Leksikon uzaludnih znanja

Pavao Pavličić

LEKSIKON UZALUDNIH ZNANJA

Impresum

Copyright © 1995 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Zašto želimo znati nepotrebne stvari?

Zapazili ste svakako i vi da oko nas žive šampioni uzaludnih znanja. U svakome malo većem mjestu naći ćete čovjeka koji je ekspert za nešto što je vrlo daleko od njegove struke, ali je zato on u to nevjerojatno dobro upućen. Neki će veterinar znati sve o vrstama japanskih lepeza i načinima njihove izrade, činovnik će vam satima pripovijedati o sastavu kamenja u okolici vulkana Mauna Loa, dok će vam seljak održati predavanje o vjerskim običajima Saracena u doba križarskih ratova. Pri tome će biti jasno da ti ljudi ne govore nešto što su negdje na brzinu pozobali, nego da su se time bavili dugo i uporno, ne žaleći ni truda ni troška, nabavljajući knjige, pišući pisma, tražeći veze. A kad ih upitate zašto je to tako, i kako su došli na to da se baš time počnu baviti, oni vam najčešće neće znati odgovoriti. I, ako se pravo pogleda, to i jest vragometno pitanje.

Lako bi bilo reći kako je svako znanje dobro i kako je posrijedi zdrava znatiželja; a da nje nije bilo, ljudi bi još i danas živjeli u pećinama. Jer, ima tu jedna kvaka: ako ti našijenci toliko žeđaju za znanjem, ako ih znatiželja goni, zašto onda ne završavaju fakultete, zašto ne proučavaju, uzmimo, povijest svoga kraja, ili njegovu floru i faunu, ili folklor? Zašto njihova znanja moraju biti baš takva nekakva egzotična, nevjerojatna, malo kome dostupna? I zašto takvih ljudi ima tako mnogo baš ovdje, među nama?

Ne vjerujem da se sve može objasniti običnim nepovjerenjem u službeni i općeprihvaćeni sistem znanja, premda zacijelo ima i toga, kao što ima i neke pobune protiv društva uopće. Jer, u nas postoji tradicija da nas škola, a i država, tupe nekakvim svojim obaveznim spoznajama, nekim svojim istinama i svetinjama, pa što je onda prirodnije nego da se čovjek baci na nešto što je sâm izabrao, i da se tome sasvim posveti? I, naši se šampioni doista i posvećuju, strastveno i bez ostatka. Ali, silina te strasti pokazuje da tu svakako ima nešto dublje i važnije.

A to nešto o čemu govorim moglo bi se nazvati poštovanjem svijeta i života. Riječ je tu o slutnji (ako već ne i o osvjedočenju) kako je u sitnicama, u pojedinostima i naoko nevažnim područjima znanja sadržano ono najveće i najvažnije, ono što je najpotrebnije znati. I što je sama stvar neobičnija i dalja od nas i našega života, to je veća vjerojatnost da se baš u njoj krije neka bitna spoznaja.

Ne radi se tu samo o tome da su sve velike znanstvene revolucije nastale tako što se našao netko tko je obratio pozornost na nešto što su svi drugi smatrali nevažnim; radi se o nečemu mnogo jednostavnijem, i ujedno ljepšem. Radi se o vjeri da je ovaj svijet načinjen mudro i sustavno i da se njegov ustroj može shvatiti. Šampioni uzaludnih znanja jasno osjećaju kako je, recimo, u vrstama tkanja paukovih mreža sadržan važan dio spoznaje o ovome svijetu, pa možda čak i sâm način na koji taj svijet funkcionira. Oni slute kako znati sve o tipovima i načinu gradnje vikinških brodova možda znači razumjeti i smisao plovidbe i smisao povijesti. Njih, ukratko, inspirira vjera kako je u jednome uvijek sadržano sve, kako se u dijelovima zrcali značenje cjeline.

