Vilinski vatrogasci

Pavao Pavličić

VILINSKI VATROGASCI

Impresum

Copyright © 1975 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

ZAGREB

1. Apoteka br. 34 (nekada: „Ljekarna Spasitelju")

Opalna, crvena, crna, bijela zrcala izlijetala su iz sjene i blještala krećući se po blistavoj, šuštavoj traci. Bljeskovi su se smjenjivali u nepravilnom ritmu, sve je šumjelo i vonjalo, unoseći nervozu zbog koje je i ruka malo drhtala gađajući ključem u bravu. Noću, zapravo pred samo jutro, pala je kiša, pločnici i kolnik su blistali. Alojz Križan skrene pogled s vlažnih krovova automobila što su jurili vlažnom Ulicom 8. maja i zatvori vrata.

U aromatičnoj polutami apoteke on otvori novine: ponedjeljak, 14. kolovoza 1972. godine. Pisale su najviše o komarcima: Komarci i dalje dosađuju Zagrepčanima. Zaprašivanje počelo jutros. Zatim priđe zrcalu i pogleda se: na njegovu već naboranom licu pedesetogodišnjaka vidjeli su se crveni pečati od ugriza insekata. Zagledao ih je izbliza, a zatim, skinuvši naočale bez okvira, stao ih mazati nekom bijelom mašću. Gunđao je.

– Samo još malo, samo još koji dan – reče tiho.

Malo se zamisli, zatim otvori jednu ladicu i izvadi iz nje nekoliko kesica punih bijeloga praha. Omirisa ga, a zatim vrati u ladicu, smješkajući se zadovoljno i malo zlurado. Zagleda se kroz izlog u kojemu je visio termometar s plavo obojenom žestom, sa C i R stupnjevima. Vani, kolnik se pomalo isparavao i automobili su jurili kroz izmaglicu koja je izgledala žuta i opaka.

Doista, toga ljeta se u Zagrebu nije moglo živjeti od komaraca. Bilo ih je svuda i posvuda su bili jednako neugodni i nasrtljivi. Svakoga ljeta ih je, doduše, bilo, ali su se uvijek zadržavali po vrtovima bliže Savi i u Trnju, te oko Maksimira, gdje su se legli u takozvanim jezerima, a zapravo nekadašnjim rupama za golf punim šaša i gadne vodurine. A ovoga su ljeta u gustim rojevima pali po svim ulicama, napadali su čovjeka i u samome centru grada, tamo gdje se od automobilskih plinova jedva disalo, pa je svak pretpostavljao da oni ondje ne mogu preživjeti. Ali, ovo su bili neki osobiti komarci.

Ne samo da su bili neobično otporni, ne samo da im je radijus leta bio znatno veći no u drugih komaraca nego se Alojzu Križanu činilo i da su nekako drukčije građeni, da su veći, snažniji, pa čak – ako to nije pretjerano reći – i inteligentniji od svih drugih insekata koje je ljekarnik u Zagrebu pamtio. Jer, njima se nije moglo lako doskočiti: nisu se bojali grančice kojom bi se čovjek branio, bockali su na onome mjestu koje se rukom ne može dohvatiti, pa su čak bili dovoljno pametni da primijete na koju stranu lagani dašak nosi dim vatre koja je upravo zbog njih i zapaljena, te su obilazili i navaljivali s druge strane. Bili su doista strašni, činilo se (i ne samo Alojzu Križanu) kao da su oni neka opaka, razumna bića. Pojavljivali su se, naime, i danju, kao da su se osjećali pravim gospodarima svega, kao da su – prokletnici – slutili koliko ljudima smeta njihova najezda, koliko građani postaju nervozni, napeti i na sve spremni, kao da su tim izuzetnim stanjem izbačeni iz svakodnevnoga ustaljenog toka.

I ubod je u tih komaraca bio drukčiji no u ostalih: bio je on nekako jači, bolniji, kao da je njime, kao injekcijom, pod kožu unošen bacil neke gadne bolesti što se očituje prvenstveno u naglim eksplozijama bijesa, nervozi, nerazumljivim postupcima i sklonosti k nasilnim i prijekim rješenjima. I doista, mislio je ljekarnik gledajući kroz izlog, u gradu su se događale neke neobične stvari, ljudi su se ponašali zbunjeno i luckasto, kao pijani, i u svakom se času moglo sve očekivati.

Kao u potvrdu njegovih misli, kao da su je one izazvale, iznad ruba masne boje kojom je izlog bio oličen s unutarnje strane, pojavi se jedna obla, crvena kugla što se polako micala naviše. Začuđen, Alojz Križan je gledao u nju, još uvijek pod dojmom svojega razmišljanja. Kugla je polako klizila, na njoj se pojaviše dva bijela lûka, zatim dvije svijetloplave točke što su se micale, a potom se na staklo izvana priljubi nešto crveno i posuto smeđim točkama, što se spljošti i pobijeli. Potpuno onemoćao, ljekarnik je gledao, čekajući što će se dalje dogoditi. Na toj crvenoj kugli nešto mu je bilo poznato. Najednom, on jurne prema vratima, širom ih otvori. Viknu:

– Tu sam, Lovro, samo uđi! Zar za tebe ne postoje vrata? Na ulici se smijao visoki, debeli momak obrijane glave, Lovro Kuharić, apotekarev prijatelj.

– Dobro jutro, stari travaru – reče. – Kako tvoji gušterovi repovi i šišmišova krila? Vračaš?

– Nisam još počeo. Uđi. Kako ide zaprašivanje?

