Ludovik Crijevi. U ivotu prolazio je taj benediktinac kroz mnoge nevolje, a njegova nagla ud nije se samo jednom dovela na put inkvizitorima. Jednom je benediktinac zainteresirao inkviziciju i zato to je navodno ivio "s malo estitosti", ali su ga te optube kasnije oslobodili. Dodue, za kaznu imenovali su ga opatom nekoga naputenog samostana u Bakoj, koju su u ono doba ve Turci poharali i kamo opat iz razumljivih razloga, ak i da nije imao pametnijega posla, ne bi mogao otii. itavoga ivota bavio se Mavro Orbini svojom opsesivnom idejom da prikupi grau o povijesti i mitologiji onoga to je on nazivao kraljevstvom Slavena, dakle za itav Ilirik, kako su tu zemlju nazivali drugi, ili za povijest junih Slavena, grane kojoj su uglavnom pripadali narodi koje Orbini i opisuje u svojoj knjizi. Bila je njegova tema s velikim intenzitetom prisutna u svakodnevlju svih posttridentinskih dvorova, njoj su se posveivale misije i u vezi s njom u Vatikanu su se zamiljali itavi geopolitiki kalamburi. Orbini je u posao uao ponajprije s knjievnikim arom, to je na kraju pomoglo da je njegovo djelo najmanje od svega napisano kao stroga historiografska i samo na izvorima temeljena knjiga. Na finalizaciju radova svakako ga je potaknulo i Malaspallino talijansko izdanje starijega govora Vinka Pribojevia o podrijetlu i zgodama Slavena, ali dok je Pribojeviev slavizam bio humanistiki i knjiki Orbini se trudio da svoj slavizam prikae majestetinim, snanim, kao fenomen povezan sa ivotom i njegovim manifestacijama, kao stvar, dakle, po svemu ideoloku. Na svojoj knjizi Orbini je radio intenzivno i dugo, to se vidi iz respektabilna popisa koritenih knjiga, koji je toliko dug da se jedva moe usporediti s bilo kojim prethodnim popisom historiografskih izvora u starijoj hrvatskoj znanosti. Posljednje bibliografske uvide Orbini je obavio u Urbinu, gdje se sluio bogatom knjinicom tamonjih knezova. Svoju knjigu napisao je on poneto hromim i nespretnim talijanskim jezikom, ali tu injenicu na najbolji nain dokida egzotinost sadraja, tako da je knjizi ak i ta jezina nespretnost bila nekom vrstom stilske obojenosti pisca koji je bio vjerodostojan svjedok vremena, ali ne i izvorni govornik talijanskoga jezika. Orbinijeva knjiga, naime, svojim se itateljima prikazala kao dotad najegzotinija slika o Junim Slavenima, a neki od klieja to su u njoj stvoreni vraali su se poslije potomcima sa stostrukim negativnim posljedicama. Orbini je povijest literarizirao, on preko stvarnih podataka ponekad u brzini proe i ne zapazivi ih, a onda se na nekoj maloj mitolokoj injenici zaustavi i posveuje joj cijelo poglavlje. Sve Orbinijeve prie o bosanskim vladarima, o Kosovskoj bitci i njezinim okolnostima, sve njegove romantine prie o prvim hrvatskim stoljeima, izmiljotine o nastanku Dubrovnika, prie o Radoslavu i Pavlimiru, legende o kraljevima koji osnivaju gradove, koji stiu u njih iz mitova i onda spaavaju svoje podanike dobrotom i vitetvom, hranile su poslije iste one mitologije iz kojih ih je Orbini preuzimao. Ta je knjiga bila zrcalo duga trajanja, jer slike i ideje to su se u nju pretapale vraale su se ak i nakon duga vremena onima koji ak nisu imali veze ni s Orbinijem, a ni s njegovim izvornicima. Orbinijeva je knjiga djelo velike fabulatorne mate. U njoj se iskazuje pisac koji je imao veliki osjeaj za udesno. Bez obzira na to pie li o dresuri medvjedica ili i kostima svetoga Save, o nastanku Dubrovnika ili o nekom bosanskom junaku, Orbini se trudi zabaviti svoga itatelja i zainteresirati ga. Njegova udna, ali vrlo utjecajna knjiga, bila je ve u vrijeme objavljivanja itana

