Valcer protiv Eintrachta

Hrvoje Šalković

VALCER PROTIV EINTRACHTA

Impresum

Copyright © 2014 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

12. prosinca, ponedjeljak

Načelnikova soba mirisala je na dvadeset godina državne službe. Smeđi stol sa staklenim pokrovom, visoki strop, nakrivljeni ormar prepun pohabanih registratora i fascikala valovitih rubova, lagano razmaknute tamne zavjese i sramežljivi pogled na Heinzelovu ulicu. Grb Republike Hrvatske na zidu, pored njega redovi zahvalnica i odlikovanja, a ispod svega toga tegla sa umornim cvijećem. Dva muškarca zrelih godina sjedila su jedan nasuprot drugome.

– Čuj, zaista se ne moraš prihvatiti toga, ako nećeš – rekao je načelnik.

– Ma nema veze, idem vidjeti što se događa.

– Grofe, stari moj, koliko ti je još ostalo, dva tjedna?

– Da, točno četrnaest dana.

– Daj ostavi se toga, jebem ti, imamo dosta ovih novih klinaca jurišnika. Sređuj lagano papire, što ti ga znam... kupi božićno drvce pa ga lagano okiti... nađi već nešto... Mirovina, hej, nije to mala zajebancija! Uostalom, pripremaj se polako za sporiji ritam. Što si ono rekao, seliš nekuda, na Rab?

– Na Cres.

– Pa što ćeš tamo?

– Imam neku kamenu ruinu u Valunu, obnovit ću je malo.

– I onda?

– I onda ribičija, mir i tišina.

– Misliš da je to za tebe?

– Naravno da je to za mene, to je za svakoga.

Načelnik na trenutak zastane, pa reče:

– Ne znam, stari moj, drugačiji smo mi ljudi... Koliko se mi ono dugo poznajemo?

– Dvadeset godina.

– Da, dvadeset godina... I nikada te nisam video u stanju mira i tišine.

– Pa o tome ti i pričam.

Šutke su se gledali.

– I? – upita konačno načelnik.

– Što i?

– Sigurno se želiš primiti ovoga?

– Želim, što imamo?

Nagne se preko stola i dohvati papir sa svježe napisanim informacijama.

– Novi Zagreb, Sopot, imamo nekog studenta, pronašao ga cimer kada se vratio s predavanja, javili su nam prije deset minuta.

– Što kažu?

– Nemam puno toga. Izgleda da je izboden nožem. I kažu... uf... kažu da su mu šake gadno izrezane.

– Ništa, jurim tamo – reče Grof. – Tko ide sa mnom?

– Onaj novi, Žica, čeka te tu vani, sjedi pored vrata.

– Nemoj me zajebavati...

– Daj uzmi malog, molim te, kada već ideš. Mali je nabrijan, ali kažu da je dobar dečko.

– Svašta sam čuo o njemu.

– Dovedi ga u red. Evo, tu ti je adresa.

Grof ustane, kimne načelniku i izađe iz kancelarije.

* * * * *

Automobil je jurio preko Savskog mosta u smjeru Novog Zagreba. Za upravljačem je sjedio stariji muškarac guste crne kose i koščatog lica. Bio je odjeven u tamne hlače, bijelu košulju i sako od samta. Do njega, na suvozačkom sjedištu, opušteno se zavalio krupni, visoki tridesetogodišnjak izbrijanog tjemena.

– Čuj, tebe zovu Grof zato što se tako...

– Kako?

– Zato što se tako držiš?

– Kako se držim?

– Pa nekako... grofovski...

– Ne, mene zovu Grof zato što se prezivam Grof.

– Jebenica.

– Što je tu jebenica?

– Pa mislim, onako, kul zvuči.

– Ne znam što je tu kul... i što si se izvalio kao magare preko tog sjedala, ne idemo na stočni sajam, nego na mjesto zločina.

Mladić se uspravi.