A ako stvari tako stoje, ako je to glavni motiv tih stručnjaka za uzaludna znanja, onda nije teško dokučiti zašto takvih čudnih a veličanstvenih ljudi ima tako mnogo baš u nas. Jednostavno: zato što smo i mi sami jedno takvo uzaludno znanje, ako se gleda sa stanovišta svijeta. I mi smo, naime, mali, slabo poznati, naoko nevažni; pa ipak, tko bi porekao da je u nama i našoj sudbini sadržano čovječanstvo i njegov put kroz vrijeme? Tko se ne bi složio da poznavati nas znači spoznati nešto važno o svijetu? Mi smo, naime, svijet, baš kao i svi drugi.

Pa je li onda čudo što nas ovdje ima tako mnogo, što smo svi pomalo šampioni uzaludnih znanja? Jer, svatko od nas ima u sebi tu crtu: ako se netko već ne zanima za vrste papira što su ih venecijanski tiskari koristili u XVII stoljeću, interesirat će ga što je susjeda danas nakanila kuhati; ako ga nije briga za vrste kokošaka na Islandu, svakako bi volio znati tuče li Jozo svoju ženu ili je ne tuče. Bez nepotrebnih znanja se, ukratko, ne može. Kad se bolje pogleda, za većinu nas ona su jedina znanja koja uopće imamo, i jedini način da se snađemo u svijetu.

Naravno, i većina znanja koja ja posjedujem zapravo su uzaludna, premda ih se nikad ne bih odrekao. Ako ništa drugo, znam ponešto zanimljivo, majka mu stara, makar o nepotrebnom znanju. A iskustvo me naučilo da takve stvari ljude najviše zanimaju. Zato vam ta znanja ovdje i prenosim, nadajući se da će ona postati i vaša, i time, možda, manje uzaludna.

Zašto govorimo u dijalektu?

S tim pitanjem nema šale. Nema šale pogotovo kod nas, kad se uzmu u obzir dvije okolnosti: prvo, da naši ljudi na svome dijalektu inzistiraju, pa ga rabe i u službenim prilikama, te neki čak i svoje predizborne govore drže na lokalnim narječjima; drugo, da su hrvatski dijalekti međusobno jako različiti i da su se neki od njih razvili i u prave književne jezike. Ako se, dakle, narječja razlikuju, a našim je ljudima do njih toliko stalo, kako ćemo onda razgovarati? Kamo ćemo stići ako se ni u ovako maloj zemlji kao što je naša ne možemo sporazumjeti čak ni na razini jezika, što će onda biti s drugim razinama?

Činjenicu da su nam narječja toliko različita ne možemo, naravno, promijeniti. Ostaje, dakle, da se upitamo zašto je ljudima do narječja toliko stalo, zašto ih se drže i onda kad se presele u sasvim drugačiju sredinu, zašto ih rabe čak i u službenim prilikama. Treba odmah isključiti pomisao kako su naši jezici jezično netalentirani, kako nisu kadri svladati književni jezik koji nam je svima zajednički: ta oni spretno uče strane jezike kad se za to ukaže potreba, pa gdje ne bi mogli naučiti svoj? Odgovor, dakle, treba tražiti negdje drugdje, u psihologiji i u sociologiji govora. I doista, on se tamo i nalazi.

Upotreba dijalekta, naime, ima, reklo bi se, istu svrhu kao i tepanje kod djece. Zašto djeca tepaju? Ispočetka zato što nisu u stanju artikulirati neke glasove ili skupine glasova; ali ta faza brzo prođe. Poslije tepaju namjerno: zato što osjećaju da je to odraslima simpatično, pa žele sačuvati poziciju nekoga tko postaje simpatičan čim otvori usta. Još malo poslije, djeca tepaju zbog toga što žele ostali djeca: što žele bili mala, žele bili osobe kojima se sve oprašta, žele malko sniziti kriterije, nastoje se tim svojim simuliranim nedostatkom staviti pod okrilje starijih.