350

iz raznih vizura i zbog raznih interesa. Na alost, knjigu su mnogi itali nekritino, vjerujui njezinu autoru i svim njegovim fabulatornim kombinacijama na rije. Knjigu su upravo zato to je bila na indeksu, proitali i oni kojima je ona koristila u poslovima katehizacije, irenja vjere i bruenja vatikanskih politikih zamisli s Turskim carstvom. Knjiga je u tom smislu bila fabulirani program, zaokupljen mitologijom, ogranien svojim izvorima i optereen nejasnom demarkacijom onoga to je u knjizi povijest od onoga to je u njoj zemljopis. Ta se knjiga bavila zemljopisnim mjestom svih Slavena, proglaavajui ga njihovom zajednikom sudbinom, ta je knjiga modno i povrno jednu zemljopisnu ideju oditala kao da je povijest sama. I tu, u toj injenici, leale su granice toga rukopisa, koji od autora vatikanski monici nisu naruili, ali koji je on napisao onako kako je pretpostavljao da odgovara njihovim eljama. Il regno degli Slavi bilo je tiskano u Pesaru 1601, a na indeks zabranjenih knjiga navodno je dospjelo zbog navoenja uporabljenih izvora i nekih autora koji su drani hereticima. Podobnost izvora tim je onodobnim purifikatorima dua bila vanija od sadraja ove Orbinijeve knjige, koja kao da je napisana po papinskoj narudbi. Nakon objavljivanja toga svog ivotnog djela pisac je ostatak ivota proivio u Dubrovniku, ali je malo prije smrti u njega ponovno proradio crv avanturizma, pa je starac upao u velike nevolje jer su ga proglasili neprijateljem Republike nakon to su otkrili da je sudjelovao u nekim pobunjenikim namislima i da je podupirao pijunske pothvate u korist Venecije. im se afera otkrila, vlada ga je slubnim dokumentom izagnala, ali je Orbini samo dvadesetak dana nakon to je izdan taj dekret umro, ne stigavi konzumirati svoje posljednje prognanitvo. Bilo je to 1611. U ostavtini Mavra Orbinija ostalo je i rukopisno Zrcalo duhovno, koje je i zbog teme, a jo vie zbog tokavskoga jezinog izbora objavio Bartul Kai, osjetivi da bi ono moglo posluiti irenju vjere meu kranima s druge strane Jadrana. Zbog toga je i odluio da knjigu tiska 1614. u Rimu uz financijsku potporu nekog ovaj put podobnoga dubrovakog trgovca. To pobono Orbinijevo djelo otvara se tualjkom nad bijedom ljudskoga ivota, nad nemogunou ovjekovom da dosegne sreu: "Budui vas ivot ovjeanski... tugami i nevoljami obujmen mogu stanovito rijeti da u ovoj dolini od suza nevoljni ovjek ne moe vijeku prave dostignuti estitosti. Jer ako se obrati gledati poetak od segaj tunoga ivota, vidi gdi ovjek nag s plaem i s tubom na svijet ishodi, i ivei pod razlike nemoi, alosti i tuge, a najvee pod udorce od sree nahodi se, ne moe nigda rijeti da je ita njegovo. Jer ivot pod smrti, a blago pod razlike pogube podloni su, tako da istinom nevoljni umrli prave estitosti, pae ni sjeni od nje, na sem svjetu vijeku ne mogu imati. Cia toga blaeni Bernardo vapijegovorei: emu se, ovjee, oholi, koji se u grijehu zainje, u muci raa, u trudu ivei svakako trebuje da bude umiriti?! Za ovjekom crvi, za crvi smrad i strahoa, i tako u neovjeka svaki se ovjek obraa. Nije, dakle, prave