– I Žica, kakav ti je to uopće nadimak?!

– Nije mi to nadimak, prezivam se Žica – nasmije se mladić. – Ali svi misle da mi je to nadimak. Čak sam čuo da se priča po gradu da je to zbog mojeg osebujnog načina ispitivanja osumnjičenih, koji podrazumijeva određenu korelaciju između akumulatora i testisa.

– Znam, čuo sam te priče o tebi... – frkne Grof.

– Ja ih puštam da pričaju što god žele – nastavi mladić. – Imidž je pola posla... u ovom poslu.

– Aha, i zato briješ tu glavurdu?

– Ne zato. Brijem zato što sam počeo ćelaviti, najprije zidanka na tjemenu, pa sve ostalo, znaš kako to ide...

– Ne znam kako to ide. Imaš li obitelj?

– Imam ženu i curicu... mislim... imao sam... imam...

– Imaš ili nemaš?

– Pa onako...

– Što si zasrao?

– Svašta sam zasrao. A ti, imaš li obitelj?

– Previše pitaš, evo nas, tu smo.

Parkirali su ispred zgrade, ušli u haustor i pozvali lift.

– Istražni je već sigurno gore – reče Grof. – Jesi li ikada prije radio očevid?

– Jesam, na desetke.

– Kako to, rekli su mi da si novi?

– Nisam, novi sam u Heinzelovoj. Radio sam prije na Drogama i nešto sitno na Maloljetničkom.

– Dobro... Samo otvori oči i ne pričaj previše.

Ispred stana je stajao policajac u odori, a kroz vrata susjednih stanova navirivala su se znatiželjna lica susjeda. Izvade značke i Grof mu reče:

– Inspektori Grof i Žica. Jeste li ispitali susjede?

– Jesmo, nitko nije ništa vidio.

– Niti čuo?

– Ništa.

– U redu, idemo unutra – reče Grof.

Policajac kimne i otvori im vrata. Stan je bio skučen i zagušljiv. Predsoblje, kupaonica s lijeve strane, malena spavaća soba s desne, a u produžetku dnevni boravak spojen s kuhinjom. Po podu su bile razbacane knjige i skripta, prazne kutije dostave pizze i nešto prljavog posuđa. Tipična studentska nastamba za histeriziranje oko rokova i tulume za ekipu iz staroga kraja, uz domaće vino i rakiju koji mirišu na redovne mjesečne mamine pošiljke iz trbuha međugradskih autobusa.

Stanom se šutke vrzmalo nekoliko policajaca i istražni sudac. Na kauču dnevnog boravka sjedio je golobradi mladić tupa pogleda. Vidjelo se da je u stanju potpunog šoka, staklenih očiju i blijeda lica. Nekoliko metara od njega, na kuhinjskom podu, ležalo je truplo prekriveno dekom. Grof mu priđe i polaganim pokretom otkrije tijelo. Okrenuto licem i trbuhom prema podu, ležalo je krvavo truplo. Žica se također primakne bliže, sagne se i počne brojati ubode.

– Pet, šest, sedam... petnaest, šesnaest... to je to... ne čekaj, još dva... osamnaest ukupno... ti mater, imamo pravog mesara u igri.

– Gledaj mu ruke – kimne Grof.

Na obje šake nedostajali su palac i kažiprst.

– Koji kurac... – promrsi Žica.

– Pronašli smo ih – reče jedan od policajaca.

– Gdje? – upita Grof.

– Pogledajte.

Ustanu i primaknu se štednjaku. Policajac podigne poklopac lonca i unutra ugledaju četiri odrezana prsta.

– Ti mater... – promrmlja Žica, izvadi telefon i počne fotografirati, najprije lonac s prstima, zatim beživotno tijelo, a onda i čitav stan.

– Ne diraj ništa, svakog će trena doći ekipa za očevid – šapne mu Grof. – Hajdemo popričati s malim.