Tako je i s dijalektima. Čovjek ispočetka govori zavičajnim dijalektom zato što drugo ni ne zna, što je narječjem okružen i ono je njegov prirodni medij. Već malo poslije, međutim, govornik postaje svjestan postojanja književnog jezika i njegove veće sposobnosti komunikacije. Ako ostane i dalje kod dijalekta, ako pri njemu ostaje namjerno i demonstrativno, onda čini isto što i dijete koje tepa: želi biti simpatičan i želi sniziti kriterije.

Ako netko u sasvim drugoj sredini ustrajava na svome dijalektu (ako u Splitu govori zagrebački a u Zagrebu splitski) onda je to zato što misli kako je taj njegov govor osobito šarmantan i kako će, služeći se njime, biti slušaocima zanimljiv i neobičan. A ujedno se predstavlja kao osoba koja ima kao nekakav mali nedostatak, jer je zapravo gost, ne poznaje prilike, pa joj se zato opraštaju ne samo greške u govoru nego i greške u ponašanju i u radu.

I sad, podignemo li to na samo malo višu razinu, na razinu tzv. društvenog općenja, dobit ćemo zanimljivu sliku. Onaj tko govori dijalektom kad za to nije prilika, zapravo nastoji cijelu zajednicu kojoj se obraća privatizirati i lokalizirati.

Privatizira je zato što upotrebom dijalekta kao da kaže: „Vi mene ne smijete shvatiti kao funkciju (kao željezničara, trgovca ili ministra), nego me morate shvatiti kao Dalmatinca, Zagorca ili Slavonca; i morate me procjenjivati tako: ne koliko sam dobar kao željezničar, trgovac ili ministar, nego koliko sam dobar kao Dalmatinac, Zagorac ili Slavonac".

Time on i sve one kojima se obraća provincijalizira, tjera ih da prihvate lokalne kriterije one sredine iz koje je on došao. On svojom upornom upotrebom dijalekta zapravo govori: „Ovo što ja radim vama se možda i ne sviđa, ali kod nas, tamo odakle sam ja, tamo je to drugačije, tamo se to cijeni, pa ja i ne radim po ovim tu vašim kriterijima, nego po našim, lokalnim, o kojima vi ni pojma nemate".

Na taj se način ne narušava samo komunikacija, na taj se način ruše i kriteriji u ponašanju, u radu i u mišljenju.

To, naravno, ne znači da dijalekti ne valjaju. Obratno, oni su sjajni, i neka ih bude što više tamo gdje im je mjesto: u književnosti, u privatnom razgovoru, u običajima, u stvarima lokalnoga značaja. Neka ih bude tamo gdje čuvaju pokrajinski identitet i proširuju kreativnost govornika. Ali u politici, u medijima i na sličnim mjestima morali bi svi biti sposobni govoriti, da prostite, književnim jezikom.

Ukratko, književni bi jezik morao biti onaj standard kojim svi vladamo, a dijalekt obogaćenje te temeljne vrijednosti. Književni bi jezik trebao biti kruh, a dijalekt kolač. A mi, po starom receptu, nemajući kruha, jedemo kolače.

Ne znam jesam li se dovoljno jasno izrazio. Možda bi mi bilo lakše da sam pisao svojim zavičajnim narječjem. No nadam se da ste me ipak razumjeli. Ma, ča ćemo poć govorit!

Zašto pjevamo u kupaonici?

Kad neiskusna sportskog reportera prvi put puste u svlačionicu nakon utakmice, on će se obavezno iznenaditi zvukovima što dopiru ispod tuševa: mumljanje, ijujukanje, tralilikanje odjekuje po onome zaparenom prostoru kao da su tamo unutra svatovi, a ne igrači što se peru. Reporter će shvatiti da to dečki zapravo pjevaju, i to svi odreda, pa će pomisliti da možda slave pobjedu. No, tada će se sjetiti da je ta momčad toga dana slučajno izgubila, pa će se zato još više začuditi tome veselju. I, kad mućne glavom, shvatit će da pjevanje nema nikakve veze s utakmicom, nego da igrači pjevaju naprosto zato što se kupaju.