estitosti na ovomu svijetu, ni u ovomu tunomu ivotu, da gdi se toj pravo blaenstvo i estitost, toliko nami potrebna, nahodi? U samoj smrti, po putu od koje mrtvi na drugi ivot priminuju..." Ako je u Zrcalu duhovnom Orbini i bio hvalitelj smrti, on to nikako nije bio u svom Kraljevstvu Slavena, koje buja ivotnou u svim svojim dijelovima od kojih su neki, poput onoga u kojemu se iznosi graa dukljanskoga ljetopisa, tek tada postali vlasnitvom mnogih knjievnih narataja. Mavro je Orbini u svom nemirnom ivotu napisao dvije knjige, od kojih je jedna bila slavna i izvan hrvatskih zemalja, a druga je svojom skladnom sintaksom imala udjela u stvaranju vre svijesti o sveobuhvatnom jeziku hrvatske knjievnosti. U okruenju Orbinijeva historiografskoga pothvata nastao je i jedan od najstarijih slavenskih grbovnika. Bijae rije o kodeksu to ga je Don Pedro Ohmuevi, podrijetlom iz Slana, dao izraditi kada je u Napulju morao jednom prigodom predati dokaze o svom plemikom podrijetlu. Ohmuevi je svoju napuljsku povelju zatraio 1595, a kodeks koji mu je dobro posluio i u kojemu se znalaki okultiralo njegovo skromno podrijetlo bio je jo jedan prilog novom junoslavenskom arivizmu, koji su na svoj nain podupirale i vatikanske geopolitike zamisli. Izvorni se Don Pedrov grbovnik zagubio, ali je sauvana jedna njegova mlaa verzija, koja je nazvana po imenima novijih vlasnika Korjeni-Neori, a u kojoj se latinikim i irilikim pismom pripisuju postojei i nepostojei, izmljeni i ukradeni grbovi preteito hrvatskih i bosanskih kua. U grbovniku se pojavljuje i jedna suvremena mistifikacija grba srpske kneevske obitelji Nemanjia, koja u sebi ukljuuje sve dotadanje nacionalne i pokrajinske balkanske grbovnike, sugerirajui unitarnu koncepciju o naciji i vladarskoj kui koja je kadra usisati interese svih junoslavenskih krana. Pojava grbovnog unitarizma i srbijanskog nacionalizma ve u 16. stoljeu bila je potpuno u skladu s politikom koju su na Balkanu promovirali isusovci, a koja je naivno traila sredinju mitoloku, nacionalnu ili jezinu toku pod koju su, kada je pronau, isusovci htjeli podvui svoju polugu. Monstre-grbovnik kue Nemanjia pojavljuje se tako ve u posljednjim godinama 16. stoljea kao grb prijetnja, kao grb koji je pojeo sve grbove Don Pedrova grbovnika. U tom mistificiranom grbu sakrile su se simbolino i sve druge mistifikacije onoga vremena koje su se opasno, a najee nesvjesno, poigravale s budunou junih Slavena i koje su, kako bi probudile svoj pomalo uspavani obnoviteljski ar, esto bile spremne izmiljati ono ega u

351

stvarnosti nikada nije ni bilo. Don Pedro za sve to nije mario, jer njega je samo zanimalo kako da dobije svoje napuljsko plemstvo, njega, a i mnoge tadanje Hrvate, nije odve zabrinjavalo ono to se skrivalo na stranicama tih grbovnika i povijesnih djela s kraja 16. stoljea. Te maniristike slikovnice donosile su svojim autorima i naruiocima u drutvenom ivotu neto asti, pojaavale su svojom pompoznou itateljima vlastiti osjeaj vanosti. Bila su ta djela za njihove inozemne konzumente tek lijepo oslikani popisi stanovnitva i neka vrsta populacijskih programa koji su u sebi, a da su to rijetki vidjeli, nosili jo i neke zloguke najave krivo shvaene istosti svih junih Slavena. Jer u Don Pedrovoj knjizi razina grbovne komunikacije pomijeala se s ideologijom velike