Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Listići
Listići
Listići
Ebook98 pages1 hour

Listići

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Oh, kako je to teško razmišljati stešnjen izmeđ’ četiri uska zida. Nekako te pritiskuju, nekako ti uze misli, ne daju maha. Tamo, na širokoj, prostranoj poljani, pokrivenoj snegom ili cvećem, životom ili mrtvilom, tamo se tvoj duh rasipa, tvoje misli razvejavaju kao kolutovi dima koji se, dižući se, penju i gube. Ili streme do dalekog horizonta, prelazeći sa predmeta na predmet, tako hitro, tako brzo, da ni najnoviji sekundni fotografski aparati ne bi bili kadri da im konture obeleže. Kao ono talasići, kad se krenu iz one sredine gde si kamičak spustio, pa se šire, razlaze i razlaze, dok ne naiđu na obalu, te zastanu, razbiju se i gube se... U prirodi je ta obala najudaljeniji horizont.
Moj su horizont – četiri zida!
Jeste li osećali koji put uzak prostor za mišljenje? Ono čovek i u malenoj, zdravoj sobi pravilno diše, kao i u prostranoj i visokoj sali, ali setite se kako vam izgleda da lakše dišete ovamo nego tamo.
I prema tome vi, mislite ja nisam mogao ni o čemu da razmišljam? Čini vam se. Ima misli koje ne zahtevaju prostran horizont. Mislio sam o mojoj ljubavi.
O ljubavi možete misliti ma kako da je uska soba.
Vi koji niste voleli, za vas i nema ljubavi. Vi koji niste videli njen osmejak, vi nećete nikad ni voleti. Nemojte mi zameriti kad u pesmama pevam raj i blaženstvo, jer vi ne poznajte taj osmeh! Njen me je osmeh naučio da pišem pesme, a pesme – pesme su me dovele u apsu!
LanguageСрпски језик
PublisherKlasika
Release dateAug 5, 2018
ISBN9788828369592
Listići
Author

Branislav Nusic

Branislav Nusic (1864-1938) bio je srpski knjizevnik, zacetnik retorike u Srbiji, novinar, diplomata, a dao je i vazan doprinos razvoju srpske fotografije. Najpoznatiji je po svojim komedijama. Za redovnog clana Srpske kraljevske akademije izabran je 1933. godine. Na dan njegove smrti zgrada Narodnog pozorista u Beogradu bila je uvijena u crno platno. Njegovi komadi redovno se nalaze na repertoarima srpskih pozorista, a mnogi su i vise puta adaptirani u bioskopske i televizijske filmove i serije.

Read more from Branislav Nusic

Related to Listići

Related ebooks

Reviews for Listići

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Listići - Branislav Nusic

    Branislav Nušić

    LISTIĆI

    Copyright

    Copyright © 2018 Klasika

    Slovo autora

    Ovi su Listići ispisani u Požarevačkom kaznenom zavodu 1888. godine

    Listići

    Печально я гляжу на наше покольнье

    Его грядушее – иль пусто, иль темно:

    Межь тьмь, подь бременемь познанья

    и сомньнья

    Бь бездьйствіу состарится оно

    Ljermontov

    Nov život diže se na ruševinama naših krovova. Na ognjištima se ugasila vatra, koju je revnosno deda svojim žaračem podsticao; u ikoni utrnulo kandilo, koje je svakodnevno goruckalo pri molitvi naše majke. Proširili se zidovi naših domova i ono što ih je nekad krasilo – mir, vera i ljubav – prodato je na licitaciji kao stari nameštaj.

    Mi smo na prelazu, na granici jedne i druge epohe, na sukobu dvaju raznolikih života, patrijarhalnosti i civilizacije.

    Iz našeg pepela nići će drugi ljudi, s drugim navikama, drugim osećajima i drugim mislima. Mi ih već osećamo u sebi, ali mi nismo ono što će oni biti. Naše je doba rodilo nas – polutane, a mi ćemo roditi Hamlete...!

    Svet smatra za srećne one koji prespavljuju ovo doba, a ja smatram za glupe one koji oplakuju ovo doba.

    Pred nama je bilo pokolenje odlučno u idejama, istrajno u radu; za nama dolazi pokolenje koje će sumnjičiti. Ne nalazite li da smo mi pokolenje koje treba da se smeje?

    Smejemo se, to je jedino zadovoljstvo! Smejemo se, ta i onako je malo zadovoljnih! Pitate li: kome? Ta prvo sebi, pa onda onom do sebe, pa onome više sebe, onome što je pred nama i onome što ide za nama.

    * * * * *

    Gospođice, zar se vi davno niste tako slatko smejali?! Zar odonda, kad se ono grohotom zasmejaste pri mojoj izjavi ljubavi?! Ah! A da znate kako sam se ja od onoga vremena promenio! Uglavnom, moje su težnje ostale iste, ja i danas volim osigurane dohotke i život bez velikih potresa, i moja su načela ostala ista: ja i danas volim pivo bez muzira, ženu bez istorije, koja se obično posle svadbe saznaje, i slavu koja se ne zaslužuje smrću. Ali, gospođice, ja sam se ipak promenio! Ta pre sam samo vama izjavljivao ljubav, a sad već – čujte me samo kako sad gučem: I tebe, lepa plavušo, i tebe, crnooki vraže, i tebe, smeđa lepojko, sve vas ja volim, i to smem samo zato ovako javno da ispovedim što sam napustio nameru da se ženim.