Sjetit će se tada reporter da i sâm u kupaonici obavezno pjeva, pa će se prije ili poslije i upitati zašto je tako, i zašto tako – izgleda – mora biti. Dok je sam arlaukao operne arije u kadi, možda je još i mislio da je bogzna kako originalan; a sad, kad shvati da to rade i svi drugi, to će ga pitanje početi mučiti.

Pa će onda prevrtati po glavi različite teorije. Upitat će se, najprije, nema li cijela stvar neke veze s akustikom kupaonice: tamo su sve one pločice, glas se odbija i odjekuje, pa se doimlje nekako punije i ljepše, i to pjevača onda može zabavljati i tjerati da pjeva i dalje. Ali, brzo će reporter zapaziti kako ljudi u tome prostoru pjevaju samo kad se kupaju, a ne i inače: kad popravljaju veš-mašinu, nije im do pjesme, kad se ujutro briju, glazba im je posljednja briga, kad tiskaju bubuljice, ne pada im na pamet da puste glas.

Tako će onda pomisliti kako je pjevanje u nekoj vezi s parom i sapunicom: možda sve to djeluje na čovjeka na neki osobit način? Pore se tada otvore, tijelu je ugodno, kupač se osjeća voljko i slobodno, pa što je onda prirodnije nego da zamekeće? Možda, naime, sve to djeluje otprilike onako kako djeluje alkohol, pa kao što čovjek nakon stanovitog broja čaša obavezno okrene pjevati, možda isto tako mora pjevati i nakon što se naguta pare i nakon što mu sapunica nagrize oči? Ali, kad čovjek pije, onda se javljaju i druge manifestacije osim pjevanja: postaje brbljav, ili svadljiv, ili se raspekmezi; a kupač ništa. Osim toga, ljudi na razne načine reagiraju na alkohol, a na kupanje svi jednako: pjesmom.

Tako će reporter onda pomisliti i na to da je stvar u vodi, da zapravo veća količina vode tako na nas djeluje i da je to nekakva zakonitost: kad je u vodi, čovjek mora pjevati, kao što se biljke u vodi otvaraju. Ali, tada će se sjetiti da ljudi ne pjevaju na plaži, onda kad plivaju ili igraju picigin, premda tamo ima vode koliko hoćeš. I, zanimljivo: ako slučajno odu na kakvu rijeku sa sapunom u ruci, pa se tamo krenu prati, onda i ondje pjevaju.

I, to će našem reporteru dati ideju. Past će mu na pamet da i nije stvar u vodi, nego u čistoći, odnosno u pranju. Ljudi pjevaju zato što u kupaonici postaju čisti, to je. Ako se tada još sjeti i da napravi usporedbu s obrtima, to će mu sve reći.

Jer, od svih obrtnika, jedino ličioci neprestano pjevaju, svi drugi šute, ili gunđaju, ili samo zvižduću. A pituri pjevaju da one prazne prostorije u kojima rade samo odjekuju. To dolazi odatle što oni rade nešto veoma slično onome što svi mi radimo pod tušem. Ispod njihovih četkica i valjaka odmah izlazi gotov rezultat njihova napora: čist, svježe oličen zid, ona ljepota radi koje su ih i zvali i naručili. Nema tu ni čekanja ni muke: sve je odmah gotovo i sve je fino. Pa tko onda ne bi pjevao?

Tako i mi u kupaonici: pjevamo zato što za kratko vrijeme, lako i ugodno, iz jednoga stanja prelazimo u drugo i što odmah možemo vidjeti rezultate: od nečistih postajemo čisti, i svaki put nas oduševljava kako to ide glatko, kako je to ugodno i lijepo. Pa kako da to onda ne popratimo i s nešto vlastitoga umjetničkog izraza, onoga koji nam je u kadi jedini pri ruci? Kako da malo ne revemo?