Ilirije, najavljujui budue nesporazume, koji su paradoksalno bili ucrtani u grb srpske kraljevske kue Nemanjia to je progutao sve druge grbove. Nesporazumi su za sada bili samo nacrtani, i to bez srbijanskoga sudionitva, ali oni e buknuti tek mnogo kasnije, kad se sadraji takvih monstre-grbova iz Don Pedrove knjige probude i oslobode. Neki od takvih mitova bili su spremljeni i u tekst Orbinijeve knjige i njihov e se zao duh, a tu je kosovski mit bio samo jedan od primjera, probuditi mnogo kasnije. Do tada trebalo je da prou stoljea u kojima su Hrvati imali geopolitiku inicijativu, a da nisu uvijek ni bili svjesni prednosti koje im je ona nudila. Zbog nesklada stvarnosti i elja hrvatskaje historiografija onoga doba puna stranica u kojima se s jedne strane s optimizmom izlagao pobjedniki duh katolike obnove, a s druge u istom tekstu naglaavala nepovoljnost suvremenih okolnosti i tragedija hrvatskoga poloaja. Meu onodobnim historiarima dubinom svojim uvida isticao se tako i ibenanin Dinko Zavorovi, koji je zato to je mletakim vlastima bio nepodoban dio ivota proveo u progonstvu, pod zatitom Fausta Vrania, na dvoru cara Rudolfa II. u Pragu. Taj ibenanin napisao je dva povijesna djela, od kojih se od njegova Trattato sopra le cose di Sebenico sauvao samo dio posveen Frani Divniu, vrlo uglednu sumjetaninu kojemu je i Juraj Barakovi posvetio svoju Vilu Slovinku, koja je prvi put tiskana 1614. Jednoga drugoga Divnia, i to pjesnika Danijela, spominje Zavorovi na kraju svoga drugoga historiografskog djela, datiranog 1603, koje je takoer ostalo u rukopisu. Taj traktat zove se De rebus Dalmaticis i zavrava pesimistinom vizijom u kojoj se spominju Turci koji su osvojili hrvatska sela, opisuju se gradovi u kojima vladaju stranci i puk kojemu preostaje jo jedino vjera. To to se jedno takvo povijesno djelo na kraju potkrepljuje i citatom suvremenoga pjesnika, bio je oit znak da se i u ono doba poetskoj spoznaji pripisivala najvia vrijednost: "Od ovoga je vremena naa provincija poela proivljavati razne nedae, tko da ne moemo potomstvu prenijeti ita to bi bilo spomena vrijedno, osim ruenja gradova, pustoenja naseljenih mjesta, haranja sela i neprestanih turskih navala na nas, zbog kojih se nevolje nae granice ne proteu danima nego satima hoda, i zbog tolikog priljeva stranaca u ovu pokrajinu, i zbog naih nesloga, Dalmacija je spala na to da nismo u stanju ni da sama naa prava uuvamo. Svravamo ovo djelo s onom pjesmom kojom je Danijel Divni, mladi odline nade, u starinskom ritmu oplakao ono to smo mi s mukom obavili: Turci nam otee sela i strani narod prava ostaje nam samo vjera, drugo nam je, vidi, oteto." Grob Frausta Vrania izumitelja i knjievnika Dinko Zavorovi i Petar Cindro radili su u ibeniku i Trogiru na svojim historiografskim istraivanjima daleko od javnosti i za njihov se rad, koji je ostao netiskan, gotovo da i nije znalo izvan vrlo uska kruga. Za razliku od njih jedan njihov vrnjak, neak slavnog Antuna Vrania i sin Mihovilov, Faust i danas, jednako kao i za ivota, privlai golemu pozornost. Mladi je Vrani rado uzbuivao opinstvo pa je tako jednom zgodom padobran vlastite produkcije iskuao hrabrim skokom s mletakoga campanilea. U svoje doba bio je slavan i zbog svoje tehnike nadarenosti, a njegov pentaglot u koji je uvrstio i svoj materinski jezik koji je nazivao