    Kaligula je uzviknuo jednom prilikom: „Ah, što ceo svet nema samo jednu glavu, da je mogu jednim mahom moga mača skinuti! a ja, ja evo kao Hajne uzvikujem: „Ah, što sve vi, lepotice, nemate samo jedna ustašca, da vas jednim poljupcem mogu sve izljubiti!

    E, ovo je baš sladak uvod i iz njega, što je najglavnije, gospođice, jasno se vidi da vam ja nikakvo zlo ne mislim, što je bilo vrlo potrebno da se konstatuje. Pa, ako smo s tim načisto, tj. da vam ja ne mislim zlo i da je ovo dosta sladak uvod, onda već mogu preći da vam kažem ono što me tako peče.

    Ja sam, vidite, gospođice, u ovim listićama češće govorio o ženskinju, i, evo priznajem, bio sam pogdegde pakostan. Vidite, ja bih se vrlo lako izvinio, kad samo ne bih hteo da budem iskren, a evo kako: kad bi me vi strogo pogledali svojim lepim očima (a to je za mene čitava inkvizicija), ja bih metnuo ruku na srce, uzdahnuo bih silno, prevrnuo bih očima i kazao vam: „Ah, lepa gospođice, ja sam vrlo nesrećan u ljubavi, a iz te nesreće rađa se pakost i, verujte, sve ono što sam prebacio ženskima samo je žuč koju je ta pakost prosula!"

    Ali, gospođice, iako sam ja u stvari nesrećan u ljubavi, ipak ono što sam kazao nije pakost. Da, nezgodno je to ovako grubo istinu kazati u oči, ali... tȁ vas to ne treba nimalo da ženira, jer ma koliko se ja starao da vas, ženskinje, predstavim u ružnoj boji, ipak vi ostajete uvek s lepom bojom, ostajete uvek toliko lepe da ja u svako doba pristajem da vam na uvo šapnem kako se ljuto kajem što sam se pogdekad prema vama ogrešio.

    Jesam li vam se dovoljno izvinio za moj prvi greh? Ako mi i ne mognete za sve oprostiti, setite se da se vladaocima, spisateljima i ženama, ma i za jedno dobro delo, gleda kroz prste za mnogo i mnogo rđavih dela. A moje je dobro, gospođice, što sam iskren. Videćete.

    Hajd’ bar sad da se koristim pa da vas i zamolim za nešto. Kad pročitate ove listiće, molim vas, poštedite me bar toliko, pa kad se nađete u društvu s kojim našim mladim kritičarem, a vi mu nemojte kazivati svoje mišljenje o njima. To vas i stoga molim, gospođice, što će (videćete) taj kritičar ukrasti vaše misli. Ukrašće, ja sam uveren da naši mladi kritičari kradu od žena misli za svoje kritike, te otud i dolazi da im kritike liče na – ogovaranja.

    A sad, lepa gospođice, ja nemam šta više da vam kažem. Evo, skidam rukavice i prevrćem prvi list.

    1.

    „Das ist ein geschikter Kutscher

    der in einem engen Zimmer gut

    umkehren kann."

    Lamb

    Nolens volens – bez obzira na Mitrov i Đurđevdan, ja sam napustio svoj dojakošnji stan, koji je odgovarao svim higijenskim uslovima, gde nisam imao nikakvu džandrljivu gazdaricu, gde mi nije nikakva gospođica iz susedstva dosađivala svojim raštimovanim klavirom i svojom štimovanom ljubavlju i, najposle, stan oko koga je bilo toliko blata da sam, vrlo često, očajno uzvikivao: „O blato srpske prestonice, kad će se tvoja sudbina rešiti u – opštinskom odboru!" Napustio sam, velim, taj stan i došao sam u skromno obitalište požarevačkog kaznenog zavoda, u kome na prvi pogled sretaš sve bogatstvo prirode, koja je po vrtu ovoga zavoda rasula: slavuje, kockare, čuvare, ubice, novinare, komesare, pse i tako dalje.

    „Alea jacta est!", uzviknuo je Cezar kad je prekoračio Rubikon. Ja sam se uzdržao i nisam izrekao ni ove ni kakve druge istorijske reči kad sam prekoračio apsanski prag na sobi broj 7.

    Buljubaša, koji me je sproveo, promumlao je nešto i – ko zna – možda je on što istorijski kazao, ali ja nisam čuo.

    Bože, eto buljubaša, baš sam iskreno mislio tog čoveka da opišem. To bi moglo da iznese knjigu od čitavih deset štampanih tabaka, al’ kako se u nas

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1