Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Vreme iskušenja
Vreme iskušenja
Vreme iskušenja
Ebook62 pages40 minutes

Vreme iskušenja

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Vreme iskušenja Jorgos Filipu Pjerdis


S novogrčkog preveo Saša Đorđević


Godina izdanja: 2018.


Jorgos Felipu Pjeridis jedan je od najistaknutijih grčkih autora s Kipra. Svojim višestruko nagrađivanim proznim delima, u kojima je jednostavno i iskreno slikao život lokalnog stanovništva Kipra i Egipta, upisao se u red nezaobilaznih ,,kiparskih klasika” XX veka.


Zbirka kratke proze ,,Vreme iskušenja” objavljena je svega četiri godine nakon turske invazije na Kipar.  Nastala je iz želje autora da ovekoveči borbu i patnje svoje zemlje i njenih ljudi u ključnom događaju iz novije istorije Kipra, da ispriča njihovu priču i tako im podari pamćenje, iskupljenje i mir.


Dva osnovna načela koja Pjerdis smatra ključnim u svojoj prozi: prvo je pozitivno – da što jednostavnije i jasnije predstaviš ono što imaš da kažeš. Drugo je negativno – da ne govoriš laži, pre svega samom sebi.


Kirjakos Haralambidis


Poetsko raspoloženje je sveprisutno i postaje još intenzivnije u celini pod nazivom ,,Minijature”. Ovde poetski element dominira – većina ovih tekstova više liči na pesme u prozi nego na pripovesti.


Mihalis Pjeri

LanguageСрпски језик
PublisherTreći Trg
Release dateJan 15, 2018
ISBN9788664070492
Vreme iskušenja

Related to Vreme iskušenja

Titles in the series (5)

View More

Related ebooks

Reviews for Vreme iskušenja

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Vreme iskušenja - Jorgos Filipu Pjeridis

    δοκιμασίας (1978)

    LUDILO

    Kirjakosu Haralambidisu

    NA PUTU do posla, juče, svratih, kao i svakog jutra, do Tominog dućana da bih kupio novine i postavio mu uobičajeno pitanje:

    „Šta ima novo, čiča Tomo?"

    Toma je imao svoj poseban način posmatranja novosti dana. Pravi narodski tip, dobrodušan i ujedno prevejan, video je mnogo štošta za svojih šezdeset godina života, a poslednjih dvadeset proveo je ukotvljen u ovom ovde komšijskom dućanu, na ulazu u Nikoziju iz pravca Famaguste. Mi, njegove komšije i redovne mušterije, zvali smo ga šefom stanice, jer su se pred njegovim dućanom redovno zaustavljali autobusi i taksi vozila koji su saobraćali na liniji do Famaguste, skupljajući poslednje putnike, ako ih je uopšte bilo.

    Toma je na poseban način i komentarisao te vesti. Krajnje realističan i praktičan, ovaj takoreći nepismeni čovek pogađao je u suštinu koja se nalazila iza visokoparnih i protivrečnih novinskih naslova i komentarisao ju je sa humorom koji nikoga nije štedeo.

    Ali, u poslednje vreme, njegov autentični humor pretvorio se u nešto tragikomično. To je bio jedini način koji mu je preostao da komentariše – a da ostane iskren prema sebi – vesti koje su dolazile jedna za drugom kao olujni vetar i gušile nas, zajedno sa bombardovanjem, novosti koje nas i sada dave u bezdanu bola i neizvesnosti u kojoj se nalazimo, sa turskim osvajačem koji vreba nedaleko od naše avlije, iza linija koje dele naše ostrvo nadvoje.

    Elem, juče izjutra, kada sam uzeo novine i postavio mu uobičajeno pitanje, Toma me pogleda tužno i pogledom pokaza na ženu koje je stajala pred dućanom, ne mestu gde su nekada čekali putnici za Famagustu.

    „Vidiš li je?, kaže. „Evo već dva sata kako stoji tamo.

    Nisam je bio primetio, jer se nije nalazila pored nas, već maltene nasred puta. Bila je neprirodno ukočena. Lice joj se nije videlo sa mesta gde sam se nalazio, samo leđa. Njen vitki stas, način na koji joj je seda kosa bila podšišana, neuredan, ali kvalitetan sako koji je imala na sebi, crna kožna torba koju je držala, otkrivali su da pripada imućnijoj porodici.

    „Čeka taksi za Famagustu", nastavi Toma.

    Naježih se.

    „Za Famagustu?!"

    „Da. U početku, pošto je neko vreme bespotrebno čekala, prišla je i upitala me zašto kasni taksi prevoz. Pomislih da se zavitlava sa mnom, ali kada joj videh pogled, shvatih da je u bunilu. „Nema više taksija za Famagustu, gospođo, kažem joj. „Kako nema?, uzvrati mi, „Toliko puta sam ovde uzimala taksi. Treba da odem svojoj kući, čoveče. Kako bi ti da odem, pešice?... Probao sam da joj objasnim, ali ona ništa. Stoji tamo i čeka, tako kako je vidiš.

    U tom trenutku pojavi se automobil koji se približavao velikom brzinom, vozač joj zatrubi da se pomeri, ali žena se ne mrdnu s mesta, samo načini pokret rukom kako bi mu dala znak da se zaustavi. Vozač, koji očigledno nije shvatio njenu nameru ili nije bio raspoložen da je poveze, izbegnu je naglim skretanjem i produži svojim putem.

    Ruka joj ostade u vazduhu, a potom klonu. Trzajem ramena otkri svoju nestrpljivost i opet zauze nepomičan stav.

    „Još će da je udari neki auto", dodade Toma.

    „Bolje bi bilo, rekoh mu, „da pozoveš policiju. Izgleda da je u gostima kod nekih rođaka ili prijatelja ovde i sigurno je ljudi sada traže.

    Otišao sam, ne okrenuvši se da joj vidim lice. Ne znam zašto, ali učini mi se da bi je moja znatiželja uvredila.

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1