dalmatinskim, imao je tada velikog uspjeha. Studirao je Faust Vrani u Padovi, a u Ugarsku, gdje mu je stric u to vrijeme bio najmonijim ovjekom, vratio se 1571. Kada mu je stric dvije godine poslije umro, mladoga su Vrania pozvali na dvor Rudolfa II. u Prag kako bi se ukljuio u gradnju nekih utvrda. Kulturna okolina prakoga habsburkog dvora pruala je velike mogunosti mladu ovjeku, koji je imao znanstvenih sklonosti kako u podruju mehanike i arhitekture, tako i u filologiji i historiografiji. Na prakom dvoru ibenanin je obavljao tajnike poslove pa mu je rad u knjinici kojom su se sluili i Tycho Brahe i Johannes Kepler pomogao da jo vie uvrsti u Padovi steena znanja. Nakon korisna dvorjanikog staa odluio je slijediti karijeru svoga strica Antuna i u crkvenoj hijerarhiji, pa se zaredio i ve 1594. postao anadskim biskupom. Nemiran kakav je bio jo od vremena kada je padobranom skakao s campanilea, on je tu biskupsku ast godinu poslije otklonio. udio je za Italijom, i da bi mogao slobodnije u njoj ivjeti, stupio

352

je u pavlinski red, pri emu je nastavio ivjeti ivotom slobodna ovjeka, putujui izmeu Rima i Venecije, piui svoja djela i crtajui svoje tehnike zamisli. Premda je umro u Veneciji, nije htio da ga ondje pokopaju nego je zaelio da mu se tijelo prenese u Prvi Luku, gdje su ga pokopali u tamonjoj upnoj crkvi. Napisao je Vrani dva znanstvena traktata, koji zasigurno nisu neki bitniji prinos znanosti nego su saetak njegovih fakultetskih znanja iz podruja logike i etike. U tim svojim ranim radovima ispisivao je s osjeajem dobra kompilatora estoke tekstove u duhu katolike obnove, obruavajui se na protestantizam i izazivajui, to i nije udno, bijes drugoga, neto mlaeg znamenitog hrvatskog suvremenika, Markantuna De Dominisa, koji je odbacivi nadbiskupsku ast postao pristaom anglikanizma. Faust Vrani posvetio se u tijeku svojih izbivanja u Pragu i Italiji istraivanju narodne povijesti, pa je pored biografije strica Antuna svakako meu njegovim historiografskim spisima najvanija Illyrica historia. To ambiciozno djelo bilo mu je toliko vano da je zaelio da se poloi zajedno s njegovim tijelom u grob. ini se da su ga posluali jer je rukopis najprije nestao, a onda je odjednom uskrsnuo u 19. stoljeu, kada ga je na jednoj drabi kupio neki hrvatski grof. Na alost, samo kupio jer ga je odmah i izgubio, pa se tako sudbina jo jednom poigrala s knjigom koju je autor namijenio vlastitom grobu. Najznamenitija knjiga Fausta Vrania, a zasigurno i najljepa hrvatska knjiga svoga vremena jest Machinae nove, tiskana u Veneciji 1595. Djelo se sastoji od etrdeset devet tabla na kojima su vrhunskom crtakom vjetinom prikazani Vranievi izumi, popraene stotinjkom stranica teksta koji je u prvom izdanju bio na latinskom i talijanskom, a u novijim je izdanjima bio preveden jo i na panjolski, njemaki i francuski jezik. U tom izvrsno opremljenu djelu izaao je na vidjelo zaudan spektar Vranievih interesa. Jer autor Novih strojeva nije bio fantast, njega je zanimala ostvarljivost tih izuma i on u njima ni po emu nije slijedio okultizam svoga slavnijeg imenjaka, doktora Faustusa. Vrani je bio izumitelj ak i takvih banalija kakve su pojasevi za spaavanje utopljenika, to dakako i nije bio nevaan izum u vrijeme krvavih pomorskih bitaka pod Lepantom ili u Biskaji. Ali on je izumio i tako vane stvari kakve