Tako će reporter onda razumjeti da je, zahvaljujući svome pozivu, otkrio jednu neobičnu i važnu općeljudsku osobinu. I pitat će se zašto ljudi tu osobinu koja im je svima zajednička ne iskoriste da se malo bolje povežu, kao što je koriste oni igrači u svlačionici, koji ponekad pjevaju svi istu pjesmu. Past će reporteru na pamet kako bi to bilo zgodno kad bi se ljudi nekako dogovorili da svi pjevaju istu melodiju u času kad se kupaju. Zato će subotom popodne (kad se njegovi susjedi u soliteru svi odreda peruckaju) napinjati uši i osluškivati pljuskanje vode kroz tanke zidove. I mislit će kako bi, da svi zapjevaju istu pjesmu, to mogao biti krasan subotnji kupaonički oratorij.

Zašto se naši političari ne smiju?

Prije posljednjih izbora bio sam odlučio: glasovat ću za one kandidate koji se budu najviše smijali, smiješili i osmjehivali. Jer, računao sam: nekadašnji se političari nikad nisu smijali, pa će zato sadašnji kandidat koji se najviše smije biti najudaljeniji od nekadašnjih političara, najrazličitiji od njih.

I, kandidati su se doista trudili: na plakatima, u televizijskim spotovima, na oglasnim fotografijama, oni su se trsili da razvuku usne, da izgledaju vedro, da u dobrom smislu riječi pokažu zube. Ali, to im nekako nije išlo. Ti njihovi osmijesi doimali su se ili usiljeno i retuširano, ili lažno i cinično, ili čak i pomalo priglupo. Kad sam vidio kako se smiju, odjednom mi je postalo jasno da mi smijeh nikako ne može biti kriterij po kojem ću birati.

Pa sam se onda počeo pitati zašto. Prvo mi je palo na pamet da je to možda zato što su ovi sadašnji političari odviše nalik na one nekadašnje (dapače, neki su od njih i bili nekadašnji), pa da im je tako ostala navika. Ali, to me objašnjenje nije zadovoljilo, jer kod nekadašnjih je političara odsutnost smijeha bilo posljedica bahate uvjerenosti u vlastitu važnost, a kod ovih to ne može biti (ili bar ne kod svih), već i zato što ih ima tako mnogo i različitih, i što jedni drugima konkuriraju.

Onda sam pomislio kako se naši političari ne smiju zato što uzimaju k srcu našu situaciju: ta situacija, kao što se zna, nije nimalo vedra, a oni su nad njom zabrinuti, pa im zato svako razvlačenje lica u osmijeh iziskuje napor i djeluje nekako kiselo; brige izbijaju i onda kad ih žele potisnuti. No, ni to mi objašnjenje nije bilo dovoljno dobro, jer sam se sjetio da su ti isti političari mrki i namršteni i onda kad se situacija popravlja, i onda kad donose dobre vijesti, i onda kad postoje svi razlozi da se malko nacere. A ni tada im to ne ide. Pitanje je samo zašto.

Tako sam proučavao kandidatska lica na fotografijama i pitao sam se – već pomalo zdvojno – zar je moguće da kod nas u političare idu samo ljudi koji, zbog neke prirođene ili stečene mane, jednostavno fizički nisu u stanju da se nasmiju? Sve dok mi u jednom trenutku nije sinulo: političari se ne smiju zato što se ne smijemo ni mi, njihovi birači!

A mi se doista ne smijemo nikad. Je li vam se ikad dogodilo da vam se nasmiješi prodavačica, da vam se nasmiješi konobar, recepcioner, kondukter, je li vam se dogodilo da se vi nasmiješite neznancu s kojim se vozite u liftu, ili čovjeku koga sretnete na pustoj stazi? Jeste li se kada nasmiješili zato da pokažete ljubaznost ili optimizam? Jeste li se nasmiješili zato što vam se činilo da to obična ljudska pristojnost od vas traži? Niste, naravno da niste, kao što nisam ni ja.