– Pa tako, ide, ide. Samo, tu ti ima strašno mnogo posla. A, osim toga, tko bi znao što toj gamadi škodi. Čuj, ja takve komarce još nisam vidio. To je pokora božja.

– Jesi li ti letio jutros?

– Da. Večeras opet.

Alojz Križan gledao je lice svojega prijatelja iz gimnazije. Lovro Kuharić oduvijek je sanjao da bude pilot, as, klasa. A, eto, sad je u privrednoj avijaciji, lomata se po Slavoniji sipajući umjetna gnojiva, a ovdje zamagljuje protiv komaraca.

– Izgorjelo ti tjeme – reče mu.

– Sunčamo se na Žitnjaku – smijao se Lovro. – Znaš što, dođite večeras na partijicu kod mene, kao obično, važi?

– Dobro – reče ljekarnik.

– Onda, zdravo. Ti obavijesti Florka. – Lovro se već udaljavao ispod drveća.

Djevojke su u međuvremenu stigle, pa je Alojz Križan mogao početi raditi u stražnjoj prostoriji. Prozori su bili zatvoreni, ali se i tu čuo zuj jednoga ili dva usamljena komarca. Ljekarnik je i dalje mislio o toj nevolji s njima. Svemu je bilo krivo gadno, vlažno vrijeme toga ljeta: bar jednom dnevno padala je kiša, zatim bi malo granulo sunce, pa se vlaga brzo isparavala, a preko neba su neprestano jurili neki čudni, nezdravi oblaci, za koje se nikada nije znalo što nose. Trave i korov su ižđikali i namnožila se razna gamad. A sve to, te stalne kiše i to otrovno i sumnjivo sunce, što prodire kroz slojeve otrovnih para, ti komarci, sve je to stvaralo neku čudnu, tešku i zagušljivu atmosferu punu slutnji, punu napetosti i očekivanja da se nešto strašno dogodi. Da, znao je Alojz Križan, prvo bi s vremenom trebalo nešto učiniti, ono je za sve krivo. A on je znao i što valja raditi. Zapravo, ovaj vjetropir Lovro došao mu je danas kao naručen. Zadovoljan, Alojz Križan je tucao nešto u avanu, gledajući u slijepi, sivi, vlažni zid dvorišne zgrade.

2. Hangar

Tamna, naborana prilika, sablasno osvijetljena slabim svjetlom odozdo, polako se micala, svaki se čas naginjući i radeći nešto, dok su joj oči čudno bljeskale. Na usnama joj je titrao osmijeh pun nekoga satanskog likovanja, a istodobno ozaren unutarnjim svjetlom što obasjava umjetnika dok stvara. Spodoba je nešto gunđala, mičući polako dugim, tankim prstima, koji su se pomalo i znojili, ne toliko od vrućine, koliko od nervoze. Micala se ta prilika postrance, sve korak po korak, zastajala, naginjala se, a zatim kao da je nešto miješala. Odjednom se trže, kao da je netko u blizini ispalio metak iz pištolja, nešto joj pade iz ruke, ona stade ubrzano disati.

– Što radiš toliko dugo, vračaro? – začuo se glas Lovre Kuharića iz druge prostorije. – Požuri malo pa da dijelim!

Alojz Križan (jer to je bio on) stavi ruku na grudi, kako bi umirio lupanje srca. Stajao je u tami hangara, nagnut nad jednom od papirnatih vreća punih sredstava za uništavanje komaraca, a oko njega su se crnile siluete aviona. U ruci je držao jednu od svojih vrećica iz ladice u apoteci pa je iz nje sipao nešto u otrov za komarce, a zatim to miješao plastičnom, velikom lopatom, kao za brašno ili tjesteninu. Bio je uplašen. Zbog nečega se osjećao kao zločinac, premda je znao da je ono što radi dobro i pošteno.

Dugo se već spremao na ovaj pothvat. I te večeri, dok je polako pješke išao Žitnjakom, gledajući djecu kako se igraju, slušajući dovikivanje preko plotova, njušeći mirise večera što su se podgrijavale na otvorenim vratima kuhinja, osjećao se nekako svečano, pun neke treme, skoro više nego pred diplomski ispit na fakultetu. Ruke su mu se znojile, kovao je u glavi planove, razrađivao taktiku i svaki čas opipavao džepove u kojima su bile vrećice s prahom. Ništa nije smio prepustiti slučaju.

Zato, dok su kartali u Lovrinoj kancelariji u dnu hangara, u kojemu stajahu mali, žuti avioni-dvosjedi, Alojz Križan nije prvi izlazio van, nego je, dok su pili vinjak uz preferans, nalijevao Lovri, a osobito Florijanu, više nego sebi, ne radi toga da ih napije, nego zato da bi oni prije njega pošli van, kako ne bi bio sumnjiv, a i zato da bi izmjerio vrijeme koje im je potrebno da prođu kroz dugi hangar, izađu na travnato uzletište, obave posao i vrate se. Trebalo im je oko četiri minute; on je, dakle, mogao ostati i šest. Ali, eto, Lovro je bio nestrpljiv, valjalo je požuriti.

Uspravio se. Jedan red vreća bio je obrađen. Osvijetlio je drugi red malom svjetiljkom: u njemu je bilo dvije vreće manje; dakle, obavio je više od pola posla. Ostalo će urediti kroz neko vrijeme, kad se Lovro i Florijan još jednom izredaju na tratini ispred hangara. Namjestio je nemaran izraz i pritisnuo kvaku.

Lovro Kuharić bio je crveniji nego toga jutra i iz njega kao da je zračila toplina, kao iz stijene