su bile turbine, a bavio se promocijom novih i brzih prijevoznih sredstava, unapreenjem tehnike u agrikulturi, mostogradnji. Vrani dodue nije doao na ideju samohodnih vozila, ali je uspijevao svojim zamislima obuzdati vodu i vjetar velikom vjetinom i osjeajem za praktinost. Na alost, veina njegovih strojeva nikada nije proradila, pa je i po tomu ostao vizionar kojemu nije pomogao njegov pragmatini renesansni duh. Snalazio se izvrsno u paralelogramu sila, uspijevao je s velikom preciznou zamisliti kretanja, predvidjeti brzinu i obuzdati teinu. U tomu bio je po svemu blizak renesansnom univerzalizmu, ali je svojim izumima najavljivao i novu osjeajnost maniristikog doba, koje je uz pomo vode i vjetra eljelo pokrenuti kao uz pomo skrivenog mehanizma svu neivu prirodu. Bio je Vrani time vjesnik novoga, po svemu baroknog animizma. Iste godine kada su mu tiskani nacrti novih strojeva objavio je i vaan rjeniki prinos, koji je imao naslov Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum. Taj petojezini rjenik najuglednijih jezika, taj rani pentaglot, u kojemu je svoje mjesto naao i sastavljaev materinski jezik, nije dakako izvorni leksikoloki rad. Bilo je mnogo uzora to ih je Vrani koristio, ali njegovo je djelo te uzore dobro asimiliralo i s obzirom na premijerni izbor hrvatskih rijei dalo vaan prinos najstarijem nazivlju mnogih znanstvenih podruja. Najznamenitije srodno djelo koje je Vrani detaljno poznavao bio je Calepinusov rjenik iz 1590. u kojemu je zastupljeno ak jedanaest jezika, ali u kojemu meu njih nije bio ukljuen i hrvatski jezik. Vrani nije iz Calepinusova rjenika nita izravno posudio, ali ga je koristio u radu kao model. U izboru jezika odluio se za one koje je i sam poznavao i koji su u komunikacijskom smislu bili ivi u podruje tadanje Hrvatske. Ukljuio je tako u svoj rjenik, pored latinskog i svog materinskog jezika, jo i talijanski, koji je bio u slubenoj uporabi u mletakoj Dalmaciji i u Dubrovniku, a onda jo i maarski i njemaki. Hrvatski leksik uveden u taj rjenik pokazuje da je Vrani ne samo bio dobar poznavatelj akavskoga narjeja nego i da je temelj njegovu rjeniku bio akavski. Dodue, ima on u leksiku i neto tokavskih i kajkavskih elemenata, ali oni su povezani s Vranievim osobnim iskustvom, kako itateljskim, tako i ivotnim, i nisu ni po emu slijedili neki sustavni pogled na zajedniki jezik tadanjih Hrvata. Vranieva pluridijalektalnost samo je onolika kolika je bila u bilo kojega dobra pisca onoga doba i u bilo kojem dijelu Hrvatske. O tomu pakkoliko je sam znao hrvatski svjedoi pisac kad u predgovoru djelca ivot nikoliko izabranih divic, koje je bilo tiskano u Rimu 1606, pie s obzirom na stanovit zaborav svoga jezika: "Vele mi jest muno bilo ovo malo pisati, jedno da sam malim ditetom budui, kako znati morete, iz nae zemlje izveden, i nisam potle vele drugoval sa ljudi naega jazika; drugo da ovi na jazik, kojim se sada u naoj zemlji govori, kruto jest s talijanskim smuen, toliko da trudno i ne dobro nahoah cela naa slova." Faust Vrani umro je 1616, deset godina kasnije, i nije u neskladu s nostalgijom navedenih reenica bila ni njegova predsmrtna elja da ga pokopaju zajedno s autografom povijesti domovine to ju je u tuini napisao ne mogavi u svom rodnom gradu ili bilo gdje blie svom jeziku nikada nai mira. To to je 1616. jedan hrvatski pisac poelio da ga se pokopa zajedno s povijeu vlastita naroda jo je jedan dokument o