Toga, naime, u našoj tradiciji nema. Razvlačenje lica i ispuštanje odgovarajućih zvukova ne postoji kod nas kao izraz druželjubivosti, naklonosti, povjerenja, vedrine, dobrog raspoloženja. Mi se smijemo samo onda kad je nešto smiješno: kad nekome spadnu gaće, ili kad se netko oklizne na koru od banane. A kad nije smiješno, onda se mi ne smijemo niti se smješkamo, nego otvorenost i dobro raspoloženje izražavamo na drugi način: riječima, tapšanjem po ramenu, ispijanjem rakija, ili kako drugačije.

I sad, u sredini u kojoj se ljudi smiju samo onda kad je nešto smiješno i nikad više, kako da se smije političar? Kako da on svojim smijehom izražava vedrinu ili optimizam, kad to njegovi birači i neće shvatiti tako, nego kao da je njemu nešto smiješno? I, s obzirom na to da ti birači u našoj situaciji ničega smiješnog ne vide, onda pomišljaju da se taj čovo smije bez razloga. A onaj tko se smije bez razloga (onda kad nikome ne spadaju gaće), taj je odmah i sumnjiv kao malo udaren, ili u najmanju ruku čudan.

I, eto ti nevolje za naše političare: moraju izgledati vedro, a nemaju načina da to iskažu. Moraju, zapravo, u isto vrijeme i biti nasmiješeni i ne biti, što najčešće završava time da su usne razvučene, ali su obrve svedene i namrštene, ili su podignute kao pri smijehu, dok su usne smrtno ozbiljne. Dva su dijela lica u proturječju, kao što je proturječna i situacija naših političara.

Kao što je proturječna bila i moja biračka situacija. Taman kad sam mislio da mi smijeh daje pouzdan kriterij po kojem ću glasovati (ne vodeći računa o izbornim parolama), uvidio sam da smijeh političara više skriva nego što otkriva.

Ali, od smijeha kao mjerila ipak nisam odustao: ako se već oni ne mogu smijati, možda mogu ja? Uvidio sam, naime, da te političarske grimase i neprilike s njima nekako mene nagone na smijeh, da mi se usne razvlače svaki put kad gledam njihove plakate, oglase i postere. I tada sam znao: izabrat ću onoga kandidata koji meni izgleda najmanje smiješan kad se smije.

Zašto više nema mode?

Kad danas izađem na ulicu, uvijek mi se učini da gledam onaj cvjetni korzo što su ga organizirali u doba moga djetinjstva. Tada su nas s proljeća vozikali na kolima u mimohodu, a mi smo bili spremljeni kao vitezovi, kao kauboj i, kao gusari, kao mušketiri i kao likovi iz bajki. A tako je i sad, jer kraj mene pločnikom prolaze rokeri iz pedesetih godina s kokot-frizurama i uskim hlačama, prolaze hipici iz šezdesetih, s maramom oko čela i ogrlicom na vratu, guraju se pankeri iz sedamdesetih i darkeri iz osamdesetih. Svi kao da su se spremili osobito zato da pokažu kako je to nekad bilo, baš kao mi na cvjetnom korzu.

Ali, ne čine to samo mladi niti samo oni koji žele oživiti neki trend: i kućanice su povadile iz ormara svoje kostime iz doba obnove i izgradnje, gospoda u ozbiljnim godinama sjetila su se nekih davnih sakoa i prsluka pa su ih navukli na sebe, vide se čak i šeširi kakvi su se nekad nosili. Što zbog siromaštva, a što iz štosa, svi su se spremili u nešto što su nekad davno nosili. I nitko im to ne zamjera.

Jer, danas je u odijevanju sve dopušteno. Današnji mladi svijet ne može ni zamisliti kako je to bilo prije dvadesetak godina, kad je moda bila silno isključiva, pa su i trbonje nosile košulje s ušicima, pa su i debele gospođe nosile suknje iznad koljena, pa su čak i političari puštali zaliske. Sada svi živimo u potpunoj modnoj slobodi, koja svakome dopušta da odjene što ga je volja i da se pri tome nitko za njim ne osvrće: hlače mogu biti i široke i uske, sako može biti i dug i kratak, kosa može biti do pola leđa ili ošišana do glave. Ništa nije zabranjeno.