Vrate se do kauča na kojem je sjedio izbezumljeni mladić i polako sjednu kraj njega.

– Kako se zoveš? – blago ga upita Grof.

Mladić promrmlja ime i prezime.

– Odakle si?

– Iz Siska.

– A tvoj cimer?

– Isto, išli smo skupa u srednju i na faks.

– Kada si ga pronašao?

– Kada sam se vratio s predavanja.

– I odmah si nazvao policiju?

– Odmah.

– Vrata su bila otključana?

– Jesu.

– Nije bilo provale?

– Nije.

– Je li išta ukradeno iz stana?

– Ne... ne, nije.

– Jeste li imali kakav novac ili dragocjenosti?

– Nismo... mi smo studenti.

– Ti znaš da ćeš sada morati s nama do postaje – blago mu reče Grof.

Mladić ga preplašeno pogleda.

– Ali ja nisam... Isuse... pa vi mislite da sam ja...

– Znamo da nisi, ali svejedno moraš s nama. Moramo obaviti obavijesni razgovor. Hajde, idemo.

Ustanu i krenu prema izlaznim vratima. Žica se primakne Grofu i tiho ga upita:

– Misliš da je mali?

– Nema šanse.

– Kako znaš da nije?

– Znam.

Žica na trenutak zastane pa reče:

– Dobro, valjda znaš posao. Što ćemo sada?

– Uzmi adrese oba klinca i juri u Sisak. Ispitaj jednu i drugu obitelj, kakvi su odnosi, s kime su se družili, je li bilo dugova, kladionica, odnosi s djevojkama, nacionalne pizdarije... sve ispitaj i zapiši. Vidimo se poslijepodne, čekam te u postaji.

– Dobro, šefe.

– I slušaj... jesi li ikada javljao obitelji vijest o smrti?

– Nisam.

– Pazi kako ćeš to, imaj takta.

– Kužim... idem... zapravo, čekaj, samo jedna sitnica...

Žica ode do kupaonice, osvrne se oko sebe kao da traži prikladan alat, počeše se rukom iza uha, i na kraju dohvati pastu za zube. Pritisne tubu, nanese pastu na kažiprst, a onda nježnim pokretom na ogledalu napiše slovo O. Izvadi mobitel, nacilja ogledalo, okine fotografiju, spremi telefon u džep i izjuri iz stana.

* * * * *

Sjedili su u sobi za ispitivanje. Mladiću se polagano vraćala boja u obraze, ali još uvijek se grozničavo tresao od šoka.

– Što ste studirali? – upita Grof.

– Građevinu.

– Obojica?

– Obojica.

– A zašto on danas nije bio na predavanju?

– Nismo bili ista grupa, to ide po prvim slovima prezimena.

– Čuj, jeste li vas dvojica bili u seksualnom odnosu?

– Molim...?

– Jeste li bili ljubavnici?

– Ne... ja imam curu, on je više... onako... švrljao naokolo.

– Imao je problema s djevojkama?

– Ne, bio je fer dečko.

– Znao si dosta o njemu?

– Jesam, bio mi je najbolji prijatelj.

– Je li se petljao sa zauzetim curama?

– Nije... mislim... ma nije, sigurno.

– Znaš li ikoga tko mu je želio zlo?

– Ne znam... ma kakvi, nije on bio tip koji radi probleme.

– Kakav je bio s novcem?

– Imao je dovoljno, tata mu drži dućan u Sisku, dobra su obitelj.

– Kladionice?

– Ja odem, tu i tamo, on nikada.

– Droga?

Mladić se na trenutak smete.

– Pa znali smo...

– Što ste znali?

– Pa nekoliko puta smo znali zapaliti džoint.

– Što to znači nekoliko puta?

– Prije rokova, da se malo opustimo, nekoliko puta na godinu.

– Imaš li ikakvu ideju tko je to mogao napraviti?

Mladić