353

novoj i ojaanoj narodnoj svijesti, koja je sve to vie naciju osjeala kao rezervoar velike duhovne snage. Isti je osjeaj na poetku 17. stoljea bio prisutan i u drugim sredinama Europe. "Institutiones linguae Illyricae" Poznavanje vlastite povijesti, svoga identiteta i jezika bilo je sve vie povezano i s potrebom da se dublje upozna drugoga. O tomu ne svjedoe samo brojne povijesti i brojne gramatike nego i praktini konverzacijski prirunici i zbirke korisnih izreka kojih je sve vie bilo posveeno i hrvatskom jeziku i uope junoslavenskim obiajima. Jedan je takav prirunik nastao u Carigradu u isto vrijeme kad i Vraniev petojezini rjenik, a bio je namijenjen engleskom veleposlaniku koji je dobro znao da mu u tom dijelu svijeta poznavanje ilirskog ili slovinskog jezika, kako su tada nazivali hrvatski, moe biti od velike koristi. Taj carigradski rjenik posve je malen svei u kojem za razliku od 6.700 Vranievih rijei ima jedva stotinjak rijei i fraza, ali i taj mali leksikoloki prilog sa svoje strane govori o novom duhu i vremenu, o novom poloaju manje poznatih jezika. Taj novi duh oito nije pripadao onom francuskom asniku koji je za vrijeme ratnih okraja na turskoj granici 1603. s Hrvatima komunicirao na latinskom jeziku. Da je i on pripadao tom duhu, bio bi taj Francuz nabavio ili dao izraditi neki maleni jezini prirunik pa mu Hrvati, vini i latinskom jeziku, ne bi morali branei vlastitu kou vikati na latinskom Heu Domine, adsunt Turcae. Tom novom duhu, koji je to se jezinog obrazovanja tie zahvatio rubove Europe, ali i mnoge novootkrivene kontinente, najvie su pridonijeli katoliki obnovitelji. Kada je rije o hrvatskom jeziku, tom je novom trentu veliki prinos dala ona skupina filologa i teologa, misionara i avanturista koji su radei u Rimu na vjerskim pitanjima balkanskih Slavena na posve nov nain ukljuili tada i hrvatski jezik, dodue pod drugim nadnacionalnim imenima, u obitelj vanih, ili kako bi rekao Vrani, uglednih jezika. Rimska su nastojanja grupe hrvatskih jezinih reformatora, nakladnika i pisaca u posljednjim godinama 16. i na poetku 17. stoljea pokazala smjerove buduega jezinog razvoja. Ti su ljudi na alost taj razvoj svojom pragmatinou donekle i ograniili, ne vidjevi ponekad drvee od balkanskih uma. Ali u Rimu se ve tada posvema jasnim pokazalo da glagoljici kao jednom od tri pisma hrvatske knjievnosti ne pripada budunost, ondje se pokazalo da budunost pripada latinici, a zajedno s njom barem, dok se vjerske nejasnoe nisu raistile, jo i bosanskoj zapadnoj irilici, na kojoj su u 17. stoljeu bila tiskana mnoga izdanja pobonih knjiga. U krugu rimskih isusovakih uilita i pod utjecajem starijih filologa i misionara, pod paskom uenih i starijih lanova svetojeronimskoga zbora Paanin Bartul Kai na samom je poetku 17. stoljea osjetio da je doao trenutak da se dotadanja iskustva s jezikom zaokrue u jedinstvenu gramatiku. Bartul Kai nije u Rimu radio sam pa je tako njegova gramatika bila tek zavretak onoga to su tijekom nekoliko desetljea radili i matali Aquaviva i Temparica, Budini i Komulovi. Kai je bio spreman otii korak dalje od njih, pa se zato s pravom njegova gramatika moe smatrati svojevrsnim meaem hrvatske filologije. Kad je 1604. objavljeno njegovo djelo Institutiones