Pitanje je samo zašto, kad je dobro poznato da je glavna osobina mode upravo neki oblik isključivosti, upravo neka odlučna i jasno izražena predodžba o tome što je to u odijevanju (i uopće u izgledu) lijepo, a što nije, pa tko se tako ne odijeva, taj i nije moderan, i taj je u društvenom smislu nadrapao. A sad mode odjednom više nema, pa nam se, zapravo, kaže: „Oblači se, brate, kako hoćeš, koga briga za to! Dapače, oblači se tako kao da ni tebe nije briga!"

Meni se čini da takav stav dolazi odatle što smo postali svjesni povijesti mode. Modni su se trendovi, naime, posljednjih decenija sve više ubrzavali, pa smo tako otkrili cikličnost modne povijesti: da bi se nešto što je jednom bilo moderno opet vratilo, ne mora više – kao nekad – proći dvadeset ili trideset godina, dosta je pet ili šest. Tako smo uočili da se sve vraća i da je zato sve relativno. Tako smo prestali promatrati modu kao nešto što vrijedi sad pa valja, nasuprot nečemu što je bilo jučer pa ne valja; sad je vidimo kao kontinuitet u kojem se smjenjuju razna stanja, i svako od njih ima neku svoju ljepotu.

Tome su pridonijeli i razni stručnjaci i modni kreatori. Vodeći računa o tome kako se u središte zanimanja vraćaju stari filmovi i stare knjige, oni su se potrudili da nam ponude i odjeću iz toga doba. Ako rado gledate Casablancu, zašto ne biste nosili i šešir kao Ingrid Bergman? Ako volite Beatlese, tko vam brani da odjenete košulju na cvjetiće, i gurnete kosu na oči? A s obzirom na to da su predmet tih nostalgičnih osvrta razni filmovi, razne knjige i muzički stilovi iz raznih razdoblja, onda je i moda u vezi s njima različita, onda u isto vrijeme i postoje različite mode.

Jer, tu i nije toliko važno na što se osvrćete, koliko je važno upravo to da se osvrćete, da s nostalgijom gledate unatrag. Mi, naime, živimo na kraju stoljeća, a povjesničari kažu da se taj fenomen u takvom razdoblju uvijek javlja: ta potreba da se napravi nekakva inventura, da se stoljeće rekapitulira, da se ocijeni, da se o njemu zauzme nekakav stav. I, upravo je to ono što svatko od nas radi svakoga dana kad se oblači: odlučuje u kojem će desetljeću živjeti toga dana.

Po tome je današnja moda zapravo vrlo nalik na današnju umjetnost; jer, i u umjetnosti se događa isto. I tamo su silno svjesni povijesti i njezine važnosti, svjesni su toga da je sve što je jednom bilo još uvijek živo. Zato tamo i prave romane o drugim romanima i drame o drugim dramama, sastavljaju djela od citata, pune tekstove aluzijama na druge, starije tekstove; isto tako u filmovima, isto tako u slikarstvu. Oni su, dapače, za to našli i odgovarajuću usporedbu: tvrde da je sva umjetnost prošlih vremena zapravo imaginarni muzej iz kojeg posuđujemo što nam treba i opet to u njega vraćamo.

Po toj bi logici onda sva moda prošlih vremena bila kazališna garderoba iz koje uzimamo kostime da bismo se malo u njima šepurili, a onda ih promijenili. Ako je ono u umjetnosti postmodernizam, ovo u modi je postmodizam. I jedno i drugo podrazumijeva da ni ta umjetnost ni ta moda nisu sasvim autentične, nego su nešto posredno, sekundarno, nešto što pokazuje naš gubitak kontakta s pravim životom.

Samo, s druge strane, tko može tvrditi da onaj cvjetni korzo, koliko god da je bio usiljen, ipak nije bio pravi život? Ostao je u