linguae Illyricae, imao je Kai tek dvadeset devet godina, to je s obzirom na dugotrajnost i ritualiziranost isusovakog kolovanje znailo gotovo studentsku dob. Taj vrijedni gojenac rimskoga kolegija radio je ne samo na gramatici nego je u isto vrijeme pripremao i rjenik talijanskohrvatski, koji je zavrio i koji je ostao u rukopisu, a pokuao je sastaviti i konverzacijski prirunik ilirskoga jezika koji je zacijelo bio nuan svim misionarima koji su u tursku carevinu odlazili bez prethodna poznavanja tamonjih jezika. Gramatika, a samo je nju od svih planiranih stvari Kai uspio tiskati, pokrenula je proces standardizacije hrvatskog jezika. Kai, akavac s Paga, gdje se rodio 1575, zadrao je u jeziku svoje gramatike i u njezinim primjerima jezinu zaviajnost, a u teksturu knjige on je sustavno putao da prodiru ve stvorene norme tokavtine, prema kojoj je pokazivao znatnu otvorenost. Za vrijeme svoga duga ivota i estih misionarskih pohoda taj e vani barokni pisac, koji je umro 1650, sve vie stilizirati svoj jezik u smislu dubrovakog ili bosanskog jezika, kako se tada govorilo. Bartul kai tako posve prirodno stoji na elu tokavske standardizacije, koju su on i njegovi vatikanski drugovi provodili s mnogo ara i uvjerljivosti. Razumljivo je ipak to njihova ponajprije katehetska i sakramentalna nastojanja nisu tijekom nekoliko generacija ostavila presudnijega traga u ivotu hrvatske knjievnosti, koja se i dalje razvijala kao trodijalektalna. Nakon Kaievih prijedloga i njegova uarena jezinog i vjerskog misionarenja, u trenutku njegove smrti, nita vie nije bilo kao prije. To je tada veini bilo posve jasno, a bilo je vidljivo ak i onima koji su se jo neko vrijeme opirali smjeru standardizacije prema tokavici kao dominantnom narjeju hrvatske knjievnosti. Kaieva gramatika institucionalizirala je jezik dotadanje knjievnosti. Ona, dakako, nije mogla opisati sve njegove rukavce, ali mu je pokazala svu dotadanju sloenost, uz to morala je Kaieva

354

gramatika ilirskoga jezika, premda je eljela snaniju unifikaciju, priznati da takvo to nikada u potpunosti nije niti moe postojati. Paanin Kai pokazao je svojom gramatikom da se stvari jezika i knjievnosti trebaju institucionalizirati, ali ne zbog toga da bi ih se time ujednailo, umrtvilo i ustrojilo nego da bi ih tek tako institucionalizirane bilo mogue uvijek iznova oslobaati od stega. To je najbitnija pouka Kaieve knjige koja je izrasla iz prakse Crkve, ali je bila okrenuta i jeziku cijele hrvatske knjievnosti. Njezin naslov Institutiones otvarao se ve 1604. mnogim smislovima, jer institucionaliziranje jezika imalo je homologiju u institucionaliziranju knjievne proizvodnje. Ondje gdje se uz pomo rjenika i gramatika uvrivao jezik i irila njegova prihvatljivost, tu su se jednakom snagom uvrivale i institucije knjievnosti, tu se uvrivao sustav njezinih anrova, njezina topika i retorika, njezina poetika. Tu se raala knjievnost s novom konvertibilnom vrijednou, knjievnost s novom publikom, koja e sve manje osobno poznavati knjievnike, ali e ih zato sve vie doivljavati u punoj autonomnosti njihovih djela. Raala se dakle nova knjievnost koja je preesto izrastala iz narudbe i poslunosti, ali koja je upravo zato suprotiva nalozima ideologija pokuavala u novim tekstovima otvoriti dotad nenasluene prostore slobode i igre, ali i odgovornosti.

355